POLITIČKO VODSTVO I DEMOKRACIJA

't Hart, Paul i Rhodes, R. A. W. (2014) Izazovi političkog vodstva

Sfere političkog vodstva:

a) stranačka
b) državna
c) građanska
d) mrežna

Koliko se slobode treba dati političkim vođama prilikom dizajniranja demokratskih

institucija?
1. PODIJELJENO VODSTVO – u sustavima javne vladavine mnogostruke uloge
političkih vođa mogu koegzistirati jedna uz drugu
2. SURADNIČKO VODSTVO – mogu biti usklađene
3. SUPARNIČKO VODSTVO – mogu se i nadmetati jedna protiv druge

Studij političkog vodstva postao je krajem 20.st. istraživačko područje, trend je započeo u
korporativnom sektoru, ali se ubrzo prelio i na javnu vlast i treći sektor

Pojedinci na čelu sindikata, crkvi, društvenih pokreta, masovnih medija, lokalnih organizacija
pa čak i poslovnih korporacija mogu se u širem značenju smatrati važnim javnim vođama.
Oni nemaju autoritet koji proizlazi iz javnog položaja. Njihova moć proizlazi iz veličine,
pristaša i novca. Oni također imaju ideje, pristup vlasti i moralni autoritet kako bi na važan
način utjecali na rješavanje javnih problema.

Ronald Reagan nije bio osobito sklon dobro se informirati prije nego je djelovao. Mnogi su
ga zbog toga smatrali nepromišljenim. Unatoč tome, on je jedan od najcjenjenijih američkih
predsjednika u 20.st. zato što je svojom visokom emocionalnom inteligencijom (EI)
nadomještao skromne intelektualne kapacitete (IQ).
Pojedinci koji su bili obdareni intelektom, ali i emocionalno oštećeni, poput Richarda Nixona
i Billa Clintona, rangirani su niže od Reagana.
Jimmy Carter i Gerald Ford općenito su smatrani bistrima i moralno ispravnima.
Dvojica najcjenjenijih američkih predsjednika: Franklin D.Roosevelt i John F.Kennedy
Vodstvo se promatra kao interaktivni proces između vođa i onih koji vode, okrećući se u
smjeru utvrđivanja načina kako vođe uspijevaju utjecati na, utjeloviti ili mijenjati socijalne
identitete svojih sljedbenika.

Pravila za selekciju i smjenu stranačkog vodstva mogu vođama ograničiti sigurnost

njihova posla, čak i kad je riječ o premijerima. Zato su Margaret Thatcher u VB te Kevina
Rudda i Juliju Gillard u Australiji zbacili s premijerskog položaja njihovi prijašnji pristaše u
stranci.

1
Greensteinov (1975) doprinos studiju vodstva – ustvrdio je da za istraživača politike ima
smisla kopati po osobnim karakteristikama i stilovima vodstva pojedinih političkih vođa samo
ako postoji mjerljiv opseg izbora i djelovanja pojedinih aktera. Često nema previše smisla
obraćati pozornost na osobne karakteristike pojedinih vođa zato što vođa nije motiviran ili
nije dovoljno snažan da bi nešto promijenio; on nije nezamjenjiv.

interaktivni vođe – oslanjaju se na pregovaranje, uvjeravanje i iskrenu povezanost sa

sljedbenicima te prihvaćaju ograničenja demokracije i vladavine prava
moćni vlastodršci – nemilosrdni makijavelisti i bešćutne narcisoidne ličnosti koji ne prežu od
manipulacije i sile kako bi osigurali vodstvo

Jesu li Napoleon, Hitler, Staljin i Mao Tse-tung uopće politički vođe?

Svaki od njih je odobrio uporabu brutalne sile protiv milijuna ljudi koje su smatrali manje
vrijednima ili opasnima. Ipak, označiti ih običnim moćnim vlastodršcima značilo bi olako
prijeći preko njihovih sposobnosti da komuniciraju političku viziju i uvjere milijune da je
prihvate i slijede. Zaista, sljedbenici su pratili vizije tih vođa čak i uz veliku opasnost za
vlastite živote i tijela. Njihove vrijednosti i svrhe su iz perspektive današnje demokratske
osjetljivosti moralno odbojni, ali to nas ne smije odvratiti od činjenice da su prakticirali
vodstvo.

Ideja političkog vodstva je u potencijalnom sukobu s demokratskim egalitarnim etosom

Što više demokratski vođe predvode i upravljaju, to izgledaju manje demokratični; što se više
ponašaju kao dobri demokrati, to manje izgledaju kao pravi vođe.

Nekad su demokratski vođe koristili dvojbena sredstva kako bi ostvarili opravdane (iako
politički osporavane) ciljeve. Richard Nixon je jednom izjavio: „Što predsjednik naredi, ne
može biti nelegalno“, kad je nastojao novinaru opravdati svoju dozvolu da se provali u
Watergate i da se slučaj kasnije zataška.
Šefovi vlada mogu nastojati ostvariti te ciljeve uz pomoć prihvatljivih sredstava i uz pristanak
većine stanovništva. Primjeri za to su reforme Mihaila Gorbačova i posljedično rastakanje
Sovjetskog Saveza, kao i nastojanje Mustafe Kemala Ataturka da stvori i modernizira
tursku državu.

Vodstvo postaje moguće zato što svjetina odabire pojedince s kojima se može povezati, ili
kojima vjeruje, ili zato što cijeni njihova nastojanja da preuzmu vlast. Politički kapital je
resurs vođe koji ga akumulira da bi ga trošio.

Iza svakog „velikog“ vođe stoje nezamjenjivi suradnici, savjetnici, mentori i koalicije:
kameni temeljci postignuća svakog vođe. Vodstvo i sreća često su stvar percepcije i
reputacije.

2
Kako možemo znati kad je neki politički vođa bio uspješan?
Najjednostavniji kriterij je vrijeme provedeno na javnom položaju: osigurati reizbor, održavati
potporu stranačkih baruna i držati političke rivale na distanci.

Hennessy (2000) je utvrdio pet skupina kriterija za mjerenje uspjeha ili neuspjeha:
1. političko zaleđe stvoreno prije premijerskog mandata
2. upravljački kapaciteti
3. uvid i percepcije
4. promjena i inovacije
5. ustavna pravila i procedure

Nevidljiva jezgra vodstva (empatija, intuicija, kreativnost, hrabrost, moralnost, prosudba)

uglavnom se nalazi izvan domašaja „znanstvenog“ istraživanja, a pogotovo objašnjenja i
preporuka utemeljenih na dokazima.

3
Helms, Ludger (2012) Važnost komparativnog istraživanja političkog
vodstva

Stalno povećanje kompleksnosti politike u svijetu koji je sve više međusobno povezan učinilo
je vodstvom važnijim nego ikad prije u pogledu usmjeravanja i rukovođenja, kao i
pronalaženja rješenja za kolektivne probleme.

