ANDŽAČKI GAZIJA MULA

JAKUP-EFENDIJA
Autor: Fadil M. Kardović, prof.
Objavljeno: 09. June 2013. 15:06:44

Zabilježio Fadil M. KARDOVIĆ, prof.: Sandžački

Bošnjaci 19. avgusta 1919. godine upućuju čuveni
Memorandum tadašnjem predsjedniku vlade Ljubi
Mula-Ahmet-aga, drugi
Davidoviću u kojem ga obavještavaju da su četnici
Koste Pećanca u Sandžaku "opljačkali 194 sela i
Hadži-Suljagin sin bio je
ubili oko 1300 Muslimana". Utoku 1924. godine
Crnogorci izvršavaju dva velika pokolja u
hodža i muslihun. Govorio
Sandžaku. Prvi u šahovićima (današnje
Tomaševo) i Pavinom Polju u novembru 1924.
godine, a drugi u rožajs-kom kraju 12. decembra
je i pisao arapski, turski i
iste godine. Sarajevski list "Pravda" u broju 13. od 17. januara 1925.
godine ovaj drugi događaj naziva "Rožajsko klanje". Nakon što je bila
albanski. Živio je sa ocem
spriječena u svojoj namjeri da pobije beranske Bošnjake, razjarena
crnogorska masa predvođena Simom Cukićem, Krkotom
Pantovićem, Vukom Bojićem, Lazom Dimićem i TomomHadži Suljagom u
Joksimovićem je krenula u pravcu Rožaja.
Rožajama, u neposrednoj
blizini Kučanske džamije, a potom na Završe da bi kasnije prešao na Vuču,
gdje dobija sina Jakupa i kćerke Zumu, udatu na Kosovu i Emiru, udatu u
Zejnelagića (sada se prezivaju Rožajci i žive u Novom Pazaru).
Mula Ahmetaga je imao veliko imanje na Završe i u selu Vučoj, a živio je
u Rožajama i radio kao imam u Sultan Muratovoj džamiji u Rožajama.
Zemlja na kojoj je izgrađena Kučanska džamija bila je njegova i on je dao
miljć (plac) u vakuf za izgradnju ove džamije koja i danas postoji.
Pretpostavlja se da je mula Ahmetaga mlad umro jer ga niko od unuka nije
zapamtio.

Jakup Kardović rođen je 1869. godine u Rožajama, od oca mula Ahmetage

i majke Nurke (rođene Hubanić, iz Bijelog Polja). Bio je srednjeg rasta,
izuzetno širokih ramena, tamnih očiju, okruglog lica sa izbačenim rumenim
jagodicama. Jakup Kardović, potiče iz porodice Ulema, otac i djed su mu
bili imami i muslihuni. Prema saznanju Jakup je zahvaljujući njegovom
ocu mula Ahmetagi upisao i završio Medresu (Ruždiju) u Skoplju i jedan
je od trojice u cijelom rožajskom kraju koji je tada završio medresu, a po
nekim saznanjima da je učio i više škole u Turskoj.

Kao jedan od najobrazovanih ljudi tada u rožajskom kraju govorio je i

pisao: albanski, makedonski, turski, persijski, arapski, itaijanski i njemački.
Mula Jakup-efendija je po zavrešetku medrese služio turski asker u
Beranama, sve do odlaska Turaka iz Sandžaka krajem 1912. godine.

Nakon balkanskih ratova Srbija i Crna Gora okupiraju Sandžak a rožajski

kraj potpada pod crnogorsku upravu. Nova vlast je sebi postavila kao "sveti
cilj" istrebljenje Bošnjaka iz Sandžaka na što veći mogući način
srbijanskog terora i zuluma koji sprovodi nova vlast, a sandžački Bošnjaci
se počinju odmetati u komite radi očuvanja gole egzistencije.

Jakup Kardović rođen je 1869. godine u Rožajama, od oca

mula Ahmetage i majke Nurke (rođene Hubanić, iz Bijelog
Polja). Bio je srednjeg rasta, izuzetno širokih ramena, tamnih
očiju, okruglog lica sa izbačenim rumenim jagodicama. Jakup
Kardović, potiče iz porodice Ulema, otac i djed su mu bili imami
i muslihuni. Prema saznanju Jakup je zahvaljujući njegovom
ocu mula Ahmetagi upisao i završio Medresu (Ruždiju) u
Skoplju i jedan je od trojice u cijelom rožajskom kraju koji je
tada završio medresu, a po nekim saznanjima da je učio i više
škole u Turskoj.

Masovnim iseljavanjem u Tursku, muslimansko stanovništvo u Sandžaku

je skoro prepolovljeno, a ono što je ostalo izloženo je neviđenom teroru.
Tada se i mula Jakup-efendija odselio u Baranama kod Peći gdje je ostao i
radio kao imam i predsjednik te nahije osam godina. Kao predsjednik
Pećke nahije, postao je član Pećke lige zvana „Besa Besa“. Puno je
putovao pa je bio u toku tadašnjih zbivanja. Poznavali su ga svi viđeniji
ljudi toga vremena u Sandžaku i na Kosovu.

Upoznao je sve ugledne kosovske Albance između ostalog Isa Boljetimca,

Hasana Prištinu, Bajrama Curija i mnoge druge. Kod njih je ostavio dobar
utisak tako da su mu oni i pjesme opjevali koje se mogu slušati na
njihovim veseljima (u Đakovici i Peći posebno). Nakon formiranja
vještačke tvorevine Kraljevine Jugoslavije, mula Jakup-efendija 1920.
godine dolazi u selo Vučoj na imanje svog oca i počinje da radi kao
državni imam u Biševu koje je tada imalo status opštine.

Mula-Jakup-efendija ženio se tri puta. Prva žena mu je bila Balotka ..., koja
je na prvom porođaju preselila na ahiretu. Druga žena mu je bila iz sela
Godova, Malića rodom od Dizdarevića, sa kojom je imao kćerku Rabiju i
sina Sulja. Nakon prerane smrti druge supruge Maliće, Jakup je zaprosio
njenu prvu bratučedu lijepu Rukiju (1897–1971.god.) sa kojom je imao
osmoro djece - pet kćerki i tri sina. Kćerke su mu se zvale: Fatima,
Đulšaha-Taha, Ajša, Nurka i Esma a sinovi Jusuf, Medo i Bahrija-
Beljo.

Sandžački Bošnjaci 19. avgusta 1919. godine upućuju čuveni

Memorandum tadašnjem predsjedniku vlade Ljubi Davidoviću u kojem ga
obavještavaju da su četnici Koste Pećanca u Sandžaku "opljačkali 194 sela
i ubili oko 1300 Muslimana". Utoku 1924. godine Crnogorci izvršavaju
dva velika pokolja u Sandžaku. Prvi u šahovićima (današnje Tomaševo) i
Pavinom Polju u novembru 1924. godine, a drugi u rožajs-kom kraju 12.
decembra iste godine. Sarajevski list "Pravda" u broju 13. od 17. januara
1925. godine ovaj drugi događaj naziva "Rožajsko klanje". Nakon što je
bila spriječena u svojoj namjeri da pobije beranske Bošnjake, razjarena
crnogorska masa predvođena Simom Cukićem, Krkotom Pantovićem,
Vukom Bojićem, Lazom Dimićem i Tomom Joksimovićem je krenula u
pravcu Rožaja. Kako navodi istoričar Hakija Avdić u svojoj knjizi
Crnogorci su najpre u rožajskom selu Baletiću ubili Muslimana koji je bio
kurir rožajskog komesara. Zatim su naišli na velikog domaćina Galja
Kujevića koga su takođe ubili. Dolaskom u selo Neguš ubijaju
vjeroučitelja Mula Sadriju i jednog njegovog prijatelja. U selu Besnik na
zvjerski način ubijaju osmoricu ljudi, tri sina Kadrije Dacića i četiri sina
Adema Bajrovića, zatim Bulja, sina Rekova iz istog sela.

