Impressum Politika privatnosti Podržite Donatori Oglašavanje Kontakt RSS

Hrvatska Europa Svijet Kultura Planet Zemlja Ljudska prava Poslodavci Politika Mediji

'DRUŠTVO ZNANJA': O ČEMU JE POSLJEDNJE IZ RUBRIKA

ZAPRAVO RIJEČ? – drugi dio Ima li nade za mlade

Marina Kelava
Hrvatska
Hajrudin Hromadžić
11.01.2008. 00:00 Kultura Ispiši Non-paper salveta
Marijan Vogrinec
Društvo znanja ne može biti tek puki političko- Europa

gospodarski i tržišno-kapitalistički label,

Ratnička demokracija
samodopadljiv brand, iliti logotip.O njemu možemo Marijan Vogrinec
Svijet
govoriti kada mislimo na društvo slobodno mislećih,
prosvijećenih i argumentacijsko-kritički orijentiranih i obrazovanih Protiv zabrane plastike?
ljudi koji znaju misliti svojom glavom i koji su uz to dovoljno hrabri i Fran Radonić Mayr
Planet Zemlja
voljni da svoje stavove javno, jasno i glasno, artikuliraju. Još uvijek
smo dovoljno brojni da stvaramo paralelna društva znanja koja su Poveći broj pojedinačnih
incidenata
pozicionirana s onu stranu pobjednički samoproklamirane tržišno- Luka Fišić
kapitalističke matrice. Ljudska prava

Kao što je već rečeno, postfordistička ekonomija biva okarakterizirana pojačanom Kohabitacija, nula bodova
produkcijom nematerijalnih, informacijskih i jezično-komunikacijskih usluga, to jest Marijan Vogrinec
Politika
informacijskom režimu produkcije zasnovanom na nematerijalnom radu, informaciji, znanju i
jeziku kao dobrima koji se prodaju, pri čemu je naglasak na individualnoj samoinicijativnosti,
200 godina Friedricha
autonomnom radu i pojedinačnoj originalnosti. Dok je karakterističan model tvorničke, Engelsa
taylorističke, industrijske ili fordističke proizvodnje, kao što smo već naznačili, bila tvornička Miroslav Artić
tekuća vrpca, simbol postindustrijske ili postfordističke proizvodnje postaje mreža, sa njezinim Kultura
osnovnim karakteristikama cirkulacijske produkcije. Za epohu kognitivnog kapitalizma upravo
je od ključne važnosti umreženi društveni sustav međupovezanosti svih čimbenika. Jedinica Stres sve više pritišće
mreža Na taj se način isprepliću novotehnološki (kompjutorski) umreženi sustavi, tržišta i radnike
Marina Kelava
gospodarska logika postindustrijskog kapitalizma. Spomenuta teza na tragu je Castellsove Poslodavci
studije u kojoj autor postindustrijalizam jednači sa informacijskom ekonomijom ili duhom
informacionalizma kojeg karakteriziraju poslovne mreže, tehnološka sredstva (nove Javni dijalog o
telekomunikacijske mreže, snažna desktop računala, samorazvijajući softver...), globalna akademskom obrazovanju
konkurencija i država. No, ono što je od ključne važnosti za epohu informacionalizma, prema novinara I.
Tijana Vukić
Castellsu, jest da po prvi put u povijesti, osnovna jedinica gospodarske organizacije nije subjekt, Mediji
bilo da se radi o pojedincu (kao što je poduzetnik ili poduzetnička obitelj) ili o kolektivu (kao što je
kapitalistička klasa, korporacija ili država)..., već je jedinica mreža, što vodi vodećim kulturalnim
oblicima u organizacijama informacionalizma, korporacijskom etosu akumuliranja i obnovljenoj
privlačnosti konzumerizma (Castells, 2000:230).

