4.1.

ELEMENTI SPAJANJA DIJELOVA I KONSTRUKCIJA

Elementi za spajanje dijelova i konstrukcija su najbrojnija skupina mašinskih

elemenata. Postoje tri vrste spojeva mašinskih dijelova i konstrukcija, i to :
1. elastični,
2. razdvojivi i
3. nerazdvojivi.

Elastični spojevi omogućavaju elaslično pomjeranje spojenih dijelova i konstrukcija

pomoću gumenih jastučića i opruga.
Razdvojivi spojevi su takvi spojevi kod kojih je spoj čvrst (spojeni dijelovi su
međusobno nepokretni) ali je razdvojiv, tj. ti elementi mogu se bez oštećenja razdvojiti, a po
potrebi ponovo sastaviti.
Ovakvo spajanje moguće je pomoću; čivija, klinova i vijaka. Nerazdvojiva veza dijelova i
konstrakcija je takva veza gdje su spojevi nerazdvojivi. Takav spoj se ne može rastaviti bez
znatnog oštećenja spojnih elemenata ili dijelova koje taj element spaja. Nerazdvojiva veza
ostvaruje se: zakovicama, zavarivanjem, lijepljenjem i lemljenjem.

4.2. SPAJANJE ZAVARIVANJEM

Zavarivanje je tehnološki postupak spajanja jednog iii više dijelova topljenjem

materijala na spojnom mjestu sa ili bez dodavanja materijala. U savremenoj mašinogradnji i
građevinarstvu veoma. je rasprostranjeno spajanje dijelova zavarivanjem. Zavareni spojevi
danas se primjenjuju u konstrukcijama od čelika, čeličnog liva, legura obojenih metala, kao .i
kod termoplastičnih masa – materijala. Zakivanje materijala je skoro u potpunosti potisnuto
zavarivanjem.
Potrebno je razlikovati zavarivanje od navarivanja. Navarivanje je nanošenje dodatnog
.materijala i njegovo spajanje sa osnovnim materijalom, da bi se ostvario nanosni sloj. U
praksi se primjenjuje veliki braj postupaka zavarivanja metala.

4.3. POJAM, KARAKTERISTIKE I VRSTE ZAVARIVANJA

Kako smo kazali, zavarivanjc jc tehnološki poslupak spajanja jednog ili više elemenata
topljenjem materijala na spojenom mjestu sa ili bez dodavanja materijala, uz primjenu pritiska
ili bez.
S obzirom na namjenu razlikuju se dvije osnovne vrste, zavarivanje i navarivanje.
Zavarivanjem se uz spajanje dva materijala moraju obezbijediti i što ravnomjernije
osobine za ovu vrstu primjene za koju je konstrukcija namjenjena. Nanošenje dodatnog
materijala po određenoj povrđini radi dobijanja željenih osobina ili dimenzija nazivamo
navarivanje.
Zavareni spoj jeste cjelina načinjena zavarivanjem, koja obuhvata dodirne dijelove
zavarenih komada. Očvesnuti metal na mjestu spajanja, nastao prilikom zavarivanja
topljenjem (u jednom ili više prolaza zavarivanja), a sastoji se od osnovnog ili od osnovnog i
dodatnog materijala, naziva se „šav“.
Šav može nastati i očvršćavanjem materijala koji je prilikom zavarivanja bio omekšan
(u slučaju zavarivanja pritiskom).
S obzirom na način spajanja, zavarivanje se dijeli u dvije osnovne grupe:
1. zavarivanje topljenjem, tj. zavarivanje u rastopljenom stanju materijala na mjestu
spajanja, uz dadavanje dodatnog materijala ili bez dodavanja, ali bez primjene pritiska
ili udaraca;
 2. zavarivanje pritiskom, tj. zavarivanje koje se izvodi u omekšanom stanju materijala na
mjestu spajanja djejstvom pritiska ili udarcima. -

Prilikom zavarivanja topljenjem primjenjuje se više postupaka. S obzirom na način

zagrijavanja mjesta spoja, najčešći postupci zavarivanja topljenjem koji se primjenjuju su:
 gasno (plinsko) zavarivanje,
 elektrolučno zavarivanje,
 zavarivanje pod troskom,
 livačko zavarivanje itd.

Postupci zavarivanja pritiskom. I kod ovog zavarivanja postoji više postupaka.

Sobzirom na primjenjeni izvor energije, najčešće upotrebljavani postupci zavarivanja
pritiskom su:
 kovačko zavarivanje,
 aluminotermijsko zavarivanje,
 plinsko (gasno) zavarivanje,
 elektrootporno zavarivanje i
 indukciono zavarivanje.
,
4.4. GASNO ZAVARIVANJE

Postupak gasnog zavarivanja se sastoji u slijedećem : Materijali koje treba spojiti

zagrijavaju se plamenom gorivog gasa koji nastaje na izlazu gorionika. Predmeti na mjestu
zavarivanja postaju tečni i zavare se većinom dodavanjem i stapanjem sipke za zavarivanje.
Plarnen zavarivanje sc dobija sagorijevanjem gorivog gasa pomješanog sa kisikom). Kao
gorivi gasovi za ovu vrstu zavarivanja upotrebljavaju se: acetilen (najviše se koristi), vodonik,
benzol, metan itd.
Prema upotrijebljenoj vrsti goriva imamo zavarivanje acetilenom, vodonikom,
benzolom itd.

4.5. GORIVI GASOVI I KlSEONIK

Smješa za dobijanje plamena kad gasnog zavarivanja sastoji se najčešće ad kiseonika i

acetilena, zatim disu-gasa i kiseonika. Kao gorivi gasovi mogu sc još upatrebljavati benzol,
rasvjetni gas i metan. Kiseonik se upotrcbljava da potpomaže sagarijevanje gasova (bez
kiseonika nema izgaranja), a za potrebe zavarivanja proizvodi se industrijskim putem iz zraka
i isporučuje se u čeličnim bocama zapremine 40 litara, pod pritiskam ad 150· 105 Pa.
Gustina kiseonika na temperaturi od 00 C, i 101 kPa iznosi 0, 14 kg/m3.
U zraku ga ima u velikim količinama, u smjesi sa azotom i dr., i u vodi ga ima te u
njegovim mnogobrojnim jedinjenjima.
Kiseanik za zavarivanje i za druge potrebe proizvodi se iz zraka (ponekad elektrolizom
vode) u hemijskim fabrikama. Jedna od metoda-LINDEOVA metoda kaja se sastaji uglavnam
u višestrukom naizmjeničnom sabijanju (na kraju sabijanja, pritisak zraka je 200 bara) i
ekspandiranju zraka, uslijed čega se zraku sve više snižava temperatura i on pređe u tečno
agregatno stanje. Na temperaturi – 1830C frakcionom destilacijom tečnog zraka, iz zraka se
izdvaja kiseonik, a na temperaturi – 196 0C iz zraka se izdvaja azot.
U trgovinama kiseanik je čeličnim bocama sabijen na 150 bara.
 Vodonik je pri normalnim uvjetima također gas bez mirisa, ukusa i boje. Za otprilike
15 puta je lakši od kiseonika. Gustina vodonika je 0,09 kg/m3 na 0 0C i 101 kPa. vrlo lahko se
pali. Posjeduje ga voda i druga jedinjenja. Najčešće se dobija elektrolizom vode.
U trgovinama se isporučuje kao i kiseonik u čeličnim bocama, sabijen na 150 bara.
Acetilcn (C2H2) se dobija iz kalcij – karibida (CaC2) i vode.
Kalcij – karbid se dobija u velikim pećima iz smjese negašenog kreča (CaO) i uglja
(CaO + 3C = CaC2 + CO).
Karbid je sivo – plave boje. Proizvodi se u komadima.
Za proizvodnju acetilena najbolji je karbid krupnoće 25 - 80 mm, a karbid se
uglavnom proizvodi u komadima veličine 80 mm. S obzirom da je veoma lahko zapaljivu
skladista gdje je smještena strogo je zabranjeno unošenje otvorenog plamena.
Acetilen se proizvodi većinom na mjestu upotrebe u razvijačima acetilena.
Acetilen se dobije djelovanjem vode na kalcij – karbid u posebnirn uređajima –
razvijačima acetilena. Kalorična vrijednast mu je oko 55 MJ/nm3, a temperatura koja se može
postići izgaranjem acetilena može biti i preko 3000 0C. Veoma je eksplozivan, pod pritiskam
od 2 ∙ 105 Pa, postoji veća opasnost od eksplozije a pod pritiskom 6 ∙ 10 5 Pa je eksplozivan.
Dobijanjem acetilena iz karbida u acetilen daspiju određena onečišćenja koja se prije upotrebe
acetilena za zavarivanje uklanjaju pomoću posebnih prečistača.
Disu-gas se dobija rastvaranjem acetilena u tečnom acetonu, (CH3 ∙ CO ∙ CH3 ). Aceton
sc dobija suhom destilacijom drveta. Disu-gas se proizvodi i isporučuje u posebnim čeličnim
bocama. Punjenje se sastoji u tome što se boce prvo napune određenom poroznom masom
(koja služi kao zaštita od eksplozije), zatim se usuše i naspu acetonom, a na kraju se u njih
utisne acetilen. Pri rukovanju bacama sa disu-gasu i pri korištenju disu-gasa neophodno se
pridržavati slijedećeg: Boce držati što dalje ad toplote, prilikom transporta što je moguće više
spriječiti trešnju, pri korištenju potrošnja disu-gasa ne smije biti veća ad oko 1000 l na sat.
Dobre karakteristike disu-gasa jesu manja mogućnost od eksplozije, dosta veća čistoća
gasa, lakše rukovanje i sl.

4.6. OPREMA I PRIBOR ZA GASNO ZAVARIVANJE

U opremu i pribor za gasno zavarivanje spadaju i boce za gasove za zavarivanje,

glavni redukcioni ventil, gorionik itd.
Boce su u stvari bešavne cijevi sa dnom. Prave se po metodi Manesmana ili Erharda.
Na slici 4.6.1. prikazana je boca za gas.
1 - tijelo boce, uski dio ili grlo boce - 2, 3 – zaštitna kapa glavnog ventila, 4 – glavni ventil,
5 – čelični prsten, 6 – postolje boce, 7 – točkić ventila - 4 i 8 – priključak za glavni redukcioni
ventil.
Visina boce je 1800 mm, prečnik 200 mm i 40 litara zapremine. Puni pritisak
napunjene boce za kiseonik i vodonik iznosi 150 bara. Pošto se boce pune različitim gasovima
one se moraju razlikovati po nečemu. Za raspoznavanje boca, tj. njihovog sadržaja, boca i
glavni ventil se boje određenim bojama. Plava boja označava bocu napunjenu kiseonikom,
crvena boja označava sadržaj vodonika, žuta označava bocusa sadržajem disu-gasa. U nekim
slučajevima boce se mogu označavati trakom odgovarajuće boje. Traka mora biti na vidljivom
mjestu a najčešće je njena širina 10 cm. Povećanje sigurnosti je i razlika u navojima za
priključke. Desni navoj za kiseonik a za ostale gasove navoj je lijevi.
Boce se moraju držati verlikalno pri radu, moraju se držati dalje od izvora toplote, ne
smiju se tresti itd. Za izračunavanje kolicine (Q), gasa, sem disu-gasa, čija je zapremina (V), a
pritisak gasa (p), računa se sa dovoljno tačnosti obrascem:
Q = V · P (V je u litrima a p u barima)
 NPR. – Ako je pritisak kiseonika u boci p = 150 bara, a zapremina 40 l. (puna boca)
tada je količina

Slika 4.6.1. Boca za gas

Q = 40 · 150
Q = 6000 l = 6 m3 gas prtiska 1 bara, na temperaturi od 15 0C.
Uz isti obrazac računa se i utrošak gasa.

