MOODLE SKRIPTA ZA SPECIJALISTIČKI DIPLOMSKI STUDIJ KINEZIOLOGIJE

(prvi dio)
Pripremila prof. dr. Đurđica Miletić

Sadržaj:

I. MOTORIČKO UČENJE

 Motorička znanja i motoričko učenje – uvodno

 Taksonomizacija i klasifikacija motoričkih znanja

 Ljudsko kretanje (osoba, okruženje, zadatak)

 Karakteristike procesa učenja

 Procesiranje informacija

 Vrijeme reakcije

 Pažnja

 Poticajnost

 Teorije o motoričkoj koordinaciji i kontroli

 Teorije motoričkih programa

 Teorije dinamičke interakcije

II. MOTORIČKO UČENJE

Kako čovjek usvaja motorička znanja? Kako je moguće da može usvojiti tisuće pokreta i
motoričkih vještina koje dnevno koristi, a koje omogućuju život kakav poznajemo? Kako
naučimo hodati, penjati se na stepenice, plivati, voziti bicikl, pisati, svirati, nauči ponovno
hodati nakon moždanog udara?

Kako čovjek uspijeva sve te pokrete kontrolirati? Kako procesiramo informacije koje
dobivamo iz okoline i odlučujemo o sasvim određenom, potrebnom pokretu? Kako
organiziramo lokomotorni sustav u danim okolnostima? Kako koordiniramo vrlo precizne
pokrete u sportaša, pijaniste ili kirurga? Kako kontroliramo automobil u ulici punoj prometa?
Motoričko učenje i motorička kontrola su znanstvene discipline koji traže odgovore na ova
pitanja. Možemo ih promatrati kao dvije zasebne discipline, ali one se nadopunjuju i
nadograđuju te je znanja iz ovih područja potrebno usvajati integrirano.

Motoričko učenje bavi se svime što odgovara prvom pitanju: Kako ljudi usvajaju motorička
znanja? Kako se ono može najbolje naučiti?

Motorička kontrola bavi se pitanjima kako se pokreti kontroliraju? Kako se mišići i dijelovi
tijela koordiniraju i organiziraju kako bi se postigao cilj – izveo određeni motorički zadatak.

Neki autori kao poseban, a opet integrativni dio proučavanja ljudskog kretanja posebno
ističu uz motoričko učenje, motoričku kontrolu i motorički razvoj. (Hoffman i Harris, 2000;
Edwards, 2011). Zajedno ove discipline predstavljaju tri različita aspekta razumijevanja i
proučavanja motoričkog ponašanja.

MOTORIČKO
PONAŠANJE

MOTORIČKO UČENJE MOTORIČKA KONTROLA MOTORIČKI RAZVOJ

Kako se motoričko Kako je organizirano Kako se motoričko

ponašanje mijenja motoričko ponašanje? ponašanje mijenja tijekom
vježbanjem? života?

Iako se ova tri područja bave istim problemima, postoji značajna razlika – vremenski period u
kojem se aktivnost odvija. Znanstvenici u motoričkoj kontroli bave se sekundama i
milisekundama, motoričko učenje proučava se satima, danima, tjednima i mjesecima, te
godinama, dok se u istraživanjima motoričkog razvoja radi o mjesecima, godinama i
dekadama. S aspekta kineziterapije kao primijenjenog područja kineziologije, potrebno je
proučavati sva ova tri područja kako bi rješavali problemi trenutne ili stalne mišićne
disfunkcije te drugih lokomotornih problema.
Motorička znanja i motoričko učenje – uvodno

Usvajanje motoričkih znanja čini ljudski život onakvim kakav on danas je. Kretanje je
esencijalna ljudska potreba, a motorička znanja koja smo usvojili i koja usvajamo izgrađuju
ono što jesmo i što ćemo biti. Neka esencijalna motorička znanja čine naš život mogućim.
Omogućuju nam da se zaštitimo, da se nahranimo, da podižemo djecu. Osim ovih znanja koje
određuju naš opstanak čovjek usvaja na tisuće drugih, nadograđujućih, specijaliziranih znanja
koja čine njegovu svakodnevnicu. Većinu njih obavljamo bez razmišljanja, s lakoćom, bez
svjesnog udjela u tome da upravo izvodimo neku motoričku radnju. Ono što je svim znanjima
zajedničko jest da svakom motoričkom znanju prethodi proces učenja ili usvajanja znanja.
Čovjek se ne rađa sa usađenim motoričkim znanjima, ali se rađa sa usađenom potrebom da
ih usvaja i tako se adaptira na život i okolnosti koje ga okružuju. Ta znanja koja vježbanjem
usvojimo nazivamo motorička znanja.

Bazična motorička znanja usvajamo za vrijeme rasta i razvoja. U prve dvije godine života,
čovjek nauči puzati, hodati, hvatati, bacati, savladavati prepreke okoline koja ga okružuje.
Kako raste, dijete uči jesti, obući se, održavati higijenu, otvoriti vrata, skakati, trčati, penjati
se, možda i voziti bicikl. Dalje tijekom života, stalno će usvajati nova motorička znanja,
naučiti će pisati, crtati, svirati, igrati igre, plesati, koristiti razne alate. Dolazi do ekspanzije
specijaliziranih motoričkih znanja kao što su znanja u sportu, u određenom zanimanju,
rekreaciji ili rehabilitaciji i sl. Specifičnost motoričkih znanja koju smo usvojili ili usvajamo
mogu određivati našu socijalizaciju, naš društveni status, našu kulturu i kvalitetu života.

