SADRŽAJ

1. ODREĐIVANJE TVRDOĆE VODE.....................................................................................1

1.1. Općenito o tvrdoći vode...................................................................................................1

1.1.1. Određivanje karbonatne tvrdoće...............................................................................3
1.1.2. Određivanje ukupne tvrdoće.....................................................................................4
1.1.3. Određivanje stalne tvrdoće.......................................................................................5
1.1.4. Određivanje kalcijeve tvrdoće..................................................................................5
1.1.5. Određivanje magnezijeve tvrdoće.............................................................................6

2. ODREĐIVANJE ORGANSKE TVARI U VODI..................................................................7

2.1. Svrha određivanja............................................................................................................7

2.2. Bit određivanja.................................................................................................................7
2.2.1. Određivanje organske tvari u vodi............................................................................8

3. OTPADNE VODE I NJIHOVO ONEČIŠĆENJE................................................................10

3.1. Uvodni dio.....................................................................................................................10

3.2. Kemijska potrošnja kisika (KPK)..................................................................................12
3.2.1. Određivanje KPK....................................................................................................13
3.3. Biokemijska potrošnja kisika (BPK).............................................................................17
3.3.1. Određivanje BPK5 u vodi........................................................................................19

4. BAKTERIOLOŠKO ISPITIVANJE VODE ZA PIĆE........................................................21

4.1. Bakteriološki pregled vode za piće................................................................................22

4.2. Uzimanje i slanje vode na bakteriološki pregled...........................................................22
4.3.Određivanje bakterija indikatora fekalnog zagađenja (koliformnih bakterija)...............24
4.4. Utvrđivanje ukupnog broja mikroorganizama u vodi....................................................25

5. ISPITIVANJE TLA..............................................................................................................26

5.1. Fizikalne osobine tla......................................................................................................27

5.1.1. Određivanje momentalne vlažnosti tla, Mv............................................................27
5.1.2. Određivanje kapilarnog uspona vode......................................................................28
5.2. Kemijske osobine tla......................................................................................................29
5.2.1. Određivanje zemnoalkalijskih karbonata................................................................29
5.2.2. Određivanje reakcije tla..........................................................................................30
5.2.3. Određivanje doza vapna za kalcifikaciju................................................................33
5.3. Određivanje humusa......................................................................................................35
5.3.1. Određivanje karaktera humusa...............................................................................36
5.3.2. Određivanje humusa u tlu metodom po Kocmanu.................................................37
5.4. Određivanje kalcija u tlu................................................................................................39
5.5. Određivanje ukupnog dušika u tlu.................................................................................41

1
1. ODREĐIVANJE TVRDOĆE VODE

Za određivanje pojedinih tipova tvrdoće služit ćemo se volumetrijskim metodama

analize i to kiselo-baznim i kompleksometrijskim titracijama.

1.1. Općenito o tvrdoći vode

Tvrdoću vode čine slabo topljive soli kalcija i magnezija. To su, uglavnom, karbonati i
hidrogenkarbonati, zatim kloridi, sulfati i silikati. Jedinica za izražavanje tvrdoće jest stupanj
tvrdoće. Upotrebljavaju se tri vrste stupnjeva:

a) njemački (1 = 10 mg CaO ili 7,19 mg MgO po dm3)

b) francuski (1 = 10 mg CaCO3 po dm3)
c) engleski (1 = 1 grain 0,0648 g po galonu 1 galon = 4,546 dm3)

U nas se upotrebljavaju stupnjevi njemački koji se označavaju oznakom NJ.

S obzirom na količinu kalcijevih i magnezijevih soli, voda se može klasificirati prema
tvrdoći što se može vidjeti iz slijedeće tablice:

Tablica 1.1 Klasifikacija vode prema tvrdoći

 5 NJ vrlo mekana voda

5 – 10 NJ mekana voda
10 – 20 NJ srednje mekana voda
20 – 30 NJ tvrda voda
 30 NJ vrlo tvrda voda

Voda za piće može biti tvrda, no za kućanstvo, a pogotovo za tehničke svrhe, već nije
prikladna. Prema svrsi vodu treba mekšati, demineralizirati ili deionizirati.

Soli kalcija i magnezija otopljene u vodi najčešće su prisutne u obliku spojeva koji su
prikazani u slijedećoj tablici.

1
Tablica 1.2. Soli kalcija i magnezija u vodi

PROLAZNA Ca(HCO3)2
TVRDOĆA Mg(HCO3)2 KARBONATNA
CaCO3 TVRDOĆA
MgCO3
CaCl2
MgCl2
STALNA CaSO4 NEKARBONATNA
TVRDOĆA MgSO4 TVRDOĆA
CaSiO3
MgSiO3
UKUPNA TVRDOĆA UKUPNA TVRDOĆA

Sveukupnu količinu magnezijevih i kalcijevih soli nazivamo ukupnom tvrdoćom.

Tvrdoću što je čine hidrogenkarbonati kalcija i magnezija možemo ukloniti kuhanjem, pri
čemu se stvaraju i talože odgovarajući netopljivi spojevi, uz izlaženje ugljikovog(IV) oksida.

Ca(HCO3)2  CaCO3 + H2O + CO2

Mg(HCO3)2  MgCO3 + H2O + CO2

Tu tvrdoću nazivamo prolaznom tvrdoćom iz razloga što je kuhanjem možemo ukloniti,

za razliku od tvrdoće što je čine karbonati, kloridi, sulfati i silikati. Tu tvrdoću ne možemo
ukloniti kuhanjem već samo kemijskim putem. Nazivamo je stalna ili permanentna tvrdoća.

Tvrdoću što je čine hidrogenkarbonati i karbonati nazivamo karbonatnom tvrdoćom,

dok tvrdoću što je čine preostali činitelji nazivamo nekarbonatnom tvrdoćom. Također,
tvrdoću vode možemo podijeliti na kalcijevu i magnezijevu ukoliko određujemo količinu
kalcijevih i magnezijevih iona u vodi.

Ovdje će se objasniti određivanje slijedećih tipova tvrdoće:

- karbonatna tvrdoća,
- ukupna tvrdoća,
- stalna tvrdoća,
- kalcijeva tvrdoća i
- magnezijeva tvrdoća.

2
1.1.1. Određivanje karbonatne tvrdoće

Ovaj tip tvrdoće određuje se kiselo-baznom titracijom. Određeni volumen ispitivane

vode titriramo s standardiziranom otopinom klorovodične kiseline, nazivne koncentracije 0,1
mol dm-3 uz metil-oranž kao indikator do promjene žute boje u narančastu. Prilikom toga,
odvijaju se slijedeće reakcije:

Ca(HCO3)2 + 2 HCl  CaCl2 + H2CO3;

Mg(HCO3)2 + 2 HCl  MgCl2 + H2CO3;

CaCO3 + 2 HCl  CaCl2 + H2CO3;

MgCO3 + 2 HCl  MgCl2 + H2CO3.

Pribor i kemikalije:

- otopina klorovodične kiseline, c(HCl) = 0,1 mol dm -3 poznatog faktora, metiloranž,

Erlenmayerove tikvice, 300 mL, 3 komada, pipeta od 100 mL, bireta.

Postupak:

100 mL uzorka vode pipetiramo u Erlenmayerovu tikvicu, dodamo 2 – 3 kapi metil-

oranža i titriramo kiselinom do prve promjene boje otopine iz žute u narančastu. Iz utroška
kiseline izračuna se tvrdoća u stupnjevima njemačkim prema izrazu (1.1):

NJ = (1.1)

3
1.1.2. Određivanje ukupne tvrdoće

Ukupnu tvrdoću, kao i sve naredne tipove tvrdoće, određujemo kompleksometrijskom

metodom. 100 cm3 ispitivane vode titrira se standardnom otopinom EDTA (kompleksonom
III, H2Y2-) nazivne koncentracije 0,02 mol dm-3. Kalcijevi i magnezijevi ioni reagiraju s
kompleksonom prema jednadžbama:

Ca2+ + H2Y2-  CaY2- + 2 H+;

Mg2+ + H2Y2-  MgY2- + 2 H+.

Suma kalcijevih i magnezijevih soli određuje se izravnom titracijom uz indikator

eriokrom crno T. Najprije reagiraju svi kalcijevi ioni, jer daju stabilniji kompleks. Kad su oni
izreagirali (što se ne vidi jer oni ne daju obojenje s eriokromom crno T), tada započinje
reakcija magnezijevih iona. Završetak te reakcije očituje se nestankom crvenoljubičaste boje
kompleksa magnezij-indikator (MgIn), a javlja se modra boja slobodnog indikatora:

Ca2+ + Mg2+ + In  Ca2+ + MgIn (crvenoljubičasta boja)

Ca2+ + MgIn + 2 H2Y2-  CaY2- + MgY2- + 4 H+ + In (modra boja).

Pribor i kemikalije:

- otopina kompleksona, c(Na2H2Y2) = 0,02 mol dm-3 (poznatog faktora), otopina

klorovodične kiseline, c(HCl) = 0,1 mol dm-3 (poznatog faktora), amonijačni pufer,
eriokrom crno T (u suhom razrijeđenju), Erlenmayerove tikvice od 300 mL (tri
komada), bireta sa stalkom, boca štrcaljka s destiliranom vodom, plamenik i tronožac s
azbestnom mrežicom.

Postupak:

Ako je karbonatna tvrdoća veća od 4 NJ tada na 100 cm3 uzorka vode dodamo
najprije toliko otopine klorovodične kiseline koliko je utrošeno za određivanje karbonatne
tvrdoće te zakuhamo da se istjera ugljikov(IV) oksid. Pošto se voda ohladi na otprilike 40 C,
doda se 5 cm3 amonijačnog pufera te na vrhu spatule malo indikatora eriokrom crno T.
Titriramo sa standardnom otopinom kompleksona do prijelaza crvenoljubičaste boje otopine u
modru. Iz utroška otopine kompleksona izračunamo tvrdoću vode u stupnjevima njemačkim
prema izrazu (1.2):

NJ = (1.2)

4
1.1.3. Određivanje stalne tvrdoće

Uzorku vode najprije uklonimo karbonatnu tvrdoću, tako da kuhamo blizu 30 minuta.
Nakon toga vodu filtriramo kroz suhi papir za filtriranje koji isperemo destiliranom vodom do
početnog volumena. Dalje se titracija i određivanje tvrdoće vode provodi isto kao i kod
postupka za utvrđivanje ukupne tvrdoće.

Pribor i kemikalije:

- lijevak za filtraciju, filtar-papir, ostalo kao kod ukupne tvrdoće.

Postupak:

100 mL uzorka vode kuhamo 30 minuta, filtriramo, filtar-papir isperemo destiliranom

vodom, po potrebi dopunimo do početnog volumena i postupamo dalje kao kad određujemo
ukupnu tvrdoću.

