SVJETOVI U KOVITLACU

U bogatom književnokritičkom i znanstvenom opusu Elbise Ustamujić knjiga o Huseinu

Bašiću (1938–2007) druga je monografska studija posvećena jednome piscu. Dok je ona prva
problemski fokusirana na pripovjedne modele Selimovićevih romana, u vrijeme kada je
pisana (80-ih godina prošloga stoljeća) predstavljala unutar bosanskohercegovačke
interpretativne zajednice posve inovativni odjek američke strukturalne naratologije (Wayne
Booth, Gerald Prince), monografija o Bašiću, opet, na svoj način, svjedoči o autoričinoj
hermeneutičkoj vitalnosti, ovaj put kroz intermetodološku sinergiju tumačenja te prikladnost
izbora i umijeće prilagodbe teorijsko-kritičke aparature estetskim konfiguracijama
(genotipskim odlikama) književnih tekstova.

Monografiju o Huseinu Bašiću, istaknutnom bošnjačko-crnogorskom autoru,

čiji se opus sastoji od 11 pjesničkih zbirki, 10 romana, 3 zbirke pripovjedaka,
nekoliko antologija usmenog narodnog stvaralaštva sandžačkih Bošnjaka te
brojnih eseja i kritičkih tekstova, bavi se poezijom i romanima ovoga pisca.
Autoričino poliperspektivno čitanje karakterizira spoj genetičkog, stilističkog i
konetkstualnog pristupa koji u velikoj mjeri ovaploćuje onu teorijski živu misao
Svetozara Petrovića o beznačajnosti razlikovanja među vrstama znanja koje
unosimo u tumačenje i, vice versa, bitnosti pitanja o funkciji koju ta znanja
dobivaju u postupku interpretacije: "Pitanje nije hoćemo li tumačeći gledati lijevo
ili desno od teksta, pitanje je hoćemo li gledajući i lijevo i desno od teksta,
gledajući na sve strane na koje poželjno može biti da se gleda, tumačiti tekst kao
književno umjetničko djelo."

Prof. dr. Vedad Spahić

RIFAT

Rezime poeme „Rifat“ svodim na odluku autora Saladina

Burdžovića da „piše“ pismo davnašnjem rođaku ubijenom
zarad ideala pravdoljublja, temeljeno na sentenci Mahatme
Gandija – Život traženja istine može da bude, ono što treba
da bude izabrano, ali to ne može da bude onaj život koji se
zasniva na obmani i prevari.

Bez obmane i prevara, ovo su žive reči Dina o svom

davnašnjem rođaku. Kaže se „ono što nije zapisano,
nije se ni desilo“, tako da Saladinova (za mene) poema
o Rifatu, osvetljava kratki životni i revolucionarni put
i tragičan kraj Burdžović Rifata Trše narodnog junaka
i heroja narodnooslobodilačkog i antifašističkog rata
do 1942. godine kada je mučki ubijen.

Poema Saladina Burdžovića je ljudska, čovečna, istančana, potresna saga o

mladom čoveku, gorštaku, siromahu, svestranoj ličnosti, kome je ideal sloboda i
ljubav za drugoga. Mladi bundžija, mladi revolucionar, zanesenjak, romantik.

Zadivljuje autorova veština slaganja versi – jasne misli, čvrste činjenice,

argumenti. Jezik kojim se služi je autohton, sakralan, narodski, razumljiv.

Zahvaljujući Dinu Burdžoviću evo nam među nama ponovno i zauvek Rifata
Burdžovića Trše, heroja NOR-a da sadašnje generacije nauče kako se iz Novog
Pazara moglo dosegnuti do zvezda da ne bi zlih i opakih neljudi.

Jovan Divljak
IZABRANA LIRIKA

Tankoćutost riječi na dušu se prosipa kao behar kad

zagrli grane voćnjaka. Tako me, nalik osvješćivanju
prirode i vremena, dotiče smislovljem svojim poetika
Redžepa Nurovića.Iščitavao sam stihove što su svojom
arhitekturom i dubinom psihološkog dejstva u ravni i
klasičnog i avangardnog pjevanja. Nurovićeva poetika
liči akvarelima kineskih slikara a, opet, kompozicija
višeznačajnosti i obostrane inspiracije duhovne veze
pjesme i pjesnika. Ima nečeg postimpresionističkog u
slici govora, kao da se Edouard Manet raspjevao
bojama u ljubavnoj i misaonoj lirici ovog pjesnika.

Njegova je poetska semantika bez virtuoznih

pomodarskih zahvata ovovremenog trenda pjevanja i lijepo je izvorište duhovnosti
višeg reda veličina. Duša čitaočeva i svjesnost osjete tek diskretno naglašenu notu
stilske figuracije i apstraktnog poimanja stvarnosti i života pjesme. Nurovićevi
stihovi su živi; iz korijena mekog i toplog bosanskog jezika izrasli, cvjetaju kao
samorazgovor, ali i kao dijalog pjesnika sa objektom pjevanja. To jeste zrelo
određenje poetskog ega prema biću pjesme.

Iako su mnogi od ponuđenih lirskih bisera ponikli u nečem što nazivam

"baščom facebooka", ovaj pjesnik za razliku od većine drugih autora ne naginje
širenju impulsa koji slatkorječivošću obmanjuju čitalacku publiku. Reduciran na
oplemenjenu dozu empatije, govor ponuđene lirike iskazuje, prije svega,
fenomenološko biće kreativnog izraza. U zadnjoj deceniji, sem poetike Emira
Sokolovića i tragova pečata onog što jeste bitak i bitnost kreativnog bića Nikole
Kitanovića, nisam imao duhovniji susret sa govorenjem univerzalnog kao što to
čini Redžep Nurović.

Odabrane iz "Neću da mrijem" i "Nove i najnovije pjesme", ponuđene su strofe

refleksija gotovo zaumne lirike pjesnikovog bića, a opet slobodno stilski i oblikom
pjesničke komunikacije, ukorijenjene u prepoznatljiv ambijent jednog područja.
Nurović je pjesnik vizionarskog pogleda. Nadnesen nad pjesmu i predmet
pjevanja, ovaj poet se ne iskazuje doživljajem sebe kao pjesnika, već je njegova
osjećajnost poruka duhovnosti srcima koja razumiju kucanje poetskog damara.
Otuda u njegovoj lirici i nema bolećive vezanosti za Muzu poezije i sve je tanano,
a opet, karakterom svojim vezano za tipičan senzibilitet "muškog" svijeta.

Drago Čingel
EPIKA MURATA KURTAGIĆA

Zagrebačka zbirka Murata Kurtagića predstavlja bošnjačku

epiku kakva se pjevala i izvodila u tradicionalnom obliku na
sandžačkom području. Projekat snimanja tradicionalnih
epskih pjesama Muratage Kurtagića vodio je moj pokojni
suprug dr. Zlatan Čolaković.

Nakon sabiranja na Bandžovu brdu u prvoj polovici

1989. godine, Zlatan Čolaković je pozvao Murata
Kurtagića i njegovu suprugu u Zagreb kako bi pod
idealnim uvjetima snimio pjesme ovog vrijednog
pjevača. Gospodin Kurtagić se ljubazno odazvao
pozivu i zajedno sa suprugom Amirom došao u
posjetu, u rujnu. Bilo je to krasno druženje. Zabilježili
smo četrnaest epskih pjesama koje je Kurtagić
ponajviše naučio od svoga djeda Abduljage. Takoder, ponovno smo snimili
pjesmu “Kostreš Harambaša”, i zajedno sa Kurtagićem pregledali sve transkripcije
snimljenih pjesama. Zlatan Čolaković je snimke transkribirao i editirao, te
precizno označio vremenske pauze u minutama, kao i dužine trajanja pjevačeva
pjevanja. U pauzama, sakupljač je vodio kratke razgovore sa pjevačem. Na kraju
svake pjesme napisane su bilješke o pojedinim stihovima i frekvencija tvorbe
stihova u minuti.

Radni dio vremena prolazio je brzo. Prije svake pjesme koju smo željeli snimati,
Murataga je tiho ponavljao djelove pjesme, pa smo imali priliku vidjeti kako se
pojedini segmenti pjesme pamte i tijekom pjevanja povezuju u cjelokupnu
strukturu tradicionalne epske pjesme.

Murat Kurtagić je duboko razmišljao o svijetu epske pjesme. Svaki junak je

imao svoje mjesto u radnji i također svoj ocrtani herojski karakter. Mnogi opjevani
događaj prvotno predstavlja disharmoniju svijeta, u kome je zavladalo neko zlo, a
potom razrješenje i uspostavu harmonije. Izuzetno senzibilan na odnose dobra i
zla, odnose koji tvore priču, Kurtagić je heroje moralno ocrtavao u skladu s
tradicijom. Kada bi naprimjer veliki junaci Halil i Mujo Hrnjca, koje Kurtagić
smatra uzornim, svojim djelovanjima činili nepravdu, tada oni kao predstavnici
dobra i zaštitnici naroda ne bi bili u stanju svladati svijet zla. Oni bi naime i sami
bili “slabi” na zlo, pa prema tome i njegov dio.

Murataga se trudio da i u svakodnevnom životu slijedi uzor Halila Hrnjice.

Pričao nam je da je kao mladić nabavio odijelo nalik na Halilovu odoru, kakva se u
pjesmama opisuje. Pričao nam je također i to da je drugi jedan pjevač, njegov
prijatelj, slijedio u svome životu Tala Ličanina kao svoj uzor. Neki među
pjevačima sebe smatraju istinskim junacima i trude se da svoj život prožive na
najsmisleniji način, a to je herojski život. O podvizima Kurtagićevim postoje
mnoge priče koje se raspredaju na sijelima po sandžačkim selima, a neke je od njih
zabilježio i tiskao književnik Zaim Azemović.

Pjevačevo vjerovanje u istinitost priča koje opijeva jest jedna od glavnih

komponenata tradicionalne usmene epike. Sam pjevač mora iskreno vjerovati u
junaštvo svojih heroja, u opisane događaje, u nadnaravne ili čudesne dijelove
priče, kako bi istinito slijedio tradiciju. Tradicionalni pjevač vjeruje u čudesno i ta
vjera je dio umjetničke istine izvorne tradicionalne pjesme.

Marina Rojc Čolaković

POLITIČKI ŽIVOT U CRNOJ GORI 1929-1941

U našoj istoriografiji postoji relativno malo radova

posvećenih problemu proučavanja djelatnosti građanskih
stranaka u Kraljevini Jugoslaviji poslije 1929. godine. Ova
činjenica nije ni malo slučajna i posledica je, prije svega,
stanja arhivske građe koja se odnosi na ovu problematiku,
shvatanja smisla, značaja i svrsishodnosti njihovog
proučavanja, kao i drugih eleme¬nata koji proizilaze iz
okvira shvatanja usmjeravane naučne znatiželje.

Tragovi djelatnosti pojedinih građanskih stranaka iz

ovog perioda, brisani su djelimično u kontinuitetu
njihovog djelovanja, dijelom su uništavani u vihoru
ratnih razaranja, a ne malim dijelom uništavani su
svjesnom ideološkom zastranjenošću neposredno
poslije rata.

Pri takvom stanju izvora, a posebno dugo važećšeg koncepta problema kojima
se bavila naša istoriografija, trebalo je dugo čekati tematsko proširenje u okviru
istorijske nauke u kojoj bi bila osmišljena i jedna ovakva problematika.
Orijentacija ka događajnoj istoriji sadrži u sebi specifičnu komponentu da su
mnogi radovi i analize o ovom vremenu, nastali upravo bez rezultata dublje i
svestranije analize istorijski poraženih snaga, koje su po svojoj organizacionoj i
političkoj moći najprepoznatljiviji elemenat tog vremena.
 Vrijeme uoči Drugog svjetskog rata u istoriografiji je najčešće prisutno kao
pojavni oblik procesa koji će u jednom društvenom sukobu kakav je rat izbiti na
površinu, a daleko manje je prisutno u kontekstu organski povezane društvene
suprotnosti sa svim specifičnostima i karakteristikama tog vremena gdje se
neumitna istorijska promjenljivost doživljava ne kao izvor već kao uslov određene
pojave.

Zanimljivi su i pažnje vrijedni napori savremenih srpskih istoriografa, da

post/festum posljedica raspada Jugoslavije pokušaju reinterpretirati neka ustaljena
istoriografska mišljenja u kontekstu „nove ideološke paradigme“, koja s pravom
nastoji kritički preispitati ideološke naslage komunizma, a istovremeno pozicionira
ideološku paradigmu unutar „teorije zavjere“ u kojoj sve postaje „enigma“, a
posebno onaj dio istorijskih procesa koji potvrđuju kontinuitet srpske nacionalne
politike u kojoj nema mjesta za njeno kritičko valorizovanje. Tako sporazum
Pavelića i Stojadinovića u emigraciji 1954. postaje „bizaran“ i situiran u kontekst
zamešateljstva tajnih službi i opštih kriza, a takva politika se posmatra kao „igra s
Pavelićem“.

Ova konstatacija karakteristična je za predmet našeg interesovanja. Posebno

zbog odgovornosti i činjenice da smo period do 1929. godine istražili i objasnili u
više objavljenih djela. Samim tim postojala je naučna obaveza da se istraživanja
zaokruže, bar do datuma koji čini održivu hronološku granicu. Pri tome, okvir
ostaje nepromijenjen, prostor omeđen ali se mijenja društveni ambijent, koji nam
je dao za pravo da, umjesto praćenja rada političkih institucija (stranaka), pažnju
fokusiramo na sadržaj njihovih aktivnosti (političkih borbi). Navedeni pristup
uslovila je dostupnost i raspoloživost arhivskih dokumenata. Izuzev Jugoslovenske
radikalne zajednice (JRZ) kao glavne organizovane i politički dominantne
grupacije, rad ostalih političkih grupacija nije moguće do kraja rekonstruisati na
osnovu dokumentacije koja je nastala njihovim radom, te se rekonstrukcija njihove
političke djelatnosti izvodi najčešće posredstvom izvora o njima, nastalih u okrilju
neke druge političke organizacije a ne na osnovu izvora koji su ostavili o sebi.
Svjesni nedostatka da slika o drugom nastala najčešće kod oponenata ne mora biti
realna i objektivna je u krajnjem poželjnija od nepostojanja bilo kakve predstave,
prihvatili smo rizik poštujući staro metodološko načelo da se istorija ne može
napisati, ona se piše.

Karakteristike jugoslovenske istoriografije primijenjene na crnogorski prostor

ostavljaju daleko manje dileme u tom smislu, jer je jednoobraznost istraživanja na
ovom prostoru ovoga vremena još izraženija, a prostor za naslon na prethodna
istraživanja skučeniji. Baveći se pretežno naprednim revolucionarnim pokretom, u
crnogorskoj istoriografiji se na prste mogu nabrojati oni radovi koji tematski
odstupaju od takvog naučnog usmjerenja, kada je u pitanju navedeni period.

Crna Gora je dio jugoslovenskog prostora i sva zbivanja na njenoj teritoriji nose
u sebi refleksiju ukupne jugoslovenske komponente. Specifičnosti karakteristične
za ovaj prostor posmatraju se sa aspekta jugoslovenskog promatranja i
prosuđivanja. Pod pojmom Crna Gora podrazumijeva se današnji prostor Crne
Gore. Teškoće u tom smislu nastaju u slučaju nepodudaranja prostora
obuhvaćenog istraživanjem sa teritorijom važeće administrativne podjele u
vremenu koje se istražuje. Poznato je da teritorija Crne Gore u ovom periodu ne
postoji kao zasebna administrativna cjelina, niti politička jedinica, već se nalazi u
slopu Zetske banovine koja je prostorno predstavljala daleko širi pojam. Pored
prostora današnje Crne Gore, Zetska banovina je obuhvatala: dijelove Dalmacije,
Bosne i Hercegovine, južne i zapadne Srbije, Kosova i Metohije. Niz značajnih
dokumenata, od pojedinih izvještaja do statističkih podataka, odnose se na prostor
Zetske banovine, čime je otežano, a ponekad i nemoguće, njihovo izdvajanje i
primjena na današnje područje Crne Gore.

Teritorija Crne Gore u ovom periodu ne predstavlja kompaktno područje ni u

smislu rasporeda političkih snaga, ni u nacionalnom, pa ni u istorijskom nasljeđu.
Usljed toga neophodno je izbjeći naučnu nivelaciju koja nastaje usljed
zanemarivanja ovakvih činjenica. Po osobenostima posebnog istorijjskog nasljeđa
postoje izvjesne specifičnosti karakteristične za prostor Boke Kotorske, Stare Crne
Gore i krajeva oslobođenih poslije 1912. godine. Ne uzimanje u obzir ovih faktora
i apstrahovanje nacionalne heterogenosti područja Crne Gore vodi nenaučnom
uopštavanju. Konstatacija da, izuzev donekle malobrojne skupine Hrvata u Boki,
pripadnici islamske vjere u političkom smislu predstavljaju apolitičnu masu bez
znatnijeg uticaja na političke događaje, ne mijenja naprijed navedeni stav. Jer, i
apolitičnost može biti indikator stepena političke svijesti i traži svoje naučno
objašnjenje. Međutim, pogrešno bi je bilo tražiti u političkom angažmanu
najbrojnije nacionalne skupine Crnogoraca.

Proučavanje političke komponente na području Crne Gore u navede¬nom

periodu 1929-1941. godine, nameće kao neophodnu potrebu i dodatnog
proučavanja nekih elemenata sociološke i psihološke prirode koji bitno
pojašnjavaju sliku političkih procesa i omogućavaju svestranije sagledavanje
problema. Društvo u totalitetu kao ideal savremene istorijske meto-dologije sa
političkim pojavama kao refleksijom opšeg stanja i kružićima na površini vode
koji čine tek jedan (marginalni) pokazatelj u društvu, ne omogućava nam cjeloviti
odgovor. U tom smislu pojavljuju se neka bitna pitanja poput onih: šta određuje
politički angažman, ličnost ili ideologija, odnosno koga u uslovima ostataka
patrijarhalne plemenske komponente slijedi masa? Da li su prepoznatljivi i jasno
izdiferencirani opšti i posebni ciljevi u djelovanju raznorodnih stranaka? Šta
preovladava u određivanju političke strategije određene grupacije, klasno ili
nacionalno? Koliko je uopšte klasna komponenta znak za prepoznavanje i osnov
za djelovanje i političko grupisanje na jednom privredno i ekonomski zaostalom
području? Da li je snažna socijalna komponenta u Crnoj Gori izraz socijalnog
raslojavanja unutar crnogorskog društa ili reakcija na šire jugoslovensko i
nacionalno sučeljavanje? Sva ova pitanja imaju svoj smisao u tadašnjim
društvenim protivurječnostima u Crnoj Gori. Crna Gora je bila privredno
nerazvijeno područje sa brojnom inteligencijom i snažnim radničkim pokretom,
tradicionalnim običajnim i moralnim normama koje negiraju politička
prevrtljivost, plahovitost i netoleranstnost, plemenska i bratstvenička povezanost
koja je često i osnove političke povezanosti. Svi ovi elementi čine ovo područje
interesantnim, a ujedno i izuzetno složenim sa stanovišta istorijske nauke. Politički
fenomeni u razvoju tog društva su tek jedan (ali veoma bitan) segment tog društva
koje ne zna za evolutivnost, proces i pojave dugog trajanja.

Iz predgovora autora
TURBETA I SAHAT-KULE U CRNOJ GORI

Bajro Agović se studijom “Džamije u CrnojGori”,

Podgorica, Almanah, 2001; kao i objavljenim knjigama:
Islamska zajednica u CrnojGori, Istorijski razvoj i
organizacija, u izdanju Mešihata 2007; Islamske obrazovne
institucije u CrnojGori, Od Mekteba do Medrese, u izdanju
Mešihata 2012; Džamije u Crnoj Gori slikom i riječju, u
izdanju Mešihata 2013. godine, i više zapaženih naučnih
radova na međunarodnim simpozijumima, legitimisao kao
seriozan i pouzdan istraživač islamskog nasljeđa na ovim
prostorima. Njegovo djelo “Turbeta i sahat-kule u Crnoj
Gori”, po svom tematskom, sadržajnom i konceptualnom
kontekstu čini originalni rad iz više razloga. Prvo, radi se o
predmetu istraživanja profane arhitekture i materijalnih
spomenika kulture, koji se u širem civilizacijskom kontekstu
vezuju za orijentalno-islamski kulturni krug, dok istovremeno
u užem teološkom smislu bi se teško moglo reći da su rezultat dogmatskog tumačenja islama
kao vjere. Sam autor, pojašnjavajući sadržaj svog djela s pravom naglašava: “U ljudskoj je
prirodi želja da se uspomena na umrlog sačuva i podizanjem trajnijeg obilježja nad njegovim
grobom. To je rezultiralo raznovrsnim gradnjama i zdanjima koja su se u tom smislu, kod nas
i u svijetu podizala. U islamskoj tradiciji susrijećemo se sa dva osnovna objekta podizana s
tom svrhom: nišani nad mezarima, sa ispisanim kamenim epitafima i podacima o ljudima,
njihovoj ulozi, o vremenu i istoriji, i drugi vid gradnje - turbeta podizana nad mezarima
izuzetno zaslužnih, pobožnih i popularnih ljudi. Turbe je turska riječ, a označava nadgrobnu
građevinu, spomenik, kvadratne, ili heksagonalne (šest uglova) kao i oktogonalne (osam
uglova) osnove. Najčešće su podizana uz džamiju zadužbinara. Građena su punim obimnim
zidovima, pokrivena nekada olovnom kupolom, nekada četvorostranim krovom otvorenog ili
zatvorenog tipa. Nerijetki su primjeri da su podizana i na grobljima ili na mjestu pogibaoca.
Otvorena turbeta imaju 4 do 6 kamenih stubova, spojenih zidanim lukovima koji nose nizak
osmostrani ili šestostrani cilindriični dio, s prozorima koji se, radi osvjetljenja, umeću na
kupolama između gornje kape, polulopte i donje osnovice koja nosi cijelu konstrukciju.
Turbeta zatvorenog tipa, po svom prostornom rješenju, slična su džamijama, mada im osnova
i oblik nije uvijek kvadrat, nego osmougao ili šetougao. Kod nas susrijećemo i turbeta koja
imaju i četiri stuba koja nose kupolu, kao i ona koja nijesu pokrivena, ali su sa otvorima na
zidinama (perforacionim zidovima)."