Motorička znanja, promatrana s filogenetskog stanovišta, nesumnjivo predstavljaju

civilizacijsku stečevinu koja je omogućila ciljan i učinkovit razvoj ljudskih sposobnosti i
osobina. Takva, fundamentalna, generička, motorička znanja, prema Burtonu i Milleru
(1998.), zajednička su svim jedinkama u svim kulturama svijeta, a u službi su ispunjavanja
osnovnih, životnih motoričkih zadataka. Na fundamentalna motorička znanja u životu svakog
pojedinca nadograđuje se niz ontogenetskih, specifičnih, jedinstvenih motoričkih znanja
(Gallahue i Ozmun, 1995.) koja mogu biti u funkciji rekreacije, sporta, kineziterapije te drugih
ljudskih aktivnosti.
 Evolucijom čovjeka stečen je niz biotičkih motoričkih znanja neophodnih za filogenetski i
ontogenetski razvoj čovjeka. U današnje vrijeme događa se ekspanzija socijalnih1 ili
specijaliziranih2 motoričkih znanja, posebno onih motoričkih programa koji su u funkciji
različitih sportskih aktivnosti. Kineziologija kao znanost posebnu pažnju treba posvetiti
motoričkoj informiranosti o stanovitim sportskim aktivnostima. Takva specifična motorička
znanja u funkciji sporta sve su brojnija. Početak stjecanja znanja u tim aktivnostima stalno se
pomiče prema ranijoj životnoj dobi. U tom smislu, poseban zadatak kineziologije je istražiti u
kojoj se mjeri motorička informiranost pojedinca podudara s njegovom razvojnom krivuljom.
Zadatak kineziologije je pratiti, a prije svega, uskladiti proces stjecanja motoričkih informacija
s dobi sudionika.

Hijerarhija ljudskog kretanja (prema Seefeldt-u, 1980.) podrazumijeva ''prijelaznu točku'' iz

niže razine usvojenih motoričkih znanja prema višoj razini specijaliziranih motoričkih znanja.
Danas je jasno kako brzina usvajanja specifičnih motoričkih znanja ovisi o razini
fundamentalnih motoričkih znanja. Međutim, smatraju Burton i Miller (1998.), nije moguće
odrediti optimalnu dobnu granicu za početak usvajanja specijaliziranih motoričkih znanja.

1
Prema Mraković i sur. 1993.
2
Prema Burton i Miller, 1998.
Naime, dijete već u drugoj godini života usvaja specijalizirana motorička znanja, a to je
vrijeme kada nisu optimalno razvijene ni bazične motoričke sposobnosti, niti su na
zadovoljavajućoj razini usvojena biotička, pa zatim ni opća kineziološka motorička znanja.
Osobito je važno, u mlađoj životnoj dobi, optimalno uskladiti razvojne čimbenike s procesom
motoričkog informiranja, budući se samo primjereno motoričko znanje može učinkovito
usvajati pa, stoga, poprima funkciju prikladnog kineziološkog stimulusa.

Postoje različite definicije motoričkog učenja. Prema Eliot i Connoly (1974.), motoričko
učenje ili formiranje motoričke vještine je sposobnost dostizanja definiranih ciljeva s
efikasnošću iznad one koju posjeduje osoba bez iskustva. Pritom je motorička vještina ili
znanje sposobnost ''glatkog i skladnog'' izvođenja nekog motoričkog zadatka. Horga (1993)
proces formiranja motoričke vještine definira kao sposobnost glatkog i skladnog izvođenja
nekog motoričkog zadatka. Jarvis (1999) definira proces motoričkog učenja kao sposobnost
postizanja određenih rezultata i vanjskih ciljeva s maksimalnom sigurnošću i skladnošću
izvedbe, te minimalnim utroškom energije i vremena. (Schmidt i Wrisberg, 2000) definiraju
motoričko učenje kao unutrašnji proces koji odražava pojedinčev kapacitet za izvedbu
određenog motoričkog zadatka koji se, mada je u određenoj mjeri determiniran razinom
motoričkih sposobnosti, poboljšava vježbanjem i raste proporcionalno ukupnom motoričkom
znanju i iskustvu. Schmidt i Lee (2005) motoričko učenje povezuju sa izvedbom ili iskustvom
koji dovode do relativno trajnih promjena u motoričkom izvođenju.

Prema Coker C. A, (2009) motoričko učenje je proces koji podrazumijeva zahtjeva određene
motoričke kretnje u cilju usavršavanja određenog motoričkog znanja. Uvažavajući definicije i
proučavanja teoretičara s ovog područja možemo motoričko učenje definirati kao promjene
unutarnjeg procesa koje određuju sposobnosti pojedinca da izvede određeni motorički
zadatak.

Taksonomizacija i klasifikacija motoričkih znanja

Pregledom dosadašnje literature uviđamo stanovite različitosti u hijerarhiji motoričkih
znanja, ali kod većine autora nailazimo na pojam specijaliziranih ili socijalnih motoričkih
znanja, kao više razine usvajanja motoričkih znanja. Moguće je zaključiti kako ne postoji
općeprihvaćena teorija kao ni taksonomija motoričkih znanja.
 Seefeldt (1980.) organizira ljudska kretanja u četiri razine. Neonatalni refleksi i reakcije
su na dnu takve hijerarhijske ljestvice ljudskih kretanja. Zatim slijedi razina fundamentalnih
ljudskih kretanja koja se razvija u najranijem djetinjstvu, a neophodna su osnova bilo kakvog
bavljenja sportom. Autor fundamentalna motorička znanja dijeli na lokomotorna (hodanja,
skakanja i sl.); nelokomotorna (podizanja, guranja i sl.) te izbacivanja i hvatanja. Slijedeće
dvije razine kretanja definirane su kao prijelazna motorička kretanja (preskakanje vijače,
ronjenje, i sl.) i specifična sportska motorička znanja te ples. Autor ovakve hijerarhije
motoričkih kretanja posebno ističe ''prijelaznu točku'' s druge na treću i četvrtu razinu jer
smatra da o razini usvojenosti temeljnih motoričkih znanja u velikoj mjeri ovisi optimalan
razvoj kretnih struktura s višom razinom motoričkih znanja. Fleishhman i Quaintance (1984.)
dijele motorička znanja na: lokomotorna motorička znanja (penjanja, puzanja, skakanja,
poskakivanja, kolutanja, plivanje, hodanje, trčanje i sl.); lokomotorna motorička znanja sa
spravama koja podrazumijevaju pokretanje određenih sprava s jednog mjesta na drugo
(vožnja bicikla, veslanje, rolanje, klizanje, skijanje i sl.); propulzivna motorička znanja koja
podrazumijevaju pokretanje fiksnog ili pokretnog predmeta ili osobe (nošenja, spuštanja,
udaranja, podizanja, guranja, potezanja, izbacivanja i sl.); receptivna motorička znanja koja
podrazumijevaju dosezanje ili primanje statičkog (npr.: dosezanja) ili pokretnog objekta ili
osobe (npr. hvatanja, zaustavljanja – blokiranja); orijentacijska motorička znanja koja
podrazumijevaju promjenu položaja tijela ili dijela tijela u odnosu na objekt, osobu i sl.
(oslanjanja, naginjanja, napinjanja, dosezanja, okretanja, vrtnje) ili ona motorička znanja koja
podrazumijevaju promjenu položaja objekta, sprave ili osobe u odnosu na tijelo ili dio tijela
(npr. manipuliranja); znanja upravljanja spravama koje same proizvode energiju (vožnja
motocikla, upravljanje kosilicom i sl.). Autori Gallahue i Ozmun (1995.) definiraju
specijalizirana motorička znanja kao višu razinu fundamentalnih motoričkih vještina koja su
usavršena i složena do forme sportskih znanja ili drugih specifičnih i kompleksnih motoričkih
vještina. Autori određuju fundamentalna motorička znanja kao generička te mogu biti
primijenjena u različitim situacijama. Specijalizirana motorička znanja, specifična su za
pojedine motoričke zadatke (npr. udarac u bejzbolu, kolut naprijed ili streličarstvo). Ovakva
specijalizirana motorička znanja nisu poznata u svim kulturama niti su poznata svim
pojedincima u subkulturi te se mogu smatrati ontogenetskim znanjima ili motoričkim
znanjima specifičnim za svakog izvođača. Burton i Miller (1998.) definiraju specijalizirana
motorička znanja kao kombinaciju ili različite manifestacije jednog ili više fundamentalnih
motoričkih znanja koje su u službi rješavanja specifičnih motoričkih zadataka. Autori
smatraju kako određena razina fundamentalnih motoričkih znanja nije preduvjet učenju
specijaliziranih motoričkih znanja kao što je to istakao Seefeldt (1980.). Dijete, u dobi od
dvije godine, primjerice, može savladati specijaliziranu motoričku vještinu kao što je klizanje
ili rolanje iako njegova fundamentalna motorička znanja još nisu na optimalnoj razini.