NPR. – Ako na početku rada manometar pokazuje pritisak od 150 bara, a na kraju rada 100
bara utrošak gasa Q je:
Q = 40 ∙ (150 – 100)
Q = 40 ∙ 50
Q = 2000 l gasa od 1 bara priliska

Glavni redukcioni ventil. Po konstrukciji i načinu rada ovi ventili su različiti. Mogu se
podijelili u dvije grope i to: jednostepeni ili dvostepeni.
Zadatak redukcionog ventila je da smanji pritisak gasa iz boce na radni pritisak. Na
slici 4.6.2. prikazan je jednostepeni ili jednokomorni ventil, koji je u najčešćoj primjeni.
Na lijevom kraju tijela (1) ventila nalazi se navrtak (2) pomoću kojeg se redukcioni
ventil pričvrsti na glavni ventil boce.
 Slika 4.6.2. Jednostepeni ventil
Otvaranjem glavnog ventila boce gas (kiseonik) poteče kroz sito (3) u komoru visokog
pritiska (4) s kojom je u vezi manometar (5) i taj manometar pokazuje pritisak kiseonika u
boci. Daljnje puštanje kisika reguliše se vijkom (6), preko opruge (7), tanjirastog podmetača
(8) i dva odizača (9) koji su smješteni na gumiranoj membrani (10). Odizači imaju oblik
stapića i oni podižu ebonitni zatvarač (11) sa svog sjedišta, a kiseonik iz komore visokog
pritiska (4) struji u komoru (12) niskog pritiska.
Ovdje dolazi do povećanja zapremine kisika i opadanja pritiska koji se očitava na
manometru (13). Okretanjem točkića (14) otvara se ventil (15), a kiseonik prolazi kroz
odvodnu cijev (16) na koji se stavlja gumeno crijevo (6) koje povezuje redukcioni ventil i
gorionik – plamenik. Kod prekida potrošnje kisika, kada se prekine rad, raste i pritisak u
komori (12) koji djeluje na gumenu membranu (10), čija je površina dosta velika, taka da sila
pritiska preko tanjira (8), sabija oprugu (7), dok opruga sabija (17) ebonitni zatvarač (11) koji
zatvara prolaz kisiku iz komore visokog pritiska. Potrošnjom kisika pritisak u komori (12)
ponovo opada, opruga (7) savladava silu koja djeluje na membranu, a odizači (9) odižu
ebonitni zalvarač (11) savlađujući silu opruge (17). Ako bi došlo do naglog povećanja kisika u
komori niskog pritiska došlo bi do otvaranja sigurnosnog ventila (18), i višak kisika bi odlazio
u atmosferu, nakon čega se ventil automatski zatvara pod djejstvom opruge (19).
Gorionici za zavarivanje ili plamenici imaju namjenu da pravilno miješaju gorivi gas i
kisik i mogućnost podešavanja plamena. Postoje gorionici niskog i visokog pritiska, po
pritisku gasova koji se upotrebljavaju prilikom zavarivanja.
Na slici 4.6.3. prikazan je gorionik za niski pritisak.
 Slika 4.6.3. Gorionik za niski pritisak

Gorionik niskog pritiska sastoji se iz drška i uloška ili gorača koji su vezani priteznom
navrtkom. Na dršku se nalaze priključci za acetilen i kiseonik. Gumena crijeva kroz koja struji
gas i kisik se priključuju na ove priključke. Gorač ili uložak je promjenljivi dio gorionika i
završava se žiškom. Otvaranjem ventila za kisik (obojen žuto) a zatim i ventila za acetilen
(obojen plavo), kisik struji kroz cijev koja ide sredinom komore za miješanje, dok acetilen
struji spoljašnjom cijevi i prolazi kroz sistem malih otvora, koji služe kao osigurač od udara
plamena, dolazi u sabirni kanal, gdje kisik iz brizgaljke povlači acetilen injektorskim
djelovanjem (sišući).
Kada se želi plamen upaliti najprije se otvori ventil za kisik, a zatim dovodi acetilen u
nešto većoj količini i smjesa se pali dovođenjem otvorenog plamena. Plamen se podešava
postepenim smanjenjem dovoda acetilena. Prilikom gašenja plamena prvo se zatvara
acetilenski dovod, zatim kisik. Gorionici za visoki pritisak – primjenjuju se kada se za
zavarivanje kariste gasovi pod većim pritiskom.
Na slici 4.6.4. prikazan je gorionik za visoki pritisak.

Slika 4.6.4. Gorionik za visoki pritisak

Ovi gorionici se koriste za rad s vodonikom i disu-gasom. U konstrukcionim

izvedbama gorionici za niski i visoki pritisak se ne razlikuju u potpunosti. Bitna razlika je u
mješaču. Kisik i gorivi gas-disu-gas dovode se kroz cijevi (1) i (2) koje su postavljene u dršku
(3). Ventilima (4) i (5) regulira se protok gasova koji ulaze u mješač (6) gdje se mješaju u
određenom odnosu, i odvode kroz uložak (7) do žiška (8). Paljenje se vrši tako što se prvo
zapali gorivi gas, bez kisika, a zatim se dovodi kisik čime se reguliše plamen. Kada se gasi
plamen onda se zatvara prvo kisik pa zatim gorivi gas.
Gumena crijeva. Crijeva imaju zadatak da spoje izvor gasova tj. boce sa gorionikom -
plamenikom, i da kroz njih struji gas i kiseonik do gorionika. Izrađuju se od gume armirane
platnom. Boja crijeva mora biti različita pa tako za acetilen su crvena unutrašnjeg promjera od
6 do 9 mm i vanjskog od 12 do 16 mm.
 Za kisik su najčešće plave boje, a mogu biti i zeleni sa unutrašnjim promjerom od 6 do
13 mm i vanjskim od 14 do 23 mm. Na radnom stolu zavarivača nalazi se još i sitni pribor:
upaljač za paljenje plamena, igle za čišćenje žiška (izrađene od mesinga), zičane četke,
kliješta, turpija, stege i dr.
Radnik koji vrši zavarivanje mora da ima i zaštitna sredstva kao što su naočari, koji
imaju dva stakla za gledanje vara i za sarno zavarivanje. Kecelje, kapa i rukavice koje moraju
biti izrađene od azbesta ili kože.

4.7. POMOĆNl MATERIJALI ŽICE I PRAŠKOVI .

Za zavarivanjc i navarivanje koriste se kao dodatni materijal prilikom zavarivanja i

navarivanja, pri čemu dodatni materijal mora imati iste ili slične osobine materijala koji se
zavaruje.
Standardima su propisani sastav i izbor zice.
Kod zavarivanja mehkog čclika upotrebljavaju se žice od mehkog čelika, debljine od 1
do 8 mm a dužine od 500 do 1000 mm.
Uglavnom za zavarivanje se koriste žice prečnika 6 do 8 mm.
Za sprečavanje korozije zice, za zavarivanje se zaštićuju bakrenom prevlakom.
Zavarivanje livenog gvožđa vrši se žicama od livenog gvožđa. Ove žice se obogaćuju
sadržajem silicija i ugljenika. Promjer žica može biti od 3 do 20 m i dužine 1000 mm. Žice za
zavarivanje bakra ... C.H3.071 sadrže minimalno 98% bakra i od 0,5 do 1,5% kalaja ili 0,8 do
1,2% srebra, dok ostatak čine silicij, fosfor i dr. Tanji bakreni limovi zavaruju se zicom od
elektrolitičkog bakra Dužina lice je do 1000 mm. Za zavarivanje aluminija koriste se žice ...
C.H3.061 od čistog aluminija. Žice za zavarivanje aluminijskih legura su načinjene od istog
tipa legura sa istim ili približno istim osobinama materijala.
Površine metala koje treba zavariti moraju biti metalno čiste, a njihovo oksidisanje se
mora spriječiti ili učiniti neškodljivim. To čišćenje se vrši upotrebom praškova ili pasti za
zavarivanje, koji se vežu sa oksidom i stvaraju tečnu zguru koja se može lahko odstraniti.
Najjednostavniji prašak za zavarivanje je boraks, a umjesto boraksa se upotrebljavaju iz
izvjesne složene mješavinc hemijskih materijala koji se u vidu praškova proizvode i kao lakvi
prodaju u trgovinama. Pri izboru praškova mora se poznavati vrsta materijala koja se
zavaruje, a naročito temperatura pri zavarivanju.
Praškovi potrebni pri zavarivanju metala kao što su: bakar, branza, aluminij, mesing
itd., a oni metali za koje nije potreban prasak su: olovo, srebro, zlato, platina i dr.

4.8. VRSTE I KARAKTERISTlKE PLAMENA

Postoje tri vrste plamena, a prema odnosu acetilena i kisika to su:

 normalan,
 reduktivni i
 oksidirajući plamen.

Normalan plamen postiže se izgaranjem acetilena i kisika u odnosu 1:1. Na samom

izlazu iz žiška odvija se nepotpuno sagorijevanje smijese.
Na slici 4.8.1. prikazan je oblik sa karakteristikama plamena.
Na početku je plamen tamne boje. Dio sa tim plamenom naziva se jezgro plamena.
Najviša temperatura jeste od 2 do 5 mm ispred jezgra plamena, a ona iznosi oko 3200 0C.
Predmet koji se zavaruje mora da leži u tom dijelu plamena, a taj dio naziva se područje
zavarivanja.
 Slika 4. 8. 1. Oblik. i karakteristike plamena

Reduktivni plamen. Ovaj plamen nastaje kada je ventil za acetilen previše otvoren što
izaziva stvaranjc viška acetilena, odnosno manjak kisika za izgaranje. Ovaj plamen treperi,
povećava se jezgro plamena i plamen nije oštro ograničen prema tamnijem omotaču po čemu
se i poznaje.
Zavareni dio ovim plamenom je tvrd i krt jer se u var uvodi višak ugljika. Za
zavarivanje livenog gvožđa i čelika čiji je povećan sadržaj ugljika koristi se ova vrsta plamena
da bi im se vratio-nadoknadio izgubljeni ugljenik prilikom varenja.

Oksidirajući plamen. Ovaj plamen pojavljuje se u slučaju kada je ventil za acetilen

zarvoren, odnosno nedovoljno otvoren. Prepoznatljiv i je po smanjenju dužine svijetlećeg
konusnog plamena. Ova vrsta plamena se skoro ne upotrebljava jer visak kisika štetno djeluje
na metale. Ovaj plamen se upotrebljava kod zavarivanja cinka i legura sa povećanim
sadržajem cinka. Znači da varilac mora voditi računa da u šav ne dopsije višak ugljenika ili
kisika jer tada var postaje tvrd i krt i oksidira veoma brzo. Varilac ne smije zaboraviti da
prilikom gašenja plamena mora prvo zatvoriti ventil za dovod acetilena pa tek onda dovod
kisika. U slučaju da se prvo zatvori ventil za dovod kisika može nastati povratni plamen što je
veoma opasno.

4.9. PODEŠAVANJE PLAMENA

U toku zavarivanja često je potrebno mijenjati odnos gorivog gasa u gorivoj smjesi za
zavarivanje, a radi postizanja što kvalitetnijeg spoja. To nazivamo regulacija plamena. Kako
se prilikom zavarivanja najčešće koristi smjesa kisika i acetilen, ovjde ćemo detaljnije
upoznati samo plamen nastao izgaranjem ove smjese.
Pri stavljanju gorionika u rad, regulaciju plamena treba izvršavati prema određenim
pravilima.
1. prilikom stavljanja gorionika u rad treba najprije zatvoriti ventil za kisik na gorioniku;
2. okretanjem vijka na regulacionom ventilu podesiti pritisak kiseonika prema vrsti
gorionika;
3. dobra otvoriti ventil za acetilen na gorioniku i zapaliti smjesu odgovarajućim
upaljačem;
4. podesiti plamen djelimičnim zatvaranjem ventila za acetilen na gorioniku dok se ne
dobije odgovarajući plamen.
 Prema odonosu acetilena i kisika u gorivoj smjesi, plamen može biti: normalan,
reduktivan i oksidirajući.
Najidealnije podešen plamen je u omjeru 0,7: 1 ili 1:1. Na slici 4.9.1. prikazan je ispravno
podesen acetilenski plamen.