Koristeći se raznim izvorima od starih natpisa i zapisa, do istraživanja na terenu

autor obrađuje: TURBE U PODGORIČKIM LIVADAMA, TURBE NA
ŽABLJAKU CRNOJEVIĆA, TURBE HADŽI MEHMED-PAŠE
OSMANAGIĆA U PODGORICI, TURBE ŠEJHA MEHMEDA UŽIČANINA U
ROŽAJAMA, TURBETA U ULCINJU (METERIZIMA, TURBE ŠAHIT NA
VRH PAZARU, TURBE MURAT DEDAJ, RESULBEGOVIĆA TURBE,
TURBE PULTI, TURBE FANIT, TURBE U NOVOJ MAHALI, TURBE KOD
PAŠINE DŽAMIJE), HASAN DEDINO TURBE U BARU, DJEVOJAČKO
TURBE, PODGRAD BAR, MUSTAFA DEDAJ TURBE U STAROM BARU,
TVRĐAVI, HAJDAR-PAŠINO TURBE /Radulići kod Bijelog Polja, TURBE U
NEDAKUSIMA, TURBE U PALJUHU kod Petnjice, TURBETA U
PLJEVLJIMA (TURBE ŠEJH MEHMEDA OSMAN SAKA BABE, TURBE NA
JALIJI, TURBE KOD RIZVANIJA DŽAMIJE, TURBE KOD HUSEIN-PAŠINE
DŽAMIJE), ŠEJH MUJAGINO TURBE U KRŽAVI-BUKOVICA, TURBE U
GUSINJU TURBE MEHMEDA AKOVE itd.

Autor s pravom zapaža da su turbeta ne samo nadgrobni spomenici, već i mjesta

stvaranja religioznog kulta, te da su zanimljivi i kao izraz graditeljskog nasljeđa
koje potvrđuje specifično izražavanje, prenošenje i trajanje islamske filozofije o
prolaznosti života. Drugi dio knjige posvećen je sahat-kulama, specifičnom obliku
orijentalnog nasljeđa. Sahat-kule su visoke građevine, četvorne osnovice, zidane
najčešće kamenom i pokrivene šatorastim krovom. Ispod krova se najčešće nalazi
vijenac, a ispod njega četiri otvora okrenuta na sve četiri strane, gdje se nalazi sat
sa napravom za otkucavanje vremena. Satovi su spojeni sa zvonom. Osim ta četiri,
na sahat-kulama se javljaju i otvori u vidu puškarnica, koji su raspoređeni od
podnožja do vrha objekta. Ovi otvori imaju zadatak da propuste svjetlosne zrake u
unutrašnjost objekta i osvijetle strmo drveno stubište kojim se dolazi do satnog
mehanizma. Stubišta, postavljena uz zidove, imala su na kutovima podeste. U
urbanism varošima sahat-kule su zauzimale dominantno mjesto, a rad sahat-kula je
imao važnu ulogu. Prema odbrojavanju kazaljki na sahat-kuli, građani su se
upravljali i znali: kada će se probuditi i početi sa svakodnevnim poslovima u: kući,
radnji, trgovini, bašči, njivi, puštanju stoke na ispašu, vraćanju sa ispaše, kada je
muža, raspored dnevnih objekata, kada će se zapostiti uz Ramazan, kada omrsiti,
jesti, kada je vrijeme za namaz, kada je vrijeme odvajanja noći od dana (sabah-
akšam), i po njima su navijali kućne i džepne časovnike.

Od sahat-kula u Crnoj Gori posebno su obrađene: SAHAT-KULA U HERCEG

NOVOM, SAHAT-KULA U BARU, SAHAT-KULA U ULCINJU, SAHAT-
KULA U PODGORICI, I SAHATKULA U PLJEVLJIMA. O svim istraživanim
objektima, pored istorijata, nastanka, opisa izgleda, podataka o graditeljima, dati
su i precizni podaci dobijeni terenskim istraživanjima (dimenzije, stanje objekta).
Nesumnjivo da se radi o važnom i značajnom istraživačkom poduhvatu i
svjedočanstvu o prožimanju različitih kultura i uticaja na prostorima Crne Gore. I
zato mi čini zadovoljstvo da ovo djelo svesrdno preporučim za objavljivanje.
Ovim djelom će izdavač pokazati kontinuirani interes prema specifičnom
segmentu islamsko-orijentalne kulture, a autor ponovo pokazati i dokazati da je
svaki napor iz redova kreativne i stvaralački orijentisane uleme vrijedan pažnje
kao konkretan doprinos tradiciji i kulturi kojoj je posvećen radni vijek. Bajro
Agović je svojim knjigama i stvaralaštvom sebe označio kao plodnog i korisnog
stvaraoca koji treba da čini čast i zajednici kojoj je pripadao i ukupnoj javnosti.

Šerbo Rastoder
MUSINA JAMA

Prva knjiga Ćamila Ramdedovića Musina jama je

najoriginalnija knjiga koju sam imao prilike preporučiti
pažnji čitalaca. Naime, ona je ne samo napisana nego, očito i
ispjevana! Epski govor jedino i priliči jednoj tako
ekskluzivno-epskoj temi kakva je tragedija svatova koje je
pešterska mećava kobno usmjerila u ralje Musine jame. A
Ćamil Ramdedović je sjajan pripovjedač i veliki pjevač
epskih pjesama. Dobro je i pravo je što se baš odlučio da ovu
tragediju sačuva kroz pripovijedni zapis. Niko to ne bi bolje
uradio od njega. Samo je on imao i smjelosti i dara da poveže
u isto predivo i usmeni govor i epsku pjesmu i da iz tog
prediva satka ovu jedinstvenu poemu, pripovijest i dokument
o tom nejverovatnom događaju koji je jedinstven ne samo u
analima velikih tragedija, nego i kao književna tema. I kao
dokument, ova knjiga je sasvim izuzetna. Njen izvor je
umjetnička inspiracija, njena potvrda rađena je na osnovu iskaza ljudi koji pamte ovu priču i
prenose je sa koljena na koljeno, ljudi od kojih su mnogi stogodišnjaci bistra uma i sigurnog
pamćenja; uz to, Ćamil Ramdedović prilaže i niz fotografija, ne samo ljudi i lokacija nego i
zlatne niske sa nevjeste koja je poginula u Musinoj jami. Ćamil čak detaljno rekonstruiše put
kojim je, kroz ruke više vlasnika, prolazila zlatna niska, do danas jedina identifikovana
materijalno, nakon višedecenijskog upornog traganja.

Ujedno i priča i roman, i epska pjesma i dragocjen dokument, knjiga MUSINA

JAMA Ćamila Ramdedovića predstavlja i zanimljiv autorski prilog i autentično
djelo u kom je kombinirana tradicionalna bošnjačka usmena književnost sa
savremenim narativnim tehnikama, i značajno istorijsko i etnološko svjedočanstvo.
Pred nama je po mnogo čemu jedinstvena knjiga koju izdavaču svesrdno
preporučujem za štampanje, a najširoj publici za proširenje znanja, vidika i
uživanje u čitanju.

Ferid Muhić
 SEBE RADI

SEBE RADI, zbirka pjesama – prvijenac Dženete Čuturić

Kalamperović, počinje pjesmom Kreni, indikativnog naziva,
uvodeći nas u poetski svijet autorke, njenih duhovnih
kretanja, želja, sumnji, htijenja, istovremeno pokrećući
osebujan senzitivni rakurs najintimnijih čitaočevih sopstvenih
preispitivanja. Zbirka predstavalja svojevrsni omaž životu,
ljubavi, čovjeku. Čovjeku, čiji je život smisaon samo u
kohabitaciji s drugim, u ljubavi... “Osjećaj sam ne opstaje,
gdje si...“ Simboličko čvorište oko kojeg autorka gradi i
razvija svoj znakovno/značenjski diskurs determinisan je
jezgrovitim pojmovima – oči, ruke, nebo, oblak, stijena,
kamen, suza, kap, haljina, štikla, linija, kiša, osmijeh, sunce,
mjesec, molitva, san, dlan... To su simboličko-metaforička
polazišta širokog spektra psiholoških stanja i kontemplacija
kroz koje nas autorka kreće – ljubav, samoća, sreća, bol, tuga,
tišina, istina, laž, igra, neodlučnost, čekanje, strepnja, strah, nada, sumnja, nemir... Ipak, čini
se, da su „svevideće“ i svereflektujuće OČI, taj determinišući supstrat/filter svih opažaja,
doživljaja, stanja... Naravno, misli se na oči čiji pogled zadire u nutrinu bića, pojava, na
poglede duha koji naziru/ nadziru stvari iznutra...„...Oči su tvoje odavno tvoje, oči ja tvojim
imenom zovem, očima gledam, očima pričam, oči su prestale da se boje istine žive da su
tvoje...moja duša oči zatvara... oči bez očiju... ako oči otvoriš u vene ćeš ući, u dušu bez
kucanja, vrata su otvorena...“

Anastazija Miranović
ROŽAJSKI KRAJ

Otkrivajući svijet, svaki čovjek zapravo otkriva sebe i

svoje mjesto medu mnoštvom koje ga čini. Koliko god da je
svijet malen, on je u isto vrijeme i duga staza koju valja preći
i na njoj upoznati sebe i one oko sebe. Mudraci su davno
kazali da putevi u ljudskim životima i postoje da bi ljudi
stizali tamo gdje su pošli. Kada uz to svijet i puteve
sagledavamo očima ljubavi, koje su prozori duše onda nam
postaje sasvim jasnije zašto su pred pojedinim ljudima putevi
široko otvoreni, izazovni i jedinstveni. Sudbina da hodi
upravo takvim putevima data je i Halilu Markišiću,
profesoru, humanisti, sanjaru i vizionaru, čovjeku koji je
rođen u Plavu, ali i čovjeku koji je najveći dio svoje životne
enrgije posvetio, rekli bi smo bez ikakvih ograda, svojim
Rožajama. Pokazao je to Halil i svojim novim pregnućima, sa
svoje dvije nove knjige, neobične po mnogo čemu. Kažemo
knjige, a sigurno nećemo pogriješiti ako kažemo da se radi o dobrima koja su svakako
zaslužila da zadobiju karakter opštosti. Prva od njih ima naslov Rožaje - slikom i riječju kroz
stoljeće, a druga Rožajski kraj - putovanje kroz stare foto-albume. Dakle, iz samih naslova
sasvim je jasno da se i ovoga puta Markišić potrudio da nam Rožaje i njegovu okolinu preko
starih fotografija ponudi "kao na dlanu", da nam otkrije sve one male tajne koje znaju samo
pojedinci i tako nam ovaj kraj sasvim približi. Znao je on daje bolje jednom nešto vidjeti,
nego sto puta čuti priču o tome. Razlog više da pristupi ovakvom poduhvatu leži i u činjenici
da je fotografija danas nezaobilazna oblast umjetnosti kada je u pitanju bilo koji vid
vizuelnog sagledavanja prošle i sadašnje stvarnosti. U prvopomenutoj knjizi pored starih
fotografija, istina, ima i nešto teksta, tek toliko da nam fotografiju učini bližom. U koricama
pod drugim naslovom date su isključivo fotografije. Dato je čitavo jedno bogatstvo, čitav
jedan život grada i onoga što gaje činilo i čini. Dovoljno je reći da se Markišić sa priloženih
oko 1.833 fotografije, predstavio i legitimisao kao pasionirani sakupljač i kolekcionar. Za
iskusnije i pronicljivije posmatrače ponuđene fotografije biće pravo malo izvorno bogatstvo.
Tu na priloženim fotografijama su stare nošnje, stare kule i kućerci poneka ćuprija, lica kojih
više nema, ulice koje su preoblikovane i preuređene, radnje i natpisi davno nestali, komadi
davno korišćenog namještaja, obuće, pokućstva... A sve je tu da nam Rožaje i njegovi
mještani postanu bliži, jer posmatrajući sve priloženo na okupu, nešto od te ljepote i patine
kojom je prekrivena, mora postati naše. Dvije knjige, dvije slikovnice, dva albuma ili dva
neobična medaljona koja nam je darovao Halil Markišić, zasigurno pokazuju put kojim se
ponekad valja zaputiti, kojim treba ići da bi se stiglo do nečeg dragocjenog, do nečeg što
nam je blisko kao kuća u kojoj živimo, kao vazduh koji udišemo. Markišić nas u „rožajski
svijet" uvodi prisno, spontano, sa neskrivenom željom da nam sve ono što gledamo
nesebično podari, da nam to postane drago poput dragog kamena. Koliko god je Markišićev
izbor subjektivan u pogledu ponuđenog, sasvim sigurno bi se moglo reći da su ova dva foto
sazvježđa koja su pred nama nesvakidašnja mapa grada i njegovih stanovnika, jednom riječju
svijet koji zadivljuje.

Zbog svega navedenog na kraju se usuđujemo reći da Markišić kao putnik zna
kuda se zaputio, a samo kada čovjek ima cilj on nađe i put. Među zvijezdama
njegovih sazvježđa, čini nam seje iako ne izgovorena, a ono sasvim jasna poruka -
Rožaje ima svoju dušu: Treba je otkriti i spoznati, a kada toga postanemo svjesni u
Rožajama je lijepo živjeti.

Sait Š. Šabotić
ROŽAJE SLIKOM I RIJEČJU KROZ STOLJEĆE

U sjeveroistočnom planinskom dijelu Crne Gore, na

tromeđi Crne Gore, Srbije i Kosova prostire se rožajski kraj.
U samom centru rožajskog kraja, na obalama rijeke Ibra, gdje
se nekada završavao lednik sa planine Hajle, u divnom
predjelu livada i šuma, nalazi se grad Rožaje.

Rožaje na današnjoj lokaciji zasnovali su

Osmanlije, na ruševinama nekog pređašnjeg utvrđenja,
koje se nalazilo na terasi između Ibra i Lovničke
rijeke, na mjestu gdje se sada nalazi Osnovna škola
„Mustafa Pećanin". To se utvrđenje sastojalo iz kule i
nekoliko manjih zgrada opasanih dosta visokim
zidom. Oko tog utvrđenja islamizirani Keljmendi
podizali su svoje kuće i izgradili Gornju čaršiju
(20,357). Tu je sultan Murat IV podigao prvu džamiju 1629. godine, čije ime ona i
danas nosi. To je prva džamija podignuta u rožajskom kraju.

Muslimani porijeklom iz Kuča napravili su svoju džamiju u prvoj polovini 19.

vijeka, koja se po njima zove Kućanska džamija ili Donja džamija, a njihova
čaršija Kučanska, ili Donja čaršija, protezala se od te džamije pa do mosta na
Lovničkoj rijeci. Prema tome, potomci doseljenih crnogorsko-albanskih plemena
Kuča i Keljmenda, ovdje islamizirani i vremenom formirani kao bošnjački narod,
graditelji su starih Rožaja. U ovoj maloj dolini, između cvjetnih brda, u moru
tamnih četinarskih šuma, svojim sredstvima i bogatstvom stečenim bavljenjem
stočarstvom, u uslovima feudalne Osmanske imperije, podizali su kuće, čardake,
kule, džamije, dućane i hanove. Njihovim graditeljskim umijećem bili su
zadivljeni putopisci Ami Bue, mis Irbi i mis Makenzi, botaničari Karlo Bošnjak,
Fran Kušan i Nedeljko Košanin, zaljubljenik u Prokletije akademik Branimir
Gušić iz Zagreba, književnik Grigorije Božović i drugi. O takvim Rožajama, koje
je bilo očuvano do prije tridesetak godina, arhitekta i istoričar arhitekture iz
Beograda Jovan Krunić zapisa:
„Rožaje grad muzej, u divnom predjelu livada i šuma. Grad kome daju karakter
brvnare, kojima je posljednji majstor oblika - vrijeme dao svoj pečat, patinu. Grad
isto tako jedne svojstvene urbanističke kompozicije: ne jedna prosta cjelina, nego
zbir cjelina: djevičanski čist, jedva načet početkom propadanja pojedinačnih kuća
ili kvarenjem nove izgradnje".

Danas, takvo Rožaje možemo vidjeti samo na izblijedjelim fotografijama, u

starim knjigama i časopisima ili na platnima zavičajnih slikara. Nema više stare
Ganića kule u kojoj su Ganići i druge rožajske age i begovi donosili važne odluke,
ne samo za Rožaje, već i za čitav Sandžak. Zauvijek su nestale mnoge kule, čitavi
stambeni kompleksi i ambijenti, kao i najveći broj tipičnih varoških kuća
rožajskog tipa.

Iz predgovora autora
 CRNA GORA KARADAG

Studija koja je pred vama predstavlja originalan pokušaj da

se na razumljiv i popularan način turskom čitaocu prikaže
cjelokupna hiljadugodišnja istorija Crne Gore u vertikali
istorijskog bitisanja od početaka do danas. Ovakav zahtjev,
pored toga što je neuobičajan je i vrlo ambiciozan.
Podsjetimo se, prvu Istoriju Crne Gore napisao je vladika
Vasilije Petrović i objavio je u Petrogradu 1754. godine. Od
tada do danas se na prste mogu izbrojati sinteze sa
istovjetnim naslovom, što je i razumljivo, s obzirom da
ovakva vrsta sinteze podrazumijeva izuzetno poznavanje
problematike, sposobnost sintetizovanja i uopštavanja i
razumijevanje istorijskih procesa u dugom trajanju. Tek
nekoliko autora se u posljednjih 100 godina usudilo potpisati
ispod naslova „Istorija Crne Gore“ (Jagoš Jovanović 1947,
grupa autora 1967, Andrijašević, Rastoder, 2006). I
vjerovatno je svakom od njih motiv za pisanje sličnih djela bio bitno različit od motiva
gospodina Akkana Suvera. Naime, Suver ne sakriva motiv za pisanje ove studije i nalazi ga u
činjenici da je Crna Gora imenujući gospodina Akkana Suvera za počasnog konzula, istome
učinila čast i ujedno isprovocirala potrebu da se autor pokuša odužiti na ukazanoj časti, time
što će turskom čitaocu (koji inače u prosjeku vrlo malo zna o Crnoj Gori) omogućiti da
stekne površan uvid u istoriju Crne Gore. („Ova knjiga je zahvala to što je Republika Crna
Gora pokazujući veliko povjerenje 18. juna 2008. godine u Turskoj imenovala mene za
počasnog konzula Crne Gore. Republici Crnoj Gori koja je mojoj malenkosti pokazala
veliko interesovanje htio sam uzvratiti time što sam ovom knjigom našem (turskom) narodu
pokušao pružiti mogućnost da upoznaju prijateljski crnogorski narod“). I ovim gestom se
pokazuje jedno nepotvrđeno pravilo iz istorije crnogorske diplomatije. Naime, institucija
„počasnog konzula“ je poznata u njenoj diplomatskoj praksi još od kraja XIX i početka XX
vijeka. U dramatičnim danima s kraja Prvog svjetskog rata, neki od tadašnjih počasnih
konzula, inače strani državljani, su pokazali toliku ljubav i privrženost Crnoj Gori
(Aleksandar Divajn, Luigi Criscoulo i dr. ) da će Crna Gora teško uspjeti da im se oduži na
pravi način.

Iz predgovora Šerba Rastodera

 POVRATAK U SCHWARZER BERG

Miro. Miro iz Bosne. Luđak, pjesnik, kontroverzni ratnik.

Jedino ne znam šta je: Samir, Miroljub, Miran? Svašta može
biti Miro iz Bosne. Sjedimo u stanu na dosta problematičnoj
lokaciji, u ilegali, između nas samo plavičasti dim od
sarajevske „Drine". Već je bolestan, nervno rastrojen - gotov.
Jedina svijetla tačka, što kao sunce sija u iskričavoj tami He-
ssena, jeste njegova zbirka pjesama: Što nije svojstveno
bosanskim narodima. Negdje je pročitao, ili čuo od nekoga,
da je raspisan književni konkurs, provincijskog Doma
kulture, ambicioznog amaterskog književnog kluba ili nekog
trećeg, nije mnogo ni bitno. Radovi se šalju u tri primjerka,
potpisani šifrom. Razrješenje šifre treba poslati u posebnoj
koverti. Zvuči korektno kao i u svim konkursima. Davaće i
nagrade; prvu, drugu, treću..., veli Miro. Samo ne zna šta su
nagrade, moguće je da su pare, diplome ili nešto mnogo
vrijednije nego što su pare i diplome, štampače se i zbornik prispjelih radova. Eto, nastavlja,
ako i ne bude nagrada vrijedi pokušati.

Ranije se nije bavio pisanjem ali je, napominje, u osnovnoj i srednjoj školi
uvijek bio dobar iz srpskog, za pismene zadatke ima nekoliko pohvala sa
opštinskih takmičenja. Zapravo nema ih, sve je izgorjelo u njegovom sarajevskom
stanu. Ni sada ne zna šta mu je bilo da napiše knjigu, jednostavno, sjeo je za sto i
ispisao stihove, meni skoro savršene, ali on i dalje sumnja da su riječi sa papira
njegove...

Početak romana
KULTURNO-ISTORIJSKO NASLJEĐE PLAVSKO-
GUSINJSKOG KRAJA

Ova knjiga je autorovo lično viđenje kulturno-istorijskog

nasljeđa plavsko-gusinjskog kraja i pokušaj da se građa o tom
nasljeđu na jednom mjestu objedini i sistematizuje. Pri obradi
brojnih objekata toga nasljeđa, zbog nedostatka pisanih
izvora, autor se oslanjao na kazivanja starijih Plavljana i
Gusinjana. To je razlog da o pojedinim objektima kulturno-
istorijskog nasljeđa nema dovoljno podataka, ili su oni
nepotpuni, a konstatacije o njima nedovoljno precizne.