Proces permanentnog usavršavanja motoričkih znanja iskazuje se kroz formiranje sve

preciznijih i racionalnijih, ali i sve složenijih i sofisticiranijih ''algoritama naredbi'' (Metikoš i
sur. 2003.) odgovornih za aktiviranje i deaktiviranje različitih mišićnih skupina s obzirom na
redoslijed, intenzitet i trajanje njihovog rada, što rezultira izvođenjem određene motoričke
operacije (Findak i sur. 1998.). Prema ovom modelu sva se svrhovita motorička gibanja mogu
smatrati motoričkim informacijama koje se očituju toliko uspješnije što su bolje formirani
«algoritmi naredbi» odnosno motorički programi. Motorički program formira se u središnjem
živčanom sustavu i sadrži spremljene mišićne eferentne zapovijedi sa svim detaljima
potrebnim da se izvede pokret (Horga, 1993.) Takvi programi omogućuju neposredno
povezivanje točnog pokreta s određenim signalom, bez uključivanja posrednih faza. Prijelaz
iz senzorne informacije na akciju ostvaruje se odmah, bez simboličke interpretacije
informacija. Postoje različite teorije (Adams 1971.; Schmidt 1976.) o tome što je sve nužno u
formiranju motoričkog programa. Sigurno je kako su trajanje zadatka te njegova
strukturiranost dvije bitne karakteristike koje utječu na način formiranja motoričkog
programa. Osobito značajan doprinos u području motoričkog učenja daju i teoretičari koji su
se bavili problemom formiranja motoričkih programa (Adams i Schmidt) o kojima će biti riječi
u narednim poglavljima. U Hrvajtskoj egzistira taksonomizacija prema Mraković, Metikoš i
Findak (1993.) koji su konstruirali teorijski model klasifikacije motoričkih znanja razmatran s
filogenetskog i ontogenetskog stajališta, a koji je primjenjiv u razvojne, profesionalne i druge
kineziološke svrhe, te su definirali pet razina stjecanja motoričkih znanja unutar centralnog
živčanog sustava. Autori su motorička znanja podijelili na biotička i socijalna koja se dijele
na profesionalna motorička znanja te specifična kineziološka motorička znanja. Prema
Findak, Metikoš, Mraković, Neljak i Prot, (1998) definiranje odgovarajućeg modela
taksonomije biotičkih motoričkih znanja može se izvršiti i prema njihovoj utilitarnosti, i to na:
Biotička motorička znanja za savladavanje prostora (različiti oblici i vrste kotrljanja,
kolutanja, puzanja, hodanja i trčanja).
  Biotička motorička znanja za savladavanje prepreka (različite vrste i oblici
provlačenja, penjanja i silaženja, skokovi, naskoci, saskoci i preskoci).

 Biotička motorička znanja za savladavanje otpora (različite vrste i oblici

potiskivanja, vučenja, dizanja i nošenja, kojima se svladavaju pasivni otpori
objekata, te različite vrste i oblici navlačenja, potiskivanja, kojima se svladavaju
aktivni otpori, odnosno dinamičke sile osoba).
 Biotička motorička znanja za manipuliranje objektima (različite vrste i oblici
bacanja i hvatanja, ciljanja i gađanja, slaganja i rastavljanja predmeta).

Najčešća klasifikacija motoričkih znanja (Schmidt i Wrisberg, 2000; Coker, 2009) provodi se
prema slijedećim kriterijima: (1) prema preciznosti i vrsti muskulature; (2) prema načinu
organizacije; (3) prema predvidivosti u okruženju; (4) rema udjelu kognitivnih elemenata.

PREMA PRECIZNOSTI I VRSTI MUSKULATURE motorička znanja dijelimo na ona koja se izvode
perifernom, sitnom muskulaturom (fine motor skills) i ona koja se izvode velikim grupama
mišića (gross motor skills). Prvu skupinu karakteriziraju lokalizirani precizni pokreti i
manipulativni karakter znanja te ih možemo nazvati precizna znanja. To su znanja tipa
sviranja, šivanja, i sl. Drugu skupinu karakteriziraju široki pokreti i uključenost velike grupe
mišića te ih možemo nazvati osnovna znanja. To su znanja tipa trčanja, skakanja i sl.).

