DEFINIRANJE TEMELJNIH POJMOVA I

RAZLIKA U POUČAVANJU
ISHODI PREDAVANJA:

 Student će znati definirati pojmove:

 društvo znanja i vještine za društvo znanje

 ishodi učenja

 vizija

 misija

 vještina

 kompetencija

 stav

 sklonost

 metakognicija

 inteligencija

 Razlikovati obrazovanje nekad i danas

 Razlikovati generičke i specifične kompetencije te
primijeniti s obzirom na znanstveno područje
ODNOS PREMA PROMJENAMA U OBRAZOVANJU

 Od Sokrata do Descartesa pa sve do danas uvijek je bilo

ljudi kojima su promjene neugodne.
 Sokrat se usprotivio pisanju. Brinuo se da će oslanjanje na
pisanje nagrizati pamćenje od studenata, a čitanje bi ih
moglo zavesti da misle da su stekli znanje, a to su samo
akumulirani podaci.
 Descartes autor koncepta „Cogito ergo sum” prema
kojem misaoni proces definira sebstvo što znači da je
ideja o knjizi zamagljenje uma.
 Za Decartesa najbolja vrsta učenja bila je tiho,
introspektivno, promišljeno učenje o pretpostavkama iz
svojih uvjerenja.
OBRAZOVANJE NEKADA

 U 19. stoljeću obrazovanje je vezano uz industriju.

 Prema Davidson (2016) ključne riječi obrazovanja u
industrijskom dobu su:
 Pravovremenost: usmjerenost na to da se stigne na
vrijeme sve dovršiti
 Hijerarhija: važnost se pridaje statusu ravnatelja ili
profesora
 Produktivnost: ne samo stvaranje znanja, nego i
količina, kako i koliko brzo i učinkovito se može steći
 Standardizacija: sve veća zainteresiranost za
standardiziranje oblika obrazovanja
OBRAZOVANJE NEKADA

 Znanstvene metode i metrika: korištenje metode iz

industrije i znanosti da se procijeni produktivnost, kao
i kada ocjenjivati intelektualno znanje ili novo znanje
koje je produkt visokoškolskog obrazovanja.
 „Dvije kulture” ili sustav obezvrjeđivanja: odvajanje
znanstvenog, matematičkog i tehnološkog znanja od
interpretativnog, kreativnog, umjetničkog, povijesnog
znanja. Matematika po prvi put nije više dio slobodne
umjetnosti, ali je dio znanosti i nekako je odvojena od
retorike.
 Podučavanje - ne učenje, već poučavanje: obrazovanje je
bilo od vrha prema dolje (top down), znanje je
priopćiti ga drugima.
TRANSFORMACIJA U OBRAZOVANJU
 Svaka transformacija je između „dobrog” i „lošeg”.
 Prednosti:
 veće eksperimentiranje s digitalnim alatima i povratne
informacije (i to trenutne)
 obilje resurse (jedino ograničenje su kreativnost i
tehnološka pismenost profesora)
 automatizacija i učinkovitost (dio administrativnih
poslova procesa poučavanje može se prenijeti na
tehnologije, a to vodi većoj učinkovitosti)
 razvoj životnih vještina (uključuje digitalnu pismenost)
a nema boljeg vremena za učenje od onog kada se
mozak još uvijek razvija.
IZAZOVI TRANSFORMACIJE

 Izazovi digitalne transformacije u obrazovanju:

 mogućnosti ometanja nastave: preispitati planiranje
nastave i vrste zadataka
 mogućnost nejednakog pristupa studenata: troškove
povezane s tehnologijom ograničiti na obrazovnu
instituciju
 nedostatak nadzora digitalnih izvora: koristiti i
usmjeravati na pouzdane mrežne izvore

 Bez obzira volimo ili ne, prihvaćamo ili ne, jesmo li svjesni
ili ne, digitalna transformacija u obrazovanju se događa
zato je važno imati pravilnu strategiju provedbe.
STRATEGIJA PROVEDBE TRANSFORMACIJE

 Pravilna strateška provedba mora uključivati:

 promišljanja studenata
 plan nastave
 kontinuiranu upotrebu nedigitalnih izvora
 obrazovni trokut koji čine profesor, učenik i sadržaj
A. U moderno doba obrazovanja obrazovni trokut sadrži tri
glavna načela:
1. poučavanje
2. učenje
3. tehnologija
• važno je da nitko ne prevlada nad drugima.
• Idealno: kada se jednoglasno udružuju, kada je
nastava obogaćena tehnologijom i čini proces
učenja učinkovitim i djelotvornim.
DRUŠTVO ZNANJA