Čimbenici koji su doveli do važnosti vođa u demokraciji:

1. postupno propadanje stranačke vlade
2. rast novih komercijalnih masovnih medija koji se sve više usmjeravaju na pojedinačne
vođe
3. rast važnosti međunarodnih samita koji su izdignuli šefove izvršne vlasti iznad ostalih
političkih aktera

Vodstvo je povezano s moći, ali ono nije istoznačno s moći. Odnos između vodstva i moći je
kompleksan i ima mnogo različitih oblika. Razlikujemo:
a) tvrdu moć – oslanja se u velikoj mjeri na mogućnost podvrgavanja ljudi
b) meku moć – više smjera uključivanju ljudi nego njihovom podvrgavanju i počiva na
sposobnosti oblikovanja preferencija drugih da prihvate što ti želiš

Oblici vodstva (James McGregor Burns):

a) transakcijsko – usmjerava se na postojeće vrijednosti i preferencije unutar neke
organizacije ili društva; naglašava dimenziju razmjene između vođe i sljedbenika
b) transformacijsko – prepoznaje i iskorištava postojeće potrebe ili zahtjeve
potencijalnih sljedbenika, ali smjera mnogo šire od toga. Nastoji donijeti promjenu i
stvoriti visoku razinu motivacije i morala kod vođa i sljedbenika, transformirajući
sljedbenike u vođe i vođe u moralne izvršitelje

Jean Hartley i John Benington tvrde da se u „zapadnim kapitalističkim demokracijama

političko vodstvo temelji na izbornoj legitimaciji“.
Kriterij „izborne legitimacije“ ne ograničava kategoriju političkih vođa strogo na vođe u
izvršnoj i zakonodavnoj vlasti zato što mnogi vođe političkih stranaka i interesnih
organizacija obično obnašaju neku izabranu dužnost.

Parlamentarna i predsjednička vlast nude političkim vođama koji nisu dio izvršne i
zakonodavne vlasti različite mogućnosti i ograničenja, zato što parlamentarne i
predsjedničke demokracije stvaraju različite centre moći, dok istovremeno svaka slijedi
različitu logiku donošenja odluka.

Polupredsjedničke demokracije (koje kombiniraju parlamentarne obrasce u kojima je

premijer odgovoran parlamentu s predsjedničkim obrascima u kojima postoji izravno izabran i
moćan predsjednik) sve se više smatraju tipom režima sui generis.

4
Kasapović, Mirjana (2004) Personalizacija izbora: mit ili stvarnost?

Personalistički pristup izborima zasniva se na dvije temeljne tvrdnje:

1. kraj 20. i početak 21.st. – uspon kandidatskog glasovanja sve više potiskuje stranačku
identifikaciju i problemsku orijentaciju
2. kandidatske preferencije sve se više temelje na medijski posredovanom imidžu
kandidata

Personalizaciju izbora potaknula su tri politička događaja:

a) pobjeda Williama Clintona na predsjedničkim izborima 1992. u SAD-u
b) pobjeda Tony Blaira na parlamentarnim izborima u VB 1997.
c) pobjeda Gerharda Schrödera na parlamentarnim izborima u Njemačkoj 1998.

Sve tri pobjede označile su kraj višegodišnje vladavine suprotnih političkih tabora,
američkih republikanaca, britanskih konzervativaca i njemačkih demokršćana.

Personalistička teorija izbora zasniva se na četiri argumentacijska koraka:

a) biračima se sviđaju ili ne sviđaju pojedini vođe i kandidati
b) na temelju sviđanja ili nesviđanja birači općenito vrednuju vođe i kandidate
c) opće biračko vrednovanje vođa i kandidata znatno, a možda i presudno utječe na
njihovo glasovanje
d) time utječe i na opći ishod izbora

Prvi su je sustavno izučavali tvorci Michiganske škole, teorijsko – empirijskog smjera u

istraživanju izbora što se razvio 50-ih i 60-ih godina na Ann Arboru, sveučilištu u Michiganu.

Odluku birača o tome za koga će glasovati utječu tri glavna čimbenika:

1. STRANAČKA IDENTIFIKACIJA – dugoročna stabilna vezanost birača za određene
političke stranke koja se razvija tijekom ranog procesa socijalizacije. Ako su posrijedi
normalni izbori, ona presudno određuje njihov ishod. Dugoročna je.
2. PROBLEMSKA ORIJENTACIJA – birači su spremni dati svoje glasove u određenim
izborima onoj stranci za koju vjeruju da je najsposobnija riješiti trenutačno najvažnije
društvene probleme ili one koje oni smatraju najvažnijima.
3. KANDIDATSKA ORIJENTACIJA – glasovat će za one kandidate koji, prema
njihovom mišljenju, mogu najbolje rješavati društvene probleme i koji su
najsposobniji i najprikladniji da vladaju državom. Obuhvaća:
a) problemsku kompetentnost
b) vodstvene kvalitete
c) osobni integritet kandidata
d) njihove nepolitičke osobine (izgled ili ukus)

Opći trend „prezidencijalizacije“ izbora u parlamentarnim demokracijama – ulogu kandidata

za predsjednika države su preuzeli kandidati za premijera

5
Šalaj, Berto (2012) Suvremeni populizam. Anali Hrvatskoga politološkog
društva

demokracija = vladavina naroda

populizam (lat. populus) = narod

populistički = izraz kojim se želi diskreditirati političke aktere s čijim stavovima i

prijedlozima nisu suglasni oni koji ih prozivaju. Populiste se optužuje za davanje lažnih i
nerealnih obećanja i jeftinu demagogiju pomoću kojih nastoje kod ljudi razbuditi „niske“
osjećaje te tako zadobiti njihovu potporu.

Izraz populizam je u suvremenu politiku i politologiju ušao kao oznaka za lijevi pokret.

Pridjev populistički počinje se upotrebljavati krajem 19.st. u SAD-u kao opis načela i
djelovanja Narodne stranke.

cilj populista: vratiti suverenost naroda tj. vladavinu običnih, poštenih ljudi.

populizam = oznaka za politički pokret koji zagovara interese običnih građana nasuprot
interesima političke i poslovne elite

DEFINICIJE POPULIZMA:

Cas Mudde: „Populizam je ideologija koja dijeli društvo na dvije antagonističke grupe,
običan narod i korumpiranu elitu, i koja tvrdi da bi politika trebala biti izraz volje naroda“.

Torcuato Di Tella: „Populizam se može definirati kao politički pokret koji naglašava
interese, kulturu i spontane osjećaje običnih ljudi nasuprot interesima i kulturi privilegirane
elite“.

Albertazzi i McDonnell: „Populizam je ideologija koja suprotstavlja jedinstven i moralan

narod elitama i opasnim drugima koji zajedničkim snagama suverenom narodu oduzimaju
njegova prava i vrijednosti.

Abts i Rummens: „Populizam je ideologija koja zagovara vladavinu naroda kao jedinstvenog
suverenog tijela“.

Jansen: „Populizam je oblik političke mobilizacije u okviru kojeg se nastoji mobilizirati

marginalizirane sektore društva i od njih stvoriti političku snagu, koristeći se pritom
nacionalističkom i protuintelektualnom retorikom koja veliča obične ljude“.

Margaret Canovan: „Populizam je pokret koji ističe narod nasuprot etabliranim strukturama
moći i dominantnim idejama i vrijednostima u društvu“.

6
Prihvatljivom se čini teza koju zastupaju Margaret Canovan i Cas Mudde kako se
populizam može promatrati kao politička ideologija, ali kako ne treba očekivati da će imati
istu razinu intelektualne konzistencije kao što je to kod liberalizma. Populizam ima središnju
jezgru, pozivanje na narod i antagonistički odnos prema elitama, ali su mu potrebne dodatne
vrijednosti i sadržaji kako bi osmislio politički svijet o kojemu govori i u kojemu djeluje.
Budući da te vrijednosti i sadržaji mogu biti različiti, populizam se može smatrati slabo
utemeljenom ideologijom. Upravo se zato lako može kombinirati s drugim ideologijama.