PREMA NAČINU ORGANIZACIJE motorička znanja dijele na: (1) diskretna - motorička akcija je
uglavnom kratka i dobro definirana od početka do kraja (bacanja, skakanja, udaranja,
hvatanja i sl.); (2) serijska - nekoliko diskretnih vještina organiziranih u jednu cjelinu
(gimnastička vježba); (3) kontinuirana - motorički zadatak nema određenog početka ni kraja,
a odvija se u ponavljajućem ritmu (plivanje, trčanje i sl.)

PREMA PREDVIDIVOSTI U OKRUŽENJU motorička znanja dijele se na: (1) otvorena - koja se
izvode u nepredvidivom okruženju gdje je potrebno prilagoditi se dinamici okoline (košarka,
borilačke vještine) i (2) zatvorena – koja se izvode u predvidivom okruženju koji dozvoljava
potpuno planiranje pokreta (gimnastika vježba, skok u vis).

PREMA UDJELU KOGNITIVNIH ELEMENATA motorička znanja dijele se prema omjeru potrebe
za odlučivanjem, odnosno (1) prema udjelu intelektualnih sposobnosti te prema omjeru
motoričke kontrole pri izvođenju određenih motoričkih zadataka odnosno (2) udjelu
motoričkih sposobnosti.

Ljudsko kretanje (osoba, okruženje, zadatak )

LJUDSKO KRETANJE - KOMPLEKSAN FENOMEN U INTERAKCIJI TRIJU ELEMENATA

Motoričko učenje je izučavanje procesa koji utječu na usvajanje motoričkih znanja te svih čimbenika
koje olakšavaju ili otežavaju taj proces. Kako ljudi uče? Zašto se neka znanja usvajaju teže od drugih?
Zašto ljudi imaju drugačije kapacitete u motoričkom učenju? Koji su najučinkovitiji modeli učenja? Koji
su najučinkovitiji modeli rehabilitacije nekog motoričkog znanje nakon ozljede ili bolesti?

Puno je faktora koji utječu na motoričko učenje. Najčešće se klasificiraju na: (1) osobu koja
uči; (2) znanje koje treba usvojiti; (3) okolnosti pod kojim se učenje odvija. Bilo koja analiza u
motoričkom učenja mora se odvijati u interakciji ova tri čimbenika. U procesu motoričkog
učenja dolazi do promjena sposobnosti i osobina koje nastaju kao posljedica vježbanja,
iskustva te utjecaja interakcije navedenih triju faktora motoričkog učenja.

OSOBA OKRUŽENJE ZADATAK

• Dob, spol • Vremenska limitiranost • Individualan ili grupni

• Sposobnost izvođenja • Kontekst izvedbe zadatka • Trenutni ili kontinuirani
zadatka • Predvidivo ili • Visina perceptualne
• Fizička pripremljenost nepredvidivo okruženje komponente
• Primjerenost • Prisutnost gledateljstva • Manipulacija objektima
• Predznanja • Svjetlost, vjetar, hladnoća • Potrebne tehnike tijelom
• Motiviranost i sl. • Uvjeti izvođenja zadatka
• Osobne različitosti (pravila)

Svaka osoba je jedinstvena prema svojim genetskim predispozicijama, antropološkom

statusu socijalnom okruženju. Karakteristike poput visine, tjelesne građe, fizioloških
karakteristika, broja bijelih mišićnih vlakana i sl. čine nas neponovljivim. Svaka osoba ima i
različito, iskustvo, motivaciju, kulturološku pozadinu , psihološke karakteristike, i sl. stoga je
jasno da isti proces učenja ne može biti jednako učinkovit za sve one na kojima se taj proces
primjenjuje

TEST: žongliranje dvije teniske loptice jednom ne-dominantnom rukom

Dvije osobe uvježbavaju znanje ( u trajanju 5 min). Za to vrijeme dvije osobe prate, broje i
bilježe u kojoj minuti su napravili koliko uzastopnih hvatanja. Tko je napravio više? Koliko?
Karakteristike procesa učenja
Motoričko učenje je trajna promjena sposobnosti osobe da izvede motorički zadatak kao
posljedicu vježbe ili iskustva. Neurofiziološke procese koje su u pozadini samog učenja ne
možemo vidjeti , ali vidimo konačan rezultat – motoričku izvedbu koja je nastala kao
posljedica učenja – i to mjerimo u kineziologiji.

Razlikujemo tri stadija učenja (Adams,1971; Fitts & Posner, 1967; Gentile, 1972): (1)
kognitivni; (2) asocijativni i (3) autonomni. Iako su sve tri razine različite i logične, te se
nastavljaju jedna na drugu, prijelaz iz jedne u drugu fazu ne može se jasno razgraničiti.

U prvom, kognitivnom stadiju osoba koja uči suočavaju se sa potpuno nepoznatim

zadatkom. Može trajati nekoliko tjedana ili čak mjeseci ako je zadatak iznimno složen. Na
ovoj razini potrebno je opisivati zadatku i razmišljati kako bi zadatak realizirali. Uputno je
postavljati pitanja kao što su: što pokušavam postići? Jesam li to dobro napravio? Što sam
krivo napravio? Dominiraju verbalne i kognitivne aktivnosti (upućivanje, demonstriranje,
informiranje). Da bi dobio odgovore na postavljena pitanja, osoba koja uči prolazi kroz
brojne motoričke strategije i tehnike pokušaja i pogreške.

Asocijativni stadij dostiže se vremenom i vježbanjem, a karakterizira ga vidljiv

napredak u izvođenju. Izvođenje pokreta je kvalitetnije, preciznije, stabilnije. Pokreti se
izvede ponekad i bez napora. Na kraju asocijativnog stadija osoba može sama kontrolirati
izvođenje i uočavati greške.