1.1.4. Određivanje kalcijeve tvrdoće

I u prisutnosti magnezijevih soli kalcijevi se ioni mogu direktno odrediti titracijom sa

standardnom otopinom kompleksona uz indikator mureksid. Mureksid daje kod pH = 12 s
kalcijevim ionima crveno obojeni kompleks, dok s magnezijevim ionima ne reagira.
Završetak reakcije kalcijevih iona s kompleksonom utvrđuje se prijelazom crvene boje kalcij-
indikator kompleksa (CaIn2+) u ljubičastu boju slobodnog indikatora kod pH = 12:

Ca2+ + In  CaIn2+ (crvena boja),

CaIn2+ + H2Y2-  CaY2- + 2 H+ + In (ljubičasta boja).

5
Pribor i kemikalije:

- otopina kompleksona, c(Na2H2Y2) = 0,02 mol dm-3 (poznatog faktora), otopina

klorovodične kiseline, c(HCl) = 0,1 mol dm-3 (poznatog faktora), otopina NaOH,
c(NaOH) = 1 mol dm-3, mureksid (u suhom razrijeđenju), bireta, pipeta od 100 mL,
graduirana pipeta od 10 mL, Erlenmayerove tikvice od 300 mL (3 komada), boca
štrcaljka s destiliranom vodom.

Postupak:

100 mL uzorka vode pipetiramo u Erlenmayerovu tikvicu. Dolijemo toliko

klorovodične kiseline koliko je utrošeno kod određivanja karbonatne tvrdoće, kuhanjem
istjeramo CO2, ohladimo, promiješamo i dodamo 2 mL otopine NaOHdo pH = 12, a zatim na
vršku spatule mureksid indikatora, i odmah titriramo otopinom kompleksona do prijelaza
crvene boje otopine u ljubičastu. Titrirati treba odmah nakon dodatka lužine da se spriječi
izlučivanje taloga Ca(OH)2. Iz utroška standardne otopine kompleksona za titraciju 100 cm 3
vode izračuna se tvrdoća vode u stupnjevima njemačkim prema izrazu (1.2).

Napomena: Ako je karbonatna tvrdoća manja od 4NJ, tada nije potrebno dodati
klorovodičnu kiselinu prije titracije.

1.1.5. Određivanje magnezijeve tvrdoće

Vodi kojoj želimo odrediti samo magnezijevu tvrdoću, dodamo određenu količinu
zasićene otopine amonijevog oksalata. Nakon jednog sata nastali talog kalcijevog oksalata
otfiltriramo, a u filtratu određujemo magnezijeve ione titracijom sa standardnom otopinom
EDTA uz eriokrom crno T kao indikator:

Ca2+ + C2O42-  CaC2O4 ,

Mg2+ + H2Y2-  MgY2- + 2 H+ .

Pribor i kemikalije:

- sve kao i kod ukupne tvrdoće, čaša od 400 mL i zasićena otopina amonijevog oksalata.

Postupak:

Na 100 mL uzorka vode dodamo 10 mL hladno zasićene otopine amonijevog oksalata

i odložimo da stoji 1 sat. Nakon toga talog filtriramo, isperemo malom količinom destilirane
vode, a filtrat tretiramo kao kod postupka ukupne tvrdoće. Iz utroška standardne otopine
EDTA izračuna se tvrdoća vode u stupnjevima njemačkim prema izrazu (1.2).

6
2. ODREĐIVANJE ORGANSKE TVARI U VODI

2.1. Svrha određivanja

Ako voda nije bistra i bezbojna, a boja ili žućkastosmeđi mutež ne potječe od Fe(OH)3,
možemo reći da je zagađena organskim onečišćenjima. Ona mogu potjecati bilo od humusnih
ili tresetnih naslaga kroz koje voda prolazi, bilo od naslaga koje sadrže produkte raspada
životinjskih organizama kojih raspadanje uvijek uzrokuju različiti mikroorganizmi.

Organske su tvari u vodi pretežno koloidno otopljene, pa se kvalitativno određuju

mućkanjem određene količine vode u epruveti u toku od 10 minuta. Prema količini pjene koja
se pri tom stvara, zaključujemo jesu li prisutne veće ili manje količine organske tvari. Čista
voda za piće ima obično organskih tvari manje od 12 mg dm-3, računano kao mg KMnO4.

Organske tvari određuju se i u vodi za parne kotlove zbog toga što prisutnost velikih
količina topljivih organskih tvari djeluje korozivno na stijene kotla, jer su konačni produkti
raspada organske tvari CO2 i voda.

2.2. Bit određivanja

Uzorak vode koji ispitujemo, zakiselimo sumpornom kiselinom, dodamo u suvišku

standardne otopine kalijevog permanganata radi oksidacije organskih tvari. Neutrošen kalijev
permanganat reduciramo suviškom standardne otopine oksalne kiseline, a suvišak ove
odredimo titracijom s otopinom kalijevog permanganata. Sadržaj organskih tvari odredimo
iz razlike ukupno dodane količine kalijevog permanganata (0,002 mol dm -3) i količine
oksalne kiseline (0,005 mol dm-3).

Reakcija oksidacije oksalne kiseline s kalijevim permanganatom je:

2 KMnO4 + 5 H2C2O4 + 3 H2SO4 Û 2 MnSO4 + K2SO4 + 10 CO2 + 8 H2O.

Treba naglasiti da kalijev permanganat neće oksidirati samo organske tvari već i
eventualno prisutne nitritne ione, amonijak, sulfidne i željezo(II) ione. Kod većih količina tih
spojeva treba ekvivalentne količine kalijevog permanganata oduzeti od ukupnog utroška. I
veće količine klorida (iznad 300 mg dm-3) uzrokuju veći utrošak kalijevog permanganata. Za
takve vode u kojima ima mnogo klorida ne vrijedi idući propis za izvedbu.

7
2.2.1. Određivanje organske tvari u vodi

Pribor i kemikalije:

- standardna otopina KMnO4, c(KMnO4) = 0,002 mol dm-3, standardna otopina H2C2O4,
c(H2C2O4) = 0,005 mol dm-3, H2SO4, c(H2SO4) = 1 mol dm-3, Erlenmayerove tikvice od
300 mL, 3 komada, dvije birete, pipeta od 50 mL i 100 mL.

Postupak:

Erlenmayerove tikvice treba za to ispitivanje posebno isprati, i to tako da u tikvice

ulijemo do polovice destiliranu vodu, zatim malo otopine kalijevog permanganata do jasno
crvene boje i desetak mL otopine sumporne kiseline. To zagrijemo do vrenja i miješajući
(okretanjem tikvice) pustimo da kuha desetak minuta. Na kraju isperemo destiliranom vodom.
U tako očišćenu tikvicu pipetiramo 50 mL (ili 100 mL) uzorka vode, zakiselimo s 10 mL
sumporne kiseline i zagrijemo do vrenja. Vrućoj otopini dodajemo iz birete 15 mL standardne
otopine kalijevog permanganata (u suvišku s obzirom na organske tvari) i kuhamo lagano još
10 minuta. Nakon toga odmah iz birete dodamo 15 mL standardne otopine oksalne kiseline,
pri čemu se otopina obezboji. Ako boja otopine odmah ne nestane, tada kuhamo dok se ne
obezboji. Nakon toga suvišak oksalne kiseline titriramo standardnom otopinom kalijevog
permanganata do prve promjene boje iz bezbojne u ružičastu.

Budući da je oblik i vrsta organskih tvari nepoznata, sadržaj organskih tvari se

izražava masom KMnO4 izraženog u mg po litri uzorka.

Račun:

SADRŽAJ
ORGANSKE TVARI U VODI IZRAŽAVA SE KAO MASA KALIJEVOG
PERMANGANATA POTREBNOG ZA OKSIDACIJU ORGANSKE TVARI PO VOLUMENU UZORKA

VODE, .

Masu kalijevog permanganata potrebnog za oksidaciju organskih tvari, m (KMnO 4)o.t.,

izračunamo na temelju postupaka određivanja i jednadžbe reakcije.

8
 Vrijedi slijedeće:

n (KMnO4 )uk. = n (KMnO4) o.t. + n (KMnO4)oks.k. ,

gdje je n (KMnO4) ukupna količina KMnO4 utrošena za oksidaciju organske tvari (o.t.) i
oksalne kiseline (oks. k.).

Iz postupka određivanja dalje slijedi da je:

n (KMnO4) oks.k. = n (H2C2O4 ) .

Prema tome će biti

n (KMnO4) o.t. = n (KMnO4)uk. – n (H2C2O4).

Uvrštavanjem dobivamo:

3. OTPADNE VODE I NJIHOVO ONEČIŠĆENJE

9
3.1. Uvodni dio

Otpadne vode mogu biti podrijetlom iz kućanstva, industrije, stočnih uzgajališta te

odlagališta smeća.

Kućanske otpadne vode nastaju u seoskim i gradskim naseljima, a nazivaju se još

komunalne, gradske ili fekalne otpadne vode. Njihova kakvoća ovisi o načinu življenja,
klimatskim uvjetima, sustavu snabdijevanja i odvodnje. Ove vode se često miješaju s
otpadnim vodama iz različitih manjih obrta, podzemnim vodama i oborinskim vodama.

Industrijske otpadne vode nastaju provedbom različitih tehnoloških postupaka.

Ovisno o sirovinama koje se upotrebljavaju u procesu i dobivenom proizvodu ovisit će i
kakvoća otpadnih voda. Većina industrijskih otpadnih voda se ne može međusobno
uspoređivati jer nemaju zajedničke pokazatelje kakvoće. Otpadne vode iz industrije mogu se
podijeliti u dvije osnovne skupine:

- otpadne vode u kojima su prisutni sastojci biološki lako razgradljivi, primjerice

podrijetlom iz prehrambene i fermentativne industrije;
- otpadne vode u kojima su prisutni sastojci teško biorazgradljivi, podrijetlom iz
kemijske, farmaceutske i celulozne industrije.

Otpadne vode stočnih uzgajališta (farmi) su vode u kojima su prisutni sastojci

većinom biorazgradljivi. Najčešće su to otpadne vode podrijetlom sa farmi svinja, goveda,
peradi i drugih životinja.

Otpadne vode odlagališta smeća (deponije gradskog čvrstog otpada) se često

nazivaju ''procjedne otpadne vode'', a u njima su prisutne visoke koncentracije različitih i vrlo
teško biorazgradljivih sastojaka, posebice sa deponija na kojima se odlaže gradski i
industrijski čvrsti otpad.

Vode koje se uvjetno mogu smatrati otpadnim vodama su:

- oborinske vode (padaline);
- rashladne vode.

Oborinske vode su vode u kojima su prisutna onečišćenja iz atmosfere i zemljišta.