Knjiga ima za cilj, pored ostalog, i da:

- omogući čitaocu da se na najefikasniji način upozna
sa kulturno-istorijskim nasljeđem ovog kraja,
- da podsticaj institucijama i istraživačima iz ove
oblasti da se aktivnije uključe u proučavanje kulturne istorije plavsko-gusinjskog
kraja,
- bude javni poziv lokalnim i državnim institucijama koje se bave zaštitom
kulturno-istorijske baštine, da zaštite i obnove najreprezentativnije objekte ovog
nasljeđa,
- podstakne vlasnike kula i tradicionalnih kuća da ove objekte obnavljaju i čuvaju,
jer je to trag postojanja njihovih predaka na ovom prostoru i sjećanje na njihovu
prošlost,
- omogući bolju valorizaciju kulturno-istorijskog nasljeđa ovog kraja u turističke
svrhe.

Knjiga je napisana pretežno faktografski, sa uvjerenjem da kulturno istorijsko-

nasljeđe plavsko-gusinjskog kraja pripada prvorazrednoj kulturnoj baštini Crne
Gore i da zaslužuje veću brigu i zaštitu. Kod opisa pojedinih objekata, u tekstu je,
ponegdje, moralo biti ponavljanja, jer je tekst samo neophodna dopuna
fotografijama. To omogućava čitaocu da i ne čitajući sve, niti čitajući redom, bliže
upozna objekte kulturno-istorijskog nasljeđa za koje je zainteresovan.
ZNALI STE

Ovo je dio mojih tekstova koji su objavljeni u Monitoru,

Liberalu i Almanahu, od 1991. do 2011. godine. Bile su to
strašne godine ljudskog posrtanja. Zločina i ravnodušnosti.
Mnogi od onih koji tvrde kako, dok je gorio Dubrovnik i
ubijana Bosna, nijesu znali o čemu se radi, besramno lažu.
„Neznanje" je bilo samo ovlaš maskirano pristajanje na
zločin.

Oni koji su organizovali trijumf zla, sada organizuju

zaborav. Sijanjem minskih polja laži o minulom ratu
pripremaju teren za buduće zločine. Oni koji su
Bošnjacima priredili pakao ovog svijeta, sada bi da im
propisuju ispravno ime. To je zlokoban znak: Bošnjaci
opet mogu biti žrtva tuđih laži, ali i samoobmana.

Pripadanje crnogorskim medijima koji su prkosili zlu, pripadanje crnogorskom

antiratnom pokretu i pripadanje Almanahu, prvom organizovanom sjećanju
Bošnjaka u Crnoj Gori, bili su moja posljednja linija odbrane vlastitog smisla.

Ovi su tekstovi moje odbijanje da budem bespomoćna žrtva. U njima se nalaze i

sve moje nade i iluzije. Naravno i loše procjene događaja i ljudi. Osobito ljudi.

Ovo je moja molitva za oprost što nijesam znao, što nijesam mogao i što
nijesam učinio više.

Iz uvoda autora
 DRUGO IME SNA

Izbor poezije DRUGO IME SNA Sadika Idrizi Aljabaka,

čija je okosnica zbirka poezije MUHADŽIRLUK, ostvarena
u izvornom goranskom govoru i u prevodu na bosanski jezik,
je kompaktna poetska cjelina u kojoj pjesnik na iskren i
doživljen način promišlja tragičnu i bolnu sudbinu goranskih
ali i jugoslovenskih muhadžira, koji su zbog izmijenjenih i
zaoštrenih istorijskih i drugih uslova morali da napuste svoja
vjekovna ognjišta i da seobom u Tursku postanu žalosni i
nesrećni muhadžiri.

Ova zbirka pjesama je ostvarena u živim i

sugestivnim slikama, novim i nerabljenim
metaforama, u modernoj fakturi i slobodnom stihu, što
govori da je Sadik Idrizi Aljabak nadaren pjesnik koji
u kolektivni udes svoga naroda useljava ne samo spontane emocije, već i zavidnu
sumu poetskog umijeća. Suptilnom poetskom analizom ovaj pjesnik iz pjesme u
pjesmu popunjava mozaik slika koji čini ovu temu vrlo aktuelnom i stvaralački
zahvalnom. Aljabak vješto i nenametljivo, mekim poetskim amalgamom, veže
lična osjećanja i kolektivne traume, stvarajući tako poeziju vehementnih životnih
sadržaja, koji su mnogo više od pukog poetizovanja stvarnosti. Valja napomenuti
da su ove pjesme tek u izvornom goranskom govoru, kao ptice u svom gnijezdu, a
da i najbolji prevod, kako neko reče, "liči na prevrnuti kaput".

MUHADŽIRLUK je dio sudbine koja boli i traje. Sadik Idrizi Aljabak je njen
svjedok i pjesnik.

Husein Bašić
BOŠNJACI U LUKSEMBURGU

… iz književne produkcije „Almanaha“ izlazi zanimljiva

fotomonografija Faiza Softića, pod naslovom „Bošnjaci u
Liksemburgu“. S obzirom da ga je vihor rata i sudbine odveo
u beneluški Luksemburg, autor je iskoristio tenutak da se
čitaocima i kulturnoj javnosti predstavi ovom knjigom.
Tematika je veoma zahtjevna i, osim spisateljskog dara,
zahtijeva empirisjki angažman i konsultovanje adekvatne
historijskodokumentarne građe koja je bila potrebna da se
knjiga upotpuni i uobliči, i da u okvirima historijskog
kaleidoskopa dobije potrebne atribute validnog izvorno-
demografskog i faktografskog štiva. Razlog je veliki broj
Bošnjaka koje je igra sudbine odvela na zapadno-evropske
prostore, u jednu od najmanjih, a ujedno i najljepših zemalja
razvijene Evrope, Luksemburg. Treba li koga podsjećati da je
među današnjim Luksemburžanima - Bošnjacima mnogo
onih koji su se tamo obreli iz sigurnosnih, ratno-huškačkih i drugih razloga. U ovom slučaju,
oni su uglavnom, permanentno bezbjednosne, a najmanje ekonomske prirode. Svi mi koji
smo okusili muhadžirski zalogaj, shvatili smo da se tamo putovalo „iznutra“ iz sebe, iz
neobjašnjivih duševnih i nacionalnih strahova, i da spoljašnji, nepoznati prostor u koji se
odlazi nema nikakve veze sa time. Oni koji ovaj bošnjački izbjeglički fenomen podvlače
ispod pohabane floskule „trbuhom za kruhom“, nisu sebe oslobodili pakosti i saosjećanja sa
svojim dojučerašnjim susjedima. Istim onim, koji su reze i brave na svojim kapijama
pozaklapali, ostavivši nepokošena i neobrađena polja i otisnuli se u daleki bijeli svijet. Pravo
je mjesto uvijek ono na kome čovjek odrasta. To u ovoj knjizi najbolje osjeća Faiz Softić,
autor ove značajne knjige. On neće propustiti priliku da o tome ovom prilikom podrobno
piše, uprkos utisku, da je nesnošljivost zalogaja tuđine lična ljudska stvar, a „daljina“ samo
druga riječ za putovanje u jedan nepoznati svijet koji se u ovom slučaju zove Luksemburg…

Čitajući ovu knjigu osjećamo tu neraskidivu bliskost ovih ljudi sa zavičajem. To

je osjećaj koji miluje dušu. I sve je to u zemlji gdje je nostalgiju moguće liječiti
internetom, i vizuelnim medijima, koji sve daljine stapaju u objektiv kamere i
miris zavičaja i rodne grude prinose na sobnu tablju. A otud negdje, iz haber kutije
na polici, odliježe glas i slika uhodanog novinara. Istog onog koji svojim
gledateljima prenosi selame iz zamalja svijeta. Selami i one u Luksemburgu, i tako
spaja udaljene bošnjačke svijetove. A to nas navodi na istinu, da daljine ne postoje,
jer „nema veće planine od kućnoga praga“!

Vođeni Bašeskijinom maksimom, da „ono što nije zapisano izblijedi“ s pravom

možemo konstatirati da je Faiz Softić ovom knjigom postigao željeni cilj. Knjiga
je veoma prijemčiva, veoma naša i veoma iskrena. Ona fenomen izbjeglištva ne
generalizira, već kao fotomonografska publikacija ovog žanra apostrofira njegovu
posebnost. Dugo i budno slijeđenje života i emanacije duha Bošnjaka podno
luksemburškog dijela horizonta pretočeno je u fotografski zapis. Potpuno
prijemčiv ugao promatranja, duboka smisaonost i argumentacija, doprinose da ova
monografija, odabranom čitalaštvu, ponudi realnu sliku života našeg svijeta u
Luksemburgu. Ona nije u stanju da potpunije odgonetne pitanje: šta čoveka u
tuđini najviše vezuje za rodnu grudu, a šta ga zadržava da se u nju ne vrati?!

Redžep ŠKRIJELJ
 SAJCO OD ROŽAJA

Knjiga „Sajco od Rožaja" predstavlja želju i napor

njegovih najbližih da ostave pisani trag o bratstvu Dedeica, o
njihovom porijeklu, životu, preseljavanjima, promjenama
religija i svjetonazora, sa posebnim akcentom na Saita
Dedeica, zvanog Sajco.

Ispunjavajuci tu želju, uz osjecaj bratskog duga,

uložio sam znatan napor da prikupim podatke o
bratstvu Dedeica, posebno o Sajcu. Nažalost, malo je
pisanih tragova o našem, kao i o mnogim drugim
bratstvima rožajskog kraja. Jedna legenda govori da je
najstariji zavicaj bratstva Dedeica selo Dedaje, kod
Skadra, i da su se odatle preselili u Kotor. Od
doseljavanja u Kotor (1326. godine), pa do danas,
postoje vrlo oskudni pisani podaci o bratstvu Dedeica, na koje sam se, kao autor
ove knjige, oslanjao. Pored pisanih podataka, služio sam se i kazivanjima starijih
ljudi iz ovog kraja, Saitovim saplemenicima, savremenicima, poznanicima kao i
licnim sjecanjima.

Iako u Rožajama izlazi „Zbornik", casopis posvecen istraživanju istorije Rožaja,

u kojem su se mnogi intelektualci bavili naucnoistraživackim, etnološkim i drugim
temama (rahmetli Alija Matovic, prije svih), ipak nedostaje obimnija istorijska
grada koja bi poslužila za izradu ove i slicnih knjiga koje bi pomogle buduce
izucavanje i prezentaciju veoma slojevite kulture i istorije stanovnika ovog kraja.

Pisanje knjige ovakvog sadržaja je jedan od rijetkih pionirskih pokušaja u

rožajskom kraju da se ostavi zapis o jednom covjeku, a u tom kontekstu, i o
jednom plemenu. Porodicno stablo istaknuto u ovoj knjizi nije, nažalost, zbog
nedostatka podataka i vremena moglo obuhvatiti kompletan rodoslov bratstva
Dedeica.

U pisanju ovog rodoslova oslanjao sam se na kazivanja ljudi i na to dokle

njihovo pamcenje doseže, što nije dovoljno i što se u narednom periodu može
upotpuniti.

Opredijelio sam se da u rodoslovu istaknem do sada istražene i vjerodostojne

podatke od perioda Muja Dedeica, koji je živio u Zakamenju.

Ovom prilikom nije mogao biti uraden potpun rodoslov za Dedeice koji su u
Zakamenju živjeli i prije Muja Dedeica, niti za sve Dedeice koji su se odselili u
Biohane kod Tutina.

Iz autorovog Uvoda
 ULCINJ U OSMANSKOJ IMPERIJI

"Djelo Mustafe Canke Ulcinj u Osmanskoj

imperiji predstavlja koristan, zanimljiv poduhvat sa
uspješnom i svojevrsno zaokruženom realizacijom u sklopu
jedne knjige... Uvjeren sam da je ovo djelo znacajan doprinos
gradu i da ce kao takvo izazvati interesovanje citaoca danas i
sjutra, ovdje i šire."
Prof. dr. Ruzhdi Ushaku

"Ova knjiga predstavlja dosad nadetaljnije istražen

period tri stoljeca duge osmanske vladavine u Ulcinju.
Pisana je veoma lijepim jezikom i stilom i svakako ce
pomoci obogacenju turisticke ponude ovog
jedinstvenog grada, kao i ucvršcenju njegovog
identiteta."
Dr. Olga Zirojevic

"Knjiga Mustafe Canke Ulcinj u Osmanskoj imperiji je upravo kao i Ulcinj:

besmrtna, šarolika, interesantna, misticna, nesvakidašnja... Iskreno se nadam da ce
ona krasiti svaku ulcinjsku porodicu, da ce je citati sve generacije i da ce postati
abeceda razumijevanja naše slavne istorije."
Mr. Dritan Abazovic
CRNOTURCI - SAN I JAZIJA

Ovaj Bašicev roman se može nazvati modernim,

nadrealistickim, metafizickim, psihološkim, romanom
usamljenosti i apsurda.

Po sebi on je izuzetno književno, umjetnicko

ostvarenje, na žalost, još uvijek nedovoljno procitano i
strucno valorizovano.

Uz romane Mihaila Lalica, Camila Sijarica,

Milovana Ðilasa, Borislava Pekica, Mirka Kovaca,
Jevrema Brkovica ovaj roman Huseina Bašica spada u
najviše domete crnogorske i južnoslovenske
romaneskne proze.

Roman Huseina Bašica Crnoturci – san i jazija je vrlo složeno umjetnicko

djelo i s formalne i sa sadržajne strane, znacenjski polivalentno a estetski slojevito.

Ima vrlo zanimljivu spoljašnju i unutrašnju kompoziciju. Strukturirano je iz 36

segmenata ili poglavlja, u kojima kazivanje tece paralelno. Poglavlja se
naizmjenicno smjenjuju – jedna prate Jašara Kuca koji ostaje u starom zavicaju,
svoj na svome, ali obezdomljen i sveden na gradanina dragog reda, pod pecatom
sudbine i njene tragicne ironije koja se poigrava njime, njegovom porodicom i
narodom koji je izgubio egzistencijalni oslonac, dok druga poglavlja, prate
njegovog brata Jakuba sa svojom porodicom koga je šorak zapao, po nekom
fatalistickom imperativu, da ostavi svoje ognjište, da se iseli i savije svoje gnijezdo
u “obecanoj zemlji” Karabaku, koja se nalazi negdje u Turskoj, u Maloj Aziji, na
drugom kontinentu.

Medutim, i put ostanka i put odlaska su poplocani uzaludnim nadama. To je

sudbinska slijepa ulica koja nikud ne vodi. Ona se slijepo završava. Iz nje nema
izlaza. Oba brata su osudena na tragican kraj – Jakub na zid sudbine ispred koga
on cuva tragove postojanja kuckog karavana, kucke grobove kao jedine tragove
postojanja u tudem svijetu – izmedu surove jave i košmarnih snova. San i java se
miješaju. San postaje java a java san. Jakub ne zna šta sanja a šta mu se dogada.
Jašar, njegov brat, koji se odlucio, po volji šorka, u sprezi slucajnosti i nužnosti, da
se vrati iz Taslidže u Nikšic, u svoje gnijezdo, koje nalazi rastureno, ide istim tim
putem, ali suprotnim smjerom. I njegov put je slijepa ulica – corsokak. Na
njegovom jednom dijelu je Karadag a na drugom Karabak. Izmedu se odvija život,
u corbudžaku egzistencije u kojoj je covjek, voljom nekih viših sila, istorijskih i
metafizickih, osuden na obeskorijenjenost, patnju, stradanje, poniženja, tragiku. U
svemu tome oba brata istrajavaju na visokim etickim principima, na licnoj casti i
dostojanstvu, na otporu zlu i ništavilu.

...Jezik u romanu je bogat i toliko autentican kao da pripada široj baštini

cetvoroimenog jezickog sistema, ali i kao da je rijec o samosvojnom jeziku
glavnih junaka u djelu, brace Jakuba i Jašara.
KAD SU VAKAT KALJALI INSANI - ŠAHOVICI 1924

O tom strašnom dogadaju, koji se desio izmedu 9. i 10.

novembra 1924. godine, decenijama se cutalo. Prisjecanje je
izazivalo nekakav neodredeni strah i mucninu, uz neizbježan
zakljušak i pretpostavku: šta bi se sve moglo strašno dogoditi,
ukoliko bi se o tome javno progovorilo? Svako
rasvjetljavanje zlocina, ukoliko se polazi od casnih namjera i
ukoliko se to radi na objektivan i profesionalan nacin, vodi
oslobadanju nagomilanih trauma i relaksaciji medusobnih
odnosa. (Veselin Konjevic)

Knjiga je podijeljena na: Predgovor: cinjenice govore (str.

13-95); Kad su vakat kaljali insani (str. 95-217); Zlocin u
literaturi štampi (str. 217-297); Dokumenta govore (str. 297-
423); Izbjeglice (str. 423-469); Važnije licnosti koje se
povezuju sa Šahovicima (str. 469-515); Registar imena (str.
515-535) i o autoru (str. 535-536).

U Predgovoru: cinjenice govore, autor istice da u crnogorskoj istoriografiji u proteklih 87

godina nije postojala ni jedna posebna studija o pokolju u Šahovicima. O dogadajima u
Šahovicima prvi je pisao Milovan Ðilas, Besudna zemlja, London 1958 godine. Akademik
Rastoder objašnjava da odbijanje da se cuti o zlu jedan je od glavnih motiva za nastanak ove
studije. Naime, pokolju u Šahovicima 9. i 10. novembra 1924. godine prethodilo je ubistvo
Boška Boškovica 7. novembra, na putu od Mojkovca prema Šahovicima, u mjestu Obod kod
Cera. Boško Boškovic bio je ispektor ministarstva unutrašnjih djela u penziji. Iako niko nije
vidio ubice, vec se na mjestu zlocina pronio glas da ga je ubio Jusuf Mehonjic. Poslije
ubistva, Boško Boškovic je donijet ispred crkve u Poljima gdje je obavljena sahrana. Tokom
sahrane donijeta je odluka o osveti, najgrlatiji je bio Niko(dim) Cemovic, nacelnik
bjelopoljskog sreza. Oko 2000 Poljana, Kolašinaca i "drugih" krenulo je u osvetnicki pohod
u Šahovicima. Tada se, 9. i 10. novembra 1924. godine dogodio strašan zlocin. Postavljaju se
pitanja, da li zaboraviti prošlost ili ne? Kako, kada je vec bila stvorena vizija prošlosti za
koju se mislilo da je ispravna? Koji su uzroci i posljedice zlocina? Kako vratiti dignitet
žrtvama? Zašto osporavati zlocin koji se dogodio i zašto su od žrtava pravili krivce? Cak i da
je Boška Boškovica ubio Jusuf Mehonjic (iako sve ukazuje da su ga ubili crnogorski komiti
Radoš i Drago Bulatovic) ne smije se pravdati pokolj stotina nedužnih ljudi. Optužba da je
ubistvo izvršio Jusuf Mehonjic bila je osnovni alibi za zlocin. Na ova i na mnoga druga
pitanja, odgovara autor ove studije, i cijelo djelo daje prergšt važnih informacija i otvara
posve nove vidike u sagledavanju ove problematike. (Marijan Premovic)
DUHANKESA - KAP KIŠE

Knjiga pretstavlja izbor tekstova koje je kao redovnu

dvonedjeljnu kolumnisticku saradnju, autor objavio u
nedjeljniku “Monitor”, Podgorica, u vremenu izmedu maja
2004 i februara 2011, u rubrici Duhankesa, po kojoj je ova
knjiga i dobila svoj naslov.

U knjizi, svaki upuceniji citalac ce s punim pravom

ocekivati da nade najmanje tri predmeta: 1.Kremen; 2.
Ognjilo; 3. Trud. Bez njih, ponosni vlasnik duhankese, ne bi
mogao zapaliti ni cigaretu, ni lulu onako kako je to najbolje
uciniti. Kremen je vrsta veoma tvrdog kamena; do svog
mjesta u duhankesi, ne pretrpi nikakvu bitnu izmjenu. Vlasnik
duhankese pažljivo ga odabere i onda ga prosto stavi u
duhankesu takvog kakvog je i našao u planini, ili uz potok, na nekoj livadi, ili ga odlomi od
vece gromade. Biranje kremena je istinski istraživacki poduhvat, sa mnogo elemenata
ritualno procišcenih perceptivnih kanala, psihološke pripreme i temeljite emotivne
detoksikacije, koje se medu znalcima, opravdano naziva biranje kremena. Ako sve što treba,
uradite onako kako treba, onda vas izabrani kremen nikada nece izdati, nego ce svaki put
izbiti iskru, makar neka od njih i ne pogodila prvi put tamo gdje treba! Ali to je ujedno i sve:
na samom kremenu ne vrši se nikakav dodatni rad i kremen predstavlja onu prirodnu osnovu,
takoreci ontološki temelj u hijerarhiji trojstva potrebnog za paljenje svete vatre, iz koje
nastaje sveti dim. U ovoj knjizi, ciklus nazvan Kremen, sadrži tekstove koji, iako, nisu ni
nadeni, kao što nisu ni prosto ubaceni u ovu Duhankesu, ipak su po svom osnovnom
predmetu, najbliži onoj sferi socijalnih pretpostavki našeg života koje su najmanje podložne
promjenama i našoj intervenciji. Drugi neophodni instrument za pripalu svete vatre, ognjilo,
napravljen je od celika kaljenog tri puta, koji ima izuzetan koeficijent tvrdoce, rucno obraden
i oblikovan tako da se može pogodno uhvatiti izmedu prstiju za otsjecno kresanje o ivicu
kremena. Zato je ciklus Ognjilo, u ovoj knjizi, sacinjen iz kolumni koje tretiraju složene
socijalne, politicke, ideološke fenomene, u sferama života koje primarno kontroliše vlast,
odnosno insitutucije moci. Konacno, treci cinilac, trud, pretstavlja kombinaciju prirodnog
proizvoda, i artefakta dobijenog intenzivnom i dugotrajnom obradom gljive Formes
formentis iskljucivom primjenom rucnog rada uz upotrebu nekoliko razlicitih, danas gotovo
sasvim zaboravljenih arhaicnih tehnologija. Ako sadejstvom kremena i ognjila, treba postici
izbijanje iskre, onda trud ima kljucnu ulogu da tu iskru smjesta prihvati, i prije nego iskra
utrne, da primi, sacuva i razgori njen žar, te kasnije da ga prenese na duhan u cigareti ili u
luli i uspješno ga pripali. Zbog toga je u ovoj Duhankesi ciklus Trud, obuhvatio price o
stvarima koje su onoliko prirodne koliko je prirodno sve što prirodi pripada i iz prirode
nastaje, ali koje su u nama prošle kroz dugotrajnu i intenzivnu psihološku, mentalnu i
kontemplativnu obradu, pa se tako u njima sacuvala i održala sveta vatra same naše duše.