Svoj krvavi pir nastavljaju u selima: Baću, Pripeču i Bukoviku. Tom

prilikom su ukupno ubili 21 čovjeka. Zbog počinjenih crnogorskih zločina
mula Jakup-efendija upućuje žalbe nadležnim vlastima, ali bez ikakvog
uspjeha. Kod Rožajaca je ubrzo stekao veliki autoritet tako da su oni nakon
izbijanja Drugog svjetskog rata masovno prilazili njegovoj muslimanskoj
miliciji (nazivali su se i "vulnetarima, civilna vojska-civilizacija) koju je
formirao u avgustu 1941. godine.

Nagodbom između Nijemaca i Italijana Rožaje već od maja 1941. godine

pripada italijanskoj okupacionoj zoni u sastavu tzv. "Velike Albanije" i
pećke prefekture. Kako navodi dr Mustafa Memić: Međutim, treba
napomenuti da je mula Jakup-efendija zajedno sa Mujkom Mukovićem
ostao na liniji odbrane i da je do danas upamćen kao veliki junak i spasitelj
rožajskog kraja.
Drugi svjetski rat ga je zateko u Tutinu gdje je vršio dužnost predsjednika
opštine u dva saziva, gdje je stekao veliko prijateljstvo sa tromeđe
sandžačkog kraja. Kada je Novom Pazaru prije toga i Sjenici zaprijetila
smrtna opasnost od srbijanskih četnika, mula Jakup-efendija je odmah
organizovao Rožajce i Biševce i istovremeno obavijestio svog prijatelja sa
Kosova Šabana Polužu da odmah priskoči Pazaru u pomoć jer mu prijeti
velika opasnost.

Ova dva čovjeka su pored Aćifa efendije, Džemaila Koničanina i braće

Drešević odigrala ključnu ulogu u odbrani Novog Pazara od srbijanskih
četnika. Opis ovog događaja dao je rahmetli Ejup Mušović. "U toku
oktobra i novembra 1941. godine Novi Pazar i srez deževski
(novopazarski) pretvorili su se u velike antagonističke vojne logore“.

U Novi Pazar stiglo je preko 3.200 naoružanih Albanaca iz raznih krajeva

Kosova i oko 2.000 naoružanih Muslimana iz Biševa i Pešteri iz popaljenih
muslimanskih sela, sreza deževskog i Novog Pazara. Čitav grad je
opkoljen stražama i zasjedama, koje su se danonoćno smjenjivale i čuvale
grad od upada četnika. Drugi antagonistićki logor (četnici) opkolio je grad
u vidu polukruga od Rogozne do Štitara preko Cokovića, Pilareta i Deževe.
Nakon prvog četničkog napada na Pazar (04. novembra 1941.) na poziv
Aćifa efendije, Polužini i mula Jakupovi borci, njih oko 2.600, izvršili su
kontranapad na grad Rašku - jaku četničku bazu udaljenu 21 km od Novog
Pazara. Napad je izvršen 16. novembra 1941. godine u 10 časova, a završio
se 17. novembra oko 16 časova. Postignut je veliki uspjeh i zauzeta su sva
srpska sela postijenske, vračevske, nikoljačke i pološke opštine.

Združene albanske i bošnjačko-muslimanske snage su bile pred samim

ulazom u grad Rašku. Međutim, pad ovog grada spriječili su Nijemci
upozorivši ih da ne smiju ući u grad. Danas, 72 godine nakon ovih
događaja, borci mula Jakup-efendine milicije koji su do skoro bili živi
pričali su da je Mula Jakup-efendija, nakon dojave da su četnici napali
Pazar, odmah zakazao sastanak u jednoj kuli u selu Vučoj sa prvacima svih
rožajskih sela i saopštio im da je Pazar napadnut i da im je dužnost da u što
većem broju pođu i pomognu Pazarcima. O mula Jakup-efendiji postoji
mnogo priča, pa neke prenosim onako kako sam ih čuo:
- Mula-Jakup-efendija je sa tada već svojih 68 godina, učestvovao u
odbrani Novog Pazara. Saznajući da je velika četnička vojska krenula na
Novi Pazar, mula Jakup-efendija održao je sastanak sa svim seoskim
starješinama rožajske okoline u velikoj kuli u Vučoj gdje ih je informisao o
trenutnoj situaciji u Novom Pazaru i okolini, rekavši “Ljudi, Novi Pazar je
pred padom veliki broj četnika navaljuje na Pazar i okolinu, ako Pazar
padne mi smo sljedeći a to znači da u Sandžaku neće ostat muslimanskog
uha “. Zato ja sjutra ako Bog da polazim sa svojim ljudima da pomognem
Pazarcima a obavijestio sam i svoje prijatelje sa Kosova koji su mi obećali
da će doći u pomoć pa molim i vas ko šta ima od oružja da nam se
priključi. Tako je i bilo. Mula Jakup-efendija je sa svojih 500 slabo
naoružanih boraca krenuo a do Pazara se učetvorostručio broj ljudi oko
2.000 (boraca) .

Prva prepreka im je bila četničko mitraljesko gnijezdo koje je branilo

prelazak preko mosta rijeke Raške na Pazarištu na domak Pazara. Da bi
omogućili dalje kretanje ka Novom Pazaru morali su uništiti jako četničko
mitraljesko gnijezdo. Prema priči učesnika “iz gnijezda je pucao mitraljez
tako da nam nije dao oči da otvorimo”. Da bi gubici bili manji , mula
Jakup-efendija je tražio dobrovoljca da ga uništi, pošto se nije niko javio
rekao je svom sinu Sulju i rođaku Kardović Ćamilu (Plavovom unuku iz
Crnokrpa), da oni odu. Krenuli su bez riječi a priključio im se Suljov
pobratim Albanac rekavši mu čekaj Suljo i ja ću sa tobom. Govoreći o
tome Suljo Kardović nam je ispričao ovako : “Otpuzali smo do mosta.
Rijeka Raška bila je nadošla i mutna, tako da smo morali preći preko
mosta, tu sam izučio Tespih i Hajir dovu i na znak naizmjenično
pretrčavali preko mosta. Mitraljez je neprestano pucao. Kad sam stigao
preko mosta pao sam, dok su na mostu ostali mrtvi rođak Ćamil i pobratim
Albanac. Nastavio sam puzeći do gnijezda , bacio sam bombu i uništio ga.
Kada mi je prišao babo mula Jakup-efendija sa Ibrahimović Jusufom,
Azemović Rečkom i ostalim saborcima začuđeno su me gledali, tada sam i
ja vidio da mi je kožni mantil i odjeća izrešetani od mitraljeskih metkova
dok mi je krv tekla iz malog prsta ruke gdje sam bio samo ranjen,
pokazivši mali prst koji mu je ostao malo kriv“.

- Mula Jakup-efendija Kardović stigao je prvi

u pomoć Pazarcima na čelu civilne vojske i
Muslimanske milicije. Na bijelom konju
zaučivši ezan ušao je u grad a četnici nijesu
očekivali da mogu probiti jako mitraljsko
gnijezdo u ulaz grada pa je zato čuđenje
četnika bilo još veće. Kasnije su četnici koji
su preživjeli četnički najveći poraz u Pazaru
govorili ovako. “Mi smo Pazarce već dotukli
da ne stiže jedan Odža učeći ezan na bijelom
konju sa jednom vilicom na zemlji a drugom
na nebu, mislili smo da će nas progutati pa
smo se bacili u bijeg prema Raški ostavljajući
za sobom oružje i četničke sprave za mučenje:
eksere, žice i okove, bili smo prepolovljeni i
za nama je ostao krvav trag sve do Raške". S
druge strane preko Mokre gore pristigli su Albanci i udarili četnicima s
leđa koji su se kretali od Deževe nanijevši im velike gubitke od kojih se
četnici nisu oporavili nikad do kraja rata.

