Broj: U-III-5255/2022

Zagreb, 11. srpnja 2023.

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Miroslav Šeparović, predsjednik, te

suci Andrej Abramović, Ingrid Antičević Marinović, Mato Arlović, Snježana Bagić,
Branko Brkić, Mario Jelušić, Lovorka Kušan, Josip Leko, Davorin Mlakar, Rajko
Mlinarić, Goran Selanec i Miroslav Šumanović, u postupku koji je ustavnom tužbom
pokrenuo Franjo Lucić iz Pleternice, kojeg zastupa Višnja Drenski Lasan, odvjetnica
u Zagrebu, na sjednici održanoj 11. srpnja 2023. donio je

ODLUKU

Ustavna tužba se odbija.

Obrazloženje

I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM

1. Pravodobnu i dopuštenu ustavnu tužbu podnio je Franjo Lucić iz Pleternice (u

daljnjem tekstu: podnositelj), kojeg zastupa Višnja Drenski Lasan, odvjetnica u
Zagrebu.

1.1. Ustavna tužba podnesena je u povodu presude Vrhovnog suda Republike

Hrvatske broj: Kž-Us 15/2021-7 od 7. lipnja 2022. Tom je presudom podnositeljeva
žalba odbijena kao neosnovana i potvrđena je pobijana presuda Županijskog suda u
Osijeku broj: K-Us-18/2019-41 od 25. studenoga 2020. u dijelu u kojem je podnositelj
proglašen krivim zbog počinjenog kaznenog djela davanja mita iz članka 294. stavka
1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15.), dok je
prihvaćena žalba državnog odvjetnika na način da je preinačena pobijana presuda
Županijskog suda u Osijeku broj: K-Us-18/2019-41 od 25. studenoga 2020. u dijelu
odluke o kazni izrečenoj podnositelju.

1.2. Podnositelj u ustavnoj tužbi navodi da su mu osporenim presudama

povrijeđena prava zajamčena člancima 14. stavkom 2., 16., 18., 29. i 31. Ustava
Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i
5/14.), člancima 6. i 7. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda
("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. -
ispravak, 14/02., 1/06. i 13/17.; u daljnjem tekstu: Konvencija), te člankom 2.
Protokola br. 7 uz Konvenciju.

1.3. Podnositelj je u ustavnoj tužbi ujedno predložio da se na temelju članka 67.

stavka 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine"
 2

broj 99/99., 29/02. i 49/02. - pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon)
odgodi izvršenje osporene presude do donošenja odluke o ustavnoj tužbi.

1.4. Za potrebe ustavnosudskog postupka, a na temelju članka 69. alineje 3.

Ustavnog zakona pribavljen je spis Županijskog suda u Osijeku broj: K-Us-18/2019.

II. ČINJENICE I OKOLNOSTI SLUČAJA

2. Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (u daljnjem tekstu:

USKOK) donio je 9. kolovoza 2017. rješenje o provođenju istrage protiv podnositelja
zbog postojanja osnovane sumnje da je 26. srpnja 2017. novinaru Dragutinu Hedlu
ponudio novčanu nagradu da ne piše novinarski članak o informacijama koje je
prikupio o podnositelju, a koje bi mu štetile kao zastupniku u Hrvatskom saboru i
poduzetniku, odnosno da je odgovornoj osobi ponudio mito da unutar granica svoje
ovlasti ne obavi radnju koju bi morala obaviti, i time počinio kazneno djelo protiv
službene dužnosti - davanja mita iz članka 294. stavka 1. Kaznenog zakona.

2.1. Nakon provedene istrage USKOK je 9. ožujka 2018. Županijskom sudu u

Osijeku podnio optužnicu protiv podnositelja kojom mu je stavljeno na teret
počinjenje kaznenog djela davanja mita iz članka 294. stavka 1. Kaznenog zakona.

2.2. Podnositelj je u odgovoru na optužnicu istu osporio, u bitnome tvrdeći da

Dragutin Hedl nema svojstvo odgovorne osobe jer se radi o novinaru umirovljeniku,
te da je dokaz na kojem je utemeljena optužba - snimka tajno snimljenog razgovora -
nezakonit dokaz, kao i svi drugi dokazi koji su iz njega izvedeni.

2.3. Optužno vijeće Županijskog suda u Osijeku nakon ispitivanja optužnice, i

podnositeljevog odgovora na optužnicu, rješenjem broj: Kov-Us-2/2018-7 od 20.
travnja 2018., obustavilo je kazneni postupak protiv podnositelja, u bitnome ocijenivši
da Dragutin Hedl u kritično vrijeme nije imao svojstvo novinara, u smislu Zakona o
medijima, a niti svojstvo odgovorne osobe u smislu članka 87. točka 7. Kaznenog
zakona, pa da radnja koja je podnositelju stavljena na teret nije kazneno djelo.

2.4. Protiv navedenog rješenja USKOK je podnio žalbu koja je rješenjem Vrhovnog
suda broj: Kž-Us 44/2018-4 od 28. veljače 2019. prihvaćena na način da je pobijano
rješenje o obustavi kaznenog postupka ukinuto i predmet vraćen optužnom vijeću na
ponovno odlučivanje. Mjerodavni dio obrazloženja rješenja glasi:

''U pravu je žalitelj kada tvrdi da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, jer je
prvostupanjski sud izveo potpuno pogrešne zaključke u pogledu odlučnih činjenica
kada je utvrdio kako novinari nisu odgovorne osobe, u smislu čl. 87. toč. 6. KZ/11., pa
radnja koja je stavljena na teret okr. Franji Lučiću, nije kazneno djelo '... budući Drago
Hedl nije odgovorna osoba ...'.
Pojam odgovorne osobe, u smislu čl. 87. st. 6. KZ/11., izrijekom ne uključuje
niti isključuje iz tog pojma osobe koje rade novinarske priloge na temelju ugovora o
radu, na temelju obavljanja novinarske djelatnosti kao samostalnog zanimanja ili na
temelju nekog drugog pravnog posla, već je vezan uz fizičku osobu kojoj je izričito ili
stvarno povjereno obavljanje poslova iz područja djelovanja pravne osobe. Kada je
svojstvo odgovorne osobe obilježje zakonskog bića kaznenog djela, onda je u
svakom pojedinom slučaju potrebno utvrditi sadržaj i opseg poslova koji su povjereni
toj osobi, i potom ocijeniti da li oni determiniraju svojstvo odgovorne osobe ili ne.
 3

Nakon što je prvostupanjski sud, pogrešno, zaključio kako novinari uopće ne

mogu biti odgovorne osobe, utvrdio je i kako trgovačko društvo Telegram media
grupe d.o.o., nije na Dragutina Hedla prenijelo nikakve poslove odgovorne osobe koja
vodi poslove pravne osobe iz područja djelovanja te pravne osobe, pa se i zato ne
radi o kaznenom djelu.
Međutim, iz sadržaja spisa predmeta proizlazio bi drugačiji zaključak.
U spisu predmeta se nalazi izvod iz sudskog registra (list 30-35 spisa), iz
kojeg je razvidno javno informiranje, kao područja djelovanja i predmet poslovanja
trgovačkog društva Telegram media grupa d.o.o..
S pravom se žalitelj poziva i na sadržaj Ugovora između Telegram media
grupa d.o.o. i Dragutina Hedla (list 26-28 spisa), u kojem je navedeno kako se
Dragutin Hedl obvezuje za naručitelja stvarati autorska djela (pripremanje članaka,
kolumni, osvrta i drugih pisanih djela) iz djelokruga općih društvenih zbivanja, s
naglaskom na teme iz političkog života i teme vezane uz kaznena, odnosno kažnjiva
djela. Za utvrđeni iznos autorske naknade Dragutin Hedl se, između ostaloga,
obvezao ugovorene poslove obavljati kvalitetno, te posebno odgovara za kvalitetu,
aktualnost i ekskluzivnost sadržaja.
Nedvojbeno je, dakle, trgovačko društvo Telegram media grupa d.o.o. od
Dragutina Hedla naručilo novinarske priloge, što je područja djelovanja te pravne
osobe, i sa njim zaključilo ugovor iz kojeg je razvidan sadržaj i opseg poslova, te
njegova odgovornost.
Bez aktualnih i ekskluzivnih novinarskih priloga, obavljanje poslova iz
registriranog područja djelovanja Telegram media grupa d.o.o. bilo bi ozbiljno
ugroženo na medijskom tržištu. Naime, mogućnost uspješnog poslovanja i ovog
trgovačkog društva zasnovana je upravo na konkurentnim i profitabilnim novinarskim
prilozima. S tim u svezi treba promatrati sadržaj i opseg ugovorenih poslova
Dragutina Hedla za odnosnu pravnu osobu, da li je u konkretnom slučaju obavljao
povjerene mu poslove iz područja registriranog djelovanja te pravne osobe, i potom
ocijeniti da li oni determiniraju njegovo svojstvo odgovorne osobe.
Pobijenim je rješenjem, optužno vijeće Županijskog suda u Osijeku grubo
ignoriralo ranije rješenje koje je u ovom kaznenom postupku donijelo vijeće
Županijskog suda u Osijeku, broj Kv II-Us-21/2017-3 od 27. listopada 2017. (list 103-
106 spisa), kada su žalbe na rješenje o provođenju istrage bile odbijene kao
neosnovane. Tada je detaljno i jasno obrazloženo zašto je Dragutin Hedl imao
svojstvo odgovorne osobe, u smislu čl. 87. st. 6. KZ/11.
Imajući u vidu navedeno, pogrešno je, za sada, utvrđenje prvostupanjskog
suda kako Dragutin Hedl nije imao svojstvo odgovorne osobe, pa se ne može raditi o
kaznenom djelu.
U ponovljenom postupku treba ukloniti nedostatke na koje je ukazano, te se
jasno očitovati i na navod obrane, istaknut u odgovoru na optužnicu i na sjednici
optužnog vijeća, kako se radi o nezakonito pribavljenom dokazu - USB sticku, s tajno
snimljenom snimkom razgovora.''

