Professional Documents
Culture Documents
TRADICIONALNO-SAVREMENO
Likovni jezik u savremenoj umetničkoj praksi vizuelne kulture
Ispitni pisani rad
Uvod
Tradicionalno nasleđe
“Želimo više od fotografije prirode. Ne želimo da slikamo lepe slike kako bi bile okačene
na zidove salona. Želimo da stvaramo, ili makar da postavimo temelje umetnosti koja nudi
nešto čovečanstvu. Umetnost koja privlači I uzbuđuje, Umetnost stvorena iz dubine duše.”
Edvard Munk
Edvard Munk, jedan od najvećih slikara Norveške, započeo je svoju dugu karijeru 1880.
u svojoj sedamnaestoj godini. Spojio je život I umetnost u strasnim predstavama svog
bogatog životnog iskustva. Njegova neumorna istraživanja ljudskih emocija I psiholoških
stanja ostavila su širok opus dela koja nam I danas mnogo govore I sadrže istu jačinu I
kompleksnost simbolike kao I kada su prvi put bila izložena.
Služio se mnogim tehnikama I ponovno istraživao iste motive kroz sliku, crtež, litografiju,
fotografiju, duboku stampu I drvorez. Upečatljiva I dinamična figuracija, kao I vibrantna
paleta boja, u kombinaciji sa inovativnim slikarskim tehnikama, ničinili su ga široko
cenjenim I jednim od najuticajnijih slikara svoga vremena.
Munk je rođen 1863, u siromašnoj, ali dobro obrazovanoj Norveškoj porodici. Njegovo
detinjstvo obeležili su brojni traumatični događaji koji su se kasnije odrazili kao temelji na
kojima je izgradio svoju umetničku karijeru. Bolest, ludilo I smrt biće najčešće teme koje
će ispunjavati Munkova platna.
Poznati I u ovo vreme već priznati impresionistički pristup Munka neće zadovoljiti na duže
vreme, ubrzo će otkriti njegove granice I okrenuti se potrazi za novim, slobodnijim
načinom koji će mu omogućiti da svoju patnju I unutrašnje nemire prikaže što potpunije I
ubedljivije. Traganjem za ekspresijom, Munk dolazi do rešenja koje će dovesti do
konačnog cepanja I odvajanja od impresionizma iz kog nastaje serija njegovih
reprezentativnih radova bolesnog deteta sa majkom.
Edvard Munch, The sick child, 1886
Tokom tri godine studija u Francuskoj, pored uticaja koje na njega vrše impresonisti,
otkriva afinitet preba sibolizmu, kako je u to vreme u zamahu bio pokret simbolista, što se
može zaključiti iz njegovog odabira boja I simlifikacije formi. Njihovim preklapanjem I
uzajamnim dopunjavanjem Munk ih podređuje svojim potrebama I kreira sebi svojstven,
distinktan I danas lako prepoznatljiv stil.
Na početku svoje karijere, kao I mnogi drugi umetnici koji su se našli ispred svog vremena,
Munk nailazi na zid oštre kritike I neodobrenja javnosti, kako je njegova tematika bila
previše “lična”, a slike delovale nedovršeno. Bujica koja je usledila nakon njegove prve
izložbe u Berlinu 1892, predstavila ga je javnosti I ironično, otvorila mu mnoge nove
mogućnosti.
Za vreme svog boravka u Berlinu započinje novu seriju slika pod nazivom “The Frieze of
Life”, na koju će se vraćati tokom čitavog života. Ove predstave psihičkih stanja kao što su
anksioznost i melanholija, komleksnih aspekata seksualne ljubvi I trauma prouzrokovanih
bolešću I smrću, kada su okačene u nizu, jedna pored druge, prestaju da budu ono što su
bile I zajedno stvaraju simfoniju.
Edvard Munch, By the Deathbed, 1895. Anxiety, 1894 . Dead Mother and Child, 1893.
Edvard Munch, The kiss, 1892. Edvard Munch, Red and white, 1894.
“Flowering and Passing of Love” jeste metaforičan naziv kraće serije slika u sklopu Friza
života I obuhvata radove, kao što I sam naziv nagoveštava, iz perioda kada njegova ljubav
cveta I napokon vene. Prva od šest u seriji ovih simbolikom bogatih slika jeste “After the
Fall” ili poznatije, “Ashes”.
Edvard Munch, Ashes, 1894, The National Museum of Art, Architecture and Design, Oslo, Norway,
ulje na platnu, 120x141cm
Friday the 13th, 1980. Movie scene Peter Doig, White Canoe, 1991.