 Znanje uključuje dvije međusobno povezane, ali

različite komponente: sadržaj i vještine.
 Sadržaj uključuje činjenice, ideje, principe, dokaze i
opise procesa ili postupaka.
 Vještine

 Pitanja:
 Poklapaju li se te intelektualne vještine s potrebama
osoba koji se temelje na znanju?
 Daje li se dovoljno naglaska razvoju vještina unutar
kurikuluma?
VJEŠTINE ZA DRUŠTVO ZNANJA

 Komunikacijske vještine
 Sposobnost samostalnog učenja
 Etika i odgovornost
 Timski rad i fleksibilnost
 Vještine razmišljanja
 Digitale vještine
 Upravljanje znanjem
 Komunikacijske vještine:
 tradicionalne (čitanje, govor i pisanje)
 na društvenim mrežama (sposobnost stvaranja
YouTube videozapisa, kontaktiranja putem Interneta
sa širokom zajednicom, primanja i uključivanja
povratnih informacija, razmjenjivati informacije na
prikladan način i prepoznavati trendove i ideje).
 Sposobnost samostalnog učenja:
 preuzimanje odgovornosti za ono što trebate znati i
gdje to znanje pronaći.
 trajni proces jer se baza znanja neprestano mijenja.
 Etika i odgovornost:
 nužne su za izgradnju povjerenja (posebno važno u
neformalnim društvenim mrežama).
 Timski rad i fleksibilnost:
 sposobnost suradnje i razmjena znanja s drugima u
povezanim, ali neovisnim organizacijama.
 fleksibilnost u preuzimanju zadataka ili rješavanju
problema koji mogu biti izvan uske definicije posla, ali
neophodni za uspjeh.
 Vještine razmišljanja:
 kritičko razmišljanje, rješavanje problema, kreativnost,
originalnost, kreiranje strategije
 Svatko tko se bavi javnošću mora biti u stanju
prepoznati potrebe i pronaći odgovarajuća rješenja.
 Digitalne vještine:
 većina aktivnosti temeljenih na znanju uvelike ovisi o
korištenju tehnologije.
 Ključno je da ove vještine moraju biti ugrađene u
domene znanja u kojem se aktivnost odvija.
 Upotrebu digitalne tehnologije treba integrirati i
vrjednovati kroz bazu znanja iz predmetnog područja.
 Upravljanje znanjem: ovo je možda najopsežnije od svih
vještina.
 Znanje se brzo mijenja novim istraživanjima, novim
razvojem i brzim širenjem ideja i praksi putem
Interneta, a izvori informacija se povećavaju, uz veliku
varijabilnost pouzdanosti ili valjanosti informacija.
 Ključna vještina u društvu temeljenom na znanju je
upravljanje znanjem: kako pronaći, procijeniti,
analizirati, primijeniti i širiti informacije, unutar
određenih konteksta.
ISTRAŽIVANJA O RAZVOJU VJEŠTINA

 Prema Fischer (1980) Fallow i Steven (2000):

 Razvoj vještina relativno je specifičan za kontekst.
 Vještine trebaju biti ugrađene unutar domene znanja.
Rješavanje problema u medicini razlikuje se od
rješavanja problema u poslu.
 Potrebna je praksa da bi postigli izvrsnost i dosljednost u
određenoj vještini.
 Vještine se najbolje uče u relativno malim koracima, a
koraci se povećavaju kako se približava svladavanju.
ISTRAŽIVANJA O RAZVOJU VJEŠTINA

 Redovite povratne informacije potrebne su za brzo i

učinkovito učenje vještina.
 Vještine se mogu naučiti metodom pokušaja i pogrešaka
bez intervencije nastavnika ili tehnologije ali razvoj
vještina uvelike se poboljšava odgovarajućim intervencijama,
što znači usvajanje odgovarajućih nastavnih metoda i
tehnologija za razvoj vještina.
 Sadržaj se može podjednako učinkovito prenositi kroz
širok spektar medija ali razvoj vještina vezan je za određene
nastavne pristupe i tehnologije.
ISHODI UČENJA NA STUDIJU

 uspostavljaju kvalitetnu vezu između:

 razine studija
 ishoda učenja
 ECTS bodova
 metoda učenja i poučavanja
 vrjednovanja postignuća tj. ocjenjivanja.