2.5. Nakon što je predmet vraćen optužnom vijeću Županijskog suda u Osijeku, to
je vijeće rješenjem broj: Kov-Us-7/2019-4 od 22. svibnja 2019. izdvojilo kao nezakonit
dokaz audiosnimku razgovora vođenog između podnositelja i Dragutina Hedla.

2.6. Protiv navedenog rješenja USKOK je podnio žalbu koja je prihvaćena

rješenjem Vrhovnog suda broj: Kž-Us 77/2019-4 od 22. kolovoza 2019. na način da
je taj sud preinačio pobijano rješenje te je odlučio da se iz spisa predmeta neće
izdvojiti kao nezakonit dokaz audiosnimka snimljenog razgovora vođenog između
podnositelja i Dragutina Hedla. Mjerodavni dio obrazloženja rješenja Vrhovnog suda
glasi:
 4

''U pravu je državni odvjetnik da se odluka o izdvajanju dokaza kao

nezakonitog temelji na pogrešnoj ocjeni prvostupanjskog suda o izostanku uvjeta
predviđenih u članku 10. stavak 3. ZKP/08.
Naime, među strankama nije sporno da je snimka razgovora, koji je vođen
između okrivljenika i svjedoka Dragutina Hedla, sačinjena bez naloga suca istrage te
bez znanja i pristanka osobe čiji se razgovor snima. Tako pribavljenom snimkom
razgovora izravno se povrjeđuju Ustavom zajamčena prava osobnog i obiteljskog
života, dostojanstva, ugleda i časti zaštićenih u članku 35. Ustava Republike Hrvatske
('Narodne novine' broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14. - dalje u tekstu:
Ustav RH).
S obzirom na mogućnost konvalidacije takvog dokaza propisane u članku 10.
stavak 3. ZKP/08., prvostupanjski sud je ocjenjivao radi li se ovdje o teškom obliku
kaznenog djela iz nadležnosti županijskog suda te je, pogrešno, zaključio da
činjenični opis kaznenog djela davanja mita iz članka 294. stavak 1. KZ/11., onako
kako je naveden u optužnici, ni po svom načinu izvršenja, a niti po vrijednosti
ponuđenog dara i zakonom zapriječenoj kazni, ne predstavlja teški oblik tog
kaznenog djela zbog čega prvi, od dva zakonska uvjeta propisana u članku 10.
stavak 3. ZKP/08., nije ostvaren.
Pri ocjeni treba li nezakoniti dokaz u ovom kaznenom postupku konvalidirati,
Vrhovni sud Republike Hrvatske vodio je računa o tome da uvjeti članka 10. stavak 3.
ZKP/08. predstavljaju izuzetak od pravila koji treba restriktivno tumačiti, posebno
kada su, kao ovdje, ugrožena ustavna prava građana na slobodu i tajnost dopisivanja
te drugih oblika općenja. Tajnim i neovlaštenim snimanjem telefonskog razgovora sa
svjedokom Dragutinom Hedlom zasigurno su povrijeđena okrivljenikova ustavna
prava, međutim, ona nisu neprikosnovena u situaciji kada se protiv njega vodi
kazneni postupak za teško kazneno djelo iz županijske nadležnosti, a interes
kaznenog progona i kažnjavanja počinitelja preteže nad povredom njegovog prava.
Žalitelj s pravom ukazuje da činjenica što okrivljenik obavlja funkciju
zastupnika u Hrvatskom saboru, a mito, prema optužbi, nudi novinaru u vezi s
obavljanjem njegovog novinarskog posla, nije bitna samo s aspekta javnog interesa
za progon i kažnjavanje takvih počinitelja, već su njihova svojstva i svrha ponuđenog
dara odlučni i za procjenu o kakvom se obliku kaznenog djela ovdje radi.
U konkretnom slučaju, okrivljeniku je stavljeno na teret da je nuđenjem mita
izvršio izravan pritisak na pravo i dužnost novinara da pravodobno izvijesti javnost o
njegovim imovinskim (ne)prilikama kao saborskog zastupnika, čime je grubo ugrozio
Ustavom zajamčenu slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja (članak 38. Ustava
RH) i time ujedno pokušao prikriti informacije koje su nužne za transparentnost
djelovanja državnih dužnosnika.
Zbog toga, kada se uzme u obzir karakter javnog djelovanja, kako osobe koja
nudi mito, tako i one kojoj je mito ponuđeno, te svrha koja se kriminalnom radnjom
htjela postići, tada se, neovisno o vrijednosti ponuđenog dara, ovdje radi o
koruptivnom ponašanju koje ima značaj teškog oblika kaznenog djela davanja mita iz
članka 294. stavak 1. KZ/11 za koji je postupak nadležan provesti županijski sud.
Nastavno tome, nesumnjivo postoji interes javnosti za terećeno protupravno
postupanje, posebno kada se cijene moguće posljedice na slobodu medija, kao
neizostavan faktor demokratizacije društva.
Stoga je osnovano zaključiti da interes za progon i kažnjavanje počinitelja
takvog koruptivnog kaznenog djela treba staviti ispred okrivljenikovog prava na
slobodu i tajnost komuniciranja, tj. da javni interes, u konkretnom slučaju, preteže nad
pravom privatnosti okrivljenika.
Zaključno, dakle, državni odvjetnik s pravom tvrdi da je primjena čl. 10. st. 3. ZKP/08
u odnosu na zakonitost sporne snimke u cijelosti opravdana jer opisani slučaj čini
iznimku od pravila propisanog u čl. 10. st. 2. toč. 2. ZKP/08.''
 5

2.7. Rješenjem optužnog vijeća Županijskog suda u Osijeku broj: Kov-Us-7/2019-

12 od 25. studenoga 2019. potvrđena je optužnica USKOK-a broj: K-Us-276/2017 od
9. ožujka 2018.

2.8. Nakon provedenog postupka pred prvostupanjskim sudom, Općinski sud u

Osijeku je presudom broj: K-Us-18/2019-41 od 25. studenoga 2020. (u daljnjem
tekstu: prvostupanjska presuda) podnositelja proglasio krivim za kazneno djelo
davanja mita iz članka 294. stavka 1. Kaznenog zakona, i to jer je:

''dana 26. srpnja 2017. u Požegi, Dragutinu Hedlu, kao novinaru koji je
prikupljao informacije o poslovnim i financijskim transakcijama te stanju imovine njega
kao zastupnika u Hrvatskom saboru i trgovačkih društava Tofrado d.o.o. u stečaju
Pleternica i Tofrado bačvarija d.o.o. u stečaju Pleternica, u njegovom vlasništvu i
vlasništvu članova njegove obitelji, ponudio novčanu nagradu da ne piše novinarski
članak o informacijama koje je prikupio, navodeći da bi svaki tekst bilo koje naravi
njemu štetio u odnosima s bankom jer je u završnoj fazi rješavanja tog problema,
rekavši Dragutinu Hedlu da će mu platiti tri puta više od naknade koju će dobiti od
medijske kuće za koju piše i da novac nije problem, a sve kako te informacije ne bi
bile javno objavljene na Telegram.hr - Portalu za društvena i kulturna pitanja,
dakle, odgovornoj osobi ponudio mito namijenjeno toj osobi da unutar granica
svoje ovlasti ne obavi drugu radnju koju bi morala obaviti,
čime je počinio kazneno djelo protiv službene dužnosti - davanje mita opisano
i kažnjivo po članku 294. stavak 1. Kaznenog zakona ('Narodne novine', broj 125/11.,
144/12., 56/15. i 61/15.- dalje: KZ/11).''