Mula Jakup-efendiju kao junaka i danas pamte Srbi koji žive u Novom
Pazaru i Raškoj. U toku četničkih napada na Novi Pazar mula Jakup-
efendija je spasio 420 lokalnih Srba (staraca, žena i djece) sklonivši ih u
prostorijama Okružnog suda i zatvora u Novom Pazaru. On se plašio da bi
muslimansko lokalno stanovništvo moglo da izvrši odmazdu nad lokalnim
Srbima zbog zločina koji su četnici izvršili u tom periodu. Oko prostorija
gdje su sklonjeni Srbi danonoćno su se smjenjivale straže koje su štitile
Srbe od upada pojedinaca ili grupa iz muslimansko-albanskih redova. (Po
priči Sulja i Rifata-Rifka Kardovića).

Pored toga što se istakao u odbrani Novog Pazara, mula Jakup-efendija je,
kada je trebalo, priskočio i Sjeničacima u pomoć. Bilo je to 12. decembra
1941. godine kada su partizani prekršivši dogovor sa sjeničkim prvacima
pokušali da zauzmu ovaj grad na prevaru! Tada je Hasan Zvizdić,
predsjednik Vijeća odbrane pozvao u pomoć trojicu sandžačkih prvaka:
Sulejmana hodžu Pačariza, Džemaila Koničanina i mula Jakup-efendiju
Kardovića. Oni su tada sa svojim borcima opkolili partizane i nanijeli im
težak poraz.

- Jakupova najstarija ćerka Fatima je o učešću svog oca u bitci za Sjenicu

kasnije pričala da je tada rahmetli babo 15 dana bio kod Hasan-age
Zvizdića u Sjenici i nakon što je stigao kući govorio je da svo vrijeme dok
je bio u Sjenici niti je spavao niti je sjednuo!

- Mula Jakup-efendija je učestvovao i doprinio u odbrani Sjenice u pomoć

Hasanu Zvizdiću koji je poslije rata došao u kuću mula Jakup-efendije
Kardovića i molio ga da zajedno napuste Sandžak, jer su već počeli da
likvidiraju ugledne ljude Sandžaka i sumnjam da ni nas neće mimoići. Na
šta mu je mula Jakup-efendija odgovorio, da nije ni za šta kriv, da je samo
sandžački narod i kraj branio od tadašnjih svih neprijatelja. “Ja da bježim
neću da mi se svete na djecu“ (Po priči Meda Kardovića, sina mula Jakup-
efendije.)
U planovima crnogorskih četnika, rožajski kraj je trebao da se „očisti“ od
Turaka čim se zauzme područje Gornjeg i Donjeg Bihora. Gornji Bihor se
spasio zahvaljujući mula Osmanu Rastoderu i Đulu Agoviću, a Donji je u
prvom četničkom naletu (početak januara 1943. godine) zauzet da bi ga
nakon par mjeseci vojska Ćazima Sijarića povratila, a četnike protjerala s
druge strane Lima.

Sredinom 1943. godine branitelj Gornjeg Bihora mula Osman Rastoder

obavještava pismom mula Jakup-efendiju Kardovića:"Četnici već pale
Bihor i namjeravaju da to isto urade sa Rožajama i dalje". Kada je poslao
ovo pismo bio je Ramazan mjesec posta. Krenuo Pavle Đurišić da Rožaje
pali, Osman Rastoder hitno haber šalje. Džuma bješe i post Ramazana,
stiže hitni haber od Rastoder Osmana, šalje knjigu rožajskom džematu,
tačnu vijest dobro upoznatu, spremio je knjigu dok su na okupu, a na ruke
Kardović Jakupu. Odmah s knjge pečat odlomio, i čitao šta im Osman piše,
“Oj Jakupe rožajska gazijo, evo sam ti haber učinio, peti avgust četrdeset
treće, Major Pavle Đurišić na Rožaje kreće, Iznenada hoće da prevari, treba
da se Rožaje zapali.

- Ispred Kučanske džamije mula Jakup-efendija, nakon što je otklanjao

džumu namaz, obratio se džematu riječima. “Braćo Muslimani za slobodu
su se, naši pradjedovi borili, za to se i mi borimo, za to će se i naše
potomstvo boriti, četnici su napali Bihor i krenuli su na Rožaje ko šta ima
od oružja nek ponese i trkom na Kacuber“. Na ove riječi mula Jakup-
efendije jedan od prisutnih džematlija je upitao: “Kako ćemo hodža kad
postimo Ramazan je, mula Jakup-efendija je odgovorio: ”Dajte mi srču
vode, ja ću se prvi iftarit, pa i vi to učinite, a odužićemo ako bog da dan za
dan vatan je u pitanju ”. Ovaj govor je podigao moral kod okupljenih
džematlija i oni su se razišli kućama da pripreme oružje za veliku bitku
koja će odlučiti dalju sudbinu rožajskih Bošnjaka. U isto vrijeme mula
Jakup-efendija šalje jednog svog povjerljivog emisara u Peć da zatraži
pomoć od albanske braće sa Kosova.

Mula Jakup-efendija je otišao kući, uzeo mašinku i pištolj, uzjahao konja i

među prvima stigao na Kacuber. Sjutra dan, naoružani Albanci su bez
razmišljanja pritekli rožajskim borcima u pomoć. 1979. god. zabilježio sam
priču Mujević Arslana koji se prisjećao tih teških kacuberskih dana kada je
mula Jakup-efendija pristigle Albance i Rožajce, organizovao u vodove i
čete, imenovao njihove starješine i kratko rekao. „Ovo što nas je danas
zadesilo, je Allahovom voljom, da bi otkrio naše iskušenje, jesmoli pravi
vjernici, jesmoli potpuno spremni otići sa ovog varljivog svijeta. Mi smo
iznad neprijatelja, ne gubite hrabrost, ne mrazite se, u ime Allaha okrenite
glave ka ljutim dušmanima, Allah će vaš trud nagraditi, pobjeda je
osigurana onima koji su Allaha svjesni i mi ćemo pobijediti ako smo pravi
vjernici“. Pošto su se borci dobro ukopali i utvrdili na jednoj uzvišici
zvanoj Kacuber sa koje smo imali idealan pregled na prostor ispred sebe,
združene bošnjačko-albanske snage čekale su crnogorske četnike. Do
borbe sa četnicima je došlo sljedećeg dana. Uz Allahovu pomoć i svih
sposobnih za odbranu iz rožajskog kraja i albanske braće sa Kosova
pobijedili smo četnike i spriječili prelaz četnicima na Kacuber i Turjak.
(prema riječima Jašarage Kardovića, Jusa Nirkovića, Elmazage Kurtagića,
Hamida Nokića, Cana Kurpejovića, Geca Dedeića, Hivza Bećiragića i
Halka Lubodera koji su bili učesnici ovih događaja).