Nakon učestalog, dugotrajnog vježbanja dostiže se automatizacijski stadij izvođenja

motoričkih znanja. Pokreti se izvode bez prethodne koncentracije, osoba ne mora razmišljati
o onom što radi, a kvaliteta izvođenja je vrlo visoka. Kod sportaša u stadiju automatizacije je
izražena samouvjerenost i sposobnost uočavanja pogrešaka u visoko sofisticiranim
pokretima. Na ovom nivou teško se uočavaju poboljšanja jer dostignut maksimum
sposobnosti. Napredak u izvođenju postaje sporiji i teže uočljiv te često dolazi do
pomanjkanja motivacije za vježbanjem. Izuzetno je važna uloga trenera koji ga ispravljanjem
sve sitnijih pogrešaka motivira da nastavi sa vježbanjem.
 Početna faza Završna faza

- kruti pokreti - opušteni pokreti - automatizacija

- nepreciznost - povremena - preciznost
- neskladnost nepreciznost - skladnost
- spora izvedba, - povremeni nesklad - kontinuirano izvođenje
zastoji - veći kontinuitet, rjeđi - samouvjerenost
- nesigurnost zastoji - sigurnost
- neodlučnost - sigurnije izvođenje - učinkovito
- neučinkovito - odlučnost - malo grešaka
- mnogo grešaka - djelomično
učinkovito
- povremene greške

Da bi prepoznati da li je osoba prešla iz jednog stadija učenja u drugi potrebno je pratiti

promjene u razini izvođenja kroz vrijeme. U procesu učenja, osim vidnog poboljšanja
kvalitete izvođenja pojedinog znanja, događa se i niz drugih promjena kao što su:
poboljšanja u koordinaciji i kontroli, mišićnoj aktivnosti, potrošnji energije, dosljednosti
izvedbe, fokusiranju pažnje, stjecanju proceduralnih i deklarativnih znanja, uočavanju i
ispravljanju pogrešaka i jačanju samopouzdanja. Poboljšanje koordinacije i kontrole je
najuočljiviji pomak u usavršavanju znanja i prelasku iz stadija u stadij. Uvježbano,
automatizirano znanje je rezultat dobre koordinacije više grupa mišića. Karakteristično je i da
početnik za isto znanje troši i ulaže puno više energije od osobe koja je to znanje
automatizirala. Dobar pokazatelj pomaka u učenju je i dosljednost pri izvođenju određenog
motoričkog znanja. Pritom treba naglasiti da dosljednost ne podrazumijeva istovremeno i
točnost izvođenja zadatka. Kako osoba napreduje u znanju, raste joj i samopouzdanje, a time
i motivacija za daljnjim napredovanjem. Stoga je egzaktno mjerenje napredovanja u znanju
izuzetno važan proces sa praktičnog i znanstvenog stanovišta.

Procesiranje informacija
Motorički program formira se u središnjem živčanom sustavu i sadrži spremljene mišićne
eferentne zapovijedi sa svim detaljima potrebnim da se izvede pokret (Horga, 1993.) Takvi
programi omogućuju neposredno povezivanje točnog pokreta s određenim signalom, bez
uključivanja posrednih faza. Prijelaz iz senzorne informacije na akciju ostvaruje se odmah,
bez simboličke interpretacije informacija. Postoje različite teorije (Adams 1971.; Shmidt
1976.) o tome što je sve nužno u formiranju motoričkog programa. Sigurno je kako su
trajanje zadatka te njegova strukturiranost dvije bitne karakteristike koje utječu na način
formiranja motoričkog programa.

Prema Gibson (1966) te Williams, Davis, Burwitz i Williams, (1992) razlikujemo tri stadija
procesiranja informacija: (1) identifikacija stimulusa ili prepoznavanje informacije; (2)
selekcija reakcije ili odluka i odabir odgovarajućeg pokreta te (3) reakcija, odnosno
organiziranje lokomotornog sustava u cilju izvođenja željenog pokreta.

Prema Horga (1993) motorički program formira se u središnjem živčanom sustavu i sadrži
spremljene mišićne eferentne zapovijedi sa svim detaljima potrebnim da se izvede pokret
Procesiranje informacija pri motoričkom učenju možemo podijeliti u pet faza: (1) ulaz ili skup
podražaja iz okoline pretvara se u skup živčanih impulsa; (2) kodiranje ili živčani impulsi
prevode se u već poznat oblik; (3) procesiranje ili na osnovu podataka iz pamćenja o
prethodnim pokušajima učenja i vježbanja, te procesa mišljenja predlaže se u simboličkom
kodu određena strategija; (4) dekodiranje ili simbolički oblik izabrane strategije prevodi se u
seriju živčanih impulsa upravljanih ka mišićima; (5) izlaz ili mišićna akcija.

INPUT PERCEPCIJA ODLUČIVANJE IZVEDBA OUTPUT FEEDBACK

Information processing model (prema Coker C. A, (2009)

Sam proces možemo deskriptivno pojednostavniti primjerom iz prakse, primjerice, golmana.

Tijekom utakmice golman prima veliki broj informacija iz okoline: promišlja o snazi udarca,
putanji, kutu, rotaciji, pravcu kretanja lopte, položaju obrambenog igrača. Osim ovih
primarnih informacija iz okoline, on ujedno čuje publiku, čuje igrače, čuje trenera, vidi boju i
miris trave, ima sjećanje na prošle uspjehe i neuspjehe, kalkulira o površini pokrivenosti
mreže i slično. Neke od ovih informacija su vrlo važne, a neke treba ignorirati pri donošenju
odluke. Prikupljene informacije dopiru do odgovornih centara u mozgu, te se uspoređuju sa
onima u dugotrajnoj memoriji. O usporedbi s dugotrajnom memorijom ovisi odluka konačna
odluka o pokretu: skočiti, istrčati ili čekati….
Vrijeme reakcije
U nizu sportskih aktivnosti od presudne je natjecateljske važnosti, skratiti vrijeme
procesiranja informacije, pa time smanjiti vrijeme reakcije na najmanju moguću mjeru. To
vrijeme od odlučivanja do izvedbe relativno je kratko, ali nije konstantno, a nazivamo ga
vrijeme reakcije. Ono ovisi o vremenu procesiranju u određenoj situaciji. Za trenera i
sportaša važno je razumjeti što utječe na vrijeme reakcije u cilju tog vremena, što značajno
može utjecati na rezultatsku i natjecateljsku uspješnost.

Prema Coker C. A, (2009), faktori koji utječu na vrijeme reakcije su: broj mogućih izbora
kretnji; predviđanje; pred-period dosljednosti; period psihološkog otpora i kompatibilnost
reakcija.