 Tuning projekt - Tuning educational structures in

Europe

www.tuning.unidesto.org/tuningeu
ISHODI UČENJA (LEARNING OUTCOMES)

 jasno i precizno napisana izjava o tome što bi učenik

trebao:
 znati
 razumjeti
 moći napraviti po završetku procesa učenja.

 odnose se na učenika, a formulira ih nastavnik

 razlikuju se od ciljeva predmeta koji definiraju nastavne

sadržaje (learning objectives)
ULOGA ISHODA:

 Pomažu nastavniku:
 precizirati učenicima što se od njih očekuje
 pripremiti nastavne materijale, metode, oblike i načine
provjere učeničkih postignuća
 komunicirati s kolegama, učenicima i ostalim
interesnim skupinama o ciljevima predmeta i njihovom
odnosu prema kurikulumu.

 Pomažu učenicima:
 dajući im jasan i čvrsti okvir tj. orijentaciju u učenju
 pripremiti se za provjeru postignuća
VIZIJA:

 je inspirativna izjava koja definira smjer u kojem se

želimo razvijati. Ono čemu težimo, o čemu sanjamo,
razlog zašto smo ovdje.

 gleda u budućnost od 5 do 10 godina.

 ne mijenja se zbog promijenjenih uvjeta na tržištu, novih

trendova, drugačije konkurencije, itd.

 mora biti jednostavna, svima razumljiva, uzbudljiva,

realna ali istovremeno predstavljati izazov.

 Vizija se nikada ne mijenja, osim ako ne pređemo u

potpuno novo područje djelovanja.
MISIJA:

 predstavlja način na koji ćemo ostvariti viziju.

 pomaže izradi strateškog plana.

 potiče nas da razmišljamo o djelokrugu našeg djelovanja.

 predstavlja osnovu za definiranje ciljeva i donošenje

odluka.

 dok je vizija ‘fiksna’, ‘misija’ se može u određenim uvjetima

mijenjati.
TEMELJNI POJMOVI U DIDAKTICI:

 Učenje
 Vještina

 Stav

 Sklonost

 Znanje

 Kompetencija

 Metakognicija

 Inteligencija
ŠTO JE UČENJE?

 proces u kojem se znanje stvara kroz transformiranje

iskustva (interakcija sadržaja i iskustva).

 aktivnost kojom organizam mijenja svoje ponašanje, pod

utjecajem vanjskih uvjeta, ali i rezultata vlastite aktivnosti,
kako bi se uklonilo stanje početne neizvjesnosti (Linhart,
prema Andrilović, Čudina, 1985).

 proces relativno trajnih promjena pojedinca nastalih

tijekom obnavljanja novih aktivnosti, a koje se očituju u
njegovu izmijenjenom načinu ponašanja i uspješnijoj
prilagodbi (Grgin, 1997).

 učenje je aktivnost koja dovodi do promjena u ponašanju

(Spence, 1959, prema Grgin, 1997).
ŠTO JE UČENJE?

 učenje je relativno trajna promjena u ponašanju (ili

ponašajnom potencijalu) izazvana iskustvom (Tarpy i
Mayer, 1978)

 relativno trajna (ne uključuje promjene koje su

privremene - izazvane npr. drogom)

 rezultat iskustva (ne uključuje promjene koje su

rezultat fizičkog rasta i maturacije)
UČENJE I INFORMACIJE:

 učenje uključuje:

 primanje (percepcijski procesi i mišljenje)

 obradu (mišljenje i pamćenje)

 upotrebu informacija (pamćenje, mišljenje, percepcija

zahtjeva situacije)
 regulaciju ponašanja na osnovi povratnih informacija.
ŠTO SE STJEČE UČENJEM?

 različite repertoare ponašanja (verbalne i motorne) i

kriterijske obrasce (Andrilović, 1985).
 kriterijski obrasci:
 unutarnje reprezentacije zahtjeva situacije (npr. pri
učenju za koju ocjenu je učenik savladao gradivo,
koliko mu vremena treba za određenu količinu
gradiva i sl.)
 kontrolni mehanizmi koji služe za samoregulaciju
ponašanja.
ŠTO ČOVJEK UČI?

 neposredno uči vještine (navike), informacije

 posredno se učenjem mijenjaju stavovi, interesi,
vrijednosti, usvaja govor, socijalne norme, razvijaju
sposobnosti, razvija društveno prihvatljiva ekspresija
emocija, itd. (Grgin, 1997)