ŠTO NAS ČEKA

Foto: Manuel Castells - osnovna jedinica gospodarske organizacije po prvi put u povijesti PRITISAK ODOZDO KULTURA
više nije subjekt, već je to postala jedinica mreža
Zaigrajte Klimatski kolaž u sklopu 8.
Okolišnog filmskog festivala
Takva mrežna, decentralizirana, ili deleuzeovski rečeno, deteritorijalizirana i rizomatična
produkcijska matrica postfordističkog kapitalizma kasne moderne, nalazi svoju direktnu Uskoro kreće 8. Okolišni filmski festival
simboličku, ali i strukturalno-organizacijsku, te funkcionalnu paralelu u tipu globalnog medija Zelene akcije
Interneta. Ukratko, suvremena informacijsko-komunikacijska tehnologija zauzima centralno
Prikaži sve
mjesto u gospodarskoj, socijalnoj i kulturnoj produkciji vrijednosti postindustrijskog društva.
No, postoje i utemeljene kritike pojednostavljenog dihotomno opozicijskog sučeljavanja
industrijske (fordističke) i postindustrijske (postfordističke) ekonomije. Prema ovoj podjeli,
industrijski, tzv. fordistički proizvodni proces, kojeg karakteriziraju industrijski radnici, tzv. plavi
ovratnici, materijalni proizvodni produkti serijske proizvodnje i sekundarni ekonomski sektor,
pozicioniran je nasuprot postindustrijskom ili postfordističkom proizvodnom procesu, za kojeg
su karakteristični tzv. bijeli ovratnici, dominacija uslužnih djelatnosti, komunikacijsko-
informacijske, odnosno telekomunikacijske usluge, društvo znanja, djelatnosti vezane uz
zabavu i sl., odnosno tercijarni ekonomski sektor. Relevantno je naime pitanje da li ta dva
modela isključuju jedan drugoga ili su, naprotiv, međusobno isprepleteni. Prethodno
spomenuti Castells, odbacujući zastarjelu paradigmu Colina Clarka zasnovanu na
razlikovanju primarnog, sekundarnog i tercijarnog proizvodnog sektora, zagovara tezu da
odgovarajuća razlika nije između industrijske i postindustrijske ekonomije nego između dva oblika
industrijske, poljoprivredne i uslužne proizvodnje zasnovane na znanju (Castells, 2000:253). Paolo
Virno, primjerice, pronalazi karakteristike postfordizma u raspadu čistih granica između
intelektualne aktivnosti, političkog djelovanja i materijalnog rada (Virno, 2004). Fordizam, znači
klasičan industrijski model i postfordizam, to jest postindustrijski ili uslužno-jezični i
komunikacijski proizvodni model, vezani su za istu matricu pojavnosti, međusobno se ne
isključuju. Postindustrijski prekarni radnici Na tu se problematiku nadovezuje i jedan od
aktualnijih socijalnih fenomena do kojeg dolazi sa pojačanom fleksibilnošću kapitala na
prijelazu iz tzv. fordističke/industrijske ka postfordističkoj/postindustrijskoj proizvodnoj matrici
i sa restrukturiranjem organizacije rada i proizvodnih odnosa u povijesnom prijelazu ka
globalnoj informatizaciji društava. Radi se o fenomenu prekarnosti. Tim se terminom, koji u
širem smislu označava aktualne životne uvjete, a u užem radne okolnosti i taktike
preživljavanja, pokušavaju obuhvatiti i objasniti kompleksne promjene pozicioniranosti
radnika i njihovog rada, okolnosti pod kojima su makroekonomske, proizvodno-produkcijske
transformacije, dovele do situacije permanentne radne i životne nesigurnosti sve većeg dijela
populacije i porast strukturalne nezaposlenosti na mikrorazinama života. Nekadašnja teško
stečena radnička prava i socijalne ugodnosti (stalno zaposlenje za neodređeno vrijeme,
socijalno i zdravstveno osiguranje, jasno precizirano radno vrijeme, godišnji odmori, regresi,
sindikalno organiziranje...) iz vremena dominacije tvorničke, materijalne industrijske
proizvodnje, postaju sve teže dostupni sve većem broju ljudi, a njih zamjenjuju fleksibilni,
često samo honorarni i ugovorni, poslovi uglavnom nematerijalnog, uslužnog i
komunikacijsko-informacijskog tipa za određeni period, sa sve manjim brojem radnih
beneficija.

Nekadašnjeg, do određene mjere uhljebljenog, tvorničkog radnika industrijskog kapitalizma i