2.9. Mjerodavni dio obrazloženja prvostupanjske presude glasi:

''Tijekom postupka nije sporno da je novinaru Dragutin Hedl povod za

prikupljanje informacija novinarski istraživački rad bila objava imovinske kartice
dužnosnika saborskog zastupnika Franje Lucića od 21.studenog 2016. u kojoj je
navedeno da je optuženi Franjo Lucić vlasnik isključivo oranice u vrijednosti od
15.000,00 kuna bez druge pokretne i nepokretne imovine bez obveza (list 267 spisa)
povodom koje je Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa 26.travnja 2017.
pokrenulo postupak protiv dužnosnika Franje Lucića zastupnika u Hrvatskom saboru
zbog nesklada između imovine dužnosnika prijavljene u izvješćima o imovinskom
stanju i stanje imovine prikupljenih od Porezne uprave iz kojih proizlazi obveza: dug
poreza i prireza u iznosu od 341.542,04 kuna (listovi 270 do 273 spisa).
Tijekom postupka nesporno je iz izvoda trgovačkog registra s listova 31-22
spisa da je Telegram Media Grupa d.o.o. (ranije Adriatic Media d.o.o.) pravna osoba
portal za društvena i kulturna pitanja registriran između ostalog za izdavačku
djelatnost, javno informiranje, djelatnost radiotelevizije, prenošenje zvuka,
dokumenata,slika itd. S navedenom pravnom osobom Dragutin Hedl zaključio je
autorski ugovor 1.rujna 2015.godine (listovi 26-28 spisa) te aneks 20.travnja 2016.
(list 29 spisa).
Iz zaključenog ugovora između Telegram Media grupe d.o.o. i Dragutina
Hedla čl. 1. proizlazi da se Dragutin Hedl obvezao za navedene stvarati autorska
djela i to pripremanje članka, kolumni, osvrta i drugih pisanih djela iz djelokruga općih
društvenih zbivanja s naglaskom na teme iz političkog života i teme vezane uz
kaznena odnosno kažnjiva djela kao i da temu autorskog djela određuje autor
samostalno ili u dogovoru s glavnim urednim neposrednim predstavnikom naručitelja.
Iznimno glavni urednik neposredni predstavnik naručitelja može naručiti određeno
djelo i autor se obvezuje stvoriti ga u skladu s pravilima struke.
Navedenim ugovorom autor je obvezan ugovorene poslove obavljati
pravovremeno s povećanom profesionalnom pažnjom poštujući propise, pravila
 6

profesije, posebice u dijelu koji obvezuje da informacije koje sadrže činjenične tvrdnje
budu točne, potpune, vrijednosni sudovi iznijeti u dobroj vjeri i interesu javnosti te
temeljeni na istinitoj činjeničnoj osnovi. Autor je obvezan postupati sukladno uputama
neposrednog predstavnika naručitelja povjerene poslove izvršavati savjesno i
kvalitetno s povećanom profesionalnom pažnjom te neposrednog predstavnika
naručitelja pravovremeno, potpuno obavještavati o svim važnim pitanjima vezanim uz
obavljanje poslova koji su povjereni u zadatak te predlagati donošenje odluka važnih
za izvršenje preuzetih poslova. Autor je odgovoran naručitelju za uredno i
pravovremeno izvršavanje poslova preuzetih ugovorom, posebno odgovora za
točnost, objektivnost, kvalitetu, aktualnost, ekskluzivu sadržaja i održavanje visoke
kvalitete izdanja naručitelja. Autorskim ugovorom određena je autorska naknada za
Dragutina Hedla koja je izmijenjena aneksom 1 od 20.travnja 2016.godine.
Člankom 2. Zakona o medijima (NN 59/04, 84/11, 81/13) definiran je pojam
novinara kao fizičke osobe koja se bavi prikupljanjem, obradom, oblikovanje i
razvrstavanjem informacija za objavu putem medija te je zaposlena kod nakladnika
temeljem ugovora o radu ili obavlja novinarsku djelatnost kao samostalno zanimanje
u skladu sa zakonom.
Zakonom o medijima prava i obveze novinara definirana su odredbama članka
26. do članka 30. koje izjednačavaju novinare zaposlenike s novinarima koji rade
temeljem autorskog ugovora, dakle osobe koje nisu u radnom odnosu kod nakladnika
te je propisana obveza nakladnika da s osobom od koje naručuje novinarski prilog
zaključi ugovor u skladu s propisima i statutom medija s tim da se ugovorom uređuju
autorska prava.
Iz razgledanog Statuta elektroničke publikacije Telegram od 4.kolvooza 2015.
(listovi 246-248 spisa) proizlazi da su u pravima i obvezama izjednačeni svi novinari
zaposleni u navedenoj pravnoj osobi kako temeljem ugovora o radu, tako i novinari
koji nisu u radnom odnosu, već poslove obavljaju kao samostalno zanimanje u skladu
sa zakonom, pod uvjetom da navedeno obavljaju isključivo za Telegram. Statutom su
propisane i prava i obveze novinara s naglaskom na javnom interesu istinitom i
objektivnom informiranju javnosti sukladno sa uređivačkom koncepcijom Telegrama
te je nedopustivo novinara prisiljavati na objavljivanje stajališta suprotnih njegovom,
objava tuđih stajališta kao svojih, kao i objava informacija koje prema njegovom
saznanju nisu istinite, prikrivanje podataka koje bi informaciju da su u njoj sadržani
činili cjelovitom i istinitom. Priprema priloga radi pogodovanja nekom, nanošenja štete
drugom, stjecanja nekog materijalnog ili bilo kojeg drugog dobitka smatra se teškom
povredom pravila novinarske profesije (list 246-248 spisa).
(...)
Iz reproducirane snimke telefonskog razgovora nedvojbeno je utvrđeno da
optuženi Franjo Lucić Dragutinu Hedlu kazao ...'ovo što ćeš pisati, može Drago, ovo
što ćeš pisat to ću ja tebi honorirat, koliko dobiješ puta tri da ti ne izgubiš... ja ću tebi
platiti jedan naprema tri, dakle nisu u pitanju novci tebi uglavnom ne treba u odnosu
što si u svom životu radio ti si izgradio i bez Franje Lucića i bez firme Tofrado.'
Navedeno upućuje na izravno nuđenje mita novinaru Dragutinu Hedlu da ne
objavljuje članak na kojem je istraživao i koji je bio pripremljen za objavu u završnoj
fazi gdje je još preostalo samo da se čuje druga strana kao sastavni dio novinarske
etike što je i obvezan autorskim ugovorom.
Optuženi Franjo Lucić bio je svjestan da je novinar Dragutin Hedl odgovorna
osoba u smislu članka 87. stavak 6. KZ/11, dakle da kao novinar ima prava i obveze,
da je imenovanom kao novinaru povjereno obavljanje poslova iz područja pravne
osobe Telegram Media grupa d.o.o. s kojom ima zaključen autorski ugovor i upravo iz
tog razloga je i zahtijevao i nudio 1:3 mito da novinar Dragutin Hedl ne obavi radnju
koju mora obaviti, novinarski članak o informacijama koje je prikupio tijekom
novinarskog istraživanja o čemu je bila upoznata i glavna urednica Jelena Valentić.
Upravo iz tog razloga optuženi Franjo Lucić ponudio je mito novinaru Dragutinu Hedlu
svjestan da je novinar Dragutin Hedl već odgodio objavu članka (SMS poruka od
 7

25.srpnja 2017. u 17:20 sati koju je uputio Dragutin Hedl optuženiku na listu 6
presude), članak je u izradi te još ostao onaj završni dio 'neka se čuje i druga strana'
u skladu s novinarskom etikom. Novinar Dragutin Hedl morao je objaviti rezultate
novinarskog istraživanja o kojim je prethodno izvijestio glavnu urednicu Jelenu
Valentić i predložio uredništvu prikupljanje podataka u cilju izvješćivanja javnosti te
uredništvo redakcija prihvatilo temu zbog čega je bio u obvezi izraditi je i dostaviti
novinski članak. S tim u vezi svjedokinja je iskazala da su zaključili kako bi mogli
napraviti feljton što znači više novinskih članaka s obzirom da je imao pripremljenih
oko 200 novinarskih kartica s podacima koje je prikupio te je preostao razgovor s
optuženim kako bi i od njega dobio informaciju što je u skladu s novinarskom etikom.
Jelena Valentić, glavna urednica, iskazala je da je Dragutin Hedl bio u
apsolutnoj obvezi isporučiti članka o Franji Luciću, poslovanju trgovačkih društava,
tema je bila odobrena te bi u suprotnom povrijedio ugovorne obveze te u najmanju
ruku odgovarao pred Vijećem časti HND-a ako bi na bilo čiji nagovor odbio objaviti
informacije do kojih je došao što je protivno i Kodeksu novinarske etike. Nije imao
određene rokove jer se radi o elektronskoj objavi niti je određen točan datum objave
članka.
Iz navedenog proizlazi zaključak da je novinar Dragutin Hedl navedenu radnju
morao obaviti.
Odredbom čl. 87. st. 24. KZ/11 propisano je da je mito svaka nepripadna
nagrada, dar ili druga imovinska ili neimovinska korist bez obzira na vrijednost te je
optuženi Franjo Lucić rekao Dragutinu Hedlu da će platiti tri puta više od naknade
koju će dobiti od medijske kuće za koju piše i novac nije problem.
Cijeneći naprijed navedeno sud je optuženog Franju Lucića oglasio krivim za
počinjenje kaznenog djela protiv službene dužnosti - davanje mita opisano po članku
294. stavak 1. KZ/11, a kažnjivo po članku 294. stavka 1. KZ/11, s obzirom da je
izvan svake razumne sumnje dokazano da je optuženi Franjo Lučić postupao s
izravnom namjerom, bio je svjestan svih obilježja djela da je novinar Dragutin Hedl
odgovorna osoba kojoj nudi mito s namjerom da novinar ne objavi novinarsko
istraživanje i prikupljene informacije koje je morao objaviti i obaviti s obzirom da je o
navedenom bila izviještena i redakcija, tema odobrena. Optuženi Franjo Lucić bio je
svjestan svega navedenog te je sa pozicije saborskog zastupnika zahtijevao da se
navedeni članak ne objavi radi zaštite vlastitih interesa (pregovaranja s poslovnim
bankama o kreditima). Znao je da je njegovo djelo zabranjeno pri čemu ubrojivost
optuženika nije dovedena u sumnju te su ostvareni svi sastojci krivnje iz čl. 23. KZ/11
te nisu utvrđeni ispričavajući razlozi.''