Onečišćenje nastaje njihovim prolazom kroz atmosferu iznad industrijskog područja pri čemu

10
se iz onečišćenog zraka u kapljicama vode otapaju plinoviti sastojci, koji vodi daju nisku pH
vrijednost, pa se takve vode nazivaju kisele kiše. Kada oborinske vode dospiju na propusno
zemljište mogu iz zemlje ispirati značajne količine gnojiva (dušika i fosfora) i nerazgrađene
pesticide.

Rashladne vode su vode koje se uporabljuju u industriji za hlađenje postrojenja

odnosno za odvodnju viška topline. Takve otpadne vode imaju višu temperaturu od
uobičajene temperature vode, odnosno u njima je prisutno toplinsko onečišćenje.
Dugotrajnom uporabom (kruženjem i reciklacijom) u rashladnim vodama mogu obitavati alge
i bakterije koje čine mikrobiološko onečišćenje.

Onečišćenje otpadne vode određuju:

- kemijski sastojci organskog i anorganskog podrijetla (topljivi i netopljivi) koji u

otpadnoj vodi čine KEMIJSKO ONEČIŠĆENJE;
- organizmi (bakterije, kvasci, alge, virusi,…) koji u otpadnoj vodi čine BIOLOŠKO
ONEČIŠĆENJE;
- suspendirane čestice, pH-vrijednost, gustoća, boja, miris, temperatura kao FIZIKALNI
POKAZATELJI. Oni nisu izravni pokazatelji onečišćenja otpadne vode ali mogu
ukazati na odstupanja od uobičajene kakvoće čiste vode.

Ukupno onečišćenje otpadnih voda može se izraziti vrijednostima biokemijske

potrošnje kisika (BPK) i kemijske potrošnje kisika (KPK).

3.2. Kemijska potrošnja kisika (KPK)

11
 Kemijskom potrošnjom kisika (KPK) označava se ukupna koncentracija
oksidabilnih sastojaka u otpadnoj vodi. Ona izražava koncentraciju kisika u mg L -1 koji
je potreban za oksidaciju nestabilnih organskih tvari s pomoću nekog jakog oksidansa,
kalijevog bikromata (K2Cr2O7) ili kalijevog permanganata (KMnO4) u kiseloj otopini.

U većini otpadnih voda sastojci koji se oksidiraju su sastojci organskog podrijetla, pa

KPK-vrijednost predstavlja pokazatelj onečišćenja otpadne vode organskim sastojcima. Neki
aromatski spojevi, primjerice benzen, ne oksidiraju se potpuno, dok se neki anorganski
spojevi kao što su sulfidi, sulfiti i Fe3+-ioni oksidiraju.

Postupak određivanja KPK-vrijednosti sastoji se u tome da uzorak otpadne vode vrije

uz povratno hladilo dva sata u kiseloj otopini koja se postiže dodatkom koncentrirane
sumporne kiseline (H2SO4) uz dodatak kalijevog bikromata (K2Cr2O7) kao sredstva za
oksidaciju. Tako priređenom uzorku dodaje se srebrov(I) sulfat (Ag2SO4) kao katalizator koji
potpomaže bolju oksidaciju organskih sastojaka. U tom postupku organski sastojci iz otpadne
vode se oksidiraju uz pomoć bikromata, a suvišak bikromata se određuje titracijom s fero-
amonij-sulfatom (NH4)2Fe(SO4)2  6 H2O uz feroin kao indikator.

Oksidacija organskih sastojaka pomoću bikromata, a zatim titracija suviška bikromata

pomoću fero-amonij-sulfata odvija se prema reakcijama:

a) redukcija bikromata: Cr2O7 2- + 14 H+ + 6 e-  2 Cr3+ + 7 H2O,

i
b) titracije: 6 Fe2+ + Cr2O72- + 14 H+  6 Fe3+ + 2 Cr3+ + 7 H2O.

Neki anorganski spojevi, kao što su kloridni ioni (Cl -), reagiraju s bikromatom, što se
pri niskim koncentracijama kloridnih iona zanemaruje. Pri visokim koncentracijama klorida u
otpadnoj vodi dodatkom živinog(II) sulfata (HgSO4) sprječava se oksidacija klorida.
Oksidacija kloridnih iona odvija se prema reakciji:

Cr2O72- + 6 Cl- + 14 H+  2 Cr3+ + 3 Cl2 + 7 H2O.

12
3.2.1. Određivanje KPK

Pribor:

- tikvica s ubrušenim grlom, povratno hladilo, bireta, Erlenmayerove tikvice, stalak,

tronožac, azbestna mrežica, plamenik, klema, mufa, analitička vaga, menzura,
sušionik.

Kemikalije:

1. sumporna kiselina, H2SO4, konc.;

2. sumporna kiselina koja sadrži srebrove(I) ione:

- 1 g srebrovog(I) sulfata, Ag2SO4, otopi u 4 mL vode uz postepeno dodavanje 96
mL sumporne kiseline (1). Otopinu treba pripremati barem dva dana prije mjerenja
jer otapanje jako dugo traje;

3. otopina kalijevog bikromata, K2Cr2O7, c = 0,02 mol dm -3, koja sadrži živinog(II)
sulfata, HgSO4:
- određenu masu (1-2 žličice) HgSO4 treba otopiti u 800 mL vode i u 100 mL
sumporne kiseline (1). U rashlađenoj otopini HgSO 4 treba otopiti 5,884 g K2Cr2O7
koji je sušen 2 sata na temperaturi od 105C, a zatim otopinu treba nadopuniti s
vodom do 1000 mL;
4. otopina kalijevog bikromata, K2Cr2O7, c = 0,02 mol dm-3:
1. 5,884 g K2Cr2O7 koji je sušen 2 sata na temperaturi od 105C otopi se u vodi i
nadopuni vodom do 1000 mL;

5. otopina feroamonijevog sulfata heksahidrata, (NH4)2Fe(SO4)2  6 H2O, c = 0,12 mol

dm-3, poznatog faktora;

6. otopina feroin indikatora, C12H8N2  H2O:

- 1 g indikatora otopi se u određenom volumenu vode i nadopuni vodom do 100 mL.
Otopina se čuva u tamnoj staklenoj boci.

13
Postupak:

1. Standardizacija otopine feroamonijevog sulfata

U 400 mL vode otopi se oko 47,1 g (NH4)2Fe(SO4)2  6 H2O. Otopini se doda 20 mL

sumporne kiseline (1). Nakon što otopina postigne sobnu temperaturu nadopuni se do 1000
mL s vodom. Otopinu treba držati u boci od tamnog stakla.

Prije ispitivanja otopinu treba standardizirati. Otopina se standardizira na način da se

10 mL otopine kalijevog bikromata (4) razrijedi vodom do 100 mL i doda 30 mL sumporne
kiseline (1). Nakon što se otopina ohladila, dodaju se dvije kapi otopine feroin indikatora (6)
te se otopina titrira otopinom feroamonijevog sulfata do prijelaza boje indikatora iz svijetlo-
plave u crvenu. Na temelju utroška otopine feroamonijevog sulfata može se odrediti njegova
prava koncentracija.

Reakcija je slijedeća:

6 Fe2+ + Cr2O72- + 14 H+  6 Fe3+ + 2 Cr3+ + 7 H2O.

Iz omjera stehiometrijskih koeficijenata za željezo(II)-ione i kalijev bikromat slijedi:

c (NH4)2Fe(SO4)2 = .

2. Određivanje kemijske potrošnje kisika

20 mL uzorka vode otpipetira se u tikvicu s ubrušenim grlom. Nakon ubacivanja

staklenih kuglica (koje služe kao sredstvo za sprječavanje pregrijavanja otopine) i dodatka 10
mL otopine kalijevog bikromata koja sadrži živin(II) sulfat (3), sadržaj se dobro promiješa, a
zatim se polagano i oprezno doda 30 mL otopine sumporne kiseline koja sadrži srebrove(I)
ione (2). U trenutku dodavanja sumporne kiseline sadržaj tikvice se mora hladiti pod mlazom
vode ili u ledenoj kupelji, kako bi se spriječilo pregrijavanje a time i prskanje otopine,
odnosno gubitak hlapljivih organskih tvari.

14
 Nakon toga na tikvicu se stavi povratno hladilo te se u roku od 10 minuta zagrije do
vrenja. Sadržaj tikvice treba polagano kipjeti narednih 110 minuta. Nakon što se reakcijska
smjesa rashladila na otprilike 60C, povratno se hladilo ispere vodom u tikvicu s ubrušenim
grlom. Sadržaj tikvice se kvantitativno prenese u Erlenmayerovu tikvicu od 300 mL i razrijedi
vodom na otprilike 100 mL i ohladi na sobnu temperaturu. Nakon dodatka 2-3 kapi otopine
feroin indikatora, neutrošeni kalijev bikromat titrira se otopinom feroamonijevog sulfata do
promjene boje indikatora iz plave u crvenu.

Usporedno s analizom uzorka radi se i tzv. slijepa proba, to jest analiza destilirane
vode koja je služila za pripremu svih otopina. Od ukupne količine oksidacijskog sredstva,
utrošak za slijepu probu ne smije biti veći od 10%.

Račun:

Određivanje KPK svodi se na izračunavanje utroška kalijevog bikromata potrebnog za

oksidaciju organskih i anorganskih nečistoća u vodi. Količina bikromata potrebnog za
oksidaciju izračunava se na osnovi razlike utroška otopine feroamonijevog sulfata utrošenog
prilikom ispitivanja slijepe probe i uzorka.

Količina bikromata utrošenog za oksidaciju, n (K2Cr2O7)oks, izračuna se:

n (K2Cr2O7)oks. = n (K2Cr2O7)slijepa proba – n (K2Cr2O7)uzorak ,

pri čemu je

n (K2Cr2O7)slijepa proba količina suviška bikromata određivana u slijepoj probi, a

n (K2Cr2O7)uzorak količina suviška bikromata određivana u uzorku.

Kako je u reakciji bikromata i feroamonijevog sulfata omjer njihovih množina

n (K2Cr2O7) : n ((NH4)2Fe (SO4)2) = 1 : 6, slijedi da je:

n (K2Cr2O7)oks = c ((NH4)2Fe(SO4)2)  (V((NH4)2Fe(SO4)2)slijepa proba - ((NH4)2Fe(SO4)2)uzorak,

pri čemu je

V((NH4)2Fe(SO4)2)slijepa proba, volumen otopine feroamonijevog sulfata utrošen za titraciju

viška kalijevog bikromata kod ispitivanja destilirane vode (slijepe probe); u daljnjem tekstu
V(Fe2+)s.p. ;

V((NH4)2Fe(SO4)2)uzorak, volumen otopine feroamonijevog sulfata utrošen za titraciju viška

kalijevog bikromata kod ispitivanja uzorka vode; u daljnjem tekstu V(Fe2+)uz .