BROJ MOGUĆIH IZBORA KRETNJI. Kod starta u plivanju ili trčanju nemamo izbor kretnji jer
zvučnom signalu koji označava početak kretanja slijedi jedan jedini pokret u točno
određenom pravcu. Nasuprot tome, primjerice igrač koji će izvoditi kazneni udarac ima veliki
broj izbora kretnji te pravaca kretanja. Stoga je potrebno dodatno vrijeme odluke o pokretu.
Odnos broja izbora pokreta i vremena potrebnog da se izvede pokret poznato je kao Hick –
ovo pravilo .

Hick's –ovo pravilo (odnos broja pokušaja i brzine reakcije u tisućinkama sekunde)
Kako je vidljivo iz grafa, za jedan izbor pokreta (primjerice start) sportašu je potrebno oko
190 milisekunde, dok mu je za pokret gdje postoje četiri mogućnosti potrebno 450
milisekunde.

Vrijeme potrebno za pokret ne možemo izjednačiti sa pojmom brzine reakcije. Vrijeme

potrebno za reakciju pokretom ovisiti će o vremenu reakcije te o vremenu potrebnom da se
organizira željeni pokret.

vrijeme potrebno za reakciju pokretom = vrijeme reakcije + vrijeme pokreta

Smanjenje vremena potrebnog za reakciju pokretom može značajno smanjiti i vrijeme

reakcije, ali to nužno ne vodi sportskom uspjehu. Samo vrijeme potrebno da se izvede pokret
može smanjiti povećanjem brzine pokreta, smanjenjem dužine putanje pokreta (primjerice u
samoobrani) te povećanjem razdaljine između sportaša (primjerice u tenisu). Tenisač se
vraća na osnovnu liniju da vrati servis što mu omogućuje duže vrijeme pripreme za povratnu
reakciju.

PREDVIĐANJE. Ukoliko se radi o pokretu koji je predvidiv u okruženju kao što su gimnastička
vježba ili dogovorena akcija u košarci moguće je smanjiti vrijeme potrebno za pokret jer je
moguće uvježbati i automatizirati pokrete. Ova konstatacija usko je povezana sa smanjenjem
izbora reakcija prema Hick-ovom zakonu.

PRED-PERIOD DOSLJEDNOSTI je vrijeme potrebno za pripremu reakcije, koje može biti

različitog trajanja te može utjecati na vrijeme reakcije. To vrijeme „signala prije okidača“
zove se pred-period pokreta. Dužina odnosno dosljednost ovog perioda može utjecati na
sposobnost izvođača da kapitalizira predviđanje pokreta. Da bi se smanjilo vrijeme reakcije,
pred-period dosljednosti mora biti uvijek isti.

PERIOD PSIHOLOŠKOG OTPORA. U sportskoj praksi čest je slučaj da se otvaraju mogućnosti

dvaju različitih pokreta. U sportskim igrama, varke su sastavni dio taktike. Ako obrambeni
igrač reagira na varku, taktički griješi jer omogućuje napadaču da ostvari prednost. S druge
strane, sa stanovišta napadača, varka služi izazivanju brze i pogrešne reakcije obrambenog
igrača sa ciljem boljih ostvarivanja uvjeta za postizanje pogotka. Obrambeni igrač nalazi se
pred dvojbom i izborom pokreta: a) kako treba reagirati ako je varka; b) kako treba reagirati
ako nije varka. Zbog ove situacijske dvojbe koja nastaje u sportskoj igri usporava se vrijeme
reakcije, a ovaj fenomen nazivamo period psihološkog otpora.

KOMPATIBILNOST REAKCIJA. Ako postaji veći izbor pokreta, među njima se može pojaviti
kompatibilnost reakcija prema sličnosti stimulusa. Ako je ta kompatibilnost mala, potrebno
je više vremena za pripremu reakcije te se produžuje i vrijeme reakcije. Kad je
kompatibilnost veća, skraćuje se vrijeme reakcije. Primjerice, voditelja aerobike lakše je
pratiti ako je okrenut grupi leđima. To povećava kompatibilnost izbora pokreta, smanjuje
nepravilne pokrete te smanjuje vrijeme reakcije.

Pažnja
Postoji limit koliko ulaznih informacija jedna osoba može pažljivo percipirati i o tome može
ovisiti vrijeme reakcije. Postoje dvije osnovne teorije, prema kojima se održava pažnja, to su
bottleneck teorija i attentional resource teorija.

Kad postoji više informacija senzornog inputa, one se „filtriraju“, stimulusi se selektiraju te
prolaze kroz „filter“ jedan po jedan. Bottleneck teorija uključuje fenomen perioda
psihološkog otpora, ali nije dovoljno precizna. Čovjek može istovremeno uspješno
procesuirati nekoliko stimulusa. Čovjek može istovremeno raditi na pokretnoj traci, čitati
magazin i slušati glazbu. Prema attentional resource teoriji nekoliko stimulusa moguće je
uspješno procesuirati i simultano.
Faktori koji mogu utjecati na pažnju su: (1) okolina i složenost zadatka; (2) razina izvođenja;
(3) broj podražaja za vrijeme motoričkog učenja.

Što je manje dodatnih informacija, osoba je fokusirana na izvedbu i pažnja je veća. Dobro
motoričko učenje podrazumijeva i mogućnost selektiranja bitnih informacija.

Čovjek ima sposobnost selektivne pažnje. Fokus pažnje ima širinu i pravac. Fokusa pažnje je
količina informacija, a pravac fokusa pažnje može biti eksterni (informacije dolaze izvana,
primjerice, suparnik u borbi) i interni (informacije dolaze iznutra, primjerice, osjećaji i misli).
Interakcija eksternog i internog kreiraju četiri tipa pažnje (slika) i to: široka eksterna, široka
interna, fokusirana eksterna i fokusirana interna.