2.10. U odnosu na snimku telefonskog razgovora, u obrazloženju prvostupanjske

presude navedeno je:

''Glede snimke telefonskog razgovora između novinara Dragutina Hedla i

optuženog Franje Lucića Vrhovni sud rješenjem broj I Kž-Us 77/2019-4 od
22.kolovoza 2019. (list 354- 355 spisa) zauzeo je stav da je zakonit dokaz snimka
telefonskog razgovora između optuženog Franje Lučića i Dragutina Hedla novinara.
Snimka je nastala tajnim neovlaštenim snimanjem, povrjeđuje ustavna prava
optuženika no navedena ustavna prava nisu neprikosnovena s obzirom da je
optuženi bio saborski zastupnik, nudio novinaru u vezi obavljanja njegovog
novinarskog posla mito te na taj način vršio izravan pritisak na pravo i dužnost
novinara da pravodobno izvijesti javnost o njegovim imovinskim prilikama kao
saborskog zastupnika te na taj način grubo ugrozio Ustavom zajamčenu slobodu
tiska (čl. 38. Ustava RH) zaključeno je da je navedena snimka zakonit dokaz i čini
iznimku od pravila propisanu u članku 10. stavku 2. točka 2. ZKP/08-19. kada se vodi
kazneni postupak za teško kazneno djelo iz županijske nadležnosti te interes
kaznenog progona i kažnjavanja preteže nad povredom njegovog prava. ''
 8

2.11. U odnosu na odluku o kaznenopravnoj sankciji u obrazloženju prvostupanjske

presude navedeno je:

''Odlučujući o vrsti kaznenopravnih sankcija sud je cijenio stupanj krivnje

(izravna namjera), pogibeljnost djela i svrhu kažnjavanja.
Od olakotnih okolnosti na strani optuženog Franje Lucića sud je našao
dosadašnju neosuđivanost prema izvodu iz kaznene evidencije, otac je četvero
punoljetne djece, relativno starije životne dobi, dok od otegotnih okolnosti sud nije
našao ništa odlučujuće.
Cijeneći naprijed navedene olakotne okolnosti, a u odsutnosti otegotnih
okolnosti, sud je optuženom Franji Luciću za počinjenje kaznenog djela za protiv
službene dužnosti - davanje mita opisano po članku 294. stavak 1. KZ/11, a kažnjivo
po članku 294. stavka 1. KZ/11 izrekao kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine
te istovremeno navedenu kaznu zamijenio radom za opće dobro, a temeljem čl. 55.
st. l.i 2. KZ/11 na način da se 1 (jedan) dan zatvora zamjenjuje s 2 (dva) sata rada.
Rad za opće dobro izvršava se uz pristanak optuženika, a koji je dužan dati
nadležnom tijelu za probaciju.
(...)
Rad za opće dobro ograničava slobodu kao temeljno ljudsko pravo jer u
slobodno vrijeme mora činiti nešto korisno za društvenu zajednicu, spoznati i razvijati
odgovornost prema vrijednostima zaštićenim kaznenim zakonodavstvom te je
navedena alternativna sankcija razmjerna težini počinjenog kaznenog djela kao i
ugroženom i zaštićenom pravu na slobodu medija.
Naime, ponuda mita je na području javnog informiranja reguliranog Zakonom o
medijima kojim je zajamčeno pravo novinaru na izražavanje stajališta o svim
događajima pojavama, osobama, predmetima i djelatnostima i istodobno zabranjeno
prisilom ili zlouporabom položaja utjecati na programski sadržaj medija ili na bilo koji
drugi način nezakonito ograničavati slobodu medija čija je zaštita propisana čl. 38.
Ustava Republike Hrvatske kao jedna od ustavnopravnih sloboda kojim novinari
imaju pravo na slobodu izvještavanja, pristupa informaciji.
Sud smatra da u konkretnom slučaju nije svrhovito da optuženi Franjo Lucić
doista i izvrši izrečenu zatvorsku kaznu jer prilikom odmjere ove alternativne
kaznenopravne sankcije sud je imao u vidu i težinu kaznenog djela, dosadašnju
neosuđivanost, smatrajući da će se navedenom alternativnom kaznenom sankcijom
ostvariti svrha kažnjavanja iz čl. 41. KZ/11.
Svrha izvršenja ove alternativne sankcije je u činjenici da suvremeno kazneno
zakonodavstvo nastoji ograničiti izvršavanje kratkotrajnih kazni zatvora alternativom
za izrečenu kaznu, a koja je u konkretnom slučaju u odnosu na optuženog adekvatna
te će se u dovoljnoj mjeri utjecati na optuženog da ne čini kaznena djela.''

2.12. Protiv prvostupanjske presude žalbe su podnijeli podnositelj i državni

odvjetnik.

Podnositelj je žalbom pobijao prvostupanjsku presudu iz svih žalbenih razloga, a u

žalbi je između ostaloga istaknuo da je prvostupanjska presuda utemeljena na
nezakonitom dokazu (tajno snimljenoj snimci razgovora), te je osporavao svojstvo
Dragutina Hedla kao novinara i odgovorne osobe.

Državni odvjetnik podnio je žalbu zbog odluke o izrečenoj kazni, smatrajući ju

preblagom.

2.13. Vrhovni sud održao je 7. lipnja 2022. javnu sjednicu vijeća na kojoj je bio
prisutan podnositeljev branitelj, te je nakon održane sjednice presudom broj: Kž-Us
 9

15/2021-7 od 7. lipnja 2022. (u daljnjem tekstu: drugostupanjska presuda)

podnositeljevu žalbu odbio kao neosnovanu, dok je prihvatio žalbu državnog
odvjetnika i preinačio pobijanu prvostupanjsku presudu u odluci o kazni, na način da
je za počinjeno kazneno djelo podnositelja osudio na kaznu zatvora od jedne godine.

2.14. U odnosu na podnositeljeve žalbene navode da je prvostupanjska presuda

utemeljena na nezakonitom dokazu, u obrazloženju drugostupanjske presude
navedeno je:

''8.3. Optuženik u žalbi navodi da je pobijana presuda utemeljena na

nezakonitom dokazu, odnosno na 'USB sticku s tajno snimljenom snimkom razgovora
- koju je Ured za suzbijanje kriminaliteta od novinara Dragutina Hedla privremeno
oduzeo koji dokaz je u smislu odredbe čl. 10. st. 2. t. 2. ZKP/08 nezakonit, a iz kojeg
su izvedeni drugi dokazi koji su također u smislu odredbe čl. 10. st. 2. t. 4. ZKP/08.
nezakoniti jer su nastali preslušavanjem digitalnog zapisa ovako snimljenog
razgovora', čime optuženik, iako izrijekom ne navodi, upućuje na bitnu povredu
odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08., koja povreda,
međutim, nije ostvarena.
8.4. lako je snimka razgovora na koju upućuje optuženik sačinjena bez
naloga suca istrage i bez znanja i pristanka osobe čiji se razgovor snima, čime su
izravno povrijeđena Ustavom zajamčena prava osobnog i obiteljskog života,
dostojanstva, ugleda i časti, koja su zaštićena člankom 35. Ustava Republike
Hrvatske ('Narodne novine' broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14., -
dalje: Ustav RH), što bi predstavljalo nezakoniti dokaz iz članka 10. stavka 2. točke 2.
ZKP/08., taj dokaz se u konkretnom slučaju ne smatra nezakonitim dokazom u smislu
odredbe članka 10. stavka 3. ZKP/08., o čemu je Vrhovni sud Republike Hrvatske u
konkretnom predmetu već zauzeo pravni stav u rješenju broj I Kž-Us-77/2019. od 22.
kolovoza 2019.
8.5. Naime, odredba članka 10. stavka 3. ZKP/08. propisuje da se
nezakoniti dokazi pribavljeni povredom prava i sloboda iz članka 10. stavka 2. točke
2. ZKP/08. ne smatraju nezakonitim dokazima u postupku za teške oblike kaznenih
djela iz nadležnosti županijskog suda, kod kojih interes kaznenog progona i
kažnjavanja počinitelja preteže nad povredom prava. U konkretnom slučaju optuženik
je obavljao funkciju zastupnika u Hrvatskom saboru, a mito je nudio novinaru u vezi s
obavljanjem novinarskog posla, što je okolnost svakako značajna za ocjenu
postojanja interesa za kazneni progon, kao i za ocjenu radi li se u konkretnom slučaju
o teškom obliku kaznenog djela u smislu citirane zakonske odredbe. S obzirom da je
optuženiku optužnicom stavljeno na teret da je nuđenjem mita izvršio izravan utjecaj
na novinara čija je zadaća bila izvijestiti javnost o imovinskim prilikama optuženika
kao saborskog zastupnika, čime je optuženik nastojao prikriti informacije koje su od
značaja za transparentnost djelovanja državnih dužnosnika, kao što je to već
navedeno i u obrazloženju ranije citirane odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, i
prema ocjeni ovoga vijeća u konkretnom slučaju ostvarena su sva obilježja
koruptivnog ponašanja koje ima značaj teškog oblika kaznenog djela davanja mita iz
članka 294. stavka 1. KZ/11. iz nadležnosti županijskog suda. Stoga, interes
kaznenog progona i kažnjavanje počinitelja takvog oblika kaznenog djela, preteže
nad pravom na privatnost optuženika pa je primjena članka 10. stavka 3. ZKP/08., u
odnosu na zakonitost sporne snimke, opravdana.''

