Professional Documents
Culture Documents
•
•
• Отвори налог
• Пријави ме
Личне алатке
•
[одбаци]
Учествујте у расправи о 2 и гласању о статусу 8 добрих чланака.
Садржај
• Почетак
• Istorija
• Rable i Bahtin
• Groteskna slika
• Podsmeh i ironija
• Rable i Karneval
• Stav prema ženama
• Smrt u karnevalu
• Reference
• Spoljašnje veze
Gargantua i Pantagruel
• Чланак
• Разговор
Ћир./lat.
•
• Читај
• Уреди
• Уреди извор
• Историја
Алатке
•
•
•
Gargantua i Pantagruel
Ilustracija Gistava Dorea (1873)
Nastanak i sadržaj
naslov La vie de Gargantua et de Pantagruel
Autor Fransoa Rable
Ilustrator Gistav Dore (izdanje iz 1854)
Zemlja Francuska
Jezik francuski
Žanr / vrsta dela satira
Izdavanje
Izdavanje o. 1532 — o. 1564.
Gargantua i Pantagruel (франц. La vie de Gargantua et de Pantagruel) roman je Fransoa Rablea u
pet knjiga. Satirična alegorija o dva džina Gargantui (otac) i Pantagruelu (sinu), njihovom životu,
čudesnom rođenju, školovanju i fantastičnim dogodovštinama.
Prva knjiga Pantagruel objavljena je 1532, druga Gargantua 1534. Treća knjiga je objavljena 1545,
četvrta 1552. i poslednja, posle smrti pisca, 1564. Prve dve knjige je Rable potpisao kao Alcofrybas
Nasier što je anagram od f-r-a-n-c-o-y-s-r-a-b-e-l-a-i-s.[1] Treću i četvrtu knjigu je potpisao pravim
imenom, a peta je izdata posthumno i smatra se da nije njegova.[2]
Istorija
Francuski kaluđer i doktor lekarstva Fransoa Rable sastavljao je svoj duhoviti roman Gargantua i
Pantagruel od 1532, kada je imao oko 37 godina, pa do kraja svog života. Poslednja, peta knjiga
Pantagruela objavljena je posthumno. Svoju humanističku viziju čoveka u tom delu pisac je gradio
na suprotstavljanju svemu što je zapažao u svojoj okolini, konkretnoj stvarnosti njegove epohe.
Iako je njegov roman pisan tokom 20 godina i sa mnogim prekidima on nikada nije odstupio od
svoje prvobitne zamisli – kretanja ka dole, u dubinu zemlje, i ljudskog tela. Tim kretanjem su
zahvaćene sve slike i metafore, a silazak u hram Božanske Boce samo je sumiranje celokupne
tematike.
Rableu je kao izvor za delo poslužilo usmeno predanje o džinu Gargantui i knjižica nepoznatog
autora o neverovatnim dogodovštinama džina Gargantue. Ime Pantagruela je sinonim za zlog duha
koji ima vlast nad vodom u srednjovekovnim misterijama, legendama i farsama.[3]
Rable i Bahtin
Groteskna slika
Shvatiti Rablea znači dobro razumeti načela konstrukcije groteskne slike. Ona prikazuje predmet u
stanju promene, između smrti i rađanja, rasta i nastajanja. Dve njene osnovne crte su odnos prema
vremenu i ambivaletnost. Linearnom vremenu cikličnog rađanja i umiranja, ambivalentnost daje
moć da izrazi istoriju i istorijske smene. Simbol ove slike je trudna starica sa osmehom u terakoti –
smrt koja rađa – tu je život prikazan kao ambivalentan unutrašnje protivrečan proces. Dva tela u
jednom – to je osnovna tendencija groteskne slike. Jedno koje umire, i jedno koje raste u utrobi.
Na grotesknoj slici telo je prikazano kao da prerasta sebe i spaja sa svim svetom – posebno na
mestima telesnih otvora, i nagonskim radnjama kada se otkriva njegov suština – Pri prdenju,
jedenju, seksu, porođaju... Dvojno telo je izmešano sa svetom i ovaploćuje i predstavlja čitav
materijalni svet kao apsolutno dole.