15
 Bikromatni ion i kisik kao oksidansi reagiraju prema slijedećim jednadžbama:

Cr2O7 2- + 6 e- + 14 H+  2 Cr3+ + 7 H2O,

O2 + 4 e-  2 O2-.

S obzirom da KPK vrijednost predstavlja masu kisika utrošenu na oksidaciju

organskih i anorganskih tvari moramo količinu bikromata utrošenu na oksidaciju tih istih tvari
preračunati u ekvivalentnu količinu kisika. Sređivanjem gornjih jednadžbi na način da u
jednoj i drugoj broj elektrona bude isti dobiva se da je

n (K2Cr2O7) : n (O2) = 2 : 3.

Slijedi da se masa kisika potrebnog za oksidaciju tvari u vodi, izražena u mg O 2 L-1

može izračunati prema slijedećem izrazu:

mg (O2) L-1 =

Nakon sređivanja i uvrštavanja vrijednosti poznatih veličina dobiva se

pojednostavljeni izraz za KPK vrijednost izraženu u mg O2 L-1:

KPK =  (V(Fe2+)s.p. - (V(Fe2+)uz) .

16
3.3. Biokemijska potrošnja kisika (BPK)

Biokemijska potrošnja kisika (BPK5) je test koji je uveden u uporabu krajem 19.
stoljeća u Velikoj Britaniji. Biokemijska potrošnja kisika označava se kao BPK ili BOD
(biological oxygen demand). Namjera je bila da se u laboratoriju oponaša samopročišćavanje
rijeka (autopurifikacija).

Autopurifikacija je sposobnost površinskih voda da razaraju organske tvari te se na

taj način same pročišćavaju. Uspješnost autopurifikacije ovisi o koncentraciji otopljenog
kisika u vodi. Što je ona veća, autopurifikacija će biti uspješnija. Također, za uspješnu
autopurifikaciju potrebni su mikroorganizmi.

Kao podloga za provedbu testa bila je spoznaja da sve rijeke u Velikoj Britaniji teku
od izvora do ušća za nešto manje od pet dana i da temperatura vode pri tome ne premašuje
20C. Vrijeme od pet dana i temperatura 20C su uzeti kao definirani čimbenici za
provedbu testa određivanja BPK5-vrijednosti. Ovi čimbenici (vrijeme i temperatura) nisu
prikladni za one zemlje koje imaju drugačije klimatske uvjete. BPK 5 test koji se provodi kroz
pet dana uporabljuje se u većini zemalja.

BPK5 test temelji se na određivanju koncentracije otopljenog kisika u ispitivanom

uzorku vode ili otpadne vode prije i nakon pet dana na 20C u tami. Razlika između dvije
vrijednosti koncentracije otopljenog kisika (otopljeni kisik određen neposredno nakon
pripreme uzorka i otopljeni kisik određen u uzorku nakon 5 dana) daje BPK 5-vrijednost koja
se izražava u mg O2 L-1. Test BPK5 se provodi u nekoliko paralelnih serija s uzorcima otpadne
vode koji mogu i ne moraju (ovisno o procijenjenoj količini otpadne tvari) prethodno biti
razrijeđeni s vodom zasićenom otopljenim kisikom i obogaćenom sastojcima koji čine
hranjivo (dušik i fosfor).

Voda koja se uporabljuje za razrjeđenje uzorka otpadne vode zasićena je kisikom uz

dodatak (mg L-1): MgSO4  7 H2O (25); KH2PO4 (42,5); (NH4)2SO4 (2) soli koje se dodaju kao
hranjivo i FeCl3  6 H2O (0,125); CaCl2 (27,5); NaOH (8,8) soli koje se dodaju za održa-vanje
pufernog kapaciteta priređenog uzorka.

Prilikom uzimanja uzoraka otpadnih voda za provedbu BPK testa mora se voditi
računa o nekoliko stvari. Ukoliko se BPK test ne provodi tijekom određenog vremena nakon
uzimanja uzorka neće se dobiti pravovaljani rezultati jer otopljeni kisik može, ukoliko mu se
da dovoljno vremena, oksidirati određenu količinu organske tvari. Stoga se BPK test mora
provoditi najviše 48 sati nakon uzorkovanja otpadne vode. Pri tom se mora paziti da
temperatura uzorka ne prelazi 4C, a također se ne smije smrznuti.

17
 BPK test provodi se u zatvorenoj posudi, Winklerovoj boci, bez prisustva zraka. Boca
mora u potpunosti biti ispunjena tekućinom kako bi se uklonili mjehurići zraka koji mogu
utjecati na dobivene vrijednosti izmjerene koncentracije otopljenog kisika. Ako otpadna voda
koja se ispituje nema dovoljno mikroorganizama (vrsta i koncentracija) potrebno je nacijepiti
ispitivanu otpadnu vodu s mješovitom kulturom mikroorganizama kao cjepivom prethodno
prilagođenim na sastojke ispitivane otpadne vode. Kao mikrobno cjepivo uporabljuje se
kanalski mulj, riječni mulj ili aktivni mulj podrijetlom iz sustava za biološku obradu otpadne
vode.

Koncentracija otopljenog kisika se prije i poslije inkubacije uzorka vode u metodi po

Winkleru određuje na slijedeći način:

Uzorku vode dodaju se određeni volumeni otopina manganovog(II) klorida (MnCl 2),
kalijeve lužine (KOH), kalijevog jodida (KI) i klorovodične kiseline (HCl). Reakcije koje se
odvijaju dodatkom navedenih reagensa opisane su slijedećim jednadžbama:

Mn2+ (aq) + 2 OH- (aq)  Mn(OH)2 (s)

2 Mn(OH)2 (s) + O2 (aq)  2 MnO(OH)2 (s)

MnO(OH)2 (s) + 2 KI (aq) + 4 HCl (aq)  MnCl2 (aq) + 2 KCl (aq) + I2 (aq) + 3 H2O.

Može se vidjeti da se na kraju svega izlučuje elementarni jod preko čije koncentracije
se može odrediti masena koncentracija otopljenog kisika u vodi. Određivanje koncentracije
joda provodimo titracijom uz standardnu otopinu natrijevog tiosulfata (Na2S2O3) i škrob kao
indikator. Tijekom titracije odvija se reakcija opisana slijedećom jednadžbom:

2 Na2S2O3 + I2  Na2S4O6 + 2 NaI .

BPK5 vrijednosti za različite vrste otpadnih voda prikazane su u Tablici 3.1.

Tablica 3.1 Vrijednosti BPK5 za vode različitog podrijetla

VODE BPK5 – vrijednosti ( mg O2 L-1)

Iz kanalizacije 300 – 500

Iz stočnih uzgajališta 15000 – 40000
Iz konzervne industrije 500 – 5000
Iz šećerne industrije 500 – 1500
Iz tvornice celuloze 10000 – 85000
Iz tvornice tekstila 750 – 1000

18
 Iz rijeke 1

Topljivost kisika u vodi ovisi o temperaturi i relativno je mala (oko 10 mg L -1 kod

15C, a 8 mg L-1 kod 20C), tako da će već otpadna voda male tvornice potrošiti sav kisik u
rijeci i izazvati gušenje riba zbog nedostatka kisika.

Prema zakonskim normama mnogih zemalja BPK5 vrijednost otpadne vode mora se
smanjiti na 5 prije ispuštanja u vodotoke što se može postići samo adekvatnom obradom.

3.3.1. Određivanje BPK5 u vodi

Pribor i kemikalije:

- Winklerova boca, Erlenmayerova tikvica od 250 mL, menzura od 10 mL, bireta, 2

pipete, otopina manganovog (II) klorida w(MnCl2) = 30 %, otopina natrijevog
hidroksida w(NaOH) = 32 %, kalijev jodid, klorovodična kiselina = 25%, otopina
natrijevog tiosulfata c(Na2S2O3) = 0,01 mol dm-3, otopina škroba, destilirana voda i
uzorci vode za analizu.

Postupak:

Određuje se koncentracija otopljenog kisika u uzorku vode na dan uzorkovanja i pet

dana nakon toga. Tijekom tih pet dana uzorak vode mora stajati u Winklerovoj boci u mraku
na 20C. Osim u uzorku otpadne vode otopljeni se kisik mora određivati i u vodi koja se
koristila za razrjeđenje uzorka. Ako se radi analiza površinskih voda razrjeđivanje nije
potrebno. Za sve ostale uzorke otpadnih voda koje dolaze iz kanalizacije ili industrije, zbog
velike količine organskih tvari razrjeđivanje je nužno.

Ako se radi o uzorku kojemu je nepoznata orijentacijska vrijednost BPK 5,

orijentacijski se razrjeđenje izračuna na način da se vrijednost KPK za taj uzorak podijeli se
sa 4 ili 5. Dobiveni rezultat pokazuje koliko se puta uzorak vode mora razrijediti. Voda kojom
se uzorak razrjeđuje mora biti površinska ili pitka na poseban način pripremljena kako je to
opisano ranije.

Koncentracija se otopljenog kisika određuje na slijedeći način:

Specijalna boca za određivanje kisika po Winkleru poznatog volumena napuni se do

vrha otpadnom vodom. Boca se puni tako da se voda ulijeva u stakleni lijevak na koji je
pričvršćena gumena cijev koja seže do dna boce. Voda se prestane ulijevati kada iz boce izađe
trostruki volumen vode, tako da se istjera zrak. Cijev se polagano izvlači iz boce tako da
nakon izvlačenja boca ostane do vrha puna vodom. Zatim se pipetom dodaje 1 mL otopine
manganovog(II) klorida, a drugom pipetom isto toliko otopine natrijevog hidroksida. Te se

19
otopine dodaju tako da se pipeta uroni gotovo do dna boce i polagano otpušta otopina po
stjenci boce. Prilikom ispuštanja otopine pipeta se lagano izvlači prema grlu boce dok se višak
vode prelijeva iz boce. Boca se začepi čepom tako da se malo nagne i čep polagano stavlja u
grlo boce. Zatim se boca okreće da se sadržaj što bolje izmiješa i međusobno proreagira. Pri
tome nastaje smeđe zamućenje. Boca se ostavi stajati 5 do 10 minuta da se smeđi talog što
više slegne. Nakon toga se sadržaj Winklerove boce prebaci u Erlenmayerovu tikvicu od 250
mL , a Winklerova se boca ispere 2 do 3 puta s malo destilirane vode da bi se sav talog iz nje
isprao. Zatim se u tikvicu dodaje 0,5 g kalijevog jodida u prahu i 2 mL klorovodične kiseline
te se smjesa ostavi stajati 10 minuta. (Ako uzorak vode sadrži željezo, tada se umjesto
klorovodične kiseline dodaje 2 mL fosforne kiseline w(H3PO4) = 85 %). Ako ima još taloga,
sadržaj se tikvice malo promućka. Smjesa se oboji narančastosmeđe, a boja potječe od
izlučenog elementarnog joda. Izlučeni se jod tada titrira otopinom natrijevog tiosulfata dok
otopina ne požuti. Tada se dodaje 1 do 2 mL otopine škroba pri čemu nastaje modro obojenje.
Titracija se nastavlja oprezno do obezbojenja. Na osnovu utroška otopine natrijevog tiosulfata
izračuna se masena koncentracija slobodnog kisika u uzorku.