2.15. U odnosu na podnositeljeve žalbene navode kojima je osporavao svojstvo

Dragutina Hedla kao novinara, odnosno odgovorne osobe, u obrazloženju
drugostupanjske presude navedeno je:
 10

''8.6. Optuženik u žalbi osporava i svojstvo Dragutina Hedla kao novinara,

odnosno njegovo svojstvo odgovorne osobe u smislu odredbe članka 87. stavka 6.
KZ/11., kao bitnog obilježja kaznenog djela iz članka 294. stavka 1. KZ/11., navodeći
da Dragutin Hedl ne može biti odgovorna osoba 'na što upućuje i činjenica da se
protiv novinara ne vode kazneni postupci zbog kaznenog djela zlouporabe položaja i
ovlasti u situacijama kada iskoriste svoje ovlasti i drugome prouzroče štetu'. Također
smatra da optuženik nije bio ni svjestan činjenice da je Dragutin Hedl u inkriminirano
vrijeme imao status novinara jer je znao da je u mirovini pa, stoga, nije bio svjestan ni
njegovog svojstva odgovorne osobe. Tvrdi, također, da Dragutin Hedl 'nije morao
obaviti nikakvu radnju, odn. u konkretnom slučaju nije morao napisati i objaviti članak
u svezi poslovanja trgovačkih društava Tofrado d.o.o. u stečaju Pleternica i Tofrado
bačvarija d.o.o. Pleternica, koja su u vlasništvu optuženika i članova njegove obitelji,
jer ovakav zaključak proizlazi iz njegovog ugovora o autorskom honoraru i iskaza
glavne urednica Jelena Valentić'. Stoga smatra da je u konkretnom slučaju činjenično
stanje pogrešno utvrđeno te da je povrijeđen kazneni zakon jer je sud 'iz provedenih
dokaza pogrešno zaključio da opisano ponašanje optuženika po zakonu predstavlja
kazneno djelo'.
8.7. Međutim, žalbeni prigovori optuženika nisu osnovani jer je
prvostupanjski sud, na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno
primijenio kazneni zakon i optuženika proglasio krivim za kazneno djelo davanja mita
iz članka 294. stavka 1. KZ/11. i o tome u pobijanoj presudi dao jasne i valjane
razloge.
8.8. Naime, člankom 87. stavkom 6. KZ/11. pod pojmom odgovorne osobe
smatra se fizička osoba koja vodi poslove pravne osobe ili joj je izričito ili stvarno
povjereno obavljanje poslova iz područja djelovanja pravne osobe. U konkretnom
slučaju iz stanja spisa proizlazi da je trgovačko društvo Telegram media grupa d.o.o.
s Dragutinom Hedlom 1. rujna 2015. zaključilo Ugovor kojim se Dragutin Hedl
obvezuje za naručitelja uz ugovorenu autorsku naknadu povremeno stvarati autorska
djela i to: pripremanje članaka, kolumni, osvrta i drugih pisanih djela iz djelokruga
općih društvenih zbivanja, s naglaskom na teme iz političkog života i teme vezane uz
kaznena odnosno kažnjiva djela. Dakle, suprotno navodima žalbe, optuženik je
kritične zgode sukladno zaključenom ugovoru radio novinarsko istraživanje vezano za
optuženika Franju Lučića, a sadržaj i opseg povjerenog posla te odgovornost
novinara sukladno zaključenom ugovoru, obuhvaća područje djelovanja pravne
osobe kao naručitelja poslova. Stoga, Dragutin Hedl, u konkretnom slučaju ima
svojstvo odgovorne osobe u smislu odredbe članka 87. stavka 6. KZ/11., o čemu je,
također, Vrhovni sud Republike Hrvatske u istom predmetu već zauzeo pravno
stajalište u rješenju broj I Kž-Us-44/2018. od 28. veljače 2019.
8.9. Potpuno je neutemeljena žalbena tvrdnja da je kod optuženika izostala
svijest o tome da Dragutin Hedl ima svojstvo odgovorne osobe u trgovačkom društvu
Telegram media grupa d.o.o. pa da bi se radilo o zabludi o biću kaznenog djela, jer
već iz obrane optuženika, kao i iz izvedenih dokaza, pogotovo iz sadržaja snimke
telefonskog razgovora između optuženika i Dragutina Hedla, proizlazi da je optuženik
itekako bio svjestan činjenice da optuženik, neovisno o tome što je u inkriminirano
vrijeme bio u mirovini, za medijsku kuću obavlja novinarski posao s ciljem objave
članka o poslovnim i financijskim transakcijama i stanju imovine optuženika i članova
njegove obitelji, pri čemu za kaznenopravnu odgovornost optuženika nije odlučno je li
optuženiku bilo poznato o kojoj se medijskoj kući radi, kao i sadržaj ugovornog
odnosa između optuženika i naručitelja posla. Također, nije u pravu žalitelj kada tvrdi
da je svojstvo odgovorne osobe uvjetovano činjenicom zasnivanja radnog odnosa s
pravnom osobom koja mu je poslove povjerila, tim više što iz Statuta elektroničke
publikacije Telegram od 4. kolovoza 2015. proizlazi da su u pravima i obvezama
izjednačeni svi novinari zaposleni u toj pravnoj osobi, kako oni temeljem ugovora o
radu, tako i oni koji nisu u radnom odnosu već poslove obavljaju kao samostalno
 11

zanimanje u skladu sa zakonom pod uvjetom da te poslove obavljaju isključivo za tu

pravnu osobu, kao što je pravilno zaključio i prvostupanjski sud u pobijanoj presudi.''

2.16. U odnosu na odluku o kazni, u obrazloženju drugostupanjske presude

navedeno je:

''10.1. U pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da je prvostupanjski sud, nakon

što je pravilno utvrdio olakotne okolnosti na strani optuženika (neosuđivanost,
roditeljstvo i životnu dob), te okolnosti precijenio, zanemarujući činjenicu da je
optuženik počinio teško koruptivno kazneno djelo prema novinaru, čime je grubo
povrijedio odredbu članka 38. Ustava RH kojom je zajamčena sloboda mišljenja i
izražavanja misli, koja obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava
priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa, iako je kao zastupnik u Hrvatskom
saboru bio dužan štititi i promicati prava građana zajamčena Ustavom RH.
10.2. Cijeneći sve naprijed iznijete okolnosti, ocjena je ovog
drugostupanjskog suda da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta zamjeni kazne
zatvora radom za opće dobro. Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da je kazna
zatvora od jedne godine ona kazna koja je u svemu primjerena okolnostima
počinjenja djela, težini i društvenoj opasnosti djela, stupnju krivnje te ličnosti
optuženika i može utjecati na optuženika, a i na sve ostale da ne čine kaznena djela i
da shvate da je činjenje kaznenih djela pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja
pravedno. Izrečena kazna sadrži dostatnu moralnu osudu za zlo koje je optuženik
počinjenjem djela prouzročio i dostatnu društvenu osudu za počinjenje djela.''

III. PRIGOVORI PODNOSITELJA

3. Podnositelj u ustavnoj tužbi u bitnome navodi da je osporenim presudama i

osudom za kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret povrijeđeno načelo
zakonitosti, odnosno zahtjevi iz članka 31. stavka 1. Ustava i članka 7. stavka 1.
Konvencije koji traže da elementi kaznenopravne norme moraju biti određeni i jasni
svima na koje se odnose. Smatra da su u konkretnom slučaju sudovi arbitrarno
tumačili zakonsku definiciju pojma odgovorne osobe, osporavajući tumačenje sudova
o svojstvu primatelja mita kao odgovorne osobe, kao i njegovog svojstva novinara.

3.1. Nadalje podnositelj, pozivajući se na članke 14. stavak 2. i 29. Ustava te

članak 6. Konvencije, smatra da mu je u postupku koji je prethodio ustavnosudskom
postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, te u bitnome navodi:
- da je žalbeni sud preinačio odluku o kazni, a da nije imao mogućnost (s obzirom na
zakonodavnu regulativu) izravno saslušati podnositelja kako bi o njemu dobio osobni
dojam, u skladu s konvencijskim standardima razvijenima u praksi Europskog suda
za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP);
- da izrečena kazna nije odmjerena u skladu s načelom razmjernosti te da je
drugostupanjski sud propustio cijeniti olakotne okolnosti, posebice one nakon
počinjenja djela;
- da je odluka nedostatno obrazložena (posebice u pogledu tumačenja pojma
odgovorne osobe te konvalidacije nezakonitih dokaza);
- da je osuda utemeljena na nezakonitom dokazu (snimci tajno snimljenog
razgovora).

3.2. Podnositelj je stoga predložio usvojiti ustavnu tužbu i ukinuti osporene

presude.
 12

IV. MJERODAVNO PRAVO

4. Mjerodavne odredbe Kaznenog zakona glase:

''Članak 87.
(...)
(6) Odgovorna osoba je fizička osoba koja vodi poslove pravne osobe ili joj je
izričito ili stvarno povjereno obavljanje poslova iz područja djelovanja pravne osobe ili
državnih tijela ili tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave.
(...)''