- Prema kazivanju još jednog učesnika ove bitke, Idrizage Husića, borba se
ovako odvijala: "Četnici su se približavali jašući na konjima uz pjesmu i sa
razvijenim bajracima, a mi smo ih čekali sa punim puškama. Kad su se
dovoljno približili zapucali smo po njima tako da su padali i kotrljali se
niza stranu ko trupci. Odmah su se dali u povlačenje i kad su se malo
sabrali krenuli su organizovani napad, ali mi smo ih dočekali sa još žešćom
vatrom. Napadali su danima tako da smo se na pojedinim mjestima borili
prsa u prsa, ali odbranu nisu probili. Pokušali su se poslužiti i lukavstvom.
Znali su da je Ramazan i da su Bošnjaci vjernici, pa su, kad je došlo
vrijeme za džuma namaz mislili da će svi otići da klanjaju i da ih u tom
trenutku treba napasti i pobiti! Međutim, mula Jakup-efendija je i takvu
situaciju predvidio pa je izdvojio krupnog Sadriju Rožajca koji je imao jak
i prodoran glas i rekao mu da kad dođe podne da zauči ezan, a da će ostali
čekati u zaklonima. U trenutku kad se čuo ezan četnici su se trkom
približili, a mi smo ih pustili da priđu sasvim blizu i onda otvorili žestoku
paljbu po njima. Zatim smo prešli u kontranapad i protjerali smo ih do
Dapsića gde smo držali linije odbrane sve do kraja rata".

Da bi naoružao svoju vojsku mula Jakup-efendija je išao i u Tiranu, kod

Džafera Deve i od njega tražio pomoć u oružju koje je kasnije i dobio.
Početkom septembra 1943. godine Italija je kapitulirala, a njeni vojnici iz
Rožaja i Tutina pokušavaju da se probiju do Berana i priključe se matičnoj
diviziji "Vene-cija". Glavna kolona je išla preko planine Turjak, i nju su
mula Jakup-efendini borci zajedno sa seljanima zaustavili i razoružali.
Ovaj događaj se desio 10. septembra 1943. godine. Tom prilikom je
zaplijenjeno dosta oružja i dva kamiona koje je jedan Pazarac doterao do
Rožaja.

Idriz-aga Husić je govorio i o velikom gestu koji je mula Jakup-efendija

pokazao i prema jednoj Crnogorki iz Dapsića i njenom sinu jedihniku sa tri
druga koji su bili u četnicima. Naime, jednog dana je u Rožaje došla jedna
starica i tražila je da razgovara sa mula Jakup-efendijom. Molila je mula
Jakup-efendiju da poštedi četvoricu četnika, među kojim je bio i njen sin
jedihnik, koji su se krili u jednoj pećini mjesecima i bili su na izmaku
snage, iscrpljeni nijesu mogli više da izdrže. Tražila je da im pokloni život.
Jakup je tada dao starici Besu da ih njegovi vojnici neće dirati i da mogu da
idu kući i kud god žele! Tako je i bilo, četnici su izašli iz pećine a među
njima je bio i jedan koji je bio prije rata učitelj u Biševu i Rožajama. Ovaj
ljudski gest, čak i prema neprijatelju, je, nakon rata, spasio glavu mula
Jakupovom najstarijem sinu Sulju kojeg su partizani odmah po
oslobođenju htjeli da ubiju. Ta ista starica iz Dapsića je, kad je čula da je
mula Jakupov sin u zatvoru, otišla kod upravnika zatvora i ispričala kako je
Suljov otac spasio njena sina jedihnika sa još tri druga, noseći pogaču i
izmećaj Sulju. Nakon njene intervencije Suljo je bio odmah oslobođen.

- Važne odluke za vrijeme raznih prevrata, donosile su se i u kući (kuli)

Smail-age Kardovića. Povodom hapšenja više desetina Bogajaca od strane
albanske vojske, koji su se obratili mula Jakup-efendiji Kardoviću u vezi
ovih hapšenja. Pošto je saslušao sve o čemu se radi mula Jakup-efendija
zaključio je da su ljudi nedužni i zatražio je da ih oslobode rekavši: “Voda
ide kamenje ostaje“, misleći da rat neće trajati vječno, da i sjutra treba
zajedno živjeti, jer bi to bila velika mrlja za Rožajsku sredinu, ubiti
nedužne ljude. Nekoliko ljudi se protivilo toj odluci ali je on ljutito rekao
albanskom vođi, ako jednom od ovih ljudi fali jedna dlaka sa glave ja ću ga
lično mojim rukama zadaviti. (po priči Kardović Murata i Magdelinić
Milonje).

- Mula-Jakup-efendija nekoliko puta je spasio poznatog komunističkog

aktivistu, narodnog heroja Hivziju Ćatovića od vješanja. Žandarmerija je
sprovela (Hivziju) na Zeleni gdje su bila vješala s namjerom da ga objese
jer je komunista. Hivzijina majka dotrčala je kod mula Jakup-efendije. “Ne
daj mula Jakup-aga odvedoše mi Hivziju da ga objese”, mila Jakup-
efendija bi brzo na bijelog konja otišao na Zeleni, pitao žandare šta radite
sa tim djetetom. Žandari su mu rekli samo da kaže da nije komunista i mi
ćemo ga pustiti, Hivzija bi odgovorio “Ja sam komunista i svaka mi je
dlaka komunistička“ Na to bi mula Jakup-efendija ne silazeći sa konja,
uzeo Hivziju pod pazuho stavio ga ispred sebe na konja, povukao bi ga za
uho i rekao “ Hajde kući šta ti znaš šta su komunisti”. Žandari bi na to
odgovorili “Da nam zna komanda za ovo nas bi objesili umjesto njega”.
(Po priči Rešada-Cuca Kardovića, prof).

Treba napomenuti da je rahmetli mula Jakup-efendija imao zaštitnički stav

prema lokalnim komunistima Novog Pazara. Tako je u periodu kada se
organizovala velika hajka protiv komunista u novopa-zarskom kraju, Haso
Rožajac sa svojom grupom komunista našao je utočište upravo kod mula
Jakupa-efendije koji ih je smjestio u svojoj kući u Vučoj gdje ih je krio i
hranio šest mjeseci. Nakon rata ovaj njegov gest niko od tih komunista nije
pomenuo. Pazarci su na čelu sa dr Sulejmanom Ugljaninom 11. maja 1991.
godine javno rehabilitovali Aćifa - efendiju, a 2. juna 2013. godine na
međunarodnom naučnom skupu, održanom u Rožajama pri organizaciji
Bošnjačke kulturne zajednice i sandžačkog Muftijstva, došlo je do
zaključka da treba početi sa procesom rehabilitacije i za mula Jakupa –
efendiju Kardovića.

Iako je mula Jakup-efendija imao izuzetno korektan odnos prema Srbima

spašavajući 420 lokalnih srba u Novom Pazaru, kao i nekoliko puta je
spasio poznate rožajske i novopa-zarske komunističke aktiviste, spasio je i
pomogao mladim Crnogorcima iz Bogaja i Dapsićkog jedihnika sa još tri
druga, i još mnoga dobra je uradio, ni to ga nije spasilo od partizanske
osvetničke ruke. Bojali su se veličine njegovog autoriteta koji je uživao u
narodu.

Nakon doživljenog poraza na planini Turjak u avgustu 1943. godine

crnogorski četnici nisu više nikada krenuli na Rožaje. Međutim, nova
snaga koja se pojavila, partizanski pokret u koji je ušao i veliki broj
sandžačkih Bošnjaka, nadajući se da će dobiti autonomiju koju su im
komunisti obećali, uradili su ono što nije uspjelo četnicima. Uspjeli su da
razbiju sandžačku Muslimansku miliciju i njene vođe pobiju. Tako Dušan
Lutovac piše da su "komunisti-partizani imali poseban zadatak da pronađu
i likvidiraju mula Jakupa-efendiju Kardovića ...
U okolini Rožaja bilo je i nekoliko balističkih grupa, koje su se krile oko
planina Hajle, Kule, Bandžova, vrela Ibra i drugdje. Za mula Jakup-
efendiju je dobijeno obavještenje da se krije u svojoj kući u Rožajama.
Interesantno je napomenuti kako su komunisti opisali mula Jakupovu smrt
a kako su je Rožajci upamtili. Dušan Lutovac piše ovako: "Namjera je bila
da se mula Jakup uhvati živ i preda nadležnim vlastima radi suđenja. Pošto
je noć bila mračna, a uhvaćeni nije bio vezan, u trenutku se trgnuo i
pokušao da bježi. Borci su brzo reagovali i ubili ga".