EKSTERNA

ŠIROKA EKSTERNA FOKUSIRANA EKSTERNA

Primanje širokih eksternih Primanje fokusiranih „ekskluzivnih“

podražaja iz okoline ( vožnja informacija (izvođenje seta u odbojci)

FOKUSIRANA
bicikla u prometu)
ŠIROKA

ŠIROKA INTERNA FOKUSIRANA INTERNA

Analiza i planiranje strategije Praćenje unutarnjih podražaja i

(planiranje udarca u bilijaru) mentalna priprema za izvedbu
(vizualizacije prije skoka uvis)

INTERNA

Poticajnost
Poticajnost ili uzbuđenost (arousal) je psihološka i fiziološka aktivnost organizma koja varira
od dubokog sna do intenzivnog uzbuđenja (Gould & Krane, 1992). To je različito od
uznemirenosti koja se pojavljuje kod situacija koje osoba percipira kao opasne ili
uznemirujuće. Iako promjene u uznemirenosti utječu na promjene u uzbuđenosti. Razina
uzbuđenosti utječe na razinu i kvalitetu motoričkog izvođenja! Način na koji se to dešava je
kompleksan, a neki ga autori objašnjavaju kroz odnos uzbuđenosti i izvođenja. Ovaj odnos
može se objasniti INVERZNIM „U“ PRINCIPOM ili Yerkes-Dodsonovom zakonitosti (1908)
prema kojem postoji optimalna razina uzbuđenosti za dobru motoričku izvedbu (slika).

Optimalna razina uzbuđenosti nije konstantna, ona ovisi o strukturi zadatka i

karakteristikama izvođača.

Struktura zadatka. Kako se povećava složenost zadatka u pogledu precizne motoričke

kontrole, donošenje odluka, potrebna je fokusirana pažnja, te će biti potrebna niža razina
uzbuđenosti. S druge strane, visoka razina pažnje biti će potrebna kod zadataka u koji su
uključene velike grupe mišića (široki pokreti), gdje je potrebna minimalna razina odlučivanja
i gdje je potrebna niska razina pažnje.

Karakteristike izvođača. Postoje značajne individualne karakteristike kod uzbuđenosti i

uznemirenosti. Prirodna visoka razina uzbuđenosti i uznemirenosti može lako dovesti do
pogreške u izvođenju.

Poticajnost i motorička priprema

Promjene u fokusu pažnje mogu se događati u skladu sa razinom uzbuđenosti. Kod loše
razine uzbuđenosti, fokus pažnje je relativno širok. Ako postane preširok, do izvođača dolazi
previše informacija (bitnih i nebitnih). Izvođača će dekoncentrirati nevažne informacije. Ako
je uzbuđenost na optimalnoj razini, pažnja će se fokusirati, te će se izvođač uspješno
koncentrirati na bitne, a odbaciti nebitne informacije. Dakle, postoji zona optimalnog
funkcioniranja - omjer razine uzbuđenosti koji vodi optimanoj izvedbi.

Postoje razne metode i strategije u treningu za povećanjem razine uzbuđenosti. To su

povećanje ritmičnosti i praćenje ritma disanja, slušanje poticajne glazbe prije izvođenja,
povećanje fizičke aktivnosti. Za smanjenje razine uzbuđenosti učinkovite su metode:
kontrola disanja, relaksacija mišića, vizualizacija, pozitivno razmišlanje, fokusiranje na
izvođenje umjesto na rezultat.

Teorije o motoričkoj koordinaciji i kontroli

Ljudsko tijelo ima veliki broj zglobova, koji omogućuju kretnje u različitim pravcima. Različiti
raspon pokreta i različite mogućnosti pokreta, stoga je nužno koordinirati i kontrolirati
pokrete kako bi se izveo smisleni, organizirani, svrsishodan pokret. Svi nezavisni pokreti
pojedinih zglobova povezuju se u jednu cjelinu.

Dvije su osnovne teorije koje objašnjavaju koordinaciju i kontrolu pokreta: teorija motoričkih
programa i teorija dinamičke interakcije.

Teorije motoričkih programa sugeriraju postojanje centra upravljanja u mozgu gdje se

donose odluke o pokretu. Kad se odluka donese, odgovarajući motorički program se „poziva“
iz memorije te se iz mozga šalju daljne upute o organiziranju potrebnog mišićja do željenje
kretne strukture. Teorije dinamičke intreakcije, s druge strane zastupaju stanovište da svi
uvježbani pokreti naprosto ne mogu prolaziti proces „centra“ upravljanja i motoričkog
programa. Uvježbani pokreti mogu biti rezutat dinamičke interakcije niza varijabli ljudskog
tijela, okoline i vještine.

Teorije motoričkih programa

Motorički program kojeg regulira centar upravljanja u mozgu jest apstraktna predodžba
plana pokreta koji je pohranjen u memoriji, koji sadrži sve potrebne podatke za provođenje
željenog pokreta.
Rane teorije motoričkih programa pretpostavljaju da za svaki pojedinačni pokret postoji
zaseban motorički program koji se pohranjuje u dugotrajnoj memoriji. Te kad je potreban,
on se naprosto „doziva“ iz memorije. Kod ove teorije postoje dva problema. Prvi je
skladištenje informacija. Broj pokreta koji čovjek za života može izvesti je beskonačan, pa bi
stoga i prostori memorije trebali biti neograničeni. Drugi problem nastaje kod stvaranja
novih pokreta (reakcija). Ako neki pokret do sada nikada nije bio izveden, odakle dolazi
program za tu konkretnu akciju?

Za razliku od ranih teorija Schmidt (1975) pretpostavlja da svaki pokret nema zaseban
motorički program te da su motorički programi više generalizirane prirode. Ta generalizacija
odnosi se na programe koji grupiraju određene pokrete, a u konačnici mogu rezultirati
različitim pokretima. Pri tom razlikuje motoričke programe nepromjenjivih obilježja i
motoričke programe promjenjivih obilježja. Nepromjenjivi su relativno fiksni od zadatka do
zadatka, te definiraju određeni motorički program, dok su promjenjivi fleksibilni i u suštini
definiraju samu izvedbu (Schmidt, 1985). Odavde proizlazi i poznata Schmidtova schema
theory. U suštini to je pravilo kojim je definiran sustav donošenja odluka kada je onaj koji uči
suočen s problemom. Schema se razvija akumulacijom iskustava. Svaki ponovni pokušaj neke
izvedbe donosi nove informacije o samoj izvedbi te usavršava schemu te može biti od koristi
u slijedećem pokušaju. Što osoba izvede više ponavljanja, motorički program će biti
razvijeniji i potpuniji. Prema ovom konceptu, osoba koja vježba neki zadatak, pri svakom
ponavljanju, nesvjesno dodaje četiri vrste informacija u motorički program:

- Inicijalne uvjete izvođenja pokreta – to su informacije o okolnim uvjetima

započinjanja pokreta, uključujući i položaj zglobova i tijela, što su važne informacije o
inicijalnim uvjetima izvođenja pokreta.