''Davanje mita
Članak 294.
(1) Tko službenoj ili odgovornoj osobi ponudi, dade ili obeća mito namijenjeno
toj ili drugoj osobi da unutar ili izvan granica svoje ovlasti obavi službenu ili drugu
radnju koju ne bi smjela obaviti ili da ne obavi službenu ili drugu radnju koju bi morala
obaviti, ili tko posreduje pri takvom podmićivanju službene ili odgovorne osobe, kaznit
će se kaznom zatvora od jedne do osam godina.
(...)''

4.1. Mjerodavne odredbe Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj

152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - odluka USRH broj: U-I-
448/2009 i dr., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.) glase:

''Članak 10.
(1) Sudske se odluke ne mogu temeljiti na dokazima pribavljenim na nezakonit
način (nezakoniti dokazi).
(2) Nezakoniti su dokazi:
(...)
2) koji su pribavljeni povredom Ustavom, zakonom ili međunarodnim pravom
zajamčenih prava obrane, prava na ugled i čast, te prava na nepovredivost osobnog i
obiteljskog života, osim u slučaju iz stavka 3. ovog članka,
3) koji su pribavljeni povredom odredaba kaznenog postupka i koji su izričito
predviđeni ovim Zakonom,
4) za koje se saznalo iz nezakonitih dokaza.
(3) Ne smatraju se nezakonitima dokazi pribavljeni povredom prava i sloboda
iz stavka 2. točke 2. ovog članka u postupku za teške oblike kaznenih djela iz
nadležnosti županijskog suda, kod kojih interes kaznenog progona i kažnjavanja
počinitelja preteže nad povredom prava.
(4) Sudska odluka ne može se temeljiti isključivo na dokazu iz stavka 3. ovog
članka.''

''Članak 475.
(1) Drugostupanjski sud donosi odluku u sjednici vijeća.
(2) O sjednici vijeća izvijestit će se stranke ako je neka od stranaka u roku
predviđenom za žalbu ili u odgovoru na žalbu zahtijevala da bude izviještena o
sjednici. Predsjednik vijeća ili vijeće može odlučiti da se o sjednici vijeća izvijeste
stranke i kad nisu to zahtijevale, ako bi njihova prisutnost bila korisna za razjašnjenje
stvari.
(3) Sjednica vijeća počinje izlaganjem žalbe i odgovora na žalbu. Stranka koja
je prisutna na sjednici izložit će u vremenu koje za to odredi predsjednik vijeća
najvažnije dijelove žalbe odnosno odgovora na žalbu. Vijeće može od stranaka koje
su prisutne na sjednici zatražiti potrebna objašnjenja u vezi sa žalbenim navodima.
(...)''
 13

V. OCJENA USTAVNOG SUDA

5. Polazeći od navoda i razloga ustavne tužbe, Ustavni sud razmotrio je

prigovore podnositelja s aspekta članaka 29. stavka 1., 29. stavka 2. alineja 4. i 5.,
29. stavka 4., 31. stavka 1. Ustava, te članka 6. stavaka 1. i 3. točke c) i članka 7.
stavka 1. Konvencije.

5.1. Mjerodavne odredbe Ustava glase:

"Članak 29.
Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično
... odluči o ... optužbi zbog kažnjivog djela.
U slučaju sumnje ili optužbe zbog kažnjivog djela osumnjičenik, okrivljenik ili
optuženik ima pravo:
(...)
- da se brani sam (...)
- da mu se sudi u njegovoj nazočnosti, ukoliko je dostupan sudu,
(...)
Dokazi pribavljeni na nezakonit način ne mogu se uporabiti u sudskom
postupku.'
(...)"

"Članak 31.
Nitko ne može biti kažnjen za djelo koje prije nego je počinjeno nije bilo
utvrđeno zakonom ili međunarodnim pravom kao kazneno djelo, niti mu se može
izreći kazna koja nije bila određena zakonom (...)"

5.2. Mjerodavne odredbe Konvencije glase:

"Članak 6.
1. (...) u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega svatko ima
pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično ... ispita njegov
slučaj.
(...)
3. Svatko optužen za kazneno djelo ima najmanje sljedeća prava:
(...)
(c) da se brani sam (...)

''Članak 7.
NEMA KAZNE BEZ ZAKONA
1. Nitko ne može biti proglašen krivim za kazneno djelo počinjeno činom ili
propustom koji, u času počinjenja, po unutarnjem ili po međunarodnom pravu nisu bili
predviđeni kao kazneno djelo (...)''

A. PRAVO NA PRAVIČNO SUĐENJE (ČLANAK 29. USTAVA I ČLANAK 6.

KONVENCIJE)

1) Način na koji su pribavljeni dokazi, tumačenje i primjena prava, pravo

na obrazloženu odluku

6. Ustavni sud ističe da je sadržaj prava zajamčenog člankom 29. stavkom 1.

Ustava i člankom 6. stavkom 1. Konvencije ograničen na postupovna jamstva
pravičnog suđenja. Pri tome je zadaća Ustavnog suda ograničena na ispitivanje je li
 14

postupak, kao cjelina, uzevši u obzir i način na koji su dokazi pribavljeni, bio vođen
na način koji je podnositelju osigurao pravično suđenje.

6.1. Zadaća Ustavnog suda nije utvrđivati činjenice i tumačiti pravo u konkretnim
sudskim predmetima, već je to prvenstveno zadaća redovnih sudova (vidi, primjerice,
predmete Ustavnog suda broj: U-III-265/2015, odluka od 9. svibnja 2019., broj: U-III-
1421/2019, odluka od 10. srpnja 2019., objavljeno na www.usud.hr). U suprotnom,
Ustavni sud djelovao bi kao sud trećeg ili četvrtog stupnja i ne bi poštovao ustavna
ograničenja koja su nametnuta njegovu djelovanju.

6.2. Kada je riječ o tumačenju prava, koju će metodu tumačenja sudovi pritom
primijeniti stvar je njihovog odabira i nije predmet ustavnosudske ocjene, pod uvjetom
da način na koji tumače i primjenjuju mjerodavno pravo u svakom pojedinom slučaju
ima racionalnu osnovu i objektivno opravdanje i da ne dovodi do povrede ustavnih
prava stranaka u postupku.

7. Ustavni sud primjećuje da su sudovi u osporenim presudama za svoja

činjenična utvrđenja, za odluku o krivnji podnositelja za kazneno djelo koje mu je
stavljeno na teret i o tome zbog čega su dokazi koji potvrđuju optužbu dostatni i
prihvatljivi, dali iscrpna obrazloženja, koja se ni po čemu ne mogu smatrati
arbitrarnim na način da bi to moglo dovesti do povrede prava podnositelja na
pravično suđenje. Isto tako, žalbeni sud očitovao se na sve relevantne navode
podnositelja iz podnesene žalbe i u pogledu tih navoda, kao i o odluci o kazni koju je
preinačio, dao dostatne i relevantne razloge. Ustavni sud utvrđuje da su sudovi
detaljno ispitali prigovore podnositelja koje je isticao tijekom postupka i koje ponavlja i
u ustavnoj tužbi.

8. U pogledu korištenja snimke telefonskog razgovora, snimljenog bez naloga

suca istrage i bez znanja i pristanka podnositelja, a polazeći od činjenice da je
podnositelj kao saborski zastupnik nuđenjem mita izravno utjecao na novinara čija je
zadaća bila izvijestiti javnost o podnositeljevim imovinskim prilikama, kako bi prikrio
informacije koje su od značaja za transparentnost djelovanja državnih dužnosnika,
sudovi su ocijenili da se radi o teškom obliku koruptivnog djela u kojem interes
kaznenog progona i kažnjavanje počinitelja preteže nad pravom na privatnost
podnositelja i da stoga sporna snimka predstavlja zakonit dokaz u smislu članka 10.
stavka 3. Zakona o kaznenom postupku (vidi t. 2.6., 2.10. i 2.14.).

8.1. Ustavni sud ocjenjuje da su sudovi o tome zbog čega je u konkretnom

predmetu opravdano korištenje dokaza koji je pribavljen kršenjem podnositeljevog
prava na nepovredivost osobnog života te slobodu i tajnost svih oblika općenja,
zajamčenih člancima 35. i 36. Ustava, odnosno zbog čega interes kaznenog progona
i kažnjavanja počinitelja preteže nad povredom prava privatnosti, dali jasne i
dostatne razloge koje prihvaća i Ustavni sud.

8.2. Na temelju navedenoga Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi

potkrijepilo zaključak da prava obrane podnositelja nisu odgovarajuće poštovana u
pogledu izvedenih dokaza ili da je procjena redovnih sudova bila proizvoljna.

9. Nadalje, Ustavni sud ocjenjuje ustavnopravno prihvatljivim te ne nalazi ništa

proizvoljno u ocjeni redovnih sudova da je Dragutin Hedl (kojemu je podnositelj nudio
 15

mito da ne obavi novinarski posao za koji je utvrđeno da ga je morao obaviti) imao

svojstvo odgovorne osobe društva Telegram media grupa d.o.o. u smislu članka 87.
stavka 6. Kaznenog zakona. Tu su ocjenu sudovi u bitnome zasnovali na utvrđenju
da je Dragutin Hedl na temelju sklopljenog ugovora s pravnom osobom Telegram
media grupa d.o.o radio novinarsko istraživanje vezano za podnositelja, te da sadržaj
i opseg povjerenog mu posla, ali i odgovornosti prema društvu koja proizlazi iz
zaključenog ugovora, obuhvaćaju područje djelovanja pravne osobe kao naručitelja
poslova (vidi t. 2.4., 2.9. i 2.15.).

