POJMOVNIK

SUVREM ENE
KNJIŽEVNE
TEO RIJE

MATICA HRVATSKA
 Vladimir Biti

POJMOVNIK
SUVREMENE KNJIŽEVNE
TEORIJE

M atica hrvatska
Zagreb 1997
 PREDGOVOR

ijiževnost kakvu poznajemo moderna je pojava. Tek su se na pragu devetnaestoga

toljeća oblikovala osobita mjerila njezina stvaranja i razumijevanja s pomoću kojih
je ona, u razvijenim slojevima razvijenih društava, počela izmicati dotadašnjem religij­
skom, moralnom i odgojnom nadzoru. Otada je trebalo proteći još cijelo jedno stoljeće
do nastanka znanosti o književnosti koja je ta mjerila podvrgnula sustavnom razmatra­
nju. Tako se suvrem enost koju predmnijeva problematski raspon ove knjige zapravo tiče
dvadesetog stoljeća. I kad se u izlaganjima pojedinih pojmova iz europske poetičke
tradicije poseže za koncepcijama antičkih ili romantičkih filozofa, čini se to radi boljeg
razumijevanja promjena koje je suvremenost unijela u njihovo razumijevanje. Tamo
gdje sam držao da određen pojam nije u našem stoljeću doživio znatniju reviziju, nisam
ga ni uvrštavao.
Tome se prvom, selektivnom filtru pridružio u P ojm ovniku još jedan, aspektni.
Motrište s kojega se u njemu promatra suvremenost začeto je istom sredinom šezdesetih
godina. U to je vrijeme nastanak književne teorije obilježio početak intenzivne samore-
fleksije znanosti o književnosti. Od tradicionalne se teorije književnosti književna teorija
razlikuje po tome što osporava konstitutivnu granicu između znanosti i književnosti
upozoravajući na dvosmislenost, dapače izmjeničnost odnosa između analitičara i
književnog teksta. Zbog toga ona sebe dvosmisleno naziva »književnom«. Takav
teorijski obrat dovodi u pitanje cjelokupan pojmovni uređaj discipline unoseći u njega
»krizu temelja«. Stvara se mnoštvo konkurentnih polazišta koja se odsad mogu
omjeravati samo međusobno, ali nikako više o »predmet« koji je s gubitkom konsenzusa
— iščeznuo.
Iz tog se stanja profilira izbor ovdje predstavljenih pojmova, iz njega se razvija
argumentacija koja im se posvećuje. Otpočetka je naravno isključena pomisao da su taj
izbor i ta argumentacija jedini mogući. Stanje je suvremene književne teorije danas
toliko zamršeno i toliko teško pregledno da ga nitko više ne može prikazati na
»vjerodostojan način«. Svatko mora izabrati svoj žanr i u njemu vlastiti itineraire.
Koliko se tako nastali pregledi međusobno razlikuju, može se uvjeriti čitatelj koji odluči
prolistati nekoliko priručnika slične ambicije (v. Literaturu). Ne samo što su izbori
pojmova načinjeni iz oprečnih perspektiva, ne samo što je istim pojmovima posvećena
nejednaka pozornost, ne samo što škole i smjerovi uživaju različite statuse i dobivaju
različit prostor, već je i argumentacija od slučaja do slučaja bitno drukčija.

V
PREDGOVOR

Ovo će dakle nužno biti autorska knjiga koja svjedoči o mjestu, vremenu i
okolnostima u kojima je pisana ništa manje negoli o mojim eventualnim teorijskim ili
svjetonazornim sklonostima. To nažalost podrazumijeva brojna ograničenja povezana
s mojim strukovnim preferencijama i znanjem, koliko god sam se trudio da potonje za
ovu prigodu proširim i upotpunim. Svjestan sam da u mnogo slučajeva, osobito tamo
gdje sam se bavio pojmovima koji su ležali izvan horizonta mojega dosadašnjeg interesa,
nisam uspio odgovoriti složenosti zahtjeva. Ostaje mi nada da će ti bolni propusti, na
koje je valjda osuđen svatko tko se sam upušta u pothvat ovakve vrste, biti kompenzirani
ujednačenošću razlaganja u svim natuknicama — koja opet izostaje u timski sastavlje­
nim djelima. Do nje m ije bilo stalo stoga jer Pojmovnik želi biti uvodom u suvremenu
književnu teoriju i načinom svojeg razmišljanja.
Knjige ove vrste presudno ovise o drugima. Najprije, malo bi kojem profesoru u žrvnju
današnjega akademskog pogona palo na pamet da se upušta u tako dugoročan i
zahtjevan projekt kada za to ne bi dobio konkretan i čvrst poticaj. U mojemu je slučaju
upravo takav poticaj došao od urednice Matice hrvatske, gospođe Jelene Hekman, kojoj
na ovom mjestu želim izraziti svoju veliku zahvalnost. Ona ne samo daje za Pojmovnik
dala ideju i ne samo daje osigurala uvjete za rad na njemu, već je pratila njegov nastanak
s diskretnom i postojanom skrbi.
Ali to nije jedini moj dug. Kretanje u mediju brojnih tuđih teorija danas je izloženo
tolikim rizicima i stranputicama, iziskuje toliko raznovrsna znanja i složena umijeća,
da su za nj nužni dobronamjerni pomoćnici i nesebični savjetodavci. U tim su se
funkcijama tijekom nastajanja knjige na različite načine velikodušno iskazivali (abe­
cednim redom) Peter Grzybek, Nenad Ivić, Stanko Lasić, Darko Novaković i Josip
Užarević, kojima za to upućujem iskrenu kolegijalnu zahvalnost. Njima treba pripisati
zasluge za otklonjene propuste dok ću krivnju za preostale morati dakako preuzeti sam.
Naposljetku, ali nipošto na kraju, završavanju Pojmovnika mnogo su, a da i ne znaju,
pridonijeli moji sinovi Ozren i Neven. Oni su mi zadivljujućom ustrajnosti u ostvariva­
nju svojeg prava pokazivah kako se ni u jednom trenutku ne treba dopustiti impresio­
nirati. U znak zahvalnosti i ljubavi posvećujem im svoju knjigu.

Zagreb, 15. veljače 1997.

A u to r

VI
 U PUTE ZA UPORABU

ve su natuknice proviđene stranim nazivima pojmova pri čemu sam se u izboru

S odlučivao za one jezike u kojima se o danim pojmovima najviše raspravljalo.
Sustav unakrsnih referencija koji povezuje natuknice je dvostruk. Zvjezdicama* su
u tekstu svake natuknice pri prvom spominjanju označeni pojmovi koji u Pojmovniku
imaju vlastitu natuknicu. Uputnicama -» su na dnu natuknice označeni pojmovi koji s
obrađenim pojmom tvore neku vrstu značenjske ili teorijske obitelji. Iako su takve
obitelji često vrlo brojne, radi preglednosti sam ograničio broj uputnica na pet pojmova.
Kao daljnji putokaz za povezivanje čitatelju mogu poslužiti zvjezdicom označeni pojmovi
koji se u obradi natuknice ponavljaju.
Glede broja uputnica, iznimku čine natuknice u kojima se obrađuju pojedine teorijske
škole ili smjerovi. Postupio sam tako zato da bi čitatelji zainteresirani za pojedine
koncepcije mogli ući u trag cijelom pojmovnom uređaju kojim su one u knjizi
zastupljene. Poneke su koncepcije obrađene u natuknicama naslovljenim njihovim
ključnim pojmom (npr. arhetipska kritika pod arhetip, teorija recepcije pod recepcija i
si.), ali tada na njihovu abecednom mjestu u Pojmovniku stoji odgovarajuća uputnica.
To vrijedi i za pojmove koje sam se odlučio (drukčije) prevesti (npr. kontigvitet=>bli-
skost) i za one koje sam odlučio obraditi skupno (npr. Njitranska škola=>strukturali-
zam).
Ako ga više od koncepcija zanimaju pojedini teoretičari, čitatelj će najbolje učiniti
uđe li u Pojmovnik preko Kazala imena.
Literaturu koja se imenom autora, godinom i, ponekad, prevedenim naslovom knjige
ili članka spominje u tekstu natuknica moguće je u izvornim izdanjima pronaći u popisu
na kraju knjige.
Na početku knjige nalazi se Popis pojmova koji će čitatelju olakšati orijentaciju i
pronalaženje.

V II
 POPIS POJMOVA

zagradama se nalaze pojmovi koji nemaju vlastite natuknice već se obrađuju u

U drugoj natuknici prema kojoj od njih vodi uputnica. Pojmovi pod kojima se obrađuju
teorijske škole i smjerovi tiskani su u popisu masnim slovima. Od njih dalje vode
uputnice prema pojmovima koji spadaju u djelokrug danog smjera ili škole.

A autopoieza
abdukcija autor
/adresant/ autoreferencijalnost
/adresat/
B
/afektivna stilistika/
aktant /B ahtinov krug/
akter bajka
aktualizacija /baza i nadgradnja/
bezdanost
alegorija
/binama opreka/
alteracija
biografija
anagram
bliskost
anakronija
/Bourdieuova škola/
analepsa
bricolage
analiza •
androginija C
/anizokronija/ cijep
apel ciklus
apostrofa citat
arbitrarnost cjelina
arheologija
arhetip Č
/arhitekst/ četverokut
arhiv Cikaška kritika
/aura/ čin
autobiografija čitanje
automatizacija čitatelj

V III
 POPIS POJMOVA

D fem inistička kritika

deiksa fenom enologijska kritika
dekonstrukcij a /fenotekst/
/demitologizacija/ figura
denotacija fikcija
diferancija filologija
/diferencija/ filozofija književnosti
dijakronija fokalizacija
dijalog forma
dijegeza formacija
diseminacija form alizam
diskontinuitet /Foucaultova analitika diskurza/
diskurz funkcija
dispozitiv
divinacija G
djelo genealogija
događaj generičko pamćenje
dominanta genologija
dozivanje /genotekst/
doživljaj glas
drugi gledište
duhovna povijest govor
dvosmislenost gramatika
gramatologija
E
/ecriture/ H
egzistent habitus
egzotopija hegemonija
elipsa herm eneutika
/emotivna funkcija/ hipogram
em pirijska znanost o književnosti historizam
/enonce/ homologija
entropija horizont
epistema
/epoha/ I
estetika /ideologem/
/estetika recepcije/ ideologija
etimon /ideologijski državni uređaji/
igra
F ikona
fabula ilokucija
falocentrizam imaginarno
/fatička funkcija/ /implicitni autor/

IX
POPIS POJMOVA

/implicitni čitatelj/ 'konfiguracija

indeks konkretizacija
informacija /konotacija/
institucija /konstativ/
intencija /konstruktivistička teorija književnosti'
interdiskurz kontekst
/interkulturalna herm eneutika/ /kontigvitet/
/intermeđijalnost/ konvencija
/interpelacija/ /konverzacija/
interpretacija kritička teorija
/interpretant/ kritika prim jerena djelu
intersubjektivnost kronotop
intertekstualnost kulturalni m aterijalizam
ironija
iskaz L
isključivanje leksem
iterabilnost lik
izokronija /lingvistika/
izotopija /literamost/
izraz logocentrizam
izvedba /lokucija/

J M
jedinica m arksistička kritika
jezgra /matrica/
jezik medij
/jouissance/ m en talitet
/junak/ metafikcija
metafora
K metajezik
kanon /metatekst/
karneval /metonimija/
katahreza mimeza
/katalizatori/ /mise-en-abime/
kazivanje mit
/klasem/ /m itska kritika/
književnost mjesto neodređenosti
kod moć
komentar modus
kompetencija mogući svijet
kompozicija /monolog/
komunikacija /m orfologijska poetika/
/konativna funkcija/ motiv

X
motivacija /perlokucija/
/pisanost/
N pisanje
nadodređivanje poetika
nadomještanje polifonija
naratologija polje
/naslovitelj/ ponavljanje
/naslovljenik/ poruka
/naturalizacija/ postkolonijalna k ritika
neodlučivost postmodema
nesvjesno poststrukturalistička kritika
niz postupak
norma /potpis/
N ova kritika povijest
/N ovi historizam / povijest književnosti
/nulti stupanj pisanja/ pragm atika
praksa
NJ Praška škola
/Njitranska škola/ /predmet/
/prekoračenje/
O premještanje
/obilježje/ prepoznavanje
/oblik/ pretpostavka
očuđavanje priča
odraz prijenos
/okolina/ prikazivanje
okvir /priopćivost/
opis pripovijedanje
opreka pripovjedač
opus /pripovjednost/
otklon prolepsa
ovjerovljavanje promatranje
označeno psihoanalitička kritika
označitelj
označavanje/označljivost R
radnja
P /razdoblje/
paradoks razina
paralepsa/paralipsa razlika
/parergon/ raznorječje
parodija razumijevanje
/performativ/ recepcija
periodizacija redundancija
POPIS POJMOVA

referencija tekst
retorika tema
rizom /teorija/
roman /teorija recepcije/
/ruski form alizam / /teorija sistem a/
/trag/
S
/transformacija/
sadržaj /transgresija/
sekvenca trivijalna književnost
sem /trop/
semanaliza
semantika U
sem iotika učinak
semioza
uklapanje
signal
uključivanje
simbol
uloga
/simptom/
usmenost
sinkronija
užitak
sistem
situacija V
siže
vjerodostojnost
sličnost
sloj z
/smisao/
/sociologija književnosti/ zajednica
stapanje zaplet
stil značenje
/stilističk a kritika/ znak
struktura znanost o književnosti
strukturalizam zrcalo
subjekt
sustav Ž
žanr
T Ženevska škola
Tartuska škola žudnja

XII
 POJMOVNIK
SUVREMENE KNJIŽEVNE
TEORIJE
 A
ABDUKCIJA
(e. abduction)
Pojam američkog filozofa-pragmatista Ch. S.
Peircea, jednog od utemeljitelja semiotike*
avant la lettre. On je rabio pojam a., naizmjen­
ce s pojmom retrodukcije, da bi označio
hipotetičan opažajni sud kojim započinje svako
logično rasuđivanje. Dok indukcija potječe iz
navike, a. se rađa iz osjećaja tvoreći »jedinstve­
nu smjesu... koje su glavni sastojci bezrazlož-
nost, sveprisutnost i vjerodostojnost«. Čovje­
kova misao, naime, pri prvom dodiru s kakvom
kompleksnom pojavom, nezabrinuta za even­
tualnu vanjsku podršku i uvjerena u vlastitu
ispravnost — analogno životinjskom instinktu
— munjevito projicira kakvu može-bitnost u
obliku suda o toj pojavi. »Čestoća kojom se ta
može-bitnost ispostavlja točnom gotovo da je
najveće od svih čuda u svemiru«, zaključuje
Peirce nazivajući a. prirodnom luči (ii lume
naturale). Ona je za nj štoviše »božanska po­
vlastica« koju čovjek treba postojano njegovati.
A. polazi od (iznenađujućih) činjenica u potra­
gu za teorijom koja bi ih objasnila i po tome je
oprečna dedukciji koja polazi od hipotetične
teorije (pravila) u potragu za potkrepljujućim
činjenicama (slučajevima). No budući da a.
izvire iz osjećaja, iz »čina uvida« i »slutnje
nalik bljesku«, činjenice koje ona na početku
opaža nisu očevidne (kao što su one za kojima
traga dedukcija), već su neočekivane, rubne,
beznačajne. To su tragovi, odbljesci, naznake
koje iziskuju konjektumo (nagađačko) domi­
šljanje »odmotavanjem« prema svojim prou-
zročiteljima. U skladu s tim, Eco definira a. kao
»postupak koji nam omogućuje da pri semiozi
donesemo teške odluke kada slijedimo nejasne
naputke«. (Granice interpretacije, 1990) Odgo-
netački značaj povezuje a. s prastarim lo­
vačkim, liječničkim, astrologijskim, navigacij­
skim, alkemijskim, fiziognomijskim umijeći­
ma koja su u 20. st. oživjela npr. u psihoanalizi,
kriminalistici, u tehnikama atribucije umjet­
nina ili u indicijskoj paradigmi tzv. škole mi-
kropovijesti, dok ih u književnoj teoriji prona­
lazimo npr. u semiotici, dekonstrukciji? femi­
nističkoj* i marksističkoj kritici? U semiotici je
a. sastavni dio npr. Greimasova pojma izotopij-
ske putanje* (parcours isotopique) ili Ecova
pojma dionice zaključivanja (passegiato infe­
rential), u dekonstrukciji je zatječemo u pro­
blematici diseminacije? cijepa* ili okvira? u
marksističkoj kritici u tzv. simptomnom čita­
nju? a u feminističkoj kritici? crnačkoj književ­
noj kritici (Black criticism) ili npr. u Novom
historizmu* u analogijskoj projekciji drugoga?
-» divinacija, indeks, izotopija, semioza
ADRESANT => AUTOR, ISKAZ, SUBJEKT
ADRESAT => ČITATELJ, RECEPCIJA,
SUBJEKT
AFEKTIVNA STILISTIKA => STILISTIKA
AKTANT
(f. i e. actant, nj. Aktant)
1. Francuski semiotičar A. J. Greimas (Struk­
turalna semantika, 1966) preuzima pojam a. iz
Tesniereove raščlambe sintaktičke cjeline na
funkcije* subjekta? objekta, predikata, pri če­
mu predikat dobiva položaj jezgre* iz koje se u
stupnjevitim odnosima ovisnosti račvaju osta-
1
AKTANT

le funkcije. Sveza i raspored svih uloga* tvori time temeljna pretpostavka aktantske anali­
»igrokaz iskaza« (l ’enonce-spectacle koji L. ze? razumljivo je da Greimas u krajnjem izvo­
Tesniere zove i stemom ili stablom). Među du pretpostavlja semantički (fenomenalni ili
funkcijama koje neposredno ovise o predikatu antropomorfni) aspekt a. njegovu, inače isto
Tesniere razlikuje aktante kao nosioce radnje* tako konstitutivnom, sintaktičnom aspektu (a.
i cirkumstante kao određivače okolnosti. kao snop obilježja*). Time ustanovljuje a. u
Iako je u svojem aktantskom modelu (usp. generatora obilježja koji upravlja modalizaci-
shemu!) u osnovi zadržao tu podjelu, Greimas jom, a ne (kao što je slučaj u Proppa) obrnuto.
je najprije ograničio broj cirkumstanata (»mo­ To mu omogućuje da svoju pripovjednu grama­
dalnih a.«) na pomoćnika i protivnika. Njih je tiku* veže uz diskurz* (ili čak žanr*) umjesto,
povezao modusom moći, jer oni daruju ili klasično strukturalistički, uz rečenicu te da
oduzimaju subjektu moć. Potom je pridodao takvim promicanjem integralnog procesa
pravim (»sintaktičkim«) a. subjektu i objektu označavanja* u predmet lingvističko-semio-
(koje je združio teleologijom žudnje* zbog toga tičkog interesa prevlada opreku između dubin­
što subjekt žudi za objektom) još pošiljatelja i ske strukture* i njezina očitovanja karakteri­
primatelja. Njih je pak spojio etiologijom spo­ stičnu za utjecajne prethodnike (F. de Saussu-
znaje koju jedan predajom objekta omogućuje, re, L. Hjelmslev, N. Chomsky).
a drugi prim a Time je polučio dvostruk po­ 2. U teoriji pripovijedanja* a. plodno nadomje­
mak: 1. uputio je primatelja na pošiljatelja šta pojam lika* odnosno dramatis personae već
umjesto na subjekt kao kod Tesnierea gdje je i stoga što se može primijeniti podjednako na
on neka vrsta indirektnog objekta, 2. dodatno ljudsko biće, životinju, predmet, pojavu ili
je relacionirao objekt smještajući ga još i u pojam. No važnije je — u skladu s osnovnim
smjerom Greimasove kritike Proppove sheme
položaj posrednika odnosa pošiljatelj-prima-
bajkovnog »personala« i Greimasove prilagod­
telj, isto kao što subjekt posreduje odnos izme­
be Sourieauove tipologije dramskih uloga— da
đu pomoćnika i protivnika.
funkcionalno reducirani pojam a. izbjegava
etiologijski
odnos:
dvosmislenost svojstvenu spomenutim pojmo­
POŠILJATELJ OBJEKT - PRIMATELJ
spoznaja vima, koji u sebi osim (često više) aktantskih
sadrže i akterske* dimenzije. Premještanjem
teleologijski
odnos:
analize s distribucijsko-sekvencijske na logič­
žudnja ku razinu? tako, npr. Proppov se junak očituje
neopravdanim (akterskim) spojem subjekta i
modalni primatelja, dok se npr. Proppovi zlotvor i lažni
POMOĆNIK- SUBJEKT - PROTIVNIK odnos: junak pokazuju neopravdano (akterski) raz­
moć
dvojenim protivnikom.
Sjedne strane, dakle, Propp je po Greimasovu
Zacrtavajući takvim modelom premetljivu mišljenju bricoleur. Njegova analiza ostaje vo­
konfiguraciju* odnosa među aktantskim ra­ đena ’neprozirnim’ obilježjima elemenata s
zredima, Greimas u njoj prepoznaje apriorni kojima radi (u ovom slučaju žanrovskim agen­
mehanizam razumijevanja* diskurzivnog zna­ sima bajke*) umjesto da ta obilježja rastvori u
čenja* uopće. Istom on omogućuje struktura- apstraktnijemu sklopu odnosa iz kojega se
ciju linearnosti toga značenja odnosno dopušta učinak njihove figurativnosti istom mora deri­
da se proces iskaza* u tijeku recepcije* pretvori virati. S druge strane, opet, Greimas drži
u sustav* To se usustavljivanje zbiva nadodre- Proppovu shemu bajkovnih djelatnika, kao
đivanjem* teleologijskoga odnosa subjekt-ob- ’kompozicijsku invarijantu’ izvedenu iz mnoš­
jekt spoznajnome odnosu pošiljatelj-primatelj tva predložaka, ujedno suviše apstraktnom (tj.
i rezultira značenjskom kondenzacijom. Budu­ preširokom u pokrivanju građe). Ona naime u
ći da je značenjski učinak* iskaza u skladu s izdvajanju jedinica* ostaje fiksirana za izra-

2

znu, a zanemaruje sadržajnu dimenziju. Čim
se analiza označenoga* pridruži segmentaciji
označitelja* — a upravo to, po Levi-Strausso-
voj kritici (Struktura i forma, 1960), razlikuje
strukturalizam* od formalizma* — dobiva se
umjesto linearnoga zapleta* semio-pripovjed-
na matrica premetanja i kombinacija odnosa
koja posreduje između logike i semantike*
umjesto da ih nekritično spaja.
3. Poanta Greimasova pregrupiranja i transko-
diranja Proppove sheme mogla bi se opisati
kao uklapanje posredničke razine aktualizaci-
je* između virtualnosti dubinske strukture i
njezine diskurzivacije? Greimas shvaća te tri
razine— logičku, pripovjednu i diskurzivnu —
kao svagda aspektualno podvojene, sintaktič-
no-semantične etape jedinstvene generativne
putanje (parcours generatif). Pri tomu mu je
upravo posrednička razina pokretač modaliza-
cije tj. semantičkog ulaganja aktantskih kate­
gorija. Bez nje se, naime, subjekt* stanja— kao
onaj tko raspolaže znanjem i sposobnostima—
ne bi mogao nadodrediti subjektu djelovanja—
kao onome tko ih tek želi i treba steći. Tako bi
izostale pretpostavke za nastanak antropo-
morfno-diskretnog subjekta provedbe-u-dje-
lo, zapravo već aktera? Tu valja istaknuti da
nadodređivanje? kao temeljni mehanizam zna-
čenjske geneze, kod Greimasa podrazumijeva
dokidanje jednog tipa odnosa među instanca­
ma drugim tipom njihova međusobnog odnosa,
npr. dokidanje odnosa suprotnosti odnosom
podrazumijevanja ili protuiječenja i si. To
znači da a., prelazeći putanju, umjesto konti­
nuirana linearnog razvoja praćena ravnomjer­
nim prikupljanjem obilježja, iz etape u etapu
mijenja fundamentalne položaje na osima se-
miotičkog četverokuta* (postajući tako aktant,
antaktant, negaktant, negantaktant) te na
osima aktantskog modela. Pritom se bilo spaja
s prethodnim suparnicima u jednoj aktant-
skoj ulozi ili pak razdvaja prethodan integri­
tet u dvije suprotstavljene uloge. Aktantska je
uloga društveno profiliran, razmjerno samo­
stalan i prepoznatljiv, ali uvijek relacioniran
položaj ili stanje što ga a. zauzima u različitim
etapama putanje. Taj položaj sam po sebi još
nije dovoljno diskretan da bi proizveo aktera.
AKTER
Aktantski se pak status kao svojevrstan ha­
bitus* stječe prolaženjem kroz veći broj uloga
i mijenja se sve do kraja putanje.
4. Novija recepcija oslobađa Greimasov aktant­
ski model ranije neopravdano reduktivne fik­
sacije za dijegetični univerzum (pripovjedni
svijet) teksta i pokazuje da se on može plodno
upotrijebiti i za žanrovsko-modalizacijsko po­
vezivanje pripovjednih položaja s komunikacij­
skim položajima odnosno iskaznih instanci s
instancama iskazivanja. U tomu se smislu drži
znakovitim što je Greimas obogatio Proppovu
(i Tesniereovu) shemu upravo razredom poši­
ljatelja i primatelja, koji kao aktanti obilježa­
vaju situaciju* jezične djelatnosti. Dapače, on
je pripovjedni odnos među položajima subjekta
i objekta objasnio istom kao projekciju toga
primarnog komunikacijskog odnosa. Po Grei-
masovoj zamisli, takva projekcija »svijeta« na­
stanjena iskaznim instancama, čim se osamo­
stali, neutralizacijom isključuje instance iska­
zivanja i time stvara dojam značenjske cjelovi­
tosti poruke? Budući da se značenjska cjelovi­
tost književnih svjetova obično u znanosti o
književnosti* asocira sa žanrovima, Schlei-
fer/Velie (1987) sugeriraju da bi se žanrovska
tipologija mogla izgraditi na različitim inačica­
ma isključivanja* pošiljatelja i (napose) prima­
telja njihovim kombiniranjem i stapanjem* s
drugim aktantskim razredima (tj. subjektom,
objektom, pomoćnikom i protivnikom).
- * akter, bajka, četverokut, lik, subjekt
AKTER
(f. acteur, e. actor, nj. Akteur)
1. U značenju protagonist ili sudionik (obično
dramske) radnje? kolokvijalno se koristi, zbog
apstraktnijeg značenja i šireg polja primjene,
kao nadomjestak tradicionalnog pojma lica,
osobe ili dramatis personae.
2. U Greimasovoj koncepciji, a. je diskurzivno
očitovanje aktantske uloge* svojstveno kon­
kretnom pripovjednom tekstu? a ne kao ak­
tant* žanru? Nastaje pridruživanjem individu-
acijskog sema? obično putem imena, kakvu
figurativnom? nefigurativnom (npr. Sudbina),
pojedinačnom, dvojnom ili kolektivnom entite­
tu. Kao mjesto podudaranja i međusobne tran­
3
AKTUALIZACIJA
sformacije pripovjedne sintakse i diskurzivne
semantike, u sebi kombinira barem jednu ak-
tantsku (npr. informator) s barem jednom
tematskom ulogom (npr. otac) i time postiže
razlikovnost. Može objedinjavati više aktana-
ta, ali i zajedno s drugim akterima tvoriti
varijablu jednog aktanta. Topologijska mreža
akterskih položaja na površini teksta oblikuje
aktersku strukturu koja podliježe tipologiji,
dok je akterski raspored obilježje svakog
pojedinog teksta zasebno. Akterizacija je
pak, zajedno s ovremenjivanjem i oprostoriva-
njem, konstitutivna sastavnica diskurzivacije,
operacija koja združivanjem sintaktičnih i se-
mantičnih elemenata postupcima isključiva­
nja* i uključivanja* ustoličuje aktere diskurza?
3. S gledišta proizvodnje diskurza, moguće je
razlikovati subjekt iskazivanja, kao aktanta
što ga logički pretpostavlja svaki iskaz? od
aktera iskazivanja (zapravo autora-funkci-
je*) koji se tvori cjelinom svih svojih iskaza
(npr. »Krleža«).
-* aktant, bajka, lik, radnja
AKTUALIZACIJA
(f. actualisation, e. actualization, nj. Aktualisi-
erung)
1. U tradiciji ruskog formalizma* i Praške
škole* a. se razumijeva kao postupak dezauto-
matizacije ili stvaranja učinka očuđavanja*
upotrebom osebujne metafore? ironije? igre
riječima, perifrastične konstrukcije ili pak re­
alizacijom metafore. Kasnije se u toj svezi
govori o »obrazloženom otklonu*« (L. Sčerba)
od normi* književnog jezika u umjetničkim
tekstovima.
2. U lingvističkoj perspektivi a. označuje pre­
lazak značenjske jedinice* iz virtualnog stanja
sustava* u aktualno stanje procesa, npr. iz
jezika* u govor* odnosno u iskaz* ili pak iz
paradigmatskoga sklopa (gdje se jedinica oči­
tuje kao leksem*) u sintagmatički sklop (gdje
se očituje kao semem).
3. U Greimasovoj pripovjednoj semiotici* a.
označuje etapu značenjske geneze koja posre­
duje između virtualnosti dubinske razine* i
realnosti diskurzivne konkretizacije? Pritom
a. razdvaja subjekt* od objekta snabdijevajući
4
subjekt žudnjom? a objekt aktualiziranom
vrijednosti. A. je površinska, semio-pripo-
vjedna razina aktantskih operacija. Ona pret­
hodi diskurzivnoj razini na kojoj se aktiviraju
u sintaktičkoj dimenziji diskurzivacija, a u
semantičkoj dimenziji tematizacija i figurativi-
zacija.
4. U teoriji recepcije a. označuje čin čitateljeva
ostvarivanja, oživljavanja, razvijanja detalja ili
epizoda književnog djela. (K. Ingarden 1968)
Premda, kad su u pitanju sadržajni detalji,
čitatelj ima najveću slobodu prevođenja ver­
balnih naznaka u osjetilne dojmove (najčešće
slike), ipak on i tu, po Ingardenovu mnijenju,
naginje stereotipizaciji i kliširanju. U tom smi­
slu a. može iznevjeriti predložak koji je »pro­
gramira«.
-» automatizacija, diskurz, konkretizacija
ALEGORIJA
(e. allegory, f. allegorie, nj. Allegorie)
1. A. se često definira kao »proširena metafo­
ra« zbog njezine sklonosti da cijele pripovjedne
sklopove likova? radnji? prizora, predmeta i
pojava, materijalizirane bilo u jezičnom, vizu­
alnom ili u auditivnom mediju, stavi u funkciju
kakve misli, ideje ili pouke. Ta se težnja može
očitovati ponajprije u razumijevanju* i inter­
pretaciji* književnih djela? U tom je smislu
poznata alegoreza Homerovih epova, koja se
u starogrčkoj kulturi afirmira s usponom fi­
lozofije, ili doktrina srednjovjekovnih egzegeta
o četirma značenjskim slojevima* teksta: do­
slovnom, alegorijskom, tropologijskom i ana-
gogijskom. N. Frye je u Anatomiji kritike
(1957) čak proklamirao da je alegorizacija
pretpostavka svake književnokritičke analize?
No idejna se intencija? isto tako, može razgo-
vjetno očitovati u samom strukturiranju knji­
ževnih tekstova te u ustrojavanju rasporeda
vrijednosti njihova svijeta. Tako se oblikova­
nom, barem današnjemu pogledu, pokazuje
npr. kasnoantična i srednjovjekovna epska i
dramska literatura, previđena paradigmatič-
nom galerijom šifriranih likova kojom prohodi
junak kao svojevrsno utjelovljenje nevinosti, a
zatim i određeni žanrovi kao što su basna,
parabola, satira, didaktični spjevovi ili tzv.

roman s ključem. Danas je a. kao strukturno
načelo književnosti* uglavnom potisnuta u
dnevnu satiru, znanstvenu fantastiku, dječju
književnost i popularne didaktične sveščiće.
2. Prijelomni trenutak u odnosu prema a.
nastupa s romantizmom koji omalovažava a.
na račun simbola* suprotstavljajući tako dva
tropa koja se stoljećima zapravo nisu znatnije
razlikovala. Smjerodajna je bila Goetheova
refleksija po kojoj simbol, za razliku od a. kojoj
pojedinačno treba jedino radi oprimjerenja
općeg, utjelovljuje samu narav poezije intuira-
njem općega u pojedinačnome. Stoga u simbol-
noj slici ideja ostaje neumorno djelatnom, jer
se nikad ne može dokraja iskazati riječima. Od
romantizma naovamo, prema tome, prikaziva­
nje* stječe prevagu nad kazivanjem? mimeza*
nad dijegezom* pa a. kao književni postupak
ostaje pod optužbom za suhoparnu racional­
nost i u očima praktičara i teoretičara književ­
nosti 20. stoljeća iako su neka važna moderna
književna djela (npr. F. Kafka ili R. Musil)
nastala u tom kodu? Štoviše, ovisnost razumi­
jevanja a. o stvarnom kontekstu* na koji ona
izravno referira progoni se iz definicije knji­
ževnog teksta? Autonoman poput simbola, on
navodno kontekstualizira sam sebe u svakom
novom činu* recepcije* te se, umjesto kao
razgovjetan putokaz za kakvu referenciju? oči­
tuje kao nezaustavljiv generator značenja?
3. Preokret u suvremenom tretm anu a. signa­
lizira već Benjaminova disertacija o njemačkoj
baroknoj žalobnoj igri (1928), aktualizirana
doduše tek u raspravama o postmodemi? W.
Benjamin pokazuje kako se baroknom pogledu
svijet očituje kao zbirka ruševina, tj. kao ne­
povezana nakupina (bricolage*) umrtvljenih
predmeta lišenih vlastitog značenja. Da bi se
razumjeli i time spasili prolaznosti i osjećaja
krivnje, oni iziskuju prinošenje kakva inter-
pretativnog sklopa. Budući da ni jedan inter-
pretativni sklop u nastalim okolnostima nije
prirodan, svaki i sam potražuje daljnje tuma­
čenje. Zbog toga se baroknom alegoričaru je­
danput već dokučeni smislovi još u rukama
ponovno pretvaraju u šifre. Alegorizacija svije­
ta ugrađuje u znakove mehanizam značenjske
odgode. Takvo je razumijevanje a. preuzeo P.
ALEGORIJA
de Man (Alegorije čitanja, 1979) i na njemu
izgradio otpor vlastite metode čitanja? zasno­
vane na konstitutivnoj nečitljivosti/neodluči-
vosti* teksta, preuranjenoj hermeneutičkoj to-
talizaciji.
4. Paul de Man tumači a. kao nepremostiv
vremenski raskorak između značenja i refe-
rencije, koji jezik* skriva snagom svojega »fi-
guralnog zavođenja«. Uvlačeći naslovljenika u
svoju retoričku mrežu, jezik ga navodi da
zaboravi puku kontingentnost referencije i
potonju usvoji u liku značenjske izvjesnosti (tj.
zamijeni označeno* za referent). »Ta je meta-
forička zamjena nastrana, ali nijedno se ljud­
sko biće ne bi moglo roditi bez te greške.«
Jedino referencijski nagon izbavlja čovjeka od
ludila permanentne značenjske odgode, od ne­
umorna suočavanja sa slučajnosti i beznačaj­
nosti vlastita položaja u kozmičkom poretku.
Ali ne samo taj nagon, »nazire se mogućnost
da je sveukupna konstrukcija nagona, nado­
mjestaka, potiskivanja i predodžbi nastran,
metaforički korelativ posvemašnje besmisle­
nosti jezika« pa bi dakle i sva značenjska
postavljanja, sve jezične kategorizacije, klasifi­
kacije i antropomorfizacije (katahreze? prozo-
popeje, ekfraze) bile estetične i etične obrane
od te imanentne besmislenosti. Čak ni književ­
nost koja objelodanjuje »dajeja donekle laž«
ne izmiče zbog toga obmani jer i u njoj učinci
iskazivanja potkopavaju značenjske ishode is­
kaza? »Pravo teorijsko pitanje glasi što je to u
jeziku što nužno proizvodi značenja, ali uvijek
razgradi to što proizvede.« A. tako postaje za
de Mana generativnim mehanizmom povijesti?
5. Rane osamdesete godine obilježava naglaše­
na svijest o alegorijskoj naravi svakog percep-
tivnog i verbalnog prikazivanja stvarnosti pa
tako i onog znanstvenog. U tom sklopu i novija
historiografijska proza raskriva arbitrarnost*
vlastita diskurza? razgolićuje kriterije svoje
selektivnosti, svraća pozornost na svoje ciljeve.
Analistička zamjena događajne povijesti (l’hi-
stoire evenementielle) znanstvenom povijesti
(l’histoire-science) uvodi kvantitativnu povi­
jest kao najalegoričniji od svih historiografij-
skih žanrova? »Samosvjesni odmak između
prikaza i prikazanoga, voljno sljepilo kvantifi-
5
ALTERACIJA
kacije koja se usredotočuje na onaj aspekt
dokaza koji daje niz, izričite referencije na one
vrijednosti i znanstveni autoritet što počivaju
drugdje, u drugim diskurzima — svi ti čimbe­
nici karakteriziraju a., jer je ’u naravi a. da
naglasi diskontinuitet i da istakne nepremo­
stiv razmak između prikazbe i ideje’.« (H.
Kellner, Jezik i povijesno prikazivanje, 1989) I
J. Ranciere (Imena povijesti, 1992) čita glaso­
viti opis smrti kralja Philippea II u Braudelovu
Mediteranu kao alegorijsku priču koja izvodi
»dvostruku operaciju«. »Ona naznačuje upija-
nje sustava* pripovijedanja? karakterističnog
za staru povijest, u sustav diskurza* s pomoću
kojega ona treba postati znanošću; ona s druge
strane isto tako naznačuje pretvaranje katego­
rija diskurza u one pripovijedanja, bez kojega
nova znanost ne bi bila poviješću. Alegorijska
pripovijest, pripovijest o neraspoznatljivom,
izvodi tu razmjenu između kategorija diskurza
i kategorija pripovijedanja koja omogućuje no­
voj povijesti da se ispiše usmrćivanjem kraljev­
ske kronike.« U položaj autoritativnog mi kra­
ljevskog veličanstva (tzv. majestetični plural)
uvlači se u recit-allegorie znanstvena zajed­
nica?
6. Najnovija feministička kritika* (H. Gru-
bitsch, M. Wagner, I. Stephan, S. Weigel,
1985ff), u kontekstu okreta prema proučava­
nju žene kao jezičnog i kulturalnog konstruk­
ta, skrenula je pozornost na to da su alegorij­
ska utjelovljenja vodećih pojmova Francuske
revolucije — ženskog roda. U isto vrijeme dok
žena dominira imaginacijom muškaraca, u
stvarnosti revolucionarnih događanja potisnu­
ta je od njih na marginu. Isto vrijedi za europ­
sku filozofiju u kojoj su pojmovi istinitog,
lijepog i dobrog ženskog roda iako (ili upravo
zbog toga jer) su ih izradili muški umovi.
-* bricolage, čitanje, cjelina, neodlučivost, simbol
ALTERACIJA
(f. alteration, e. alteration, nj. Alteration)
Termin G. Genettea koji označuje privremenu
promjenu unutar izabranog tipa fokalizacije?
trenutačnu povredu njegova dominantnog ko­
da* bilo u smjeru davanja više informacija,
kada Genette govori o paralepsi, ili manje
6
informacija od kodom predviđene količine, ka­
da on govori o paralipsi.
- * fokalizacija
ANAGRAM
(f. anagramme, e. anagram, nj. Anagramm)
Premetanje slova ili slogova jedne riječi u
drugoj. Često se rabi u svrhe šifriranja, npr.
svetih imena u starim religijskim tekstovima,
vlastitih imena u pseudonimima ili pak iješe-
nja u zagonetkama i rebusima, ali osim te
mističke i ludičke, očito sadrži i drevno-ritual-
nu dimenziju komadanja božanstva.
1. Kao odvjetak variranja ili izvrtanja u ponav­
ljanju? srodan palindromu, svojstven je odre­
đenoj vrsti pjesničkih tekstova bliskih tradiciji
tepanja, šaranja i zagonetanja te je F. de
Saussure u njemu, paragramu i hipogramu*
naslućivao generativni mehanizam poezije u
cijelosti. Njegova hipoteza, iznesena ne bez
oklijevanja i objavljena tek postumno (J. Sta-
robinski, 1971), uostalom korespondira s ono­
dobnim interesom ruskih formalista za tzv.
zaumnu poeziju. Na ideji hipograma M. Riffa-
terre je kasnije (1978) izgradio svoju semioti-
ku* lirskog pjesništva.
2. De Saussureovu slutnju po kojoj bi nastanak
poetskog teksta motivirali spontani mimetički
prijenosi* s jedne na drugu označiteljsku
strukturu, a ne plansko usredotočavanje ozna-
čitelja* na neko tematsko označeno? radika­
lizirao je J. Derrida analizama tekstova fran­
cuskog pjesnika F. Pongea i prozaika J. Geneta
(1974ff). Radikalizacija najprije ide u tom
smjeru da se »neprimjetna... preoblika nečijeg
imena«, kao »veliki interes književnog diskur­
za*«, protumači kao razvlašćujuće raspršiva­
nje autorskog subjekta* u tekstu? jer on ne
može vladati značenjskim grananjima do kojih
na taj način dolazi u mreži jezičnih učinaka?
No zatim, budući da ta grananja malo-pomalo
vode motiviranju veze između označitelja i
označenih, vlastito se ime kao najkonvencio-
nalniji (najarbitrarniji) jezični znak* počinje
»onečišćavati značenjem«. To potiče Derridaa
da de Saussureovu tezu o a. okrene protiv
prethodne de Saussureove teze o arbitrarno-
sti* jezičnog znaka te učinke motivacije? demo-

tivacije i remotivacije veze između označitelja
i označenog pripiše funkcioniranju jezičnog
sustava* u cijelosti. Drugim riječima, znače­
nje* bi se u jeziku razastiralo logikom cijepa*
kakva vlastitog imena (potpisa). Usporedo s
osvajanjem značenja za to ime, ona bi desig-
nificirala/detematizirala zaposjednute jezične
sklopove (otrgavala njihove čestice od konven­
cionalnih iječničkih značenja) čineći ih ana-
semijskim i anatematskim. Jezik bi se tako
pokazao mrežom odjeka jednih riječi u drugi­
ma, međusobnog presijecanja i preklapanja
njihove duljine, glasnoće, mekoće, naglaska,
intonacije, tempa, modulacije. To bi pak, grad-
bom spontanih obrazaca značenjske relevanci-
je, svojim materijalnim učincima u konkret­
nim situacijama uopće tek navodilo govornike
na raspoznavanje ovih umjesto onih struktura
kao označitelja. (J. Culler, Prema lingvistici
pisanja, 1987)
-» arbitramost, cijep, diseminacija, hipogram, se­
mantika
ANAKRONIJA
(f. anachronie, e. anachrony, nj. Anachronie)
Termin G. Genettea (1972) za nepodudarnost
između trajanja, poretka i učestalosti događa­
ja* u priči* (fabuli*) i diskurzu* (sižeu*). Dis-
kurz može sažeti ili proširiti trajanje događaja
u priči; može promijeniti njihov poredak pomi­
canjem u prošlost (analepsa*) ili budućnost
(prolepsa*); a može i višekratno pričati o jed­
nokratnom događaju odnosno jednokratno o
višekratnom. Taj je potonji postupak* Genette
držao »jezgrom epskoga duha«.
-» analepsa, fabula, izokronija, priča, prolepsa
ANALEPSA
(f. i e. analepsis, nj. Analepsis)
Termin G. Genettea (1972) za pripovjedačevu
evokaciju događaja* koji su se zbili prije tre­
nutka na kojemu je pripovijedanje zaustavlje­
no; tradicionalni su nazivi za taj postupak
retrospekcija ili flashback. A. može biti bilo u
funkciji upotpunjavanja, ako priopćuje nešto
što je prije izostavljeno, ili revizije ako ponavlja
nešto što je već bilo rečeno iz nove perspektive.
Ona ima svoj opseg, a on se tiče razdoblja koje
a. svojom rekonstrukcijom pokriva, kao i svoj
ANALIZA
doseg kojim se mjeri vremenski razmak izme­
đu trenutka kojim a. započinje i trenutka na
koji se odnosi.
-» anakronija, izokronija, prolepsa, siže
ANALIZA
(e. analysis, f. analyse, nj. Analyse)
1. Metodologijski postupak koji se afirmira u
razdoblju smjene književnopovijesne književ-
noznanstvenom paradigmom početkom 20. st.
Prva mu je pretpostavka ideja unutarnje cjelo­
vitosti ili dovršenosti književne umjetnine, li­
šene ovisnosti o povijesnom kontekstu* i pod­
ložne opredmećenju. Time se osigurava druga
konstitutivna pretpostavka a.: neutralnost po­
lazišta. Cilj je a., naime, doprijeti do osnovnih
(nerastavljivih) jedinica* i njihovih međusob­
nih odnosa kao uporišta analizirane cjeline; a
to bi bilo nemoguće ako bi i samo polazište
tvorilo »upletenu« jedinicu te cjeline kao što je
slučaj u interpretaciji? Odredimo li kritičko
polazište kao označitelj? a književni entitet kao
označeno? analiza bi dakle inzistirala na arbi­
trarnoj (ili alegorijskoj), a interpretacija na
motiviranoj (ili simboličkoj) naravi odnosa me­
đu komponentama toga znaka? Da bi izbjegla
takvu involviranu situaciju interpretacije, a.
pomiče granicu cjeline koju kani podvrgnuti
raščlambi tako da ta granica protječe između
analitičkog polazišta i njime profiliranog enti­
teta, odnosno tako da cjelina* koja organizira
odnose među jedinicama bude na raspolaganju
analitičkog promatranja* i opisa* kao intersu-
bjektivno validan predmet. Posrijedi je razgra-
ničavanje koje— barem u prvoj fazi ovostoljet-
nog razvitka analitičke metode — podrazumi­
jeva isključivanje* aspekata ili instanci koje se
u danom trenutku drže kontingentnim (su­
bjektivnim, slučajnim, sporednim, izvanjskim,
mundanim) za cjelinu predmeta. Takvima su
se paku razvitku analitičkog pristupa uzastop­
ce pokazivah npr. društveno podrijetlo autora?
njegova psihologija, njegova tvorbena intenci­
ja? generična ili periodizacijsko-stilska pripad­
nost djela? njegov prikazani svijet itd. Isklju­
čujući ono što je po njezinu sudu kontingentno,
a. to ipak definitivno ne odbacuje, već to jedino
u prvoj etapi metodologijskogpostupka* »stav­
7
ANDROGINIJA
lja u zagrade«. Namjerom joj je, naime, da se
usredotoči na načelo cjeline — bilo na formu*
kao »inventar postupaka«, na kompoziciju?
konfiguraciju? funkcijsku shemu, dubinsku
strukturu* ili na generativnu matricu. Polaze­
ći od toga načela moći će onda, u drugoj etapi,
i odložene aspekte kontingentne izvanjskosti
objasniti njegovim zakonitim učinkom? U
skladu s time, polazište se a. kao metodologij-
skog postupka sažima otprilike u sljedeću for­
mulaciju: Samo onaj tko (drži da) vlada nače­
lom cjeline, može potpuno objasniti sve njezine
dijelove!
2. Formulacija pokazuje da i a. (poput interpre­
tacije što je odbacuje) nehotice ostaje u vlasti
tzv. paradigme cjelina/dio (N. Luhmann) koja
privilegira cjelinu na račun dijelova. Iako nai­
me izbjegava priznati dijelove kao projekciju
(predodžbe) cjeline da ne bi poremetila privid
njihove nerastavljivosti, ipak joj se naposljetku
ti dijelovi ispostavljaju kao nove cjeline koje
potražuju daljnju raščlambu. Zbog toga a.,
bježeći od hermeneutičkog vrtloga beskonačne
interpretabilnosti, upada u niz beskonačne
raščlanjivosti. Paradigmatičan je u tom sklopu
razvitak od formalizma* preko strukturaliz­
ma* do semiotike* i poststrukturalizma? kako
ga primjerice možemo pratiti na ustanovljava­
nju pojma aktanta? četverokuta* i si. Uočljivo
je da se pojam cjeline stalno mijenja.
Međutim, druga faza ovostoljetnog razvitka
analitičke metode upozorava da je moguć i
obrnuti učinak odnosa među zabašurenom
cjelinom i dijelom, naime da se proklamirana
cjelina (npr. književni tekst) očituje kao dio, tj.
kao učinak upletanja prešućene cjeline anali­
tičkog polazišta. To opet tjera a. na potragu za
novim, neupletenim polazištem i uvodi u seriju
beskonačne totalizacije. Usp. različite pokušaje
uklapanja književnog teksta u šire sklopove,
do kakvih dolazi u drugoj polovici šezdesetih
godina, bilo da se ti sklopovi shvaćaju semio-
tički kao mreža kodova* (R. Barthes) ili teksto­
va* odnosno praksi* u teoriji intertekstualno-
sti* (J. Kristeva), pragmatički kao horizont*
očekivanja u estetici recepcije* (H.-R. JauB,
W. Iser), interpretativna zajednica* u reader-
response criticism (S. Fish), sustav* u empirij­
8
skoj znanosti o književnosti* (S. J. Schmidt) ili
pak kao arhiv* odnosno diskurzna formacija*
u Foucaultovoj analitici diskurza? Svako od
tih polazišta nastoji prethodna polazišta —
ovaj put operacijom njihova uključivanja* —
objasniti kao dijelove cjeline koju podvrgava
raščlambi. U tom smislu, nasuprot uobičaje­
nim shvaćanjima, ravnopravnim bi operacija­
ma a. kao metode valjalo držati kako isključi­
vanje* tako i uključivanje?
-* cjelina, četverokut, interpretacija, jedinica, po­
etika
ANDROGINIJA
(e. androgyny, nj. Androgynie)
Izvorno hermafrodizam ili dvospolnost, ali fe­
ministička kritika* rabi pojam u kulturalnom
umjesto u biologijskom smislu. Poticaj je dala
V. Woolf u eseju Nečija vlastita soba (A Room
of One’s Own, 1929) razrađujući Coleridgeovu
natuknicu o androginosti svakog velikog duha.
Primjena je išla više u smjeru djela nego pisaca,
ali je ubrzo naišla na otpor radikalnih femini­
stica. Tako je M. Daly ustvrdila da iz spajanja
spolno različitih ’polovica’ može nastati u naj­
boljem slučaju pseudocjelina, a u najlošijem
ništa. (Gyn/ecology, 1979) K K. Ruthven (Fe­
ministička proučavanja književnosti, 1984)
upozorava da »već struktura riječi a. odražava
spolnu dihotomiju i premoć muškog nad žen­
skim«. Ali alternativni termin S. Gilbert i S.
Gubar giandrija nije se probio.
-» drugi, egzotopija, feministička kritika
ANIZOKRONIJA => IZOKRONIJA
APEL
(nj. Appell, f. appel, e. appell)
Dimenzija kojom iskaz* ili tekst* nagovara
svojeg naslovljenika usmjeravajući njegovu re­
cepciju?
1. U organonskom modelu K. Biihlera (Teorija
jezika, 1934) a p e la tiv n a funkcija? zajedno s
prikazivačkom i izražajnom funkcijom, tvori
konstitutivnu dimenziju jezičnog znaka? S po­
moću nje on organizira značenjsko ispunjenje
svoje intencije* u svijesti naslovljenika, slično
konativnoj (ali dobrim dijelom i fatičkoj) funk­
ciji u kasnijoj shemi R. Jakobsona. Kao Hus-

serlov sljedbenik, Buhler sputava svakodnev­
nu govornu praksu »okazionalnošću« te je
vezuje uz »empraktično« ili signalno polje*
pokazivanja, što znači da je značenjsko ispu­
njenje svakodnevnog govornog iskaza izravno
ovisno o parametrima pragmatične situacije*
pojavljivanja toga iskaza. Naime, svakodnevni
govorni iskaz apelira na kontingentnu osjetil-
no-opažajnu strukturu naslovljenikove svije­
sti da bi pobudio njezinu predodžbenu projek­
ciju koja je — po Husserlu i Biihleru — nužna
pretpostavka* značenjskog ispunjenja. No ako
je reakcija na taj a. u svakodnevnoj usmenoj
komunikaciji* još neposredna (po načelu pobu-
da-učinak*), vremenskim, prostornim i »habi-
tusnim« razdvajanjem partnera umjetničke
pisane komunikacije ona se odgađa i komplici­
ra. Naslovitelj takve distancirane komunikaci­
je ne može više računati da dijeli isti sklop
pretpostavki s naslovljenikom zbog čega se
recepcija potonjeg usmjerava prema »sinse-
mantičnom« ili simbolnom polju pokazivanja
(Zeigfeld). Ono je sada proizvod apelativne
strukture iskaza, a ne više njegova pretpostav­
ka. U tom smislu Buhler govori o postupnoj
smjeni pokazivanja prikazivanjem* (Darstel-
lung) kao o osnovnoj temi svoje teorije.
2. Revidirajući zacrtani Biihlerov organonski
model, R. je Jakobson (Lingvistika i poetika,
1960) predložio terminologijsku zamjenu ape­
lativne konativnom funkcijom, ali i njezino
nadopunjavanje fatičkom funkcijom. Potonja
je, s pomoću manje-više automatiziranih sig­
nala, usmjerena uspostavljanju kontakta, nje­
govu održavanju ili prekidu. Po komentarima
koji su slijedili čini se da ni zamjena ni nado­
puna ne pridonose spoznajnom obogaćenju
Biihlerove koncepcije a. Drukčije je, međutim,
s Jakobsonovom metajezičnom funkcijom koja
je usmjerena na kod* poruke, na signaliziranje
njezine pripadnosti određenom znakovnom ni­
zu? sustavu* ili razredu. Doduše, budući da
navodi naslovljenika na određen način razumi­
jevanja* značenja? izgleda da po Biihlerovoj
koncepciji i ona spada u nadležnost apelativne
funkcije te da u tom smislu ne zaslužuje samo­
stalnost koju Jakobson za nju potražuje. Pa
ipak, signali što ih raspoređuje metajezična
APEL
funkcija izlaze iz djelokruga naslovitelja kao
kontingentnog nositelja »značenjske intenci­
je«, jer ih u pravilu generira prethodno stabi­
liziran obrazac jezične upotrebe. S obzirom na
to da je jezična komunikacija »odljevena« u
takve žanrovske obrasce (govorne činove*) već
u svakodnevnoj sferi, postavlja se čak pitanje
ne prethode li takvi »posredni« kodni signali
redovito onim »neposrednima« koje postavlja
nasloviteljeva značenjska intencija? Ako je to­
mu tako, nije li onda prikazivačka funkcija
iskaza — koju Buhler drži temeljnom jezičnom
funkcijom — uvijek već prethodno posredova­
na njegovom samoprikazivačkom odn. metaje­
zičnom funkcijom? Apelativna bi funkcija da­
kle otpočetka morala djelovati onako kako joj
Buhler priznaje da djeluje tek na kraju, u
književnom djelu, tj. premještanjem (Verset-
zung) naslovljenika u kakvo simbolno polje
pokazivanja. To znači da niti svakodnevni
govorni iskaz ne bi dugovao svoje značenjsko
ispunjenje (Bedeutungserfullung), kao što sli­
jedeći Husserla tvrdi Buhler, jednokratnoj
opažajnoj intervenciji predmeta što su pred
očima (ad oculos) sugovornika u situaciji nji­
hove govorne razmjene, nego bi već i taj ele­
mentarni iskaz — generičkim signalima* vla­
stite (po Jakobsonu) metajezične funkcije —
unaprijed neopazice »kodirao pogled« komuni-
kanata oduzimajući mu situacijsku jedinstve­
nost.
3. U novije je vrijeme bilo pokušaja takve
»semiotizacije«* Biihlerova fenomenologij-
skog polazišta njegovim približavanjem zasa-
dama teorije govornog čina? Iako obje teorije,
u humboltovskoj tradiciji, motre jezik kao
djelovanje, ipak je važna razlika u tome što je
za Biihlera pokretač djelovanja subjektova
svjesna intencija, dok je za Austina to komuni­
kacijski uigrana intencija iskaza. Sam je iskaz
u teoriji govornog čina — usljed generičke
ustrojenosti svakidašnje jezične prakse u obe­
ćanja, molbe, prijetnje, zahvale, isprike i si. —
nositelj ilokucijske* snage (kako Austin zove
apelativnu funkciju) pa je utoliko i proizvođač
uvjeta prikladnosti (appropriateness conditi­
ons) vlastita prijema. No iako autokontekstu-
alizacija zbog toga ne bi započinjala tek s
9
APEL
književnim iskazom, nego bi obilježavala već
svakidašnje jezične manifestacije, ona je po
Austinovu tumačenju u domeni »običnog jezi­
ka« naturalizirana konvencijom* dok je u do­
meni književne komunikacije »parazitarna« ili
izvedena. Tu ona oponaša »prirodnu« auto-
kontekstualizaciju iskaza i takvom inscenaci­
jom poništava neposredan učinak njegove ilo-
kucijske snage. Umjesto da nešto čini, iskaz
sada izlaže svoje »činjenje« kao indeks* stanja
iskaznog subjekta? Ako pročita Berite ruže,
djevojke kao poetski iskaz, naslovljenik ga
drugim riječima— ma bio i djevojka— zacijelo
neće razumjeti kao nalog za djelovanje, već kao
indikator stava i raspoloženja iskaznog sub­
jekta.
Tako bi u književnoj komunikaciji apelativna
funkcija dospjela u nadležnost individualno-
mimetičke intencije, a to znači da bi bila
posredovana izražajnom funkcijom. Ako su
dakle u svakidašnjoj jezičnoj praksi izražajna i
prikazivačka funkcija iskaza u svojem učinku*
bile uvjetovane konvencionaliziranom apela-
tivnom funkcijom iskaza, u književnoj se prak­
si odnos uvjetovanja okreće te se značenjski
učinak simbolne (prikazivačke) funkcije sjed­
ne strane, i signalne (apelativne) funkcije s
druge strane, stavlja pod nadzor simptomne
(izražajne) funkcije iskaza. Pa ipak, ni u knji­
ževnoj praksi jedna funkcija ne može postav­
ljati parametre prikazanog svijeta niti obliko­
vati poželjne značajke svojega naslovljenika
posve slobodno, jer izražajnu funkciju u tome
i samu uvijek već sputavaju prikazivačke i
apelativne konvencije izabrane književne vr­
ste. Upravo u tome smislu isticao je drugi
naraštaj Novih kritičara* tzv. zabludu intenci­
je* i zagovarao napuštanje authorial u korist
textual meaning. Ukratko, približavanje Biih-
lerove koncepcije apelativne funkcije Austino-
voj koncepciji ilokucijske snage otvara prostor
za permanentno nadodređivanje* semiotičkih
nadležnosti triju funkcija i time za latentnu
polifunkcionalnost triju Biihlerovih vrsta zna­
kova: signala? simbola* i simptoma, a njoj u
izvornome Biihlerovu modelu homogenih
funkcija zapravo još nema mjesta.
10
4. Razgradnja konvencionalne strukture ape­
lativne funkcije, njezina depragmatizacija i
estetizacija na putu od običnoga do fikcional-
nog jezičnog iskaza — to je ideja na kojoj
počivaju koncepcije specifično književne ko­
munikacije kakve se u Americi (M. L. Pratt, B.
H. Smith), Njemačkoj (S. J. Schmidt, W. Iser)
pa i u Hrvatskoj (Z. Kravar) razvijaju tijekom
sedamdesetih godina. Tako B. H. Smith tum a­
či različite vrste književnih iskaza kao prikazi­
vanje* ili oponašanje različitih vrsta jezičnih
iskaza, pri čemu lirske pjesme, recimo, opona­
šaju osobne iskaze. Oponašanje* ovdje treba
razumjeti kao navođenje čitatelja da pomoću
»partiture« ponuđenih naputaka rekonstruira
situaciju (okolnosti, interes, namjeru, stav,
glas? ton, raspoloženje) u kojoj bi netko mogao
izgovoriti tako strukturiran iskaz. »Tekst pje­
sme govori nam kako da proizvedemo govorni
čin koji on prikazuje« te se u tom smislu ne
uklapa u postojeći, već stvara vlastit kontekst
načinu na koji će biti razumljen. (Na rubovima
diskurza, 1978)
Sličnu, ali znatno dorađeniju koncepciju knji­
ževnog teksta kao apelativne strukture,
koja nizom prekoračenja organizira prikladnu
kontekstualizaciju, razvio je W. Iser (Apelativ­
na struktura tekstova, 1970\ Čin čitanja, 1976).
Upravo stoga što priznaje oslobađajući poten­
cijal književnog teksta s obzirom na one pra­
gmatičke pretpostavke koje u konvencional­
nom govornom činu moraju biti »visoko defi­
nirane ako taj čin želi uspjeti«, Iser drži neo­
pravdanim ograničavanje tog estetičkog po­
tencijala na novu rekonstrukciju istih pretpo­
stavki. Ustvari, i ne postoji situacijski kon­
tekst* koji bi mogao definitivno stabilizirati
jedanput raskrivene značenjske praznine kao
»uskraćene signale značenjskog priključiva­
nja« u procesu čitanja* književne umjetnine.
Na takvim prekidima kontinuiranog predodž-
benog tijeka kao »artikuliranim trenucima
čitanja« aktiviraju se kombinatoričke moguć­
nosti čitateljske svijesti. Ona pod tlakom okol­
nosti mora iskoračiti iz predodžbenih stereoti­
pa u potragu za novim predodžbama. Dok
otežavanje percepcije samo smjenjuje jedan tip
automatizacije* drugim— polemizira Iser pro­
 APOSTROFA

tiv rane formalističke definicije specifičnosti njezina gesta smještanja neživog među živo
umjetničkog— otežavanje predočavanja »oslo­ uvijek praćena simetričnom gestom premje­
bađa čitatelja habitualiziranih sklonosti da bi štanja* živoga među neživo. To pak ima za
ga osposobilo za predočavanje onoga što se posljedicu da lirski glas, zajedno sa svijetom
možda činilo nepredočljivim zbog određenosti koji sobom priziva, trajno izmiče uprisutnje-
usvojenih orijentacija«. Strukturirajuća se nju. Čitatelj se pred njim zatječe u istome
moć praznina (Leerstellen, čime Iser nadomje­ položaju u kojemu je bio lirski subjekt* kad je
šta Ingardenov pojam mjesta neodređenosti*) a. prizivao nežive predmeta ili mrtva bića ili
očituje u procesu čitanja* tako što potiče svijest pak, srodnom prozopopejom, davao lice svoje­
na neprekidnu smjenu »projekcijskih ravni« mu bezličnom čitatelju. Budući daje lirski glas
teme* i horizonta* radi primjerenog smješta­ zbog takve svoje konstitutivne relacionirano-
nja gledišta* (der wandernde Blickpunkt). Bez sti sa značenjskom prazninom radikalno odsu­
apelativne bi strukture teksta bilo nezamislivo tan, njegova se obilježja mogu podvrgnuti opa­
pokretanje dinamičnog lanca uzajamno ospo- žanju jedino halucinacijom, što znači da je
ravajućih predodžbi, a upravo on je taj koji vodi figuracija u samom temelju značenjske percep­
čitateljsku svijest u dotad nepoznate prostore. cije pjesme, a time i njezina opisa? To je ono što
-» čitanje, deiksa, ilokucija, iskaz, komunikacija navodi de Mana da figuru obraćanja proglasi
ne samo generičkim obilježjem tradicionalnh
APOSTROFA vrsta psalma, elegije ili ode, već i tvorbenim
(e. i f. apostrophe, nj. Apostrophe) obilježjem svekolike lirike.
Obično se opisuje kao figura pjesničkog obra­ 2. De Manova je intervencija doživjela zani­
ćanja kakvu radikalno odsutnom naslovljeni- mljivu razradbu u američkoj teoriji lirike (J.
ku — božanstvu, mrtvom odnosno nestalom Culler 1981,1985, B. Johnson 1986, S. Buddick
prijatelju ili ljubavi, prirodnoj ili natprirodnoj 1989). Pozornost se svraća na ontologijski
pojavi, fenomenu ili predmetu — koji se ta­ diskontinuitet* vremenoprostora lirskog iska­
kvim »iskoračujućim dozivanjem« oživljuje ili za* s vremenoprostorom lirskog iskazivanja
uprisutnjuje za stvarnog naslovljenika pjesme. kao i na (s time povezan) rascjep lirskoga
No postoje također primjeri »umrtvljujućeg« subjekta u sudionika i promatrača, izazvan
obraćanja odsutnoga prisutnome kao u nad- izgredom posredna obraćanja. No premda su
grobnome epitafu Stani, putniče ili u Cesariće- jedna drugoj trajno nedokučive, te dimenzije
vom Moj prijatelju, mene više nema. Za defini­ opstoje u odnosu perpetual nextness (nepresta­
ciju je a. kao figure bitno da njezino obraćanje na doticaja) i neighboring negativity (susjedske
jednome sugovorniku, naočigled drugoga koje­ negacije). Slična dvosmislenost obilježava i
mu »pjesnik tako reći okreće leđa« (N. Frye), odnos lirske pjesme s tradicijom. Potonja se ne
prekoračuje konstitutivnu granicu koja dijeli da usvojiti bez rizika pražnjenja i cijepanja
dva nesumjerljiva svijeta. vlastitog svijeta, odvraćanja od njegovih vrijed­
1. A. uvodi u suvremenu teorijsku diskusiju P. nosti, što ujedno sprečava bilo kakvo afirma-
de Man proglasivši je — u polemičnoj gesti tivno zaposjedanje generičke prošlosti. »Tradi­
protiv njezina suvremenog omalovažavanja — cija te vrste konstituirana je prihvaćanjem i
figuracijom lirskoga glasa* paradigmatičnom nametanjem negativnosti razgraničene apo­
za poeziju u cjelini. (Hipogram i upis, 1981) On strofom«. (Buddick) To bi se moglo razumjeti
se suprotstavlja nastojanjima — utjelovljenim kao skrivena polemika protiv neoaristotelov-
u koncepcijama M. Riffaterrea i H-R. JauBa, skog shvaćanja pozitivne zakonodavnosti tra­
ali zapravo u cjelokupnoj tradiciji američke dicije u Čikaškoj kritici? shvaćanja koje je
Nove kritike*— da se ta figuracija shvati samo preko S. Petrovića ostavilo zamjetna traga i u
kao putokaz za aktualizaciju* ili fenomenali- hrvatskoj teoriji stiha.
zaciju lirskog glasa u procesu čitanja? Figura 3. B. Johnson pozabavila se drugim rascjepom
se a. ne može potisnuti iz lirskog glasa jer je što ga a. neuspješno pokušava zatvoriti u

11
ARBITRARNOST

omčastim navojima istodobnog oživotvorenja i o nepromjenljivosti (immutabilite) znakova,

umrtvljenja, naime onime između mlada i on priznaje da ni individuum niti jezična zajed­
zrela lirskog subjekta u muškoj lirici te onime nica nisu kadri promijeniti izbor označitelja
između majke i njezina pobačenoga zametka u koji je netko nekoć davno obavio za njih. U
suvremenoj američkoj ženskoj lirici. Obje vrste sinkronijskoj perspektivi dakle znak »nije slo­
lirike završavaju u tematizaciji izjalovljenja a. bodan, već nametnut«, ali de Saussure zagova­
Budući da muškarci, međutim, nadomještaju ra motrenje u dijakronijskoj perspektivi. Da bi
vlastitu nemogućnost porađanja tretiranjem dokazao kako nema racionalnog objašnjenja za
pjesama kao vlastite čeljadi, postavlja se pita­ izbor upravo određenog označitelja (pokraj
nje ne bi li trebalo i njihove lirske glasove — toliko mogućih!) za određeno označeno, navodi
usljed neuspjeha toga »poroda« u integriranju kao primjer riječi koje se u današnjem francu­
njihova ja — motriti kao glasove majki upuće­ skom jeziku doživljuju kao onomatopejske —
ne vlastitoj usmrćenoj djeci? U neodlučivoj fouet (bič) i glas (posmrtno zvono) — iako
strukturi a. B. Johnson otkriva svojom anali­ njihova etimologija pokazuje neutemeljenost
zom (Apostrofa, animacija i pobačaj, 1986) takva dojma. Nasuprot uvjetnosti odn. kon-
snažan politično-etični naboj. vencionalnosti jezičnih znakova, upozorava de
-» drugi, glas, katahreza, prijenos Saussure, vizualni znakovi počivaju na simbo­
ličkoj (prirodnoj/nužnoj) vezi svojih dviju kon­
ARBITRARNOST stitutivnih sastavnica zbog čega pojam simbo­
(f. arbitraire, e. arbitrariness, nj. Beliebigkeit) la* ne bi trebalo rabiti za jezične znakove.
1. Pojam koji je švicarski lingvist F. de Saussu- 2. Očito je da de Saussure tu ima na umu
re (Tečaj opće lingvistike, 1916) uveo radi romantičarski sadržaj pojma simbola kakav je
označavanja svojevoljnosti kojom se označi- svojedobno bio suprotstavljen sadržaju pojma
telj* (»zvukovna slika«) jezičnoga znaka* od­ alegorije* te se preko G. W. F. Hegela očuvao
nosi prema njegovu označenom* (»pojmu« ili do danas. Ali pojam se simbola u našemu
»predodžbi«: l ’idee). On potanje objašnjava tu stoljeću isto tako rabio za visoko konvencional­
svojevoljnost kao izostanak »prirodne« ili ne matematičke ili kemijske znakove zbog čega
»nužne veze«, »racionalnog odnosa« ili pak ga npr. C. S. Peirce, K. Biihler ili J. Lacan
motivacije* u relaciji između izraza* i sadrža­ razumiju oprečno od romantičara. Iz toga,
ja* jezičnog znaka. Dokaz takve a. su različiti bitno drukčijeg značenja pošao je ruski semio-
označitelji za isto označeno u raznim jezicima. tičar J. M. Lotman kad je u opreci ideografij-
Zbog visoke konvencionaliziranosti arbitrarne skih (vizualnih) i simboličkih (jezičnih) znako­
veze, međutim, njezina se svojevoljnost u sklo­ va objasnio vezu izraznog i sadržajnog plana u
pu pojedinih prirodnih jezika obično ne zamje­ prvoj vrsti znakova motiviranom sličnošću? a
ćuje, već se zaodijeva u prirodnost odn. nuž­ u drugoj uvjetovanom konvencijom? Geneza
nost. Možda je to ponukalo francuskog lingvi­ jezičnog znaka vodi po njemu od jednog do
sta E. Benvenistea (Priroda jezičnog znaka, drugog pola. No genetski nastala uvjetna veza
1939) na protutežu po kojoj je veza između može se ponovno motivirati i u jezičnim zna­
označitelja i označenog nužna, jer se oni pojav­ kovima ako ih se, u nekoj vrsti obnavljanja iz
ljuju u svijesti prirodnih govornika slijepljeno. njih potisnutog načela sličnosti, uklopi u nad­
0 a. bi po njemu moglo biti govora jedino kad ređene modelativne sklopove kakvi su npr.
je u pitanju veza između jezičnog znaka i književni tekstovi. Lotman u toj svezi govori o
referentnog predmeta? No Saussure se zapra­ pretvaranju prvotnih ili jezičnih u drugotne ili
vo slaže s poantom Benvenisteove argumenta­ umjetničke modelativne sustave* aktivira­
cije, naime da mi kao govornici moramo najpri­ njem »kodne informacije« koja je u prirodnoje-
je nekako misaono iskoračiti iz sustava danog zičnim znakovima postala »umrtvljena«. Nje­
prirodnog jezika* da bismo opazili konvencio- gova je argumentacija pritom srodna nešto
nalnost njegovih jedinica? U drugoj svojoj tezi ranijemu Barthesovu razlaganju pretvaranja

12
 ARHEOLOGIJA

denotativnog* u konotativni* jezični znak. tezu pobijao de Saussureovom apokrifnom te­

(.Mitologije, 1957ff) Krajnji cilj takve (re)moti- zom o anagramu* odn. premetanju slogova
vacije* znakovne veze jest po Lotmanu oslo­ kakve ključne riječi kao načelu organizacije
bađanje književnog znaka entropije (nereda) poetskog teksta. Ako pjesničkim stvaranjem
odn. utiskivanje zakonitosti položaju svakog upravljaju asocijativni mimetički prijenosi s
njegovog segmenta. »Sto se više zakonitosti jedne označiteljske strukture na drugu, tada ta
presijeca u nekoj strukturnoj točki, to će više struktura* usput, poput »mreže potegače« kao
smislova dobiti taj element, to će se individu- što kaže Derrida, kupi značenja koja s njom
alnijim i manje sistemnim doimati. Sto je u malo-pomalo uspostavljaju prirodnu vezu. Ta­
životu nesistemno, u umjetnosti se očituje kao ko se već u jezičnoj praksi veza označitelja s
pl(ur)isistemno.« označenima motivira spontanim ulančava-
3. Lotmanov opis geneze jezičnog znaka pria­ njem označitelja, i to u obuhvatnije strukture
nja uz tradicionalnu i bogato zastupljenu tezu no što su leksemi* (od kojih reduktivno polazi
po kojoj onomatopeja (izražajna riječ) prebiva de Saussure). Zbog toga je i sličnost koju sa
u izvoru jezika da bi je fonetski i semantički svojim referencijskim horizontima* ostvaruju
razvoj jezika zatim postupno izbrisao. A. bi po tako nastale jezične cjeline* kompleksnija od
tome bila povijesno nastalo, a ne prirodno sličnosti što je sa svojima ostvaruju vizualni
stanje jezika kao što tvrdi de Saussure (a prije simboli.
njega još Hermogen u Platonovu dijalogu Kra- -* bliskost, denotacija, motivacija, sličnost, znak
til). No proučavanje starih ili »primitivnih«
jezika nije dokazalo u njima viši stupanj mime- ARHEOLOGIJA
tičnosti od onoga u današnjim jezicima. Iz toga (f. archeologie, e. archeology, nj. Archeologie)
se opovrgnuća klasične teze poredbeno-gra- Metoda koju je, služeći se nazivom jedne eta­
matičkim istraživanjima rodila obrnuta teza blirane znanosti, u suvremenu povijest ideja
po kojoj jezična dijakronija* ne zatire nego uveo te je u drugoj polovici 60-ih god. razradio
gradi mimetički ustrojene znakove. Nju je M. Foucault. Njezin je nastanak povezan s
žustro zagovarao danski lingvist 0 . Jespersen Foucaultovom analitičnom težnjom da rekon­
(Jezik, 1921) koji zamjera de Saussureovoj struira uvjete mogućnosti (ili epistemologijske
argumentaciji da pobija onomatopejski značaj pretpostavke*)-ljudskih predodžbi, spoznaja i
riječi tako što »poklanja više pažnje pitanju jezičnih tvorevina u određenim povijesnim
odakle dolaze nego pitanju što su postale«. Ta razdobljima (epistemama*) — umjesto da se,
mladogramatičarska opsjednutost etimologi­ tradicionalno historiografski, hermeneutički
jom čak izravno proturječi de Saussureovu uživljuje u njihov svijet. Svi su dijelovi episte-
zagovaranju potrebe sinkronijskog promatra­ me uvjetovani u svojem ponašanju cjelinom?
nja. Osim toga, Jespersen drži daje de Saussu- poretkom, sklopom odnosa koji im je povijesno
reov izbor primjera za onomatopeje (fouet, aprioran te se mogu primjereno objasniti jedi­
glas) i sam arbitraran, čime da »diskreditira no u njegovu okviru — kao što se u pravoj a.
sve razumne napore koji teže pronicanju biti objašnjavaju preostaci prošlih kultura i civili­
foničkog simbolizma«. zacija. Tako područja istraživanja Foucaultove
4. G. Genette je u svojoj knjizi Mimologije a. postaju iznutra homogena, a međusobno
(1976; hrv. pr. 1985), gdje podrobno prati heterogena. Budući da a. objavljuje sm rt dija­
tradiciju europskog kratilizma (teze o sličnosti lektike, karakteristične za modernističku hu­
kao načelu jezičnog znaka razrađene od Krati­ manističku epistemu, stran joj je bilo kakav
la u Platonovu dijalogu Kratil), usputno upo­ kontinuitet, bilo kakva »izmjena tvari« među
zorio na vezu te (Jespersenove) dvostruke povijesnim segmentima (tj. renesansnim, kla­
kritike de Saussureove teze o a. jezičnog znaka sičnim i modernim razdobljem). To znači da
s onom koju je iznio francuski filozof J. Derrida renesansna teorija sličnosti* nestaje na pragu
u knjizi Posmrtno zvono (1974). Derrida je tu klasične ere, a klasična teorija prikazivanja*

13
ARHETIP
na pragu moderne ere. S Foucaultovom bi pak
knjigom očito trebala nestati ideja čovjeka koja
je od nacrta Kantove antropologije (1800) obi­
lježavala modernu epohu. Počinje antihuma-
nističko doba.
Odbijajući se baviti prijelazima i kontinuiteti­
ma, Foucaultova se arheologijska aregumenta-
cija suočava s ozbiljnim poteškoćama. Ako je
Descartes u potpunosti uronjen u prikazivač-
ku epistemu, onda je kartezijanizam nezami­
sliv u antropocentričnoj epohi — što je teza
koja izravno proturječi Foucaultovu revolucio-
niranju francuske kartezijanske scene. I kako
je uopće moguće razdvojiti ideju cogita od ideje
čovjeka kao subjekta*? Ali Foucault to ipak
čini, povezuje Husserlove Kartezijanske medi­
tacije s Cuvierom, Boppom i Ricardom i pro-
glašuje fenomenologiju empirijskom znanošću
— samo da ne bi ugrozio integritet klasične
episteme. Povrh svega toga, iako je Descartes
umro deset godina prije (1650) no što po
Foucaultu započinje renesansa (1660) — ipak
se on proglašuje klasičnim misliteljem. Treba
li dakle zaključiti d aje klasika bila začeta već
u renesansi?
Drugi problem zadaje Foucaultovu dokaziva­
nju F. Nietzsche, koji svojim antihumanizmom
probija konzistenciju modernističke episteme
te se s Marxom, Freudom i još nekima pokazu­
je Foucaultovim pretečom. Ali kako netko
može podrivati ideju čovjeka u razdoblju tran­
scendentalne antropologije? Ako bi se priznalo
da može, Foucaultova bi a., koja hoće objaviti
novu epistemu, morala potpisati supstancijal-
ne dugove prošloj epistemi, a samim tim i
kontinuitet s njom. Ako se pak a. ne može
smjestiti u prostor ničeovske »diskurzivnosti«,
kako objasniti Foucaultovu neskrivenu akla­
maciju Nietzscheu?
Ne mogući tako valjano riješiti problem »pre­
sezanja« među epistemama, Foucault odlučuje
uvesti između njih pomalo mistične »procije­
pe« koji ne podliježu njihovim strogim forma­
cijskim zakonima. Tako malo-pomalo prona­
lazi mjesto »transgresivnim autorima« poput
de Sadea, Marxa, Nietzschea, Freuda, Hol-
derlina, Artauda i Bataillea, kojima dodjeljuje
statu s »začetnika diskurzivnosti« (1969).
14
Ubrzo su, naravno, njemu samome isti taj
status, valjano ponukani, dodijelili drugi. (E.
Said 1975; P. Rabinow 1984) Ali zašto bi baš ti
imenovani bili lišeni potčinjenosti diskurziv­
nim pravilima na koju su osuđeni svi ostali? To
je ono što će naposljetku navesti Foucaulta da
u prvoj polovici 70-ih god. zamijeni svoju
arheologijsku metodu genealogijskom.
-* arhiv, diskontinuitet, diskurz, epistema, forma­
cija
ARHETIP
(nj. Archetyp, e. archetype, f. archetype)
Drevni mitski, ritualni, religijski ili simbolički
obrazac radnje* ili odnosa među njezinim su­
dionicima koji se može prepoznati, u širem
smislu, u kolektivnim i individualnim psihič­
kim očitovanjima, a u užem smislu u kakvu
generičkom nizu* književnih djela.
1. Jungova analitička psihologija i Frazerova
antropologija polaze od predodžbe povijesti
kao cikličnog obnavljanja nekih univerzalnih
motiva? simbola* i njihovih shema. Oni se u
prirodnim ritmovima (npr. godišnjih doba)
aktiviraju na dubinskoj razini čovjekova ne­
svjesnog* određujući njegovo svjesno ponaša­
nje i njegovu ukupnu duhovnu proizvodnju. Ta
obuhvatna zamisao, granajući se u raznim
područjima duhovnih znanosti tijekom druge
četvrtine 20. st., imala je u književnoj znanosti
mnogo sljedbenika, ali i važnih preteča, pri­
mjerice među tumačima klasičnih dramskih
žanrova* tzv. kejmbričke antropološke škole s
početka stoljeća. Od 30-ih do 50-ih god. razvija
se među engleskim književnim kritičarima
škola tzv. a rh e tip sk e k ritik e koju svojim
djelima zastupaju npr. M. Bodkin, R. Graves,
J. Campbell, G. Wilson Knight, R. Chase, F.
Fergusson i P. Wheelwright. Ipak, vrhunac je
doživjela istom 1957. godine u bogato razrađe­
noj i kasnije vrlo utjecajnoj koncepciji koju je
kanadski kritičar Northrop Frye predstavio u
svojoj knjizi Anatomija kritike. Ona se obično
smatra manifestom arhetipske kritike.
2. Težeći ujednačavanju kaotičnih kriterija
razvrstavanja književnosti s kojima u uvodu
žestoko polemizira, Frye predlaže nekoliko
klasiflkacijskih perspektiva među kojima se
izdvajaju povijesna, arhetipska i retorička.

U povijesnoj perspektivi on razlikuje pet mo­
dusa* po sadržajnom kriteriju statusnih obi­
lježja njihova junaka u odnosu na druge ljude
i okolinu: mit? romancu, visokomimetični, ni-
skomimetični i ironijski modus. Iako se u
povijesti ciklično smjenjuju, ipak je svaki od
njih vezan za određene okolnosti nastanka,
tako npr. mit za predhomersku grčku i pred-
srednjoyjekovnu europsku književnost, a iro­
nija* za rimsku satiru i književnost našeg
vremena. Izabrani sadržajni kriterij poništava
tradicionalne klasifikacijske opreke stih/pro-
za, usmeno/pisano, duljina/kratkoća te prisi­
ljava Fryea da u svoju tipologiju uvede dopun­
ske odrednice.
Tako on, nadalje, u arhetipskoj perspektivi
razlikuje četiri tipa »generičke priče« po for­
malnom kriteriju kompozicije njihove radnje*
i repertorija njihovih tipičnih likova*: komedi­
ju, romancu, tragediju te ironiju ili satiru. Dok
primjerice romancu u povijesnoj perspektivi,
tj. kao modus, obilježava premoć junaka u
stupnju drugim likovima i prirodi, u arhetip­
skoj perspektivi, tj. kao žanr, karakterizira je
potraga sastavljena od etapa sukoba, borbe i
priznanja junaka, pri čemu su protagonist,
predmet potrage i njezin antagonist neizbježni
akteri.
Napokon, Frye uvodi i retoričku perspektivu u
kojoj po kriteriju medija* prikazivanja* (us­
meni, izvedbeni, pisani) razlikuje ep, dramu i
pripovjednu prozu.
Sto se tiče pripovjedne proze ostvarene u pisa­
nom mediju, ona se po kriteriju autorskog
perspektiviranja predmeta — a njega je mogu­
će provesti vanjskim ili unutarnjim pogledom,
osobnim ili intelektualnim načinom obrade —
dalje dijeli u vrste roman? romanca, ispovijest
i anatomija. Uzmemo li ponovno romancu kao
primjer, ona se sada ispostavlja kao kombina­
cija unutarnjeg pogleda na svijet posredovanog
imaginacijom s načinom obrade usredotoče­
nim na osobu. Ali osim tih četiriju čistih posto­
je, i znatno su zastupljenije, miješane vrste
među kojima središnje mjesto zauzimaju enci­
klopedijski oblici kao Biblija i druge svete
knjige, ab i Bdjenje Finneganovih. Naglasak
na pisanosti pripovjedne proze omogućuje tako
AUTOBIOGRAFIJA
Fryeu ne samo da uključi u svoju tipologiju
dotad zanemarene anatomijsko-eruditske (F.
Rabelais, J. Swift, Voltaire) ili ispovjedne for­
me (Sv. Augustin, J. J. Rousseau), već i da
upozori na hibridnu narav romana koji može
sadržavati opise, izlaganja i dijaloge* nezami­
slive u usmenom mediju epa. Općenito se za
Fryeovu koncepciju može reći da svojom po-
liperspektivnosti i relacionalnom obradom
žanrovskih obilježja razgrađuje romanocen-
tričnost dotadašnje književne teorije i kritike
znatno proširujući njezin standardni interesni
horizont. To ju je i učinilo podobnom za razli­
čite kasnije nadopune i preradbe.
-» genologija, mit, modus, prepoznavanje, žanr
ARHITEKST => INTERTEKSTUALNOST,
MODUS, TEKST
ARHIV
(f. i e. archives, nj. Archiv)
Jedan od pojmova iz repertoara arheologijske
metode M. Foucaulta. Označuje formacijsko
pravilo diskurza? »krovni« niz* njihovih nizo­
va koji podliježe jednako egzaktnom opisu*
kao i sami nizovi. U skladu s Barthesovim
objašnjenjem diskurza (1966) kao nadrečenič-
ne cjeline* koji je i sam »velika rečenica«, on je
epohalna rečenica-kod* koja uokviruje rečeni-
ce-potkodove.
-* arheologija, diskurz, formacija, homologija
AURA => KRITIČKA TEORIJA
AUTOBIOGRAFIJA
(e. autobiography, f. autobiographie, nj. Auto­
biographic)
Pripovijest o vlastitu životu za razliku od
biografije* koja se bavi tuđim životom. Pritom
vlastiti život postaje vrijedan priopćavanja (tel­
lable, W. Labov) iz sasvim drugih razloga nego
tuđi! A. se pojavljuje u duljoj pisanoj formi za
razliku od tzv. osobnih priča* ili priča iz života
koje podrazumijevaju kraće usmeno kazivanje
užeg predmetnog raspona. Ustrojena je s inte­
gralne vremenske distance, koja dopušta pre­
gled nad nekakvom cjelinom* života, za razli­
ku od dnevnika koji se ustrojava u manjim
uzastopnim vremenskim razmacima. Usredo­
15
AUTOBIOGRAFIJA
točena je na unutarnju perspektivu doživljaj-
nog subjekta* u prikazu događaja* i nazora
vezanih pretežito za njegovo iskustvo, za razli­
ku od memoara koji preferiraju širu društvenu
panoramu ocrtanu pretežito iz spoznajne per­
spektive pripovjednog subjekta. Podrazumije­
va kao svoju polaznu situaciju* funkcionalno
izdiferencirano društvo u kojemu životni put
individuuma nije zacrtan njegovim rođenjem
niti slijedi bilo kakav mitski ili religijski obra­
zac te je otvoren potpunoj neizvjesnosti, za
razliku npr. od Ispovijesti Sv. Augustina. Ne
pokorava se pisanim obrascima kao neki su­
vremeni oblici »naručenih« životopisa za prav­
ne, znanstvene ili publicističke svrhe. Polaže
pravo na istinitost jamčeći identitet autora* i
pripovjedača* ili barem autorsko pokriće za
pripovjedačev iskaz* (Ph. Lejeune), za razliku
od tzv. kvaziautobiografske proze (F. Stanzel)
ili fikcionalnih a. koje u prvi plan ističu nepo­
uzdanost pripovjedačeva izvješća. Počivajući
na tjelesnom i vremenskom kontinuitetu in­
stanci doživljajnog i pripovjednog subjekta, i
prava se i fikcionalna a. mogu ipak organizirati
i iz prvog i iz trećeg lica, iako je potonji oblik u
pravoj a. znatno rjeđi i doživljuje se kao ekspe­
rimentalan; u fikcionalnoj možemo navesti
primjer Joyceova Portreta umjetnika u mlado­
sti. Postmoderna kvaziautobiografska proza
(S. Rushdie, D. M. Thomas, J. M. Coetzee)
iskušava u okviru jednog teksta izmjeničan
prelazak iz jedne u drugu perspektivu.
2. A. ulazi u suvremenu teorijsku raspravu na
prelasku s pedesetih na šezdesete godine, us­
poredo s razgradnjom romanocentrične para­
digme teorije proze i izgradnjom interesa za
pripovijedanje* u cjelini njegovih očitovanja.
Već N. Frye (1957) skreće pozornost na njezi­
nu sklonost povezivanju s drugim proznim
formama: s proznom romancom (T. De Quin-
cey), anatomijom (S. Kierkegaard) ili roma­
nom* (L. Sterne), što čini njezina obilježja
gipkima i otežava jasno razgraničenje. A. do­
vodi u središte teorijskog interesa upravo či­
njenica da moderni roman poseže za nekim
njezinim osobinama radi ovjerovljavanja* vla­
stita izvješća (u tradiciji tzv. dokumentarne
proze) kao što ona opet, u autoreferencijskoj
16
maniri svojstvenoj romanu, razotkriva fikcio-
nalnost vlastite priče? Tome se, ipak, morao
pridružiti stanovit broj okolnosti koje su tran­
sformirale spoznajno polje* suvremene teorije:
1. Lacanovo upisivanje jezika* u nesvjesno*
što je preosvijetlilo genezu »autobiografskih«
izvještaja pacijenata, 2. Benvenisteovo otkriće
»ja« kao instance diskurza* upregnute u odnos
prema »ti« i »on«, 3. mikroanaliza konverzacije
(u Sjedinjenim Državama E. Schegloff, G. Jef­
ferson, H. Sacks, W. Labov; u Njemačkoj U.
Quasthoff, E. Giilich, W.-D. Stempel) koja je
upozorila na složeni splet prava, dužnosti i
obveza u situaciji koja generira priču o vlastitu
životu, 4. lingvističko-pragmatičko razlikova­
nje iskazivanja od iskaza (0. Ducrot) s poslje­
dičnim podvajanjem komunikacijskog od ko-
municiranog subjekta i daljnjim raslojavanjem
potonjeg, 5. sociologijsko istraživanje društve­
ne konstitucije osobnog identiteta kao inte­
gralnog »modela za javnost« inače disparatnog
subjekta (E. Goffman, M. Foucault, P. Bourdi-
eu), 6. razotkrivanje mehanizama upisivanja
institucijskih okolnosti proizvodnje diskurza u
njegovu konstrukciju prošlosti u modernoj te­
oriji historiografije (M. de Certeau, D. LaCa-
pra) itd. Time su ujedno ocrtane perspektive
unutar kojih se artikulirala suvremena raspra­
va o a. ne samo kao o žanru* ili žanrovskoj
porodici, već isto tako kao o prešutnom obiljež­
ju svekolikog diskurza (autoreferencijalnost*).
3. Pojam posebno snažno obilježuje jednu fazu
u razvitku feminističke kritike* (1970ff) kada
se a., shvaćena bilo kao posebna bliskost izme­
đu autora i središnjeg lika ili pak između
autora i teksta, proglašavala autentičnim žan­
rom ženske proze koji jedini može odraziti
povlasticu ženskog spola: neposredan doticaj
sa životom. Neposrednost ženskog autorstva u
žanrovima a. i pisma navodno oslobađa od
autoritarnih stega muški obilježenih pojmova
autora, djela i umjetnosti. Na isti se način
autobiografijski iskaz kritičkog teksta držao
neobilaznom demokratsko-etičnom gestom
objelodanjivanja pristranosti kritičarske pozi­
cije. Budući da je potonja uvjetovana prije
svega životnim iskustvom, kritičarke se osje­
ćaju pozvanima da to iskustvo iznesu u auto­

biografskom obliku. »Važnost tog načela ne da
se precijeniti: ono ostaje jednom od temeljnih
pretpostavki bilo koje feminističke kritike do
danas.« (T. Moi, 1985)
4. Ostaje otvorenim pitanjem do koje se mjere
ograničenja našeg kritičarskog polazišta mogu
razotkriti s pomoću autobiografskog iskaza.
M. Foucault je u Volji za znanjem (1976)
naprotiv branio tezu po kojoj je poticaj na a.
egzemplarni mehanizam tzv. kapilarne kon­
trole društva. Ona je naime najdjelotvornija
upravo ondje gdje stvara privid oslobođenja
čovjeka; dok vjeruje da mu iskaz omogućuje
»povratak k sebi samome«, pojedinac se u činu
»izlijevanja svoje duše« pretvara u upotreblji­
vu »životinju koja se ispovijeda« ibete d ’aveu).
5. Još je radikalniji diskontinuitet* između
autorova ja i njegove a. postulirao P. de Man u
eseju A. kao obezličavanje (1984). On drži a.
oblikom samoponištavanja, a ne samoizraža-
vanja. A. je ta koja određuje život, a ne obrnuto.
No, ironijom okolnosti, nakon otkrića njegova
mladenačkog kolaboracionističkog razdoblja u
nacističkoj Belgiji, »njegove ideje o autobiogra­
fiji kao obezličavanju počele su se gledati ne
kao nezainteresirani teorijski iskazi, već kao
zloslutni i pomnjivi činovi samozaštite kojima
je pokušavao izbjeći/isprazniti svoje povijesno
ja«. »Autobiografija kao obezličavanje postala
je obezličavanjem kao autobiografijom... tekst
i autor ujedinili su se pod znakom njihova
razjedinjavanja«. (S. Burke, Sm rt i povratak
autora, 1992) Podvajanje živog i pisanog su­
bjekta* tako zacijelo problematizira a. kao
žanr* ali je još nipošto ne dokida. Imajući
možda na umu upravo Barthesov eksperiment
Roland Barthes o Rolandu Barthesu (1975),
Derrida je u jednom komentaru* zaključio:
»Suočeni smo s podvajanjem autos, podvaja-
njem autobiografijskog, ali to ne znači da smo
prisiljeni potpuno rastvoriti vrijednost autobi-
ografijske priče. Umjesto toga valja je pre-
strukturirati drukčije na osnovi projekta koji
je također biografijski ili tanatografijski«.
(1982) Motrenje sama sebe očima biografa,
naime, moglo bi biti povezano s Barthesovim
pitanjem »Zašto ne bih govorio o sebi samome
kada to ’sebi’ više nije ’ja ’?« Tanatografijski bi
AUTOPOIEZA
pak pogled mogao referirati na Barthesovu
rečenicu »Govorim o sebi samome kao da sam
manje ili više mrtav«. Naposljetku, Derridaova
opaska o cijepanju granice koja dijeli autorsko
tijelo od korpusa, tako da ona sad prolazi i kroz
jedno i kroz drugo »u skladu sa zakonima koje
tek počinjemo razabirati« — precizno opisuje
izazov što ga Barthesov pokus »pretvaranja
pisanja tijela u tijelo pisanja« upućuje autobio-
grafijskom žanru.
-» autoreferencijalnost, biografija, izraz, priča, su­
bjekt
AUTOMATIZACIJA
(r. avtomatizacija, f. automatisation, e. auto­
matization)
Pojam koji umjetnici i teoretičari avangarde u
prvim desetljećima dvadesetog stoljeća vezuju
za receptivne mehanizme i ukus konvencional­
nih potrošača umjetnosti. A. tvori vrijednosnu
normu* spram kojoj avangardna umjetnost
teži izgraditi otklon* učincima* očuđavanja*
(iostranenie; Sklovskij) ili potuđenja (Verfrem-
dung-, Brecht). Objašnjenju književne evoluci­
je u parametrima a. i dezautomatizacije, ka­
rakterističnom za završnu fazu ruskog forma­
lizma* i za Prašku školu* njemački je estetičar
recepcije* H.-R. JauB (1970) zamjerio meha-
ničnost i ređukcionizam. Njegov kolega W. Iser
(1976) primjenjuje pojam a. za tehnike »olak­
šavanja« čitateljske recepcije kojima se djelo*
mora suprotstavljati nagoneći recipijenta na
zauzimanje viših, kompleksnijih razina!
-» konvencija, norma, očuđavanje, otklon, prepo­
znavanje
AUTOPOIEZA
(nj. Autopoiesis, e. i f. autopoiesis)
Pojam čileanskih biologa i neurofiziologa H.
Maturane i F. Varele (1982) kojim oni opisuju
opće načelo organizacije svih živih bića kao
rekurzivno-omčasto samouspostavljanje i sa-
moodržavanje njihovih sastavnih dijelova iz
povratne djelatnosti samih tih dijelova. Riječ
je o tako fundamentalnom ponovnom uvođe­
nju (re-entry) (spoznajnih) rezultata procesa u
sam taj (iskustveni) proces, da sistem* u razli-
kovnosti svojih dijelova zapravo jedino njemu
duguje svoj nastanak (emergenciju) i stalnu
17
AUTOPOIEZA

reprodukciju. Bazična autoreferencijalnost? 3 .1 funkcioniranje se književnih sistema može

potpuna okrenutost sistema prema samome tumačiti na autopoietički način. Priključak za
sebi, određuje onda u potpunosti i njegovu tu primjenu u dosadašnjim je pokušajima tvo­
razmjenu s okolinom, odakle on preuzima rilo Luhmannovo objašnjenje a. svijesti. (1987)
samo one tvari i energiju koje potrebuje za Kao u svakom autopoietičnom procesu, izvodi
svoju a. i kojoj vraća samo one tvari i energiju tu Luhmann, tako i tu valja izdvojiti dio koji se
koje su mu za tu a. suvišne. U tom smislu, kao promatrač (rezultat procesa) »pregiba«
zatvorenost sistema tumači se kao konstitutiv­ nad ostale dijelove kao promatrane (sastavne
na pretpostavka za njegovu otvorenost. Pritom dijelove procesa), da bi tim promatranjem*
M aturana i Varela drže da njihova teza vrijedi odnosno opisom* odredio njihovu specifičnost.
samo za žive, a ne i za socijalne sisteme koji se Promatrača Luhmann naziva misao, a proma­
doduše, po njihovu nazoru, sastoje od interagi- trane dijelove predodžbama, no ta je razlika
rajućih živih sistema, ali sami operiraju na samo privremena jer će već u sljedećoj fazi
drugi način. procesa misao postati predodžbom — kada
1. Teza je osamdesetih godina doživjela bogatu bude podvrgnuta promatranju od strane nove,
recepciju, diskusiju i razradbu ne samo u ma­ predstojeće misli. Misao naime otkriva kod*
(Luhmann to zove provedbenom razlikom?
tičnim strukama svojih autora, nego i u filozo­
Leitdifferenz) kojom njoj prethodna misao mo­
fiji, psihijatriji i sociologiji. U književnu je
tri svoju prethodnicu i takvim razotkrivajućim
teoriju dospjela preko Luhmannove obnovlje­
razdvajanjem predmeta (Fremdreferenz ili re­
ne teorije sistema. U Socijalnim sistemima
fe ren c e na nešto drugo) od načina motrenja
(1984) Luhmann ne samo što, protiv izričite
(iSelbstreferenz ili referencije misli na samu
opomene autora, tumači kao autopoietične
sebe) pretvara tu misao u predodžbu. Prvo što
upravo socijalne, već isto tako i psihičke i
tu valja uočiti jest da je razlika između pred­
nervne sisteme uvodeći time istodobno u tuđu
meta i načina promatranja, koja tvori srž
i u svoju teoriju radikalan obrat. Pritom on
predodžbe, rezultat jedinstva promatranja tzv.
apstrahira pojam a. do te mjere da u njega drugog reda kao operacije koju izvodi misao.
može uvesti potrebne specifikacije u primjeni Drugo što valja uočiti jest daje ta objedinjava-
na različite vrste sistema. Tako je npr. jedini­ juća promatračka operacija misli, kojoj ona
ca* psihičkog sistema koja uspostavlja sebe u duguje svoj status, i sama rezultat neke pro­
rekurzivnom procesu a .predodžba odn. misao vedbene razlike, ali takve koju misao ne može
(kasnije se Luhmann vraća na neutralniji Hus- reflektirati na samoj sebi jer se njezino proma­
serlov pojam intencionalnog akta), dok je ista tranje iscrpljuje na prethodnoj misli. Luh­
takva jedinica socijalnog sistema komunikaci­ mann uprizoruje to »sljepilo« misli time što je
ja* (nasuprot radnji* koja je to mjesto zauzi­ prikazuje okrenutom leđima u smjeru kreta­
mala u prethodnoj paradigmi teorije sistema). nja odnosno potpuno izloženom promatranju
To drugim riječima znači da se socijalni si­ sljedeće misli koja će je razotkrivanjem njezina
stem* održava jedino tako što samorefleksivno koda pretvoriti u predodžbu. Proces svijesti
priključuje komunikaciju na komunikaciju, obilježen je trajnom razgradnjom svojih doga­
dok psihički, nervni i organski sistemi (a to đaja.
znači čovjek!) — u tradicionalnoj paradigmi 4. Tu je analizu iskoristio njemački anglist D.
društvenih znanosti njegovi sastavni dijelovi Schwanitz da bi s pomoću nje obrazložio odnos
— ostaju u njegovoj okolini, priskrbljujući pripovijedanja* kao promatračkog elementa
doduše nužne tvari i energiju. Bez psihičkog bi procesa prema priči* kao promatranom ele­
sistema (svijesti) komunikacija bila nemoguća, mentu procesa u pripovjednom tekstu? (Teori­
ali su, premda strukturno spojeni, psihički i ja sistema i književnost, 1990) Moderno pripo­
socijalni sistem zbog njihove bazične samore- vijedanje (tj. roman*) započinje po njemu ono­
ferencijalnosti ipak jedan drugome nedostu­ ga trenutka kada se priča u očima čitatelja
pne okoline. prestane podudarati sa stvarnosti te stane

18

upućivati na samu sebe, tj. na svoju žanrovsku
pripadnost. To se prvi put zbiva u Don Quijo-
teu gdje se razlika između priče (utjelovljene uQ . Koliko god se samorazumljivim danas činio,
Don Quijoteu zadojenom viteškim romanca­
ma) i stvarnosti (utjelovljene u prizemnom
Sanchu Panzi) uvlači u samu priču. Prokazu­
jući nerealističnost vitezove »romantične« vi­
zije stvarnosti, romansijerski pripovjedač po­
tvrđuje vlastitu realističnost odn. podudarnost
vlastitog promatranja sa stvarnosti. To se po­
tvrđivanje odigrava postupkom samoisključi-
vanja ili invizibilizacije, jer pripovijedanje? baš»duhovni supstrat« djela kao rezultat uložena
kao ni u a. svijesti misao, ne može problemati­
zirati samo sebe. To mora učiniti drugo pripo­
vijedanje u a. književne povijesti* obilježenoj
trajnom razgradnjom proizvedenih pripovjed­
nih tekstova i njihovim devalviranjem u priče.
Schwanitz prepoznaje taj trenutak istom u
Tristramu Shandyu engleskog romansijera L.
Stemea, gdje se u priču sad uvlači razlika
između pripovijedanja i priče (umjesto, kao
prije, između priče i stvarnosti), i to na taj
način što Tristram Shandy-pripovjedač pripo­
vijeda o pripovjedačkim mukama TS-junaka.
Muke proistječu iz »sljepila« svojstvenog sva­
kom pripovijedanju koje zbog svoje potpune
usmjerenosti na priču nije u stanju reflektirati
ograničenost vlastite situacije te malo-pomalo
tone u apsurd. To vrijedi podjednako za Tri-
stramova oca koji piše odgojnu knjigu namije­
njenu sinu, pri čemu ritam pisanja uvelike
kasni za ritmom sinovljeva odrastanja oduzi­
majući tako knjizi njezinu temeljnu svrhu, kao
i za Tristram a koji, vođen idealom iscrpnosti,
troši za rekonstrukciju prvoga dana svojeg
života godinu dana pripovijedanja. Tristram
Shandy tako otkriva konstitutivnu naknad-
nost pripovijedanja priči odn. nemogućnost
priče da sustigne pripovijedanje. »Ispričano je
s gledišta pripovijedanja uvijek prošlost, a
pripovijedanje je s gledišta ispričanog uvijek I To je u romantizmu dovelo do sljedećeg para­
budućnost.« Budući da to otkriće dovodi u
pitanje vjerodostojnost* pripovijedanja, ono se
ponovno mora invizibilizirati tako što će se
predstaviti prirodnom posljedicom priče umje­
sto njezinim uzrokom. To se zbiva u realistič­
kom romanu, itd.
-> autoreferencijalnost, komunikacija, promatra­ a. nad djelom. Ono se stalo motriti kao puka
nje, sistem
AUTOR
AUTOR
inj. Autor, r. avtor, f. auteur)
pojam a., udružen s pojmom djela? ulazi u
uporabu kao gospodarstveni i pravni regulativ
književnog tržišta tek potkraj 18. stoljeća. Sve
dok je slovio samo kao vlasnik rukopisa, a. se
nije mogao zaštititi bilo od svojevoljnog pre­
krajanja toga vlasništva ili od njegova preti­
skavanja od trenutka njegove prodaje izdava­
ču. Stoga se pojam autorskog vlasništva širi na
intelektualnog rada, što znači da, jedanput
dovršeno, djelo više ne može promijeniti vla­
snika, već se vlasništvo (u značenju autorstvo)
može jedino ustupiti na korištenje. Ono je
odsad trajno upisano u formalnim vlastitosti­
ma djela, u individualnoj svojstvenosti njegova
uobličenja. J. G. Fichte i G. W. F. Hegel
preuzeli su i sustavno razradili pojam a. kao
začetnika djela? koji je do danas očuvao pravnu
valjanost. (G. Plumpe 1979,1981,1988)
2. Institucionalizacija književnog tržišta je ta­
kvim, konstitutivnim povezivanjem djela s a.
presudno odredila estetičku refleksiju o speci­
fičnosti književnosti? koja je u drugoj polovici
18. st. pratila svojim instrumentarijem postu­
pno osamostaljivanje književne komunikacije*
od religijskih, moralnih ili znanstvenih normi?
Budući daje u Engleskoj taj proces gotovo pola
stoljeća prethodio drugim zapadnim zemlja­
ma, ne začuđuje što već u Youngovim Nagađa­
njima o izvornom sastavu (1759) možemo pro­
naći apologiju individualnom stvaralačkom ge­
niju. Tu se tvrdi da on, za razliku od učenjaka
koji posuđuju jedan od drugog, jedini ima
pravo na the noble title o f an author. Tako je
autorska individualnost postala jamcem knji­
ževne autonomije djela. (Plumpe 1981)
doksa: budući da je in-dividuum po samoj
definiciji toga pojma nedjeljiv, svaka komuni­
kacijska raspodjela njegove supstance drugima
znači iznevjeravanje. A. ostaje a. samo ukoliko
se uskraćuje društvenoj komunikaciji! Time je
bila osigurana dugotrajna i načelna prednost
izvedenica nečega važnijeg— autorske biogra-
19
 AUTOR

fije? autorova karaktera, autorova talenta, au­ j odvojiti ono što se npr. još u Stanzelovoj kate­
torske intencije? stila* itd. — što je istom goriji autorske pripovjedne situacije neo-
trebalo dokučiti pomnim istraživanjem i osmi- \ pravdano pojavljuje zajedno. No za razliku od
\ šljavanjem tragovaJTaj neiskazivi individual- i potonjeg strukturalističkog tumačenja impli­
\ ni višak ostaje sve do naših dana ključnom citnog a. kao čitateljskog konstrukta izvedenog
i odrednicom književne umjetnine ne samo u iz cjeline* pripovjednog teksta? Booth još raža­
[estetici? već npr. i u hermeneutici? koja dan­ li hire u implicitnome a. jednokratan i intencio-
d a n a s predbacuje strukturalizmu* zadržava­ nalan upis uvjerenja stvarnog (konkretnog,
nje na »zajedničkom dobru« književne struk­ [historijskog) a.
ture* lišeno neophodnog ulaženja u »individu­ Dok se za Bootha rekonstrukcija autorske )
alnu bit« umjetničkog. (Plumpe 1988) nazočnosti u tekstu usmjerava prema njego­
' 3ČPrema kraju devetnaestog stoljeća pojavlju­ vim manje ili više svjesno upisanim ideologij-
j e se težnja za povlačenjem a. u korist djela. skim uvjerenjima i općenito svjetonazoru, za

£
/Flaubertovu^doktrinu o bezličnosti a. radikali­ ' ,-P. Sartrea) a. poglavito dolazi do izražaja
zira S. Mallarme, koji već govori o iščeznuću a. nesvjesno ostavljenim stilskim tragovima nje­
Na povezivanje djela s a. okomio se i(M. Prousl^ gove individualnosti. »Najobjektivnije što pi­
koji u svojoj polemici protiv »oca biografizma« sac može o sebi ponuditi zacijelo je njegova
C. A. Sainte-Beuvea (1909) ustvrđuje da nje­ nevidljiva, samo oćućena prisutnost.« Ona se !
gova »metoda ne priznaje ono čemu nas uči dakle kao »neznačenjski element jezika« može j
nešto dublje druženje sa sobom: da je neka
jedino oćutjeti ili đivinirati, ali ne i spoznati,1
knjiga, proizvod drugog ja, a iie*bnog što ga
iskazati, konceptualizirati. Zato je čitatelj nei-
očitujemo u svojim navikama,"ITdruštvu, u
zbježno sukreator značenja koje pripisuje a.
-Isvoiim porocima«. U a. tako obitava »mnoštvo
naslojenih osoba«: »Tvar naših knjiga, tvar 4. Strukturalisti prekidaju svaku vezu između
naših rečenica mora biti netvarna, ne preuzeta stvarnog i implicitnog a. objašnjavajući poto­
iz stvarnosti, već i same naše rečenice i epizode njeg kao neutralno organizacijsko (a ne više
moraju biti sačinjene od prozirne supstance aksiologijsko, etičko ili stilsko!) žarište teksta
naših najboljih m inuta kada smo mi izvan iz kojeg se razvijaju sve njegove instance. On
stvarnosti i sadašnjosti.« pak potražuje implicitnog (odn. idealnog ili
Iz te je argumentacije razvidno da početkom uzornog ili arhi- ili super-) čitatelja kao jedini
stoljeća ne nestaje a. kao takav, već da empirij­ položaj s kojega tekst može biti pročitan kao
ski, personalni a. ustupa mjesto transcenden­ estetička činjenica. Karakteristična je u tom
talnom načelu estetičke ovjere književnog tek­ smislu Lotmanova revizija bogate ruske tradi­
sta. U skladu s time stoje i teze Nove kritike* cije razmatranja lika autora (avtora obraz, V.
j i ruskog formalizma? koje se opiru samo bio- Vinogradov) kao društveno-kulturalne, svje-
j grafskom a., ali ne i a. kao odredbenom načelu tonazome, povijesno i žanrovski specifične
v djela. Na istoj toj crti prepoznajemo posj kategorije. Nakon strukturalističke sanitari-
američkog kritičara, hermeneuta/KJD, zacije ona znači još samo umjetničko gledište
~ cha ml.k Valjanost u interpretaciji, 1967) o a. teksta koje ravna estetičkom recepcijom? Iako
kao jamstvu objektivnosti značenja* djela. odlučno prebacuju analitičko težište na tekst?
Njegov pak kolegčfVVTBooth\{Retorika umjet­ ipak je očito da strukturalisti i taj pojam
ničke proze, 1961), Kao izdanak neoaristotelov- objašnjavaju privilegiranjem nekakva neiska-
ske Cikaške kritike? drži da djelo podrazumi­ zivog »individualnog viška« koji fokusira sve
jeva a. prije svega svojim moralnim i vrijedno­ što je u tekstu iskazano. Zbog toga se tekst,
snim opredjeljenjima. On naziva takva a j m : umjesto »grobarom« kao što je na razini ma­
plicitnim aji Takvim se pridjevom želi nagla­ nifesta bilo smjerano, svojim transcendental­
siti razlika prema eksplicitnosti pripovjedača nim horizontom* očituje prikrivenim nado-
koji u tekstu izravno dolazi do riječi te pažljivo mjeskom a.