Slika 4.9.1. Ispravno podešen acetilenski plamen

Ovaj plamen ispravno podešen sastoji se iz: 1 - jezgra plamena, 2 - plamička. 3 –

pocetak plamena omotača i 4 – omolač plamena.
Jezgra (1) plamena je tamnoplave boje. Sastoji se od nesagorjele smjese acetilena i
kisika. Temperatura jezgra je oko 300 0C. Plamičak (2) je svjetle boje. U njemu počinje da
sagorijeva smjesa . Temperatura plamička je 600 0C. U početku omotača (3) sagorijevanje
smjese se nastavlja u dvije faze. U prvoj fazi se vrši nepotpuno izgaranje acetilena pri kome
nastaje ugljen – monoksid i zrak (C2H2 + 20 = 2CO +2H).
Druga faza je ona u kojoj potpuno sagorijeva acetilen. U ovoj zoni plamen je jedva
vidljiv. Plamen se završava u omtaču (4) sagorijevanjem smjese. Temperatura u sredini
omotača (4) iznosi oko 2000 0C. a na kraju oko 1200 0C.

4.10. PRIPREMA ŠAVA

Za uspješno zavarivanje neophodno je potrebno da se ivice predmeta pripreme prije

zavarivanja. Priprema predmeta sastoji se u tome da se ivice predmeta obrade na najpogodniji
način. Dijelove koji se zavaruju treba postaviti tako da između tih materijala postoji određeni
zazor koji treba do popuni dodatni tečni metal. lzuzetak čine tanki limovi koji se pripreme
tako da se njihovi krajevi prevrate duž šava pa se zavare bez dodatka žice. Ivice limova
debljine do 5 mm obično se obrade sarno pod pravirn uglom, ali se prilikom zavarivanja
između čeonih površina ostavi zazor koji je približno jednak debljini lima.

Tabela 4.10.T l. Priprema spojeva za zavarivanje

Ugao žlijeba za
Debljina Otvor zavarivanje Prečnik
Naziv
Skica spoja lima grla α0
spoja
s (mm) α (mm) ulijev
udesno žiška žica
o
0,5 0 1–2 bez
Prirodni

1 0 1–2 dod
1,5 0 1–2 žice
0,5 1 1–2 2
1 1,5 1–2 2
Čeoni

2 2,5 2–4 2
3 3 2–4 3
4–5 3–4 4–6 4
 5 2 70 50 6–9 4
8 3 70 50 6–9 5
V
12 3,5 70 50 9 –14 6
20 3–4 70 50 20-30 6
12 1 80 60 6–9 5
X 15 1,5 80 60 9 –14 5
20 2 80 60 20-30 6

Deblji limovi, pored ostavljanja čeonog zazora, pripremaju se skidanjem, tj. obaranjem
ivica s jedne strane (V) ili s dvije strane (X).
U tabeli 4.10.T l. prikazana je priprema spojeva za zavarivanje materijala – čelika, izbor
otvora žiška gorionika i debljine žice za zavarivanje.

4.11. POSTUPAK ZAVARIVANJA, DRŽANJE I VOĐENJE GORIONIKA I ŽICE

Kvaliteta vara ovisi od niza faktora među kojima je vodeći faktor iskustvo radnika
variaca, tj. kako on drži i vodi gorionik i žicu. Praksa varioca pokazuje da se adekvatno
zavarivanje ostvaruje kada se gorionik pomjera u što je mogućoj ravnomjernijoj mjeri a
njegovo pomjeranje treba vrštli neposredno pred postizanje temperature topljenja metala koji
se zavaruje. Samo držanje ovisi o debljini materijala koji se zavaruje. Tako, kod tanjih limova
ne smije se gorionik okretati direktno na mjesto koje će se zavarivati jer može doći do
progaranja. Kod debelih limova slučaj je drukčiji, jer se gorionik usmjerava direktno na lim.
Polozaj gorionika u zavisnosti od debljine limova dati su na slici 4.11.1.
a. položaj gorionika koji se uglavnom primjenjuje,
b. položaj gorionika za limove čija je debljina do 2 mm,
c. položaj gorionika koji se primjenjuje kod zavarivanja limova debljine od 5 do
l2 mm,
d. položaj gorionika kod zavarivanja izuzetno debelih limova, preko 15 mm.

Smjer vođenja gorionika je moguć u lijevo ili desno pa se takvo zavarivanje naziva
zavanvanje ulijevo ili zavarivanje udesno.

Slika 4.11 1. Položaj gorionika

Kod zavarivanja udesno gorionik se vodi od ujeva u desno. Plamenik ide ispred žice za
zavarivanje. Žica se pomjera u kružnom ili polukružnom smjeru, a gorionik se pomjera
pravolinijski. Nakon dužeg kontakta vara i plamena dolazi do žarenja vara. Ovo zavarivanje
se koristi kod zavarivanja limova debljih od 3 mm, a iskustvo variaca mora biti veliko.
Na slici 4.11.2. prikazano je zavarivanje udesno.
 Žižak gorionika (1) vodi se slijeva u desno, a žica (2) vodi se duž ose vara iza
garionika. Po postupku zavarivanja, zavarivanje ulijevo se ne razlikuje od zavarivanja udesno

Slika 4.11.2. Zavarivanje udesno Slika 4.11.3. Zavarivanje ulijevo

izuzev u smjeru vođenja žižka gdje se žižak pomjera zdesna ulijevo (gledano od zavarivača).
Ovaj postupak se koristi pri zavarivanju limova debl ine do 3 mm. Kod ovog zavarivanja
utrošak acetilena je nešto veći.
Glavni nedostatak ovog zavarivanja je što se rastopljeni var razlijeva po žlijebu i pri
tome se obrazuju hladni varovi.
Na slici 4.11.3. prikazano je zavarivanje ulijevo.

4.12. GASNO SJEČENJE RUČNIM I AUTOMATSKIM VOĐENJEM GORIONIKA

Ova vrsta sječenja danas je veoma zastupljena u skoro svim granama industrijske
praizvodnje. Pojedini materijali ne mogu se sjeći niti jednom drugom metodom sem ove.
Sjecenje gasom zasnovano je osobinom materijala – metala i legura metala da prilikom
zagrijavanja do temperature zapaljenja izgaraju posredstvom strujanja kisika.
Da bi se mogli autogeno rezati metali i legure treba da ispunjavaju određene uslove;
1. temperatura paljenja metala u kisiku mora biti niža od tačke topljenja metala;
2. toplota nastala izgaranjem metala treba da je dovoljna da okolinu reza održava
na temperaturi zapaljenja;
3. temperatura topljenja oksida treba da je niža od temperature topljenja metala;
4. da se tečni oksid nastao izgaranjem lahko odstranjuje iz reza izduhavanjem.

Gasno sječenje vrši se određenim gorionikom takozvanim sjekačem u kome se vrši

regulacija smjese, a kiseonik se dovodi pod znatnim većim pritiskom u odnosu na smjesu pri
gasnom zavarivanju.
Na slici 4.12.1. shematski se prikazuje gorionik za sjcčcnje.
1 – dovodna cijev za kiseonik, 2 – dovodna cijev za gorivi gas, 3 – ventil za gorivi gas,
4 – ventil za dovod kiseonika za smjesu za gorenje, 5 – ventil za dovod kiseonika za rezanje,
6 – cijev za odvod kiseonika u gorač (8), 7 – cijev za odvod smjese za gorenje u gorač (8) i
točkić (9).
Funkcija navedenih dijelova zasniva se na slijedecem:
Kiseonik se dovedi kroz cijev (1) u gorionik, a gorivi gas se dovedi kroz cijev (2).
Ventilom (3) reguliše se doved gorivog gasa, a ventilom (4) vrši se regulacija dovoda
kiseonika za smjesu za gorenje. Ventilom (5) vrši se regulacija dovoda kiseonika za sječenje.
Kroz cijev (6) odvodi se kiseonik u gorač (8), a kroz cijev (7) odvodi se smjesa za gorenje u
gorač (8).
 Slika 4.12.1. Gorionik za sječenje

Točkići (9) služe za nesmetano kretanje gorionika po materijalu a smješteni su na glavi

gorionika. Imaju dva točkića jedan pored drugog.
Po konstrukcionoj izvedbi žižak može biti različito izveden a on je najbitniji za
sječenje.
Na slici 4.12.2. prikazane su različite konstrukcione izvedbe žižaka.

Slika 4.12.2. Konstrukcione izvedbe žižaka

Na slici 4.12.2. pod (a) prikazana je konstrukciona izvedba žiška sa potpuno

odvojenim kanalima za gorivu smjesu i kisik za rezanje. Nedostatkom ovog ziška smatra se to
što je sječenje moguće samo u jednom smjeru. Žižak sa slike (b), jeste stepenasti sa
paralelnim kanalima i ovaj žižak omogućava sječenje u jednom smjeru. Žižak sa prstenastim
– koncentričnim kanalima prikazan je na slici (e). Ovim žižkom moguće je vršiti rezanje u
svim smjerovima.
Blok – žižak je prikazan na slici (d) i sa ovim žižkom je omogućno rezanje u svim
smjerovima. U središnjem dijelu blok -žižka nalazi se centralni kanal sa većim brojem otvora
kroz koji izlazi smjesa. Otvori su smješteni u koncentričnom krugu. Za sve navedene žižke
smjese acetilena i kisika dovodi se kroz kanal (1) a kanalom (2) dovodi se kisik za rezanje.
U zavisnosti od izvedbe točkova gorionicima se može rezati kružno, pod uglom i u
udubljenjima.
Na slici 4.12.3. prikazani su navedeni primjeri mogucnosti sječenja.
 Slika 4.12.3. Primjeri mogućnosti sječenja

Odstojanje između lima i gorionika reguliše se pomaću točkića, a rastojanje zavisi od

debljine lima koj i se sječe. Za limove debljine do 50 mm prilikom sječenja odstojanje između
gorionika i lima je 3 do 5 mm.
 debljina lima od 50 do 150 mm sječe se uz razmak od 5 do 8 mm,
 za limove debljine od preko 150 mm razmak za sječenje je od 8 do 13 mm.

Imamo dvije vrste sječenja i to: ručno i masinsko. Ručno gasno sječenje karakterise:
cijena uređaja za sječu je niska, pojednostavljeno rukovanjc uređajem, veoma lahka
prilagodljivost radnim komadima, pogodnost za rad na terenu, pagodnost za rad na
nepristupačnim mjestima.
Nepovoljne strane gasnog sječenja su: mala brzina rezanja, dosta velika potrošnja gasova,
površina reza je neravna, preciznost mjera reza je mala. Na ručnim plamenicima ugrađuju se
mali uređaji sa pagonskim mehanizmom. Gasno mašinsko rezanje omogućuje ravnomjernu
brzinu pomaka i osigurava kvalitelnu obradu pavršine.
Uz obradu žljebova omogućena je izrada dijelava raznih oblika sa veoma velikom
tačnošću mjera.
Razvojern industrije javlja se patreba za razvojem do najsavremenijh automatiziranih
uređaja sa numeričkim upravljanjem procesa rezanja kad kojih je vođenje prema naprijed
propisanom i pripremljenom programu. Dodavanjem silicij – dioksida ili željeznog praška
gasnom sječenju omogućava se rezanje metala kaji se ne mogu sjeći bez dodatka silicij –
dioksida ili željeznog praha. Dodatni praškovi imaju zadatak:
 da odstrane oksidni sloj sa površine metala na mjestu rezanja,
 izgaranjem oslobađa se dodatna količina toplote bez koje se pojedini metali ne
bi mogli rezati,
 da utječu da rastop metala bude žitkiji i kao takav se lakše izbacuje.

Na ovaj način se mogu rezati i ručno i mašinski nehrđajući i vatrootporni čelici, bakar,
aluminij i njihove legure, sivi liv itd., kao i nemetali, beton i slično.
Pitanja za ponavljanje gradiva:

1. Šta je ro obrada metala spajanjem?