2) Pravo okrivljenog da mu se sudi u njegovoj nazočnosti i pravo da se

brani sam

10. Članak 29. Ustava i članak 6. Konvencije, u svojoj cjelini, jamče pravo
okrivljenika da stvarno sudjeluje u kaznenom postupku protiv sebe (usporedi s
predmetima ESLJP-a Pullicino protiv Malte, br. 45441/99, odluka od 15. lipnja 2000.;
Stanford protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 16757/90, § 26., presuda od 23. veljače
1994.; i Kočevski protiv Bivše jugoslavenske Republike Makedonije, br. 36309/10, §
44., odluka od 24. svibnja 2016.).

10.1. Međutim, osobna nazočnost okrivljenika nema isto bitno značenje za žalbeno
ročište kao što ima za raspravno ročište pred prvostupanjskim sudom te ovisi o
posebnim značajkama postupka o kojemu se radi (vidi predmet Ekbatani protiv
Švedske, 26. svibnja 1988., § 27., Serija A br. 134. i Monnell and Morris protiv
Ujedinjenog Kraljevstva, 2. ožujka 1987., § 56., Serija A br. 115., Zahirović protiv
Hrvatske, br. 58590/11, § 54., presuda od 25. travnja 2013.).

10.2. Pri ocjeni pitanja je li se zahtijevala podnositeljeva nazočnost na ročištu pred

žalbenim sudom, treba voditi računa, između ostalog, o posebnim značajkama
postupka o kojemu je riječ i o načinu na koji su podnositeljevi interesi bili zaista
zaštićeni pred žalbenim sudom, osobito u svjetlu naravi pitanja o kojima je taj sud
trebao odlučiti i o njihovoj važnosti za podnositelja (vidi predmet Zahirović protiv
Hrvatske, navedeno, § 55.).

10.3. Kada je žalbeni sud pozvan ispitati treba li povećati podnositeljevu kaznu i
kada je u žalbenom postupku moguće otvarati pitanja koja uključuju stvari kao što je
podnositeljeva osobnost i značaj, što takav postupak čini bitno važnim za
podnositelja jer bi njegov ishod mogao biti njemu na veliku štetu, za pravilno
ispitivanje predmeta potrebno je izravno saslušati podnositelja i dobiti osobni dojam o
njemu (vidi Zahirović protiv Hrvatske, navedeno, § 57.).

11. U konkretnom predmetu podnositelj ističe da je Vrhovni sud preinačio

(postrožio) kaznu u odnosu na onu izrečenu prvostupanjskom presudom
(osuđivanjem podnositelja na bezuvjetnu kaznu zatvora, u odnosu na prvostupanjsku
presudu kojom mu je izrečena kazna zatvora bila zamijenjena radom za opće dobro
na slobodi), a da prije toga nije izravno saslušao podnositelja, kako bi, u smislu
navedenih konvencijskih standarda, stekao o njemu osobni dojam značajan za
donošenje odluke.

11.1. S tim u vezi podnositelj u ustavnoj tužbi navodi da je bio pozvan na sjednicu
žalbenog vijeća Vrhovnog suda, no ističe da toj sjednici nije pristupio ''jer je znao da
 16

neće biti osobno saslušavan kako to traži Konvencija i ESLJP'', s obzirom na to da

Vrhovni sud u skladu s postojećom zakonodavnom regulativom ne odlučuje na
raspravi ''već na javnoj sjednici na kojoj se dokazi ne izvode i ne provodi se
saslušanje optuženika, već se samo ... izlaže žalba i odgovor na žalbu''.

11.2. Ustavni sud ovdje ističe i da se stranka u postupku, uključujući i okrivljenog u

kaznenom postupku, može odreći nekog svog prava, bilo izričito bilo prešutno. To
odricanje mora biti dobrovoljno i nedvojbeno, ali može biti implicitno, to jest proizlaziti
iz određenog ponašanja stranke u postupku. Također, mora biti utvrđeno na
nedvosmislen način i ne smije biti suprotno bilo kojem važnom javnom interesu
(usporedi s predmetima ESLJP-a Simeonovi protiv Bugarske [Vv], br. 21980/04, §
115., presuda od 12. svibnja 2017., i Dvorski protiv Hrvatske [Vv], br. 25703/11, §
100., presuda od 20. listopada 2015. i predmetima Ustavnog suda broj: U-III-
4721/2021 i U-III-4722/2021 odluka od 26. siječnja 2022., t. 11. - 11.2., broj: U-III-
265/2015, odluka od 9. svibnja 2019., t. 8.1., sve na www.usud.hr).

11.3. Iz odredaba mjerodavnog prava (članak 475. Zakona o kaznenom postupku -

vidi t. 4.1.) proizlazi da na sjednici žalbenog vijeća prisutne stranke izlažu žalbu i
odgovor na žalbu, kao i da vijeće od stranaka prisutnih na vijeću može zatražiti
potrebna objašnjenja. Stoga Ustavni sud ne nalazi osnovanim navode da žalbeni sud
na sjednici vijeća nije mogao steći osobni dojam o podnositelju (osobno ga vidjeti i
čuti njegove tvrdnje) radi procjene njegove osobnosti i provjere bitnih pitanja vezanih
za odmjeravanje kazne, sve u smislu prethodno citiranih stajališta (vidi t. 10.1. -
10.3.).

11.4. Ustavni sud stoga, u situaciji kada podnositelj ne spori da je bio uredno
pozvan na sjednicu žalbenog vijeća i da se na taj poziv nije odazvao, pri čemu ne
navodi da ga je išta sprječavalo da osobno (uz branitelja koji je bio prisutan) pristupi
sjednici žalbenog vijeća pred Vrhovnim sudom, utvrđuje da se podnositelj u postupku
pred žalbenim sudom odrekao prava da mu se sudi u nazočnosti, odnosno prava da
se ''sam osobno brani'' na sjednici žalbenog vijeća, zajamčenih člankom 29. stavkom
2. alinejama 4. i 5. Ustava i člankom 6. stavkom 3. točkom c) Konvencije.

B. NAČELO ZAKONITOSTI - "NEMA KAZNENOG DJELA BEZ ZAKONA"

(ČLANAK 31. STAVAK 1. USTAVA I ČLANAK 7. STAVAK 1. KONVENCIJE)

12. Ustavni sud ističe da je jamstvo ugrađeno u članak 31. stavak 1. Ustava i
članak 7. stavak 1. Konvencije bitan element vladavine prava koji treba tumačiti i
primjenjivati na takav način da se pruži učinkovita zaštita od proizvoljnog progona,
osuđivanja i kažnjavanja. U skladu s tim članak 31. stavak 1. Ustava i članak 7.
stavak 1. Konvencije utjelovljuju načelo da jedino zakon može opisati kazneno djelo i
propisati kaznu (nullum crimen, nulla poena sine lege), kao i načelo da kazneno
pravo ne smije biti ekstenzivno tumačeno na štetu okrivljenika, na primjer analogijom.
Iz tih načela proistječe da djelo mora biti jasno definirano u domaćem i/ili
međunarodnom pravu (usporedi, primjerice, s odlukom Ustavnog suda broj: U-III-
3077/2018 od 19. svibnja 2020. /www.usud.hr/; te predmetima ESLJP-a Vasiliauskas
protiv Litve, [Vv], br. 35343/05, §§ 153. - 154., presuda od 20. listopada 2015.; te
Žaja protiv Hrvatske, br. 37462/09, § 90., presuda od 4. listopada 2016.).
 17

12.1. Ustavni sud ističe da u svakom pravnom sustavu, uključujući kazneno pravo,
postoji neizbježan element sudskog tumačenja, bez obzira na to koliko je jasno
izrađena pravna norma. Uvijek će postojati potreba za rasvjetljavanjem dvojbenih
točaka i prilagodbom promjenjivim okolnostima. Stoga se članak 31. stavak 1. Ustava
i članak 7. Konvencije ne mogu tumačiti na način da zabranjuju pojašnjavanje pravila
kaznene odgovornosti tumačenjem sudova od predmeta do predmeta, pod uvjetom
da je tumačenje dosljedno i da se može razumno predvidjeti (usporedi s odlukom
Ustavnog suda broj: U-III-3077/2018, navedeno, te s predmetima ESLJP-a
Vasiliauskas protiv Litve, navedeno, § 155. i Žaja protiv Hrvatske, navedeno).

13. U konkretnom predmetu kazneno djelo davanja mita za koje je podnositelj

osuđen jasno je definirano člankom 294. stavkom 1. Kaznenog zakona (nuđenje mita
odgovornoj osobi da u granicama dane ovlasti ne obavi radnju koju bi morala
obaviti), dok je člankom 87. stavkom 6. Kaznenog zakona definiran pojam odgovorne
osobe - one kojoj je povjereno obavljanje poslova iz područja djelovanja pravne
osobe (vidi t. 4.).