- Specifične odgovarajuće kretnje – su parametri važni za izvođenje pokreta

(informacije o potrebnoj brzini i snazi udarca).

- Senzorne posljedice – sadrže senzorne povratne informacije o izvedenom pokretu.

(kako se osjećamo nakon nekog udarca).

- Konačna izvedba – informacije o usporedbi sa drugim konačnim izvedbama i

mogućnost usporedbe o različito uspješnim pokušajima.
Ova četiri izvora informacija kratko se spremaju u memoriju nakon izvođenja, omogućujući
izvođaču da sumira povezanost. Ponavljanje zadatka razvija shemu koja se sastoji iz dvije
vrste korelacije: recall and recognition schema. Recall schema je odgovorna za organizaciju
motoričkog programa koji pokreće i kontrolira pokret. Kad osoba želi izvesti neki pokret
shema pretpostavlja željenu izvedbu tog pokreta i inicijalne uvjete njenog izvođenja. Recall
shema formira se podsvjesno temeljem povezanosti nove izvedbe i prijašnjih iskustava
izvođenja. Recognition schema je odgovorna za evaluaciju ponovnih pokušaja. Ona se
formira temeljem odnosa između inicijalnih uvjeta, prošlih iskustava izvođenja i prošlih
senzornih posljedica. Set očekivanih senzornih informacija, koje najbolje ocrtavaju
evaluaciju izvedenog pokreta, pomaže u ispravljanju načinjenih pogrešaka i usavršava
motorički program. Informacije dobivene izvana (od učitelja ili trenera) mogu utjecati na
usavršavanje motoričkog programa.

Kad je donesena odluka o pokretu, podsvjesno se iz memorije „poziva“ odgovarajući

motorički program, baziran na postojećoj schemi i mogućim dodacima potrebnim da se
postigne cilj. Kako se pokret kontrolira jednom kad je motorički program pokrenut? Da li taj
program sadrži sve potrebne informacije za izvođenje pokreta od početka do kraja ili su
potrebne prilagodbe temeljene na povratnim informacijama prethodnih pokušaja?

Razlikujemo open –loop control ili program otvorene petlje i close loop control ili program
zatvorene petlje

Dobar primjer za program otvorene petlje je e - mail. Jednom kad ga napišete i pošaljete,
nema više izmjena. Isto je i s ovim motoričkim programom. To je dvohijerarhijski model.
Naredbeni centar generira plan pokreta i sve informacije potrebne da se zadatak izvede. Te
akcije provode se na drugoj razini – razini efektora (mišića i udova). Dakle, input programa se
događa u naredbenim centrima u CNS-u gdje je donesena odluka i instrukcije se šalju
mišićima kroz nervni sustav. Povratna informacija je stalno prisutna za vrijeme pokreta ali
dolazi prekasno za tekući zadatak. Upotrebljiva je samo za slijedeći motorički pokušaj.

Program zatvorene petlje pretpostavlja mogućnost izmjena u uputama i nakon što je

program započeo. Primjer za ovo je termostat koji regulira sobnu temperaturu i mijenja
naredbe prema ciljanim potrebama, jednom programiranih. I ovaj sustav je hijerarhijski s
jednom bitnom razlikom – uključuje povratnu informaciju u sustav. Umjesto da generira sve
podatke potrebne za dovršenje zadatka, u programu zatvorene petlje, naredbeni centar
generira samo plan pokreta i inicira pokret. Senzorne informacije koje nastaju kao rezultat
motoričkog progresa, uspoređuju se sa željenim pokretom.

Slika 1 open lope control system model

Slika 2 a close - loop control system model

Suvremene teorije s područja motoričke kontrole, baziraju se na obje ove teorije (otvorene i
zatvorene petlje). Ako je motoričko znanje, pa stoga i motoričko učenje kompleksnije,
produžava se i vrijeme formiranja motoričkog programa. Henry i Rogers (1960) mjerili su
vrijeme reakcije ispitanika u izvođenju triju zadataka različite kompleksnosti. Kako se
povećavala kompleksnost zadatka, produljivalo se i vrijeme reakcije.

Schmidtova teorija scheme (1975, 1985) je teorija otvorene petlje u području motoričke
kontrole u kojoj je kombinirana ideja scheme (sumacije pravila koje upravljaju pokretom) i
ideja generaliziranja motoričkog programa. Za određenu vrstu pokreta sumiraju se sve
prijašnje informacije vezane za iskustvo izvođenja tog pokreta. Što je schema izgrađena na
višoj razini, to je i razina izvođenja viša. Pritom je uloga trenera da ispravlja i potiče sportaša
da usavršava određeni pokret.

Teorije dinamičke interakcije

Teorije dinamičke interakcije baziraju se na pretpostavci da plan za izvođenje pokreta
(motorički program) za složene motoričke strukture ne može uvijek kretati iz naredbenog
centra u mozgu. Ova teorija otvara mogućnost započinjanja pokreta za razini udova i mišića
koji funkcioniraju po principu interakcije onoga koji uči, okoline i ograničenja zadatka. Dakle,
organizacija određenog pokreta biti će posljedica dinamičke interakcije osobe koji uči,
okoline i zadatka, a da nije generirana nekim motoričkim programom.

Pri aplikaciji ove teorije u praksi treba voditi računa o ograničenjima. Ograničenja mogu biti
uzrokovana kapacitetima ljudskog organizma, okolinom i samim zadatkom. Ograničena
ljudskog organizma su morfološka (visina, težina, tjelesna građa i sl.) psihološka
(anksioznost, motivacija, samopouzdanje), motorička i funkcionalna. Ograničenja okoline
mogu se odnositi na gravitaciju, temperaturu, prirodno osvjetljenje, vjetar i sl. Tu možemo
ubrojiti i socijalna dimenzija, kulturološke norme, gledateljstvo, obitelj i dr. U ograničenja
zadatka (prema Newel, 1986) ubrajamo: cilj zadatka, pravila igre i upotrebu rekvizita.

PROVJERA ZNANJA – I. KOLOKVIJ