Drugi susret sa Munkom, u Nacionalnoj galeriji u Londonu gde je bila izložena serija “The
Frieze of Life”, bio je ujedno I Doigov prvi susret sa slikom “Ashes”, koja će mu ostati
urezana u sećanju I na osnovu koje će nastati “Echo Lake”. Kako nam je već poznato
Doigovo maestralno umeće komponovanja više različitih resursa u jednu novu, kompletnu
celinu I kako su nam sada poznati njegovi afiniteti ka filmskoj scenografiji, na ovoj slici
možemo jasno uočiti preklapanja Munkove slike I još jedne scene iz filma “Friday the 13 th"
Povezanost između ova dva prikaza je naizgled nemoguće pronaći, Doig ih je, međutim,
povezao zvukom, jer obe odaju utisak “zvuka prigušenog vodom”.
Peter Doig, Echo Lake, 1998, TATE, oil on canvas, 230x360cm
Slika predstavlja noćni pejzaž, horizontalno podeljen svetlom linijom obale jezera, sa
figurom pomerenom desno od centralnog dela slike. Tretman kamenite obale, drugačiji je
od tretmana same figure što je izvlači u prvi plan I time postaje fokusna tačka ove slike.
Horizontalna kompozicija je razigrana svetlom dijagonalom koja se povlači od lampiona u
gornjem levom uglu, preko policijskog automobila I uprošćene figure čoveka, pa do
donjeg desnog ugla I reflektovanog drveća na površini jezera. Celu sliku prožima mistična
atmosfera I ,njemu svojstven, zrak magičnog realizma, kako u narativu, tako I u samoj
izvedbi slike. Nemir koji budi u posmatrču svakako nije dovoljno jak da mu odvrati pogled
od slike I time stvara vrtlog osećanja straha, neizvesnosti, a istovremeno zadovoljstva I
neobjašnjivog spokojstva.
Pier Doig I Edvard Munk stvarali su u periodima odvojenim celim jednim vekom I
obojica važe za inovatore I uticajne umetnike svoga vremena. Razlike koje postoje kao
posledica takvog jaza kao što su dalji razvoj kulture I nauke koji se po automatizmu
odražavaju I na izmenu svesti I opštih vrednosti čoveka kao člana zajednice, nisu dovoljno
velike kako bismo prevideli njihove sličnosti, niti su potpuno zanemarljive, tako smo
primorani da tačke njihovog preklapanja osvetljavamo korak po korak.
Na slici “Echo Lake” jasno se vidi podudarnost sa scenom iz filma. Kompozicija, narativ I
motiv figuracije se skoro potpuno poklapaju, dok je Doigovo referisanje na Munka, u
ovom slučaju, pre svega idejnog karaktera.
Kao očiglednu sličnost možemo izdvojiti predstave čoveka kraj jezera I žene sa desne
slike, kako oboje stoje, ruku podignutih u vis. Sličnosti tehničke prirode, kao što je način
na koji je naslikana obala na levoj I krupno kamenje na desnoj slici, nežni svetli tonovi koji
se prostiru središnjim delovima obe slike, kolorit, koji je kod Doiga ublažen, predstavljaju
kvalitete svojstvene obojici umetnika koji su se, slučajnim putem ili tendenciozno,
poklopili. Međutim, glavna tačka preklopa bi zauvek ostala skrivena da umetnik to poželi,
jer, naime, početna ideja za sliku “Echo Lake”, polazi od umetnikove subjektivne
percepcije Munkove slike, kako je Doig video proširenu scenu, I radju slike “Ashes”
postavio na obalu jezera. Ideja iza Doigove slike je bila, zapravo, da naslika prizor jezera
koji je zamislio I “nadogradi” Munkovu sliku.
Uticaji tradicionlnog nasleđa kojima se izlažemo iz dana u dan, mogu I ne moraju se
ispoljiti u našem ličnom stvaralaštvu, što Ih ne pravi nebitnim, naprotiv vrlo često u nama
aktiviraju neki proces na podsvesnom nivou, koji se mogu odraziti na različite načine I u
različitim trenucima. Koliko god nas vreme bude primoravalo da ga pratimo u korak, I
kolikom se god brzinom naša kultura I svest budu razvijali, tradicionalno nasleđe će opstati
kao stabilan temelj za razvoj mladih umetnika.
Literatura:
1. https://www.metmuseum.org/exhibitions/listings/2017/edvard-munch
2. https://eclecticlight.co/2017/05/12/edvard-munch-the-frieze-of-life-3-flowering-and-
passing-of-love/
3.
https://www.ngv.vic.gov.au/wpcontent/uploads/2014/10/ngv_edures_edvardmunch.pdf
4. https://www.dailyartmagazine.com/edvard-munch-and-the-frieze-of-life/
5. https://www.theartstory.org/artist/doig-peter/
6. https://www.contemporaryartissue.com/peter-doig/
7. https://www.tate.org.uk/art/artworks/doig-echo-lake-t07467