Sa sva tri predmeta koja spadaju u neophodni sadržaj svake duhankese, sabrana i u ovoj
Duhankesi, prepuštamo našim citateljima da sami vježbaju rukovanje, odnosno tehniku
upotrebe kresanja i vještine postavljanja truda na pravo mjesto gdje ga iskra nece promašiti.
Neka ih neuporedivi i – koliko prijatan toliko i prijateljski! - miris svetog dima, dobijen na
ovaj nacin, smiri, koncentriše i pruži im intelektualno uživanje i emotivnu vedrinu.

Autor

HESSEN VIA MONTENEGRO

O Saladinu Burdžovicu, piscu više od dvadeset

knjiga, cije gotovo svako djelo zaslužuje studiju, koje
ga u književnosti cetvoroimenog jezika, a pogotovu u
Crnoj Gori, cini jednim od njenih najistaknutijih i
najoriginalnijih predstavnika, ima samo nekoliko
prikaza i tekstova koji, iako veoma afirmativni,
nedovoljni su da na ovog pisca izuzetnog
pripovjedackog dara i snage, skrenu pažnju ovdašnje
citalacke populacije, "zatrpane" napadnim
agitpropovskim i klanovskim pisanjem o "kultnim"
knjigama stvaralaca Burdžoviceve generacije.
Doprinijelo je tome i Burdžovicevo višegodišnje
"izbivanje" iz domovine, cinjenica da od posljednjeg rata na tlu bivše Jugoslavije,
živi u Ofenbahu, u Njemackoj, dijeleci sudbinu "tužnog izgnanika", brojnih
izbjeglica kao i svojih literarnih likova i licnosti.

Stranac u rodnom Bijelom Polju, Burdžovic još manje može biti svoj u tudem
svijetu. Neželjeno iskustvo, život na rubu opstanka, brojna iskušenja, svoja, i
sudbine drugih emigranata, izbjeglica i nesrecnika – naci ce utocište i spas u
Burdžovicevim romanima i pripovijetkama koje su više od romana. Pisac
izuzetnog dara, sposoban da pronikne u najdublja psihicka stanja i osjecanja onih
koje ce iz života prevesti u svoje književno djelo, misaon, maštovit, duhovan i
duhovit, znalac ljudi, karaktera i njihovog mentaliteta, povremeno sarkastican i
neprestano blagoironican, Burdžovic stvara snažnu i originalnu prozu kroz koju,
kao kroz život, prolaze i ostaju u trajnom pamcenju zanimljivi i neobicni likovi i
njihove sudbine – obicne, potresne, gorke, prikazane u punoj složenosti,
osvijetljene "bljeskom" Burdžoviceve duhovite "upadice" koja ucini da se "od
muke nasmijemo". Pred nama i sa nama je galerija likova i licnosti – ocajnika,
zanesenjaka, jadovana i mudrovana, ludaka i cudaka, lakovjernih i ovijanih,
prevaranata i naivaca... Nacin na koji Burdžovic portetira i karakteriše svoje
likove, maštovito preplitanje realnog i imaginativnog, moguceg i nemoguceg, cine
ga koliko bjelopoljskim, bošnjacko-crnogorskim, toliko i evropskim piscem,
svojim i našim. A to je najvažnije.

Besim Jusufovic, Mladen Petrovic Glibo, cetinski filozof i oridinal Ðordije

Vujovic, "gladan a ponosan", koji životinjama u zoološkom vrtu drži vatreni
politicki govor, a pogotovu "luda" Enisa Hasic, pacijent sanatorijuma u kojem drže
najteže psihicke slucaje, koja "ne izgovarajaci ni rijec" doktorima i osoblju, "cijeli
dan gledajuci kroz prozor" – piscu (pripadniku istog etnosa, nasljedniku i
nastavljacu njegovog usuda) pripovijeda surovu i potresnu storiju bošnjackih
muhadžira i njihovog stradanja na putu od Šahovica i Sandžaka do Turske i Malog
Kolašina, izgubljenog u anadolskim nevidbogovima - potvrduju da je Burdžovic
veliki pisac koji ce, nažalost, još dugo cekati kompetentnog kriticara i tumaca
njegovog književnog djela, kao što ce, srecom, citaoce nalaziti sve lakše i više.

Zuvdija Hodžic
BEGOVI NA GRANICI

Pisati istoriju jedne porodice, može biti motivisano

dvojakim razlozima: subjektivnim i profesionalnim. Prvi
razlog je ucestaliji jer su slicne teme uglavnom obradivane od
neposrednih srodnika i potomaka i motivisane željom da se o
svojim precima ostavi zapis koji bi potomcima bio putokaz i
izvor cinjenica koje bi pojasnile kontinuitet, porijeklo i status
porodice. Takvih zapisa, posebno u crnogorskoj istoriografiji,
ima sijaset. Skoro da u Crnoj Gori nema znacajnijeg bratstva,
a da ne govorimo o plemenu, koje nama svoju monografiju.
Uopšteno gledano, kvalitet tih zapisa je šarolik i oni se krecu
od pamfleta i babalogija nastalih na nepouzdanim
kazivanjima do pokušaja ekspertskog i naucnog utemeljenja
iskaza sazdanog na modernim postulatima metodologije
istorijske nauke. Prihvatanjem obrade naznacene teme
motivisani smo prevashodno profesionalnim izazovom ciji je dio i saznanje da u postojecoj
istoriografiji skoro da nema primjera da je predmet istoriografske obrade bila neka porodica,
bratstvo ili pleme, koje ne pripada hrišcanskom korpusu u vjerskom smislu, odnosno
bošnjackom u nacionalnom smislu. Težina izazova i velicina zahvata shvati se tek kada se
suocite sa konkretnim istraživackim problemima. Prvi je uobicajeno pitanje hronoloških
granica jer u intervalu dužem od cetiri vijeka trebalo je pratiti kretanje i razvoj jednog
bratstva (porodice) koja je egzistirala u razlicitim sredinama, državama, sistemima. Takav
izazov ne samo da podrazumijeva izvrsno poznavanje razlicitih istorijskih sistema i društava,
vec zahtijeva uspostavljanje hronološkog kontinuiteta price objedinjene jednim pojmom
(Resulbegovici), odnosno uskom grupacijom ljudi u dalekim istorijskim vremenima. Pri
tome, precizno treba naznaciti gdje pocinje i gdje se završava prica. Dok nam je pocetak
naznacen sam po sebi, prvim pomenom imena, završetak smo svjesno naznacili i situirali u
pocetak XX vijeka, jer je to vrijeme dramaticnog i radikalnog mijenjanja socijalne i politicke
pozicije predmeta istraživanja. Naravno, time je ostavljen prostor nadolazecim generacijama
za stalno dopisivanje ove porodicne hronike, njeno prervrednovanje, cinjenicno i
ekspozicijsko obogacivanje saglasno uvjerenju da se istorija ne može napisati jednom za
svagda – ona se piše. Koliko je to izazovan zahvat može pretpostaviti svako ko pokuša da
unazad pet vjekova bar oznaci generacijski kontinuitet svoje uže ili šire porodice....

Kompozicija slicnog rada sama po sebi predstavlja problem. Dajuci prednost naraciji kroz
koju se provlaci samo jedan problem (Resulbegovici) svjesno smo željeli uspostaviti
kontinuitet price u kojoj se prepoznaju najpoznatiji, najdjelatniji i najzaslužniji, odnosno oni,
ciji je život i rad proizvodio znacajne društvene posljedice. To ne znaci da medu
Resulbegovicima nije bilo onih obicnih i u svakodnevnom životu primjerenih ljudi koji
nijesu pomenuti, što ne znaci da i oni nijesu dio ove „istorije“, ali istorijska nauka je takva, u
njoj ima mjesta samo za one koji ostavljaju „tragove“ o svom bitisanju. Pocevši od Herceg
Novog i 1575. godine, odnosno pojave i pomena, pa do Ulcinja i prvih decenija XX vijeka
provlaci se kontinuirana prica, koja, po prirodi stvari nije do kraja salivena niti logicno u
kontinuitetu iskazana, ali i kategoricki zatvorena „apriornim sudovima“, svjesni da uvijek
postoji prostor za novi istorijski izvor koji bi promijenio istorijski iskaz u formi u kojoj ga mi
prezentiramo. Za nas je jednako bitan pomak u kvalitetu ekspozicije koliko nijesmo spremni
da apstrahujemo i mogucnost njenog drugacijeg pozicioniranja.

Autor
ROD I DOM

Društveni roman sa lokalnim hronotopom, razgradnjom

patrijarhalnog kulturnog koda temeljenog na instanci obicaja i
funkcionalnoj moci autoriteta obnovice se, što je, opet,
paradoksalna cinjenica, krajem devedesetih godina u
bošnjackom romanu, gdje je reprezentativni primjer
zanimljivi roman Rod i dom Safeta Sijarica. Autoritarni
smisao patrijarhalnog obrasca Safet Sijaric otkriva kroz
poziciju žene koja udajom gubi identitet otkrivajuci kroz
ironijsku prizmu metafore roda i doma, zapravo sistem
represivne patrijarhalne ideologije.

Prof. dr. Enver Kazaz (Bošnjacki roman XX vijeka)

Safet Sijaric kombinuje manir usmenog pripovedaca, s

njegovim formulativnim komentarima i epskom objektivnošcu, sa snažnom liricnošcu, koja
pre svega istice iz sugestivnog opisa spoljašnjeg i unutrašnjeg sveta. ... Upravo to
paradoksalno jedinstvo epskog i lirskog, okrutnosti i nežnosti, bitno obeležava sliku sveta u
Sijaricevoj prozi i predstavlja izvorište nesumnjive sugestivnosti njegovog romanesknog
sveta.
 Prof. dr. Ljiljana Pešikan-Ljuštanovic (Predanje o ukletoj lepoti)

Na prvi pogled to je prica koja iskace iz donjih spratova života, istorije. Medutim, snagom
lucidnog, rasnog pisca Sijaric je stvorio lik žene sa ovog podrucja, pometene u vremenu, ali
koja se celinom svog bica protivi jednom petrificiranom miljeu u kome važe vekovni zakoni
i obicaji.

(...)

ROD I DOM, u celini gledano, nije knjiga vedrog tona. Ona se izmedu ostalog doživljava
kao udar na emocije.

Faruk Dizdarevic (ROD I DOM, nova knjiga prozaiste Safeta Sijarica...)

Napisan govornim jezikom, sa cak možda prenaglašenim lokalnim obilježjima, roman Rod
i dom jedan je od najsmjelijih jezickih eksperimenata u novijoj bh. prozi; pred našeg citaoca
on otvara riznicu jednog gotovo zaboravljenog i posve osobenog jezickog blaga, cija je
možda glavna odrednica izrazito lirska intonacija epskog kazivanja, duboko ukorijenjena u
folklornu tradiciju Sandžaka.

(...)

Po vec klasicnom obrascu..., Pašema postaje tragicna žrtva patrijarhalne sredine i njenog
krutog obicajnog morala. Medutim, ona je daleko više od sandžacke ruralne verzije
Stankoviceve Sofke: iz poglavlja u poglavlje ona prerasta u simbol ljepote koja strada samo
zato što se suviše istice u jednoj surovoj okolini, i gotovo kroz citav roman pisac se njenom
liku obraca sa izvjesnom lirskom snishodljivošcu...

Asmir Kujovic (Surovost gorštackog svijeta, Slobodna Bosna)

POD KUN PLANINOM

Pod Kun planinom Faiza Softica je jedna strahotna bajka

ciju aktuelnost, pa i metafizicnost, ni malo ne ukida ili cini
licnom ispoviješcu, Softicev pripovjedac. Njegova je uloga tu
posve marginalna. Jedan jedini put je bio u iskušenju da se i
sam uplete u paklenske ralje dogadanja, ali – izazov nije
prihvatio. Njegova svijest, i savjest je cista. Gorki sirotinjski
život ga je bacio tu gdje se našao (da bi izucio mlinarski zanat
kod do tada odgovornog i vještog, ali poštenog gazde
Rahmana Tafe, mlinara kakvog sela pod Kun planinom nisu
imala), a ono što ce se u vodenici desiti - tome se nije ni
sanjalo, akamoli se moglo predvidjeti! Nepoznati su putevi
gospodnji, i danas nešto jeste tvrdo i stameno, a vec sutra biva
s korijenom išcupano i spepeljeno. Nema ga. I kao da ga
nikada i nije bilo. U tome i jeste problem: u prozi Pod Kun
planinom covjek je, u najširem obuhvatu, tek igracka u vremenu – prostor gotovo da i nije od
presudnijeg znacaja, i to je vrlo efektno provedeno tokom cijelog narativa, jer se nigdje ne
traži opravdanje nagonski šiknulih crnih zbivanja, zato što se to dogada pod Kun planinom!
Zreo, promišljen, stvaralacki mudar, nicim posredovan postupak Faiza Softica, koji je nov i
originalan pisac iz Sandžaka, što u Sarajavu, poslije Camila Sijarica, otkriva postojanje još
jednog puta u zajednickom im podneblju, ali bez ikakvog oslanjanja na iskustva velikog
prethodnika, što je, vec samim sobom – ravno podvigu! ako se do sada vec brojne
interpretacije svodenja na suštinu Sijaricevog književnog svijeta slažu u jednoj nimalo
beznacajnoj konstataciji, da je ovaj pisac, naime, decenijama prije Markesa otkro vlastiti
Makondo, digavši taj svoj svijet iz regionalistickog i realisticnog pristupa samoj literarno-
motivskoj gradi i nadstvarno i vizionarno, onda je Faiz Softic taj isti svijet ucinio u zamjetnoj
mjeri oporijim, tvrdim, manje etericnim, bez prisustva legendarnog ili carovite pozlate
istorijskoga, i iduci smjerom ovakvog poredenja (a neizbježno je), Faiz Softic je – što je
možda i cista slucajnost? – neuporedivo bliži Manuelu Skorsi i njegovom romanu Zvona za
Rankas! Tu je i položena najosjetljivija distingviranost na relaciji Sijaric – Softic. A i o
simbolici bi se moglo govoriti samo u razlikovnom smislu. Ona je zastupljena i kod jednog i
kod drugog pisca, ali su njihova znacenjska polja posve diferentne prirode, i sad imamo
jedinstvenu mogucnost poredenja po analogijama, što se zavicajnoga tice, ali i posve
suprotnih smjerova u umjetnickoj iskaznosti te dosudene stvarnosne potke iz koje emaniraju
i covjek i prirodni fenomeni kojima su ti ljudi okruženi kao sastavnim dijelom sebe samih.

U djelu koje je pred nama posvuda diše i pulsira vjerodostojna zbilja koja nije
lišena ni socijalnih akcenata, ali nije samo to. U njoj odjekuju prostori širom
otvoreni za imaginativnu saradnju sacitaocem, jer je Pod Kun planinom u istome
casu i surovo stvarnosno ispisivanje stranica života, ali su ovdje sve pojave i
likovi, zahvaljujuci pišcevom okularu kroz koji ih posmatra, maknuti van
faktografsko-fotografskog, i to je vec bilo dovoljno da djelo dobije znacenje jedne
proširene, pa i sveobuhvatne metafore koja u sebi sadržava brojne poruke što
nadrastaju i Softicev zavicaj i psihologiju ljudi odredenog podneblja, pretvarajuci
se u cudesno prozno sazvucje u kojemu je situiran covjek kao takav. A više se ne
može postici.

Nenad Radanovic
PLAVSKI SLUCAJ

Golootocanin Omer Redžepagic, autor veoma zapažene

knjige “Od nevolje price” u kojoj je opisao, kroz svoj slucaj
hapšenja i tamnovanja, traumaticno vrijeme Rezolucije IB-a,
citaocima je pripremio još jednu zanimljivu temu – izbor
predsjednika u plavskoj opštini 1967. godine. Ovo je prica
bivšeg medresanta Velike medrese kralja Aleksandra u
Skoplju, borca u Narodnooslobodilackom ratu (oktobra 1944.
bio je komandant VI bataljona Komskog odreda), partijskog
rukovodioca, prosvjetnog radnika, te odbornika i poslanika
koji je neposredno ucestvovao u tim dogadajima (jedno
vrijeme je bio najozbiljniji kandidat za mjesto predsjednika).
Upavši u vrzino kolo klanovskih borbi, pritajenih vjerskih i
nacionalnih antagonizama, zgrožen saznanjem koliko mogu
biti ljudi podli i zli, zbog nezasitih ambicija, knjigu ovako
završava:

„Koliko nijesam bio svjestan kakvoj se opasnosti izlažem kada sam u osamnaestoj godini
života tj. 1943.godine, stupio u redove KPJ, toliko sam sada svjestan svojih zabluda, zbog
cega sam, uvidjevši ih, istina, dosta kasno (1973.), svojevoljno napustio Savez komunista.
Razocaran sam tako i toliko jer sam vjerovao da su sve ljudske vrline: o pravdi, poštenju,
slobodi, ravnopravnosti sadržane ne samo u partijskom programu i ustavu vec i u praksi.
Takode sam bio svjestan da ovim postupkom dovodim u pitanje, pored ostalog, i svoje radno
mjesto. Ali, ovakva je odluka bila jaca od te i drugih bojazni i sumnji.

Uvidajuci uzaludnost svoga rada i svojih napora da bih doprinio, koliko su to moje skromne,
vrlo skromne mogucnosti dozvoljavale, daljem napretku i slobodama, to sam jula 1976.
godine pošao u penziju. Nešto malo kasnije odselio za Titograd, radi daljeg školovanja troje
djece.“
Kada sam se prije dvadesetak godina poceo baviti
ovim tematskim krugom, motivi su bili manje naucni a
više potreba da se pokaže dostojanstvo, gradanska i
intelektualna hrabrost, odnosno pruži dokaz da ste tu,
da postojite, da gledate druge i da imate potrebu i da
oni vide Vas.

Pocetno naucno saznanje o zapuštenosti,

neistraženosti kulturno-istorijske baštine Bošnjaka-
Muslimana u Crnoj Gori dovelo je do samokritickog
preispitivanja o ulozi i doprinosu intelektualaca iz ove
nacionalne zajednice takvom stanju. Prihvatajuci
uredivanje „Almanaha” 1999. godine prihvatio sam
dio odgovornosti i svjesno se uputio u neizvjestan
intelektualni izazov, koji je, na srecu sticajem okolnosti, pokazanim rezultatima
postao intelektulna fascinacija mnogih kulturnih centara Evrope i svijeta ciji je
gost bio „Almanah“. U svemu tome najmanja je moja zasluga, ali u svakom
slucaju intelektualno sazrijevati u takvom društvu je izuzetna privilegija, te
dobronamjerne i „prijateljske savjete“ nekih bliskih saradnika, narocito nakon
izlaska iz bolnice da se manem „Bošnjaka i Almanaha“ i posvetim osnovnom
pozivu sam shvatio, ali nijesam razumio.

Kao što se iz naslova može naslutiti ova knjiga predstavlja zbir mojih radova,
uglavnom objavljenih, mada ima i onih koji se prvi put publikuju.

Radovi su nastajali u rasponu od 1990-2010. godine, dakle u intervalu u kojem

se zgusnula sva tragika ovih prostora XX vijeka, te otuda potreba da ova knjiga
bude koncipirana tako da bude svjedocanstvo i o prošlosti i o sadašnjosti jedne
nacionalne zajednice. Iz tog razloga knjiga je podijeljena u cetiri tematska ciklusa,
koji svaki za sebe cini cjelinu, dok objedinjeni u cjelinu po meni cine koherentno
jedinstvo unutar podnošljive razlicitosti. Tematski krug naslovljen
sa BAŠTINA je objedinio tekstove koji su nastali kao rezultat višegodišnih, pa i
decenijskih istraživanja arhivske grade i njene obrade koja je rezultirala
ekspozicijom, koja po mom mišljenju naznacava temeljne segmente kulturne
baštine Bošnjaka-Muslimana u Crnoj Gori. Osam odabranih radova u ovom
tematskom poglavlju nastali u rasponu od skoro dvije decenije nužno su proizveli i
izvjesnu manjkavost koja ne iziskuje potrebu za izvinjavanjem, ali u svakom
slucaju je treba biti svjestan. Radi se o izvjesnim ponavljanjima koja su nužna jer
su tekstovi nastajali kao zaokružena cjelina i dovoljni sami sebi. Kada se takvi
tekstovi objedine, uvijek postoji dilemma da li i koliko naknadno intervenisati na
njima? Autor ovih redova takvu dilemu je veoma brzo razriješio cvrstom odlukom
da tekstovi idu u obimu i obliku u kakvom su nastajali, bez obzira što je moguce
negdje bilo potrebno intervenisati radi pojašnjenja ili pojave novih istorijskih
izvora koji odredene sudove dodatno potvrduju ili osporavaju.