UZROCI POJAVE POPULIZMA:

1. latentni razlozi – proizlaze iz strukture i funkcioniranja suvremenih demokratskih
političkih sustava
1. pojavljuje se zbog napetosti između liberalnog i demokratskog dijela političkog
poretka suvremenih društava
2. veliki jaz između demokratskih ideala i stvarnog funkcioniranja demokratskih
političkih sustava
2. kontekstualni razlozi – ekonomske i političke krize koje se javljaju u određenim
društvima
3. akteri čije je postojanje važan uvjet pojave snažnih populističkih pokreta (populistički
lideri)

Odnos populizma prema demokraciji može se promatrati na dva načina:

1. populizam i populistički pokreti zasigurno su prijetnja idealu i praksi liberalne
demokracije
2. jačanje populizma može biti i koristan korektiv inherentnim sklonostima suvremenih
predstavničkih demokracija da se razvijaju isključivo u smjeru demokratskog elitizma

7
Dahl, Robert A (2000) O demokraciji. Zagreb: Politička kultura

KRITERIJI DEMOKRATSKOG PROCESA ili ŠTO DEMOKRACIJA OMOGUĆUJE?

1. djelotvorna participacija – svi članovi moraju imati jednake i djelotvorne mogućnosti
da sa svojim shvaćanjima upoznaju druge članove
2. jednakost u glasovanju – svaki član mora imati jednaku i djelotvornu mogućnost
glasovanja, a svi glasovi moraju se računati kao jednaki
3. obaviješteno razumijevanje – svaki član mora imati jednake i djelotvorne mogućnosti
da bude upoznat s relevantnom alternativnom politikom i njezinim posljedicama
4. kontrola nad dnevnim redom – uključuje mogućnost odlučivanja o tome na koji će
način i, ako o tome donesu odluku, koje će teme staviti na dnevni red
5. obuhvaćenost punoljetnih osoba – građanska prava prva četiri kriterija trebaju imati
svi ili barem većina punoljetnih osoba sa stalnim prebivalištem

U mjeri u kojoj se krši bilo koji od tih zahtjeva, članovi nisu politički jednaki.

Načelo političke jednakosti pretpostavlja da su svi članovi podjednako dobro kvalificirani za

sudjelovanje u odlučivanju uz uvjet da imaju prikladne mogućnosti da se s materijom
upoznaju pomoću istraživanja, rasprave i rasuđivanja.

Dahl definira državu kao naročit tip udruge koja se od svih razlikuje po tome što od svih nad
kojima tvrdi da ima jurisdikciju, može, uz pomoć moćnih sredstava prinude, osigurati
pokoravanje njezinim propisima.
O državi možemo razmišljati kao o teritorijalnom entitetu, iako u nekim vremenima teritorij
države nije bio veći od teritorija nekog grada.

Demokracija postiže ove poželjne učinke:

1. izbjegavanje tiranije
2. temeljna prava
3. opća sloboda
4. samoodređenje
5. moralna autonomija
6. ljudski razvitak
7. zaštita temeljnih osobnih interesa
8. politička jednakost
9. težnju miru
10. blagostanje

Prednosti koje demokraciju čine poželjnijom od bilo koje druge moguće alternative:

1. pomaže da se spriječi vlast okrutnih i pokvarenih autokrata

Već samim time što demokratska vlast onemogućuje vladavinu zloupotrebnih
autokracija, ona u većoj mjeri ispunjava taj zahtjev od nedemokratske vlasti.

8
2. jamči svojim građanima čitav niz temeljnih prava koja im nedemokratski sustavi vlasti
ne jamče i ne mogu jamčiti
Budući da su prava neophodni elementi u demokratskim političkim institucijama,
demokracija je već sama po sebi sustav prava. Ta prava moraju biti djelotvorno
nametnuta i pristupačna građanima u praksi. Ako nisu, to znači da u toj mjeri politički
sustav nije demokratski.

3. svojim građanima osigurava širi raspon osobnih sloboda od bilo koje druge provedive
alternative
Demokratska kultura posve sigurno ističe vrijednost osobne slobode i tako pruža
podršku drugim pravima i slobodama. Odbacimo li anarhizam i prihvatimo da je
država potrebna, država s demokratskom vlašću osigurat će nam mnogo više sloboda
od bilo koje druge.

4. pomaže ljudima u zaštiti njihovih vlastitih temeljnih interesa

Demokracija štiti slobodu izbora i mogućnosti oblikovanja svog života u skladu s
vašim ciljevima, sklonostima, ukusima, vrijednostima, zauzimanjima, uvjerenjima
mnogo bolje od bilo kojeg alternativnog političkog sustava.

5. samo demokratska vlast pruža ljudima maksimalne mogućnosti korištenja slobode

samoodređenja – tj. življenja pod zakonima koje su sami odabrali
Iako taj proces ne može jamčiti da će svi članovi doslovce živjeti pod zakonima koje
su sami odabrali, on proširuje načelo samoodređenja do maksimalnih mogućih
granica.

6. samo demokratska vlast pruža maksimalne mogućnosti za očitovanje moralne

odgovornosti
Biti moralno odgovoran znači samostalno donositi odluke o pitanjima koje imaju
moralnu težinu. Ako je čovjek podložan kolektivno donesenim odlukama i ako mu
demokratski proces pruža maksimalne mogućnosti da živi pod zakonima što ih je sam
odabrao, onda to znači da mu također omogućuje da djeluje kao moralno odgovorna
osoba.

7. u većoj mjeri potiče ljudski razvitak od bilo koje druge moguće alternative
Samo demokratski sustavi stvaraju uvjete u kojima je moguće očekivati da će se
kvalitete kao što su poštenje, iskrenost, hrabrost i ljubav moći u potpunosti razviti. Svi
drugi režimi ograničavaju, neki od njih i drastično, mogućnosti punoljetnih građana u
zaštiti njihovih interesa, uvažavanju interesa drugih ljudi, preuzimanju odgovornosti
za donošenje najvažnijih odluka i slobodnom sudjelovanju u traženju najboljih
rješenja zajedno s drugima.

8. samo demokratska vlast može poticati relativno visok stupanj političke jednakosti
Politička jednakost je poželjna i nužna posljedica našeg prihvaćanja nekolicine
razumnih pretpostavki u koje jamačno i većina nas vjeruje.

9
9. suvremene predstavničke demokracije ne vode međusobne ratove
Od 34 međunarodna rata što su se vodila između 1945. i 1989., nijedan nije bio vođen
između demokratskih zemalja. Moguće je da ih visoka razina međusobne
međunarodne trgovine čini sklonijima prijateljstvu negoli ratu. Osim toga, ljude u
drugim demokratskim zemljama ne vide toliko kao prijetnju, već ih doživljavaju
sličnima sebi, kao nekoga kome se može vjerovati.

10. zemlje s demokratskom vlašću imaju tendenciju da budu bogatije nego zemlje s
nedemokratskom vlašću
Objašnjenje leži u međusobnoj sklonosti predstavničke demokracije i tržišne
ekonomije u kojoj tržišta najčešće nisu mnogo regulirana. U protekla dva stoljeća
tržišna je ekonomija općenito proizvela više obilja negoli ijedna druga vrsta
ekonomije. Također, demokratske zemlje potiču obrazovanje svojih građana
(obrazovana radna snaga unosi inovacije i potiče ekonomski rast), potiču vladavinu
prava; sudovi su nezavisniji, vlasnička prava su zaštićenija. Suvremene ekonomije
ovise o komunikaciji, a izmjenjivanje informacija je lakše i znatno manje opasno nego
u mnogim nedemokratskim režimima.