2. Koje su vrste spojeva?
3. Šta je to zavarivanje?
4. Koje su karakteristike zavarivanja?
5. U čemu se sastoji postupak gasnog zavarivanja?
6. Od čega se sastoji smjesa za dobijanje plamena kod gasnog zavarivanja?
7. Šta se ubraja u opremu za gasno zavarivanje?
8. Od čega se sastoji jednostepeni ventil?
9. lz čega se sastoji gorionik za niski pritisak?
10. Kakva je razlika između gorinika za niski pritisak i gorionika za visoki pritisak?
11. Koji su pomoćni materijali za zavarivanje?
 12. Koje su vrste i karakteristike plamena?
13. Na koji način se vrši podešavanje plamena?
14. Kako se vrši priprema šava za zavarivanje?
15. Koji je postupak zavarivanja?
16. Koja je razlika između zavarivanja udesno u odnosu na zavarivanje ulijevo?
17. Koji su to uvjeti koje materijali moraju ispunjavati da bi se mogli gasno rezati?
18. Koji je zadatak dodatnih praškova?

4.13. ELEKTROLUČNO ZAVARIVANJE

Uspostavom strujnog kola , koje se uspostavlja dodirom elektrode i metala koji se želi
zavariti, dobiva se, ako se odvoji elektroda od metala za određeno odstojanje, električni luk.
Električni luk daje potrebnu toplotu za e elektrolučno zavarivanje.
Uspostava električnog luka shematski je prikazana na slici 4.13.1.
Temperatura koju stvara električni luk dostiže i do 4000 0C. Dužina električnog luka
obično je jednaka prečniku elektrode. Dakle, dužina električnog luka reguliše se prema tipu
eiektrode, tj. prema njenom prečniku.

/
Slika 4.13.1. Uspostava električnog luka

4.14. STVARANJE I ODRŽAVANJE ELEKTRlČNOG LUKA

Dakle, kako smo kazali, elektrioni luk stvara proticanjem stuje između elektrode i
metala koji se zavaruju. Napon struje zavarvanja je između 20 i 60 V, a jačina struje za
zavarivanje iznosi od 150 do 200 A, a u posebnim slučajevima za vruće zavarivanje liva i do
800 A. Pri elektrolučnom zavarivanje topljenjem, uslijed djelovanja magnetnog polja,javlja
se skretanje električnog luka. Pri prolazu električne struje kroz elektrode i kroz metal koji se
zavaruje stvara se oko njih magnetno polje, koje skreće električni luk što izaziva prskanje
kapljica, nepotpuno uvarivanje i lošiji var. To se može otkloniti pravilnim odrižavanjem
električnog luka a što se postiže naginjanjem elektrode u odgovarajući položaj i
odgovarajućim ostojanjem elektrode i metala koji se zavaruje.
Na slijedećoj slici, slika 4.14.1., prikazan je shematski ugao elektrode i odstojanje za
održanje električnog luka.
 Slika 4.14. 1. Ugao elektrode i odstojanje za održanje električnog luka

Položaj (a) električnog luka u početku zavarivanja, (b) položaj luka u sredini i na kraju
šava položaj (c).

4.15. IZVORI ELEKTRIČNE ENERGIJE I OPREMA ZA ELEKTROLUČNO

ZAVARIVANJE

Za izbor izvora električne energije sagledavaju se određeni faktori koji su veoma bitni
u izboru. Ti faktori su vrsta električne struje, vrsta izvora, mogućnost posluživanja više radnih
mjesta itd. Vrsta električne struje određuje se na osnovu vrste materijala koji se zavaruje,
debljine rnaterijala, načina zavarivanja, vrste dodatoog materijala. Izvori električne struje za
zavarivanje smo podijelili na izvore neizmjenične struje u koje spadaju transformatori i
pretvarači frekvencije, i na izvore jednosmjerne struje u koje spadaju ispravljači i pretvarači
(generator, agregati i sl.).
Među najčešće korištene i izvore ubrajaju se transformatori. Transformatori se koriste
za elektrolučno ručno zavarivanje obloženim elektrodama za zavarivanje EPP (elektrolučno
zavarivanje pod zaštitnim prahom) i za TIG zavarivanje. Shematski, transformator čiji je
svitak pomičan prikazan je na slici 4.15.1.
Kada kroz primarni svitak (veći broj namotaja tanje žice) proteče struja-naizmjenična,
oko ovog svitka stvara se promjenljivo magnetsko polje. Dio magnetskog polja koji sječe
svitak sekundarni (manji broj namotaja deblje žice) indukuje se u njemu tzv. Indukovana
struja. Sekundarni svitak je pomičan u odnosu na primarni. Promjenom odstojanja među
namotajima mijenja se i karakteristika izvora struje (napon i jačina). Transformatori novije
konstrukcije imaju pomičnu kotvu. Kod ovih transformatora svici se nalaze na jezgru
transformatora, jedan nasuprot drugoga a između njih se nalazi pomična kotva. Dio
magnetnog polja prolazi kroz tu kotvu, dok drugi dio se zatvara preko dijela jezgra na kojem
se nalazi sekundar. Pomicanjem kotve mijenja se i prenešena energija. Pored ovih
transformatora, koji je prikazan na slici 4.15.2., u praksi se primjenjuju i drugi transformatori.
Slika 4.15.1 . Transformator sa pomičnim Slika 4.15.2. Transformator sa pomičnim
svitkom kolutom

Upotreba transformatora kao izvora električne struje za elektrolučno zavarivanje

shematski je prikazana na slici 4.15.3. gdje se:

Slika 4.15.3. Upotreba transformatora

Struja napona iz gradske mreže dovodi preko sklopke (4) i osigurača (5) do primarnog
namotaja (2). Indukovana struja u sekundaru (3), niskog napona i velike jačine, dovodi se do
mjesta zavarivanja. Jedan provodnik priključuje se za držač elektrode, a drugi za metal (u
praksi se kaže masa za metal). Regulacija napona, odnosno struje za zavarivanje vrši se
približavanjem ili udaljavanjem pomičnog svitka primarnog prema sekondarnom svitku. Ovo
se postiže pomicanjem točkića (8) i vretena (9) na kome se nalazi uređaj za pomjeranje
primarnog svitka. Primicanjem primarnog svitka sekondarnom dobit ce se jača struja, a u
suprotnom će struja slabiti.
Pretvarači frekvencije su izvori naizmjenične struje sa povišenom frekvencijom, koja
pospješuje održavanje električnog luka. Ova vrsta se rijetko koristi jer su veoma skupi.
Ispravljači za zavarivanje, zbog povoljnijeg opterećenja mreže, se priključuju na
trofaznu mrežu. U njima su ugrađeni trofazni transformatori i elementi za ispravljanje. Kao
ispravljački elementi koriste se silicijske ili germonijeve diode ili selenske ploče.
 Stezaljka Opružni držač

Navojni držač

Kabelske spojnice

Maska naglavna Maska ručna

Slika 4.15.4. Pribor koji se koristi za elektrolučno zavarivanje

Diode se više koriste u odnosu na ploče zbog svojih veoma dobrih osobina kao što su;
viši stepen iskorištenja, dozvoljeno opterećenje na povišene temperature itd.
U opremi za elektrolučno zavarivanje koriste se određeni pribori koji omogućavaju
normalan tok procesa zavarivanja.
U taj pribor spadaju; kliješta za držanje elektrode ili navojni držač elektrode, stezaljke
za masu ili vijčane stezaljke maska (naglavna ili ručna), kablovske spojnice itd.
Na slici 4.15.4. prikazan je pribor za ručno elektrolučno zavarivanje.
4.16. ELEKTRODE ZA ZAVARIVANJE

Elektrode za elektrolučno zavarivanje podijelili smo na ugljene i metalne elektrode.

Ugljene elekrrode izrađuju se od retortnog uglja, koksa ili grafita kao šipke dužine do 800 mm
i prečnika do 30 mm. Koriste se samo za uspostavljanjc i održavanje električnog luka.
Metalne elektrode se uglavnom . koriste i služe za stvaranje i održavanje električnog
luka i kao dodatni materijal ili samo za obrazovanje električnog luka. U praksi se najviše
upotrebljavaju čelične elektrode. Čelične elektrode za elektrolučno zavarivanje prema izgledu
i izvedbi se dijele na:
 gole elektrode,
 elektrode s jezgrom,
 obložene elektrode i
 elektrode s omotačem.

Na slici 4.16.1. prikazane su, shematski, navedene elektrode.

Na slici 4.16.1. (a) prikazana je gola elektroda koja se primjenjuje uglavnom za
zavarivanje istasmjernom strujom. Obično se izrađuju izvlačenjem u obliku žice namotane u
koturovima, valjanjem i livenjem. Mogu biti žarene, nežarene, poniklovane, pobakrene itd.
Električni luk proizveden golom elektrodom je nestabilan, zatim dolazi do varničenja pri radu,
ne stvara sc zaštitni sloj pa je i šav nezaštićen, što se smatra kao glavni nedostatak ovih
elektroda. Uglavnom se upatrebljavaju u zađtićenoj sredini. Dobra strana ovih elektroda je što
su puno jeftinije.

Slika 4.16.1. Elektrode za zavarivanje

Slika 4.16.1. (b i c) prikazuje obložene elektrode. U odnosu na gole elektrode ove

elektrode su obložene pa se po tome i razlikuju. Obložene elektrode upotrebljavaju se za
elektrolučno ručno zavarivanje ugljeničnih i legiranih čelika.
Elektrode s jezgram prikazane su na istaj slici (d i e). Ove elektrode proizvode se u
obliku tankih cijevi koje su spolja gole, a šupljina im je ispunjena odgovarajućim materijalom
u obliku jezgra. Jezgrom se stabilizuje električni luk i stvara zaštitna troska. Ovim
elektrodama se poboljšava čvrstoća vara.
Na slici 4.16.1. (d) - c - je jezgra elektrode.
Na slici 4.16.1. (c) - e je limeni plašt koji sprečava ispadanje sredstva za zavarivanje.
Dvije elektrode sa omotačem su prikazane na slici 4.16.1. (f) i (g). Ove elektrode su slične
elektrodama s jezgrom. One imaju omotač od azbesta (o) dak se može i naci namotaj tanke
aluminijske žice (k).
Ove elektrode se koriste prilikom zavarivanja naizmjeničnom strujom. Radi lakšeg
snalaženja i pravilnog izbora pri kupovini i primjeni elektroda, elektrode imaju svoje oznake a
i svoje nazive koji su sve češće u primjeni.
Primjer oznake elektrode je slijedeći:
EXXXOXX
(1 2 3 4 5 6 7) ./
1 – Opća oznaka, slovo E označava naziv proizvoda – ELEKTRODA.
2 – Oznaka zatezne čvrstoće
3 – Oznaka za izduženje
4 – Oznaka za žilavost
5 – Oznaka vrste plašta
6 – Oznaka položaja zavarivanja
7 – Oznaka vrste struje

Oznaka zatezne čvrstoće, oznaka izdužcnja i oznaka žilavosti spadaju u mehaničke

osobinc. Vrijednost ovih osobina ustanovljene ispitivanjem čistog vara prema propisanim
uslovirna, upisuje se u oznaku arapskirn brojkama od 0 do 5 (za čvrstoću od 0 – 6) gdje brojke
zamjenjuju odgovarajuću vrijednost (dobivenu ispitivanjem probnih uzoraka – epruveta).
Metalurškc karakteristike plašta, tj. vrste obloge označavaju se velikim slovom
abecede, kako slijedi:
A – kisela obloga,
B – bazična obloga,
C – celulozna obloga,
O – oksidišuća obloga,
R – titanska obloga i
V – obloga različita od oznčeenih sa A,B,C,O i R.

Arapskirn brojkama od 1 do 4 vrši se oznaka načina zavarivanja (položaj):

1 – u svim položajima i smjerovima,
2 – u svim položajima, osim u vertikalnom smjeru u smislu odozgo nadole,
3 – u čeonom i ugaonom položaju i u žljebu,
4 – u ugaonom položaju.

Oznake elektroda prema vrsti struje unosi se arapskim brojevima ad 0 do 9.

Elektrode A,O i R upotrebljavaju se za istosmjernu i naizmjeničnu struju.
Elektrode B I C upotrebljavaju se za istosmjernu struju, i to na pozitivnom polu (neke
elektrode i za naizmjeničnu struju).
Prečnik i dužina elektrode su propisani slandardom:
 elektrode prečnika 2,5 mm (prečnik žice) proizvode se u dužinama 200, 300 ili
350 mm
 elektrode prečnika 3,25, 4,5,6,8, i 10 mm u dužinama 350 iii 450 mm ili više.