Reakcije:

Mn2+ (aq) + 2 OH- (aq)  Mn(OH)2 (s),

2 Mn(OH)2 (s) + O2 (aq)  2 MnO(OH)2 (s),

MnO(OH)2 (s) + 2 KI (aq) + 4 HCl (aq)  MnCl2 (aq) + 2 KCl (aq) + I2 (aq) + 3 H2O,

2 Na2S2O3 (aq) + I2 (aq)  Na2S4O6 (aq) + 2 NaI (aq).

Račun:

 (O2) =

BPK5 = ( (O2)1 -  (O2)razr. 1) – ( (O2)2 -  (O2)razr. 2)

 (O2)1 – koncentracija otopljenog kisika na dan uzorkovanja (mg L-1)

 (O2)razr.1 – koncentracija otopljenog kisika u vodi za razrjeđenje, ukoliko se razrjeđenje
provodi (mg L-1)
 (O2)2 – koncentracija kisika nakon 5 dana (mg L-1)
 (O2)razr. – koncentracija kisika u vodi za razrjeđenje nakon 5 dana, ukoliko se razrjeđenje
provodi (mg L-1)

20
4. BAKTERIOLOŠKO ISPITIVANJE VODE ZA PIĆE

Voda za piće jedna je od najvažnijih tvari za održavanje ljudskog života. Čovjek

dnevno potroši velike količine vode. Međutim, voda iako neophodna krije u sebi velike
opasnosti za čovjekovo zdravlje. Ona može biti uzročnik zaraznih bolesti kao što su crijevni
tifus, paratifus, dizenterija, kolera i dr. Uzročnici svih nabrojenih bolesti su mikroorganizmi
koji se nalaze u vodi a dijele se u dvije osnovne grupe:

1. Mikroorganizmi kojima je voda prirodno boravište (razni saprofiti i paraziti);

2. Mikroorganizmi zagađivači vode za piće (mikroorganizmi iz zraka, zemlje biljaka, iz
životinja i čovjeka).

Vrsti mikroorganizama koje zagađuju vode ima više, no najvažniji mikroorganizmi

zagađivači vode su humanog porijekla, koji u vodu za piće dospijevaju sa izmetom i
mokraćom ljudi preko kanalskih voda i septičkih jama. Fekalna kontaminacija vode za piće
predstavlja najveću opasnost za zdravlje ljudi pa tako ima najveći medicinski značaj.

Zbog svega navedenog potrebno je redovito provoditi sanitarno-higijenski pregled

vode za piće kojoj je glavni zadatak otkriti neispravnost vodoopskrbnih objekata ili fekalnu
kontaminaciju vode za piće. Takav pregled obuhvaća:

1. lokalni pregled vodoopskrbnih objekata - u kojemu se određuje stanje objekta i

njegove bliže okoline u prosjeku oko 100 metara;

2. fizički i fizičko-kemijski pregled – u kojem se određuje temperatura, okus,

mutnoća, pH i količina suhog ostatka vode;

3. kemijski pregled – u kojemu se određuje da li količina ukupne organske tvari i

nitrata, nitrita, amonijaka, NaCl u ispitivanoj vodi ne prelazi dopuštene granice;

4. bakteriološki pregled vode za piće – kojemu je cilj utvrđivanje opasnosti koju

voda može predstavljati za pojavu nekih zaraznih bolesti koje su posljedica
prisutnosti određenih mikroorganizama.

21
22
4.1. Bakteriološki pregled vode za piće

Opasnost koja prijeti od širenja zaraznih bolesti može se najsigurnije odrediti

utvrđivanjem prisutnosti uzročnika tih bolesti u vodi za piće. Prisutnost znatnog broja živih
bakterija u vodi, koji ne moraju biti uzročnici zaraznih bolesti, mogu pak ukazati na propuste
koji se čine tijekom njenog pročišćavanja.

Bakteriološki pregled vode sastoji se od dvije grupe pregleda:

1. pregled pomoću kojega se u vodi određuje ukupni broj svih živih bakterija;

2. pregled pomoću kojega se u vodi traže indikatori fekalnog zagađenja, odnosno

koliformnih bakterija (Escherichia coli, vrste Proteusa i Streptococcusa faecalisa).

U potpuni bakteriološki pregled spada još uzimanje i slanje vode na pregled te

interpretacija rezultata pregleda.

4.2. Uzimanje i slanje vode na bakteriološki pregled

Da bi se dobio ispravan rezultat o kvantitativnom i kvalitativnom bakteriološkom

stanju vode, mora se paziti da se voda koja se uzima za pregled pri tome ne zarazi te da se
onemogući razvoj onih bakterija koje u njoj već postoje.

Kako bi bakteriološki pregled bio potpun potrebno je uzeti 220 cm 3, ako se radi o
pročišćenim i već provjeravanim uzorcima vode. Ukoliko se radi o vodi iz prirodnih bunara i
drugih uzoraka nepročišćene vode onda se uzima 500 cm3. Uzorak vode uzima se u čistu
sterilnu bocu koja se kasnije zatvori sterilnim zatvaračem obavijenim papirom. Voda koja se
uzima iz slavine i drugih vodovodnih cijevi uzima se tek nakon spaljivanja tih cijevi
plamenom, te se pusti da voda iz njih teče 3 – 5 minuta. Nakon toga se sterilna boca podmetne
pod cijev, tako da u nju curi blagi mlaz vode. Boca napunjena do blizine vrha (nikad se ne
smije napuniti do samog vrha) pažljivo se pod aseptičkim uvjetima zatvori sterilnim
zatvaračem.

23
 Voda koja se uzima iz bunara ili jezera, rijeka ili nekih drugih površinskih voda uzima
se pomoću boce na kojoj je pričvršćen uteg i pomoću užeta se spusti ispod površine vode.
Napunjena boca se izvuče i sterilno zatvori.

Ako se za pregled uzima voda za piće koja je klorirana, u bocu treba prije dodati po
0,1 cm3 otopine 3%-tnog natrijevog tiosulfata na svakih 170 cm3 boce. Na taj se način
inaktivira prisutni slobodni klor i omogućuje se izolacija bakterija koje se nalaze u vodi.

Na bocu s uzorkom vode treba staviti naljepnicu na kojoj će brojem ili nekom drugom
oznakom biti označen uzorak vode. Ista ta oznaka treba se nalaziti na listu koji se šalje u
laboratorij kao i uzorak vode. Na tom papiru moraju biti točni podaci o lokaciji, vrsti i stanju
objekta za opskrbu vodom i njegove okoline, o satu, danu i mjesecu uzimanja uzorka, o
vremenskim uvjetima prilikom uzimanja te o razlozima slanja vode na pregled. Boce sa
uzorcima stavljaju se u drveni sanduk, obložen limom, a između boca se stavljaju komadići
leda koji se kasnije posipaju piljevinom. Tako zatvoreni sanduk mora u laboratorij stići u roku
24 sata. Ako je voda poslana na pregled bez propisane opreme, ona mora u laboratorij stići
najkasnije 6 – 8 sati poslije uzimanja.

24
4.3.Određivanje bakterija indikatora fekalnog zagađenja (koliformnih bakterija)

U vodi za piće traže se i kvantitativno određuju koliformne bakterije: Streptococcus

faecalis i vrste Proteusa, a ponekad se traže i brojne bakterije Clostridium perfriganis. Kod
takvog ispitivanja utvrđuje se da li u ispitanom uzorku vode ima ili nema nabrojenih bakterija.
Ukoliko je utvrđeno njihovo prisustvo treba utvrditi njihov broj na 100 ili 1000 cm 3 vode.
Slijedećom vježbom utvrđivat će se samo broj koliformnih bakterija.

Pribor i kemikalije:

- epruvete, Durhmanove cjevčice, Erlenmayerova tikvica, andrade-laktoza peptonska

voda, uređaj za inkubiranje.

Postupak:

Priprema tekuće hranjive podloge: 25 g andrade-laktoza peptonske vode otopi se u

1000 mL vode. Zagrijava se do vrenja da se otopi i sterilizira 10-15 minuta na 120C.

Uzorak vode je potrebno najprije razrijediti. Uzima se 1 mL uzorka i stavi u epruvetu

u kojoj je 9 mL sterilne vode. Iz te epruvete uzima se 1 mL i stavlja u slijedeću epruvetu u
kojoj je 9 mL sterilne vode itd. Razrjeđenje u prvoj epruveti je 1 : 10, u drugoj 1 : 100 itd.
Nakon toga svako se razrjeđenje nacijepi u epruvete sa sterilnom tekućom hranjivom
podlogom (andrade-laktoza peptonska voda) u kojoj su Durhmanove cjevčice. Inkubira se 48
sati na 37C i nakon toga očitavaju se rezultati.

U epruveti u kojoj se razvio plin u Durhmanovoj cjevčici mikroorganizmi još rastu i to

razrjeđenje uzimamo kao rezultat prema kojem se određuje broj mikroorganizama. Utvrđuje
se i promjena boje podloge. Rezultat pregleda je pozitivan ako se poslije 24 sata u
Durhmanovim cjevčicama pojavio plin, a podloga je zamućena i pocrvenjela. Rezultat je
negativan ako se ni nakon 48 sati ne pojavi plin i podloga ostane bistra. Ako se podloga
zamuti i promjeni boju i plin se pojavi u Durhmanovim cjevčicama tek nakon 48 sati rezultat
je neodređen.

Broj koliformnih bakterija jednak je recipročnoj vrijednosti posljednjeg razrjeđenja

(npr. ako imamo zadnji pozitivan rezultat u epruveti s razrjeđenjem 1 : 1000 onda je u uzorku
1000 koliformnih bakterija po 1 mL).

25
4.4. Utvrđivanje ukupnog broja mikroorganizama u vodi

To se utvrđivanje provodi zbog dobivanja informacija o mogućoj kontaminaciji vode

za piće te o efikasnosti postupaka za sprječavanje njene kontaminacije. Važno je da se čim
više takvih ispitivanja izvodi u kratkim vremenskim razmacima kako bi se smanjila
mogućnost širenja eventualne zaraze.

Pribor i kemikalije:

- pipeta, Petrijeve zdjelice, sterilizator, termometar, agar, pepton NaCl, uzorak vode

Postupak:

Hranjivi agar priprema se tako da se u 1000 mL vode zagrijane na 70C u

Erlenmayerovoj tikvici doda 5 g NaCl i 10 g peptona. Grije se do vrenja, doda 10 – 40 g agra,
izmiješa i grije lagano 1 sat. Bistri, vrući agar razlije se u Petrijeve zdjelice i sterilizira 30
minuta na 120C. Petrijeve zdjelice se pune do 1 cm visine.