20
 AUTOR

5.)to se bitno ne mijenja niJ^Barthesovom\ tak u tekstu, 1973) Taj novi a. »nije (građanska,
poststrukturalističkom proklamacijom smrti moralna) osoba, on je tijelo... Jer ako Tekst,
a. (1968), navodno izazvane njegovim utapa­ (...) razoritelj svakog subjekta, sadrži subjekt
njem u anoniman protok pisanja* (ecriture). vrijedan ljubavi, onda je taj subjekt raspršen
Francuski je kritičar bio prvi put uveo potonji poput pepela što ga bacamo u zrak nakon
pojam još u ranoj raspravi Nulti stupanj pisa­ nečije smrti...« {Sade Fourier Loyola, 1971)
nja (1953), gdje »bijelo p.« (ecriture blanche) Riječ je dakle samo o hijastičkom izvrtanju
tumači kao znamen oslobađanja modernog prioriteta karakterističnom za sve revolucije:
pisca od buržoaskih načina izražavanja, a sa­ djelo prethodi životu (kao u Derridaa pisanje
mim tim i od etabliranih društvenih vrijedno­ govoru*) i upravlja njime! »Život samo opo­
sti. Takvo se pisanje upravo svojom bezbojno- naša knjigu, a knjiga je puko tkanje znakova,
šću predstavlja mladome Barthesu kao emi­ izgubljeno, beskonačno odgođeno oponaša­
nentno političan čin jer odbija uobičajenu mo­ nje«. (Sm rt autora, 1968) Znakovito je da
dalnu i stilsku identifikaciju a. objašnjenje toga tkanja kao neumorne trans-
Potkraj šezdesetih god., međutim, njegovo je gresije postavljenih ograničenja ponovno ne­
odbacivanje dominantna sartrovskog modela hotice pribjegava povlaštenim obilježjima a.
slobodne autorske individualnosti bilo potkri­ »Barthes tretira opus kao simultani inter-
jepljeno još i općim uvjerenjem da »cilj huma­ tekst, prostor kojim se krstari naprijed i natrag
nističkih znanosti nije da stvore, nego da ra­ bez progresivnih odgovornosti... opus postaje
stvore čovjeka«. (C. Levi-Strauss, Divlja misa- arenom ili elipsom u kojoj je sve rapsodično,
o, 1962) Stoga Barthes, u godini revolucio­ ništa sekvencijsko, u kojoj se teme, prijelazi,
narnih studentskih gibanja, radikalizira svoju ideje previjaju jedne nad druge kao lajtmotivi.«
emancipatorsku tezu gradeći je u analogiji s (Burke) U njegovoj viziji pisanje tijela postaje
Nietzscheovom objavom »smrti boga« iz Vesele tijelom pisanja.
znanosti. I kao što je svijet u Nietzschea na (jj. Na tu je skrivenu transfiguraciju negdašnjih
znak smrti boga »otvorio svoje more«, tako se pojmovnih obilježja, -a^. u biežnu kategoriju
i tekstt u Barthesovu tumačenju, na znak pisanja upozorio/M . FoucaultJ »Čini se da
smrti a. s olakšanjem oslobađa stega »jedin­ pojam pisanja prenosi empirijske značajke au­
stvena teologijskog značenja«. tora u transcendentalnu anonimnost«, bilježi
Ali teologizacija a. upozorava da Barthes ope­ on u raspravi Sto je autor? (1979), opominjući
rira devetnaestostoljetnim, a ne dvadesetosto- daje to neizbježan učinak nekritičnog odbaci­
ljetnim pojmom budući da se ni u praksi ni u vanja pojma kojemu bi se morala priznati
teoriji našeg stoljeća (Nova kritika* ruski for­ barem promovirajuće-klasifikacijska funkcija.
malizam* Bahtin, Praška škola*) a. nije prida­ Zapravo on u toj raspravi izlazi ususret kriti­
vala takva uloga. »Barthesov je Autor metafi­ kama koje su u međuvremenu bile iznijete u
zička apstrakcija, platonski tip, fikcija apsolu- povodu njegovih Riječi i stvari (1966), utjecaj­
ta.« (S. Burke, Sm rt i povratak autora, 1992) ne studije gdje je bila prvi put jednoznačno
Upravo time što konstruira a. na tako teo- oglašena »smrt čovjeka«. Pod »čovjekom« se tu
centričan način, Barthes opravdava svoj čin* mislilo na konstrukt humanističke ideologije
usmrđivanja. No ubojstvo je tu, kao u Kristovu iniciran nacrtom Kantove antropologije oko
ili Dionizovu slučaju, samo preduvjet uskrsnu­ 1800. god., dakle u vrijeme nastanka moderni­
ća: »On samo treba vidjeti sebe kao biće na stičke episteme? Toj se epistemi, obilježenoj
papiru, a svoj život kao bio-grafiju (u etimolo­ transcedentalno-empirijskim dvojstvom koje
gijskom smislu riječi), kao pisanje bez referen­ je nametnulo dijalektično mišljenje, u Riječi­
ta, kao tvar sazdanu od sveze, a ne od filijacije«. ma i stvarima najavljuje oproštaj: »Danas više
(S/Z, 1970) »Jer u tekstu«, proklamira Barthes nije moguće misliti drukčije nego iz praznine
u ulozi čitatelja, »ja želim autora: ja trebam koju je ostavio nestanak čovjeka«. To znači da,
njegovu figuru... kao što on treba moju«. (Uži­ ako je dijalektika privilegirala subjekt i konti-

21
AUTOR
nuitet, arheologija* ističe u prvi plan epistemu
i diskontinuitet*: koliko su episteme u sebi
stroge i homogene, toliko su one među sobom
nepovezane i heterogene. »Arheologija je radi­
kalni raskid s antropologizmom, ona prekora­
čuje granice te ere. Ali ono što ona ne kaže jest
da, da bi prekoračila te granice, ona mora
prekoračiti formalne uvjete koji diktiraju svim
drugim diskurzima temelj i granicu njihove
mogućnosti. Epistema mora biti opisana s
gledišta kakve idealne izvanjskosti. Samo iz
mističnog i povlaštenog kontinuuma stranog
svim epistemama može arheolog obuhvatiti,
opisati i predstaviti diskurzivnu povijest...« (S.
Burke) Tako je Foucault u Riječima i stvarima
prisiljen pridržati za svoju promatračku pozi­
ciju ono obilježje »individualnog prekoračiva-
nja zadanih okolnosti« koje je htio pokopati
zajedno s humanističkom utvarom »čovjeka«.
»Njegov je diskurz iznad svih diskurza, jedino
mjesto s kojeg se mogu otkriti pravila formaci­
je četiriju stoljeća pisanja. Stoga Foucault ne
može izbjeći da postane autorom svojega tek­
sta« iako je »pojam subjekta kao utemeljitelja
navlačio na sebe njegova najupornija i najtraj­
nija negodovanja«. (Burke)
Da bi izbjegao upadljivoj povlaštenosti takve
svoje uloge? Foucault sada u svojoj raspravi
uvodi pojam »začetnika diskurzivnosti«, kojim
širi neopravdanu suženosf svoga prethodnog
pojma a. i pronalazi sebi »društvo odabranih«
(u koje će ga poslije doista i svrstati npr. Said
1975, Rabinow 1984). Novi pojam naime pokri­
va one a. koji potpisuju mnogo više od teksta,
knjige ili djela — tj. transdiskurzivne teorije,
tradicije ili discipline. Slučaj je to npr. s Home­
rom, Aristotelom ili crkvenim očima, a u mo­
derno doba s Marxom, Freudom i Nietzsche-
om. Začetnici postavljaju koordinate u kojima
se razvija jedan diskurz, tako da se sve što se
u njemu poslije dogodi atribuira tom početku i
time transformira samu diskurzivnu praksu?
No dok sjedne strane uvodi takve metaautor-
ske figure, Foucault s druge strane bez osjećaja
proturječja i dalje arheologijski istražuje uvje­
te »u kojima se nešto kao autor može pojaviti
u poretku diskurza«. Nije ga Deleuze (1986)
naočigled takvih nesuglasja bez razloga na­
22
zvao »romantičarskim pozitivistom«! Što se
tiče uvjeta omogućavanja, autorovo ime ome­
đuje polje* a u to ra -fu n k c ije kojim društvo
regulira status i recepciju određenog diskurza?
kroti snagu njegove subverzivnosti i minimali-
zira nepredvidljivost njegovih značenjskih uči­
naka? U tom smislu a. je, kao i djelo, jedan od
unutarnjih mehanizama diskurzivne kontro-
le/isključivanja? koji je funkcionirao različito u
raznim povijesnim razdobljima, a varira u
načinu operiranja i od diskurza do diskurza. To
ga čini podobnim za tipologiju i za povijesnu
analizu* diskurza.
7. Čak i da zanemarimo »začetnike diskurziv­
nosti« (kao što čini većina komentatora Fouca-
ultove »destrukcije subjekta«: npr. Sheridan
1980, Major-Poetzl 1983, Racevskis 1983), već
sam Foucaultov pojam diskurza preuzima onaj
»mistifikacijski višak« svojstven pojmu a., za
koji je on pronicavo otkrio da se skriva u
Barthesovu pojmu pisanja. Istovjetan »povra­
tak potisnutog«, znakovito, zahvaća i žestoke
feminističke pokušaje svrgavanja autorskog
autoriteta. U njemu, naime, feminističke kri­
tičarke prepoznaju jednu od najjačih utvrda
patrijarhalne kulture, njezino »faličko ja«. U
crti koja vodi od teksta prema a. ta suvremena
književnoteorijska škola razabire vladajuću
očinsku genealogiju? No, s druge strane, femi­
nistička kritika uopće ne dovodi u pitanje
autorstvo ženskih tekstova, i to zbog nedostat­
no obrazložena uvjerenja da ono nije teksto­
vima svjesno nametnuto, već je s njima nekako
»prirodno (nesvjesno) sliveno«. Tako se ho-
mogenizirajuće »transcendentalno označe­
no*« vraća na razini »ženskog pisanja«.
8. Taj opetovani povratak upozorava na otpor­
nost pojma a. u odnosu na svaki pokušaj
njegova dokidanja u kakvoj nadređenoj cjelini*
i objašnjava skeptični komentar U. Jappa
(1988): L ’A uteur est mort. Vivel’auteur. Pojam
a. morat će se usvojiti kao sastavni dio siste­
ma* književnosti? i to upravo onaj dio preko
kojega on aktivno komunicira s pravnim, gos­
podarstvenim, moralnim ili odgojnim siste­
mom. Koliko je u tome istine, pokazuje nedav­
ni »slučaj de Man« koji je, nakon otkrića
kritičareve kolaboracionističke mladosti u Bel­

giji, silovito potresao američku teorijsku sce­
nu. Može li autorov život imati utjecaja na
ocjenu njegova djela, napose u svjetlu činjenice
da se taj a. cijelo vrijeme tvrdokorno zauzimao
za eliminaciju biografskog subjekta iz teksta?
»Moja je poanta da je bio potreban takav
groteskni scenario ne bi li prisilio teoriju na
priznanje daje načelo autora uvijek bilo djelat­
no, da autor nikad nije nestao. Pojam se autora
ne bi bio mogao nam etnuti kritičarskoj pozor­
nosti u toj situaciji da nije uvijek i posvuda —
de facto i de jure — bio aktivan i otporan na
teorijsko potiskivanje.« (S. Burke, Sm rt i po­
vratak autora, 1992)
-* autobiografija, djelo, opus, pisanje, subjekt
AUTOREFERENCIJALNOST
(f. autoreference, e. autoreference, nj. Selb-
streferenz)
Dimenzija kojom iskaz* ili tekst* upozorava na
situaciju? kontekst* ili subjekt* vlastita iska­
zivanja, na vlastitu kompoziciju? strukturu?
kod? propozicijsku ili žanrovsku pripadnost;
općenito, dakle, kojom tematizira neka svoja
obilježja.
1. A. postaje predmetom suvremena teorijskog
interesa u sklopu tzv. logičkih paradoksa*
među kojima je valjda najpoznatiji »Krećanin
Epimenid kaže da svi Krećani lažu.« B. Russell
je (1905) pokušao riješiti paradoks uspostavlja­
njem hijerarhije logičkih razina* pri čemu više,
tzv. metarazine ne bi podlijegale kvalifikaciji
od strane nižih razina, nego samo obrnuto (tj.
ako svi Krećani lažu, čini to i Epimenid). To
znači da bi rješenje »kretskog« paradoksa bilo
da iskaz nije istinit, jer niža razina to više ne
bi mogla osporiti (u smislu: ako Epimenid laže,
onda Krećani govore istinu, pa bi iskaz morao
biti istinit, itd.). Rješenje međutim pretpostav­
lja da se može utvrditi najviša razina koja bi
kvalificirala sve razine ispod sebe i to začudo
ostaje prešutnom pretpostavkom* npr. ne sa­
mo rane, već i kasne Wittgensteinove koncep­
cije jezika. Pretpostavku je matematičar K.
Godel kasnije osporio.
2. Strukturalisti ipak (s Russellom) inzistiraju
na mogućnosti odvajanja bazičnih od metara-
zina. To je, među ostalim, razvidno u Jakobso-
AUTOREFERENCIJALNOST
novoj shemi funkcija jezične poruke* (1960)
gdje metajezična funkcija* kojom poruka refe­
rira na svoj kod* i poetska funkcija* kojom ona
referira na samu sebe dobivaju odvojen tre­
tman. Tumače je najviše zbunjivala formulaci­
ja »usmjerenost prema poruci kao takvoj« ko­
jom je Jakobson zapravo želio izbjeći autorefe-
rencijski status za poetsku funkciju pripisujući
ga isključivo metajezičnoj funkciji. Dok poto­
nja operira s pomoću tzv. prebacivača (shifters)
koji pripadaju mećatekstnoj razini teksta, prva
operira preuređivanjem odnosa metonimijske
bliskosti* u odnose metaforičke sličnosti*
među gramatičkim jedinicama* samog teksta.
Gramatika* je za jezik? baš kao i geometrija za
slikarstvo, uživala u Jakobsonovim očima sta­
tus »divne nužnosti«, »okosnice i muskulature
jezika«. Ona je za njega ustvari bila izjednače­
na s jezikom, tako da »usmjerenost prema
poruci kao takvoj« valja razumjeti kao usmje­
ravanje čitateljeve pozornosti na gramatičku
strukturu poruke. Metajezična funkcija, napro­
tiv, usmjerava pozornost na pragmatičke as­
pekte koji jeziku nisu imanentni, već su mu
pridruženi takoreći izvana, iz sfere vrijednosti
koja je kategorijalno različita od jezika. U tom
smislu, a. za strukturaliste ne može biti temelj­
nom, nego jedino pomoćnom dimenzijom iska­
za ili teksta. Po tome se oni očituju nasljedni­
cima bogate metafizičke tradicije otvorene još
Aristotelom, koji je već samim nazivom —
asemične ili sinkategorematske riječi — ospo­
rio samostalnost autoreferencijskih segmena­
ta jezika dodjeljujući im »podvomički« status.
Koliko se dalekosežnom takva devalvacija po­
kazala, svjedoči još i gotovo pogrdan Husserlov
termin okazionalna struktura iskaza.
3. Poststrukturalisti niječu mogućnost odvaja­
nja temeljnih od metarazina, jezika od metaje-
zika, te (s Godelom) promoviraju autoreferen-
cijsku petlju paradoksa u središnje operativno
načelo jezika. Argumentacija im polazi od toga
da nema konačnog, samodostatnog konteksta
koji više ne bi upućivao sam na sebe, a time
ujedno potrebovao tumačenja. Svi su entiteti
razlikovni te se ne mogu razumjeti sami o sebi,
već jedino u odnosu prema nečemu drugom*
što je radikalno odsutno, izmičuće. U tome
23
AUTOREFERENCIJALNOST
smislu J. Derrida govori o diferanciji* istodob­
no kao o razlici, pomaku i odgodi: putovanje
entiteta prema identitetu iziskuje autorefe-
rencijsku obilaznicu čije je odredište neizvje­
sno. U istom smislu i M. Bahtin (P. Medvedev)
prigovara formalistima* daje njihovu koncep­
ciju poezije »predodredio strah od smisla s
njegovim ’ne ovdje’ i ’ne sada’, jer smisao može
uništiti predmetnost djela i potpunost njegove
prisutnosti ovdje i sada«. Za poststrukturali-
ste, kao i za rane romantičare, a. je beskonačan
proces koji ne dopušta trajno razgraničavanje
teksta od metateksta.
4. Time se ujedno dovodi u pitanje konzisten­
cija onoga što K. Biihler (1934) zove izražaj­
nom, a R. Jakobson emotivnom funkcijom
iskaza. Bez obzira je li zadaća te funkcije
izraziti »unutrašnjost« pošiljatelja (kao u Buh-
lera) ili »njegov stav prema onome o čemu
govori« (kao u Jakobsona), nema više zadovo­
ljavajućega načina da se precizno razgraniče
»simptomalni« aspekti iskaza ili teksta u koji­
ma funkcija dolazi do izražaja. Je li riječ o
sadržaju, o izboru riječi, o zvukovnoj, grama­
24
tičkoj, ritmičkoj, intonacijskoj ili prozodijskoj
strukturi, o intencionalnoj žanrovskoj pripad­
nosti, o transtekstualnostima ili o interteks-
tnim napucima teksta — sve ovisi o odnosu u
koji se tekst unaprijed postavi, jer bi se ti isti
aspekti mogli podjednako pripisati primjerice
prikazivačkoj ili apelativnoj funkciji. Područja
funkcionalnih nadležnosti, u jedanput otvore­
noj igri* nadodređivanja* odn. natkodiranja,
nerazmrsivo zadiru jedno u drugo.
5. N. Luhmann u svojoj teoriji sistema* (1984)
razlikuje tri vrste a. Kada elementi (u socijal­
nim su sistemima to događaji*) konstituiraju
sami sebe, riječ je o bazičnoj a. koja utemeljuje
razliku* element/odnos; kada to samoproma-
tranjem čine procesi, riječ je o refleksivnoj a.
koja utemeljuje razliku prije/poslije, a kada
sistem samoopisivanjem konstituira sebe, riječ
je o refleksiji koja utemeljuje provedbenu ra­
zliku sistem/okolina. Sve tri vrste a. povisuju
selektivnost sistema njegovom temporalizaci-
jom.
-» autopoieza, bezdanost, okvir, paradoks, ponav­
ljanje
BAHTINOV KRUG => CJELINA, mogu se pronaći i u drugim, pa i u neknjižev-
DIJALOG, DOGAĐAJ, DRUGI, nim vrstama. Time ujedno teorija b., harem
EGZOTOPIJA, GLAS, IGRA, ISKAZ, privremeno i alternativno, zamjenjuje njezinu
KARNEVAL^POLIFONIJAl povijest i interpretaciju?
RAZNORJECJE, ROMAN, ŽANR
2. Naglasak se na taj način premješta na
razliku između b. kao kolektivne, »prirodne«
BAJKA tvorevine sjedne i kao individualne, »umjetne«
(nj. Marchen, e. fairy tale, r. volšebnaja skaz- tvorevine s druge strane. Tu se izdvajaju dva
ka) oprečna pristupa pojmu kolektiva: 1. analiti­
Pripovjedna vrsta na kojoj su se, stjecajem čan: zajednica kao nositelj i kontrolor ustalje­
okolnosti, u živoj raspravi iskušavale gotovo nih djelatno-normativnih obrazaca koji suzuju
sve važnije konstitutivne opreke* suvremene prostor varijacijama i otklonima prilikom pri­
književne teorije: umjetnička/narodna knji­ povjedačke reprodukcije (P. Bogatyrev/R. Ja-
ževnost? usmena/pisana književnost, jedno- kobson; V. Propp) te 2. interpretation: zajed­
stavni/složeni oblici, dovršeni/nedovršeni obli­ nica kao nositelj »životnog stava« i »duhovne
ci, forma*/struktura?arhetip*/fenotip, drama­ zaokupljenosti« koji se utjelovljuju u žanrovski
tis persona/aktant? motiv*/sklop, povijest*/te- specifičnom inventaru »jezičnih gesta«, »jedi­
orija, gramatika*/pragmatika* itd. nica obremenjenih cjelinom« (A. Jolles). U
1. Devetnaestostoljetni interes za povijesno i obama pristupim a, međutim, varijabilno-
zemljopisno podrijetlo b. ostaje živ sve do sti/preinačivosti folklomog/jednostavnog obli­
tridesetih godina 20. st.: istražuju se norme? ka, usklađenog samo u njegovoj jezgri* sa
predodžbe i vjerovanja ljudskih zajednica naj­ zakonom zajednice, suprotstavlja se dovrše-
starijih vremena, koja su usmenom predajom nost/cjelovitost/složenost umjetničkog oblika
pohranjena u manje ili više »prozirnom« obli­ koji daje u svim svojim detaljima izraz* jedin­
ku u bajkovnim motivima. U bajkovnim situa­ stvene stvaralačke intencije autorskog indivi­
cijama* i konfliktima otkrivaju se, također, u duuma. Budući da su dovršene estetičke činje­
dubinskopsihologijskoj ili psihoanalitičkoj tra­ nice, umjetnički oblici uživaju natpovijesnu
diciji sve do naših dana uzorci ljudskih psihič­ egzistenciju, dok se jednostavnim oblicima mo­
kih problema i njihovih rješenja. No takvom že utvrditi povijesno izvorište. Tako Jolles,
razlaganju autonomne bajkovne cjeline* uime zapravo još u maniri devetnaestostoljetne po­
psihologijskih, etnologijskih ili antropologij- vijesne kritike, svakome svom jednostavnom
skih otkrića onoga »vječno ljudskog« suprot­ obliku utvrđuje matično okrilje unutar kojega
stavlja se već na prijelazu 20. u 30. godine je funkcionirao kao ustrojitelj vladajućeg svje­
morfologijski pristup. On inzistira na motiv- tonazora zajednice, a potom slijedi putanju
skom sklopu kao najmanjoj specifično bajkov- njegova »izrađivanja« (značenjskog pražnje­
noj jedinici*; jer izdvojeni motivi i situacije nja) premještanjem u okrilja njemu tuđih »du-

25
BAJKA
hovnih zaokupljenosti«. Problematičnost ta­
kve homogenizacije rodnoga iskustvenog sklo­
pa b. — Jolles ga prepoznaje u »naivnome
moralu« feudalnog puka — proistječe prije
svega iz raznorodnosti bajkovnih predložaka iz
kojih interpret izvodi svoj virtualan ili idealan
oblik. Predlošci kojima danas raspolažemo re­
zultat su brojnih transformacija što su ih b.
proživjele prilagođujući se svjetonazorima i
ukusima različito profiliranih publika, od ni­
skog do visokog, od pučkog do knjiškog, od
srednjovjekovnog preko renesansnog, klasici­
stičkog i prosvjetiteljskog sve do romantičkog.
Stoga je vrlo vjerojatno da interpretativna
rekonstrukcija arhetipa* ostaje pri svom poslu
pod utjecajem određena fenotipa (u ovom slu­
čaju tzv. »Gattung Grimm«). Budući da on
kanonizira neka žanrovska obilježja dok isto­
dobno potiskuje druga, svjesno ili nesvjesno
pribjegava kulturocentričnoj redukciji.
3. Čini se da slične zamjerke pogađaju i Prop-
pov morfologijski model izveden iz korpusa
ruske »čarobne bajke« (volšebnaja skazka, Za-
ubermarchen-, znakovito je za raznolikost ina­
čica već i to da Francuzi i Englezi, umjesto
čarolije, svojim nazivom naglašuju vile: conte
de fee, fairy tale), iako Propp razumije oblik na
drukčiji način. Za razliku od Jollesa naime, on
ne misli u tradiciji duhovnopovijesne škole,
nego s formalističkim nasljeđem iza sebe, što
ga navodi na dalekosežnu analitičku desup-
stancijalizaciju motiva* u funkcije? Ako junak
naime dobiva orla od kralja, konja od starčića
ili prsten od kraljevne da bi s pomoću njih
otputovao u drugo kraljevstvo, onda su tu
posrijedi različiti motivi, ali ista funkcija: dari­
vanje. Osim te jedne, Propp pronalazi u b. još
trideset funkcija — npr. privremeno udaljava­
nje, zabranu, prekršaj zabrane, preobrazbu
junaka, uklanjanje nedostatka, kažnjavanje
protivnika, svadbu, krunidbu itd. — koje gru­
pira u »područja nadležnosti« sedam temeljnih
djelatnika: zlotvora, darivatelja, pomoćnika,
tražene osobe (i njezina oca), odašiljatelja,
junaka i lažnog junaka. Iako neke funkcije
mogu izostati ili se ponoviti, njihov se redosli­
jed ne može mijenjati, što znači da svaki djelat­
nik ima svoje fiksno mjesto u bajkovnoj radnji*
26
— dakako, osim junaka koji je jedini neograni­
čeno pokretljiv. (Zbog toga gaje J. M. Lotman
/1970/ promovirao u prekoračitelja semantič­
kih polja?) Propp dakle ustraje na podređeno­
sti djelatnika njihovim funkcijama u radnji, ali
radnju distribuira u temporalne sekvence*
tako da svaki djelatnik ostaje zatočen u »svije­
tu« svoga »područja djelovanja« (kućica, šuma,
puteljak, dvorac itd.), bez mogućnosti uspo­
stavljanja odnosa s drugim »svjetovima«. Zbog
toga analiza završava pukim inventarom per­
sona umjesto sustavom njihovih odnosa.
Slijedeći nit Levi-Straussove kritike (1960)
koja upozorava da bi Proppove djelatnike va­
ljalo dalje razgraditi na parove opreka? A. J.
Greimas (1966) pokazuje da se unutar jednog
područja djelovanja »tražene osobe i njezina
oca« kriju dva aktanta: objekt (kraljevna) i
pošiljatelj (otac), dok se, recimo, dva područja
djelovanja, naime »zlotvora« i »lažnog juna­
ka«, svode na jednog aktanta: protivnika. Cilj
njegove revizije jest promjena odredbene razi­
ne b. kao vrste. Bajku više ne definira identi­
čan redoslijed funkcija, nego je definiraju logič­
ki odnosi među njezinim aktantima. Prva se
definicija tiče, najprije zbog svoje ovisnosti o
korpusu, samo jedne podvrste b., a zatim zbog
svoje pretjerane formalnosti, i nekih drugih
pripovjednih vrsta. Druga je definicija istodob­
no apstraktnija — vrijedi za sve pripovjedne
vrste — i konkretnija — podliježe potrebnoj
žanrovskoj specifikaciji preko razina aktuali-
zacije i diskurzivacije. Greimasov aktantski
model, povrh toga, uključuje u definiciju b.
preko pošiljatelja i primatelja i njezinu pra­
gmatičku dimenziju. U njemu se modalizacij-
ska radnja stoga ne odnosi na fabulu? već na
komunikaciju?
4. Time on anticipativno udovoljuje najnovijoj
tendenciji u proučavanju b.: pozornosti prema
njezinoj promjenljivoj diskurzivaciji (to će reći:
pripovjedačkoj konkretizaciji*) od jedne do
druge izvedbe. Kazivači su, kao što su pokazala
terenska istraživanja u zonama gdje se bajke
još i danas uživo pričaju (npr. Mađarska), u
svom dnevnom radu iznimno osjetljivi na iz­
vedbene okolnosti pa, ne bi li pridobili svoje
slušatelje, puštaju kraljeve telefonirati kra­
 BEZDANOST

ljicama, junake letjeti zrakoplovima, a patuljke no kontekstuiranje i samo opet iziskuje na-
demokratski usuglašavati svoju odluku o Snje- domještanje* odn. dopunjavanje (supplement)
guljici. Naslov jednoga novog zbornika (Gb- novim kontekstima. No osim »marginalija«,
rog-Karady, 1990) koji ističe u prvi plan vari­ takvu funkciju mogu u pripovjednim tekstovi­
jabilnost usmene književnosti — D ’un conte... ma preuzeti, svojim sažimanjem smisla cjeline,
d l ’autre (Od jedne do druge priče) — upozora­ također uklopljene pripovijesti, pojedini prizo-
va na donedavna zaboravljenu činjenicu da ri među likovima ili čak sentence koje oni
nijedna b. zapravo nema jednu, konačnu, va­ Izgovaraju."Zapravo svaki dio sadrži u sebi
ljanu inačicu te da, u skladu s Lyotardovim potencijuTzigravanja cjeline, nijedan toj cjelini
analizama (1977ff) narativne pragmatike? u "(polemiziraju poststrukturalisti s aristotelov-
svakome okružju pričanja mora nanovo distri­ sko-hegelovskom tradicijom) dokraja n e pri-
buirati prava na statuse kazivača, junaka i pada! '
slušatelja. 2. Kad je u pitanju svijanje vanjštine u unu­
-» aktant, lik, priča, radnja, usmenost trašnjost odn. partikularizacija cjeline teksta,
ona se obično odigrava potkopavanjem neu­
BAZA I NADGRADNJA => MARKSISTIČKA tralnosti analitičkih ili interpretativnih motri­
KRITIKA, NADODREĐIVANJE šta na tekst ili pak klasifikacijskih kategorija
koje pretendiraju na potpunost. Oni se poka­
BEZDANOST zuju kao neosviještena »produljena izvedba
(f. m ise-en-abim e, e. groundlessness, nj. teksta« (Sh. Felman), kao »pogon umnogostru-
Grundlosigkeit) čavanja njegova okvira« (J. Derrida), što znači
Pojam ima heraldičku provenijenciju i označa­ da su promovirani kakvim (previđenim ili po­
va figuru ucrtanu u grb na štitu koja minija- tisnutim) aspektom tekstne strukture? U po­
tum o odražava figuru cijelog štita. Vezanje uz lemici s J. Lacanom Derrida (Dobavitelj istine,
poststrukturalističko čitanje* teksta* gdje u 1980) tumači tekst kao pismo uskraćena odre­
užem smislu označuje dio teksta koji zrcah dišta, tj. lišeno svoga idealnog čitatelja* odn.
neki konstitutivan aspekt njegove cjeline? (L. konteksta? Na svakom odredištu obnavlja se
Dallenbach, 1977) U širem smislu obuhvaća psihoanalitički mehanizam prijenosa* te se
transgresivan, samorazvlašćujući postupak* lanac tekstualizacije kao značenjskog premje­
kojim tekst bilo (neuspješno) pretvara svoj dio štanja nastavlja. Posežući za nužnim upori­
u cjelinu odn. izvija svoju unutrašnjost u vanj­ štem svojem postupku razumijevanja, čitatelj
štinu ili pak promiče svoju cjelinu (okvir*) u se dakle nehotice zatječe u energetskom polju
dio odn. svija svoju vanjštinu u unutrašnjost. teksta, postaje slovom preko kojega se proslje­
1. Kad je u pitanju nadređivanje dijela cjelini, đuje njegovo »pismo«, jednim od učinaka*
poststrukturalisti su se ponajvećma bavili rub­ njegove inscenacije.
nim zonama teksta, njegovim transtekstual- 3. Takvom tumačenju pojma b. približila se u
nostima (G. Genette, 1982) kao što su naslov, novije vrijeme i teorija književnosti kao auto-
podnaslov, žanrovska klauzula, ime odn, pot­ referencijskog sistema? Po Luhmannovu ob­
pis autora, sinopsisi poglavlja i si., koje, prem­ jašnjenju, takvi se sistemi reproduciraju traj­
da naizgled nevažan i u čitanju obično zaborav­ nom razgradnjom događaja (Dauerzerfall der
ljen dio, postavljaju okvir razumijevanja* tek­ Ereignisse) kao svojih jedinica? pri čemu doga­
sta. Način upisivanja tih »stranih tijela« teksta đaje* tu valja shvatiti kao autoreferencijske
u njegovu nutrinu, gdje imaju obaviti svoj činove dodjeljivanja značenja (Vorgange der
posao autoreferencijskoguokviravanja, J. Der­ Bedeutungszuuieisung) što ih u funkciji samo-
rida oprizoruje pojmovima cijepa* (greffe), pri- opisivanja neprestano generira sam sistem. U
jegiba ili nabora (pli) odnosno »invaginira- slučaju književnog sistema to su različiti oblici
nog/inkorporiranog džepa« (poche). Pritom ne književnokritičkog, književnopovijesnog i
zaboravlja pridometnuti da svako tako obavlje­ književnoteorijskog komentara? koji kao svo-

27
BIOGRAFIJA

jevrsna »ekstenzija predmeta« (J. Fohrmann) 2. Već se moderni roman (i drama, kao u M.
potkopavaju i nadomještaju jedan drugi. Frischa) rado poigrava b. kao žanrom koji
- * autoreferencijalnost, cijep, cjelina, nadomješta-
postavlja zahtjev za istinitosti svojega izvješta­
nje, okvir
ja. Tako, recimo, u prvi plan Mannova Doktora
BINARNA OPREKA => OPREKA Faustusa i Hesseove Igre staklenim biserima
dospijevaju biografi spram izvješća kojih se
BIOGRAFIJA uspostavlja blagoironična distanca. Znatno se
(nj. Biographie, e. biography, f. biographie) podrobnije, a i radikalnije, propituje biografski
Životopis nastao za pravno-administrativne, pothvat u Sartreovoj Mučnini koja to preko
znanstvene, povijesne, publicističko-populari- središnjeg lika zapravo i uzima za svoju temu.
zacijske ili paraliteram e svrhe (usp. Zweigove Cortazarova novela Stupanje po stopama, Llo-
romansirane b.); postoji još od antike (Plutarh, sin roman Povijest o Majti ili Sotolina kronika
Suetonije), ali su mu se ugled i namjena mije­ Pile na ražnju samo su neki od brojnih postmo-
njali iz razdoblja u razdoblje— od podastiranja dernih primjera. Na taj je način pozornost
imitabilnog obrasca u srednjem vijeku preko suvremene teorije skrenuta na činjenicu da
oblika ovjere identiteta, prestigea, statusa u biograf, proizvodeći b. usmjerenom selekcijom
19. st. do oblika falsificiranja individualna njezinih fikcionalnih mehanizama, nehotice
životnog puta njegovim konvencionalizira- ujedno ispisuje vlastitu autobiografiju?
njem, od moderne naovamo. 3. Osebujnu ničeovsku reviziju žanra proveo je
1. U suvremenu teorijsku raspravu ulazi po­ R. Barthes u Sade Fourier Loyola (1971). U
glavito na dva načina: preko otpora pozitivi­ (drugom) predgovoru Filozofije u tragičnom
stičkoj metodi biografizma te preko modernog razdoblju Grka Nietzsche bilježi da je njegov
i postmodernog romana? Biografizam, za­ način recepcije odbačenih filozofijskih sustava
m etnut u krilu francuske književnopovijesne oživljavanje triju anegdota koje oslikavaju oso­
paradigme Sainte-Beuveovim Književnokriti- bu filozofa, a napuštanje svega ostalog. Tako
čkim portretima (1836-9) koji naglašuju druš­ se i Barthes u spomenutoj knjizi koncentrira
tvene i umjetničke ideje razdoblja, učvršćen na nekoliko anegdota — biografema. Izlučiva­
Taineovom doktrinom rase, okoline i trenutka nje takvih kristalizacijskih momenata suspen­
te Brandesovim isticanjem kolektivnih gibanja dira telos pripovjednog vremena. Sam Barthes
kao kolijevkom književnosti? utjelovljuje se za je pojasnio postupak u eseju Camera Lucida:
svoje dvadesetostoljetne protivnike prije svega »Fotografija ima isti odnos prema povijesti
u m arkantnim figurama njihovih suvremeni­ kakav biografem ima prema biografiji.« (1980)
ka kao što su R. de Gourmont u Francuskoj,
W. Scherer u Njemačkoj ili J. 1. Ajhenvald u -* autobiografija, duhovna povijest, subjekt
Rusiji. Već Diltheyeva duhovna povijest* pre­
mješta početkom 20. st. naglasak s vanjskih na BLISKOST
unutarnje čimbenike geneze književnog djela* (e. contiguity, f. contigui'te, nj. Kontiguitat)
potičući transformaciju biografizma u impre- Po Jakobsonovoj definiciji pojma u sklopu
sionizam. Za razliku od b., ona polazi od djela* njegove teorije o dvjema jezičnim osima, arti­
preko opusa* u rekonstrukciju temeljnog do­ kulirane 1956. na zasadama N. Kruszewskog
življaja* ili pak svjetonazora koji ga prožima. (1886) i F. de Saussurea (1916), b. je načelo
Duhovnopovijesna je b. tako često u službi uspostavljanja odnosa među jedinicama* na
oslikavanja duha vremena. Odvjetak joj je i »vodoravnoj«, sintagmatičkoj osi kombinacije
stilistička kritika L. Spitzera (1928ff). No odn. metonimijskoj osi jezika? U pitanju je
znatno radikalniju kritiku b. provode Nova zapravo asocijativno povezivanje već paradi-
kritika* i formalizam* svrgavajući književno­ gmatički selektiranih jezičnih čestica na osno­
povijesnu za račun književnoznanstvene para­ vi njihove prostorne ili vremenske b. u kakav
digme. suvisao sklop.

28

1. U svom utjecajnom poistovjećivanju kombi­
nacije 1) s b. (nasuprot sličnosti*), 2) s metoni­
mijom* (nasuprot metafori*), i 3) s kontekstu-
iranjem (nasuprot zamjeni), Jakobson postupa
u skladu sa strukturalističkim binarizmom
koji homogenizira članove ustanovljenih opre­
ka* (u ovom slučaju os selekcije i os kombina­
cije), prikazujući razliku koja opstoji unutar
njih tako kao da funkcionira između njih. Kao
što je primijetila M. Ruegg (1979) »usporedba
metaforičkog i metonimijskog pola jezika može
se načiniti samo ako se i metafora i metonimija
umjetno izdvoje iz svojih sintaktičkih kontek­
sta (i promatraju jedino duž ’semantičke osi’).«
Budući da metafora biva privilegirana samom
analitičkom perspektivom, opreka između b. i
sličnosti pokazuje se neplodnim, ako ne i »za­
bludjelim pojednostavnjivanjem onoga što je­
zik čini«. Već je Jakobsonov učenik, njemački
filozof E. Holenstein (1972ff) uvjerljivo poka­
zao daje svođenje kombinacije na asocijacije po
b. reduktivno jer se u toj složenoj jezičnoj
operaciji mogu isto tako pojaviti asocijacije po
sličnosti i kontrastu (treća važna vrsta koju
Jakobson potpuno izostavlja, iako ona u Hus-
serlovoj fenomenologiji zauzima istaknuto
mjesto), a također i načelo metaforičke za­
mjene.
2. Polazeći odatle, Holenstein kritizira i Laca-
novo (1966) poistovjećivanje Jakobsonovih osi
kombinacije i selekcije s psihičkim mehanizmi­
ma premještanja* (Verschiebung) i stapanja*
('Verdichtung) kao redukciju Freudova učenja
o snovima. Jer npr. Freudov primjer za stapa­
nje triju osoba u slici sna, u kojoj osoba A nosi
odjeću osobe B i obavlja posao osobe C, poka­
zuje da se stapanje ne izvodi uvijek po sličnosti
(najčešće dviju riječi), već i po tipično metoni-
mijskom odnosu prostorne b. dijela i cjeline*
odn. posla i struke. Isto tako, daleko od toga da
bi bilo fiksirano za b., premještanje se može
obavljati po sličnosti kao u Freudovu primjeru
gdje pacijent sanja lom kosti u zamjenu za
stvarni bračni lom. Freud čak izrijekom, tuma­
čeći premještanje, govori o zamjeni, a tumačeći
stapanje o kombinaciji. Odnosi su između b.,
kombinacije, metonimije i kontekstuiranja da­
kle znatno složeniji od puke istovjetnosti.
BRICOLAGE
Stoga Holenstein predlaže da se načelo b.,
zajedno s načelima sličnosti i kontrasta, uklju­
či ne samo u operacije selekcije i kombinacije,
koje on drži sekundarnima, već i u primarnu
operaciju denotacije koja zamjenjuje označi-
telj* označenim? Jedino za »superprimarnu«
operaciju diferencijacije pridržava isključivo (u
Jakobsonovoj teoriji o dvjema jezičnim osima
preskočeno, ali inače kod njega drugdje po­
drobno razrađivano) klasično asocijativno na­
čelo kontrasta. IK . Silverman (Subjekt semio-
tike 1983) sm atra da je načelo b. aktivno
podjednako, iako na različite načine, u prim ar­
nim procesima stapanja i premještanja, u se­
kundarnim procesima paradigmatičkog i sin-
tagmatičkog povezivanja, kao i u metaforič-
kom i metonimijskom procesu koji povezuju
primarni i sekundarni registar.
3. U feminističkoj je kritici* (L. Irigaray,
1977ff) bilo pokušaja da se metaforičkom ili
vizualnom registru muške kulture — kakav se
izvodi iz Freudove teorije o »zavisti zbog peni­
sa« — suprotstavi metonimijski ili taktilni
registar ženske kulture. Neprekidno samodo-
ticanje oduzima navodno ženskom identitetu
vlasničku pobudu pretvarajući ga u neumornu
protočnost raznolikosti. No takva je homoge­
nizacija spolnih identiteta ahistoričnim uglav­
ljivanjem razlike među njima doživjela kritike
zbog neosviještenog obnavljanja odbačene
»muške« geste identifikacije. (Sh. Felman, G.
Spivak)
-» metafora, nesvjesno, označitelj, premještanje,
sličnost
BOURDIEUOVA ŠKOLA => HABITUS,
HOMOLOGIJA, INSTITUCIJA,
MENTALITET, POLJE, ULOGA
BRICOLAGE
(e. patchwork, h. krpež)
1. Pojam koji C. Levi-Strauss uvodi u Divljoj
misli (1962) radi razlikovanja načina djelova­
nja mitske misli svojstvene »hladnim kultura­
ma« od načina djelovanja znanstvene misli
svojstvene »vrućim kulturama«. Dok inženjer
kao nosilac potonjih kultura teleologijski po­
dređuje građu s kojom radi unaprijed zgotov­
ljenom planu ili projektu, dotle majstor-ama-
29
BRICOLAGE
ter (bricoleur) »krpari« s dijelovima preuzetim
iz drugih funkcionalnih sklopova prilagođujući
se u nekoj vrsti igre* naslijeđenom polju njiho­
ve instrumentalnosti. Takvo prilagođavanje
zagovara i sam Levi-Strauss kritizirajući inže-
njerstvo zapadnjačke povijesno-filozofijske
tradicije, koja dragost »primitivnih kultura«
etnocentrično i raciocentrično svodi na osiro­
mašenu verziju sebe same i, oprečno tome,
predstavljajući svoju analitičku metodu kao
mitovima primjeren b. Dakako da se time
ujedno suprotnost među dvjema kulturama
relativira budući da i draga otvara vrata b., i
to upravo u znanosti, a ne samo u igrama,
poeziji i umjetnosti, »rezervatima« koje je
Levi-Strauss otpočetka priznavao i čak ih pre­
šutno tretirao kao »platformu sporazumijeva­
nja« među suprotstavljenim kulturama.
2. Upravo taj ustupak privlači strukturalistič­
ku kritiku (G. Genette, R. Barthes, J. Ricar-
dou; 1965ff) da za svoj analitički postupak, u
karakterističnoj antihermeneutičkoj gesti, pri­
svoji pojam b. kao pukog rasklapanja i sklapa­
nja mehanizma književnog teksta bez unoše­
nja ikakvih vanjskih svrha u nj. U sljedećoj se
fazi takva »strukturalistička djelatnost« (R.
Barthes) pripisuje već samom književnom tek­
stu? koji je navodno čisti tehnički proizvod
(»uradak«) lišen bilo kakvih stvaralačko-svje-
totvornih, mimetičkih ambicija. Tako se knji­
ževnička i kritičarska djelatnost povezuju u
premještanju svog interesa sa značenja* na
mehanizam teksta i tim e— usprkos proklami­
ranom izostanku svakog projekta— odaju svoj
projekt kao samoprikazivanje, kao struktura*
koje je jedini cilj da odzrcali sam način svojega
funkcioniranja. Taj samoproizvodeći tekst
30
utjelovljuje, naposljetku, romantičarski ideal
»književnog apsoluta« (P. Lacoue-Labarthe/J.
L. Nancy, 1978) te se tako strukturalistički b.,
izmičući jednoj europskoj tradiciji mišljenja o
književnosti, nehotice zatječe u dragoj! (D.
Carroll, 1982) Bricoleur se ispostavlja preraše-
nim inženjerom i time skreće pozornost na
komplikacije imanentne Levi-Straussovoj op­
reci.
3. Pojam b. ušao je na još općenitijoj razini u
diskusije o postmodemi? Tu on već označuje
stanje svijeta koji se više ne podaje percepciji u
cjelovitim znakovima, već u fragmentarnim
naznakama, premještajuće-odgađajućim gro­
movima (J. Derrida), kao Benjaminovo alego-
rijsko »poprište indicija«. Te se naznake, kao
što i priliči b., izdvajaju spram cjelini* u kojoj
se zatječu, ističući vlastiti diskontinuitet*
pamćenjem konteksta kojima su ranije pripa­
dale. Snabdjevene takvom popudbinom uspo­
mena, one se očituju kao manje ili više slučajan
kolaž ruševina, citata, kopija, duplikata, simu-
lakrama i spomenika, kao svojevrstan rebus
kojega se raspored šifri može nekakvim iješe-
njem remotivirati, ali se nikako ne može natu­
ralizirati. To proistječe odatle što ulogu stra­
nog tijela u organizmu svijeta, dodijeljenu
svim njegovim stanovnicima, mora na sebe, u
karakteristično brikolerskoj prilagodbi, preu­
zeti i postmoderni kritičar. Njegov se položaj
prikazuje parazitskim. (M. Serres) On preživ-
ljuje jedino tako što crpljenjem preusmjeraje
energetske tokove svojega segmenta svijeta.
Ali ni taj projekt, kao ni onaj strukturalistički,
ne doima se manje apsolutnim od odbačenoga
»inženjerskog« projekta kritike.
-» alegorija, anagram, cijep, gramatologija, mit
 c
CIJEP
(f. greffe, e. graft, nj. Pfropfung)
Pojam koji uvodi J. Derrida da bi ilustrirao
način sudjelovanja okvira* u unutrašnjosti
tek sta— pretvaranje u »dio koji je obuhvatniji
od cjeline« — pri čemu ulogu okvira mogu
preuzeti primjerice žanr* ili potpis. C. uprizo-
ruje da okvir »sudjeluje bez bivanja dijelom«,
što znači da mu je pripadnost svagda dvojna.
Kao parergon slike, s gledišta slike on je dije­
lom zida, dok se s gledišta zida pridružuje slici.
Da bi mu se definitivno odredila pripadnost,
bio bi potreban novi okvir, ali on samo obnavlja
problem neodlučivosti?
-» bezdanost, neodlučivost, okvir
CIKLUS
(e. cycle, r. ciki, nj. Zyklus)
Jedna od klasifikacijskih kategorija devetnae-
stostoljetne književnopovijesne paradigme kao
što su i opus? pravac, razdoblje i si., no koja se
primjenjuje i na stariju književnost? Potreba
za klasifikacijom u pravilu je snažnija (ili
prvotnija) od potrebe za provjerom njezine
primjerenosti. Tako se npr. govori o antičnim
mitskim i tragičkim c., o srednjovjekovnim
epskim i romanesknim c. ili c. predaja, o
renesansnim novelističkim c., dok su lirski c.
uglavnom proizvod novijeg vremena. Iako po­
jam c. sugerira usredištenost oko kakve teme?
glavnoga lika* ili (rodbinske) konstelacije liko­
va, ambijenta, atmosfere, raspoloženja ili pak
žanrovske odn. kompozicijske strukture*— pa
onda i »zaokruženost« kao posljedicu te usre-
dištenosti — c. su, barem u svojim pripovjed­
nim varijantama, često poput nizova* otvoreni
pridodavanju. Kao da i za pojam c. vrijedi ono
što je W. Dilthey primijetio za pojam razdoblja,
naime da »učvršćuje u predodžbi i mišljenju
ono što je po sebi proces ili usmjereno kreta­
nje«. Nadovezivost je strukture c. djelomice i
rezultat razmjerne samostalnosti njihovih di­
jelova, veće od samostalnosti poglavlja u roma­
nu? ali manje od samostalnosti djela* u opusu*
ili pak samih c. u zbirci pjesama. U razdoblju
kada se cjelina* ustoličavala kao jamac auto­
nomije književnog djela, c. je uostalom — kao
u tezi ruskih formalista o nastanku romana iz
c. novela — smatran »pripremnim oblikom«
prave književne kompozicije?
Ako je c. dakle, unatoč svojemu imenu, kao
organizacija dijelova zasnovan podjednako na
načelima uzastopnosti i kružnosti, možda bi ga
valjalo razmotriti u svjetlu autoreferencijskog
variranja u ponavljanju? gji čemu se pjesma
pregiba nad pjesmu naravno s drukčijim re­
fleksivnim učinkom* nego stihovni članak nad
članak, stih nad stih, kitica nad kiticu. Samo-
razumljivost kojom je književna povijest* do­
sad operirala tim pojmom zastrla je gdjekad
pogled i za razliku između razdoblja u kojima
je uklapanje djela u ciklus bio prirodan i nei­
zbježan čin i razdoblja u kojima se ono mora
motriti kao izgred autorske poetike* u odnosu
na izborenu samostalnost djela. Osim o statu­
su srodnih mu klasifikacijskih kategorija, po­
jam je c. također ovisan o književnom rodu,
žanru* i mediju* (usmeno/pisano) uz koji se
vezuje jer u svakome od njih funkcionira razli­
čito.
U hrvatsku je teoriju pojam lirskog c. uveo J.
Užarević (1990) oslanjajući se na stečevine
31
CITAT

novije ruske diskusije o pitanju (I. V. Fomenko, poput teksta? pisanja* ili rizoma? U skladu s
E. Haev). Definira ga kao »minimalan pjesnič­ tako neobuzdanim prekoračujućim potencija­
ki makrooblik« organiziran s jedne strane po lom, pojam c. gubi i mogućnost jasnog razgra­
unutarnjem, logičko-tematskom, a s druge n ičav a la svojega »posjeda«, postaje pobočnim
strane po vanjskom, vremenskom kriteriju (tj. i aluzivnim, posrednim i obilaznim, višeznač-
po vremenu nastanka pjesama). Ta dva krite­ nim.
rija uvjetuju dovršenost lirskog c., razvidnu ne 2. Usporedo s pomalo neočekivanom primje­
samo u ograničavanju broja njegovih sastavnih nom na književne tekstove, razvija se interes
dijelova (do deset pjesama), već prije svega u za funkcioniranje c. u njemu ipak matičnome
sposobnosti c. da preoosmisli, decentrira znanstvenom tekstu. Ima li u književnosti*
strukturu pjesama promatranih ponaosob. To poglavitu funkciju (de)kontekstuiranja, u
se postiže različitim vrstama kompozicije: ra­ znanstvenome tekstu c. ponajprije autorizira i
dijalnom, tj. centriranom oko jednog teksta, ili ovjerovljuje, priskrbljuje tekstu-domaćinu
linearnom koja ozakonjuje određen redoslijed kredibilitet tzv. znanstvene zajednice* pruža­
tekstova — kao u B. Pasternaka — odnosno jući njegovu autoru istodobno zahvalnu mo­
»gnijezdima pjesama« zgusnutim oko jedin­ gućnost očitovanja kritičke, analitičke ili inter­
stvene pobude ili »oratorijima«, nadciklusnim p re ta tiv e premoći. U historiografijskome tek­
jedinstvom grupiranim oko teme smrti — kao stu citiranje tzv. izvora ima snagu uprizorenja,
u 0 . Mandeljštama. kakvu npr. u romanu imaju dijaloški prizori,
-* autoreferencijalnost, djelo, opus, ponavljanje ali i snagu dokaza te se, zajedno s crtežima,
fotografijama, imenima, opisima i si., uključu­
CITAT je u opslužni uređaj »učinka stvarnog« (R.
(nj. Zitat, e. i f. citation) Barthes).
U tradicionalnom značenju pojma doslovni 3. U hrvatsku je teoriju pojam c ita tn o s ti
navod neodređene duljine preuzet iz jednog uvela D. Oraić-Tolić (1990) braneći njegovu
djela i smješten u drugo s jasnim naznakama egzaktnost (naspram rastezljivome pojmu in-
»gostovanja« (prije navodnim znakovima, a tertekstualnosti) potpunom podudarnosti iz­
sada češće kakvim posebnim tipom tiskarskog među izvornika i citiranog teksta. Međutim,
sloga ili izdvajanjem s uvlakama). ona motri c. ne samo kao izdvojen postupak,
1. Ulazi u suvremenu teorijsku raspravu uspo­ već i kao ontološko i semiotičko načelo koje
redo sa zapadnoeuropskom recepcijom Bahti­ odlikuje mišljenje i izražavanje čitavih teksto­
na početkom 70. god. Znanstvenika s izraže­ va? opusa? stilova?, kultura i razdoblja te ga
nim interesom za »tuđu riječ«, »riječ s odstu­ raščlanjuje iz semantičke, sintaktičke, pra­
pnicom«, »dijalošku riječ«, dvoglasje, raznor- gmatičke i kulturološke perspektive.
ječje? slobodan neupravni govor? parodiju? fe­ -» drugi, govor, intertekstualnost, pisanje
nomene kamevalesknog itd., J. Kristeva u to
vrijeme predstavlja kao promotora ideje inter- CJELINA
tekstualnosti? Riječ je o ideji koja otvara vrata (f. tout, e. whole, nj. Ganze)
i pojmu c. u analizi književnog teksta, ali Pojam koji je, zajedno s pojmovima jedin-
razlabavljujući njegovo tradicionalno znače­ stva/jedinice? totaliteta, organskog, dovršeno-
nje? Tako Barthes u S/Z (1970) inzistira na sti i si., odigrao važnu ulogu u osamostaljiva­
uvijek-već-citatnom značaju kodova* hoteći nju književnosti kao predmeta ovostoljetnog
time istaknuti neutvrdljivost njihova podrije­ promišljanja. S jedne strane, on je pridonio
tla. C. u poststrukturalizmu općenito postaje povezanom razmatranju sastavnih dijelova c.
zaštitnim znakom neprestanog premještanja* književnog djela? a s druge strane, izdvojio je
značenja uslijed intervencije Drugog? nekakve tu c. iz većih neknjiževnih c. — društvenih,
gotovo primordijalne transgresije kakva odli­ povijesnih, duhovnih, ideologijskih itd. Dvo-
kuje onodobne središnje operativne kategorije stranost djelovanja — objedinjavanje i razjedi-

32
 CJELINA

njavanje — ostaje trajnim obilježjem c. koja se privid) te ih stoga u činu (hermeneutičkog ili
kao c. mora u isti mah iznutra potvrditi na ideologijsko-kritičkog) »razotkrivanja« treba
dijelovima i spriječiti izvana takvo potvrđiva­ vratiti njihovoj »biti«. Ali razotkrivati obmane
nje na samoj sebi (odnosno vlastito pretvaranje i privide dijelova— tako Althusser u očevidnoj
u dio). polemici s tzv. kritičarima ideologije — može
1. Iz takva dvojakog nastojanja proistječe her- samo netko tko raspolaže neposrednim pristu­
meneutička postavka po kojoj je c. više od pom c. (»stvarnom predmetu«). U toj pak
zbroja svojih d., jer »izvana« (transcendental­ prešutnoj pretpostavci hegelovske »izražajne«
no) uređuje njihove međusobne odnose. U tom paradigme Althusser prozrijeva najveću obma­
smislu, dijelovi se ne mogu razumjeti izvan c. nu, jer c., daleko od toga da bi bila neposredno
Ali i transcendentalno načelo c., po definiciji dostupna, može biti jedino opet projekcija ne­
nedosezivo spoznaji (stoga jer je uvjetuje), koga svog »otuđenog« dijela (tj. »spoznajni
može se »intuirati« ili »divinirati« opet jedino predmet«). Drugim riječima, Althusser odluč­
preko dijelova. Premda hermeneutika* pri ob­ no poriče mogućnost takva iskoraka izvan c.
jašnjenju toga uzajamnog uvjetovanja c. i dijela koji bi dopustio pregled nad njom. Svi su
govori o krugu, očito je da je razumijevanje* pogledi smješteni unutra, što znači da svatko
dijelova iz c. pouzdaniji postupak od divinaci- ima jedino svoju projekciju c. uvjetovanu vla­
je* c. iz dijelova. Zbog neizbježne subjektivno­ stitim položajem u njoj. Iz toga proistječe daje
sti potonje operacije (tj. divinacije), postulira- odsutnost strukture, tj. ona njezina dimenzija
na su uporišta c. uvijek iznova podlijegala koja lancima svojih odnosa neprimjetno deter­
osporavanju: od autora* (njegova socijalnog minira specifičan položaj dijela, preduvjet nje­
podrijetla, psihičkog ustrojstva, životnog isku­ zine prisutnosti u liku kakve predodžbe c. koju
stva, stvaralačke namjere, stila? »duhovnog dio stvara. Kod Althussera tako c. djeluje na
etimona«*), preko žanra?kompozicije? svijeta? svoje dijelove ponajprije metonimijski.
biti i smisla* djela sve do npr. pripovjedačkoga 3. Jedinstvenost položaja koja se odatle nadaje
gledišta? To navodi na zaključak da je c. kon­ za svaki dio unutar c., a i s time povezana
stitutivno izvanjska ili egzotopna* (vnenaho- radikalna tuđost jednoga dijela drugome (jer je
dimaja, M. Bahtin) svojim dijelovima. Samo je dva ishodišta nemoguće podudariti), polazište
prividno paradoksalno da su suvremeni teore­ je hipersenzibilnoga poststrukturalističkog i
tičari taj zaključak o izvanjskosti c. povukli u uopće postmodernog tretm ana pitanja c. Već
slijedu rastućeg pounutrivanja načela cjelovi­ M. Bahtin svojim pojmom egzotopije* ustraje
tosti u sastavne dijelove književnog djela, one na nepopustljivoj dragosti spoznajnogpredme-
naime interiorizacije kakvu primjerice može­ ta (pa makar taj predmet bilo i objektivirano
mo pratiti u slijedu od Hjelmslevove struktu- ja samoga spoznavatelja) koja se ne može
ralizacije do Greimasove semiotizacije pojma dokinuti nikakvim hermeneutičkim stapa­
četverokuta? njem horizonata* u dijalogu? Nema načina da
2. Da su ga ipak nedvojbeno povukli, svjedoči se iscrpi kontekst dragoga, i to zbog apriorne
strukturalistička teza o c. kao »odsutnome ograničenosti našega vidokruga odnosno zbog
uzroku« stru k tu re (L. Althusser). Takvu, događajnosti našega čina razumijevanja koju
strukturnu uzrokovanost dijelova, zasnovanu nikako ne možemo prevladati. Osporavajući
na njihovoj metonimijskoj* međusobnoj ulan- fenomenologijsko »zrenje biti« (Wesensschau)
čanosti, Althusser polemički suprotstavlja he- kao metodologijski postupak u ophođenju s
gelovskoj izražajnoj uzrokovanosti, zasnova­ književnim djelom, Bahtin piše: »Čak i diskur­
noj na metaforičkoj* usredištenosti dijelova zivno prozno izlaganje znanstvenog rada nije
oko kakva duhovnog načela. Izražavajući to uvjetovano svojom bitnom zamisli, nego zna­
metaforično načelo c., dijelovi ga, kaže se, čajkama posve arbitrarnim toj ’biti’ — ponaj­
otuđuju, iskrivljuju, zamagljuju ili zakidaju prije i najviše autorovim svjesno ili nesvjesno
(odatle dvoznačnost hegelovskog Schein: sjaj i ograničenim vidokrugom.« U tom smislu, sva­

33
CJELINA
ki čin »aktivnog razumijevanja« drugog jest
zapravo samospoznavajuće povanjštenje »ar-
hitektonike« vlastitoga vidokruga. Ona se oku­
šava s obzirom na upućeni joj izazov strane
okoline. U mjeri u kojoj taj jednokratni susret
proizvodi prožimanjem dvaju vidokruga nepo­
novljiv spoznajni rezultat, nastaje nova konfi­
guracija* njima zajedničke c. »postajanja svije­
ta«. Ona se uslijed svog stalnog pomicanja za
vidokrug svake pojedine svijesti ili djela —
proviđen jedinstvenim generičkim pamće­
njem* — očituje polifokalnom, događajnom,
nepredvidljivom u svome razvoju. Konfigura­
cija se c. tako naposljetku dovodi u funkciju
svojega apsolutiziranog dijela — događaja* —
i to čak do te mjere da se može govoriti o
obrtanju uloga. C. se naime poima jedino u
nastanku koji pokreću njezini dijelovi, kao
kakav pogon beskonačne autopoieze* kakvim
su njemački romantičari zamišljali književ­
nost, a sam Bahtin — roman?
4. Ako Bahtin »romanizira« c., za drugoga bi
se istaknutog poststrukturalističkog teoretiča­
ra P. de Mana moglo reći da je — literarizira.
On preuzima Nietzscheov obrat aristotelovske
logike, po kojemu je u temelju jezika zapravo
retorika* (trop*) koja tek onda proizvodi logi­
ku (istinu) kao svoj učinak* te proglašuje filo­
zofijski, znanstveni, pravni i religijski jezik
podjednako fikcionalnima kao i književni. No
književnost, barem u tendenciji, osvješćuje
svoju fikcionalnost, dok je druge jezične prak­
se, barem u tendenciji, zabašuruju. To prikri­
vanje se po de Manovu mnijenju suprotstavlja
»potpuno slučajnoj« naravi jezične c., u kojoj
smo mi doduše neizbavljivo »utamničeni«, ali
je zbog toga ne bismo smjeli prikazivati prirod­
nom. Naprotiv, ne samo da bismo, kao književ­
nost, trebali neprestano reflektirati njezinu
34
kontingentnost, već smo dužni reflektirati i
opetovano izjalovljenje tih vlastitih pokušaja
refleksije, koji se sveudilj okamenjuju u nove
arbitrarne fikcije? Kao i Bahtin, de Man vidi
obvezu mišljenja (kod Bahtina se to zove
»dug«) prema takvoj retoričnoj c. u postojanoj
reorganizaciji naponskog polja njezinih silni­
ca. Ako je kod Aristotela i Hegela c. bila istina,
kod njegovih oponenata prema tomu — od
romantičara do poststrukturalista — istina
(stvarnost) je upravo izvan c. (što znači daje c.
laž). Zbog toga dijelovima ne preostaje ništa
drugo do da laž unutrašnjosti c., koju silom
prilika nastanjuju, uime te istine što prebiva
izvan c. neumorno izigravaju.
5. Budući da na opisan način neopazice samo
izvrće metafiziku kao rukavicu, poststruktu-
ralizam se ne uspijeva riješiti njezine nosive
paradigme c./dio. Na to je skrenuo pozornost
njemački sociolog N. Luhmann svojom kriti­
kom F. Lyotarda koji po njegovu sudu, zajedno
s postmodernističkim istomišljenicima, i dalje
ustraje na zastupničko-emancipacijskoj ulozi
mišljenja uime »privremeno« izostale c. jedin­
stva i pravde. U budućnost projicirana c. tako
ponovno preuzima funkciju korektivnog, ali
»mistifikacijskog viška« naspram svemu što u
sebi tobože privremeno sadrži. »Samorazu-
mljivost« toga viška Luhmann pripisuje sto­
ljetnoj uklopljenosti paradigme c./dio u staro-
europsko hijerarhijski stratificirano plemićko
društvo, u kojemu se poredak jamčio kon­
stitutivnom razlikom vladajućih i ovladanih
dijelova. Stoga on umjesto paradigme c./dio
koja počiva na identitetu uvodi paradigmu
sistem/okolina koja počiva na razlici? Tako i
sama c. po prvi put postaje proizvodom razli­
kovanja.
- * analiza, bezdanost, događaj, jedinica, okvir
 c
ČETVEROKUT
(f. carre, e. square, nj. Viereck)
1. Prvu verziju č. zatječemo u Teoriji jezika K.
Biihlera (1934) koji njime ilustrira postupni
prelazak iz »empraktičnog« u »sinsemantično«
polje* pokazivanja razlučivanjem četiriju tipo­
va jezičnih manifestacija: govorne radnje? go­
vornog čina? jezičnog ustroja (Sprachgebilde)
i jezičnog djela? Biihler raspoređuje te manife­
stacije na presjecišta dvaju kriterija: povezano­
sti sa subjektom* iskazivanja (okomito) i stup­
nja formalizacije (vodoravno).
povezani sa neovisni o
subjektom subjektu
nisko
GOVORNA JEZIČNO
formalizirani
RADNJA DJELO
visoko
GOVORNI JEZIČNI
formalizirani
ČIN USTROJ
Tako je govorna radnja tijesno povezana s
ukupnim ponašanjem subjekta iskazivanja
(stavom, gestama, mimikom, intonacijom itd.)
i s praktičnim problemima situacije* iskaziva­
nja zbog čega se ne može ni formalizirati.
Govorni je čin već lakše razvrstati jer prisiljava
subjekt iskazivanja na preuzimanje kakve in-
tersubjektivno uglavljene uloge? a iskaz* na
uklapanje u kakav genus ili modus* significan-
di. Još je viši stupanj formalizacije jezičnog
ustroja, koji podrazumijeva gramatička pravi­
la i semantički univerzum prirodnog jezika* te
je u tom smislu nadsubjektivan. Jednako je
neovisno o subjektu iskazivanja jezično djelo
koje, međutim, budući da se postavlja poprije­
ko normi jezičnog ustroja i gradi svoj vlastit
(mitski, znanstveni, filozofijski, matematički
ili književni) svijet, znatno teže podliježe for-
malizaciji. Valja dodati da je, osim izloženih
vodoravno-okomitih, u Biihlerovu č. moguće
uspostaviti i plodne dijagonalne odnose: jezični
se ustroj odnosi prema govornoj radnji kao
langue prema parole (F. de Saussure), a govor­
ni čin prema jezičnom djelu kao energeia pre­
ma ergonu (W. von Humboldt). To je ponukalo
jednog novijeg komentatora da taj č. nazove
»sintetičkim čudom lingvistike« (E. Baer,
1984).
2. Č. se u drugom kontekstu pojavljuje kod L.
Hjelmsleva (1943, ali recipiran tek od 1961),
koji njegovim uvođenjem pokušava lingvistiku
a) lišiti njezinih dotadašnjih izvanjezičnih
pretpostavki* i b) usmjeriti je s fenomenologij-
ske na strukturalnu analizu* sadržaja? Radi
toga on predlaže tablicu s dva okomita ulaza:
planom izraza* i planom sadržaja te dva vodo­
ravna ulaza: formom* i supstancom. U nasta-
lome č. kombinacija tih četiriju aspekata samo
bi forma izraza (paradigmatička i sintaktička
pravila organizacije fonologijskih, morfologij­
skih itd. jedinica) i forma sadržaja (distinktiv-
ne semantičke jedinice) ušle u nadležnost lin­
gvistike. Supstanca izraza (fonička, artikula­
cijska, modulacijska itd. masa jezika) i sup­
stanca sadržaja (pojmovni, ideologijski, emoci­
onalni itd. aspekti označenog*), kao fenome­
nalni aspekti jezika koji pripadaju »izvanjezič-
noj stvarnosti«, ostale bi izvan područja lingvi­
stičkog interesa. Hjelmslev dakle nastoji jasno
odvojiti »unutarnju« (apriornu) strukturu je-
35
ČETVEROKUT
zične cjeline* od njezine »vanjske« (fizičke ili
psihičke) supstance. On time kani upozoriti na
mogućnost algebarsko-logičke raščlambe pla­
na sadržaja, umjesto dotadašnje semantičke, i
takvim proširivanjem polja primjene dotadaš­
nje metode analize izraznog plana pretvoriti
formalizam* Praške škole* u strukturalizam!
Osnovna je razlika u polazištu, koje Hjelmslev
definira kao »tekst u njegovoj nedjeljivoj i
potpunoj cjelovitosti«, što dakako uključuje i
značenjsku dimenziju.
Američki je teoretičar S. Chatman u svojem
pokušaju sinteze francuske naratologije*
(1978) preuzeo Hjelmslevov č. kao nacrt gene­
ze pripovjednog teksta. Ona bi se kretala od 1)
supstance sadržaja (ljudi, stvari i pojava posre­
dovanih kodovima autorova društva) preko 2)
forme sadržaja (sastavina priče: događaja! eg-
zistenata* i veza među njima) i 3) forme izraza
(mehanizama pripovjednih transmisija) do 4)
supstance izraza (medija* posredovanja pri­
če*: književnog, filmskog, scenskog). Iz nacrta
je vidljivo da se »supstancijski« aspekti još
uvijek drže sporednima u procesu značenjske
tvorbe teksta.
Drukčije je prisvajanje Hjelmslevova č. predlo­
žio F. Jameson (Politično nesvjesno, 1981) u
sklopu izlaganja dviju sukobljenih genologij-
skih koncepcija: semantičke i sintaktičke. Ja-
mesonova je teza da semantička koncepcija
nužno završava svoj objasnidbeni postupak u
supstanci žanrovskog izraza (tj. u kakvu nepri­
mjetno ideologiziranom pripovjednom obrascu
i diskurzu*) kao u prešutnoj »strategiji ograni­
čavanja« (strategy o f containment) žanrovskih
mogućnosti. Sintaktičkom se pak pristupu kao
isto takva nesvjesno sputavajuća strategija
isprečuje supstanca žanrovskog sadržaja (tj.
određena društveno-povijesna obilježja sirove
perceptivne, afektivne, iskustvene građe). Bu­
dući da se za Jamesona supstanca izraza svodi
na petrificiranu kulturnu »nadgradnju«, a
supstanca sadržaja na sedimentiranu ekonom­
sku »bazu«, te daje odnos baze i nadgradnje u
marksističkoj tradiciji uvijek povijesno deter­
miniran, proistječe da nijedna žanrovska ana­
liza, kakvo god joj bilo polazište, na kraju ne
može izbjeći povijesno-kontingentnoj dimen­
ziji žanra. Zbog tako nesvjesno upravljane
36
perspektive osuđena je na partikularnost. Zna­
kovito je da potonja opet ulazi u igru preko
supstance (bilo izraza kao u semantičkom ili
sadržaja kao u sintaktičkom pristupu).
3. Stoga Greimasova intervencija (Struktural­
na semantika, 1966) u Hjelmslevovu koncepci­
ju č., pred kojom on uostalom nije krio svoje
divljenje, rezultira novim pretvaranjem, ali
sada strukturalizma u semiotiku! Označeno
kao apriorna struktura, naime, nadomješta se
označenim kao značenjskim učinkom* diskur­
zivnog očitovanja teksta. Greimasu uspijeva
tim ingenioznim obratom uključiti u lingvisti­
ku i aspekt supstance, jer ona po njemu zapra­
vo samo asimilira učinke izazvane značenj-
skom cjelinom* diskurza, a nipošto se ne može
motriti kao »izvanjezična stvarnost«. I Grei-
mas dakle polazi od cjeline jezičnog entiteta,
ali je, za razliku od Hjelmsleva, poima kao
komunikacijsku jedinicu koja se u svojoj zada­
nosti nadaje shvaćanju. Njega zanima struktu­
ra značenjske proizvodnje te zadanosti u per­
cepciji primatelja poruke! Upravo to ga navodi
na otkriće semiotičkog č.
I tu je riječ o obogaćenju logike temeljnog
analitičkog instrum enta strukturalne lingvi­
stike, dvojne opreke* koja se dotad gradila
isključivo na odnosu suprotnosti (ili-ili), dva­
ma novim odnosima: podrazumijevanja (i-i) i
proturječenja (ni-niti). Ponovno je posredovao
L. Hjelmslev, koji je već bio objasnio prelazak
iz jezika kao sustava* u jezik kao proces nado-
mještanjem odnosa suprotnosti odnosom po­
drazumijevanja. Greimas dakle još »jedino«
upleće treću relaciju proturječenja ne bi li tako
dinamizirao logičku strukturu stvarnosti. Kao
posljedica toga zahvata nastaje četvrti, nega­
tivno kompleksni, »eksplozivni« član njegova
č. (-S 2 ) — analogan »negaciji negacije« iz
Hegelove logike — koji je F. Jameson s dobrim
razlozima nazvao povlaštenim.
&....................* s.
*2 ---------------------- pod razumijevanje
.......................suprotnost
— — — — proturječenje

Ilustrirajmo: Ako na položaj Si postavimo sem
crno, onda će nas semantičko zaključivanje,
recimo, voditi najprije po dijagonalnoj osi pre­
ma -S i gdje se zatječe sukladna kategorija
obojenosti. Ona u sebi pokraj crnog podrazu­
mijeva i S2 , bijelo, kao položaj koji opet (po
zakonu suprotnosti) sadrži obilježje* svjetline
odsutno u Si, crnom. Spuštajući se s toga
položaja po deiksi* proturječja završit ćemo u
-S 2 , bezbojnome, a to je već položaj koji isklju­
čuje boju kao obilježje podjednako crnog i
bijelog. Dok su i obojenost i svjetlina kategorije
koje podliježu daljnjem semantičkom ulaga­
nju, bezbojnost je lišena bilo kakve pozitivne
referencije? štoviše logičke alternative, i upra­
vo je zbog toga kadra svojom »radikalnom
negativnosti« pokrenuti transformaciju ili
subverziju svih odnosa.
Poslužimo se sad ilustracijom koja se vraća na
problem geneze pripovjednog teksta, apostro­
firan u razlaganju Hjelmslevova č., i zaposjed-
nimo č. četirma »pravim« aktantima*:
objekt subjekt
Odnos žudnje* između subjekta i objekta pri­
pada dijegetičnom* univerzumu pripovjednog
teksta koji se projekcijom čina iskazivanja
postupno nadodređuje komunikacijsko-situa-
cijskom odnosu pošiljatelja i primatelja isklju­
čujući njegove instance. Ali na taj način objek­
tivira se sama poruka usljed čega se objekt —
kao negativan kompleksni ili eksplozivan član
— u našoj pozornosti premješta s osi žudnje na
os spoznajnog odnosa između pošiljatelja i
primatelja kao njegov posrednik (usp. shemu
aktantskog* modela!). Takav premješteni ob­
jekt sada briše konkretan komunikacijski kon­
tekst* čineći pošiljatelja i primatelja sastavnim
dijelom svoje strukture, što drugim riječima
znači da pošiljatelj (pripovjedač*) sada postaje
(iskaznim) subjektom, njegov iskaz izravnim
ČIKAŠKA KRITIKA
(S2 ), a naslovljenik* toga iskaza (narratee,
narrataire; usp. čitatelj*) podrazumijevanim
objektom (-Si) njegove žudnje.
- » isključivanje, naratologija, premještanje, se­
mantika, uključivanje
ČIKAŠKA KRITIKA
(e. Chicago critics)
Skupina kritičara, književnih znanstvenika i
filozofa koja počinje djelovati sredinom 30-ih
godina na Sveučilištu u Chicagu (R. S. Crane,
W. R. Keast, R. McKeon, N. Maclean, E. Olson,
B. Weinberg). Od 1952, kada izlazi zbornik
njihovih radova Critics and Criticism, imaju
snažan i postojan utjecaj na modernu kritiku.
Premještaju interes s lirike, dominantne u
prethodnim analizama Nove kritike? na pripo­
vjedne i dramske oblike. Njih pak, ponovno za
razliku od novokritičkog pomnog usmjerenja
na tekst, holistički istražuju u matičnomu
žanrovskom i povijesnom kontekstu? Polazište
im je konkretan korpus tekstova, a cilj poeti­
ka* izvedena iz njegove »prirode«. Tekstovi
duguju tu prirodu cjelini svoje povijesne sud­
bine koja ih je snabdjela određenom struktu­
rom, značenjskim poljem? a ne na kraju i
repertorijem poslova, obveza i zadaća. Upravo
tako kao što svoju prirodu imaju književna
djela, ima je i kritika. Ona se zrcali u vjernoj
rekonstrukciji prirode djela, u liku različitih
specifično književnih obrazaca kojima ona or­
ganiziraju svoje razumijevanje? umjesto u ope­
riranju izvanknjiževnim spoznajnim shema­
ma. Jedan od takvih obrazaca je zaplet* koji na
tipično novoaristotelovski način sjedinjuje for­
malnu (kao organizacija ispripovijedanih do­
gađaja*), sadržajnu (kao raspon tema* i liko­
va*) i retoričku (kao autorski izbor i nagovor
čitatelja*) dimenziju. Potonju je dimenziju iz­
dvojio u prvi plan W. Booth u svojoj Retorici
pripovjedne proze (1961), zacijelo najutjecajni­
jem djelu Č. k., iako su Craneovi radovi (Jezik
kritike i struktura poezije, 1953) neprijeporno
reprezentativniji.
Stečevine Č. k. uveo je u hrvatsku teorijsku
diskusiju S. Petrović (1963ff) najprije razgo-
vjetnim odvajanjem (objektivne) poetike od
(subjektivne) kritike, a potom poetičkim ispi­
37
ČIN
tivanjem različitih žanrovskih i stihovnih ob­
razaca. Na njegovu tragu nastavili su P. Pavli-
čić i Z. Kravar prije svega svojim radovima iz
oblasti teorije stiha.
-* Nova kritika, zaplet, žanr
ČIN
(e. act, f. acte, nj. Akt)
Završen segment ciljno usmjerenog činjenja ili
radnje* (npr. dramske) koji dobiva svoju kva­
litetu istom iz perspektive njezina ishoda. Sva­
ki č. ima nositelja, sredstvo, cilj i primatelja,
čime se nužno uklapa u veću cjelinu* (pretpo­
stavki? intencije* okolnosti, učinka* itd.) od
koje ovisi njegov značaj č.
1. Pojam č. ulazi u suvremenu jezičnoteorijsku
diskusiju s organonskim modelom jezične ko­
munikacije* njemačkog psihologa K. Biihlera
(Teorija jezika, 1934). U humboltovskoj i hu-
serlovskoj tradiciji, Biihler tumači jezik* kao
oruđe kojim svijest ovladava svijetom, kao
instrum ent koji svoju neprispodobivu ekono­
mičnost duguje sposobnosti uključivanja dru­
gih u ostvarenje toga cilja. Govorni je č. samo
jedna, točnije druga etapa na putu do konačne
prevlasti svijesti, jer prvu tvori govorna rad­
nja. (Usp. shemu u natuknici četverokut!) Č.
se razlikuje od radnje po svojoj strukturno-
modalnoj dovršenosti koja mu omogućuje sta­
novitu međusituacijsku pokretljivost bez gu­
bljenja »rodnih obilježja«. U polemici protiv
Husserlova pojma č. osmišljavanja (sinnver-
leihender A kt) koji počiva na transcendental­
nom subjektu* također osamostaljenom u od­
nosu na empirijski subjekt, Biihler ustraje na
tome da je intencija* govornog č. već intersu-
bjektivno uglavljena u svojim obilježjima pret­
hodnim jezičnim optjecajem. Zbog toga taj č.
svojim ustrojem osim (uloge*) iskaznog su­
bjekta podrazumijeva i (ulogu) primatelja. Pa
ipak, unatoč postignutu stupnju neovisnosti
govornog č., njegovo ostvarivanje još uvijek
ovisi o kontingentnim komunikacijskim par­
tnerim a jer oni moraju na odgovarajući način
prepoznati tako doznačene uloge.
2. Drukčiji je već status č. u teoriji govornog
č. koju je razvio engleski filozof J. L. Austin u
maloj, ali utjecajnoj knjizi Kako djelovati rije­
38
čima (1962). On u njoj najprije razlikuje iskaze
koji podliježu kriteriju istinito/lažno— konsta-
tive — od onih koji podliježu kriteriju »posre-
ćenosti« (felicity) i koje naziva performativi-
ma. Performativi samim svojim izricanjem
obavljaju radnje kao što su vjenčanje, krštenje,
otvaranje sjednice ih natjecanja, imenovanje,
otkazivanje, objava rata i si., pod uvjetom da
se izriču 1) jednokratno, 2) na ozbiljan način,
3) u odgovarajućim okolnostima i 4) od ovla­
štenih osoba. Oni dakle za svoj uspjeh pretpo­
stavljaju vrlo određene uvjete prikladnosti (ap­
propriateness conditions) te su u tom smislu
visoko kontekstualno ovisni. No Austin u slje­
dećoj fazi svoje argumentacije uviđa da, osim
tih »pravih«, postoji još cijeli niz implicitnih
performativa — obećanja, zakletvi, prijetnji,
molbi, isprika, naredbi itd. — koji su usmjereni
djelovanju na sugovornike, a ne utvrđivanju
stanja stvari. Štoviše, oni uopće ne moraju biti
previđeni izričitim signalima* svoje žanrovske
pripadnosti; takvi napuci razumijevanju* mo­
gu biti »stavljeni u zagrade« tako da se iskaz*
pričinja konstativom iako to nije! Ako ja pri­
mjerice kažem »Pet je sati«, to je naizgled
obična konstatacija, ali je malo vjerojatno daje
sugovorniku iznijeta »iz čista mira«. Prije će
biti da je posrijedi kakva opomena, isprika ili
prijetnja kada se promotri u sklopu širega
komunikacijskog scenarija na koji se svojim
izricanjem odnosi. To je ono što navodi Austina
da neutralizira uvodno postavljenu opreku*
konstativ/performativ te da svekoliku jezičnu
djelatnost osvijetli kao performativnu odnosno
usmjerenu činjenju. Pritom on izdvaja tri vrste
č. ovisno o tome koji od sljedeća tri aspekta
prevladava u njima: lokucijski, ilokucijski ili
perlokucijski. Prvi se manje-više podudara s
priopćenim značenjem* drugi predmnijeva
konvencionaliziranu i društveno sankcionira­
nu snagu učinkovitosti iskaza, a treći podrazu­
mijeva manipulaciju sugovornikom.
Potom Austin razvija teoriju ilokucijskih č.
koji su, u odnosu na prvobitno definirane
performative, zbog svoje ponovljivosti 1) lišeni
jednokratnosti izricanja, 2) može ih izgovoriti
praktično svatko, i to 3) u različitim okolnosti­
ma. Upravo zbog toga razvezivanja od matič-

nog konteksta* oni su konstitutivno izloženi
neuspjehu ili promašaju, jer njihovi »žanrovski
signali« uvijek mogu biti pogrešno shvaćeni.
To je ono što i subjekt iskazivanja djelomice
oslobađa od odgovornosti otežavajući razgra-
ničavanje dimenzije ilokucije* od one perloku-
cije u njegovu iskazu. Ako npr. sugovornik u
iskazu »Pet je sati!« prepozna prijekor, on će
tu svoju intuiciju teško moći dokazati govorni­
ku koji će se braniti da je bila riječ o pukom
upozorenju. Koliko god sam sebe kontekstui-
rao, poantaje Austinove argumentacije, govor­
ni se č. ne može osloboditi ovisnosti o kontin-
gentnom kontekstuiranju od strane drugoga.
Američka je poststrukturalistica Sh. Felman
CSkandal tijela u govoru, 1980) nazvala tu
imanentnu osobinu izgredom ili skandalom
performativa u svojoj interpretaciji Derridao-
ve polemike s teorijom govornog č. (Potpis
događaj kontekst, 1972) Tu ona inzistira na
konstitutivnoj višeznačnosti pojma perfor­
mance, koji znači istodobno govornu, seksual­
nu i scensku izvedbu? Namjera joj je da takvom
ugradnjom izvedbe u č. zaštiti Austina od
Derridaove primjedbe o imanenciji promašaja
u svakom govornom č. zbog neiscrpljivosti
njegova konteksta. Na neistrebljivosti dram­
skih (»parazitarnih«) konotacija u pojmu go­
vornog č. ustrajao je kasnije, znatno razgovjet-
nije od Austina koji je u tome ipak dvosmislen,
američki sociolog interakcije E. Goffman {Ana­
liza okvira, 1974) koji za komunikaciju izrije­
kom tvrdi da se zasniva manje na davanju
informacija* negoli na davanju predstava.
3. Koristeći se Austinovom dvosmislenošću
glede mogućnosti razgraničavanja č. od izved­
be, glavna recepcija teorije govornog č. kretala
se, predvođena Austinovim učenikom i u neku
ruku »zakonitim nasljednikom« J. Searleom,
ipak drugim putom (1969ff): nastojala je izgra­
diti tipologiju govornih č. iscrpnim opisom
uvjeta njihove prikladnosti. Iz takve »gramati-
zacije retorike« (P. de Man) proistječe repre­
zentativna tvrdnja američkog kritičara R. Oh-
m anna (1971), po kojoj »pravila za ilokucijske
činove određuju je li neki takav čin izveden
valjano isto tako kao što gramatička pravila
određuju je li rečenica — kao proizvod lokucij-
ČIN
skog č. — sačinjena na valjan način«. Na
književnu teoriju, ipak, najviše je utjecao mo­
del konverzacijskog načela suradnje (coopera­
tion principle) američkog analitičkog filozofa
P. Gricea (Logika i konverzacija, 1975), ustro­
jen četirma maksimama djelotvorne razmjene
obavijesti, i to najviše zbog toga što je uračunao
i prekršaje ili otklone svojstvene književnoj
komunikaciji. Dok je, po Griceovoj koncepciji,
konverzacija ciljno usmjerena te se stoga mora
pridržavati ekonomskog kodeksa, književ­
nost* poduzima »izlet s tržišta na igralište
jezika« (B. H. Smith) što joj daje pravo na
stanovite slobode i rasterećenja radi otežava­
nja ili odgode završnoga komunikacijskog spo­
razuma. Pritom poglavitom svrhom ne bi da­
kako bila nerazumljivost sama o sebi, kao što
inzistira tzv. teorija minus-poruke (npr. R.
Barthes u studiji S/Z /1970/, gdje književnost
naziva »umjetnošću antikomunikativnosti«),
nego transkodiranje poruke* radi postizanja
nove kvalitete informacije, kao što inzistira
tzv. teorija plus-poruke (npr. U. Eco u Otvore­
nom djelu /1962/ ili J. M. Lotman u Predava­
njima iz strukturalne poetike /1964/). Prekrša-
ji/otkloni se u tom smislu razumijevaju kao
kodni signali* koji navode recepciju* na pože­
ljan smjer; E. Coseriu (1981) im čak pripisuje
ulogu okvira* koji ističe specifičnost sadržaja
slike u odnosu na pozadinu. Oni su tu zaštićeni
od uobičajenih sankcija usljed institucionalizi-
ranosti književne komunikacije (M. L. Pratt,
1977).
Koncepcija književnosti kao planskog komuni­
kacijskog »nečinjenja«, da bi se izbjeglo nepri­
mjetno normiranim stereotipima č. i svratilo
pozornost na njih, suočava se s krunskom
poteškoćom svake teorije otklona: kako odre­
diti jedinstvenu (represivnu) normu* u prosto­
ru tako mnogolike svakodnevne jezične pora-
be? Uzmemo li za primjer Griceov pokušaj
normiranja govorne razmjene njezinom djelo­
tvornosti, pokazuje se da on zanemaruje zasi­
ćenost svakodnevnih komunikacijskih situaci­
ja* afektivnim, interesnim, institucijskim, sta­
tusnim itd. sukobima te, u tipičnoj maniri
»terorizma koda« (J. Baudrillard), utopijski
obdaruje sve komunikante istim pravima i
39
ČITANJE

ciljevima. (P. Bourdieu, M. L. Pratt, 1981ff) bez kojih se on jednostavno ne može percipira­
Očito je da nepredvidljiva višeznačnost nije ti, ali je ukupna organizacija tih smjernica u
rezervirana samo za književnu komunikaciju; književnome djelu neusporedivo osvještenija,
ni jezična komunikacija ne uspijeva uspostavi­ kompleksnija i autonomnija no što je slučaj u
ti potpunu kontrolu nad svojim kontekstom. opažajnim predmetima. Polazeći odatle, Sar­
4. U nekoj vrsti primjene teorije govornog č. na tre nalaže č. visoku koncentraciju, jer ako je
interakciju književnog teksta* i čitatelja? poj­ ono »rastreseno, umorno, glupo ili lakomisle­
mom č. poslužio se i W. Iser (Čin čitanja, 1976) no, izmaknut će mu većina odnosa, predmet ga
da bi njime oprizorio proces čitanja* upravljan se neće uspjeti dojmiti«. Značenjsko je ispunje­
apelativnom* strukturom teksta. Proizvodnja nje obvezano značenjskom intencijom*: na to­
referencijskog horizonta* književnog teksta me počiva »pacte de generosite« između au­
odigrava se po njemu preko »lutajućeg gledi­ tora* i čitatelja? Od potonjeg se očekuje da
šta« što ga tekst uzastopce doznačuje čitatelju stavi sve prethodne determinante svoje svijesti
smjenom svojih »aspektualnih shema«. »Tota­ (strasti, inhibicije, sklonosti, vrijednosna opre­
litet se ostvaruje u onoj mjeri u kojoj čitatelj djeljenja pa čak i spolnu ćud) na raspolaganje
zauzima položaj koji mu je predoznačen i tako »oslobađajućem radu« djela.
u svojoj predodžbi oprizoruje preko aspektual- 2. Takva obvezanost č. intencionalnošću djela
nosti teksta njegov (cjelovit) smisao.« Zbog ostaje provedbenom niti svih fenomenologijski
prevage što je u interakciji dobiva tekst nad nadahnutih teorija č. Tako G. Poulet (1970)
čitateljem — nasuprot Jaufiovoj estetici recep­ govori o razvlaštenju (depossession) ja u pro­
cije* — Iser naziva svoju koncepciju estetikom cesu č., o pražnjenju pamćenja potrebnom da
djelovanja (Wirkasthetik). bi se »drugo ja« književnog djela moglo primiti
- * ilokucija, iterabilnost, izvedba, komunikacija, bez otpora, u skladnom »podudaranju dviju
kontekst svijesti«. I u Ingardenovu Spoznavanju knji­
ževne umjetnine (poljski 1937, njem. 1968)
ČITANJE raskid veza s »prošlosti i budućnosti naše
(e. reading, f. lecture, nj. Lesen) svakodnevice« i »kvazi-zaborav stvarnoga svi­
Postaje problemom suvremene književne teo­ jeta« postaju nužnom pretpostavkom č. jer se,
rije otprilike počev od Sartreove rasprave Sto naposljetku, samo tako možemo učiniti prije-
je to — književnost? (1948) gdje se određuje mljivim za estetične vrijednosti djela. One pak
kao upravljano stvaranje (la creation dirigee). omogućuju harmonično dokidanje naših afek-
Prije toga su ga Novi kritičari koristili u sinta­ tivnih uzbuđenja pokrenutih suosjećanjem s
gmi pomno č. (close reading) kao opis svoje likovima u procesu č. Iako je kritizirao Ingar­
»metode«, ali bez teorijske problematizacije. denovu klasičnu koncepciju jedinstva književ­
1. Sartreovo tumačenje počiva na zasadama ne umjetnine, ipak je i W. Iser (1970ff) ostao
Husserlove fenomenologije koja priznaje op­ vjeran fenomenologijskom ishodištu po koje­
stojnost književnog djela* jedino na razini mu čitatelj može »istinski sudjelovati« u »pu­
svijesti, što znači da se ono ne može opažati stolovini č.« jedino ako ostavi za sobom »prisni
(percipirati) kao drugi predmeti, već jedino svijet vlastitog iskustva«. On doduše odbija
imaginirati (recipirati). Takav predmet može Pouletovu »supstancijalističku« i Ingardenovu
zaživjeti jedino uz pomoć razumijevanja* odn. estetičku identifikaciju, zagovarajući umjesto
interpretacije* čime se č. po prvi put priznaje toga podvajanje čitateljskog ja u procesu č., ali
konstitutivna uloga u oblikovanju svijeta* dje­ se pritom »realna« polovica toga ja ispostavlja
la. Književno je djelo dakle izručeno osmišlja­ gotovo nekakvim nusproduktom tekstnih
vanju, ali ne na milost i nemilost jer ono tome strategija umjesto npr. spletom konkretnih
osmišljavanju uvijek postavlja promišljene na­ socijalno-iskustvenih preddispozicija i predde-
putke. Svakome su predmetu, doduše, po Hus- terminacija. Implicitni je čitatelj Iseru načelno
serlovu tumačenju pridružene neke smjernice važniji od stvarnog čitatelja.