 Uče se i socijalne kompetencije i vještine (radne navike,

organizacija vremena, druženje, zabava, disciplina)
Čovjek uči
informacije,
stavove
(interesi, vrijednosti, socijalne norme, radne navike)
i vještine.
UČENJE:

 možemo shvatiti kao proces ili kao rezultat:

 kao proces odnosi se na operacije preko kojih

osoba nešto postiže.
U tom slučaju govorimo o procesima, tehnikama i
strategijama koje imaju za cilj ostvariti rezultat.

kao rezultat učenje polazi od karakteristika s

kojim se predstavlja rezultat.
U tom slučaju govorimo o kvaliteti učenja.
VJEŠTINA:
 pokrenuti operativni proces koji želi ostvariti određen
rezultat.
 Primjeri kognitivnih vještina:
 OBJASNITI: opisati vlastitim riječima
 POJEDNOSTAVITI: navesti jasne primjere
 PRIMJENA: koristiti jedno znanje da bi se objasnio
fenomen ili čin koji se nije studirao
 OPRAVDANOST: navesti razloge u prilog nečega
 USPOREĐIVANJE I RAZLIKOVANJE: promatrati
nešto u odnosu na nešto drugo
 STAVLJANJE U KONTEKST: istražiti odnose među
stvarnostima
 GENERALIZIRANJE: jedno znanje otkriva puno širi
kontekst
 IZVODITI: provoditi određenu proceduru
• SINTETIZIRATI: identificirati temeljnu strukturu
znanja
 PREDSTAVITI: izgraditi simbolički prikaz znanja,
razlikujući kritičke elemente od ne kritičnih
 RJEŠAVANJE PROBLEMA
 ISTRAŽIVANJE: koristiti znanje za provođenje
istrage.
STAV I SKLONOST

 STAV:
 senzibiliziranost i spremnost aktivirati se na određeni
način (pozitivan ili negativan) u određenim
situacijama.

 SKLONOST:
 predispozicija prema određenim aktivnostima.
ZNANJE:

 ZNANJE:
 informacije/koncepti/mentalne mape koje opisuju
određenu stvarnost.

 Tri su razine znanja:

 deklarativno
 proceduralno
 metakognitivno.
DEKLARATIVNO ZNANJE:
 govori da nešto jest.

 to je znanje o sebi, drugima i svijetu.

 mjeri se dosjećanjem određenih informacija.

 pohranjuje se u obliku pojmova koji se međusobno

povezuju u mreže.

 Anderson je prikazao znanje kao mrežu čvorova: svaki

čvor neki pojam (mačka: miš, sir) tj. shema.
 „Deklarativno znanje može se definirati kao poznavanje
informacija
o nekom objektu, događaju ili ideji.
Ryle (1949) je opisao kao knowing that, tj. znati da.
Sadržaj ove vrste znanja je ono što pojedinac zna i sposoban
je definirati ili opisati.
Nije potrebno da pojedinac bude u mogućnosti koristiti
objekt koji ga opisuje ili duboko razumijevanje.
Često deklarativno znanje o idejama karakteriziraju obrasci
(scheme) shvaćeni kao mentalni konstrukti.”

(Jonassen, Beissner i Yacci, 1993, 3)

PROCEDURALNO ZNANJE:

 odnosi se na poznavanje određenog misaonog postupka

ili aktivnosti.

 preduvjet je deklarativno znanje koje omogućava

promjene u izvedbi.

 uključuje točno određen slijed koraka uvjetovanih

deklarativnim znanjem.

 brzo dostupno ako su procedure automatizirane

(znamo li jezik tečno ćemo govoriti).
 „Proceduralno znanje
opisuje način na koji se koristi i povezuje deklarativno
znanje,
a definirano je od Ryle (1949) knowing how tj. znati kako.
Ovo znanje temelji se na recipročnim odnosima
između shema
i njezino postojanje može se
demonstrirati samo preko konkretne akcije (znanje
procedure).
Elementi koji čine proceduralno znanje otkrivaju se
npr. u rješavanju problema, u pisanju projekata, kao i
pisanju različitih seminara.”
(Jonassen, 1993, 3)
 METAKOGNITIVNO ZNANJE:

 odnosi se na spoznaju o mogućnostima vlastite spoznaje.

 uključuje kondicionalno znanje (poznavanje uvjeta) pod

kojim se operacija može uspješno izvesti, kao i
sposobnost samo motrenja vlastitih misaonih aktivnosti.

 ovisi o strategijama kojim se služimo kod učenja.