Na pripremljeni hranjivi agar koji je još tekući nacijepi se po 1 mL uzorka vode (voda
se u velikom broju slučajeva treba razrijediti jer se inače ne mogu očitati rezultati zbog toga
što se razvije veliki broj bakterija). Nacjepljuju se dva uzorka u dvije Petrijeve zdjelice. Kad
se podloge stvrdnu jedna od njih se stavi u termostat na 37C i inkubira se 24 sata. Druga se
ostavi na sobnoj temperaturi 48 sati. Nakon inkubacije broje se bakterijske kolonije u dubini i
na površini hranjivog agra. Svaka kolonija smatra se jednom bakterijskom stanicom.

26
5. ISPITIVANJE TLA

Zašto proučavamo i ispitujemo tla?

Tlo je tanji ili deblji rastresiti omotač naše planete u kojem se stalno odvijaju procesi,
koji su zapravo dio kruženja tvari i povezuju tlo u toj izmjeni tvari i energije s litosferom,
atmosferom, biosferom i suncem. Tijekom tih prirodnih procesa tla su poprimila čitav niz
osobina koja ih razlikuju od kamene kore iz koje su nastala.

Tlo je čovjeku predmet rada, odnosno sredstvo za proizvodnju, pa se on razvojem

društvenih odnosa, znanosti i tehnike sve intenzivnije upliće u prirodni tijek procesa. Sve je
veća aktivnost i težnja čovjeka da usmjeruje u tlu tijek i intenzitet pretvorbe tvari i energije te
da regulira osobine koje osiguravaju u većoj ili manjoj mjeri zahtjeve koje biljka postavlja
prema tlu kao supstrat. Što je to što tlo pruža biljkama za njihov rast?

Tlo osigurava ponajprije kontinuirano snabdijevanje tla vodom, koju biljke primaju
putem korijenja i koriste kao transportno sredstvo i kao građevni materijal.

Biljke u tlu nalaze i čitav niz biogenih elemenata koji moraju biti u takvom obliku da
ih korijenje može sorbirati prema potrebi, a istovremeno da je zaštićeno od prekomjernih
količina. Ta hranjiva služe kao građevna osnova ili kao regulatori pri tvorbi biljnih organskih
tvari.

Biljno korijenje nalazi u tlu i potreban kisik kojeg treba mnogo za disanje i time za
pribavljanje energije.

Osim toga tlo svojim toplotnim osobinama osigurava i potrebnu toplinu za življi tijek
svih procesa koji su vezani za životnu aktivnost biljaka.

Konačno, tlo u svojoj masi učvršćuje biljku, omogućuje joj da se usidri i da korijenje
bude zaštićeno od svijetla što mu opet omogućava da se bolje razgrana.

Tlo, dakle, osigurava biljkama kontinuiranu opskrbu vodom, hranjivim tvarima,

zrakom i toplinom i upravo to kompleksno svojstvo predstavlja njegov proizvodni kapacitet –
njedovu plodnost. Plodnost tla je rezultanta različitih putova i intenziteta njegove prirodne
pretvorbe organske i anorganske tvari u njemu, te djelovanja čovjeka kojim se želi izmijeniti
stupanj prirodne plodnosti.

Zato će se u ovoj skripti navesti neke metode kojima se mogu utvrditi neki od
elemenata plodnosti tla. Opisat će se metode kojima se određuju neka fizikalna i kemijska
obilježja tla.

27
5.1. Fizikalne osobine tla

Fizikalnim osobinama karakteriziramo tzv. vodozračne odnose u tlu. Ta svojstva jako

su bitna za agronome jer se po tim svojstvima vrednuje tlo kao stanište i supstrat za uzgajanje
biljke, tj. ocjenjuje se sposobnost tla da osigura snabdijevanje vodom uz dovoljno zraka, i
određuje potrebne mjere za popravljanje vodo-zračnog režima. Ovdje ćemo opisati
određivanje dva takva svojstva: momentalne vlažnosti tla i kapilarni uspon vode.

5.1.1. Određivanje momentalne vlažnosti tla, Mv

Momentalna vlažnost tla određuje se sušenjem određene količine prirodno vlažnog tla,
do konstantne mase na temperaturi od 100-105ºC, a izražava se u masenim postocima do
suhog tla. Važna je stoga što se mogu dobiti podaci o kretanju vlažnosti tla u toku
vegetacijske periode, u svrhu određivanja vremena za navodnjavanje tla kao i potrebnih
količina vode.

Pribor i kemikalije:

- metalni valjak od 100 cm3, porculanska zdjelica, vaga, sušionik, uzorak tla

Opis rada:

Odredi masu valjka s tlom odmah nakon uzorkovanja (mv). Osuši tlo najprije na zraku
pri temperaturi 25-35ºC u prostoriji zaštićenoj od prašine i kemikalija, a potom u sušioniku na
temperaturi 100-105ºC do konstantne mase (ms).

Račun:

Mv =

28
5.1.2. Određivanje kapilarnog uspona vode

Sposobnost tla da kapilarno diže vodu iz nižih slojeva tla naziva se kapilarnost.
Uobičajeno je određivanje ovog svojstva u laboratoriju s usitnjenim tlom koje više nema
prirodnu strukturu. Stoga taj način nije i najidealniji.

Pribor i kemikalije:

- staklena cijev promjera 2 cm i duljine do 1 m, lijevak za prah, metalna mrežica ili gaza,
staklena čaša ili metalna zdjelica, tarionik s tučkom, usitnjeno zrakosuho tlo, destilirana voda

Opis rada:

Jedan kraj staklene cijevi zatvori metalnom mrežicom ili gazom. Cijev napuni
uzorkom dobro promiješanog i usitnjenog tla (u tu se svrhu zrakosuho tlo prosije kroz sito
promjera 2 mm – sitnica) kroz sito s otvorima od 2 mm promjera. Pri punjenju malo kuckaj
po cijevi kako bi se tlo što bolje slegnulo.

Postavi cijev u čašu ili metalnu zdjelicu u koju ulij destilirane vode, tako da nivo vode
bude nekoliko milimetara iznad ruba cijevi (nulta točka na visinskoj skali).

Visinu do koje se navlažilo tlo u cijevi očitavaj u početku svakih 10 minuta, zatim
svakih 30 minuta, a zatim svakih 5 sati (odnosno 6, 24, 48 i 72 sata).

Na osnovi penjanja vode tijekom 5 sati može se dati ocjena vodnog režima i
mehaničkog sastava tla kako je to opisano u slijedećoj tablici.

Visina navlaženog tla tijekom 5 sati /

Tlo
mm
Do 75 Vrlo teško s lošim vodnim režimom
Od 75 do 150 Teško s osrednjim vodnim režimom
Od 150 do 250 Lako s vrlo dobrim vodnim režimom
Od 250 do 350 Vrlo lako tlo koja slabo drži vodu

29
5.2. Kemijske osobine tla

5.2.1. Određivanje zemnoalkalijskih karbonata

Kvantitativno određivanje CaCO3 radi se pomoću raznih kalcimetara, koji omogućuju

mjerenje volumena, ili mase oslobođenog CO2 pri reakciji karbonatnog tla i klorovodične
kiseline, a koja teče prema jednadžbi:

CaCO3 + 2 HCl ↔ CaCl2 + CO2 + H2O

U praksi se najviše koristi Scheiblerovog kalcimetar, koji se zapravo sastoji od 3

staklene cijevi. Srednja cijev (B) je graduirana i spojena gumenom cijevi s lijevom, kraćom i
širom cijevi (A), koja se može spuštati i dizati, a na vrhu je otvorena. U obje se cijevi nalazi
voda. Srednja graduirana cijev može komunicirati s vanjskim zrakom i s trećom cijevi s
kojom je povezana gumenom cijevi.

Kalcimetar se priprema na taj način da se dizanjem i spuštanjem cijevi A podesi nivo

vode u cijevi B na nulu pri čemu cijev B može komunicirati sa zrakom.

Pribor i kemikalije:

- kalcimetar, razrijeđena klorovodična kiselina 1:3

Opis rada:

U posebnu bočicu (Erlenmayerovu tikvicu) stavi se odvagnutih 0,5-5 grama tla i mala
epruveta s HCl. Ta se bočica zatvori gumenim čepom kroz koji prolazi cjevčica koja se veže
sa cijevi C. Pri tome cijev B može komunicirati s zrakom. Nakon toga se prekine
komunikacija cijevi B s vanjskim zrakom. Bočica s HCl se postavi vodoravno da se kiselina
izlije iz epruvete. Pri tome HCl dolazi u komunikaciju s tlom pri čemu se oslobađa CO 2.
Oslobođeni plin potiskuje vodu u cijevu B u kojoj se očitava volumen razvijenog plina. Na
kraju reakcije (10-15 min) izjednačimo nivo vode u cijevima A i B i očitamo kubične
centimetre CO2.

Očitaju se atmosferski tlak i temperatura, a iz tablica se odredi tlak vodene pare pri
određenoj temperaturi i time imamo sve potrebne podatke za izračunavanje količine CaCO 3 u
tlu.

Račun:
m (CO2) =

w(CO2) =

w(CaCO3) = w(CO2) ·

30
5.2.2. Određivanje reakcije tla

U red vrlo značajnih kemijskih svojstava tla pripada i reakcija tla pod kojom
podrazumijevamo stupanj kiselosti ili bazičnosti tla. O tom stupnju ovisi aktivnost svih
organizama tla kao i tijek mnogih kemijskih reakcija što se u tlu zbivaju.

Reakcija tla može biti kisela, neutralna ili bazična. Određena je odnosom koncentracije
vodikovih i hidroksidnih iona. Tla, kod kojih je koncentracija vodikovih iona veća od
koncentracije hidroksidnih iona jesu kisela, s jednakom koncentracijom vodikovih i
hidroksidnih iona su neutralna, a tla s većom koncentracijom hidroksidnih od vodikovih iona
jesu bazična.

Aciditet (kiselost) tla

Razlikujemo aktivni i potencijalni aciditet tla.

Pod aktivnim aciditetom podrazumijevamo ukupni aciditet koji proizlazi iz u vodi

topljivih kiselina i kiselih soli tla.

Potencijalni ili pasivni aciditet određen je količinom vodikovih iona vezanih na površini
adsorpcijskog kompleksa tla, kao i njegovom sposobnošću, da slabe baze adsorpcijskog
kompleksa zamjenjuje sa kationima neutralnih soli. (Adsorpcijski kompleks tla je kompleks
koji je sposoban vezati odnosno adsorbirati ione iz okoline na svojoj površini te zamjenjivati
ione sa svoje površine za drug ione iz određene sredine u kojoj se nalazi.)