40

3. To više ne vrijedi za H. R. JauBa (1970ff) koji
se s mnogo mara upušta u istraživanje i raz­
vrstavanje identifikacijskih mehanizama pri­
marnog čitateljskog užitka*: čuđenje, uzbuđe­
nje, ganutost, sućut, simpatiju i si. To ga vodi
zaključku o povijesno promjenljivim čitatelj-
skim dispozicijama i normama* ponašanja,
kao i o njihovu različitom kulturnom vredno­
vanju, što otvara nove perspektive empirij­
skom proučavanju književne recepcije? U sa­
mog se JauBa, doduše, ta perspektiva smjesta
zatvara središnjim fenomenologijskim poj­
mom horizonta* očekivanja koji zatočuje sta­
novnike danog razdoblja u sklop spontano
usvojenih i utoliko apriornih elementarnih
perceptivnih obrazaca (JauBov učenik K. Sti-
erle nazvat će ih poslije oblicima gledanja).
Riječ je o fikcionalnim shemama koje, nespo-
znate u svojoj fikcionalnosti, omogućuju per-
spektiviranje onoga što će danome razdoblju
uopće vrijediti kao istinito i faktično. Jedino je
književnost* — stoga što slijepo ne preuzima,
nego promišljeno prikazuje te obrasce — u
stanju prekoračiti takve povijesno zadane ho­
rizonte u procesu č. Ona doduše tim hermene-
utičkim izazovom izlaže svoje potrošače pogi­
beljnom iskustvu neizvjesnosti, i to istome
onome koje znanost preduhitruje ustaljiva-
njem određena repertorija obrazaca. Stoga
JauB predstavlja odnos između književnosti i
znanosti kao permanentnu igru pitanja i odgo­
vora ili prednjeg plana i horizonta— igru koju,
međutim, zapodijeva i vodi upravo književnost
jer osporava sadašnjost uime budućnosti.
4. Nasuprot toj spekulativnoj hipotezi koje se
duhovnopovijesni* korijeni razabiru u nagonu
za periodizacijskom* i inom homogenizacijom
čitateljske svijesti, afirmira se u Njemačkoj i
Engleskoj (1970ff) tzv. mikropovijest č. Ona se
usredotočuje na fenomene poput privatnih
knjižnica, pretplatničkih izdavačkih popisa,
posudbenih lista, cenzorskih izvještaja, stati­
stike o stupnju pismenosti te dobnoj i spolnoj
pripadnosti čitatelja, podatke o proizvodnji
papira, opremljenosti tiskara, o ambijentima i
načinima čitanja, vrsti lektire itd. Time se
svraća pozornost na društvenu, mentalitetnu,
kulturalnu i tehnologijsku uvjetovanost č. Iz­
ČITANJE
dvaja se nekoliko skupina pitanja: 1. Kakav je
društveni odnos prema č.? 2. Kako se uči čitati?
3. U kakvom se ambijentu, kakvom položaju i
na koji način čita? (radionica, pivnica, kraj
ognjišta, u klubu; stojeći, sjedeći, poluležeći;
glasno, tiho) 4. Kakav je osobni doživljaj* č.? 5.
Kakva vrsta literature (modusi, žanrovi, teme)
dominira? 6. Kako vrsta pisma, grafička dispo­
zicija štiva i njegova ukupna prezentacija utje­
če na način č.? R. Darnton (1991) zaključuje:
»Vrijeme je za združivanje književne teorije i
povijesti knjige. (...) Založio bih se za dvostru­
ku strategiju koja bi kombinirala analizu tek­
sta s empirijskim istraživanjem.«
5. Usporedo s fenomenologijskom i empirij­
skom strujom, razvija se u Francuskoj i Ame­
rici (1970ff) semiotika č. na tragu Riffaterreo-
va uvida o idealnom čitatelju kao konstruktu
tekstne mreže kodova? Za razliku od zahtjev­
nih fenomenologa koji apeliraju na naprezanje
čitateljske svijesti, R. Barthes prepoznaje u
čitatelju tjelesno biće koje se, uzajamnom raz­
mjenom nadražaja, razigrano prepušta uživa­
nju u tekstu. Po njemu je u procesu č. osjetilno
potčinjavanje tekstu redovito snažnije od na­
gona za reflektivnim vladanjem njime. Sto će
u tekstu, međutim, dobiti reakcijom čitatelja
vrijednost nadražaja, to ne ovisi, kao što se
ubrzo pokazuje, jedino o tekstu, već i o usađe­
noj čitateljskoj kompetenciji*. Stoga teoretiča­
ri tzv. čitateljskog odgovora (reader-response
criticism: G. Prince, J. Culler, J. Thompkins,
S. Mailloux, P. Rabinowitz), da bi izbjegli
potpunoj svojevoljnosti č., pribjegavaju kano­
nizaciji te kompetencije u duhu ideja genera-
tivno-transformacijske gramatike N. Chom-
skog. Kompetencija bi imala biti niz* ili čak
sustav* konstitutivnih pravila, normi ili mak­
sima koji jednom kolektivu jamči zajedničko
prepoznavanje* i razumijevanje književnih
tekstova. Ali uspostavljena lingvistička analo­
gija hramlje ponajprije stoga što nijedna zajed­
nica* nema jednako spontan odnos prema
jeziku* i prema književnosti. Potonjom kom­
petencijom za razliku od prve ne raspolaže
svatko, a oko toga tko raspolaže postoje velike
nesuglasice i trvenja! U tom smislu, prepozna­
vanje jezične gramatike pripadalo bi priruč­
41
ČITANJE
nom ili definicijskom, a prepoznavanje knji­
ževne gramatike heurističnome tipu znanja,
koji znatno više od prvog počiva na interpreta­
ciji te se stoga ne daformalizirati. (B. H. Smith,
M. L. Pratt, J. Henkel)
6. Priznajući nužnost interpretacije, američki
je kritičar S. Fish (1980) pokušao obuzdati
njezinu nepreglednu varijabilnost teorijom in-
terpretativnih zajednica? Po njoj bi čitateljski
subjekt* bio neupitna funkcija* ograničavaju­
ćeg, konsenzualno uigranog »sustava inteligi-
bilnosti značenja« koji bi ovjeravao njegova
interpretativna pripisivanja i odgovarao za
ostvarene značenjske učinke* književnih tek­
stova.
Slično kao u toj Fishovoj koncepciji, interpre-
tativni se konflikti i razdori, izazvani društve­
nim, spolnim, institucijskim, kulturalnim, re­
ligijskim itd. antagonizmima zajednice, zaba-
šuruju i u tzv. »ugovornim« koncepcijama
književne komunikacije. Po njima je autorska
intencija — a nju navodno ipak mora rekon­
struirati svatko tko želi prikladno razumjeti
književni tekst! — posredovana prešutnim
ugovorom s matičnom (povijesno jednokrat­
nom) »autorskom publikom« (P. Rabinowitz).
Ona se poima kao hipotetičan sustav normi,
konvencija i maksima u koji se autorska inten­
cija nesvjesno uklapa svojom tekstualizacijom.
Ali proklamirani se ugovor ne da rekonstrui­
rati u svojemu »izvornom« obliku jednostavno
stoga što su kasniji, njime »neuračunati« čita­
telji u svojim interpretativnim (rekonstrukci­
jam a uvijek iznova determinirani konkretnim
stvarnim okolnostima vlastitog č.; one hoćeš-
nećeš profiliraju njihovu predodžbu hipotetič­
nih ugovornih partnera.
7. Višestruka je upletenost situacije* č. polazi­
šte poststrukturalističke koncepcije. Ona raz-
vlašćuje i tekst i č. autoriteta što su ga uživali
(prvi) u fenomenologiji i (drugo) u semiotici.
Tekst ne može nadzirati č. zbog toga što mu
istom ono svojom spontanom receptivnom fi­
guracijom podaruje »lice«, nastojeći se tako
obraniti od vrtoglavog stanja neprekidne odgo­
de značenja. Ako takvo osobno »imenovanje«
uspije izboriti pravo na javni život, ono se
unatoč svojoj figurativnoj osnovi malo-pomalo
42
institucionalizira u neprijeporan param etar
drugim č. (P. de Man) C. je u pravilu obilježeno
odnosom snaga između autora, izdavača, pro­
fesora, kritičara s jedne strane i čitatelja, po­
trošača, učenika, studenata s druge strane.
Povlašteni čitatelji (akademski) postavljaju
granice »interpretativne prikladnosti« za pre­
koračenje kojih su jedino oni ovlašteni izdavati
putovnicu. (M. de Certeau, M. L. Pratt, B. H.
Smith) Istom takva legitimacija jednoga nači­
na č., uz istodobno potiskivanje drugih, stvara
privid postojana identiteta književnih teksto­
va.
No osim identiteta teksta, poststrukturalisti
potkopavaju i identitet njegova č. uvlačeći ga u
nepredvidljivo naponsko polje* tekstnih silni­
ca. Svaka je čitateljska značenjska identifika­
cija ustvari produljena izvedba* samog teksta
koji podvrgava č. svojemu skrivenom zakonu
razastirući razvlašćujuće kretanje toga zakona
preko sve šire mreže posrednika. (Sh. Felman)
I sama se povijest* naposljetku može razumjeti
kao veliki pripovjedni tekst u čijoj »skriptural-
noj ekonomiji« ljudi naknadno dobivaju uloge*
i to stubokom različite od onih koje su u
danome trenutku sami predmnijevali da obno­
se. (F. Jameson) Poststrukturalisti tako ostav­
ljaju pitanje prioriteta u odnosu između teksta
i č. neodlučivim.
8. Na tom mjestu intervenira (1985ff) tzv. Novi
historizam* svojim nastojanjem da podvrgne
neodlučivost* — koju na načelnoj razini* pri­
znaje — u svakom pojedinom konkretnom
slučaju kakvu povijesno specifičnome konsen­
zusu. Okolnosti prisiljavaju čovjeka na donoše­
nje odluka, koliko god uvjetovane, provizorne
ili isključive one bile. Stoga je zadaća interpre­
tacije što specifičnija rekonstrukcija institucij­
skih pretpostavki* koje su determinirale poje­
dina značenjska »uokviravanja«. Novi histo­
rizam tako zapravo pretvara poststrukturali-
stičko/dekonstrukcijsku tehniku pomne reto­
ričke analize* u sredstvo vlastite kritike ideo­
logije*, i to podjednako tekstova kao i njihova
č. Za nj su sve distinkcije o koje se neizbježno
oslanja proces č. — modalne, generičke, vrijed­
nosne, stilske — plod određena »cirkulacijskog
polja društvene energije« (S. Greenblatt).

U nutar njega se sukobljavaju različite kultu­
ralne zone, sustavi predočavanja, obrasci raci­
onalnosti, oblici društvenosti i si., ali prije
svega prakse* pisanja, č., izdavanja, komenti­
ranja i odgoja. U tom sklopu, interpretativne
identifikacije u č. poimaju se višestruko i kom­
pleksno uvjetovanima i odatle nadasve gipki­
ma. Izvode se iz »gradnje zidova i ograda;
ustanovljavanja carinskog prijelaza; postavlja­
nja znaka koji određuje prihvatljiv kod pona­
šanja; razvitka klase funkcionara koji specifi­
ciraju običaje razgraničene zone; uvođenja ob­
rednih formula«. (Greenblatt)
9. Na sličnom uklapanju č. u povijesno speci­
fičnu mrežu susjednih mu praksi počiva i
koncepcija tzv. empirijske znanosti o književ­
nosti* koju je S. J. Schmidt počeo izgrađivati
1980. u otporu prema prevlasti duhovnopovi-
jesno-hermeneutičke paradigme u onodobnoj
njemačkoj Literaturivissenschaft. EZK pre­
mješta analitičku pozornost na širi sklop druš­
tvenog djelovanja kojemu književno djelo i sam
pojam književnoga duguju svoj nastanak, a to
znači na temeljne aktivnosti proizvodnje, po­
sredovanja, recepcije i preradbe tekstova koje
zajedno tvore književni sustav? C. kao primar­
na reakcija na književni tekst spada u recepci­
ju, dok je preradba ustvari reakcija na tu
reakciju te uključuje u sebe kritike, recenzije,
interpretacije i metainterpretacije. Znakovito
je da Schmidt deložira interpretaciju iz sistema
znanosti u sistem književnosti čineći je na taj
način, kao žrtvu »zaraze tekstom«, i samu
predmetom znanstvene opservacije. Zadaća je
te opservacije kompleksne institucijske mreže
pretpostavki, postupaka i uloga, barem po
prvobitnom nacrtu EZK, opis načina ustanov­
ljavanja, razgraničavanja i vrednovanja distin-
ktivne kakvoće književnog, a u tome tehnike č.
imaju važnu ulogu.
Poteškoća s kojom se suočuje takvo polazište
očituje se u nemogućnosti dokazivanja da ono
samo više nije »tekstom zaražena« preradba—
kao što predbacuje duhovnoj povijesti? psi­
hoanalitičkoj kritici? semiotici? hermeneutici?
analizi diskurza* itd. da jesu — te da u tom
smislu ne pripada sustavu književnosti, nego
onome znanosti. Samo bi, naime, potonja pri­
ČITATELJ
padnost mogla opravdati kritičko distancira­
nje EZK od ideologijske pristranosti ostalih
načina č. književnosti.
-» čitatelj, interpretacija, prijenos, razumijevanje,
recepcija
ČITATELJ
(e. reader, f. lecteur, nj. Leser)
Pojam č. ulazi u suvremenu teorijsku diskusiju
kao posljedica diferencijacije homogene knji­
ževne publike koja je dovela do umnogostruča-
vanja socijalnih, dobnih, kulturalnih i obra­
zovnih profila č. Time je recepcija* književnog
teksta* postala ovisnom o strukturi relevanci-
je pojedine č. svijesti što je dovelo u pitanje
potpunu usredotočenost na tekst svojstvenu
Novoj kritici? formalizmu? stilističkoj kritici,
tzv. kritici primjerenoj djelu* (werkimmanente
Kritik) i ranomu strukturalizmu?
1. Neku vrstu razdjelnice tvori Riffaterreova
kritika (1966) Jakobsonove strukturalističke
analize* Baudelaireovih Mačaka. U njoj M.
Riffaterre oslobađa poetsku funkciju* od nje­
zine dotadašnje fiksiranosti za tekstnu struk­
turu* te je vezuje za relevantan način čitanja*
poetskog teksta koji pripisuje posebnoj se­
lektivnoj instanci nadčitatelja (archilecteur, u
engl. verziji 1970. super-reader). Razumijeva­
jući je — u očevidno kružnoj argumentaciji —
kao projekciju ukupne strukture teksta, Riffa­
terre će tu instancu kasnije preimenovati u
id ealn o g č. Pritom on drži zadaćom stvarno­
ga č., dakako onoga koji kani primjereno razu­
mjeti tekst, da se postupnom redukcijom vla­
stitih pretpostavki?predrasuda i predmnijenja
dovine do položaja koji mu taj tekst ocrtava
svojim estetičkim normama? Tako bi on samo
slijedio put koji mu po prvobitnom Riffaterre-
ovom tumačenju naznačuju tzv. stilski obilje­
žena mjesta, a po kasnijemu njegovu tumače­
nju (1978) tzv. agramatičnosti. Ali nijedna ni
druga se vrsta otklona* — kao što su pokazali
kritičari (R. Warning, J. Culler, P. de Man) —
ne može pripisati jedino strukturi teksta, već
ovisi i o značenjskoj projekciji svijesti stvarno­
ga č. To je ono što kontingentnim situacijskim
upisom nekako »onečišćuje« idealnog č. kao
proklamirano tekstnu funkciju predoznačenu
43
ČITATELJ
odgovornom interpretu. Povrh toga neodluči-
vost* instance idealnog č., razvidna u njegovoj
oscilaciji između teksta i situacije* ugrožava
ideal neutralna teorijskog opisa* »književnog
komunikata«. Na takvoj promatračkoj poziciji,
distanciranoj od »doznačenosti« kako elemen­
tarnog, tako i kritičarski-korektivnog čitatelj-
skog doživljaja* posebno su (1975ff) ustrajali
češki i slovački strukturalisti (M. Cervenka, J.
Levy, L. Doležel, A. Popovič).
2. Iserov je pojam implicitnog č. (1972ff)
izgrađen već na intenzivnijoj interakciji izme­
đu teksta i stvarnoga (historijskog) č. koji se u
činu čitanja »podvaja«. Implicitni se č. pojav­
ljuje u Iserovoj koncepciji zapravo kao komu­
nikacijski partner implicitnoga autora* a ne
teksta kao u strukturalističkoj koncepciji. To
proistječe odatle što je tekst fenomenolozima
uvijek samo odgovor na nagovor situacije, in-
tencionalni čin* kojim autor namiruje kakav
smisaoni manjak ili poravnava kakvu neskla-
pnost u ishodišnom poretku »značenjskih ob­
lasti« i »smisaonih enklava«, a nije nikako
samodostatan entitet. Dok implicitni autor
svojom pojavom zapravo pomiruje rascjep u
kojemu se zatekao stvarni autor, implicitni č.,
kao sklop estetičkih vrijednosti projiciran im­
plicitnim autorom, kroz strukturu teksta tek
otvara rascjep s početnim habitusom* očekiva­
nja stvarnog č. Time on stvarnog č. izaziva da
nastalu frustraciju ili zbunjenost prevlada svo­
jom strpljivom interpretativnom djelatnosti.
Tijekom nje on se kreće instrukcijsko-seman-
tičkom sferom »sklopa naputaka«, koje Iser
opisuje naizmjence kao značenjske praznine,
»artikulirane trenutke čitanja« ili mjesta »us­
kraćena značenjskog priključivanja«. Iz takva
opisat međutim, nadaje se zaključak kao da se
ti »prekidi kontinuirana predodžbenog tijeka«
iskazuju za sve stvarne čitatelje na istim mje­
stima, neovisno o njihovim angažiranim recep-
tivnim habitusima. Ako bi habitusi stvarnih č.
ipak otpočetka imali udjela u prepoznavanju*
naputaka — a to je veoma teško opovrgnuti —
tada konstruirani č. ne može više biti samo
implicitan tekstu. Tako se Riffatereove poteš­
koće s izvođenjem idealnog č. isključivo iz
44
pogona autokontekstualizacije teksta obnav­
ljaju u Iserovoj koncepciji implicitnog č.
3. To ipak ne umanjuje potrebu da se implicitni
č. razlikuje od stvarnoga č. proučavanje koje­
ga se odvijalo prije svega u povijesnom, socio­
logijskom, psihologijskom i kulturologijskom
sklopu, dakle u rubnim zonama književne
teorije. Jedno od pitanja koje je pritom, uz
materijalnu dimenziju književnog teksta (tip i
medij* pisma, oblik prezentacije i si.), privlači­
lo najviše pažnje bila je promjena načina čita­
nja, a samim tim i socijalnog i obrazovnog
profila publike, do koje dolazi potkraj 18. st. U
to vrijeme fikcionalna literatura, u naglo nara­
slim nakladama, preuzima prevlast nad religij­
skom. Smjenom dotadašnjeg retoričkoga no­
vim empatičnim modelom čitanja dolazi do
mobilizacije čitateljskog tijela u kakvu opušte­
nom stavu prilikom lektire. Pritom se tjelesne
i uopće osjetilne reakcije stavljaju pod discipli­
narni nadzor, a duh se oslobađa za nesputano
kretanje po »idejnim rajevima«. (E. Schon,
1987) Povlačenje č. u osamu oslobađa ga od
neposredna interakcijskog odnosa s okolinom
otvarajući prostor za individualan i odgođen
odgovor na lektiru. Schon dapače drži da stva­
ranju zaštićena prostora doživljavanja duguje­
mo nastanak ne samo hermeneutike* kao dis­
cipline koja se pita o smislu teksta, već i same
književnosti* u modernom smislu, kao pred­
meta estetičnog užitka? Današnji pojam knji­
ževnosti bio bi po njemu funkcija ondašnje
smjene mentaliteta?
4. Drugi »susjed« implicitnog č. od kojega ga
valja pomno odvojiti, ali koji za razliku od
stvarnog č. prebiva na njegovoj unutartekstnoj
strani, jest naslovljenik pripovijedanja
(narratee, narrataire) kao komunikacijski par­
tner pripovjedača? U teorijsku ga je raspravu
uveo G. Prince (1973) okrenuvši se time od
univerzalne jezgre priče* s naslovljenikom pri­
povijedanja tzv. nultog stupnja, prema kontin-
gentnom i nepostojanom retoričkom »omota­
ču« s pomoću kojega, po njegovu sudu, pri­
povjedač manipulira hipotetičnim prijemom
stvarnog č. Iako neprijeporno razgovjetnija no
u slučaju implicitnog č., prisutnost naslovljeni-
ka pripovijedanja ipak nije u svim vrstama

pripovjednih tekstova jednako raspoznatljiva.
Najočitija je tamo gdje je naslovljenik pripovi­
jedanja jedan od likova, pa makar i samo u
svojstvu slušatelja, zbog čega se Prince kon­
centrira na takve slučajeve. On upravo inzisti-
ra na konkretnosti naslovljenika pripovijeda­
nja nasuprot apstraktnosti implicitnog č. kao
puke »gomile pretpostavki«. Bez obzira jesu li
imenovani, naslovljenici su pripovijedanja če­
sto podrobno portretirane i karakterizirane
osobnosti, i to bilo neposrednim oslovljava-
njem, uvlačenjem u mi s pripovjedačem, ili pak
posrednom projekcijom pretpostavki o smjeru
njihove znatiželje, njihovu životnom iskustvu,
spolu, rasi, kulturi, inteligenciji ili naobrazbi.
Prince doduše identificira i provizorno razvr­
stava karakteristična signalna mjesta pripo­
vjedačeva iskazat ali to njegovu analizu ne štiti
od načelnoga pitanja ne bi li bilo moguće čitav
pripovjedačev iskaz shvatiti kao jedinstven čin
i samim tim kao portret naslovljenika pripovi­
jedanja. I ne samo što se proliferacija signala,
ako bi to shvaćanje bilo moguće, ne bi dala
zaustaviti— jer svaka bi pripovjedačeva reče­
nica onda dijelila neki zajednički sklop pretpo­
stavki s naslovljenikom pripovijedanja — već
bi, isto tako, svaki od tih signala* ponaosob
mogao govoriti više o pripovjedaču, implicit­
nom autoru ili autoru-funkciji negoli o naslov-
ljeniku pripovijedanja. Hoće li to doista činiti
— ovisi isključivo o stvarnom č. »Sve što tekst
čini može se promatrati kao posao koji bi č.
mogao uraditi drukčije.« (M. L. Pratt) Unatoč
svim nastojanjima teoretičara da je isključe u
korist tekstno nadziranih instanci, kontingen-
ČITATELJ
tna sablast stvarnog č. neprekidno se vraća u
problem.
5. Intervencija se te »sablasti«, doduše, može
još jednom odgoditi uvođenjem instance č.-
funkcije koja bi, na sličan način kao autor-
funkcija, posredovala između stvarnog i impli­
citnog č. Ako je naslovljenik pripovijedanja
funkcija pripovjedačeva iskaza, a implicitni č.
funkcija onih dimenzija teksta koje taj iskaz
tematiziraju (bilo da one pripadaju tzv. okvi­
ru* kao naslov, žanrovska klauzula, naslovi i
sinopsisi poglavlja ili prekidi između njih, na­
pomene ispod teksta i si., bilo pak da, kao u
slučaju tzv. nepouzdanih pripovjedača? pri­
padaju autotematizaciji samog pripovjedača
strukturom njegova iskaza), onda bi č.-funkci-
ja bio projekcijom međutekstnih veza koje se
uspostavljaju doticajem s kakvim danim tek­
stom. Grupirajući tekstove u cjelinu kakva
roda, žanra? stila? modusa? diskurza? statusa
ili autorskog opusa? međutekstne veze nado-
dređivanjem* tematiziraju samoga implicit­
nog autora danog teksta. Dakako da bi za takve
sintetične odluke č.-funkcije književni tekst
snosio još manju odgovornost no u slučajevima
naslovljenika pripovijedanja i implicitnog č.,
jer bi one znatnije ovisile o habitusu što ga je
stvarni č. stekao u kompleksom prostoru knji­
ževnog sistema? na presjecištu praksi pisanja?
izdavačkog posredovanja, čitanja i komentira­
nja tekstova. Usto se dakako ne smije zabora­
viti ni na odgojni, pravni ili znanstveni sistem
koji podjednako aktivno mogu sudjelovati u
tvorbi habitusa č.-funkcije.
-» apel, čitanje, kompetencija, prijenos, recepcija
45
 D

DEIKSA modelu personalna d. postala interpersonal-

(f. i e. deixis, nj. Deixis) nom, jedinstveni origo bi se rascijepio u ovdje/-
Pojam d. označuje pokazivačke segmente is­ tamo i sada/tada, geometrijski bi prostor po­
kaza* kojima on upućuje na instancu iskaziva­ stao komunikacijskim prostorom omeđenim
nja i njezine prostorno-vremenske koordinate. dvama tijelima u stavu oči u oči, a Buhlerovo
Deiktici (u K. Biihlera /1934/ Zeigivorte, poka­ bi se fizikalno vrijeme očitovalo glagolskim
zne riječi; u R. Jakobsona /1957/ shifters: pre- vremenom. Pritom bi tri Biihlerove vrste d.:
bacivači /u metatekst/; u E. Benvenistea /1966/ ostenzivna (na konkretan prostor), anaforička
indicateurs, pokazivači) jesu najčešće, iako ne (na prostor teksta) i fantazamska (na imagi­
nužno, zamjenice, prilozi i glagolski oblici. narni prostor) bile uvjetovane trim a vrstama
Svojstvena im je nesamostalnost budući da su pamćenja: dugotrajnom vrstom pohranjenom
u postupku stjecanja značenja* usmjereni bilo u tijelu, kratkotrajnom vrstom pohranjenom u
pozornosti, i topografsko-vizualnom vrstom
na zornu podršku konkretne situacije* iskazi­
pamćenja pohranjenom u mašti.
vanja ili pak na imaginativnu podršku sugo-
vornikova svijeta* odn. komunikacijske kom­ 2. U njemačkoj teoriji pripovijedanja* na pri­
petencije? No iako sami nemaju značenja ili mjenu su naišle Biihlerove, a u francuskoj
Benvenisteove postavke o d. Tako je K. Ehlich
možda upravo zbog toga, »uokviruju« značenj-
(1982) razradio Biihlerovu tezu o dvjema funk­
ski prijem onih segmenata iskaza koji ga ima­
cijama jezičnog pokazivanja: 1. situacijsko-đe-
ju. U iskazu »Ovaj je težak!«, recimo, značenje
iktičnoj koja referira na prostorno-vremensku
»težine« profilirat će se na jedan način ako se
okolinu iskazivanja, i 2. tekstno-deiktičnoj, po
»ovaj« poveže s jednim od dva »pinkleca« što
Biihleru (ana- odnosno kata-)foričkoj, koja
ih iskazivač nosi u ruci, na drugi način ako se
uspostavljanjem spone imenice i zamjenice
poveže sa sugovornikom kojemu je iskazivač
upućuje na nešto što je u iskazu već bilo ili će
do tog trenutka pokušavao nešto objasniti, a
tek biti spomenuto. Prvu je funkciju Ehlich
na treći opet način ako se poveže s vozačem povezao s pripovijedanjem u prvom, a drugu
srebrnog BMW-a koji je upravo prozujao pred spojio s pripovijedanjem u trećem licu. Njegova
iskazivačevim nosom. je teza da iskazi u 1. licu neprestano refokusi-
Rasprava o d. kretala se u suvremenoj teoriji u raju slušateljevu/čitateljevu pozornost, dok is­
nekoliko smjerova. kazi u 3. licu održavaju jednom ustanovljen
1. Njemački je lingvist H. Weinrich (1988) fokus.
problematizirao »ja-ovdje-sađa-origo« Buhle- Austrijski je teoretičar F. Stanzel (1984) to
rove koncepcije d. koja po njegovu sudu odviše donekle osporio upozoravajući na brojne mo­
duguje Fichteovoj ideji apsolutnog subjekta* deme i postmoderne pripovjedne tekstove koji
te se zauzeo za »dijadnu« d. primjerenu komu­ započinju zamjenicama: čak i ako je to osobna
nikacijskoj situaciji dijaloga? Tako bi u njegovu zamjenica trećeg lica, njezina forička funkcija

46

upućuje u prazninu neteksta zbog čega fokus
izostaje. Pritom upotreba zamjenica bez odgo­
varajućeg imeničnog uporišta nije isključiva
osobina umjetničkog pripovijedanja, već je i
omiljen postupak tzv. natural narratives (M.
L. Pratt), koje isto tako mogu pripovijedati iz
osobnog ili tuđeg iskustva (W. Labov: perso-
nalivicarious experience). Stoga Stanzel pred­
laže da se foričko pokazivanje, umjesto s foku-
siranosti, poveže spripovjedačkim modusom*,
tj. dijegetičnim* iskazima jasno posredovanim
radnjom pripovijedanja, a da se deiktično po­
kazivanje poveže s reflektorskim modusom, tj.
mimetičnim iskazima u kojima se pripovjedno
posredovanje skriva i gradi privid neposredno­
sti događanja. Dok u posredovanim iskazima
recipient ostaje fiksiran za pripovjedačev dis­
tancirani orijentacijski centar, u neposrednim
iskazima on se premješta u prostomo-vremen-
sku situaciju lika* na način koji je Biihler
opisao kao »deiksu na fantazam« (Deixis am
Phantasma). Pritom Stanzel naravno pred­
mnijeva drugi oblik te d., gdje »Muhamed
(stvarna situacija) ide brdu (fantazmu)«, jer je
prvi oblik, u kojemu »brdo (fantazam) ide
Muhamedu (stvarnoj situaciji)«, rezerviran za
dramu. Upotreba praznih zamjenica (bezuglo-
se Pronomina) pospješila bi tako empatiju u
reflektorskom modusu, dok bi neizvjesnost
glede pripovjedačeva orijentacijskog centra po­
držala empatiju u pripovjedačkome modusu.
3. Benvenisteovo poimanje d. razlikuje se od
Biihlerova svojom semiotiziranosti. U Benve-
nistea d., naime, više ne može dobiti situa-
cijsku (stvarnosnu), već samo kontekstualnu
(kodnu) podršku, što znači da sam iskaz svojim
pokazivačima proizvodi kontekst u kojemu ga
treba razumjeti. U tom smislu Benveniste
ustvrđuje daje ja instanca diskurza, baš kao i
ti ili on: oni dobivaju značenje tek ukupnim
činom iskazivanja i njime stvorenim refe-
rencijskim horizontom? a ne upućivanjem na
eventualno nazočne osobe u konkretnoj situa­
ciji govorne razmjene. Benveniste tu preuzima
Jakobsonovu kritiku Husserlove koncepcije
potpuno prigodnog značenja d. (1901), slažući
se s kritičarem da shifter čuva stanovitu zna-
čenjsku konstantu od jedne do druge situacije.
DEIKSA
U istom smislu valja shvatiti i Benvenisteovu
postavku po kojoj nema značenja ispod razine
znaka: jezik nikad ne dokučuje stvari, već samo
(semiotički konstruirane) referente kao sa­
stavne dijelove njegovih ohuhvatnih referen-
cijskih horizonata. Ti su pak horizonti plodovi
autokontekstualizacije što su je jezični sklopo­
vi ustalili i učinili nevidljivim svojom prethod­
nom upotrebom. Nihil est in lingua quodprius
non fuerit in oratione: Nema ničega u jeziku
što prije već nije prošlo kroz govor! — omiljena
je Benvenisteova uzrečica.
Upravo na toj široj osnovi — prednosti kono­
tacije nad denotacijom* odn. diskurza* nad
jezikom* — Benveniste onda uvodi svoju užu,
u teoriji pripovijedanja kasnije vrlo utjecajnu,
opreku između diskurza i povijesnog pripovi­
jedanja*. Za diskurz je karakteristično da ga se
ne da razumjeti izvan jedinstvenog konteksta*
koji stvara d. njegova iskaza i da je zapravo
cijelo njegovo značenje* u funkciji toga smisla
(ih ideje) koji polazi od subjekta* iskazivanja.
Razumijevanje bi diskurza tako ciljalo na ono
što diskurz predmnijeva, a ne na ono što on
znači, i pritom bi se oslanjalo na one »prazni­
ne«, koje se mogu primjereno ispuniti samo u
jedinstvenoj »stvarnosti diskurza« (osobne za­
mjenice prije svega prvog i drugog lica, poka­
zne zamjenice, priloge i priloške izraze, glagol­
ske oblike u prezentu, perfektu i futuru).
Povijesno pripovijedanje, nasuprot tome, poti­
skuje deiktičnu napetost između iskaznog su­
bjekta i subjekta iskazivanja ne navodeći svo­
jeg naslovljenika da u procesu razumijevanja*
transkodira njegovo značenje odn. da preu­
stroji njegov znakovni poredak iz simbolnog u
indeksni. Ono se svojom d. oslanja na kontekst
uhodan kolektivnom jezičnom upotrebom, a
ne na singularni kontekst iskazivanja, zbog
čega se stječe dojam kao da »događaji govore
sami sebe«. Subjekt iskazivanja isključuje se iz
njega ne samo porabom univerzalnog, bezlič­
nog i odsutnoga trećeg lica, već i povlaštenom
upotrebom aorista, prošloga glagolskog vre­
mena koje svojom prezentacijom događaja ne
uspostavlja nikakvu vezu sa sadašnjim trenut­
kom.
47
DEKONSTRUKCIJA
4. Benvenisteove su postavke o prioritetu »po­
moćnih« asemičnih nad »stožernim« semičnim
dimenzijama jezika snažno utjecale na ono­
dobni francuski strukturalizam, kao što se vidi
iz obrata u Barthesovu mišljenju koji nastupa
tijekom šezdesetih godina. Njegova postavka
po kojoj »činjenica ima isključivo jezičnu op­
stojnost« otvara interes za mehanizme kojima
tekstovi zabašuruju svoju načelno konotativ-
nu ili autokontekstualizacijsku narav prika­
zujući se denotativnima, kao povijesni teksto­
vi, ili pak »čitljivima« (lisible) kao književni
tekstovi. Pravi književni tekstovi (»ispisivi«,
scriptible), naprotiv, umnožavanjem neodluči-
vih, deiktičnih mjesta, ma i po cijenu frustri-
ranja čitatelja? razotkrivaju svoju višesmjernu
interpretabilnost.
5. Deiksom naziva Greimas dijagonalne osi
podrazumijevanja u svome semiotičkom četve­
rokutu* koje povezuju član jedne osi suprotno­
sti s njemu protuiječnim članom druge osi
suprotnosti. Pritom bi d. koja polazi iz Si bila
pozitivna, dok bi d. koja polazi iz S2 bila
negativna.
-» apel, glas, indeks, iskaz, kazivanje
DEKONSTRUKCIJA
(f. deconstruction, e. deconstruction, nj. De-
konstruktivismus)
Specifična strategija čitanja* tekstova koju,
preimenovanjem hajdegerovskog pojma de­
strukcije (metafizičke tradicije europskog mi­
šljenja), uvodi i razrađuje francuski filozof J.
Derrida (1967ff). Od njega je zatim svoje­
vrsnom adaptacijom preuzimaju američki de-
konstrukcionisti (1975ff) okupljeni na sve­
učilištu Yale (P. de Man, J. H. Miller, H.
Bloom, G. Hartman). D. se otimlje referiraju-
ćem opredmećenju na sličan način kao što je
Derrida utvrdio da čini strukturalizam?koji da
je »golemo kretanje uznemirenja nad jezikom
— a ono može biti jedino uznemirenje jezika i
u samome jeziku«. Sam sukus d. čini tekstual-
nost njezinih čitanja tekstova, a tekstualnost
je po definiciji d. — nečitljiva. Ono dakle od
čega polaze Derridaova dekonstrukcijska čita­
nja — heterogenost i diseminacija* tekstova na
koje se cijepe* — to ona sve razgovjetnije
48
demonstriraju samim svojim »nečitljivim« is­
pisivanjem (ili tekstualizacijom). Utoliko Der­
ridaova omiljena (i često pogrešno shvaćana)
doskočica »Nema ničega izvan teksta!«, kojom
se ocrtava paradoksalno polazište d., vrijedi i
za smještaj našega čitanja u odnosu na Derri-
daove tekstove. Da bi izbjeglo neželjenu »ura-
čunatost«, ono ne smije biti ni interpretacija*
niti kritika.
1. Izgrađen u osebujnoj reviziji izvedenoj iz
pomnog čitanja Husserla, Levi-Straussa i de
Saussurea, Derridaov pojam pisanja* (ecritu-
re) podrazumijeva prelijevanje teksta preko
svih postavljenih granica. Derrida gradi taj
pojam u oporbi prema fonocentrizmu europ­
ske metafizičke tradicije koja privilegira glas*
(živi govor) kao mjesto transparentne prisut­
nosti čovjeka sebi samome, za razliku od slova
u kojemu se čovjek navodno tuđi u odsutnost.
Opreka prisutnost/odsutnost jedna je od broj­
nih sličnih opreka (glas/slovo, bitak/biće, ozna-
čeno*/označitelj? bog/čovjek, muškarac/žena,
slika/pojam itd.) u kojima onto-, teo-, falo- i
logocentrično mišljenje privilegira jedan član,
prikazan kao prvi, temeljan, jedinstven ili čist,
u odnosu na drugi član, prikazan kao rubni,
otklonjen, izveden ili deformiran. Namjerom
je d. pokazati da zaraza ili obilaznica što je
drugi član izaziva u prvome nije sekundama i
privremena, nego trajna i konstitutivna, a to
znači da pisanje stanuje u samom srcu govora
potajno organizirajući njegove odnose. Takva
upisanost odsutnosti u konstituciju svakog
identiteta izaziva u njemu pomak/odgodu čine­
ći ga tragom, gramom, obilježjem {marque),
urezom, cijepom* koji postoji samo s obzirom
na odsutno drugo što ga određuje u njegovoj
prisutnosti. Konstitutivna naknadnost identi­
teta u neumornom »tkanju razlika*« — to je
dakle ono što u d. podrazumijeva (»ni riječ ni
pojam«) pisanje i što onemogućuje zatvaranje
teksta* u granice »knjige«. Ako je prema tomu,
spinozističkom formulom, svaka determinaci­
ja negacija, onda nema potpunog čitanja tek­
sta, onda je svako izvedeno s obzirom na neko
drugo čitanje koje ga i samog određuje; igra*
razlika se nastavlja, tekstualnost se ne da
zadržati.
 DEKONSTRUKCIJA

2. Dekonstrukcijsko čitanje, barem kad je Der­ samo diskurzima ili označavajućim predodžba­
rida u pitanju, ne iscrpljuje se u obrtanju ma, d. nije samo analiza ili ’kritika’.«
ustaljene hijerarhije dvojnih opreka? a još ma­ Tim karakterističnimpounutrivanjem vanjšti­
nje, kako mu se često predbacivalo, u »brisanju ne ujedno je bio nagoviješten pomak dotadaš­
svih razlika«. Poanta onoga što Derrida naziva njeg dekonstrukcijskog naglaska s tkanja razli­
dvostrukom gestom d. u nekoj je vrsti reinsta- ka na ono što to tkanje u danomu povijesnom
lacije razlike koja je u prvom koraku bila trenutku zaustavlja artikulirajući povijesnost
»prebrisana« ili prekrižana (Derrida tu preu­ kao povijest? To je preosmislilo pojam institu­
zima Heideggerov pojam Durchstreichung da cije* i dovelo ga u središte teorijskog interesa
bi naglasio kako ono što je poništeno ipak (1985ff). Istodobno je d. istaknula svijest o
ostaje vidljivim kao neka figure sous rature, tj. vlastitoj upletenosti u konkretnu konfiguraci­
precrtani lik). Uzmimo za primjer Saussureov ju* sukobljenih institucijskih snaga kao u teš­
koncept znaka! Derrida ga uskraćuje za »pri- ko preglednu međudiskurznu »igru sila u po­
vilegirano ili transcendentalno označeno« ti­ vijesnom nesvjesnom« (A. Plotnitsky) u koju
me što označeno i samo opet pretvara u ozna- može jedino lokalno intervenirati. No kao što
čitelj nekog drugog označenog. Ali rezultat su primijetili neki rafinirani tumači (S. Weber,
takva čitanja nije poništavanje opreke između S. Gearhart, S. Kofinan), Derrida je otpočetka
označitelja i označenog, već jedino njezino isticao kontingentno-povijestan karakter svo­
po-navljanje* na razini čitanja. Čitanje sada jih ključnih termina, njihovu uključenost u
predstavlja označeno kao funkciju označitelja lanac metafizičkih opreka te, u skladu s tim, i
umjesto kao njegov izvor i time zapravo relati- njihovu podložnost nekomu kasnijem »dokida­
vira samo sebe. Kao posljedica takva preispisi- nju«. Prividno apsolutna dragost d. za nj je
vanja opreke, označeno se više ne očituje izva­ svagda bila u potencijalnom položaju posred­
na omotano, nego iznutra podvojeno ili previ- ničke dragosti.
nuto/nabrano označiteljem, zbog čega je obilje­ 4. Upravo to ga razlikuje kako od većine ame­
ženo konstitutivnim, neukidljivim zakašnje­ ričkih »nastavljača«, tako i od nekih francu­
njem. Daleko od toga da objavljuje definitivan skih poststrakturalista koji zapadaju u novo-
raskid s metafizikom, dekonstrukcijsko čitanje metafizično privilegiranje (specifično shvaće­
zapravo samo razotkriva neiskorjenjive meha­ ne) književnosti nad ostalim diskurzima. Knji­
nizme njezina upletanja u njegov tekst. ževnost* se za njih očituje kao kakva ničeovska
3. U Istini u slikarstvu (1978) Derrida po prvi transgresivno-iskorjenjivačka energija, lišena
put izrijekom povezuje te mehanizme s poj­ izvora i uporišta, koja neprekidno subvertira
mom institucije? U očitoj polemici s optuž­ samu sebe. U tom svojstvu, ona je (u različitoj
bama protiv d. kao aristokratsko-aleatoričke mjeri) kakvoća svih tekstova, a ne ograničen i
strategije čitanja nezabrinute za socijalne i utvrdljiv tekstni korpus. Štoviše, shvaćena na
političke implikacije tekstova, on izrijekom taj način, književnost upozorava na pravu —
piše (s. 23/4): »U skladu sa samom svojom bilo glazbenu (F. Nietzsche), romoreću (M.
logikom d. bi se ticala ne samo unutarnje Foucault), lelujavu (M. Foucault), šumoreću
konstitucije filozofema u njihovim semantič­ (R. Barthes), nasumičnu (P. de Man), rizoma-
kim i oblikovnim aspektima, već i onoga što se tičnu (G. Deleuze) ili figuralnu (F. Lyotard) —
općenito, ali pogrešno, sm atra njihovim vanj­ narav jezika* koja se navodno »zlostavlja« bilo
skim habitusom kao puko vanjskim uvjetima kakvim distinktivnim imenovanjima. Dobar
u kojima se prakticiraju: povijesnih oblika dio dekonstrakcijskih čitanja legitimira svoju
njihova poučavanja, društvenih, ekonomskih kritiku raznorodnih tekstnih predložaka ta­
ili političkih struktura odgojnih institucija. kvom apsolutizacijom književnosti kao trans-
Zbog toga što se bavi tako čvrstim struktura­ gresivne, decentrirajuće, umnožavajuće tek-
ma, tako ’materijalnim’ institucijama, a ne stualizacije, zaboravljajući pritom na konkret­

49
DENOTACIJA
nu povijesnu ukorijenjenost svoje predodžbe
»sveopćeg teksta«.
- * alegorija, anagram, bezdanost, cijep, diferan-
cija, diseminacija, glas, gramatologija, igra, in­
stitucija, iterabilnost, kontekst, logocentrizam,
nadomještanje, neodlučivost, okvir, opreka, pi­
sanje, poststrukturalizam, povijest, razlika,
tekst
DEMITOLOGIZACIJA => MIT
DENOTACIJA
(f. denotation, e. denotation, nj. Denotation)
U standardnoj upotrebi d. je neposredno, ek­
stenzivno, iscrpno značenje* kakva termina. U
semiotici* pokriva način kojim označitelj* ili,
po de Saussureu, »zvukovna slika« evocira
označeno* tj. »pojam« — za razliku od designa­
t e koja se tiče veze između znaka* i predme­
ta? U Hjelmslevovoj koncepciji dvaju jezičnih
planova, izraznog i sadržajnog, denotativnim
se drži jezik* kojemu ni jedan od tih dvaju
planova već sam po sebi nije jezik, kao što npr.
nije u prirodnom jeziku. (Prolegomena jednoj
teorijijezika, dan. 1943, engl. 1961) Denotativ-
nom bi pak bila semiotika koja se bavi znako­
vima čiji ni izraz* ni sadržaj* nisu znakovi
sami po sebi, tj. ne sastoje se sami od izraza i
sadržaja. Ako jezik pak zauzme mjesto sadrža­
ja, imamo posla s metajezikom* (recimo teh­
nički jezik koji opisuje prirodni jezik). Ako
jezik zauzme mjesto izraza, u pitanju je kono-
tativan* jezik.
Potonju je sugestiju u nizu svojih radova počev
od Mitologija (1957) do Elemenata semiologije
(1964) iskoristio R. Barthes baveći se tzv.
značenjskim sustavima* drugoga reda. On po­
stavlja formulu po kojoj se konotativni znak
sastoji od denotativnog znaka na položaju oz-
načitelja i njemu pridruženog konotativnog
označenog. »Naturalizacijske« tehnike toga
pridruživanja, djelatne prije svega u sferi sva­
kodnevne mitologije, Barthes drži ideologijski­
ma u smislu podvorbe dominantnih vrijednosti
danoga društvenog i političkog poretka. To
međutim, s druge strane, podrazumijeva neka­
kvu nevinost (dezideologiziranost) denotativ-
nih znakova prirodnog jezika koji služe kao
puka građa pridruživanju konotativnih ozna­
50
čenih. Od te se implikacije Barthes razgovjetno
ogradio već u S/Z (1970). U tom djelu Barthe-
sov odnos prema konotaciji postaje ambivalen-
tniji jer ona može poslužiti isto tako pluraliza-
cijskom oslobađanju kao i konvencionalizacij-
skom porobljavanju, dok se d. sada jednoznač­
no osuđuje kao samo »posljednja u nizu kono­
tacija« i samim tim kao konotacija koja se
izdaje za »srce, središte, čuvara, pribježište,
s\jetlo istine« s namjerom da objedini i zatvori
tekst?
-» arbitramost, označitelj, označeno, znak
DIFERANCIJA
(f. difference)
»Ni riječ ni pojam« d. uvodi J. Derrida (1967)
da bi njime, u hajdegerovski polemičnoj gesti
protiv metafizičke tradicije, uprizorio pred­
nost pisanja* nad govorom? U skladu s tim je
i umetanje mukloga glasa a na mjesto gdje u
izvornoj francuskoj riječi stoji e: u pisanju
vidljiva, u izgovoru ta razlika* potpuno izosta­
je. Pisanje nam dakle omogućuje da raspozna-
mo razlike koje su neizgovorive, a upravo stoga
jer su takve — svojom »igrom« organiziraju
govor. D. kao izgovorena riječ inače u sebi
stapa fr. glagole differencier (razlikovati) i
differer (odgoditi, premjestiti) što joj podaruje
složeno značenje istovremene razlike, odgode
i pomaka. Takvim umetanjem (a umjesto e) s
jedne, a stapanjem* (različitih značenja) s
druge strane, Derrida se u slijedu sličnih gesta
filozofijskoga »nasilja nad jezikom« (svojstve­
nog i njegovim »srodnicima po izboru« M.
Heideggeru i E. Levinasu) nastoji otrgnuti
lukavstvu »grčke« podloge svih europskih jezi­
ka koja im neprimjetno usađuje metafizične
misaone tokove.
Povezivanje razlike, odgode i pomaka radika­
lizira de Saussureovu ideju o jeziku* kao »su­
stavu razlika«. Ono zamjenjuje sustav* nezau­
stavljivom »igrom« ili »tkanjem« koje više ne
dopušta da se ponor razlike sm atra premosti­
vim, a njezina obilaznica privremenom. Na­
protiv, odgoda unosi u jedan jezični entitet
radikalnu vremensku, a pomak radikalnu pro­
stornu odsutnost drugog entiteta, bez kojega se
prvi entitet ne može konstitutirati odn. iden­
 DIJAKRONIJA

tificirati. Tako pomaknut/odgođen identitet zbog kojega se sinkronijski ulazak u mrežu

obilježava Derrida kao pratrag (arche-trace), odnosa nadaje priroritetnim.
svojevrsnu masku izvora na kojoj se svagda 2. Pa ipak, kada kažemo daje vrijednost šahov­
zadržava »neprisutni preostatak obilježja«. skih figura isključivo pozicijska, tada u toj
Ustrajavanjem na radikalnoj odsutnosti dru­ tvrdnji nešto hramlje jer je poznato da se figure
gog* izazvanoj diferancijom u pratragu, Derri­ npr. dame, topa i lovca razlikuju svojim počet­
da se zapravo suprotstavlja idealizaciji drugog nim ili investicijskim vrijednostima te da tu
(izvora) u bogatoj tradiciji filozofije samore- hijerarhiju pozicija može samo ponekad dra­
fleksije koja vjeruje daje, upravo zahvaljujući stično promijeniti. Čini se da to po analogiji
djelovanju »duha« toga drugog, u identitetima vrijedi i za jezik. Na to je upozorio D. Carroll
moguće izlučiti nekakvu ponovljivu jezgru. (R. (Upitni subjekt, 1982) suprotstavljajući se, iz
Gasche, M. Frank) Osim d., Derrida to poriče same de Saussureove perspektive, poistovjeći­
cijelim nizom srodnih »pojmova« kao što su vanju jezika sa sinkronijom, a govora* s d., koje
razmak (decalage), iščašenje (dehiscence), na­ se ustalilo kod njegovih nastavljača. Općenito
puklina ili zijev (brisure), pri čemu posljednja je objavljivanje kritičkih izdanja Tečaja (R.
fr. riječ znači istodobno prekid i spoj na zglobu Engler 1968ff., T. de Mauro, 1972) otkrilo
šarke: preko pratraga, identitet se istodobno mnoge neprimjerene »adaptacije« prvoga izda­
spaja s drugim identitetima i od njih razdvaja. nja Saussureovih predavanja (1906-11) koje su
Tu se d. »kači« na još jednu Derridaovu važnu priredili njegovi studenti Ch. Bally i A. Seche-
porte-manteau riječ: iterabilnost? haye (1916), tako da sredinom sedamdesetih
godina niz njegovih važnih pojmova podliježe
-» bezdanost, iterabilnost, nadomještanje, pisanje,
razlika
reviziji »autentizacijom«. Jedna je od takvih
zabluda površnih tumača i postavka po kojoj
jezik valja izjednačiti sa sinkronijskim susta­
DIFERENCIJA => RAZLIKA
vom? postavka koja je potom poslužila kao
podloga za brojne napade tzv. dijalektičnog
DIJAKRONIJA mišljenja na ahistorijski značaj strukturali­
(f. diachronie, e. diachrony, nj. Diachronie) zma?
1. Pojam koji je, u komplementarnom paru s Carroll započinje svoju reviziju konstatacijom
pojmom sinkronije? uveo glasoviti švicarski daje u osnovi napada na strukturalizam uime
lingvist F. de Saussure (Tečaj opće lingvistike, dijalektike — zapravo već uračunat sastavni
postumno 1916) da bi razlučio dva pristupa dio same definicije pojma strukture* kao ne­
jezičnim fenomenima. Za d. se tako zanima razdvojivog od pojma povijesti? »Stoga pitanje
historijska gramatika prema kojoj de Saussure ne glasi sinkronija ili d. jer su one otpočetka
želi uspostaviti distancu prislanjanjem svoje mišljene skupa kao opreka* u okviru istog
lingvistike uz sinkroniju kao »vodoravni pre­ podrijetla.« To njihovo zajedničko podrijetlo
sjek« kroz stanje jezika? Time se d. ne niječe jestjezik kao sustav što gaje svojom evolucijom
pravo građanstva, već se samo utvrđuje priori­ ustanovila protekla govorna praksa, ista ona
tet poslova. D. se naime može objasniti jedino praksa koja će uostalom prouzročiti i njegovu
kao preobrazba jednoga u drugo stanje jezika predstojeću evoluciju. Carroll podsjeća na de
ili, još točnije, kao premetanje jednoga susta­ Saussureovu shemu
va* jezičnih odnosa u drugi takav sustav.
Možemo to, služeći se glasovitom de Saussure-
ovom analogijom, objasniti pomoću poteza u S in k r o n ija
šahovskoj partiji: svaki pojedini potez promje­
nom ukupne pozicije automatski mijenja i
{ { D ija k r o n ija

vrijednost svih figura. Vrijednost je šahovskih G ovor

figura naime, kao i vrijednost jezičnih jedinica*
isključivo pozicijska, tj. relativna, i to je razlog

51
DIJAKRONIJA
iz koje je razvidno da se d., najprije isključena
radi utvrđivanja jezika, zatim vraća unutar
jezika da bi dalje diferencirala njegove aspekte.
D. se tako ispostavlja istodobno kao granica
sinkronije i kao njezin sastavni dio.
3. Ako se d. na taj način preupiše u sinkroniju
jezičnog sustava, postaje jasno da ona nije puki
terminologijski nadomjestak za pojam povije­
sti, već prema tome pojmu uspostavlja kritički
odnos. Slijedeći sosirovski model, R. Barthes je
(1966) u skladu s tim podsjetio da strukturalna
analiza* odbija prihvatiti kronologijsko vrije­
me kao neproblematičnu danost te ga proma­
tra kao element semiotičkog sustava (pripo­
vjednog teksta*) koji stvara iluziju vremen­
skog protoka. U poznatoj polemici sa J.-P.
Sartreom, i C. Levi-Strauss (1962) je prokazao
povijest kao neupitni ideologijski kod koji po-
trebuje raščlambu svojih duboko ukorijenjenih
pretpostavki! Strukturalisti dakle pojmom d.
ne minoriziraju, nego kritiziraju povijesno mi­
šljenje.
Oprostorivanje (dekronologizacija) povijesti u
d. kao funkciju šireg sustava manjkavo je iz
drugog razloga: zbog homogenizacije i usredi-
štavanja pojma prostora odn. sustava. Carroll
pokazuje da de Saussure polazi od jedinstva
jezika kao tobožnje prirodne danosti u svijesti
svih govornika, koja se ipak ne može dokazati
i mora ostati hipotetičnom. Sličnoj apsolutiza-
ciji »divlje misli« pribjegava Levi-Strauss kad
je proglašuje bezvremenom i totalizirajućom.
Stoga se dijalektička linearnost i strukturali­
stičke jedinstvo (cjelina*) neočekivano očituju
kao zavjerenici umjesto kao suparnici — usu-
stavljeni je prostor samo drugi oblik linearizi-
ranog vremena.
4. Vraćajući se dijakronijskom upisu u sinkro-
nijsku plohu iz perspektive u nju unesenih s
jedne, a u njoj stečenih vrijednosti jezičnih
elemenata s druge strane — pitanje koje smo
bili načeli šahovskom analogijom — čini se da
u Saussureovoj koncepciji postoje i mogućnosti
drukčijeg čitanja. One se očituju ako se uzme
u obzir njezina treća konstitutivna opreka
(pokraj jezik/govor i sinkronija/d.), naime ona
između sintagmatičkih i paradigmatičkih od­
nosa. Na to je, kritički se nadovezujući na
52
Carrollov prijedlog, upozorio D. Attridge
(1987). Paradigmatički odnosi naime, preko
asocijacija pohranjenih u pamćenju govornika,
povezuju jezične elemente s prošlosti jezika pa
su stoga i legitimnim sastavnim dijelom sin­
kronije, a ne samo d. kao što se dugo pogrešno
pretpostavljalo. No de Saussure se upinje pri­
znati samo one paradigmatičke odnose koje
ovjerava sinkronijski sustav jezika kao kolek­
tivno sankcionirano tumačenje prošlosti, dok
obezvređuje individualne pučko-etimologijske
iskorake u kojima značenje besmisleno (coq-
d - l’ane) krivuda. On time brani stabilnost
sustava od pogibelji njegove smjene kakvom
neočekivanom »provalom d.« u liku etimologij­
ske ili onomatopejske priče o prošlosti. Ali
sinkronijski se sustav ne može na isti način
uglaviti u svijestima svih govornika zbog razli­
čite polazne vrijednosti tih svijesti — analogne
različitoj početnoj vrijednosti šahovskih figura.
5. Time se interpretativna djelatnost konkret­
ne govorničke svijesti nadaje kao pravi pred­
met jezične znanosti — i jedna je struja tum a­
čenja de Saussureove ostavštine (R. Godel, L.
Jager, Ch. Stetter, M. Frank, 1975ff) istaknula
upravo tu njezinu dimenziju nasuprot uvri­
ježenim konvencionalističkim čitanjima. Po
njoj, de Saussure govori o »zvukovnom dojmu«
(.impression acoustique) upravo stoga jer želi
naglasiti da se jezične jedinice konstituiraju
tek činom razumijevanja odnosno osmišljava­
nja izvedenom unutar sustava konkretne po­
vijesne svijesti. U tom smislu — uvjetovanja d.
sinkronijom — de Saussure govori o parase-
mičnoj relaciji jezičnog znaka* predmnijevaju­
ći time njegov odnos prema istovrsnim jedini­
cama; ta relacija izdvaja jezične prema drugim
vrstama znakova. No sinkronija je isto tako
uvjetovana d. jer je langue uvijek samo povije­
sno proizvedena, jedinstvena i kontingentna,
pragmatička sposobnost jezičnog djelovanja
(faculte de langage): de Saussure govori u tom
smislu o jednoj drugoj, aposemičnoj relaciji
među raznovrsnim znakovima. Upravo bi ta
dimenzija sposobnosti jezičnog djelovanja ino­
virala jezik svojim hipotetičnim, spontanim
analogijskim projekcijama. Tako bi aposemič-
no nastale smisaone predodžbe jezičnih jedini­
 DIJALOG

ca, naime, bile neka vrsta prijedloga društve­ u cilju dokumentarne ovjere ili ovjerodostoja-
noj jezičnoj uporabi da ih ustanovi u sustav vanja one prve.
parasemičnih odnosa i time pretvori u seme? 2. Pojam se d. također, u opreci prema onome
Poanta bi tog tumačenja u krajnjoj instanci, monologa, može koristiti za označavanje tipa
uza svu proklamiranu komplementarnost čla­ književnog, filozofijskog, znanstvenog ili poli­
nova de Saussureovih opreka, bila sinkronija tičkog diskurza? Tu on uglavnom dobiva zna­
kao funkcija d. čenje: iskaz* svjestan sugovornika, koji antici­
6. Zajedničko je obilježje Attridgeova i nje­ pira različite oblike njihova eventualnog otpo­
mačkoga pragmatično-hermeneutičkog tum a­ ra formi* i sadržaju* očitovanja. Teže je već
čenja de Saussureove opreke sinkronija/d., utvrditi kakve tragove ostavlja tako tolerantna
prema tomu, potajno privilegiranje »stvaralač­ svijest u strukturi i teksturi dijaloškog diskur­
kog« individuuma odn. subjekta* kao agensa za odn. odgovoriti na pitanje čime jedan dis-
povijesne mijene. To je ono što po T. Bennettu kurz prestaje biti monološkim. Njemački je
(1990) potrebuje korekciju jer ne vodi računa filozof E. Husserl to povezivao s osamostalje­
o institucionalizaciji subjektivnih odluka u njem značenjske intencije* iskaza i pridruže­
srazu društveno ovjerenih i stupnjevanih in- nog joj »kompleksa osjećaja«. Prema Logičkim
terpretativnih praksi. Tako se d. još jednom istraživanjima (1900/1), do njega dolazi kada
prelama sinkronijskom raspodjelom statusa i intencija zamijeni jednoznačan, objektivan i
habitusa* (P. Bourdieu), međusobno konku­ nuždan odnos prema recipijentskom sklopu
rentnih i iznutra konfliktnih područja intere­ pretpostavki* odnosom iskustvenim, vjerojat-
sa, nadležnosti i utjecaja. Na njihovim se gra­ nosnim i asocijativnim tj. kada jedan iskaz
nicama i razmeđama odvijaju razmjene, prego­ nadomjesti uzrokovanje recipijentskog odgo­
vori i kompromisi koji organiziraju i usmjera­ vora motivacijom* toga odgovora. Tada se
vaju subjektivne činove razumijevanja* i inter­ naime »identična značenjska jezgra*« otvara
pretacije? dapače konfiguriraju samo subjek­ mnoštvu mogućih osmišljavanja pa uloga dru­
tivno jezično i književno pamćenje. gog* u značenjskoj konstituciji iskaza postaje
-» generičko pamćenje, govor, jezik, povijest, sin­ aktivnom. Talijanski je semiotičar U. Eco
kronija (1962ff) povukao iz toga radikalne konzekven-
cije za svoju utjecajnu koncepciju otvorenog
DIJALOG djela opisavši to djelo? sjedne strane, »raspolo­
(nj. Dialog, f. i e. dialogue) živim za različite integracije, konkretne stva­
1. U užem smislu, pojam se u teoriji književno­ ralačke dopune«, a s druge strane, »organski
sti rabi za označavanje usmene govorne raz­ vitalnim« jer održava valjanost »i pokraj razli­
mjene među dvama likovima* u drami, roma­ čitih i mnogostrukih ishoda«. Tako bi se slobo­
nu* ili pripovijetki. D. se može sastojati od čiste da čitateljske intervencije svodila na uklapanje
»mimeze govora« (G. Genette) ili može sadrža­ u stanovit svijet koji je »ipak uvijek onaj što ga
vati komentatorske i objasnidbene umetke je želio autor«. To znači da se dijaloški iskaz
pripovjedača* odnosno dramskog autora? očituje u krajnjoj instanci — monološkim. To
Strukturalistička teorija pripovijedanja* pro­ je važno upozorenje na poteškoće s pravocrt­
m atrala je d. uglavnom kao »mimetični ume­ nim razgraničavanjem između dijaloškog i mo-
tak« u dijegetičnu strukturu* pripovjednog nološkog diskurza.
teksta? tj. kao postupak* koji, zajedno sa se­ 3. I u svojoj semiotičkoj fazi (Uloga čitatelja,
gmentima opisa* polučuje »učinak stvarnog«. 1979) Eco ostaje vjeran tezi po kojoj otvoreni
Fenomenologijska ga teorija pripovijedanja tu ­ tekstovi imaju razrađeniji i precizniji model
mači kao sastavni dio deikse* pripovjednih čitatelja? koji stvarnome čitatelju suzuje slobo­
tekstova s pomoću koje se recepcija* tih teksto­ du interpretacije? dok zatvoreni tekstovi, kon­
va neprimjetno prebacuje iz tekstne (imagina- struirani s obzirom određene empirijske kon­
tivne) u osjetilnu (vizualnu) zbilju, prije svega tekste* razumijevanja? čim se odvoje iz tih

53
DIJALOG
konteksta postaju neograničeno interpretabil-
nima. Takvo tumačenje odnosa monološkog i
dijaloškog teksta izravno proturječi Bartheso-
voj opreci čitljivih/ispisivih tekstova (1970) u
kojoj se upravo prvi proglašuju ozbiljnim, za­
tvorenim, ograničenim i autoritarnim, tj. mo-
nološkim, a drugi razigranim, otvorenim, pro­
točnim i pluralnim, tj. dijaloškim. Iz te kontro­
verze proistječe zaključak da se kvalitete mo-
nologičnosti i dijalogičnosti ne mogu prosuditi
isključivo na razini iskaza odn. teksta te daje
nužno uzeti u obzir obilježja situacije* odn.
konteksta njihova prijema, odakle se napo­
sljetku takve prosudbe i donose.
4. D. u tom najširem smislu — odnosa između
teksta i njegova naslovljenika— bio je eminen­
tnim predmetom suvremene hermeneutike*
kao discipline interpretacije tekstova. Ona pri­
družuje svakom značenjskom entitetu kakav
intencionalni horizont* (»sklop naputaka«; »s
obzirom na...«) čineći ga na taj način konstitu­
tivno dijaloškim. Upisivanje horizonta, kao
nekakva manje ili više skrivenog signalnog
uređaja namijenjenog razumijevanju, stvara u
tekstu rascjep između iskazanog (»prividnog«)
i predmnijevanog (»pravog«) značenja odn.
između značenja* i smisla. Bez obzirajesu li ga
izazvali egzistencijalni ili intendirani razlozi,
hermeneutika drži taj rascjep privremenim i
premostivim. Upravo d., shvaćen kao kontinu­
irana razmjena pitanja/izazova i odgovora/re-
akcija, ima zadaću usklađivanja početno raz­
dvojenih horizonata odnosno svrhu pretvara­
nja inicijalne tuđosti teksta u završnu bliskost
s njime. Ta zadaća ustvari i ne stoji tumaču na
slobodnu volju, jer jedino dijaloško razumije­
vanje može osloboditi intenciju (smisao) teksta
stanja uskraćenosti ili prisile u okviru kojega
je nastala pa je dijaloško približavanje za her-
meneutiku u neku ruku etička obveza. Poseb­
no je snažan imperativ razumijevanja u tzv.
psihoanalitičkoj hermeneutici, (P. Ricoeur, ra­
ni J. Habermas; 1965ff) koja izvodi pacijentov
iskaz iz stanja potiskivanja promatrajući ga
kao polje simptoma što ih odašilje njegovo
nesvjesno? Ali i semiotičke su teorije teksta (J.
Kristeva, M. Riffaterre; 1974ff) pribjegavale
modelu potiskivanja radi objašnjavanja speci­
54
fičnosti književne strukture. Stoga se i u jed­
nima i u drugima kao cilj pojavljuje idealna ili
simetrična dijaloška situacija oslobođena soci­
jalnih stega dominacije koje sile partnere na
unutarnje podvajanje očitovanja (javno/priva-
tno, iskreno/lažno, stvamo/fiktivno, doslov-
no/figurativno, diskurzivno/fenom enalno,
simbolično/semiotično i si.).
5. No osim obvezanosti emancipacijom partne­
ra odn. teksta, d. se može pripisati i oprečna
funkcija tumačena samoosvješćivanja. Okvire
za tu dvojbu oko prave zadaće d. postavila je
zapravo još rasprava između filozofa W. Dil-
theya i sociologa G. Simmela početkom stolje­
ća. Dilthey je polazio od hegelovske pretpo­
stavke o identičnom općeljudskom duhu koji
prožima sve kulturalne razlike, tako da je
funkciju d. vidio u činu psihičkog sjedinjavanja
partnera. U skladu s tim je i njegova definicija
razumijevanja kao »procesa u kojemu mi iz
osjetilno danih znakova spoznajemo psihičku
supstancu (ein Psychisches) koju oni izražava­
ju«. Razumijevanje je tako premještanje sebe
(Dilthey tu rabi humboltovski nadahnut izraz
Sich-Hineinversetzen) u izraz tuđeg doživlja­
ja? Simmel naprotiv polazi od apriorne razdvo­
jenosti ja i ti koja se ne može pomiriti nika­
kvom projekcijom duša. Budući da su partneri,
svaki u svom zasebitku, načelno strani jedan
drugom, razumijevanje može težiti jedino to­
me da postigne koherenciju, egzaktnost i vje­
rodostojnost unutar svojega povijesnog polazi­
šta.
6. Poglavito u tom Simmelovu smislu govori
najutjecajniji ovostoljetni teoretičar herme­
neutike H. G. Gadamer (Istina i metoda,
1960/1965) o postupnome dijaloškom »sta­
panju horizonata« (Horizontverschmelzung).
Pod time on naime ne podrazumijeva sustavno
stavljanje tumačeva horizonta u službu onome
»izvornome« autorskom horizontu. Suprotno,
tumač postavlja tekstu pitanje ili problem koji
poniče u horizontu njegove vlastite povijesne
situacije, očekujući za nj relevantno rješenje u
nagovorenu horizontu teksta (iako ne praktič-
no-đjelatno, normativno rješenje kao što je
slučaj npr. u E. Bettija i K .-0. Apela). Ako ga
pronađe, a na tome mora ustrajati do iscrp­

ljivanja svih mogućnosti tumačenja, nastupa
spomenuto stapanje horizonata, čime se repro­
dukcijski niz u tekstu pohranjene tradicije
prosljeđuje, a predaja se nastavlja »događati«.
U toj »igri« dijaloškog razumijevanja autor,
tekst i tumač nisu više od procesora: »igra je ta
koja igra time što u sebe uvlači igrače i tako
postaje pravi subjectum kretanja igre«. Takvo
neprestano obogaćivanje tekstnog horizonta s
pomoću dijaloškog pounutrenja i prekoračiva-
nja horizonata njegovih tumača — koji se
pritom u onom prvom horizontu prepoznaju —
naziva Gadamer, osim igrom, i njegovom povi­
jesti djelovanja (Wirkungsgeschichte). Ta dva
pojma podsjećaju da u hermeneutičkoj tradiciji
postavljanja problema d., dijaloški partneri
moraju imati kakvu treću, nadređenu instancu
koja »iza njihovih leđa« organizira dijaloški
odnos i privodi proces sporazumijevanja kon­
senzusu.
7. Iako i ruski teoretičar jezika i književnosti
M. M. Bahtin ističe ulogu toga »trećega u
dijalogu«, u njega on umjesto konsenzne dobi­
va disenznu ulogu, tj. uzrokuje nesporazum.
Bahtin opisuje trećega kao »nadadresata« ko­
jeg »apsolutno ispravno razumijevanje autor
pretpostavlja bilo u metafizičkoj daljini ili u
dalekom povijesnom vremenu«, dakle kao bes­
kompromisnu instancu koja frustrira bilo ka­
kvo konkretno-neposredno razumijevanje od
strane »običnog« adresata. Potonje razumije­
vanje ne može uspjeti zbog svoje uronjenosti u
»običajne norme« i »socijalne forme« komuni­
kacije koje partikulariziraju hermeneutički vi­
dokrug. Uslijed osuđenosti na određeno »sjedi­
šte u životu« (W. Dilthey), štoviše, svaki akti­
virani hermeneutički vidokrug ponovno proji­
cira svojega trećeg kao instancu budućeg na-
mirenja sadašnje prikraćenosti. Utoliko je ta
instanca uvijek samo funkcija konkretnog do­
gađaja* postojanja (bytie-sobytie) te je u mjeri
jedinstvenosti toga događaja — i sama jedin­
stvena. Pomirba je između dviju projekcija
nadnaslovljenika u d. dakle nezamisliva. Jed­
na je projekcija drugoj konstitutivno izvanjska
Cvnenahodimaja).
Ali nedokučivost drugog nipošto ne ukida po­
trebu za d. jer je on jedini oblik kakve-takve
DIJALOG
samospoznaje. Mi doduše ne možemo spoznati
vlastitu određenost trećim zbog toga što on u
nesvjesnom »arhitektonskom« liku »pamće­
nja« definira naš ukupni vidokrug. Ali povanj-
šćivanje toga vidokruga u dijaloškom procesu
razumijevanja drugog omogućuje nam da us­
postavimo stanovitu distancu i prema svojemu
trećem. Koliko će se dragocjenom ispostaviti ta
distanca, a samim tim i spoznaja, ovisi o dubini
našeg aktiviranog razumijevanja. U istom ma­
hu kako se mi odvajamo od jednoga događaja
naše spoznajne uvjetovanosti, ulazimo u drugi
takav događaj, transfiguriramo parametre vi­
dokruga, održavamo živim proces svojega »ide­
ološkog postajanja«. U tome Bahtin razabire
dijaloški imperativ etične egzistencije — izbje­
ći trajnu fiksaciju za određeno »sjedište u
životu«! Stoga on i govori o »beskonačnom
odnosno o nedovršivom d.« kao o čovjekovoj
obvezi (dolžestvovanie).
8. Kao svaka imperativna koncepcija, tako i to
shvaćanje d. ima svoje naličje. Beskonačan je
d. moguć i poželjan jedino u utopijskoj komu­
nikacijskoj situaciji lišenoj konkretne raspo­
djele moći. Ostale situacije — a to praktično
znači sve — funkcioniraju pod pritiskom pri­
jetnji i sankcija za odgodu određene interpre-
tativne reakcije; u ostalim bi situacijama sta­
nje neizvjesnosti izazvano neprekidnom dija­
loškom rezonancijom bilo zbog toga neodrži­
vim. Na to su svojom kritikom upozorili A.
Fogel (1989) i M. A. Bernstein (1989). Na
povezanost Bahtinove koncepcije d. i utopij­
ske, idealistične vizije karnevalske zajednice*
uputio je i D. Carroll (Pripovjedni tekst, razno­
rodnost i pitanje političnosti, 1987).
9. No iako je P. de Man još 1982. izrazio svoje
rezerve prema nekritičnom usvajanju Bahti-
nova pojma d. od strane različitih književnote-
orijskih škola, ipakje od objavljivanja Todorov-
ljeve studije Bahtin: dijaloško načelo (1981) i
Holquistova izbora Dijaloška imaginacija
(1981) pokrenuta široka teorijska rasprava
koja je čak dobila epitet dijaloške kritike.
(Bialostosky 1989) Bahtin je postao zanimljiv
teoretičarima različitih usmjerenja zbog toga
što je i sam izgradio svoju koncepciju u aktiv­
55
DIJEGEZA

nom kritičkom d. s teorijskom tradicijom i hoanalitičkoj, feminističkoj, dekonstrukcij-

suvremenošću. skoj, poststrukturalističkoj (Lyotard), socio-
Prije svega, on oponira interesu vladajuće ari- lingvističkoj (Halliday), razvojno-psihologij-
stotelovske poetike* za fikciju* vraćajući se skoj (Vygotskij), marksističkoj (Lukacs, Jam e­
Platonovu retoričkom zanimanju za (miješanu son, Benjamin) ili analitičko-filozofijskoj (Wit­
ili višeglasnu) dikciju. Također, on kritizira tgenstein). To nije mogao spriječiti ni Todorov-
aristotelovsku klasičnu hijerarhiju, koja privi- ljev pokušaj da rastereti Bahtina od »daljnjeg
legira stabilne žanrove centrirane oko zaple­ asociranja ideja« i od »razočaravajućeg mnoš­
ta* (dramu), stavljajući u prvi plan subverziv­ tva značenja« (1981), a niti nastojanje K. Clark
ne žanrove koji crpe iz platonovske tradicije i M. Holquista (1984) da ga protumače izdvo­
otvorenog sokratovskog d. (roman*). Sve je to jeno od različitih »posvajanja«. Zacijelo do
pogodovalo različitim teorijskim školama po­ takva »raznoiječja« dolazi i stoga jer je Bahtin
slije strukturalizma* usmjerenim na komuni­ »projicirao svoj glas u raznolike argumentacij-
kaciju? koje su već i same bile posegnule za ske tonove i žanrove, kako su se predmeti i
Platonovom teorijom pripovjedne dikcije. publika kojoj se obraćao mijenjali, te ga je
(Hernadi 1972, Genette 1979, Kenner 1978, diseminirao ne samo u svoje ime već i u ime
McHale 1978, Sternberg 1982) drugih i učinio ga pristupačnim usvajanju od
Osobito je usrdno Bahtinov koncept d. bio strane nekoliko disciplina za različite svrhe«.
prihvaćen od predstavnika marksističke kriti­ (Bialostosky 1989)
-» drugi, egzotopija, interpretacija, iskaz, razumi­
ke* iako on nipošto nije podrazumijevao »dija­ jevanje
lektičko« transcendiranje i konačno dokidanje
protuiječja u teleologijskom kretanju povije­ DIJEGEZA
sti? Upravo suprotno, »dijalogizam se definira (f. diegesis, e. diegesis, nj. Diegesis)
odbijanjem svih oblika transcendencije, svih 1. Platonov termin za (posredno) pripovijeda­
pokušaja objedinjavanja«. (Young 1985/6) No nje događaja* u opreci prema mimezi* kao
premda je to isprva jasno uviđao (Jameson njihovu (neposrednom) oponašanju. U suvre­
1974), ipak je F. Jameson (1981) ubrzo sveo d. menoj ga je teoriji reaktualizirao G. Genette
na dijalektiku klasnog antagonizma. (LaCapra (Granice pripovijedanja, 1968) da bi njime
1983) Manje je neumjesnih pojednostavnjenja nadomjestio tradicionalnu opreku* angloame­
među marksističkim kritičarima izazvala Bah- ričke teorije proze telling/shoiving (kaziva-
tinova kritika sosirovske lingvistike sa svojom nje*/pokazivanje). Ta je tradicija naime, na
koncentracijom na iskaz* (kao događaj) umje­ aristotelovskom tragu, privilegirala pokaziva­
sto najezik* (kao sustav*). (Holquist 1986) No nje kao umjetnički zahtjevniji, a i »stvarnosti
ni tu zaključci o Bahtinovim poantama nisu bliži« romaneskni postupak? Strukturalizam*
bili jednodušni. Tako R. Williams (1977) piše: odbacuje mimetičko načelo kao vrijednosno
»Ljudi opće i nastavljaju općiti prije no što bilo mjerilo analize* jer polazi od toga da pripovije­
koji sustav, koji je njihov proizvod, može biti danje gradi svoj samostalan svijet* odn. dije-
shvaćen i provesti svoju determinaciju kao getički univerzum (fr. diegese) pa u skladu
plod praktične više nego apstraktne svijesti.« s time smatra d. samom pretpostavkom pripo­
Young (1985/6) naprotiv drži da Bahtinovo vjednog modusa? U nutar pripovjednog teksta*
privilegiranje individuuma nad sustavom pro­ postoje samo različiti stupnjevi d. (kao »susta­
turječi njegovoj razgradnji jedinstva subjekta. va prijenosnih zupčanika«) budući daje »savr­
Općenito se može reći da je dijaloška kritika šena mimeza« koja podrazumijeva »strogu izo-
prožeta različitim pa i oprečnim tumačenjima kroniju između teksta* i priče*« nemoguća.
ključnih mjesta Bahtinove koncepcije, ovisno o 2. Stupnjeve dijegetičnosti (posredovanosti
»teorijskoj pozadini« na kojoj se ona motre i uvedenih instanci) obilježava Genette pojmom
razumijevaju: formalističkoj, semiotičkoj, psi­ dijegetičke razine. Te razine nastanjuju ka­

56

ko pripovjedači* tako i likovi* ali i ispripovije­
dani događaji* i stanja (egzistenti*), koji se
usljed toga odlikuju različitim stupnjem vjero­
dostojnosti (v. ovjerovljavanje!). No osim razi­
na, postoje i različite vrste univerzuma: pri­
mami, sekundarni, tercijarni itd. Izvandije-
getički pripovjedač tako obitava izvan (te­
meljnog) d. univerzuma koji svojim pripovjed­
nim činom ustanovljuje, (unutar)dijegetički
unutar tog univerzuma, a metadijegetički je
pripovjedač sastavni dio pripovijesti uklo­
pljene u temeljni (ili koji drugi) d. univerzum.
Svi ti pripovjedači mogu biti heterodijegetič-
ki, ako kao likovi ne sudjeluju u univerzumima
koje svojim pripovijedanjem ustanovljuju, ili
homodijegetički ako sudjeluju. Podvrsta ho-
modijegetičkih tekstova u kojoj je pripovjedač
ujedno glavni lik zove se autodijegetički
pripovjedni tekst. Ako metadijegetička razina
(pripovijest drugog stupnja) preuzme funkciju
temeljne dijegetičke razine, Genette govori o
pseudodijegetičkim tekstovima.
-* gledište, mimeza, ovjerovljavanje, pripovjedač,
razina
DISEMINACIJA
(f. dissemination, e. dissemination, nj. Disse­
mination)
Rasijavanje, rasipanje, raspršivanje ili raštrka-
vanje značenja* nasuprot izotopiji* koja podra­
zumijeva prikupljanje, sažimanje značenja. Je­
dan iz svežnja dekonstrukcijskih pojmova J.
Derridaa (1967ff), kojemu pripadaju još ite-
rabilnost* citatnost? udvajanje, nadomješta-
nje*/dopunjavanje, neodlučivost* a kojim se
upozorava na nemogućnost utvrđivanja zna-
čenjske jezgre* (ili pravog, osnovnog značenja)
bilo kojeg jezičnog entiteta zbog njegove osobi­
ne da se dokraja ne pokorava ni jednome
uporabnom kontekstu* kao svome prirodnom
ili matičnom, »zavičajnom« okružju. Takva
koncepcija — tumačenje identiteta značenjske
jedinice isključivo kao beskonačne potencije
bez upisanih sklonosti k uspostavljanju odre­
đenih vrsta veza — okarakterizirana je kao
»minimalistička semantika*« (S. Pradhan,
1986), a može se, u ovom ili u onom obliku,
DISKONTINUITET
pronaći i u C. S. Peircea, M. Bahtina, U. Eca,
M. Foucaulta, D. Davidsona i dr.
-» anagram, gramatologija, iterabilnost, neodluči­
vost, značenje
DISKONTINUITET
(f. discontinuity e. discontinuity, nj. Diskonti-
nuitat)
1. Problem uvode u suvremenu književnu teo­
riju ruski formalisti svojim suprotstavljanjem
teleologijskom u korist funkcionalnog mišlje­
nja. To ih vodi reviziji tradicionalne povijesti
književnosti* koja je inzistirala na nacional­
nom, duhovnom, žanrovskom, stilskom i au­
torskom kontinuitetu književnog djela* s nje­
govim prethodnicima. Pod utjecajem njemač­
kog filozofa B. Christiansena (Filozofija umjet­
nosti, 1909) i F. de Saussurea (Tečaj opće
lingvistike, 1916), formalisti naprotiv ističu
kontrast odn. izdvajanje (vydelenie, Abhebung)
kao načelo književne mijene, proglašuju »di­
ferencijalni osjećaj ili kvalitetu« (differenci-
al’noe oščuščenije/kačestvo) mjerilom književ­
ne vrijednosti. Prošlost se u tom sklopu isprva
očituje samo kao pozadina (fon) u odnosu na
koju se postiže učinak očuđavanja? U kasnijoj
fazi razvitka njihove koncepcije, kada se afir­
mira pojam dominante? mehanično načelo
uzastopnog osporavanja ustupa mjesto dina­
mičnom načelu preobrazbe bilo funkcijske hi­
jerarhije pojedinog književnog teksta ili raspo­
reda nizova odgovarajućeg književnog razdo­
blja? »Dinamika« tu podrazumijeva konflikt
umjesto harmonije među tvorbenim faktorima
jedinstva: dominanta »deformira« potčinjene
elemente koji tome pružaju otpor pokrećući
dezintegracijske težnje. Nastala divergencija
malo-pomalo izaziva smjenu vladajućeg »kon­
struktivnog principa«, itd.
2. Formalisti su svojom razradbom pojma d. u
mnogočemu anticipirali pojavu francuskih
škola nove povijesti (la nouvelle histoire) F.
Braudela (1946ff) i novog romana* (le roman
nouveau) A. Robbe-Grilleta i N. Sarraute
(1956ff). (Giinther 1983) One obje provode
sustavnu kritiku tzv. narativne povijesti* ute­
meljene na jedinstvenom subjektu? vremen­
skom kontinuitetu i dovršenosti vlastitog us­
57
DISKURZ
trojstva. Zauzimaju se, nasuprot tome, za ri­
tmički d. vremenskih nizova* zemljopisnog,
društvenog i individualnog podrijetla i samim
tim za »neistovremenost« događaja* kao nekoć
poslušne jedinice* linearno-povratno ustroje­
ne, bilo fikcionalne ili faktografske povijesti.
Jedan isti događaj pripada raznim nizovima
diskontinuirane vremenitosti, a to znači ne
samo uzavreloj »događajnoj povijesti«, već i
nizu »dugoga trajanja« s vrlo otpornim obras­
cima koji determiniraju tisućljetne civilizacije.
Stoga je neopravdano, štoviše ideologijski, svo­
diti ga na jednu totalizirajuću perspektivu.
3. Ideje o d. povijesnog trenutka, ponikle u
okrilju nove povijesti i novoga romana, razra­
đuju C. Levi-Strauss, M. Foucault i L. Althus­
ser u polemičkim konfrontacijama s etnocen-
tričnim i logocentričnim mišljenjem tijekom
60-ih godina. One dobivaju podršku i u po­
drobnim istraživanjima biologijske evolucije
francuskih znanstvenika F. Jacoba (Logika
živog, 1969) i J. Monoda (Slučajnost i nužnost,
1970). Kad su u pitanju duhovne znanosti, cilj
je razgradnja sintetičnih i homogenih cjelina*
poput tradicije, utjecaja, evolucije, duha, raz­
doblja, opusa* djela* i si. sve dok se one ne
pokažu kao puke »nakupine raspršenih doga­
đaja« koje se ne daju svesti na jednu, u pravilu
»nedokučivu i neizrecivu« bit. Althusser govo­
ri o »relativnoj autonomiji« dijelova spram
cjelini jer je svaki od njih uvjetovan kontingen-
tnim stjecajem strukturnih odnosa koji pripa­
da njegovu specifičnom položaju. Foucault na-
glašuje »trenutačnu provalu« odn. punktual-
nost diskurzivne pojave razvezane od bilo ka­
kva nužnog odnosa prema prethodnim i budu­
ćim trenucima njezine egzistencije. On je ukla­
pa u aktualno polje* »diskurzivne formacije*«
koje se višestruki učinci* ne mogu staviti pod
nadzor. Izravnom posljedicom ideje d. povije­
snog kretanja očituje se i apriorna uvjetova­
nost svjesnih projekcija strukturnom situaci­
jom* svijesti (Foucault tu govori o »uvijek već
kodiranom pogledu«) odn. nemogućnost ute-
meljivanja svijesti u samoj sebi. No ako ni
jedna svijest ne može odgovarati za svoje pro­
jekcije, već ih svaka duguje svojoj diferencijal­
noj »umreženosti« s drugim svijestima, čime
58
ona tada može zajamčiti nadmoć svoje projek­
cije nad tuđima, odn. u ovom slučaju ideje d.
nad idejom kontinuirane povijesti?
4. To uvodi stanovitu dvosmislenost u Fouca-
ultovu koncepciju d. Dosljedno gledano, ako
ništa nužno ne slijedi ni iz čega, tada činjenice
mogu biti jedino učinci arbitrarnih interpreta­
cija* koje nemaju načina dokazati svoju valja­
nost. Foucault je još 1967. povukao tu ničeov-
sku konzekvenciju: »Interpretacija se nikad ne
može dovesti do kraja, jednostavno stoga jer se
nema što interpretirati. Nema ničeg potpuno
prvotnog za interpretaciju jer je u osnovi sve
već interpretacija; svaki znak u sebi nije stvar
dostupna interpretaciji, nego interpretacija
drugih znakova.« No to istodobno problemati­
zira Foucaultovu arheologijsku metodu čineći
pragove što ih on postavlja da bi dokazao d.
među epistemama* i same arbitrarnima, jer bi
se golemi faktografski materijal koji on navodi
kao potkrepu bez daljnjega mogao interpreti­
rati i drukčije. (V. Descombes, Isto i drugo,
1979) Usporedo s time, u pitanje dospijeva i
Foucaultova interpretacija položaja njegova
vlastitog mišljenja kao svojevrsnog vrhunca
dvostoljetne moderne, historističke paradigme
koja je 1775. zamijenila svojim relativizmom
reprezentacijsku paradigmu »klasicističkog
doba«. Ne nadomješta li se tako proizvoljni d.
među paradigmama proizvoljnim kontinuite­
tom unutar njih? (M. Frank, Kazivo i nekazivo,
1990) Ako Foucault naime doživljuje sebe u
kontinuitetu s prethodnim misliocima, tada ih
on kao naprednija etapa »dolaženja k svijesti«
ima pravo kritizirati, ali se njegova teza o d.
povijesti više ne drži; ako sebe pak razumijeva
u d. s njima, ne može obrazložiti svoje žestoke
kritike metafizičke paradigme kontinuiteta, a
to znači da ponovno ne može valjano utemeljiti
svoju tezu.
- * arheologija, događaj, genealogija, niz, povijest
DISKURZ
(f. discours, e. discourse, nj. Diskurs)
U svakodnevnoj francuskoj jezičnoj uporabi
(odakle je preuzet u teoriju d.) označuje spon­
tani, improvizirani govorni istup neodređene
duljine u intersubjektivnoj situaciji* rasprave.

1. Pojam d. ulazi u teorijski optjecaj preko
Levi-Straussove analize mitske strukture*
(Strukturalna antropologija, 1,1958). Tu ga on
uvodi kao oznaku treće razine* lingvističke
analize? s one strane reverzibilnosti jezika*
kao prve razine i ireverzibilnosti govora* kao
druge razine. D. je razina na kojoj se kao
osnovne jedinice* pojavljuju rečenice. Zahva­
ljujući sjedinjujućoj snazi mita? te se rečenice,
kao najkompleksnije konstitutivne jedinice je­
zika, pretvaraju u još kompleksnije jedinice —
miteme. Za razliku od književnog d., međutim,
mitski d. ne ostvaruje specifičnost rečenica kao
svojih jedinica u stilu* ili u pripovjednom
modusu? već isključivo u priči* koju one pre­
nose. Kao stoje zaključio R. Barthes (1966), to
dopušta da se i d. učini predmetom lingvističke
analize: »Najrazumnije je postulirati homolo-
gijske odnose između rečenice i diskurza...
Diskurz bi bio velika ’rečenica’ (čije jedinice ne
moraju nužno biti rečenice) dok bi rečenica, uz
stanovito pojednostavnjenje, bila mali dis­
kurz.«
2. Odavle se recepcija pojma d. grana u dva
smjera. Jedan zacrtava M. Foucault svojom
prilagodbom pojma d. arheologijskom okviru*
u Riječima i stvarima (1966), gdje on dobiva
značenje neke vrste simboličkog poretka ili
povijesnog apriorija predodžbenih, misaonih i
jezičnih shema prije svega klasicističkog raz­
doblja. Kao u Levi-Straussovoj analizi mita?
tako i tu d. postaje posrednikom između općeg
iskustvenogjezi/ea, kojeg je poredak (struktur­
no) obrativ, i elitnoga filozofijsko-teorijskog
govora kojeg je redoslijed (povijesno) neobra-
tiv. Ukratko, drži se okvirnim uvjetom nastan­
ka predodžbi, spoznaja, govora, postupaka i
oblika društvenosti jedne civilizacije, njezinim
konstitucijskim temeljem. Pritom je d. kon-
kretniji, bogatiji i prisniji od temeljnih isku­
stvenih kodova* koje uzima za svoju građu, ali
je izvorniji, zagonetniji i više zbunjuje od znan­
stvenih objašnjenja.
Diskontinuitet* koji tako široko shvaćeni d.
pokazuje glede uvjetovanja svojih različitih
pojavnih oblika, razvidan isprva samo u odno­
su među razdobljima, razastire se zatim u
Arheologiji spoznaje (1969) i unutar prije još
DISKURZ
monolitnoga bloka samog razdoblja. Sada se
naime ukupni d. umnogostručavanjem svojih
kodova razgrađuje u diskontinuirane nizove*
podd. U određenim se povijesnim trenucima ti
nizovi onda nužno umrežavaju u skupine s
pomoću pravilnosti nekakvih »okomitih susta­
va« — sustava* među kojima je jedan zacijelo
i sama Foucaultova analitika. Foucaultova je
nakana da takvom kombinacijom razigranih
vodoravnih ili dijakronijskih odnosa i pripito-
mljavajućih okomitih ili sinkronijskih odnosa
što više otvori pojam d. prema kontingenciji
njegove osnovne jedinice: iskaza* (enonce).
No ono što pritom zamućuje granice pojma jest
činjenica da ga Foucault zadržava i u značenji­
ma cjelokupnog (apriornog) područja svih is­
kaza s jedne te regulirane prakse određena
broja iskaza s druge strane. Tako nastalu
dvosmislenost podupire onda još i objašnjenje
iskaza kao osnovne čestice d. Njegovo je obi­
lježje istodobno individualnost koju dobiva iz
jednokratnog događaja* iskazivanja iponovlji-
vost koju stječe pokoravanjem različitim pravi­
lima i shemama d. odnosno njegovim »institu­
cijskim porecima« i »uporabnim poljima«. Ko­
liko god je tako stečen status »pokretljiv, rela­
tivan i stalno podložan propitivanju«, ipak se
naposljetku nekako mora izvesti iz parameta­
ra »diskurzne formacije*« arhiva* kao uvjeta
mogućnosti svoga postojanja.
Neodlučiva oscilacija između zakona (koda) i
kontingencije (događaja*) u Foucaultovu poj­
mu d. nije međutim rezultat njegove teorijske
nesmotrenosti ili nedomišljenosti njegove kon­
cepcije, već je povezana s njegovim načelnim
odbijanjem da izgradi bilo kakvu cjelovitu teo­
riju d. U tom bi slučaju opći pojam d. dugovao
svoje značenjsko jedinstvo upravo onome isto­
me logocentričnom umu protiv kojega se okre­
će cjelokupna Foucaultova misao svojim ustra­
janjem na konstitutivnoj nedovršenosti svih
značenjskih entiteta. Budući daje ta nedovrše­
nost rezultat nezaustavljivog pre-upisivanja
vanjske razlike* u svako izboreno unutarnje
stanje pojma, Foucault umjesto hegelovsko-
hermeneutičkog prodora u unutarnju bit poj­
ma, usmjerava pozornost na kantovsko-anali-
tičku rekonstrukciju vanjskih uvjeta njegove
59
DISKURZ
mogućnosti. Ako pak značenje pojma može biti
jedino učinak* kakve uvijek-već-prethodne
strukture odnosa unutar kojih se taj pojam
motri, tada je razumljivo što Foucault ne pri­
staje poistovjetiti svoj pojam iskaza ni s propo­
zicijom u formalno-logičkom smislu, niti s
rečenicom u gramatičkom smislu, niti s govor­
nim činom* u pragmatičkom smislu, a niti sa
znakom* u semiotičkome smislu. Upravo je
iskaz naime po njegovu mnijenju taj koji po­
stavlja kontingentne uvjete mogućnosti po­
javljivanja propozicije, rečenice, čina i znaka
snabdijevajući ih svaki put drukčijim vremen-
sko-prostomim sadržajem, tj. drukčijim refe­
rentom, drukčijim iskaznim subjektom* druga­
čijim uporabnim poljem* i drugačijom materi­
jalnom pojavnosti.
Poteškoće su takva postavljanja pojma d. više­
struke. Najprije, pitanje je koliko se nadomje-
štanje hermeneutičkog značenja* strukturali­
stičkim uvjetima njegove mogućnosti oslobađa
imanentnih metafizičkih pretpostavki? Po če­
mu je cjelina* pluralnija od svojega dijela?
Foucault zapravo teži poništiti mjerodavnost
subjektivnih značenjskih odluka time što će ih,
u prepoznatljivoj retoričkoj tradiciji, dokraja
izvesti iz konstitutivnih uvjeta d. Ali on ne
može dokazati zbog čega već sama rekonstruk­
cija tih uvjeta nije jedna takva subjektivna
značenjska odluka. Svaki sklop konstitutivnih
uvjeta ima svoje vlastite konstitutivne uvjete,
svaka izvanjskost svoju neosviještenu izvanj-
skost. Stoga se mišljenje izvanjskog (pensee du
dehors) — romantičkoj tradiciji kojega Fouca­
ult sebe s pravom pripisuje — pokazuje besko­
načnom, neprovodivom zadaćom.
Foucault je iz toga, po već ustaljenoj navadi,
povukao odgovarajuće zaključke u svojemu
glasovitom nastupnom predavanju na College
de France pod naslovom Poredak diskurza
(1971). Tu pojam d. gubi konstitutivnu dimen­
ziju uvjeta vlastitog razumijevanja pretvaraju­
ći se u jedno od oruđa, tzv. dispozitiva* nadre­
đene mu volje za moć? Takvom preraspodjelom
uloga volja za moć preuzima na sebe nekadaš­
nju transgresivno-diseminacijsku snagu uku­
pnog d., dok podd., koji sad dobiva ime diskur-
zne prakse, preko svojih sintetičnih instanci
60
autora? djela* i komentara* postaje mehaniz­
mom njezina sputavanja, ograničavanja i svr­
stavanja. Međutim, uočavajući opasnost da bi
i sama njegova analiza* mogla biti shvaćena
jednim od tako promoviranih dispozitiva volje
za moć, Foucault već na početku zamućuje
vlastito diskurzno polazište uranjajući ga u
subverzivno lelujanje (moutonnement) ili ro-
morenje (murmure) nepregledne struje razlika
lišene bilo kakva postojanog diskurznog upori­
šta. Time se definitivno napušta projekt utvr­
đivanja pretpostavki d. kao uvjeta mogućnosti
značenjskih odluka. No ako se one već nikako
ne mogu konačno utvrditi stoga jer je svako
utvrđivanje pretpostavki opet samo uvjetovano
implikacijama, barem valja stalnim »pregiba-
njem« nad uvjete vlastite diskurzne prakse
reflektirati samu tu nemogućnost. Beskonač­
na je autoreferencijalnost* u tom smislu za­
ključno obilježje Foucaultova pojma d. ili mož­
da, preciznije, pojma podd. koji pretendira na
status ukupnog d.
Odatle proistječe i njegovo privilegiranje knji­
ževnog d. ili barem određene njegove vrste,
prije svega povezane s imenima Cervantesa, de
Sadea, Hblderlina, Nietzschea, Mallarmea, Ar-
tauda, Bataillea i Blanchota. Oni u Foucaulto-
vim očima utjelovljuju beskompromisno auto-
referencijsku vrstu književnosti kao svojevrsni
protudiskurz nesamosvjesnim d. znanosti ili
filozofije. Foucault takav neuhvatljivi d., koji
u čitatelja raspaljuje nezasitni interpretativni
nagon identifikacije, promiče u instancu ovje-
rovljavanja* vlastitoga kritičkog mišljenja po­
istovjećujući ga s načinom funkcioniranja uku­
pnog d. volje za moć. On naime posluje tako što
druge d. namamljuje na vidljivost ili govor —
nudeći im tzv. autobiografski poticaj — da bi
se pritom sam mogao povući u »svevideću«
nevidljivost ili šutnju. Takva sustavna dez-
identifikacija vlastita položaja dozivanjem*
drugih u interpretativne položaje podložne
(ideologijskoj) identifikaciji, ako je suditi po
nebrojenim stilskim i inim zbunjujućim mean­
drima, očito tvori i optativnu strategiju Fouca­
ultova argumentativnog d. Ali kako je moguće
prisegnuti baš na to kao način poslovanja volje
za moć ako nas ona uvijek doziva u samo jedan

od svojih restriktivnih položaja s kojega je
globalni uvid u njezine mehanizme apriori
onemogućen? I nije li stoga proklamirana stra­
tegija ukupnog d. volje za moć u krajnjemu
izvodu samo Foucaultova hipostaza jednoga
itekako povijesno uvjetovanog (naime avan­
gardnog) shvaćanja književnosti?
I na taj argumentacijski izazov, upućen tobože
oporbeno-emancipacijskom d. književnosti i
angažirano-kritičkog mišljenja, s kojim se jed­
no vrijeme identificirao legitimirajući ga uku­
pnim d. volje za moć, Foucault je dospio samo­
kritično odgovoriti. Zbilo se to u metodologij-
skom poglavlju prvoga sveska njegove Povije­
sti seksualnosti (1976). Tu se on okomljuje na
tzv. represivnu hipotezu o moći kao takvome
»izrabljivanju odozgo«, koje mora jednom biti
prokazano neumoljivim imenovanjem vlasto­
držaca. Suprotstavlja joj koncepciju sveproži-
mne moći koja u svoju mrežu uključuje i
prividno oslobađajuće d. književnosti i kritike.
Dapače, moć upravo treba područja koja nai­
zgled počivaju izvan njezine nadležnosti jer je
ona maskiraju i čine podnošljivom te joj tako
jamče reprodukciju. Takvom se problematiza-
cijom velikih »izbaviteljskih pothvata« ipak
nipošto ne poriče svaka mogućnost otpora, već
se osporava jedino mogućnost njegova teorij­
skog zasnivanja. On sada postaje pitanjem
konkretne praktične procjene u određenoj
konfiguraciji d.
3. Polivalentnost i smjerana nekoherentnost
Foucaultova tretm ana pojma d., razvidna iz
prethodne sažete rekonstrukcije, omogućila je
njegovu raznoliku i često proturječnu primje­
nu u proučavanju književnosti. Načelno bi se
moglo ustvrditi da Foucaultova analiza d. ne
pribavlja po svojoj intenciji instrumentarij za
opis? a napose ne za interpretaciju* književnih
djela pa se ni njegovi usputni članci o književ­
nosti ne mogu shvatiti kao primjena tamo
izrađenih metodologijskih premisa. To ipak,
po ustaljenoj receptivnoj navadi, nije omelo
selektivno uklapanje pojedinih elemenata u
kritičko-hermeneutički usmjerena proučava­
nja književnosti.
a) Jedan smjer (E. Said, L. Davis, R. Terdi-
mann; 1983ff) proglasio je Foucaulta — nasu­
DISKURZ
prot Derridau — odvjetnikom izlaska iz teksta
u povijesni kontekst* sukobljenih diskurznih
praksi odn. u političku sferu diskurznih insti­
tucija? No sukob se pritom obično pojednostav­
njeno motri kao odnos književnog protudi-
skurza prema »pozadini« znanstvenog, politič­
kog ili publicističkog d. u danoj povijesnoj
situaciji, ne uvažavajući da Foucault ne prizna­
je jednu povijest koja homogenizira različite
nizove u nekakav »stvarni« povijesni kontekst.
Naprotiv, on problematizira same parametre
te »stvarnosti« — neupitne termine, kategori­
je, tehnike — kao kontingentne stjecaje razli­
čitih diskurznih povijesti. Slično neopravdanu
redukciju doživljuje i Foucaultov pojam dis-
kurzne institucije* kada se tumači isključivo
kao političko oruđe discipliniranja otpora, a ne
i kao promotor njegovih različitih mogućnosti
na otvorenim subjektnim položajima, unutar
ustoličena predmetnog horizonta* i u sklopu
razvijena terminologijskog repertoara jednog
d.
b) Drugi se smjer usredotočio na Foucaultovu
genealogiju* pojmova autora, djela i komenta­
ra (U. Japp, G. Plumpe, H. Miiller, J. Fohr-
mann) pokušavajući reintegrirati njezine ste­
čevine u obnovljeno hermeneutičko polazište.
Istina je da Foucault drži autora diskurznom
funkcijom koja dopušta grupiranje određena
broja tekstova, definiranje njihove vrijednosne
razine i stilske pripadnosti, no on ga isto tako
proglašuje »utemeljiteljem diskurznog polja«
koji omogućuje plodno nadodavanje drugih
srodnih tekstova. Njegova analiza na sličan
način obogaćuje i pojam djela pokazujući kako
on organizira čitateljsko sudjelovanje, reduci­
ra arbitrarnost stavova i regulira očekivanja.
Najradikalnije je Foucault odbacio pojam ko­
mentara prepoznajući u njemu sam sukus
metafizički usmjerene hermeneutike* u njezi­
noj potrazi za »skrivenom biti«. Ali čim se on
promotri kao disciplinarni organ diskurzne
prakse, pokazuje se da je »svođenje označitelja
na označeno« kao tehnika njegova poslovanja
neizbježni uvjet samoodržanja d. Čak se i sama
analiza d. ispostavlja kao svojevrsni povratak
komentara — u obliku komentara o njegovu
formiranju.
61
DISKURZ
Druge adaptacije Foucaultova pojma d. na­
stojale su naprotiv ostati vjernima njegovu
promatračko-opisivačkom, analitičkom pola­
zištu. Pritom se zacijelo, s obzirom na izloženo
»meandriranje« Foucaultove koncepcije d., va­
lja čuvati zaključka o nekoj autentičnoj primje­
ni Foucaultovih ideja u književnoj znanosti. I
tu je moguće provizorno razlučiti dva smjera.
a) Jedan se (npr. M. Seltzer, 1984) usredotoču­
je na razotkrivanje političke dimenzije književ­
nih tehnika prikazivanja* odn. njihova nesvje­
snog zavjereništva s »obuhvatnijim društve­
nim režimima vladanja i nadzora«. Točka je
nadovezivanja Foucaultova teza da je moć
najdjelotvornija kada se zaodjene u bezazlene
i tobože subverzivne oblike. Tako se pripovjed­
na perspektiva npr. pokazuje srodnom bilo s
panoptičkim ili pak s kapilarnim praksama
birokratske kontrole i policijskog uhođenja —
umjesto da se kao obično drži distanciranim
priređivačem estetičnog užitka.
b) Drugi smjer (npr. I. Hunter, T. Bennett,
1988fi) koristi implikacije Foucaultova pojma
diskurzne institucije za obračun s klasično-
idealističkom i marksističkom koncepcijom
oporbeno-emancipacijskog subjekta koji »do­
lazi k svijesti« ili, dapače, privodi druge k njoj.
Ne samo subjektova svijest, već i njegovo tijelo
— a to znači predodžbe, navike i uvjerenja,
ukus, želje i potrebe — neizbavljivo su infiltri­
rani institucijskim praksama, tehnikama i me­
todama koje onda određuju i projekte »osloba­
đanja srca i uma«. Tako se i moderna teorija
književnosti može razumjeti kao čedo discipli­
narnog sustava javnog odgoja koji je u 19. st.
učinio nastavu književnosti sredstvom djelo­
tvorna kapilarnog nadzora nad subjektima.
Nedokučiva je kakvoća literarnosti i potom
tekstualnosti, na kojoj ustraje modema teori­
ja, u krajnjemu izvodu proizvod korektivnog
pedagogijskog čitanja književnih tekstova po­
vezanog s određenom moralnom tehnologijom.
Kritičar takvog polazišta može međutim djelo­
vati jedino u jednom od ustanovljenih sistem­
skih okvira pokušavajući premještanjem s jed­
noga institucijskog čvorišta na drugo preustro­
jiti njegovu konfiguraciju praksi.
62
4. U isto vrijeme kada je Foucault svojim
povijesnim istraživanjima poveo recepciju*
pojma d. u jednom smjeru, pojavila se i knjiga
francuskog lingvista E. Benvenistea Problemi
opće lingvistike (1966) koja je istom pojmu
pribavila drukčije i preciznije profiliran sadr­
žaj. Za razliku od Foucaultove obrade pojma,
tu taj sadržaj stoji u otvoreno oporbenom
odnosu prema iznesenoj Barthesovoj sugestiji
0 d. kao »velikoj rečenici«. Pa ipak, ni u
Benvenistea ne ostaje pojam d. jednoznačnim,
ponajvećma stoga jer se pojavljuje istodobno u
dvjema konstitutivnim oprekama. To je bitno
odredilo njegovu recepciju.
Prva je opreka* između d. i jezika (langue)
odn. rečenice kao jedinice prvoga i znaka kao
jedinice drugoga. Rečenica je najviša razina
jezika i kao takva »cjelina koja se ne svodi na
zbroj njezinih dijelova (riječi)«; integrirajući
ih, ona im podaruje jedinstven smisao što ga
kao leksičke jedinice jezičnog sustava (znako­
vi) nisu mogle imati. Upravo se po toj osmišlja-
vajućoj dimenziji u odnosu na jezične jedinice
Benvenisteov pojam d. razlikuje od de Saussu-
reova pojma govora (parole) i od Barthesova
pojma d. U de Saussureovoj opreci jezik/govor
semiotički odnosi među istovrsnim jedinicama
imaju prevagu nad semantičkim odnosima me­
đu raznovrsnim jedinicama, dok je u Benveni-
steovoj opreci jezik/d. obrnuto. Značenje u
Benvenistea konstitutivno preteže zbog toga
što d. utiskuje jezičnim jedinicama događaj-
nost odn. vremensko-prostomu punktualnost.
Ona proistječe iz trostruko kontingentne deik-
se* čina* iskazivanja: prema danome subjektu
iskazivanja, prema danome sugovorniku i pre­
ma danoj situaciji. Zahvaljujući ideji ili namjeri
koju usljed toga izražava, rečenica »postoji
samo u trenutku u kojemu je izgovorena i
odmah nestaje, ona je događaj u nestajanju«.
Nasuprot takvoj namjeri d. (kao »iskazivačevu
značenju« ili naprosto »onome što govornik
hoće kazati«) stoji stvarnost d. kao »iskazno
značenje« ili naprosto njegov »priopćeni sadr­
žaj«. Upravo ta stvarnost (označeno*) čini
događaj d. podložnim identifikaciji i ponavlja­
nju, jer ga osamostaljuje u odnosu na namjeru
1 time lišava jedinstvenosti.