Grotesknu sliku obeležavaju hiperbolizmi – u samom početku svog dela, Rable daje galeriju
groteskno uveličanih delova tela u genealogiji prvih divova. To groteskno telo je nezavršeno,
promenljivo, ono je u nastajanju, a u Rableovim grotesknim slikama pretežno su u pitanju donji
delovi tela.[4]
Razjapljena usta i gutanje imaju glavnu ulogu jer su oni vrata ka donjem delu, paklu tela. Takav
prizor je i onaj koji pominje Auerbah pri objašnjavanju Rableovog prikazivanja stvarnosti – kada
pisac Alkofribas ulazi Panagruelova usta i u njima živi 6 meseci.
Podsmeh i ironija
Prevladavši smehom sholastiku, Rable je raskrčio put za trijumf svojih narodnih divova. Gargantua
se vaspita humanistički kod Eudaemona, a u njegovim pariskim epizodama ismejani su “Sorbonići”
predstavnici sholastike, posebno u sceni sa zvonima Notr Dama, i govoru Janka Klaćenog-
Nedoklaćenog. Obrazovanje koje se preporučuje oličeno je u Gargantuinom pismu Pantagruelu, o
učenju jezika i slobodnih veština. Preovladavanje novog je i u Telemskoj opatiji koju brat Jovan
hoće da osnuje nasuprot svim opatijama koje su do tada postojale, i to, tvrdoglavo, direktnos
suprotno dotadašnjim kanonima život kaluđera.
Kroz Panurgijevu odu dugovima koju prenosi na čitav svemir i ljudski organizam Rable se
podsmeva i tadašnjim organicističkim teorijama društva koja se koriste za učvršćivanje vladajućeg
poretka. Savez Pantagruela i Panurgija jeste i savez divovske snage i težnji naroda koji oštrinom
svog satiričkog viđenja razobličava feudalno društvo i njegove institucije.
Kroz Entelehiju, kraljevinu Ovejane Suštine Rable se podsmeva “hranjenju apstrakcijama i lečenju
pevanjem”, a nasuprot ovog neplodonosnog kraljevstva je dvor Gastera kroz čije pronalaske Rable
predstavlja istoriju razvitka ljudske civilizacije. I toj snazi se smeje, uvidevši njenu ograničenost i
prolaznost.
Rable i Karneval
U slikama mokraće i izmeta u Rableovom delu čuva se suštinska nerskidiva veza sa rođenjem,
plodnošću i obnovom. Tu je izmet materija između neba i zemlje, živog i mrtvog, a pražnjenja i
obasipanja njime igrala su veliku ulogu u karnevalu luda.
Ulični govor u Gargantui i Pantagrelu nastao je u posebnom ilegalnom jeziku karnevala. Među
najbrilijatnijim primerima su prolozi u stilu lakrdijaškog izvikivača i vašarskog prodavca. Ova
narodna reklama je sva u superlativima, ali uvek ironična, ona se smeje sama sebi. Na primer, u
prologu Pantagruelu opisuju se načini kako se Letopis može koristiti pri lečenju zuboblje ili sifilisa.
Prolog se završava odvratnim, vulgarnim prokletstvom svim onima koji slepo ne poveruju sve ono
što u knjizi piše.
Psovke se uglavnom odnose na aspekte ljudskog tela – kletve čitaocima izazivaju bolesti, sakate
telo, ili teraju u Pakao. U zavisnosti od knjige primaoci ovih kletvi su apstraktni neverni čitaoci,
ideologije ili konkretne ličnosti’
Odličan primer snižavanja je krađa zvona Notr Dama – tipičan karnevalski gest koji u sebi
objedinjuje svrgnuće-uništenje sa obnavljanjem i uskrsavanjem na novom materijalno telesnom
planu. Batine i tuče postoje u ravni koja nema životno obeležje već je narodsko-praznični
karnevalski sistem. Kralj je lakrdijaš kog narod bira, ruga mu se i na kraju ga tuče i presvlači. Te
batine su simboličko umiranje starog kralja, a prerušavanje je rađanje, nova mladost.