socijalizma, zamjenjuje prekarni djelatnik postindustrijskog globalnog kapitalizma, čija je
egzistencija svedena na permanentnu nesigurnost. Kraće, industrijski proleter postao je
postindustrijski prekarni. Tipične oblike prekarnosti predstavljaju recimo privremeni i
povremeni rad, kao i potaknuti procesi samozapošljavanja. Takve trendove bilježe gotovo sve
države industrijski razvijenog svijeta. Izvještaji OECD-a i ILO-a govore da je između 1979. i
1990. povremeni rad porastao sa 16,4 posto na 21,8 posto ukupne zaposlenosti u Velikoj
Britaniji, sa 8,2 posto na 12 posto u Francuskoj, sa 11,4 posto na 13,2 posto u Njemačkoj, sa
15,4 posto na 17,6 posto u Japanu, te sa 16,4 na 16,9 posto u SAD-u (Castells, 2000:294). Time
je kapitalu od sedamdesetih godina 20. stoljeća do danas uspjelo izvesti svojevrsnu
neokonzervativnu revoluciju i obrat na način: željeli ste veću fleksibilnost i kreativnost u radu,
dobili ste nestabilna radna mjesta, zahtijevali ste ukinuće zabrane užitka, dobili ste regulaciju i
komercijalizaciju užitka. Naime, dok su prekarni oblici rada u svojim počecima prividno
pokazivali snažne emancipacijske potencijale izražene u većoj radnoj mobilnosti, fleksibilnosti i
osobnoj kontroli nad različitim radnim modelima, navodno stimulirajući time radnu motivaciju
i kreativnost, danas je postalo jasno da je prekarnost ekonomski, socijalno i politički
eksploatiran model rada. Vladavina kompanija Prijelaz iz tzv. fordističkog u tzv.
postfordistički obrazac povijesno koincidira sa razvojem i širenjem multinacionalnih ili
transnacionalnih korporacija, dakle sa uspostavljanjem modela neoliberalnog kapitalističkog
sustava globalnih dimenzija. Nastaju obrisi tzv. transnacionalne subpolitike (multinacionalni
koncerni, nevladine organizacije, transnacionalne organizacije poput novog svetog trojstva:
Svjetska banka, Međunarodni monetarni fond, Svjetska trgovinska organizacija) u kojoj
neoliberalna kapitalistička logika, zasnovana na dominaciji ekonomsko-tržišnog nad svim
ostalim društvenim vrijednosnim principima, potkopava ulogu tradicionalnih nacionalnih
država koje su preferirale primat politike i supsumpciju ekonomskog pod političko okrilje. Kao
rezultat, pojavljuje se rastu

ća oligopolistička moć velikih multinacionalnih kompanija koje su već često relevantniji

politički subjekti od velike većine zemalja tzv. trećeg svijeta, ali i njihov sve značajniji utjecaj i
lobiranja na političke elite i vlade zemalja tzv. razvijenog svijeta (recimo kroz financiranja
političkih kampanja u predizbornom vremenu). U zaključku ću ponoviti pitanje iz uvoda teksta:
što se događa kada znanje postane jedna od osnovnih tržišnih kategorija, kada se sintagma
društvo znanja započne koristiti u svrhu označavanja i afirmacije onih vrijednosti (ostvarivanje
profita, pravo na zaštitu intelektualnog vlasništva baziranog na znanju i sl.) koje su u direktnoj
suprotnosti sa prethodno nabrojanim atributima što čine tradicionalni sustav znanja i društva
znanja (znanje kao dobrota dostupna svima u službi opće dobrobiti, po svojoj je prirodi
slobodno, služi uspješnijem razvoju i napredovanju samog znanja kao temeljne vrijednosne
kategorije društva...)? Taj nam obrat u razumijevanju i uporabi označitelja društvo znanja
postane još jasniji kada ga smjestimo u aktualni politički kontekst tzv. tranzicijskih,
postsocijalističkih država ili u domenu promjena visokoškolskih obrazovnih sustava, koje
svakako nisu oslobođene od suptilnih dimenzija promicanja neoliberalno-kapitalističke,
gospodarsko-ideološke vrijednosne logike. Danas smo upravo živi svjedoci kako se termin
društvo znanja upotrebljava kao označitelj u svrhu afirmacije osnovnih kapitalističkih
vrijednosti. Tako se floskula o društvu znanja često susreće u vokabularu raznoraznih političkih
figura i političko-gospodarskih centara moći, ona je već postala i dijelom obaveznog
repertoara u predizbornim političkim diskursima... U kontekstu tranzicijskih postsocijalističkih
država, društvo znanja predstavlja jednu od omiljenih ideoloških sintagmi – u terminologiji
teorijske psihoanalize bismo rekli primarni označitelj bez označenog, neupitni autoritet – kojim
se hvalospjevno i deklarativno inaugurira, navodno slavodobitna, pristupnica društvu vrlog
prvog svijeta kapitala. No, pozadina te kulise i nije baš tako svijetlo obojana. Svjedočimo
uvođenju školarina na državna sveučilišta, privatizaciji visokoškolskog sustava, sve to pod
krinkom tržišne kompetitivnosti, simbolizirane i uključivanjem sve većeg broja privatnih
visokoškolskih institucija – često i sumnjiva kvaliteta – a sve u svrhu produkcije kadrova za
tržište i podizanje kvantitativnih statističkih pokazatelja kao argumenata u prilog konstruiranju
fantazme o nacionalnoj zajednici zvanoj društvo znanja. Pritom se postavlja pitanje osnovnog
poslanstva visokoškolskog sustava, da li je to edukacija, prijenos znanja zbog samoga znanja
kao temeljne vrijednosti ili je to znanje kao tržišno orijentirana kategorija? Kritikom Bolonje,
to jest famozne i aktualne reforme visokoškolskog sustava već smo se bavili u jednom
drugom tekstu na istom ovom portalu, te ćemo se nje ovom prilikom tek uzgredno dotaći i
samo postaviti pitanje: o kakvom se sustavu znanja i društva znanja može govoriti kada
student postane kupac, a fakultet prodavač koji studentu/kupcu nudi na izbor svoje proizvode,
zbirku nekakvih kursova-tečajeva, to jest jednosemestralnih izbornih predmeta po principu:
izaberi/kupi to i to, jer ćeš potom s tim na tržištu rada, ponude i potražnje postati
kompetitivan tržišni subjekt u domeni tih i tih branši. Takav pristup, sam po sebi, može biti
višestruko problematičan. Kao prvo, sličniji je svojevrsnoj akademskoj tržnici, a ne obrazovnoj
instituciji. Kao drugo, problematično je i to da se na taj način puko znanje praktično potiskuje
u ime priučenih, na brzinu prikupljenih sposobnosti i vještina, a da nedostaje ono ključno:
temeljitiji, studiozniji pristup stvarnim problemima i fenomenima. Te kao treće, diskurzivno-
označiteljska razina cijelog konteksta: problematično je i to da se takav model obrazovnog
sustava etiketira tako ambicioznom floskulom ovim putem i na ovaj način stvaramo društvo
znanja.