Aktivni aciditet

U otopinama tla pojavljuje se zbog više razloga:

1. disocijacijom vode;
2. tvorbom različitih anorganskih kiselina u tlu kao na primjer: ugljična, dušična,
sumporna, fosforna i druge kiseline. Od svih nabrojenih kiselina najveći utjecaj na
aktivni aciditet ima ugljična kiselina koja se u tlu proizvodi raznim biokemijskim
procesima i adsorpcijom CO2 iz zraka.
3. hidrolizom soli slabih baza i jakih kiselina (FeCl3, AlCl3, Fe2(SO4)3);
4. tvorbom organskih kiselina.

31
Potencijalni aciditet

Razlikujemo supstitucijski i hidrolitski aciditet.

Supstitucijski aciditet – uvjetovan je sposobnošću tla, da vodikove ione ili slabe baze
(Fe, Al) svoga adsorpcijskoga kompleksa zamjenjuje s kationima neutralnih soli. Dodamo li
tlu, koje se odlikuje supstitucijskim aciditetom, otopinu kakve neutralne soli, teći će reakcija
prema slijedećoj shemi:

Kao što je vidljivo iz shematske slike, utjecajem kationa neutralne soli prelazi samo
jedan dio vodikovih atoma adsorpcijskog kompleksa. Prema tome ekstrakcijom tla u
otopinama neutralnih soli možemo odrediti samo jedan dio potencijalnog aciditeta tla. Upravo
iz tog razloga, uveden je pojam hidrolitskog aciditeta koji obuhvaća sav potencijalni aciditet
tla.

Hidrolitski aciditet – uvjetovan je sposobnošću tla, da iz soli jakih baza i slabih kiselina
veže baze, a oslobađa ekvivalentnu količinu kiseline. Jedna od primjera je slijedeći:

Natrijev acetat, CH3COONa u vodi hidrolizira pri čemu nastaje jaka natrijeva lužina
(NaOH) i slaba kiselina (CH3COOH). Zbog jače disocijacije natrijeve lužine otopina takve
soli je bazična. U reakciju s adsorpcijskim kompleksom ulazi uglavnom natrijev kation, koji
potiskuje sve vodikove atome iz adsorpcijskog kompleksa prema slijedećoj shemi:

Zamjena natrija sa svim vodikom adsorpcijskog kompleksa može se protumačiti kao

posljedica pojačane disocijacije vodikovih iona adsorpcijskog kompleksa nastale zbog
povećanja pH; za kisele reakcije ta je disocijacija potisnuta.

32
 Treba napomenuti da principijelno ne postoji razlika između supstitucijskog i
hidrolitskog aciditeta tla, jer i kationi neutralnih soli mogu kod bazične reakcije zauzeti sva
mjesta vodikovih atoma na adsorpcijskom kompleksu. Podjela potencijalnog aciditeta na
supstitucijski i hidrolitski ima samo praktično značenje.

Određivanje supstitucijskog aciditeta važno je u onom slučaju kada u praksi želimo

ocijeniti utjecaj neutralnih soli (gnojiva) na promjenu kiselosti tla.

Vrijednost hidrolitskog aciditeta služi nam kao indikator potrebe gnojenja kiselih tala
vapnom.

Alkalitet (bazičnost) tla

Bazična reakcija tla uvjetovana je ponajprije bazičnim solima, u prvom redu kalcijevim
karbonatom, CaCO3, magnezijevim karbonatom, MgCO3, a rjeđe natrijevim karbonatom.
Alkalitet tla uzrokovan kalcijevim karbonatom nije velik i kreće se obično između 7,2-7,8 pH
jedinica. Ako je alkalitet veći od pH = 8,4, onda razloge za to treba tražiti u prisutnosti
karbonata jačih baza nego što je kalcijeva, kao primjerice magnezijeva i natrijeva.

Magnezijev karbonat može uzrokovati alkalitet veći od 8,4 pH jedinica, dok već male
količine natrijevog karbonata uzrokuju alkalitet čak do 11, 5 pH jedinica.

Tla, kojih reakcija iznosi preko 9 pH jedinica, obično su neplodna ili malo plodna.

Reakcija tla

Određivanje pH provodi se u suspenziji tla sa vodom ili otopinom KCl koncentracije

c(KCl) = 1 mol dm-3. Za manje precizna ispitivanja pH se može odrediti uporabom indikatora,
no uobičajena metoda jest određivanje pomoću posebnog aparata pH-metra.

Posebnu vrijednost imaju rezultati reakcije tla koji se određuju u otopini KCl zato jer je
poznato da za biljke nisu samo štetni slobodni vodikovi ioni već i jedan dio iona vezanih za
adsorpcijski kompleks. Klasifikacija tla prema kiselosti skalom pH vrijednosti mjerenih u
otopini KCl dana je slijedećom tablicom:

pH Tlo
 4,5 Jako kiselo
4,5-5,5 Kiselo
5,5-6,5 Slabo kiselo
6,5-7,2 Neutralno
 7,2 Alkalično

33
Pribor i kemikalije:

- Erlenmayerova tikvica, plamenik, tronožac, azbestna mrežica, pH metar, otopina KCl

1M, destilirana voda

Postupak:

20 g tla prelije se sa 50 mL prokuhane destilirane vode (bez CO 2) ili sa 50 mL otopine

KCl koncentracije c(KCl) = 1 mol dm-3 i miješa se 1 sat pomoću magnetne mješalice. Nakon
toga se suspenzija prenese u čašu za mjerenje, u koju se uroni elektroda pH-metra, a zatim se
provodi očitanje pH vrijednosti na pH-metru.

Treba napomenuti da se prije svakog mjerenja pH metar mora baždariti. Ovisno o

izvedbi i proizvođaču postupak baždarenja se razlikuje, a dobiva se priložen s aparatom.

5.2.3. Određivanje doza vapna za kalcifikaciju

1. Na osnovi hidrolitskog aciditeta provodimo neutralizaciju kiselosti i

postižemo pH 7, tj. osposobljavamo tla za intenzivno uzgajanje biljaka osjetljivih na
kiselu reakciju (šećerna repa).

Pribor i kemikalije:

 Erlenmayerova tikvica, 2 kom, bireta, lijevak, filtar-papir, magnetnska mješalica,

kalcijev acetat monohidrat 2 M (ili natrijev acetat trihidrat 1 M), standardna
otopina NaOH 0,1 M, fenolftalein, destilirana voda

Opis rada određivanja hidrolitskog aciditeta:

U Erlenmayerovu tikvicu od 300 mL stavi se 100 g zrakosuhe sitnice uzorka tla i

prelije s 250 mL kalcijevog acetata i miješa pomoću magnetne miješalice 1 sat ili se ostavi do
drugog dana, uz povremeno ručno mućkanje. Zatim se suspenzija filtrira kroz suhi složeni
filtar-papir, a od filtrata se uzima 125 mL i titrira s otopinom NaOH uz fenolftalein do trajnog
slabo ružičastog obojenja. Dobivena vrijednost volumena izražava se kao hidrolitski aciditet,
y1, a označava ga broj koji se dobije ako mililitre NaOH utrošene za neutralizaciju 125 mL
filtrata pomnožimo faktorom otopine NaOH te brojem 10 (Moguće je uzeti i 40 grama tla sa
100 ml ekstraktivne otopine i da se od filtrata pipetira 50 mL. U tom slučaju se broj mililitara
otopine NaOH množi s 2,5 pa onda s faktorom otopine i brojem 10).

Za utvrđivanje količine CaCO3 potrebne za neutralizaciju sloja oranice debljine 20-25

cmna površini jednog hektara, vrijednost y1 treba pomnožiti s 4,5, a ako želimo upotrijebiti
živo vapno, CaO množimo s 2,52. Dobiveni broj pokazuje metričke cente (stotine kilograma)
spoja potrebnog za neutralizaciju po hektaru.

34
2. Na osnovu supstitucijkog aciditeta provodimo neutralizaciju kiselosti i postižemo
pH 6 što je dovoljno za manje osjetljive biljke.

Pribor i kemikalije:

 Erlenmayerova tikvica, 2 kom, bireta, lijevak, filtar-papir, magnetnska mješalica,

otopina KCl 1 M, standardna otopina NaOH 0,1 M, fenolftalein, destilirana voda

Opis rada određivanja supstitucijskog aciditeta:

100 grama zrakosuhe sitnice uzroka tla prelije se s 250 ml otopine kalijevog klorida,
miješa se na mješalici 1 sat i zatim filtrira. Od filtrata se uzme 125 mL i uz fenolftalein kao
indikator neutralizira otopinom natrijevog hidroksida. Volumen utrošene otopine natrijeve
lužine pomnožen s faktorom otopine i brojem 10 predstavljaju supstitucijski aciditet, s 1.
Odgovarajuće količine vapna odnosno kalcijevog karbonata za neutralizaciju supstiticijski se
aciditet pomnoži faktorima 5,25 za CaCO3, odnosno 2,94 za CaO. Dobiveni brojevi
predstavljaju stotine kilograma određene kemikalije potrebne za neutrelizaciju hetktara tla.

35
5.3. Određivanje humusa

Kao humus u užem smislu riječi podrazumijevamo kompleks organskih tvari tla
nastao razlaganjem obamrlih biljaka i životinja i njihovih dijelova. Taj se proces razlaganja i
izgradnje humusa naziva humifikacija. Treba napomenuti da humus ne izgrađuje ukupnu
organsku tvar tla već tzv. mrtvu organsku tvar tla. Osim nje u tlu postoji i živa organska tvar
sastavljena od bezbrojnih mikroorganizama, bakterija, gljiva algi itd. Ukupna količina
organske tvari u tlu i njena kakvoća utječe, ne samo na mogućnost rasta biljaka, već i na čitav
proces nastanka tla koji je usko povezan uz njenu prisutnost.

Mora se reći da humus potječe od ostataka živih organizama koji su više ili manje
razloženi, ali nakon toga iznova grade organske spojeve tla bitno različite u odnosu na živu
tvar.

Humus izrazito utječe na čitav niz vrlo značajnih fizičkih i kemijskih svojstava tla, kao
što su struktura, kapacitet za vodu, sorpcija iona, sadržaj neophodnih elemenata (N, P, S itd.)
itd.
Također predstavlja osnovni izvor energije za životnu aktivnost mikroorganizama tla pa bi
njezinim eventualnim nestankom došlo do katastrofalnih posljedica po čitav život na Zemlji.