Francuski je filozof P. Ricoeur (1975ff) poka­
zao kako dolazi do jačanja stvarnosti (označe­
nog) kao identične jezgre d. u slijedu pisane
fiksacije iščezavajućeg d. u tekst? Da bi mogao
biti razumljen u svojoj neželjenoj izolaciji od
konkretnih dijaloških partnera, tekst mora
nadrediti značenje svog iskaza značenju koje
tom iskazu pripisuje iskazivao. Zbog toga u
tekstu potonje (iskazivačevo) značenje biva
postavljeno prvim (iskaznim), umjesto obrnu­
to kao u d., što proistječe iz značenjske stabili­
zacije znakovne postave. Tekst naime sam
stvara uvjete svog razumijevanja te više ne
ovisi toliko o situaciji. Njegov su autor* i
čitatelj* upisani kao projekti u njegovu struk­
turu. U tom se smislu može govoriti o isključe­
nju* subjekta iskazivanja kao funkcije komu­
nikacije* iskaznim subjektom kao funkcijom
komuni kata.
Odavle se tek može prikladno objasniti uvođe­
nje druge Benvenisteove opreke između d. i
povijesne) priče (u fr. histoire ima dvojno
značenje povijesti i priče iako Benveniste mje­
stimice izrijekom govori o narration historiqu-
ei. U njoj pojam d. dobiva sekundarno i uže
značenje (reaktiviranja deiktične strukture
neutralizirane jezičnom upotrebom odn. po­
novnog otvaranja jaza između značenja i smi­
sla (namjere). Budući da se bezličan iskaz u
kojemu »događaji kao da sami govore sebe«
vezuje za znanstvenu praksu historiografije,
prirodno je da se d. kao osoban iskaz koji
iziskuje napor razumijevanja poveže s književ­
nom praksom. Pritom se razlika između tog
pojma d. u užem značenju i onoga prethodnog
šireg pojma d. najjasnije ocrtava u načinu
kojim književni d. ostvaruje svoju događaj-
nost. Prem a obrazloženju B. H. Smith (1978),
svakodnevni iskaz ostvaruje svoju događajnost
u parametrima povijesnog vremenoprostora
kao neizbježnu kvalitetu koja mu pridolazi iz
jednokratne situacije iskazivanja. Događajnost
je književnog iskaza naprotiv rezultat stvara­
lačke autorske intencije* koja se raznoraznim
intervencijam a suprotstavlja stereotipima
književnog razumijevanja. Ona dakle ima mi-
metični, a ne stvarni značaj, i utoliko ovisi o
primjerenoj recepciji.
DISKURZ
U tome užem smislu kanaliziranja recepcije
poželjnim smjerom (odvajanjem od nepoželjne
pozadine) preuzela je pojam d. od Benvenistea
naratologija? Ulogu dobro obrazloženog mani­
festa odigrao je Diskurz pripovjednoga teksta
(1972) francuskoga strukturalističkog kritiča­
ra G. Genettea u kojemu se pojam d. rabi u
smislu »obrade priče« (M. Beker) odn. njezina
prekrajanja u skladu s porukom* što je autor
želi odaslati. Tako d. umjesto vrstom postaje
aspektom pripovjednog teksta koji pridonosi
njegovoj semiotiziranosti odn. funkcionalnosti
njegovih dijelova. On se ustvari poklapa s onim
što je R. Barthes u manifestu naratologije
(1966) nazvao integracijskom tendencijom
teksta, a S. Chatman u rezimeu naratologije
(1978) zapletom* otkrivanja (plot o f revelati­
on). I u jednom je i u drugom slučaju riječ je o
tome da se stvarnog čitatelja, postupnom re-
strukturacijom njegova očekivanja, dovede na
položaj idealnog čitatelja s kojega će moći
valjano sažeti tekstnu distribucijsku tendenci­
ju ili zaplet rješavanja (plot o f resolution) u
logičku osnovicu priče? Putokazi što ih d.
pritom postavlja u funkciji su spoznajnog vodi­
ča čitatelja. Očito je da se d. u tom sklopu
poima kao pomoćna (tzv. indicijska) struktura
samog teksta, kao aktivirana »kodna infor­
macija« (J. Lotman) kojom on provodi auto-
kontekstualizaciju, a ne kao komunikacijsko
»predvorje koda« (H. Hormann) odn. kao as­
pekt dijaloške situacije kojoj tekst istom dugu­
je svoj nastanak.
5. Istodobno se, međutim, s rastom interesa za
genezu pripovjednog teksta u okviru naratolo­
gije rađa i jedan drukčiji pojam d. Njega je
svojim generativnim modelom d iskurzivaci-
je uveo A. J. Greimas. On motri nastanak
pripovjednog teksta u tri faze: 1. logičko-se-
mantičkoj, 2. narativno-aktantskoj, i 3. dis-
kurzivacijskoj koja podrazumijeva akterizaci-
ju, ovremenjivanje i oprostorivanje. U fazi
diskurzivacije aktiviraju se i postupci isključi­
vanja* (debrayage) odn. uključivanja* (embra-
yage) koji reguliraju odnos iskaznih instanci s
instancama iskazivanja. Oni to mogu činiti bilo
tako da ističu rascjep među njima i time auto-
referencijalnost* teksta ili pak tako da nagla-
63
DISKURZ
šuju njihovo podudaranje i time prikazivačku
dimenziju teksta. Stoga se može reći da pripo­
vjedni tekst doživljuje žanrovsko-stilsku dife­
rencijaciju zapravo tek na razini d. te se tu
profdira primjerice kao mit, kao roman* ili kao
znanstvena rasprava. Bilo bi dapače moguće
razlikovati i znanstvene tekstove po tome da li
obilježja svojih analitičkih odn. interpretativ-
nih predložaka diskurziviraju/preispisuju po­
glavito u prostornim (kao strukturalizam), u
akterskim (kao psihoanaliza ili teorija govor­
nog čina*) ili u vremenskim parametrima (kao
hermeneutika*). Uvidom da se diskurzivni
mehanizmi reaktiviraju i u onim d. koji te
mehanizme nastoje »neutralno« opisati i raz­
vrstati, Greimas se približuje nalazima Fouca-
ultove arheologije* i genealogije* humanistič­
kih znanosti. Obojica svode subjekt iskaziva­
nja na manje-više predoznačeno mjesto što ga
iskazni subjekt zauzima samim činom dane
povijesne aktualizacije virtualnih semio-nara-
tivnih struktura. Obojica ga drže učinkom
diskurzivno instaliranih »patenata izigrava­
nja«.
6. To se u zamršenom itinereru rasprava oko
pojma d. pokušavalo ispraviti na dva načina.
Prvi je hermeneutičko prezaposjedanje Grei-
masove generativno-naratologijske sheme ka­
kvo je predložio K. Stierle (1973ff). I njegov je
model trofazni te obuhvaća: 1. nestrukturira-
no zbivanje, 2. priču kao kolektivni oblik nje­
gova shematiziranja, i 3. autorsku tekstualiza-
ciju koja se odvija u dva koraka, a) dubinski d.
kao subjektivno usvajanje priče, b) površinski
d. kojim priča dobiva svoj konačni jezično-stil-
ski oblik. Stierle ograničava nadležnost grema-
sovske analize na drugu, sistematizacijsko-
ideologijsku fazu koja aktivira konvencional­
ne, žanrovski prepoznatljive fabularne sheme,
dok bi se treća, subjektivno-autofska faza
diskurzivacije otimala analitičkoj regulaciji
zbog svoje povijesne jedinstvenosti. Time bi se
otvorio prostor interpretaciji, a interpretacij-
ski bi se tekst zaštitio od prigovora da proslje­
đuje mehanizme svojega predloška. To se pot­
puno podudara s nastojanjima P. Ricoeura
(1975ff) da izvede pojam d. iz komunikacijske
situacije iskazivanja umjesto iz tekstne konfi­
64
guracije iskaza. U d. se po Ricoeura aktualizira
simbolička funkcija jezika, njegova sposobnost
da uputi na svijet s one strane međujediničnih
odnosa unutar jezičnog sustava. Ona proistje­
če iz transgresivnog upletanja iskazivačeve
namjere-da-se-kaže (koju Ricoeur izjednačuje
s Austinovim act in saying) u ono što je iskazni
subjekt kazao (act o f saying). Upletanje rezul­
tira intencijskim horizontom iskaza koji, upra­
vo stoga jer nije izričit nego prešućen, sugovor­
nik ima obvezu u svojoj rekonstrukciji oglaso-
viti. »Ono što se pismeno fiksira jest d. koji je
mogao biti kazan, ali je zapisan upravo stoga
jer nije bio kazan. (...) Tekst postaje tekstom
kada se ne ograničuje na bilježenje kakva
prethodnog govora.« Ricoeur i općenito herme­
neutičko razumijevanje d. nadovezuju se na
Benvenisteovu šira opreku između d. i jezika
u kojoj d. dobiva konstitutivnu ulogu u uteme-
ljivanju pojma značenja kao prekoračujućeg
vouloir-dire (htijenja-da-se-kaže).
7. Dragi je smjer kritike Greimasova i Fouca-
ultova izvođenja instanci iskazivanja iz instan­
ci iskaza povezan s teorijsko-materijalističkim
nasljeđem francuskog filozofa L. Althussera.
Za razliku od prikazanih fenomenologa-her-
meneutičara, koji identificiraju iskazivanje s
dijaloškim prijenosom odn. smisaonom trans-
gresijom iskaza na kakva idealnog naslovljeni-
ka, Althusser identificira iskazivanje s konflik­
tnom materijalnom osnovicom iskaza odn. s
onim što iskazu prethodi, a ne s onim što mu
slijedi. Prethodi mu pak ne samo pripadnost
danoj diskurznoj instituciji, kao što postavljaju
Greimas i Foucault, već i uvjetovanost te insti­
tucije dragim diskurznim institucijama — što
oni zaboravljaju kada podaraju d. potpun nad­
zor nad vlastitim učincima. Upravo ta draga
uvjetovanost (koja spada u sfera implikacija
d., dok ona prva spada u sfera njegovih pretpo­
stavki) dodjeljuje d. ideologijsko mjesto i pre­
tvara ga iz suverena proizvođača ideologije u
uređaj za njezinu reprodukciju. Sputanost
»strukturnim nesvjesnim« ne samo što ograni­
čuje moć diskurzne institucije, već potkopava
i svaki članak u lancu njezine reprodukcije
specifičnim »režimom materijalnosti« i tako u
nj unosi rascjep i antagonizam. Diskurzno-in-
 D is p o z m v

stitucijski i ideologijski poredak neprestano kao što je slučaj u M. Merleau-Pontyja, 2.

zadiru jedan drugome u nadležnost. podvrgavanja figuralnog represiji diskurziv­
Sam je Foucault dospio na trag toga uvida kada nog čime mu se pripisuje subverzivna moć
je u Nadzirati i kažnjavati (1975) pokazao izigravanja kao što je slučaj u ranog F oucaulta,
kako d. kriminologije, psihologije, pedagogije, te 3. postavljanja figuralnog s one strane i
psihijatrije i historiografije, da bi razgraničili i jezičnoga i vizualnog poretka u ulogu neprika-
identificirali svoj predmet, pribjegavaju istim zive, neukrotive, izvanvremenske matrice kao
tehnikama ispitivanja, raščlanjivanja, razvr­ što je slučaj u intertekstualnoj* fazi J. Kriste-
stavanja i opisivanja kojima se služe ustanove ve. Ako se tome pridruži teza kasnog Foucaul-
što ih oni pretvaraju u svoj predmet: policija, ta po kojoj su nediskurzne prakse puki nuspro-
zatvor, popravni dom, bolnica, vojarna, tvorni­ dukt (izlučevina, izmetina, u Lacana rejet)
ca, škola itd. Tako ti d. i ne znajući reproduci­ samoobradbe diskurznih praksi, a nisu njihova
raju discipliniranje kao dominantan način ide­ pretpostavka, bit će, makar i šturo, ocrtana
ologijskog potčinjavanja. Ali proturječja osa­ cijela topografija francuske diskusije o pitanju.
mostaljene institucije akademskog d. unose -» interdiskurz, iskaz, pretpostavka, situacija, su­
bjekt
ipak i neke subverzivne učinke u tu instru-
mentalno-ideologijsku funkciju. Riječ je o to­
DISPOZITIV
me da znanstveni d. prekapaju upravo po
»izlučevini« (neobradivom višku) kaznene, (f. dispositif, e. dispositive, nj. Dispositiv))
medicinske, odgojne, vojne i radne mašinerije Pojam koji M. Foucault uvodi u Poretku dis-
za discipliniranje tijela — naime po duši, koju kurza (1971), na prelasku iz arheologijske* u
onda segmentiraju bilo u psihu, karakter, svi­ genealogijsku* fazu, i koji označuje konstelaci­
ju diskurznih i nediskurznih praksi* — rela­
jest ili individuum. Izdvajanjem takve »opće-
tivno stabiliziranu konfiguraciju* prava, sta­
ljudske supstance« oni potiču moralne zahtje­
tusa, sjedišta, područno-predmetnih i termi-
ve humanizma. Humanistička ideologija gradi
nologijskih izbora — u službi volje za moćf
onda iz toga egalitarnu predodžbu individuu­
Diskurzi postaju d. time što se podvrgavaju
ma koja se izravno suprotstavlja hijerarhiji
vanjskim i unutarnjim sustavima isključiva­
ustrojenoj disciplinarnim praksama.
nja*. Vanjski sustavi uvode u njih »cenzorske«
8. Uvid u neizbježno zasijecanje jednoga u razlike npr. između razumnog i ludog, istini­
drugi diskurzni poredak otvorio je prostor tog i lažnog, racionalnog i neracionalnog, dok
problematici interdiskurza* u djelu Althus- se unutarnji sustavi služe tehnikom komenta­
serova učenika, semantičara M. Pecheuxa ra* te institucijom* autora* i znanstvene dis­
(1975), a zatim i u istraživanjima njemačkoga cipline. Tome se pridružuju oblici subjektiva-
semiotičara J. Linka (1983ff). Na dnevnome se cije (statusi, položaji, prava na riječ i si.). »Kao
redu francuskih teorijskih rasprava sedamde­ što nas povijest neprestano uči, diskurz nije
setih godina nalazi i pitanje odnosa diskur- jednostavno ono što nadilazi borbe ili sisteme
znih s nediskurznim praksama ili, tradici­ vladanja, već je stvar oko koje i preko koje se
onalnim terminima, jezika i slike. Ono je pro­ vodi borba.«
vedbeni motiv gotovo svih Foucaultovih knji­ J.-L. Baudry je 1975. upotrijebio pojam d. da
ga, zatječemo ga u odnosu između imaginar­ bi označio istodobno: 1. raspored tehničkih
nog i simboličkog poretka u Lacana, u Derrida- uređaja za distribuciju određenih medijskih
ovoj gramatologijskoj afirmaciji kolažnih teh­ ostvaraja, 2. medijske ostvaraje prilagođene
nika, ali najsustavniju polemičku razradbu tom rasporedu, i 3. mentalni ustroj publike što
dobiva u Lyotardovoj knjizi Diskurz, figura ga proizvode ti ostvaraji. Pojmom su se d. u
(1971). Za Lyotardovu je argumentaciju zna­ tom značenju poslije izdašno služili njemački
kovito kolebanje između: 1. podarivanja figu- istraživači medija J. Paech, S. Zielinski, K.
ralnome potpune samostalnosti čime bi se ono Hickethier i dr.
poistovjetilo s plastičnim registrom vizualnog -* diskurz, genealogija, institucija, medij

65
DMNACIJA
DIVINACIJA
(nj. Divination, f. i e. divination)
Pojam koji je uveo i razradio još istaknuti
njemački teoretičar hermeneutike* F. Schlei-
ermacher (1832). U njega on označuje nepo­
sredno (predrefleksivno) shvaćanje individual­
ne dimenzije interpretativnog predloška utje­
lovljene u njegovu stilu*. Stil se za Schleierma-
chera otimlje bilo kakvoj pojmovnoj ili grama­
tičkoj analizi? on je »kombinacijski zakon indi­
vidualnog čovjeka« koji prožimlje (nadilazi)
sve semantičke, sintaktičke i pragmatičke she­
me te se može jedino doživjeti. Utoliko se može
reći da se divinacijom dokučuje »neznačenjski
uvjet mogućnosti svakog značenja«. To je mo­
guće zahvaljujući »unutarnjem osjećaju« koji
je sam o sebi »refleksiji nedostupan uvjet
mogućnosti naše samorefleksije«. (M. Frank)
1. H. G. Gadamer (1960/1965) tumači Schlei-
ermacherov teorem u diltajevsko-huserlovski
obojenom smislu »uživljavanja« (Einfiihlung)
odn. »neposredno simpatetičnog i kongenijal­
nog razumijevanja«. D. se navodno preskače
vremenski razmak koji dijeli tumača od teksta,
dok se psihološki supstrat autorske intencije*
oslobađa prirodnojezičnih ograničenja. Na os­
novi takva razumijevanja teorema d., Gada­
mer izvlači zaključak daje Schleiermacher uza
svekoliko isticanje relativnosti interpretacije?
ipak vjerovao u mogućnost njezine objektivno­
sti.
2. M. Frank (1977ff) je opovrgnuo Gadamerovo
tumačenje isticanjem pogađačkog (Erraten ili
u J. P. Sartrea comprehension conjecturale)
značaja d. koji d. — već u Schleiermacherovim
očima — izlaže pogibelji iracionalizma. Da bi
se izbjeglo toj opasnosti, Schleiermacher je
predlagao osiguravanje d. usporedbom jedin­
stvenog autorskog stila s tradiranim stilskim
obrascima, jedinstvene kompozicije* sa žan­
rovskim pravilima, a također je preporučivao
rekonstrukciju prvobitne svrhe (publike) dje­
la. I »predznanja« o autoru mogu pomoći d. da
pogodi pravi smjer. No sve je to skupa nedo­
statno da pribavi d. objektivni značaj. Frank
potkrepljuje svoju argumentaciju Schleierma-
cherova teorema nalazima Merleau-Pontyjeve
»hermeneutike tišine« i napose Sartreove
66
»hermeneutike šutnje« u kojoj d. ima važnu
ulogu.
-» abdukcija, doživljaj, izraz, razumijevanje, stil
DJELO
(e. work, f. oeuvre, nj. Werk)
1. Pojam se d. vezuje za književnost* u isto
vrijeme kada i pojam autora? a to znači potkraj
18. st. kad se ustaljuju vlasničke norme knji­
ževnog tržišta. Prosvjetiteljski pojam i studij
književnosti uključuje gramatiku? retoriku?
pravo, povijest? zemljopis, metafiziku itd. što
navodi na zaključak da u njemu prevladava
dimenzija univerzalnosti (naspram lokalnosti
usmene kulture), a ne estetičnosti (naspram
instrumentalnosti znanosti) kao poslije. Uni­
verzalnost je pak po definiciji pridržana usko­
me sloju pojedinaca koji imaju pristupa pisme­
noj kulturi, tako da uporaba književnosti u 17.
i 18. st. prije svega signalizira odvajanje odnje­
govana od priprostog ukusa.
Tek stvaranje široke čitateljske publike vrlo
neravnomjernih civilizacijskih i kulturnih na­
vika na prijelazu 18. i 19. st. vodi emancipaciji
književnog jezika od bilo kakva »prirodnog«
tradicijskog i stilskog konteksta? a to iziskuje
drugu vrstu kanonizacije kvalitete »književ­
nog«. S romantičarima se ona najprije širi,
obuhvaćajući drevnu indijsku i perzijsku knji­
ževnost, europsku srednjovjekovnu književ­
nost i usmenu književnost mnogih naroda, ali
se ujedno izdvaja u rezervat praktičnog života
u kojemu treba kultivirati osjećaje i maštu
pojedinca. Romantičarski je pojam književnog
d. istovremeni rezultat obiju tih tendencija.
2. Šireći se, književno d. postaje zastupnikom
cjeline* ljudskosti/čovječanstva koja nadilazi
sve jezične, povijesne i kulturalne granice.
Odatle njegova višeznačnost, nedokučivost,
neiscrpivost. Književno d. brani pravo načela
iskona (djetinjeg, ženskog, prirodnog, osjetil-
nog) naspram općoj instrumentalizaciji, racio­
nalizaciji i diferencijaciji društva. Ono postaje
sredstvom ponovnog ujedinjavanja razuma i
osjećaja, proze i poezije, pisanosti i usmenosti?
bogatih i siromašnih, nekom vrstom mitskog
čuvara zagubljenih ili iznevjerenih zajedničkih
vrijednosti. No izdvojeno književno d. više ne

može biti mit* jer nastaje, raspačava se i
komentira po načelima sekulariziranog, anta-
goniziranog društva. Tko želi razumjeti takvo
djelo, za razliku od svima dostupna mita, mora
proći kroz dugotrajan proces obrazovne inici­
jacije i specijalizacije. Odnosi između autora i
čitatelja? između profesora i kritičara sjedne i
široke čitateljske publike s druge strane snaž­
no se asimetriziraju. Da bi se u takvim, moder­
nim okolnostima dokazalo kao nova mitologi­
ja, književno je d. upućeno na brojne institucij­
ske mehanizme. Tako ono od 19. st. naovamo
obnosi paradoksalan status visoko — i upravo
zbog toga neprimjetno — institucionalizirana
kritičara društvenih institucija? Drugim riječi­
ma, ono najprije potrebuje pokriće društvenog
autoriteta da bi iz takva prešutnog statusa
samo moglo autorizirati jedinstvo i cjelinu
društva s onu stranu svih njegovih konkretnih
ustanova.
3. U romantičara je taj prešutni autoritet iz
okrilja kojeg se legitimira totalizacijsko-ho-
mogenizacijska uloga književnog d. — sirova
energija prirode. U 19. st. na njezino ovjerovi-
teljsko mjesto stupa povijest, koja malo-poma-
lo stječe dopunska nacionalno-kulturalna obi­
lježja. Kasnopozitivističkoj legitimizaciji auto­
ra u istom svojstvu F. Nietzsche i W. Dilthey
suprotstavljaju život kao vitalističku energiju i
kao psihičko iskustvo. Tako označitelj* knji­
ževnog d. dobiva kroz povijest jedno za drugim
nova meritorna označena?
Jedino što se pritom ne mijenja jest organska
veza među d. i njegovim uporištima. Ona čini
od književnog d. simbol* doduše nedostupan
racionalnoj spoznaji, ali beskonačno otvoren
interpretativnim pronicanjima. Kvaliteta be­
skonačnosti interpretativne refleksije potječe
od promicanja označenoga (kao ovjerovitelja)
književnog d. u primordijalno, bilo mitsko ili
poetsko, natpovijesno počelo prema kojem sva­
ki unutarpovijesni uvid može jedino »kasniti«.
(M. Frank) To konstitutivno kašnjenje ošteću­
je sve analitičke nalaze o »biti« književnog d.
te iziskuje njihovo uzastopno preinačavanje i
dopunjavanje.
4. Tako se izborena načelna prednost književ­
nog d. pred čitateljem* instrum entalizirau 19.
DJELO
st. za posebnu vrstu korektivna individualnog
odgoja. Budući daje književno d. ionako nepro-
nično odnosno neiscrpivo, svaki se odgovor na
njega svodi na izraz* učenikove osobnosti koji
nije pogrešan, ali je nedostatan te ga učitelj
treba dopuniti, raščlaniti, obogatiti. Istodob­
no, drži se da je književno d. zbog svoje život­
nosti i neposrednosti, bliskosti ljudskom isku­
stvu, načelno otvoreno svakome. Tako shvaće­
no književno d. pretvara odgoj u beskonačan
proces moralnog i epistemologijskog uobliča-
vanja pojedinca pomoću dijaloškog ustanovlja­
vanja i (nikad potpunog) uklanjanja njegovih
zabluda. Taj je dugotrajno uigravani »pedago­
gijski imperativ« zatim spontano pounutrila
moderna književna teorija u obliku nagona za
neumornom samorefleksijom odnosno za ne-
poštednim uzastopnim negiranjem vlastitih
pozitivnih uvida. »’Prepoznavanje’je u moder­
noj teoriji u funkciji... instituirana odnosa
nadzora i ispravljanja koji povezuje dva razli­
čito konstituirana društvena agenta«, tj. pro­
fesora koji je ovlašten tumačiti književno d. i
studenta koji to nije. (I. Hunter, Kultura i
vladanje, 1988)
5. Avangarda povlači označeno književnog d. u
trajnu neizvjesnost suočavajući čitatelja s teži­
nom interpretativnog izbora. Smisao? ma ko­
liko neiscrpiv, više nije imanentan d., on sada
izbiva ostavljajući za sobom prazninu. Simbo­
lički koncept d. tako ustupa mjesto alegorijsko-
me* koji izručuje d. na milost i nemilost inter­
pretacija? One se u uzajamnom osporavanju
smjenjuju, a da ni jedna nije u stanju trajno
dokazati vlastitu ispravnost, jer nema negdaš­
njega estetičkog konsenzusa koji bi značenjski
stabilizirao d. zatvarajući njegove granice. Ale­
gorijski pojam d. ustanovljuje umjesto toga
stalno »klizanje označenih pod označiteljima«.
Na što god da d. svede — na intenciju? kompo­
ziciju? rod, žanr? opus? ciklus* ili stil* — svako
se od tih organizacijskih načela i samo opet
očituje diferencijalnim. Zbog toga d. gubi zna­
kovnu samodostatnost. Ako pak nije cjelovito,
ne može obavljati ni totalizacijsku funkciju*
koja je otpočetka sastavni dio njegove defini­
cije.
67
DJELO
6. Bit će da je to ono što navodi R. Barthesa i
M. Foucaulta potkraj 60-ih god. na otvorenu
problematizaciju pojma d. u korist pojma tek­
sta* odn. diskurza? Riječ je o zahvatu srodnom
istodobnome Derridaovu osporavanju »knjige«
uime pisanja* (ecriture). I Barthes naime žeb
osloboditi književnu umjetninu interpretativ-
nog zatočivanja u kakvo »transcendentalno
označeno« — uime »diseminacijske eksplozije
značenja« koja karakterizira pluralnost teksta.
Znakovito je da taj tekst skida sa sebe značajke
d. time što svojim »citatima? referencijama,
odjecima« zatire utvrdljivo porijeklo te se kao
»naprava za brisanje navodnika« utapa u ano­
nimnost. (Barthes 1971/84) »Djelo je uhvaćeno
u proces porijekla.; . Autor se smatra ocem i
vlasnikom djela... Sto se tiče teksta, njega se
čita bez upisa Oca.« Tako opisano, d. je pred­
met spoznajno-potrošačkog odnosa književne
kritike-, njemu Barthes želi suprostaviti uživa-
teljsko-proizvođački odnos čitanja* koje iz se­
be generira tekst. »Postoji jedno mjesto gdje
mnogostrukost nalazi svoje žarište i to je mje­
sto čitatelj, a ne, kao što se dosad govorilo,
autor.« Svrgnuće je pojma d. posljedica smjene
uvriježena genealogijskog motrenja književno­
sti novom, epistemologijskom perspektivom.
Foucault zagovara sličnu zamjenu motrišta.
No on pritom, za razliku od Barthesa, izbjega­
va apsolutizaciju decentrirane tekstualnosti
pojmom diskurza koji sam po sebi podrazumi­
jeva nekakvo ograničenje. D. je rezultat pripi­
sivanja diskurza kakvu autoru, a to je pripisi­
vanje jedan od unutarnjih mehanizama isklju­
čivanja* (slučajnosti) kojima se svaki diskurz
nužno služi radi vlastitog identificiranja. Fou­
cault jedino predlaže da se ispitaju uvjeti mo­
gućnosti takvih »obuzdavajućih« atribucija od­
nosno okolnosti koje iznuđuju njihov nasta­
nak. Posljednji takav uvjet, kao i Barthes,
prepoznaje u neizdržljivo »magmatskome«
stanju jezika* koje opisuje čas kao »neprekidno
tkanje riječi i obilježja«, čas kao »beskonačno
lelujanje«. (U Barthesa taj opis glasi »besko­
načnost označitelja« ili pak »sustav koji nema
ni zatvorenosti ni središta«.) Nasuprot ustano­
vama koje »slave početke okružujući ih tihom
pažnjom«, Foucault i Barthes bi dakle htjeli
68
prisloniti svoju perspektivu uz nezadrživ pro­
tok, prijelaz, nestajanje.
7. Ali čini se da to d. opet vraća u okrilje
nekakva »zaštitnika« koje gaje ionako otpočet-
ka pratilo. Ima li bitne razlike između svođenja
d. na tekst ili diskurz i njegova svođenja na
autora? Može li se u tom smislu govoriti o
svrgnuću svih »metafizičkih gospodara« knji­
ževnosti i o konačnoj pobjedi čitanja nad »po­
srednicima diskurzivne moći« ili su gospodari
i posrednici dobili jedino novo ime? U vezi s
takvom dezideologizacijom vlastite perspekti­
ve valja uostalom podsjetiti na kasniju tezu
samoga Foucaulta po kojoj moć najuspješnije
osigurava uvjete vlastite reprodukcije upravo
preko onih područja koja su se tobože otela
njezinu utjecaju. Stoga su neki njemački kri­
tičari Foucaulta (H. Miiller, N. Wegmann,
1985ff) pokušali vratiti djelomično pravo poj­
mu d. Najprije, njegov identitet nije toliko
centriran jer se ne može uspostaviti neovisno
o drugim d., i to ni o onima unutar niti o onima
izvan danoga d. Zatim, ni identitet diskurza
odnosno teksta nije toliko raspršen jer ga ipak
stalno uspostavljaju škole, sveučilišta, kritika,
estetika? povijest književnosti* itd. Stoga je
odnos »zaštitnika« i d. neprimjereno prika­
zivati u mehaničkim parametrima uzrok-uči-
nak? D. čuva relativnu samostalnost koja
opravdava njegovo postojanje kao instrum enta
književnopovijesne analize.
8. Do toga je zaključka bio svojedobno došao i
B. Brecht (Proces oko Opere za tri groša,
1931) na kraju svoje dalekosežne analize desa-
kralizacije umjetničkog d. pod tlakom industri­
jalizacije i tehnifikacije umjetničke proizvod­
nje. Iako kolektivni proces proizvodnje fdma
čini instance autora i d. beznačajnima, ipak
film kao gotov proizvod ne može bez tih insi­
gnija vlasništva! Pod utjecajem »filmizacije«,
međutim, demontira se i »organska zatvore­
nost« književnog d.: »Gledatelj filmova čita
pripovijetke drukčije. Ali fdmove gleda i onaj
tko piše pripovijetke. Tehnifikacija se književ­
ne proizvodnje ne da više zaustaviti.«
9. Na tragu tih uvida, a u konceptualnom
okviru Luhmannove teorije sistema? G. Plum-
pe je (1993) predložio da se d. razumije kao
 DOGAĐAJ

simbolički generaliziran komunikacijski medij dviju mogućnosti (Barthes je takve funkcije

umjetnosti. Drugim riječima: tek ako je nešto nazivao jezgrama), a po trećem kriteriju raču­
opaženo kao d., prihvaća se umjetnički značaj naju se samo oni d. u kojima se sučeljuju dva
toga bez obzira na eventualnu neumjetničku aktera koji pripadaju antagonističnim skupi­
pojavnost. To je osobito važno s obzirom na nama. Premda ne isključuju u potpunosti in­
postmodemu konkretnu poeziju, konceptual­ tuiciju čitatelja? spomenuti mu kriteriji ipak
nu umjetnost ili atonalnu glazbu, koje bi zasi­ pomažu da formalizira svoje analitičke odluke
gurno bile odbačene kad ih ne bi štitio status u odbiru d. Tek pošto tako identificira događa­
umjetničkog d. »D. se razabire kao ’d.’ tek ako je, analitičar može pristupiti konstrukciji fabu­
se vidi razlika* koja u njemu razlikuje medij* le kao »niza koji ih krono-logično povezuje«.
i formu? ’D.’ je jedinstvo selekcije i horizonta* 2. Drugo se značenje d.. vezuje tijekom 70-ih
i tko ne raspoznaje horizont koji ograničuje god. za govorni iskaz* Time se žele naglasiti
formu, ne vidi ni d.« D. se prema tomu razu­ oni njegovi aspekti koji se otimlju lingvističkoj
mije kao pažljivo promišljen skup izbora što ih analizi* stoga što podaruju cjelini* iskaza smi-
književna forma provodi u mediju kao spremi­ saonu jedinstvenost — uklopljenost u kakvu
štu mogućnosti. pragmatičko-interakcijsku svezu prava i obve­
-» autor, ciklus, književnost, opus, tekst za, u kakvu širu komunikacijsku radnju* ili
izvedbu* ili pak u kakav nadrečenični, diskur-
DOGAĐAJ zni sklop. I proizvodnja i prijem iskaza shva­
(e. event, f. evenement, nj. Ereignis) ćaju se u tom smislu uvjetovanima kontingen-
Pojam d. rabi se u suvremenoj književnoj tnom situacijom u kojoj se odigravaju pa to
teoriji u nekoliko slabo povezanih značenja. presijecanje dvaju sklopova okolnosti, pretpo­
1. Jedno je od uvriježenih značenja sastavni stavki? implikacija i sankcija pribavlja iskazi­
dio pripovjednog teksta*. Američki je teoretičar ma kvalifikaciju događajnosti. Kao u slučaju
S. Chatman u svojoj sintezi naratologije (Priča povijesnih d., tako je razumijevanje* i tu upu­
i diskurz, 1978) pokušao to precizirati te je ćeno na prethodnu rekonstrukciju šireg kon­
događajima nazvao one pripovjedne iskaze* teksta? Posebno je na događajnom, neponovlji­
koji priopćuju procese nasuprot onima koji vom značaju govornog iskaza ustrajao M. Fou­
priopćuju stanja, a koje je nazvao egzistenti- cault (Arheologija znanja, 1969) izvodeći ga iz
ma? To se otprilike podudara s formalističkom stjecaja diskontinuiranih diskurznih i nedi-
podjelom motiva* u pripovjednom tekstu na skurznih praksi kakva arhiva? Preuređujući
dinamične i statične (B. Tomaševskij, 1925) ili raspored praksi koji je zatekao, svaki iskaz po
pak s Barthesovom strukturalističkom podje­ njegovoj koncepciji samim činom svoga iskazi­
lom na funkcije* i indicije* (Uvod u struktural­ vanja proizvodi i vlastit predmet i vlastit su­
nu analizu pripovjednih tekstova, 1966). D. bjekt* i vlastita naslovljenika te ga upravo taj
izaziva promjenu situacije* kao odnosa među nesvodljivi višak u odnosu na sve što mu je
likovima? U skladu s tim je i definicija koju je prethodilo i čini d.
ponudila nizozemska teoretičarka M. Bal (Na- 3. D. svakodnevnog iskaza razlikuje se od d.
ratologija, niz. 1980, engl. 1985): »prelazak iz književnog teksta. Potonji više ne duguje svoju
jednog stanja u drugo prouzročen ili doživljen događajnost konkretnim historijskim okolno­
od aktera«. Ona međutim uviđa da bi se iden­ stima u kojima se piše ili čita. On je stvara sam,
tifikacija d. u pripovjednom tekstu* samo na i to postupkom autokontekstualizacije u slije­
osnovi te definicije suočila s velikim poteško­ du koje se odvaja od stereotipne receptivne
ćama pa uvodi dodatne kriterije promjene, pozadine stvorene književnim očekivanjem.
izbora i sučeljavanja. Prvi kriterij iziskuje da Zapravo, on pritom stvara samo naputke za
se uzmu u obzir samo oni d. koji uzrokuju proizvodnju vlastite događajnosti, tako da ona
promjenu u fabuli? drugi kriterij izdvaja samo konačno ipak ovisi o čitateljskoj realizaciji.
one d. koji otvaraju ili realiziraju izbor između Književni tekst ne može postati d. bez rizika

69
DOGAĐAJ
što ga podrazumijeva kršenje »načela sporazu­
mijevanja«. Takva su kršenja opet obligatna
tamo gdje se tekst, kao što je slučaj od avangar­
de naovamo, oslanja na brojne značenjske
praznine da bi ponukao čitateljev nagon za
osmišljavanjem. Avangardna djela, tumačio je
W. Benjamin (1929/77), stječu obilježje doga-
đajnog iskoraka iz kontinuirane vremenske
struje upravo time što uvijek iznova pozivaju
svoje naslovljenike na neku vrstu ekstatičnog,
mističnog zajedništva s onu stranu povijesti?
No ako je upućeni izazov tako velik da »ostav­
lja na ugaru njegov potencijal za nadoveziva-
nje« (J. Habermas), čitatelj može jednostavno
prestati čitati i time preduhitriti pretvaranje
»partiture« književnog teksta u neponovljiv
estetični d.
4. I povijesni d. dijeli s književnim nesvodlji-
vost na ono što mu je prethodilo. (H. R. JauB)
Polazeći odatle, teoretičari recepcije* kritizira­
li su početkom 70-ih god. njegovo strukturali­
stička minimaliziranje za račun struktura?
Dok je d. vezan za subjektivno, psihičko vrije­
me sudionika povijesnog zbivanja, strukture
zahvaćaju dugoročna razdoblja zemljopisno-
klimatskih okolnosti, pravnih i gospodarstve­
nih sustava? m entaliteta i običaja koji se poda­
ju jedino analizi udaljena promatrača. Stoga su
ih teoretičari tzv. nove povijesti 50-ih god., u
zajedničkoj pobuni protiv narativno-fabula-
tivne pri/povijesti s teoretičarima i praktičari­
ma tzv. novog romana? pomaknuli u prvi plan.
No iako je izvjesno da su događaji višestruko
uvjetovani strukturama, ipak uvijek sadrže i
nešto više i nešto manje od njih, tako da se ne
daju dokraja iz njih izvesti. Čak i po struktu­
ralističkoj definiciji J. M. Lotmana (Struktura
umjetničkog teksta, 1970) oni podrazumijevaju
pomak, transformaciju ili negaciju strukture
koja postavlja očekivanje. »Stoje manja vjero­
jatnost da će se neki d. pojaviti, to je viši njegov
položaj na ljestvici sižejnosti.« U tom smislu,
Lotman određuje d. kao »najmanju nerastav­
ljivu jedinicu sižejne gradbe«, pri čemu pod
sižeom* podrazumijeva prekoračenje lika iz
jednog u drugo semantičko polje? No da bi se
prepoznala granica među poljima, potreban je
neki normativan sustav koji će je povući. Tako
70
svaki d. po Lotmanu nosi na sebi indeks*
nekakva »s obzirom na...« te u skladu s tim
ostaje u krajnjem izvodu ipak u funkciji struk­
ture.
5. U poststrukturalista, naprotiv, d. svojim
»muljem slučajnosti« i »talogom dragosti« (G.
Duby) unosi u strukturne poretke neizvjesnost
i kontingenciju. To je ono što između razina
strukture i d. otvara konstitutivni zijev. (R.
Koselleck) Svaki se strukturni element okru­
žuje »neodređenom zonom neostvarenih mo­
gućnosti« (P. Veyne) usljed čega potencijalno
postaje višedimenzionalnom pričom* razorne
asocijativne snage. Odatle potječe i pitanje:
»Možda stajalište s kojega utvrđujemo stran­
putice dosadašnje povijesti i samo leži na jed­
noj takvoj stranputici?« (A. Demandt)
6. Pojam d. pojavljuje se u koncepciji M. M.
Bahtina u svezama kao što su d. razumijevanja
ili d. postojanja (bytie-sobytie). Bahtin izvodi
te pojmove iz Diltheyeva »sjedišta u životu«
svakog čina razumijevanja, ali pritom radika­
lizira polazište. On naime drži da je svakom
postupku razumijevanja svojstvena jedinstve­
na »arhitektonika« njegova »vidokruga« koja
se nikako ne može, kao u Diltheya, »staviti u
zagrade«. Naprotiv, ona je ta koja svojom
konstitutivnom izvanjskosti (vnenahodimost,
v. egzotopija*) postavlja zagrade. Tako Bahtin
provodi osebujnu reviziju hermeneutičke po­
stavke po kojoj je d. objašnjiv jedino iz (povije­
sne) cjeline jer se u njega (povijesna) cjelina
može razabrati jedino izjednokratnog d. (razu­
mijevanja). Tumač ipak nije osuđen ostati u
vidokrugu konkretnog d. postojanja koji mu je
svaki put iznova dodijeljen poviješću. Upravo
suprotno, Bahtin mu nalaže etičku obvezu
(dolžestvovanie) da se uključi u neprekidno
ideologijsko postajanje (stanovlenija postupok)
stvarnosti tako što će u procesu razumijevanja
dragog aktivno povanjšćivati param etre vla­
stitog vidokruga i tako ih izlagati propitivanju.
On ne smije dopustiti da se d. pretvori u stanje.
Bahtin izvodi tu odgovornost iz pomalo »ro­
manesknog«, ali za nj znakovitoga poimanja
stvarnosti. Kao i u romanesknom zapletu* ili
u tradiciji romana (barem kako ih Bahtin
tumači), tako i u stvarnosti svaki novi d.

preispituje sve prethodne, a svaka sadašnjost
bira sebi vlastitu prošlost. Tako je d. u Bahti-
novoj koncepciji potpuno okrenut prema proš­
losti dok je njegova anticipativna snaga glede
predstojećih događaja ništavna. Sve su opcije u
tom smjeru otvorene jer je semantički potenci­
jal d. beskonačan. Bahtin to uprizoruje poj­
mom prvobitne sveznačne riječi. Predstojeći d.
moraju sami preuzeti cjelovitu odgovornost za
izabrani način priključivanja na svoje prethod­
nike.
7. Sličan inovativni potencijal dobiva d. u
teoriji autoreferencijskih sistema* njemačkog
sociologa N. Lubmanna. U njoj d. tvori element
kompleksnih socijalnih sistema koji se repro­
duciraju temporalizacijom svoje strukture. Te­
meljna razina te operacije jest tvorba d. koji
omogućuju nadovezivanje elemenata po shemi
prije/poslije. Nasuprot strukturalistima koji to
postavljaju obrnuto, Luhm annuje d. polazište
strukturacije, što znači da se obrazac unutar­
njih odnosa danog sistema preinačuje od d. do
d. Protočna dezintegracija d. uvjetuje stalnu
promjenu konstelacije vremenskih horizona­
ta* prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. U tom
se smislu sistem održava ponavljanjem novine
odn. individualnosti d., koja međutim već sa
sljedećim d. gubi tu kvalitetu (singularne sa­
dašnjosti). Neprestano otvaranje novih selek­
cijskih sklopova utemeljuje dinamičnu stabil­
nost kao načelo samoodržanja kompleksnih
socijalnih sistema.
-* cjelina, povijest, priča, struktura, zaplet
DOMINANTA
(e. dominant, nj. Dominante)
1. Pojam je nastao u srednjoj fazi razvitka
formalističke* škole kada njezini pripadnici
zamjenjuju koncepciju djela* kao aglomerata
materijala i postupaka* koncepcijom teksta*
kao dinamičnog hijerarhijskog sustava* funk-
cija? Po tumačenju B. Ejhenbauma i J. Tynja-
nova (1921ff), na čelu te hijerarhije sukoblje­
nih konstruktivnih elemenata stoji d. ili »kon­
struktivni princip« koja sebi potčinjuje ostale
funkcije i vrijednosti. Ideja potječe od njemač­
kog filozofa B. Christiansena (1909) koji objaš­
njava sintezu estetičkog objekta u recepciji*
DOMINANTA
»stapanjem« slabije grupe njegovih struktur­
nih faktora jačom odn. dominantnom grupom.
Tynjanov nadomješta pojam stapanja pojmom
deformiranja da bi naglasio konfliktnu inte­
rakciju umjesto harmoničnog dokidanja ele­
menata u srazu. U njega d. istodobno integrira
prisilom i dezintegrira otporom toj prisili pa je
utoliko podložna »dijakronijskim pomacima«
odn. evolucijskoj mijeni. Usljed toga se napo­
sljetku može promijeniti i žanrovska pripad­
nost djela kao privremena »ukupnost domi-
nanti«. (B. Tomaševskij)
2. Polazeći od stečevina završne formalističke
faze u kojoj se d. kao unntartekstovna funkcija
određuje istodobno odnosima između tekstova
u cjelokupnom žanrovskom sustavu, struktu­
ralisti su proširili nadležnost pojma na obu-
hvatnije sustave pojedinih umjetnosti i kultu­
ra. Tako se u R. Jakobsona i J. Mukafovskog
(1935ff) estetička funkcija supostavlja drugim
kulturalnim funkcijama: socijalnim, psiholo­
gijskim, ekonomijskim, ideologijskim, zadrža­
vajući položaj d. jedino u domeni umjetničkih
tekstova. Pa čak i tu se d. premješta ovisno o
pitanju koje prinosimo tekstu i o položaju s
kojeg ga analiziramo. Isto takvo pomicanje d.
izaziva povijesna mijena transformacijom npr.
sustava umjetnosti: u renesansi dominira sli­
karstvo, u romantizmu glazba i si.
3. Jakobsonov je pojam d. preuzeo B. McHale
(Postmodernistička fikcija, 1987) ne bi li s
pomoću njega usustavio i dinamizirao membra
disjecta brojnih opreka* kojima se određivao
odnos modernizma i postmodernizma. Po nje­
govoj tje ezi modernistička d. epistemologijska.
U prvome su planu pitanja kao: Kako da
interpretiram svijet kojeg sam i sam dijelom?
Sto se u njemu može spoznati, kako i s koliko
izvjesnosti? Kako se to znanje prenosi i koje su
njegove granice? Postmodernistička je d. na­
protiv ontologijska. Postavljaju se pitanja po­
put: Stoje svijet i čiji je on? Ovisi li on o mojoj
projekciji i ako da, koliko svjetova ima? Kako
se oni međusobno odnose? Na taj hi se način
ustrojio poredak važnosti mnogostrukih aspe-
kata modernističkih i postmodernističkih tek­
stova.
-» diskontinuitet, formacija, funkcija, niz, sustav
71
DOZIVANJE
DOZIVANJE
(f. i e. interpellation, nj. Herbeirufen)
Po francuskom filozofu L. Althusseru (1970),
način poslovanja tzv. ideologijskih državnih
uređaja (crkvi, škola, obitelji, političkih stra­
naka, medija, kulturnih ustanova) koji preko
svojih agenata — svećenika, političara, profe­
sora, zabavljača i si. — dozivaju podanike u
odgovarajuće uloge* odn. subjektne položaje.
Althusser uspoređuje taj postupak s uličnim
policijskim d. »Hej, ti tamo!«, koje u pojedinih
prolaznika, naime onih koji su se prepoznali,
postiže učinak* »okreta od 180 stupnjeva«.
Upravo taj im okret prepoznavanja* sebe u d.
dodjeljuje ulogu subjekata* »upisom u ideolo­
gijski poredak« te ga Althusser u skladu s tim
i naziva assujettissement (subjektivacija/potči-
njavanje). Althusserov je učenik M. Pecheux
(1975ff) razradio tu zamisao u sklopu svoje
teorije interdiskurza? Tu on upozorava na tzv.
parafrastične prostore koji svojom »bjelodano-
šću« posreduju među različitim diskurzivnim
formacijama* kao njihovi »pretkonstrukti«.
Zadaća im je da opskrbe divergentne diskurze*
leksičkim poljima općega znanja i elemen­
tarnim sintaktičkim modalitetima (enchasse-
ment). Na toj se osnovi stvaraju »samorazu­
mljive« sinonimije među raznorodnim elemen­
tima koji se stapaju u gotove »smisaone ma­
trice«. Takva prividna »simetrična zamjenlji-
vost« uvlači onda pojedince u »očevidne« iden­
tifikacije, a preko toga prepoznavanja* i u
ulogu »univerzalnog subjekta«.
-*■ hegemonija, ideologija, interdiskurz, prepozna­
vanje, subjekt
DOŽIVLJAJ
(nj. Erlebnis, f. veću, e. experience)
I. Pojam ulazi u repertory suvremene teorije
knjigom njemačkog »filozofa života« W. Dil-
theya Doživljaj i pjesništvo (1905). Diltheyu d.
signalizira neposredan odnos prema životu koji
po njegovu shvaćanju prethodi posrednu odno­
su prema pojmu pa je to i polazište njegove
kritike hegelovskog racionalizma. Ona se obil­
no oslanja na stečevine njemačkog ranog ro­
mantizma (G. Hamann, J. Herder, F. Schlegel,
J. G. Fichte, F. Schleiermacher), i to poglavito
72
u naglašavanju prioriteta Weltanschauung, ta­
kvoga osjetilnog zrenja svijeta koje prodire do
iskona (epoche) njegove cjelovitosti. Dilthey u
njemu utemeljuje i svoju viziju duhovnih zna­
nosti kao komprehenzivnih znanosti (verste-
hende Wissenschaften) kojih je predmetni inte­
res usmjeren individualno umjesto univerzal­
no. On se gradi na razumijevanju vrijednosti,
a ne na utvrđivanju činjenica. Razumjeti dru­
goga* znači udomaćiti tuđost njegove kulture
i svjetonazora, osvijestiti njegove »izraze živo­
ta« u okviru cjelovite strukture* »duha vreme­
na«.
Dilthey razlikuje tri vrste životnih manifesta­
cija: sudove, radnje* i d. pri čemu su mu d.
najautentičniji i najpotpuniji izraz života za
koji je sposobna jedino umjetnost. Samo umjet­
nička djela* pohranjuju jedinstvene, cjelovite i
svrhovite d. života te nam time omogućuju
sudjelovanje u svojoj duhovnoj supstanci kao
»mediju zajedništva«. Riječ je o takvomu zajed­
ništvu koje se ostvaruje prodorom do kraja
vlastite doživljajne supstance, jer je upravo to
mjesto gdje se i sama ona prepoznaje uvjetova­
nom »sjedištem u životu« što ga spontano dijeli
s drugima. Dilthey naime pretpostavlja načel­
nu podudarnost doživljajne sposobnosti su-
bjekta-koji-razumijeva s onom doživljajnom
sposobnosti koja se utjelovila u povijesno uda­
ljenoj duhovnoj objektivaciji. Bitno je da čovjek
ne može upoznati vlastiti d. svijeta refleksiv­
nom introspekcijom — kojoj se taj d. kao
predrefleksivan po definiciji otimlje — već
jedino njegovom ekspresijom ili povanjšćiva-
njem. Jedini put do sebe vodi preko d. smisla,
ciljeva i vrijednosti drugih. Razumijevajući
pomoću uživljavanja tuđost drugih, mi tako
zapravo oslobađamo vlastite neiskorištene
mogućnosti. »Određen i sputan stvarnim ži­
votnim odnosima, čovjek osvaja slobodu ne
samo putem umjetnosti, već i putem razumije­
vanja povijesti.«
2. Već je Simmelova hitra i načelna polemička
reakcija pokazala da Diltheyevo usvajanje nje­
mačke romantičarske tradicije počiva na sta­
novitim prilagodbama, prije svega glede mo­
gućnosti premošćivanja ponora koji dijelija od
DRUGI
seri. On ipak tom tezom nije želio, kao što mu
se predbacivalo, dokraja asimilirati d. u ja. Ja
naime nikada ne mogu doživjeti d. u onoj
autentičnosti u kojoj doživljujem samoga sebe.
No ako njega ne mogu doživjeti stoga što je
odmaknut, sebe ne mogu reflektirati stoga što
nisam odmaknut te razumijevam d. iz uronje-
nosti u samo jedan dio vlastite cjeline? Takvo
reducirano razumijevanje* moralo bi po Hus-
serlu zbog svoje nehotične pristranosti izlagati
početnu projekciju stalnoj reviziji, beskonač­
nom »bogaćenju sjenčenja«. Pritom ipak ostaje
nejasnim »kako je /ta revizija/ moguća ako sam
ja nesposoban izboriti reflektiran odnos prema
svojoj situacijski uvjetovanoj anticipaciji?« (E.
Holenstein, 1976) Poteškoće proistječu iz ka­
rakteristične oscilacije hermeneutike između
egocentrična pojma horizonta* i mogućnosti
njegova intersubjektivnog prevladavanja ili —
kao što je Gadamer predbacio Diltheyu —
neodlučnosti između teze o povijesnoj uvjeto­
vanosti ljudske svijesti i teze o mogućnosti
objektivne povijesne spoznaje. Budući da her-
meneutika mora ostati vjerna homogenoj pre­
dodžbi ja , d. se naposljetku pretvara u »drugo
ja« koje treba prezaposjesti na putu ponovnog
zadobivanja privremeno prikraćenog identi­
teta.
4. Njemački je filozof E. Holenstein (1976ff)
dokazivao u nizu svojih radova da bi se tako
neprimjerena asimetrija između čisto intenci-
onalnog ja i čisto predmetnog d. mogla izbjeći
ako bi se usvojile neke stečevine strukturaliz­
ma* i polazna situacija ja otpočetka heteroge-
nizirala (jezičnim) odnosima. Takvim bi uvla­
čenjem u »tkanje razlika« ona izgubila svoju
doživljajnu jedinstvenost i samim tim nepod-
ložnost refleksiji. U svaku jezičnu radnju spa­
da naime mogućnost metajezične refleksije
kao prevođenja početne sveze u novi sklop odn.
kao premetanja prvobitno uvedenog koda. U
tijeku se razumijevanja, prema tomu, »inten-
dirano može pokazati kao intendirajuće, kon­
stituirano kao konstituirajuće, a osmišljeno
kao osmišljavajuće. Intencijske zrake ne pola­
ze samo od subjekta; i objekti sami začinju
međusobne odnose kojima se subjekt može
obratiti tek naknadno.« Stoga je projekcija d.
74
svagda policentrična i polimorfna, izgrađena
na sustavu pokretljivih i prilagodljivih zna-
čenjskih predložaka, iskustvenih i misaonih
shema. Premetljivost sastavnica njezine kon­
figuracije jest ono što omogućuje razumijeva­
nje ne samo između ja i d., već isto tako između
povijesno i zemljopisno udaljenih kultura i
civilizacija.
5. Psihoanaliza je još radikalnija u upisivanju
d. u ja. Zapravo bi se moglo reći da njezino
polazište stoji u zrcalnu odnosu prema herme-
neutičkome. Ako hermeneutika tvrdi da je d.
uvijek već projekcija ja, onda psihoanaliza
tvrdi da je ja uvijek već projekcija d. odn.
rezultat kakve prvobitne i potisnute identifi­
kacije s njime. Stoga se ni prijenos* u Freudo-
vu poimanju ne obavlja izravno s ja na d., već
se obavlja s pounutrenog idealnog d. (s kojim
se ja već identificiralo) na nekog trećeg. U
svojoj (post)strukturalističkoj rekonstrukciji
Freudova učenja, francuski je psihoanalitičar
J. Lacan uveo dvije vrste d. Prvu vrstu vezao
je za imaginarnu fazu djetetova razvitka kada
se ono prepoznaje u svojem zrcalnom odrazu
(le semblable), oblikujući svoje ja prema njego­
voj slici. Tako ja, dakako ne znajući, stječe
identitet moi time što postaje d. (Odgovarajuću
Lacanovu formulu Je est un autre kasnije je
upotrijebio P. Lejeune /1980/ kao naslov svoje
knjige o autobiografiji?) Nasuprot tome »ma­
lom d.« (l ’autre, objet petit a), pojavljuje se u
kasnijoj fazi razvitka »veliki D.« (l ’A utre) oca
koji narušava dualni odnos djeteta s majkom
»simboličkom kastracijom« odn. uvođenjem
zabrane incesta. P ut do majke vodit će odsad
jedino preko obilaznice »im ena/ne oca«
(.NomINon du Pere) odn. preko zakonskog
paragrafa koji u subjektu* izaziva prvotno
potiskivanje cijepanjem/presijecanjem (sujet
barre). Tako otcijepljen od svoga imaginarnog
d., ja (kojeg Lacan sad naziva je) postaje obilje­
žen trajno neutaživim manjkom žudnje* (de-
sir) za (simboličkim) falusom kao predmetom
majčine žudnje. Lacan definira žudnju (1966)
kao konstitutivno podvajanje potrebe (besoin)
za zadovoljenjem i zahtjeva (demande) za lju­
bavi: potreba će odsad u svojoj usmjerenosti na
»malog d.« biti neizbježno upućena na jezičnu

obilaznicu zahtjeva »velikog D.«. To je ono što
nesvjesne radnje — snove, lapsuse i ostale
simptome — pretvara u »govor D.« (discours
d e l’A utre) ili pak ono što, općenitije, prikazuje
nastanak nesvjesnog* kao učinak* jezika?
Drugim riječima, Lacan ustraje na tome da je
označeno* kao »mali d.« nesvjesni učinak žud­
nje jednog označitelja za drugim kao »velikim
D.« Upravo zbog toga stoje označitelj »simbol
odsutnosti« ili izostanka (drugog označitelja),
mora označeno pod njim nezaustavljivo »klizi­
ti« (u zonu primarnih procesa nesvjesnog) te
ga Lacan u svojoj formuli znaka* (1966) stavlja
u zagrade (0/(o)). Budući da ta formula »slo-
va/pisma (lettre) uskraćenog odredišta« pridr­
žava u Lacana pravo na opću valjanost, dakle
i izvan područja snova, snatrenja i lapsusa,
tumači su je podjednako primjenjivali u analizi
književnih tekstova.
6. Vrlo je utjecajnu koncepciju dijaloškog d.
razvio u svojem djelu ruski teoretičar M. M.
Bahtin. I u Bahtina se taj d. podvaja u sube-
sjednika (d.) i naslovljenika (»trećeg u dijalo­
gu*«). Pritom naslovljenik dobiva ulogu svoje­
vrsne utopijske kompenzacije za nedostatke
tzv. neposrednog razumijevanja, kakvo očituje
subesjednik uronjen u konkretne socio-komu-
nikacijske stereotipe. Projicirajući ga u »meta-
fizičnu daljinu« kao idealnog adresata, »čistog
’čovjeka u čovjeku’«, »predstavnika svih dru­
gih za ja«, naslovitelj od njega očekuje »apso­
lutno ispravno razumijevanje« »s onu stranu
običajnih normi ponašanja i pristojnosti«. No
budući da »običan život« nužno prikraćuje
književna djela (kao i sve druge iskaze*) za
horizont njihova konačnog namirenja, ostaje
taj potonji titrati u djelima kao trajna dijaloška
rezonancija budućnosti, koja ometa sadašnje
smisaono dovršavanje značenja* i na taj način
frustrira sve partikulam e činove* razumijeva­
nja. Subesjednik se ni u jednoj prilici ne može
dovinuti položaja naslovljenika zbog svoje uko-
rijenjenosti u svijetu života odn. u konkretnom
»događaju* postojanja«. »Sjedište u životu«
priječi ga da se izvuče izvan smisaonog hori­
zonta (naslovljenika) teksta te da ga tako
obuhvati u cjelini? Na osnovi toga možemo
zaključiti da je u Bahtinovoj koncepciji ja u
DRUGI
svojem činu razumijevanja svagda uvjetovan
trećim (naslovljenikom) svojega d. (subesjed-
nika) kao što je, uostalom, i taj d. svagda
uvjetovan njegovim trećim odn. naslovljeni­
kom njegova čina razumijevanja. Ni on (u
ovom slučaju tekst), naime, ne može ostvariti
svoje značenje apsolutno, nego samo onoliko
koliko mu to dopusti aktivirani horizont razu­
mijevanja. Bahtin tako, za razliku od tzv.
transcendentalnih ili univerzalnih pragmati­
čara (J. Habermas, K .-0. Apel, A. Wellmer)
kao pobornika buduće komunikacijske idile,
tvrdokorno ustraje na disenzualnoj platformi
sporazumijevanja odn. na nemogućnosti ko­
načnog usklađivanja »idealnih komunikacij­
skih situacija« projiciranih u vremenoprostoru
jednog dijaloga?
7. Osim kao problem interakcije osobe s oso­
bom ili pak s iskazom odn. tekstom, pojam je
d. aktivan u suvremenoj teoriji od početka
60-ih god. i kao problem vremenski ili prostor­
no daljinske komunikacije* među kulturama.
Problem je načet kad je C. Levi-Strauss u
Divljoj misli (1962) prokazao nesvjesni et­
nocentrizam Sartreove povijesno-đijalektičke
metode kao »mitologije našeg vremena« koja
asimilira sve diskurzivne d. u vlastiti dominan­
tni diskurz? Toj je optužbi povijesnog mišljenja
za etnocentričnost M. Foucault (1961) pridru­
žio kritiku njegove logocentričnosti koja počiva
na istome mehanizmu pripitomljavanja radi­
kalnog ili apsolutnog d. (ludila) u upotrebljivog
d. (znanstvenog predmeta). Sedamdesetih go­
dina feminizam na isti način senzibilizira pita­
nje spolne razlike, cultural studies pokreću
pitanje zapadnjačkome diskurzu imanentna
kolonijalizma, a black studies isto takva rasiz­
ma. Sve se te diskriminacije d. naposljetku
prepoznaju utjelovljenima u tzv. ideologiji hu­
manizma koji prešutno prikazuje »čovjeka«
kao razborita muškarca, elitno obrazovana,
poduzetna i imućna heteroseksualnog Zapad­
njaka. No pri tako oštrom suprotstavljanju
humanizma njegovu mnogolikom i zabašure-
nom d. — dolazi do neprimjerene homogeniza­
cije polova. Tako primjerice naglašavanje ra­
zlike između muškaraca i žena potiskuje razli­
ku između crnih i bijelih, imućnih i siromašnih
75
DRUGI
žena. Svaka izvanjska specifikacija d. skrivlju-
je zanemarivanje njegovih unutarnjih d. Pro­
blematična humanistička metoda poravnava­
nja razlika krijumčari tako svoje učinke i u
antihumanizam.
8. Poteškoće s pozitivnim definiranjem d. —
bilo u liku žene, obična čovjeka, urođenika,
Istočnjaka ili Južnjaka. crnca ili crvenokošca,
luđaka ili pak homoseksualca — izazvale su
povlačenje d. u nedokučivost odn. nediskurziv-
nost. Tu je on preuzeo nasljeđe diltajevsko-ni-
čeovske »poezije života« što izmiče bilo kakvu
pojmovnom zaposjedanju. Karakteristično je u
tom smislu feminističko inzistiranje na »ženi«
kao rodu (gender) umjesto kao na spolu (sex),
čime se upozorava da je ona predodžbeni,
misaoni i jezični konstrukt muške kulture,
prilagođen njezinim željama i potrebama. Isto
se tako predbacuje Zapadnjacima da tumače
običaje Istoka u skladu s vlastitim civilizacij­
skim kodovima (R. Barthes, E. Said) ili pak
bijelcima da to isto čine u svom odnosu prema
crncima (H. L. Gates) odn. prema Indijancima
(Tz. Todorov). Ništa manje nije krivotvorena
ni slika koju pisana kultura ostavlja o usmenoj,
visoka o pučkoj, proizvođačka o potrošačkoj.
(M. Bahtin, M. Detienne/J.-P. Vernant, C.
Ginzburg, M. de Certeau) Naposljetku, i feno-
tekst iskrivljuje drugu pozornicu genoteksta
prisiljavajući ga na rasprostiranje simptoma.
(J. Kristeva, M. Riffaterre) No kako netko
može govoriti o krivotvorinama d., a da nema
uvid u stanje originala? A opet, na osnovi čega
se može steći takav uvid ako raspolažemo
isključivo krivotvorinama? To je ono što ospo­
rava interpretaciju d. u izloženoj tradiciji kri­
tičke teorije* kritike ideologije* ili kritike kul­
ture. Ona polaže isključivo pravo na zastupa­
nje d., a ustraje na njegovoj radikalnoj odsut­
nosti.
9. Posrijedi je proturječje koje je ponukalo
nastanak tzv. novog historizma* (1980ff). Bu­
dući da se razvio tijekom proučavanja engleske
renesansne kulture, n. je h. bio suočen s pro­
blemom objašnjenja kolonijalizma kao speci­
fičnog odnosa prema tada novootkrivenim eg­
zotičnim kulturama. U svojim prvim radovima
novohistorističkog usmjerenja, S. Greenblatt,
76
kao utemeljitelj škole, objašnjava kolonijali­
zam kao ukidanje uzajamnosti odnosa između
ja i d. u korist jednosmjernosti toga odnosa
koja omogućuje manipulaciju. Kolonizatorsko
seja uživljuje u sustav vjerovanja d., preuzima
unutar njega odgovarajuću ulogu s pomoću
koje premješta njegovu simboličku konfigura­
ciju u gravitacijski sustav* vlastite vjere, da bi
zatim tim sustavom legitimirao izrabljivanje.
Greenblatt razlaže postupak na primjeru Špa­
njolaca, koji su iskoristili vjerovanje američkih
Indijanaca da će se njihovi mrtvi jednom vra­
titi čamcima s one strane mora te su preuzeli
ulogu tih mrtvih i tako bez otpora pridobili
Indijance za rad u svojim zlatnim rudnicima.
No moguća je i drukčija tehnika kolonizacije
koju Greenblatt razlaže na primjeru odnosa
Jaga i Othella. Jago koristi Othellovu »koloni-
ziranost katoličkom vjerom« kao jednim od
diskurza* iz repertorija dominantnog koda*
renesansne kulture. On se sam, međutim,
odbija identificirati s bilo kojim od tih diskurza
(religijskih, zakonskih, političkih, kultural­
nih) te se umjesto toga poistovjećuje sa samim
kodom kao njihovim radikalnim Drugim, koji
ih sve raspoređuje i pozicionira. Takva po­
sredovana identifikacija, svojstvena renesan­
snim distanciranim »improvizatorima«, poda-
ruje mu moć iskorjenjivanja i manipulacije
drugih. Greenblatt je dapače pripisuje samom
Shakespeareu, koji daje »posjedovao bezgrani­
čan talent za ulazak u svijest drugog, za opa­
žanje njezinih najdubljih struktura kao fikcija
podložnih manipulaciji te za njihovo preupisi-
vanje u vlastit pripovjedni oblik«. Ali u svojoj
se porabi kolonijalne tehnike teatarskog svla­
davanja prijetećeg d. Shakespeare i ne znajući
očituje pukim »ideologijskim uređajem« (L.
Althusser) državnog ustrojstva elizabetanske
i tjudorovske Engleske. On navodno naprosto
reproducira temeljni mehanizam ondašnje
»teatarske« vlasti, koja i sama dijeli svoje
podanike na manipulirane samouobličitelje
(self-fashioners) i manipulatorske improviza-
tore (improvisational selves).
Kako god tomu bilo, ostaje pitanjem ne proji­
cira li novi historizam možda, takvim pretva­
ranjem kolonijalizma u sveobuhvatnu »poeti­
 DUHOVNA POVIJEST

ku kulture«, vlastiti odnos prema drugim, njemačke tradicije 19. st. — istrgava iz pripad-
»specijalističkim« načinima proučavanja rene­ nog im duha vremena da bi ih izveo iz »posebno
sanse — na samu renesansu kao predmet. Ne teško razumljivih dubina ljudskog opstanka«.
preispisuje li on, drugim riječima, tom nesvje­ »Djelo velikog pjesnika ili izumitelja, religij­
snom projekcijom svojega totalizirajućeg odno­ skog genija ili pravog filozofa uvijek može biti
sa raznovrsne renesansne tekstove u termine samo istinit izraz njegova duhovnog života.«
vlastita kolonijalizma? Ipak, svjestan činjenice da ne može racionalno
-» abdukcija, dijalog, doživljaj, egzotopija, inter­ utemeljiti svoj »individualizirajući način pro­
pretacija matranja« — njegovo omiljeno geslo jest Goet-
heovo individuum est ineffabile — Dilthey, za
DUHOVNA POVIJEST razliku od svojih sljedbenika sklonih daleko­
'nj. Geistesgeschichte, e. intellectual history, sežnoj psihologizaciji, prislanja svoju rekon­
f. histoire des mentalites) strukciju uz raznovrsne veze među kultural­
Metoda koju njemački filozof W. Dilthey uvodi nim objektivacijama dane cjeline umjesto uz
potkraj 19. st. da bi razdvojio komprehenziv- njezino skriveno počelo. I po tomu interesu za
no-opisni postupak tzv. duhovnih znanosti od sveze ili sustave? umjesto za podrijetlo i izvore,
prirodoznanstvenih raščlambeno-kauzalnih on se razgovjetno odvaja od tada utjecajna
objašnjenja koja su prevladavala u pozitiviz- pozitivističkog atomizma.
mu. Unatoč tomu, njegovo promatranje usmjereno
1. Dilthey premješta naglasak s mehaničkog na povijesnu jedinstvenost fenomena ostaje i
objašnjenja jedne vrste činjenica drugom na dalje prešutno obvezano pozitivizmu svojim
rekonstrukciju smisaone cjeline* tzv. djelat­ ustrajnim izoliranjem prom atranih cjelina.
nog sklopa (Wirkungszusammenhang). U sre­ Tako se izlaže aporiji na koju je u Diltheyovoj
dište pozornosti dospijevaju značajne osobno­ koncepciji upozorio H.-G. Gadamer, naime da
sti u naponskoj mreži doživljajnih, misaonih i inzistira na jednostranosti i povijesnom relati­
izražajnih shema njihova vremena. Za razliku vizmu svih svjetonazora osim svojega vlasti­
od pozitivista, međutim, koji autorske osobno­ tog, kojemu pripisuje potpunost i objektivnost.
sti objektiviraju preko pozitivnih činjenica nji­ Drugim riječima, svi povijesno ukorijenjeni
hova života, Dilthey njihovom unutarnjom, svjetonazori imaju jednako pravo na djelomič­
doživljajno-svjetonazornom strukturom pro­ nu istinu, dok jedino pravo na cijelu istinu ima
žima svekolike kulturalne objekte danoga du­ onaj tko im, s izvanpovijesnog motrišta, to
ha vremena (Zeitgeist). Stoga njegova metoda pravo velikodušno dodjeljuje. Tako diltajevska
zapravo posluje s neuhvatljivim, neomeđivim d. p. u hegelovskoj maniri izuzima sebe iz
predmetom kojeg je iskon (Epoche) osjetilan proklamiranog načela po kojemu je »onaj tko
odn. iracionalan. S druge strane, upravo takav istražuje povijest isti onaj tko je i tvori« (kao
iskon— kako god bio nazvan: sjedište u životu, njezin sastavni dio).
doživljaj, svjetonazor, individuum, duh vreme­ Ista aporija zahvaća i odnos književnosti* pre­
na — osigurava predmetu d. p. nužnu cjelovi- ma ostalim duhovnim ili kulturalnim objekti­
tost/nedjeljivost. Sto je nešto u sebi cjelovitije, vacijama određenog povijesnog razdoblja. S
to je jedinstvenije i manje podložno izvođenju jedne strane, Dilthey u svojoj polivalentnoj
iz onoga što mu je povijesno prethodilo ili gaje rekonstrukciji svjetonazome supstance inzi­
okruživalo. Taj zakon vrijedi najprije za svje­ stira na poprečnim vezama što ih Dichtung
tonazore kojima je, osim »jednostranosti«, Dil­ ostvaruje s filozofijom, religijom i znanosti
they pripisivao ravnomjernu »istinitost«: sva- danog razdoblja i time zanemaruje njezinu
kije za sebe i unutar sebe »vjeran izraz života«. umjetničku specifičnost. S druge strane, on
Ali zakon isto tako vrijedi za velike stvaraoce pridržava Dichtung povlašteno mjesto zbog
kojih postignuća Dilthey — u karakteristično posebno neposredna doticaja sa životom na
mistifikacijskoj maniri ne samo d. p., već i koji ne mogu pretendirati ni religija ni filozo­

77
DUHOVNA POVIJEST

fija. Stoga pjesništvo ne podliježe svjetonazoru trinama, teorijama, sustavima, razdobljima.

kao ostali izrazi duha— ono ga problematizira. Lovejoyeva koncentracija na kanonizirane au­
No kako filozofija, kao žrtva svjetonazora svo­ tore* i tekstove* koji razmjenjuju »utjecaje« u
ga vremena, može nekome dodijeliti pravo na zajedničkoj »klimi uvjerenja« (climate o f opini­
zastupanje cjeline života ako je istodobno njoj on) ostaje dijelom na snazi i kod nasljednika
samoj zapriječen pristup toj cjelini? (E. Cassirer, J. H. Randall, P. 0. Kristeller, J.
2. Diltheyova je Geistesgeschichte imala ne­ G. A. Pocock, Q. Skinner, D. Hollinger).
mjerljiv utjecaj, i to ne isključivo u njemačkoj Ako je Lovejoy održavao intellectual history u
znanstvenoj misli: valja se samo sjetiti G. okružju elitističke povijesti filozofije, počet­
Lukacsa ili M. Bahtina. To može prije svega kom 80-ih god. dolazi do »obrata prema knji­
zahvaliti svojoj podobnosti za raznosmjema ževnosti« koji dovodi u središte pozornosti
»cijepljenja«, hibridizacije do kojih je došlo s umjesto ideja — tekstove. Znanstveno objaš­
hermeneutikom? sa socijalnom psihologijom, njenje oslonjeno na činjenice zamjenjuju reto­
sa sociologijom spoznaje ili s marksizmom. Isto ričke i interpretacijske tehnike okrenute topi-
tako, izložene aporije i dvosmislenosti Dilthe- ci, tropima, figurama? nesvjesnim konstrukti­
yove koncepcije ostavljaju dovoljno prostora za ma, analogijama, alegorijama* i si. H. White i
različito postavljanje naglasaka: na društvene D. LaCapra otvaraju područje »uvozu« francu­
pretpostavke, na autorsku osobnost ili na duh skih strukturalističkih i poststrukturalistič-
nacije. Zbog svega se toga tijekom 20-ih god. kih ideja, a time ujedno radikalnoj samokritici.
d. p. razgrađuje u mnoštvo smjerova među Ona najprije pogađa status činjenica do kojih
kojima, ograničimo li se na književnu znanost, se došlo tzv. kritičkim pristupom povijesnim
možemo izdvojiti: biografizam* (F. Gundolf), vrelima (Quellenkritik). Koliko god kritičan
nacionalnu povijest književnosti* (J. Nadler), bio, takav je devetnaestostoljetni pristup ipak
sociologiju književnosti* (G. Lukacs), stilistič­ dominantno usmjeren na sadržaj vrela pri
ku kritiku (L. Spitzer), marksističku teoriju čemu zanemaruje njegov diskurzni ili tekstu­
alni značaj odn. retoričku dimenziju kojom on
odraza* (F. Mehring) i, nešto kasnije, kritiku
povjesničara navodi na određen način čitanja*
primjerenu djelu* (K. Vietor, G. Miiller, E.
i, samim time, na način prepoznavanja* činje­
Staiger, W. Kayser).
nica. Tako izborene činjenice, dakle, uvijek su
3. Anglo-američka intellectual history išla je već plod određenih interpretacijskih shema,
drugim putovima. Ona se oblikovala kao svo­ figura čitanja koje se ne primjećuju zbog svoje
jevrsna mješavina povijesti (glede podrijetla u konvencionaliziranosti ili institucionalizira-
povijesti filozofije), književnosti (glede načina nosti. Tako se skreće pozornost i na discipli­
kojim je pisana) i filozofije (glede ambicija u narno mjesto proizvodnje povijesti* — diskur-
promišljanju drugih disciplina) stapajući u znu instituciju* sa svim kontekstnim ograni­
svom okrilju sve one struje koje su od 19. st. čenjima koja taj pojam podrazumijeva. Taj
optjecale pod imenima »povijesti mišljenja«, interes dominira u 80-im god.
»povijesti civilizacije«, »povijesti kulture«, 4. Difuznost predmeta d. p., koji bi se najjed­
»kritike kulture«, »duhovne kulture«, »duhov­ nostavnije mogao odrediti kao smjena oblika
nog razvoja« i »povijesti ideja«. Američki je mišljenja, utjecala je da njezina francuska ina­
utemeljitelj discipline (pokraj P. Millera) A. 0 . čica — histoire des mentalites ili histoire soci-
Lovejoy postavio je 1936. sljedeću tipologiju ale des idees — zacrta vlastit razvojni put. On
predmeta povijesnog proučavanja: filozofija, je uglavnom povezan s karijerom časopisa
znanost, folklor, semantika, religija, književ­ Annales koji zauzima intelektualnu pozornicu
nost, umjetnost, ekonomija, odgoj, politika i od 1930, a institucije od 1945. god. No L.
društveno uređenje i njihove teorije. No središ­ Febvre, jedan od utemeljitelja časopisa, zala­
njom je zadaćom discipline proglasio bavljenje gao se već od 1907. za razgradnju periodizacij-
idejama-jedinicama (unit-ideas) kao vrelom skih stereotipa koji počivaju na odveć apstrak­
svekolikog mišljenja te iz njih izvedenim dok­ tnom poimanju »misaonog zajedništva«. »Duh

78

vremena« ne smije biti polazištem, već mora
biti rezultatom analize koja će pokazati mate­
rijalni život ideja u mreži ekonomskih, politič­
kih i društvenih odnosa. Ta mreža trga nepo­
srednu vezu između autora i njihovih djela,
sputava individualnu slobodu stvaralaštva i
preprečuje se na putovima razmjene utjecaja,
a sve to gradbom nekakva repertorija »duhov­
nih oruđa« (outillages mentaux), tj. leksičkih i
sintaktičkih cjelina, perceptivnih shema, me-
todologijskih tehnika i znanstvenih disciplina.
Nasuprot toj koncepciji »zajedničke zalihe«,
koja pokazuje zanimljive podudarnosti s ono­
vrem enim antropologijskim nazorim a L.
Levy-Bruhla, povjesničar umjetnosti E. Pa-
nofsky naglašuje nesvjesno utisnutu duhovnu
naviku (habitude mental) kao pounutreno na­
čelo opažanja, osjećanja i mišljenja. Tako se
otvara put za pojam mentaliteta* kao prešut­
nog kolektivnog sustava osjećaja, vrijednosti i
predodžbi koji suvremenicima postavlja nevid­
ljive granice mislivog. Razrađen u radovima M.
Blocha, E. Durkheima, J. LeGoffa, G. Mandro-
ua, J.-P. Vernanta, A. Dupronta i dr., on se
60-ih god. afirmira kao najpopularnije područ­
je francuske historiografije u oporbi prema
dotadašnjoj tiraniji kvantitativne društvene
povijesti. L. Goldmann čak predlaže svojim
Skrivenim bogom (1955) preusmjeravanje d. p.
s mentalnih struktura* na vrhunska ostvare­
nja, ali ipak, zahvaljujući istraživanjima G.
Bachelarda, A. Koyrea i G. Canguilhema, u
Francuskoj ta hibridna disciplina ostaje bliža
interesu za ovisnosti među osjetima, predodž­
bama, spoznajnim tehnologijama i znanstve­
nim teorijama. To je itekako vidljivo u radovi­
ma M. Foucaulta koji je potpuno ukinuo bav­
ljenje predmetima i mjesto toga uveo gipke
konfiguracije praksi? Kao važna korekcija nje­
govu prenaglašavanju važnosti proizvodnje,
nadovezuju se istraživanja P. Bourdieua i M.
de Certeaua u sferi raspodjele i potrošnje
tekstova, govora i slika ili pak — kao u nešto
mlađeg A. Corbina — mirisa.
-* doživljaj, habitus, mentalitet, povijest, povijest
književnosti
DVOSMISLENOST
DVOSMISLENOST
(e. ambiguity, f. ambigu'ite, nj. Zweideutigkeit)
Pojam je pomnom analizom poetskog jezika
uveo i razradio američki kritičar W. Empson
(Sedam tipova dvosmislenosti, 1930; prošireno
1961). On je doduše povezan s općim novokri-
tičkim inzistiranjem na višeznačnosti pjesnič­
kog (nasuprot jednoznačnosti znanstvenog)
jezika? no pokušava taj fenomen raščlaniti
racionalnim postupkom. To je izazvalo otpor
Novih kritičara koji su se zadovoljavali konsta-
tiranjem značenjske napetosti, ironije* i para­
doksa* u pjesništvu držeći da je izvlačenje
logičkih konzekvencija i antinomija u Empso-
novoj maniri neprilično pred poetskom baš
koliko i pred vjerskom tajnom. Budući da
višeznačnost poetskog (kao i religijskog) jezika
dopušta podjednako jedna i druga značenja,
Ph. Wheelwright je 1954. god. predložio da se
Empsonov pojam d., zbog toga što sugerira
logički isključivu dvojbu ili-ili, zamijeni pri­
kladnijim »uključivim« pojmom plurisignift-
cation. I J. C. Ransom je (1938) smatrao da
Empsonovo podrobno upuštanje u logičke
učinke pjesničkog jezika zaboravlja na jasnu
kategorijalnu granicu između transparentne
teorije i figurativne poezije. No Empsonu je —
kao kasnije i P. de Manu — stalo upravo do tog
da raspline tu »samorazumljivu« granicu, tako
da u svojoj stupnjevitoj tipologiji d. proglašuje
najproduktivnijim upravo one d. koje zapođije-
vaju nerješivu logičku napetost između dvaju
ili više nesumjerljivih značenja? On dakle,
umjesto da se utekne preranom estetičkom
pomirenju proturječja svojstvenom njegovim
suvremenicima, tjera svoju racionalnu analizu
do onih granica gdje joj figurativnost pjesnič­
kog jezika pruža najveći otpor. Po tome se
njegov pojam d. — najuspješnije (i najheretič-
nije) artikuliran upravo na analizi religijskih
pjesnika (Herbert, Milton) — očituje pretečom
dekonstrukcijskih pojmova. (Ch. Norris, 1985;
J. Culler, 1988)
- » ironija, paradoks
79
 E
ECRITURE => PISANJE
EGZISTENT
(e. existent)
Po američkom teoretičaru S. Chatmanu (Priča
i diskurz, 1978), e. su, pokraj događaja? sastav­
ni dio priče?
Proistječu iz iskaza* o stanju (stasis state­
ments) bilo likova* ili okoline {setting). Podu­
daraju se otprilike s formalističkim slobodnim
motivima* ili pak sa strukturalističkim satelit­
skim funkcijama* ili katalizatorima (R. Bar­
thes, 1966: catalyse).
- * događaj, funkcija, jedinica, motiv, priča
EGZOTOPIJA
(r. vnenahodimost, e. exotopy, f. exteriorite)
1. Pojam je uveo ruski estetičar i filozof jezika
M. M. Bahtin u svojoj raspravi Prema filozofiji
čina (1920?; obj. 1986). Njime se naznačuje
nepomirljiv rascjep ne samo među dijaloškim
partnerim a koji pripadaju svaki svom jedin­
stvenom »događaju postojanja«, već i između
ja koje pripada tom događaju i ja koje tu
pripadnost pokušava razumjeti. Zapravo, bilo
koja dva jezična ili generička entiteta mogu
zapodjenuti odnos jedino preko usidrenosti u
vlastite kontekste odn. »arhitektoničke pozici­
je«. Budući daje tu neponovljivost (odredbenih
učinaka* vlastitog) polazišta nemoguće poni­
štiti (s namjerom »približavanja« drugome*),
Bahtin prepoznaje svrhu dijaloga u njegovu
stalnom obogaćivanju pomicanjem granice iz­
među vidokruga.
2. Isti je problem analizirala i feministička
kritičarka dekonstrukcijskog nadahnuća L.
80
Irigaray (1977ff) označujući ženu kao ek-sta-
tičnu slijepu pjegu muškog spekularnog prika­
zivanja? Zapadnjački filozofijski (metafizički)
diskurz* ne može prikazati ženu drukčije do
kao negativ svoje vlastite refleksije, kao svoj
zrcalni odraz. Stoga se ona konstitutivno za-
tječe izvan pogleda kao glavnoga oruđa njegove
vlasti i vlasništva. Kao »ono što se ne može
vidjeti« iz homo-seksualne (istospolne) per­
spektive, ona se ne može posjedovati.
-» androginija, dijalog, događaj, drugi
ELIPSA
(f. ellipse, e. ellipsis, nj. Ellipse)
Pojam G. Genettea (1972) za uskraćenu infor­
maciju u pripovjednoj sekvenci? Kada ta infor­
macija nije poznata ni pripovjedaču? e. je im­
plicitna ili neobilježena, a kada je pripovjedač
namjerno uskraćuje čitatelju? tada je e. ekspli-
citna ili obilježena. Cesto su e. hipotetične jer
se ne daju lokalizirati, a kao takve se otkrivaju
tek naknadno u obliku analepsi? Mogu biti
kratkog ili dugog trajanja (kao u detektivskim
romanima gdje se otkrivaju tek na kraju).
-*■ analepsa, mjesto neodređenosti
EMOTIVNA FUNKCIJA =>
AUTOREFERENCIJALNOST,
FUNKCIJA, IZRAZ, KOMUNIKACIJA
EMPIRIJSKA ZNANOST O KNJIŽEVNOSTI
(nj. Empirische Literatunvissenschaft)
Sredinom 70-ih god. najavljuje se u (zapad­
nonjemačkoj znanosti o književnosti pragma­
tički pomak predmetnog interesa s književnog
djela* na književno djelovanje. Tako već npr.
Teorija teksta (1973) S. J. Schmidta uvodi

pojam komunikacijske izvedbe* (das kommu-
nikative Handlungsspiel) koji podrazumijeva
radnje* povezane s nastankom i recepcijom*
iskaza* ili teksta?
1. No uloga programskog manifesta nove knji-
ževnoznanstvene škole pripada istom Schmid-
tovoj knjizi Nacrt empirijske znanosti o knji­
ževnosti (1980) sa znakovitim podnaslovom
»Književnost kao područje društvenog djelo­
vanja«. U njoj se objavljuje definitivan rasta­
nak s duhovnopovijesno-hermeneutičkom pa­
radigmom zbog toga što ona ne podliježe znan­
stvenim načelima teorijskog utemeljenja i in-
tersubjektivne provjerljivosti, nego ostaje fik­
sirana za pristranu poziciju sudionika. Takav
ispit znanstvenosti, uostalom, ne polažu u
Schmidtovu manifestu ni psihoanalitička kri­
tika? ni strukturalizam? ni semiotika? ni mar­
ksistička kritika? ni sociologija književnosti
niti analiza diskurza* —jer su sve podjednako
»zaražene tekstom« i, što je još znatno lošije,
»ružnim porokom« težnje za njegovom »is­
pravnom interpretacijom*«. Ako međutim ne
dobivaju pristupnicu za sustav* znanosti, na­
brojani metodologijski konkurenti ostaju po
shvaćanju EZK ipak posve zakonitim pripad­
nicima sustava književnosti, točnije preradbe
kao jedne od četiriju njegovih konstitutivnih
aktivnosti. Osim kritičke i hermeneutičke pre­
radbe naime, tako određen književni sustav
tvore još aktivnosti proizvodnje, posredovanja
i recepcije književnih djela. Time se uspostav­
lja kompleksna institucijska mreža pretpo­
stavki, postupaka i uloga unutar koje se usta­
novljuju i ovjerovljuju ne samo značenja? nego
i vrijednosti književnih djela, a ponajprije sa­
ma njihova literarnost. Taj bi sustav u svojoj
cjelini* sada trebao tvoriti predmet književno-
znanstvenog promatranja* i opisa?
2. Istraživačka pozornost EZK, kao što poka­
zuju dosadašnji rezultati, ipak nije bila ravno­
mjerno raspoređena na sva četiri aspekta su­
stava. Dominirala su pitanja recepcije, što ne
začuđuje kada se razmotri Schmidtov pro­
gramski naputak (1984): »Pri određivanju ras­
pona svoje problematike EZK slijedi strategiju
razgraničavanja predmetnog područja, koje se
može opisati kao područje onih radnji, u najši­
E M P I R I J S K A Z N A N O S T O K N J IŽ E V N O S T I
rem smislu, koje tematiziraju odnosno fokusi-
raju tekstove što ih aktanti drže književnima.«
Ako se pak uvijek iznova postavlja pitanje što
i kako aktanti čine s tekstovima, onda su,
unatoč svim protivnim izjavama, očiti dugovi
EZK anatemiziranom hermeneutičkom pola­
zištu.
3. Da bi se oni prikrili, »raskužujuće« izvlače­
nje opservatora iz »zaraznog područja« su­
stava tekstova, položaja i praksi cilja na inter­
disciplinarnu priključivost (tzv. Anivendungs-
relevanz) književnoznanstvenih nalaza. Naka­
na je uklopiti disciplinu u zaštitničku maticu
analitičke paradigme koja 70-ih i 80-ih god.
zahvaća razne duhovne znanosti. Onkraj pro­
klamiranih načelno teorijskih razloga, ne valja
smetnuti s uma da takav moćni paradigmatski
milieu jamči književnoj znanosti uspješno odr­
žavanje i na posve praktičnoj razini institucij­
skih zakona suvremena akademskog života.
Težnja za panoptičkom perspektivom, uosta­
lom, analogna je nekim drugim gestama izvla­
čenja znanstvenog gledišta* izvan široko i
razvedeno shvaćenog predm eta— npr. diskur-
znog polja* (M. Foucault), književnog polja (P.
Bourdieu) ili institucije* književnosti (anglo­
američki teoretičari). Tako apstraktno pozici-
oniranje znanstvenog polazišta nudi odlučnu
prednost nad konkurentnim polazištima bli­
žim predmetu jer se ta polazišta onda iz njego­
ve perspektive mogu relativirati kao sastavni
dijelovi (sudionici) predmeta, kojih je vidokrug
zbog toga ograničen i pristran. No prevelika
udaljenost istodobno uskraćuje pogled za uoča­
vanje važnih razlika u strukturi odveć global­
no razgraničena predmeta.
4. Na to su skrenule pozornost novije kritike
Schmidtova nacrta unutar EZK. (A. Barsch,
1993; M. Natori, E. Andringa, 1994) Schmid­
tova je koncepcija predmeta suviše usredotoče­
na na povijesnu konstrukciju iskustva književ­
nog teksta, tako da se sve četiri aktivnosti
ovako ili onako upošljavaju oko izradbe njego­
vih razlikovnih obilježja. Stoga se iz razm atra­
nja izostavljaju složeni odnosi što ih održavaju
npr. preradbeni tekstovi bilo među sobom ili
pak sa specifičnim medijima u kojima se pojav­
ljuju i s određenom vrstom publike kojoj su
81
E M P I R I J S K A Z N A N O S T O K N J IŽ E V N O S T I
namijenjeni. Bez toga je pak teško razlikovati
primjerice recenziju od interpretacije, od knji-
ževnoznanstvenog ili od metaznanstvenog
teksta — a to su žanrovska očitovanja kojih su
funkcije itekako divergentne iako sva spadaju
u osnovnu aktivnost preradbe. Također se ne
uspijeva pokazati kako se pojedine aktivnosti
književnog sustava obogaćuju kroz povijest, jer
npr. meta-metarefleksije nisu oduvijek bile
legitimnom sastavnicom preradbe, a time niti
književnog sustava.
5. Druga i načelnija vrsta problema, povezana
s pretjeranom upućenosti Schmidtova tumače­
nja književnog sustava na tekst, proistječe iz
njegova poimanja iskustva na kojemu gradi ne
samo ime, već i cijelu »zgradu« svoje koncepci­
je. Schmidt naime pokušava prevladati duali-
zam teksta* i čitatelja* tako što proglašuje da
»literarnost i značenje nisu svojstva inheren­
tn a tekstu, nego rezultati kognitivnih procesa
na strani čitatelja«. Stoga on usmjerava pažnju
na dvije navodno »konsenzualno uigrane«
konvencije* — estetičnosti i polivalentnosti —
koje reguliraju iskustvo književnog teksta u
čitateljskoj svijesti. Kao prvo, tako definirane
konvencije ne mogu pokriti svu povijesnu i
kulturalnu raznolikost iskustava književnosti,
već ostaju fiksirane za iskustvo europske mo­
derne. (L. Kramaschki 1991, A. Barsch 1993,
E. Andringa 1994) Nadalje, one plaćaju prešu­
tan tribut hermeneutičkoj postavci o besko­
načnoj interpretabilnosti književnog teksta —
koja se s druge strane progoni. (C.-M. Ort
1994)
Još veći problemi nastaju s dokazivanjem in-
tersubjektivnog značaja konvencija. Kako se
one usađuju u svijest pripadnika zajednice?
Schmidt se ne upušta u obiteljske, školske i
medijske mehanizme socijalizacije — izvan
kojih je taj proces tvorbe konsenzusa nemogu­
će zamisliti — e da bi zaštitio konvencije kao
jamce sustava od arbitrarnosti njihove sub­
jektivne konkretizacije u raznim segmentima
mreže. On osigurava homogenost značenjskih
atribucija naprosto time što ih — na klasično
holistički način sličan onomu S. Fisha (1980)
u koncepciji »interpretativnih zajednica«* —
pripisuje »prosudbeno sposobnim« ili »razbo­
82
ritim« subjektima. (G. Pasternack, 1994) No
tu je tezu u razdoblju žestoke kritike raciocen-
tričnosti očevidno teško održati. Poteškoće su
utoliko veće što EZK vezuje sve sistemske
aktivnosti za ljudske subjekte te je to prisiljava
da ostavi znatan prostor za različita psihička
»punjenja« intersubjektivnih konvencija, na­
pose kad su posrijedi književni tekstovi gdje
konvencije estetičnosti i polivalentnosti jamče
veću slobodu interpretativnog ponašanja no
što je slučaj s drugim tekstovima. Sve je to
navelo Schmidta da u posljednje vrijeme
(1993) podari subjektovim značenjskim izbori­
ma visok stupanj slobode i kontingentnosti u
odnosu na intersubjektivno ovjerovljene po­
stupke razumijevanja* te da time, zapravo,
povrati estetičnom iskustvu onu autonomiju
koju mu je isprva bio oduzeo njegovim uvlače­
njem u književni sustav. Dakako da se time
ujedno pokolebava univerzalno mjerilo literar-
nosti kao granični biljeg književnoznanstve-
nog predmeta i tako dovodi u pitanje jamstvo
znanstvenosti pristupa, jer nestaju prepreke
svojevoljnosti individualnih prosudbi.
6. Otvaranje breše povijesnoj, kulturalnoj, in­
stitucijskoj i odgojnoj kontingenciji upozorava
na aporiju imanentnu uvodnom, »radikalno
konstruktivističnom« pokušaju EZK da raz­
graniči svoj predmet. Radikalni konstruktivi­
zam polazi od toga da su sva naša iskustva
konstrukti našega uma (mozga) — točnije, sva
osim jednog iskustva, i to upravo iskustva da
je tome tako! On dakle zastaje pred konzekven-
cijom koja bi morala slijediti iz njegove ishodiš­
ne pretpostavke, naime da je i sama teza o
uvijek-već-konstruiranosti stvarnosti — kon­
strukt i utoliko diskutabilna. Naprotiv, neo-
brazloženo se vjeruje da takva teza izražava
opći konsenzus o kojemu je suvišno raspravlja­
ti. Iz tog ničim potkrijepljenog uvjerenja izvla­
či radikalni konstruktivizam EZK povlasticu
tobože nepristranog (jer nekonstruiranog) opi­
sa tuđe pristranosti (zarobljenosti konvencija­
ma). U tome se aspektu razabire privrženost
njemačkoj tradiciji kritike ideologije* koju
EZK uostalom dijeli s novim historizmom? I
on naime onu »nezainteresiranost koju sa
svoje strane osporava kulturnim činjenica­
 ESTETIKA

ma... prisvaja na drugoj strani za sebe sama 2. U suvremenoj filozofiji jezika pojam e. ima
zauzimajući kritički odmak«. (V. Kahn, 1990) šire značenje, a u suvremenoj se filozofiji zna­
-+ institucija, intersubjektivnost, konvencija, rad­ nosti rabi usporedo s pojmom paradigme.
nja, sustav -* arheologija, arhiv, duhovna povijest, formacija,
periodizacija
ENONCE=> ISKAZ
EPOHA => ARHIV, DUHOVNA
POVIJEST, EPISTEMA, FORMACIJA,
ENTROPIJA PERIODIZACIJA
(e. entropy, f. entropie, nj. Entropie)
Isprva termodinamički pojam koji je označa­ ESTETIKA
vao mjeru molekularnog nereda unutar kakva (nj. Asthetik, e. aesthetics, f. esthetique)
sustava? Za razliku od jezičnih i književnih 1. Jedna od triju konstitutivnih disciplina su­
sustava koji teže poretku tj. minimalnoj e., vremene zapadne filozofije (pokraj gnoseologi-
termodinamički sustavi teže maksimalnoj e. je i etike), zaokupljena određivanjem kakvoća
Zbog toga, dok u prvima vjerojatniji znak* ima lijepog i umjetničkog. Izumitelj je imena disci­
nižu informacijsku vrijednost jer se prilagođu­ pline, njemački filozof A. G. Baumgarten (Fi­
je očekivanju pripremljenom poretkom, u dru­ lozofijske meditacije o nekim aspektima pje­
gima on ima višu informacijsku vrijednost jer sničkog djela, 1835), povezao te kakvoće sa
osporava nered. Stupanj se e. smanjuje u pro­ specifičnosti osjetilne spoznaje (cognitio sensi-
cesu strukturacije sustava, jer taj proces uvodi tiva ili aisthesis) koja izvodi svoje jedinstvo iz
među njegove elemente razlike* odn. opreke? stapanja što veće raznolikosti opažajnih doj­
(W. Noth, Priručnik semiotike, 1985) Takvu mova. Tako estetično jedinstvo počiva s jedne
strukturaciju, po F. de Saussureu, uvodi ozna- strane na ograničenju svakog uvrštenog doj­
čitelj* u označenome? a po L. Hjelmslevu sup- ma, potrebnom da bi on skladno funkcionirao
stanca (izraza* ili sadržaja*) u materiji (izra­ u sintetičnoj predodžbenoj cjelini? a s druge
za* ili sadržaja*). strane na otvorenosti te cjeline prema novim,
- » informacija, razlika, redundancija, struktura, u njoj još nesadržanim dojmovima koji mogu
sustav preispitati načelo na kojemu se ona zasniva.
Upravo te dvije oprečne osobine — sposobnost
EPISTEMA asimilacije dijelova u svojstvu cjeline, a podlož­
(f. episteme, e. episteme, nj. Episteme) nost asimilaciji u svojstvu dijela budućih cje­
1. Glavni pojam M. Foucaulta u Riječima i lina — odredit će sudbinu središnjih pojmova
stvarima. Arheologiji humanističkih znanosti e., lijepog i umjetničkog, od kraja 18. st. nao­
(1966), knjizi koja se obično drži strukturali­ vamo. Oni će se uvijek iznova pokazivati nedo­
stičkim manifestom u području duhovne povi­ raslima da udovolje oblikovnoj raznolikosti i
jesti? E. je strukturno nesvjestan spoznajni izražajnom bogatstvu umjetničkih pojava, što
prostor određena povijesnog razdoblja, mreža će u 20. st. napokon dovesti do krize i »smrti«
označavajućih odnosa između riječi i stvari e. No bez njih bi — čak i danas! — bilo
koja ustrojava predodžbe, prakse i tekstove. U nemoguće razgraničiti predmetna područja
renesansi se riječi i stvari podudaraju u jedin­ znanosti koje se bave umjetnostima pa tako i
stvenom »tekstu svijeta«, u klasicizmu se iz­ znanosti o književnosti* koja po definiciji sama
među njih umeću ideje, a u modernizmu se ne može izraditi vlastita vrijednosna mjerila.
njihov odnos posreduje životom, radom i jezi­ 2. Povlačenje razlike* između lijepog i ružnog,
kom. Poslije brojnih kritika zbog »svrgnuća umjetničkog i neumjetničkog, to je otpočetka
subjekta*«, zanemarivanja povijesnih činjeni­ bio temeljni predmet e. kao discipline, a njego­
ca te neobrazloženosti prelaska iz jedne e. u vu specifičnost, naspram znanstvenoj razlici
drugu, Foucault je u sljedećim knjigama napu­ između istinitog i lažnog te moralnoj razlici
stio pojam. između dobrog i zlog, konačno je izborio svo­