10
Nikić Čakar, Dario (2013) Prezidencijalizacija političkih stranaka. Zagreb:
Fakultet političkih znanosti

Crossman i Mackintosh tvrdili su kako se tradicionalna britanska kabinetska vlada tijekom

20.st. transformirala u čistu premijersku.
Ovlasti britanskog premijera unutar kabineta:
a) postavlja i otpušta ministre
b) kontrolira strukturu kabineta
c) odlučuje o dnevnom redu i sjednicama
d) raspolaže patronažnim ovlastima nad birokratskim aparatom

Dva su ključna procesa nakon II. svjetskog rata znatno unaprijedila moć premijera unutar
egzekutive:
1. rast birokratskog aparata zbog izgradnje države blagostanja
2. nastanak modernih, masovnih, discipliniranih političkih stranaka

Najznačajnije promjene u ovom stoljeću bile su:

1. rast moći središnje vlade i državne birokracije
2. porast premijerove dominacije u kabinetu, Whitehallu i nad biračkim tijelom

Premijer je, poput američkog predsjednika, suočen s nizom političkih aktera koji raspolažu
značajnom moći i s kojima je prisiljen ulaziti u kompromisne odnose ne bi li mogao provoditi
željene politike.

Da bi postao premijer i održao se na položaju, mora:

a) neprestano osiguravati potporu svojih najvažnijih ministara
b) ne davati im mogućnost da ga smijene
c) usmjeriti pozornost prema političkim suparnicima unutar kabineta koji ističu svoju
kandidaturu za njegova nasljednika

U kabinetu je premijerova moć nužno ograničena činjenicom da ne raspolaže obuhvatnom

policy ekspertizom, zbog čega je osuđen na suradnju s ministrima koji su svojevrsni policy
diktatori unutar svojih resora.

Politička moć nije koncentrirana u rukama jedne osobe nego je disperzirana na različite
političke aktere koji moraju biti spremni ulaziti u kompromisne odnose da bi mogli ostvariti
svoje političke ciljeve.

MODEL CORE EXECUTIVE

Zbog razlikovanja premijerske i kabinetske vlade, britanski su politolozi ponudili teorijski

pristup core executive.

11
Prvi su ga predstavili Patrick Dunleavy i Rod Rhodes, a dodatno su ga razvili Martin
J.Smith, Marsh, Richards, Peters i Wright.

U osnovi modela core executive je ideja da moć nije koncentrirana u ograničenom broju
institucija nego je disperzirana među većim brojem aktera i institucija koji osiguravaju
normalno funkcioniranje izvršne vlasti. Svi akteri i institucije unutar izvršne vlasti imaju
određene resurse, ali da bi donosili političke odluke moraju međusobno surađivati.

Obuhvaća kompleksan okvir institucija, mreže i praksi oko premijera, kabineta, kabinetskih
odbora i manje formalnih ministarskih klubova, dvostranih pregovora i međuministarskih
odbora.

Institucije koje su dio tog modela:

a) premijerski ured
b) kabinetski ured
c) ministarstvo financija
d) ministarstvo vanjskih poslova
e) pravne službe
f) sigurnosne i tajne službe
g) uredi za upravljanje stranačkom parlamentarnom i izvanparlamentarnom bazom

Glavne odrednice modela:

 svi akteri unutar core executive imaju resurse
 da bi se ostvarili ciljevi, resursi se moraju razmjenjivati
 ideje o premijerskoj vladi, kabinetskoj vladi, prezidencijalizmu su nevažne jer se moć
temelji na ovisnosti, a ne zapovijedanju
 da bi se razumjelo funkcioniranje jezgre, potrebno je razotkriti strukture ovisnosti, a
temelje se na preklapajućim mrežama
 bogati akteri su ovisni o drugim akterima u postizanju ciljeva
 akteri djeluju unutar strukturiranih arena
 stupanj ovisnosti aktera ovisi o kontekstu
 zbog raspodjele resursa, snage pojedinih ministarstava i preklapajućih mreža, model je
fragmentiran

Apsolutnom moći ne raspolažu ni premijer ni kabinet nego određenu političku moć imaju i
neki drugi akteri – birokracija ili ministri.

Pet modela izvršne vlasti (Dunleavy i Rhodes):

1. premijerska vlada
2. kabinetska vlada
3. ministarska vlada
4. model segmentiranog odlučivanja
5. model birokratske koordinacije

12
prostorno vodstvo = između političkog vodstva (premijera ili predsjednika) i njegove
okoline nastaje prazan prostor koji premijeri/predsjednici iskorištavaju za manevriranje
tijekom donošenja odluka. Politički vođe tako stvaraju prostorni odmak od ostatka vlade tj. od
stranaka kojima pripadaju te zakonodavnih institucija

Čimbenici koji su utjecali na razvoj moderne britanske predsjedničke vlasti:

1. centralizacija moći u britanskoj politici
2. uloga modernih medija
3. kraj kabinetske vlade
4. evolucija parlamentarnih stranaka
5. etos državne službe
6. slabljenje ideoloških veza i jačanje važnosti personalizacije politike

Osobni resursi kojima premijer može raspolagati:

1. reputacija, vještine i umijeće
2. povezanost sa stvarnim ili političkim uspjehom
3. opća popularnost
4. uživanje velikog ugleda u stranci

Osim osobnih, tu su i institucionalni resursi:

1. premijer je legalni šef vlade
2. glasovanje o povjerenju vladi
3. kontrola dnevnog reda

PREZIDENCIJALIZACIJA PARLAMENTARNIH SUSTAVA

 resursi i politička moć su neravnomjerno raspodijeljeni

 svi akteri imaju određenu političku moć, ali premijer zauzima središnju ulogu u
takvom rasporedu resursa, što ga čini manje ovisnim o drugim akterima, ali ne i
potpuno.

Zbog čega je ojačana uloga premijera u odnosu prema drugim političkim akterima?
Zbog velike koncentracije moći što mu omogućuje neupitnu dominaciju nad političkim
procesom.

prezidencijalizacija = proces kojim parlamentarni režimi postaju sve više predsjednički

prema svojoj funkcionalnoj logici i stvarnoj političkoj praksi, bez promjene tipa režima.
Koncept prezidencijalizacije znači da parlamentarni režimi prema funkcionalnoj logici
izravno konvergiraju predsjedničkim sustavima.

Temeljna obilježja predsjedničkog sustava:

1. stroga odvojenost izvršne i zakonodavne vlasti tj. neovisnost predsjednika i nemoć
zakonodavnog tijela da ga smijeni

13
 2. predsjednik je neposredno izabran na fiksan mandat te je politički odgovoran
isključivo biračima
3. predsjednik je šef izvršne vlasti koja je koncentrirana u rukama jedne osobe

parlamentarizam = sustav vlasti u kojem su premijer i kabinet odgovorni parlamentarnoj

većini koja ih može smijeniti izglasavanjem (običnim ili konstruktivnim) nepovjerenja.
Izvršna je vlast dvoglava tj. pored premijera koji je stvaran šef kolektivne vlade postoji i
monarh ili predsjednik, čija je ustavna funkcija simbolične prirode.