Primjer označavanja:
Elektroda E 324 0 22 ima slijedeće karakteristike
E – elektroda
3 – minimalna zatezna čvrstoća 480 N/mm2
2 – minimalno izduženje – 18%
4 – udarna žilavost 0,8 J/mm2
0 – oksidišuća obloga
2 – zavarivanje u svim položajima osim u vertikalnom i
2 – zavarivanje istosmjernom ili naizmjeničnom strujom.
4.17. PRIPREMA ŠAVA I OBLICI ŠAVA ZA ZAVARIVANJE

Izgled, odnosno oblik šava zavisi od načina vođenja elektrode, zatim ad njenog
sastava, pa i od samog položaja šava. Elektroda mora da se kreće, ne smije da miruje. Oblici
šavova su raznovrsni, a koji oblik će se primjeniti zavisi ad međusobnog položaja predmeta.
Prije početka zavarivanja mjesta koja se zavaruju moraju se dobro očistiti ad eventualnih
nečisloća, zatim odmastiti, i očistiti ad hrđe, boje itd. Izuzetnu opasnost čine naslage olovnog
minijuma. Olovni minijum se pri zavarivanju isparava i stvara otrovan gas, koji je ubitačan za
zdravlje radnika koji vrši zavarivanje. Komadi materijala koji se žele spojiti zavarivanjem
pored čišćenja po potrebi se mogu brusiti i njihove ivice, da bi se omogućilo da var efikasnije
spoji materijal. Šav se prije početka zavarivanja ojačava uvrtanjem čeličnih vijaka u gvožđe,
što je prikazano na slici 4.17. 1.
Zavareni spojevi dobivaju oblik prema međusobnom položaju dijelova koji se spajaju,
kao i prema obliku njihovih zavarenih krajeva.
Najvažniji oblici zavarenih spojeva predstavljeni su u tabeli 4. 17.T. 1., dok su glavni
elementi vara prikazani na slici 4.17.2., gdje slika pod (a) prikazuje glavni elemenat sučeonog
spoja, a slika pod (b) glavni elemenat ugaonog spoja, gdje je:

Slika 4.17.1. Ojačavanje šava prije zavarivanja

1 osnovni materijal, 5 površina varenja,

2 var, 6 tjeme vara i
3 uvar, 7 korijen vara.
4 prelazna zona,
Tabela 4.17.T.l. Oblici zavarenih spojeva
Naziv Poprečni presjek spoja Objašnjenje
Spoj nastaje zavarivanjem dijelova čiji se krajevi
Sučeoni spoj sučeljavaju. Krajevi koji se sučeljavaju mogu
zatvarati ugao u granicama 160 d0 2000.
Spoj nastao zavarivanjem dijelova koji se
Preklopni
preklapaju. Preklopne spojeve u načelu treba
spoj
izbjegavati.
Spoj sa Spoj nastao privarivanjem vezice (trake) na
vezicom dijelove koji se spajaju
Spoj nastao zavarivanjem dvije trake ili profila
Naležni spoj
položenih jedan na drugi.
Spoj nastao zavarivanjem dva dijela pod uglom
T – spoj
od 900.
Kosi Spoj nastao zavarivanjem dva dijela čiji krajevi
T - spoj zaklapaju proizvoljan ugao.
Kružni Spoj nastao zavarivanjem triju dijela koji se
(ukrsni) spoj ukrštaju.
Spoj nastao zavarivanjem krajeva dva dijela koja
Višekraki
se sučeljavaju sa trećim približno upravnim na
spoj
njih ili sa više limova pod različitim uglovima.
Ivični Spoj nastao zavarivanjem krajeva dvaju dijelova
spoj koji međusobno zaklapaju izvjestan ugao.
Prirubni Spoj nastao zavarivanjem povratnih krajeva dvaju
sučeoni spoj dijelova, koji se sučeljavaju.
Prirubni Spoj nastao zavarivanjem priljubljenih krujeva
ugaoni spoj dvaju dijelova, približno upravnih međusobno.
Spoj nastao zavarivanjem povrnutih krajeva dvaju
Trokraki
dijelova. koji se sučeljavaju sa trećim upravnirn
ugaoni spoj
na njih.

Slika 4.17.2. Glavni elementi vara

 Slikn 4.17.3. Priprema limova za sučeono zavarivanje

Na slici 4.17.3. prikazana je priprema limova za sučeono zavarivanje, a na slici 4.17.4.

priprema limova za ugaone sastavke.

Slika 4.17.4. Priprema limova ugaonih sastavaka

4.18. POSTUPCI RUČNOG I MAŠINSKOG ELEKTROLUČNOG ZAVARIVANJA

Elektrolučno zavarivanje danas ima najširu primjenu u industriji spajanja čeličnih

konstrukcija i zavarivanja znatnog broja dijelova od obojenih metala i legura.
U praksi se primjenjuje više postupaka zavarivanja, koji se međusobno, manje ili više,
razlikuju, pa postupke elektrolučnog zavarivanja metalnom elektrodom možemo svrstati u
dvije grupe:
 elektrolucno zavarivanje u slobodnoj atrnosferi i
 elektrolucno zavarivanje u zaštitnoj atrnosferi.
4.19. VOĐENJE ELEKTRODE

Vođenje elektroda se vrši na vi še načina čija primjena je uslovljena oblikom šava i

njegovom širinom i određenih drugih okolnosti.
Na slici 4.19. 1. shematski su prikazani načini vođenja elektroda.

Slika 4.19.1 . Načini mogućeg vođenja elektrode

Prvi i drugi način se primjenjuje kada je šav uzak, a mogu se upotrebljavati i kao prvi
sloj vara pri zavarivanju V i X šava, 3, 4 i 5 način se primjenjuje za šire šavovc, za
zavarivanjc iznad glave primjenjuju se varovi (3) i (4), dok se način (6) koristi kod
vertikalnog zavarivanja.

Pitanja za ponavljanje gradiva

1. Šta je elektrolučno zavarivanje?

2. Kako se vrši stvaranje električnog luka?
3. Koji su izvori električne energije za elektrolučno zavarivanje?
4. Koji se pribor koristi za elektrolučno zavarivanje?
5. Nabrojati vrste elektroda?
6. Koji je način označavanja elektrode?
7. Koji su načini vođenja elektrode?
8. Kada se upotrebljava ravno vođenje elektrode?
4.20. ELEKTROLUČNO ZA VARIVANJE POD ZAŠTITNIM GASOM
(TIG, MIG, MAG, ARKATAM, ARKOGEN I PLAZMA)

Prilikom elektrolučnog zavarivanja pod zaštitnim gasom najčešće korišteni postupci za

zavarivanje su:
 elektrolučno zavarivanje sa netopivom elektrodom (TIG).
 elektrolučno zavarivanje u plemenitom gasu sa topivom elcktrodom (MIG) i
 elektrolučno zavarivanje u ugljen – dioksidu sa topivom elektrodom (MAG).

Elektrolučno zavarivanje u zavšnoj almosferi argona sa netopivom elektrodom (TIG –

Tungsten Inert Gas postupak).
Na slici 4.20.1. shematski je prikazan proces zavarivanja kod TIG postupka.

Slika 4.20.1. TIG postupak zavarivanja

Za ovaj postpaak elektrolučno zavarivanja koristi se volframova netopiva elektroda

koja uspostavlja električni luk i stvara toplotnu energiju dok se osnovni i dodatni materijal
topi. Argon kao zaštitni gas se dovodi na mjesto topljenja metala. Zavarivanje se tako obavlja
u zaštićenoj atrnosferi. Postupak zavarivanja može biti ručni ili automatizovani, dakle,
vođenje držača može biti ručno ili automatizirano.
Struja zavarivanja može biti istosmjerna i naizmjenična. U zavisnosti koja vrsta metala
se zavaruje primjenjuje se i odgovarajuća struja. Tako se, zavarivanje aluminija, magnezija i
njihovih legura vrši upotrebom naizmjenične struje, a svi drugi metali zavaruju se primjenom
istosmjerne struje.
Kod ovog zavarivanja zavareni spojevi su visokog kvaliteta, karakterističnog izgleda
sa čistom površinom, smanjena je deformacija zavarenog spoja itd.
Kada se vrši ručno zavarivanje varioc mora imati bogato iskustvo. Uređaji za TIG
pastupak zavarivanja sačinjavaju:
 držač elektrode sa potrebnim priključcima,
 boca sa punjenjem argona,
 redukcioni ventil za argon na kome je ugrađen pokazivač pritiska,
 komandni ormarić sa ugrađenim: relejnim sklopom, vremenskim prekidačem,
visokofrekventnim generatorom itd.
 izvor struje zavarivanja,
 priključak na mrežu i
 priključak za vodu.

Elektrolučno zavarivanje u plemenitom gasu sa topivom elektrodom (MIG – Metal

Inert Gas – postupak). Električni luk kod MIG postupka zavarivanja uspostavlja se između i
ide koja je ujedno i dodatni materijal i materijala koji se zavaruje.
 Na slici 4.20.2. shematski je prikazan ovaj postupak zavarivanja

Slika 4.20.2. MIG postupak zavarivanja

Zaštitni gas argon sc upotrebljava kao zaštita od štetnog utjecaja gasova. Zaštitni gas
argon zaštićuje od štetnog utjecaja gasova i zraka kapljice metala u luku, kupku i usijani šav
koji sc hladi. Elektroda kojom se vrši zavarivanje je gola zica kolutu od odgovarajućeg
materijala. Sam postopak zavarivanja može biti poluautomatski i automaski. Ovim postupkom
zavarivanja zavaruju se aluminij, bakar i njihove legure i visokolegirani čelik.
Elektrolučno zavarivanje u ugljen – dioksidu sa topivom elektrodom (MAG postopak).
Elektrolučno zavarivanje kako se jos naziva i CO2 zavarivanje topljivom elektrodom danas se
veoma često primjenjuje. Uređaji za MAG (elektrolučno zavarivanje u ugljen-dioksidu sa
topivom elektrodom) zavarivanje razlikuje se od MIG uređaja u dovodu zaštitnog gasa i
dodatnog materijala.
Shematski prikaz MAG uređaja za zavarivanje prikazan je na slici 4.20.3.

Slika 4.20.3 MAG uređaj za zavarivanje

 U držač za zavarivanjc dovodi se žica (dodani materijal). Na izlazu iz držača nalazi se
kontaktna cijcv i kontaktna vodilica, koja omogućuje prijelaz elektricne energije sa kabla na
žicu za zavarivanje. CO2, kao zaštitni gas dovodi se kroz sapnicu cijevima iz čelične boce.
Držač za zavarivanje hladi se vodom ili zrakom. Istosmjerna struja je kod ovog postupka s
elektrodom spojenom na plus pol. Za zavarivanje se smije koristiti sarno specijalna zica čiji je
presjek okrugao sa glatkom površinom i čistom površinom. Žica je prekrivena tankim slojem
bakra radi boljeg provoda električne energije i duže postojanosti.
Žica sadrži, tj. mora sadržavati određen postotak mangana i silicija, a njen sastav je
propisan. Ovim postupkom ne mogu se zavarivati obojeni metali zato što ugljen – dioksid
oksidirajuće djeluje na njih.
ARKATOM postupak spada u jedan od postupaka elektrolučnog zavarivanja u
zaštitnom gasu. Kod ovog postupka vodonik stvara zaštitnu atmosferu oko krajeva elektroda i
na mjestu zavarivanja, čime se sprečava štetni utjecaj kiseonika i azota iz zraka. Osim toga
vodonik vrši redukciju oksida vara.
Na slici 4.20.4. shematski je prikazan ARKATOM postupak zavarivanja.