U tlima koja ne služe u poljoprivrednoj proizvodnji, intenzitet nastanka i razgradnje

organske tvari je uravnotežen, što rezultira stabilnim sadržajem humusa.
Uključivanjem tla u poljoprivrednu proizvodnju neizbježno se intenziviraju procesi
razgradnje te otuda sklonost svih poljoprivrednih tala smanjivanju sadržaja organske tvari.
Brzina kojom pada sadržaj organske tvari ovisan je od sustava gospodarenja i korištenja
nekog tla. Stoga se kod provođenja svake agrotehničke mjere mora razmatrati kako će se to
odraziti na bilancu organske tvari tla.

Neke od značajnih osobina humusa su:

1. Uglavnom je smeđe do crne boje, za razliku od svježih biljnih i životinjskih ostataka

koji su svjetlije boje.

2. Najvećim je dijelom netopljiv u vodi, ali se u njoj može koloidno dispergirati.

3. Sadrži nešto više ugljika nego nerazloženi biljni i životinjski ostaci, oko 55-58 %

4. Sadrži znatne količine dušika, oko 3 – 6 %.

5. Odlikuje se velikom sposobnošću adsorpcije.

36
 Odrediti njegov kemijski karakter nije lako jer humus nije jedan kemijski spoj, već
smjesa više organskih spojeva koji su podložni trajnim promjenama. Stoga se prišlo
razvrstavanju humusnih tvari po njihovim određenim svojstvima, primjerice topljivosti u
vodi, alkoholu, kiselinama, lužinama itd.

Tako je Šveđenin Sven Odén podijelio sve humusne tvari na dvije skupine:
1. humusni ugalj;
2. huminske kiseline.

Pod humusnim ugljem podrazumijevaju se dijelomično humificirane tvari, koje se ne

rastvaraju ni u kiselini, ni u lužini, ni u kojem drugom reagensu tla, a pod utjecajem tih
reagensa nije ih moguće ni koloidno dispergirati.

Pod huminskim kiselinama podrazumijevaju se takve tvari koje su sposobne disocirati

na vodikove ione, a s jakim bazama tvoriti soli. Isti autor huminske kiseline dijeli na
humusnu, himatomelansku i fulvokisline.

Fulvokiselinama smatraju se takve huminske kiseline, koje se otapaju već u vodi, a pri
tom su nastale otopine žute do žutosmeđe boje. Boja vodenih otopina tih kiselina zaslužna je
za njihov naziv (lat. fulvus = žut).

Himatomelanskim kiselinama nazivaju se skupine humusnih tvari koje su teško topljive

u vodi, ali dobro topljive u alkoholu i lužini čije su otopine smeđe sa žutom nijansom.

Humusne kiseline su tvari netopljive u alkoholu, ali topljive u lužini i u vodi daju
suspenziju. Boja im je tamno smeđa s ponekad crvenkastom nijansom.

5.3.1. Određivanje karaktera humusa

Humus po svom kemijskom karakteru može biti kiseli tj.da sadrži slobodne humusne
kiseline, ili da bude blag, što znači da je u obliku humata (soli humusnih kiselina).Ako u tlu
ima slobodnih humusnih kiselina, one će peptizirati sa OH-ionima, jer su negativno nabite i
obojiti će otopinu smeđe.

Pribor i kemikalije:

 epruveta, 2%-tna otopina amonijaka

Postupak :

U epruvetu se stavi 2-3 g tla (otprilike se stavi cca 3 cm visine) i doda 3 puta toliko
visok stupac (6-9 ml) 2%-tnog NH4OH. Poslije ponovljenog miješanja i stajanja 2-3 sata
profiltrira se u drugu epruvetu i po boji ocjenjujemo:
ako je filtrat bezbojan - humus je blag
ako je filtrat žućkast - humus je blago kiseli
ako je filtrat smeđi - humus je kiseli.

37
5.3.2. Određivanje humusa u tlu metodom po Kocmanu

Pribor:

- Erlenmayerova tikvica od 300 mL, bireta, menzura od 100 mL, stalak, azbestna
mrežica, plamenik, lijevak.

Kemikalije:

a) razrijeđena sumporna kiselina u omjeru 1 : 3 (1 volumen konc. H 2SO4 oprezno se

ulije u 3 volumena vode);
b) standardizirana otopina KMnO4, c(nazivna) = 0,02 mol dm-3 (poznati faktor
otopine f);
c) otopina oksalne kiseline, c(H2C2O4) = 0,05 mol dm-3 .

Postupak:

Na analitičkoj vagi odvagne se 0,2 do 0,5 g tla i prenese u Erlenmayerovu tikvicu od

300 mL. Nakon toga dodamo 100 mL destilirane vode, 20 mL razrijeđene sumporne kiseline i
pipetom 50 mL otopine KMnO4. Nakon toga se Erlenmayerova tikvica pokrije malim
lijevkom.

Sadržaj tikvice se lagano kuha 15 minuta (računa se vrijeme od početka vrenja). Kad
je kuhanje gotovo, iz birete se odmah ispušta oksalna kiselina do potpunog obezbojenja.
(Utrošak oksalne kiseline mora biti veći od 25 mL, ako je za analizu uzeto 0,5 g tla. U
protivnom se analiza ponavlja sa manjom količinom tla.)

Sad se obezbojena otopina retitrira sa standardnom otopinom KMnO 4 do pojave slabe

ružičaste boje. Time je postupak završen.

38
Račun:

Volumen otopine KMnO4 (V0) potrebne za oksidaciju ugljika iz humusa određuje se

na slijedeći način:

V0 =

Iz ovoga se podatka postotak humusa u tlu izračuna na slijedeći način:

% humusa =

1,72 - faktor za preračunavanje ugljika u humus, dobiven na temelju pretpostavke da u 100

dijelova humusa ima 58 dijelova ugljika ( = 1,72);

0,000514 - masa ugljika po 1 mL izražena u gramima (prema ispitivanju Kocmana 1 mL

otopine permanganata koncentracije 0,02 mol dm-3 oksidira 0,514 mg ugljika).

5.4. Određivanje kalcija u tlu

39
Pribor:

- odmjerne tikvice od 500 i 1000 mL, lijevak, filtar-papir, pipeta od 20 i 5 mL, čaša od
400 mL, menzura od 100 mL, stalak, azbestna mrežica, plamenik, bireta,
Erlenmayerova tikvica od 300 mL, termometar.

Kemikalije:

a) otopina amonijevog oksalata, c((NH4)2C2O4) = 0,1 mol dm-3 (odvagni 14,212 g

(NH4)2C2O4 × H2O i otopi u destiliranoj vodi i dopuni na 1 litru);

b) standardizirana otopina KMnO4, c(KMnO4) = 0,02 mol dm-3;

c) H2SO4, konc.

Postupak:

Usitnjeno tlo se suši na 105°C do konstantne mase, te se od njega odvagne 2,5 g u

odmjernu tikvicu volumena 500 mL. Dodaje se 250 mL pripremljene otopine amonijevog
oksalata i mućka na mućkalici 2 sata. Nakon toga se dobivena suspenzija filtrira i baci se
prvih nekoliko mililitara filtrata. Od bistrog se filtrata pipetom prenese točno 20 mL u čašu od
400 mL, dodaje se 100 mL destilirane vode i 5 mL koncentrirane sumporne kiseline. Ova
tekućina se uz prethodno zagrijavanje (40°C-50°C) titrira sa standardnom otopinom kalijevog
permanganata do pojave trajne ružičaste boje.

Paralelno, uz isti postupak, titriramo 20 mL amonijevog oksalata (sa 100mL

destilirane vode i 5 mL konc. H2SO4). Zabilježimo utrošak otopine permanganata za jednu
(V1) i drugu (V2) titraciju te na osnovu tih podataka možemo izračunati postotak aktivnog
vapna u tlu preračunatoga kao CaCO3.

Reakcije:

40
 + ® (s)

Račun:

Množina oksalata potrebnog za reakciju s kalcijem u tlu izračuna se na slijedeći način:

n( )= ,

pri čemu V1 i V2 predstavljaju utrošak otopine permanganata kod prve i druge titracije (V2 >
V1). Kako je

n(Ca2+) = n( ),

slijedi da se postotak kalcija, preračunatoga kao CaCO 3 u tlu može izračunati na slijedeći
način:

% CaCO3 =

41
5.5. Određivanje ukupnog dušika u tlu

Određivanjem ukupnog dušika po Kjehldalu sa modifikacijom od Jodlbauera organski

dušik tla prelazi u amonijev sulfat, a nitratni dušik reducira se pomoću Zn u amonijak koji se
sa sumpornom kiselinom veže u amonijev sulfat. Dodatkom jake lužine amonijak se oslobodi,
prevodi kroz aparat za destilaciju u kiselinu poznate koncentracije i po utrošenoj kiselini za
vezanje amonijaka izračuna se količina dušika u tlu.

Pribor i kemikalije:

 Kjeldahlova tikvica za spaljivanje, tronožac, azbestna mrežica, plamenik, Uređaj

za destilaciju, fenolsumporna kiselina (60 g fenola otopi se u 1000 ml
koncentrirane H2SO4), cinkov prah, živa, koncentrirana H2SO4, koncentrirani
NaOH, 4% kalijev sulfid, standardna otopina H2SO4 0,05 M (umjesto H2SO4, može
se upotrijebiti 0,1 M HCl), standardna otopina 0,1 M NaOH .

Postupak:

U Kjeldahlovu tikvicu za spaljivanje stavi se 5-15 g sitnog tla, prelije sa 25 ml

fenolsumporne kiseline i ostavi neko vrijeme. Uz hlađenje se doda 2-3 g cinka u prahu, zatim
2-3 kapi žive i nekoliko mililitara čiste koncentrirane H 2SO4. Poslije toga tikvica za
spaljivanje zagrijava se sa smjesom u početku slabije, a zatim sve jače (kad se prestaje pjeniti)
i tako dok sva smjesa ne poprimi sivkastobijelu boju, tj. dok se organska tvar ne razori
potpuno. Poslije hlađenja oprezno sa doda nešto vode (100 ml) i čitavi sadržaj se
kvantitativno prenese u bocu za destilaciju. U ovoj boci ohlađenom sadržaju doda se u
suvišku (do 100ml) koncentriranog NaOH (50%-tnog) i 25ml 4%-tne otopine kalijevog
sulfida, i destilira se pomoću destilacijske naprave, koja prevodi amonijak u predlošku
(Erlenmayerovu tikvicu) u kojoj se nalazi točno odmjerena količina (25-50 mL) kiseline
poznate koncentracije. Ostatak sumporne kiseline, uz dodatak indikatora metilnog crvenila,
titrira se s otopinom natrijeve lužine.

Razlika između uzete sumporne kiseline i preostale, koju smo utvrdili utroškom
natrijeve lužine predstavlja količinu sumporne kiseline potrošenu za vezanje amonijaka. Iz tih
se podataka izračuna postotak dušika.

Račun:

mL H2SO4 stavljeni u predlošku · faktor otopine = a

mL NaOH utrošenih na titraciju · faktor otopine = b

%N=

42
43