Temeljne značajke procesa prezidencijalizacije:

1. povećanje moći premijera unutar izvršne vlasti uz istodobno slabljenje odgovornosti
kabineta
2. političke vođe ostvaruju sve veću dominaciju nad svojim strankama
3. personalizirane izborne kampanje u kojima se glavna borba vodi između stranačkih
kandidata za premijerski položaj

prezidencijalizam = tip političkog sustava tj.sustava vlasti

prezidencijalizacija = proces transformacije koji se može pratiti na trima razinama:
a. izvršne vlasti
b. izbornog procesa
c. stranačke organizacije

14
BRITANSKA LABURISTIČKA STRANKA
transformacija Laburističke stranke – nakon izbornog poraza 1983. se suočila s brojnim
problemima:
 smanjenje tradicionalne radničke klase
 nepopularnost ključnih laburističkih izbornih politika
 nemogućnost zadobivanja povjerenja umjerenih birača
 potpun gubitak upravljačkih kapaciteta
 stalni sukobi, podjele, ekstremizam i bezizlazna kriza

Stranka koja kontinuirano gubi izbore mora se modernizirati, ako želi ponovno doći u priliku
da osvoji vlast. Za novog vođu izabran je Neil Kinnock.

Pokrenuo je proces modernizacije koji je zahvatio tri razine stranačkog stroja:

a. organizacijsku strukturu
b. stranačke politike
c. komunikacijsku strategiju
.
Reforme je provodio vrlo oprezno, a postojala su dva temeljna razloga zašto:
1. sva nastojanja da se promjene provedu brzo bila bi unaprijed osuđena na neuspjeh ako
ne bi bila rezultat dugotrajne pripreme i kontinuiranog uvjeravanja ljudi
2. unutar Laburističke stranke nisu postojali institucionalni mehanizmi na temelju kojih
bi stranačko vodstvo pokrenulo takve promjene

unatoč značajnim reformama – treći uzastopni poraz na izborima 1987.

Kinnock stoga pokreće drugu fazu modernizacije koja uključuje:

1. reviziju stranačkih politika
2. odbacivanje ekstremističkih politika vezanih za obranu, državno vlasništvo,
sindikalizam i Europu

najveća promjena – na parlamentarnim izborima 1987. Laburistička stranka se odmakla od

tradicionalne strategije te je provela „predsjedničku“ kampanju s Kinnockom; nikad prije
Laburistička stranka nije dopustila da joj prezentacija stranačkog programa bude zasjenjena
projekcijom stranačkog vođe

četvrti uzastopni poraz na parlamentarnim izborima 1992.

Za prethodne neizborne uspjehe stranačko vodstvo je nudilo donekle uvjerljiva objašnjenja:

 „Zima nezadovoljstva“ 1979.
 uspjeh konzervativne vlade u Falklandskom ratu 1983.
 snažan ekonomski rast koji je pogodovao vladajućoj stranci 1987.

15
no za izborni poraz 1992. nije postojalo nijedno opravdanje te je Kinnock morao podnijeti
ostavku.
Ostala je nazadna stranka izvan doticaja s običnim biračima.

Kinnocka nasljeđuje John Smith.

problem Laburističke stranke i sindikata

Sindikati su bili temeljni osnivači stranke koja je iz njih crpila neophodna financijska
sredstva, kadrovske resurse i jamstvo organizacijske stabilnosti, zbog čega su sindikalne
organizacije tijekom cijelog stoljeća imale iznimno važnu ulogu u životu stranke.

blokovsko glasovanje = sustav odlučivanja koje je predstavljalo najkontroverzniji aspekt

stranačko-sindikalnih veza. Sindikalna dominacija nad strankom se očitovala kroz kontrolu
glavnih stranačkih tijela i organizacijskih procedura.

Glavno institucionalno oruđe kojim su razbili granitni blokovski sustav glasovanja bilo je
temeljno demokratsko načelo „jedan čovjek, jedan glas“, koji je unutar stranačke
organizacije primijenjen u obliku formule OMOV – one member, one vote.

Nakon poraza 1992. novo stranačko vodstvo osnovalo je ad hoc skupinu za reviziju sustava
glasovanja na konferencijama. Ona je predložila da svaki sindikalni delegat, neovisno o
veličini sindikata, ima jednak udio konferencijskih glasova, uz omjer od jednog delegata na
5000 članova.
Najvažniji prijedlog odnosio se na sustav glasovanja prema kojemu bi delegati na
konferenciji glasovali pojedinačno, umjesto dotadašnje prakse da vođa svake delegacije ima
jedan blokovski glas. Stranačka konferencija održana u Brightonu 1993. prihvatila je
prijedloge.

No, najviše prijepora između Laburističke stranke i sindikata izazvala je reforma sustava
kojim su se birali stranački izbori za parlamentarne izbore. Sindikati su utjecali na izbor
stranačkih kandidata, a time i na sastav laburističke parlamentarne frakcije na tri načina:
1. financijski – sponzoriranjem velikog broja kandidata
2. kulturološki – utjecajem sindikalnih vrijednosti na stranački život
3. institucionalno – formalnim sudjelovanjem u postupcima nominacije i izbora
kandidata

srčani udar i iznenadna smrt Johna Smitha 1994. – izbor novog vođe
Kandidati su bili ministar financija Gordon Brown i ministar unutarnjih poslova Tony Blair.

Blair se u kratkom roku prometnuo u glavnog kandidata za čelno stranačko mjesto. Da

izbjegnu međusoban sukob, Blair i Brown su se u restoranu Granita u Islingtonu krajem
svibnja 1994. dogovorili kako će se Brown povući iz utrke za vodstvo, a Blair će mu zauzvrat,

16
kad osvoje vlast, omogućiti kontrolu nad ekonomijom i slobodu u izboru suradnika te mu s
vremenom prepustiti premijerski položaj.

Pet ključnih čimbenika koji su utjecali na odluku da se Blair kandidira umjesto Browna:
1. kao ministar financija Brown je bio izravno odgovoran za neuspjeh laburističke
financijske strategije na izborima 1992.
2. Brown nije mogao slomiti otpor sindikata i lijevih aktivista
3. njegovi zahtjevi za proračunskom štednjom i fiskalnim ograničenjima nisu bili dobro
prihvaćeni od strane birača
4. za razliku od Browna, Blair je bio sposoban uspostaviti blisku vezu s biračima slabijeg
socijalnog statusa čija je potpora bila presudna za pobjedu na izborima
5. Brownova odluka da se ne kandidira za vođu bila je uvjetovana i procjenom kako bi u
izravnom srazu s Blairom sigurno pretrpio težak poraz koji bi uzdrmao njegovu
poziciju u stranci.

Laburistička stranka => New Labour

Pridodavši pridjev nova, Blair želi naglasiti kako njegova stranka više nije ona „stara“
socijalistička stranka iz 70-ih i 80-ih godina kojom su dominirali moćni sindikati i radikalna
ljevica.

Blair je svoju modernizacijsku agendu usmjerio na dva ključna cilja:

1. uspostaviti modernu i discipliniranu stranku sa snažnim centrom
2. učvrstiti unutarstranačku demokraciju i ojačati utjecaj običnih članova
Philip Gould je u travnju 1995. uputio Blairu podnesak u kojem ga je upozorio da je nova
Laburistička stranka još uvijek u tranziciji.

Što je proizvelo svojevrstan „Blairov efekt“ koji je bio jamac uspostavljanja čvrste i trajne
veze između novih laburista i šireg biračkog tijela?
Osobni resursi kojima je raspolagao (opća popularnost, reputacija glavnog modernizatora,
upravljačke vještine, urođeni govornički talent) te empatijsko umijeće uvjeravanja i
prezentiranja.