Rable prikazuje svrgnuća dva kralja. Čemer-Ljutice i Anarha. Prvi, pošto uspe da pobegne, ubije
konja, pokuša da ubije magarca, ali ga vodeničari pretuku i presvuku. Tako on postaje rob. Anarha
presvlači Panurgije i čini od njega prodavca zelenog sosa.
Dakle, tuča je karnevalsko raščlanjivanje tela, u kome su oštećeni delovi pobrojani. Tako Jovan
braneći vinograd pravi pokolj i pretvara krv u vino.. Pošto naprave lomaču za 660 vitozova
Pantagruel i društvo prave gozbu. Panurgijeva turska epizoda uvijena u slaninu je takva travestija
mučeništva i čudesa.
Iz Dijablerije, dela srednjovekovnog misterija u kojoj su siromasi prerušeni u đavole harali
gradovima, nastaje i povest o Vijonu i njegovoj osveti popu koji nije hteo da pozajmi kostim za
njegovu predstavu. Rable sa svojim romanom postupa kao i Vijon – koristi narodno praznični
sistem slika da se obračuna sa svojim neprijateljem – gotskim vekom.
U stvarnosti, vladajući sistem ne vidi sopstveni kraj i sopstvenu komiku (nalik na farsu Janka
Sorbonca koju samo on ne vidi. On ne ume niti hoće da se smeje. Za svoj rad ovaj karnevalski lik
dobija karnevalsku nagradu – kobasice, čakšire i vino. Ovde se može govoriti o Rableovom
podsmehu kao protivteži vladajućoj ozbiljnosti. Govor Janka Klaćenog Nedoklaćenog je parodija na
veštinu argumentovanja, ali je i vešt prikaz slike već nemoćne starosti koja čini sorbonca starim
kraljem koji je postao lakrdijaš. Svi likovi koje Rable čereči i ubija predstavnici su dvotelesnog
sveta koji umirući rađa, a slike fiksiraju sam trenutak prelaza koji sadrži oba pola. Pošto se batina i
grdi svet koji rađa, batine i poruga se preobraćuju u prazničnu smehovnu radnju.
Tako i nezajazova žena umire na porođaju posle praznika klanja stoke. Utroba je hrana (škembići),
utroba ispada (čmar). Utroba rađa (rođenje Gargantue). Slika iznutrce igra veliku simboličku ulogu
u grotesknom realizmu. Creva su čovekova unutrašnjost, život. Kao i pražnjenj i izmet. Klanje
utrobe je smrt, a njena oplodnja je rođenje. Najveći paradoks je jedenje škembića – kada utroba jede
utrobu, čime se neraskidivo vezuju život, smrt, jelo, i rođenje.
Vino i hleb, telo i krvi Isusa, postaju deo neverovatne treavestije – borbe pekara i vinogradara koja
je povod za rat između Gargantue i Čemer-Ljutice.
Smrt u karnevalu
Sav Rableov svet je usmeren prema paklu – zemaljskom i telesnom. Stvari se tako pretvaraju u
brisoguz – gube svoju upotrebnu svrhu da bi postale oplođene materijalno telesnim načelom. Slike i
stvari su oslobođene logičkih spona. Kako se stražnjica pojavljuje kao obratno lice, veliki broj
brisguza prvenstveno su namenjeni licu. Povezivanje brisoguza sa blaženstvom travestija je
Avgustinovih učenja o istoj temi, kao i svih mističkih traganja od arche pa do vanzemaljskih oblika
života. Blaženstvo se ne rađa gore, već dole. Heroji uživaju u Elisiju, a ne sveci u raju.
Videvši kako Znajša pošto je bio kratko mrtav priča o svrgavanju kraljeva na onom svetu, Panurgije
to primenjuje na Anarha. Panurgije greje Znajšinu glavu na svom nakitnjaku i tako afirmiše
stvaralačku, isceliteljsku snagu donjeg dela.
Znajšin pakao je gozba, život organzovan kao najčistiji karneval, protivan površinskom svetu.