Profesionalna fascinacija istorijskim izvorom kao osnovom istorijskog znanja,

te stalna potreba proširivanja heuristicke osnove tog znanja bila je osnovni motiv
za višedecenijski napor skupljanja, sabiranja i objavljivanja istorijskih izvora
vezanih za kulturno-istorijsko nasljede Bošnjaka-Muslimana. Otuda poglavlje
naslovljeno sa DOKUMENTI u ovoj knjizi, niti obimom niti sadržajem ne
zaostaje za drugim. Naprotiv, mislimo da je stalno traganje za novim izvorima
obaveza i da izgovor da ih nema, služi samo kao isprika za neznanje ili nedovoljnu
upornost. Tokom višegodišnjih istraživanja u raznim arhivima sakupilo se
nekoliko hiljada dokumenata od kojih smo samo manji dio publikovali, jedan dio
ustupili mladim kolegama radi izrade svojih strucnih radova (Adnan Prekic).
Vjerujemo da ce u perspektivi tematske zbirke dokumenata, posebno onih iz
turskih arhiva, nužno dovesti do novih saznanja, pa i provjere postojecih istorijskih
sudova. Uvodenjem u opticaj novih istorijskih izvora sužava se mogucnost
manipulacije a provjera postojecih znanja postaje izvjesna. Time se ovaj tematski
krug uvodi u krug strucnih i naucnih istraživanja i ostavlja manji prostor
amaterima, vagabundama, dokonim nacionalromanticarima.

Društveni i javni angažman definisan obavezama koje su išle uz obavljanje

dužnosti urednika „Almanaha“, prvog biranog i izabranog predsjednika Foruma
Bošnjaka Crne Gore i predsjednika Bošnjackog savjeta Crne Gore nužno su
isprovocirale i potrebu bavljenja svakodnevicom ove nacionalne zajednice, te
potrebu sociološko-politickog sagledavanja pojedinih pitanja i problema,
saopštavanih na okruglim stolovima tribinama i drugim povodima. Dio takvih
saopštenja, tekstova i analiza situiran u poglavlju PARALELE predstavlja prelaz
od prošlosti ka sadašnjosti i potrebu da se „sadašnjost prepozna kao logican
nastavak prošlosti“.

Kada mi je u oktobru 2008. godine uredništvo najtiražnijeg dnevnog lista

„Vijesti“ ponudilo da za njih pišem kolumnu sa temama koje odaberem bio sam
uvjeren da se niti jedna od tih kolumni nece ticati problematike vezane za
Bošnjake Crne Gore. To uvjerenje bilo je podstaknuto cinjenicom da je Crna Gora,
u meduvremenu, postala nezavisna država (2006) da su toj nezavisnosti Bošnjaci
dali izuzetan doprinos i na referendumu i u pripremi istog i da je vlast
konstituisana od onih stranaka kojima Bošnjaci daju glasove (DPS, SDP, BS).
Medutim, stvarnost me demantovala. Ispostavilo se da je stvarnost bila takva da
nužno provocira obavezu da se na nju reaguje, prevashodno motivisanu
cinjenicom da se to ne može ocekivati od politickih elita koje su udomile sebe i
koje po prirodi stvari nikad ne reaguju protiv sebe. Na kraju se ispostavilo da je
najveci dio ovih tekstova u kojima je skenirana sadašnjost i mimo moje volje bila
okrenuta tematskom krugu kojim se bavi ova knjiga. Na nagovor brojnih prijatelja
neke od ovih tekstova sam uvrstio u ovu knjigu i time zatvorio tematski krug od
prošlosti do sadašnjosti.

Autor
Pred kraj svog života, Edib Hasanagic, poznati politicki
radnik i publicista iz Sandžaka, napisao je i pripremio za
štampu vrijedan spis o Muhamedu Hadžismajlovicu,
predratnom trgovcu, bankaru i zemljoposjedniku, uglednom
gradaninu Pljevalja, ucesniku Narodnooslobodilackog rata i
funkcioneru u prvim organima nove vlasti. Vrijedna je prije
svega po tome što otrže od zaborava jednu interesantnu i
poznatu licnost Pljevalja. Po svom životnom putu, po
dosljednom gradanskom i demokratskom stavu, po odnosu
prema okupatoru u toku rata i ucešcu u NOB-u, po svojoj
porodici, Muhamed Hadžismajlovic je to zavrijedio.

U ovom spisu Edib Hasanagic je dao široku lepezu

Muhamedovih službovanja i društvenih angažovanja, od
mualima, vjerskog ucitelja, sa odgovarajucim vjerskim
školama, zatim poslovnog covjeka i bankara, do borca protiv okupatora i funkcionera nove
partizanske vlasti. Hasanagic istice da je Muhamed odbio svaku saradnju sa Njemcima i
Italijanima. Od posebnog znacaja je što se suprotstavio saradnji sa ustašama iz Hrvatske ciji
su predvodnici bili neki muslimanski intelektualci iz Sandžaka, da se grozio zlocina koje su
ustaše cinili prema narodu u Bosni. On se usprotivio inicijativi iz maja 1941. nekih
pljevaljskih muslimana da pošalju delegaciju kod poglavnika Pavelica i traže prikljucenje
Pljevalja Nezavisnoj državi Hrvatskoj. Isti stav je imao i prema pozivu iz Sjenice da saraduje
sa proustaškom milicijom. Citavim svojim držanjem i postupcima u kontinuitetu tako je
djelovao.

Pored toga, ova monografija o životu i liku Muhameda Hadžismajlovica, predstavlja

doprinos slikanju vremena i krajeva u kojima je Muhamed živio i radio, Dat je niz podataka
o istorijatu Pljevalja, Cajnica i Foce, što odslikava stanje i narocito politicke i društvene
odnose u ovim sredinama, vjerski i nacionalno složenim. Tragajuci po arhivama i koristeci
istoriografske radove nekih naucnih radnika, vecinom Pljevljaka, Hasanagic u ovoj knjizi
osvjetljava mnoge, širem krugu ljudi nepoznate, stranice istorije ovih krajeva. Ti krajevi su
se nalazili na pravcima uticaja tadašnjih velikih sila, njihovih sukobljavanja i dogovaranja i
samim tim puni bogatih dogadanja. Prikazujuci istorijat porodice Hadžismajlovic, njihove
porodicne veze na širim prostorima Hercegovine, Bosne i Sandžaka, medusobno kao i sa
istaknutijim pojedincima iz privrednog, politickog i vjerskog života, približio je
zainteresovanim prilike i život, odnose medu ljudima, atmosferu u ovim interesantnim, a
cesto zapostavljenim i zaboravljenim sredinama.

(Izvodi iz recenzije Vuka Dragaševica)

Alija Džogovic, kao iskusni dijalektolog i
onomasticar, izradio je knjigu Onomastika plavsko-
gusinjske dijalekatske oblasti u skladu s ustaljenom
dijalektološkom metodologijom. Svi toponimi i
antroponimi koji su publikovani dati su u abecednom
nizu i akcenatski oznaceni, što je vrlo znacajno za
buduce komparative analize onomasticke grade. Grada
je precizno locirana jer je Džogovic obradio svako selo
posebno. Zahvaljujuci cinjenici da je sve antroponime
akcentovao, istraživaci lako mogu donijeti sud o
pravilnoj smjeni dugih i kratkih akcenata pri
formiranju hipokoristika od licnih imena i sl. Takode,
vrlo je znacajno što je on svoj gradi (i toponomastickoj i antroponimskoj) pristupio
prije svega kao dijalektolog. Mislim prije svega na bilježenje vecine glasovnih
pojava vezanih za plavsko-gusinjski kraj, a koje se lijepo ocituju u objavljenoj
gradi. I na osnovu nje citaoci i buduci dalji istraživaci mogu uociti brojne glasovne
osobine oblasti koja je opisana, kao što su npr. desonorizacija zvucnih suglasnika
na kraju rijecu (Mehof < Mehov, grat < grad, grop < grob), promjena l – lj pred
palatalnim vokalima, pred konsonantima i na kraju rijeci ili sloga, ikavski alternant
jata koji je posvjedocen u brojnim toponimima itd. Publikovana onomasticka
grada svjedoci i o još jednoj pojavi u jeziku kojoj se kod nas vrlo malo pridaje
znacaja. Rijec je o odnosu jezik, odnosno govor, i vjerska pripadnost. Poznato je
koliku je ulogu odigrala vjerska pripadnost na našim prostorima. Na stranu to
koliko je ta uloga bila pozitivna, a koliko negativna. No ta vjerska pripadnost koja
je uslovljavala nerijetko i izolovanost razlicitih vjerskih grupa uslovila je i jezicku
diferenciranost. Objavljivanjem grade poput one koju je sakupio i publikovao
Alija Džogovic stvorice se uslovi za opis zajednickih jezickih karakteristika
pripadnike islamske populacije u Crnoj Gori. Buduci da takve osobine, kao
uostalom i brojne druge osobine narodnih govora, sve više nestaju usljed ubrzane
urbanizacije, rad Alije Džogovica na njihovu sakupljanju dobija još vecu
vrijednost. U knjizi o kojoj je rijec sakupljen je materijal „u okviru dijalektološke
oblasti omedene visokim planinama i locirane oko središta gradskih naselja Plav i
Gusinje“. Kako Alija Džogovic navodi, „potvrdeno je da se ova geografska i
dijalekatska oblast razlikuje od onih koje joj gravitiraju, prvenstveno od
gornjovasojevicke govorne zone.“

Dijalektološkom zonom koju je onomasticki obradio Alija Džogovic niko se

podrobnije nije bavio. Postoje uglavnom uzgredne bilješke o njezinim osobinama,
uglavnom uvršcene u monografije posvecene mnogo širim oblastima. Možemo
samo pretpostaviti na koliko je obilje materijala Džogovic naišao pripremajuci ovu
knjigu. Nadamo se da ce upravo taj materijal poslužiti ovome dijalektologu za
nastanak nove opsežne studije o dijalektološkim osobinama plavsko-gusinjske
govorne zone. Tom bi studijom u potpunosti bila zaokružena govorna zona o kojoj
je rijec. Nadamo se da ce se Alija Džogovic prihvatiti i toga poduhvata. A ako se
prihvati, nema sumnje da ce ga uspješno završiti.

Dr Adnan Cirgic
Dok sam živio daleko od zavicaja, Plavsko-
gusinjske doline, neobicno bi me obradovalo kada bih
o njemu procitao clanak u novinama, cuo nešto na
radiju, gledao neku TV - emisiju, došao do knjige o
njemu ili, pak, književnog djela nekog Plavljanina ili
Gusinjanina. Danas je na hiljade Plavljana i Gusinjana
rasuto po svijetu, od Amerike do Australije, ali su svi
oni cvrstim emotivnim vezama povezani sa svojim
zavicajem i njegovim ljudima. Cini mi se da oni veliku
pažnju poklanjaju svojoj tradiciji, obicajima, nošnji,
igrama, pjesmama, tj. svemu onome što cini identitet
jednog naroda. Iz tog razloga, iz želje da se nešto od
onoga što sam zapamtio, slušajuci mudre price
Plavljana i Gusinjana, sacuva za potomstvo nastala je
ova knjiga.

Neke od ovih prica slušao sam u Plavu i Gusinju, a druge sam slušao da ih
kazuju Plavljani Gusinjani daleko od svog zavicaja. Neke price cuo sam još u
djet¬injstvu, a druge mnogo kasnije. Slušao sam razne verzije iste price, ili da su u
istom dogadaju ucestvovale razlicite licnosti. Nastojao sam da zapišem izvornu
verziju, ali ko ce znati šta je izvorno. Dok prica ide kroz narod stalno se mijenja.
Tako, ono što se cuje na kraju cesto ima veoma malo slicnosti sa onim što je bilo
na pocetku. Price sam zapisao po sjecanju, a ne direktno od kazivaca onda kada
sam ih slušao.

Za mnoge price pokušao sam da utvrdim utemeljenost u dogadajima koji su se

nekada desili, konsultujuci literaturu o prošlosti plavsko-gusinjskog kraja. Tu sam
literaturu u fusnotama citirao, ali je nijesam komentariso. Za ovakvu vrstu
narodnog stvaralaštva, to nije uobicajeno, nije ni potrebno niti važno, ali sam
smatrao da ce biti interesantno citaocu, jer su mnoge price vezane za stvarne
dogadaje sacuvane u narodnom pamcenju.

O nekim licnostima, koje se u pricama pominju i o nekim kazivacima, dao sam

u fusnotama po neki biografski podatak, radi objašnjenja ili, cešce, da bih sacuvao
uspomenu na njih. Oni su to zaslužili.

U sedmom poglavlju su price o Markišicima, po nešto o njihovoj prošlosti i

prošlosti njihovih komšija, nekoliko rodoslova. Tu je i nekolio mojih sastava,
poruka, razmišljanja u stihovima zapisanih. Ne objavljujem ih zbog nekog
njihovog velikog umjetnickog dometa, nego zato što sam tako i na taj nacin u
jednom vremenu samoce razmišljao o meni dragim osobama. Samo njima je to i
namijenjeno.

Autor
Kombinacijom dvije rijeci, pojma sa višeslojnim i
višeznacnim znacenjem u naslovu romana, mladi autor
Mirza Rastoder nam na startu najavljuje nešto
tajanstveno i imaginarno da nam ubjedljivije pokaže i
da nas vodi od carolije do carolije, sa mnogo
bajkovitosti i maštovitosti. Tako nam zacarava maštu
pricama o privjesku i kamenom macu, ne kao zabavu,
nego istinskom borbom za “spas svijeta”.
 Zaostavština Ismeta Rebronje sadrži devet rukopisa
koje je sam autor redigovao i pripremio za
objavljivanje. Taj dio sacinjavaju rukopisi: Nulla
insula (panorama poezije, izbor od 1959-
1999), Magnet i algebra (zbirka poezije), Sinje
more (zbirka poezije), Glava cara
Nicifora (roman), Varoš sinova
Abdulahovih (roman), Pad Grcke (roman), Psi su
najbolji ljudi (sjecanja), Sokratov pas (etimološki
eseji) i Etymologicon (etimološki rjecnik).

Navedeni rukopisi predstavljaju poseban izdavacki

projekat u ciju realizaciju je ukljuceno više kulturnih
institucija iz pišcevog rodnog mjesta i iz drugih
sredina u kojima je on duže vremena živio i sa kojima je više saradivao. Centar za
kulturu iz Bijelog Polja imenovao je Izdavacki odbor koji ce organizovati i
koordinirati rad na realizaciji cijelog projekta.

Do sada su iz zaostavštine objavljene sljedece knjige:

Sinje more (Centar za kulturu, Plav 2006), Pad Grcke (Koraci, Kragujevac
2007), Magnet i algebra (Narodna biblioteka "Dr Ejup Mušovic", Tutin 2007),
izbor iz poezije Nulla insula (Medurepublicka zajednica za kulturno-prosvjetnu
djelatnost sa sjedištem u Pljevljima, 2007) i Sokratov pas u izdanju Almanaha iz
Podgorice.

U zaostavštini I. Rebronje, pored pomenutih, nalazi se i još nekoliko rukopisa

koje on nije uspio da završi. Verzije tih rukopisa su razlicitog stepena dovršenosti
pa rad na njihovom proucavanju i priredivanju za štampu traži više vremena i
posebnog angažovanja. S obzirom na znacaj ovog pisca i njegovog djela može se
ocekivati da ce biti više zainteresovanih pojedinaca i institucija za objavljivanje
ovog složenog i zahvalnog posla.
 U bogatom korpusu likovnih umjetnika sa ovih
prostora ima nešto što Rekovica izdvaja i cini
posebnim. Imponuje skromnost i lirska tišina, ljudska i
umjetnicka, kojom Rekovic blagorodno i pronicljivo
opservira i prezentira osobene ljudske, eksterijerne i
enterijerne štimunge i akorde plavsko-gusinjskog
kraja.

Birajuci prevashodno zavicajne motive, Rekovic se

svjesno opredijelio da bude, u neku ruku, ljetopisac i
hronicar svoga mjesta. To, razumije se, ne umanjuje
znacaj njegovog rada, vec, buduci da njegove slike
bilježe i registruju motive koji prolaze i koji se
mijenjaju, koji ce danas sjutra nestati ili su nestali,
znace svojevrsnu umjetnicku i istorijsku citanku, koja ce tokom vremena dobivati
na cijeni i znacaju. To su upravo njegovi crteži olovkom i tušem: plavsko-
gusinjske mahale starinske kuce, džamije, ducani, avlije i drugo. Rekovic je
sacuvao taj svijet u prolazu, kakav je bio juce i kakvog danas sve manje ima.

Pjesnicki opus Safeta Hadrovica Vrbickog (1952,

Donja Vrbica, kod Berana) za istraživanje moderne
bošnjacke i crnogorske poezije predstavlja pravi
izazov. Obim djela i složenost pjesnickog tkanja
zahtijevaju precizno tumacenje jer S. H. Vrbicki u
svojim pjesmama inkorporira razlicita poetska
iskustva. U formi pjesme vezanog ili slobodnog stiha,
poeme, soneta ili haiku iskaza on nam obznanjuje
svoju opsjednutost razlicitim dodirima bica, svijeta i
jezika. Hadrovic je pjesnik originalne inspiracije i
prepoznatljivog glasa, pjesnik s više licentiae poeticae,
te se njegova poezija opire svrstavanju u vec poznate
poetske, kriticke i teorijske kalupe. Od prve knjige Ne
reci nikom (1988) do nedavno objavljene zbirke
Ezopov vrt (2008) S. H. Vrbicki je neprekidno bogatio svoje pjesnicko djelo
stvarajuci gotovo bez predaha pjesme u kojima govori o vedrim i osjencenim,
tragicnim, stranama života.

Strukturu knjige Pod cvijetom vješala, izbora iz Hadroviceve poezije, cini 12

ciklusa (Ne reci nikom, Zoja, Korijeni vatre, Žrtva, Okom kamere, Ne mere to
tako bolan, Pjesme iz provincije, Lovci na školjke, Orfejeva lira, Labudova
pjesma, Ezopov vrt, Treba imati nekog) koji zaokružuju razlicita pjesnicka
interesovanja jednom vrstom aglomeracije oko nekoliko razlicitih znacenjskih osi.

''Gusinjska godina'' je moderno i vješto koncipirana hronika

samo jedne u nizu nesrecnih, krvavih godina u zabitnoj,
pogranicnoj kasabi. Iako je visokim planinama odsjecena od
sveta, ta kasaba je primila uticaje sa svih strana, veliki, daleki
svjetski procesi u njoj su izazivali mucna previranja, vjerske,
plemenske i medunacionalne trzavice, malo kad bez hajki,
ubistava, paleži.

Ona, s druge strane, posjeduje magicnu, pogubnu moc da

veže za sebe, i svoje stanovnike i strance, i umne i haramije,
da u mrtvi cvor splice sudbine.

Takvo Gusinje u nemirnim vremenima ( ''A ljudi pravo

zbore da je svaka gusinjska godina jednaka i duga'') pretvara
se, po nekim nedokucivim zakonitostima, u poprište
pomamnih, nepredvidljivih dogadaja u kojima jednako
prolaze pravi i krivi, dobri i zli, u stostruke erupcije gnjeva, jeda, zlosti i pokore. Hodžic je
naslikao živote velikog broja licnosti, a još veci je broj onih cije su sudbine samo naznacene
na širokoj zajednickoj slici dvanaest gusinjskih meseci. To je ona godina kada je Gusinje
odbilo da se povinuje odlukama Berlinskog kongresa i ude u sastav crnogorske države, ona u
kojoj ga se svjetska istorija neposredno dotakla, uklapajuci njegove interne, privatne,
neistražive, tinjajuce ratove u sklopu evropskih dogadaja.

Pisac je vješto složio zbivanja, povezao cinjenice, motive, sudbine junaka. Valja,
medutim, reci nekoliko rijeci o njegovom nacinu kazivanja u kojem se ocituje ne samo
nesporni talenat, nego i izvanredno izucena vještina. To je pricanje bez mnogo okolišanja a
ipak potanko, pricanje u kojem se ocituje slatkoca, koja se sluša otvorenih usta.

Povodom 100 godina od rodenja Saita Orahovca,

ALMANAH je objavio knjigu Izabrane pjesme.

Orahovac je, na ovaj ili onaj nacin, ostao izvan i

iznad velike bujice pjesnika koji su platili svoj danak
ideologiji i politici, ostvarujuci lirsku ekspresiju
karakteristicnog tona, koja nalazi sebi mjesto u historiji
literatura južnoslavenskih jezika, te autorsku
nezavisnost ili originalnost u mjeri koja mu obezbjeduje
ugled koji se uvažava i poštuje. Poetska ekspresija Saita
Orahovca odupirala se i oduprla potrebama i ukusima
vremena, ostajuci u dobroj mjeri emancipirana od
uticaja koji su bili vladajuci i standardni u tadašnjoj
literaturi, što predstavlja još jedno svjedocanstvo
upecatljivosti, odnosno potrebe obnavljanja percepcije njegove poezije.
 Tematski krug poezije S. Orahovca veoma je širok i obuhvata podjednako lirske
doživljaje kao i refleksije o covjeku i životu, psihološke drame pojedinca kao i
teme iz istorije. Pomalo starinski patetican, ali s iskrenim uvjerenjem i u
disciplinovanoj prozodijskoj formi soneta, Orahovac uspijeva da u svojim
najboljim ostvarenjima postigne harmonican odnos slikovnog i misaonog diskursa,
da u opisne pasaže prenese duh poentirane poruke autenticnog pjesnickog
zracenja.

Svojim cjelokupnim poetskim opusom Sait Orahovac ispunio je potrebu

posredovanja od stvarnosti ka poeziji, i obrnuto. Time, kao i ostalim znacajkama
njegovoga djela, doprinio je duhovnom bogacenju naše kulture. On i njegovo djelo
ce trajati kao testament uzvišenosti ljudske rijeci, jer nisu bili stihotvorstvo ili puki
deskripcionizam, vec doseg u sferi književno-estetske imaginacije.