Slika 4.20.4. ARKATOM postupak zavarivanja

Električni luk se stvara između dvije elektrode (1) i (2) od volframa prečnika 1,5 do 3
mm; (3) i (4) su priključne cijevi kojima se dovodi električna struja u elektrode (1) i (2) i
vodonik u siskove (5) i (6); 7 - je držač za rukovanje; 8 – ručni točak za podešavanje zazora
među elektrodama i 9 - štitnik.
Pri prolasku struje, elektrode se užare bijelo a između njih stvara se električni luk
Užarene elektrode i električni luk prouzrokuju cijepanje molekulskog vodonika (H 2) u
atomski vodonik (H2 → 2H), pri čemu se veže znatna količina toplote. Pri izlasku struje
vodonika iz siskova, njegovi se atomi sjedinjavaju, u molekule (2H → H 2), a pri tom se
oslobađa znatna količina toplote, koja povetava temperaturu luka do oko 4000 0C, koji topi
materijal na mjestu zavarivanja. Zavarivanje se može vršiti uz dodatni materijal ili bez njega.
Ovakav postupak se pokazao veoma efikasan kod zavarivanja čeličnih limova debljine
do 10 mm. ARKATOM postupak se efikasno primjenjuje pri zavarivanju mesinga, olova,
aluminija, bronze itd.
Zavarivanje može biti ručno ili automatsko a zavareni šav ima veliku čvrstoću i
istegljivost.
ARKOGEN postupak zavarivanja je postupak gdje se zagrijavanje predmeta ubrzava
plamenom acetilenskog gorionika. Iako je ovim postupkom zavarivanje veoma brzo, zbog
skupoće i drugih faktora ovo zavarivanje se rijetko koristi.
 Zavarivanje plazmom: Ovo je jedno od novijih postupaka zavarivanja topljcnjem.
Topljenje metala vrši se toplotnom energijom električnog luka u gasnoj plazmi tzv. kameni
luk.
Na slici 4.20.5. shematski je prikazano zavarivanje plazmom.

Slika 4.20.5. Zavarivanje plazmom

Gorionik za zavarivanje plazmom sastoji se iz volframove elektrode (1) koja služi kao
katoda i bakarne mlaznice (2). Elektroda i mlaznica se za vrijeme rada intezivno hlade
vodom. Električni luk pri radu se održava između volframove elektrode (1) i predmeta (3) koji
se želi zavariti. Glavni luk se pali preko visokofrekventnog namotaja (HF) uspostavljanjem
pomoćnog luka između volframove elektrode (1) i bakarne mlaznice (2), koja u ovom slučaju
služi kao pomoćna anoda.
Pomoćni luk, nastao između elektrode i mlaznice, dovodi do jonizovanja gasa u otvoru
mlaznice stvarajući g1avni plazma – luk (4). Plazma nastaje disocijacijom i jonizacijom
radnog gasa u pištolju za zavarivanje. Kao radni gas uglavnom se upotrebljavaju azot i argon.
Suženi mlaz plazme je okružen zaštitnim gasom – omotačem zastitnog gasa, koji štiti
rastopljeni metal od oksidacije i stabilizuje glavni luk. Kod zavarivanja čelika, nikla itd. kao
zaštitni gas upotrebljava se argon uz dodatak 5% vodonika.

4.21. ELEKTROLUČNO ZAVARlVANJE POD ZAŠTITOM PRAHA

Ovaj postupak elektrolučnog zavarivanja pod zaštitnim prahom (EPP postupak) može
se primjenjivati kao poluautomatski i automatski. Između žice i predmeta koji se zavaruje
stvara se električni luk. Žica služi i kao dodatni materijal za zavarivanje. Elektrolučno
zavarivanje pod zaštitom praha veoma efikasno se primjenjuje pri zavarivanju legiranih,
niskolegiranih i ugljeničnih čelika čija je debljina preko 2 mm. Pri zavarivanju se koristi
odgovarajuća žica i prah.
Ovim postupkom mogu se vršiti spajanja zavarivanjem samo u horizontalnom
položaju. Postoje razni postupei zavarivanja pod zaštitom praha, a najčešće upotrebljavani
postupci su:
 sistem EPP zavarivanja sa jednom i dvije žice, čiji položaj žica može biti jedna
pored druge ili jedna i za druge i
 EPP postupak sa dvije glave.
Na slici 4.21.1. shematski je prikazan postupak EPP zavarivanja.

Slika 4.21.1. EPP postupak zavarivanja

Žica koja je namotana na kotur automatski se odmotava odredenom brzinom i

usmjerava u pravcu pripremljenog žlijeba. Pri postupku zavarivanja dovode se znatne količine
zaštitnog praha na mjesto spoja i pokriva električni luk. U području zavarivanja, zaštitni prah
se topi i stvara zaštitnu trosku koja vrši pokrivanje rastopljenog metala.

4.22. LEKTROLUČNO SJEČENJE – REZANJE

Za elektrolučno rezanje mogu se primjeniti dva postupka ito:

 elektrolučno rezanje šupljom elektrodom i kisikom, i
 elektrolučno rezanje ugljenom elektrodom.
Na slici 4.22.1. prikazano je shematski elektrolučno rezanje šupljom elektrodom i
kisikom.

Slika 4.22.1. Elektolučno rezanje

OXY – ARC je naziv za elektrolučno sječenje šupljom elektrodom čiji se postupak

zasniva na topljenju metala električnim lukom, a u tečni metal se kroz šuplju metalnu
obloženu elektrodu upuhava kisik pod pritiskom.
Predmet (1), na slici 4.22.1., se zagrijava električnim lukom i topi dok se kroz šuplju
obloženu metalnu elektrodu (2) dovodi kisik pud pritiskom između 3,5 i 7 ∙ 10 5 Pa. Kisik vrši
funkciju izgaranja osnovnog metala i izbacivanje oksidirane taline. Uređaj za elektralučno
sječenje je veoma jednostavan, a sastoji se od držača elektrode koji je vezan za crijevo kojim
se dovodi kisik i provodnik električne energije.
 Za sječenje se kariste elektrode koje su metalne i šuplje su. Prečnik elektrode je od
5,10 mm do 8,25 mm, dok je prečnik otvora elektrode od 1 do 3,5 mm.
OXY – ARC postupkom veoma dobro se režu čelični limovi svih vrsta, sivi liv,
obojeni metali i legure obojenih metala. Za određene slučajeve gdje je potrebno da površina
koja je sječena ima fini izgled potrebno je dodatno obrađivati brušenjem. Kod ovog postupka
sječenja može se koristiti i istosmjerna i naizmjenična struja.
Električno rezanje ugljenom elektrodom ima skraćeni naziv ARC – AIR postupak.
Kod ovog postupka rezanja koristi ugljena elektroda koja je postavljena u držač i spojena na
plus pol. Radni komad se spaja na negativni pol.
Kod sječenje se pod pritiskom od 5 do 7 bara dovodi zrak.
Sječenje se vrši tako što električni luk vrši zagrijavanje i topljenje metala a zrak pod
pritiskom se ispuhuje iz glave držača elektrode koji na sebi ima rupicu i tako odstranjuje
stopljeni metal. Pri postupku električni luk uvijek mora biti ispred mlaza zraka, obrnuto ne
smije biti jer se tada ne bi postigao nikakav efekat sječenja. Sječena površina – rez je veoma
grub i mora se podvrgnuti i naknadnoj obradi brušenja. Ovaj postupak se rijetko koristi izuzev
u slučajevima kada se drugim postupkom to ne može učiniti.

4.23. ELEKTROLUČNO I GASNO NAVARIVANJE

Tehnološka operacija navarivanja je veoma slična zavarivanju. Zadatak navarivanja

jeste da se oni predmeti ili dijelovi koji su ili oštećeni ili izlizani trenjem poprave, tj. dovedu u
funkciju. Navarivanjem se vrše opravke izlizanih i istrošenih tramvajskih tračnica – šina,
vratila, osovina, pri reparaturi ili izradi glodala, strugarskih noževa i sl.
Kod navarivanja mora se voditi računa da se napravi pravi izbor elektrode ili žice za
navarivanje. Mora se primjenjivati elektroda ili žica koja ima odgovarajuću tvrdoću.
Prije procesa navarivanja predmet je potrebno pripremiti. Površina na koju će se vršiti
navarivanje mora biti čista i ako je predmet bio kaljen potrebno ga je prije žariti.
Proces navarivanja moguće je ostvariti na dva načina ito:
 da se i materijal i elektroda stope i
 da se istopi samo elektroda a materijal se samo po pavršini rastopi.

4.24. ELEKTROOTPORNO ZAVARIVANJE

(osnovne karakteristike i metode)

Pri proticanju struje niskog napona i velike jačine kroz dva metala koji se dodiruju
javlja se jak električni otpor uslijed čega na dodirnim mjestima nastaje topljenje metala uslijed
zagrijavanja, tako da se predmeti mogu spojiti u jednu cjelinu.
Za elektrootporno zavarivanje upotrebljava se naizmjenična jednofazna struja čiji je
napon 15V, čija jačina ponekad dostiže i do 100.000 A. Visoki napon struje iz mreže pretvara
se na niski napon, pomuću transformatora. Taj napon pogodan je za varenje.
Osonovni postupci elektrootpornog zavarivanja su: tačkasto, sučeono i šavno zavarivanje.
4.25. UREĐAJI I POSTUPCI ELEKTROOTPORNOG ZAVARIVANJA
(sučeono, tačkasto, bradavičasto i linijsko)

Na slici 4.25.l. shematski je prikazano sučeono zavarivanje, koje se sastoji u

slijedećem:
Postupkom zavarivanja kamadi (3) se umeću u čeljusti (1) i (2) kroz koje prolazi
električna struja. Primicanjem jedne od čeljusti komadi se dovode do međusobnog kontakta –
čeonog kontakta. Pri prolasku struje doći će do zagrijavanja dodirnih čeonih površina, a
zatim, uslijed pritiska i do spajanja. Na mjestu spajanja se formira izvjesno zadebljanje.
Sučeono zavarivanje koristi se za zavarivanje cijevi, šipki, profila i sl. Poželjno je da oba
dijela imaju isti oblik i površinu presjeka. Sučeono zavarivanje varničenjem od ovog
navedenog postupka razlikuje se po tome što se ovim postupkom krajevi kamada koje treba
zavariti više puta približavaju, odnosno odmiču, što izaziva uspostavu niza kratkih kontakata.

Slika 4.25.1. sučeono zavarivanje Slika 4.25.2. Tačkasto zavarivanje

Kada se sučeone površine komada usiju i pčnnu topiti, struja se isključi i uslijed jakog
pritiska zavare se kamadi međusobno. Ovim postupkom mogu se zavarivati predmeti
različitih površina, različitih presjeka i predmeti različitih materijala.