Međutim, stari Rožajci kojih još ima među živima, kao i mula Jakupova
familija i bratstvenici iznose potpuno drugačiju verziju. Oni tvrde da je
početkom 1945. godine jedna grupa partizana među kojima su bili i neki
rožajski komunisti pošla u pravcu mula Jakupove kuće s namjerom da ga
uhapsi. Rožajci su prije nego što će doći partizani molili mula Jakupa da
napusti Rožaje jer će ga komunisti ubiti. Međutim, on to nije učinio. I kao
što reče Dušan Lutovac stari, ali još uvijek dobrodržeći mula Jakup-
efendija je "ostao da se krije u svojoj kući (?)".

Mula Jakup-efendijina kuća je bila današnja kuća Agović Rustema u ul.

“Mustafe Pećanina“. Kada su ga izvodili iz kuće pored njega su bili još
supruga i dvije maloljetne kćerke. Partizani su mu rekli da moraju da ga
privedu i da treba da mu se sudi jer je navodno kriv zbog ubistva braće
Hamzagića u Tutinu, ali njemu je bilo jasno o čemu se radi. Mula-Jakup-
efendija se okrenuo, izvadio je svoj zlatni džepni sahat i dao ga supruzi
Rukiji i halalio se sa porodicom.
 Mula Jakup (Ahmetov) Kardović sa suprugom Rukijom i djecom

Partizani su bili zaprepašćeni njegovom pojavom i jedan od njih je

prokomentarisao: "Zar je moguće da je ovaj starac pravio takva čuda"? Na
putu od njegove kuće prema zgradi nove vlasti, na samoj raskrsnici kod
glavnog Ibarskog mosta, na lijevoj obali Ibra, jedan od partizana mu je iz
automata mučki pucao u leđa i ubio ga. Partizani su ga optužili za ono što
su učinili sredinom 1944. godine braća Drešević u Tutinu kada su
likvidirali braću Hamzagić, jer je on tada kao predsjednik ove opštine,
navodno odobrio njihovu likvidaciju. Nakon ubistva mula Jakup-efendije
Kardovića, Džeko Hodžić je dao izjavu poslije dolaska iz Plava u Rožaje.
“Da sam 15 minuta ranije došao u Rožaje ne bi mula Jakup-efendija
Kardović bio strijeljan samo bi mu se pravedno sudilo”.

Ubistvo mula Jakup-efendije Kardovića 1945. godine bilo je presudno za

sve tadašnje hodže u našem kraju da se povuku i posvete svom poslu. U
tom periodu veći dio bratstva Kardovića se odselio za Tutin, Novi Pazar,
Skoplje i Tursku.

Dženaza rahmetli mula-Jakup-efendije klanjala se ispred Kučanske

džamije u velikom broju, bili su ljudi iz Rožaja i okoline, Bihora, Tutina i
Peći. Mezar mula Jakup-efendije je u Kučanskom groblju.

- Korektan odnos za vrijeme ratnih prevrata, njegova veličina i autoritet

koji je uživao kod naroda nijesu bili dovoljni već je tadašnja vlast naredila
da se sprovede. Čuvši da je zarobljen mula Jakup-efendija, Srbi iz okoline
Pazara i Raške su se organizovali i krenuli da protestuju zahtjevajući
njegovo oslobađanje. Došavši do sela Godova gdje su saznali da je mula
Jakup-efendija strijeljan vratili su se nezadovoljni svojim kućama. Ovu
priču potvrdio je i Kardović Meho, unuk mula Jakupa-efendije.
- Putujući iz Raške prema Novom Pazaru, pored puta stajao je jedan
čovjek, pošto je bila kišovita noć, uzeo sam ga u auto, bilo je to 1976.
godine. U mom autu su se tada nalazili rukovodioci folklora na čelu sa
Ibišom Kujevićem iz Rožaja i Tomo Kijevčanin, direktor Doma kulture
Novi Pazar. Tomo je u šali rekao pokislom starom srpskom seljaku sa
šajkačom: “Bolje bi bilo da si išao pješke nego da te vozi Turčin”. Pokisli
seljak mu odgovari: “Ne znam ko je ali je dobar čovjek a zahvaljujući
jednom Turčinu naše selo je ostalo netaknuto tokom pazarske bitke, ali on
je Rožajac nije Pazarac pa ga vi ne poznajete”. Kada su mu rekli da u autu
ima i Rožajaca on im je rekao da je to Odža mula Jakup-efendija Kardović.
Oni su ga pitali kako vas je on spasio, a on im je ispričao: “Poslije novopa-
zarske bitke kada je mula Jakup-efendija krenuo u napad, protjerao je
četnike sve do Kraljeva a naše selo bilo je na udar. Kada je ušao u selo
vidio je da se u selu nalazi nejač (djeca, žene i starci) dok je omladina
otišla u četnike i partizane, komandovao je svojoj vojsci zbor i za nas
neočekivano otišao iz sela mirno sa svojim borcima koji nam nisu ni riječ
rekli. Mi smo očekivali odmazdu da će nas pobiti, popljačkati i popaliti a
to je mogao da uradi samo da je htio, jer nas nije imao ko braniti sve do
Kraljeva. Disciplinovanije vojske nijesam vidjeo, zato smo mi zahvalni i
organizovali smo protest za njegovo oslobađanje ali nismo stigli i žao nam
je što mu se nije sudilo jer sigurno bi bio oslobođen. “Kad je bio za naš
narod tako dobar, kakav je bio tek za svoj narod”. (Po priči Ibiša
Kujevića).

Mula Jakup-efendija, čestit i uman čovjek, muslihun, duhovni vođa,

zaslužan borac, revolucionar i graditelj. Njegovo ime i zasluge poznate su
širom Sandžaka, sjeverne regije Crne Gore i Kosova a najviše će ga po
djelima i zaslugama, pamtiti ratne i poslijeratne generacije, njegovi
drugovi-saborci i građani Rožaja, Berana, Tutina, Novog Pazara i Sjenice -
mjesta u kojima je najviše ispoljio svoje umne i stvaralačke kvalitete i
sposobnosti. Mula Jakup-efendija poznat je kao ensarija, čovjek poznat po
gostoprimstvu, po svojoj spremnosti da pruži zaštitu i utočište svakome ko
je u nevolji, bez obzira na vjeru, rasu, bogatstvo, obrazovanje i porijeklo.
Ostavio je vječiti trag u Rožajama i okolini u kojoj je živio. Allah ga je
obdario najljepšim vrlinama koje krase izuzetno nadarene ljude vjerom,
mudrošću, karakterom, pameću i hrabrošću, osjećajem borbe da brani sebe
i drugoga, da pripada bošnjačko-muslimanskoj zajednici i da se bori za nju.
Bio je nadprirodno nadaren pismenošću i vizionarstvom gazija i šehid,
primjer za sva buduća pokoljenja Rožaja i šire. Mula Jakup-efendine hudbe
bile su veoma aktuelne i savremene. U svojim hudbama mula Jakup-
efendija je bio direktan, konkretan, jasan i uživljen u govoru, obuhvatao je
tadašnje probleme u svojoj sredini i okolini, za ono što bi moglo biti
pozitivno i ono što bi moglo biti negativno, tako da su džematlijama služile
kao velika škola i pomoć u odgoju sebe i svoje porodice u duhu islama i
Časne Knjige, Kur ana što znači u duhu dobra, zdravlja, birićeta,
tolerancije, sabura, radosti, sloge, ljubavi, suživota i slobode.