Rekli su o Legendi o Ali-paši:

Legendu sam poceo pisati sa odredenim ciljem, da

sacuvam naš jezik bosanski. I to ne jezik konfesija ili
nacija u Bosni nego jezik Bosne. Osim toga htio sam
da stvorim jedno sinteticko historijsko bosansko
vrijeme. Tako je nastao i Ali-paša.

Enver Colakovic

Najljepši roman muslimanske književnosti

Džemaludin Latic

Znacajan roman, napisan u stilu sretne legende, ali s nekim likovima koji su
vrhunac proznog umijeca i s dramatskim scenama koje mogu stati uz bok najboljih
scena u povijesti hrvatskog romana

Stanko Lasic

Sadrži genijalno ocrtane likove

Julije Benešic
 Vrhunac romaneske književnosti u nas

Nihad Agic

Knjiga Kulturno-prosvjetno društvo

„Gajret“ u Pljevljima Uzeira Becovica predstavlja
vrijedan stvaralacki napor i pokušaj razotkrivanja
tamnijih strana naše prošlosti. Kroz ovu temu autor je
oko jednog društva grupisao citav niz društvenih
faktora koji su najviše djelovali na pravce društveno-
politickog života Pljevalja izmedu dva svjetska rata.
Složenost i razlicitost društvenih struktura koje su
djelovale na prostoru koji je obuhvacen ovima radom
toliko su obimni da ih je nemoguce obuhvatiti jednom
odredeno tipologijom i sistematizacijom ma koliko ona
široka i elasticna bila. Zato se Becovic, kao predani
istraživac Pljevalja i njegove okoline, odlucio da od
zaborava istrgne ne samo jedan djelic naše prošlosti
koji ce upotpuniti mozaik radova ovog autora.

Sama tema ovog rada je zahtjevna jer je rad ”Gajreta” od samog osnivanja bio
politicki opterecen, najprije kroz pokušaje da se muslimanska inteligencija veže za
Austrougarsku politiku okupiranja Bosne i Hercegovine, a kasnije kao istrument
politike centralom jugoslovenstva kada je ”Gajret” imao otvorenu prosrpsku
politiku. Politicki predznak u radu društva iziskuje dodatnu opreznost da, prilikom
pisanja, licnosti i pojave ne dobiju crno bijele konture.

Ibrahim Kemura u svojoj knjizi, Uloga Gajreta u društvenom životu muslimana,

dao je do sada najpotpuniju sliku o ulozi i radu ”Gajreta”, ipak samo u Bosni i
Hercegovini. Iako su ambicije Kemure bile da zaokruži djelovanje ovog društva na
prostoru cijele Jugoslavije, on to nije uradio i u svom radu se fragmentalno
izdvajaju dijelovi koji se odnose na rad društva u Sandžaku i Crnoj Gori. Ovo
ukazuje da je Uzeir Becovic knjigom o Pljevaljskom Gajretu dobro prepoznao
prazninu i mogucnost da na tom prostoru razvije ideje svoje knjige. Na 342 strane
knjige Becovic pokušava da nam približi ne samo ulogu i dešavanja Gajretovog
pododbora u Pljevljima, vec i jednu širu društvenu sliku grada u godinama velikih
lomova, antagonizama starog i novog. Ono što je karakterisalo i ranije radove
ovog autora: obilje empirijskih podataka, dokumenata i fotografija, ponavlja se i
ovdje. Becovic u svojoj novoj knjizi donosi preko 150 fotografija i 60
dokumenata, od kojih se skoro svi po prvi put pojavljuju pred citaocima.
Vremenom sakupivši bogatu arhivsku gradu i koristeci strucnu literaturu autor je
veoma pregledno tematski i hronološki napisao knjigu o radu i znacaju kulturno-
prosvjetnog društva ”Gajret” na podrucju pljevaljske opštine. Pored brojnih akcija
na obrazovno-kulturnom polju, njegovom znacaju i uticaju u mnogim porama
društvene sredine gdje je djelovao, Becovic nas ovom knjigom upoznaje i sa
izuzetno velikim brojem aktivista ”Gajreta” od kojih su mnogi postali istaknute
licnosti iz oblasti kojima su se bavili. Posebno je veliki znacaj što se navode
mnoga imena koja su u ovoj sredini poznata po pricama starijih generacija, ali o
kojima neke osnovne podatke do sada nismo imali prilike da bolje znamo. Ništa
manje nisu znacajne stranice i poglavlja u kojima Becovic piše o radu
”Gajretovog” Konvikta, a posebno o edukaciji muslimanske žene.

Bez ambicija zaokruživanja teme autor ove knjige stvorio je dobre preduslove
za sve one koji ce se baviti ovom temom, ili ce im ona pomoci u obradi drugih.
Mnogim buducim istraživacima ce ova knjiga biti dobra polazna osnova za
njihove projekte ili pak mjesto gdje ce pronaci dovoljno empirijskih podataka za
svoja istraživanja.

Dvotomno kriticko izdanje epike Avda Mededovica

predstavlja kapitalni
poduhvat Almanaha. Zlatan Colakovic, u saradnji s
internacionalnim timom homerologa, antropologa,
folklorista i slavista, te Parryjevim arhivom
univerziteta Harvard, pripremio je dosad najveci izbor
epike Avda Mededovica.

Preko 1000 stranica ovih knjiga sadrže dosad

najobuhvatniji pregled Mededoviceve tvorbe (novo
izdanje slavnog epa Ženidba Smailagic Meha i cetiri
obimna epska spjeva). Po prvi put se objavljuju iscrpni
razgovori Mededovica sa Parryjem i Vujnovicem o
pjesmama, pjevacima i tehnici epske tvorbe, kao i
Parryjev dosad nepoznati rukopis Pitanja iz Bijelog Polja. Napokon, izdanje sadrži
izbor najznacajnijih tekstova o Mededovicu (Lord, Bašic, Danek), hronologiju
Parryjevog sabiranja, Mededovicevu bibliografiju, rjecnik Mededoviceve epike i
fotografije iz Parryjevog arhiva na Harvardu.

Knjiga I
2007, str. 1001 + dodatak

Colakovic je ovo izvanredno izdanje pripremio s uglednim svjetskim

homerolozima Robertom L. Fowlerom sa engleskog univerziteta Bristol, Georgom
Danekom sa austrijskog univerziteta u Becu, te antropologinjom Th. de Vet sa
americkog univerziteta Arizona. Njihovi ogledi objavljeni su i na engleskom
jeziku. Danek uporeduje Mededovicevu i Homerovu tvorbu, a de Vet objašnjava
razvoj Parryjeve teorije. U svojim raspravama o Mededovicu i Homeru, Colakovic
izlaže novi teoretski pristup o post-tradicionalnosti Mededovica i Homera, te
dokazuje da su Mededovic i Homer post-tradicionalni pjesnici. Fowler u
tekstovima Uvod i Homersko pitanje, prihvaca Colakovicevu tezu i dokazuje
Homerov spoznajni otklon od starogrcke tradicije.

O umjetnosti Avda Mededovica i epu Ženidba Smailagic Meha u ovim knjigama

rekli su:

Zlatan Colakovic: Ovaj je guslar u tehnickom pogledu tvorio na drugaciji nacin

od svih drugih pjevaca unutar tradicije... Mededovic je bio post-tradicionalni
pjevac-umjetnik par excellence. Poput Homera!
Nikola Vujnovic: Ovo je najduža pjesma što je do danas pisana. Ja sam pisao pet
punih dana i nešto više... Onda kad ne bude Avda medu živima, nece se naci niko
ko bi bio ovakav za pjevanje.
Albert Bates Lord: Avdo je mogao da pjeva pjesme koje su bile duge otprilike
poput Homerove «Odiseje»... Nepismeni mesar iz malog grada u središtu Balkana
bio je ravan Homeru, makar po dužini pjesama... Svi smo ovo prepoznali kao
istorijski momenat. Ostavio je iza sebe pjesme... koje ce biti upamcene u danima
koji dolaze.
Husein Bašic: Zahvaljujuci Cor Husu i Mededovicu, ovoj dvojici pjesnika-
pjevaca junackih pjesama, prvome kao legendi i drugome kao našem savremeniku,
naša usmena predaja je probila zastore mraka i cutnje, i tek sada, iako zakašnjelo
konstituiše se kao kulturna vrijednost i umijece koje ima naucnu ovjeru i
reputaciju svjetske kulturne baštine.
Georg Danek: Tek sa Avdovim «Smailagic Mehom» postao je poznat tekst
jednog neopismenjenog tradicionalnog pjevaca, koji je mogao da podupre tezu o
jednom «usmenom Homeru».
Robert L. Fowler: Za proucavanje Homera ovi dosad neobjavljeni bošnjacki
epovi, kao i autoritativni tekst Ženidbe Smailagic Meha, imaju veliki znacaj.
Nakon epohalno važnih proucavanja južnoslavenske epike Milmana Parryja u
ranim desetljecima prošlog stoljeca, ove su poeme predstavljale središnje mjesto u
razumijevanju Homera.
Avdo Mededovic: Ponosijo sam se sa tijem, i eto kako Bog baš pristade. Navi, u
jednom zemanu dode, te dodoše ova gospoda kod mene, i mene potražiše, da him
Bog da zdravlje!
 In his Critical Edition of Avdo Mededovic’s
epics, Zlatan Colakovic has revised the
understanding of Homer as an oral traditional poet,
which is prevalent in modern Homeric studies. In
his essay, “The Singer above Tales” he argues that
Homeric epics belong to post-traditional epic
making, opposing views as developed in
mainstream Homeric scholarship, which conceive
of Homer as a traditional poet or even a tradition
per se (non-existent Homer, Homer as a “cultural
hero”).

According to Colakovic, Avdo Mededovic and

Homer belong to post-traditionality. He writes, "In
the following text I will argue that both Mededovic (in great measure) and
Homer (in highest measure) were post-traditional poets. I suggest that there
are two essentially different techniques for the making of epic, which have
produced distinct forms of epic poems, both in the Bosniac and ancient Greek
oral epic corpus: a traditional and post-traditional technique". ".

Knjiga II

Zlatan Colakovic based his theory on his field work, his work in the Milman
Parry Collection at Harvard, his thorough analysis of Bosniac epics, his
scholarly research in the field of Ancient Greek literature and philosophy, and
his research and studies of other epics and storytelling, including Inuit
tradition.

Robert L. Fowler writes in his Introduction:

Colakovic's account of Mededovic's post-traditional art repeatedly identifies

features which also characterise Homer, and which in both cases lie at the heart
of their craft: incorporating elements of one poem into another, novel uses of
traditional stylistic devices, very free and elaborate expansion of traditional
poems to reach monumental proportions, a searching and critical attitude
towards the values exemplified in the traditional poems, innovations in
formulae and themes, developed characterisation of the heroes, more speeches,
etc. If these differences in Mededovic's case arise from a new attitude to
tradition, the suspicion must be that the same is true of Homer. Homerists who
have long argued this on other grounds may find confirmation of their views
here. But more than that, they may find much new comparative evidence for
 thinking about how this transition actually takes place in a mixed oral/literate
environment, and what the implications might be for such notions as traditional
referentiality, oral intertextuality, bardic transmission, textual fixation,
linguistic innovation, and so on. The ground to till is very rich here, the yield
potentially vast.

"Od izvanredne Gusinjske godine do jedinstvene

Davidove zvijezde proteklo je skoro dvije decenije, ali
- vrijedelo je!
Zvijezda je zablistala u punom sjaju"!

Sreten Asanovic, "Liberal"

"Citalac se lako uvjeri da pred sobom ima pisca

velike epske snage, uzvišenog i bogatog jezika,
osobene lirske nadahnutosti... Pravo literarno
otkrovenje, Hodžic je stvaralac cije djelo zaslužuje da
se predstavi Evropi..." Pinter Lajoš, "Forras",
Budimpešta

"Pjesnik i pripovijedac, reporter i romansijer,

putopisac i urednik, novinar i slikar Zuvdija Hodžic izborio je zapaženo mjesto u
tokovima savremene crnogorske književnosti. Svojom pojavom on je donio
svježinu gusinjskih izvora i patinu starinskog bitisanja, magiju konfesionalno i
nacionalno izmiješanog i medusobno prezaduženog življa, žestoki dah Prokletija i
mistiku naslijedenih istorijskih ožiljaka, ali i smisao za radost i nadu..." Sreten
Perovic, "Ogledi i eseji"

2006, str. 294

"Bez obzira na to kako licnost dolazi u centar zbivanja, pisac je magicnim

postupkom postmoderne izvlaci i smješta u poznate i shvatljive pripovijesti. Tok
istorije je pretumban, skrenut i obraden tako da sve sudbine imaju jednaku
vrijednost".

Mladen Lompar, "Ars"

"Hodžicev roman se rada na granici, i1i na granicama - medu ljudima i

vremenima, medu vjerama i nacijama, izmedu Istoka i Zapada... I svaki detalj je
novi prelaz, novi most koji doprinosi da jedni druge bolje razumijemo."

Božena Jelušic, "Pobjeda"

 Univerzalizam islama koji je prisutan u cjelokupnom
životu covjeka, javnom i privatnom, tj najneposrednija veza
religije i svjetovnog života, mogu se posmatrati kao polazne
tacke dubokog prodora i trajnog obilježja krajeva cije je
stanovništvo pripadalo korpusu islamskih vjernika. U tom
smislu, prodor koji je islamsko civilizacijsko zracenje
ostvarilo na našem tlu nikako nije ogranicen na konfesionalnu
dimenziju i slojevito je utisnut u kulturu šire zajednice kao
njeno cvrsto i neraskidivo vezivanje za orijentalne izvore.
Knjiga Tragovima orijentalno-islamskog kulturnog
nasljeda bavi se svjetovnom dimenzijom kulturnog fenomena
cija je osnovna odrednica islam. Registrovanje grade pisane
na orijentalnim jezicima (arapskom, turskom i persijskom),
pratilo je i evidentiranje predmeta etnografskog karaktera
orijentalno-islamskog porijekla, spomenickog blaga, pokušaj
rekonstrukcije kulturno-prosvjetnog ambijenta koji je iznjedrio specificnu kulturu pisane
rijeci, estetske i uopšte umjetnicke standarde. Radovi svrstani u poglavlja: 1) Urbani centri
kao administrativna, vjerska, privredna i kulturna središta; 2) Spomenici vjerske
tradicije; 3) Baštinici kulture islamskog orijenta; 4) Odabrana bibliografija; 5)
Predmetni registar predstavljaju pokušaj da se sastavi mozaik radi stvaranja osnovne
predstave “kulturnog aspekta” nasljeda koje je vijekovima trajalo kao “drugaciji” sistem
vrijednosti i pogled na svijet, u prožimanju sa zatecenim tradicionalnim elementima.
Specificna kulturna konstrukcija islamskog segmenta crnogorskog društva formirana je kao
regionalni izraz pozitivnih tekovina islamske civilizacije i na taj nacin poprimila je oblik
sopstvenog identiteta u dinamicnoj vezi sa vrijednostima drugih tradicija. Svaki pojedini
prilog u knjizi donosi djelic slike prošlosti, predstavljajuci razlicite baštinike orijentalno-
islamske materijalne i duhovne kulture u Crnoj Gori, nastojeci da postigne onaj stepen
naucne utemeljenosti i objektivnosti koji ne podliježe uhodanim evropocentricnim ili,
možda, islamocentricnim, kalupima. Napomenuli bismo da su pojedini dijelovi knjige bili u
prethodnom periodu vec predocavani naucnoj javnosti, ali su u ovoj knjizi u kontekstu koji ih
cini dijelom postupnog iscrtavanja obrisa cjeline našeg istraživackog poduhvata.

Najnovijom knjigom koju je priredio Uzeir Becovic,

publicista iz Pljevalja, pod nazivom Husein-pašina džamija,
po prvi put se citaocima, kulturnoj i naucnoj javnosti
predstavlja djelo u kojem je okupljeno sve do sada što je
pisano i proucavano o ovom spomeniku kulture. Pored
uvodnog teksta Becovica, u knjizi se nalazi dvanaest radova o
Husein-pašinoj džamiji razlicitih autora, koji se po prvi put
javljaju sakupljeni na jednom mjestu, propraceno sa znatnim
brojem snimaka iz dalje prošlosti i sadašnjosti, posebno onih
djelova Džamije koja predstavljaju remek djela islamske
kulture, uz opis svakog detalja.

Autor i priredivac je prezentirao i podatke o džematu i

vakufu Husein-paše Boljanica, kao i o samom dobrotvoru i
njegovoj porodici. U drugom dijelu knjige (Prilozi) obradene
su sve ostale gradske i seoske džamije, koje postoje, ali i one
koje su porušene, popaljene i slicno. Za devet gradskih džamija autor je dao znatan broj
podataka, po prvi put šire obradenih, ali i podatke o vakufima ovih bogomolja. Poseban
znacaj ovom drugom dijelu knjige daje se isticanju imena vjerskih dostojanstvenika: imama,
vjeroucitelja, mujezina, šerijatskih sudija, muftija, hafiza...

2006, str. 237

Za nekoliko njih, koji su posebno zadužili ovaj kraj dati su posebni prilozi, kao na primjer
za legendarnog muftiju Mehmed Nurudi Vehbi ef. Šemsikadic, Mehmed Zekerijah Zeki
Cinara, Ajnija Ajni Bajraktarevic, Mehmed ef. Cokovic... U ovom dijelu autor pokušava da
od zaborava odvoji jedan dio istorije Pljevalja, koji je "cudno" nestao pedesetih i šezdesetih
godina XX vijeka. Husein-pašina džamija je jedan, posigurno, najznacajniji objekat islamske
arhitekture na prostorima bivše Jugoslavije, a po nizu sadržaja ubraja se u vrhove dometa
svjetske islamske kulture svoga vremena, ciji detalji do danas nijesu prevazideni. O tome
autor daje vjerodostojne tvrdnje naucnih radnika po odredenim oblastima. Rijec je o jednom
znacajnom djelu, kako zbog same tematike, tako i nacina obrade. Sublimacijom svih tekstova
može se doci do kompletnog utiska o enterijeru i eksterijeru džamije, a što je ilustrovano sa
125 fotografija, od kojih je 23 dato u bojama (na 16 strana). Ovom knjigom Becovic daje
kvalitetne prostorne i vremenske koordinate za buduce naucne radnike, koji bi trebalo da
cijelu ovu tematiku stave na mjesto koje joj pripada.
Ovo su price cija se radnja uglavnom dešava
u ,,zavicajnom krilu”. Naravno, svaka od njih nosi u
sebi svoju posebnost. Svaka od njih prati razlicite
sudbine i razlicita dogadanja iz jednog vremena koje
nije tako blizu, ali ni tako daleko. Potvrda tome je što
se junaci prica približe "novom vaktu i vremenu”.
Cesto u njima sretamo ljude koji su razapeti izmedu
starog nacina života i onoga što dolazi i osvaja svijet.
Život donosi i odnosi razocaranja i radost i po ko zna
koji put pokazuje da "nije život što i polje preci”.

Svaka od prica je zagonetka koja se zove život. One

zrace toplinom ali i životnom patnjom za koju cesto
pomislimo da je nemoguca. Tu patnju autor vješto
razbije opisima mjesta gdje se radnja dogada. Pa kad
se sudare plavetnilo neba i zraci sunca sa mukom i teškocom koju život nudi izroni
,,košcati” ali uspravni gorštak sa ,,povehlim usnama” i pobjednik je tu. Sve je to
obloženo narodnim govorom koji se poodavno ne srece i koji nas odmah vrati u
vrijeme kada se ovakav govor mogao cuti na svakom mjestu.

Bez takvog govora price bi bile siromašnije i bile dalje od nas i vremena
dešavanja u njima.

2006, str. 146

Posebnu draž u ovim pricama daju monolozi glavnih junaka koji svojim
monolozima plivaju kroz život na slijepo nošeni strujama neizvjesnosti. Možda
ipak tako traže mirniji životni tok. Dijalozi su takode posebna strana price. Kratki
ali uvjerljivim odgovorima licnostima daju posebnost pricama. Dati su uvijek tako
da onaj koji pita pokušava da ubijedi pitanog. Ali i jedan i drugi vjeruju da su u
pravu. Svaka prica iz ove zbirke svjedoci o duhovnom kretanju jedne
licnosti. ,,Pricati se može razlicito, ali potreba za pricanjem ostaje”. Autor ove
zbirke uspijeva da potvrdi da je njegovo pricanje uspješno i ovom zbirkom se
preporucuje citaocu.

Iako licnosti ,,žive u cvorovima” valja procitati kakav je to život i kako

je ,,živjeti u cvorovima”. A živjeti se mora...

IZ PREDGOVORA II IZDANJU

Teško da bi se u crnogorskoj istoriografskoj

tradiciji našla knjiga slicna ovoj. Pri tome ne mislim
po kvalitetu, jer je na stotine boljih knjiga napisano,
niti po znacaju, jer, zasigurno takvih je bilo još više,
niti po primijenjenom metodološkom obrascu koji je u
klišeu tradicionalne istorije, vec prevashodno, po
fenomenu shvatanja i razumijevanja istorije u Crnoj
Gori. U tom smislu, 1759 objavljenih izvora, sa
stanovišta struke predstavlja tek neznatni pomak u
proširivanju heuristicke osnove jednog istraživackog
pitanja. Njihova kriticka valorizacija svakako je
podrazumijevajuca i njom se, uglavnom, bave usko
profilisani strucnjaci, pa slicne knjige teško mogu izazvati pažnju šireg kruga
citalaca. U konkretnom slucaju desilo se nešto neocekivano. Odmah, po izlasku iz
štampe, knjiga je bukvalno razgrabljena i izazvala izuzetno veliki interes javnosti,
gotovo da se može govoriti o malom društvenom
fenomenu.

