POETIKA TINA UJEVIĆA

Ujevićeva se poetika ne može opisati i definirati jednoznačno, budući da Ujević stvara od

1909. kada kao maturant objavljuje svoju prvu pjesmu, sonet Za novim vidicima do 1954.
kada mu je objavljena posljednja pjesnička zbirka Žedan kamen na studencu.

Najsretnije je rješenje ujevićevsku poetiku nazvati otvorenom, kako ju je definirao Vlatko

Pavletić, hrvatski akademik i teoretičar književnosti. Pod pojmom otvorena, Ujevićeva se
poetika objašnjava kao svojevrsni vremenski putnik koji započinje svoje umjetničko i
stvaralačko putovanje kao Matošev učenik,simbolist, koji se kasnije dotaknuo i
ekspresionizma i futurizma i nadrealizma.

Jednako kao Matoš, i Ujević je opsjednut zvukom- muzikalnošću i melodioznošću jezika i

pjesništva.

Na formalnoj razini (razini forme, oblika pjesme), Ujević piše dio svoga pjesičkoga opusa
slijepo se držeći temeljnih zakona tradicionalnih pjesničkih oblika kao što je sonet: pravilna
ritmizacija vezanog stiha, klasično korištenje interpunkcijskih znakova i uporaba
tradicionalne versifikacije (broj slogova u stihu, broj stihova u strofi).

Ujević se ne oslanja samo na europsku pjesničku tradiciju srednjovjekovne trubadurske lirike

i petrarkističkog pjesničkog naslijeđa, već i na najraniju hrvatsku pjesničku tradiciju pjesnika
začinjavaca (anonimni pjesnici hrvatske nabožne lirike iz 14.i 15. st.). Upravo se pjesmom
temeljenom na začinjavskoj pjesničkoj tradiciji Ujević javlja u zbirci Hrvatska mlada lirika
(1914.). Radi se o pjesmi Oproštaj.

Iako se od Matoševa učenika premetnuo u Matoševa najžešćeg kritičara, cijelo je Ujevićevo

pjesništvo, zapravo, obilježeno matoševskim značajkama. Jednako kao kod Matoša, i
Ujevićeva je poezija obilježena sljedećim značajkama:

-težnja za individulanim i originalnim pjesničkim stilom

- živa, ekspresivna i gusta metaforika
- asonanca, aliteracija i onomatopeja kao nositelji ritmičnosti i melodioznosti
- gusta atribucija
- repetitivnost (ponavljanje) riječi, figura i pjesničkih slika kao sredstvo značenjskog isticanja
važnih poruka, ali i kao sredstvo ritmizacije
- na razini pjesničkog leksika jednako često i jednako uspješno koristi, često i kombinira,
arhaizme (zastarjele riječi), neologizme (riječi koje je sam izmislio) i posuđenice
- uspješno piše i sonete, ali i pjesme napisane slobodnim stihom što ga čini mostom koji
spaja matoševsku i šimićevsku poetiku

Ujevićeva je najveća posebnost, u usporedbi s Matošem i Šimićem, ono što njegova

poezija nosi na značenjskoj, sadržajnoj razini. Naime, Ujevićevo pjesničko ja, gotovo
uvijek znači mi. Ujević, poput Matoša i Šimića, polazi od sebe, svoga iskustva, međutim,
širina njegova ljudskog i pjesničkog duha, uvijek to intimno i subjektivno, uspijeva
dovesti u vezu s kolektivnim, općeljudskim i sveljudskim. Svojim stihovima Ujević
terapeutski djeluje i na sebe samoga i na svoga čitaoca, poistovjećujući svoju sreću s
tvojom srećom; svoju tugu s tvojom tugom. Čitajući Ujevićeve stihove čitatelj doživljava
svojevrsnu katarzu poimajući da u bilo kojem osjećajnom trenutku nije sam- barem ga
jedna duša na ovom svijetu uvijek razumije, a to je pjesnik sveljudskih duševnih stanja-
Tin Ujević.

Notturno kao primjer:

NOTTURNO

Noćas se moje čelo žari,

noćas se moje vjeđe pote;
i moje misli san ozari,
umrijet ću noćas od ljepote.(JA)

Duša je strasna u dubini,

ona je zublja u dnu noći;
plačimo, plačimo u tišini,(MI)
umrimo, umrimo u samoći.(MI)