Blair odlučuje okončati stoljetnu laburističko-sindikalnu vezu te ukida povlašteni položaj

sindikalnih baruna u stranci. Zašto?
Zbog brojnih organizacijskih problema i niza izbornih neuspjeha koji su nastali kao posljedica
tog simbiotičkog odnosa.

Laburistički modernizatori zahtijevali su simboličke promjene pa je jedan od prvih Blairovih

poteza bila promjena stranačkog statuta i revizija povijesnog članka IV. Članak je
predstavljao trajnu odrednicu stranačkog ideološkog usmjerenja i strateških programskih
ciljeva te je obvezivao Laburističku stranku na državnu kontrolu cjelokupnog ekonomskog
sektora.

17
Dva dana nakon stranačke konferencije 1994. na kojoj Blairov prvi prijedlog reforme nije
dobio potporu, radikalna ljevica pokrenula je kampanju „Obranimo članak IV.“ koja je bila
usmjerena na mobilizaciju sindikalista, stranačkih aktivista i laburističkih zastupnika u
Europskom parlamentu.

Cilj revizije laburističke ideologije bio je da stranka postane poželjan izbor većini birača
koji su tijekom prijašnjih izbornih ciklusa zbog pragmatičnih razloga glasovali za
Konzervativnu stranku.

Osnovni problem laburističkog vodstva: stalno smanjivanje radničke klase, a rezultiralo je

ograničavanjem izbornih potencijala Laburističke stranke, jer je sve manji broj birača
iskazivao lijeve ideološke preferencije.

Blair je propagirao političku filozofiju Trećeg puta.

Iz Clintonove pobjede na izborima 1992. Blair je naučio da se prava borba uvijek vodi za
glasove neodlučnih birača koji se nalaze na samom centru stranačkog nadmetanja, a ne za
izbornu podršku tradicionalne stranačke baze koja bi ionako glasovala za laburiste.

Tijekom prvih nekoliko godina Blairova vodstva najutjecajniji spin doktor bio je bivši TV
producent Peter Mandelson, koji je zbog svoje iznimne vještine u manipulaciji medijima
dobio nadimak Princ tame.

Blair je, prema riječima Anthonyja Kinga, imao profil savršenog stranačkog vođe – mlad,
neopterećen klasnim podjelama, nije imao veze sa sindikalnim pokretom i nije bio ograničen
ideološkom prtljagom. Upravo je to proizvelo svojevrstan „Blairov izborni efekt“.

S jedne strane prezidencijalizacija ukazuje na snažnu koncentraciju moći u rukama stranačkog

vođe tj. premijera, dok s druge strane pokazuje kako je došlo do slabljenja kolektivnog
sustava odlučivanja.

Blairovu vladu karakteriziralo je i uspostavljanje središnjeg sustava političke komunikacije i

upravljanja medijima koji su laburisti prenijeli iz opozicije. Odjel za strateške
komunikacije, osnovan krajem 1997. u Downing Streetu, bio je prava replika Millbanka:
 osiguravao je koordinaciju iz jednog snažnog centra
 povezivao je i pročišćavao ključne vladine poruke iz različitih ministarstava i odjela
 nametao je snažnu kontrolu nad ministrima

Zbog rascjepkanosti i nepovezanosti političkih i upravnih tijela zaduženih za formuliranje i

provedbu politika, Blair i njegovi savjetnici ponudili su strategiju „objedinjene vlade“ koja
je trebala uspostaviti središnju kontrolu i koordinaciju iz Ureda premijera nad procesom
formuliranja javnih politika i njihovom prezentacijom. Strategija je pretpostavljala:
 spajanje Ureda premijera i Ureda kabineta u novu izvršnu superstrukturu

18
  uspostavljanje novih organizacijskih jedinica i odjela unutar oba ureda koji bi bili
izravno odgovorni premijeru

Nakon pobjede na parlamentarnim izborima 2001. Blair je ustrojio tri ravnateljstva koja su
bila pod njegovim izravnim nadzorom:
1. Ravnateljstvo za javne politike
2. Ravnateljstvo za komunikacije i strategiju
3. Ravnateljstvo za vladine odnose

Blairovim odlaskom s premijerskog položaja krajem lipnja 2007. Laburistička stranka

suočila se s:
 problemima unutarstranačke konsolidacije
 značajnog pada izborne popularnosti
 gubitka povjerenja birača
 ograničenim liderskim kapacitetima novog premijera Gordona Browna

Unatoč svemu, Blair će ostati upamćen kao izborno najuspješniji vođa Laburističke stranke
koji je razjedinjenu stranku iz 80-ih uspio pretvoriti u pobjednički stroj.

U prvim mjesecima nakon preuzimanja premijerskog položaja Brown je djelovao vrlo

impresivno. Vješto je upravljao krizama, no preko noći je postao slab te je poraz na
parlamentarnim izborima u svibnju 2010. bio neizbježan.

ŠPANJOLSKA SOCIJALISTIČKA RADNIČKA STRANKA (PSOE)

Krajem 70-ih u PSOE-u (Partido Socialista Obrero Español) su postojale dvije struje:
1. politička legitimacija utemeljena na radikalnoj strategiji usmjerenoj prema radničkoj
klasi, revolucionarnom programu i marksističkoj ideologiji
2. umjereni socijaldemokratski program koji je usmjeren prema srednjoj klasi i
centrističkim biračima

Felipe González se usprotivio uvođenju pojma „marksizam“ u stranački program na kongresu

1974. da bi 1976. podržao određenje stranke kao marksističko-revolucionarne organizacije.
Taj ideološki sukob između tradicionalista i modernista prerastao je u otvoreni rat 1978. i
1979. zbog dva razloga:
1. razočaravajući izborni porazi 1977. i 1979. naveli su Gonzáleza da prisili stranku na
raskid s marksističkom tradicijom i usmjeri je prema modernoj ideologiji
2. suprotno tradicionalnim normama, González je iznio prijedlog o reviziji stranačkog
programa izravno pred „buržujskim“ medijima

19
 unutarstranački
sukob na 28. oficialistasi ili felipistasi
criticosi
stranačkom (pragmatična
(dogmatska ljevica)
modernizacijska desnica)
kongresu u
svibnju 1979.

Criticosi su optužili stranačko vodstvo za potpunu eroziju unutarstranačke demokracije te su

zahtijevali pravo na slobodno organiziranje frakcija unutar PSOE-a.

Gonzálezov stil političkog vodstva

 njegova predominacija u stranci se osim na formalnim ovlastima temeljila i na osobnoj
karizmi
 atraktivan govornik koji je sve ljude percipirao kao sebi jednake
 nije pripadao madridskom političkom i društvenom establišmentu
 odavao dojam iskrenog, poštenog i suosjećajnog političara
 istodobno pragmatičan i racionalan u ostvarivanju državnih interesa
 održavao je čvrstu kontrolu nad strankom (pomagao mu najbliži suradnik Guerra koji
je nosio nadimak „španjolski Joseph Gobbels“)

Tijekom njegovog vremena na čelu stranke, Izvršni odbor bio je najmoćnije stranačko tijelo
u kojem su se donosile ključne političke odluke koje su Federalni odbor i stranački kongres
naknadno samo potvrđivali. Predstavljao je „jezgru jezgre“ unutar upravljačke strukture
PSOE-a.