Uzdignuti su svrgnuti, niski ustoličeni. Kao i brisogusi, i stari junaci dobijaju novu upotrebu. Slika
smrti je lišena svake tragične i zastrašujuće note – to je nužan maomenat u procesu rastenja i
obnavljanja naroda – ona je naličje rođenja. Gargantua se dvoumi da li da oplakuje smrt žene ili da
slavi rođenje sina. Smrt može nastupiti i od smeha, kao vesela smrt.
Njegovo delo takođe obiluje besmislicama – kao što je fiktivna parnica između Mrtvog Puvala i
Lizoguza, koju Pantagruel rešava na isti način, a oduševljenje advokata je još jedna satira i
travestija sudstva i sholastike. Pisutne su i dvotonalne reči, česte u renesansi, takozvani blazoni –
istovremeno oblikuju i pohvalu i pokudu – kao Panurgijevo i Pantagruelovo veličanje lude Tribulea
gde se kazuje 208 epiteta pohvale gluposti.
U poslednje tri knjige slabe Pantagruelove mitske i karnevalske odlike i on postaje čovečniji i veći
heroj, ali dobija apstraktno i pohvalno retoričko obležje. To može da bude pohvala do tada ne
viđenoj politici Gijom di Belea. Putovanje u utopijsku zemlju smrti i vaskrsnuća travestira
kolonijalna istraživanja. Papski sukobi travestirani su dekretaljkama papomahnitaša. Tu su i mnoge
i druge, kao borba kobasica i Tridentski sabor (scena bure).
Svojim delom Rable stvara enciklopediju novog sveta, prvi put upotrebljavajući mnoge od reči.
Većina imena ima obeležje nadimka. Sa brojeva u svojo estetici Rable skida sveto i mističko ruho i
daje im groteskno, karnevalsko obeležje. Pretendovanje na preciznost izaziva komičan efekat
Gargantua i Pantagruel je po formi pustolovno-satirični roman. Sastoji se od 5 knjiga, od kojih je
jedna o Gargantui, a 4 o Pantagruelu. Rableovo delo je satirična alegorija koja se sastoji od
neverovatnih dogodovština, grotesknih elemenata, persiflaža institucija, običaja u koje je upleo
pronicljive opservacije, enciklopedijsku erudiciju, antičke reminiscencije, realne pojedinosti iz
naravi i prilika ondašnjeg društva. Satira i persiflaža na račun teologa i skolastičara izražena je u
prvim dvema knjigama.
Rable je dublji smisao svog dela prikrio pričama, skatološkim temama, lascivnim pričama,
pošalicama, eruditnim reminiscencijama, pučkim sprdačinama i jezičkim kalamburima. U svom
delu on se bavi problemima vere, političkog stanja, privrednog života, obrazovanjem. Pored toga
daje prikaz idealne društvene zajednice u poslednjim poglavljima „Gargantue“ o Telemskoj opatiji
koja podseća Utopiju Tomasa Mora.
Reference
1.
• "L'ultimo testo che egli ha corretto, quello che ha stabilito" da Шаблон:EI
• Opća enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda. Knj. 6. Perf - Sind. - Zagreb :
Jugoslavenski leksikografski zavod, 1962. - str: 296-297; 30 cm
• „Fransoa Rable - Najkrupnija figura francuske renesanse”. Art mozaik. Архивирано из
оригинала 12. 07. 2019. г. Приступљено 29. 1. 2020.
4. Vrbavac, Jasmina (2007). Tri i po: kritike. Zrenjanin, Novi Sad: Agora. стр. 12—13.
Spoljašnje veze
Категорије:
• Чланци који садрже текст на језику — француски
• Француски романи
• Датум и време последње измене странице: 22. јун 2023. у 00:30.
• Текст је доступан под лиценцом Creative Commons Ауторство—Делити под истим
условима; могући су и додатни услови. Погледајте услове коришћења за детаље.
• Политика приватности
• О Википедији
• Одрицање одговорности
• Кодекс понашања
• Мобилни приказ
• За програмере
• Статистика
• Изјава о колачићима
•
•