83
ESTETIKA
jom Kritikom rasudne moći (1790) njemački
filozof I. Kant. Od Kanta naovamo moguće je
lijepim nazvati i ono djelo* kojeg je dobrota i
istinitost dvojbena; prije njega to je bilo neza­
mislivo. Kant ustanovljuje raspravu o parame­
trim a objektivnog estetičkog rasuđivanja kao
središnji dio e., a to rasuđivanje opet promiče
u legitimni dio (dapače jamstvo) čovjekove
cjelovitosti.
Ali tome se u njegovoj knjizi pridružuje drugo
važno estetičko pitanje: što u sferi lijepih pred­
meta (a ne samo sudova o njima) zaslužuje ime
umjetničkog? Kojoj vrsti čovjekove proizvodne
djelatnosti dugujemo djela kojima pripisujemo
svojstvo umjetnosti? U odgovoru na to pitanje
Kant otvara problematiku stvaralačkog genija
nasuprot obrtničko-svrhovitom postupanju
po pravilima. Tako se umjesto ružnog kao u e.
rasuđivanja, u e. stvaranja lijepome suprot­
stavlja korisno.
Tijekom razvitka e. oblikuje se potkraj 19. st.
i treće područje njezina interesa: umjetnost
svakodnevne životne prakse. U njemu e., sada
nasuprot moralnom idealu dobra ili etičkom
idealu obveze, inzistira na vlastitim idealima
ukusa, takta, stila* uživanja, odijevanja i izra­
žavanja, sklonosti i odbojnosti i si.
U jednu riječ, lijepo se u povijesti europske e.
suprotstavlja bilo ružnome, kao npr. u Kanta,
bilo korisnome, kao npr. u M. Heideggera, bilo
obveznome, kao npr. u F. Nietzschea, i sve te
tri opreke* utječu u pojedinim razdobljima na
razumijevanje* književnosti? (G. Plumpe, Es-
tetička komunikacija, 1993) Posebno je, među­
tim, u povijesti e. bila utjecajna relacija između
lijepog i istinitog, bilo da se u prvoj kakvoći
prepoznavalo mjesto objave potonje, kao u
Hegela, Heideggera ili Adorna, ili pak mjesto
njezina izigravanja kao u Nietzschea. Lijepo je
u modernizmu uostalom nerijetko bivalo opte­
rećeno funkcijom* kompenzacije znakovitome
filozofijskom razočarenju istinitim, kao i funk­
cijom jam stva različitim društveno-utopij-
skim i povijesno-terapeutskim projektima.
3. U kojoj god se svezi motrio, estetički je ideal
lijepog, a time i umjetničkog, otpočetka u sebi
sadržavao normativnu dimenziju. Kant ju je
ustrojio onoga časa kada je definirao kriterije
84
univerzalnog suda ukusa tako kao da pripada­
ju svakom individualnom »spoznajnom uređa­
ju«. Upravo zbog toga što tomu ne može biti
tako, (B. H. Smith, 1988; T. Bennett, 1990), e.
jedno, i to ne baš kratko, vrijeme svojevoljno
izdaje i oduzima ulaznice za »carstvo umjetno­
sti« sa svim društvenim povlasticama koje uz
to idu. Osim toga, ona isto tako određuje i
raspored važnosti pojedinih umjetnosti u tom
carstvu. Za jedne je estetičare na vrhu drama
(I. Kant, F. Schelling, G. W. F. Hegel, G.
Lukacs), za druge glazba (A. Schopenhauer, F.
Nietzsche, T. Adorno), ovisno o udjelu koji
ostvaruje u povijesno i osobno profiliranom
idealu umjetničkog. Sam taj ideal opet sa svoje
strane sudjeluje u isto tako ograničenoj filozo­
fijskoj koncepciji cjeline, bilo da se ona određu­
je kao ideja, duh, povijest? um, materija, si­
stem* ili kako drugačije. U tom smislu, redo­
slijed je važnosti među pojedinim umjetnosti­
ma u funkciji važnosti koja se umjetnosti
pripisuje u cjelokupnom »poretku svijeta«, u
odnosu npr. na religiju, znanost, filozofiju ili
politiku. Nakon što je izborila građansko pravo
za umjetnost, e. ju je uspjela u 19. st. nam et­
nuti javnom mnijenju do te mjere da ona
postane sastavnim dijelom školskog i sveučiliš­
nog odgoja, dobije odgovarajuću pravnu, poli­
tičku i ekonomsku zaštitu i time uraste u tvrdo
normativno tkivo čovjekove svakodnevice. Ta­
ko je ujedno promovirala mjesto svoga govora*
u moćnu i utjecajnu instituciju? Francuski
romanopisac G. Flaubert, koji je snagu te
institucije okušao na vlastitoj koži jer je njegov
roman Gospoda Bovary bio optužen za povre­
du javnog morala, komentirao je 1880. god.:
»Vlade se mogu mijenjati koliko hoćeš — mo­
narhija, carstvo ili republika! Službena se este­
tika ne mijenja. Na temelju njezina položaja
njezini zastupnici stječu... monopol na dobar
ukus. Oni znaju kako treba pisati, njihova je
retorika nepogrešiva i oni imaju sredstva da
čovjeka proglase krivim.«
4. No e. ipak nije bila lišena konkurencije
alternativnih diskurza* o umjetnosti. Umjet­
nici su ponajprije sami reflektirali svoj rad, bilo
neposredno u djelima ili u dnevnicima, pismi­
ma, predgovorima ili postilama, u intervjuima

i si., i ta se refleksija redovito razlikovala od
službeno-estetičke. Nadalje, tijekom 19. st.
odvajaju se iz krila filozofije pojedine empirij­
ske znanosti — povijest? sociologija, psihologi­
ja, filologija* i ne na kraju književna znanost*
— koje podvrgavaju umjetnost vlastitim speci­
jalističkim perspektivama, često kritički po­
stavljenim u odnosu na globalno-sintetičku
filozofijsku vizuru. Naposljetku, tržišni zakoni
raspodjele umjetnosti stvaraju potrebu za kri­
tikom u javnim glasilima koja se ravna zakoni­
tostima ekonomskog sistema. Tako različita
mjesta govora, dakako, različito fokusiraju
svoj predmet i različito u njemu raspoređuju
naglaske što danas vodi konkurenciji često
nepomirljivih predodžbi umjetnosti i književ­
nosti. U takovu je pluralnom ili, ako se hoće,
kakofoničnom stanju e. neizbježno izgubila
svoju nekadašnju zakonodavnu snagu.
-* književnost, filozofija književnosti, povijest
književnosti, znanost o književnosti
ETIMON
ESTETIKA RECEPCIJE => RECEPCIJA
ETIMON
(f. etymon, e. etymon, nj. Etymon)
Prvobitni, izvomiji, rodni oblik (ili značenje*)
riječi. Pojam je iz etimologije preuzeo L. Spit-
zer te ga u obliku d u h o v n i e. promaknuo u
središnji pojam svoje stilističke kritike* (Stili-
stičke studije, 1928). Spitzer dopire do duhov­
nog e. nekog pisca tako što najprije prepoznaje
njegove »ključne riječi« odnosno karakteristič­
ne stilske postupke* na razini opusa? da bi ih
zatim sveo na zajedničko porijeklo u kakvoj
crti piščeve osobnosti. U potonjemu se razvit­
ku metode opus pokazao suviše obuhvatnim
poljem* pretrage, tako da se duhovni e. vezivao
bilo za pojedino djelo* ili pak za književnopo-
vijesno (stilsko) razdoblje i si. U hrvatskoj je
znanosti o književnosti Spitzerovu metodu
interpretacije? deriviranu nekim talijanskim
posrednicima, primjenjivao I. Frangeš.
-» autor, djelo, opus, stil
85
FABULA
(r. i e. fabula, f. fable, nj. Fabel)
Po definiciji ruskih formalista* kronologijski
(uzročno-posljedični) slijed događaja* u stvar­
nosti koji podliježe sižeu* (sjužet) kao autor­
skoj preradbi u tekst? (B. Tomaševskij, 1925)
Sadrži samo dinamične motive* koji mijenjaju
situaciju* (odnos između najmanje dva lika*)
te se ne mogu izostaviti bez štete po priču? F.
naime odgovara jedino na pitanje »Sto se dalje
zbilo?«. Preostali, statički i slobodni motivi
uključuju se istom u sastav sižea da bi pomogli
čitatelju* odgovoriti na drugo važno pitanje:
»0 čemu je priča?«. Odnos fabule i sižea preu­
zeli su kasnije strukturalisti u terminima priče
i diskurza* odnosno zapleta* rješavanja i za­
pleta otkrivanja.
-* priča, radnja, sekvenca, siže, zaplet
FALOCENTRIZAM
(f. phallocentrisme, e. phallocentrism, nj.
Phallozentrismus)
U predavanju Značenje falusa (1958/1966)
francuski je psihoanalitičar J. Lacan razdvojio
taj simbolički pojam od njegove izravne pove­
zanosti s pojmom penisa, kakvu zatječemo npr.
još u djelu E. Jonesa. U Lacana falus postaje
žarištem (umjesto predmetom) žudnje? ’pra-
potisnutom’ ’označiteljskom baterijom’ koja
ustrojava simbolički poredak. Premda femini­
stice odbacuju Lacanovo učenje kao i samo
’falokratično’, ipak je ono svojim prevođenjem
pojma u semiotičke termine omogućilo njihovu
koncepciju f. kao spolno dominiranog sustava*
odnosa moći? L. Irigaray tako tumači falus kao
načelo strukturiranja zapadnih metapripovije-
86
sti filozofije, znanosti, povijesti i religije, slično
kao što je Derrida u njemu prepoznavao tran­
scendentalno označeno? Zagovaranje autorite­
ta, tradicije i reda ima dakle za nju snažan
falocentrični naboj.
-* logocentrizam, označeno, označitelj
FATIČKA FUNKCIJA => FUNKCIJA,
KOMUNIKACIJA
FEMINISTIČKA KRITIKA
(e. feminist criticism, f. critique feministe, nj.
feministische Literatunvissenschaft)
Pojam f. k. ima znatno šire implikacije od
književnoteorijskih, i to prije svega političko-
ideologijske. Teorijski je profil f. k., već po
samoj svojoj naravi neuhvatljiv zbog alijansi s
psihoanalitičkom? marksističkom kritikom* i
poststrukturalizmom? nemoguće valjano ra­
zumjeti izvan tog društvenog okvira. Budući
da su okolnosti u kojima se razvijao ženski
pokret od 1968. god. naovamo itekako ovisile
o političkom i kulturalnom okružju u pojedi­
nim državama, i teorijski je naboj pojedinih
odvjetaka f. k. bio različit. Stoga će ovdje biti
najbolje izdvojeno razmotriti tri nacionalne
tradicije.
1. a) Početak anglo-američke f. k. obilježuje
utjecajna knjiga K. Millett Politika spola (Se­
xual Politics, 1969). Premda njezine ideje ni­
pošto nisu bile lišene prethodnica (V. Woolf, K.
M. Rogers, M. Ellmann), Millett ih gotovo
posve zabašuruje očitujući se u tome gotovo
jednako radikalnom kao i u odbacivanju domi­
nantnog patrijarhalizma. To je prešućivanje
djelomice povezano i sa činjenicom da Millett

raspoznaje preduvjet afirmacije žene u potpu­
nom svrgavanju muške kulture, a to je stav koji
se teško mogao pomiriti s nešto složenijim, a i
liberalnijim argumentacijama prethodnica.
(V. Woolf je tako /1927ff/ na praktičnoj razini
zagovarala ravnopravnost žena u društvenom
životu, a na teorijskoj razvila istančanu kon­
cepciju androginije /dvospolnosti/ koja briše
metafizički rigidnu granicu među spolovima.)
Studija je K. Millett, s iznimkom Ch. Bronte,
posvećena isključivo muškim piscima: D. H.
Lawrenceu, H. Milleru, N. Maileru i J. Genetu,
pri čemu autorica ne krzma ustoličiti vlastitu,
heretičnu perspektivu čitanja* usuprot snaž­
noj novokritičkoj* tradiciji pokoravanja auto­
ritetu književnih autora? Riječ je, međutim, o
prilično monolitnoj perspektivi koja pretvara
književnost* u ilustraciju teze o potrebi vlada-
jućeg spola da zadrži i uveća svoju moć* nad
potčinjenim spolom makar i s pomoću nasilja.
Ta se spolna ideologija* svodi na teoriju dobro
organizirane zavjere — lišene zijevova i pro­
turječnosti na muškoj strani i pounutrenih
seksističkih stavova na ženskoj strani — tako
da se i oslobođenje prepoznaje u okviru nepo-
štednog objelodanjivanja patrijarhalnog zako­
na. Pritom K. Millett potpuno odbacuje novo-
kritički interes za formalne strukture? neupit­
no poistovjećuje npr. autora, pripovjedača* i
junaka* i prianja uz ponešto mehaničnu teori­
ju odraza? Njezin se prezir prema teoriji — u
mnogočemu znakovit za ranu američku f. k. —
izražava i u drastičnoj redukciji Freudove psi­
hoanalize na biologijski esencijalizam koji to­
bože počiva na seksističnim i »kontrarevoluci-
onamim« postavkama o ženskom narcizmu,
mazohizmu i »zavisti (muškarcima) zbog peni­
sa«. Unatoč kasnijim kritikama koje su svratile
pozornost na kompleksnost Freudova učenja
(J. Mitchell, J. Rose, S. Kofman), jednodimen­
zionalno je, ali odlučno stajalište K. Millett
prema psihoanalizi imalo u anglo-američkoj f.
k. velik utjecaj. Općenito je za razdoblje do
1975. karakteristična niska teorijska razina
koja se opravdava pripisivanjem teorije muš­
koj težnji za apstrakcijom, dok je žensko raz­
mišljanje navodno bliže životu. Ono ne zazire
od razotkrivanja svoje spolne, klasne i rasne
FEMINISTIČKA KRITIKA
ukorijenjenosti u njemu. Priznavanje ograni­
čenosti vlastite pozicije i objelodanjivanje nje­
zinih iskustvenih, dobnih i institucijskih pret­
postavki* općenito se u f. k. sm atra malone
pitanjem časti, ali se rijetko uočava da ograni­
čenja misaonog horizonta* počinju ispod praga
svijesti makoliko eksplicitnoga autobiograf­
skog iskaza? U središtu i nadalje sadržajnog
interesa za književnost nalaze se slike žene u
muškoj prozi, praćene normativnim zahtje­
vom za novim modelima ženskih likova udalje­
nim od stereotipnih uloga. Do 1975. god.,
ukratko, književnost ostaje vrelom sociologij­
ski usmjerenih istraživanja.
b) U to se vrijeme pozornost premješta na
žensku prozu. E. Showalter objavljuje 1977.
Književnost na njihov način, bogato dokumen­
tiranu knjigu o engleskim romansijerkama
(sestre Bronte, J. Austen, G. Eliot, V. Woolf i
niz manje poznatih spisateljica), ali zasnovanu
na tradicionalnim teorijskim postavkama. Tek
S. M. Gilbert i S. Gubar u svojoj studiji o
spisateljicama 19. st., Luđakinja u potkrovlju
(1979), izlaze s teorijski fundiranim koncep­
tom »feminističke poetike«. Ta se poetika*
gradi na parodijskom, podvojenom, shizofre-
ničnom ženskom pisanju* koje se, kao i domi­
nantni ženski likovi proze 19. st., otima stere­
otipnom muškom načinu mišljenja. Ustvari
Gilbert i Gubar drže ženske likove čudovišta-
vještica gotovo dvojnicama žena-autorica ili
barem produženjem njihova nesvjesnog* te se
u svojim čitanjima nastoje približiti toj poti­
snutoj (a muškoj publici posve nedokučivoj)
značenjskoj razini? To vjerovanje na riječ žen­
skim autorima stoji međutim u oštroj opreci
prema kritici autoritarnosti muškog autora i
time nehotice obnavlja »falocentrične« estetič-
ke kriterije.
c) Osamdesete god. donose višu teorijsku razi­
nu. Naglasak se premješta na kanon* ženskog
pisanja ili poetike. Pritom, uza svo protivljenje
teoriji kao tipično muškoj djelatnosti (E. Sho­
walter), postaje jasno da ni ženski govor ne
može izbjeći muška oruđa. (M. Jehlen) Isto
tako, spolna se razlika klasno, rasno i povije­
sno dinamizira, uklapa u mrežu ostalih razli­
ka. Teorija muške zavjere gubi negdašnju teži-
87
FEMINISTIČKA KRITIKA
nu. U doticaju s dekonstrukcijskim idejama
aktivira se problematika granica, rubova,
okvira? (B. Johnson, J. W. Scott, Sh. Felman,
G. Spivak, T. Moi) Na semiotičkim se stečevi­
nama gradi teorija ženskog perceptivnog isku­
stva. (T. de Lauretis 1984)
2. Uloga velike prethodnice, što je u anglo­
američkoj f. k. obnosi V. Woolf, dopala je u
francuskoj f. k. S. de Beauvoir. Ona je 1949.
objavila važnu knjigu Drugi spol u kojoj je
branila tezu o ženi kao objektu muške kulture
lišenom prava na subjektivnost. No žene i
same putem raznih mehanizama pounutruju
taj obrazac zbog čega Beauvoir kategorično
ustvrđuje: »Ženom se ne rađamo, nego posta­
jemo.« Povrh toga, Beauvoir prepoznaje rješe­
nje ženskog pitanja tek u širem sklopu promje­
ne ukupnog društvenog poretka. Iako je poslije
(1972) priznala odvojenost ženskog od klasnog
pitanja već samim pristupanjem razmjerno
radikalnom Pokretu oslobađanja žena (Mouve-
ment de la liberation des femmes, kroz koji su
prošle i L. Irigaray, J. Kristeva i H. Cixous),
ona je zapravo do kraja ostala vjerna tom
izvorno marksističkom shvaćanju koje je naiš­
lo na veći odjek u engleskoj (R. Coward, A.
Kuhn, J. Mitchell, M. Barrett, P. Boumelha, C.
Kaplan) no u francuskoj f. k.
a) Iako je proistekla iz istog iskustva ’68 kao i
američka, francuska je f. k. otpočetka imala
snažan teorijski, poglavito filozofijski i psihoa­
nalitički naboj. Filozofijsku su dimenziju oso­
bito razvijale S. Kofman i M. LeDoeuff, a s
interesom za psihoanalizu povezivale su je C.
Clement i M. Montrelay. Taj aspekt, kao i
činjenica da se, umjesto književnošću, bavila
lingvistikom, teorijom teksta? semiotikom i
psihoanalizom, otežao je i usporio recepciju*
francuske f. k. u svijetu. Kad je u pitanju H.
Cixous koja svojim glavnim radovima izlazi na
intelektualnu scenu sredinom 70-ih god., tim
se razlozima pridružio još njezin osebujni po­
etski stil? svojevrsno oprimjerenje ecriture fe­
minine oko čijeg se teorijskogustoličenjatoliko
trsila. Po njezinoj tezi, muška je teorija rob
binarnog mišljenja te neprestance uvodi opre­
ke* nesvjesno sazdane na pozitivno-negativ-
noj provodnoj razlici muško/žensko. Nasuprot
88
tome, žensko pisanje umnožava i dinamizira
razlike* u stalnoj razmjeni s područjem drago­
sti. Stoga žensko pisanje, kao autentični pro­
dužetak majčina glasa, izmiče bilo kakvu ime­
novanju. Taje utopijska i metafizički homoge­
na predodžba ženske kreativnosti bila podvr­
gnuta kritici zbog zanemarivanja materijalnih
okolnosti u kojima se žene zatječu kao društve­
na bića. (C. Clement) Također, njezino se
dekonstrakcijsko nadahnuće, drže kritičarke,
podsijeca nekritičnim utjecanjem »biti žen­
stvenog«. (T. Moi)
b) U studiji Zrcalo druge žene (1974) L. Iriga­
ray je ponudila pomno dekonstrakcijsko čita­
nje patrijarhalnoga filozofijskog diskurza* od
Platona do Hegela uključivši i Freudovu teori­
ju žene kao minus-muškarca (tj. lišenog peni­
sa). Zapadni filozofijski diskurz nije bio u
stanju tematizirati ženu drukčije do kao vlastit
negativni odraz, kao objekt svoga posjedničkog
pogleda. Isključenošt iz vladajućeg režima pri­
kazivanja* uskratila je ženi mogućnost subjek-
tivacije i otjerala je u histeriju i mistiku kao
njezina »genuina« područja. No kako onda
shvatiti mjesto s kojeg govori sama L. Irigaray?
Ako je ono situirano u muškom diskurzu,
odakle joj pravo da govori u žensko ime; ako je
pak u prirođeno ženskom području, kako je
njezin glas uopće moguć s obzirom na isključe-
nost toga područja iz privilegiranog diskurza
filozofije? (Sh. Felman) »Paradoks je njezine
pozicije ovaj: dok silovito brani mnogostru­
kost, decentriranost i neodredljivost ideje ’-
žene’, njezin pojednostavnjen pristup patrijar­
halnoj moći prisiljava je da analizira ’ženu’ (u
jednini) kao da je ona doista jednostavna,
nepromjenljiva jedinica što se neprekidno su­
čeljava s istom vrstom monolitnog patrijarhal­
nog tlačenja.« (T. Moi, 1985)
c) Iz tih razloga J. Kristeva (1974ff) potpuno
otklanja ideju ’žene kao takve’ i prianja uz
razlikovni, decentrirani, nadodređeni pojam
subjekta? Ništa nije već po sebi muško ili
žensko, sve je isprekrižano sukobljenim ideo­
logijskim praksama koje teže nametnuti svoja
imena. No sva imena, makar bila i muška, nose
tragupisane razlike, ožiljak odsutnoga dragog.
U tom smislu, i kad je isključena, žena nikad

nije potpuno vani; naprotiv, ona izvana (dez)-
organizira prostor unutrašnjosti. No Kristeva
je sklona poistovjetiti sve marginalne skupine
ne uvažavajući dostatno često velike razlike
među njima unutar zadanih okolnosti. Stoga
se ona ne može ni držati eminentno feministič­
kom kritičarkom.
d) Umjerenu struju s izraženim povijesnim
interesom u tradiciji analista zastupaju A.
Farge, M. Perrot, (A. Farge/M. Perrot/A. Cor­
bin, Je li moguća povijest žena?, 1984) G.
Fraisse i E. Badinter (Jedno je drugo, 1986).
Pod patronatom S. de Beauvoir, najprije oko
časopisa Les Temps modernes, a zatim oko
časopisa Questions feministes odn. Nouvelles
questions feministes, okupljaju se autorice za­
okupljene društvenim problemima žena: A.
Tristan, C. Delphy, M. Plaza i dr.
3. Njemačka je f. k. (1975ff), znatno više no
ostale, otpočetka obilježena otvorenim srazom
s visokoškolskom politikom svoje zemlje. Ona
je dovela dotle da udio žena u akademskom
pogonu bude nerazmjerno manji od udjela u
drugim zapadnim zemljama. Iako je taj sraz,
osim općeg osvješćivanja, donio i stanovitih
praktičnih rezultata, stanje se nije bitno pro­
mijenilo: žene i dalje u visokoškolskom okviru
predstavljaju iznimku, drugost. Takvoj je izo­
laciji pridonio u stanovitoj mjeri i početni profil
feminističke književne znanosti koja je malo-
pomalo postala »ime jednog samoisključenja,
kolektivne diskvalifikacije žena... znanje koje
gospodari ’ženama’« (B. Hahn, 1990).
a) Taj nehotičan, ali neumoljiv učinak — da
ženska znanstvena karijera postane »fenome­
nom srednje gradnje« te da na feminističkim
znanstvenim skupovima nastupa većina hob-
by-znanstvenica— bio je uvjetovan fiksacijom
za, što se ugleda i dotacija tiče, marginalna
predmetna područja i žanrove: slike žena u
muškoj književnosti i žensku književnost. S.
Bovenschen isticala je u toj svezi upadljivu
diskrepanciju između »bogatstva ženskih slika
i /spisateljičina/ postojanja u sjeni« (Bilderre-
ichtum und Schattenexistenz) i time ujedno
fokusirala dva osnovna predmeta feminističke
književne znanosti prvog desetljeća: sadržaj
književnog djela i biografiju spisateljica. Razu­
FENOMENOLOGIJSKA KRITIKA
mljivo je da takva »znanost u niši« koja nije
promišljala svoje mjesto u pluralizmu tehnika
čitanja nije ni mogla uroditi ikakvim teorij­
skim inovacijama, već se do sredine 80-ih god.
ograničila na amalgamiranje različitih teorij­
skih moda, a najčešće na njihovo slijevanje u
provjereni duhovnopovijesni ili ideologijsko-
kritički kalup. No uvid da i autorice sudjeluju
u tvorbi mitova o ženama stvorio je pretpostav­
ke za nastanak nove faze f. znanosti o književ­
nosti koja je napustila podjednako oštro pola-
rizacijsku kao i pravocrtno poredbenu metodu,
b) Sve dok feministička znanost o književnosti
ustraje na tome da su sve teorije pogrešne
samo stoga što su muške, ostaje ona ide­
ologijom umjesto teorijom jer sebi unaprijed
onemogućuje razvijanje barem isto tolike teo­
rijske raznolikosti kakvu je razvio »drugi
spol«. »Umjesto toga valjalo bi one poticaje koji
su razrađeni iz spolno specifične perspektive
ponovno kritički primijeniti na ukupnu stru­
ku: dinamizacijom pravila i rituala discipline
te sagledanjem dimenzije odnosa među spolo­
vima na svim razinama književne teorije i
povijesti.« F. k. trebala bi »zauzeti stav iz
kojega je promjena vizure isto toliko moguća
koliko i stalna zamjena noge kojom igramo
nogom kojom stojimo«. (S. Weigel, 1992) U
tom su se smjeru kretala istraživanja podudar­
nosti u konstruktima ženskog kakvi se zatječu
u antropologiji, medicini, psihoanalizi, estetici,
moralu i književnosti (C. Honegger, R. Schaps,
U. Geitner, U. Link-Heer) ili pak presijecanja
između slike žene i »dobrog divljaka«, tj. izme­
đu različitih vrsta drugog. (S. Weigel)
-» alegorija, androginija, apostrofa, autor, drugi,
egzotopija, falocentrizam, opreka, stil, zrcalo,
žudpja
FENOMENOLOGIJSKA KRITIKA
(nj. phanomenologische Kritik, f. critique phe-
nomenologique, e. phenomenological criti­
cism)
Fenomenologija je filozofijska metoda koju
ustanovljuje njemački filozof E. von Husserl
početkom 20. st. (Logička istraživanja, 1900/1)
' Osnovna joj je težnja dopiranje do čistih feno­
mena konstituiranih osmišljavajućim činovi­
ma* (sinnverleihende Akte) naše svijesti, jer
89
FENOMENOLOGIJSKA KRITIKA
jedino oni imaju neprijepornu izvjesnost. Sve
što ne spada u tu transcendentalnu »eidetičnu
bit« — svjetonazoma preduvjerenja, ideologij­
ske predrasude, iskustvene navike, materijal­
ne okolnosti našeg čina postavljanja (Setzung)
— valja pritom u postupku tzv. fenomenologij-
ske redukcije »staviti u zagrade« (Einklamme-
rung-, usp. isključivanje*). Na takvomu bes­
kompromisnom »zrenju biti« (Wesensschau)
fenomenologija, kao tzv. stroga znanost, gradi
svoju kritiku drugih znanosti razotkrivajući sa
svojeg »transcendentalno-logičkog« motrišta
uvijek-već-empirijske, tj. kontingentne uvjete
njihove spoznaje predmeta.
No iako se trsio oko dokidanja opreke* između
subjekta i objekta odn. između racionalizma i
empirizma njihovim sprezanjem i korelira-
njem, ipak je Husserl u svojoj fenomenologiji
ostavio prostora za isticanje bilo jednoga ili
drugoga pola u procesu suđenja. Sam je, barem
u početku, naglašavao intencionalno ustroj­
stvo predmeta kao polazište tetičkog čina, dok
je njegov učenik M. Heidegger (1927ff) dao
prednost subjektovu bitku-u-svijetu suprot­
stavljajući tako učiteljevu esencijalizmu egzi­
stencijalnu filozofiju. Oba navedena smjera —
objektocentrični i subjektocentrični — podlije-
gala su daljnjim preinakama u smjeru uklapa­
nja objekta i subjekta u šire sklopove koji su
doveli u pitanje njihovu samobitnost. S jedne
strane, pridružene značenjske smjernice ob­
jekta otvarale su pitanje vlastite geneze kao što
je, s druge strane, i struktura* subjektove
svijesti nagovješćivala intersubjektivni proces
njezina oblikovanja u okolnostima »svijeta ži­
vota«. To je omogućilo križanje f. k. kako s
formalizmom* i strukturalizmom* tako i s
pragmatičkim i socijalno-kritičkim usmjere­
njima.
1. Fenomenologija je, podjednako u eidetič-
kom, geštaltističkom i transcenđentalno-pra-
gmatičkom smjeru, imala velik utjecaj na zna­
nost o književnosti 20. st. Fenomenologijski
način motrenja književnog djela* utjecao je na
cjelovitost i time na osamostaljivanje njegova
tretm ana u odnosu na druge vrste »duhovnih
predmeta«. Isto tako, on je postavio djelo u
presjecište dijaloškog odnosa između autora* i
90
čitatelja* sa svim implikacijama koje je to
podrazumijevalo. S.f. se k. (i duhovnom povi­
jesti*) književnost premjestila iz devetnaesto-
stoljetnih kauzalno-mehaničkih u dvadeseto-
stoljetne funkcionalno-smisaone sklopove.
a) Cjelina i samostalnost književne umjetnine
isticala se ponajprije njezinim Gestaltom (obli­
kom, ustrojem), bilo daje on tumačen u smislu
tzv. unutarnje forme* (G. Špet; 1922ff), knji­
ževnih rodova (M. Geiger, 1928; E. Staiger,
1945), pojedinih žanrova* kao u morfologijskoj
poetici* od 30-ih god. naovamo (A. Jolles, G.
Miiller, M. Liithi), zapleta* kao u Cikaškoj
kritici* kontinuiteta određenih književnih to-
poi (E. R. Curtius, 1948) ili pak imaginativnih
arhetipova* kao u francuskoj fenomenologij-
skoj kritici (G. Bachelard, M. Blanchot, J.-P.
Richard, rani G. Poulet). U svakome je od tih
različitih tumačenja Gestalt ostajao uporištem
određena svijeta, kojeg je kritičaru najprije
valjalo divinirati »zrenjem biti«, a zatim re­
konstruirati u njegovim povezanim obiljež­
jima.
b) Autorska se nazočnost u umjetnini iščitava-
la iz tragova dubinskih struktura njegove svi­
jesti ili pak iz njegove svjesne stvaralačke
intencije? Prvi je smjer zastupala npr. Spitze-
rova stilistička kritika (1928ff) ili »psihokriti-
ka« Ch. Maurona (1950ff), a drugi tzv. Ženev­
ska škola* 50-ih i 60-ih god. (G. Poulet, J.
Starobinski, J. Rousset, J.-P. Richard) i ame­
rički kritičar E. D. Hirsch ml. (1967). U oba
smjera, međutim, polazištem analize autor­
skih značajki ostaje djelo, bilo u aspektima
njegove jezične strukture, bilo u vremensko-
prostornim i općeiskustvenim obilježjima nje­
gova svijeta.
c) Konačno, f. k. otvara u književnoj znanosti
problem recepcije* kao načina značenjskog
konstituiranja književne umjetnine. Zasluge
za to pripadaju ponajprije poljskom estetičaru
R. Ingardenu (1931ff), koji je etape eidetičke
apstrakcije književnog djela u procesu njegova
primanja obilježio četirma značenjskim sloje­
vima? Slično teoretičarima Ženevske škole,
Ingarden ustraje na pokoravanju čitatelja in-
tencionalnom svijetu djela, ali za razliku od
njih ipak dopušta čitatelju da svojom osmišlja-

vajućom djelatnosti popuni ostavljena »mjesta
neodređenosti«* (Unbestimmtheitsstellen). Na
istom tragu, Sartreova koncepcija (1948) do­
djeljuje djelu ulogu ravnatelja čitanjem? dok ga
W. Iser (1970), naprotiv, naziva »partiturom«
ili »sklopom naputaka«. U svim je tim teorija­
ma bitno da književno djelo ne opstoji na način
fizičkog predmeta već svjesnoga čina, zbog
čega se ne može percipirati, nego jedino recipi-
rati. Za razliku od percepcije koja je čin spozna­
je, recepcija je čin razumijevanja* odnosno
osmišljavanja. Književno djelo dakle može za­
živjeti, tj. steći značenjsku izvjesnost, jedino s
pomoću čitateljskog čina osmišljavanja. Sam
taj čin, opet, ovisi o imaginaciji te je lišen
osjetilne izvjesnosti svojstvene prvoj, spoznaj­
noj vrsti činova. Imaginacija posluje s predodž­
bama koje se ne mogu bez ostatka prevesti u
pojmovni registar jezika da bi se na taj način
učvrstile. Zbog toga se neprekidna provjera
njezinih sudova na zadanim smjernicama djela
iskazuje nužnošću. Uzajamna ovisnost djela i
čitanja pretvara tako recepciju u proces nepre­
stane, dapače nedovršive dijaloške razmjene
pitanja i odgovora.
2. Time se u fenomenologijskoj struji ovosto-
ljetne književne znanosti otvara hermeneutič-
ko poglavlje. Ono u tradiciji Heideggerove
fundamentalne ontologije prebacuje težište
značenjske konstitucije književnog svijeta na
čitatelja usljed čega u prvi plan, kao već u
Gadamera (1960), dospijevaju različiti para­
metri njegove situacije! Ovisno o vrsti parame­
tara, dolazi do povezivanja f. k. s psihoanali­
zom (P. Ricoeur, 1965ff), s teorijom govornog
čina* (W. Iser, 1970ff), s Praškom školom*
(H.-R. Jaufi, 1975ff), sa semiotikom* u tzv.
reader-response criticism ili s etnografijom
komunikacije* na tragu A. Schiitza i E. Goff-
mana (K. G. Young, 1987).
3. Zbog svoje dugovjekosti u ovom stoljeću, f.
je k. bila prisiljena odgovarati na brojne meto-
dologijske izazove od kojih je najnačelniji zaci­
jelo bio onaj strukturalistički. Strukturalizam
dovodi u pitanje »egocentrično« polazište Hus-
serlove fenomenologije koja zatvara konstitu­
tivni čin osmišljavanja u zabran individualne
svijesti. Umjesto toga, on uvodi polimorfne i
FIGURA
konvertibilne univerzalne kodove* razumije­
vanja koji vrijede za sve subjekte u svim okol­
nostima, ali su ipak kadri od prilike do prilike
prestrojavati odnose među svojim zakonima,
pravilima i konvencijama! Stoga su za struk­
turalizam odredbena ne toliko obilježja svojom
jedinstvenosti, koliko su to zakoni njihova
međusobnog podrazumijevanja koji mogu va­
rirati svoju konfiguraciju! Na taj način struk­
turalizam pretvara subjekt* u manje ili više
kontingentno presjecište odnosa oduzimajući
mu time individualnost (nedjeljivost). Budući
daje individualnost zajamčena sviješću, struk­
turalizam zapravo osporava primat svijesti
nad jezikom, a on za f. k. ima načelan značaj.
U tom svjetlu valja promotriti niz reakcija
vezanih prije svega za francusko podneblje
gdje je strukturalizam uhvatio najdubljeg ko­
rijena. Od 1950. god. naovamo pozicije različi­
tih ogranaka fenomenologije brane M. Merle-
au-Ponty, J.-P. Sartre, G. Granger, M. Du-
frenne i P. Ricoeur, odreda ustrajući na projek-
tivnoj ideji čovjeka. Ona ne dopušta da se
čovjek i njegove tvorevine oprostorivanjem
svedu na puki svežanj odnosa među uvijek-
već-postojećim obilježjima, jer usađuje u njih
kvalitativnu šupljinu nečega još-ne-postoje-
ćeg kao energiju usmjerenu kakvu budućem
namirenju.
-» intencija, isključivanje, konkretizacija, mjesto
neodređenosti, sloj
FENOTEKST => TEKST
FIGURA
(e. i f. figure, nj. Figur)
Pojam f. rabi se u suvremenoj teoriji u nekoliko
vrlo različitih značenja.
1. U tradiciji klasične retorike f. označuje govor
koji otklanja od standardne jezične upotrebe —
ali prije svega u izrazu? a ne u značenju! Za
engleskog je retoričara G. Puttenham a (1589)
f. bila »jezična novina očevidno (a opet ne
apsurdno) udaljena od običaja i načina našega
dnevnog govora«, a za francuskog retoričara P.
Fontaniera (1830) »diskurz koji se u izražava­
nju ideja? misli i osjećaja više ili manje razliku­
je od onoga što bi bilo njihovo jednostavno i
obično izražavanje«. Ciljem se figurativne upo­
91
FIGURA
rabe jezika drži privlačnije i djelotvornije oči­
tovanje ideja; Fontanier veli kako valja »ideje
predstaviti u življim i upadljivijim slikama
nego što su njihovi vlastiti znakovi«. F. su
prema tomu za diskurz* — ali one se (za
razliku od tropa) mogu isto tako vezati za
riječ* ili rečenicu — ono stoje pojavni oblik za
tijelo. Imanentna im je — dapače konstitutiv­
na — namjera ukrašavanja ili isticanja. Za­
mjena jednog izraza drugim, u tom smislu,
mora biti rezultatom oblikovne volje, slobodna
izbora, a ne iznudnice govornika. »F. postoji
samo ukoliko joj se može suprotstaviti doslovni
izraz. (...) Govor koji nije izabran među drugim
mogućim govorima ne priopćuje ništa, to nije
govor.« (G. Genette, Figure 1 ,1966)
2. Među retoričarima otpočetka postoje nesu-
gasice glede podjele f. Prva se od tih nesuglasi­
ca tiče odnosa f. prema tro p im a. Potonji se
obično definiraju kao promjena značenja poje­
dinih riječi, kakvu npr. zatječemo u metafori?
metonimiji, sinegdohi ili alegoriji? Grčki su
retoričari držali da fiksiranost za značenje i za
riječ daje tropima pravo na samostalnost u
odnosu na f. jer se one grade na izrazu i u
pravilu na većim sintaktičnim cjelinama. No­
viji retoričari, opet, smatraju trope jednom
(doduše središnjom) vrstom f. P. Fontanier
npr. obrazlaže takvu odluku dvama kriteriji­
ma: 1. ni trop ni f. ne šire prvotno značenjsko
polje* (doslovni smisao) od kojeg otklanjaju te
se uvijek mogu prevesti u njega; 2. i jedni i
druge su rezultat izbora, a ne nužnosti kao
katahreza? u kojoj je preneseno značenje jedi­
no postojeće te se zbog nemogućnosti uspored­
be osjeća doslovnim. Pa ipak on među tako
definiranim f. privilegira trope kao f. značenja,
jer se grade na »jednoj jedinoj ideji, jednostav­
nom elementu mišljenja«. Zbog toga figure
dikcije i konstrukcije naziva »nepravim tropi­
ma«, a figure misli (poredbu, antitezu, hiper­
bolu, paradoks*) čak »ne-tropima«, jer su »ne­
ovisne o riječi« te postoje »samo u stanovitom
pokretu duha i mašte«. Osim razlike između
tropa i f., predmetom je sporova u retoričkoj
tradiciji bila i kategorizacija f.
3. Nesuglasice postaju razumljive kad se pažlji­
vije razmotre implikacije dugotrajnog polazi­
92
šta retorike* u teoriji otklona* (ili prijevoda
odn. zamjene). Takvo polazište uporno pridr­
žava za sebe mogućnost utvrđivanja doslovnog
značenja odnosno, u najmanju ruku, pripisuje
vlastitoj jezičnoj praksi normativni stupanj
figurativnosti polazeći od kojega se mogu raza­
brati drugi, otklonjeni stupnjevi. To onda nei­
zbježno vodi prešutnoj, a spornoj hijerarhiji
među f. umjesto njihovoj proklamiranoj, tobo­
že nespomoj tipologiji. Ona se uvijek iznova
izdavala neutralnom samo stoga jer je kriterij
po kojemu je bila izrađena, koliko god sam bio
figurativan, tj. otklonjen u odnosu na druge
isto tako moguće kriterije, ostajao kao takav
isključen iz retoričke analize. Tako se ne samo
razvrstavanje i tumačenje, već i sam izbor f.
gradio samorazumljivim, arhetipskim — sve
dok u promijenjenoj konfiguraciji vrijednosti
ne bi nastupilo njegovo osporavanje.
4. Uočavajući poteškoće koje je tradicionalna
retorika, iz izloženih razloga, imala s identifi­
kacijom doslovnog jezika* kao norme* na­
spram kojoj se izvodi otklon, francuski su
novoretoričari (1965ff) dosjetljivo vezali tu
normu za projekciju recipijentske svijesti suo­
čene s prenesenom, figurativnom uporabom
jezika. Dok je naime nemoguće zamisliti takav
stvarni jezik koji isključuje sve f. — on bi bio
»bezbojan i mrtav« (Tz. Todorov) — isto je
tako teško predočiti ijedan figurativni učinak*
bez odnosa prema kakvoj, pa makar i naknad­
no konstruiranoj pozadini. Tek pozadina do­
pušta prostorno izdvajanje f., ono oblikovno
konturiranje koje je imanentno njezinoj defini­
ciji. Budući da se nužni prijevod iz otklona u
normu, kao zauzimanje toga prostora, obavlja
imaginarno u recipijentskoj svijesti, doslovni
jezik dobiva virtualan status. Po G. Genetteu
(1966), koji u toj svezi ističe »dvoličnost jezi­
ka«, f. »vidljiva u svojoj prozirnosti nosi (nor­
mu) kao filigran i palimpsest pod svojim pri­
vidnim tekstom«. »Sav je duh retorike sadržan
u svijesti o toj praznini između stvarnog jezika
i virtualnog jezika koji je dovoljno ispuniti
mišlju da bi se prostor figure ograničio.« Prem­
da ta tvrdnja sadrži zametak jedne drukčije
teorije f., koja bi kao anglo-američka gradila
ideju f. na napetosti između jednog prisutnog

i jednog odsutnog pola, Genette nepokolebljivo
ustraje na mogućnosti ukidanja te napetosti
prijevodom. U tome on i dalje razabire konsti­
tutivnu značajku f. i time zadržava novu reto­
riku u tradicionalnom okviru teorije otklo-
na/zamjene sa svim aporijama koje to podrazu­
mijeva.
5. Anglo-američki teoretičari suprotstavljaju
tome problematičnom konceptualnom okviru*
teoriju f. kao značenjske interakcije koja, kao
već u I. A. Richardsa i W. Empsona (1936ff),
nema jedno privilegirano žarište. Iz toga se
onda izvodi primjerice tumačenje M. Beardsle-
ya (Estetika, 1958ff) po kojemu f. upravo one­
mogućuje nadomještanje stvarnog (tj. prenese­
nog) virtualnim (tj. doslovnim) izrazom, jer
čini taj posljednji izraz svojom nesumjerljivom
atribucijom obilježja »logički apsurdnim«. To
sili primatelja da u virtualnom (odsutnom)
izrazu najprije pronađe dotad skrivena znače­
nja i tim strpljivim sumjeravanjem nesumjer­
ljivog prerasporedi njegovu značenjsku hije­
rarhiju. Uključivanjem interpretativnog rada
čitatelja* u realizaciju figurativnog značenja
pojam interakcije dobiva novu dimenziju. Nju
je iskoristio M. Riffaterre za svoju semiotičku
koncepciju lirskog pjesništva. (Semiotika pje­
sništva, 1978) Slično kao što Beardsley govori
o dvojnom, tehničkom i poetskom čitanju? tako
Riffaterre govori o heurističnom i hermeneu-
tičnom čitanju: prvome tijekom kojega čitatelj
nalijeće na »agramatičnosti« i drugome tije­
kom kojega se one transkodiraju u kakav
smisleni ključ. I kod Riffaterrea bi svođenje
pjesme na njezino doslovno značenje (koje on
naziva matricom) bilo zbog posvemašnje ba­
nalnosti toga značenja apsurdno: stoga se pri­
jevod iz danog u odsutni izraz mora odigrati na
novoj razini? u kontekstu* koji je stvorila sama
pjesma. Pritom, »književni nas opis samo pri­
vidno vraća stvarima, označenima; zapravo,
poetski se prikaz zasniva na referenciji na
označitelje«. To znači da se ispravnost izabra­
nih figurativnih sredstava mjeri odnosom iz­
među dvaju ili više konkurentnih verbalnih
sustava? a ne odnosom verbalnoga sustava i
njime opisane »stvarnosti«.
FIGURA
6. Osporavajući Riffaterreovu koncepciju kao
još jednog privrženika tradicionalne teorije
otklona, američki je kritičar P. de Man (Hipo-
gram i upis, 1981) uobličio utjecajnu post-
strukturalističku teoriju f. s polazištem u ka-
tahrezi* i prozopopeji, dakle upravo u onim f.
koje je teorija otklona isključivala kao zazorne.
De Manu je znakovito da Riffaterre zanemaru­
je vezu svoje temeljne f. hipograma* s tim
dvjema f. iako de Saussure, na kojega se poziva,
definira h. kao »podarivanje umjetnog načina
postojanja kakvu imenu, riječi ili licu istica­
njem nekih njihovih obilježja« — a ta je defini­
cija vrlo bliska prozopopeji kao f. davanja lica
nečemu bezličnom. Razlika je ipak u tome što
u prozopopeji izvorno lice koje podliježe figu­
raciji ne postoji te ga čitatelj može konstruirati
jedino u predodžbenom sustavu svoje svijesti.
Riffaterre naprotiv ustraje daje njegova kliši-
rana matrica »semantička danost« (donnee
semantique), tj. referent naspram kojemu je
moguće očitati »šminkerski upis« poetskog
označenog? De Man opet misli daje ta referen­
tna matrica i sama već f., a tekst koji se gradi
oko nje mimeza* ili f. te f., tako da je, u
krajnjem izvodu, »ono čime nas pjesma snab­
dijeva... halucinatorni učinak«. Budući da se
recepcija ne može osloboditi halucinacije, pro-
zopopeja kao konstitutivni poetski trop razara
razliku između referenta i označenog. Figura-
tivnost se tako očituje u svjetlu bezdanosti* jer
nema toliko fundamentalne značenjske razine
koja već ne bi bila ovisna o nepredvidljivom
čitateljskom osmišljavanju. Samim tim hipo-
gram ulazi u obitelj s katahrezom i prozopope-
jom, tropima oslovljavanja čitatelja.
7. De Man se svojim shvaćanjem f. uklapa u
romantičarsku tradiciju. Već su romantičari,
naime, reagirali na prosvjetiteljsku teoriju ot­
klona pretvaranjem iznimke u pravilo: sve u
jeziku jest ili je barem jednoć bilo f.! Tu je ideju,
slijedeći G. Vica, G. Hamanna, J. J. Rousseaua,
iz perspektive suvremene teorije najradikalni­
je i najutjecajnije izložio F. Nietzsche u svojem
napadu na središnju filozofijsku kategoriju
istine. Ako su i filozofija i književnost izvedene
iz figurativne osnovice jezika, onda je prednost
književnosti u tome što to osvješćuje dok filo-
93
FIGURA
zofija (a s njom i religija, moral, znanost) to
uporno nastoji prikriti. Ali de Man u svojemu
čitanju Nietzschea (Alegorije čitanja, 1979)
ipak odbija preuzeti neproblematičan način
kojim njemački filozof privilegira književnost
pa dodaje: čak i ako priznaje ili izričito izjav­
ljuje da obmanjuje, književnost ne može izma­
knuti obmani. Po de Manu naime, koji time
ujedno potkopava glasoviti romantičarski po­
stulat, »beskonačna je refleksija i sama retorič­
ki modus* jer nije kadra izbjeći retoričkoj
sljepariji koju prokazuje«. Stoga je »mudrost
teksta samorazarajuća..., ali to se samorazara-
nje beskonačno odgađa u nizu uzastopnih re­
toričkih obrata koji, neumornim ponavljanjem
iste f., održavaju tu f. u neodlučivom stanju
između istine i smrti te istine«. Pa ipak, u mjeri
u kojoj on tu samorazgradbenu gestu poisto­
vjećuje s književnosti, i u de Manovoj koncep­
ciji književnost ostaje na »metafizičkom« polo­
žaju da bi s njega razgraničavala i nadzirala
odnose među ostalim jezičnim praksama. Sve­
opća retorizacija odn. figuralizacija jezika tako
iznova dopada metafizike. F. nije ništa pouz­
danije moderatorsko tlo od istine.
8. Na to su svojim znatno opreznijim čitanjima
Nietzschea (1971ff) upozorila dva francuska
filozofa: J. Derrida i Ph. Lacoue-Labarthe.
Onaj tko kao Nietzsche koristi književnu f. za
osporavanje filozofijske istine zaboravlja daje
sama ta f. proizvod filozofijske konceptualiza-
cije jezika odnosno daje upravo filozofija stvo­
rila retoriku kao svojeg drugog* u kojemu
može prepoznavati vlastitu moć? U tom smi­
slu, daleko od toga da bi bila potpuno autore-
ferencijska i neovisna, »književnost ne može
govoriti (a ni misliti) o sebi osim tako da manje
ili više sramežljivo posudi jezik filozofije.« Iz
toga Lacoue-L abarthe (Subjekt filozofije,
1979) izvlači sljedeću poantu: »Granica koja
odvaja filozofiju od njezina drugog počinje se
rasplinjavati. Naglašavanje retorike vodi točki
na kojoj više nije moguće okrenuti protiv filo­
zofije, kao njezinu čistu ’izvanjskost’... ma
kakvu glazbenu, mitsku itd. izvornost. Retori­
ka okužuje cjelokupan sustav vjerovanja.« Sva­
ki je položaj zatočen u naponskom polju suko­
94
bljenih snaga označavanja^ svaki može doći k
sebi jedino obilaznicom preko drugog.
9. Problem f. kao »neobilazne obilaznice« ili
kao »unutarnjega vanjskog« ušao je u post-
strukturalističku raspravu i preko knjige F.
Lyotarda Diskurz, figura (1971). Lyotard se u
njoj izrijekom nadovezuje na Merleau-Pont-
yjevu problematizaciju klasično-filozofijskog
tumačenja refleksije s pomoću pojma nadre-
fleksije (sur-reflexion). Merleau-Ponty je pro­
glasio perceptivnu neproničnost tijela uvjetom
svekolike percepcije, što zapravo znači da re­
fleksija ima predrefleksivne korijene. Koliko
god ih pregibanjem nad samu sebe nastojala
razotkriti, ona prema njima uvijek ostaje zaka­
snjela i naknadna. U tom smislu Merleau-
Ponty lišava dijalektiku nadrefleksije umiru-
juće hegelovske sinteze te u tom nehotičnom,
ali stalnom otvaranju figuralnog zijeva u zrcal­
nom odrazu mišljenja uočava samu bit filozo­
fije.
Lyotard u svojevrsnoj »dekonstrukcijskoj re-
formulaciji« toga izvoda premješta izvorište
opisane konstitutivne figuralizacije predoča­
vanja i mišljenja iz tijela u jezik? Jezik onemo­
gućuje refleksiju označitelja u označenome
igrom svojih razlika koja pretvara prividno
samostalne označitelje u razlikovna obilježja.
Tako je svaki pojedini označitelj na svom putu
prema označenom upućen na (beskrajnu) obi­
laznicu preko drugih označitelja. Istodobno,
nijedan označitelj ne može ući u razlikovni
odnos s drugim označiteljima bez popudbine
svoga vizualnog označenog koje u taj odnos
unosi prekoračenje, dvosmislenost i neprozir­
nost. To znači daje i jezik upućen na obilaznicu
svoje govorne odn. diskurzne realizacije. Te
dvije obilaznice odn. dvije vrste negativnosti
koje interveniraju u odnos između teksta i
prostora, ne dopuštajući osamostaljivanje bilo
kojega od dvaju polova kao njihovo osebujno
»unutarnje izvanjsko«, Lyotard zove f.— sli­
kom i f.-formom. Ali tek je treća vrsta f ,
naime ona koju Lyotard naziva matricom,
dobila ulogu »ometača« refleksije vizualnog u
jezičnom registru i obrnuto te se u tom smislu
predstavila pravom sljednicom Merleau-Pont-
yjeva pojma nadrefleksije. Nepredočiva se figu-

ralnost njezina »refleksivnog pregibanja« (fle­
xion) za Lyotarda utjelovljuje u Mallarmeovu
radikalnom pjesništvu. Tako književnost još
jednom, kao jamstvo bezdanosti odn. figural-
nog temelja jezika, zadržava u poststruktura-
lističkoj koncepciji posljednju riječ.
10. Polazište za semiotičku raspravu o f. posta­
vio je danski lingvist L. Hjelmslev kad je u
svojoj Prolegomena (1943) definirao f. kao
neznakovne sastavnice znakova, i to podjedna­
ko na (fonologijskoj) razini izraza kao i na
(semantičkoj) razini sadržaja. »Jezik je dakle
ustrojen tako da se s pomoću pregršti figura i
njihovim vazda novim sklopovima može obli­
kovati nepregledno mnoštvo znakova.« Hjelm­
slev u tom smislu razumije figuralnu analizu
kao redukciju jezičnih varijanti na invarijante
odn. neograničena broja znakova na ograničen
broj f., bilo da se one očituju kao femičke ili kao
semičke.
Polazeći odatle, A. J. Greimas je najprije pred­
ložio ograničavanje pojma f. samo na one kom­
binacije fema i sema* koje tvore foneme i
sememe ili kakve veće organizacije potonjih, a
zatim je, šireći taj pojam i na nelingvističke
semiotike, sugerirao zamjenu pojmova fonema
i semema pojmovima f. izraza i f. sadržaja.
Razrađujući posljednju kategoriju, za koju je
još Hjelmslev utvrdio da je analitički posebno
deficitarna, on je uveo pojam jezgrene f. (f.
nucleaire) tamo gdje se u prirodnom jeziku (ili
svijetu) f. sadržaja poklapa s f. izraza. Za
razliku od srodnih pojmova Gestalt ili bašla-
rovske prostorne f. međutim, ta kategorija nije
primarna danost, nego podliježe daljnjoj dife­
rencijalnoj razgradbi odn. funkcionalnoj anali­
zi. Greimas je to demonstrirao u svojoj kritici
Proppova morfologijskog modela kad je figura­
tivne jedinice potonjeg rastvorio u apstraktni­
jim kategorijama aktanata? Figurativizacija
je tako za Greimasa samo jedna faza genera­
tivne putanje (parcours generatif) diskurza u
svijesti primatelja, i to ona u kojoj aktanti
podliježu semantičkom ulaganju (investisse-
ment semantique) tako što dobivaju odgovara­
juća obilježja ili vrijednosti. Pritom on razliku­
je najmanje dva uporišta te faze: figuraciju
kao smještanje semiotičkih f. te ikonizaciju u
FIKCIJA
kojoj f. stječu obilježja referencijske iluzije
preobražavajući se u slike svijeta.
11. Semiotička je koncepcija f. potaknula izlo­
ženim zasadama i nov način razmišljanja o
književnom liku* (nj. Figur). On je postao
konstruktom stapanja značenjskih čestica.
Specifičnost lika izgrađuje se procesualnim
konfiguriranjem njegovih semantičkih obiljež­
ja (Barthes 1970: ime kao »okupljalište sema«)
s pomoću kontrastnih ili podudarnih odnosa
prema drugim likovima: odnosa spolnih, dob­
nih, staleških, etničkih ili genealogijskih. Is­
tražuju se različite tehnike pripisivanja obi­
lježja (komentar* monolog, dijalog*) i njihova
hijerarhija u pojedinim žanrovima* i tekstovi­
ma. (Ph. Hamon, M. Pfister; 1975ff)
-►apostrofa, fikcija, hipogram, katahreza, meta­
fora
FIKCIJA
(nj. Fiktion, e. i f. fiction)
1. Tradicionalni je način razmatranja pojma f.
vezan uz ontologijsku perspektivu. Uporišta
njezinu okviru postavili su Platon i Aristotel
svojim oprečnim razumijevanjem pojma posto­
jećeg: za prvoga postoji samo ono što podliježe
neposrednoj osjetilnoj odn. iskustvenoj provje­
ri, za drugoga samo ono što posredno sadrži
mogućnost razvoja. Tako se pojam f. u okviru
ontologijske perspektive određuje u odnosu na
dvije različite kategorije: zbiljskog i mogućeg.
U prvoj dimenziji on dobiva značenje* »ispra­
žnjen od zbiljskog sadržaja, nevjerodostojan,
privid ili čak obmana« te se u tom značenju u
grčkoj i biblijskoj tradiciji koristi kao oruđe
kritike umjetnosti. U drugoj dimenziji on do­
biva značenje »vjeran unutarnjoj istini stvari,
cjelovit, općenit« te se u tom značenju koristi
kao oruđe obrane umjetnosti. Uz platonovsku
i aristotelovsku tradiciju razumijevanja pojma
f., koje svojim smjenjivanjem i međusobnim
potiskivanjem obilježavaju europsku intelek­
tualnu povijest? prianjaju i dvije suprotstavlje­
ne koncepcije umjetničke mimeze? U jednoj se
ona razumije kao oponašanje* (postojećeg) svi­
jeta, a u drugoj kao prikazivanje* odn. stvara­
nje (novog) svijeta. Tome se polaritetu pridru­
žuje i privilegiranje različitih vrsta umjetnosti:
95
FIKCIJA
platonovska struja naginje tzv. inertnim um­
jetnostima koje posluju sa zbiljskim predlošci­
ma, kao što su slikarstvo, kiparstvo, arhitektu­
ra, dok se aristotelovska struja priklanja tzv.
progresivnim umjetnostima koje nastaju iz
nadahnuća, kao što su pjesništvo ili glazba.
2. Spor među tim dvjema koncepcijama f.
zaoštrava se u drugoj polovici 18. st. kada
dolazi do osamostaljivanja umjetnosti u odno­
su na religiju, znanost ili moral. F. dospijeva
pod prosvjetiteljske napade zbog svojeg izvrta­
nja istine za volju pripovjednih zakona te se
stavlja pod znanstveni, pedagogijski i pravni
nadzor. Budući da se polemike vode uglavnom
oko romana* zbog njegove popularnosti u knji­
ževnoj publici, iz tog vremena datira i engleski
pojam fiction u značenju izmišljajne pripovjed­
ne književnosti koja ne postavlja zahtjev za
istinitost kakav npr. postavlja historiografija.
No apologije romana druge polovice st. obnav­
ljaju aristotelovski argument o potenciji kao
načinu postojanja svijeta i optužuju historio­
grafiju za sužavanje te potencije neosviješte­
nim perceptivnim stereotipima sadašnjice; ro­
man, nasuprot tome, otvara u trenutačnom
repertoriju zbiljskog prostor mogućeg ili vjero­
jatnog i time štiti cjelinu ljudskosti od povije­
sno uvjetovane redukcije. Na takvoj će obrani
f. romantičari potom izgraditi svoju dalekosež­
nu teoriju »individualnog općenitog« (das in-
dividuelle Allgemeine).
3. Suvremena teorijska rasprava o pojmu f.
preuzima mnoge od iznesenih argumenata
obiju strana, iako ih premješta iz ontologijskog
u gnoseologijski ili spoznajnoteorijski okvir*.
Stoga f. nije više pitanje načina postojanja
nekog entiteta, već je pitanje načina njegova
doživljavanja. Tako po K. Stierleu (1975) f. nije
ni oponašanje ovog ni prikazivanje novog svi­
jeta, već je jednostavno »horizont*« u kojemu
nam se svijet pojavljuje, oblik njegova viđenja,
što možemo prepoznati kao prerušeni roman­
tičarski argument o primatu mythosa nad
logosom. W. Iser (1976) je nešto oprezniji kad
ustvrđuje: »Ontologijski argument valja nado­
mjestiti funkcionalnim. F. i zbilju ne možemo
više shvaćati kao odnos postojanja, nego kao
odnos priopćavanja.« No i Iser 80-ih god.
96
razvija teoriju »fiktivnog i imaginarnog*« u
kojoj prvi pojam definira kao ciljno usmjereno
kao-da-đjelovanje, a drugi kao predrefleksivni
repertory potisnutih i preuzetih obrazaca pre­
ko kojih se provodi nehotična irealizacija
stvarnosti u »kontrafaktičnom« smjeru savr­
šenosti. S polazištem u takvoj apriornoj opa-
žajnoj fikcionalizaciji svijeta izgrađene su broj­
ne suvremene teorije f.
4. Tako se, recimo, estetika recepcije* H. R.
JauBa gradi na apriornom opažajnom obrascu
pojedinačnog ih zajedničkog horizonta očeki­
vanja. On je fikcionalna shema s pomoću koje
se perspektivna »nepregledno obilje činjenica«
na takav način da ishod, usljed općeprihvaće-
nosti te sheme, bude usvojen kao zbiljan ili
istinit. Tako se primami (spoznajni) mehaniz­
mi fikcionalizacije ispostavljaju kao jamci zbilj­
nosti ili istine koji odvajaju svoje zatočnike od
subjekata drukčije ustrojenih mehanizama,
npr. stanovnika prošlih povijesnih razdoblja.
U tom su smislu oni oruđe znanosti. Njima
nasuprot stoje sekundarni (prikazivački) me­
hanizmi fikcionalizacije koji su oruđe književ­
nosti. Oni pozivaju ljude da iskorače iz primar­
nih mehanizama vlastitih spoznajnih horizo­
nata i distanciraju se od njih. U takvomu
podvrgavanju nesvjesnih heurističnih tehnika
svjesnoj hermeneutičkoj provjeri JauB prepo­
znaje zadaću pripovjedne, tj. intencionalne f.
Ako čovjek dakle duguje znanstvenoj f. usta­
novljavanje i osiguravanje njegova odnosa pre­
ma prošlosti, prošlosti koja bi ga bez stalne
institucijske ovjere shema njezina razumijeva­
nja* ugrožavala svojom kontingentnosti, onda
on može zahvaliti književnoj f., upravo obrnu­
to, stanovitu zbunjenost ili stanje upitanosti.
Ono nastaje kao posljedica književno-fikcio-
nalnog razotkrivanja uvjetnosti konvencija*
ustanovljenih znanošću.
5. Slično romantičarsko pretpostavljanje f. zbi­
lji odn. istini zatječemo u otprilike istovreme­
no razvijenoj koncepciji P. Ricoeura (Vrijeme i
pripovjedni tekst, 1983-5). Ricoeur polazi od
teze daje ljudskom iskustvu vremena imanen­
tna figuracija kao težnja za njegovim osmišlja­
vanjem odn. preduhitravanjem neizvjesnosti
ishoda. Pritom on razlikuje ustrojavanje tzv.

življenog vremena ili iskustva unutarvremeno-
sti, gdje čovjek trpi neukidivu neizvjesnost
glede sudbine vlastitih projekata, od ustrojava­
nja povijesnog vremena gdje povjesničar već
raspolaže naknadnim uvidom u cjelinu ljud­
skih sudbina. Prvu vrstu figuracije zbog njezi­
ne konstitutivne nedovršenosti naziva pretfii-
guracijom, dok druga dovršenošću svojega za­
pleta* zaslužuje naziv konfiguracije*. Prela­
zak iz jednoga ustroja u drugi podrazumijeva
mimetički odn. simbolički prijenos? Pogled s
kraja »priče« prema njezinu početku, naime,
kvalitativno mijenja razumijevanje* njezine
q'eline? Na nju sada pada svjetlo jednog »s
obzirom na...« koje je u življenom vremenu još
izostajalo. Ali smisaona dovršenost — iako
sada na novoj razini* — ipak izostaje i u
konfiguraciji zapleta, jer se i ona mora organi­
zirati »s obzirom na« kakva naslovljenika odn.
čitatelja* koji će je refigurirati. Razlika je ipak
u tome što autor* zapleta ima na tu refigura-
ciju znatno veći utjecaj no što ga je nosilac
iskustva unutarvremenosti imao na pretvara­
nje tog iskustva u povijest? Prvi je nasuprot
potonjemu u stanju anticipirati refiguraciju, i
to ponajprije stoga što u svom postupku* us­
trojavanja vremena ne ovisi toliko o suvreme­
nicima koliko ovisi onaj tko to vrijeme živi te
se na osnovi takve nesputanosti sadašnjošću
može usmjeriti prema budućem cilju.
Tako Ricoeur zapravo stupnjuje figuraciju po
mjeri slobode kojom ona raspolaže svojim »s
obzirom na...« odn. prijenosom. Stoje taj pri­
jenos manje ovisan o okolnostima u kojima se
izvodi, to je obzirniji prema onima koji postaju
žrtvama tih okolnosti, to je cilj koji postavlja
obuhvatniji i samim tim pravedniji prema
različitosti ili čak nepomirljivosti između ljud­
skih projekata. Ricoeur upravo na osnovi takva
»spašavanja časti zanijemjelih mrtvih glasova«
daje prednost književnomu nad povijesnim
zapletom jer je prvi manje od potonjeg izložen
provjeri od strane suvremenika. Suvremenici
naime dijele fikcionalne obrasce predočavanja
prošlosti (representance) naslijeđene iz »poto­
nule« književne tradicije i ukorijenjene u sa-
morazumljivosti svijeta života. Za razliku od
historiografije, književnost* svraća pozornost
FIKCIJA
na isključivost tih »ugašenih figura« te ih
iznevjeruje uime vlastite f. koja polaže pravo
na protežniju, bogatiju cjelinu.
Budući da svoj pojam f. vezuje za usmjerenost
egzistencijalnog projekta (hajdegerovski En-
twurfi »nabačaj«) budućem osmišljenju, čime
relativira uronjenost toga projekta u (življeno)
vrijeme, Ricoeur zapravo pretvara f. u konsti­
tutivni čimbenik ljudskosti. Ali on pritom ne
može izbjeći konzekvenciju da na takvu, uzvi­
šenu vrstu ljudskosti, koja se sastoji u otkuplji­
vanju korozivne vremenitosti postojanja s po­
moću stvaralačke anticipacije budućnosti —
svi ljudi ne mogu ostvariti jednako pravo jer su
smješteni u korjenito različitim »zonama egzi­
stencijalne determinacije«. Ako pak imagina-
tivno oslobađanje hoćeš-nećeš podrazumijeva
isključivanje onih koji »ljube svoju zatoče-
nost«, pitanje je može li se f. bez ustezanja
pridjenuti epitet ljudskosti.
6. Osim u spoznajnoteorijskom okviru, pojam
se f. pojavio u suvremenim diskusijama i u
okviru teorije komunikacijskog djelovanja. I tu
je on preuzeo neke motive iz tradicionalnoga
ontologijskog okvira. Tako primjerice plato-
novsku stranu zastupa razumijevanje f. kao
minus-poruke, a aristotelovsku stranu njezino
razumijevanje kao plus-poruke. Pritom pojam
poruke* treba ovdje razumjeti u smislu teorije
govornog čina? tj. kao iskaz* koji ima ilokucij-
sku snagu obvezivanja sugovornika. U jednoj
je utjecajnoj raspravi (Logički status fikcional-
nog diskurza, 1975) J. Searle branio tezu da
fikcionalni iskazi u obliku izjava, zbog toga što
ne ispunjavaju pragmatičke uvjete iskrenosti,
obvezivanja i provjerljivosti, nemaju ilokucij-
sku snagu pravog čina. No budući da pokazuju
sva formalna obilježja izjava, Searle ih naziva
pretendiranim izjavama. Takve su izjave fikci­
onalne, ali ne nužno i književne, jer Searle ne
drži ta dva pojma podudarnima: stripovi su i
vicevi npr. f., ali nisu književnost? Kakav je
status pretenzije ili pretvaranja? Iako priznaje
da ono može posredno uroditi i »ozbiljnim
govornim činom« (kao recimo basna poukom),
Searle ipak podređuje pretvaranje tom, tj.
ozbiljnom činu i ocjenjuje ga »manje komplek­
snim i nižega reda«. G. Genette se suprotstavio
97
FILOLOGIJA
tome mnijenju (Pragmatički status pripovjed­
ne f., 1991) držeći da je pretenzija legitimni
sastavni dio govornog čina koji Searle opisuje
kao zahtjev. Ali pod pretpostavkom uvriježe-
nosti fikcionalnih činova, zahtjev bi bio suvi­
šan te bi se ti činovi mogli prikladnije opisati
kao objave (declarations) koje podrazumijeva­
ju institucionalnu moć iskazivača. Za razliku
od izravnih objava (npr. Neka bude svjetlost!),
fikcionalni bi iskaz bio neizravna objava, tj.
objava u ruhu izjave. Genette zaključuje: »Fik­
cionalni su tekstovi pretendirane izjave koje
pod neizravnim govornim činovima kriju flkci-
onalne govorne činove kao ilokucijske činove
sui speciei, ozbiljne po definiciji.« Pritom on
ograničuje pojam fikcionalnog teksta (iskaza)
na heterodijegetične pripovjedne tekstove (u
kojima pripovjedač* nije istodobno lik*) kazi-
vane iz trećeg lica, i to od stvarnog, historijskog
autoraf Tamo gdje kazuje lik — bez obzira bila
to drama ili pripovijedanje* iz prvoga lica —
riječ je o izravnim i ozbiljnim govornim činovi­
ma (unutar fikcionalnog svijeta*) gdje pra­
gmatički status nije sporan, baš kao ni u tzv.
nefikcijskoj književnosti (povijest? autobiogra­
fija? dnevnik, esej, aforizam i si.) Općenito
jedan fikcionalni tekst može sadržavati iskaze
vrlo različita stupnja fmgiranosti; u načelu
pritom vrijedi pravilo daje cjelina fikcionalnija
no bilo koji njezin sastavni dio. Naposljetku,
Genette priznaje da pragmatička perspektiva
ostaje u okviru govorne intencije* koju naslov-
ljenik može i ne mora prepoznati. F. nije samo
pitanje voljne odluke iskazivača, već i kontek­
sta* u kojemu se razumijeva te je u skladu s
time moguće zamisliti promjenu fikcionalnog
statusa jednoga istog teksta kroz povijest. Pra­
gmatički je okvir zapravo nerazdvojiv od spo-
znajnoteorijskoga okvira i nesporazumi se me­
đu njima ne mogu unaprijed isključiti.
- * figura, horizont, mimeza, prijenos, prikazivanje
FILOLOGIJA
(nj. Philologie, f. philologie, e. philology)
Pojam se rabi u širem, tipologijskom i u užem,
historijskom značenju. U tom posljednjem
označuje skupinu humanističkih disciplina
(povijesnih, književnopovijesnih, jezikoslov­
98
nih) koje se od početka 19. st. organiziraju na
poslu komentiranja raznih vrsta tradiranih
(pisanih) tekstova, ali napose onih koji imaju
veliku povijesnu i kulturalnu važnost. Tako
nije slučajno što je klasička f., zaokupljena
antičkim tekstovima koji utemeljuju europsku
tradiciju, dobila u korpusu filologijskih disci­
plina pionirsku ulogu.
U drugom, širem značenju osobita načina pri­
stupa tekstu, o f. se može govoriti znatno prije,
i to ne samo u kontekstu europske civilizacije
gdje ona počinje s kasnoantičnom Aleksandrij-
skom školom; poznaju je i stara Indija i Kina.
No takvo je značenje nastalo naknadnom legi­
timizacijom ideje f. pošto je ona bila historijski
ustanovljena i pitanje je koliko ga dugujemo
karakterističnoj povratnoj projekciji. Novija
povijest ideja s dobrim razlozima markira ro­
đenje pojmova razdobljem njihove recepcijske
institucionalizacije, a ne razdobljem njihova
(navodnog) nastanka koje je uvijek sporno.
1. Poticaj za nastanak f. daje povijesno udalja­
vanje tekstova koje uzrokuje nerazumljivost
pojedinih njihovih dijelova. Filolog se pojavlju­
je kao tumač koji na osnovi jezičnih i inih
znanja »prevodi« svoje suvremenike u doslov­
no značenje* (sensus litteralis) starih riječi
poništavajući time tuđost (sadašnjeg) povije­
snog stajališta prema tom značenju. Poništa­
vanje počiva na premisi da riječi imaju jedno i
postojano značenje koje ne podliježe povijesnoj
mijeni makar se u drugim okolnostima moralo
nadomjestiti i drukčijim izrazom. To je upravo
suprotno premisi alegoreze koja zadržava iz­
raz mijenjajući mu značenje (sensus spiritua-
lis) ovisno o povijesnom stajalištu s kojeg se
prima.
P. Szondi {Uvod u književnu hermeneutiku,
1975) prepoznaje prvi važniji obračun tih dviju
oprečnih premisa odnosno hermeneutičkih us­
mjerenja u srazu aleksandrijske i antiohijske
teologijske škole (3. st. n. Kr. ff), a drugi njihov
obračun u reformacijskom opovrgavanju sred­
njovjekovnog učenja o četirma značenjima Sv.
Pisma. Tz. Todorov (Simbolizam i interpreta­
cija, 1978) drži daje načela biologijskog pristu­
pa Sv. Pismu postavio tek Spinoza svojim
Teologijsko-političkim traktatom (1670). S. S.

Averincev (1987) zastupa opet tezu da razdo­
blja procvata f. slijede velikim razdobljima
gnoseologije s kojima tvore svojevrsno ap-
straktno-konkretno »dvojedinstvo«; tako npr.
f. cvjeta poslije Aristotela, Descartesa, Kanta i
s i.
2. U svim se tim mnijenjima, unatoč njihovoj
različitosti, u razumijevanju pojma f. razabire
isti onaj odnos koji sama f. njeguje prema
svojim predlošcima: uvjerenje o postojanosti
izvornog značenja neovisnoj o njegovu povije­
snom smještaju. Od svoje je pozitivističke faze
naovamo, uostalom, f. motrila svoju povijest
kao stalan napredak razvidan u istančavanju
spoznajnih sredstava i prikupljanju djelomič­
nog znanja. Francuski povjesničar književno­
sti G. Lanson 1925. god. u tom duhu emfatično
ustvrđuje da se »polje sporova suzuje«, a »polje
nespornog znanja širi«. Eventualna je promje­
na dominantne filologijske perspektive, koja bi
mogla voditi uvidu u diskontinuitet* takve
lineamo-progresivne povijesti, ostala do dan­
danas potpuno izvan vidokruga discipline.
3. Pa ipak, kao što je upozorio Szondi, f. je
mogla zanemariti povijesnost svojeg stajališta
samo u intenciji? ali ne i u praksi. Tu se
povijesnost svojim relativirajućim učincima
prokradala najprije u prepoznavanje nerazu­
mljivih mjesta, a zatim i u postupke njihova
dešifriranja. No još je razgovjetnija promjena
stajališta nastupila s pojavom povijesne svije­
sti koja je f. 19. st. neizbježno odvojila od svih
njezinih prethodnica jer ju je stavila u službu
artikulacije različitosti prošlosti (a ne više
njezine istovjetnosti) u odnosu na sadašnjost.
Glavnim ciljem u tom slijedu postaje povijesna,
a ne više, kao u ranijim razdobljima, lingvistič-
ko-gramatička spoznaja teksta. Potonje se vr­
ste spoznaje zapravo drže mogućima jedino u
svjetlu prve. Naglasak se tako premješta s
cjelovitosti i suvislosti teksta na duh razdoblja
ili pojedinca kojemu on pripada u ukupnosti
njegovih očitovanja. U nizu od F. A. Wolfa
preko F. Asta do A. W. Boeckha, a to znači od
početka do kraja 19. st., problem malo-pomalo
prestaje biti u odnosu jednog dijela teksta
prema drugome, a prepoznaje se u odnosu
teksta (shvaćena kao dio) prema duhovnopovi-
jesnom kontekstu* (shvaćenom kao cjelina).
FILOLOGIJA
Samim tim postupno opada isključiva koncen­
tracija f. na krunske tekstove nacionalnih tra­
dicija, njezin se predmet demokratizira i širi.
Klasičkoj se f. pridružuju jedna za drugom
nacionalne f. No takva globalizacija polja*
uvjetuje svođenje svih vrsta tekstova na jedan
zajednički nazivnik — značenja* ili sadržaja*
— koji treba da omogući nesmetano prevođe­
nje iz jednog formalno-žanrovskog registra u
drugi. Redukcija se u A. Boeckha (1886) zaoš­
trava u sljedeći uvid: »Čini se da je pravom
zadaćom f. spoznaja onoga što je proizveo
ljudski duh, a to znači nečega spoznatog. F.
posvuda pretpostavlja kakvo dano znanje koje
ona mora prepoznati. (...) Autentično se filolo-
gijsko objašnjenje tiče prije svega razumijeva­
nja sadržaja.«
4. Razumije se da je takva homogenizirajuća,
duhovnopovijesno-sadržajna orijentacija mo­
rala dospjeti u krizu u 20. st. koje preferira
formalno-analitične, diferencijalne metodolo-
gijske postupke usredotočene na specifičnu
kvalitetu teksta. Obrat od nedjeljivo shvaćena
čovjeka k razlikovnoj djelatnosti jezika? koji
stoji u osnovi tih postupaka, definitivno izlazi
iz okvira fllologijskog odnosa prema svijetu.
»Uza svu strogost njezinih postupaka i trezve­
nost njezine radne atmosfere, u tradicionalnoj
strukturi f. postoji nešto što se uporno suprot­
stavlja sličnim pokusima. (...) Filolog dakako
nema prava na kultiviranje subjektivnosti, ali
se on isto tako ne može unaprijed ograditi od
rizika subjektivnosti čvrstim zidom točnih me­
toda.« (S. S. Averincev) I upravo je ta subjek­
tivnost ili arbitrarnost interdisciplinarne filo­
logijske rekonstrukcije, neizbježno oslonjene
na svjetonazor i habitus istraživača ili njegove
znanstvene zajednice? bila zbog svoje anakro-
ničnosti podvrgnuta kritici novih književno-
znanstvenih metoda. Znakovito je daje f. time
dospjela pod udar istih zamjerki koje je svoje­
dobno sama bila upućivala alegorezi. Po Todo-
rovljevoj rekonstrukciji naime (Simbolizam i
interpretacija, 1978), f. duguje svoju pobjedu
nad patrističkom egzegezom razgradnji hije­
rarhijski ustrojenog feudalnog društva, koja je
vodila pluralizaciji interpretativnih paradig­
mi. Nije više bilo važno od koje apriorne istine
99
FILOZOFIJA KNJIŽEVNOSTI
ili vrijednosti počinje neka interpretacija, već
kojim se postupcima u svojemu dokazivanju
služi, a u takvoj su operacionalnoj vrsti autori­
zacije svi imali jednaku priliku. Todorov pre­
poznaje legitimnog nasljednika te »demokra­
tične« interpretativne strategije f. — pomalo
neočekivano — u strukturalizmu? dok bi fina-
lističku, »doktrinarnu« interpretativnu stra­
tegiju egzegeze po njemu danas utjelovljivale
npr. marksistička* i psihoanalitička kritika?
-* alegorija, filozofija književnosti, komentar
FILOZOFIJA KNJIŽEVNOSTI
(nj. Philosophie der Literaturi
Pojam koji je u hrvatskoj književnoteorijskoj
misli 70-ih god. ustanovio i otada razrađivao
M. Solar. Valja ga razumjeti u slijedu ovosto-
ljetne filozofijske kritike znanosti, nadahnute
prije svega M. Heideggerom, koja je porodila
recimo f. znanosti, f. jezika, f. religije ili f.
tehnike. U svim tim odvjetcima f. ovako ili
onako brani ideju cjeline* pred aspektualnosti
znanstvenoga »metodologijskog pristupa« koji
je prisiljen oblikovati nekakav »predmet«. So­
lar vezuje tu ideju cjeline za huserlovski shva­
ćeno predznanstveno, neposredno ili »osnovno
iskustvo književnosti« koje ne podliježe spo­
znajnom opredmećivanju. Iako ga dakle ne
može, dapače ne smije definirati ne želi li
pristati na karakterističnu znanstvenu reduk­
ciju, f. se ponaša kao da djeluje unutar njega i
u njegovo ime, tako reći iz »apsolutnog znanja«
o književnosti. To znanje podrazumijeva uvid
u »izvornu zbiljnost« književnosti odn. njezin
smisao i svrhu u totalitetu zbilje. Ostajući
vjerna tomu tradicionalnom »metafizičkom«
poslanju, f. međutim odbija uzeti do znanja
posljedice raspada metafizičke paradigme. Taj
raspad, koji Solar smješta na kraj 19. st.,
posljedujući sekularizacijom i diferencijacijom
cjeline svijeta, stvorio je legitiman (znanstve­
ni) zahtjev za utvrđivanje specifičnosti književ­
nosti odn. njezine nesvodljivosti, zajedno s
drugim proizvodima ljudskog duha, na zajed­
nički nazivnik »zbilje«. F. ne može reći ništa o
književnosti kao »naročitu okrugu bića« — to
mora prepustiti znanstvenom »pristupu« —
ali ona se, priznaje Solar, isto tako ne može
100
vratiti onom iskustvu književnosti kada ova
još nije spadala u ograničen »umjetnički rezer­
vat«. Budući da nema pokrića u suvremenom,
višestruko posredovanom iskustvu književno­
sti, izvorna se zbiljnost književnosti očituje kao
svojevrstankontrafaktični ideal filozofijske ar­
gumentacije s pomoću kojega ona kritizira
posljedice književnoznanstvene izolacije pred­
meta. On ne može biti više od neiskazivog
ideala već i zbog toga što f. k. pomno izbjegava
bilo kakvu metodu koja, po klasičnoj hegelov-
skoj postavci, podrazumijeva opredmećivanje.
Znanstvena metodologija po definiciji izdvaja
uvijek samo jednu dimenziju književnosti, u
skladu sa »činjeničnim uzorkom« koji preferi­
ra njezina odgovarajuća teorijska paradigma,
a koji se u današnjim uvjetima znanstvenog
»razvoja« munjevito mijenja. Tako dobivena
»književna činjenica« sjedne strane iznevjeru-
je predznanstveno iskustvo književnosti, a s
druge strane i »činjenice« proistekle iz drugih
aspekata razmatranja. »Istraživanja književ­
nosti u našem stoljeću uopće ne čine jedan niz,
nego čine više kontraverznih, pa i disparatnih
nizova relativno skromnog dometa u smislu
općeg ovladavanja građom u cjelini, a relativno
visokog dometa u smislu zahtjeva za načelnim
važenjem onih teorijskih načela koja se suge­
riraju.« Tako se Solareva f. k. pretvara u
ispitivanje pretpostavki* i posljedica književ­
noznanstvene konstrukcije »predmetnog po­
lja*«. Pretpostavke se, u tradiciji anglo-ame-
ričkog pragmatizma, prepoznaju u atributim a
znanstvenosti ustanovljenim partikularnom
»znanstvenom zajednicom«, dok se posljedice
fiksacije književnosti za jezik* umjesto za zbi­
lju raspoznaju u zanemarivanju povijesnosti
tako izlučene »literarnosti«. Pritom se Solarov
interes, u tradiciji tzv. pozitivne hermeneuti-
ke? tiče prije svega posljedica znanstvene is­
ključivosti. Naime, on negativno-hermeneu-
tički interes za ideologijske pretpostavke znan­
stvenoga »radnog polja« drži i samog ideologij­
skim, bez obzira na to što je u 20. st. bio
nerazmjerno zastupljeniji. U okviru tako defi­
nirana interesa on prije svega kritizira struk-
turalno-semiotičku formalizaciju književnosti
kao redukciju predznanstvene biti književno­
 FOKALIZACIJA

sti koja takvom pristupu ostaje skrivenom. No pripovjedačev spoznajni doseg na perceptivni
pritom u pravilu izbjegava pitanje nije li i ta vidokrug lika. Genette razlikuje tri podvrste
navodna bit samo optativna projekcija f. kao toga tipa.-(l. fiksnu/k ao u Ambasadorima H.
podjednako institucionalizirane prakse* s ni­ Jamesa.^gdje se dosljedno usvaja jedna per-
šta manje nužnim povijesnim ograničenjima spektivaQ?. promjenljivu) kao u Flaubertovoj
no što su to ona znanstvena. U okolnostima Madame Bovary, gdješe perspektive smjeniu-
funkcionalno izdiferenciranog društva f. ne juovdgno o predmetu prikazivanja, i(S. mnogo-
može dokazati svoje pravo na zastupanje zbilje struku^kaouRašomonu, gdjesejedancTogađaj
ništa više no što to uspijeva književnosti. osvjetljuje iz različitih očišta. Konačno, ako se
-» fenomenologijska kritika, kritička teorija, zna­ prikazivanje ograničava na vanjsko ponašanje
nost o književnosti lika hez ulaženja u njegove misli i afekte,
imamo posla svdnjskom f j kao što je slučaj u
FOKALIZACIJA tekstovima E. Hemingwaya ili D. Hammetta,
tf. i e. focalisation, nj. Fokalisierung) gdje se ta vrsta informacija* hotimice uskraću­
1. Pojam koji je u Diskurzu pripovjednog teksta je ili pak u pustolovnim romanima A. Dumasa
(Discours du recit, u Figures III, 1972) uveo G. i J. Vemea, gdje ona pripovjedača i ne zanima.
Genette u polemici protiv brojnih tipologija 3. Nizozemska je teoretičarka M. Bal (1977ff)
pripovjedačkog gledišta* izvedenih u tradiciji zamjerila Genetteu da u svojoj tipologiji ponav­
point o f view criticism. Genette im zamjera lja istu grešku koju predbacuje svojim prethod­
brkanje dvaju kriterija— glasa* (tko govori?) nicima: brkanje kriterija. Tako se nulta i unu­
i modusa* (tko vidi?). Tako se npr. u utjecajnoj tarnja f. razlikuju po položaju pripovjedača —
tipologiji pripovjedačkih situacija F. K. Stanze- koji u prvom slučaju vidi sve, a u drugom samo
la (1955) razlikuju: 1. autorska pripovjedačka koliko i lik — dok se unutarnja i vanjska f.
situacija (»sveznajući a.«), 2. osobna pripo­ razlikuju po položaju lika koji u prvoj vidi, a u
vjedačka situacija (pripovijedanje kroz svijest drugoj je viđen. Vanjska je f. tako izlučena po
lika) i 3. pripovjedačka situacija prvog lica predmetu, a ne po subjektu* percepcije, jer da
(pripovjedač=lik), pri čemu su 1 i 3 izlučeni po je uzet u obzir subjekt, ona bi se mogla poka­
kriteriju glasa, a 2 po kriteriju modusa. Kad bi zati i unutarnjom — kao što priznaje i sam
se računao samo kriterij glasa dakle, 2 bi bilo Genette primjerom iz J. Vernea gdje Passepar­
podudarno s 1, a kad bi se računao samo tout doživljuje vanjštinu svog učitelja Phileasa
kriterij modusa, 2 bi se poklopilo s 3 te bi se Fogga. Stoga M. Bal predlaže koncentraciju na
tako uz dosljednu primjenu jedinstvena krite­ subjekt f. izvodeći odatle samo dva moguća tipa
rija moglo govoriti samo o dvije pripovjedačke f.: 1. vanjsku f. s integralnim subjektom pripo­
situacije? Zbog toga Genette predlaže ograni­ vjedača, bilo da je on izvandijegetičan kao u
čavanje na modalni kriterij načina gledanja i tekstovima pripovijedanim iz 3. lica, ili da je
tu se nadovezuje na francuske teoretičare J. unutardijegetičan kao u tekstovima pripovije­
Pouillona (1946), G. Blina (1954) i Tz. Todoro- danim iz 1. lica, te 2. unutarnju f. s podvojenim
va (1966). U skladu s Pouillonovom diobom na subjektom kao u tekstovima (i 1. i 3. lica) gdje
gledanje odostraga, gledanje sa i gledanje je pripovjedač izvandijegetičan, a fokalizator
izvana predlaže, preuzimajući apstraktniji i unutardijegetičan. Zapravo M. Bal osporava
širi izraz C. Brooksa i R. P. Warrena (1943) Genetteovu kategoriju nulte f. tezom da je
focus o f narration lišen isključivo vizualnih pripovjedač uvijek ujedno fokalizator, čak i
konotacija nultu, unutarnju i vanjsku f. tamo gdje je izvandijegetičan. Tretirajući tako
(T . N u ltiif\ imaju tradicionalni ili klasični tek­ f. imanentnom jezičnoj djelatnosti, onareinte-
s to v i u kojima je položaj pripovjedača* toliko grira modus u glas i tako pretvara i pripovije­
spoznajno nadmoćan likovima* da se koncep­ danje* u discours. Time se suprotstavlja Ge­
tualno žarište prikazanog svijeta ne može lo­ netteu koji ga je poistovjećivao s bezličnim
kalizirati. Tekstovi s hinufarnjom /Tjuzuju histoire, e da bi mogao (uži) pojam diskurza

101
FORMA

pridržati isključivo za perceptivni registar f. U 6. P. Ricoeur rabi u Živoj metafori (1975)

osnovi se pojma f., dakle, kako ga zatječemo u pojam f. radi pomirenja dviju teorija: metafo-
M. Bal, nalazi performativna koncepcija jezi­ re-riječi koja inzistira na procesu denominaci-
ka* koja referent pripovjednog teksta (tj. pri­ je i metafore-iskaza koja ustraje na procesu
ču*) tumači kao učinak metatekstne strategije predikacije. Pritom se on poziva na Blackovu
usmjeravanja recepcije? a ne, poput Genettea, odredbu m. kao »rečenice u kojoj su neke riječi
kao danost koja se tekstom »obrađuje«. Sh. upotrijebljene metaforično, dok su druge upo­
Rimmon-Kenan (1983) je to objasnila tako što trijebljene nemetaforično«. Metaforičnu riječ
je tekst prikazala kao poprište realizacije isto­ Black naziva žarište (focus), a ostatak okvir*
dobno priče (u sadržajnoj dimenziji) i pripovi­ (frame). F. riječi izaziva semantičku neuskla­
jedanja (u proizvodnoj dimenziji): u tomu po­ đenost na predikativnoj razini rečenice što
tonjemu dolaze do izražaja dimenzije iskaznog povratno iziskuje operaciju značenjske rehije-
subjekta kojima će se teorija pripovijedanja rarhizacije riječi koja će spasiti smisao iskaza.
80-ih god. doista poglavito i posvetiti. U prvi - * gledište, lik, modus, okvir, uklapanje
će plan dospjeti način na koji je pripovjedač
impliciran kao vremenoprostomo, psihologij­ FORMA
sko i ideologijsko žarište vlastite kazivačke (f. forme, nj. Form, e. form)
djelatnosti. »Različite upotrebe i inačice riječi f. praktično
4. Koristeći se tim proširenjem pojma f., J. odražavaju cijelu povijest zapadnog mišljenja.«
Fontanille (1986) je predložio da se f. shvati (A. J. Greimas/J. Courtes, Semiotika. Analitič­
kao jedan od postupaka diskurzivacije (mise en ki rječnik teorije jezika, 1979)
discours) s pomoću kojeg iskazivač, odašiljući 1. U Aristotela — kojeg se utjecaj na suvreme­
svoga spoznajnog zastupnika u iskaz, isključu­ nu raspravu o tom pitanju jednostavno ne
je spoznajnu dimenziju vlastite djelatnosti is­ može precijeniti — f. se pojavljuje kao razbu­
kazivanja. U tom temeljnijem smislu, koji na­ đivanje ili aktiviranje uspavane ili inertne
dilazi Genetteov smisao retoričke ili stilske mogućnosti tvari ili građe. Ako se u skladu s
tehnike književnog teksta, »usredištavanje« bi tim već ta »embrionalna mogućnost« shvati
jedne dimenzije iskaza bilo konstitutivno spo­ kao nešto nerazgovjetnije raščlanjena unutar­
jeno sa zamućivanjem (occultation) druge. Iza­ nja f. tvari, može se, kao što se i činilo, govoriti
0 većoj ili manjoj vjernosti raščlanjenije vanj­
zvani bi se diskontinuitet* između osvijetlje­
nog aspekta (subjekt iskaza* tj. fokalizator) i
ske f. umjetnine toj unutarnjoj f. njezine
građe. Ostajući unutar tako zadanoga radnog
zamućenog aspekta (subjekt iskazivanja tj.
polja, drugi je veliki skretničar problemske
iskazivač) mogao onda bilo potvrđivati ili uma­
rasprave, G. W. F. Hegel, rabio umjesto hum-
njivati.
boltovskog pojma unutarnje f. pojam logike
5. Polazeći od predmeta f., A J. Greimas (1979) sadržaja* (Inhaltslogik), i to s dvije važne
je opisao f. kao postupak koncentrično-uzasto- konzekvence: 1. uvođenjem pojma sadržaja
pnog upisivanja kakva pripovjednog aktera* ili kao novoga para f. praktično je u sferi duha
sekvence* u sve preciznije vremensko-pro- zanijekao postojanje bezoblične tvari ili građe,
storne koordinate. Osim u obliku lokalizacije, 12. postavio je pred f. zahtjev da očituje logiku
to se može izvesti i u obliku uklapanja* trenut­ ili narav sadržaja primjereno povijesnoj situa­
ka u trenutak, trajanja u trajanje ili jednog ciji* ili iskustvu u kojoj nastaje. Hegel tako
prostora u drugi prostor. Kao što je objasnila motri f. kao svojevrsnu »narudžbu« sadržaja
F. Bastide (1986), i to stvaranje niza uzasto­ koja ne smije biti vidljivom odn. nametljivom,
pnih planova uokviravanjem (cadrage) ima barem ne u kontekstu* u kojemu se prvi put
dvojaku posljedicu: perspektiviranje (mise en pojavljuje. Ako je u prvom planu, odvraća
perspective) jednog predmeta, a zamućivanje pozornost od onoga što je u umjetnosti najvaž­
drugog u svojstvu njegove pozadine (fond). nije, naime od unutarnje, skrivene istine. Ame­

102
 FORMA

rički je kritičar F. Jameson potpuno vjeran toj 3. U polemičkoj reakciji na takvo naglašavanje
hegelovskoj postavci kad piše da se »u slože­ unutarnje, pojmovno-predodžbene f., formali­
nom književnom djelu motivacije f. naslojavaju sti najprije izvode poetsku kakvoću jezika iz
tako da svaki gornji sloj služi kao izlika za njegove vanjske, glasovne f. Pjesnička koncen­
postojanje dubljeg sloja« i kada shodno tomu tracija na materijalnost jezika — kao u futuri­
objašnjava kritički proces kao »otkrivanje... stičkoj zaumnoj poeziji— izaziva njegovu oćut-
prvobitne poruke, prvobitnog iskustva ispod ljivost (oščutimost, L. Jakubinskij) i time umje­
izobličenja raznih cenzura koje su na njega sto spoznajne nagovara emotivno-afektivnu
djelovale«. (1981) Svojim psihoanalitičkim pri­ stranu čitateljske svijesti. Ali kao što se sva
zvukom ta formulacija uostalom podsjeća da poezija ne gradi na slikama, tako se i samo
još i psihoanalitička kritika? zapravo posve u jedan njezin ograničen dio nadahnjuje tepa­
hegelovskom duhu, ustraje na svođenju vanj­ njem, brojalicom i glosolalijom. Stoga V. Sklov-
ske na unutarnju f. ili sadržaj, upravo kao što skij definira razlikovno obilježje pjesničke upo­
čine i druge važne teorije 20. st., npr. duhovna rabe jezika na načelnijoj razini, naime — otvo­
povijest? arhetipska kritika? Cikaška kritika? reno antihegelovski— kao isticanje f. njezinim
stilistička kritika, kritika primjerena djelu? obremenjivanjem. Poetska f. mora čitatelju
strukturalizam* na tragu transformacijsko- otežati, ako ne i zapriječiti dopiranje do sadr­
generativne gramatike itd. žaja odn. značenja svraćanjem pozornosti na
2. No parametri za ovostoljetni tretm an pojma sebe samu. Tako f. po prvi put postaje jamcem
f. postavljeni su ipak u ruskome književno- književnog identiteta u svojoj cjelini? jer se
znanstvenom podneblju gdje su se formalisti oblikovno fiksirani sadržaj više ne može para­
uhvatili ukoštac s Potebnjinom i Spetovom frazirati u terminima kakve svoje unutarnje
elaboracijom problema unutarnje f. na primje­ logike, a da se pritom ne ugrozi umjetnička
ru odnosa jezika i pjesništva. A. Potebnja je kvaliteta teksta. (U tom smislu i Novi kritičari
predložio u Misli i jeziku (1862. s mnoštvom govore o »herezi parafraze«.) Vanjska je f.
kasnijih izdanja) teoriju o trofaznom razvoju zapravo jedino samorefleksivno udvajanje
jezika* od glasa* (vanjske f.) preko slike (unu­ unutarnje. U tome valja vidjeti odlučan meto-
tarnje f.) do pojma (misaonog sadržaja), o dologijski pomak formalizma u odnosu na ari-
jednom razvoju koji je, premda je jezik ušao u stotelovsko-hegelovsko nasljeđe. Aktualizacij-
funkcionalno stanje mišljenja, po njegovu mni­ ski se odnos f.-sadržaj pretvara u formalista u
jenju i dalje kao latencija pohranjen u svakoj rendgenski odnos f.-pozadina (fon).
jezičnoj čestici. Poezija bi nastajala razbuđiva­ 3. To postaje razvidnim u Jakobsonovu obra­
njem slikovne ili simboličke faze toga razvoja zloženju pretvaranja jezične u pjesničku poru­
u kojoj se jezik još očituje kao živ, neiscrpiv ku* kao »projekcije načela sličnosti s osi selek­
sklop predodžbenih obilježja neukroćen ap- cije na os kombinacije«. (Lingvistika i poetika,
strakcijskim radom pojma. I u Husserlova se 1960) U poeziji riječi — shvaćene kao grama­
učenika G. Speta (Unutarnja f. riječi, 1927) tičke jedinice — prizivaju druge riječi, a ne
poezija vezuje za unutarnju f., ali' ovaj put ideje. Tako gramatika* paraleliziranjem svojih
shvaćenu kao napetost između dubinskog, lo- jedinica zrcali samu sebe; druge se jezične
gičko-predikativnog i površinskog, morfologij- vrijednosti podređuju toj dominanti? Ali budu­
sko-gramatičkog registra jezika. Otkrivajući ći da je za Jakobsona gramatika »sukus i
površinski neutraliziran, a ustvari višestruko okosnica jezika« — on je čak, po analogiji s
posredovan diskontinuitet* između tih dvaju ulogom geometrije u slikarstvu, naziva »div­
relata, pjesnik u jeziku razbuđuje ugasnule nom nužnosti jezika« — jezik se u poeziji
trope-slike. Tako se poezija, kao najsloženije i »pregibanjem« zapravo vraća sebi samome,
najpotpunije ostvarenje strukturnih potencija točnije: svojim temeljima. Ako se više i ne
jezika, i u Spetovoj koncepciji smješta u među­ mogu shvatiti kao unutarnja f. tj. kao povije­
prostor refleksije i artikulacije. sno prevladana faza u razvitku jezika, ipak su