Sumirajmo. Društvo znanja ne može biti tek puki političko-gospodarski i tržišno-kapitalistički

label, samodopadljiv brand, iliti logotip. O društvu znanja govorimo i možemo govoriti kada
imamo u mislima društvo slobodno mislećih, prosvijećenih i argumentacijsko-kritički
orijentiranih i obrazovanih ljudi koji znaju misliti svojom glavom i koji su uz to dovoljno hrabri i
voljni da svoje stavove javno, jasno i glasno, artikuliraju. No, bez obzira na postojeće stanje
stvari, nema mjesta pesimizmu. Još uvijek smo dovoljno brojni da raznoraznim oblicima
umrežavanja stvaramo paralelna društva znanja koja su pozicionirana s onu stranu
pobjednički samoproklamirane tržišno-kapitalističke matrice.

Citirana literatura:
Castells, Manuel, Uspon umreženog društva, Golden marketing, Zagreb, 2000.
Feral Tribune, »Svijet uslužnih djelatnosti«, 7. rujan 2007, str. 30.
Harvey, David, The Condition of Postmodernity, Blackwell Publishing, Oxford, UK, 1990.
Vercellone, Carlo: Promjene u pojmu proizvodnog rada i nove norme razdiobe: Prijedlog zajamčenog socijalnog dohotka,
Revija za socijalnu politiku 14 (1), 2007, str. 49-63.
Virno, Paolo, Gramatika mnoštva – Prilog analizi suvremenih formi života, Jesenski i Turk, Zagreb, 2004.
Žubrinić, Dušan, predgovor u Touraine, Alain, Postindustrijsko društvo, Plato, Beograd, 1998, str. 5-14.
Tekst je pismena forma predavanja s naslovom Društvo znanja i kognitivni kapitalizam, održanog na Sljemenu 17. studenog
2007. u sklopu tradicionalnih Brdskih susreta studenata sociologije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Dr. Hajrudin Hromadžić je nositelj i predavač kolegija Mediji i društvo na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu.

1. dio

Ključne riječi: društvo znanja, Manuel Castells, prekarnost

Tweetaj ✉ Email

Vezane vijesti < >

Fran Radonić Mayr Filip Drača Luka Fišić Luka Fišić

Zaposlenost i Čovjek po mjeri Hrvatska bez Dostavljačka gerila
nezaposlenost u doba platforme omladinskih prosvjeda
pandemije: Turizam

Hrvatska Impressum Twitter Facebook

Europa Politika privatnosti
Svijet Podržite
Pretplatite se na Newsletter
Kultura Donatori
Planet Zemlja Oglašavanje E-mail adresa Prijavi
Ljudska prava Kontakt
Poslodavci RSS
Politika
Mediji

© H-Alter - Udruga za medijsku kulturu Natrag na vrh ↑