• Bloom na temelju biheviorističke teorije formira svoju
taksonomiju kognitivnih, afektivnih i psihomotoričkih
ciljeva.
• Gagne poštujući principe kognitivne obrade informacija
formira uvjete učenja (conditions of learning).
• Konceptom takvog pristupa obrazovnoj tehnologiji
pokušalo se odgovoriti koje su vještine potrebne, koje su
to okolnosti (uvjeti učenja) u kojima se vještine mogu
naučiti (Gagne, Briggs i Wagner, 1988).
• Ishodi su:
1. verbalne informacije
2. intelektualne vještine
3. kognitivne strategije
4. stavovi
5. motoričke vještine.
• Nadovezuju se određeni uvjeti i potrebne su određene
nastavne situacije (events od instructional):
• izazivanje pažnje
• informiranje o ishodima učenja
• stimuliranje prisjećanja prethodnog učenja
• prezentiranje sadržaja
• osiguravanje vođenja u učenju
• izvedba aktivnosti
• pružanje povratne informacije
• vrjednovanje aktivnosti
• poticanje, zadržavanje postignutih ishoda i njihov
transfer.
METAKOGNICIJA I INTELIGENCIJA

 METAKOGNICIJA:
 svjesnost u odnosu na potrebe zadatka koji se treba
izvršiti,
 strategije koje se moraju koristiti,
 potrebne sposobnosti da bi se moglo suočiti sa
zadatkom.

 INTELIGENCIJA:
 mentalni konstrukt kojim se opisuju sposobnosti osobe
da se suoči s novim i izazovnim situacijama.
KOMPETENCIJA:

 dinamička kombinacija:
• znanja

• vještina

• stavova i vrijednosti koja osobi pruža mogućnost

odgovora na zahtjeve koji su bitni za neku funkciju ili
ulogu.

 rezultat dostizanja očekivanih ishoda učenja i dokaz

postignuća.
 ishod učenja: očekivani rezultat procesa realizacije nastave i
učenja.
PODJELA KOMPETENCIJA:

 generičke (opće) kompetencije

 specifične kompetencije.

 Temeljna kompetencija olakšava:

 razumijevanje i učenje različitih koncepata, principa,
strategija i vještina koja može biti primijenjena za
rješavanje problema u različitim kontekstima
GENERIČKE KOMPETENCIJE:

 su opće, zajedničke, transdisciplinarne:

 nisu direktno povezane s područjem studija i
strukom.
 potrebne u širokom spektru poslova i situacija.

 Ostali termini u literaturi:

 prenosive vještine (eng. transferable skills)
 ključne kompetencije/vještine (eng. key
competencies, core skills)
 vještine zapošljivosti (eng. employability skills)
SPECIFIČNE KOMPETENCIJE:

 Ili kompetencije područja studija ili struke:

 kompetencije koje se odnose na određeno

akademsko područje.

 povezane sa specifičnim znanstvenim i tehnološkim

spoznajama u studijskom području/struke.

 čine okosnicu studija.

KOMPETENCIJE NASTAVNIKA:

 Temeljne kompetencije su:

 učinkovit rad:
 informacijama, tehnologijama i znanjem

 ljudima u društvu i s društvom

 podrška inovativnom učenju

 poučavanje usmjereno na učenika

 praćenje i vrjednovanje procesa učenja i ishoda učenja

ULOGA KOMPETENCIJA:

 šira zajednica želi aktivnog građanina.

 nema jedinstvenog popisa generičkih kompetencija za sve

studije i struke.

 kreiranje društva znanja.

VAŽNOST KOMPETENCIJA:

 tržište rada i društvo znanja (postkolonijalno i

postindustrijsko doba),

 tržište rada zahtjeva:

 fleksibilnost
 inicijativu
 sposobnost rješavanja mnogobrojnih, raznovrsnih i
složenih (ne rutinskih) problema
 sposobnost timskog i samostalnog rada.
KARAKTERISTIKE KOMPETENCIJE:

 Kombinacija mnogih elemenata: znanja, vještina, stavova i

vrijednosti u različitim kontekstima
 Kombinacija puno parcijalnih kompetencija koje se ne
razvijaju kronološki.
 Kronološki „parcijalne kompetencije” mogu imati
simultani razvoj ali važan je kontinuum.
 Kontinuum mora biti fragmentiran poučavanjem i
„primjetnim” ili „značajnim” ocjenjivanjem.
 Didaktički kompetencije traže proceduru planiranja
„unatrag”.