Knjiga je, moguce više od drugih, svjedocanstvo o

neorganizovanom i neosmišljenom procesu istorijskih
istraživanja u Crnoj Gori, u kojem se po pravilu, prvo
saopšte "istorijske istine", a tek potom objave izvori
koji ih dovode u pitanje ili potvrduju, kao i dokaz, da
je proces istorijskog saznanja permanetna potreba
svake generacije. Otuda i ustaljeno mišljenje u
modernoj istoriografiji da se istorija ne može napisati,
ona se piše. I to je njeno višemilenijumsko iskustvo, od
Herodota do danas. Zanimljivo je, da je o ovim
knjigama napisano podosta razlicitih tekstova.
Uglavnom afirmativnih, mada je i ne mali broj onih, tendecioznih, nihilistickih,
diskvalifikatorskih i omalovažajucih. I, naravno, oni se nijesu bavili sadržajem
knjiga. Razumljivo, jer knjige sadrže izvore. Da bi se osporile, bilo bi potrebno
dokazati da izvori nijesu autenticni. Kako su pojedini unajmljeni "specijalisti"
ubrzo shvatili da je u metodologiji priredivanja izvora, primijenjen obrazac, po
kojem se nastojalo, da cak i objavljeni tekst bude što bliže originalu, pokrenute su
hajke protiv autora.

Iz razloga koji nijesu imali nikakve veze sa naukom.

Bilo je i onih koji su podatke iz izvora objavljenih u
ovim knjigama predstavljali kao plod sopstvenog
istraživackog rada.........................................................
Kada bi se pošlo od principa potrebe objavljivanja svih
relevatnih izvora od interesa za konkretno pitanje,
sigurno je da to više ne bi bila cetvorotomna zbirka,
vec bi broj objavljenih izvora, a samim tim i knjiga,
bio najmanje, duplo veci. Ipak, opredijelili smo se da u
II izdanju ovih knjiga, ništa ne mijenjamo. Smatram da
je ova tematska zbirka dokumenata, ne samo
svjedocanstvo o vremenu o kojem govore izvori
objavljeni u njoj, vec i o vremenu u kojem se pojavila,
te je po tome ona pojava i sama po sebi. U meduvremenu, su objavljene i brojne
druge knjige, tematske zbirke izvora, održani naucni skupovi, uradeni prevodi
raznih knjiga, inicirani pojavom prvog izdanja "Skrivane strane istorije" pa i nije
neskromno ako se kaže da su dinamika i frekfentnost ove problematike u naucnim
i laickim krugovima nevjerovatno uvecani.

Bibliografija radova o ovoj problematici danas je

neuporedivo veca, tematski razudenija i strucno
referentnija nego prije pojave "Skrivane strane
istorije", kako kod nas tako i u inostranstvu. Zato i
smatram da je ona ispunila svoju naucnu
misiju................................................................

Drugo izdanje "Skrivane strane istorije" pojavljuje

se prevashodno zbog potrebe nesmanjenog interesa
javnosti za ovom knjigom. Kako strucne, tako i laicke.
U relativno euforicnoj atmosferi u kojoj se knjiga
pojavila i koja je pratila njeno prvo izdanje, nije bilo vremena niti potrebe da se
razmišlja o njenom stvarnom, strucnom i naucnom znacenju. Otuda su brojne
biblioteke i univerziteti, kod nas i u inostranstvu, koji su iskazali interes za
"Skrivanom stranom istorije", ostali bez nje. Vjerujemo da ce ovim izdanjem
"Skrivane strane istorije" taj propust biti prevaziden i da ce knjiga stici do svih
zainteresovanih.
Ispod nebeske kape uske su staze, maglene
bogaze, jasne livade, bistri izvorovi i lisnati javorovi, a
tu i jedan Jusuf, nekako ispod tamne zvijezde. Hilmo
Hadžic i kaže da je Jusuf takve zvijezde, zvijezde
uglavnom hude srece. Sentenca: takve zvijezde,
naglašava i stil Hilma Hadžica. Taj stil se narocito
uocava u dijalozima. To nije kitnjasti koloritni stil
jednog Camila Sijarica, vec osobeni, Hilma Hadžica.
Tu se uocava i prekrasni jezik ovog autora. Hadžic se,
svakako, koristi jezickom arhaistikom, ali to je s
mjerom i na mjestima gdje je to zaista neophodno i
gdje drugacije ne bi ni valjalo... Jusuf i njegova braca
poticu iz jedne ugledne domacinske kuce kakve su
donedavno bile u rožajskom kraju. On naprosto nema
srece: umire mu prva žena, druga umire od tuge za
sinom koji se strpoštao sa stijene, a s trecom i nije mogao. Na kraju Jusuf ostaje
sam, sam kao i ona njegova zvijezda, zvijezda koja mu je odredena i za tugu
programirana. Hadžic Jusufovu tugu nije prenaglasio, vec osjencio, kao što
olovkom naglašava dobar crtac dobar crtež. Na primjer, Jusuf miluje macku, ali ta
njegova samoca nije tako vidljiva sve dok djeca to ne uoce. Hadžic je ovdje jasno
dao ono što se skriva u poslovici: našla ga djeca. Jer ta mlada drska stvorenja prva
otkrivaju mahane kod zrelih ljudi.

2005, 135 strana

Hadžiceva proza sadrži i elemente etnologije, narodne sinkretije i narodne

bošnjcke religije. To se narocito ocituje u težnji da se bude zdrav, da se bolest
izlijeci, bilo travama, bilo knjigama. Mula Šaban je tako sav posvecen tome da iz
insana istjera zlo koje ima oblik živog bica. Nekada su to šejtani koji se radaju i ne
umiru, nekada džinovi koji se radaju i umiru, ali su opaki stanovnici ljudske duše i
ljudskog tijela. Šaban to knjigom rješava, a oboljeli Jusuf ce druge lijeciti travama,
ali tek kada ga zdravim ucini medicina. Hilmo Hadžic je posve petrificirao jedan
seoski život, nacin toga života, i njegovu ozbiljnost. U tom životu ima grešaka, ali
nema improvizacije. Sve se ozbiljno planira, što se vidi u izlasku na stanove, u
odlasku ka planinskoj ispaši. Uostalom, Hilmu Hadžicu ovo i nije prva knjiga.
Objavio je vec dvije: Slatko djetinjstvo i Bilo jedno djetinjstvo. I prva, iako je
naznacena kao etnografski zapis, i druga, koja je sacinjena od pripovjedaka, mirne
duše mogu uci u lektiru za osnovne i srednje škole. To je, u stvari, ljupka proza
koja se rijetko srece. I ova Hadžiceva prozna knjiga, zapravo, kratki roman samo
produbljuje i nastavlja ono što je autor vec naglasio u svojim ranijim knjigama. Ne
vjerujem da ce se u Hadžicevoj bibliografiji naci samo ove tri knjige. Cini se da
profesor matematike, Hilmo Hadžic, ima još puno toga da kaže. On je vec položio
književni ispit, rješavajuci vrlo složene književne formule, semantiku i metaforu,
služeci se prekrasnim jezikom rožajskog kraja.

Ismet Rebronja
Novo „Almanahovo“ izdanje, monografija
autora Slobodana Drobnjaka i Saita Š. Šabotica
„Muslimansko/Bošnjacko stanovništvo Onogoškog-
Nikšickog kraja 1477-2003. godine“,
Almanah,2005, 422, predstavlja sinteticko djelo koje
objašnjava proces širenja osmanske civilizacije i onoga
što je ona sa sobom nosila na konkretnom
geografskom prostoru, u ovom slucaju u jednom vrlo
znacajnom dijelu Crne Gore, na podrucju
srednjovjekovnog Onogošta i novovjekovnog
Nikšickog kraja. Knjiga je svojim sadržajem i obimom
namijenjena širem krugu citalaca. Prema zamislima
samih autora, rekonstrukcija prošlosti Nikšickog kraja
sagledavana je kroz hronologiju dogadaja koji su
vezani za pad srednjovjekovnog Onogošta pod osmansku vlast, islamizaciju
zatecenog hrišcanskog stanovništva i njegov ukupan život u istorijskim uslovima u
kojima je stanovništvo islamske vjeroispovijesti bilo u demografskoj dominaciji
nad hrišcanskim stanovništvom, skoro do pred kraj XIX vijeka, a zatim
integracione procese muslimanskog stanovništva u nove državno-pravne okvire
koje je nudila crnogorska država.

2005, 422 strane

Imajuci tu cinjenicu na umu, sasvim je razumljivo što je posebna pažnja u

monografiji posvecena periodu od pocetka XVIII vijeka, kada je došlo do
stvaranja osmanskog Onogošta, pa do predaje Nikšica Crnogorcima, 1877. godine.
Taj period istorije, sagledavan iz perspektive istorijske prošlosti muslimanskog
stanovništva, predstavlja za istoriografiju interesantan, a za istoriju crnogorskih
Muslimana, odnosno Bošnjaka, važan i još uvijek u potpunosti neistražen period.
Napori autora da ga korektno predstave u granicama moguceg, zahtijevalo je
strpljenje koje je krunisano iznošenjem obilja podataka koji se prvenstveno odnose
na proces demografske ekspanzije i kasnije demografske erozije muslimanskog
stanovništva Nikšickog kraja, unutar kojih su se prelamali i drugi važni društveni,
ekonomski, politicki, socijalni i kulturni procesi. Koristeci se prethodnim
istraživanjima istoricara, etnologa i drugih naucnika, autori su se i sami potrudili
da u iznošenju podataka iz prošlosti Nikšickog kraja obogate duhovnu riznicu
muslimansko/bošnjackog stanovništva koje na ovom podrucju ima tradiciju dugu
više od pet vjekova. Ovome svakako treba dodati i zapažanje da su autori koristili
literaturu i izvore koju do sada nijesu koristili prethodni istraživaci prošlosti
Nikšica i njegove okoline.

Sadržaj monografije podijeljen je u osam posebno izdvojenih cjelina,

koje, sagledane sve zajedno, predstavljaju cjelovito videnje predmeta istraživanja.
Dakle kroz mikro plan, sagledavani se važni istorijsko-demografski procesi kojima
je bilo izloženo muslimansko-bošnjacko stanovništvo Nikšickog kraja.
Specijalista u proucavanju starogrcke tragedije i
Aristotela, dr Zlatan Colakovic je nastavio svoje
studije epike na univerzitetu Harvard, kao dobitnik
Fulbrightove stipendije (1984-1988). Na Harvardu,
Marina i Zlatan Colakovic temeljno upoznaju
kolekciju Milmana Parrya iz 1933-35, te zbirku
bošnjacke epike Alberta Batesa Lorda. Nakon
cetvorogodišnje saradnje sa Albertom Lordom,
Colakovici sakupljaju bošnjacku epiku Murata
Kurtagica, iz Rožaja, posljednjeg velikog
tradicionalnog bošnjackog pjevaca. Uz pomoc Zaima
Azemovica i Mehdije Husica, Colakovici u Rožajama
prvi put na filmu bilježe duge bošnjacke epske pjesme.
Bilježenje epike savremenom audio-vizuelnom
tehnologijom, te kompjuterskom pripremom i obradom tekstova predstavlja novi
nacin ocuvanje bošnjacke epike kao muzeološkog materijala. Tako prezervirani
tekstovi ujedno pružaju potpuno nove mogucnosti i principe istraživanja. Na 670
stranica ove knjige nalaze se najljepše epske pjesme Murata Kurtagica iz zbirke
Zlatana i Marine Colakovic, te Avda Mededovica iz harvardske zbirke Parry.

2004, 670 strana

Uz dnevnik sabiranja i razgovora s Kurtagicem o njegovom umijecu i

pjesmama, knjiga sadrži tekstove objavljene u casopisu “Almanah”, kao i u
americkim, kanadskim i hrvatskim casopisima, potom i formularni prepjev Pjesme
o Kostrešu na engleski jezik. Poseban doprinos teoriji tradicionalne epike
Z.Colakovic daje u teoretskom traktatu Herojska mitska prica, a u posebnom
poglavlju opisuje i nastanak slavne zbirke Milmana Parryja. Dio knjige na
engleskom jeziku posvecen je anglosaksonskim naucnicima i studentima, a sadrži
pregled istorije sakupljanja i objavljivanja bošnjacke epike, te detaljni popis zbirke
Alberta Lorda i Colakovicevih transkripcija i edicija sa Harvarda. Znacajan
doprinos knjizi predstavljaju fotografije pjevaca iz tridesetih i pedesetih godina
XX vijeka , iz arhiva zbirke Milmana Parryja. Ove fotografije, kao i tekstove
pjesama Avda Mededovica, Almanah i autori objavljuju s posebnom dozvolom
univerziteta Harvard i kuratora zbirke The Milman Parry Collection of Oral
Literature biblioteke Harvardskog koledža. Autori Zlatan i Marina Colakovic
vodili su dugogodišnji projekat istraživanja bošnjacke epike, koji je pod
pokroviteljstvom Matice hrvatske finansiralo Hrvatsko ministarstvo znanosti. Za
svoj doprinos proucavanju usmene epike Zlatan Colakovic je 1990. dobio
nagradu Government of Canada Award.

Od svakog vašeg djede pjesnik Redžep Nurovic

preuzeo je poneku dobrotu I izvajao djeda Fehima. On
je pjesnicki model

( Nurovic kaže –crtež) jednog ljudskog lika i

karaktera ispunjenog melodijama prefinjene ljubavi i
duhovnosti . Svako od vas može djedu Fehimu
zamijeniti ime , dati mu ime svoga privatnoga djeda.
Suština se ne mijenja. Dobrota može imati više imena
ili nadimaka . Važno je da joj se ne potkopava temelj .

Milika Pavlovic

2004, 44 strane
Osnovni smisao i suština ove knjige i njenih
anegdota, kojih je ukupno 170, nije u broju stranica
(ovih je svega 127), vec prije svega u tome što su
likovi iz ove sredine, autenticni, stvarni, a i osnovne
teme i ideje lokalizirane na plavsko-gusinjsko
podrucje, Ovde je u bitnim crtama i skracenom obliku,
veoma duhovito i plasticno ispricana prošlost puna
prepona, nedaca, ratnih sukoba, bijede i siromaštva,
opisani svojevrsni doživljaji i osjecanja ljudi, njihova
životna iskustva i nacini rasudivanja. Delo ima
filozofsku potku i pre svega dublji eticki smisao, pri
cemu se jasno razgranicavaju dobro i zlo, istina i laž,
humanist i pakost, hrabrost i strah, ljubav i mržnja,
prijateljstvo i antagonizam, rad i lenost, sloboda i
ropstvo, besa i nevera i drugi pojmovi. U knjizi
naziremo i razlicite društvene kategorije i odnose: uslove života siromašnih
porodica, imucnijih slojeva, grad i selo s l. Knjiga je posebno znacajna za
psiholoske analize i pedagoske meditacije, jer nam razgovori junaka prica najbolje
pokazuju kako ovi ljudi razmišljaju, koliko ih odredena pojava ili dogadaj
interesuje, cega se rado secaju, šta ih najviše zaokuplja, koje su njihove karakterne
i druge individualne osobine i slicno.’………….

Akademik Jašar Redžepagic

2004 , 127 strana

Sadržaj Prve knjige

Prva dva toma kapitalne studije CRNA GORA U

EGZILU u izdanju Istorijskog instituta Crne Gore i
Almanaha predstavljaju pokušaj istoriografske
rekonstrukcije socijalne i politicke pozicije brojne crnogorske emigracije u periodu
poslije odluka Podgoricke skupštine 1918.godine, njenih diplomatskih napora u
borbi za opstanak Crne Gore. Prva knjiga sadrži klasicnu istoriografsku
ekspoziciju zasnovanu na primarnim i uglavnom nekorišcenim istorijskim
izvorima, dok se u drugoj knjizi objavljuje 135 dokumenta programskog sadržaja (
izjave, protesti, memorandumi, note, proglasi, protestna pisma) važnih za
rekonstrukciju crnogorskog pitanja u širem evropskom kontekstu.

Sadržaj Druge knjige

2004, I knjiga - 455 strana

II knjiga - 692 strane
 Knjiga književno- teorijskih rasprava jednog od najkontraverznijih licnosti
crnogorske naucne i politicke scene. Manirom izvrsnog znalca epskog diskursa
Kilibarda problematizuje kontraverze uz književno-teorijskom tumacenju
Njegoša, Andrica , Ðilasa , te nekoliko znacajnih epskih pjesama smještajuci ih
u konkretan socijalno-istorijski i politicki kontekst.

2003 , 270 strana

Knjiga sadrži 58 grafika sa motivima iz Plava i
Gusinja, dok se na naslovnoj strani nalazi crtež vrata
sa Redžepagica kule, koje je i cuveni Aleksandar
Deroko, stavio na naslovnoj strani svoje knjige
"Narodno neimarstvo". "Hodžic podsjeca na stare
majstore – gravere, na kujundžije, a njegove grafike na
filigran u kojoj je utkano bogato srpljenje, mnoštvo
volje i refiniranih detalja", zapisao je akademik
Sreten Perovic, dok je akademik Mladen Lompar, u
pogovoru ove knjige pored ostalog napisao:
"Hodžicevi crteži radeni su na licu mjesta ili po rijetkoj
dokumentaciji i zato su svojevrsni prostorni arhiv i
odraz zaustavljenog toka, prikaz prostora bez covjeka,
ali sa ljudskom dušom u svakom potezu i prikazu".
Sam autor je povodom ove knjige zapisao: "Tragao sam za starim fotografijama
Plava i Gusinja, pronalazio ih u stranim i našim novinama, arhivima i muzejima,
privatnim kolekcijama, žalio što je sacuvanih malo a oštecenih mnogo. Skupljao
sam ih, od djelova sklapao cjelinu, nastojao da caršiji, sokacima, kulama i kucama,
povrnem predašnji izgled.
2003, 83 strane, 58 grafika

Cinio sam to znajuci da crteži teško mogu nadomjestiti stvarnost, da je

fotografija nezamjenljivi dokument, ali da su na onim s pocetka prošlog vijeka, a i
kasnije, mnogi objekti zaklonjeni ljudskim figurama, a snimljeni motivi,
uglavnom, isti. Rukovodio sam se ljubavlju prema zavicaju, njegovoj kulturnoj
baštini, željom da ovi crteži budu još jedna prica o njegovim ljepotama i
vrijednostima, o trajanju i trajnoj prolaznosti, o nama i za nas, podsjecajuci na
pouku naših predaka: "Kucni prag je najviša planina", odnosno na istocnjacku
mudrost: "Kad ne stane kuca, to je kao da izgori biblioteka".

Knjiga pripovjedaka poznatog pisca autora cuvenih

romana Gusinjska godina i Davidova zvijezda.
Pripovjetke su tematski vezane za pišcev zavicaj.
Zuvdija Hodžic i ovom knjigom pokazuje da nije
slucajno jedan od najcenjenijih pisaca medu
savremenim književnim stvaraocima.

....Svih dvadeset prica, koliko sadrži zbirka "Neko zove",

povezuje i prožima jezicki i ambijentalni kolorit, istorijska i
legendarna patina, moralna i emocionalna dosljednost
Hodžicevih junaka. U centru zbivanja je Gusinje, literarni
toponim širokog simbolicno-meteforicnog znacenja, i njegovi
mještani optereceni složenim istorijskim, mentalnim i
moralnim nasledem...

2003, 162 strane

Rasprava Pravo na ime Rifata Rastodera predstavlja

argumentovan odgovor kriticarima imena Bošnjak i
predsavlja pokušaj istorijskog, kulturološkog,
socijalnog i politickog pozicioniranja dileme oko
imena. U raspravi se takode tretiraju pitanja
manjinskih prava unutar konkretnog crnogorskog
pravnog i politickog ambijenta. Kao izdavac ove
studije uz Almanah se potpisuje i Forum
Bošnjaka/Muslimana.
2003, 78 strana

JOVO MEDOJEVIc - "MUSLIMANI U

BJELOPOLJSKOM KRAJU 1477-2002"

Knjiga predstavlja demografsku studiju koja se bavi

muslimanima bjelopoljskog kraja od prvih pisanih
svjedocanstva o njima do današnjih dana. Obradjeni su
aspekti vezani za migracije, demografski razvoj,
prirodno kretanje stanovništva i njegova struktura. Na
kraju je dat pregled muslimanskih brastava
bjelopoljskog kraja i njihovog porijekla.

2003 , 152 strane

ŽIVKO M.ANDRIJAŠEVIC, ZORAN

STANOJEVIC - "POKRŠTAVANJE
MUSLIMANA 1913"

Ovo je prva cjelovita istoriografska studija o

nasilnom pokrštavanju izmedju 12-13000 muslimana
1913. godine u plavsko-gusinjskom i peckom kraju.
Opsežan predgovor Zivka M. Andrijaševica uvodi ovu
dugo “skrivanu“ temu u orbitu naucnog interesovanja
na naucno fundiranoj i izvorno utemeljenoj
metodološkoj osnovi. Prvi put je objavljeno 111
originalnih istorijskih izvora, koji na ubjedljiv nacin
svjedoce o ovom fenomenu. Knjiga posjeduje registar
imena. Urednik i recenzent knjige, Šerbo Rastoder, smatra da je ovom knjigom na
jedan naucno ubjedljiv nacin, jedna tema o kojoj se više pricalo, nego pisalo,
postala legitimno nasledje istoriografije i što je još vaznije, objavljeni dokumenti
su za vjecna vremena sacuvani od eventualnog uništenja.

2003, 208 strana

Mustafa Memic, Bošnjaci (Muslimani) Crne Gore

Prvi pokušaj cjelovitog istoriografskog prikaza

Bošnjaka (Muslimana) Crne Gore.