Tačkasto zavarivanje: Na slici 4.25.2. shematski je prikazano tačkasto zavarivanje

koje se primjenjuje prilikom spajanja limova, umjesto zakivanja, a koje se sastoji u
slijedećem:
Između elektroda (1) i (2) stave se limovi (3). Kroz elektrode (1) i (2) pusti se struja
koja zagrijava limove i u udređenom momentu kada se prekine strujni krug uslijed djelovanja
limovi se spoje. Var je u obliku tačke, a u obliku sčtiva njegov je poprečni presjek. Prije
početka zavarivanja limovi moraju biti veoma dobro očišćeni. Pored navedenog jednostrukog
tačkastog zavarivanja postoji i dvostruko, višestruko i bradavičasto zavarivanje.
Dvostruko zavarivanje i višestruko imaju isti princip rada.
Na specijalni nosač pričvrste se elektrode koje su međusobno razmještene. Za razliku
od prethodno pomenutog zavarivanja ovdje su samo elektrode sa jedne strane, dok sa druge
strane podložna elektroda ima oblik ploče.
Na slici 4.25.3. shematski je prikazano višestruko tačkasto zavarivanje.
Bradavičasto zavarivanje razlikuje se od tačkastog po tome što zahtijeva prethodnu
pripremu površine jednog komada. Ta priprema vrši se tako što se na površini koja se želi
zavariti naprave ispupčene tačke u obliku bradavica, a elektrode imaju znatno veću dodirnu
površinu. Na mjestu tih izbočina biće mjesto zavara. To je vidljivo na slici 4.25.4.
Slika 4.25.3. Višestruko tačkasto zavarivanje Slika 4.25.4. Bradavičasto zavarivanje

Slika 4.25.5. Šavno zavarivanje

U automobilskoj industriji ovo zavarivanjc ima veoma široku primjenu. Tačkastim

zavarivanjem se mogu zavariti pocinkovani limovi, aluminij mesing, bronza itd.
Linijsko zavarivanje: Proces ovog zavarivanja se sastoji od slijedećeg: elektrode (l) i
(2) za zavarivanje su u obliku točkića koji se okreću. Pomoću tih točkića se na lim dovodi
struja i oni vrše pritisak na limove (3) pri procesu zavarivanja. Ovim načinom se vrši
neprekidno zavarivanje, tj. zavareni šav je neprekidan.
Obično se elektrode izrađuju od bakra. I kao kod prethodnih vrsta zavarivanja i ovdje
limovi moraju biti veoma čisti i da dobro naliježu jedan na drugi. Ovim načinom zavarivanja
obezbjeđuje se veorna dobro zavarivanje – spajanje i šav je nepropustljiv.
Dobre rezultate zavarivanja postiže pri zavarivanju tankih limova. Debljina jednog
lima od čelika za zavarivanjc može biti do 2,5 mm (obadva lima koji se zavarivaju, 5 mm) a
1,5 mm, pojedinačno za neke obojene metale. Bakar se ne zavaruje ovim načinom
zavarivanja. Shematski prikaz šavnog zavarivanja dat jc na slici 4.25.5.a
 4.26. GREŠKE PRI ZAVARIVANJU I NJIHOVO OTKLANJANJE

Postoje određene greške koje se mogu pojaviti pri zavarivanju. Klasifikacijom

Medunarodnog instituta za zavarivanjc (MTZ) greškc u zavarima dijcle se na šest grupa, a
propisana je i njihova oznaka:

Tabela 4.26.T.1. Gasni mjehuri i uključci

Naziv Redni
Naziv
grupe broj Izgled slike Objašnjenje
greške
grešaka greške
Šupljine loptastog oblika,
Pojedinačni
mjehuri
1 nastale u varu zbog usljed
gasova za vrijeme zavarivanja.

Izduženi
mjehuri 2 Mjehuri izduženog oblika

Gasni Mjehuri u Linijski razmješteni mjehuri u

mjehuri nizu 3 varu.

Gnijezdo Više pojedinačnih mjehura na

mjehura 4 jedno mjestu vara.

Svjetlije mrlje u prijelomu vara

Riblje oči 5 nastale pod dejstvom
rastvorenog vodonika

Pojedinačna U varu na pojedinim mjestima,

troska
1 uključena troska,

Slojevita
troska 2 Troska u varu u više slojeva.

Više pojedinačnih uključaka

Gnijezda
Uključci
troske
3 troske nagomilanih ne jednom
mjestu vara.

Troska u Linijski razmještena troska u

nizu
4 varu.

Oksidni Uključci oksidnih pokožica ili

uključci
5 oksidnih vlakana.
  gasni mjehuri, oznake A,
 uključci, aznake B,
 greške vezivanja, oznake C,

Tahela 4.26.T.2. Greške vezivanja i greške korijena vara

Naziv Redni
Naziv
grupe broj Izgled slike Objašnjenje
greške
grešaka greške
Nedovarene Nedostatak vara između
površine 1 površine zavarivanja.
Nedostatak Nezavarena mjesta između
uvara između 2 pojedinih varaka ili slojeva
varaka dodatnog materijala.
Zazor u grlu žlijeba kada
Nepovaren
korijen
3 korijen zavara ne ispunjava
Greške grlo.
vezivanja Nedostatak uvara; dodatni
(C) Naljepljivanje 4 materijal se nije zavario sa
osnovnim, već se nalijepio.
Nedostatak uvara usljed
Crno
naljepljivanje
5 prisustva sloja oksida koji nije
rastopljen.
Nedostatak uvara usljed
Bijelo
naljepljivanje 6 prisustva sloja oksida koji je
rastopljen, ali nije raspršen.

Neprovaren Korjen zavara ne ispunjava

korijen 1 potpuno grlo žlijeba.

Materijal korijena zavara,

Prokapljina 2 kapljičastog oblika, koji visi
iz korijena
Udubljenja korijena nastala
Greške
dejstvom ugljen – monoksida
korijena Rohavost 3 (samo prilikom gasnog
vara
zavarivanja).
Udubljeno mjesto na
Krater u završetku pokrivnog varka
korijenu 4 nastalog usljed prekida
zavarivanja.
Dodatni materijal ne dostiže
Udubljenost
korijena 5 ravan osnovnog materijala na
strani korijena.

Rupice na Otvoreni gasni mjehurići na

površini 6 površini korijena.
Tabela 4.26.T.3. Greške licaa vara
Naziv Redni
Naziv
grupe broj Izgled slike Objašnjenje
greške
grešaka greške
Smanjenje presjeka u obliku
Ugorina 1 olučastog udubljenja duž
granične crte zavara.
Dodatni materijal ne dostiže
ravan osnovnog materijala,
Udubljenost
tjemena 2 odnosno u kutnom i
ugaonom zavaru ne dostiže
propisnu visinu.
Dodatni materijal
Prekomjerna prekomjerno izbočen iznad
izbočenost 3 ravni osnovnog materijala,
tjemena odnosno u ugaonom prelazi
pravilnu visinu.
Tjeme zavara nije
Neravnomjerna podjednake ravnomjerne
širina tjemena
4 širine po cijeloj dužini
zavara.
Nejednaki Krakovi kutnih zavara nisu
krakovi zavara 5 jednaki.
U preklopnom spoju
Rastopljeni rub 6 slobodni rub je ratopljen i
odnešen.
Površine osnovnog
Greške Smaknutost 7 materijala međusobno su
lica vara pomjerene po visini.
(F) Otvoreni gasni mjehurići na
Rupice na
površini 8 površini zavara, okruglog ili
izduženog oblika.
Udubljeno mjesto nastalo
Krater na licu 9 usljed prekida zavarivanja.
Loptice stvrdnutog
materijala, prilijepljene za
Kapljice 10 Bez slike površinu vara ili osnovnog
materijala.
Dio stvrdnutog materijala
zavara nadno se, odnosno
prelio iznad osnovnog
Opušten var 11 materijala a da se osnovni
materijal na tom mjestu nije
rastopio.
Nastaje prilikom tačkastog
Uključak metala zavarivanja otporom kada
elektrode
12 djelić metala elektrode
prodre u zavar.
Prekomjerno oštećenje
površine izazvano udarcima
čekića, odnosno
Mehanička
oštećenja 13 Bez slike prekomjerno udubljenje
pritiskom elektrode prilikom
zavarivanja električnim
otporom.
  greška korijena – vara, oznake D,
 naprslina oznake E,
 greške lica vara oznake F.
U tabelama 4.26.T. l . 4.26.T.2.; 4.26.T.3 i 4.26.T.4. dati su nazivi grešake, oznaka
greške, shematski prikaz izgleda greške kao i opis ili objašnjenje nastanka greške.

Naziv Redni
Naziv
grupe broj Izgled slike Objašnjenje
greške
grešaka greške
Prekid metalnog kontinuiteta u
varu, u prijelazu vara ili u
Uzdužne osnovnom materijalu,
prskotine
1 prouzrokovan prskanjem
materijala tokom hlađenja ili
nakon hlađenja.
Prskotine koje se pretežno
Poprečne
Prskotine prskotine 2 prostiru u poprečnom smjeru na
(E) pravac vara.
Prskotine koje se pretežno
Prskotine
prostiru u smjerovima različitim
proizvoljnog 3 od uzdužnog i poprečnog na
smjera
pravac vara.
Prskotine u krateru (one su
Kraterske
prskotine
4 često ishodište većih prskotina
u varu).

*Razlikuju se tople i hladne prskotine. Tople su one koje su nastale tokom hlađenja, a hladne one koje
su nastale nakon ohlađenja zavarenog spoja. Zidovi toplih prskotina imaju neku ad boja popuštanja, a zidovi
hladnih prskotina su, dok su svježi, metalno svijetli.

Sprečavanju nastajanja i otklanjanja grešaka koje se mogu javiti pri zavarivanju

posvećuje se velika pažnja. Lica koja vrše zavarivanje moraju biti dobra obucen.

Pitanja za ponavljanje gradiva

1. Koji su to najčešće korišteni postupci zavarivanja kod elektrolučnog

zavarivanja pod zaštitnim gasom?
2. Kakav je to postupak TIG zavarivanja?
3. Objasniti MIG postupak zavarivanja.
4. Od čega se sastoji pastupak zavarivanja plazmom?
5. Šta je elektrolučno zavarivanje pod zaštitom praha?
6. Objasniti postupak elektrolučnog sječenja.
7. Kakva je razlikn između zavarivanja i navarivanja?
8. Šta je to tačkasto zavarivanje?
9. U čemu je razlika između tačkastog i bradavičastog zavarivanja?
10. Koje greške mogu nastati prilikom zuvurivanja?
4.27. SPAJANJE LEMLJENJEM

Lemljenje je spajanje metalnih dijelova rastopljenim metalom ili legurom za spajanje -

lemom. Tačka topljenja lema mora biti niža od tačke topljenja metala koji se leme.
Zagrijavanjem lema, lem se razlijeva između površina materijala što se lemi, a kada
lem očvrsne, nakon prestanka zagrijavanja, vrši spajanje u jednu cjelinu.
Lemljenje se primjenjivalo još u davna vremena. Pronađeni su lemljeni predmeti čak
iz perioda od oko 1000 god. prije n.e.
Postupci spajanja lemljenjem su se tokom vremena veoma dobro usavršili, tako da je
lemljenje sad u mnogim slučajevima najpovoljniji način spajanja metalnih dijelova. Obično je
postupak brži, jeftiniji i lakši.
Za ostvarenje kvalitetnih spojeva lemljenjem naročito je važno da se u svakom
konkretnom slučaju upotrijebi odgovarajuća vrsta i sastav lema i pravilan način i postupak
lemljenja. U alat i pribor za lemljenje ubrajaju se: lemnici (raznih vrsta), paste za čišćenje i
dodatni materijal za spoj.
Na slici 4.27.1. su prikazani lemnici za mehko lemljenje.

Slika 4.27 .lemnici za mehko lemljenje

4.28. PODJELA LEMLJENJA I PRIMJENA

Prilikom procesa spajanja metala lemljenjem moguća su tri osnovna slučaja, i to:
 kad je temperatura tečnog lema, ulivenog između metala koje treba spojiti, niža
od one koja lem čini tečnim. Pri tom dolazi do brzog očvršćavanja lema nema
legiranja lema sa površinom metala, već se lem sarno „lijepi“ za površine
osnovnih metala,
 Između površina metala i lema dolazi do obrazovanja zajedničke legure sa
međuslojem čistog lema i
 Između površina radnih predmeta lema dolazi do obrazovanja zajedničke
legure bez međusloja lema, kad praktično imamo potpuno lemljenje.

Razlikujemo dvije vrste lemova, i to: mehke lemove i tvrde lemove i dva načina
lemljenja mehko lemljenje i tvrdo lemljenje. (Lem je dodani materijal ili legura metala).
Mehko lemljenje se primjenjuje u elektroindustriji za spajanje elektronskih uređaja, pri
proizvodnji predmeta od raznih limova kao sto su: čelični lim, bakarni lim, cinčani, kalajni,
kalajisani itd.
Tvrdo lemljenje se primjenjuje kod spajanja predmeta od: zlata, bakra, mesinga i
mesinganih dijelova, zatim za spajanje dijelova na biciklima, motociklima, autombilima i
drugim dijelovima. Tvrdo se leme i razne pločice od tvrdih legura kao i strugarski noževi itd.
4.29. LEMLJENJE RAZNlH METALA I VRSTE SPOJEVA

Prije početka lemljenja metala mora se voditi računa koja se vrsta metala lemi. Tada se
upotrebljava određeni lem i određena sredstva za čišćenje.
Tako, lem od mesinga čiji je sastav bakar i cink služi za spajanjc čelika, gvozđa i teže
topivih legura. Zalemljeni spojevi imaju povoljnije mehaničke osobine ako lem ima veći
sadržaj cinka i manji sadržaj bakra.
Pri lemljenju raznih metala moraju se koristiti i određeni šavovi. prilikom tvrdog
lemljenja nije neophodno fino čišćenje površina kao pri mehkom lemljenju. Tvrdo lemljenje
se izvodi na povećanim temperaturama pa pri tome masnoće i slična onečišćenja izgaraju.
Međutim, potrebno je i prilikom tvrdog lemljenja komade prilagoditi jedan drugom prema
vrsti odabranog spoja.
Na slici 4.29.1 . shematski su prikazani primjeri spojeva pogodni za tvrdo lemljenje.