103
FORMA
ti temelji nevidljivi u običnomu jezičnom optje­
caju: poezija ih rendgenskim zrakama izvlači
na vidjelo kao kakav organizacijski kostur.
Drugim riječima, ona premeće ustaljen raspo­
red prednjeg plana i pozadine, a to znači da f.
ponovno treba nešto prema čemu se može
razabrati kao »pobjednik«.
4. Taj jedva skriveni »pobjednički mentalitet«
f. proistječe iz višestoljetnoga sparivanja toga
pojma s »jakim članovima« opreka koje su
ustrojavale europski civilizacijski prostor, kao
npr. zakon/kaos, um/osjećaji, kultura/priroda,
bitak/egzistencija, umjetnost/stvarnost, odra-
slost/djetinjstvo ili pak muško/žensko. Stoga
ne začuđuje reakcija na nj kakvu zatječemo
npr. u Heideggerovoj ili Adomovoj teoriji um­
jetnosti. U Izvoru umjetničkog djela (1935)
Heidegger razlaže istinu umjetničkog djela*
kao »skrivajuće-razotkrivajući prijepor zemlje
i svijeta«, pri čemu bismo si u ovoj prigodi
mogli dopustiti da »zemlju« prevedemo kao
građu, a »svijet« kao f. Heidegger inzistira na
tome da kipar ne rabi kamen, ni slikar boju, na
isti način kao što čine klesar i ličilac, tj. funk­
cionalno ili ciljno-usmjereno, već tako da u f.
objavi njihovu osebujnost. U tom smislu prava
umjetnička f. ne sputava, već upravo oslobađa
građu; Heidegger emfatično izgoni iz nje svako
nasilje. Još je eksplicitniji u tome T. W. Adorno
koji u Estetičkoj teoriji (1970) povezuje umjet­
ničku f. s tiranijom cjeline nad dijelovima, s
poslom izrezivanja, odricanja, odbacivanja:
»Mit o Prokrustu pripovijeda nešto od filozo­
fijske prapovijesti umjetnosti.« Ali genijalni
umjetnici poput Mozarta znaju se služiti f.
nenasilno, tako da ona u sebi labavo objedini
svu rastresitost građe i nepokornost njezinih
pojedinosti. U takvim slučajevima ona postaje
prostorom slobodnog međusobnog obračuna
umjetničkih silnica umjesto prostorom njihova
razvrstavanja.
5. Istim antiscijentističkim duhom »omekša­
vanja« pojma f., i to njegovim sparivanjem bilo
s određenim značenjskim ili smisaonim smjer­
nicama bilo s određenim pragmatičnim okol­
nostima nastanka, obilježena su dva pojma
koja izlaze na teorijsku pozornicu ranih 20-ih
god.: simboličke f. i f. života. Prvi je afirmi­
104
ran u trotomnoj Filozofiji simboličkih f (1923-
29) njemačkog filozofa novokantovske orijen­
tacije E. Cassirera. On razlikuje tri kategorije
svjetotvomih ili kulturotvomih simboličkih f.
—jezičnu, mitsku i znanstvenu — snabdijeva­
jući svaku samostalnim i jednakopravnim »in­
deksom modalnosti« odn. specifičnim načinom
ustrojavanja prostora, vremena, broja, razu­
mijevanja i si. vezanim za historijske okolnosti
njihova nastanka. U svjetlu tako postavljene
gramatike simboličkih f., Cassirerov kultural­
ni kozmos pokazuje modalni pluralizam neza­
misliv u klasično-kantovski ustrojenom spo­
znajnom kozmosu. Sličnu koncepciju f. raspli-
nutih rubova (verschwommene Rander) krije
u sebi pojam f. života koji je uveo njemački
psiholog E. Spranger (1922), ali je za njegovu
popularnost zaslužan prije svega »kasni« L.
Wittgenstein. Wittgenstein razumije f. života
istodobno kao etape prirodne povijesti čovjeka
i kao socio-kulturalne protofenomene koji,
svaki sa svojim posebnim pravilima, sjedinjuju
jezične i nejezične aspekte ljudskog djelovanja
u kakav labav, ali uhodan interakcijski obra­
zac. Prelaskom iz usko umjetničke u kultural­
nu i u svakodnevno-životnu sferu, f. se relati-
vira, pluralizira, zasićuje značenjem i vrijedno­
stima i tako gubi svoj zakonodavno-pobjednič-
ki mentalitet. Kao još jedan važan korak u tom
smjeru očituje se i sociologija simboličkih f
(1970ff) P. Bourdieua, gdje on motri forme u
naponskom polju* intelektualnih i umjetnič­
kih snaga s jedne, a klasnih, ekonomskih i
političkih snaga s druge strane — priznajući
im samo relativnu samostalnost. (Usp. menta­
litet*!)
6. Zacijelo bi u tom svjetlu valjalo protumačiti
i najnoviji prijedlog N. Luhmanna (1986) da se
u diskusiju ponovno uvede Heiderova distink­
cija f. i medija? Luhmann razumije medij kao
vrlo labavu svezu elemenata odn. (u vremen­
skoj dimenziji) događaja* kojih međusobne
odnose ovisnosti f. kondenzira odn. koordinira.
Ali to je združivanje elemenata moguće raspo-
znati jedino na pozadini labavosti: tako mi ne
bismo čuli tiktakanje sata kada bi zrak koji ga
prenosi već sam po sebi proizvodio zvukove.
Isto tako, nešto može postati medijem samo s

obzirom na određenu f.: tako bismo mi i snop
svjetla prepoznali kao određenu f. kada se u
njemu ne bi ocrtavao neki predmet. Uloge su
f. i medija ukratko izmjenljive, i to ovisno o
odnosu što ga za nas upostavljaju određene
pojave u danom trenutku. 0 njihovoj izmjen-
ljivosti svjedoče i proces proizvodnje i proces
recepcije* umjetničkog djela u kojima se iz
etape u etapu pojavljuju novi formalni izbori
odn. uvode nove provedbene razlike. »Kalkul
forme (ili analiza forme) služi prije svega ana­
lizi tako generirane kompozicije razlika: počet­
nu je razliku moguće razlikovati bilo od sljede­
ćih formi (koje je potvrđuju ili opovrgavaju) ili
od prijašnjeg neizdiferenciranog prostora ili od
drugih mogućih alternativnih razlika ili pak od
nečeg drugog. Geneza je formi dakle uvijek
rekurzivan proces u kojemu svaka forma sadr­
ži u sebi mnoge razlike, a isto se tako može
uklopiti u mnoge druge razlike.« (E. Esposito,
Kod i forma 1996) Luhmannovi su sljedbenici
ispitivali različite aspekte tako shvaćena poj­
ma f. u dvama nedavno objavljenim zbornici­
ma. (Baecker 1993a, 1993b)
-» četverokut, formalizam, medij, sadržaj, struk­
tura
FORMACIJA
(f. i e. formation, nj. Formation)
1. Pojam koji u francuskom strukturalizmu*
zamjenjuje tradicionalni duhovnopovijesni po­
jam epohe ili razdoblja. Za razliku od potonjih
pojmova koji se centriraju oko kakva »tran­
scendentalnog označenog«, f. podrazumijeva
konvertibilan sklop pravila koji omogućuje ko-
njukturno funkcioniranje određena broja ina­
če raznorodnih predmeta ili pojava u određenu
vremenskom rasponu. Obično dobiva dopun­
sku odrednicu kojom se signalizira dominan-
ta* toga sklopa, kao u M. Foucaulta f. diskur-
za* u L. Althussera ideologijska f., a u A.
Flakera stilska f.
2. U Althusserovoj koncepciji društvene f. za­
snovanoj na tzv. strukturnoj uzročnosti, hije­
rarhija razina* — ekonomijske, političke, ide­
ologijske, teorijske— ne ukida relativnu samo­
stalnost svake od njih. Time se pobija model
»baze i nadgradnje« karakterističan za tzv.
FORMALIZAM
teoriju odraza* i uvodi kompleksniji, policen­
tričan odnos među sastavnicama. Njime se
poslužio američki kritičar F. Jameson (Politič­
no nesvjesno, 1981) u svom modelu povijesnog
života književnosti* kao i u svojim kasnijim
proučavanjima postmoderne f.
-» arhiv, diskontinuitet, dominanta, epistema, niz
FORMALIZAM
(r. formaljnaja škola, e. formalism, nj. Forma-
lismus)
Iako se često rabi kao opći naziv za različita
avangardna umjetnička strujanja u 20. st. pa
čak i za njihove »manirističke« preteče, pojam
f. u suvremenoj književnoj teoriji uglavnom
pokriva onu opću orijentaciju analitičkog inte­
resa prema umjetničkoj formi kakva se zatječe
u različitim europskim zemljama u drugom
desetljeću 20. st. Daleko je najraščlanjeniji i
najutjecajniji oblik ta orijentacija dobila u r u ­
skom f., književnoznanstvenoj školi koja je od
1914. do 1924. god., u institucijskom okrilju
Društva za proučavanje pjesničkog jezika
(OPOJAZ) i Moskovskog lingvističkog kružo­
ka, okupila lingviste (E. D. Polivanov, L. P.
Jakubinskij), teoretičare stiha (0. M. Brik, S.
I. Bernštejn, J. N. Tynjanov), teoretičare proze
(V. Sklovskij, B. M. Ejhenbaum), stilističare
(V. V. Vinogradov) itd. te u dosluhu s transfor­
macijama ruske književne avangarde prošla
kroz nekoliko metodologijskih faza.
1. Prva je faza obilježena polemičkom reakci­
jom prema tradicionalnoj književnoj povijesti*
utjelovljenoj u figurama A. Veselovskog i A.
Potebnje, zbog njezine sadržajno-motivske ili
pak »slikovne« orijentacije. Formalisti nagla­
šavaju dezautomatizirajuću snagu književne
forme* zapostavljajući njezin idejni aspekt jer
smatraju da upravo forma čini neko djelo
književnim. Literarnost pak kao razlikovno
obilježje književne glede drugih jezičnih upo­
raba mora po njihovu uvjerenju biti predme­
tom književnog proučavanja. Za njih je knji­
ževno djelo* tako samo zbroj (suma, aglome-
rat, montaža) postupaka* koji treba da kod
čitatelja poluče očuđenje* a to se po njihovu
sudu najbolje postiže oduzimanjem sadržaja*
ili smisla jezičnom »materijalu« i popratnim
105
FORMALIZAM
»otežavanjem« njegove forme. Takav se zasi­
ćeni iskaz* u kojemu je »razmjer zvuka i smisla
obrnut« (P. Medvedev/M. Bahtin) ne može
više, kao svakodnevni iskaz, jednostavno pre­
poznati s obzirom na svoj predmet ili svojega
autora? on se sad mora vidjeti u materijalnosti
svojega izraza? Iako je osnovni predmet poetič­
kog interesa ranih f. pjesnički jezik? oni po
analogiji koriste uvide stečene njegovom ana­
lizom* i na raščlambu kompozicije* novele
odn. gradbe romanesknog sižea? (B. Ejhenba-
um, Kako je napravljena »Kabanica«; Iluzija
kazivanja; V. Sklovskij, Povezanost postupaka
gradbe sižea s općim postupcima stila)
2. U drugoj fazi f. uviđaju da je postupak
dezautomatizacije što ga provodi umjetnička
forma nezamisliv bez aktivna odnosa prema
formi koja se automatizirala i otvrdnula bilo u
jezični ili u književni kod? J. Tynjanov u tom
smislu govori o otporu što ga »formativna
građa« pruža »konstruktivnom principu« te o
»energetskoj snazi iščezlih stihovnih obraza­
ca« ili pak »govornih nizova« koji se preuzima­
ju u novu stihovnu tvorevinu. Nije dakle više
riječ o »utiskivanju« forme u amorfnu građu,
već o formi kao dinamičnom načelu koje unosi
rehijerarhizaciju značenjskih razina* odn.
»potčinjenih faktora«. No osim odnosa prema
svojoj građi, književno djelo uspostavlja i razli­
kovni odnos prema drugim djelima unutar
suvremena mu književnog niza* pretvarajući
se time u očima čitatelja* u cjelovit funkcional­
ni sklop ili sustav* funkcija* i vrijednosti.
Čitatelj ga naime neizbježno prima unutar
očekivanja ustrojenog tradicijskim ritmičkim,
metričkim, stihovnim, strofičkim ili žanrov­
skim obrascima te u tom okviru i »kroti«
njegovu polisemičnost pronalaženjem odgova­
rajuće dominante? Takvim utkivanjem u mre­
žu razlika? literarnost definitivno gubi dota­
dašnji statičan značaj. Po odlučnim Tynjanov-
ljevim riječima, »osobine književnosti koje se
čine osnovne, prvobitne, beskonačno se mije­
njaju i književnost kao takvu ne karakterizira­
ju«. »Ukloniti tu proturječnost znači stati na
evolucijsko, povijesno gledište. Prihvaćanje je
evolucijske perspektive conditio sine qua non
106
pravilnog postavljanja problema književnosti i
literarnosti.«
3. To uvodi f. u problematiku književne povi­
jesti* odn. evolucije. I književni obrasci —
figure? tropi, ritam, metar, rime, pa čak i
žanrovi* — podliježu kanonizaciji i automati­
zaciji premještanjem* iz jednog sustava u dru­
gi. Tynjanov (Književna činjenica, 1924) razli­
kuje četiri etape evolucijskog procesa: 1. dija-
lektična tvorba revolucionarnog »konstruktiv­
nog principa«, 2. njegova primjena i stabiliza­
cija, 3. širenje na velik broj pojava, 4. automa­
tizacija. Ali taj proces — i zato ga Tynjanov
naziva evolucijom umjesto povijesti* — ne
odvija se ravnomjerno, nego preko pomaka i
skokova s jednoga niza? npr. književnog, na
drugi, npr. izvanknjiževni. Jedan te isti for­
malni element ulaskom u različite sisteme
stječe različite funkcije. Za svaki sustav, svaki
žanr, svaki postupak taj se proces artikulira
drukčije, premda uvijek kao »borba i smjena«.
»U razdoblju raspadanja nekog žanra — on se
iz središta premješta na periferiju, a na njego­
vo mjesto iz sitnica književnosti, iz njenih
zakutaka i dolina uplovljava u centar nova
pojava.« Kao što je primijetio H. Giinther
(1983), kasnoformalistička koncepcija književ­
ne evolucije, izložena prije svega u radovima J.
Tynjanova i R. Jakobsona, podrazumijeva dis-
kontinuitet* različitih nizova. Time se očituje
dalekim pretečom škole tzv. nove povijesti*
odn. ideja C. Levi-Straussa i M. Foucaulta.
4. Utjecaj je f. na razne smjerove suvremene
književne teorije teško precijeniti. On počinje
na Zapadu sintetičnom knjigom Jakobsonova
učenika V. Erlicha Russian Formalism 1965.
god. Četiri godine kasnije Tz. Todorov objav­
ljuje u Francuskoj svoj izbor f. tekstova; i izbor
J. Striedtera pojavljuje se u njemačkom jezič­
nom podneblju 1969. god. Taj utjecaj osnažuje
upoznavanjem stečevina Praške škole koja je,
ponovno pod utjecajem R. Jakobsona, nastala
izravnom razradbom kasnoformalističkih ide­
ja. U drugoj polovici 60-ih god. i semiotičari
Tartuske škole* analitički preuzimaju forma-
lističko nasljeđe. I hrvatska se teorija, zahva­
ljujući radovima A. Flakera iz kasnih 60-ih
god., može podičiti ne samo ranom, već i

kompetentnom i podrobnom recepcijom f. No­
vija faza recepcije? obilježena knjigama A.
Hansen-Lovea (1978) i P. Steinera (1984),
pokazala je da u f. ima elemenata koje struk­
turalizam nije uspio asimilirati te da se f. ne bi
smio, kao što se uobičajilo, držati bez ostatka
»dokinutim« u strukturalizmu.
-» automatizacija, cjelina, diskontinuitet, domi-
nanta, fabula, forma, funkcija, govor, gramati­
ka, jedinica, jezik, književnost, kompozicija, mo­
tiv, motivacija, naratologija, niz, očuđavanje,
otklon, postupak, povijest književnosti, Praška
škola, siže, strukturalizam, Tartuska škola
FOUCAULTOVA ANALITIKA DISKURZA
=> ARHEOLOGIJA, ARHIV, AUTOR,
DISKONTINUITET, DISKURZ,
DISPOZmV, DOGAĐAJ, FORMACIJA,
GENEALOGIJA, KOMENTAR, MOĆ, NIZ,
POLJE, PRAKSA
FUNKCIJA
(f. fonction, e. function, nj. Funktion)
1. Pojam kojim su se u instrumentalnom zna­
čenju intencionalna cilja ili namjene, na tragu
učenja B. de Courtenaya, služili već rani for­
malisti da bi razlučili poetsku od svakodnevne
uporabe jezika? Poetski se jezik drži nefunkci­
onalnim zbog toga što se odriče praktičnih,
komunikativnih ciljeva.
2. U novom je značenju pojam f. uveden u
drugoj i trećoj fazi razvitka ruskog formaliz­
ma* u slijedu dinamizacije statičnog pojma
forme* te cjelovitog, povezanog promatranja
»estetičkog objekta« (E. Bemštejn). U tom,
relacionalnom smislu J. Tynjanov (0 književ­
noj činjenici, 1924) ustvrđuje: »Nema činjenica
— postoje samo f.« U istoj se značenjskoj
obitelji s tako shvaćenim pojmom f. pojavljuju
još pojmovi poput konstitutivnog elementa,
sastavnice, razlikovnog obilježja, vrijednosti,
(konstruktivnog) faktora, principa, aspekta,
akcenta i dominante? Tynjanov ustraje na
tome da pojam f. otrgava djelo* nadzoru svje­
sne stvaralačke intencije* koju su njegovi pret­
hodnici držali utjelovljenom u kompoziciji*
(ustanovka): »Iz termina ’kompozicija’ treba
iskorijeniti nijansu svrhovitosti. Pojam f. is­
ključuje pojam teleologije...« Ako dakle autor*
ne odlučuje o tome koja će biti f. njegova djela
— nego to recimo čini književni sustav* razdo­
FUNKCIJA
blja u kojemu se ono pojavljuje — tada ni
motivacija* pojedinih elemenata ili faktora
toga djela više nije u njegovim, tj. autorovim
rukama. Ona proistječe iz sraza integrativnih
i dezintegrativnih faktora koji se u raznim
situacijama — ovisno o »poziciji« djela —
očituje na različite, ali u osnovi nepredvidljive
načine.
3. Relacionalni pojam f. tako zapravo jedino
oslobađa teleologiju vanjsko-psihologijske po-
darujući joj unutamje-Zogič^u dimenziju, tako
da o smjeranom poništavanju teleologije ne
može biti govora. Svrha postaje konstitutiv­
nim načinom organizacije strukture* defini­
tivno u Praškoj školi* koji motri jezični znak*
u funkcionalnoj perspektivi njegova smisla, a
ne u deskriptivnoj perspektivi njegova znače­
nja* kao blumfildovska lingvistika. To je pot­
puno u skladu s Jakobsonovom postavkom
(1929) po kojoj ključno metodologijsko pitanje
nije instrumentalno: tko je i s kojom namjerom
prouzročio strukturne procese i zakone, već je
relacijsko: kojoj f. oni mimo svog htijenja i
znanja u danomu trenutku služe. To nehotično
služenje naime, kao što je formulirao Mukaf-
ovsky (1936), »pokreće i određuje odnose svih
ostalih sastavnica«. Psihologijska, socijalna,
ekonomska, metafizička, ideologijska f. pje­
sničkog djela podređuju se jedna drugoj tako
što se »javlja napetost jednog dijela mreže... uz
istovremeno slabljenje drugih dijelova«. Tako
dijelovi svaki put podvrgavaju svoj energetski
potencijal nekoj aktualiziranoj dinamičkoj f.
cjeline? Jedino e ste tič k a f., očevidna baštini-
ca kantovske »svršnosti bez svrhe«, oslobađa i
harmonizira rad ostalih, »praktičnih« f. te se
time očituje kao »dijalektično opovrgavanje
funkcionalnosti uopće«. Preko estetičke f. knji­
ževno djelo odzrcaljuje svoj vlastiti identitet
tako što ga oslobađa svih vanjskih ovisnosti.
Relacijsko se poimanje f. time pretvara u orga-
nicističko.
4. Mukarovsky ipak ističe (Poglavlja iz češke
poetike, 1948) da je prevlast estetičke f. istom
stečevina moderne umjetnosti koja se oslobo­
dila spoznajnih, moralnih, informativnih i na-
cionalno-društvenih f. realističke i naturali-
stičke faze. Tek je moderna, nemimetična um ­
107
FUNKCIJA
jetnost (od simbolizma naovamo) osamostalila
cjelinu književnog djela dovodeći je u oporbeni
odnos kako prema svakodnevnoj uporabi jezi­
ka (u nizu tzv. postupnog odvajanja), tako i
prema prethodnoj književnoj praksi (u nizu
tzv. ubrzanog osporavanja). I ne samo što se
djelo izdiferenciralo u odnosu na svoju okolinu,
već su se izdiferencirale i pojedine njegove f. u
odnosu na nj, tako da istom u modernoj umjet­
nosti svaka od njih može preuzeti ulogu domi-
nante. U takvim okolnostima estetički je znak
uzmogao potpuno neutralizirati svoj predmet­
ni korelat ističući vlastitu disponibilnu »pra­
zninu«. »’Praznina’ znači sjedne strane da ni
ideja usmjerena prema predmetu (kao u kon­
cepciji hegelovske »estetike sadržaja«) niti su­
bjektivni izraz* (kao u koncepciji Croceove i
Diltheyeve »estetike izraza«) nisu predmetom
estetičnog doživljaja, nego su to čisti ustroji
samih estetičnih formi.« (H. Schmidt, Razvoj-
no-povijesne ideje J. Mukarovskog i M. Bahti­
na, 1991) Mukarovsky se tu, po vlastitu pri­
znanju, pokazuje sljedbenikom Spetove teze o
prividnoj praznini estetičnog predmeta koja
podno privida zapravo poziva uživatelja na
opažanje sama njegova ustroja. No da bi se
privid otklonio i ustroj razabrao, ponuđena
»praznina« mora najprije biti adekvatno »po­
punjena«, kako s obzirom na »pozadinske«
oblike jezika, tako i s obzirom na »pozadinske«
oblike književnosti. Tako naposljetku recipi-
jent postaje suodgovornim za (de)funkcionali-
zaciju estetičkog znaka. Iako očekivan ili čak
»naručen«, njegov napor pritom ipak ne ostaje
nenagrađenim: »Smisao je umjetničkog čina u
stvaranju takvih djela koja oslobađaju recipi-
jentski individuum s jedne strane od svih
naslijeđenih znakova i s njima povezanih svje­
tonazora i vrijednosnih predodžbi, ali s druge
strane u njemu osvješćuju i urođenu moć ure­
đivanja svijeta znakova i vrijednosti.« (H.
Schmidt) Organicističko poimanje f. prema
tomu ne pribavlja obilježje božanske svjeto-
tvomosti jedino djelu, već podjednako i njego­
vu prijemu. Štoviše, jedna je svjetotvomost
tijesno ovisna o drugoj. A sve se to zbiva u
vrijeme kada je društvenoj djelotvornosti knji­
108
ževnosti već brižljivo i temeljito bio ispražnjen
naboj.
5. Ustvari, cjelokupna argumentacija Mukaf-
ovskog počiva na istoj aporiji kao i glasovita
Schillerova argumentacija u Pismima o estetič-
kom odgoju čovjeka (1805) — i to ne slučajno.
Obje su naime linije dokazivanja plod autono-
mizacije umjetnosti uslijed zaoštrene diferen­
cijacije društva, sekularizacije pojedinih njego­
vih sfera u odvojene sisteme. I obje pokušavaju
ključnu stečevinu toga osamostaljivanja knji­
ževnosti u sistem*— totalitetni ili svjetotvorni
zahtjev nezamisliv u stratifikacijskoj organi­
zaciji društva — iskoristiti za poništavanje
temeljne pretpostavke istog osamostaljivanja:
naime rascijepljenosti društva odn. čovjeka na
rad i užitak, pravo i moral, razum i osjetila.
Umjetnost bi, glasi argumentacija, trebala po­
moći čovjeku da povrati pregled nad cjelinom
društva i vlastitim in-dividuumom (nedjeljivo­
sti), i to i kod Mukarovskog i kod Schillera na
isti način: tako što će čovjeka učiniti raspoloži­
vim za različite »funkcionalne investicije«. Biti
raspoloživ znači ne biti u f. ičega drugog osim
samoga sebe, a to će opet reći — biti potpuno
autoreferencijalanf
Ako bi se takvo stanje »čiste potencijalnosti«
(odn. »prividne praznine«), međutim, sm atra­
lo ciljem umjetnosti, morala bi se priznati
njezina nefunkcionalnost u cjelini društva i
ovjeroviti diferencijacija koja je do takve izola­
cije dovela. Stoga i Mukarovsky i Schiller
odlučuju slobodnu raspoloživost držati sred­
stvom, prvi političkog odgoja, a drugi osvjetov-
ljavanja (totalizacije) individualne egzistenci­
je, no u svakom slučaju sredstvom kakva bu­
dućeg cilja. Taj utopijski cilj, u f. kojeg se kao
prolazna faza stavlja umjetnost, mogao bi se
opisati kao stvaranje društva ili svijeta sklad­
nijeg, potpunijeg i boljeg od ovog postojećeg.
Ali onog trenutka kada postane fazom ili sred­
stvom, umjetnost prestaje biti samodostatnom
te više ne može jamčiti ostvarivanje cilja. Cilj
sada može ostvariti samo onaj tko se služi
sredstvom odn. onaj tko prolazi kroz fazu, a to
znači čovjek kao uživatelj umjetnosti. Tako
umjetnost neočekivano ponovno dospijeva u f.
onomu istomu čovjeku kojega je po definiciji
 FUNKCIJA

trebala odgojiti odn. osvijestiti — dakle staviti koji ih promatraju. U tom smislu, f. ne pripada
u svoju f. Organicistično se shvaćena f. ne može (bilo kakvu ontološkom nositelju), ona se pro­
osloboditi dvojnosti pretpostavke i sredstva. matrački pripisuje redukcijom kompleksnosti
6. To je ponukalo N. Luhmanna da u svojoj s nekog stajališta koje tim osmišljavanjem odn.
teoriji autoreferencijskih sistema (1984ff) obr­ strukturacijom rješava svoj problem.
ne odnos prioriteta između strukture i f. te da, Tako zapravo (bezgranična) kompleksnost svi­
umjesto kao u strukturalizmu potonji iz prvog jeta postaje temeljnim pojmom Luhmannove
pojma, izvede strukturu iz f. Time struktura funkcionalno-strukturalne teorije, onom »jed­
konačno gubi svaki normativni, usmjeravajući nostavnom identičnosti« koja uopće tek omo­
značaj. Ona više nema načina predodrediti gućuje funkcionalnu diferencijaciju. Pritom se
svoju f. kao jedini ispravan ili valjan način funkcionalizacija spram beskonačnoj, ravno­
vlastite reprodukcije. Uvijek postoje alterna­ dušnoj neodređenosti svijeta ne iskazuje kao
tivna rješenja, što znači da se odnos strukture kakav mukotrpan izbor iz manje ili više nepo­
i f. više ne tumači po modelu uzrok-učinak, već voljnih mogućnosti, već prije kao neka svoje­
po modelu problem-iješenje. Uzmemo li za voljna, gotovo božanska proizvodnja. U tom
primjer ukupnu strukturu društva, pojedini se smislu, obrtanje hijerarhijskog odnosa struk­
socijalni sistemi (ekonomski, pravni, politički, ture i f. završava podjednako neprimjerenim
religijski, umjetnički, znanstveni, odgojni) oči­ obespravljivanjem prve i obogotvorivanjem po­
tuju kao alternativna rješenja za problem što tonje. »Gotovo da bismo mogli označiti lukav­
ga ona postavlja. Redukcijom njezine komplek­ stvom uma to što se, u opreci prema metafizici
snosti iz vlastite promatračke perspektive, oni
koja je, zasnovana na jedinstvu razloga, bila
obnose odgovarajuće f. za tu cjelinu.
usmjerena prema razlikama... teorija sistema,
Ali ne može se reći da su tako nastale f. s istaknutim diferencijalnim teorijskim polazi­
diktirane cjelinom društvene strukture, jer je štem, ispostavlja kao radikalna redukcija (svi­
cjelina (Luhmann je zove svijetom) po svojoj jeta) na ’jednostavnu identičnost’.« (F. En-
naravi bezgranična i kao takva nema f. F.
glisch, 1991)
imaju jedino sistemi, i to opet ne u svojim
vlastitim očima, već u očima drugih sistema —» dominanta, formacija, niz, sustav, struktura

109
 G
GENEALOGIJA
(f. genealogie, nj. Genealogie, e. genealogy)
Metoda otkrivanja »rodoslovnog stabla« poje­
dincu, pojmu ili pojavi. U suvremeno ju je
mišljenje uveo F. Nietzsche svojom Genealogi­
jo m morala i drugim djelima u kojima je
problematizirao pojmovna uporišta zapadne
civilizacije. On je poima kao vrstu »kemijske
analize« kojom se naizgled homogeni elementi
rastvaraju u proturječne sastavnice te se s
pomoću tehnika račvanja, stapanja i prijeno­
sa* neopazice premještaju iz jednog registra u
drugi (stvar> predodžba, predodžba>riječ, ri-
ječ>nazor, nazor>nagon, itd). Takvu je raz­
gradnju opažaja, osjećaja i pojmova u nevidlji­
ve mreže diskontinuiranih nizova? tragova i
odnosa preuzeo francuski povjesničar ideja M.
Foucault kada je napustio arheologiju* i posve­
tio se istraživanju sveprožimnih mehanizama
moći. (Nadzirati i kažnjavati, 1975) Moć* nai­
me ne ostavlja netaknutom promatračko-opi-
sivačku poziciju arheologa, ona je dapače baš
naručuje, tvrdi Foucault-genealog, izvodeći
svoju novu metodu upravo iz te problematiza-
cije. Njegovo novo pitanje glasi: Koje nam
okolnosti omogućuju da mislimo upravo na
ovaj način o ovim stvarima, koja ograničenja
nameću te okolnosti predmetima i rasponu
našeg mišljenja? Svrha je g. da rekonstuira
podrijetlo našega sadašnjeg položaja, da obja­
sni nastanak našega kategorijalnog uređaja u
svjetlu svih kontingencija i nepredvidljivosti
koje su mu »kumovale«.
Budući da je Foucaultov položaj određen sta­
tusom humanističkih znanosti, glavni je pred­
met njegove genealogijske kritike zapadnjački
110
humanizam ustoličen ideologijom prosvjeti­
teljstva. »Shvaćanje da je znanje usavršivo i
nekako uključeno u proces koji vodi svoje
praktičare sve bliže istini — temeljna je zablu­
da naslijeđena od prosvjetiteljstva. Otkako je
to uvjerenje diskreditirano, postalo je moguće
smjestiti kritička istraživanja na presjecište
diskurznih učinaka i sociopolitičkih mehaniza­
ma — u prostor što ga obično pokriva i čini
nedostupnim diskurz humanizma i njegov za­
htjev za univerzalnom valjanosti.« (K. Racev-
skis 1989) Tako Foucault razm atra praksu
humanističkih znanosti u terminima njezine
specifične logike, strategije, razloga, povije­
snih pretpostavki, moralnih imperativa, insti­
tucijskih propisa i socioekonomskih i političkih
uvjeta koji nadziru i promiču disciplinu stva­
rajući odgovarajuće »režime istine«. On drži
glavnom zadaćom kritičara problematizaciju
načina na koji nastaju istine odn. razradbu g.
problematiqu.es. U znaku tako shvaćene g.
nastaju i četiri knjige Povijesti seksualnosti
(1976-86J.
I talijanska škola tzv. slabe misli (pensiero
debole) poziva se na Nietzscheovu genealogij­
sku metodu kao na svojeg preteču. No G.
Vattimo (Kraj moderne, 1985) pritom ističe
prije svega Nietzscheovu kritiku totalnih am­
bicija mišljenja i njegovo upozorenje da je
polazište filozofiranja uvijek-već višestruko
upleteno u svoj predmet? Stoga je po Vattimu
primarna zadaća mišljenja otkrivati načine te
upletenosti — a upravo to i jest g.
- * arheologija, diskontinuitet, jezik, moć, premje­
štanje

GENERIČKO PAMĆENJE
(r. pamjat žanra)
Pojam ruskog filozofa jezika, povjesničara
književnosti i estetičara M. M. Bahtina. Ozna­
čuje neosviještenu ideologijsku popudbinu ili
pak apriornu — iako ne čvrsto uglavljenu —
vrijednosnu orijentaciju perceptivnih, govor­
nih i književnih žanrova? G. p. se u obliku
»pridruženih značenjskih smjernica« upisuje u
žanrove kao svojevrsna kristalizacija njihova
povijesnog iskustva, gipka konfiguracija trago­
va proteklih doživljaja* koja se konačno ustro­
java ovisno o vrsti »izazova« dane konkretne
situacije? Koliko god elastična bila, ipak spre­
čava onoga tko u određenom trenutku iz žan­
rovskog vidokruga reagira na upućeni izazov
da to čini potpuno po vlastitoj volji i izboru.
Naprotiv, »korisnik« postaje sastavnim dije­
lom žanrovske »arhitektonike« u načinu kako
ustrojava predmet i profilira svojeg naslovlje-
nika, pa čak i u načinu kako postavlja samoga
sebe kao iskazni subjekt? Proširiti taj nepri­
mjetno zadani repertory mogućnosti značilo
bi, po Bahtinovoj analizi, razbuditi u g. p. neke
zatomljene, zamrle glasove bivših »stanovni­
ka« žanra, oživjeti u njemu skrivenu polifoni-
ju? Iako ga motri malne kao autorsku obvezu
(dolžestvovanie), to je postupak koji je Bahtin
vezivao gotovo isključivo za roman? npr. u
njegovu odnosu prema ozbiljno-smjehovnim
antičkim žanrovima menipeje i sokratovskog
dijaloga. Samo roman raspolaže potencijalno
neiscrpljivo raznolikom formom doživljavanja
i izražavanja predmeta i drugoga? ostali se
žanrovi pokoravaju hijerarhijski uglavljenoj
raspodjeli nadležnosti unutar žanrovskog su­
stava? Bahtin tumači takvu njihovu tradici-
onalnost nastankom u okolnostima usmene
kulture, dok je roman dijete pismenosti koja
neprestano revidira sliku prošlosti iz perspek­
tive sadašnjosti. Stoga je generičkom pamće­
nju romana imanentan nedovršiv dijalog?
-* dijalog, egzotopija, genologija, roman, žanr
GENOLOGIJA
(e. genre theory, nj. Gattungspoetik)
Noviji poljski naziv za središnju disciplinu
tradicionalne poetike? koja se bavi uspostavlja­
GENOLOGIJA
njem, definiranjem i proučavanjem književnih
generičkih entiteta i kategorija kao što su
modusi? rodovi, vrste ili žanrovi? podvrste,
razredi, tipovi, oblici i si. Već samo mnoštvo tih
naziva (svojstveno npr. i engleskom: genre,
subgenre, kind, species, type, form, mode itd)
svjedoči o nedoumicama pa i aporijama koje
prate g. diljem njezine duge povijesti sve do
danas.
1. Razvrstavanje književnosti? naime, sastavni
je dio njezina razumijevanja* od pamtivijeka.
Pritom su se promjenljiva mjerila kojima se
služilo ustrojavala kako s obzirom na položaj i
status književnosti u danom povijesnom raz­
doblju, tako i s obzirom na konceptualni okvir*
u kojemu se razvrstavanje provodilo (poetika?
retorika? estetika? povijest književnosti? du­
hovna povijest? književna kritika, antropologi­
ja, sociologija, lingvistička pragmatika? teorija
teksta* i si). U svakome od tih okvira književ­
nost se dovodi u nekakav odnos s temeljnijom
kategorijom da bi se razlučile njezine značajke
— npr. u odnos prema prirodi, stvarnosti,
društvu, lijepom, umjetnosti, povijesti? duhu,
čovjeku, ekonomiji, jeziku? komunikaciji* i si.
Budući da se zapravo ne može zamisliti razu­
mijevanje književnosti izvan takva primarnog
odnosa, razvrstavanje se pokazuje kao sponta­
no pravilo toga razumijevanja. »Razvrstavanja
su organizacijska načela tečajeva (Lirika),
knjižarskih polica (Fikcija: Američka— Devet­
naesto stoljeće), udruženja (podjela Modern
Language Association), časopisa (Studies in
Romanticism), antologija, zbirki rasprava,
skupova i natječaja za profesorska mjesta. Ona
se rabe i osporavaju u bitkama za institucijsku
moć.« (D. Perkins, Je li povijest književnosti
moguća?, 1992) Time se, u najmanju ruku,
primjereno opisuje današnje stanje stvari.
2. No osporavanje ipak nije pratitelj razvrsta­
vanja od pamtivijeka jer se pojavljuje tek u
situaciji konkurencije konceptualnih okvira,
što znači u trenutku kada se jedan odnos mora
dokazivati kao primaran. Istom od tog trenut­
ka razvrstavanje biva prisiljeno reflektirati
svoja mjerila i istom se time ono pretvara u g.
Do tada se klasifikacija kreće u nespornome
preskriptivno-norm ativnom okviru zacr­
111
GENOLOGIJA
tanom još u 1. st. Horacijevim Pjesničkim
umijećem. Horacije propisuje svakom žanru
odgovarajuću kompoziciju^ cjelovitost, pred­
met, likove* jezik* i metar, što zatim preuzi­
maju i razrađuju retoričari renesanse, klasiciz­
ma i 18. st. Koliko razvrstavanja književnosti
unutar retorike počivaju na uglavljenim shva­
ćanjima o psihologijskoj i društvenoj diferenci­
jaciji, pokazuje i Popeova (Ogled o kritici,
1711) usporedba između književnih stilova*
odnosno vrsta i vladajuće hijerarhije načina
odijevanja. Tek kada se ta samorazumljiva
vrijednosna ljestvica razgradi ravnopravnim
izdvajanjem različitih vrsta spoznavanja i do­
življavanja svijeta, prepisivački stav poetičara
zamjenjuje se opisivačkim i polemičkim.
3. G. je dakle razvrstavanje koje je postalo
svjesno svoje problematičnosti te je pokušava
argumentativno preduhitriti, a o nečemu ta­
kvomu možemo govoriti tek od kraja 18. st.
Tada romantičari ističu teoriju o individualno­
sti književnog djela* koje se ne pokorava nika­
kvim gotovim generičkim normama, nego ih
stvara samo za sebe. Njihove je ideje u još
radikalnijemu obliku branio početkom 20. st.
talijanski estetičar B. Croce u reakciji na evo-
lucionističke modele književne klasifikacije iz­
građene po analogiji s darvinovskom biologi­
jom (npr. onaj F. Brunetierea, 1890). Podjed­
nako snažan antigenerički impuls karakterizi­
ra danas poststrukturalističke teorije koje se
oslanjaju na »transgenerične« pojmove tekstu-
alnosti, pisanja* i diskurza? Unatoč uspored­
nom suvremenom postojanju, dapače razvija­
nju žanrovskog interesa za književnost, recimo
u Cikaškoj* ili arhetipskoj kritici, sve je to
malo-pomalo dovelo do stanja suspektnosti
interpretativnih pristupa koji se grade na ge­
neričkim kategorijama. Ako pak genologijska
razvrstavanja po mjerilima koja danas ističu i
utemeljuju doista i sama odmah podliježu ne­
kakvu razvrstavanju i problematizaciji, tada je
to posljedica toga što ne uspijevaju zatvoriti
svoj konceptualni okvir neprijepornim izdvaja­
njem jednoga dominantnog obilježja, mjerila
ili odnosa. Takvo stanje discipline — ako se o
nečemu takvomu kao što je disciplina tu još
uopće može govoriti — onda se retrospektivno
112
odražava i na autoritet utjecajnih tradicional­
nih razdioba književnosti nastalih u vremeni­
ma manje ili više stabilnih normi.
4. Poslužimo se radi ilustracije toga retrospek-
tivnog pokolebavanja naslijeđene žanrovske
klasifikacije u mnogočemu smjerodajnim Ari­
stotelovim primjerom. Aristotel je, kao što se
zna, obogatio Platonovo klasifikacijsko mjerilo
načina oponašanja* (mimetičnog kao u trage­
diji i komediji, dijegetičnog kao u ditirambima
i zborskim himnama i miješanog kao u epu)
uvodeći u generički opis* poslije podrobno
razrađivane kriterije sredstava i predmeta opo­
našanja. No nijedan se od njih, unatoč brojnim
naknadnim doradbama i dogradnjama, nije
uspio osamostaliti i nametnuti.
Zadržimo li se ovom prilikom na kriteriju
predmeta pjesničkog djela, Aristotel u Poetici
tvrdi d aje to kakva cjelovita (tj. uzročno-po-
sljedično povezana) radnja? Njezini su dijelovi
po redoslijedu važnosti priča* (mythos), likovi*
(ethos), misao (dianoia) i scenski ukrasi (op-
sis). Zatim on razlikuje složene (bolje) od jed­
nostavnih (lošijih) priča po tome što u sebi,
osim patosa, sadrže još peripetiju i prepozna­
vanje? Ta dva postupka izazivaju obrat — prvi
u životnoj sudbini, drugi u stupnju znanja — s
pomoću kojega se priča »pregiba« nad sebe
(Aristotel rabi za ono što mi prevodimo kao
»složena priča« epitet peplegmenos koji zapra­
vo znači »nabrana, previnuta, udvojena«). P ri­
ča tim uvraćanjem prikazuje sebe u cijelosti
odjednom u neočekivanom, paradoksalnom
svjetlu. Poanta je toga paralogičkog obrata za
Aristotela sadržana u tome što se ono što
logički nije moguće iznenada predstavlja kao
vjerojatno ili čak kao nužno uslijed specifičnog
stanja prepasti ili šoka (ekplexis). Onaj tko je u
tom stanju, naime, razabire identifikacijske
sveze koje ostalima ostaju skrivene. On prepo­
znaje kao »čudesnu« (thaumaston) istinu ne­
što u čemu ostali vide samo pričin. Tako nastao
raskol osobnoga i kolektivnog tumačenja istog
slijeda događaja* »zaprepaštenik« može zatim
prevladati jedino tako da svojim djelovanjem
navede i ostale na istovjetno prepoznavanje
vjerojatnosti i nužnosti. Aristotel je u tom
»namamljivanju« na uočavanje skrivenih za­

kona (mogućnosti) koji se protive javnim zako­
nima logike (očevida) vidio samu »dušu« knji­
ževnog umijeća te mu je priča bila to vrednija,
što je intenzivnije stanje prepasti odnosno
neočekivanije ovjerovljavanje* protekloga do­
gađaj nog slijeda poluči vala.
5. U toj se karakteristično kompleksnoj argu­
mentaciji, međutim, uočava klizanje povezano
s neodređenosti Aristotelove definicije »zave­
dene« instance. Aristotel započinje tezom daje
ta instanca lik, zbog čega najprije tretira pre­
poznavanje kao formalni dio priče, jedan od
njezinih (za kvalitetu odlučnih) prizora. No
zatim neprimjetno prelazi na tezu da je ta
»upletena« instanca čitatelj * odnosno gleda­
telj, zbog čega mu prepoznavanje počinje zna­
čiti stav prema priči u cjelini, osebujan način
razumijevanja ukupne strukture* njezinih od­
nosa. Osebujnost se razabire u tome što prepo-
znavatelj u svojem domišljatom postupku iz
naizgled sporednog, slučajnog, beznačajnog
detalja, koji ostali obično i ne opažaju, izvodi
dalekosežnu i za njega prevratnu spoznaju.
Književnost nas dojmljivim primjerima opomi­
nje kakvim sve kobnim zabludama može voditi
takvo smjelo zaključivanje koje se gradi na
naznakama umjesto na činjenicama! Pa ipak,
upravo iz tog prizora, svojstvenog u različitim
inačicama brojnim vrstama književnih djela,
Aristotel izvodi temeljnu značajku književnog
učinka* na čitatelja/gledatelja: »Ispričati priču
koja završava u prepoznavanju znači izvesti
jedan od najhitnijih činova fikcionalnog pripo­
vijedanja — prizor prepoznavanja je takoreći
obilježje* ili potpis* fikcije* tako da čak i ako
se nešto nalik njemu dogodi u zbilji, sličit će
fikciji i možda će se prepričavati kao takvo.«
(T. Cave, Prepoznavanja. Studija iz poetike,
1988) Slijedeći tako neopazice uspostavljen —
a vrlo sklizak — kriterij učinka (vjerojatnosti
i nužnosti) kao neprijeporan pokazatelj knji­
ževne kvalitete, Aristotel onda razvrstava
književne rodove, pretpostavlja tragediju epu,
a taj historiografiji i si. Daje taj pokazatelj ipak
itekako prijeporan, tj. pristran, ustvrdio je
ugledan moderni komentator G. F. Else (1957)
na osnovi činjenice da se samo desetina grčkih
tragedija, a još manji postotak epskog pjesniš­
GENOLOGIJA
tva, uklapa u Aristotelovu idealnu strukturu
priče. Iz toga je pak L. Doležel (Poetike Zapa­
da, 1990) izveo zaključak: »Poetika idealne
strukture jest teorija omiljenih umjetničkih
djela poetičara.«
No dvoznačnost imanentna Aristotelovu doka­
znom postupku iskazuje se subverzivnom i na
načelnijoj, naime poetičkoj razini. Je li slože­
nost priče ta koja izaziva u gledatelja učinak
prepoznavanja ili je istom izazvani učinak
prepoznavanja zaslužan za kvalitetu složeno­
sti priče? Je li književni učinak uzrok ili po­
sljedica generičke identifikacije? Prepoznava­
nje kao temeljno mjerilo razdiobe pripovjedne
književnosti* neodlučivo oscilira između for­
malnog kompozicijskog postupka* i interpre-
tativnog horizonta? između poetike i retorike,
odnosno hermeneutike? Usljed toga se osobine
postupka prepoznavanja kako ga poznajemo iz
književnosti — lukavstvo, obmana, skrivanje,
odgoda, zavođenje na krivi trag sa svim poslje­
dicama »zabludjele izvjesnosti« — otpočetka
uvlače i u disciplinu u kojoj prepoznavanje
preuzima ulogu jamca generičke pripadnosti
nekog teksta. Jednako kao u književnosti, tako
i u genologijskoj argumentaciji može o vjerodo­
stojnosti* odlučiti učinak umjesto same njezi­
ne logike. A to bi značilo da se i g., daleko od
toga da bi bila imuna na književnost kao svoj
predmet, poput njega gradi na paralogizmu.
6. Da je tomu tako, primjerno je pokazao
Terence Cave (Prepoznavanja, 1988) na argu­
mentaciji N. Fryea, jednog od najutjecajnijih
suvremenih »kartografa« g. Za razliku od kon­
tinentalnih kritičara, Frye otvoreno priznaje
svoj dug Aristotelovoj poetici pa u nastojanju
da reafirmira u međuvremenu obezvrijeđeni
žanr prozne romance, postavlja njegov pojam
prepoznavanja u središte svojeg analitičkog
instrumentarija. Pritom započinje s tradicio­
nalnom definicijom prepoznavanja kao onoga
dijela zapleta u kojemu lik spoznaje pravi, a
dotad neuočeni identitet svojih rođaka. No
odmah se zatim takav cognitio širi na gnosis,
shvaćen kao trenutak radnje koji iz svijesti lika
rastjeruje privide izazvane prikrivanjem, op­
sjednutosti ili licemjerjem. Tim se prepoznava­
njima u žanru komedije pridružuje u nastavku
113
GENOLOGIJA
hegelovski definirano tragičko prepoznavanje
»određenog oblika života koji je junak za sebe
izgradio u usporedbi s neizgrađenim mogućim
životom koji je propustio«. Bez obzira na to
koliko bila eklektična u izboru predmeta pre­
poznavanja, cijela se ta skupina primjera iz
Anatomije kritike (1957) još ipak ograničuje na
prepoznavanje kojega je nositelj lik unutar
zapleta.
Već u Pričama o identitetu (1963) Aristotelov
se pojam anagnorisis opisuje kao trenutak
čitateljeva uspostavljanja kakva obuhvatnijeg
smisaonog obrasca odnosno sjedinjujućeg lika
cjeline* koji dokida linearnu napetost zapleta i
»dovodi kraj u vezu s početkom«. Tako prepo­
znavanje — sada već kao spoznajni događaj —
podaruje zapletu određenu temu* ili, u aristo-
telovskim terminima, muthosu dianoiu. Ono
zapravo potčinjuje zaplet temi kao sredstvo
cilju.
Iako takva tematska definicija prepoznavanja
sama po sebi potpuno izlazi izvan aristotelov-
ske poetike, Frye se ne zaustavlja na njoj, nego
dalje proglašava prepoznavanje onim epifanij-
skim trenutkom u povijesti jednog žanra u
kojemu taj žanr ponovno pronalazi odredbenu
jednostavnost svojih početaka.,Po njemu, da­
pače, taj konačni zaplet prepoznavanja prirod­
no teži obuhvatiti cijelu povijest kulture. Ne
samo djelo kao takvo i ne samo generički
entiteti, naime, cijele bi se kulture imale gra­
diti oko kakva »tihog središta (svojeg) poretka
riječi«.
Prepoznavanje toga središta, dakako, izlazi iz
nadležnosti obična čitatelja i spada u posao
kritičara, utoliko prije što to središte, osim
književne imaginacije, potajice organizira i
svekoliku znanstvenu imaginaciju. Ako stoga
netko primjerice misli da Freudova analiza
mita* o Edipu prosvjetljuje književnu kritiku,
tada on griješi, jer je »mit o Edipu oblikovao i
strukturirao psihologijsko istraživanje o toj
stvari«. Mit kao klasifikacijsko mjerilo dobiva
u Fryea nedodirljivu ulogu hegelovskog duha
koji je jedini u stanju prepoznati sam sebe —
pa makar i u liku arhetipskog kritičara kao
njegova ekskluzivnog zastupnika.
114
7. Hegelovski duh kao drugi, povijesni pol
Fryeove koncepcije, uz onaj normativni aristo-
telovski, nije tu spomenut slučajno. Isto se
neuhvatljivo premještanje jednom ustoličeno­
ga genologijskog mjerila, naime, može razložiti
i na Hegelovoj klasifikaciji književnosti kao na
veličanstvenoj sintezi već uvelike obavljena
prelaska s retoričko-normativne na spekula­
tivnu, povijesno-filozofijsku poetiku. Zahva­
ljujući ponajprije F. Schlegelu, J. W. Goetheu
i F. W. Schellingu, u to se vrijeme bio ustalio
trojni model književnih rodova (epika, lirika,
dramatika), što znači daje lirika izborila pravo
građanstva koje do 1800. zbog razvedenosti
svojih oblika nije posjedovala. Hegel uklapa taj
model u dijalektičko trojstvo teze, antiteze i
sinteze sjedne strane, a u trojstvo simbolične,
klasične i romantične povijesne faze s druge
strane — i već se tu suočava s prvim poteško­
ćama svoje argumentacije. U sklopu prvoga
trojstva epika preuzima ulogu teze, lirika an­
titeze, a dramatika sinteze, dok se u sklopu
drugoga trojstva epika smješta u simboličnu,
dramatika u klasičnu, a lirika u romantičnu
fazu. Tako dramatika u prvom slučaju zauzi­
ma završni, a u drugom slučaju srednji položaj
trijade, i to stoga jer on u sebi skladno pomiruje
krajnosti drugih dvaju rodova. Takvo se pove­
zivanje dramskog roda s klasičnim grčkim
razdobljem, koje već stoji u proturječju s nje­
govim »sustavnim« smještajem, zatim ponov­
no osporava njegovim socio-historijskim svr­
stavanjem u moderno, »prozaično« stanje svi­
jeta.
Logika Hegelova dijalektičnog sustava? dakle,
zahtijeva da drama već ima za sobom iskustvo
epa i lirike: »Drama je produkt već obrazovana
nacionalnog života. Ona bitno pretpostavlja
kao prošle kako prvobitne poetične dane pra­
vog epa, tako i samostalnu subjektivnost lir­
skog izljeva, jer se ne zadovoljava ni s jednom
od tih odvojenih sfera, nego ih sjedinjuje.« No
u povijesnoj perspektivi, opet, Hegel ne može
zanijekati da obrazac dramske umjetnosti nije
dala proza modernog svijeta, nego antička
Grčka. Stoga tragedija postaje plodom prvobit­
nog, »herojskoga« stanja svijeta: »Samo se u
herojskim danima mogu opće ćudoredne sna­

ge, neuglavljene ni kao državni zakoni ni kao
moralni nalozi i obveze, pojaviti u prvobitnoj
svježini kao bogovi koji se bilo jedan drugome
suprostavljaju svojom vlastitom djelatnosti ili
se očituju kao živi sadržaj same slobodne ljud­
ske individualnosti.« Tako se zahtjevi sustava
očito razilaze s Hegelovim estetičnim ukusom
koji mu, čini se, kazuje da moderni igrokazi ne
dosežu rang stare tragedije.
Iskustvena se stvarnost odbija smjestiti tamo
gdje je spekulativni pojam želi zateći ne samo
zbog Hegelova osobnog građanskog ukusa.
Grčka tragedija zrcali u sebi nešto znatno više
i važnije — dijalektično načelo pomirivanja
suprotnosti koje, po Hegelovu sudu, karakte­
rizira samo kretanje stvarnosti. Zbog toga što
taj navodni »princip stvarnosti« biva iznevje­
ren u ironiji moderne drame, Hegel odlučuje,
premda ne bez karakterističnog oklijevanja,
pretpostaviti dijalektički sustav povijesnom
procesu. Tako »stvarnost«, tj. njezino određe­
no shvaćanje, uzdiže jednu povijesnu pojavu—
grčku tragediju — u status općeg žanrovskog
param etra za ostale povijesne pojave zbog toga
što se sustav mora graditi na hijerarhiji, iako
povijesni život ne daje za nju nikakva opravda­
nja.
8. Isto načelo — pars pro toto— unosi dvoznač-
nost u Hegelovu ukupnu teoriju književnosti.
Najprije, Hegel nedvosmisleno svrstava knji­
ževnost (die Poesie), zajedno sa slikarstvom i
glazbom, u romantičnu fazu razvitka umjetno­
sti, kao vrhunac osamostaljivanja »subjektivne
nutrine« od osjetilno-izvanjske stvarnosti. No
on također, što znalci njegove filozofije često
previđaju, proglašuje književnost općom um­
jetnosti {allgemeine Kunst) koja podjednako
pripada svim fazama razvitka umjetnosti (al­
ien Kunstformen... gleichermaflen angehort).
Čini se da tako povlašten položaj među umjet­
nostima književnosti omogućuje posebna na­
rav njezina materijala — jezika* — koji se,
nasuprot osjetilnosti kamena, boje ili tona,
odlikuje duhovnošću predodžbe ili zora. Ne­
prispodobiva dematerijaliziranost jezika čini
»pravim materijalom« književnosti »samu fan­
taziju, tu opću podlogu svih posebnih umjet­
ničkih oblika i pojedinih umjetnosti«. Zbog
GENOLOGIJA
toga književnost nije poput svih ostalih umjet­
nosti ograničena na specifičan sadržaj* već je
poput znanosti i filozofije otvorena svim tema­
ma! To je ono što joj podaruje značaj općenito­
sti.
Ali upravo ta njezina duhovnost, koja prijeti
razrješenjem njezina umjetničkog, po definiciji
osjetilnog bića i prelaskom u viša agregatna
stanja duha, sili je da se odredi prema pojavnim
oblicima tih stanja. Tako se književnost od
konkurencije »prozaične« znanosti i filozofije,
kad već ne može predmetom gdje se s njima
izjednačila, štiti specifičnošću svoje forme! He­
gel opisuje tu formu kao »organski totalitet«
koji iz sebe isključuje prigodnost svojstvenu
retoričnim jezičnim uporabama, i to i u dimen­
ziji prikazanog svijeta i u dimenziji komunika­
tivnog učinka prema kojemu je književnost
ravnodušna jer o njemu ne ovisi. Samodostat-
nosti i unutarnjoj dovršenosti književnoga svi­
jeta, kao razlikovnim obilježjima njegova »or­
ganskog totaliteta«, pridružuje se njegova in­
dividualnost kao skladno jedinstvo općeg i
posebnog. »Tako je svaka istinska književna
umjetnina u sebi beskonačan organizam: bo­
gat sadržajem, ali koji uvijek razvija u priklad­
noj pojavnosti; jedinstven, ali ne u obliku i
svrhovitosti koji posebnost podvrgavaju kakvu
apstraktnom pravilu, već u pojedinosti žive
samostalnosti, u kojoj se cjelina zatvara bez
vidljive namjere u savršenu zaokruženost; is­
punjen zbiljskom građom, ali bez odnosa ovi­
snosti bilo prema tom sadržaju ili prema koje­
mu životnom području, već slobodno stvaraju­
ći iz sebe... da bi ono što opstoji vani doveo u
pomirbeno suglasje sa svojim najunutarnjijim
bićem.«
U jednu riječ, književnost zauzima prema osta­
lim umjetnostima jednako dvosmislen položaj
kao drama prema lirici i epici: istodobno sa­
stavni dio njihove cjeline i cjelina iz koje se one
objašnjavaju kao dijelovi. Ta je dvosmislenost
u recepciji Hegelove estetike uzrokovala i teš­
koće u utemeljivanju hijerarhijskog odnosa
između književnosti i njezine znanstvene i
filozofijske refleksije budući da se ta hijerarhi­
ja pokazala konstitutivno ovisnom o primije­
njenoj perspektivi.
115
GENOLOGIJA
9. Opisane teškoće preskriptivne, retoričko-
normativne i deskriptivne, povijesno-filozofij-
ske poetike potaknule su teoretike jedne važne
struje 20. st. na stvaranje strukturno-funkcio-
nalnih genologijskih koncepcija. U njima se
više ne ustraje na postojanim obilježjima knji­
ževnih vrsta i rodova. Umjesto obilježja praće-
nih u dijakronijskoj perspektivi, u prvi plan
dospijevaju sinkronijski odnosi, i to ne samo
između sastavnica unutar generičkih tvorbi,
već i između samih tih tvorbi, u sklopu tzv.
žanrovskih sustava* pojedinih razdoblja. Ta­
kva, istodobno dvostruka usnopljenost pretva­
ra genologijske entitete u društveno-kultu-
ralno usuglašene, relacijsko-konvencionalne
konstrukte. Oni su lišeni bilo kakve postojane
biti jer podliježu stalnim povijesnim preoblika-
ma svojih konstitutivnih odnosa. No unutar
danih razdoblja oni ipak služe kao relativno
učvršćene mreže komunikacijskih kodova, kao
»skup književnih normi s kojima se tekstovi
mogu dovesti u odnos i s pomoću kojih oni
postaju značenjskim i cjelovitim«. (J. Culler,
Strukturalistička poetika, 1975) Žanrovi tako
dobivaju funkciju ovjerovljavanja* (vraisem-
blablisation) književnih svjetova u recepcijskoj
perspektivi. Iz autorske se perspektive, opet,
oni očituju kao »pozivi na formti« (C. Guillen,
Književnost kao sustav, 1971), tj. kao prijedlozi
za određene načine usklađivanja sadržaja* s
formom.
10. Recepcijsko-povijesna je perspektiva kon-
stančke škole tijekom 70-ih god. suprotstavila
strukturalistički identificiranu žanru, kao ela­
stičnu sklopu očekivanja, dijalektično razumi­
jevanje žanra kao događaja! Time se ona us­
protivila ne samo strukturalističkom tumače­
nju žanra kao dubinskoga »mentalnog kon­
strukta« (Tz. Todorov), nego i Hirschovu iz­
dvajanju značenjske jezgre žanra kao predme­
ta interpretacije* (Valjanost u interpretaciji,
1967); obje te koncepcije, unatoč njihovoj razli­
čitosti, drži JauG »esencijalističnima«. Gene­
rički entitet opstoji po njegovu sudu samo
povijesno, kao promjenljiv horizont* svojih
uzastopnih očitovanja. Tako je korjenita histo-
rizacija otvorila generičku supstancu tijekom
80-ih god. podjednako prema ideologijskoj,
116
političkoj, spolnoj i rasnoj perspektivi, i to u
raznim inačicama feminističke? marksističke*
i postkolonijalne* kritike. Usljed toga se malo-
pomalo nametnula analogija između genologij­
skih entiteta i institucija* — oboje, kao talo-
žine uigranih društvenih interakcija i uhoda­
nih praksi, prešutno ustrojavaju komunikacij­
sku orijentaciju svojih »korisnika« raspoređu­
jući i automatizirajući njezine vrijednosne na­
glaske.
11. Funkcionalna genologijska koncepcija mo­
tri tako svoje operativne jedinice poglavito u
svjetlu identifikacijskog učinka što ga one,
mimo svoje eventualne intencije? ostvaruju u
mreži odnosa kakve veće društveno-povijesne
cjeline. Za nju su žanrovi »makar neizravno
izrazom vladajućih slika svijeta ili prevladava­
jućih strukturacija smisla i zbilje« (H. Stein-
metz, Povijesno-strukturna rekurentnost kao
kriterij tekstnih žanrova i vrsta, 1983). Ona
nipošto ne polazi od toga da je generička
definicija zadana tekstom* kao što čini tipolo­
gija. To se pokazalo beskorisnim jer »izvedeni
tipovi tekstova i pripisivanje tekstova tipovi­
ma ne samo što izgledaju različito sa svakom
novom tipologijskom osnovicom, nego ih us­
pon novih medija i novih žanrovskih pojmova
redovito premašuje« (H. Hauptmeier, Tipolo­
gija ili klasifikacija!, 1987) Tekst se ionako
više ne doživljava homogenom cjelinom; M.
Bahtin i F. Jameson (Politično nesvjesno,
1981) ističu njegov hibridan, heterogen, iznu­
tra konfliktan značaj koji omogućuje različita,
pa i proturječna generička pridruživanja. N.
Armstrong (Žudnja i domaća pripovjedna pro­
za. Politička povijest romana, 1987) ustvrđuje:
»Unutarnja kompozicija nekog teksta nije ni­
šta više ili manje doli povijest njegova hrvanja
sa suprotnim oblicima za autoritet nadzora
nad semiozom. U tom smislu, nema unutraš­
njosti teksta nasuprot njegovoj izvanjskosti,
nema nikakve razlike između teksta i kontek­
sta...« U skladu s tim, A. Fowler (Vrste književ­
nosti, 1982) ustrojava genologijski model na
temelju vitgenštajnovskih »obiteljskih slično­
sti«. Generički entitet »tvori obitelj koje su
klanovi (septs) i individualni članovi povezani
na različite načine, a da sve ne moraju nužno

dijeliti nijednu jedinu zajedničku značajku«. L.
Daviš (Stvarne fikcije, 1983) definira roman*
kao pomičan diskurz* koji u složenom polju
uvjeta, pretpostavki i pravila neprestance pre­
uređuje i prilagođuje svoje žanrovske granice.
Klase kao »labavi obiteljski pojmovi« stvoreni
za pragmatičke ciljeve učvršćuju se tvrdom
jezgrom prototipnih članova koji među sobom
ostvaruju viši stupanj zajedništva. Osim toga,
na veze među članovima obitelji utječe njihov
svjestan ili nesvjestan odnos prema zajednič­
kom porijeklu koji također sputava otvorenost
prema alijansama s drugim obiteljima. (Fishe-
iov. D., Revizija odnosa genologije i obiteljske
sličnosti, 1991) Pa ipak, svaka žanrovska obi­
telj ulazi povijesno i situacijski varijabilnim
brojem svojih značajki u udruge s drugim
obiteljima.
12. No bez obzira na to koliko se složenom i
razvedenom prikazala mreža izazvanih odjeka
prepoznavanja u »cirkulacijskom polju druš­
tvene energije« (S. Greenblatt), ona se ipak
mora u jednoj zoni svoga nadotkivanja konač­
no zatvoriti kao cjelina da bi se moglo identifi­
cirati njezine »generatore«. To je neizbježno
stoga što se genologijska analiza u pravilu
očituje kao sastavni dio kakva obuhvatnijeg
književnokritičkog, kulturnopovijesnog, her-
meneutičkog ili književnopovijesnog postup­
ka; ona u pravilu nije svrha sebi samoj, već je
neka vrst pomoćnog sredstva. Stoga su se s
takvim zahtjevom generičke konstitucije ana­
litičkog predmeta suočile i novije književno-
znanstvene škole posredno ili neposredno iz­
građene na tečevinama Foucaultove analitike
diskurza: primjerice empirijska znanost o knji­
ževnosti* Bourdieuova povijest mentaliteta* i
novi historizam? U svima je njima uočljivo
nastojanje da se završna generička identifika­
cija predmeta oslobodi pristranosti proistekle
iz posebnih obilježja pozicije s koje se ta iden­
tifikacija provodi. Pretpostavka za takvu neu­
tralizaciju temeljne prosudbe jest razgovijetno
razdvajanje analitičkog predmeta od analitič­
kog motrišta, odnosno pomnjivo izvlačenje vla­
stita m otrišta iz utjecajne sfere predmeta —
sfere u koju se onda zauzvrat smještaju sva
ostala motrišta. U tome zazoru analitičara
GENOLOGIJA
pred mogućnosti da identificira svoj predmet u
stanju koje je na ovaj ili onaj način još pod
utjecajem toga predmeta, razabire se refleks
izložene Aristotelove definicije pripovjedne
književnosti kao maestralne izvedbe koja u
čitatelja/gledatelja izaziva omamljujući učinak
prepasti, učinak zbog kojeg on prihvaća jedino
čudesnu pripovjednu para-logiku istinitom.
Da bi izbjegle takvu »uvlačenju«, novije škole
teže toliko proširiti predmet svojeg prom atra­
nja da on u sebi obuhvati i sve raznolike
identifikacijske učinke književnog teksta: čita-
teljske, izdavačke, književnokritičke, herme-
neutičke, filozofijsko-estetičke i književno-
znanstvene, ali isto tako pravne, ekonomijske
i odgojne, jednom riječi cjelokupnu sistemsko-
institucijsku mrežu, koja se u razvedenoj druš-
tveno-kulturalnoj interakciji ispleće oko knji­
ževnosti. Kao izdiferencirani sklop praksi pisa­
nja, čitanja, odgoja, obradbe i tumačenja tek­
stova, ona se neprimjetno, a to znači vrlo
djelotvorno upisuje u prijem, razumijevanje i
ukupno vrednovanje književnosti. Stoga se
središnjim interesom analize više ne očituje
generička identifikacija o sebi, već što točniji
opis okolnosti u kojima do nje u danomu obliku
dolazi. Analiza dakle nastoji razložiti konkret­
ne uvjete mogućnosti dane identifikacije ili
prepoznavanja* odnosno cijeloga njihova sklo­
pa. Objelodanjivanje tih uvjeta upozorava po­
najprije na zainteresiranost svih identifikacija
uronjenih u polje »zaraćenih snaga označa­
vanja«. No ono jednako tako, iako znatno
skrivenije, ističe nezainteresiranost one snage
koja rekonstruira naponsko polje identifikaci­
ja — kao klasični humanističko-znanstveni
ideal neutralnog opisa? U tom smislu V. Kahn
(1990) uočava da istu onu »nezainteresiranost
koju osporava kulturalnim činjenicama« novi
historizam »prisvaja za samog sebe time što
zauzima kritički odmak. (...) Tako on reprodu­
cira na moderan način konstitutivni paradoks
humanizma, interes za nezainteresiranost.«
-» generičko pamćenje, modus, poetika, povijest
književnosti, žanr
GENOTEKST => TEKST
117
GLAS
GLAS
(f. voix, e. voice, nj. Stimme)
1. U svojoj kritici klasičnih tipologija pripovje­
dačkog gledišta* G. Genette (1972) razlikuje g.
od modusa* tako što g. povezuje s pripovjeda-
čevim govorom? a modus s njegovim gleda­
njem. G. tako postaje instancom komunikaci­
je? a modus instancom fokalizacije? pri čemu
je Genetteov interes, i u skladu s time njegov
pojam diskurza? usmjeren prije svega na foka-
lizaciju, tj. na odnos pripovjedača* prema liko­
vima? Iako je dakle pažljivo razdvojio g. od
gledišta, Genette nije dalje razrađivao njegove
aspekte: pripovjedačev odnos prema naslovlje-
niku pripovijedanja (v. čitatelj!) i pripovjedače-
vu autokarakterizaciju procesom iskazivanja.
Zasluge za razradbu tih dimenzija pripadaju S.
S. Lanser (Pripovjedni čin. Gledište u umjet­
ničkoj pripovjednoj prozi, 1981) koja pritom
stečevine francuske naratologije* korigira i
obogaćuje anglo-američkim point-of-vieui-
criticism te teorijom govornog čina* i femini­
stičkom kritikom? Polazeći od teze da je i
»pripovjedač osobnost stvorena tekstom«,
Lanserova se zauzima za to da se preko »ver­
balnih pokazatelja« njegove iskazivačke djelat­
nosti — ideologijskih, statusnih, dobnih, spol­
nih — rekonstruira nesvjesno enkodiran au­
torski svjetonazor. Ona prepoznaje u tom svo­
đenju teksta na čin ljudske osobnosti dugo
traženi most između poetike* i retorike?
2. U istom smjeru i otprilike u isto vrijeme
kada i interes za pripovjedačev g., u anglo­
američkoj se kritici razvija i interes za figura­
ciju lirskoga g. Smjerodajna je u tom smislu
bila ponajprije teorija B. H. Smith (Na rubovi­
ma diskurza, 1978) o lirskom iskazu* kao o
oponašanju* kakva »osobnoga govornog iska­
za« odn. o fikcionalnom modeliranju odnosa
koji se uspostavljaju u takvome stvarnom iska­
zu. Po američkoj bi teoretičarki zadaća inter­
preta bila »da razumije vrstu situacije koja bi
mogla navesti čovjeka da osjeća i govori tako«
kao što čini u lirskoj pjesmi. »Fenomenalizacija
lirskog g.« preko aspekata tona, stava i okolno­
sti nadaje se kao jedini ispravan put da se dopre
do pravog značenja* pjesme. Samo takva kon-
kretizacija? naime, koja podrazumijeva postu­
118
pno odstranjivanje figuralne i označiteljske
dimenzije lirike, vodi čitatelja* prema punoj
prisutnosti označenog* kao idealu svake her-
meneutike*
3. Pripisivanju pripovjedačkog i lirskog g.
»ljudskoj osobnosti« suprotstavili su se post-
strukturalistički kritičari. (P. de Man, J. Cul­
ler, 1981ff) »Teorija stvara poteškoće u opho­
đenju kako s liricima kojih g. nije individuali­
ziran, kao u songovima, tako i s poemama u
bardskoj tradiciji kojih apostrofe... ne spadaju
u prepoznatljiv stav, prisan ton prečutog govo­
ra«. Kao figure g. lišene značenjske referencije,
apostrofe* se odupiru svođenju pjesme na oso­
ban iskaz. Isto to čine brojne lirske pjesme
nastale u tradiciji tepanja, gonetanja i črčka-
nja. (J. Culler, Promjene u proučavanju lirike,
1985) Podjednako tako ni velik dio prozne
književnosti ne bavi se dočaravanjem pripovje­
dačeve osobnosti pa se ustrajanje na strategiji
antropomorfizacije može prepoznati »ne kao
analitička perspektiva na fikciju, već kao dio
procesa fikcionalizacije«. Dakle, nadoveziva-
nje detalja pripovjedačeva ponašanja i osmi­
šljavanje njegovih poteza posluje i dalje u
području fikcije* umjesto izvan njega kao što
tvrdi. (J. Culler, Problemi u teoriji pripovjedne
proze, 1988)
4. U tim se kritikama razabire odjek dekon-
strukcijske strategije francuskog filozofa J.
Derridaa koji je jedno od uporišta europske
»metafizike prisutnosti« pronašao upravo u
Husserlovu fenomenologijskom pojmu g. (Glas
i fenomen, 1967) Husserl pretpostavlja g. (živi
govor) slovu (pismu) zbog toga što se on prima
u istom vremenoprostoru u kojemu se izriče
tako da bi značenjska intencija* navodno ne­
posredno prelazila u svoje ispunjenje. Derrida
je tome suprotstavio svoju koncepciju prvobit-
nosti (pra)pisanja* koje u jezik* konstitutivno
ugrađuje pomak, odgodu i razliku?
5. Iako je operirao pojmom g., ruski teoretičar
M. M. Bahtin (1928ff) kao da je unaprijed
uračunao Derridaove primjedbe te ga je u
svojim ključnim pojmovima dvoglasne riječi,
polifonije* i raznorječja* decentrirao odn.
snabdio raznosmjernim vektorima. Bahtin is­
tiče da se svaka riječ, a napose ona roma-

neskna, odlikuje »pridruženim značenjskim
smjernicama« koje su heterogene i konfliktne.
Zbog toga se bitno dijaloškog smještaja nikad
ne mogu jednoznačno pripisati jednome nosi­
telju g.
-» gledište, govor, iskaz, polifonija, raznorječje
GLEDIŠTE
e. point of view, f. point de vue, nj. Blickpunkt)
Pojam kojim se u teoriji proze od kraja 19. st.
0. L. Ludwig, 1891) označuje pripovjedačev
odnos prema instancama prikazanog svijeta
dijegetičnog univerzuma); alternativno su se
u tom značenju rabili i pojmovi motrišta, oči-
šta, perspektive, situacije? pozicije, stajališta,
točke gledanja. U širem smislu pokriva odnos
instanci čina* iskazivanja prema instancama
iskaza? Naratologijska je paradigma zamijeni­
la te pojmove zbog njihove nedostatne određe­
nosti, sinkretičnog značaja i odviše izraženih
vizualnih konotacija pojmom fokalizacije* (G.
Genette, 1972).
1. U početku je razmatranje g. bilo uključeno
u nadređene opreke između modusa* i preko
toga povezano s vrednovanjem književnih dje­
la? Jedna od takvih dominantnih opreka* je
kazivanje*/prikazivanje* (telling!showing) ko­
ja znakovito doživljuje različito vrijednosno
zaposjedanje u njemačkoj teoriji proze 1891.
god. (0. Ludwig) i u američkoj teoriji proze
1921. god. (P. Lubbock). ZaLudwigaje kaziva­
nje pripovijedanje* u pravom smislu, dok Lub­
bock, odgojen u tradiciji romana H. Jamesa,
preferira »scensko prikazivanje«. No obje su te
kategorije pomiješane u spomenutih teoretiča­
ra i njihovih brojnih nasljednika — npr. K.
Friedemann, W. Kaysera, F. Stanzela u nje­
mačkoj tradiciji, N. Friedmanna, W. Bootha, B.
Romberga (iako Šveda) u engleskoj tradiciji, G.
Blina, J. Pouillona, Tz. Todorova u francuskoj
tradiciji, B. Uspenskog u ruskoj tradiciji — s
vrijednostima članova drugih opreka koje po­
bliže definiraju pripovjedačevo g. kao što su:
prvo/treće lice, sudionik/svjedok zbivanja, sve-
znanje/neznanje, (prostorna, vremenska, inte­
lektualna, moralna, afektivna) udaljenost/bli-
skost prema liku? samorefleksija/nereflektira-
nost, autor*/pripoyjedač* itd.
GLEDIŠTE
2. G. Genette je (1972) pokušao razriješiti tu
zbrku raznovrsnih mjerila uvođenjem pojma
dijegetičnog univerzuma (diegese) prvog, dru­
gog, trećeg itd. stupnja, kao i pojma dijegetič-
nih razina? Pritom on razlikuje u n u ta rd ije -
g etičn e pripovjedače koji pripadaju prim ar­
nom dijegetičnom univerzumu, m etadijege-
tič n e pripovjedače kao sastavne dijelove pri­
povijesti uklopljenih u primarni dijegetični
univerzum te izv an d ijeg etičn e pripovjedače
koji ne pripadaju nijednom univerzumu. Gle­
de uloge* pak koju igraju u danome univerzu­
mu, pripovjedači mogu biti h o m odijegetični
ako mu pripadaju kao likovi i h etero d ijeg e-
tič n i ako mu kao takvi ne pripadaju. Dakako
da pripadnost različitim univerzumima i razi­
nama utječe na stupanj vjerodostojnosti in­
stance u očima recipijenta i samim tim na
uspostavljanje njihove hijerarhije (v. ovjerov-
ljavanje*).
3. Drugi je prijedlog za razvrstavanje različitih
aspekata g. ponudila S. S. Lanser (1981). Ona
rezervira klasični pojam g. — preimenujući ga
u stajalište (stance) — za samo jednu dimenzi­
ju ukupne pripovjedačeve legitimacije u tek­
stu, pridružujući joj odnos pripovjedača prema
različitim aspektima čitatelja* (kontakt) te od­
nos pripovjedača prema sebi samome (status)
kao druge dvije ravnopravne dimenzije. Time
se uvažava analitički uvid da u suvremenoj
prozi te dvije dimenzije dospijevaju u prvi plan
potiskujući prikazivačku dimenziju u status
puke »isprike« zbog čega se pristup preko g.
pokazuje neprimjerenim. Važnije su tehnike
ovjerovljavanja čina pripovijedanja koje pone­
kad posve odvraćaju pozornost s ispripovijeda­
nog svijeta. Da bi se odgovorilo na pitanje što
dopušta pripovjedaču da u svom odnosu prema
čitatelju nesmetano krši komunikacijska nače­
la koja vrijede izvan književnosti, analitička se
pažnja mora premjestiti na zaštićenost njegove
situacije i njegov status. (M. L. Pratt, Prema
teoriji književnog diskurza kao govornog čina,
1977) To je ono što problematiku g. ostavlja
(privremeno) na ugaru.
- * dijegeza, fokalizacija, glas, modus, pripovjedač
119
GOVOR

GOVOR korisnika kao nesvjesno mentalno spremište

(f. parole, e. speech, nj. Rede) svojih znakova, dok je g. individualno, kon­
Pojam g. pojavljuje se u suvremenoj teoriji u kretno i djelatno očitovanje toga sustava. Sto­
nekoliko disparatnih, međusobno vrlo labavo ga jedino jezik podliježe lingvističkom prouča­
povezanih značenja. vanju. Glasovita završna rečenica T ečaja —
1. U tradicionalnoj teoriji proze ili lirike česte koja je poslije doduše bila pripisana redaktori­
su sintagme poput »g. pripovjedača«, »karak- ma umjesto autoru — kazuje da je »jedini i
terizacija govorom«, »prodor svakodnevnog g. pravi predmet lingvistike jezik promatran po
u lirski izričaj«, »govorna intonacija stiha«, sebi i za sebe«. Ali de Saussure ipak razdvaja
»govorna kadenca« i si. U njima pojam stječe jezik kao predmet lingvistike na dva konstitu­
konotacije »individualnog, neobvezatnog, slo­ tivna aspekta — sinkroniju* i dijakroniju* —
bodnog, običnog, vulgarnog« koje se u pravilu čime implicitno priznaje daje aktualni sustav
suprotstavljaju »autentično književnim« kva­ razlikovnih odnosa samo kanoniziram plod
litetama »standardnog, formalnog, probranog, protekle govorne prakse. Povijest dakle nije iz
otmjenog« i tako prave stvaralački otklon* od njega isključena, već je jedino stavljena u funk­
tradicionalnog prema modernome književnom ciju sadašnjeg stanja. To je ono što mimo
izrazu. Taj se potonji, navodno, više od onoga Saussureova htijenja, jer on sinkronijskom
prvoga služi govorom kao socijalno, kultural­ stanju hoće pripisati zakonodavnu snagu, uno­
no, ideologijski i još kojekako obilježenom je­ si neodlučnost u hijerarhijski odnos između
zičnom porabom, unoseći tako u književnost* jezika i g. Naime, u pojedinim slučajevima
»mulj svakodnevne kontingencije« i time pre­ govornih očitovanja povijesna se popudbina
mošćujući jaz između »jalove« književnosti i znaka* može u svijesti govornika, preko para­
»životne« stvarnosti. digm atskih (asocijativnih) lanaca, pokazati
2. Ruski su formalisti suprotstavili izloženoj aktivnijom u ustrojavanju značenja* toga zna­
mimetičkoj koncepciji g. zrcalno izvrnutu za­ ka nego sintagmatički sustav razlikovnih od­
misao o pjesničkoj upotrebi g. Po njima (J. nosa u koje je on doveden. Hoće li se to
Tynjanov) uvlačenje »govornog niza« u »sti- dogoditi, ovisi o pokretanju analogijske projek­
hovni niz*« samo služi isticanju samosvojne cije pojedinačne sposobnosti jezičnog djelova­
književne forme* potonjeg, koja se sada, ispu­ nja (faculte de langage) — a odatle proistječe
njena novim sadržajem* razgovjetnije ocrtava relativna samostalnost g. u odnosu na jezik.
i prepoznaje. Tako približavanje poezije g. nije Tako g. ostaje aktivnim u jeziku ne samo u
za njih poništavanje već upravo reanimacija obliku dijakronije upisane u njegovu sinkroni­
literarnosti postupkom* očuđavanja? Bez ta­ ju, već i u obliku paradigm atskih odnosa
kve reanimacije književnom jeziku prijeti oko- upisanih u njegove sintagmatičke odnose. Sto­
štavanje (automatizacija*) tehnika i sredstava. ga se ne može, kao obično, držati samo vanj­
No i mimetička i antimimetička koncepcija skom granicom jezika, već se mora motriti i
prešutno polaze od apriorne oprečnosti knji­ kao njegov unutarnji, sastavni dio.
ževnosti i g., a ona je daleko od toga da bude 4. G. je jedan od aspekata ukupnog ponašanja
samorazumljiva. lika* koje pripovjedač* može prikazati na ra­
3. Čini se da na toj prešutnoj pretpostavci, koja zličite načine: izravno (mimetično) i posredno
g. pripisuje nekakvu neulovljivost i amorfnost (dijegetično) da bi time utjecao na čitateljevu
što je najprije treba »ukrotiti«, počiva i glaso­ percepciju i vrednovanje lika. Izravno prikazi­
vita de Saussureova opreka jezika* i g. Jezik vanje posljeduje u p ra v n im g. kojim lik, napo­
(langue) i g. (parole) su za Saussurea konstitu­ se ako je njegov nastup pripremljen odgovara­
tivni aspekti jezične djelatnosti (langage), i to jućim uvodom, karakterizira sam sebe (pri
jezik kao objekt lingvistike, a g. kao njezin čemu ne valja zaboravljati daje i taj g., dakako,
subjekt? Jezik je naime apstraktan sustav* sročio pripovjedač odn. autor* što znači da je
razlikovnih odnosa što ga oblikuje zajednica već i on barem »dvoglasan«). No lik može

120

svojim »postvarenim« upravnim g., tj. u sluča­
ju kada se pojavljuje kao skriveni glasnogovor­
nik pripovjedača, karakterizirati svojim sadr­
žajem i pripovjedačeve nazore. Upravni g. jed­
nog lika može u sebi, povrh toga, sadržavati
manje ili više aktivan odnos citiranja, parodi­
ranja, ironiziranja, preduhitravanja, ograđiva­
nja prema govoru drugog lika i time profilirati
»unutarnju arhitekturu« dijegetičnog univer­
zuma? Tu je metalingvističnu, dijalogičnu kva­
litetu romanesknoga g. posebno inovativno
istraživao M. M. Bahtin u polifonijskoj struk­
turi romana F. Rabelaisa i F. M. Dostojevskog.
5. Analitički su zanimljiviji i pojavno raznovr­
sniji oblici n e u p ra v n o g g. Njime pripovjedač
može, s pomoću stilizacije, podržavati nazore
lika, ili pak, s pomoću parodije, ironije, unu­
tarnje polemike ili pogleda sa strane izraziti
svoje neslaganje i suprotstavljanje. Bahtinova
se analiza kreće spektrom kojega je krajnji pol
potpuno osamostaljivanje g. lika u odnosu na
pripovjedačev g. te uvođenje njihove vrijedno­
sne ravnopravnosti kakvu Bahtin vjeruje da
razabire u polifonijskoj strukturi romana F.
Dostojevskog. (To je mišljenje kao utopijsko
poslije argumentirano osporavao R. Wellek,
iako je utopiju već bila zdušno preuzela femi­
nistička kritika* povezujući je sa ženskim pi­
sanjem?) Na tom spektru poseban položaj zau­
zima slo b o d an n e u p ra v n i g. (f. style indirect
libre, e. free indirect speech/style, nj. Erlebte
Rede) svojim zamućivanjem granice između
dvaju g. Premda glas* naime nedvosmisleno
pripada pripovjedaču, svijest iz koje taj izvodi
svoje opažaje, dojmove, emocije i sudove — a
oni izravno utječu na strukturaciju g. — pripa­
da liku. Tako se u jednom g. nerazmrsivo
prepleću dvije sfere nadležnosti i time dva
različito oblikovana svijeta vrijednosti koji
oponiraju jedan drugome. U njemu se, štoviše,
mogu u malom prostoru rečenice sučeliti i dvije
gramatički nepomirljive vremenske perspekti­
ve, kao npr. u paradoksalnom iskazu »Došao je
sutra« kojemu samo romaneskni kontekst mo­
že podariti stanovitu prihvatljivost. Jedino je
naime u njemu moguće hitro pretapanje per­
spektive pripovijedanja u motrište ispripovije­
danog zbivanja i obrnuto.
GOVOR
6. Ali tu je mogućnost otvorio zapravo tek
moderni roman svojom kompleksnom struktu­
rom. Najraniju svjesnu uporabu slobodnog
neupravnog g. zatječemo u engleske spisatelji­
ce J. Austen početkom 19. st., zatim obilato u
viktorijanskih romanopisaca, u francuskoj
književnosti u G. Flauberta, a u njemačkoj po
prvi put tek u T. Manna. Pojava te istančane
tehnike svjedoči o težnji autora da izvuku svoje
pripovjedače* iz položaja posrednika između
likova* i čitatelja* i učine ih što manje primjet­
nima u njihovoj djelatnosti. Upravo to povla­
čenje pripovjedne situacije* iz priče* — odno­
sno sadašnjosti iz prošlosti — ponukalo je npr.
K. Hamburger (Logika književnosti, 1957) i H.
Weinricha (Glagolsko vrijeme. Pripovijedani i
komentirani svijet, 1964) da proglase prošla
glagolska vremena »zaštitnim znakom« pripo­
vjedne fikcije? njezinim prirodnim modusom?
Ta teza ipak vrijedi samo za povijesno, a i
drukčije ograničen korpus tekstova u kojima je
pripovjedni čin potisnut u pozadinu. Znakovito
je, isto tako, da se već u djelima V. Woolf ili J.
Joycea slobodan neupravni g. pretvara iz sred­
stva za ovjerodostojavanje priče u sredstvo
trivijalizacije, ironizacije i parodizacije. »Zara-
žavanje« (L. Spitzer, 1923) ili »bojenje« (G.
Hough, 1970) pripovjedačeva govora govorom
ili misli lika nije više toliko u funkciji dočara-
vanja svijesti potonjeg koliko u funkciji poko-
lebavanja i potkopavanja svih informacija po
sili nužde ponuđenih čitatelju, s namjerom da
mu se naposljetku izmakne svako pouzdano
orijentacijsko uporište u dijegetičnom univer­
zumu? Nakon toga slobodan neupravni g. pot­
puno nestaje iz romana. (Ch. Brooke-Rose, III
Locutions /Nezdravi iskazi/, 1990)
7. Zanimljivo je da otprilike u isto vrijeme kada
nestaje iz pripovjedačke prakse, taj fenomen
počinje buditi teorijski interes. Laćaju ga se
anglisti, romanisti, germanisti i rasisti prvih
desetljeća 20. st., dakle filolozi koji još ne
priznaju podjelu na jezičnu i književnu zna­
nost. Otkako je rasprava ponovno oživjela s
Logikom književnosti K. Hamburger (1957),
književni su znanstvenici nastojali svojim sin­
tetičnim načinom pristupa tom problemu u
širem sklopu odnosa pripovjedača i lika poka­
121
GRAMATIKA
zati nadmoć nad »jalovom« lingvističkom kon­
centracijom na izoliranu rečenicu. Američka
se lingvistica A. Banfield okomila međutim
svojom zapaženom knjigom Neizgovorive reče­
nice (1982) na klasičnu književnoznanstvenu
tezu o »dvoglasju« slobodnog neupravnog g.
(R. Pascal, Dvojni glas, 1977) Ona je ustvrdila
da su prikazani g. i misao (represented spe-
ech/thought), kako ona zove taj fenomen, sa­
stavni dio tzv. pripovjednih rečenica koje su
potpuno lišene pripovjedačeve nazočnosti. U
njima nitko ništa nikome ne želi priopćiti (tzv.
non-reportive style), nema odnosa ja i ti, nema
deikse? nema ni prezenta niti futura te je
komunikacijski model jednostavno neprimjen-
ljiv. Te se rečenice ne mogu izgovoriti u komu­
nikaciji jer je jedini njihov cilj prikazivanje*:
bilo radnji, pokreta, izraza, predmeta ili krajo­
lika kao u pripovjednim rečenicama ili pak
prikazivanje subjektivnosti kao u onom njiho­
vom segmentu koji Banfield naziva represen­
ted speech/ thought. U svakom slučaju, jedna
rečenica može izražavati samo jedno ja. Tamo
gdje književni znanstvenici ustraju da se u
jednoj rečenici smjenjuje gledište pripovjedača
i gledište lika (kao u spomenutom primjeru
Došaoje sutra), A. Banfield tvrdi daje posrijedi
prelazak iz nerefleksivne u refleksivnu svijest
ili pak iz misli u govor odnosno obnuto, jer
nema nikakva gramatičkog dokaza da se radi
o pripovjedaču. Pripovjedač kao glas postoji po
njoj samo u tekstovima pripovijedanim iz pr­
vog lica. Njezina radikalna argumentacija zor­
no pokazuje rezultate tvrdokornog nastojanja
moderne i postmoderne pripovjedne fikcije* da
izbriše iz svoga iskaza raspoznatljivu odgovor­
nu instancu.
- * glas, jezik, kazivanje, prikazivanje, usmenost
GRAMATIKA
(f. grammaire, e. grammar, nj. Grammatik)
Obično se tim pojmom podrazumijeva opis
načina postojanja i djelovanja jedinica* kakva
prirodnog jezika* pri čemu te jedinice mogu
varirati od glasova preko riječi do rečenice.
Polazeći od pretpostavke da književni tekstovi
funkcioniraju kao rečenice, strukturalisti su
potkraj 60-ih i početkom 70-ih god. primjenji­
122
vali taj pojam kao opću oznaku za svoje analize
poetskih i proznih tekstova. Tako R. Jakobson
još 1961. god. objavljuje Poeziju gramatike i
gramatiku poezije, Tz. Todorov 1969. god.
Gramatiku D ekam erona, A. J. Greimas Ele­
mente narativne gramatike 1970. god., T. van
Dijk 1972. god. Neke aspekte gramatike teksta,
a G. Prince 1973. god. Gramatiku priče.
1. Jakobsonova koncepcija počiva na prednosti
gramatičke (tj. sintaktičke) nad semantičkom
dimenzijom jezika. G. je »okosnica i muskula­
tura« jezika kao što je geometrija »divna nuž­
nost« slikarstva. Obje naime djeluju jednako
nesvjesno i jednako neumoljivo u konstituciji
verbalnog i vizualnog značenja? G. propisuje
kako valja »kombinirati« jezične jedinice, a
budući da se u određenom prirodnom jeziku
određene gramatičke vrste mogu kombinirati
samo na određene načine — to utječe na
oblikovanje njihova značenjskog polja? Ali gra­
matička pripadnost riječi ostaje u svakodnev­
noj govornoj uporabi najčešće nereflektiranom
i izlazi na vidjelo tek u pjesništvu. Poezija
naime po Jakobsonovu mišljenju potiskuje iz
asocijativno uhodanih odnosa među riječima
načelo bliskosti* (contiguity) i uvodi načelo
sličnosti* (equivalence) razvidno u brojnim
paralelizmima poetske strukture. Tako jezik
stječe kvalitetu literarnosti činom zrcaljenja
svojih jedinica — a to Jakobsonu znači: svoje
gramatičke »okosnice« — u svijesti čitatelja?
Tek preko te okosnice, tj. čvrstom relacionira-
nosti svojih jedinica, ostvaruje on onda svoje
značenje.
2. Izložena je koncepcija ponukala neke teore­
tičare da potraže dubinsku strukturu koja
odgovara za konstituciju značenja u književ­
nim pripovjednim tekstovima. Tz. Todorov
npr. razabire u tome osnovnu zadaću poetike*
jer bi ona takvim objasnidbeno-deskriptivnim
pristupom, za razliku od »projektivne kritike«
(biografične, sociologijske, psihoanalitičke? fe-
nomenologijske? arhetipske itd.), zadržala
znanstveni status. Nasuprot interpretaciji*
koja se udubljuje u značenje književnog teksta,
poetika jedino popisuje gramatičke uvjete mo­
gućnosti toga značenja i time zapravo opisuje
samo ono što tekst čini specifično književnim.

Na jednoj takvoj inventuri književnih katego­
rija i njihovih odnosa gradi se i Princeova »g.
priče«. Prince prepoznaje u priči tri vrste
sastavnica: statične, dinamične i spojne. Priča
u svojoj dubinskoj strukturi počinje stanjem, s
pomoću vremenskog spoja nastavlja se rad­
njom* da bi se zatim s pomoću vremenskog i
uzročnog spoja opet završila stanjem. Npr.
»Bio je sretan, potom je sreo ženu, a onda je
zbog toga bio nesretan«. Iako ta g. izrijekom
teži jednostavnosti i univerzalnoj primjenljivo­
sti, provjera je pokazala da ni jedan od ta dva
svoja temeljna zahtjeva ne ispunjava.
3. Poteškoće koje izviru iz takvih istraživanja
dubinske g. teksta, naime, povezane su s nji­
hovim neupitnim preuzimanjem de Saussu-
reove distinkcije jezika* i govora* odnosno
Hjelmslevove distinkcije sustava* i procesa. U
obje te distinkcije prvi, socijalno ovjereni čla­
novi sadrže ograničen broj elemenata koji bi
trebali omogućiti neograničen (ili barem go­
lem) broj kombinacija i time objasniti pojavnu
raznolikost individualnih očitovanja. Ali soci­
jalna ovjera, koja se zbiva izvan dosega pojedi­
naca, unosi u analizu* nepredvidljivu dimen­
ziju povijesti* jer je moguće da analitičar iz
golema mnoštva predložaka nesvjesno izdvaja
upravo onu dubinsku strukturu* koju je ovje­
rilo njegovo društvo i koja u drukčije povijesno
situiranim zajednicama nije bila nosilac lite-
ramosti. U tom slučaju g. izlučena lingvistič­
kim postupkom ne bi bila jednako relevantna
za sva diskurzivna očitovanja.
4. To je ponukalo A. J. Greimasa da dubinsku
g. razumije na drugi način, naime oslonom na
razliku između kompetencije* i performancije
uvedenu u transformacijsko-generativnoj g.
N. Chomskog. U tradiciji američke lingvistike
utemeljenoj L. Bloomfieldom, Chomsky ne po­
istovjećuje svoju distinkciju s oprekom dru-
štveno/individualno, već oba njezina člana
smješta u individualnu sferu. To mu dopušta
da kompetenciju izvede iz racionalne kategori­
je logike umjesto iz empirijske kategorije druš­
tva i da se time postavi na persovsku umjesto
na sosirovsku crtu semiotičkog razmišljanja.
Greimas preuzima to rješenje jer ako je ele­
GRAMATOLOGIJA
m entarna struktura logičkog, a ne društvenog
podrijetla, tada ona pripada zaključivanju um­
jesto tekstovima što znači da može postaviti
zahtjev za univerzalnosti bez ograničenja. I
doista, Greimasov semiotički četverokut* kao
elementarna struktura značenja ima translin-
gvističku ambiciju da objasni svekoliku čovje­
kovu tvorbu značenja kao pretvaranje sustava
semičkih čestica u semiotički proces. Povrh
toga, za razliku od Chomskoga koji performan-
ciju ostavlja izvan nadležnosti lingvistike, Gre-
imasova semiotika* svojom koncentracijom na
transformacijske smjernice umjesto na čvrstu
strukturu nadilazi opreku između rečenične i
diskurzne, formalne i sadržajne, sustavne i
procesualne lingvistike. Njegova se g. očituje
kao premetljiva konfiguracija obilježja* akta-
nata* i funkcija? Takvom svojom razvedenosti
i gipkosti ona anticipira svaki mogući proces
sintagmatičnog ulančavanja, i to čak do te
mjere da dodjeljuje mjesto ne samo subjektu
iskazat već i subjektu iskazivanja. Nezaustav­
ljivo zaposjedanje subjektnih položaja »iznutra
prema van«, promotri li se u krajnjemu izvodu,
očito pobija subjekt kao klasično metafizičko
uporište te zacrtava ambiciozan projekt jedne
alternativne antropologije. Razumije se da
ona, već samom ambicijom da se uobliči kao
(zrcalno izvrnuta) antropologija, ne može biti
nesporna.
-» jezik, kompetencija, poetika, priča, struktura
GRAMATOLOGIJA
(f. grammatologie, e. grammatology, nj. Gram-
matologie)
Termin je skovao francuski filozof J. Derrida
u istoimenoj knjizi (1967). Označava »znanost
0 slovima ili pisanju« koja se više ne pokorava
metafizičkom privilegiranju glasa* nad slovom
karakterističnom za logocentrizam? Derrida
proširuje pojam pisanja* na sustav razlikovnih
obilježja koji je u osnovi svekolikog značenja*
1 označavanja* pa stoga (kao prapisanje) pret­
hodi i govoru?
-» dekonstrukcija, diseminacija, logocentrizam, pi­
sanje
123
 H
HABITUS
(f. habitus)
Pojam koji je suvremeni francuski sociolog P.
Bourdieu preuzeo od teoretičara umjetnosti E.
Panofskog te ga, u analogiji s pojmom genera­
tivne gramatike* N. Chomskog, definirao kao
»sustav pounutrenih obrazaca koji omogućuju
jednoj kulturi da proizvede sve — i samo te —
svoje misli, opažaje i radnje« (1967). U Nacrtu
za jednu teoriju prakse (1972) definicija se
donekle preinačuje te se h. poima kao »sustav
trajnih, prenosivih dispozicija, strukturiranih
struktura* predodređenih da funkcioniraju
kao strukturirajuće strukture, tj. kao načela
stvaranja i strukturiranja praksi i predodžbi...
(P)rakse proizvedene habitusoiA jesu načelo
generiranja strategija koje osposobljuju djelat­
nike da se nose s nepredvidljivim i vazda
promjenljivim situacijama.« Tako određen, po­
jam h. posreduje s jedne strane između sfera
kolektivnog i individualnog, a s druge strane
npr. između područja umjetnosti, znanosti i
politike, koja u okviru razdoblja često pokazu­
ju »strukturne afinitete« (Bourdieu govori i o
homologijama* i korespondencijama). On je
također vrlo prikladan za povezivanje umjet­
ničkih obrazaca sa širim kulturalnim obrasci­
ma tumačenja i vrednovanja, što se obično
pokazuje korisnim u književnopovijesnim sin­
tezama.
Iako je već na prvi pogled uočljiva srodnost
Bourdieuova pojma h. s pojmom mentaliteta*
kao ansambla attitudes mentales, svojstvenog
francuskoj duhovnoj povijesti? valja primijetiti
da Bourdieu u njega unosi oštru klasnu dife­
rencijaciju koja je, kao što se zna, M. Blochu i
124
L. Febvreu bila odbojna. Strukturaciju h. u
jednom društvu, naime, provode po Bourdieuu
u pravilu nositelji »kulturalnog kapitala«, a to
znači umjetnici i intelektualci koji su opet
materijalno ovisni o nositeljima ekonomskog
kapitala. Na temelju takve dugotrajne i postu­
pne strukturacije koja postaje neprimjetnom,
jer ulazi malone u tjelesnu naviku, povlače se
onda razlike između dobre i loše, visoke i niske,
prave i masovne umjetnosti, dokumenta i fik­
cije? usvaja se odgovarajući »životni stil« razvi­
dan u nastupu, odijevanju, gestici i mimici,
stabiliziraju se i reproduciraju načini ponaša­
nja, razgraničuju se znakovni prostori društve­
ne prakse — jednom riječi, iscrtava se ukupna
karta vrijednosti jedne kulture, njezina napon­
ska polja* moći* i njezina polja intelektualnih
uloga?
-» generičko pamćenje, kompetencija, mentalitet,
polje, uloga
HEGEMONIJA
(e. hegemony, nj. Hegemonie)
Nenasilan način vladanja potčinjenim klasa­
ma u kapitalizmu koji podrazumijeva kompro­
mise radi pacifikacije i integracije otpora. Riječ
je o tome da se društvenom životu nametne
stanovito opće usmjerenje infiltracijom navi­
ka, načina mišljenja i djelovanja, morala. Po­
jam je u Zatvorskim bilježnicama (1929-35)
razradio talijanski marksist A. Gramsci. H. se
ustanovljuje i održava na intelektualnoj, kul­
turalnoj i ideologijskoj razini* različitim insti­
tucijama koje provode uvjeravanje i usuglaša­
vanje masa pod geslom ’zajedničkog dobra’. I
književnost* s cjelokupnim svojim »servisnim

pogonom« spada među takve institucije? U njoj
se hegemonijski učinci* polučuju prije svega
ustanovljavanjem kanona* i promicanjem od­
ređenih načina čitanja* i primjene. Ali kao što
određeni načini pisanja i interpretacije* knji­
ževnih djela* podržavaju h. klase na vlasti,
tako je drugi načini mogu potkopati. Razvija­
jući taj aspekt pojma, britanski je marksist R.
Williams (Marksizam i književnost, 1977) uo­
čio da svaki hegemonijski poredak sadrži u sebi
htio-ne htio preživjele (residual) i nastajuće
(emergent) prakse? pri čemu se potonje iskazu­
ju kristalizacijskim jezgrama protuhegemoni-
je. Moderni su mislioci (T. W. Adorno, M.
Foucault), međutim, bili skloniji apokaliptič-
nim vizijama h. u društvu koje ima na raspo­
laganju odgoj i obrazovanje, vojnu i zdravstve­
nu skrb, sindikate, masovne medije i zabavu
da bi ostvarilo »kapilarnu kontrolu«. Pojam h.
rabio se 80-ih god. i za obilježavanje odnosa
muške prema ženskoj kulturi u feminističkoj
kritici* ili Zapada prema Istoku u postkoloni-
jalnoj kritici?
-» drugi, ideologija, institucija, moć
HERMENEUTIKA
(nj. Hermeneutik, e. hermeneutics, r. germe-
nevtika)
Istodobno umijeće i teorija interpretacije? Ter­
min vuče porijeklo iz grčkoga hermeneuein:
prevesti nešto nerazumljivo u razumljiv jezik*
ili izraz? a povezan je s bogom Hermesom koji
tumači smrtnicima zagonetne poruke s Olim­
pa. Pretpostavka je nastanka h. odmak sadaš­
njosti od ključnih pisanih svjedočanstava proš­
losti, osjećaj da su se ona otuđila pa ih sad treba
izlagati i tumačiti. Odmak je tako poticaj spo­
znajnoj djelatnosti. No on joj je i prepreka jer
se tumačenje — kao što se još Sokrat rugao
rapsodima — ne može osloboditi položaja za-
kasnjelosti i naknadnosti. Taj ga pak položaj
izvrgava stalnoj pogibelji da se izlaganje teksta
pretvori u ulaganje vlastitih projekcija. Nije
dakle neobično što u pozadini hermeneutičkih
rasprava najčešće razabiremo pitanje je li ta
pogibelj nedostatak vrijedan dokidanja ili
prednost vrijedna iskorištavanja. »Gdje prebi­
HERMENEUTIKA
va opasnost« — pjevao je naime Holderlin —
»raste i ono spasonosno.«
1. Novija povijest h. započinje njemačkim teo­
logom F. Schleiermacherom. On je usmjerio
hermeneutičku refleksiju na individualan stil*
autora* i time h. podario status umijeća, dapa­
če umjetnosti interpretacije* (»Das Auslegen
ist Kunst.«). Dotad se ona često iscrpljivala u
biologijskoj egzegezi pojedinih važnih mjesta,
nekoj vrsti permanentnog komentara* (com-
mentarius perpetuus). Schleiermacher postav­
lja teorem hermeneutičkog kruga iz kojega
proistječe da se izdvojena mjesta mogu valjano
razumjeti jedino iz cjeline? a ta se cjelina opet
ne može dokučiti drukčije do intuitivno (divi-
nacijom*) preko dijelova. Iako samo divinacija
može h. podariti općenitost i znanstvenost —
inače se h. izrođuje u puku zbirku arbitrarnih
opservacija — ona se kao projekcija »unutar­
njeg osjećaja« ne može naučiti. To nipošto ne
znači daje Schleiermacher prepušta iracional­
nom nadahnuću koje izmiče objektivnoj znan­
stvenoj kontroli. Naprotiv, za razliku od »spe­
cijalnih h.« koje drže da su otklonile nespora­
zum istoga časa kada su protumačile neko
sporno mjesto, opća h. polazi od toga da je
promašaj imanentan svakoj etapi razumijeva­
nja zbog čega svaku valja podvrgavati pomnoj
istraživačkoj provjeri. Konzistencija jedne in­
terpretacije, naposljetku, ovisi o stupnju njezi­
ne sposobnosti da odoli svim drugim interpre­
tacijama. Jedna kasnija formulacija glasi: »Me-
todična aktivnost interpretacije počinje tek
onda kada naše slutnje izložimo provjeri i
kritici.« (E. D. Hirsch, Valjanost u interpreta­
ciji, 1967) Pa ipak, nikakva metodičnost ne
može ukinuti stvaralački karakter interpreta­
cije koja — Schleiermacher je u tome vjeran
mladim romantičarima — iznova stvara djelo*
koristeći se prednošću naknadnih uvida s po­
vijesne distance. Djelo za Schleiermachera ne­
ma status ni propisa niti dovršene činjenice,
već apela* kojemu se slobodno odgovara.
2. Genijalna intuicija ili znanstvena metodič­
nost — to je dilema koju je Schleiermacher
namro nasljednicima i koja svojim konzekven-
cijama — nihilizmom i esencijalizmom — ocr­
tava krajnosti hermeneutičke refleksije. Ona
125

pogonom« spada među takve institucijef U njoj
se hegemonijski učinci* polučuju prije svega
ustanovljavanjem kanona* i promicanjem od­
ređenih načina čitanja* i primjene. Ali kao što
određeni načini pisanja i interpretacije* knji­
ževnih djela* podržavaju h. klase na vlasti,
tako je drugi načini mogu potkopati. Razvija­
jući taj aspekt pojma, britanski je marksist R.
Williams (Marksizam i književnost, 1977) uo­
čio da svaki hegemonijski poredak sadrži u sebi
htio-ne htio preživjele (residual) i nastajuće
0emergent) prakse* pri čemu se potonje iskazu­
ju kristalizacijskim jezgrama protuhegemoni-
je. Moderni su mislioci (T. W. Adorno, M.
Foucault), međutim, bili skloniji apokaliptič-
nim vizijama h. u društvu koje ima na raspo­
laganju odgoj i obrazovanje, vojnu i zdravstve­
nu skrb, sindikate, masovne medije i zabavu
da bi ostvarilo »kapilarnu kontrolu«. Pojam h.
rabio se 80-ih god. i za obilježavanje odnosa
muške prema ženskoj kulturi u feminističkoj
kritici* ili Zapada prema Istoku u postkoloni-
jalnoj kritici?
-* drugi, ideologija, institucija, moć
HERMENEUTIKA
(nj. Hermeneutik, e. hermeneutics, r. germe-
nevtika)
Istodobno umijeće i teorija interpretacije? Ter­
min vuče porijeklo iz grčkoga hermeneuein:
prevesti nešto nerazumljivo u razumljiv jezik*
ili izraz* a povezan je s bogom Hermesom koji
tumači smrtnicima zagonetne poruke s Ohm-
pa. Pretpostavka je nastanka h. odmak sadaš­
njosti od ključnih pisanih svjedočanstava proš­
losti, osjećaj da su se ona otuđila pa ih sad treba
izlagati i tumačiti. Odmak je tako poticaj spo­
znajnoj djelatnosti. No on joj je i prepreka jer
se tumačenje — kao što se još Sokrat rugao
rapsodima — ne može osloboditi položaja za-
kasnjelosti i naknadnosti. Taj ga pak položaj
izvrgava stalnoj pogibelji da se izlaganje teksta
pretvori u ulaganje vlastitih projekcija. Nije
dakle neobično što u pozadini hermeneutičkih
rasprava najčešće razabiremo pitanje je li ta
pogibelj nedostatak vrijedan dokidanja ili
prednost vrijedna iskorištavanja. »Gdje prebi­
HERMENEUTIKA
va opasnost« — pjevao je naime Holderlin —
»raste i ono spasonosno.«
1. Novija povijest h. započinje njemačkim teo­
logom F. Schleiermacherom. On je usmjerio
hermeneutičku refleksiju na individualan stil*
autora* i time h. podario status umijeća, dapa­
če umjetnosti interpretacije* (»Das Auslegen
ist Kunst.«). Dotad se ona često iscrpljivala u
filologijskoj egzegezi pojedinih važnih mjesta,
nekoj vrsti permanentnog komentara* (com-
mentariusperpetuus). Schleiermacher postav­
lja teorem hermeneutičkog kruga iz kojega
proistječe da se izdvojena mjesta mogu valjano
razumjeti jedino iz cjeline? a ta se cjelina opet
ne može dokučiti drukčije do intuitivno (divi-
nacijom*) preko dijelova. Iako samo divinacija
može h. podariti općenitost i znanstvenost —
inače se h. izrođuje u puku zbirku arbitrarnih
opservacija — ona se kao projekcija »unutar­
njeg osjećaja« ne može naučiti. To nipošto ne
znači daje Schleiermacher prepušta iracional­
nom nadahnuću koje izmiče objektivnoj znan­
stvenoj kontroli. Naprotiv, za razliku od »spe­
cijalnih h.« koje drže da su otklonile nespora­
zum istoga časa kada su protumačile neko
sporno mjesto, opća h. polazi od toga da je
promašaj imanentan svakoj etapi razumijeva­
nja zbog čega svaku valja podvrgavati pomnoj
istraživačkoj provjeri. Konzistencija jedne in­
terpretacije, naposljetku, ovisi o stupnju njezi­
ne sposobnosti da odoli svim drugim interpre­
tacijama. Jedna kasnija formulacija glasi: »Me-
todična aktivnost interpretacije počinje tek
onda kada naše slutnje izložimo provjeri i
kritici.« (E. D. Hirsch, Valjanost u interpreta­
ciji, 1967) Pa ipak, nikakva metođičnost ne
može ukinuti stvaralački karakter interpreta­
cije koja — Schleiermacher je u tome vjeran
mladim romantičarima — iznova stvara djelo*
koristeći se prednošću naknadnih uvida s po­
vijesne distance. Djelo za Schleiermachera ne­
ma status ni propisa niti dovršene činjenice,
već apela* kojemu se slobodno odgovara.
2. Genijalna intuicija ili znanstvena metodič-
nost — to je dilema koju je Schleiermacher
namro nasljednicima i koja svojim konzekven-
cijama — nihilizmom i esencijalizmom — ocr­
tava krajnosti hermeneutičke refleksije. Ona
125
HERMENEUTIKA
vuče korijene iz antičke distinkcije između
sensus litteralis i sensus allegoricus, potom iz
srednjovjekovne opreke između doslovnog i
anagogijskog smisla, da bi se u Schleiermache-
ra utjelovila u razlici između gramatičke i
psihologijske interpretacije. Svako od tih us­
mjerenja tvrdi za sebe da je jedino koje doku-
čuje pravo značenje tekstova, tj. da to značenje
izlaže dok ga ono drugo ulaže. No da bi taj
zahtjev za autentičnost potkrijepilo, mora svo­
je umijeće pretočiti u neka pravila. U čuvenom
predavanju o nastanku h. (1900) W. Dilthey
objasnio je taj razvoj ovako: »Iz umijeća tum a­
čenja zarana se izgradilo prikazivanje njegovih
pravila. A iz prijepora tih pravila, iz borbe
različitih smjerova u tumačenju životno važ­
nih djela te iz tako uvjetovane potrebe da se ta
pravila obrazlože nastala je hermeneutička
znanost. Ona je nauk o tumačenju pisanih
spomenika.« Stavljajući h. u jezgru svoje kon­
cepcije duhovnih znanosti, Dilthey međutim
znatno proširuje njezin predmetni interes na
ukupne životne procese, na sve što se nadaje
razumijevanju u obliku pojma, radnje* ili do­
življaja? Razumijevanje pritom neizbježno po­
lazi od vlastita doživljajnog univerzuma pomo­
ću kojega se tumač uživljuje u drugog i slijedi
njegove osjećaje (Emfuhlung, Nachfiihlung,
Nacherleben). Ovo je posebno važno kod »vi­
ših« oblika razumijevanja »istinski velikih um­
jetničkih djela« kao izraza dubinskog autor­
skog doživljaja čitave epohe. Tu je premješta­
nje sebe u drugoga (Sich-Hineinversetzen) po­
vezano s »udubljivanjem u sebe samoga« i
»posebnom osobnom genijalnosti«, tu uz čin
razumijevanja neminovno prianja iracional­
nost. Paradoksalno je da Dilthey prepoznaje u
toj iracionalnosti preduvjet hermeneutičke ob­
jektivnosti, jer on Schleiermacherov ideal ob­
jektivnosti (pogrešno) razumijeva kao potpu­
nu asimilaciju tumača u autora? Da bi se pak
mogao dokinuti u svom predlošku, tumač mo­
ra nadići povijesnu uvjetovanost svoga »sjedi­
šta u životu« i uroniti u supstancu »objektiv­
nog duha« koji navodno ravnomjerno prožima
sva svoja subjektivna povijesna očitovanja. Ta
teza o crpljenju doživljajne zalihe, međutim,
izravno proturječi objašnjavanju doživljaja kao
126
najindividualnije, upravo egocentrične sfere
povijesnog opstanka koja čovjeku pruža »nepo­
sredni osjećaj« izvjesnosti. Kako je moguće u
jedan takav iskustveni zabran osobnosti bez
krivotvorenja uklopiti nekakav drugi, povije­
sno, civilizacijski i kulturno različit iskustveni
horizont*?
3. Neiješivost je toga pitanja ponukala prvoga
ozbiljnog Diltheyeva kritičara, njemačkog so­
ciologa G. Simmela, da potpuno odbaci ideju
psihičkog sjedinjavanja partnera postulatom o
nesvodljivoj različitostija i ti. Posao se tumača
ne sastoji u sporazumijevanju s autorom, već i
zbog toga što djela žive samostalnim životom
na koji autori od trenutka dovršavanja nemaju
više isključivo pravo. Interpretacija ne dokazu­
je svoju valjanost suglasnošću s autorovom
intencijom? nego konzistencijom, egzaktnošću
i objektivnošću, tj. kvalitetama koje se pro­
vjeravaju u instituciji* znanstvene zajednice?
Njezin je cilj dakle zapravo što točnije razumi­
jevanje vlastite pozicije. G. Lukacs je samo
proslijedio to Simmelovo mišljenje kad je (0
biti i obliku eseja, 1910) ustvrdio da interpre­
tacija nije određena toliko djelom koliko živo­
tom koji u djelu traži odgovore na svoja pitanja.
»Činjenice su uvijek tu i u njima je uvijek sve
sadržano, ali svako razdoblje treba druge Gr­
ke, drugi srednji vijek i drugu renesansu.«
Pozorno slijedeći zakone znanstvene misli koje
je za sebe izradilo te crpeći iz zalihe znanja koju
je stvorilo, svako razdoblje mora posegnuti i za
sebi svojstvenom intuicijom bez koje se ne da
obaviti nijedan valjan književnokritički posao.
4. Time je bio nagoviješten premještaj nagla­
ska na tumačevu situaciju? na probleme ute-
meljivanja čina razumijevanja u okolnostima
u kojima se on zbiva. M. Heidegger (Bitak i
vrijeme, 1927) definira te okolnosti kao bitak
u neautentičnom, bezličnom svijetu naklapa­
nja i piskaranja. Budući stanovnikom jezika
kao »kuće bitka«, čovjek je upućen na razumi­
jevanje njegovih znakova da bi održao doticaj
s bitkom. Stoga je razumijevanje za Heidegge-
ra temeljan oblik opstanka i on mu kao prvi
daje ontologijski dignitet. No kako se ne može
očitovati drukčije do u jeziku, razumijevanje se
u svakomu svojem činu i samo pokazuje očicom