Što je omogućilo Gonzálezu da ostvari visok stupanj unutarstranačke discipline te

odstrani svaki oblik opozicijskog djelovanja?
Mali broj individualnih članova u kombinaciji s patrimonijalnim sustavom koji je stranka
razvila nakon pobjede na izborima 1982.
O razmjerima tog patrimonijalizma svjedoče podatci da su 1988. više od 2/3 delegata činili
državni dužnosnici i službenici.

Drugi važan čimbenik koji je utjecao na transformaciju PSOE-a je tranzicija iz autokratskog

režima u demokraciju.

Treći važan čimbenik je uspostavljanje kontrole stranačkog vodstva nad postupkom

selekcije kandidata za izbore i onemogućavanje formalnog predstavljanja manjinskih

20
unutarstranačkih frakcija. Tako je u pripremama za parlamentarne izbore 1979. PSOE-ovo
vodstvo izravno utjecalo na sastavljanje stranačkih lista za koje su, inače, trebale biti
odgovorne stranačke federacije na provincijskoj razini. Zbog toga je Guerra bio optužen za
manipuliranje stranačkom strukturom u korist vodstva u Madridu.

U znak prosvjeda podnijete su brojne ostavke, a najznačajnija je ona Modesta Seara

Vázqueza, glavnog tajnika stranke u Galiciji, koji je optužio Guerru za staljinističko
ponašanje.

Posljednji čimbenik je reforma stranačkog Statuta i uvođenje novih pravila koja su trebala
dodatno učvrstiti Gonzálezov položaj u stranci.

Dinamična usmjerenost političkih procesa na stranačke vođe i njihova liderska svojstva

može se objasniti pomoću tri ključna čimbenika:
1. TV se nametnula kao najvažniji medij političke komunikacije, zbog čega je odmah
postala osnova komunikacijskih i izbornih strategija novih političkih stranaka
2. nedovoljno čvrste organizacijske strukture političkih stranaka omogućile su političkim
vođama da monopoliziraju javni imidž svojih stranaka
3. Suárez je unutar svoje koalicije inzistirao na snažnom „predsjedničkom“ pristupu
izbornoj kampanji

Političko natjecanje je bilo vidljivo kad su organizirana dva TV sučeljavanja Felipea

Gonzáleza i José María Aznara.

pobjeda na parlamentarnim izborima 1982. – uslijedilo je 14-godišnje razdoblje

socijalističke vladavine

González je:
a. uspostavio apsolutnu dominaciju nad izvršnom i zakonodavnom vlašću
b. izgradio centraliziran sustav odlučivanja u kojem je linija kontrole vodila do njegova
premijerskog ureda

Prema ustavnom modelu racionaliziranog parlamentarizma, predsjednik španjolske vlade

formalno se bira glasovanjem o povjerenju u Predstavničkom domu Cortesa, i to apsolutnom
većinom glasova u prvom krugu ili relativnom većinom glasova u drugom krugu. Nakon toga
on samostalno bira članove svog kabineta tj. Vijeća ministara.

Institucionalizacija političke moći u samoj jezgri izvršne vlasti počela je nakon Gonzálezova
izbora za predsjednika vlade 1982.

Tijekom njegova prvog mandata važnu ulogu imao je glavni tajnik premijerova ureda Julio
Feo koji je Gonzálezu osiguravao tehničku potporu za samostalno djelovanje i slobodno
interveniranje u policy proces.

21
Čimbenici koji su bili važni za uspostavljanje Gonzálezove vlade nad parlamentom:
1. usvajanjem Poslovnika o radu parlamenta 1977. vladi su osigurani ključna uloga u
zakonodavnom procesu i središnji nadzor nad procesom donošenja odluka
2. stranačko vodstvo nametnulo je snažnu kontrolu nad PSOE-ovima parlamentarnim
zastupnicima

90-ih González se počeo suočavati s padom povjerenja građana u vladu čemu je najviše
pridonijelo otkrivanje brojnih korupcijskih afera.

Oblici korupcijskih aktivnosti:

1. nezakonito stranačko financiranje
2. pogodovanje privatnim tvrtkama u dobivanju javnih poslova
3. zlouporaba državnih resursa u privatne svrhe
4. zlouporaba resursa od strane državnih dužnosnika

„Skandal FILESA“ je jedan od prvih slučajeva korupcije. Skupina konzultantskih agencija

koje su savjetovale vladine dužnosnike o ekonomskim pitanjima dobivala je novac iz
državnog proračuna za nepostojeće analize, a zatim su financijska sredstva preusmjeravana u
PSOE-ovu stranačku blagajnu.

Najeksponiraniji slučaj veže se za nezakonite aktivnosti Juana Guerre, brata Alfonsa Guerre
koji je otkriven 1990. Bio je upleten u zlouporabu vladinih ureda i stanova u Sevilli, a
nezakonito stečenim novcem financirao je stranačke i privatne aktivnosti.

Sve češći sukobi obilježili su PSOE 90-ih godina. Skupina guerristas koja se formirala oko
Alfonsa Guerre nastojeći zaštititi svoje položaje i povlastice u stranci sukobila se s
heterogenom skupinom renovadores (obnovitelji), koja je željela promijeniti stranački
diskurs, stil i unutarnju organizaciju.
Sukob je riješen na stranačkom kongresu 1994. kad se González priklonio renovadoresima
koji su zauzeli najvažnija mjesta u stranci.

Zbog brojnih strukturnih problema na državnoj i stranačkoj razini te otkrivanja korupcijskih

afera, González je doživio poraz na parlamentarnim izborima 1996. i prepustio vlast
Narodnoj stranci novog premijera José María Aznara.

Stranačko vodstvo nastojalo je obnoviti stranku, ali je González objavio kako se povlači iz
političkog života te je za svog nasljednika imenovao Joaquína Almuniju (bivšeg ministra u
PSOE-ovim vladama).

Almuniju je za premijersku kandidaturu porazio Josep Borrell, guerristas i bivši ministar.

U PSOE-u se 2000. nametnula potreba za smjenom generacija te je za glavnog tajnika izabran

José Luis Rodríguez Zapatero, koji je do tada bio marginalan zastupnik u Cortesu.
Suočio se s dva glavna izazova:

22
 1. morao je učvrstiti svoj položaj stranačkog vođe
2. morao je predstaviti PSOE kao kritičku opoziciju vladajućoj stranci

Iako nije uspio potpuno obnoviti stranku, okončao je sukobe i podjele između guerristasa i
renovadoresa tako što je njihove vođe zamijenio političarima nove generacije koji su bili
neopterećeni starim ideološkim raspravama.

HRVATSKA DEMOKRATSKA ZAJEDNICA

HDZ je na parlamentarnim izborima 2000. doživio težak poraz s osvojenih 24,4% glasova.
Tako teškim izbornim porazima prethodila je „progresivna legitimacijska kriza“ koja je bila
uvjetovana nizom događaja:
a. porast općeg nezadovoljstva rezultatima privatizacije i produbljivanje društvenih
razlika
b. neuspjesi ekonomske politike
c. slom poslovnih imperija nekolicine poduzetnika koji su uživali naklonost HDZ-a
d. unutarstranački potresi i frakcijski sukobi
e. Tuđmanova smrt u prosincu 1999.