- Važna odluka za vrijeme odbrane rožajskog kraja, spašavanja od pokolja,

paljenja i protiv svih napada na islamski živalj i drugih, donešena je ispred
Kučanske džamije gdje je mula Jakup-efendija radio kao matičar i
vjeroučitelj, u neposrednoj blizini Barmahalske česme, gde je sa svojim
džematom donio presudnu odluku o spašavanju vatana muslimanskog
življa našeg kraja i okoline, o kome se i danas priča a i napisano je mnogo
u knjizi porijeklo bratstva Kardovića život i tradicija autora Fadila M.
Kardovića. Ova česma zaslužuje danas kada su se stvorili uslovi od
rožajskih i sandžačkih Bošnjaka da na adaptiranom zidu Barmahalske
česme podignu spomen ploču rožajskim gazijama i šehidima na čelu sa
Mula Jakup-efendijom Kardovićem gdje im je i klanjano dženaze. O mula
Jakup-efendiji i njegovim podvizima su pjevali poznati bošnjački-
sandžački epski guslari Međedović Avdo, Kurtagić Murat-aga Gazija,
Ćorović Ašir-beg, Fetić Osman-aga, Agić Besim i Ledinić Hajruš.

IME ZA PAMĆENJE

Vakat kule voljom dograđuje,

Vakat gradi vakat obaljuje,
Dobri gradi, loši razvaljuje,
Nesreći se i jadu raduje,
Svi narodi koji se izrode,
Međusobno stalno borbu vode,
Vaktom čuda i probleme rodi,
Dođe vakat svoje oči vadi,
Bog ga pusti da vidi šta hoće,
Bog pomaže kad se vatan brani,
Na Rujišta borbu otvorismo,
Za tri sata taj megdan dobismo,
Nagovori brastvenike i seljane moje,
Rasturi mu vojsku u Osoje,
Rasturi mu stručne policajce,
Naoružane stručne specijalce,
Kad ve tvrde valjane opaze,
Al ne da mu dugo koliko hoće,
Teško onom ko prvi napada,
On napada i prvi propada,
Teško onom ko se lažom brani,
Koji djecu sa haramom hrani,
Sad da počnem malo o megdanu,
Ko ga sticao vaktom i zemanom,
Kad su bila ta teška vremena,
Teška su se nosila bremena,
Sa početkom četrdeset prve ,
Kad se vjere međusobno krve,
To bi sebet Mihailović Draže,
Sa Nedićem cio Balkan traže,
Tako misle zli nacionaliste,
Sa Balkana Islam da očiste,
Tako misle ta dva đenerala,
Velika Srbina da bi se prozvala,
Da ostvare te programe stare,
Sa Balkanom da zagospodare,
Sa Balkana Islam da prognaju,
Drugoj vjeri živjeti tu ne daju,
Da prognaju s njega Islam zvjerski,
Da tu živi sal narod nebeski,
Ko će pobjeć to mu je najbolje,
Ko ostane taj da se pokolje,
Kada Hitler JUGU okupira,
To Srbima po želji pasira,
To im tako po želji ispada,
Sa Balkanom tada da zavlada,
Da uz Njemce koriste priliku,
Da osnuju Srbiju veliku,
S tom se nadom Srbi pripremaju,
Da će lako Islam da prognaju,
Da isele listom Muslimane,
Kao ptice sa zelene grane,
Poče Draže da zlikovce bira,
I brigade četničke formira,
Pa on bira zloglasne vojvode,
Da mu borbu s Bošnjacima vode,
Oficire izabra bez duše,
Sa terorom islam da uguše,
S Bošnjacima hoće i Albance,
Bez razlike sal Muhamedance,
Draže Pavlu hitno naređuje,
Da brigadu četničku osnuje,
Da skupi mlade Vasojevce,
Okorele po duši Draževce,
Da mu bude ta brigada jaka,
Da se s njome maši pro Sandžaka,
Zadatak mu najstroži izdaje,
Da pregazi najprvo Rožaje,
Da pregazi Bihor do Rožaja,
Da se slisti s tog terena raja,
Pa odatle do Novog Pazara,
Da ga s krvljom i vatrom pohara,
Da Dražine planove obavi,
Crnu Goru i Srbiju sastavi,
Da poravna Pešter do Golije,
Ko da tuda postojao nije,
Da očisti Pešterske ravnice,
Od Tutina do grada Sjenice,
Sve pod kamu zvjerski da pobije,
Kao što su to radili prije,
Cio Bihor i grad Prijepolje,
Sve sa kamom živo da pokolje,
To se Pavlu iz duše dopada,
Skupi vojsku i Bihor napada,
Tijem sentom neće da dolaze,
Bolje vam se neće isplatiti,
No za ovo glavu ostaviti,
Jedno ćete vatan zaštititi,
Drugo ćete postati šehidi,
Na hazuret braćo Muslimani,
Da se vjera i vatan odbrani,
Ne bojte se onog što napada,
Ko napada najbrže propada,
Sa dovama držite pusije,
Doći će pomoć drugog sahibije,
Ko na raju nedužnu nasrće,
Glavački se u propast prevrće,
To im reče kod Jakupa ode,
Instrukcije da borbene vode,
Sad da vidiš borbenike naše,
Svak za sebe po rov iskopaše,
Noć cijelu drže te pusije,
Zorom ranom stižu Sandžaklije,
Pristupiše braća iz Bihora,
Od Vrbice do Savina Bora,
Da ne ređam sva bihorska sela,
Bošnjačka je raja zaposjela,
Zaposjeli čvrste položaje,
Jer tu brane Sandžak i Rožaje,
Protiv cijele bore se mafije,
Za Din časni glave da ostave,
Da se bore protiv Pavla Čpaje,
Koji misli da sravna Rožaje,
Ne sprema se Rožaju za bolje,
Već da pali i raju da kolje,
Al nam eto braće iz Pešteri,
Da čekaju ove ljudske zvjeri,
Eto nama braće iz Pazara,
Uhvatiše buse po homaru,
sa Kosova evo nam Šiptara,
Pohvataše kote i homare,
Ti četnici da su kao pčele,
Tu zasjedu ne bi proletjele,
Tu se ne bi ni protnuli mravi,
A nekmoli prljavi dušmani,
Ti dušmani da ko vrane lete,
Mogu prići al’ se vratit neće,
Namjera je četnika bahata,
Da rožajska neće vidjet vrata,
Neće želju ostvarit bez muke,
Od svoj vrat će okrvarit ruke,
Sad će dobit ono sve što traže,
Tu im neće moći pomoć Draže,
Tanka zora još vidjela nema,
Dušmanin se na Rožaje sprema,
Na pohodu instrukcije daje,
Sa svih strana da skole Rožaje,
Ne prolaze kuda Ibar teče,
Svud okolo da im se presječe,
Upadnite Rožaju u zoru,
Koljte, derte, ko vuci po toru,
Uhvatite vrata i prozore,
Da vi živo šta uteć ne more,
Da se ljudi o vratima kuju,
Da se cure i bule siluju,
Kao prvo nek to tako bude,
Nek Rožajci očigledno vide,
Kada bude sve to pobijeno,
Noste veliko blago nemjereno,
Rožaje se zvalo Trgovište,
Sad nek bude krvavo poprište,
On mišljaše kroz Bihor da prođe,
Do svog cilja Pazaru da dođe,
Uze Pavle Bihor na ovarak,
Pa u Bihor poturi ugarak,
Žestoko su na Bihor napali,
Poče Bihor da iz reda pali,
Na grehotu bezdušnik ne pazi,
Đe prolazi s čizmom u krv gazi,