one mreže čijim neumornim svakodnevnim
nadotkivanjem jezik »govori sebe«. Preuzima­
jući Heideggerovu tezu o tumaču kao o slovu u
tekstu opstanka, H. G. Gadamer (Istina i
metoda, 1965) ipak nije sklon zanijekati tuma-
čevoj situaciji svaku autentičnost. Naprotiv,
tumač aktivira naspram tekstu svoj povijesno
specifičan problem za koji traži rješenje u
nagovorenom horizontu —i to, kao što Gada­
mer izrijekom nalaže, do iscrpljivanja svih
mogućnosti. U trenutku kada ga pronađe na­
stu p a stap an je h o rizo n ata (Horizontver-
schmelzung), tj. dotadašnji se značenjski hori­
zont teksta obogaćuje tumačevim horizontom
ulazeći u novu etapu svoje povijesti djelovanja
CWirkungsgeschichte). U slučajevima kada ra­
zumijevanje »stvari teksta« (Sachverstehen)
nailazi na neuklonjive prepreke, Gadamer to
objašnjava tekstu odviše tuđim predmnijenji-
ma tumača i zahtijeva od njega da ta svoja
preduvjerenja nadiđe »predrasudom o savrše­
nosti« teksta (Vorurteil der Vollkommenheit).
Tek ako ni to ne pomogne, dopušteno je s
razumijevanja teksta prijeći na razumijevanje
autorove intencije (Meinungsverstehen). Iz to­
ga se razabire koliko je snažna konsenzualna
težnja te h., koliko je tvrdokorno njezino pre-
feriranje sporazuma nad nesporazumom, pret-
postavljanje kolektiva nad individuumom.
5. Gadamerova koncepcija interpreta kao ču­
vara tradicije koji se krotko vezuje u njezin
lanac doživjela je izravnu ili neizravnu kritiku
iz četiriju načelnih smjerova.
a) Kao prvi mogli bismo izdvojiti hermeneutič-
ki esencijalizam američkog kritičara E. D.
Hirscha (1967) koji se odupire fundamental-
no-ontologijskim konzekvencijama nadovezi-
vanjem na talijanskog zagovornika »objektiv­
ne h.« E. Bettija. Hirsch predlaže razlikovanje
značenja* od smisla* teksta pri čemu značenje
izvodi iz autorske intencije i postavlja kao
korektiv interpretacije. Bez togkorektiva, drži
on, otvorena je breša posvemašnjem interpre-
tativnom relativizmu.
b) Upravo takav relativizam zastupao je u
svojoj radikalnoj h. drugi američki kritičar S.
Fish (1980ff), i to potpunim značenjskim pra­
žnjenjem teksta. »Interpretacija tako više nije
HERMENEUTIKA
obvezna tekstu, nego zajednici u kojoj nastaje
i koja dijeli određen broj interpretativnih stra­
tegija, motiva, uvjerenja i kulturalnu pozadi­
nu«. Kritički je konsenzus tako uvjetovan vla-
dajućim »režimom očevidnosti« koji u nekoj
drugoj zajednici uopće ne bi bio očevidan.
c) Treći smjer kritike utjelovljuju tzv. kritičari
ideologije* koji se u Njemačkoj 70-ih god. s
novomarksističkim argumentima suprotstav­
ljaju neupitnom pokoravanju prošlosti zagova­
rajući tzv. h. sumnje. (J. Habermas, K.-0.
Apel, A. Wellmer) Oni inzistiraju na prednosti
sadašnjosti nad prošlosti koja već po svojoj
naravi ne može sadržavati valjane odgovore na
nova pitanja, nego naprotiv iziskuje prosvjet-
ljenje svojih zabluda. Stoga se čin razumijeva­
nja svodi na objašnjavanje iluzija prošlosti njoj
samoj, i to tako što će joj se otkriti slijepa mrlja
njezina horizonta. Problem tog smjera nije u
zagovaranju kritična odnosa prema tradiciji,
jer ona doista nije uvijek produktivna, već je u
tome što ne može dokazati da njegovo razot­
krivanje slijepih mrlja te tradicije nije i samo
plod nove slijepe mrlje.
d) Četvrti smjer kritike Gadamerovih nazora
zastupao je 70-ih god. francuski filozof P.
Ricoeur. On drži da čitatelj interpretativnim
razračunavanjem s tekstom produbljuje svoje
iskustvo svijeta, pronalazi nove načine borav­
ljenja u njemu. »Ja, čitatelj, pronalazim se
samo tako što se gubim. Lektira me vodi u
imaginativne promjene ja. Preobrazba svijeta
u igri je i razigrana preobrazba ja.« Ricoeurova
h., znatno više od Heideggerove i Gadamerove,
stupa u otvoren kritički dijalog s psihoanali-
zomf strukturalizmom* semiotikom* analitič­
kom filozofijom i teorijom recepcije* naznaču­
jući time promijenjene okolnosti u kojima se
zatekla disciplina. Ako joj je nekoć status kra­
ljice duhovnih znanosti pripadao samorazu­
mljivo, danas ga ona mora tvrdokorno dokazi­
vati u konkurenciji alternativnih nacrta.
6. To najbolje pokazuje niz zapaženih djela M.
Franka (1977ff), koji odlučno premješta nagla­
sak s fenomenologijskih i egzistencijalno-on-
tologijskih na jezično-filozofijska, lingvistička
i tekstno-teorijska pitanja. Iako pridaje veliku
pažnju stečevinama tih disciplina, Frank ipak
127
HIPOGRAM
ne oklijeva upozoriti da izvan njihovih granica
ostaje odlučan jer metodički neobradiv »preo-
statak« tumačeve individualnosti. Ali ne samo
tumač književnog djela, svaki sudionik svakod­
nevne jezične komunikacije može unijeti u
jezik nepredvidljiv element stvaralačke novine
(novatorischer Beisatz). Odatle zaključak: »Za
smisao ne odgovara pisanje* nego mi.« »Taj
nesvodljivo hipotetičan značaj razumijevanja
razlikuje tumačenje teksta od metodičnog i
deduktivnog postupka scijentizma.« (Tumače­
nje teksta, 1982) Pa ipak, ja koje razvija svoju
interpretaciju cjeline* iz nagađačke hipoteze
divinacije? a tu iz »unutarnjeg osjećaja« nepo­
sredne prisnosti sa sobom, ne može provjeriti
svoju projekciju nikako drukčije do u procesu
dijaloškog sporazumijevanja. U tom sporazu­
mijevanju ona se sučeljuje s drugim hipoteza­
ma i omjerava o njih. »Svaka od tih interpre­
tacija može u sebe preuzeti svaku drugu jedino
u obliku kakve hermeneutičke hipoteze (»divi-
nacije«), a svaka divinacija nosi nekakav in­
deks metodičke neprovjerljivosti, nijedna ne
postiže status objektivnog znanja koje pokriva
singularne smisaone hipoteze.« (Nezaobilaz-
nost individualnosti, 1986) Nađindividualan
značenjski poredak kao jedinstvo interpreta-
tivnih perspektiva uspostavlja se tako po Fran­
ku uvijek samo provizorno, tj. svaki put iznova
kroz regulativnu ideju kakva nepredvidljivog
individualnog čina. Prepuštajući individuumu
smisaono uokviravanje divergentnih interpre-
tativnih perspektiva, Frank promišljeno otkla­
nja od Gadamera u kojega je tu ulogu preuzi­
malo moćno zbivanje predaje.
7. Unatoč toj važnoj razlici u obrazlaganju
konstitucije krajnjeg horizonta sporazumije­
vanja, postoji jedna temeljna značajka toga
horizonta oko koje se Frank slaže s Gadame-
rom: njegova transcendentalnost odnosno ne-
dokučivost spoznaji. Iako svaki subjekt navod­
no polazi od pretpostavke da se privremeno
inkongruentne perspektive moraju na kraju
pomiriti, taje pretpostavka o cjelovitosti svije­
ta predrefleksivna i on je ne može dokazati.
Upravo na taj prešutni konsenzualni mini­
mum suprotstavljenih hermeneutičkih pozici­
ja, tj. na činjenicu da sama h. ovisi o nedokazi­
128
voj ideji konačne »platforme sporazumijeva­
nja« među ljudima, okomljuje se teorija auto-
referencijskih sistema* N. Luhmanna. Odbija­
jući da tu ideju prihvati zdravo za gotovo —jer
ima isto toliko razloga da se usvoji teza o
nemogućnosti sporazuma među ljudima —
teorija sistema tumači svijet uvijek samo kao
kontingentnu projekciju pojedinog sistema.
Umjesto da bude transcendentalan, on se tako
ispostavlja kao empirijski, tj. kao promatranje
prvog reda podložno promatranju* tzv. drugog
reda. Ono će objasniti njegovu deriviranost, ali
istodobno nesvjesno izložiti vlastito »sljepilo«.
Tako se svijet iz nedokučivogjamca konsenzu­
sa među sukobljenim interpretativnim per­
spektivama pretvara u puko uporište komuni­
kacijskog nadovezivanja. »Prebacivanje s h. na
sociologiju dopušta uvid da smisaoni sklopovi
nisu entiteti o sebi, nego rezultati komunika­
cijskih operacija zatvorenih sistema, koji pro­
matraju sebe i svoju okolinu i reproduciraju se
daljnjim pokušajima komunikacije.« (G. Kne-
er/A. Nassehi, Razumijevanje razumijevanja.
Sistemsko-teorijska revizija hermeneutike,
1991)
-» cjelina, čitanje, dijalog, divinacija, djelo, doga­
đaj, doživljaj, drugi, horizont, fenomenologijska
kritika, intencija, interpretacija, izraz, komuni­
kacija, kritika primjerena djelu, razumijevanje,
stil
HIPOGRAM
(f. hypogramme, e. hypogram, nj. Hypo-
gramm)
Poput anagrama* i paragrama nastaje preme-
tanjem slova ili slogova jedne riječi ili niza
riječi da bi se stvorila druga riječ ili niz riječi.
F. de Saussure došao je potkraj života na
pomisao da paragramsko razbacivanje čestica
neke svete riječi tvori kompozicijsko načelo
lirike. H. Meschonnic (Znak i pjesma, 1975)
nazvao je tu ključnu riječ »tematskom riječi«.
J. Kristeva je preko alinearnog značaja para-
gramske strukture pjesme afirmirala bahti-
novsku koegzistenciju protuiječja u književ­
nom tekstu? (Semeiotike, 1969) Ženevski je
kritičar J. Starobinski u svojemu čitanju* de
Saussurea (1971) poistovjetio paragram s h.,
koji de Saussure definira ovako: »H. ističe ime
 HISTORIZAM

ili riječ spretno ponavljajući njihove slogove i h. se priklanja širokim epohalnim freskama,
dajući im tako drugi, umjetan način postojanja što od Diltheyeve duhovne povijesti* naovamo
pridodan takoreći prvobitnom obliku riječi.« vodi trajnoj napetosti između individualne i
M. Riffaterre, međutim, pokušava u svojoj epohalne vizure književnog djela?
Semiotici pjesništva (1978) pridržati za h. po­ No makoliko nastojao, radi legitimacije objek­
sebno značenje. On ga razlikuje od paragrama tivnosti odn. znanstvenosti svoga postupka,
po tome što operira cijelim riječima koje ukla­ izbrisati iz njega svako naknadno tumačenje,
pa u raštrkane rečenice, i to tako da načinom h. ipak mora uspostaviti nekakav kriterij po
uklapanja evocira vlastitu strukturu. U tako kojemu će uopće prepoznavati događaj? da se i
definiranom h., bilo da se on očituje kao kliše, ne govori o nužnosti kriterija njihova ulanča-
citat* ili tematski kompleks, prepoznaje Riffa­ vanja. U Rankea se to implicitno klasifikacij-
terre generator pjesničkog teksta, njegovu ma­ sko načelo još zove »moć objektivnog svjetskog
tricu ili ključnu riječ. Iz matrice se razvija poretka«: »Zgode se razvijaju podudaranjem
model, a iz modela varijacije teksta. »Matrica, individualne snage s objektivnim stanjem svi­
model i tekst su varijante iste strukture«, što jeta; uspjesi su mjera njihove odatle proistekle
znači da prizivaju jedna drugu. Čitatelj ide moći.« Ali ne samo tim prešutnim i tobože
obrnutim putom od pisca: suočen s »agrama- samorazumljivim mjerilom, pripovjedač histo-
tičnostima« koje sprečavaju referencijsko čita­ rističkog teksta izdaje se i svojom estetičkom
nje, on polazi u potragu za objedinjujućim sklonosti da' dočara događaje »tako kako su se
modelom i potom matricom. Umjesto hetero­ uistinu zbili«. Naime, kao što danas razabire-
genosti kao paragram, h. tako u Riffaterrea mo, ta »prirodnost« njihova odvijanja zapravo
pribavlja tekstu homogenost. To će odrediti i se gradila istančanim (hegelovskim) prokrada-
njegovu koncepciju intertekstualnosti? njem naknadno izborene spoznajne perspekti­
-» anagram, cijep, diseminacija, intertekstualnost, ve u prethodan iskustveni slijed događaja.
katahreza
2. Tako postavljen h. doživljuje stanovite pre­
inake s Diltheyevom duhovnom povijesti* (Ge-
HISTORIZAM istesgeschichte). Diltheya više ne zanimaju to­
(nj. Historismus, e. historicism) liko kauzalno uzglobljene činjenice koliko po­
1. Škola proistekla iz institucionalizacije nje­ livalentna slika duha vremena (Zeitgeist). Duh
mačke povijesne znanosti u drugoj polovici 19. vremena, dakako, radije se smješta u kultural­
st. u samostalnu akademsku disciplinu. Njezin ne nego u političke događaje, a ti prvi događaji
utemeljitelj L. von Ranke suprotstavlja se spe­ opet više ovise o pojedincima negoli o moći*
kulativnoj filozofiji povijesti njemačkog idea­ »svjetskog poretka«. Ali unatoč navedenim
lizma inzistiranjem na objektivnoj činjeničnoj važnim razlikama, Dilthey ipak u svojoj argu­
građi koju valja »samu pustiti da govori«. mentaciji zadržava Rankeov trop nužnosti:
Njegova »pripovijest aktualizira proteklo ljud­ određene pojave mogle su nastupiti samo u
sko djelovanje u vremenskom redoslijedu kao određenom povijesnom trenutku kao izraz*
zoran događajni sklop koji se u potpunosti njegova duha vremena. Pritom neke pojave
razumije iz samoga sebe«. (J. Riisen, 1977) bolje —tj. dublje, potpunije, cjelovitije —izra­
Naglasak je dakle na potrebi potpunog uživlja- žavaju duh svoga vremena od drugih pojava i
vanja u položaj povijesno drugog* odbaciva­ Dilthey smatra daje glede te sposobnosti knji­
njem vlastitih predrasuda i predmnijenja. Po­ ževnost* u prednosti pred filozofijom, religi­
vijest* je rezultat namjera i namisli onih koji jom ili znanosti. No s druge strane, opet, čini
su je nosili te se ne može valjano razumjeti se da jedino filozofija može objektivno pokazati
izvan toga horizonta*: tu se h. dotiče s herme- duh vremena što ga književnost izražava pa
neutikom* s kojom od početka do danas održa­ naposljetku nije više jasno tko je zapravo legi­
va prisne odnose. No dok hermeneutika teži timni zastupnik duha. Književnost doduše naj-
rekonstrukciji pojedinačnog tekstnog sklopa, integralnije izražava svoj duh vremena i time

129
HISTORIZAM
ga nadilazi, ali filozofija govori iz objektivnog
duha koji sa svog apsolutnog motrišta povije­
sno nepogrešivo smješta pojedine partikularne
duhove vremena. Ta aporija karakterizira cje­
lokupnu hegelovsku tradiciju.
3. Unatoč njoj, ako ne upravo zbog nje, duhov-
nopovijesna je verzija h. ostavila dubok trag u
povijesti književnosti! On se s jedne strane
prepoznaje u idealizaciji književnosti kao »naj­
višeg izraza ljudskog duha«, a s druge strane,
još dalekosežnije, u zabašurivanju neizbježnih
ograničenja povjesničarske perspektive. Ona
dobiva izravan pristup ne samo »ljudskom
duhu« kao takvom, nego i parametrima kon­
kretnog duha vremena što ga književno djelo
izražava. Time su ujedno zacrtana dva smjera
legitimizacije književnopovijesnog interesa: 1.
natpovijesni »ljudski duh« stanuje u unutraš­
njosti jedinstvenih književnih tvorevina koje
se stoga moraju razumijevati same iz sebe, 2.
povijesni »duh vremena« stanuje istodobno u
jeziku, mitu, religiji, znanosti bez čijeg se
okružja književna djela ne mogu razumjeti.
Prvu opciju branili su npr. ruski formalisti*
pripadnici Praške škole, engleska i američka
Nova kritika! a drugu npr. povjesničari ideja
(A. Lovejoy, E. Cassirer) i marksistički kritiča­
ri (K. Mannheim). Početkom 70-ih god., kada
se iscrpio utjecaj Nove kritike, a započeo optje­
caj strukturalističkih ideja, pojavljuju se prvi
pokušaji nadilaženja opreke* između unutar­
njeg i vanjskog pristupa (intrinsic/extrinsic
approach) koju je generirao h. svojim aporija-
ma. Tako recimo W. Morris u Prema novom
historizmu (1972) i R. Weimann u Strukturi i
društvu u povijesti književnosti (1976) drže da
je pjesma istodobno proizvod i proizvođač kul­
ture svog vremena te da jedna dimenzija uvje­
tuje drugu.
Takvomu dijalektičnom postavljanju odnosa
između književnosti i povijesti, koje i dalje ne
problematizira povjesničarevo motrište, su­
protstavio se 80-ih god. u Sjedinjenim Američ­
kim Državama Novi historizam (New Histo-
ricism). Riječ je o smjeru povijesnog razmišlja­
nja poniklome u proučavanju renesansne kul­
ture i zastupanom od grupe znanstvenika sa
sveučilišta u Berkeleyu (S. Greenblatt, J. Gol­
dberg, L. Jardine, A. Liu, A. Marotti, L. A.
130
Montrose). Institucijsko je središte pokreta
časopis znakovita naslova Representations
(1983ff) jer se Novi historisti ponajvećma za­
nimaju upravo za sustave predočavanja i pred­
stavljanja. U prvom grupnom predstavljanju
te škole javnosti stoji: »N. h. podriva čvrsto tlo
i kritike i književnosti. On teži postavljanju
pitanja o vlastitim metodologijskim pretpo­
stavkama kao i o pretpostavkama drugih.«
(Uvod posebnom broju časopisa Genre, 1982)
Iz toga se, osim autorefleksivnosti svojstvene
svim postmodernim teorijskim školama, raza-
bire i interdisciplinarno nastojanje glede kri­
tičkog polazišta te intertekstualno nastojanje
glede predmeta, u koji se doista uključuju
dotad nezamislive vrste tekstova. U tome se N.
h. pokazuje baštinikom strukturalizma* i se-
miotike* koji su već bili tekstualizirali kon­
tekst! tako da se književnost od njega razliko­
vala još samo po stupnju složenosti svog tek­
sta! a ne i po vrsti fenomena (tekst/stvarnost).
U tako elastičnomu okviru otvorenom razno-
smjernim metodologijskim posudbama i su­
protstavljanjima, dakako, teško je očekivati
teorijski homogenu školu: »Projekt N. h. ne
okružuje konsenzus, nego kriza«. (A. Veeser,
1989) U njoj je pak dopušteno posezati kako za
Foucaultom, tako za R. Williamsom, L. Althu-
serom ili C. Geertzom, za poststrukturalistič-
kim i feminističkim stečevinama u gotovo is­
tom redu s idejama »varburgovaca« kao što su
E. H. Gombrich ili E. Panofsky.
4. Unatoč opisanoj raznorodnosti svojih »iz­
vora«, N. h. stupa u nedvosmislen kritički
dijalog s tada vladajućom školom đekonstruk-
cije! Predmetom je spora teza o beskonačnom
umnožavanju interpretativnih konteksta* ko­
ju Novi historisti podsijecaju tezom o povi­
jesnoj specifičnosti književnih institucija! U
»kulturalnoj poetici« danog razdoblja moguće
je na književni tekst odgovoriti samo na odre­
đen broj načina. Tako se tekstualnost sputava
povijesnošću. No s druge strane, ni povijesno
se razdoblje ne poima homogeno, već kao tekst
sukobljenih institucijskih silnica, kao stalna
razmjena energije između vladajućeg poretka
i subverzivnih težnji. »Kakav god bio naglasak,
pozicija Novih historista ne privilegira ni ’po-
vijesnost’ niti ’tekstualnost’ toliko da isključi

bilo koju od njih. Umjesto toga, posredovanja i
interakcije među njima nalaze se u žarištu
prakse n. h.« Ispituje se, isto tako, cirkulacija
utjecaja i pojmova između estetičke, političke,
odgojne i znanstvene sfere unutar jednog raz­
doblja. Te se »regije« u cjelini razumijevaju kao
pokretljiv i konfliktan prostor razlika koji po­
kreće »istančan, izmičući niz razmjena, mrežu
trgovanja i ustupaka, gužvu konkurentnih
predodžbi, pregovaranje između dioničkih
društava,... kompleksna, neprekidna unajmlji­
vanja i iznajmljivanja... preko pomičnih grani­
ca između obilježenih kulturalnih zona«. (S.
Greenblatt, Sekspirovska posredovanja, 1988)
5. Usporedo s oponiranjem dekonstrukcijskim
tehnikama čitanja? N. h. problematizira i po­
stupke klasične povijesti književnosti. Ona na
tipično kolonizatorski način zamjenjuje dvo­
smjeran odnos s prošlosti jednosmjernim, a sve
u cilju uspješnijeg vladanja. Tako nastalu ’ob­
jektivnost i neutralnost’, međutim, N. h. ospo­
rava kao puku žanrovsku konvenciju prosvje­
titeljskog uma koja i sama podliježe historiza-
ciji. Umjesto takva anakronističnog zabašuri-
vanja vlastitih ograničenja, ističe se nužda
današnjeg trenutka da povjesničar reflektira
akademsku institucionaliziranost položaja s
kojega govori. Budući da se ona ne da izbjeći,
nemoguće je stvoriti povijest u smislu referen-
cijskog temelja spoznaje. Sve što se može uči­
niti, jest predočiti prošlost »kompleksnije« od
prethodnika, a to po Novim historistima znači
»manje razvrstavati, više pamtiti, manje odba­
civati i biti zauvijek otvoren«, »otkloniti us­
mjerenost, odoljeti povlačenju crta, baviti se
mnoštvenošću i provizornošću« (S. Fish,
1989).
6. Kao što su uočili brojni kritičari, takve se
ciljeve naprosto ne da slijediti bez ostatka, jer
se sve ne može zapamtiti kao što se sve ne može
ni uključiti; negdje se napokon mora povući
granica i razlika u jedinom i ograničenom
životu koji živimo. Isti problem nastaje po
Fishu i s nastojanjem Novih historista da
nadiđu uska disciplinama ograničenja: »Me-
đupovezanost može doista postojati u discipli­
nama i pothvatima kad ih se gleda s motrišta
koje nije uključeno ni u jedan od njih, ali ona
ne može biti pokretačem izvedbe unutar njih.
HOMOLOGIJA
Prakse mogu doista biti povezane jedna s
drugom, ali vi ne možete provoditi tu poveza­
nost —istodobno stajati unutar prakse i reflek­
sivno nadgledati uporišta na kojima stojite.«
-» čitanje, drugi, duhovna povijest, empirijska zna­
nost o književnosti, institucija, kontekst, kultu­
ralni materijalizam, marksistička kritika, men­
talitet, poetika, postkolonijalna kritika, povi­
jest, povijest književnosti
HOMOLOGIJA
(f. homologie, e. homology, nj. Homologie)
Izomorfija ili paralelizam struktura* ili nizo­
va* bilo unutar književnog teksta* ili pak
između njega i npr. jezičnog sustava* ili čovje­
kova nesvjesnog? Tako je naratologija* dugo
inzistirala na h. između stm kture rečenice i
pripovjednog teksta, a reader-response cri­
ticism na h. između kompetencije* jezičnog
govornika i Književnog čitatelja? Pojam je po­
sebno razrađen u knjizi Skriveni Bog (1955/76)
francuskog marksista i genetičkog struktura­
lista L. Goldmanna, gdje ga on koristi da bi
povezao klasni položaj, svjetonazor i umjetnič­
ku formu* u poredbenom istraživanju seda-
mnaestostoljetnogjansenizma u filozofiji (Pas­
cal) i književnosti (Racine). F. Jameson u svojoj
kritici (Politično nesvjesno, 1981) drži h. odviše
mehaničnim objašnjenjem odnosa između ba­
ze i nadgradnje i preferira hegelovsko posredo­
vanje (Vermittlung). Na toj je, dijalektičkom
materijalizmu svojstvenoj osnovi izgrađena i
h. između »misaone forme« i »robne forme«
au strijsk o g m a rk sista A. Sohn-Rethela
(1970ff), koja je ostavila dubok trag na »poli­
tičku estetiku« Ch. Enzensbergera (Književ­
nost i interes, 1981).
Francuski sociolog P. Bourdieu pokušava se
svojom analizom višestrukih korespondencija
odn. strukturnih afiniteta distancirati i prema
strukturalističkom i prema dijalektičkom tipu
uspostavljanja h. Pritom se on služi računal­
nim postupkom obrade velikih količina empi­
rijski prikupljenih podataka, koji je potkraj
60-ih god. razradio sa svojim suradnikom na
Ecole Normale Superieure, informatičarem J.
P. Benzecrijem. Tablice podastrte u Razlici
(1979) i Homo academicus (1984) pokazuju
razdiobu velikog (društvenog) prostora na ma­
le prostore (polja*), koji su dalje razgrađeni na
131
HORIZONT

snopove varijabli (obilježja). H. se uspostavlja­ sti, a napose ne njegovu estetičku vrijednost.

ju npr. među položajima varijabli unutar malih Takvu rekonstrukciju valja provoditi oslonom
polja pri čemu se npr. dolazi do rezultata daje na čitateljske, kritičke, znanstvene i filozofij­
»grah među povrćem ono što je banana među ske reakcije na djelo u danom vremenu. Iako
voćem«. Takav računalni program omogućuje je kasnije odustao od h. o. kao jedinog estetič-
razastiranje kakva potprostora, kao prepo­ kog kriterija, Jaufi ga i dalje sm atra važnim
znatljive raspodjele učestalosti obilježja i kao sredstvom književnopovijesne kontekstualiza-
prepoznatljiva načina slaganja tih obilježja, cije.
oko relativno određenih osi matrice ukupnog 2. M. M. Bahtin i članovi njegova kruga (P. N.
prostora. On također dopušta označavanje to­ Medvedev, V. N. Vološinov) rabili su sintagme
ga potprostora s pomoću polarnih situacija sociolingvistički, aksiologijski ili ideolo­
koje ga tvore i s pomoću distinktivne raspodje­ gijski h. da bi označili povijesna ograničenja
le obilježja. Odabrane kombinacije obilježja zajednica i pojedinaca u pristupu jeziku, vrijed­
mogu se pratiti kroz različita polja gdje dobi­ nostima i stvarnosti.
vaju različitu specifičnu težinu ovisno o rela­ 3. U fenomenologijskoj se tradiciji ustalio po­
tivnoj konfiguraciji? Sve to čini uspostavljene jam in ten cijsk o g h. da bi se označio »s obzi­
homologijske odnose gipkima i relativnima. rom na...« (odn. smisao) nekog iskaza, teksta
-» gramatika, kompetencija, mentalitet, naratolo- ili žanra, ona dimenzija kojom on doziva svojeg
gija, polje (odsutnog) naslovljenika i time uvijek-već-
transcendira (prisutnog) sugovornika. U Bah­
HORIZONT tina on dobiva naziv generičkog pamćenja* ili
(nj. Horizont, f. i e. horizon) »pridruženih značenjskih smjernica«. U nje­
Fenomenologijski pojam kojim se označuje mačkih transcendentalnih ili univerzalnih
svjetonazorni, vrijednosni, značenjski i uopće pragmatičara (J. Habermas, K.-O. Apel, A.
inteligibilni vidokrug kolektivne ili individual­ Wellmer) koji premještaju naglasak sa subjek­
ne svijesti ili pak iskaza* odn. teksta? On ta* na intersubjektivnost? intencijski h. posta­
određuje identitet svijeta za te entitete, ali, je k o n sen zu aln im h. koji se aktivira tako što
budući daje nesvjestan i neosvjestiv, i identitet iskaz postavlja odgovarajući zahtjev za pa­
tih entiteta pred drugim svijestima ili teksto­ rametrima vlastite valjanosti. Najobuhvatniji
vima. konsenzualni h. jest svijet života kao neupitno
1. Pojmom h. o ček iv an ja služi se H. R. Jaufi, tlo sporazumijevanja.
estetičar recepcije* iz Konstanza, preuzimaju­ 4. Lingvistička pragmatika? koja na tragu Wit-
ći ga iz njemačke fenomenologijske i hermene- tgensteinove teorije jezičnih igara* operira
utičke tradicije (E. Husserl, M. Heidegger, pojmovima komunikacijske izvedbe* ili socio-
H.-G. Gadamer). No njega je već, pod utjeca­ komunikacijskog stereotipa, govori u tom sklo­
jem K. Poppera, rabio i povjesničar umjetnosti pu o referen cijsk o m ili p re d m e tn o m h. što
E. H. Gombrich (Umjetnost i iluzija, 1960) u ga svojom uporabnom uvriježenošću otvaraju
značenju duhovnog sklopa koji s naglašenom takvi komunikacijski scenariji. Pojam pred­
osjetljivosti bilježi otklone* od norme? Gada­ metnog h. može se vezati i za pojedine književ­
mer ga primjenjuje za povijesno promjenljivu ne žanrove (Bahtin je govorio o »viđenju stvar­
situaciju* tumača koja predmnijenjima, pre­ nosti očima žanra«), ali i za određene znan­
drasudama i preduvjerenjima ograničuje mo­ stvene diskurze?U sličnom značenju Foucault
gućnosti njegova viđenja. U Jaufia h. o. dobiva govori o diskurznom polju* imajući na umu da
intersubjektivnu ovjeru zajednice* čitatelja* određeni diskurzi mogu u određenim razdo­
određena povijesnog razdoblja te se očituje kao bljima pokrivati samo određene predmete (uz
neka vrsta pozadine za prepoznavanje* umjet­ proizvodnju specifičnih subjektnih položaja i
ničkih »prekoračenja«. On je držao da bez adresata).
rekonstrukcije autentičnog h. o. nije moguće -» fikcija, generičko pamćenje, intencija, pragma­
valjano razumjeti umjetničko djelo* iz prošlo­ tika, referencija

132
 I

IDEOLOGEM => IDEOLOGIJA 2. Suvremena se književna teorija pokazala

sumnjičavom prema prije uobičajenom prepo­
IDEOLOGIJA znavanju i. u izravnim verbalnim očitovanjima
(nj. Ideologie, e. ideology, f. ideologie) pripovjedača* ili pak središnjeg lika* u književ­
nom tekstu. Svojstvo i. jest upravo da se pri­
1. Pojam koji je u književnu teoriju preuzet iz
kriva i izmiče, da djeluje tamo gdje je najmanje
društvenih znanosti gdje ima podjednako skli­
očekujemo, 'tako da se kritika usredotočila
sko, neuhvatljivo značenje. Prvi gaje upotrije­
prije svega na strukturne lakune, procijepe i
bio A. Destutt de Tracy (Elementi ideologije,
omaknuća tekstova. U sklopu tako profilirane
1801-5) u značenju racionalnog znanstvenog
»hermeneutike* sumnje« (P. Ricoeur), poseb­
istraživanja izvora ideja, da bi se u tim izvori­
no upotrebljivom teorijom i. pokazala se ona
ma razlučilo znanje od predrasuda. No neus­
francuskog »strukturalnog marksista« L. Al-
poredivo je utjecajnijim u književnoj teoriji bilo
thussera i njegovih nastavljača P. Machereya i
kasnije Marxovo tumačenje pojma kao mani- M. Pecheuxa. Suprotstavljajući se klasičnoj
pulativnog sklopa vrijednosti, predodžbi i uvje­ teoriji odraza* koja prikazuje književno djelo*
renja koji ljudima zastire pogled za stvarnost kao zrcalo* materijalnih uvjeta u kojima je
kakva jest. (Njemačka ideologija, 1845/6) U nastalo, Macherey u Teoriji književne proi­
vrstama književne kritike zainteresiranim za zvodnje (1966) ističe: »Bilo bi neispravno reći
i. obično se kao izvorište takve manipulacije da su proturječja djela odraz povijesnih protur­
prepoznavala bilo povijesna, politička, klasna, ječja: naprotiv, ona su posljedica odsutnosti
civilizacijska, spolna ili rasna pripadnost pisca toga odraza.« Drugim riječima, »i. je sazdana
odnosno teksta* (Novi historizam* marksistič­ od onoga što ne spominje; ona postoji jer
ka kritika? feministička kritika? kritička teori­ postoje stvari o kojima se ne smije govoriti.«
ja? dekonstrukcija? kulturalni materijalizam? Rekonstrukcija ideologijskog horizonta
postkolonijalna kritika*). Ako se pritom drži pretpostavlja tako otkrivanje tekstnih protur­
daje spomenuta manipulacija svjesna, tada se ječja, a to otkrivanje opet podrazumijeva tzv.
iskrivljenje stvarnosti tumači kao daje u službi simptomno čitanje?
vladajuće »društvene sile«, ako se pak smatra 3. Drugo važno obilježje altiserovskog tumače­
da je nesvjesna, tada je deformacija shvaćena nja i., koje su preuzeli književni kritičari, jest
kao rezultat (neizbježne) »lažne svijesti« druš­ njegovo pozicioniranje književnosti* kao neče­
tvenih jedinki. No pojam se i., kao npr. u ga što istodobno pripada i. i što je prekoračuje.
Bahtina odnosno Medvedeva, može razumije­ Althusser definira i. kao sustav* predodžbi,
vati i vrijednosno neutralno, tj. kao normativni sastavljen od ideja, pojmova, mitova i slika, u
sustav koji »upravlja društvenim i političkim kojemu ljudi žive svoje imaginarne odnose
stavovima grupe, društvene klase ili društva u prema stvarnim uvjetima postojanja. Taj se
cjelini«. (W. Noth, Priručnik semiotike, 1985) sustav održava pomoću ideologijskih držav­

133
IDEOLOGIJA
nih uređaja: crkava, škola, obitelji, političkih
stranaka, sindikata, medija i kulturnih usta­
nova, koji dozivaju subjekte* da zauzmu polo­
žaje nužne za reprodukciju ideologijskog su­
stava. Književnost i znanost ne spadaju u te
uređaje zbog toga što održavaju vezu s »pra­
vom stvarnosti«, i to prva tako što je svojim
proturječjima naznačuje, a druga tako što je
svojim znanjem spoznaje. Zadaća je kritičara,
prema tome, da slijedeći proturječne naznake
književnog teksta prepozna ideologijsku
problematiku koja ih je izazvala nameta­
njem svojih ograničenja. Književnost tako nu­
di pažljivome i upućenome čitatelju (znanstve­
niku!) priliku za odmak od i. i prokazivanje
njezinih mehanizama.
4. Na razradbi toga polazišta gradi se koncep­
cija i. književnog teksta kao svojevrsne strate­
gije ograničavanja (strategy of containment).
Izgradio ju je najistaknutiji američki marksi­
stički kritičar F. Jameson. (Politično nesvje­
sno, 1981) On drži da književni tekst postiže
estetičku cjelovitost time što potiskuje protur­
ječnost svoga temeljnog ideologema.\hieolo-
gem se definira kao »povijesno određen poj­
movni ili semički kompleks koji se može proji­
cirati bilo u obliku ’vrijednosnog sustava’,
’filozofijskog pojma’ ili pak u obliku protopri-
povijesti, osobne ili kolektivne pripovjedne
fantazije«""] Književna djela nastaju transfor­
macijom fakvih elementarnih razlikovnih jedi­
nica* »sirove građe«, u kojima se stvarnost
nudi estetičnoj obradi. No iako su te jedinice
iznutra dijalogične, što znači da nude čak i
antagonistične smjerove interpretacije* knji­
ževna ih djela uklapanjem u odgovarajuće
ideologijske sustave homogeniziraju e da bi
podastrla svoju verziju kao prirodnu. F. Jam e­
son ilustrira to primjerom ressentimenta kao
ideologema viktorijanskog romana* koji obez­
vređuje likove društvenih kritičara time što
njihovu pobunu uvijek iznova pripisuje njiho­
vim osobnim karakternim nedostacima.
5. Svaka pojedina umjetnička realizacija ideo­
logema, međutim, može biti prezaposjednuta i
time problematiziram bilo drugim književnim
žanrom* ili pak istim žanrom u nekome dru­
gom povijesnom razdoblju. Takav čin prezapo-
134
sjedanja iznosi na vidjelo »odsutni uzrok« nai­
zgled homogene književne strukture* što je
zauzima, onu »problematiku« koja je ostala
izvan danoga teksta (hors texte) kao njegovo
nerečeno (non-dit). Subverzija se poduzima s
ciljem da se »obnovi na površini (povijesnog)
teksta« njegovu »potisnutu i pokopanu stvar­
nost«. Zbog toga Jameson prepoznaje u altise-
rovskome »odsutnom uzroku« utopijski poten­
cijal književnog teksta, potencijal koji taj tekst,
kao izbavitelja neke prošle ideologijske zatoče-
nosti, i sam otvara budućnosnom izbavljenju.
Književni se tekst upravo svojom utopijskom
dimenzijom othrvava ideologijskoj strategiji
ograničavanja pripadnoj vremenu u kojemu
nastaje. Tako on simbolički transcendira povi­
jesnu nužnost uime buduće slobode. Pritom se
čini da on tom svojom sposobnosti zauzima
najviši položaj u Jamesonovoj hijerarhiji druš-
tveno-simboličkih činova, koja seže od zakon­
skih i političkih preko moralnih i religijskih
sve do filozofijskih i umjetničkih radnji! Iako
sve te radnje reproduciraju proturječne uvjete
svoje proizvodnje, ne čine to ni jednako svjesno
niti jednako obuhvatno i raznoliko. Glede ak­
tiviranja broja semantičkih horizonata, tako,
u Jamesonovoj lukačevskoj viziji bez premca
ostaje roman! On u svojem (1) ideologemu
pohranjuje antagonizme društvenog kontek­
sta! kao (2) simbolički čin* utjelovljuje konflik­
te političke povijesti! a kao (3) taložina razno-
dobnih znakovnih sustava sublimira srazove
ukupne povijesti čovječanstva. Zbog tako je­
dinstvene snage uokviravanja uvjeta vlastitog
nastanka, on pribavlja idealan instrum ent za
ispitivanje onoga što Jameson naziva i. forme!
Naime, ostali književni žanrovi funkcioniraju
više kao glumci negoli kao redatelji u lukavo­
me ideologijskom scenariju povijesti koji im
tek naknadno otkriva uloge* što im ih je
dodijelio, ispisujući ih tako reći na njihovu
hrptu. Pa ipak, u retrospektivi, taj nemilosrdni
scenarij svojim postupnim uspinjanjem s fizič­
ke preko biologijske i društvene na kulturalnu
razinu* —zapravo malo-pomalo odiješuje no­
sioce njegovih uloga ideologijske sputanosti,
asimptotički se bližeći utopijskoj točki s koje će
netko napokon moći potpuno slobodno raspo­

lagati svojom prošlosti. Stoga su u pravu oni
koji tvrde (kao npr. H. White u Sadržaju
forme, 1987) da je za Jamesona ideologizira-
nost u krajnjem izvodu samo privremeno sta­
nje unutarpovijesnosti, koje valja prevladati
izlaskom u stanje poslijepovijesnosti (post-
histoire). Naposljetku, sama njegova teorijska
pozicija svojom totalizacijskom ambicijom
smještanja svih simboličkih činova na njihovo
pravo povijesno mjesto — kao da za sebe tvrdi
da je povijest već napustila ili barem da u njoj
stoji još samo jednom nogom.
6. Tako nas Jamesonova koncepcija vodi k
problemu s kojim se prije ili kasnije suočava
svaka vrsta ideologijom opsjednute književne
kritike i teorije. Kako pronaći ideologijski ne­
utralno gledište* s kojega će se moći prokazi­
vati tuđa ideologičnost? Ako je to pak nemogu­
će, u koji se i kakav diskurz* valja situirati
samom kritičaru i.? Ta su se pitanja nametnu­
la jednome drugom marksističkom kritičaru
koji je krenuo s altiserovskih pozicija: Englezu
T. Eagletonu. Dok je u Kritici i ideologiji
(1976) zagovarao metodično znanstveno razot­
krivanje ideologijske podloge književnih tek­
stova, već u knjizi o W. Benjaminu (1981)
zapaža ideologičnost takvoga strogo formalnog
pristupa prožimajući svoj stil gotovo karneval­
skom razigranosti i humorom. Sam je o tome
retrospektivno primijetio: »Studija o Benjami­
nu sudjeluje u novom političkom etosu i stoji
na znatnom rastojanju od Kritike i ideologije:
zaokupljena više pitanjima iskustva i subjekta,
onom razlikom i raznorodnosti koja izmiče
formalizaciji, humorom, tijelom i ’kamevales-
knosti’, te politikom kulture više negoli znano­
šću o tekstu.« (Uz dlaku, 1986) I. se tako više
ne prepoznaje toliko u samom predmetu koliko
u načinu njegova promišljanja, u stavu prema
njemu, u diskurzu kojim ga »oslovljujemo«. U
okolnostima funkcionalno izdiferenciranog
društva, naime, književna je teorija institucio­
nalizirana koliko i sama književnost, tako da
njihovi diskurzi upućuju svojim obilježjima
više na te institucije* negoli na proklamirane
predmete: književnost odn. stvarnost. Budući
da su akademsko-institucijske prilike u kojim
se teorija razvija od zemlje do zemlje različite,
IDEOLOGIJA
stvorio se niz različitih metoda koje imaju malo
dodirnih točaka. One se ne mogu udružiti ni u
svom predmetu, jer se i književnost heteroge-
nizirala do te mjere da je postala neuhvatlji­
vom. U stanju takve razmrvljenosti tzv. javnog
mnijenja — Eagleton se koristi tom Haberma-
sovom ranom kategorijom — on predlaže obje­
dinjavanje književne teorije i kritike na novoj
razini, naime onoj opće političke retorike*
diskurza. Ona bi se bavila »različitim znakov­
nim sustavima i označiteljskim praksama u
našem društvu, počev od Mobby Dicka do
Muppet showa, od Diydena sve do Jean-Luca
Godarda, do prikazivanja žene u reklami i do
retoričkih tehnika u vladinim izvješćima«.
(Književna teorija, 1983, hrv. prijevod 1987)
Takvom bi svojom obuhvatnošću mogla povra­
titi u međuvremenu izgubljeni društveno-po-
litički utjecaj, a i sačuvati ideologijsko-kritički
potencijal ako bi svoju perspektivu vezala uz
marginalizirane skupine. (Funkcija kritike,
1984)
7. Makoliko obnovljena, Eagletonova koncep­
cija i. ostaje u pozicioniranju kritičara vjerna
temeljnoj marksističkoj ideji revolucionarnog
subjekta koji se emancipira od institucijskih i
diskurzivnih ograničenja polažući pravo na
univerzalnost svoga iskaza. Takav subjekt mo­
že imati samo idealnog adresata, tzv. univer­
zalni subjekt u nastajanju, kojeg je postojanje
imaginarno i vrlo udaljeno od stvarnih čitatelja
zatočenih u razbacanim oknima »mreže svijeta
života« (B. Waldenfels). Stoga T. Bennett kri­
tički zapaža: »Postavljati pitanje funkcije kri­
tike u jednini i na monolitan način znači
pretpostavljati da takav adresat postoji ili bi
mogao postojati. Jedino ako bi se raskinulo s
tom iluzijom, to bi se pitanje moglo raspršiti i
razlomiti u niz proračuna glede onoga što bi se
moglo postići različitim praksama tekstnoga
komentara usmjerenim na različitu publiku,
institucije i okolnosti.« (Izvan književnosti,
1990) Revolucionarni se subjekt kao veliki
prokazivač i., ukratko, ispostavlja njezinim
velikim zatočnikom.
8. Svojom idejom konačne emancipacije od i. F.
Jameson i T. Eagleton — unatoč različitosti
njihovih koncepcija — plaćaju zajednički dug
135
IDEOLOGIJA
bogatoj tradiciji filozofije svijesti. Jedan je vrlo
utjecajan suvremeni njemački filozof, naime J.
Habermas, izgradio svoju današnju koncepciju
i. upravo kritičkim obračunom s tom tradici­
jom. Nekadašnji Adornov asistent i dugogodiš­
nji sljedbenik ideja Frankfurtske škole objav­
ljuje 1982. god. raspravu u kojoj raščlanjuje
razorne posljedice knjige M. Horkheimera i T.
W. Adorna Dijalektika prosvjetiteljstva (1947)
na njemačku intelektualnu ljevicu. T aje knji­
ga, podržana u svojim konzekvencijama kasni­
jim Adornovim knjigama (prije svega Negativ­
nom dijalektikom, 1966, i Estetičkom teorijom,
1970), zanijekala ključnu prosvjetiteljsku teče­
vinu racionalne kritike i. (mita*) i time ospo­
rila mogućnost bilo kakve emancipacije uma.
Habermas u tome prepoznaje ograničenja teo­
rijske logike zasnovane na filozofiji svijesti i
karakterizirane vjerom u subjekt kao nosioca
povijesnog osvještenja. Emancipacijska se mi­
sao moderne može stoga spasiti jedino u »novoj
kritičkoj teoriji*« koja premješta naglasak sa
svijesti na intersubjektivni medij komunikaci-
jef Novo težište navodi Habermasa da napusti
eminentno njemačku filozofijsku tradiciju i
utekne se američkoj analitičkoj filozofiji i filo­
zofiji jezika, što posebno jasno dolazi do izra­
žaja u njegovoj Teoriji komunikacijskog djelo­
vanja (1981). U njoj se i. pojavljuje kao svoje­
vrsna bolest komunikacije, razoritelj njezina
imanentno dijaloškog odnosa. Nositeljem su
toga izobličenja veliki strategijski sustavi* koji
reduciraju komunikacijsku praksu svijeta ži­
vota na ciljno usmjeren rad. Tako se refleksiv­
no znanje (Reflexionswissen), kao legitiman
sastavni dio čovjekova svakodnevnog bavljenja
sobom (Selbstbetdtigung), svodi na instrumen­
talno znanje (Verfiigungsivissen). Ono pak nu­
žnu dvosmjernost sporazumijevanja, koja u
sebi sadrži neprestanu intersubjektivnu ovje­
ru postavljenih zahtjeva za valjanosti (Geltun-
gsanspriiche), prevodi u ideologijski manipula­
tio n ! jednosmjernost. Iako je samo strategij­
sko djelovanje proglasio uljezom komunikacije
— zbog navodne usmjerenosti potonje prema
sporazumijevanju — Habermas uočava da ko­
munikacijsko djelovanje samim tim još nije
spasio od i. Ona se u nj prokrada preko prešut­
136
no prihvaćenih normi svakodnevne jezične
prakse koje su neizbježno nacionalno, kultu­
ralno i civilizacijski obilježene i utoliko isklju­
čive. Stoga se iz komunikacijskog kala svijeta
života uzdiže jedino »diskurz«, koji svojom
racionalnom argumentacijom, slijedeći zahtje­
ve za istinitosti, vjerodostojnosti i ozbiljnosti,
prekoračuje sve partikularne norme sporazu­
mijevanja uime univerzalne i simetrične »ide­
alne govorne situacije«.
9. Nastao u slijedu kritike paradigme filozofije
svijesti, Habermasov projekt komunikacijskog
djelovanja ipak naposljetku obnavlja temeljnu
gestu te paradigme. Jedina je razlika u tome
što se kao izbavitelj ne pojavljuje kritički sub­
jekt, nego argumentacijski diskurz (Begriind-
ungsdiskurs), ali se i njemu, kao i onome
prvome, prešutno brišu sva ideologijska obi­
lježja. Ona se moraju zabašuriti uime očuvanja
konsenzualne predodžbe svijeta života. Naža­
lost, kao što je u svojoj analizi* primijetio
francuski filozof i hermeneut P. Ricoeur (Pre­
davanja o ideologiji i utopiji, 1986) ’nova
kritička teorija’ na taj način ne liječi, nego
samo obnavlja proklamiranu bolest društva.
Stoga bi po Ricoeurovu mnijenju bilo primje­
renije polaziti od integrativne umjesto od de-
formativne funkcije i. u društvu. I.je ugrađena
u primarno čovjekovo razumijevanje svijeta i
samoga sebe, i to u obliku metaforizacije i
općenito simboličkog posredovanja. Istom ona
omogućuje kategorijalni poredak svijeta i time
tvorbu identiteta. Bez identiteta bi čovjek pak
bio lišen osjećaja pripadnosti svijetu. No ta
legitimacy ska funkcija i. može voditi i izobliče­
nju ako dođe do zamrzavanja uspostavljenih
značenja* u »drugu prirodu«. U takvom sluča­
ju Ricoeur drži plodnijim suprotstaviti se i.
utopijom nego kritikom. Kritika preuzima lik
znanstvenog objašnjenja koje se distancira od
razumijevanja* pokušavajući ga analizirati.
Ali svaka je takva analiza uvijek-već uključena
u simboličko predrazumijevanje razumijeva­
nja te se zbog toga ne može dokraja izvući iz
njegova ideologijskog utjecaja. Utopija je na­
protiv u funkciji Drugog* odn. još nepostojeće
stvarnosti uime koje prekoračuje postojeće ide­
ologijske obrasce. Jedna se ideologijska figura-
 IGRA

čija može tako prema Ricoeuru pobijati jedino nuti tu hijerarhiju u korist neobvezne paideia
drugom, i to takvom koja će svojom sveobu- koju kao dionizijsku energiju postavlja u sam
hvatnosti u sebi udomiti odn. »uračunati« onu temelj života. Na crti takva razmišljanja zatje-
prvu. Da bi dakle očuvala svoju navodno kon­ ču se u 20. st. npr. M. Heidegger, M. M. Bahtin,
stitutivnu integrativnost, i. mora neumorno J. Derrida, R. Barthes, M. Foucault, dok je
povisivati svoju utopičnost odn. fikcionalnost. ludus npr. u osnovi teorija L. Wittgensteina,
To međutim neizbježno vodi sljedećem pita­ F. de Saussurea (koji je jezik* uspoređivao sa
nju: Tko se danas i ovdje može osjećati kod šahom), H.-G. Gadamera, J. Huizinge ili R.
kuće u svijetu koji i. može uređivati jedino iz Cailloisa. Najnovije važne priloge diskusiji po­
nedokučive »daljine budućnosnih horizonata«, nudili su M. Spariosu u knjizi Ponovno rođeni
dakle zapravo kao neprovjerljiva projekcija Dioniz (1989), koja situira paideia u predso-
onih koji danas i ovdje vladaju sferom imagi­ kratovsku a ludus u poslijesokratovsku Grčku,
narnog? Ako ima takvih koji se u tom svijetu te R. Rawdon Wilson u knjizi U sjeni Palameda
nekako baš ne mogu osjećati udomaćenima — (1990) koja ispituje oba tipa i. s obzirom na
a to znači takvih koji su stjecajem neskrivljenih razne vrste pripovjednih tekstova? Premda
okolnosti isključeni iz rada »produktivne ima­ ističe važnost H.-G. Gadamera i J. Derridaa,
ginacije« — onda se ta utopija nolens-volens ipak Wilson daje u svojim razmatranjima glav­
ponovno izobličuje u i. nu ulogu M. Bahtinu.
-» dozivanje, hegemonija, institucija, mit, subjekt 2. U Bahtina pojam i. potječe iz njegova bav­
ljenja karnevalskom kulturom kasne antike,
IDEOLOGIJSKI DRŽAVNI UREĐAJI => srednjovjekovlja i renesanse s njihovim ozbilj­
IDEOLOGIJA no—smj ehovnim sajamskim i uličnim žanrovi­
ma. U Nietzscheovoj tradiciji, Bahtin proma­
IGRA tra i. kao transgresivnu političku snagu koja
(e. play, f. jeu, nj. Spiel) potkopava uvriježene forme društvenog opho­
Pojam koji danas ima široku primjenu ne samo đenja i ponašanja izvrgavajući ih smijehu, po­
u teoriji umjetnosti, kulture, sporta, već i u ruzi, krajnostima te nudeći obično oprečne,
teoriji znanosti, filozofije, religije, ekonomije svrgavajuće alternative. Koristeći se tim kar­
pa čak i u teoriji business managementa. U nevalskim tehnikama poravnavanja društve­
suvremenoj ga književnoj teoriji zatječemo u nih nepravdi, i književnost može zadobiti pre-
najrazrađenijem obliku u M. M. Bahtina, H.- vratničko-terapeutsku ulogu, što Bahtin ilu­
G. Gadamera, J. Derridaa te, u najnovije vrije­ strira ulogom romana* u žanrovskim sustavi­
me, u W. Isera. Oni preuzimaju i revidiraju ma* prijelomnih povijesnih razdoblja. No kri­
smjerodajne ideje što su ih o problemu iznijeli tičari (npr. A. White i P. Stallybrass, 1986 ili
moderni mislioci poput I. Kanta, F. Schillera i D. LaCapra, 1987) su upozorili da Bahtin
F. Nietzschea. prenaglašuje oslobađajuću, a zapostavlja druš­
1. Europska je tradicija promišljanja i. zacrta­ tveno reguliranu narav karnevala? On naime
na, međutim, još Platonovom distinkcijom iz­ nije samo paideia, nego je i ludus. No možda je
među nestrukturirane, slobodne i. (paideia, e. upravo takva jednostranost učinila Bahtinovu
play) koju on zbog frivolnosti osuđuje te i. koncepciju privlačnom i otvorila je širokoj re­
podvrgnute redu, pravilima i ciljevima (ludus, cepciji u postmodernoj umjetnosti i poststruk-
e. game), koja po njegovu sudu priskrbljuje turalističkoj teoriji.
korisne obrasce za djecu i odrasle. Iako šire 3. Derridaov je tretm an i. bliži Heideggerovoj
nadležnost i. na umjetnost, da bi umjetnost reviziji Nietzschea negoli Bahtinovoj politiza-
oslobodili neprimjerenih racionalističkih za­ ciji pojma. On jedino Heideggerov pojam Welt-
htjeva svoga vremena, I. Kant i F. Schiller spiel, izveden iz Nietzscheove koncepcije volje
zapravo pritom još uvijek imaju na umu Plato­ za moć* u kojoj se čovjek istodobno pojavljuje
nov ludus. Tek se F. Nietzsche odvažuje okre­ kao igrač i kao igračka, premješta s čovjekova

137
IKONA
anonimnog bitka-u-svijetu na odnos bes­
konačnog dopunjavanja/nadomještanja* među
označiteljima. Označitelji posjeduju jedino ra­
zlikovnu vrijednost jer ovise o drugim označi­
teljima. To stanje sveopće tekstualnosti (le
texte general) u kojemu jedan označitelj* upi­
som svoje radikalne odsutnosti u drugi označi­
telj briše puninu njegova označenog* — Derri­
da naziva slobodnom i. (jeu libre) označitelja.
Ukoliko takvom svojom djelatnosti izaziva di-
seminaciju* (raspršivanje) značenja* u lanac
označitelja, ta slobodna i. potkopava »metafi­
zičku prisutnost« znaka? izvrće njegovu usta­
ljenu hijerarhiju s primatom »transcendental­
nog označenog«.
4. Primjenjujući pojam i. na umjetnost, H. G.
Gadamer želi u šilerovskoj tradiciji istaknuti
njezin nesvrhovit značaj. No za razliku od
igara koje su potpuno samosvrhovite, umjet­
nost se ipak otvara prema publici zapodijeva-
jući s njom samo sebi svojstvenu vrstu i. Ona
nije niti potpuno ograničena na kakav već
postojeći niz pravila, jer interpretacija* uvijek
može u nj unijeti neka nova pravila, niti je za
tumača opet potpuno slobodna, jer i. umjetnič­
kog djela* s publikom nadziru tradicijske nor­
me i standardi kao i konkretni umjetnikovi
napuci. Po Gadamerovoj analogiji, umjetnik i
interpret ulaze u polje* umjetničkih mogućno­
sti otprilike tako kao što čovjek rođenjem
dospijeva u jezik. I umjetnost i jezik, očito,
mogu čovjekovom inovativnom djelatnosti sa­
mo obogatiti svoj repertory.
5 . 1 Iserova koncepcija i. između autora? tek­
sta* i čitatelja? iznesena u njegovoj knjizi
Fiktivno i imaginarno (1989), počiva na među-
prožimanju regulativnih i aleatornih pravila.
Pomirujući u svojoj koncepciji književnog tek­
sta kao igrališta između autora i čitatelja
polove ludus i paideia, Iser govori o neiskorje­
njivoj dualnosti i. koja se zbog svoje antropo-
logijske primarnosti otima konceptualizaciji.
Tekst naime s jedne strane teži obustaviti
kretanje svoje i. time što će čitatelja navesti na
donošenje interpretativne odluke. No istodob­
no se i. protivi okončanju neprekidnog premje­
štanja* i interakcije svojih položaja nastojeći
održati u pogonu vlastito decentrirajuće kreta­
138
nje razlika? Međusobno upisivanje tih uzaja­
mno isključivih obilježja— težnje prema ukla­
njanju i težnje prema održavanju razlika —
podaruju značenju književnog teksta jedin­
stven značaj »dodatka« (Zuschufi). »Igru tek­
sta može odigrati pojedinačno svaki čitatelj
koji, igrajući na svoj način, proizvodi svoj
vlastiti ’dodatak’ koji se sm atra značenjem
teksta. Značenje je ’dodatak’ jer zaustavlja
zbivajući proces pretvorbe. Ono je dodano tek­
stu, a da ga tekst nikad nije potvrdio kao
autentično.«
-» diseminacija, jezik, karneval, nadomještale,
premještanje
IKONA
(e. icon, f. icone, nj. Ikone)
1. U poznatoj knjizi američkoga novokritičara
W. Wimsatta Verbalna ikona (1954) pojam se
1. primjenjuje na pjesnički tekst? i to stoga što
taj navodno ostvaruje maksimalnu sličnost*
između svoje forme* i svoga sadržaja? No osim
u tomu općem smislu sličnosti, pojam se isto
tako primjenjivao na pjesnički tekst i u poseb­
nome smislu njegove slikovnosti odn. sposob­
nosti da svojim opisima* (ekfrazama) u čita-
teljskoj svijesti pobudi žive vizualne predodž­
be. Tradicionalna poetika* nekritično lebdi
između ta dva značenja sve do aktiviranja
semiotičke koncepcije i.
2. Nju je postavio američki filozof-pragmatičar
Ch. S. Peirce dijeleći znakove* po kriteriju
njihova odnosa prema predmetima na simbo­
le? indekse* i i. I. su znakovi koji po nekim
svojim obilježjima sliče predmetima koje pri­
kazuju odn. koji dijele s tim predmetima neke
značajke. »Obilježja i. sliče obilježjima predme­
ta i proizvode analogne osjećaje u predodžbi
onoga tko to opaža kao sličnost.« Ovisno o
naravi tih obilježja, Peirce razlikuje tri vrste i.
Ako znak izdvaja jednostavnu kakvoću pred­
meta, posrijedi je slika (fotografije, onomato-
pejski zvukovi), ako ističe neki zakon ili odnos
po kojemu predmet postoji, tada imamo posla
s dijagramom, ako se sličnost gradi na drugim
znakovima, posrijedi je metafora* kao meta-
znak. Očito je da u tom redoslijedu interpreta-
tivna obveza korisnika znaka raste čime se

ujedno, po Peirceovoj koncepciji, smanjuje »de-
generiranost« i. odn. mjera njezine sličnosti s
predmetom (ikoničnost po terminu Ch. Morri-
sa, 1946).
3. Ikoničnost je inače konstitutivan aspekt
podjednako prirodnih kao i konvencionalnih
(npr. prometnih) znakova, a može se u njima
pojaviti bilo spontano ili intendirano. Tako je
lingvistika pronašla ikoničnost na svim jezič­
nim razinama (fonologijskoj, morfologijskoj,
leksičkoj, sintaktičnoj), teorija pisma u svim
poznatim vrstama pisama, a prozodija u zvu­
kovnim, ritmičkim i metričkim obrascima pje­
sničkog teksta. Budući da gotovo sve može
nalikovati gotovo svemu, sličnost se pretvara
u pomalo prazan predikat, stoje neke semioti-
čare ponukalo da odbiju raspravu o i. No iako
ju je teško logički utemeljiti, ikoničnost je ipak
važna empirijska kategorija jer percipijenti u
svakodnevnoj praksi spontano povlače granicu
između relevantne i nerelevantne sličnosti. U.
Eco je u skladu s tim predložio istraživanje
kulturalno »kodificiranih sustava očekivanja«.
(Teorija semiotike, 1976) Oni bi iscrtavali do­
nju i gornju granicu u vladajućem spektru
ikoničnosti.
4. A. J. Greimas razumijeva ikoničnost u svojoj
semiotici* kao sklop postupaka* kojima tekst
ostvaruje referencijsku iluziju (ili učinak*).
Ona je za njega završna faza figurativizacije,
kojom opet završava generativna značenjska
putanja teksta.
-» arbitrarnost, indeks, metafora, simbol, sličnost
ILOKUCIJA
(e. illocution)
1. Po engleskom analitičkom filozofu J. L.
Austinu (Kako djelovati riječima?, 1962) i. je
uz lokuciju i perlokuciju konstitutivan aspekt
svakog govornog iskaza* odn. čina? Ako je
lokucija čin kazivanja* (nečeg) (act o f saying),
a perlokucija čin prouzročen s pomoću kaziva­
nja (act by saying), onda je i. čin izveden
kazivanjem (act in saying), tj. uspostavljanje
kakva društveno institucionaliziranog odnosa
prema sugovorniku govorom? Premda su sva
tri aspekta nužni sastavni dijelovi svakog iska­
za, jedan u pravilu dominira nad drugima.
ILOKUCIJA
Stavljajući ilokucijske radnje* u središte svoje
pozornosti, Austin izdvaja pet osnovnih vrsta:
verdiktive ili zabrane; egzercitive ili naredbe;
komisive ili obveze; bihejvitive ili postupke
društvene ophodnje; te ekspozitive ili izlaga­
nja. On se međutim zaustavlja na definiranju
tzv. uvjeta prikladnosti (appropriateness con­
ditions) samo za izricanje visoko ritualiziranih
ilokucijskih činova kao što su vjenčanja ih
krštenja ostavljajući otvorenim pitanje može li
se to podjednako uspješno učiniti i za svako-
dnevnije oblike.
2. Na to je pitanje pokušao odgovoriti njegov
legitimni nastavljač J. R. Searle (Govorni čino­
vi, 1969). Namjera mu je bila da obrani osnov­
nu tezu teorije govornog čina po kojoj postoje
prešutne regulativne pretpostavke jezične ko­
munikacije* jer bi bez njihova ograničavajućeg
djelovanja razumijevanje iskaza bilo potpuno
arbitrarno. Uzimajući kao model obećanje, Se­
arle izdvaja sljedeće uvjete prikladnosti za
njegovo uspješno izricanje: 1. pravilo propo-
zicijskog sadržaja* (kojim govornik određuje
svoj budući čin), 2. pripravna pravila (govornik
mora vjerovati da sugovornik želi njegovo obe­
ćanje, e da bi njegovim primitkom osigurao
izvedbu* budućeg čina), 3. pravilo iskrenosti
(govornik mora namjeravati da izvede čin koji
iskazom obećava), 4. pravilo kontinuiteta (es­
sential rule: obećanje se računa kao prvi korak
u izvedbi čina). Umjesto razlike između loku-
cijskog i ilokucijskog aspekta govornog čina,
koju drži problematičnom, Searle predlaže
uvođenje preciznijih pojmova propozicije i po- ,
stupka naznačavanja funkcije* (function-in­
dicating device). Polazeći odatle, on nadalje
nudi alternativnu klasifikaciju ilokucijskih či­
nova u reprezentative, direktive, komisive,
ekspresive i deklaracije.
3. U nizu članaka koji je slijedio Govornim
činovima i koji je prikupljen u njegovoj knjizi
Izraz i značenje (1979), Searle je pomalo neo­
čekivano otvorio važan problem posrednih go­
vornih činova, koji unekoliko potkopava nje­
gov prvobitno predložen model i klasifikaciju.
Riječ je o tome da u svakodnevnoj govornoj
uporabi jedna vrsta govornog čina može poslu­
žiti kao posrednik druge, točnije, daje sugovor-
139
IMAGINARNO
nik uvijek može protumačiti kao takvu. Time
se ujedno poriče mogućnost iscrpnog popisa
uvjeta prikladnosti koji je temeljna pretpostav­
ka teorije ilokucijskih činova. Problem je poku­
šao riješiti P. Grice (1975) uvlačenjem pojedi­
načnih ilokucijskih činova — koji su dotad
služili kao isključiv okvir razm atranja— u širi
kontekst* konverzacijskog »načela suradnje«
(Cooperation Principle) s pripadnim mu impli­
kacijama. Načelo koje ravna konverzacijskom
razmjenom, neovisno o tome jesu li sudionici
razgovora toga svjesni ili nisu, Grice formulira
ovako: »Prilagodi svoj konverzacijski prilog, u
etapi u kojoj se on pojavljuje, prihvaćenoj svrsi
ili smjeru govorne razmjene u kojoj sudjelu­
ješ.« Smjer je pak zadan četirma maksimama:
1. kvantitete (budi informativan samo koliko
je potrebno), 2. kvalitete (budi istinit), 3. odno­
sa (budi relevantan), i 4. načina (budi jasan).
Razaberu li sudionici razgovora prekršaj bilo
koje od te četiri maksime, oni će u tome
prepoznati bilo skrivenu smisaonu namjeru
govornika, bilo njegovu specifičnu situaciju*
koja dovodi maksime u neraziješiv sraz, bilo
želju da isključi načelo suradnje u cijelosti ili
pak ruganje pojedinim njegovim maksimama.
4. Upravo u tom posljednjem načinu proizvod­
nje implicitnih značenja* prepoznala je M.-L.
P ratt (Prema teoriji književnog diskurza kao
govornog čina, 1977) temeljnu značajku knji­
ževnosti? Ali u književnom je govoru, za razli­
ku od drugih vrsta govora, načelo suradnje
zaštićeno institucionalizacijom komunikacij­
ske situacije koja unaprijed jamči smislenost
iskaza. Pritom se M.-L. P ratt poziva na sljede­
ću tezu R. Ohmanna: »Naša spremnost da
prepoznamo implicitna značenja književnih
djelat da se zadržimo na njima i da ih ocijenimo
važnima posljedica je našega znanja da ona
jesu književna djela više negoli toga što nam
ona kazuju sama po sebi.« Ohmann dakle
objašnjava oduzimanje ilokucijske snage iska­
zima unutar književnog djela (odnosno, po
Austinu, njihovo značenjsko pražnjenje) kao
posljedicu specifične ilokucijske snage same
institucije* književnosti. I M.-L. P ratt je su­
glasna s njime kada vjeruje da je za razumi­
jevanje* književnog djela moguće ustanoviti
140
uvjete prikladnosti baš kao i za razumijevanje
drugih vrsta ilokucijskih činova.
5. No već se početkom 80-ih god. ona postavlja
kritički prema tomu svojem prvobitnom uvje­
renju. Takvomu je obratu prethodila slična
samokritika S. Fisha, koji je još sredinom 70-ih
god. uočio nedostatke primjene teorije govor­
nog čina na književnost, iste one primjene koju
je zagovarao i provodio prije toga. Fish smatra
da teorija govornog čina zbog koncentracije na
ilokucijsku dimenziju zanemaruje perlokucij-
ske učinke iskaza koji su upravo u književnosti
znatni. M.-L. P ratt pak drži da Griceova teza
o općoj orijentaciji govorne razmjene na efika­
snost uvelike potcjenjuje njezine polemogene
aspekte, socijalne, emocionalne i interesne
konflikte koji su joj vazda u osnovi. Ne samo
iznimno, mi smo »neprekidno okruženi govor­
nim događajima koji se načelno ne grade na
suradnji, razmjeni i djelotvornosti i u kojima
(regulativna načela) opsega, istinitosti, rele-
vantnosti i informativnosti sustavno izostaju
ili su oslabljena«. Odatle je potekla i njezina
kritika teoretičara reader-response criticism
koji pokušavaju sustavno popisati pretpostav­
ke književnog dijaloga? »Narod i grupe konsti­
tuiraju se ne jedinstvenim i objedinjenim, već
konkurentnim i samoprotuiječnim sustavima
uvjerenja. Spoznaja je zainteresirana, a interes
podrazumijeva sukob; promaknuti jednu in­
terpretaciju znači uklopiti je u mrežu odnosa
moći.« (Interpretativne strategije/ Strategijske
interpretacije, 1986).
-* apel, čin, čitatelj, izvedba, recepcija
IMAGINARNO
(f. imaginaire, e. imaginary, nj. das Imaginare)
1. Jedan od ključnih pojmova tzv. estetike
djelovanja njemačkog teoretičara recepcije* W.
Isera. On gajoš u Činu čitanja (1976) preuzima
iz Sartreove rane knjige Imaginarno (1940),
svojevrsne fenomenologijske psihologije ima­
ginacije u kojoj Sartre na Husserlovu tragu
istražuje oblike degradacije spoznaje konstitu­
cijom predodžbi. Predodžba se oslobađa spo­
znajnih zadanosti, ma i po cijenu njihova znat­
nog preinačavanja, da bi oblikovala svoj imagi­
narni objekt. Ona pritom polazi od onoga što

izbiva iz opažajnog polja* pretvarajući u svom
postupku irealizacije upravo tu prazninu ili
odsutnost u sliku. Dakako da je takva slika
znatno manje određena npr. od filmske slike,
jer ta potonja ipak podastire svoje predmetno-
sti opažanju i tako, u slučajevima gdje je riječ
0 filmskoj transpoziciji kakva romana? po­
ništava afektivno-zorni potencijal književne
predodžbe. Sartreova se teorija i. upravo zbog
toga i gradi na književnom djelu? kojega se
svijet ne može opažati, nego jedino predočava­
ti. Pritom ona polazi od onoga o čemu tekst*
šuti, ali na što ipak upućuje cjelokupnom mo-
dalizacijom svoga govora. Čitatelj* tako zapra­
vo aktiviranjem svoje imaginacije samo pro­
sljeđuje s onom irealizacijom koju je književno
djelo već ubilježilo u vlastitu strukturu kao
neiskazivu, »neznačenjsku šutnju« paradok­
salno proizvedenu riječima.
Iser je skicirane Sartreove teze razradio u
minucioznim fenomenologijskim analizama
svoga Čina čitanja i time stvorio teoriju pra­
znina kao artikuliranih prekida neometanog
protoka lektire. Na svakome je takvom preki­
du čitatelj prisiljen iskoračiti iz jedne predodž­
be u drugu čime se stavlja u pogon rad njegove
imaginacije. »Otežavanje predočavanja osloba­
đa čitatelja habitualnih sklonosti da bi mogao
predočiti ono što se na temelju zaključenosti
njegovih habitualnih orijentacija činilo nepre-
dočivim.« Pritom on malo-pomalo nastanjuje
1 tako afirmira onu šupljinu koju je književni
predmet bio prije toga jedino definirao kao svoj
manjak. U najnovijem nacrtu književne antro­
pologije pod naslovom Fiktivno i imaginarno
(1989) Iser pripisuje rad imaginacije već sva­
kodnevnoj opažajnoj irealizaciji svijeta odno­
sno stilizaciji toga svijeta pod utjecajem este-
tičkog ideala savršenosti. Takva se »dnevna
irealizacija« provodi s pomoću predrefleksiv-
nih obrazaca i. koji optječu u zajednici. Nasu­
prot tome, fiktivno se pojavljuje kao umjetnič­
ki intendirano distanciranje glede takve nekri­
tične svakodnevne estetizacije zbilje u korist
njezina kompleksnijeg, »politetičnog« sagleda­
vanja.
2. Drugi je utjecajni koncept i. razvio francuski
psihoanalitičar J. Lacan (1953ff) u trijadi
INDEKS
i./simbolično/realno, koja tvori njegovu glaso­
vitu topologiju subjektivnosti. U svojem se
tumačenju i. Lacan nadovezuje na psihoanali­
zu ambivalentna dječjeg odnosa prema pred­
metima, koju je u svojem djelu razvila Freudo-
va austrijska učenica M. Klein. Za nj je područ­
je i., tako, omeđeno subjektivnošću žudnje*
prema predmetu i objektivnošću realnosti toga
predmeta. Ustvari, u fazi i. subjekt* upravo i
postaje objektom, što Lacan objašnjava prepo­
znavanjem zrcalnog odraza* kao nečega iz­
vanjskog, do čega dolazi u dobi između 6 i 18
mjeseci. Budući da bez toga izvanjskog, među­
tim, subjekt ne može biti konstituiran, pounu-
trenje drugosti tvori samu pretpostavku su-
bjektivacije. Ako je pak sama predodžba koju
čovjek stvara o sebi samome svagda posredo­
vana i problematična, onda je njegova žudnja
lišena počinka zadovoljenja i upućena na traj­
no premještanje? Lacanova je teorija imaginar­
ne faze nadahnula francuskog filozofa L. Al-
thussera za njegovu koncepciju subjektivacije
ideologijskim dozivanjem? Nažalost, u njoj su
na djelu stanoviti previdi i pojednostavnjenja
Lacanove složene argumentacije. (M. Jay,
Spušteni pogled, 1983)
-* ideologija, prijenos, simbol, subjekt, zrcalo
IMPLICITNI AUTOR => AUTOR
IMPLICITNI ČITATELJ => ČITATELJ
INDEKS
(e. index, f. index, nj. Index)
Ch. S. Peirce podijelio je znakove* — po krite­
riju njihova odnosa prema predmetu koji pred­
stavljaju — na simbole? ikone* i i. U slučaju i.
odnos je znaka i predmeta metonimičan. (I za
Th. Sebeoka /1976/ taj je odnos uređen nače­
lom bliskosti?) Pritom i. može biti shvaćen kao
posljedica kakva uzroka (npr. u slučaju simpto­
ma kakve bolesti), kao najava neke mogućnosti
(npr. oblaci su naznaka mogućnosti kiše), kao
trag nekog počinitelja, kao odjek nekakva do­
gađaja i si.
1. Za premještanje je književnoteorijske pozor­
nosti na tu vrstu znakova zaslužna prije svega
psihoanaliza. U Freudovoj metodi tzv. slobod­
nih asocijacija, činjenica da pacijent u pričanju
141
INDEKS
npr. stalno ponavlja neku epizodu tumači se
kao i. opsesije, činjenica da u rekonstrukciji
izostavlja neke važne događaje kao i. potiski­
vanja* i si. Freud je, polazeći od toga, i u
književnim djelima prepoznavao psihograme
njihovih autora. U potonjem je razvitku psiho­
analize ta interpretativna metoda bila odbače­
na kao vulgarna te se naglasak premjestio s
biografijskih na same jezične strukture? za što
su primjer ponovno mogle ponuditi Freudove
analize jezičnih omaški, igara riječima, viceva
i si. U stilskim se značajkama autorova ruko­
pisa tako umjesto njegove intencije* prepozna­
je rad njegova nesvjesnog? bilo da se ono
shvaća kao nehotičan utjecaj književne tradi­
cije, duha vremena, ideologije* ili čega drugo­
ga. Drugim riječima, drži se da tekst svojim
mehanizmima izmiče kontroli autorske volje
što vodi osamostaljivanju textual meaning od
authorial meaning. Daleko od toga da bi bio
puki medij* svijesti, jezik* uvodi svoje »paten­
te izigravanja«, a književnost* povrh toga još i
vlastite. Budući da od psihičkih do jezičnih i do
književnih entiteta ne vodi izravan put, knji­
ževno se djelo više ne može razumijevati kao
izraz* autorske intencije, nego jedino kao i.
autorske situacije?
2. Opisanu je zamjenu neposrednoga »bočnim«
pristupom umjetničkom djelu njemački kriti­
čar W. Benjamin (1934/5) protumačio kao po­
sljedicu gubitka aure* do kojega je došlo u
razdoblju kada se umjetnost počela tehnički
reproducirati. On oprimjeruje taj obrat foto­
grafijama praznih ulica što ih je snimio pariški
fotograf Atget oko god. 1900, dakle u vrijeme
procvata psihoanalize. Kamerom uhvaćeni
prizori doživljuju se kao potencijalno »mjesto
zločina« (Tatort) što izbacuje njihova proma­
trača iz udobne uloge* kontemplatora kakvu
je uživao pred slikarskim platnima. Poput
velegradskoga šetača, on mora napregnuti svo­
ju pozornost i sposobnost razumijevanja* jer
se sve što se zateklo u domašaju njegova
pogleda može u određenom trenutku pokazati
odlučnim. Nekoć se pitomi krajolik tako pre­
tvorio u »poprište indicija«, a čovjek zadubljen
u svoje misli u njihova zbunjena tumača. On je
142
zbunjen zbog toga što je prizor izgubio svoje
autentično, stabilno značenje* i postao neod-
lučiv u svojoj interpretabilnosti. Kao tipičan i.
povukao je predmet na koji upućuje u nedoku­
čivu odsutnost.
3. Talijanski mikropovjesničar C. Ginzburg
(1979ff) drži da su korijeni opisane indicijske
paradigme znatno stariji te ih pronalazi u
drevnim lovačkim, tragačkim i liječničkim
umijećima. No tek potkraj 19. stoljeća, kada se
»njuškačke« tehnike šire na arheologiju, her-
meneutiku, geologiju, astrologiju, paleontolo­
giju, kriminologiju te medicinsku i psihoanali­
tičku dijagnostiku, stječu one karakter cjelovi­
te paradigme. Bez sofisticiranog se iščitavanja
tragova ne daju zamisliti ni grafologija niti
tehnika atribuiranja umjetnina. Ginzburg me­
đutim drži da i historiografija u svom radu ima
posla pretežito s i. odnosno da bi bilo etičnije
kada bi ona sačuvane izvore tumačila na taj
način. Jedino bi se tako naime u njima mogli
razabrati glasovi onih malih ljudi koji u danom
trenutku nisu imali pristupa »proizvodnim
sredstvima povijesti«. Zadaća bi povjesničar­
ske rekonstrukcije prema tomu bila da ne
povjeruje onome što izvori govore, već da se
pozabavi onim što oni nastoje prikriti i zaba-
šuriti.
4. U svojoj je strukturalnoj analizi pripovjed­
nih tekstova R. Barthes nazvao indicijama one
pomoćne motive koji opslužuju temeljni funk­
cijski uređaj priče. Ako funkcije* odgovaraju
na pitanje »Sto se dogodilo dalje?«, indicije
odgovaraju na pitanje »0 čemu je tu zapravo
riječ?« pomažući čitatelju da prikladno razu­
mije priču. Za razliku od informanata, pukih
obavijesti koje su neposredno razumljive i
dokidaju se u trenutku priopćavanja, indicije
posreduju karakterna obilježja, misli i naume
likova te iziskuju od čitatelja interpretativni
rad odgonetanja. U potonjoj je, poststruktura-
lističkoj fazi Barthes indeksikalizirao cjeloku­
pnu strukturu pripovjednog teksta* time što
je sve njegove rečenice proglasio indeksima
različitih kodovaf
-» abdukcija, deiksa, intertekstualnost, iskaz, kod

INFORMACIJA
(e. i f. information, nj. Information)
Pojam koji u svakodnevnoj uporabi sadrži u
sebi podjednako značenje obavijest (s preva­
gom semantičke dimenzije) i vijest (s prevagom
pragmatičke dimenzije). U teoriji je informaci­
je i semiotici* naglasak ipak na pragmatičkoj
ili komunikacijskoj vrijednosti i. odn. na njezi­
noj novini za primatelja. Ta novina ovisi o
predznanju odn. predočekivanju onoga kome
je i. upućena, što povisuje ili snizuje njezinu
predviđljivost. Tako se i. kao veličina definira
s obzirom na parametre komunikacijskog pro­
cesa kao što su kod? entropija? redundancija*
i si. Od C. Shannona i W. Weawera (Matema­
tička teorija komunikacije, 1949) nadalje mno­
gi su teoretičari i. branili tezu po kojoj i. ovisi
o entropiji (odn. neredu u strukturi) poruke*
koja čini pojavu svakoga znaka* jednako vjero­
jatnom. Ako je poruka naime sređena, tada je
nadovezivanje njezinih znakova predvidljivo
pa i. ne može biti osobito nova. No i. isto tako
ovisi o položaju znaka u komunikacijskom
procesu: »Na početku komunikacijskog proce­
sa vlada u primatelja razmjerno velika neizvje­
snost glede moguće vijesti pošiljatelja. Infor­
macija je adekvatno visoka. U daljnjemu je
tijeku komunikacije sve lakše moguće pretka-
zati strukturu vijesti, tako da i. opada. Time se
komunikacija s gledišta teorije informacije
predstavlja kao sniženje informacije i povišenje
poretka.« (W. N oth,Priručnik semiotike, 1985)
Vrijednost i. naposljetku opada i sa stupnjem
redundancije* odn. njezina nagomilavanja (ra­
di uklanjanja smetnji u kanalu) iako je stano­
vita redundancija nužna za uspješni prijenos
poruke.
-* entropija, komunikacija, poruka, redundancija,
struktura
INSTITUCIJA
(e. i f. institution, nj. Institution)
Sociologijski pojam koji privlači pozornost su­
vremene književne teorije na prelasku 70-ih u
80-e god. u okviru različitih kritičkih tradicija:
marksističke* kritike (P. Biirger, T. Eagleton),
teorije govornog čina* (R. Ohmann, M.-L.
Pratt), povijesti mentaliteta* (P. Bourdieu, A.
INSTITUCIJA
Viala), Foucaultove analitike diskurza* (I.
Hunter, T. Bennett), postdekonstrukcije (G.
Graff, J. Culler), empirijske znanosti o književ­
nosti* (S. J. Schmidt), teorije autoreferencij-
skih sistema* (J. Fohrmann, W. VoBkamp) itd.
Pritom se pojam i. primjenjuje podjednako na
književnost* i na književnu znanost? uglav­
nom u kantovskom značenju apriornog uvjeta
njihove mogućnosti odnosno njihovih nevidlji­
vih, a konstitutivnih pretpostavki? I književ­
nost i književna znanost, dakle, uokvirene su
svojim institucijama, pri čemu pojam uokvira-
vanja (framing) funkcionira u oba svoja dekon-
strukcijska značenja: postaviti i izigrati. Dru­
gim riječima, pojmovi se književnosti i književ­
ne znanosti očituju jedino kao značenjski kon­
strukti kakva promjenljivog sklopa odnosa iz­
među odgovarajućih tekstova, praksi njihove
proizvodnje?raspođjele i potrošnje. Taj je sklop
promjenljiv ne samo u povijesnoj perspektivi,
nego i u perspektivi pozicije iz koje ga motrimo
jer je i ona sastavni dio tog sklopa. U tom
smislu, nema pozicije čije postavljanje znače­
nja pojma književnosti i književne teorije ne
biva u isti mah od drugih pozicija izigrano tj.
relativirano u svojoj neprijepornosti. No insti­
tucijski je raspored pozicija istodobno stabilan
jer mi ne možemo baš po slobodnom nahođenju
u svakom trenutku zamijeniti npr. podređenu
poziciju učenika nadređenom pozicijom učite­
lja i si. Tako pojam i. sadrži u sebi istodobno
nešto relativno, što izigrava predmetnost knji­
ževnosti i književne teorije, i nešto apsolutno,
što tu predmetnost postavlja odnosno tvori.
Poteškoće u njegovoj artikulaciji potječu upra­
vo iz te njegove dvoznačnosti koja je navodila
teoretičare da naglase bilo jedan ili drugi as­
pekt imanentan pojmu. Razmotrimo nekoliko
primjera!
1. U argumentativni je prostor marksističke
književne kritike pojam i. uveo P. Biirger
svojom knjigom Posredovanje-recepcija-funk-
cija (1979). On tu kategorično ustvrđuje:
»Znanstveno bavljenje predmetom književ­
nost počinje onoga trenutka kada nam uspije
prozrijeti kao privid neposrednost kojom se
neka pjesma shvaća kao pjesma.« To će reći da
literarnost jednog djela nije rezultat njegovih
143
INSTITUCIJA

posebnih obilježja* nego institucijskog okvira* diferencijalnih sustava* podjednako društve­

u kojemu se ono spontano prima i koji organi­ no i povijesno varijabilni. T. Bennett izvukao
zira ophođenje s tom vrstom tekstova. Taj je je iz toga u svojoj knjizi Izvan književnosti
pak okvir, kao što pokazuje Biirger svojim (1990) sljedeći zaključak: »Bilo bi primjereno
istraživanjima statusa umjetnosti u predgra- držati književnost institucijskim sjedištem ko­
đanskom i građanskom društvu, uvijek povije­ je priskrbljuje poseban niz uvjeta za djelovanje
sno određen. On podrazumijeva cjelokupan drugih društvenih odnosa kao što ti odnosi sa
uređaj tržišne, kritičke i pedagogijske prezen­ svoje strane priskrbljuju uvjete za njezino
tacije književnosti, tj. sve legitimirajuće, nor- djelovanje... Književnost ne nastaje kao posre­
mirajuće i standardizirajuće oblike njezina dan odraz* ili prelamanje društva niti kao
posredovanja koji ustrojavaju tzv. iskustvo osebujna semiotička proizvodnja ideologije —
književnosti. Biirger ih tumači kao prikrivene kao da društvo ili ideologija imaju jasno defini­
instrum ente vladajuće društvene ideologije? ranu egzistenciju koja bi se mogla opisati
Međutim, umjetnička su djela uvijek istodobno neovisno o djelovanju književne sfere — nego
i estetički događaji* koji pohranjuju u sebi književnost nastaje kao osebujna sfera druš­
tisućljetne umjetničke kodove? norme? žanro­ tvenog djelovanja koja je prožeta konstrukci­
ve? stilove? tehnike i teme* te se tom dimenzi­ jom i funkcioniranjem političkih i ideologijskih
jom otimlju konkretnoj društvenoj kontroli. odnosa moći te njihova osporavanja i koja je u
Na osnovi nje, ona omogućuju (načelno svim) toj konstrukciji i u tome funkcioniranju bitno
njihovim recipijentim a da transcendiraju implicirana.« Tako se književna djela mogu
ograničenja svojih društvenih uloga* i uđu u staviti u službu tehnologija samooblikovanja
univerzalni prostor individualnosti gdje se (subjekata), oblikovanja nacija ili pak klasa,
(navodno) svi ljudi udružuju u svojoj humanoj ovisno o mjestu koje u danome trenutku dobiju
supstanci. Tako se Biirgerova koncepcija knji­ u konstelaciji institucijskih, međugeneričkih i
ževnosti kao i. naposljetku ipak očituje dužni­ međudiskurzivnih odnosa. U svakom slučaju,
kom romantičarske estetike* koja u književ­ ona istodobno sudjeluju u tvorbi različitih,
nom djelu prepoznaje sredstvo osvješćivanja gdjekad čak proturječnih povijesnosti i »zona
ljudske nepotpunosti; ono bi time navodno društvenosti«, jer se zatječu na presjecištu
poticalo čitatelje da se neumorno usavršavaju različito ustrojenih praksi pisanja, čitanja? ko­
uklanjanjem vlastitih ograničenja. Podarujući mentiranja i pedagogijske uporabe tekstova od
književnosti (i umjetnosti) takvu funkciju? Bu­ kojih svaka ustraje na vlastitim pravilima i
rger odvaja njezinu natpovijesnu bit od njezine ograničenjima. Upravo je zbog toga naivno
povijesne institucionaliziranosti i time svodi prijašnje marksističko uvjerenje daje dostatno
organe književne i. na puke prijenosnike ideo­ osloboditi »srca i umove« od institucijskog
logije, posrednike kojih se učinci uz odgovara­ pritiska, jer su institucijske prakse i tehnolo­
jući receptivni napor mogu obići. gije u međuvremenu prožele naš ukus, želje,
To je, zajedno sa sličnim stavovima, naišlo na potrebe i uvjerenja i jer je bez njih nezamislivo
kritiku australskog marksističkog kritičara J. čak i tzv. »primarno iskustvo književnosti«. U
Frowa (Marksizam i književna povijest, 1986) takvim okolnostima veličanstven emancipacij-
kao »esencijalističan koncept književnosti« ko­ ski projekt marksističke kritike valja napustiti
ji valja zamijeniti »konceptom književnosti u korist sljedećeg trezvenijeg i pragmatičnijeg
vezanim za odgovarajuće povijesne prilike«. I. stava: »Treba se pitati ne koja je funkcija
nije omotač koji se može po potrebi oljuštiti s kritike kao da ona mora imati funkciju, i to
književne jezgre, ona zahvaća samu bit knji­ samo jednu, nego koje uloge mogu obnositi
ževnosti profilirajući je na različit način u različiti tipovi kritičke prakse u stanju razno­
različitim književnim formacijama? Slično vri­ likih institucijskih područja i njihovih raznoli­
jedi za organe književne i., kao što su primje­ kih publika, u kojemu takve prakse trebaju
rice žanrovi, koji su kao funkcije kompleksnih djelovati. Ta promjenljiva koncepcija kritika i

144

rchovih funkcija priznaje da su književni i
crcgi kulturalni tekstovi različito upisani u
društvenost, uključeni u cijeli jedan raspon
rraktičnih poslova, a ne u jedan jedini: obliko-
rznje subjektivnosti.« Iz perspektive takve
rusperzivne lokalizacije kritičkog posla na ra­
n im institucijskim sjedištima, Bennett kriti­
zira veliku zabludu marksističke kritike —
razvidnu i u njezinih suvremenih velikana kao
ko su E. Said, F. Jameson ili T. Eagleton —
tij-a svoju funkciju vidi u osvješćivanju uni­
verzalnog subjekta za ispravno, tj. društveno-
msdtucijski neokuženo sagledavanje svijeta!
■Predodžba da bi kritika trebala pomoći u
:lik o v an ju revolucionarnog subjekta koji će
vladati povijesnom scenom u trenutku odlučne
• rz e bila je ključna za marksističku kritičku
indiciju još otkad je ona stekla svoj posve
razrađen oblik u spisima G. Lukacsa.« Čak i u
7 Eagletona, koji inače uočava i analizira
fragmentaciju jedinstvena kritičkog prostora
b: koje dolazi institucionalizacijom književne
c rn k e (u knjizi Funkcije kritike, 1984), zadr­
žava se to ustrajanje na totalizacijsko-homo-
griizacijskoj društvenoj funkciji kritike što je
-raža ostvariti probijanjem postojećih institu­
t s k i h ograničenja. Bennett naprotiv drži da
se funkcija kritike ne može propisati neovisno
0 institucijskim uvjetima koji reguliraju tko
zrvori kome i u kojim okolnostima unutar
zadanih praksi i poprijeko njih.
1 Problem književnosti i kritike kao i. artiku-
irao se na ponešto drukčiji način u postde-
krnstrukcijskim raspravama američke kriti-
£r. Dekonstrukcija* je otpočetka isticala auto-
rsferencijski značaj svih tekstnih praksi, činje­
nicu da one više negoli na stvarnost upućuju
na vlastita tekstna obilježja i na upletenost u
druge tekstove odnosno na svoj institucijski
ckoliš. Budući da se nijedan tekst ne može
osle boditi tih prešutnih pretpostavki koje ga
nstituiraju, teza vrijedi podjednako za prakse
pisanja i za prakse čitanja književnosti. Stoga
j*? za dekonstrukcioniste nemoguće nedužno
nzanje književnosti; svako čitanje otkriva svo­
je povijesne, društvene, psihologijske, ideolo­
gijske i ostale pretpostavke i time postaje
sasiavnim dijelom pročitanog teksta odnosno
INSTITUCIJA
njegovog značenjskog horizonta* u nastajanju.
Čitanje se može opisati — kao što je kasnije i
učinila tzv. teorija autoreferencijskih sistema*
— kao svojevrsna ekstenzija predmeta u sklo­
pu njegova samoođržavajućeg pogona stalnog
pripisivanja značenja. Zbog tog reprodukcij­
skog pogona institucionalizacije, nijedno čita­
nje književnog teksta ne stoji u neposrednu
odnosu prema tekstu, već jedino u posrednom
odnosu prema njegovim drugim čitanjima —
premda ih možda zbog mehanizama naturali­
zacije ne doživljuje kao čitanja. Derrida je taj
pogon razastiranja teksta zvao umnogostruča-
vanjem njegova okvira, pri čemu je pod okvi­
rom podrazumijevao prije svega institucijsku
mrežu klasifikacijskih kategorija kojom knji­
ževnost osigurava svoje odgovarajuće razumi­
jevanje. Budući da su položaji s kojih se tekst
može čitati prema tomu već predviđeni njego­
vim okvirom, kritičar često utvrđuje o tekstu
istinu koju je ovaj već potajno »inscenirao«. Da
bi se izvukao iz takve »produljene izvedbe
teksta« (Sh. Felman), u kojoj tekst radom svoje
figuracije potkopava njegove nalaze istog tre­
nutka kada su oni izneseni, kritičar mora
razgrađivati svoje naizgled spontano, a zapra­
vo književnom i. ustrojeno razumijevanje tek­
sta u stalnim argumentacijskim naborima,
prijegibima i prijevojima. Derrida pritom izri­
čito i opetovano upozorava da ni to ne vodi
položaju izvan institucijske mreže teksta jer
takav položaj jednostavno ne postoji. Sve je
uključeno u tkanje razlika* pa je najviše što
kritičar može učiniti održavanje njegova po­
gona.
U dekonstrukcijskoj su argumentaciji uočljiva
dva važna pomaka: 1. pojam i. lišava se druš-
tveno-ideologijskih obilježja i time izvlači iz
sociologijske domene kamo ga smješta marksi­
stička kritika? i 2. on se tumači kao pogon
»proširene reprodukcije« teksta shvaćenog u
najširem smislu riječi, kao način njegova samo-
održavanja i stabiliziranja i utoliko malne kao
ontologijska dimenzija svih entiteta. Obje je te
stečevine dekonstrukcijskih misaonih tokova
u ekstenzivnoj raspravi s njima preuzela B.
Herrnstein Smith u svojoj knjizi Kontingencije
vrijednosti (1988). Ona se međutim ne slaže s
145
INTENCIJA
dekonstrukcionističkim hipostaziranjem neu­
morne protočnosti i proizvodnje razlika na
račun »metafizike prisutnosti« jer se time
samo stvara nova ontologija u kojoj ono što
prije nije bilo »ni riječ ni pojam« (autorica tu
aludira na Derridaov termin diferancija*) po­
staje i riječ i pojam te u kojoj se parenje jedne
temeljne figure* zapadnjačke misli neopazice
pretvara u tkanje druge takve figure. Uporno
pretvarajući otklone* u norme, a slučajnosti u
nužnosti, sama dekonstrukcija demonstrira
metafizičku uvjerenost u ispravnost i neizbjež­
nost vlastitih uvjerenja i time potvrđuje da je
logocentrizam* — kao svojevrsnapseudodoxia
epidemica — obilježje svekolikog mišljenja.
Ako je pak tome tako, tada logocentrizam valja
razumjeti kao sastavnicu organskih sistema u
jednakoj mjeri koliko je takvom sastavnicom
dekonstrukcijsko samopodrivanje. Stabilnost i
gipkost sistema, dakle, podjednako skrbe o
njegovu samoodržanju, iako dakako nisu jed­
nako probitačne u svim okolnostima njegova
odnosa s okolinom. Naprotiv, težnja je sistema
za samoodržanjem u svakom pojedinom tre­
nutku prisiljena pretpostaviti jednu od tih
dimenzija drugoj — kao što dokazuje sam
primjer dekonstrukcije. To je pretpostavljanje
uvjetovano: 1. fizički upisanim sklonostima i
odbojnostima koje u danom trenutku ne pod­
liježu refleksiji, 2. klasnoj i inoj ukorijenjenosti
ukusa koji se pojavljuje kao čuvar društvenih
povlastica i sredstvo reoprodukcije močit Sto­
ga je nemoguće unaprijed i takoreći teorijski
načelno pripisati određen vrijednosni pred­
znak bilo stabilnosti ili gipkosti — odluka za
izbor jedne od njih svagda je uvjetovana kon­
kretnim, kontingentnim okolnostima u kojima
se donosi. Razlike, opreke* i sukobi među
ljudima nisu rezultat naknadne institucionali­
zacije svijeta, one su otpočetka strukturne i
sistemske i stoga se ne daju izbrisati za volju
neke autentične prirodnosti.
3. B. Herrnstein Smith je u načinu bavljenja
književnom i. bliska nazorima francuskog so­
ciologa P. Bourdieua u čijoj teoriji književnog
polja* pojam i. igra važnu ulogu. I Bourdieu se
distancira od dekonstrukcionista indikativnim
naputkom da njihovo ustrajanje na »čistoj
146
lektiri« koja se poigrava formom* podrazumi­
jeva gađenje prema »vulgarnom« interesu za
autorsku intenciju* i sadržaj* kao za obilježja
niskog književnog ukusa. Time se dekonstruk­
cija uvršćuje u kontinuitet estetike »bezintere-
snog sviđanja« sa za nju karakterističnom
distanciranošću i ravnodušnošću koju su si
otpočetka mogle priuštiti samo elitne frakcije
društva.
No osim toga »ortodoksno-svećeničkog« stava,
književnoj i. ravnopravno pripada i »proročki«
stav koji dovodi u pitanje legitimnost vladaju-
ćeg pojma književnosti. Književno je polje s
njegovim granicama, dakle, u svakom trenut­
ku privremeni rezultat sraza dvaju načela
njegove hijerarhizacije: jednog autonomnog,
koje zagovara neovisnost o susjednim poljima
(religiji, ekonomiji, politici) i jednog heterono-
mnog, koje se priklanja uvozu njihovih načela.
Pritom se autonomija i heteronomija nikako
ne smiju poistovjetiti sa »svećeništvom« i »pro-
roštvom«. Institucije (škola, sveučilište, aka­
demija, izdavači) naime u pravilu podržavaju
»svećenike«, ali ne u pravilu i autonomiju. To
je razumljivo ako se pomisli da su one — po
definiciji Bourdieuova učenika A. Vialaa
(1988) — »prostori za potencijalne dijaloge i
sukobe između književnog prostora i političke,
financijske i religijske moći«. One su »autori­
teti, grupe ili zakoni (pisani ili implicitni) koji
su potpuno ili prvenstveno posvećeni društve­
noj regulaciji književnog života: akademije i
kružoci, škole, mecenati, cenzure, legislacije
izdavačkih i autorskih prava, nagrade, ritua­
li«. Ali pokraj tih eksternih i. koje povezuju
književno s ostalim društvenim poljima, posto­
je i interne i. samoga književnog polja kao što
su poetike, modusi, žanrovi, stilovi, tradicije,
teme i si.
-* diskurz, habitus, mentalitet, moć, okvir
INTENCIJA
(nj. Intention, e. i f. intention)
1. Pojam koji je od austrijskog filozofa F.
Brentana preuzeo i u fenomenologijskom okvi­
ru razradio njemački filozof E. von Husserl.
Intencionalnost je za Husserla fundamentalna
struktura svijesti što znači daje svijest uvijek
 INTENCIJA

u odnosu prema kakvu predmetu, da uopće ne pjesme autonomno i neovisno o izvorima nje­
postoji drukčije osim kao svijest o nečemu. zina nastanka. J. C. Ransom je u tom smislu
Svaki je čin svijesti, bio spoznajan ili iskustven, predlagao da se pojam i. izvede iz pjesme
usmjeren prema kakvu predmetu ili predmet- umjesto iz pjesnika i time pripremio teren za
nosti koju konstituira ili je njome konstituiran tretm an tog pojma u Ženevskoj školi?
— i upravo tu njegovu usmjerenost prema 4. U osebujnoj reinterpretaciji Wimsattove i
■intendiranom korelatu« naziva Husserl i. Beardsleyeve argumentacije iz utjecajnog ogle­
2. Husserlov učenik M. Heidegger proširuje da o zabludi i., T. Siebers {Etika kritike, 1988)
pojam i. tako da on više ne vrijedi samo za je u njoj prepoznao poglavito etičnu težnju da
svijest, nego za ukupan čovjekov tubitak (Da- se autora zaštiti od agresivne inkriminatorske
sein) tj. za njegov podjednako fizički i umni kritike. Takva je redukcija autorske odgovor­
opstanak u svijetu (In-der-W elt-Sein). Inten- nosti za pjesmu, uostalom, analogna struktu­
cionalnost tako postaje temeljnom konstituen- ralističkoj i poststrukturalističkoj redukciji čo­
tom tubitka odnosno čovjekove egzistencije, za vjekove odgovornosti za jezik. Simptomatična
razliku od bitka ostalih bića koja su zbog toga je u tom smislu Jakobsonova rečenica po kojoj
manjka lišena mogućnosti transcendencije. I u »optužiti pjesnika za ideje i osjećaje iz njegovih
J. P. Sartrea i. izražava napetost između čovje­ djela jednako je apsurdno ponašanje kao ono
kove stvarnosti i svijeta, njihovu nerazdvoji- srednjovjekovne publike koja je pretukla glum­
vost ali i međusobnu nesvodljivost. U analitič­ ca koji je igrdo Judu«. I. nije slučajno ključni
kih se filozofa ona potpuno odvezuje od subjek­ pojam kriminalnog prava. No isključujući iz
ta i povezuje s vrstama govornih činova? pjesme pjesnika, Novi kritičari ipak ostavljaju
3. Primjena pojma u književnoj teoriji odraža­ u njoj njegova apstraktnog zastupnika ustvr-
va sličnu raznolikost tumačenja. Prvi je spor đujući: »Misli i stavove pjesme mogli bismo
oko važnosti pojma i. u književnoj kritici na­ pripisati neposredno dramskom govorniku...«
stao usljed antiromantičkog impulsa moder­ Tako jezik ipak ostaje u službi ljudskog subjek­
nih kritičara. Oni su se u prvim desetljećima ta* što poeziju čini neosobnom i osobnom u isto
našeg stoljeća suprotstavili orijentaciji prema vrijeme. Stoga ne začuđuje što je knjiga novog
autoru* kakvu su njegovali veliki pozitivistički intencionalista E. D. Hirscha Valjanost u in­
kritičari i zagovornici ekspresivne estetike* na terpretaciji (1967), u kojoj se zagovara povra­
Croceovu tragu. Budući da mi nemamo pristu­ tak autorske i. u kritičarski postupak? posve­
pa autorskom iskustvu, argumentirao je tako ćena upravo Ransomu i Wimsattu.
T. S. Eliot, kako možemo procjenjivati koliko 5. Ali prije nego Hirsch u anglo-američkoj
mu pjesma odgovara ili ostaje vjernom? Osim kritici, a to znači od sredine 50-ih godina
toga, sama narav jezika? koji je kolektivna naovamo, pojam su i. oživjeli Ženevski kritičari
tvorevina, prisiljava autora da u procesu pisa­ u francuskome književnoznanstvenom podne­
nja promijeni svoju i. i podredi je zakonima blju. Oni razlikuju »fenomenologijski ego tek­
poetske strukture? Stoga su se Novi kritičari* sta« utjelovljen u njegovu fikcionalnom svijetu
ograničili na ispitivanje verbalne strukture. U od »empirijskog ega autora« koji ne podliježe
jednom su glasovitom eseju (1946), dapače, proučavanju. Fikcionalni svijet nastaje inten-
njihovi istaknuti predstavnici W. K. Wimsatt i cionalnim činom autorske imaginacije koji ob­
M. Beardsley proglasili svako bavljenje i. — jedinjuje različite spoznajne i emotivne inten-
zabludom (intentional fallacy). Poznavanje cionalne činove pohranjene u različitim sloje­
pjesnikove i. nije nužno za valjan kritički sud vima djela* i time transformira danosti auto­
o pjesmi jer je pjesma jezična struktura kojom rova osobnog svijeta života u novu kvalitetu.
ravnaju konvencije* jezične zajednice. Stoga Isto tako kao što u djelo utapa autora lišena
nam o njoj ne mogu ništa relevantno priopćiti empirijskih obilježja, Ženevska kritika čini i sa
prosudbeni kriteriji kao što su iskrenost, spon­ čitateljem? Da bi primjereno razumio djelo, on
tanost, autentičnost, izvornost i si. Značenje je se prema G. Pouletu mora osloboditi iskustve-