13.1. Polazeći od navedenoga, kao i prethodne ocjene Ustavnog suda (vidi t. 9.) da
su redovni sudovi u pogledu tumačenja pojma odgovorne osobe iz članka 87. stavka
6. u vezi s člankom 294. stavkom 1. Kaznenog zakona, dali jasne, dostatne i
ustavnopravno prihvatljive razloge zbog kojih su ocijenili da je u konkretnom slučaju
osoba kojoj je podnositelj nudio mito kako ne bi obavila novinarski posao koji je
morala obaviti imala svojstvo odgovorne osobe, odnosno da su ispunjena sva
obilježja kaznenog djela koje je podnositelju stavljeno na teret i za koje je osuđen,
neosnovani su podnositeljevi prigovori o navodnoj povredi članka 31. stavka 1.
Ustava i članka 7. stavka 1. Konvencije.

C. ZAKLJUČAK

14. Slijedom svega navedenoga, na temelju članaka 73. i 75. Ustavnog zakona
odlučeno je kao u izreci.

15. O prijedlogu podnositelja za odgodu izvršenja osporene presude do donošenja

meritorne odluke Ustavnog suda nije se odlučivalo s obzirom na to da je donesena
odluka kao u izreci.

PREDSJEDNIK
dr. sc. Miroslav Šeparović, v. r.
 18

dr. sc. Branko Brkić sudac Ustavnog suda Republike Hrvatske

Na temelju članka 27. stavka 4. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike

Hrvatske ("Narodne novine" broj 99/99., 29/02. i 49/02. - pročišćeni tekst), pisano
obrazlažem

IZDVOJENO MIŠLJENJE U ODNOSU NA ODLUKU

USTAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE U PREDMETU
BROJ: U-lll-5255/2022 OD 11. SRPNJA 2023.

U ovom predmetu većinom glasova sudaca Ustavnog suda Republike

Hrvatske odbijena je ustavna tužba podnositelja Franje Lucića iz Pleternice.

S većinskim mišljenjem ne slažem se iz sljedećih razloga:

Kazneno djelo davanja mita i kazneno djelo primanja mita u teoriji kaznenog
prava nazivaju se "kaznena djela susretanja". To znači da kazneno djelo davanja
mita ne može egzistirati ukoliko osoba kojoj se nudi ili daje mito nema takvo svojstvo
da može počiniti kazneno djelo primanja mita.

U konkretnoj situaciji novinar kojemu je optuženik ponudio novčanu nagradu

da ne piše o njemu novinarski članak nema svojstvo odgovorne osobe u smislu
članka 294. stavka 1. Kaznenog zakona, a da bi mogao počiniti kazneno djelo
primanja mita jer nije riječ o radnji koju bi novinar u granicama svojih ovlasti morao
obaviti.

Naime, novinar ne mora napisati nikakav članak, pa stoga da je kojim

slučajem primio ponuđeni novac i propustio napisati članak ne bi počinio kazneno
djelo primanja mita, s obzirom na to da je riječ o kaznenom djelu protiv službene
dužnosti, te se ne može konstruirati teza da novinar obavlja nekakvu službenu
dužnost.

U kaznenom pravu vrijedi načelo nullum crimen sine lege(scripta, stricta,certa,

praevia), te je nedopušteno koristiti tzv. "šire tumačenje kaznene norme" kao niti
služiti se analogijom, što se ovdje u suštini dogodilo.

U Zagrebu, 12. srpnja 2023.

SUDAC
dr. sc. Branko Brkić, v. r.
 19

Miroslav Šumanović
sudac Ustavnog suda Republike Hrvatske

Na temelju članka 27. stavaka 4. i 5. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu

Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 99/99., 29/02. i 49/02. - pročišćeni tekst)
iznosim

IZDVOJENO MIŠLJENJE U ODNOSU NA ODLUKU

USTAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE U PREDMETU
BROJ: U-III-5255/2022 od 11. srpnja 2023.

Nisam se mogao složiti sa stajalištem većine jer mislim da podnositeljev slučaj ne

potpada pod kazneno djelo davanja mita za koje je osuđen.

Dolazi li to pod udar neke druge inkriminacije iz kataloga KZ-a nije na Ustavnom
sudu da nagađa.

To što je podnositelj nastojanjem da si "kupi slobodu" od medija ugrozio slobodu

samih medija, percipirano je kao društveno štetno ponašanje zbog čega je
izvanpravno sankcioniran medijskom osudom, javnom blamažom i političkim
fijaskom, što, međutim, nije dovoljno, a ni potrebno za kaznenu odgovornost.

Držim, naime, da je podnositelj u pravu kada tvrdi da je osporenim presudama

povrijeđeno načelo legaliteta (nullum crimen, nulla poena sine lege), a time indirektno
i načelo trodiobe vlasti koje traži da o tome što treba biti kažnjivo odlučuje
zakonodavna, a ne sudbena vlast.

Pravno odlučne činjenice slučaja, prije svega upućuju na dvije bitne okolnosti.

Prvo, društvo Telegram Media Grupa d.o.o. (u daljnjem tekstu: TMG), koje je
angažiralo gospodina Hedla na kojeg je bilo usmjereno "podmićivanje", pravna je
osoba privatnog prava - društvo s ograničenom odgovornošću registrirano za
računalne i srodne djelatnosti, promidžbu (reklama i propaganda) i izdavačku
djelatnost.

Nije, dakle, riječ o pravnom kolektivitetu koji bi kao javno poduzeće, agencija ili javni
servis obavljao javne usluge ili javnu službu u javnopravnom smislu izvršavanja
javnih ovlasti.

Drugo, navodni primatelj mita - gospodin Hedl je kao umirovljenik honorarno obavljao
poslove vanjskog suradnika u pripremi članaka i kolumna za TMG na temelju
ugovora o autorskom djelu, predmet kojega su bile njegove intelektualne usluge za
naručitelja. Po tom ugovoru Hedl nije imao samostalne radne funkcije niti ovlasti
neposrednog odlučivanja, nego je kao izvršitelj bio dužan postupati po uputama
nakladničke kuće uz odgovornost za svoj rad glavnom uredniku koji je jedini ovlašten
određivati i uređivati programski sadržaj.
 20

Hedlu nije bio povjeren nikakav određeni krug poslova vezan uz bitno područje
djelovanja pravne osobe za koju je obavljao pojedine poslove na osnovi tipskog
ugovora za honorarce, konkretno, nije mu bio povjeren krug poslova u vezi s
djelatnošću javnog informiranja u smislu objavljivanja urednički oblikovanih
informacija putem medija.

S materijalnopravne strane, odlučno je odrediti pravno dobro čijoj zaštiti treba služiti
inkriminacija davanja mita iz članka 294. stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne
novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21.; u
daljnjem tekstu: KZ/11), smještena u glavi XXVII. KZ-a/11 (kaznena djela protiv
službene dužnosti) koja glasi:

"Tko službenoj ili odgovornoj osobi ponudi, dade ili obeća mito namijenjeno toj
ili drugoj osobi da unutar ili izvan granica svoje ovlasti obavi službenu ili drugu
radnju koju ne bi smjela obaviti ili da ne obavi službenu ili drugu radnju koju bi
morala obaviti, ili tko posreduje pri takvom podmićivanju službene ili
odgovorne osobe,
kaznit će se zatvorom od jedne do osam godina."

Ključno je pritom spada li Hedl u kategoriju odgovorne osobe kako je u KZ-u/11

određena člankom 87. stavkom 6. na sljedeći način:

"Odgovorna osoba je fizička osoba koja vodi poslove pravne osobe ili joj je
izričito ili stvarno povjereno obavljanje poslova iz područja djelovanja pravne
osobe ili državnih tijela ili tijela jedinice lokalne i područne (regionalne)
samouprave."

Nema spora o tome da su kod kaznenih djela protiv službene dužnosti zaštitni objekt,
odnosno zaštićeno pravno dobro javne ovlasti i njihovo regularno (propisano), lege
artis i efikasno izvršavanje s ciljem da se ne naruši, odnosno da se osnaži povjerenje
građana u optimalno funkcioniranje institucija sustava.

U konkretnom slučaju, niti su TMG-u dane kakve javne ovlasti odnosno povjereno
obavljanje javne službe, niti je gospodin Hedl, u tom kontekstu po osnovi ugovora o
djelu (za obavljanje novinarskih poslova) koji je sklopio s naručiteljem, mogao imati
svojstvo i značaj odgovorne osobe s definiranom nadležnošću ili djelokrugom radnji
koje je ovlašten ili obvezan obavljati, a što je konstitutivno obilježje kaznenog djela
davanja mita za koje osuđen.

Sažeto, mišljenja sam da novinari zaposleni ili ugovorno angažirani od strane

trgovačkih društava koja se bave medijskom djelatnošću ne potpadaju pod opseg
primjene kaznenopravnih odredaba o javnom podmićivanju s obzirom na to da se
prema zakonu ne mogu smatrati odgovornim osobama jer ne obavljaju javne ovlasti
koje bi im de iure ili de facto bile povjerene.

U kaznenom zakonu, naime, nedostaje adekvatna kaznena odredba na osnovi koje

bi novinari podlijegali korupcijskim kaznenim djelima, primjerice kao primatelji mita ili
počinitelji zlouporabe položaja ili ovlasti.
 21

Zbog toga držim da je interpretacija osuđujuće presude u obje instancije suđenja

ekscesno ekstenzivna i nedopustivo udaljena od univerzalnog načela iure criminali
est civiliter utendum kao posljedice supsidijarne i fragmentarne naravi
kaznenopravne zaštite.

Zagreb, 18. srpnja 2023.

SUDAC
Miroslav Šumanović, v. r.