Autor je pokušao da sinteticki izloži dosadašnja

znanja o ovoj temi koja je rijetko bila predmetom
naucnih istraživanja. U hronološkom rasponu od prvih
pocetaka islamizacije do današnjih dana izložene su
najbitnije cinjenice istorijskog razvoja ovoga naroda.
Studija je plod višegodišnjih istraživanja jednog od
najboljih znalaca ove problematike. Uz veliki broj
izvora i literature, studija obiluje velikim brojem fotografija i karata, imenskim i
geografskim registrom.

2003, 331 strana

Nedavno se u izdanju "Almanaha" pojavila kapitalna

cetvorotomna ANTOLOGIJA USMENE KNJIŽEVNOSTI
BOŠNJAKA IZ CRNE GORE I SRBIJE ciji je priredjivac
jedan od najboljih znalaca ove problematike akademik Husein
Bašic. Antologiju cine cetiri knjige (lirika, epika, proza, o
usmenoj književnosti).

2002, I - 285 strana

II - 293 strane

III - 277 strana

IV - 314 strana
 Okosnicu ove Antologije cine pjesme zapisane u trima
kasabama Crne Gore, uglavnom na periferiji Sandžaka,
najvjerovatnije cistom slucajnošcu, što iz njih poticu ljudi koji
su pokazali interes i ljubav, da ih, možda u zadnjem trenutku,
otrgnu od zaborava. Inace bi doživjele sudbinu lirskih
pjesama muslimana koji su živjeli u mnogo vecim i
razvijenijim gradovima i palankama u Srbiji, koje su
netragom nestale. Ne možemo reci da u tim mjestima, kao
uostalom u bosansko-hercegovackim gradovima, nije cvjetala
raznovrsna i bogata lirska poezija.

Na prvom mjestu tu je zaista dragocjena zbirka Miodraga

Vasiljevica: Jugoslovenske narodne pjesme iz Sandžaka, po
kazivanju Hamdije Šahinpašica, rodom iz Pljevalja, Izdanje
"Muzika" Moskva, 1967. godine, koja sadrži tri stotine lirskih
pjesama, pretežno iz pljevaljskog kraja, ali i susjednih mjesta:
Priboja, Prijepolja, Bijelog Polja, Sjenice, Novog Pazara, kao i kasaba u susjednom dijelu
Bosne i Hercegovine: Rudog, Višegrada, Goražda, Cajnica, Foce, Zvornika i šire...

Drugi znacajniji izvor je 100 dotad neobjavljenih lirskih pjesama u knjizi Crni dukati -
Izbor iz narodnog stvaralaštva plavskogusinjskog kraja, koje je ovaj priredivac zabilježio u
ljeto 1958. godine od svoje majke Hateme. Treci izvor je Zbornik zapisa narodnih
umotvorina iz Rožaja i okoline - U rijecima lijeka ima, Rožaje, 1987. godine, u kome su
zastupljeni zapisi književnika Zaima Azemovica i Ibrahima Hadžica, te folkoriste Ljubiše
Rajkovica, Ibiša Kujevica, Delije Kurpejovica i drugih.

U Zborniku je znatan broj tekstova koje je zabilježio vrsni poznavalac usmenog

stvaralaštva i covjek koji je prikupio obiman fond svih vrsta usmenog narodnog izraza, Zaim
Azemovic. Ovaj Zbornik sadrži 66 lirskih pjesama.
Kao što za izbor lirike Bošnjaka iz Crne Gore i Srbije
osnovu cini ranija knjiga Može li biti što bit' ne može -
antologija muslimanskih lirskih pjesama iz Sandžaka - tako
za epiku osnovu cini knjiga Zeman kule po cenaru gradi -
antologija muslimanskih epskih pjesama iz Sandžaka, premda
su u obje knjige gotovo polovina sadržaja nove i prvi put
objavljene pjesme, tako da se s pravom može govoriti o
novim i znatno širim izborima. To novo i šire je svakako u
cinjenici da ovaj izbor sadrži dosad neobjavljene epske
pjesme, ne samo s podrucja današnjeg Sandžaka, vec i iz onih
krajeva koji su nekad bili gusto naseljeni muslimanima
(Nikšic, Spuž, Podgorica, Kolašin, Crnogorsko primorje), kao
i izvjesne pjesme nastale na podrucju Srbije, ciji su utvrdeni
gradovi sve do druge polovine XIX vijeka bili pod
osmanskom vlašcu.

Na drugoj strani, na samom kraju obimnog i raskošnog južnoslovenskog pjesništva, cija je

stvaralacka faza zbog istorijskih tokova i izmijenjenih uslova života bila vec završena, stoji
monumentalni i s nadahnucem pravih i velikih pjesnika sroceni junacki epos "Zenidba
Smailagic Meha", za koji, u predgovoru knjige "Pevac prica", Albert Bates Lord kaže:
"Medu pevacima modernih vremena nijedan nije ravan Homeru, ali onaj, koji je, koliko mi
poznajemo epsku pesmu, najbliži velikom majstoru jeste Avdo Mededovic iz Bijelog Polja u
Jugoslaviji."

Bez mitomanskog pretjerivanja, cega je vec bilo napretek u južnoslovenskoj usmenoj

predaji i tradiciji, ovaj pribirac kulturnog nasljeda bošnjackog naroda u Crnoj Gori i Srbiji
samo konstatuje da su ova djela stvorena u muslimanskoj sredini, od autora Bošnjaka, da
cine najvece vrhove i domete u ovoj oblasti narodnog stvaranja i dižu cijenu i mjeru
vrijednosti usmenog stvaralaštva ostalih južnoslovenskih naroda.
Ova Antologija prati, uglavnom, uobicajenu
klasifikaciju na pojedine vrste koje su jedne, prirodno,
razlicite medu sobom, dok druge nisu cvrsto
razdijeljene, vec se preplicu elementi razlicitih vrsta.
Tako su u odvojenim ciklusima date: basne, bajke i
novele; predaje i legende: pripovjetke i hicaje, šaljive
price, anegdote i kraci oblici usmene narodne proze
(izreke, poslovice, kletve, blagosiljanja, zagonetke,
bajalice i dr.).

Usmena književnost Bošnjaka Crne Gore i Srbije

svakako zaslužuje svestranije i timsko istraživanje,
kako na prekinutim a još neusahlim izvorištima
usmenog narodnog izraza, koji još traje, ali se ne
obnavlja (najviše zbog toga što je obnavljanje usmenosti, što se tice ne samo
epike, vec i nekih drugih vrsta, završeno, ali i zbog drugih razloga). Stoga je nužno
procešljavanje onoga što je zapisano i što cami u arhivima, kao i potpunije
istraživanje i odabir najboljeg što su zabilježili naucnici svjetskog glasa, prije svih
Matija Murko (ako su njegovi brojni fonogrami još citljivi?), Milman Perry i
Albert B. Lord.

Da na kraju napomenemo: usmena književnost Bošnjaka iz Crne Gore i Srbije

nije izolovano i zasebno kulturno nasljede jednog malog dijela naroda koji to
nasljede smatra svojom kulturnom baštinom, vec je prije svega živo vrelo koje se
ulijeva u jedinstvenu bošnjacku kulturu i tradiciju. Ono istovremeno bogati i cini
raznovrsnijom usmenu književnost crnogorskog i srpskog naroda, ne samo u
administrativnom (državnom) smislu, vec u svim oblicima pojavnosti i
bivstvovanja. Ono nije "strano tijelo" i mahana, vec razlog više da bude tretirano i
kao dio (crnogorske i srpske) usmene književnosti i tradicije.
 Izucavanju bošnjacke usmene književnosti, kako u BiH
tako i u Sandžaku, u posljednjih nekoliko godina XX stoljeca,
dali su znacajan doprinos: Muhsin Rizvic, Ðenana Buturovic,
Hatidža Dizdarevic, Munib Maglajlic, Enes Kujundžic, Zlatan
Colakovic i drugi. U ovaj izbor uvršteni su kako naucni,
strucni, tako i prigodni tekstovi i prikazi, stranih i domacih
autora, te nekoliko tekstova znacajnih za potpunije
razumijevanje i shvatanje bošnjacke usmene tradicije. Ovdje
mislimo na radove Camila Sijarica, Alije Džogovica, Ismeta
Rebronje i dr. ciji si tekstovi u cjelini ili fragmentima
zastupljeni. Radovi su objavljeni u prvobitnom obliku i
narjecju na kome su štampani, a eventualna skracenja su
oznacena sa tri tacke, ili rijecju Odlomak, ispod naslova. Isti
postupak praktikovan je i kod prevoda sa stranih jezika, koji su preuzeti iz stranih i domacih
publikacija.
Ðustina Cacaj-Šuška je prva žena iz Malesije koja
je dobila zvanje -doktora nauka i prvi je kandidat iz
albanske dijaspore koji je doktorirao u Tirani .
Radojica Jovicevic u recenziji ove knjige navodi: U
ovoj monografiji autor se bavi društveno-istoriskim i
kulturnim prilikama na Balkanu pocetkom i u prvoj
polovini 19. veka, s posebnim osvrtom na rad prvog
zacetnika i predstavnika albanskog prosvetitelja
Nauma Vecilhardžija, koji je stasao medu vodecim
ljudima prosvjete i kulture drugih balkanskih naroda.
Vecilhardžijevo posebno pismo održava gotovo u
potpunosti fonetskofonološki sistem albanskog jezika,
slijedeci na taj nacin druge rodonacelnike balkanskog
preporoda (Dimitrija Darvara, Georgea Lazara, Petra
Berona i Vuka Karadžica), ciji bukvari kao i njihove
ideje, zauzimaju vidno mjesto u ovoj monografiji. Treba istaci da je ovdje po prvi
put razriješen i prema potrebi prokomentarisan Vecilhadžijev alfabet. Date su i
dodirne tacke autorovog pisma i bukvara 19. veka u odnosu na ostala pisma i
bukvare balkanskih naroda tog vremena. Rukopis predstavlja znacajan doprinos
nauci kako albanskog tako i balkanološkog karaktera. Njegova sadržina je jedan
dragocjen pregled balkanske kulture baštine iz perioda preporoda na Balkanu.

2003, 219 strana

 Magistar ekonomskih nauka Halil Kalac priredio je knjigu
"Kalaci - život i obicaji" u izdanju Podružnice
"ALMANAHA" iz Rožaja, specificne etno-monografske
sadržine. S obzirom da je autor iz sela Kalace, kod Rožaja, i
da pripada vrlo velikom plemenu Kalac, naseljenom na
brtsko-rožajskom predjelima, uglavnom u gornjem toku rijeke
Županice, on je dobro poznavao sve oblike života svog
plemena, njegovu prošlost i sadašnju egzistencijalno-kulturnu
situaciju i bioetnicku fleksiju. Ovu veliku i autenticnu storiju
o svojem plemenu od starih dobrih pripovjedaca i pamtiša,
apercepirao je sve njihove "usmene knjige" i predanja koja su
ovi bistri planinci pamtili i predavali mladima. Ova velika
narodna riznica pamcenja i znanja, i bogatastvo individualnih
i kolektivnih životnih sadržaja plemena, motivisala je autora
da, po mogucnosti, zapiše sve iz životne i folklorne riznice
plemena Kalac. Autor je ovu bogatu tradiciju dobro pamtio, a
osobito one price koje je slušao od svojeg oca Tahira, svojih amidža i rodaka-staraca koji
poput aeda znaju dobro svaku pricu "od najstarijih vremena" saopštavaju je ili uz gusle ili na
sijelima, bilo uz pjesmu ili manirom rapsodskog pripovijedanja, formulišuci i cuvajuci svoju
tradiciju u resursu autenticne epike, impresivne lirike i etnoplemenske hiperbolike.

2002, 370 strana

Knjiga predstavlja faktografski utemeljenu hronologiju

dogadanja u ovom dijelu Crne Gore u vremenu ratnih
dešavanja u susjednoj Bosni. Potresna i dokumentovana prica
o etnickom cišcenju, nasiljima i zlocinima nad Bukovicanima,
potkrijeplejna je izjavama ocevidaca, stradalnika,
fotografijama i dokumentima koji uvjerljivo svjedoce o ovom
zlocinu. Preživjeli Bukovicani danas imaju status raseljenih
lica i žive u nadi da ce država Crna Gora, koja je bila
obavezna da im pruži zaštitu, konacno smoci snage da im
omoguci povratak na svoja ognjišta, kazni zlocince i
pravedno nadoknadi materijalnu štetu i omoguci obnovu
popaljenih domova. Kao prilog knjizi, objavljena su imena
557 Bukovicana, nad kojima je u februaru 1943. godine izvršen genocid od strane cetnickih
jedinica Pavla Ðurišica.

2003, 134 strane

 Knjiga "Usud imena" autora Rifata Rastodera,
obima oko 180 stranica osnovnog teksta i jos oko
stotinu stranica autenticnih dokumenata, rijetka je
storija, odnosno ljudska prica i, istovremeno, rijetka
zbirka autenticnih svjedocenja i svjedocanstava o
najdrasticnijim zlocinima nad ljudima na prostoru
Srbije i Crne Gore tokom prve polovine devedesetih
minulog vijeka. Okosnicu knjige cini otmica najmanje
20 putnika iz voza Beograd – Bar, 27. februara 1993.
godine, na Željeznickoj stanici "Štrpci" kod Priboja, ali
su ilustrativno obradene i otmice žitelja sela Severin
( Priboj ) i žitelja Bukovice kod Pljevalja, kao i deportacija iz Crne Gore izbjeglica
tokom 1992/1993. godine. U posebnom indeksu imena na kraju knjige
evidentirano je nekoliko stotina lica koja se, po raznim osnovama pominju u
knjizi.

2003, 270 strana

DUŠICA MINJOVIC, Avdo Mededovic na raskršcu
reprodukcije i kreacije, Almanah, Podgorica, 2003.

Mededovicev ep Ženidba Smailagic Mehe matricu je našao

u nekoliko verzija istoimene pjesme, ali pjesnik-pjevac Avdo
Mededovic nesumnjivo je stvorio djelo zavidne umjetnicke
vrijednosti. U odnosu na matrice, ali i na cjelokupan predašnji
korpus bošnjacko-muslimanskih i hrišcanskih narodnih
pjesama Mededovic se nalazi na fonu reprodukcije u pogledu
tematsko-sižejnih osnova, motiva i epskih klišea-formula.
Ova reprodukcija jeste u službi Mededoviceve kreacije i
sinteze koja ima ulogu celicne konstrukcije epa koji je
Mededovic pjesnicko-pjevackom tehnikom sagradio. Svoju
kreativnost i samosvojnost iskazuje usložnjavanjem tema
(komponovanjem i sažimanjem više vec postojecih i
ustanovljenih tema u epskoj tradiciji južnoslovenske i
bošnjacko-muslimanske epike), dubinskim psihološkim razvijanjem likova, postojecih
motiva i socijalno-psihološkim motivisanjem kako likova tako i situacija gdje uplice i motiv
sudbine, ne baš tako cest u epskoj narodnoj poeziji balkanskih prostora, pitoresknim
kazivanjem, posebno kada barata epskim formulama.

2002, 169 strana

U epu Ženidba Smailagic Mehe Mededovic je na tematsko-sižejnom planu u jednoj

temeljnoj tacki ostvario ukrštaj prošlosti i sadašnjosti i to tako što je znacajne istorijske
dogadaje osmotrio sa vremenske distance što mu je omogucilo da stvori djelo koje ne gubi
od svoje autenticnosti i usmenosti. Nalazeci se na raskršcu reproduktivnog i kreativnog Avdo
Mededovic se krece u smjeru samosvojnosti, kreativnosti, uz povremeni blagi osvrt na ono u
epskoj pjesnickoj tradiciji vec utemeljeno, a za jednog pjesnika-pjevaca reproduktivno.

Knjiga "Darovi" Zaima Azemovica, poznatog

književnika iz Rožaja i autora preko dvadeset do sada
objavljenih naslova je izbor iz njegove proze,
napravljen povodom cetrdesetogodišnjice njegovog
književnog stvaralaštva. U knjizi su objavljene
antologijske price iz rožajskog kraja, te fragmenti
uglednih kriticara o književnom stvaralaštvu Zaima
Azemovica, jednog od najdarovitijih pripovjedaca na
prostoru Crne Gore.

2003, 223 strane

Ova knjiga pjesama donosi i jednu sasvim novu

dimenziju pjesnikova doživljaja svijeta i poetskog
izraza. Kataklizmicno prijeteci svijet mitskih predstava
o zlu, sve one horebilne predstave o uzmama i utrama
zadobile su jezivo stvarnosno uoblicenje u
neposrednim iskustvima zlocina nad Bosnom i
Bošnjacima u poslednjem orgijanju velikosrpskih i
velikorvatskih genocidnih nakana i ostvarenja.

Prof.dr Enes Durakovic

2001, II izdanje , 122 stranice

 Iz ovih 150 prica i anegdota, pored sjajnih primjera
cojstva i junaštva: žrtvovanja za cast, obraz i zadatu
rijec, bije ponekad ili isijava tragika jednog
mukotrpnog življenja, ali i nemirenje sa zlom koje je
prisutno svuda oko covjeka, pa i u njemu samom.
Rijetka knjiga anegdotskih zapisa sabiranih godinama
u kojima se na ubjedljiv i autentican nacin govori o
tradicionalnim moralnim osbinama koje su krasile
muslimanski svijet na podrucju Crne Gore i šire.

2002, 310 strana

Muharem Dizdarevic, Asim Dizdarevic, Haris

Dizdarevic, Pamcenje i sjecanja,
Muslimansko/Bošnjacka bratstva u bjelopoljskom
kraju, I-II, Almanah, Podgorica 2002.

Autori su u dvije knjige, na 1190 strana prezentirali

kratak istorijat bjelopoljskog kraja, biografije
najpoznatijih kulturnih stvaralaca pocev od XVII
vijeka do naših dana, rodoslove 128
muslimansko/bošnjackih bratstava, istorijat vjerskih
škola sa biografijama vjerskih službenika bjelopoljskog kraja.

2002 , I I II knjiga 1190 strana

 Monografija je koncipirana tako da prati i razmatra
tri važna segmenta islamskog nasleda na tlu Crne Gore
- istorijat Islamske zajednice, džamije i imame. Autor
je dao iscrpne podatke sa fotografijama o 106
postojecih džamija u Crnoj Gori, kao i podatke o
porušenim džamijama sa tacnim lokacijama gdje su se
nekada nalazile i snimljenim mjestima na kojima su se
nalazile.

2001, 499 strana

HUSEIN BAŠIC
1.TUDJE GNIJEZDO
2. KAPIJA BEZ KLJUCA
3. KOSTI I VRANE
4. PUSTO TURSKO
5. BIJELI AZIJATI

Kapitalna edicija od pet romana Huseina Bašica.

Rijetka storija koja prati sudbinu bošnjackog življa,
njegove dileme i trauma, puteve stradanja i
uzdizanja.

2000, I - 272 strane

II - 230 strana
III - 275 strana
IV - 272 strane
V - 308 strana
 SEMIHA KACAR
"ZAROZAVANJE ZARA"
ŽENSKE ISPOVIJESTI

2000, 124 strane

Knjiga Vojislava P. Nikcevica dovodi u sumnju

postojece interpretacije istrage poturica dogadaja s
pocetka XVIII vijeka koja je poslužila kao istorijska
osnova cuvenog Njegoševog spjeva "Gorskog
vijenca". Autor dovodi u sumnju izvornu osnovu
ovoga dogadaja dajuci mu sasvim drugacije istorijsko
znacenje i kontekst.

2001, 203 strane

 Nova knjiga Olge Zirojevic iz tematike islamizacije na
južnoslovenskom prostoru bavi se problemom konvertita,
uz originalni naslov "Kako su se zvali?". U njenim
odgovorima nalazimo dokumentovana razmatranja i
izvornu gradu o licnom imenu, imenu oca konvertita,
takode o nadimku i apoziciji, u funkciji licnog imena i
potvrdivanja identiteta, kasnije i u gradenju prezimena; i
najzad o patronimiku: prezimena, odnosno rodovska
imena, to je specificna pojava kada je rec o konvertitima.
Rec je o dokumentovanoj razudenoj studiji saopštenoj na
originalan nacin: uporedo sa tekstom studije idu i
tekstovi u fus -notama (ispod crte), cesto sa bitnim
informacija o predmetu osnovnog teksta, ali i sa
spiskovima licnosti i drugih imena konvertita iz raznih
krajeva, posebno karakteristicnih za prostore ex-
Jugoslavije.

Dr Miljana Radovanovic

U okvirima razmatranja složenih pitanja islamizacije na južnoslovenskom prostoru

Olgu Zirojevic u ovoj knjizi interesuju manifetstni obrasci konverzije, pre svega
identifikacija obracenika, s ciljem da se utvrdi u kojoj meri i na koji nacin ukljucivanje u
novu religijsku, ali i sociokulturnu grupu podrazumeva napuštanje dotadašnjeg
hrišcanskog identiteta i prihvatanje novog, preporucenog muslimanskog identiteta i s tim
u vezi imenskog sistema i repertoara. U tom kontekstu autora interesuju: licno ime, ime
oca, nadimak i apozicija, te patronim ili matronim, rodovsko ime i prezime. Autor,
donoseci reprezentativnu gradu sa južnoslovenskih ali i drugih prostora Osmanskog
carstva - pa i do Indije i Kine, pokazuje da se, iako u skladu sa islamskom dogmatikom
više od dve trecine konvertita nose arapska religiozna, odnosno kuranska imena,
analizom imenskog repertoara mogu uociti procesi njegove turcizacije ali i procesi
ocuvanja i preoblikovanja tradicijskih obrazaca u okvirima odredene etnicke zajednice,
ali i na regionalnom, pa i lokalnom nivou. Tako na jugoslovenskom prostoru pored
promovisanog arapskog i instirucionalizovanog turskog ili osmanskog kulturnog
modela, osobito kod licnih imena, opstajavaju tradicijske forme kulturnog ponašanja,
time što su prezimena, rodovska imena, a posebno ženski imenski repertoar i namci
ostajali u granicama tradicijskog.

Mr Miroslav Nickanovic