147
INTERDISKURZ
nog balasta svojega svijeta života i staviti se na
raspolaganje fenomenologijskom egu teksta?
Ženevski kritičari tako, vjerni tradiciji huser-
lovske fenomenologije, dosljedno poriču grani­
cu između subjekta i objekta
6. Pojam i. dobiva novo značenje u diskusijama
američke teorije recepcije* (reader-response
criticism). On se izvodi iz sustava* kodova* i
konvencija zajednice* u kojoj autor stvara i
tako umjesto čina osobne svijesti priziva od­
rednice društvene prakse. Pravila književne
komunikacije* u zajednici sile pisce da se u
tekst postave kao nekako profilirani implicitni
autori koji pozivaju publiku da zauzme položaj
nekako profilirana implicitnog čitatelja ako
želi primjereno razumjeti tekst. U skladu s
tim, B. Foley (1986) promatra umjetničku
prozu kao »ugovor što gaje oblikovao intendi-
rajući autor koji poziva svoju publiku da usvoji
određene paradigme za razumijevanje stvar­
nosti«. P. Rabinowitz je u tom duhu (1987)
zamijenio pojam i. pojmom autorske publike
(■authorial audience) kao složenog sklopa pret­
postavki* što ga tekst projicira kao uvjet za
svoje valjano čitanje? No M.-L. P ratt je svojom
kritikom teoretičara »književnog ugovora«
(1986) pokazala da: 1. apelativna struktura ne
može biti imanentna tekstu, nego uvijek ovisi
o situaciji* čitanja, 2. apelativna struktura ne
može biti homogena, jer je neizbježno sastav­
ljena od proturječnih silnica. Stoga nijedna
rekonstrukcija i. ne može dokazati vlastitu
vjernost. To dakako ne otvara čitanja književ­
nih djela posvemašnjem relativizmu, već samo
govori o tome da ta čitanja moraju mjeriti svoju
relevantnost međusobno, jer je mjerenje o za­
kone imanentne autorskoj ili tekstnoj i. nemo­
guće.
7. Polazeći od tih uvida, L. Hutcheon (Brid
ironije, 1994) predložila je proširenje pojma i.
(umjesto njegova isključivanja). I. nastaje tek
interpretativnim pripisivanjem (atribucijom)
smisla u određenim okolnostima. Tako bi ona
bila (nepredvidljiv, ali nuždan) učinak* teksta
ili iskaza, rezultat složenog komunikacijskog
zbivanja između autora* (govornika), teksta
(iskaza) i čitatelja* (slušatelja) u sklopu odre­
148
đene diskurzivne zajednice? U tom smislu,
odgovornost je za nju uvijek uzajamna.
-» apel, čin, dijalog, divinacija, horizont
INTERDISKURZ
(f. interdiscours, nj. Interdiskurs)
1. Pojam koji je u suvremenu teorijsku raspra­
vu ranih 70-ih god. uveo francuski semantičar
M. Pecheux, učenik neomarksističkog filozofa
L. Althussera. Njime on pokušava objasniti
tvorbu tzv. očevidnih istina (les verites de la
Palice), truizama ili samorazumljivosti s po­
moću kojih diskurzne formacije* dozivaju po­
jedince u odgovarajuće uloge subjekata? Svaka
diskurzna formacija, po Pecheuxu, ima svoj
predizgrađeni parafrastični prostor nastanjen
leksičkim poljima* općeg znanja i elemen­
tarnim sintaktičkim modalitetima (enchasse-
ment). U tom se prostoru elementi jedne for­
macije mogu zamjenjivati elementima druge
(Pecheux to naziva substituabilite symetrique)
što dovodi do stapanja* njihovih označenih* u
univerzalne značenjske matrice. Na temelju
identifikacije pojedinca s tako nastalim zna-
čenjskim »prozirnostima« u međuprostoru
diskurznih formacija nastaje ono što Pecheux
naziva univerzalni subjekt. Ali pojedinac se
može i distancirati od takvih »priručnih« iden­
tifikacijskih uporišta, i to pripovjedno-argu-
mentativnim manevriranjem u jeziku tvrRida­
njem pri kojemu on tobože slobodno izabire
smjerove interdiskurzivnog nadomještanja*
označitelja (substituabilite orientee) i gradi ne­
ku vrstu osviještene interdiskurzivnosti. »To­
bože« ovdje stoji zbog toga što su ti označitelj-
ski lanci, makoliko subjekt ostajao slijep za to
njihovo obilježje? uvijek već preddeterminirani
repertorijem identiteta unutar kompleksne
cjeline* diskurzne formacije. Tako pojedinac
koji je htio iskoračiti iz univerzalnosti subjekta
iskaza* (sujet de l ’enonce) u individualnost
subjekta iskazivanja (sujet de l ’enonciation)
zatječe sebe već smještena u liku »sidra ozna-
čiteljskog niza*«, što znači da i. i dalje ostaje
odsutnim odredbenim uzrokom diskurza? Nje­
gova se materijalnost zrcali u njegovoj konsti­
tutivnoj egzotopiji? Taj paradoks? da subjekt
zatječe ispred sebe ono što je mislio da ostavlja

iza sebe, Pecheux, očito aludirajući na poznatu
priču s hvatanjem za vlastiti perčin, naziva
Munchhausenovom pojavom. Poanta je njego­
ve argumentacije da je »zločesti« individualni
subjekt, koji djeluje uime simboličkog da bi
razgradio imaginarne* identifikacijske matri­
ce — naposljetku samo zrcalni odraz »dobro­
ga« univerzalnog subjekta jer jednako kao i on
dopada interdiskurzivnih mehanizama. Stoga
on um jesto protuidentifikacije, provedene
uime simboličkog, zagovara dezidentifikaciju,
koja nastupa uime realnog. Realno je istodob­
no promjenljivi učinak* odnosa između meta­
foričnoga imaginarnog i metonimijskoga sim­
boličkog — kao što je i nepromjenljivi uzrok
toga odnosa. L. Althusser je zapodijevanje toga
asimetričnog odnosa uzrok-učinak u srcu re­
alnog zvao kompleksnim proturječjem i Peche­
ux je držao da valjano razumije i tumači svoga
učitelja kada u tom proturječju prepoznaje
jedino valjano analitičko polazište. Niti dis-
kurz niti i., dakle, nego ono što organizira
njihov odnos i biva njime uvijek iznova organi­
zirano!
2. D ruguje koncepciju i. razrađivao njemački
semiotičar J. Link od početka 80-ih god. nao­
vamo. On pokušava pronaći mjesto književno­
sti* među Foucaultovim diskurznim formaci­
jama polazeći od uvida da se ona isprečuje
njihovoj diferencijaciji i specijalizaciji. To ga
vodi zaključku da svi diskurzi ne funkcioniraju
na istovjetan način. Dok jedni oblikuju vlastite
zasebne predmete, leksikon, gramatiku* i si.,
drugi rade na njihovu povezivanju pomoću
pojmova, formulacija i slika. Takvim se inter­
ferencijama stvaraju višeglasni interdiskurzni
dispozitivi* naglašeno konotativne strukture?
elementarni književni obrasci kojih razrad­
bom nastaju književna djela? Link ih opisuje
kao labave vrtloge figura? klišeja, stereotipa,
predodžbi, pragmatičkih rituala, kolektivnih
simbola? ispresijecane antagonizmima diskur­
zivnih i klasnih pozicija. Pa ipak, broj moguć­
nosti raspolaganja tom zalihom nije neograni­
čen jer se u njima sustječu semantičke, pra­
gmatičke i povijesne zakonitosti koje tvore
sustav* dane kulture. Takvom svojom rela­
tivno profiliranom »konvertibilnosti« interdi­
INTERPRETACIJA
skurzni dispozitivi (npr. svakodnevna konver­
zacija, mediji, književnost) reguliraju promet
među diskurzima i postavljaju okvir njihova
prihvaćanja u zajednici?
-» diskurz, dispozitiv, dozivanje, imaginarno, su­
bjekt
INTERKULTURALNA HERMENEUTIKA
=> POSTKOLONIJALNA KRITIKA,
ZNANOST 0 KNJIŽEVNOSTI
INTERMEDIJALNOST => MEDIJ
INTERPELACIJA => DOZIVANJE
INTERPRETACIJA
(nj. Interpretation, e. interpretation i f. in­
terpretation)
Jedna od najstarijih metoda ophođenja ne sa­
mo s tekstovima, već, kao u prastarim vradž-
benim i proročkim umijećima, i s prirodnim
pojavama, snovima, znakovima bolesti i si.
Njome su se služili tumači Homerovih epova,
egzegeti Biblije, filolozi u radu sa starim tek­
stovima, a u suvremenoj ju je književnoj teoriji
zastupala i razvijala prije svega hermeneutika?
1. F. Schleiermacher, koji je u prvoj trećini 19.
st. postavio temelje opće hermeneutike, razli­
kovao je gramatičku (jezičnu) od tehničke (psi­
hologijske) i. Posljednja se gradi na divinaciji*
kojom se preko stila* dokučuje individualnost
autora? Bez takva prethodnog i intuitivnog
uvida u cjelinu* književnog djela* nije moguće
valjano razumjeti njegove dijelove. Zbog toga
čin empatije odnosno uživljavanja u tuđi doživ-
ljajni svijet — kao razlikovno obilježje herme­
neutike — ostaje i polazištem Diltheyeve du­
hovne povijesti? Ona razvija ideju tzv. kompre-
henzivnih znanosti (verstehende Wissenschaf-
ten) i time početkom 20. st. podaruje i. znan­
stveni status. M. Heidegger u Bitku i vremenu
(1927) i u kasnijim svojim radovima (Na putu
k jeziku, 1959) pretvara i. u temeljan čovjekov
odnos prema vlastitom bitku-u-svijetu šireći
tako do krajnosti dotadašnji značenjski opseg
pojma. Njegov učenik H.-G. Gadamer (Istina
i metoda, 1960), polazeći od zasade poznog
Heideggera o jeziku* kao »kući bitka«, ističe
jezični značaj svake i. čime estetičke tvorevine
149
INTERPRETACIJA
oslobađa od kantovske fiksiranosti za subjekt*
i utapa ih u moćnu maticu predaje. Francuski
filozof P. Ricoeur (0 interpretaciji, 1964; Pri­
jepor interpretacija, 1968), suprotstavljajući se
Gađameru, razlikuje kritičku od rekonstruk-
tivne i. Prva drži tekst rezultatom lažne svije­
sti koju treba razotkriti, a druga opet pripisuje
lažnu svijest interpretu dok u tekstu prepo­
znaje njezin korektiv. Ricoeur sm atra da se taj
rascjep između »sumnjičave« psihoanalize i
marksizma sjedne strane, a »odane« filologije*
i teologije s druge strane ipak može prevladati
i tako stvoriti primjenjivija metoda i. od one
koju su svojim eminentno teorijskim usmjere­
njem izgradili Heidegger i Gadamer. Ona ne bi
nijekala pluralnost značenja* teksta? ali isto
tako ne bi proglašavala sva značenja ravno­
pravnima.
2. Tom su utjecajnom i znakovitom polemič­
kom konfrontacijom izašla na vidjelo dva ključ­
na problema i. kako su se artikulirala u raspra­
vama suvremene književne teorije: 1. postoji li
ispravna i.? i 2. je li i. praktični ili teorijski
problem? Odgovori na ta pitanja tijesno ovise
jedan o drugom jer ako ispravna i. postoji, onda
je i. praktični problem iznalaženja odgovaraju­
će tehnike, a ako ona ne postoji, kao što tvrde
pluralisti, onda je i. upućena na teoriju koja
mora objasniti razloge takvoga stanja stvari.
Općenito bi se moglo reći da je i. u našemu
stoljeću u nekoj vrsti permanentne krize, u
istodobnoj potrazi za vlastitim teorijskim pret­
postavkama* i vlastitom upotrebljivosti, s na­
izmjeničnim ishodom dokazivanja i potkopa-
vanja bilo njezine znanstvenosti ili njezine
primjenjivosti.
3. Takvo stanje — i samim tim gotovo nepre­
kidna akutnost pitanja i. u svim vrstama knji-
ževnoteorijskih rasprava— imaju različite ko­
rijene. Prvo, pravila iznađena interpretacijom
jedne vrste tekstova pokazuju se nedostatnima
u primjeni na druge vrste, bilo da je riječ o
prijenosu s jednog književnog žanra* ili modu­
sa* na drugi ili pak s neknjiževne na književnu
vrstu tekstova odnosno obrnuto — prijenosu
koji je, opet, neizbježan ako se hoće dokazati
univerzalna valjanost interpretativne metode.
Nadalje, i. je po definiciji obvezana dovesti svoj
150
predložak u vezu s nečim temeljnijim ili izvor-
nijim, a to, kad je u pitanju književno djelo,
može biti podjednako jezik? autorska intenci­
ja? kontekst? stvarnost, čitatelj* ili štogod dru­
go, što neizbježno dovodi do klizanja legitima-
cijskog uporišta i naposljetku do spora među
interpretativnim perspektivama. Konačno, za­
oštravanje je pitanja i. u našemu stoljeću — i
njegovo posljedično zapletanje u antinomije i
paradokse* — izazvano i pojavom hermetič­
nih, avangardnih poetskih tekstova koji upra­
vo zahtijevaju i., a da joj pritom nude malo
pouzdanih putokaza.
4. Taj je posljednji moment u prvim desetljeći­
ma 20. st. potaknuo nastanak tzv. unutarnjeg
pristupa (intrinsic approach) u anglo-američ-
koj kritici te kritike primjerene djelu* (wer-
kimmanente Kritik) u njemačkoj znanosti o
književnosti? Njima započinje povijest književ-
noteorijskog razumijevanja i. u našem stoljeću.
Obje vrste kritike odlučno odbijaju mogućnost
parafraziranja (mimetičke i.) poetskog teksta
jer je njegovo značenje navodno jedinstveno,
samodostatno i nesvodljivo. Pojedinačne i. na­
stoje to onda pokazati razotkrivajući dvosmi­
slenost? paradoksnost, kompleksnost pjesnič­
kog jezika čak i u onim pjesmama koje se na
prvi pogled ne doimlju nerazumljivima.
5. Kritičari toga ekskluzivnog pristupa ističu
50-ih god. da značenje* po svojoj naravi nije
organično, nego intencionalno, što znači daje
otpočetka upućeno na i. radi vlastite ovjere.
Stoga i. nije izvanjski nego unutarnji fenomen
književnog djela, što će reći daje svako književ­
no djelo već sadrži u sebi u obliku intencije bilo
svog autora, svog žanra ili svog teksta. Pretpo­
stavke su interpretativnog postupka* dakle
zadane samim predloškom, jedino ih još valja
prepoznati i rekonstruirati pomnim istraživa­
njem. Takav je »dobrohotni« pristup koji tek­
stu vjeruje na riječ naišao na otpor teoretičara
koji su uočili da i autor i žanr i tekst imaju
svoju nesvjesnu dimenziju tj. tradicijske ih
kontekstne aspekte koji utječu na njihovo po­
našanje, a da oni to ne mogu ili ne žele
osvijestiti. Tako su u prvi plan i. ušli momenti
koji uvijek-već determiniraju intenciju kao

njezine prešutne pretpostavke, bilo psihologij­
ske, kulturalne ili povijesne.
6. No ubrzo se pokazalo da ni psiha ni kultura
ni povijest* ne mogu ponuditi nikakva nepo­
bitna uporišta i. književnih djela jer su i same
tekstovi koji se mogu razumjeti na više načina.
I. se tako 70-ih god. suočila sa svim konzekven-
cijama Derridaova uvida po kojemu ne može­
mo iskoračiti izvan teksta: tekstualnost je
postala naprosto samim modusom opstanka
koji svodi sve entitete na svoja »slova«. Iz toga
pak slijedi da nijedna i., daleko od toga da bi za
sebe zahtijevala konačnost i potpunost, ne
može biti sm atrana ničim drugim i kvalitativ­
no drukčijim do opet nekakvim tekstnim pred­
loškom za daljnje i., što znači da je i sama
vrstom književnog teksta.
7. Pri takvome stanju stvari, međutim, granica
se između književnih i neknjiževnih tekstova
iscrtava na nov način. Američki teoretičar
povijesti H. White (1987), slijedeći u tome F.
Nietzschea i P. de Mana, definira je kao razliku
između tekstova koji svraćaju pozornost na
mehanizme proizvodnje svog značenja i tek­
stova koji od tih mehanizama odvraćaju pozor­
nost gradeći se samorazumljivima. Budući da
bez uvida u te slojevite procese ne možemo
razumjeti nijednu kulturu pa ni same sebe,
književni tekstovi uživaju zbog svoje autore-
fleksivnosti prednost kao predmeti i. Dakako
da se sada pod književnim tekstovima više ne
zamišljaju pjesme kao u doba unutarnjeg pri­
stupa, nego romani* koji su kao hibridni žan­
rovi — po drugome teoretičaru povijesti D.
LaCapri (1987) — upleteni u tekstove svojih
civilizacijskih i kulturalnih vremenoprostora
istodobno ideologijski, kritički i simptomno te
se nadaju kompleksnom sociokulturnom, poli­
tičkom i povijesnom čitanju? Ali romani nisu
samo povlašteni predmet i., oni su i model po
kojemu valja ustrojavati interpretativni tekst
jer i on mora biti transgresivan spram ka­
tegorija kojima operira, odmicati se od njih i
time od samoga sebe u smjeru nedokučive,
radikalne drugosti. Tako je identifikacija i. s
obilježjima lirske pjesme zamijenjena njezi­
nom prešutnom identifikacijom s obilježjima
romanesknog teksta što je još jedanput opovr-
INTERPRETACIJA
glo ideal nepristranosti položaja s kojeg i.
govori. Bez obzira koliko se taj položaj određi­
vao negativno — kao bolna i neumorno obnav­
ljana svijest o vlastitoj uvjetnosti i ograničeno­
sti, kao što je u tzv. postmodemi najčešće slučaj
— on time još nipošto ne postaje univerzalan
jer ni takva svijest nije jednako pristupačna
svima. Naprotiv, ona se na očigled suvremene
masovne kulture pokazuje stečevinom manjin­
skih, tzv. intelektualnih umova!
8. Ako se interpretativne prakse zbog toga više
ne mogu pozivati na standarde univerzalnog
um a i neutralnoga očevida, postaju li one time
nihilistične, izlažu li se na milost i nemilost
mehanizmima moći i autoriteta? Diskusija o
pitanju i. u suvremenoj, tzv. postfunđacionali-
stičnoj i postesencijalističnoj epistemi kretala
se u znaku toga pitanja. Na temelju argumen­
tacije suvreihenih filozofa i teoretičara znano­
sti kao što su T. Kuhn, M. Hesse i P. Feyera-
bend, naime, čini se da je početkom 70-ih
godina bila definitivno opovrgnuta pozitivi­
stička vjera u stvarnost neovisnu o subjektu?
koja služi kao konačna ovjera objektivnosti
odn. istinitosti znanstvenih postavki. Ali, na­
kon što je to opovrgnuće izborilo konsenzus
znanstvenika, konstitutivne pretpostavke
onoga što prepoznajemo kao stvarnost ne pri­
pisuju se više ni apriornim uvjetima spoznaje
kao od Kanta naovamo, niti jezičnoj strukturi*
uma kao u suvremenoj filozofiji od »obrata k
jeziku« naovamo, nego društvenoj praksi koja
postavlja zajedničke interpretativne obrasce.
Eto što u jednu riječ podrazumijeva postempi-
ristički »obrat k i.« (the interpretive turn, kako
je u analogiji s the linguistic turn nazvan u
naslovu jednoga važnog zbornika 1991): znan­
stvena zajednica ocrtava svojim varijabilnim
interpretativnim norm am a i standardim a
imaginarni prostor predodžbi stvarnog! To
znači da je predodžba stvarnog ili istinitog u
isti mah dvostruko indeksirana: sjedne strane
ona oprizoruje stvarno, ali s druge strane,
makar i nešto skrivenije, također onoga tko je
obnosi. Odatle proistječe daje »svaki sud sada
shvaćen kao ’interpretacija’ neke ’pred-rasu-
de’ koja mu prethodi te da ’u načelu’ uvijek
iznova pronalazi svoju interpretaciju u nekom
151
INTERPRETACIJA
sljedećem sudu. ’lnterpretativni’ iskaz o tome
stoje nešto ’uistinu’ ne može se više definitiv­
no dovršiti u ’bitku’ neke stvari. Sudovi se sada
razumijevaju kao privremeni individualni pre­
kidi interpretacijskih procesa. Istina se poima
kao proces negacije svoga ustvrđivanja u obli­
ku apofantičnog suda. (...) Pojam interpretaci­
je time stječe značenje koje nadilazi pojam
pukog prelaska prema ’definitivnom’ razumi­
jevanju kao pravom uvidu u bitak.« (J. Simon,
Znak i interpretacija, 1994)
9. Valja pomno razlučiti neke dalekosežne
konzekvencije izloženog obrata:
a) Prva se tiče odnosa između prirodnih i
duhovnih znanosti. Duhovne znanosti izborile
su početkom 20. st. svoju specifičnost naspram
imperijalizmu pozitivističkih metoda upravo
braneći humani značaj svojeg predmeta, koji
iziskuje dijaloško razumijevanje umjesto mo-
nološkog objašnjenja. Tako je primjena inter-
pretativnih metoda u njima stekla status goto­
vo moralnog, ali nedvojbeno ideologijskog pi­
tanja. Ako objašnjavanje još i prolazi kao po­
stupak pri poslovanju s »neposrednim isku­
stvenim danostima« kao u prirodnim znanosti­
ma, onda jedino i. može »otključati« tajnu
onoga što se promatranju očituje udaljenim,
nedohvatnim i tuđim: analiza* bi se tu suočila
s nepremostivim preprekama! Na toj koncesiji
duhovnih znanosti prirodnima — ponuđenoj
radi osiguravanja područja vlastite nadležno­
sti — temeljila se i razlika između suda kao
povlaštenog oblika utvrđivanja postojeće istine
i tumačenja kao obilaznice na putu do njezina
konačnog ustanovljavanja. No onoga časa ka­
da se tumačenje ispostavi kao pretpostavka
suda, a vidjeli smo da se upravo to dogodilo
poslije »obrata k i.«, sam taj sud tuđi se onome
tko ga je iznio i iziskuje i. Tako duhovne
znanosti preuzimaju nadležnost i nad istinom
i njezinim instrumentom sudom, kao nekoč
ekskluzivnim područjem prirodnih znanosti,
koje su sada prisiljene iznalaziti svoju specifič­
nost i braniti postavku o objektivnoj stvarnosti
na nov način.
b) Druga je konzekvencija »obrata k i.« otvara­
nje pitanja legitimacije i. u situaciji gdje su i.
prožele iskustvo, spoznaju i jezik pa je iskorak
152
u polje tvrdih činjenica postao nemoguć. Može
li se u takvoj situaciji pretpostaviti jednu i.
drugoj kao ispravnu pogrešnoj? Ako se odluči­
mo za odgovor da se to ne može učiniti, onda
to vodi hermeneutičkom univerzalizmu koji se
izlaže pogibelji posvemašnjeg relativizma i
skepticizma, a da pritom ni sam ne može
potvrditi svoju hipotezu. Ako pak tvrdimo da
se to može učiniti, tada imamo neku vrstu
hermeneutičkog kontekstualizma koji argu­
mentira tzv. prešutnim ili općim znanjem od­
ređene društvene zajednice kao neupitnim
uporištem donesenih interpretativnih odluka.
Argument je bio osobito popularan u jednoj
fazi američke reader-response criticism (oko
1980 kada gaje branio S. Fish) koja je operirala
tezom o tzv. interpretativnim zajednica­
ma. Konsenzus takve zajednice navodno spon­
tano ovjerava pretpostavke i uvjerenja jednih
i., a osporava pretpostavke i uvjerenja drugih
i tako među njima zavodi općeusvojen pore­
dak. Ali kritike (E. Goodhart, M.-L. Pratt) su
pokazale da taj poredak nije ni izdaleka tako
neupitan jer uključuje u sebi rasne, klasne,
spolne, statusne, političke, jezične, kulturalne
i ostale povlastice i kao takav podliježe nesu­
glasicama i osporavanjima. Tako se i kontek-
stualistički tabor podvojio u konsenzualiste (na
crti Wittgenstein-Gadamer) i kritičare moći*
(na crti Nietzsche-Foucault) koji su uzrok
kohezije prepoznali u sili umjesto u sporazu­
mu.
c) Treća konzekvencija »obrata k i.« jest pro­
mjena odnosa teorijske i primijenjene herme-
neutike. U situaciji gdje je filozofija izgubila
primat među disciplinama i okrenula se, kao
npr. u H.-G. Gadamera i R. Rortya, aristote-
lovskoj praktičnoj mudrosti (phronesis), koja
je disciplina zadužena postaviti nove teorijske
standarde interpretativnih praksi*? I koja to
uopće može valjano učiniti ako je svaka teorija
i sama podložna i.? Obrat k i. očituje se tako
kao svojevrstan obrat k praksi. Jer i. naprosto
ne može ne biti primijenjenom na kakav pred­
met, pa bio on makar i sama i. Nadalje, ona isto
tako neizbježno rabi određenu perspektivu ko­
ja oblikuje taj njezin predmet. Naposljetku, ta
je perspektiva nolens-volens rezultat određe­
 INTERSUBJEKTIVNOST

ne situacije* iz koje interpretiramo i koja 2. I. naime može kao odnos utemeljiti svoje
utječe na ciljeve i na interes naše interpreta- članove, tj. subjekte, samo ako to čini na za
tivne radnje t svakog od njih jednak način. U protivnom gubi
Ali ukorijenjenost u praksu ne ukida teoriju, transcendentalan i stječe puko subjektivan,
već naprotiv potiče njezinu maštu u potrazi za arbitraran status. Ali sami subjekti koji su
načinima mijenjanja te prakse, svladavanja uključeni u inter subjektivan odnos ne mogu
problema što ih ona postavlja. Obrat k praksi procijeniti je li taj odnos doista univerzalan u
tako ne niječe potrebu za teorijom, već jedino svojim učincima jer im je intersubjektivna
potrebu za fundacionalističnim konceptom te­ »platforma« apriorna te se od nje ne mogu
orije s imanentnim mu transcendentalnim za­ distancirati. To dakle može učiniti jedino treći
htjevima. subjekt kao promatrač odnosa. No pitanje je
-» čitanje, kontekst, okvir, razumijevanje, referen- može li promatrač vidjeti ono što utemeljuje
cija
odnos između dvaju subjekata jednako kao što
INTERPRETANT => SEMIOZA to vide oni koji u tom odnosu sudjeluju.
3. Tako npr. pristaše tzv. univerzalne pragma­
INTERSUBJEKTIVNOST tike* suvremeni njemački filozofi J. Habermas,
(e. intersubjectivity, nj. Intersubjektivitat) K .-0. Apel i A. Wellmer, pripisuju intersubjek-
1. Jedan od ključnih pojmova fenomenologij- tivnom odnosu, da bi utemeljili njegovu uni­
ske hermeneutike* od njezina ulaska u komu­ verzalnost ili pravednost prema svima, opću
nikacijsku fazu. U toj fazi, naime, postavlja se orijentaciju prema konsenzusu. Oni doduše
pitanje kako subjekt* uopće može razumjeti priznaju da u komunikacijskoj praksi može
drugoga ako je njegova svijest tako izvorna i doći pa i da dolazi do nesuglasica, ali proglašu-
jedinstvena kao što tvrde npr. (rani) E. von ju konsenzus idealom prema kojemu svaka
Husserl i W. Dilthey? Stoga već M. Heidegger komunikacija mora težiti. Ako ona to ne bi
uklapa taj subjekt u bitak-u-svijetu, utkiva ga htjela iz nekih »operativno-strategijskih« ra­
u mrežu anonimnog naklapanja (das Gerede). zloga, ipak bi bila, tvrdi se, prisiljena na spora­
U kasnog Husserla i. ulazi u prostor subjektiv­
zumijevanje »očevidnim argumentima« (ein-
nosti kroz mrežu intencionalnosti satkanu svi­
sichtige Griinde). Samo, nameće se pitanje, u
jetom života. U M. Merleau-Pontya, koji 50-ih
kojoj mjeri očevidnost tih argumenata ovisi o
god. premješta izvor samospoznaje iz uma u
društvenom, institucijskom ili obrazovnom po­
tijelo, i. se iskazuje kao »um duboko zapleten
ložaju, profilu i statusu komunikanta? Sve dok
u fenomene naših osjetila«, kao višestruko
se to ključno pitanje zanemaruje, usmjerenost
simbolički posredovana Urdoxa našeg bića.
prema sporazumijevanju ticat će se svih subje­
Sociolozi poput A. Schiitza i A. Cicourela istra­
žuju interakcijski usklađene strukture* isku­ kata samo stoga što subjekt-promatrač, pola­
stva i ponašanja subjekata. Poslije, kao npr. u zeći od svog položaja, predmnijeva da se oni
Filozofskim istraživanjima L. Wittgensteina pokoravaju razumskim (tj. filozofijskim) argu­
(1958), ulogu posrednika preuzima komunika­ mentima kao očevidnim. Tako se — kao što je
cijska interakcija priskrbljivanjem zajedničkih u svojoj kritici uočio N. Luhmann (Intersubjek-
ophodno-jezičnih obrazaca. Taj se interes na­ tivnost ili komunikacija, 1986)— tobože zajed­
stavlja u američkih etnografa komunikacije? I. ničke pozadinske pretpostavke* (Hintergrun-
se tako očituje kao izlaz za argumentativne dannahmen) svijeta života neopazice kolonizi­
tjesnace subjektivizma s očitom namjerom raju argumentativnim diskurzom? Zatim se iz
preuzimanja pokolebana transcendentalnog, te tobože samorazumljive konsenzne perspek­
utemeljujućeg statusa subjekta. Ali ona pritom tive proglašavaju »neživotnim« ili »neljud­
demonstrira teškoće u dokazivanju vlastita skim« svi oni suprotni i »čak tipičniji slučajevi
jedinstva slične onima u kakve se prije toga već da se traga za razlozima za svađu i teži učvr­
bio zapleo pojam subjekta. stiti nesporazum«.

153
 INTERTEKSTUALNOST

4. Uvid da se iza svake projekcije i. opet krije prema drugim tekstovima u matici proizvodne
jedno subjektivno ja navela je francuske post- semioze^R. Barthesapavelo na sljedeći zaklju­
strukturaliste potkraj 60-ih godina da se odre­ čak: »Pojam i, unosi u teoriju teksta sayj)bu-
knu toga koncepta skupa s pojmom komunika­ jam njegove društvene dimenzije: ali ne slije­
cije. Barthes je pisao: »Ja nije nedužni subjekt deći putove njegova utvrdljiva porijekla, volj­
koji prethodi tekstovima. Ja koje pristupa nog oponašanja, nego slijedeći putove disenu.-
tekstu već je o sebi mnoštvo drugih tekstova, 'nacije*«. M. Cale Knežević (1993) u svojem
beskonačnih ili, točnije, izgubljenih kodova* komentaru s pravom upozorava: »Treba na­
(kojih su korijeni nestali).« I. je, barem što se glasiti da se ni ’intertekstualnost’ u Kristeve
tiče elitne književne teorije, već tada ustupila kao ni ’dijalogičnost’ u Bahtina ne odnose na
mjesto intertekstualnosti? pojavu neposrednih i namjernih citata, na
-> diskurz, komunikacija, pragmatika, pretpostav­ tehniku kolaža ili na patchwork — kombinira­
ka, subjekt nje dijelova tuđih tekstova, pa ni na aluzivni
naboj kojim tekst može uvijeno ili otvoreno
INTERTEKSTUALNOST zahtijevati da ga čitaju na pozadini drugog
(f. intertextualite, e. intertextuality, nj. Inter- teksta...«
textualitat) 2. To je ono što teoriju i. razlikuje od tradicio­
1. Naziv koji je u drugoj polovici 60-ih godina nalne teorije utjecaja. U potonjoj teoriji jedan
skovala J. Kristeva da bi obilježila aktivan tekst mora djelovati kao stabilan i utvrdljiv
odnos teksta* kao mreže znakovnih sustava* izvor na koji se aludira, iz kojeg se citira ili na
sa sustavima označiteljskih praksi* njegove koji se upućuje, što znači da se i posuđivanje
kulture. Upisivanjem različitih kodova? dis- razumije kao intendirana autorska radnja? U
kurza* i nediskurznih praksi u prostor teksta teoriji i. jezik* prestaje biti poslušnim sred­
ona je zapravo željela opovrgnuti njegovu sa- stvom komunikacije* te se doživljava arbitrar­
modostatnost na kojoj su inzistirali struktura­ nim i ekscesivnim u svojim znakovnim proce­
listi. Znakovito je da u svom kritičkom usmje­ sima. Umjesto da čovjek u njemu stvara zna­
renju prema strukturalizmu* — karakteristič­ čenja? on postaje učinkom* ili funkcijom* je­
nom za revolucionarno raspoloženje svih ta­ zičnih mehanizama i »patenata izigravanja«.
dašnjih suradnika časopisa Tel Quel — pribje­ To »uvlačenje« pogađa jednako autora* i kriti­
gava modifikaciji Bahtinova pojma dijaloga* i čara. Ni potonji više nem a— kao u tradicional­
srodnih pojmova polifonije? dvoglasne riječi, noj teoriji utjecaja — zajamčenu »hladovinu
tuđe riječi, raznoiječja* i si., koji su i sami analitičkog stola« spram književnog teksta kao
nastali u slijedu Bahtinove dugotrajne polemi­ svojeg osebujnog predmeta. Naprotiv, i on se
ke s formalizmom? No dok se Bahtin usredo­ zatječe u vrtlogu »produljene izvedbe teksta«
točuje na iskaz* kao presjecište sukobljenih gdje ga očekuje uloga* u kradomice pripravlje­
društvenih glasova, Kristeva uzima za polazi­ nu interpretativnom scenariju. To znači da
šte tekst kao poprište »permutacije i transfor­ teorija i. više ne priznaje razliku između pri­
macije« drugih tekstova. Strukturirajući se, on marnih i sekundarnih tekstova, jezika i meta-
ih istodobno preiščitava, prenaglašuje, stapa i jezika? jer ta razlika podrazumijeva da su neki
premješta u svojem ideologemu? U oporbi ho­ tekstovi (književni) po svojoj naravi bliži
mogenoj kontekstualističnoj-predodžbi »gene­ »transcendentalnom označenom*«. Ako »tras-
ralnog teksta (kulture)« Kristeva(1970j opisu­ cendentalnog označenog« ili konačnog refe­
je tekst procesualno-konfliktno kao »produk­ renta sveukupne ljudske »duhovne djelatno­
tivnost... permutaciju tekstova, inter-tekstu- sti« jednostavno nema, kao što tvrde teoretiča­
alnost: na prostoru se jednoga t eksta k riža i ri i., onda su svi tekstovi jednako marginalni i
međusobno neutralizira mnogo iskaza koji po­ fragmentarni tj. ovisni o drugim tekstovima;
tječu iz drugih tekstova«? Preusmjeravanje je svi su upleteni u slobodnu igru* međusobnog
"teksta s odnosa prema predmetu na odnos nadomještanja?U toj erozivnoj tekstualnoj igri

154

jedan za drugim gube svoje opravdanje logo-
centrični pojmovi autora, djela* komentara* i
teksta. Na mjesta tih uporišta patrijarhalne
samoprisutnosti dospijevaju indeksi* obreme-
njeni drugošću, što model kulture kao organski
zatvorene knjige zamjenjuje modelom kulture
kao otvorenog, eruptivnog pisanja?
3. Analitička je praksa književne znanosti* bila
prisiljena netom izložen neograničiv pojam i.
ograničiti na istraživanje odnosa među nekoli­
cinom tekstova. Već se kod Kristeve pokazalo
da operacionalizacije nisu u stanju ostati vjer­
ne radikalnoj ideji i. Kao što je argumentirao
J. Culler (Pretpostavka i intertekstualnost,
1981), radno se polje može omeđiti jedino tako
da se implikacije prevedu u pretpostavke, a
pretpostavke u utvrdljive navode te se i. tako
vrati u kontekstualnost, kritikom koje se u
početku bila izgradila. Najočitiji primjer za
takvo vraćanje pojma i. u okrilje teorije povije­
snih utjecaja nudi knjiga američkog kritičara
H. Blooma Strah od utjecaja (1973), koja ope­
rira u dijakronijskom modelu autor-djelo-tra-
dicija umjesto u sinkronijskom modelu tekst-
diskurz *-kultura.
4. Drugi je okvir za primjenu pojma i. ponudila
semiotika* vezujući ga uglavnom za semiotič-
ke procese u proizvodnji i recepciji* tekstova.
Tako U. Eco u svojoj Teoriji semiotike (1977)
zove i. natkodiranjem jednog teksta drugim
tekstovima. Srodan pojam pretpostavke? koji
izvodi čitanje* izvan domene tekstova, naziva
ekstrakodiranjem. U nizu članaka objavljenih
80-ih godina M. Riffaterre razvija analogiju
između odnosa teksta i interteksta i odnosa
znaka* i interpretanta u Peirceovoj semiotici.
Intertekst mu je naime totalitet tekstova koji
pribavlja konačnu interpretaciju* tekstu, dok
je i. proces traganja za tim intertekstom kao
interpretativnim pravilom. Neodlučivost* je,
prema tome, samo prolazna faza u procesu
čitateljeva odgovaranja na zagonetne otklone*
teksta. Budući da su ti otkloni mikrostruktur-
ni, Riffaterre zapravo svodi društveno-ideolo-
gijske implikacije pojma i. na stilističku proble­
matiku. Slično sužavanje pojma provodi(G.
Genett^ u knjizi Palimpsesti (1982) gdje opisu-
Je Tuijizevnost* kao intertekstni sklop citata?
IRONIJA
preuzimanja i aluzija podignutih na drugi stu-
panj. Tako shvaćenu i. Genette pažljivo razli-
KujiTod arhitekstualnosti kao odnosa među
diskurzima, iskaznim modusima* i književnim
žanrovima* te odparatekstualnosti kao odnosa
što ih književni tekst uspostavlja s društvenim
tekstom s pomoću naslova, predgovora, omot­
nice i ilustracija. Četvrti se tip transtekstual-
nih odnosa, pored i., arhitekstualnosti i para­
tekstualnosti, gradi preko generičkog modela
između hipoteksta i hiperteksta i rezultira
parodijom i pastišom. Iako naslovnim pojmom
palimpsesta Genette obogaćuje, a svojom stro­
gom taksonomijom zatim i raščlanjuje pojam
i., ipak on istodobno iz njega izažima ne samo
društveni naboj, već i raznorodnost i konflik-
tnost uključenih termina.
5. U njemačkoj se književnoj znanosti, obilje­
ženoj jakom hermeneutičkom tradicijom, i.
očitovala kao dijalog* tekstova. (Dijalog tek­
stova, 1983) Ona se razumijeva, pa bilo to
semiotički ili komunikacijsko-teorijski, pogla­
vito kao proces čitateljske konkretizacije* tek­
sta, u kojemu tekst stječe svoj značenjski iden­
titet. Za razliku od Kristevine materijalističke
teorije bezsubjektnoga teksta raspršenoga
identiteta, K. Stierle vraća i. u okvir teorije
intersubjektivnosti? Sredinom 80-ih godina
pojam i. postupno napušta književnoteorijsku
scenu s koje ga potiskuje pojam (inter)diskur-
za?
-* citat, indeks, interdiskurz, intersubjektivnost,
pretpostavka
IRONIJA
(e. irony, nj. Ironie, f. ironie)
1. Klasični književnoteorijski pojam koji ulazi
u suvremenu književnu teoriju preko američke
Nove kritike? Po sposobnosti i. da dramatski
sukobi značenjske opreke* ili napetosti svoj­
stvene jezičnim elementima, a da pritom ipak
očuva ravnotežu cjeline? I. A. Richards, C.
Brooks, J. C. Ransom i R. P. Warren poistovje­
ćuju je u neku ruku s pjesništvom. Brooks drži
i. strukturnim načelom književnog djela? sna­
gom koja s jedne strane potiče nesuglasice i
proturječja među riječima u pjesmi, a s druge
155
IRONIJA

strane pomiruje njihove paradokse? dvosmi­ postaje nemogućom budući da sve ovisi o tome
slenosti* i tenzije u skladnu cjelinu. od kojega »ovaj« polazimo. Tako nas i. sili na
2. Jednaku važnost, ali posve suprotnu ulogu odluku koju istovremeno čini nemogućom i
pripisuju i. dekonstrukcionisti, koji pritom od time izaziva neodlučivost* ili nečitljivost tek­
Novih kritičara ipak preuzimaju pretpostav- sta.
ljanje situacijske i. verbalnoj i. Dok se verbal­ 4. Zamjenjujući pojam i. pojmom neodlučivosti
na, klasična vrsta i., ustanovljena u vrijeme i potpune slučajnosti (complete randomness)
stabilnog epistemologijskog poretka svijeta, tekstualnosti, de Man se zapravo vraća na
može u recepciji* naposljetku ipak dokinuti ranoromantičarsku ideju potpune slobode bo­
izjednačavanjem iskrivljujuće površine (riječi) žanskog autoriteta..(F. Schlegel, K. W. Solger)
s autentičnom dubinom (značenjem) — situa- Još u romantičara ona potkopava linearno-po-
cijska se i. gradi na romantičarskom uvidu da vratnu predodžbu povijestijjer svakoj od kari­
je »svijet u svojoj biti postao paradoksalan zbog ka njezina narativnog lanca pripisuje »pre­
čega njegov proturječan totalitet može dokuči­ komjerno životno obilje mogućnosti« (iiber-
ti jedino dvosmislen stav prema njemu«. (R. schaumende Lebensfiille). Time se zbivanje
Wellek) No upravo takva neispravljiva, neu- zasićuje kontingencijom, a autorefleksija pro­
kidljiva i., kao beskonačno autoreferencijsko žima neprevladivim kaosom. »Kaos jamči po-
pregibanje jezika* nad samim sobom, otvara tencijalnost, obilje i beskonačnost i stoga obli­
jaz između znaka* i značenja* sprečavajući kovanje iz kaosa... ne smije biti samo izdvaja­
njihovo pomirenje. Zanemarivanje te sveproži- nje iz njega i zatvaranje naspram njemu, već je
mne »kozmičke« dimenzije i., na kojoj inzisti- obrnuto obvezno i sve oblikovano reintegrirati
raju poststrukturalisti, te njezino privilegira- u kaos.« (W. Menninghaus, Beskonačno udva­
nje kao jednog retoričkog tropa među ostalima, janje, 1987) Privrženost je toj koncepciji očito­
odveli su Nove kritičare u estetičku apsoluti- vao i američki teoretičar historiografije H.
zaciju i. To je utoliko čudnije što se takvoj White, najprije kada je u svojoj Metapovijesti
nekritičnoj ideologiji* književnosti* suprot­ (1973) proglasio i. temeljnim figurativnim mo­
stavljala njihova praksa pomnoga kritičkog dusom našeg vremena, a još izrazitije u raspra­
čitanja* književnih tekstova. vi o Politici povijesne interpretacije (1982) gdje
3. Čuvajući vjernost toj praksi close reading, se izrijekom priklonio romantičarskom uvjere­
ali i izvornoj ideji i. njemačkih ranih romanti­ nju o prirodnoj besmislenosti povijesti. I jedna­
čara, P. de Man se izrijekom distancira od ko kao što je Hegel u ono vrijeme držao tu
estetičke ideologije svojih novokritičarskih romantičarsku ideju neodgovornom, dapače
prethodnika već u drugoj polovici 60-ih godi­ nihilističnom i pogibeljnom, tako se npr. i W.
na. U glasovitom eseju Retorika temporalnosti Booth u svojoj Retorici ironije (1974) založio za
(1969) on u skladu s tim tumači i. kao figuru* ograničenu, stabiliziranu uporabu pojma.
koja potkopava linearnu vremenitost, i to tako 5. U najnovijem sintetičkom prilogu teoriji i.
što iziskuje istovremenost proturječnih, uzaja­ L. Hutcheon (Brid ironije, 1994) suprostavila
mno isključivih značenja* koja se mogu perci­ se podjednako »ograničenoj« i »neograničenoj«
pirati jedino uzastopno. Ako npr. napišemo koncepciji i. Ijedna i druga brišu vrijednosnu,
»Ovaj tekst započinje riječju ovaj«, onda je taj socijalno-prosudbenu dimenziju i. tj. upravo
iskaz* ironičan stoga jer njime istodobno izvo­ onu koja je razlikuje od drugih figura i tropa.
dimo govorni čin* i opisujemo ga. No sraz Britkost i. potječe odatle što ona izaziva emo­
između performativa* i konstativa* — između cije, stavove, zaključke; što distribuira uloge
kojih nas i. sili da izaberemo — može se opaziti počinitelja, mete (žrtve) i zavjerenika; što se
tek kada se naša pozornost premjesti s prvog, odigrava na komunikacijskoj pozornici koja
tekstnog na drugi, metatekstni »ovaj«. Zbog asimetrizira moć? I. je, međutim, složena dis­
takva, nužno sukcesivnog prijema dvoznačno- kurzivna strategija koja može služiti veoma
sti, odluka za modus* kojemu rečenica pripada različitim političkim pozicijama i podupirati

156

široko mnoštvo interesa. Ona je opasan, dvo-
sjekao, »riskantan posao« jer se »zbiva kao dio
komunikacijskog procesa; nije statično retorič­
ko sredstvo koje treba koristiti, već nastaje u
odnosima među značenjima, ali i među ljudima
i iskazima, a ponekad i između intencija i
interpretacija.« Naime, »između smjerane iro­
nije koja prolazi neopaženo i nesmjerane koju
tek opažanje pretvara u ironiju, ima prostora
za mnoge vrste i stupnjeve nerazumijevanja,
promašaja i zabuna, kao i za razumijevanje i
zavjereništvo«. (R. Chambers, Ironija i kanon,
1990) Interaktivnost je u i. na djelu i u tom
smislu da u njezinoj tvorbi sudjeluju brojni
aspekti poput »klase, rase, etnosa, spola, spol­
nih sklonosti, ali i nacionalnosti, susjedstva,
struke, religije i svih ostalih mikropolitičnih
kompleksnosti naših života, kojima čak ne
moramo biti sposobni nadjenuti ime«. (Hut-
cheon) Međutim, značenja koja se pritom dife­
renciraju ne teže međusobnom isključivanju,
već naprotiv podrazumijevanju (koje pritom ne
poništava njihovu različitost ili nesukladnost).
I. je, jednom riječi, moguća jedino u dinamič­
nim uvjetima diskurzivne zajednice* pri čemu
svatko od nas nastanjuje više takvih zajednica
istodobno.
-* alegorija, bricolage, dvosmislenost, neodluči-
vost, paradoks
ISKAZ
(f. enonce, e. utterance, r. vyskazyvanie)
1. Pojam koji u paru s pojmom iskazivanja
(enonciation) uvode francuski lingvisti i semi-
otičari u slijedu kritike sosirovske odn. struk­
turalne paradigme te u nastojanju da pronađu
odgovarajuću nadrečeničnu cjelinu)' Iskaziva­
nje je individualni čin* proizvodnje i. koji u i.
ostavlja tragove svoje kontingentnosti. Ti se
indeksi* preko kojih se jedino dadu iščitavati
obilježja iskazivanja — jer iskazivanje zbog
svojeg bježno-procesnog i trenutno-situacij-
skog karaktera ne može doći do riječi nepo­
sredno — mogu očitovati kao deiksa* (lične
zamjenice, glagolski oblici, prilozi mjesta i
vremena, određeni i neodređeni članovi), kao
različite modalne čestice koje izražavaju stav
govornika prema iskazu (»čini se«, »zacijelo«,
ISKAZ
»možda« i si.), kao pasiv, kondicional, bezlične
konstrukcije (»pozvalo ga«) i si. Jednako toli­
ko, međutim, koliko je iskazivanje upućeno na
1. radi očitovanja svoje središnje kategorije
subjektivnosti, i. je zamisliv samo kao proizvod
iskazivanja, on je takoreći iskazano iskaziva­
nje (enonciation enoncee) i može se razumjeti
isključivo u toj perspektivi. Francuski lingvist
E. Benveniste, koji je i započeo raspravu u tim
terminima, običavao je taj novoustoličeni pri­
mat govora* nad jezikom* istaknuti izrekom
Nihil est in lingua, quod prius non fuerit in
oratione. Prelazak se iz iskazivanja u i. razu­
mijeva kao sputavanje dinamike i otvorenosti
energeiae stafičnošću i dovršenošću ergona.
2. Analiza odnosa između iskazivanja i i. u
pravilu uzima za svoje parametre: 1. govornika
(locuteur), 2. čin iskazivanja, 3. i. kao poprište
njegovih trđgova ili biljega (f marque, e. mar­
ker) te 4. sugovornika (allocutaire). Među nji­
ma se od teoretičara do teoretičara uspostavlja
različit red važnosti. U svojim je istraživanji­
ma (1972ff) francuski pragmalingvist i seman-
tičar 0. Ducrot, sa J.-C. Anscombreom uteme­
ljitelj škole Nouvelle Linguistique, posebnu
pozornost posvetio odnosima između govorni­
ka i sugovornika kao instanci iskazivanja. Nji­
ma je pridružio iskazivača (enonciateur) i na-
slovljenika iskaza (destinataire) kao instance i.
Govornik i iskazivač zauzimaju u strukturi i.
položaje slične onima koje u strukturi pripo­
vjednog teksta zauzimaju pripovjedač* i foka-
lizator? I kao što u pripovjednom tekstu pripo­
vijedanom iz perspektive trećeg lica (Benveni­
ste je taj tip zvao histoire ili narration histori-
que) pripovjedač ostaje skriven iza fokalizato-
ra, tako se u svakodnevnom i. govornik može
skriti iza iskazivača. Takvu vrstu i., koji posti­
žu jednoznačnost zahvaljujući izostanku vidlji­
vih deiktika i modalizatora, Ducrotov je učenik
F. Recanati (Prozirnost i iskazivanje, 1979)
nazvao transparentnima. Mogući su međutim
i značenjski netransparentni i. u kojima je
govornik u prvom planu, i oni su analogni
pripovijedanju iz prvog lica (Benvenisteovu
discours). I kao što se u toj vrsti pripovjednih
tekstova pripovjedač podvaja u doživljajno ja i
pripovjedno ja (F. Stanzel), tako se i u i.
157
ISKAZ

govornik može podvojiti u tematizirano ja kao ne dijaloškim tenzijama u konkretnoj interak­

»biće svijeta« i impliciranoja kao »biće diskur- cijskoj situaciji? Ali Bahtin poslije ublažava
za«. Prvo stječe obilježja kao predmet i., drugo svoj radikalan mladenački stav priznajući
ih stječe kroz njegovu gramatičku i pragmatič­ opravdanost pa čak i neizbježnost lingvističke
ku strukturu. Posebnu vrstu tvore najrazno­ apstrakcije — pod uvjetom da se ona »ne izdaje
vrsniji posredni i., u kojima govornik reducira za realnu konkretnu cjelinu pojave«. I. u svojoj
svoju odgovornost prebacujući je na iskazivača pojedinačnoj ukupnosti, naime, znatno je slo­
kao »središte svijesti« i. Njima se osobito istan­ ženija pojava od rečenice, jer se u njemu kao u
čano bavio Bahtin u svojim istraživanjima jedinstvenom »socijalnom događaju*«, u svoje­
unutarnje dijalogičnosti odn. dvoglasja riječi. vrsnoj »areni klasne borbe«, sukobljuju brojne
Ducrot mu s polustoljetne distance (1984) ideologijske silnice, presijecaju raznorodne
odaje priznanje svojim inzistiranjem na polifo- značenjske smjernice u potrazi za svojom smi-
ničnosti svih i. bez obzira na to koliko se neki saonom afirmacijom. Da bi dakle oteo tako
od njih izdaju samorazumljivim odn. monološ- shvaćen i. nadležnosti lingvistike, Bahtin ga
kim. uklapa u struju nastajanja i tako čini ne samo
3. Bahtin je doista od 20-ih godina naovamo — nezavršenim, već i nezavršivim. Kao posljedica
najprije u polemici s formalizmom? a zatim sa toga, međutim, njegova metalingvistika gubi
strukturalizmom* i semiotikom* — branio mogućnost pozitivnog dokazivanja svoje vjer­
ideju temeljne polifoničnosti odn. dijalogično­ nosti predmetu — jer se i. kao proces jedno­
sti jezika koja se može prevesti u monologič- stavno ne da opredmetiti — te se je prisiljena
nost jedino apstrakcijom. On prepoznaje takve dokazivati isključivo negativno, tj. kao kritika
apstrakcije podjednako u književnoj uporabi lingvistike, čime ujedno priznaje svoju ovi­
jezika i u znanstvenome pristupu njemu. Sto snost o njoj.
se prvoga tiče, pronalazi ih npr. u poeziji 4. Opisane teškoće u legitimiranju vlastitog
nasuprot prozi, u klasicizmu nasuprot roman­ polazišta, i to podjednako predmetnoga kao i
tizmu, u Tolstoja nasuprot Dostojevskom. Ne­ metodološkoga, ostavljaju traga u Bahtinovoj
tom je međutim uspostavio te opreke* između teoriji i. S jedne strane, on inzistira na indivi­
monološke i dijaloške riječi u književnosti, one dualnosti i neponovljivosti i. kao na dimenziji
mu se pokazuju problematičnima. Naime, iako koju ovaj stječe pridruživanjem kontingentnog
roman* najprije proglašuje samim utjelovlje­ smisla* svojemu imanentnom značenju? S dru­
njem višeglasja nasuprot jednoglasju ostalih ge strane, međutim, on kritizira Saussureovo
žanrova? ipak odmah i unutar njega pronalazi shvaćanje po kojemu je i. (tako Bahtin prevodi
monološku tradiciju, koja započinje grčkim octe de la parole) nepredvidljiva individualna
romanom, nastavlja se u viteškomu romanu pa pojava, nepodobna da postane predmetom
preko idiličnog, pastoralnog i sentimentalnog znanstvenog proučavanja. Po de Saussureu, i.
romana 18. st. utječe u Tolstoja, H. Jamesa itd. stječe individualnost uslijed govomikove pot­
Slične nedoumice oko razgraničavanja auten­ pune slobode da u njegovu »govornom lancu«
tične od neautentične uporabe jezika pogađaju kombinira socijalne forme* jezika. Bahtin na­
i Bahtinovu kartografiju znanstvenih koncep­ protiv drži da je takva sloboda znanstvena
cija jezika. Neautentične koncepcije, koje svo­ fikcija, jer je društvena komunikacija* uvijek-
jim postvarujućim pristupom utjelovljuje lin­ već normirala jedne, a sankcionirala druge
gvistika, polaze od rečenice kao i. izvađena iz vrste kombinacija jezičnih formi. »Svaka sfera
govorne interakcije (rečevoe vzaimodejstvie): jezične uporabe izgrađuje svoje razmjerno
»Lingvistika promatra živi jezik kao da je ustaljene tipove iskaza koje zovemo govornim
mrtav, a materinski kao daje strani.« Auten­ žanrovima.« Mi zapravo usvajamo materinski
tična koncepcija, a Bahtin je krsti znakovitim jezik upravo preko govornih žanrova* zbog
relacijsko-negacijskim pojmom metalingvisti- čega je služenje njima nesvjesno koliko i služe­
ka, polazi od i. kao smisaone cjeline* natoplje­ nje gramatičkim pravilima. »Kad ne bi bilo

158

govornih žanrova i kada ne bismo njima vlada­
li, kad bismo ih morali po prvi put stvarati
istom u procesu govora te slobodno i ispočetka
graditi svaki iskaz, govorna bi komunikacija
bila gotovo nemoguća.« U tom smislu Bahtin
govori o imanentnoj (ili unutarnjoj) socijalno­
sti i. To će reći: Drugi* nastanjuje njegovu
strukturu bez obzira na to da li se mi iskazom
nekome sugovorniku neposredno obraćamo.
Toga Drugog, koji zapravo čini uvjet mogućno­
sti našeg i. kao njegovo generičko pamćenje?
Bahtin je zvao »trećim u dijalogu*«. Ako pak
treći preko »žanrovskog scenarija« i njemu
svojstvene raspodjele statusa, uloga? odgovor­
nosti i obveza unaprijed organizira odnos go­
vornika i sugovornika, kako je u tim okolnosti­
ma moguće postići individualnost i.? Nije li on
naprotiv osuđen na stereotipnost želi li dobiti
komunikacijsku ovjeru? I nije li sama svijest o
tome da u komunikaciji funkcioniramo po
»doznačenim pravilima« tek povlastica knji­
ževnih i., pa čak i tu ne svih žanrova? Bahtin
to i sam priznaje, i to na dvojak način: najprije
isticanjem nesvjesne uporabe govornih žanro­
va, a zatim izdvajanjem subverzivno-dijalogič-
ne naravi romana u odnosu na krotku narav
ostalih književnih žanrova koji se pokoravaju
uglavljenoj raspodjeli nadležnosti unutar od­
govarajućih žanrovskih sustava? Tako se čini
da Bahtinova koncepcija i. trpi od iste jedno­
stranosti kao i njegova koncepcija karnevala*
i romana. Svim tim pojavama, naime, Bahtin
pripisuje apriornu revolucionarnost zanema­
rujući ili barem potcjenjujući njihovu istodob­
nu društvenu institucionaliziranost.
5. Posebno je mjesto dobio pojam i. u okviru
koncepcije nesvjesnog* francuskoga psihoana­
litičara J. Lacana. Govorni se subjekt* u Laca-
na podvaja u subjekt i. (le sujet de l ’enonce) i
subjekt iskazivanja (le sujet de l ’enonciation)
te se time pokazuje istodobno kao govoreni i
kao govoreći. Ta se dva subjekta nikada ne
mogu podudariti, jer položaj subjekta iskaziva­
nja ostaje svagda ekscentričan (nedostupan)
položaju subjekta i., kao što je označitelj*
ekscentričan označenom* ili kao stoje, u Laca-
novim kategorijama, simboličko ekscentrično
imaginarnom? U sažetku C. MacCabea: »Kao
ISKAZ
govorni subjekti mi stalno titramo između
simboličkog i imaginarnog — stalno zamišlja­
jući sebe kako podarujemo puno značenje rije­
čima koje govorimo, a stalno iznenađeni što ih
zatječemo određenima odnosima izvan naše
kontrole.« Drugim riječima, ono što komunici­
ra nije djelatnost samog govora, već je djelat­
nost što je govor mimo svoje volje izaziva na
sebi. Svaki se govoreći (svjesni) subjekt iskazu­
je naposljetku kao govoreni (nesvjesni). Zbog
toga se simbolički poredak, zaključuje Lacan,
»ne može više poimati kao daje stvoren čovje­
kom, već kao da čovjeka tvori«. On je apsolutan
jer je odsutan Gospodar. Govor naime nastajć
intendiranim sintagmatičnim ulančavanjem,
ali to iz faze u fazu neizbježno isključuje one
značenjske alternative, koje bi se u svakom
trenutku mogle aktualizirati asocijacijama na
paradigmatskoj osi. Tako je svaka točka sin-
tagmatičkog lanca bremenita nerealiziranim,
otklonjenim relevantnim kontekstima, dok je
ukupno postavljeno značenje i. uvjetovano
svim ostalim značenjima koja su bila moguća,
ali su ostala nepostavljena. Analitičareva je
zadaća da se probije na tu drugu pozornicu
»pravog govora« (la vraieparole), jer bez uvida
u nju i. otkriva samo oskudicu značenja (le peu
de sens). Pravo se značenje i. otkriva tako
upravo u onome što on ne kazuje, u odsutnosti
na koju upućuje s onu stranu konstitutivne
pregrade (Za barre) otpora. Lacan dakle odbija
svesti subjektivnost u govoru na deiktike, kao
što čine pragmalingvisti, te ustraje na konflik­
tnom odnosu dvaju subjekata kao na nedovrši-
vom procesu nadigravanja.
6. Sve su tri prikazane koncepcije i. naišle na
široku primjenu u suvremenoj književnoj teo­
riji, bilo izdvojeno ili u kombinaciji jedna s
drugom. Sto se tiče Benvenistea i njegovih
francuskih sljedbenika, njihove su ideje pota­
knule pomak s koncentracije rane francuske
naratologije* na i. prema pragmatičkom inte­
resu za iskazivanje i subjekt. Sedamdesetih se
godina pozornost premješta na svakodnevnu
priču* u konverzacijskim okolnostima njezina
nastanka, gdje priča mora izboriti pravo na
izricanje i dokazati svoju relevantnost. (W.
Labov, 1972) Usporedo s time, privilegiranim
159
ISKLJUČIVANJE
predmetom raščlambe postaju književni tek­
stovi koji, umjesto da pričaju priču, insceniraju
situaciju pripovijedanja ili pak izlažu subjekt
pripovjedača. J. Kristeva u analizi romaneskne
strukture afirmira Bahtinovu ideju višegla-
snog i., a u analizi poetske strukture Lacanovu
koncepciju subjekta u procesu (1969ff). Kon­
stitucijom se subjekta u tekstu, u kritičkom
razračunavanju s psihoanalitičkim idejama,
bave i francuske feminističke kritičarke. Ra­
zvijaju se retorička istraživanja novinskog i
političkog govora. (L. Courdesses, L. Guespin,
D. Maldidier) Skrivene biljege iskazivanja su­
bjektivnosti u znanstvenim tekstovima istra­
žuju u Francuskoj C. Kerbrat-Orecchioni (Is­
kazivanje: o subjektivnosti u jeziku, 1980) i P.
Ouellet (1983ff), a u Hrvatskoj M. Velčić
(1987).
-» deiksa, diskurz, fokalizacija, subjekt, zajednica
ISKLJUČIVANJE
(f. debrayage, e. disengagement,/bracketing, nj.
Einklammerung)
1. Pojam A. J. Greimasa kojim on označuje
neutralizaciju razlike između iskaza* i iskazi­
vanja odnosno, u njegovim terminima, između
osi spoznaje i osi močit Spoznaja isključuje
pošiljatelja i primatelja poruke* i teži čistome
opisnom iskazu nezaraženom nazočnošću go­
vornika. Takvom stavljanju izvan zagrada is-
kazivačke moći govora* priklonio se sam Gre-
imas u svojemu »objektiviranom« znanstve­
nom stilu? brižljivo očišćenom od svih tragova
»nejezične situacije* diskurza*«. I. tako stvara
uvjete za razumijevanje* iskaza kao značenj-
ske cjeline* snabdjevene samostalnom, vlasti­
tom intencijom? Doima se, naime, da ona više
nema nikakve veze s konkretnim govornim
subjektom* i njegovom situacijom. Stoga je i.
jedna od omiljenih strategija analize* kao me-
todologijskog postupka* koji teži zabašuriti
svoje polazište i time osnažiti svoj spoznajni
potencijal.
2. M. Foucault (1971ff) uvodi pojam mehani­
zama i. da bi obilježio oblik društvene kontrole
diskurzne proizvodnje, obuzdavanja njezine
događajnosti i nepredvidljivosti njezinih zna-
čenjskih učinaka (effetde sens). Postoje vanjski
160
i unutarnji mehanizmi i. pri čemu prvima
Foucault pribraja različite zabrane i ograniče­
nja glede predmeta, konteksta* i subjekta dis­
kurza, zatim protjerivanje ludila iz razumnosti
i lažnosti iz istinitosti. Unutarnji mehanizmi i.
materijalnosti iskaza (procedures de contrdle et
de delimitation du discours) odn. oni kojima
diskurz nadzire sam sebe jesu komentar* au­
tor* i disciplinarna razdioba diskurza. Fouca­
ult naziva te mehanizme alternativno i dispo-
zitivima* moći.
3. Pojam i. pokriva i postupak fenomenologij-
ske redukcije ili epoche zdravorazumskih pred­
rasuda o pojedinim predmetima ili stanjima
stvari radi dokučivanja njihove stvarne biti
(Wesensschau). Njega je zastupao njemački
filozof E. Husserl u svojoj ranoj fazi tzv. čiste
ili transcendentalne fenomenologije. No osim
zdravorazumskih tj. iskustvenih, filozof je u
svojoj potrazi za »arhimedovskom točkom«
apsolutne izvjesnosti dužan pomno isključivati
i znanstvene predrasude i predmnijenja te je
Husserl u tome prepoznavao zadaću filozofij­
ske kritike znanosti. Na toj su ideji pojedine
književnoznanstvene škole (npr. kritika ima­
nentna djelu* ili stilistička kritika) izgradile
svoje uvide u postojanu (imanentnu) intencij-
sku strukturu* odgovarajućih rodova, žanro­
va* opusa* ili djela?
-» analiza, cjelina, diskurz, iskaz, uključivanje
ITERABILNOST
(f. iterabilite, e. iterability)
Pojam koji uvodi francuski filozof J. Derrida u
svojoj polemici s teorijom govornog čina*
(1972ff) da bi potkopao razliku između ozbilj­
nih i neozbiljnih performativa. Neozbiljni su
performativi po Austinovu shvaćanju lišeni
ilokucijske snage zbog toga što se rabe u
osobitim, »nametničkim« okolnostima: na po­
zornici, u romanu i si. Stoga ih on isključuje i
uzima obične, »normalne« okolnosti kao pola­
zište svoje teorije. U tim okolnostima perfor­
mativi ništa ne oponašaju, nego izvode radnju.
Derrida naprotiv pokazuje da je oponašanje
uvjet mogućnosti performativa odnosno pret­
postavka njegove djelotvornosti: »Bi li perfor-
mativni iskaz mogao uspjeti da njegove formu­

lacije ne ponavljaju ’kodirani’ ili ponovljivi
iskaz ili, drugim riječima, da formula ’Progla-
šujem’ koju koristim kako bih otvorio sasta­
nak, porinuo brod ili nekoga vjenčao, nije
prepoznatljiva kao podudarna s jednim itera-
bilnim modelom, da nije, prema tome, na neki
način prepoznatljiva kao ’navod’?« To svojstvo
označiteljskog lanca da može djelovati samo
ako je ponovljiv — a ne jednokratan — naziva
Derrida njegovom i.
-» bezdanost, cijep, diferancija, diseminacija, ok­
vir
IZOKRONIJA
(f. isochronie, e. isochrony, nj. Isochronie)
Podudarnost između pripovjednog vremena
(zapravo vremena potrebnog za čitanje*) i
pripovijedanog vremena (zapravo vremena
zbivanja radnje* o kojoj se pripovijeda). Zbog
različitog tempa čitanja, može se govoriti samo
o približnoj i. kao u dijalozima bez pripovjeda­
čeva komentara? (M. Bal, Naratologija, 1985)
-» anakronija, analepsa, fabula, prolepsa, siže
IZOTOPIJA
(f. isotopie, e. isotopy, nj. Isotopie)
Po A. J. Greimasu redundantan niz* semantič­
kih kategorija (sema*) koji omogućuje cjelovito
čitanje* pripovjednog teksta? njegovo pretva­
ranje iz ’polja*’ u ’strukturu*’. Greimas je
definira i kao »načelo sličnosti nesličnih jedini­
ca« odn. kao »postojanje dvaju ili nekoliko
sema zajedničkih dvama supostavljenim seg­
mentima« (Strukturalna semantika, 1966).
F. Rastier (Interpretativna semantika, 1987)
definira i. znatno šire kao svako ponavljanje*
jezične jedinice, što podrazumijeva fonetske,
sintaktičke, prozodijske, retoričke, stilske itd.
i. Iako se radi razlikovanja tih dviju koncepcija
pred i. u gremasovskom smislu riječi obično
dodaje »semantička«, dvojba oko sintagmatič-
kog ili paradigmatičkog shvaćanja i. ostaje
načelnom. Greimas i Courtes (1979) doduše
razlikuju gramatičku i. na planu izraza* od
semantičke i. na planu sadržaja? ali se koncen­
triraju isključivo na posljednju. U nutar nje
Courtes (1981) razlikuje figurativnu i. smje­
štenu na površini diskurza* i stoga često žan­
rovski specifičnu od tematske i. smještene u
IZRAZ
njegovoj dubini i otud svojstvene mnogim dis-
kurzima.
I. obično nema neprijepornu p u ta n ju (parco-
urs, trajectory). Na srazove koji mogu nastati
pri zaključivanju upozorava Greimas analizom
jedne anegdote u kojoj dva sudionika nekog
koktela komentiraju toilettes, pri čemu jedan
misli na odjeću gostiju, a drugi na sanitarne
uređaje domaćina. No dvosmislenost* i. može
i načelnije rascijepiti diskurz, npr. na kod*
pošiljatelja (koncepciju) i kod primatelja (re­
cepciju*). Ustvari, kao što je u svojoj kritici
uočio U. Eco, sve što služi kao polazište jedne
izotopijske putanje može opet i samo biti uklo­
pljeno u druge. (Teorija semiotike, 1976) Oda­
tle i zaključak Cullerove kritike (Strukturalna
poetika, 1975): »Moglo bi biti i načelno i prak­
tično nemoguće izgraditi model koji bi izveo
značenje teksta ili niza tekstova iz značenja
leksičkih data.«
Kazališna je semiotika* za svoje potrebe nači­
nila razliku između i. radnje* i i. predstave. (P.
Pavis, Rječnik kazališta, 1987)
- * diseminacija, klasem, redundancija, sem, stapa­
nje
IZRAZ
(t. espressione, nj. Ausdruck, e. expression)
1. Pojam koji je u suvremenu književnoteorij-
sku diskusiju uveo talijanski estetičar B. Croce
početkom 20. st. Croce drži umjetnost estetič-
kim izrazom umjetnikova osjećaja, za razliku
od filozofije koja taj osjećaj izražava logički.
Umjetnost i filozofija jesu čovjekove spoznajne
duhovne djelatnosti, dok su »ekonomija« i
etika praktične. Specifičnost je umjetnosti u
tome što svoju spoznaju ostvaruje intuitivno,
tako da su umjetnička djela samo i. te čiste
intuicije. Postavljajući jednadžbu između intu­
icije i i., Croce je u romantičkoj tradiciji Vica i
Herdera diskvalificirao svoju estetiku* za um ­
jetnička djela* snažnog intelektualnog naboja
kakvo je npr. Danteova Božanstvena komedija.
Isto tako, kao što je u hitroj i načelnoj polemič­
koj reakciji uočio njegov suvremenik L. Piran­
dello (0 humorizmu, 1908), Croceova je esteti­
ka nepodobna i za brojna umjetnička djela
161
 IZVEDBA

prožeta humorom gdje se jezik* odbija pokoriti

ki? Radi toga S. J. Schmidt uvodi u svojoj
spoznajnoj funkciji? Teoriji teksta (1973) pojam komunikacijske i.
2. Po njemačkom novokantovskom filozofu E. (das kommunikative Handlungsspiel), i to kao
svojevrsnu prijelaznu etapu prema pojmu knji­
Cassireru (Filozofija simboličkih formi, 1923—
29) slaba je strana Croceove estetike njezinoževnog sustava? temeljnoj kategoriji empirij­
omalovažavanje i. kao pukog povanjštenja ske znanosti o književnosti* što će je utemeljiti
1980. Kazališne konotacije* pojma nisu slučaj­
(iestrinsecazione) intuicije lišenog samostalne
estetičke supstance. Nasuprot tome, Cassirer ne, već se izvode iz bogate tradicije razumije­
vanja* jezika* koju su u novije doba svojim
je izveo svoje forme* upravo iz osobitosti jezič­
nog, religijskog, umjetničkog i znanstvenog tezama obilježili npr. bečki analitički filozof L.
medija* te je time i. podario znatno važniju Wittgenstein ili američki sociolog E. Goffman.
ulogu. Na njegovu je tragu američka estetičar-
Tako Wittgenstein u Filozofijskim istraživa­
ka S. K. Langer sredinom stoljeća razvila njima (1958) tvrdi da mi govorom ne kazuje­
koncepciju umjetnosti kao objektiviranog i. mo, nego pokazujemo, ne obavještavamo, nego
’ osjećaja, koji se očituje različitim modusima*
se očitujemo, dok Goffman u Analizi okvirnog
nediskurzivnog simbobzma. Tako umjetnost, načela (1974) još izričitije postulira da konver­
nasuprot jeziku kojeg je simbolizam diskurzi­zaciju ne čini razmjena obavijesti, nego dava­
van (tj. racionalan), stvara privid (Schein, nje predstava. Drugim riječima, značenje* is­
semblance) našega unutarnjeg života. kaza* proistječe iz načina kojim on »inscenira«
okvir* svoga razumijevanja. Obično se to zbiva
3. Razvivši se 60-ih god. na zasadama sosirov-
nesvjesno jer su ti izvedbeni okviri stereotipi-
ske lingvistike, semiotika* je potpuno odbacila
instrum entalnu koncepciju jezika imanentnu zirani dugotrajnom uporabom u komunikacij­
pojmu i. Jezik ne služi izražavanju gotovih skoj praksi kolektiva. Ako se odnos među
sadržaja? nego ih mrežom razlikovnih odnosa komunikantima organizira tako da se njihovi
među svojim označiteljima* stvara sam. Na tojiskazi uklapaju u predodređenu interakcijsku
postavci počiva Hjelmslevovo cijepanje jezič­shemu (scenarij), T. van Dijk (Istraživanja
nog znaka* na izraznu i sadržajnu razinu? koje
teksta i konteksta u semantici i pragmatici
se potom i same dijele na formu i supstancu diskurza, 1977) govori o komunikacijskoj situ­
(četverokut*). Činjenica da i i. i sadržaj imaju
aciji* ako iskazi svojom formom uspiju sami
formu pokazuje da je jedno moguće samo kao prizvati scenarij u kojemu će ostvariti svoje
učinak* drugoga, a nikako samostalno. U tom značenje, van Dijk govori o komunikacijskom
svjetlu valja razumjeti i Jakobsonovu zamjenukontekstu* Prva bi vrsta izvedbenog okvira
Biihlerova pojma izražajne funkcije* govornog aktivirala pretpostavke iz sfere zajedničkog
čina pojmom njegove emotivne funkcije. znanja (shared knowledge) komunikanata, a
-» doživljaj, forma, funkcija, sadržaj, stil druga vrsta pretpostavke iz sfere njihova izri-
čitijeg i raščlanjenijeg općeg znanja (common
IZVEDBA knowledge). Ideal je takva načina razmišljanja
(e. performance, nj. Handlungsspiel) 0 jeziku iscrpan opis pretpostavki bilo situacije
1. Pojam koji u suvremenu književnu teoriju ili konteksta, jer samo ako je taj opis pravila
ulazi 70-ih god. u slijedu recepcije* teorije koje komunikacija* postavljajezičnom djelova­
govornog čina? Pokazuje se naime potreba da nju potpun, može se objasniti zašto pojedini
se govorni čin promotri kao sastavni uio obu- iskaz ostvaruje odgovarajuće značenjske učin­
hvatnijih komunikacijskih scenarija, koji pod­ ke? Ali takvu iscrpnost nije moguće postići jer
razumijevaju razmjenu određenog broja go­ se i opis izvodi po nekim pravilima te je kao i.
vornih činova 1. unutar određene konstelacije 1 sam njima relativiran. To znači da ne postoji
govornih uloga* s pripadnim obvezama i pra­ neutralan, »neizvedben« sklop pravila za opis
vima i 2. unutar određene interakcijske sheme izvedbenih pravila, tako da je i položaj znan­
proviđene odgovarajućim sklopom pretpostav­ stvenika nolens-volens uvučen u scenarij i.

162

2. Polazeći od tog uvida, američka je teoreti-
čarka Sh. Felman (Skandal tijela u govoru,
1980; hrv. prijevod 1993) izgradila vlastitu
koncepciju i. osebujnim čitanjem Austinove
filozofije jezika. Ona zapravo pokušava zaštiti­
ti Austina od Derridaove kritike da neopravda­
no isključuje iz tzv. normalnih govornih činova
oponašanje* (drugih činova) i tako ih čisti od
»scenske« dimenzije. Sh. Felman naprotiv tvr­
di da Austin argumentira u prilog tezi o ima-
nentnosti promašaja svakom govornom činu
odnosno u prilog tezi da se iskaz uvijek može
izjaloviti. Izjalovljenje nije moguće spriječiti
jer nijedan čin, makoliko kontekstuirao sam
sebe, ne može iscrpsti sve pretpostavke svojeg
razumijevanja; one naposljetku uvijek ovise o
kontingentnom naslovljeniku i o okolnostima
u kojima je taj naslovljen. Takvu izručenost
govora* nepredvidljivom razumijevanju Sh.
Felman objašnjava udjelom tijela u njemu.
Budući da tijelo tvori konstitutivnu pretpo­
stavku ne samo govorne, već i scenske i spolne
i., Sh. Felman bira termin performance koji sve
njih sjedinjuje u svojem značenjskom polju?
3. Pojam i. ušao je u književnoteorijske raspra­
ve 70-ih i 80-ih god., osim na opisane načine,
i u slijedu jačanja pragmatičkih utjecaja na
dotad pretežito tekstno usmjerenu poetiku?
Kako produkcija i recepcija teksta* ulaze u
prvi plan, tako postaje jasnijim koliko one
utječu ne samo na njegovu formu? već i na
njegov sadržaj? Tu pouku izvlači književna
teorija prije svega iz folkloristike koja prva
upozorava na manjkavost, dapače krivotvore-
nost, klasičnog pisanog i tonskog zapisa u
odnosu na sinkretičnu, »polimedijalnu« i. us-
menoknjiževne tvorevine. Potonja se rađa u
neponovljivim okolnostima, praćena živom re­
akcijom publike koja od izvođača iziskuje od­
govarajuću improvizaciju. Iz toga se nameće
zaključak da upućenost teksta na određenu
vrstu recepcije utječe na njegovu strukturaciju
i u okolnostima usmene i u okolnostima pisane
kulture. Naposljetku, brojne danas eminentno
književne forme, npr. stih, imaju usmeno po­
rijeklo što presudno određuje čitateljski i pro-
učavateljski odnos prema njima.
IZVEDBA
Nije naime slučajno što se npr. prozodija usre­
dotočuje na govorne vrednote stiha — nagla­
ske, duljinu i vrstu glasova — koje se mogu
samo čuti u izgovoru, ah ne i vidjeti u tekstu.
Njezino je polazište dakle izgovoren stih. To­
mu je tako jer je izgovaranje stihova bilo u
antici i srednjemu vijeku toliko prirodan oblik
njihove percepcije, da srednjovjekovni pisci
nisu poklanjah nikakvu pozornost njihovoj
grafičkoj prezentaciji te su ih spokojno prepi­
sivali prozom. Stihovi izgovoreni na pozornici
nisu se čak uopće osjećali stihovima pa su
dramatičari koji su željeli da se uoči forma u
govoru njihovih hkova morali kombinirati ra­
zličite vrste stihova za različite likove ili su
morali strukturirati stihove tako da uđu u sraz
sa sintaksom umjesto da joj se prilagođavaju
kao npr. blank verse engleskih renesansnih
dramatičara.'
S druge strane, namijenjenost proze čitanju
omogućila je odgovarajuću preobrazbu npr.
romanesknog govora hkova? i to podjednako
vanjskog i unutarnjeg. On više nije morao
sličiti svakodnevnom iskustvu govora jer su
okolnosti u kojima se recipirao bile potpuno
različite. Razumijevanju književnog teksta
kao i. pridonijela je i tzv. povijest čitanja*
(1970fi) svojim istraživanjem preobrazbi situ­
acije čitanja (glasno, tiho, stojeće, sjedeće, leže-
će i si.)
4. Problem je i. najizričitiji kad je u pitanju
dramski tekst. Stoga su rasprave o važnosti i.
za njegovo razumijevanje i bile najžešće. Od
Aristotela preko renesansnih kritičara do No­
ve kritike* provlači se europskom poetičkom
tradicijom zanemarivanje pa i odbacivanje ka­
zališne i. kao aspekta dramskog teksta.
Sredinom se 60-ih god., međutim, u anglo­
američkoj kritici pojavljuje tzv. performance
criticism (B. Beckerman, J. R. Brown, R. Wil­
liams, J. L. Styan) kao oporba novokritičkoj
dominaciji. Performativisti ističu daje prouča­
vanje drama moguće jedino u svjetlu kazališ­
nih uvjeta za koje su one bile napisane i u
sklopu kojih su prvi put bile uprizorene. U prvi
plan tako dospijeva pozornica umjesto strani­
ce, gledatelj umjesto čitatelja, scenarij umjesto
163
IZVEDBA
teksta, igrivost komada umjesto igara riječi­
ma. Središnjim interesom kritičara postaje
proces proizvodnje komada, sa svim instanca­
ma posrednika koje on podrazumijeva, umje­
sto gotova proizvoda. Proučava se ukus i pona­
šanje publike za vrijeme i., glumački stilovi i
dikcije, redateljski postupci, kostimografija i
scenografija odgovarajućih razdoblja i organi­
zacija kazališnog prostora. Koliko je utjecaja
imala performance criticism, najbolje pokazuje
preobrazba kritičkih izdanja istaknutih dram­
skih pisaca. U njima su upute na izvedbe,
prošle i moguće, potisnule minuciozan filolo-
gijski aparat 19. st.
164
Ali u međuvremenu su se iskristalizirale i
poteškoće performativizma. U istraživačkoj
perspektivi, izvori koji svjedoče o i. često su
nedostupni, manjkavi ili ograničeno upotre­
bljivi. U praktičnoj perspektivi, vrlo je teško
povezati u interpretativnu cjelinu* »ukupnu
konstelaciju događaja od kojih većina prolazi
nezapaženo, a koji se odigravaju između izvo­
đača i publike od trenutka kada prvi gledatelj
uđe u prostor izvedbe do trenutka kada po­
sljednji gledatelj iz njega izađe« — a upravo to
je definicija i. R. Schechnera (Performance
Theory, 1988).
-» čin, pragmatika, radnja, situacija, usmenost
 J
JEDINICA
(f. unite, e. unit, nj. Einheit)
Krajnji cilj analize* književnog teksta* jest
njegovo rastavljanje naj. J. je temeljna čestica
književnog teksta koja u sebi sadrži zakon
njegove cjeline* kao vlastito emergentno obi­
lježje.
1. Da je j. doista neka vrsta cjeline u zametku,
očituje se već npr. u pozitivističkoj raščlambi
djela na motive* kao najmanje tematske j. Ali
rastavljanje cjeline na dijelove znatno je stariji
poetički postupak*; ustanovio ga je još Aristo­
tel svojom analizom tragedije. L. Doležel u
Poetikama Zapada (1990) smatra daje Aristo­
telovo uvođenje mereologijskog modela, iako
recipirano sa znatnim zakašnjenjem, imalo
veliku važnost ne samo za utemeljenje poeti­
ke* kao znanstvene discipline, već i za ukupan
razvoj znanstvene epistemologije. Budući da
mereologija počiva na postavci po kojoj jedinice
istom svojim međusobnim odnosima ostvaruju
kvalitetu cjeline jer im svakoj za sebe ta kvali­
teta nedostaje— Aristotel je njezinim ustanov­
ljavanjem začeo dugotrajan savez poetike s
biologijom. Funkcioniranje j. književnog djelat
naime, odonda se prešutno motri u analogiji s
istovjetnim funkcioniranjem organa ljudskog
organizma. Kao što u vezi s tim mereologij-
skim načelom uočava R. Harre, »pojedine sta­
nice ne mogu misliti i govoriti, ali cjelina koja
se zove ljudsko biće može.« Do koje je mjere
predodžba cjeline i inače povezana s predodž­
bom j., potvrđuje činjenica da francuski i nje­
mački jezik imaju jednu riječ za pojmove j. i
jedinstva. J. je u tom smislu eminentno holi­
stički, organski pojam sa svim prednostima, ali
i nedostacima koje to sobom donosi.
2 .1 jedno i drugo — i prednosti i nedostaci —
mogu se razabrati na primjeru formalističke
analize pripovjednog teksta. Formalizam* je
samo jedna od suvremenih književnoteorijskih
škola koje se kreću u okviru holističko-organi-
cističkog modela književnosti; na drukčije na­
čine u njega se uklapaju npr. i Nova kritika?
stilistička kritika, Cikaška kritika? arhetipska
kritika i strukturalizam? Formalisti dijele mo­
tive najprije na vezane i slobodne, pri čemu se
posljednji mogu pojaviti jedino u sižeu? umjet­
ničkoj preradbi fabule* kao stvarnog slijeda
događaja? Slobodnim motivima nema mjesta u
fabuli zbog toga što ona podrazumijeva krono-
logijsku i kauzalnu ulančanost koja toj vrsti
motiva nije svojstvena. Riječ je naime uglav­
nom o opisima* ambijenta radnje* te o reflek­
sijama pripovjedača* i likova? dakle o ulomci-
ma koji se prilikom prepričavanja teksta —
tako formalisti — mogu izostaviti bez štete za
njegovo razumijevanje? Vezani su motivi, na­
protiv, svojstveni i fabuli i sižeu. Formalisti ih
dalje dijele na dinamične, koji mijenjaju situa­
ciju* tj. odnos između dvaju likova, i statične,
koji takvu promjenu u sižeu samo pripremaju
ili objašnjavaju.
Iz njihove je razdiobe vidljivo da sve j. nisu
jednakopravne te da prednost uživaju one koje
tvore priču* jer je priča po formalističkom
shvaćanju specifikum umjetničke proze. Po
tome se motiv u koncepciji formalista razlikuje
od motiva u koncepciji pozitivista, gdje je on
prije svega tematska j. te se može motriti
izdvojeno iz sintagmatičkoga sklopa radnje.
165
JEZGRA
Uvršćujući ga u priču, formalisti žele podariti
svojoj temeljnoj j. književnu specifičnost. No
priča, kao cjelina koja »pokriva« j., najprije
nema jednaku važnost za sve književne pripo­
vjedne tekstove, a zatim organizira i mnoštvo
pripovjednih tekstova koji nisu književni. Sto
se prvog prigovora tiče, moderna i postmoder-
na proza koristi priču često samo kao ispriku
za karakterizaciju lika ili tematizaciju čina
pripovijedanja* odn. čitanja? Stoga bi bilo ne­
umjesno tvrditi da dinamični motivi tvore
okosnicu takve vrste proze. Sto se drugog
prigovora tiče, strukturalisti su dokazali da
priča stoji u osnovi i filozofijskih i znanstvenih
i historiografijskih tekstova, tako da dinamični
motivi ne bi još svojom nazočnosti jamčili
nekom tekstu književnu kvalitetu.
3. Izloženi problem, proistekao iz formalistič-
ke revizije pozitivističke koncepcije osnovne
književne j., pokušali su riješiti strukturalisti.
Oni nastoje lišiti svoju j. bilo kakva idejno-sa-
držajnog određenja te je u skladu s tim preime-
nuju iz motiva u funkciju? R. Barthes (1968)
definira funkciju kao mogućnost jednog ele­
menta da stupi u odnos s drugim elementom i
sa cjelinom teksta. I tu je dakle posrijedi takva
mogućnost koja podaje elementu embrionalan
karakter, obećanje budućeg razvoja. Sto je taj
karakter izraženiji, to je element u struktura­
lističkoj koncepciji funkcionalniji. Tako je us­
tanovljen kriterij za razvrstavanje funkcija na
jezgre* i katalizatore sjedne strane te indicije
i informante s druge strane. Prve dvije vrste
funkcija uspostavljaju izrazitije međusobne
veze, druge dvije vrste izrazitije veze sa cjeli­
nom teksta. To će reći da jezgre i katalizatori
opslužuju prije svega distributivnu tendenciju
teksta koja odgovara na pitanje »Sto je bilo
dalje?«, a indicije i informanti poglavito inte­
grativnu tendenciju teksta koja odgovara na
pitanje »0 čemu je tu riječ?«. Budući daje ono
što tekst čini distinktivno pripovjednim narav­
no distribucija funkcija u krono-Iogički lanac
priče, Barthes ne ostavlja dvojbe oko toga da
su temeljne j. pripovjednog teksta jezgre, jer
jedino one svojim nadovezivanjem alternativa
stvaraju neizvjesnost glede ishoda. Jezgre na­
pokon već samim svojim imenom utjelovljuju
166
embrionalni karakter kao razlikovno obilježje
funkcije. Najmanje pak vrijedne funkcije jesu
informanti, koji za razliku od indicija ne izi­
skuju od čitatelja* nikakvo tumačenje, već se
»gase« u trenutku svojega priopćavanja. No
jezgre nije moguće razlučiti od katalizatora
dok se ne oblikuju sekvence* kao slijed funkci­
ja koji vodi od određenog izbora do njegovih
posljedica. Budući da se sekvence ne mogu
oblikovati bez osmišljavanja jednog sklopa
funkcija u procesu čitanja? proistječe da izbor
onoga što će tvoriti okosnicu priče itekako ovisi
o odgovoru na pitanje »0 čemu je tu riječ?«.
Kako čitatelji daju različite odgovore na to
pitanje, sažimanje teksta na priču s pomoću
njegovih temeljnih j. ne nalazi čvrsta oslonca.
Funkcije kao navodno temeljne j. pokazuju da
se i same nalaze u funkciji sintetički projicira­
nih cjelina. (Fenomen poznat u psiholingvistici
pod imenom analysis-through-synthesis.) Po­
jam j., tako, zajedno s pojmom cjeline, upozo­
rava na aporije svojstvene analitičkom pristu­
pu književnosti? Ali aporije su tu, kao i u
drugim pristupima, bile i ostale samo povodom
za obnavljane pokušaje njihova rješavanja, a
nikako još razlogom za napuštanje analize ili
njezino apriorno obezvređivanje.
-* analiza, cjelina, funkcija, motiv, sekvenca
JEZGRA
(f. noyau, e. kernel, nj. Kern)
1. Jedini neovisan element rečenice o kojemu
ovise svi drugi elementi (funkcije*). U A. Mar­
tinets (1960) i L. Tesnierea (1965) je to predi­
kat. U M artineta on zajedno sa subjektom*
tvori j. dok ostali elementi čine načelno izo-
stavljivu ekspanziju rečenice. Tesniere uspore­
đuje predikat s radnjom* igrokaza u kojoj
ostali elementi dobivaju uloge* likova?
2. Po R. Barthesu (1968) i S. Chatmanu (1978)
j. su temeljne ili glavne funkcije* pripovjednog
teksta* koje svojom krono-logičnom ulančano-
sti tvore okosnicu pripovjedne radnje* i ne
mogu se izostaviti iz njezina prepričavanja. Za
razliku od katalizatora ili satelita koji su
jedinice* diskurza?j. su jedinice priče?
3. U Greimasovoj semantici (1966) j. je nepro­
mjenljivi sastojak leksema* koji pridruživa­
 JEZIK

njem kontekstnih sema* gradi jedan ili više Polazeći odatle književni su teoretičari potkraj
semema. 60-ih god. stali tragati za »jezikom« književnih
-» aktant, jedinica, sem, semantika tekstova odn. za njihovom »gramatikom*« ili
dubinskom strukturom? Očito je dakle da j. u
JEZIK tom sosirovskom smislu nema nikakve veze s
(f. langue, e. language, nj. Sprache) jezičnom teksturom ili medijem* u kojemu
Suvremena je književna znanost prošla kroz književnost nastaje, nego podrazumijeva apri­
isti »obrat k jeziku« kao i ostale humanističke ornu strukturu svih književnih tekstova ili
znanosti tijekom prve polovice 20. st. Ako je barem jednoga njihovog dominantnog modu­
devetnaestostoljetnoj paradigmi proučavanja sa? Posrijedi bi bila struktura s ograničenim i
književnosti* ključna kategorija za razumi­ utvrdljivim brojem elemenata koji bi, među­
jevanje* njezinapredmetabilapovijesna stvar­ tim, svojim permutacijama trebali omogućiti
nost, onda je tu ulogu u našem stoljeću, od neograničen broj konkretnih književnih očito­
nastupa Nove kritike* i ruskog formalizma* vanja — na isti način kao što to j. omogućuje
20-ih god., malo-pomalo preuzeo j. On je govoru.
izborio taj status uslijed premještanja intere­ Ali u identifikaciji te strukture nastaju isti
snog naglaska s proznog na poetski tekst? U problemi kao u identifikaciji j. jer je ona,
pjesmi naime, po shvaćanju koje je ustanovio upravo kao i on, socijalno kanonizirani plod
još G. W. F. Hegel a u našemu gaje stoljeću u protekle prakse. Budući da se socijalni kanon*
njegovu duhu branio npr. J.-P. Sartre, j. pre­ iz razdoblja u razdoblje mijenja, a da usto
uzima funkciju građe od stvarnosti. A i u Novoj djeluje potpuno nesvjesno, moguće je da teore­
kritici i u formalizmu upravo je poetski tekst tičar (nesvjesno uvjetovan svojim kanonom)
postao zastupnikom književnosti, dakle pred­ imputira tekstovima sasvim drugu strukturu
loškom na kojemu se gradio i izoštravao anali­ od one s obzirom na koju su oni nastali. Tada
tički instrumentarij struke. njegov postupak ne bi bio objasnidbeno-de-
1. No iako je j. postao pozadinom spram kojoj skriptivan, kakav po francuskim strukturali-
se raspoznavala specifičnost književnog teksta stimajedino pristaje poeticif nego upravo »pro-
(njegova literamost), sama ta pozadina nije jektivan«, od kakvoga se oni teže brižljivo
bila postojana, nego se mijenjala tako kako se distancirati. Osim toga, pitanje je djeluje li ta
mijenjalo razumijevanje j. Prvo razumijevanje navodno univerzalna struktura jednako aktiv­
j. koje je presudno odredilo razumijevanje knji­ no u svijesti svih recipijenata, jer neki od njih
ževnosti u našem stoljeću bilo je, dakako, ono npr. mogu biti privučeni više konkretnim ge­
F. de Saussurea izneseno u njegovu Tečaju neričkim pamćenjem* teksta negoli njegovom
opće lingvistike (1916). De Saussure tu uvodi globalnom modalnom pripadnosti.
razliku između j. kao objekta lingvistike i 2. Izložene poteškoće s identifikacijom odn.
govora* kao njezina subjekta? U skladu s time rekonstrukcijom dubinske strukture kao j. za
on razumije j. kao apstraktan sustav* razlikov­ govor pojedinačnih književnih djela* navele su
nih odnosa što ga oblikuje zajednica korisnika književne teoretičare da usvoje drugu lingvi­
kao nesvjesno mentalno spremište svojih zna- stičku paradigmu. Riječ je bila o modelu trans-
kovaf dok mu je govor individualno, konkretno formacijsko-generativne gramatike u kojoj j.
i djelatno očitovanje toga sustava. Stoga jedino umjesto socijalnoga dobiva logički predznak
j. podliježe lingvističkom proučavanju, govor je ulazeći tako u područje individualne kompe­
nepredvidljiv, kontingentan. Glasovita završ­ tencije? Drugim riječima, j. kao elementarna
na rečenica Tečaja — koja je poslije doduše struktura pripisuje se zaključivanju ili rasuđi­
pripisana redaktorima C. Ballyju i A. Sechea- vanju umjesto tekstovima, što znači da on, npr.
yeu umjesto autoru — kazuje da je »jedini i u A. J. Greimasa, postaje mehanizmom pro­
pravi predmet lingvistike jezik promatran po duktivne odn. receptivne tvorbe značenja? U
sebi i za sebe«. američkoj reader-response criticism uvodi se

167
JEZIK
pojam čitateljske kompetencije kao sustava
konstitutivnih pravila ili zajedničkog sklopa
književnih normi* koji odgovara za proizvod­
nju i tumačenje književnih tekstova u određe­
noj zajednici?
Ali pravilno sastavljanje rečenica, pokazuje se
uskoro, nije isto što i dobro sastavljanje knji­
ževnih djela jer je oko posljednjeg znatno teže
postići konsenzus. Bitna razlika u odnosu na
jezičnu gramatiku jest u tome što književna
gramatika iziskuje umijeće, koje je Chomsky
izrijekom isključio iz okvira svoje analize? a
koje književni čitatelj* naposljetku ipak mora
vrednovati da bi donio svoj sud. Ukratko,
lingvistički i književni j. podrazumijevaju ra­
zličite vrste znanja. Zbog toga i sam popis
»interpretativnih strategija« navodno relevan­
tnih za književnost uvijek osjećamo kao stra­
tegijsku, tj. nekakvim interesom prožetu inter­
pretaciju* (M.-L. Pratt, 1986; J. Henkel, 1990)
umjesto kao nepristranu inventuru — kao što
bi morao biti slučaj pri opisujezične kompeten­
cije.
3. Gramatička tumačenja j. ustupila su 70-ih
godina mjesto pragmatičkima koja su pokazala
više prijemljivosti za transcendirajuću dimen­
ziju j., za onu njegovu sposobnost da se »preli­
je« preko vlastitih okvira, iz koje še (sposobno­
sti) generira i književno prikazivanje? U tom
sklopu reaktualizira se humboltovska koncep­
cija j. kao djelovanja, osvježena pojmovima
interakcijih rituala, intersubjektivnih konven-
cija?jezičnih igara? socio-komunikacijskih ste­
reotipa, komunikacijskih situacija? izvedbi* i
scenarija, odreda takvim konceptualnim sklo­
povima koji dodjeljuju j. posredničku, repro­
duktivnu ili instrumentalnu ulogu. No čak i
kada se pravila jezičnog (i per analogiam knji­
ževnog) sporazumijevanja tako opet prevedu iz
individualno-logičke u socijalno-pragmatičku
sferu, raščlanjenu dugotrajnom komunikacij­
skom praksom zajednice, ostaje neriješenim
pitanje položaja s kojega se ta sfera može
promotriti i opisati u svojim pretpostavkama*
i u svojemu funkcioniranju. Nije li i taj položaj
uvijek već sastavnim dijelom svojeg predmeta?
nije li dakle i sam zatočen u pravila koja nastoji
nepristrano opisati? Wittgenstein je to, sjedne
168
strane, nijekao i namirao svojoj filozofiji obič-
nogj. spokojnu, opisno-rekonstruktivnu zada­
ću okućivanja jezičnih igara u pripadnim for­
mama* života ne bi li se te igre* riješile
nepotrebnog »metafizičkog balasta« nastalog
njihovim otuđivanjem od matičnog uporabnog
okružja. No s druge strane, on je isto tako
prepoznavao u filozofu stranca u kući običnog
j., koji nalijeće na njezine zidove u obnovljenim
nastojanjima da se oslobodi granica što spu­
tavaju obitavaoce. (Filozofijska istraživanja,
1958)
Ista aporija obnavlja se na drugoj razini i u
univerzalno-pragmatičkoj koncepciji što je od
Teorije komunikacijskog djelovanja (1981) na­
ovamo sustavno (zajedno s K .-0. Apelom i A.
Wellmerom) razvija njemački filozof J. Haber­
mas. On tumači vitgenštajnovske forme života
kao pozadinske sklopove pretpostavki koji pri­
skrbljuju komunikacijskom djelovanju prijeko
potrebnu izvjesnost i mjerodavnost, ali samo
dok se ne ekspliciraju i time ne izlože kritici.
Nemoguće ih je dakle tematizirati, a da ne
izgube svoje konstitutivne kvalitete. A upravo
ti projektivni sklopovi, tako nedokučivi, mora­
ju zaštititi govornike od iskrivljenja s kojima
ih suočava institucionalizirana i racionalizira­
na praksa svakodnevnog »strategijskog« spo­
razumijevanja! Kako da ono što samo po svojoj
naravi ne izmiče iskrivljenju posluži kao pouz­
dan korektiv drugim iskrivljenjima?
4. Stalno je izmicanje pojma j., bez obzira na to
u kojoj se perspektivi on tumačio, navelo post-
strukturalističke teoretičare (1970ff) da mu,
izdašno se oslanjajući na heretičnoga njemač­
kog filozofa F. Nietzschea, pripišu figurativni
značaj koji se svakom literalizacijom (»urezom
označitelja«) samo »zlostavlja«. J. opstoji jedi­
no u stanju radikalne drugosti, na tzv. drugoj
pozornici (nesvjesnog*) koja svojim tehnikama
prijenosa? premještanja* i stapanja* podriva
sve pokušaje identifikacije. To pulzijsko, trans-
lingvalno stanje brujanja (le bruissement; Bar­
thes), romorenja (le murmure, Foucault), lelu-
janja ili talasanja (le moutonnement; Foucault)
i semioze* (Kristeva) onemogućuje bilo kakvo
»tetičko osamostaljivanje« ili značenjsku kon­
stituciju jezičnih entiteta otvarajući odgađaju-

će-iskoijenjujući proces stalnog »prelaženja
znakova«. Stoga poststrukturalistički teoreti­
čari zaziru da u toj transgresivnoj struji mar­
kiraju bilo kakav »transcendentalno zajam­
čen« subjektni položaj za vlastiti govor? J. tako
reći mora govoriti sam sebe, a to mu — npr. po
Foucaultu — uspijeva jedino u djelima onih
književnika koji nastanjuju procijepe među
epistemama te se kao takvi ne daju povijesno
situirati: M. de Cervantes, M. de Sade, F.
Holderlin, F. Nietzsche, A. Artaud, P. Klos-
JEZIK
sowski, G. Bataille, M. Blanchot. Međutim,
time što jednu ograničenu vrstu avangardne,
neumorno samoreferirajuće književnosti pre­
tvara u legitimacijsku instancu j. u cjelini,
poststrukturalistička teorija otkriva i ograni­
čenja svojega pojma j.
—►govor, gramatika, pragmatika, rizom, sustav
JOUISSANCE => UŽITAK
JUNAK >LIK
169