Napušten je Tuđmanov utemeljiteljski program usmjeren k stvaranju hrvatske države, a

definiran je novi stranački identitet baziran na proeuropskoj politici, nacionalnom konsenzusu
o pridruživanju EU i NATO-u, repozicioniranju stranke ka umjerenom desnom centru te
multietničkoj toleranciji i pomirbi sa Srbima.

U takvim je okolnostima za predsjednika stranke izabran Ivo Sanader. Najveći dio svoje
političke karijere 90-ih proveo je kao zamjenik ministra vanjskih poslova.

Glavni problem s kojim se suočavao: stalna opasnost od frakcioniranja stranke i osipanja

članstva. Stoga je, koristeći statutarno određene ovlasti predsjednika, isključivao članove koji
su otvoreno zagovarali mogućnost osnivanja frakcija, naglašavajući kako ima dovoljno
prostora za pluralizam mišljenja.

Na izvještajnom saboru u lipnju 2001. zajedno s predsjednikom HDZ-ova Kluba zastupnika,

pokušao je promijeniti Statut tako da Predsjedništvo dobije veće ovlasti.

Na Sedmom općem saboru HDZ-a održan u travnju 2002. se u glavnog Sanaderova

protukandidata prometnuo Ivić Pašalić, predvodnik desnog nacionalističkog krila HDZ-a,
koji se deklarirao kao nastavljač Tuđmanove političke ostavštine.

Dva događaja su se pokazala spornima u sukobu suprotstavljenih strana:

1. tiskanje i podjela akreditacijskih iskaznica kojima su se izaslanici trebali legitimirati
2. angažiranje privatne zaštitarske tvrtke, čiji su djelatnici fizički onemogućili prisutnost
Pašalićevih ljudi sjednici izbornog povjerenstva koje je prebrojavalo glasove

23
Iako ta dva događaja nikad nisu službeno potvrđena, bacila su sumnju na legitimnost izbora.
Sanader je odnio tijesnu pobjedu.

Glavni instrument kojim se Sanader služio da pokoleba protivnika bila je statutarna

odrednica o isključivanju svih članova koji nanose štetu političkim interesima i ugledu
stranke. Nakon što je pobijedio na unutarstranačkim izborima, Sanader je Statutu HDZ-a
dodao mogućnost „brisanja iz članstva stranke“, a taj je novi mehanizam često koristio.

Sanader je uvijek nudio isti razlog isključivanja: „izbrisani“ su vodili paralelnu politiku i
djelovali protivno programu stranke.

Osim korištenja mehanizma isključivanja iz stranke, novo je vodstvo raspuštalo lokalne i

županijske stranačke podružnice za koje je smatralo da se protive politici središnjice.

Na izvještajnom saboru u lipnju 2003. prihvaćen je novi stranački Statut kojim su proširene
ovlasti Predsjedništva na račun Središnjeg odbora. Sanader i njegovi suradnici u
Predsjedništvu su dobili pravo sastavljanja stranačkih lista za parlamentarne izbore.
Time je stekao kontrolu nad procesom regrutacije stranačke elite, ali i važan instrument za
nagrađivanje i kažnjavanje članova stranke.

Sanader je nastojao stvoriti jedinstvenu liniju zapovijedanja, delegiranja i kontrole koja je

povezivala tri razine stranačke organizacije:
1. stranku u vladi
2. stranačku parlamentarnu frakciju
3. stranačku središnjicu

Prezidencijalizacija parlamentarnih izbora u Hrvatskoj počela je predizbornom

kampanjom 2003., a najutjecajniju ulogu imali su Ivo Sanader i HDZ.
HDZ je oformio dva izborna stožera:
1. vodio ga je sam Sanader, a u njemu je sudjelovalo 50-ak stranačkih dužnosnika
2. upravljao glasnogovornik HDZ-a Ratko Maček koji je bio zadužen za pripremu
kampanje i stvaranje novog imidža stranke i njezina predsjednika

HDZ je svoju kampanju usmjerio isključivo na Sanadera, predstavljajući ga kao dinamičnog

vođu koji je sposoban osigurati napredak zemlje. Dojmu je pridonosio i predizborni slogan
„Pokrenimo Hrvatsku“.

Sanader je HDZ-ove izborne kampanje koncipirao na načelu poznate catch-all strategije

prema kojoj bi se politički sadržaj trebao osloboditi stranke tradicionalne „ideološke prtljage“
(Tuđmanove nacionalističke politike). Stoga je od početka nastojao provesti detuđmanizaciju
HDZ-a.

24
Preko velikih transfernih plaćanja kupovao je glasove neodlučnih birača i osiguravao
potporu za ostanak na vlasti. Građanima su tijekom kampanje dijeljene jamstvene kartice. Na
njima je na jednoj strani bila Sanaderova slika i citat „Za mene su ljudi ispred politike“, dok
je na drugoj strani ostvarenje per sažetih ciljeva jamčio osobnim potpisom.
Takvim je oblicima političke komunikacije Sanader zaobilazio tradicionalne obrasce
posredovanja između stranke i birača.

Za predsjednika Sabora je postavio Vladimira Šeksa, a za predsjednika Kluba zastupnika

HDZ-a Luku Bebića.

Početkom srpnja 2009. Sanader se bez ikakva obrazloženja povukao s mjesta predsjednika
stranke i vlade te svoj položaj prepustio dugogodišnjoj suradnici Jadranki Kosor.

Nakon samo šest mjeseci pokušao se vratiti u stranku, no stranačko vodstvo ga je izopćilo.
Pokazao je nerazumijevanje koje je bilo očito iz triju ključnih pogrešaka:
1. podcijenio je liderske ambicije Jadranke Kosor
2. podcijenio je mehanizme prezidencijalizirane stranačke organizacije koju je sam
izgradio
3. pogrešno procijenio snagu svog autoriteta

Iako stvarni razlozi njegova odlaska nikad nisu otkriveni, događaji koji su uslijedili razotkrili
su tamnu stranu. Snažna koncentracija političke moći u rukama jedne osobe omogućili su
korumpiranje političkih institucija.

Ključnu ulogu u razotkrivanju korupcijske mreže imala je EU koja je vršila stalan pritisak
na hrvatske vlasti da djelatno počnu suzbijati korupciju.
Nakon što je preuzela vlast u stranci, Kosor se našla u drukčijoj poziciji od svog
prethodnika. Naime, nakon Tuđmanove smrti, HDZ je zapao u ozbiljne unutarstranačke
probleme zbog čega je Sanaderu trebalo više od dvije godine da učvrsti svoju vlast. Kosor je
trebalo samo šest mjeseci da eliminira „subverzivno“ djelovanje u stranci.

PITANJA S DRUGOG ROKA 23.2.2018.

1. Kojim se statutarnim mehanizmom koristio Sanader da pokoleba protivnike?

2. Tri odluke sabora 2003.
3. Koja su dva autora parlamentarne demokracije?
4. Blairov članak koji po redu? IV.

25
5. Tri značajke prezidencijalizacije
6. Blair - kontrola
7. Zašto su u Cortesu smijenili predsjednika?
8. Pet ustavnih ovlasti predsjednika
9. Koje godine je Francov režim?
10. Dvosmjeran proces političkog vodstva
11. Transformacijsko vodstvo
12. Koji autor govori o temeljnim interesima prava - Mill?
13. Zašto ne ratuju dvije demokratske zemlje?
14. Stranačka identifikacija
15. Kad i gdje se 1.put pojavljuje pojam populistički?
16. Tko piše o skrivenom stilu predsjednika?
17. Po čemu se gleda uspjeh vođe?

26