Viđ’ namjere Đurišića Pavla,
Đe prolazi tragove ostavlja,
Ljude bije, kolje hadžemije,
I ostavlja ljute tragedije,
Pa on radi ono sve najgore,
Kako niko zamislit ne more,
Kolje bije živote odvaja,
Luda zvjerka ta bez osjećaja,
Tako zvjerstvo radi s komšijama,
Koja nema milosti ni srama,
Ova zvjerka što je pobešnjela,
Kolje bije i pali im sela,
Ova zvijer što insafa nema,
Isti zločin Rožaju priprema,
Đe je Pavle s vojskom udario,
Vječiti je zločin ostavio,
Zato Bihor ni nado se nije,
Da će tako raditi komšije,
Kad viđoše Bihorski sinovi,
Da se dižu u Bihor dimovi,
Ko se tako tom masakru nada,
Da od krvi načini se vada,
On sa Dražom te planove sklopi,
Sa ovom vodom Sandžak da natopi,
S tom namjerom kreće,
On polazi ali dugo neće,
Ovaj Bihor krilo je Sandžaka,
I vazda je imao junaka,
Digoše se Bihorske gazije,
Da zastave ljudske krvopije,
Sa oružjem skočiše gazije,
Darovito sretoše komšije,
Što je Bihor komšije imao,
Crni đavo takve ih nemao,
Na oholost pušku udariše,
Taj mu zločin dobro naplatiše,
Pa se njima dobro osvetiše,
Te Korita napuniše njima,
Dvije godine što se puškaraše,
Dan i noć Bihor napadaše,
Na tvrdo je Pavle pogodio,
I mnogo je glava zijanio,
Tu je mnogo otpalo dušmana,
Od gazije Rastoder Osmana,
Pa se Pavlu ta sila rasula,
Od Osmana i Agović Đula,
U pomoć im Sijarić Ćazim dolazi,
Neda Pavlu Bihor da pregazi,
I dobiše Ćorovića Ašira,
Te prognaše Pavla Đurišića,
Dvije godine prođe ratnih dana,
No se Pavle spremi iz Berana,
To je avgust bješe četres treće,
Sprema vojsku na Rožaje kreće,
Tu se sila i vojska sastaje,
Sa tom silom misli za Rožaje,
Velika vojska a naoružao se bolje,
Pohod prave Bogu se ne mole,
Misle da će ovaj boj dobiti,
Hajte braćo sada da idemo,
Da se Turske krvi napijemo,
Da se ovdje s pićem počastimo,
U Rožaje da se omrsimo,
Đe stajahu bijaše livada,
Ta livada Tmušiću pripada,
Livada se zove oštra Jela,
Tu je horda dušmanska posjela,
Velika sila Rožaju se sprema,
Baš joj broja i hesapa nema,
Da Rožaje s masakrom napane,
Baš da živa duša ne ostane,
To gledaju s kote Muslimani,
Đe su k nama krenuli dušmani,
Tad Mumini dovu učiniše,
Pa se dragom Bogu zamoliše,
Mula-Jakup diže ruke k nebu,
Te se dragom zamolio Rabu,
Dragi Bože ti učini čare,
Ne dopusti šta misle dušmani,
Dragi Bože silu im uguši,
Da ne dospu s tim u duši,
Ti pomogni tvojoj čistoj vjeri,
Da pod kamu ne dospijemo nevjeri,
Sve te horde na noge ustale,
Da planinu Kacuber prevale,
Mašili se brda goletije,
Al’ ih gore čekaju Gazije,
I ne znaju ko ih gore čeka,
Smrt ih brza čeka isprijeka,
Oni misle planina je sama,
Da tu živa nema insana,
Oni misle rahatom s lakše,
Svalit Sandžak i stići do Raške,
Idu naprijed mnogo se ohole,
Zločin misle Bogu se ne mole,
Idu gore neće dugo biti,
Vrat i silu Bog će im slomiti,
Gore ima turskih oficira,
Borben otpor stručno da planira,
Međ toliko stručnih oficira,
To sve Jakup sa Jašar-agom planira,
Viđ’ Jakupa frontu gospodara,
Pa svom društvu riječ progovara,
“Vidite li potočiju dolinu,
Pro potoka šumu rastovinu,
Na brzinu kratke riječi reče,
Nu hazurte tu da se presječe,
Još to nama uhvatiti fali,
Da se ne bi šume dokopali,
Ko se cijele te šume dohvate,
S njima nema rata ni debate,
No sad treba da osokolimo,
Sa svih strana da ih opkolimo,
Ko se guste šume dokopaju,
Ovdje nama opstati ne daju,
Pa odredi grupu iz Rožaja,
Drugu grupu s biševskoga kraja,
Da se spuste sa kote visoke,
Da uhvate duboke potoke,
Čim Bošnjaci naredbu dobiše,
Hitro brzo sve to učiniše,
I sam sađe sa kote visoke,
Da uhvati zaklone, klisure duboke,
Da se četnik ni jedan ne vrati,
Zlu namjeru skupo da je plati,
Mjesto hodže ostaše Gazije,
Od Boga će mnogo izgubiti,
Veliku vojsku pro Lima provode,
Al’ im Osman prataše pohode,
Taj zločinac komandu izdaje,
Sa namjerom kreće za Rožaje,
Krenu Pavle da Rožaje pali,
Za to Osman hitno haber šalje,
Džuma bješe i Post Ramazana,
Stiže hitni haber od Osmana,
Šalje knjigu rožajskom džematu,
Tačnu vijest dobro upoznatu,
Spremi knjigu dok su na okupu,
A na ruke Kardović Jakupu,
Odmah s knjge pečat odlomiše,
I čitaju šta im Osman piše,
Oj Jakupe rožajska gazijo,
Evo sam ti haber učinio,
Peti avgust četrdeset treće,
Major Pavle na Rožaje kreće,
Iznenada hoće da prevare,
Treba da se Rožaje napadne,
Živa glava da vi ne ostane,
Razumješe rožajske gazije,
Da dolaze ljudske krvopije,
U knjigu mu Osman poručuje,
Ništa drugo da ne očekuje,
Na Kacuber odmah da ispaneš,
Na beljegu dušmanu da staneš,
No Jakupe sokole i zmaju,
Tu presudi čije je Rožaje,
Po pričama Nikole Pašića,
Da je Balkan Karađorđevića,
To sad traže naše krvopije,
Da im damo sandžačke tapije,
No uhvati Kacuber što prije,
Da ne traže na silu tapije,
Pa pozovi Mujka Mukovića,
Da čekate Pavla Đurišića,
Tu odbranu ako ne želite,
Moraćete odmah da selite,
Čuo jesam četnici pjevaju,
Sandžaku smo već došli pri kraju,
Očigledno u toj pjesmi vele,
Da moraju Bošnjaci da sele,
Neka traže djedovine stare,
Pro Stambola i preko Ankare,
Evo vojske četnički majore,
Za tobom je pola zemlje naše,
Zahtijeva cijela dolina naša,
Svaki Bošnjak da odselit mora,
No požuri dokle nije kasno,
Poslije će te pregaziti lasno,
Pred Džematom Jakup se izjasni,
Šta im piše ovaj čovjek časni,
Džematu je vijest do znanja dao,
Pred džematom knjigu pročitao,
Kad vidoše šta ta knjiga piše,
Svi se svome jadu zabaviše,
Ka Bihoru glave okrenuše,
Te o tome Besim besjedaše,
Sabah rudi Rožaje se budi,
Ibar hladnom vodom ga omiva,
Mula Jakup junak od megdana,
Na obali on abdest uzima,
Kad je Sabah rani preklanjao,
Pred Kučanskom džamijom je stao,
Pa viknuo iz grla bijela,
Što se ratnog plana razumije,
Ostavio Mujka Mukovića,
Da on čeka vojsku Đurišića,