Stika 4.29. 1. Primjeri pogodnih spojeva Slika 4.29.2. Spojevi pogodni za mehko lemljenje
za tvrdo lemljenje

Mehko lemljenje se izvodi na slijedeći način. Prvo se površine predmeta koje treba
zalemiti dobro očiste. Iza toga se lemnik dobro zagrije, nakon vađenja iz vatre očisti se
turpijom (zbog brzog oksidiranja bakra), zatim nišadorom, a vrh mu se kalajiše, da ne bi
oksidirao i loše prihvatao lem. Nakon toga se pristupa lemljenju.

Na slici 4.29.2. su prikazani spojevi koji su pogodni za mehko lemljenje.

Kod lemljenja limova imamo slučajeve: čeoni ravni (a), čeoni kosi (b), preklopni (c),
pregibni (d), sa vezicom (e) i pertlovani (f).
Navedeni spojevi su prikazani na slici 4.29.3.
5. SPAJANJE LIJEPLJENJEM

5.1. POSTUPCI SPAJANJA METALA LIJEPLJENJEM

Postupak za spajanje metala lijepljenjem sastoji se od osnovnih operacija, i to u:

 pripremi površine na koju treba nanositi ljepilo,
 nanošenju ljepila odgovarajućim postupkom,
 sklapanju elemenata u sklop uz potrebno opterećenjc na površinu lijepljenja,
 postizanju određene temperature i
 kontroli spoja nakon ostvarene veze.

Priprema površine lijepljenja sastoji se iz dva dijela, ito:

 odmašćivanja površine i aktiviranja površine lijepljenja.
Odmašćivanje površine lijepljenja vrši se raznim sredstvima. Sredstva kojima se vrši
odmašćivanje koriste se u zavisnosti od vrste materijala.
Trihlor – etilen, tetrhlor – etilen, benzol i dr., koriste za odmašćivanje magnezija,
aluminija i njihovih legura. Čelik, bronza, mesing i sl. odmašćuju se uglavnom benzinom
uranjanjem u alkalije, nakon čega se ispiraju vodom.
Da bi ljepilo što bolje prionulo za površinu vrši se aktiviranje površine. Aktiviranje
površina vrši se mehaničkim i hemijskim postupkom. Mehaničko aktiviranje površine vrši se
šmirglanjem, pjeskarenjem i trljanjem metalnom vunom. Mehaničko aktiviranje uglavnom se
ne primjenjuje za površine obojenih metala i lahkih metala.
Hemijsko aktiviranje površine zavisi od vrste materijala. Sastoji se iz više faza
potapanja i ispiranja u vodi i odgovarajućim rastvorima. Nakon toga dobije se suha i čista
površina.
Nanošenje ljepjla. Pod nanošenjem ljepila podrazumijeva se skup operacija koje
slijede jedna drugu, počev od faze pripreme površine do operacije sastavljanja sklopa pred i
stavljanje pod pritisak. Tečno ljepilo nanosi se na nekoliko načina počev od: nanošenja
četkom, potapanjem u ljepilo, spricanja pištoljem, sipanjam po površini i raspoređivanju po
površini odgovarajućim priborom.
Ljepila u prahu koja se aktiviraju zagrijavanjem nakon nanošenja i sklapanja dijelova
nanose se sipanjem na površinu, nanošenjem u rastopljenom stanju pomoću pištolja čijim
plamenom se vrši topljenje praha. Ljepila u obliku tankih folija stavljaju se na površinu
lijepljenja. Kada se te površine sastave ljepilo se aktivira zagrijavanjem. U nekim slučajevima
prije stavljanja filma ljepila na metalnu površinu stavlja se temeljna podloga.
Slaganje elemenata u sklop obavlja se velikom pažnjom. Preporučuje se da radnici irnaju čiste
bijele rukavice a po mogućnosti i bijela odijela. Stavljanje pod pritisak – polimerizacija
obuhvata: postizanje pritiska i njegovo održavanje, postizanje temperature i njeno održavanje,
hlađenje i vađenje alata. Opterećenje mora biti ravnomjerno raspoređeno po površini
lijepljenja. To mora biti naglašeno kod stavljanja pritiska na limove. Ostvarenje potrebnog
pritiska vrši se na više načina. Na slijedećoj slici vidi se ravnomjerno raspoređen pritisak na
površini lijepljenja.

Slika 5.1.1 . Odgovarajuće raspoređen pritistak na površinu lijepljenja

Slika 5.1.2. prikazuje nekoliko načina ostvarivanja pritiska među dijelovima.

Slika 5.1.2. Primjeri ravnomjrnog ostvarivanja pririska

Prilikom spajanja odgovarajućih dijelova sve funkcije regulacije, pritiska i grijanje,

moraju se registrovati neprekidno u toku cijelog ciklusa polimerizacije. Mora se obezbijediti
mogućnost da se, ukoliko se ukaže potreba interveniše u slučaju poremećaja ciklusa koji bi
mogao da umanji kvalitet ove operacije. Standardne konstruktivne forme lijepljenih spojeva
prikazane su na slijedećoj slici, slika 5.1.3.
Spajanje lijepljenjem koristi se za: izradu elemenata konstrukcije u „sendviču“, gradnji
za vezivanje nosećih oplata i nosećih elemenata. Za vezivanje profilisanih nosača od
duraluminija i čelika prilikom vezivanja stropova i čvornih priključaka. U hemijskoj industriji
spajanje lijepljenjem primjenjuje se za izradu uređaja i aparata kao veza između elemenata od
plastičnih masa. U elektroindustriji spajanje lijepljenjem koristi se lijepljenje porculanskih
izolatora za metalne nosače, kod izrade kutija za instrumente itd.
 Slika 5.1.3. Pogodni spojevi za spajanje lijepljenjem

5.2. VRSTE LJEPILA

Ljepila se mogu podijeliti na više načina: prema osobini glavnih sastojaka u ljepilu,
Prema načinu izrade, prema lemperaturi otvrdnjavanja.
Prema načinu otvrdnjavanja, tj. prema temperaturi sušenja, ljepila se dijele na:
1. ljepila koja otvrdnjavaju na sobnoj temperaturi,
2. ljepila koja otvrdojavaju samo na taplo, znači mora im se dovoditi toplota,
3. ljepila koja mogu otvrdnjavati i na sobnoj temperaturi i na toplo.
Ljepila koja otvrdnjavaju na toplo, prema načinu izrade mogu biti:
 jedookomponentna ljepila, koja mogu biti u tečnom ili čvrstom stanju a
posjeduju, sve potrebne komponente.
 dvokomponentna ljepila kod kojih sredstvo za otvrdnjavanje može biti u
čvrstom ili tečnom stanju a kod kojih je osnovno ljepilo u tečnom stanju.
 Ljiepilo u obliku trake – ova ljepila isporučuju se pripravna za upotrebu.

Ljepila što otvrdnjavaju na sobnoj temperatnri sastoje se iz osnovnog ljepila – smole

koje je u tečnom stanju ili u obliku paste a sredstva za otvrdnjavanje su u tečnom ili čvrstom
stanju.
Epilox EK 10 je jednokomponentno ljepilo u obliku praha i nanosi se posipanjem.
Sredstvo za otvrdnjavanje je pomiješano s osnovnom masom. Vrijeme potrebno za
otvrdnjavanje je 2 sata uz temperaturu od oko 180 0C. Za aktiviranje je potrebno dovođenje
temperature. Površine se spajaju tek poslije rastapanja praškastog ljepila. Upotrebljava se za
lijepljenje čelika, duraluminija, mesinga, za dijelove od istorodnog ili raznorodnog metala,
kao i za lijepljenje metala s nemetalima.
Utagan V je ljepilo čije vrijeme upotrbljivosti mješavine je 8 sati. Može se nanositi na
sve načine. Vrijeme otvrdnjavanja je 45 sati na temperaturi od 20 0C kada se nanosi
premazivanjem. Kada se nanosi špricanjem ili uranjava, otvrdnjava za 2 sata na temperaturi
od 130 0C.
Pyrocolle se isporučuje kao tečno ili viskozno ljepilo od čega zavisi temperatura i
trajanje otvrdnjavanja. Ljepila u tečnom stanju otvrdnjavaju za 72 sata na temperaturi 20 0C.
Uglavnom se koristi za spajanje metala s metalima.
Ljepila oznake FM 47 koriste se za lijepljenje posebnih elemenata. Isporučuje se u
obliku trake uz dodatnu tečnost. Otvrdnjava za 10 sati na temperaturi 140 0C.
Navedene vrste ljepila su uglavnom za specijalne namjene. Prilikom izbora za
upotrebu ljepila treba obratiti pažnju na:
 vrstu materijala koju treba lijepiti,
 radnu temperaturu spojenih elemenata i
 vrstu i veličinu opterećenja itd.
U avioindustriji upotreba ljepila određuje se raznim probama i uz veliku saradnju
sluzbi projektovanja, proizvodnje i kontrole.

5.3. PRIPREMA MATERIJALA ZA LIJEPLJENJE

Prije nanošenja ljepila na površinu materijala koji se želi lijepili neophodno je

potrebno izvršiti slijedeće: odmastiti – očistiti površine na koje je potrebno nanijeti ljepilo.
Čišćenje se vrši na više načina i različitim sredstvima. Uglavnom, sredstva za odmašćivanje
su; trihlor – etilen, tetrahlor – etilcn benzol. Ova sredstva koriste se za odmašćivanje
magnezija, aluminija i njihovih legura. Benzinom ili uranjanjem u akalije čisti se čelik,
bronza, mesing i sl.
Aktiviranje površina vrši sc da bi sc stvorile pore na površini lijepljenja. Svrha toga je
bolje prijanjanje ljepila. Nakon adekvatnog čišćenja površina nanosi se sloj ljepila debljine od
0,1 do 0,2 mm. Tako pripremljena površina se suši određeno vrijeme a zatim se spaja i stavlja
pod pritisak. Pod pritiskom se drži zavisno od trajanja otvrdnjavanja ljepila.

5.4. KARAKTERISTIKE SPOJEVA DOBIJENIH LIJEPLJENJEM

Usporedbom sa ostalim načinima spajanja elemnata prednosti spajanja lijepljenjem su:

1. vezivanje elemenata vrši se bez njihovog bušenja, deformisanja, oštećenja itd.
2. veoma velika otpornost na dejstva korozije,
3. Otpornost ad utjecaja vlage,
4. relativno jeftin i brz postupak spajanja,
5. mogućnost korištenja nekvalifikovane radne snage za rad,
6. ušteda u težini konstrukcija i
7. mogućnost izvođenja lijepljenja na terenu itd.

Nedostaci postupka spajanja materijala lijepljenjem su osjetljivost zalijepljenih

površina na povišene temperature, mogućnost starenja vremenom sto dovodi do promjene
karakteristika.
Pitanja za ponavljanje gradiva:
1. Koje su osnovne operacije iz kojih se sastoji postupak spajanja metala
lijepljenjem?
2. Iz čega se sastoji priprema povšine koja će se lijepiti?
3. Šta se podrazmjeva pod nonošenjem ljepila, tj. koje su to operacije?
4. Za koje namjene se u elektroindustriji koristi spajanje lijepljenjem?
5. Kako smo izvršili klasifikaciju ljepila?
6. Kakva mogu bili ljepila koja otvrdnjavaju na toplo?
7. Na šta treba obratiti pažnju pri izboru ljepila za lijepljenje?
8. Kako se vrši priprema materijala za lijepljenje?
9. Koje su prednosti spajanja lijepljenjem u odnosu na druge mogućnosti
spajanja?