I naredi ovim ko ostaje,
Ove kote čuvaju Rožaje,
Taj svoj predlog družini predoči,
Te im reče i na noge skoči,
Stade Jakup ispred te družine,
Niz planinske spusti se prline,
Sa četom se spusti ko na krila,
Do hrastovih spustio se žila,
Cijela četa Jakup u sredinu,
Uhvatiše vučju zasjedu,
Grudobrane dobro iskopaše,
Za megdana baš se pripremiše,
Baš su ovo dobro pohvatali,
Da se ne bi šume dokopali,
Da na golješ tjeraju dušmane,
Da po šumi dugo ne rovare,
Pošto dobro zaklon pohvataše,
Od Tmušića vojska izbijaše,
A brigada druga izletjela,
Od Petnjika i Dapsića sela,
Velika sila bješe izletjela,
S kokardom se pritisnula Jela,
Nije Jela biljka što je sade,
Oštra Jela zovu se livade,
Sve se horde za hordom pridaje,
Suočila sila za Rožaje,
Uz Kacuber ta vojska odmiče,
A i sukob naglo se primiče,
Dokle vojska pogore izađe,
Hodža Jakup još poniže sađe,
Da sa boka toj vojsci uhvati,
Bez udarca da se ta ne vrati,
Sad će biti danca od udarca,
Tu imaše poštenija ljudi,
Što ne misle nikom da naude,
Bez volje su djeca zahajiljena,
Da poginu mlada i zalena,
Bog ubio koji ovo traže,
Da je za ove ni po jada moga,
No nevini žalost je do Boga,
Mula-Jakup Gazija iz Vuče,
Ne ukori ni oca ni djeda,
Njegov djed je spasio Banjaluku,
I junaštvo predao Jakupu,
Kuražiše društvo na dušmana,
Juriš braćo na ljudskoga zvijera,
Jer se brani sibijan i vjera,
Da skolite dinskoga dušmana,
Pored vjere dina i imana,
Pa i pored našeg sibijana,
Ne bojite se dinskoga dušmana,
Nit’ se bojte po tijelu rana,
Nema smrti bez suđena dana,
Junak nosi po tijelu rane,
Da mu ponos za uvijek ostane,
Junak, kamen i drvo krvavi,
Sal junačko dijelo da ostvari,
Samo naprijed sokolovi naši,
Musliman se Edželja ne plaši,
Ko pogine il dopane rane,
Dragi Allah s njegove je strane,
Bez sudbine nema ni Edželja,
Bez Rahmeta nema ni Dženeta,
Ne dajte dušmanu šta hoće,
Da ga čuje čaršija cijela,
Zeman dođe edžel se primako,
A dunjaluk ostaviće svako,
Ko ne brani svoga sibijana,
Neće imat dina nit imana,
Krenule su te četničke horde,
A pod vođstvom nekog Rada Korde,
Nedajte se braćo Muslimani,
Ova zemlja mora da se brani,
Ode Turska i njene Jazije,
Al ostaše sandžačke Gazije,
Što ne vide u Stambol Sultana,
A kamoli domaća dušmana,
Koji hoće da pljačka i pali,
Sa svih strana na Sandžak navali,
Dižite se vi braćo Bošnjaci,
Samo hrabro rožajski junaci,
Ko vjeruje dina i imana,
Nema smrti bez suđena dana,
Mula-Jakup skoči brzinama,
Pred Džematom skoči na nogama,
Pa kad viknu Jakup efendija,
Od šideta odjeknu džamija,
Oj narode rožajske nahije,
Jel’ vam milo da vas dušman bije,
Zamislite jel vam braćo bolje,
Da ve dušman, zlostavlja i kolje,
Ako ste protiv našega dušmana,
No ustajte braćo na noge,
Nema braćo više da sjedimo,
No hitajte vatan da branimo,
Sad skočite svima po čaršiju,
Neka odmah dođu pred džamiju,
Da se ovdje bratski pogodimo,
Da Kacuber noćas prihvatimo,
Džematlije hitro poskakaše,
Te čaršiju odmah dovikaše,
Pokupiše rožajske građane,
I svikaše sa sela seljane,
Skupiše se junačke vrline,
Ko ne žali za din da pogine,
Skupiše se bijela četa bješe,
Od Rožaja sa krajine naše,
Skupiše se sa sela seljaci,
A na čelo najbolji junaci,
Skupila se rožajska krajina,
Pored vjere lijepoga dina,
Svi junaci došli što valjaju,
Da dušmanu Rožaje ne daju,
U stroj se ređaju Bošnjaci,
Brat do brata na čelo junaci,
Sa planine prolaze oblaci,
Pridolaze sa sela barjaci,
Skupila se vojska silovita,
Ne obična nego darovita,
Skupiše se borci odabrani,
Ta se vojska zove Domobrani,
Skupili se birani gazije,
U čaršiji kod Kučanske džamije,
Vojska slazi vrijeme prolazi,
Došo’ vakat vojska da polazi,
Četobaše hesap učiniše,
Po tefteru vojsku izbrojiše,
Po tefteru baš dobro ispade,
Dvije stotke prešlo pro hiljade,
Vojska kreće ko kićeni svati,
Došo’ narod vojsku da isprati,
Nek zapamte od sad patriote,
Musliman se sa tuđim ne hrani,
Nego samo on svoj vatan brani,
Nek’ se dušman do vijeka kaje,
Skupo plati pohod za Rožaje,
Slobodu su iskovali slavnu,
Junački su megdan zadobili,
Ranjen dušman rane bolovaše,
Ranjen dušman za Jakupa kaže,
Da mu sila Božja pomaže,
Za Džihad je obdaren Uleme,
Sa njim bitke i megdana nema,
Sporo duša dušmanu ispada,
Jer je mnogo počinio jada,
Teško duši na mukama daje,
On to plaća pohod za Rožaje,
Sve od muke dušman prižmuruje,
Mula-Jakup im se strašan prikazuje,
To se strašno prikazuje vlahu,
Da on jaše konja ko aždahu,
Vilica mi jedna na ledinu,
A druga mu nebu u visinu,
Slučajeva takvih je imalo,
Zdravima se tako priviđalo,
Ti koji su ovo uočili,
Množina su pamet poštetili,
Nijesu se na front održali,
Sa oružjem kud ko razbježali,
Ovaj privid Jakup Kardovića,
To se čudo i dan danas priča,
Ne hvale ga kao nekog kmeta,
No pravoga hodžu Ćirameta,
Dušmanina kojeg Jakup sreće,
Tijem poslom više doći neće,
Taj Kardović Jakup iz Rožaja,
To je biće krilatoga zmaja,
Brani cio Sandžak od dušmana,
S kraj Bihora do na kraj Pazara,
Budno čuva pešterske ravnice,
Od Tutina do grada Sjenice,
S kraj Bihora pa do grada Raške,
dušmane je mudro povratio,
Da umjesto svijest poboljšamo,
Da komšije kao braću znamo,
Mjesto toga mi se ubijamo,
Ko će zalud glavu izgubiti,
Šta će naše majke utješiti,
Kad ostane majka bez evljada,
Kojem dobru ima da se nada,
On završi s pričom za dušmane,
Pa on uze u zbor Muslimane,
Amerika kada bi skočila,
Front rožajski ne bi ga probila,
Ove ljute guje iz Rožaja,
Svijet ih ne bi mako s položaja,
Bošnjaci se ne boje sem Boga,
A kamoli dušmana nekoga,
Pod ranama neće da posrnu,
Nema sila da ga nazad vrnu,
Sve napade s napadom razvija,
Da postane Šehid il Gazija,
Ne boji se Edžela il rane,
Samo žuri Šehid da postane,
Uče dove uče Ezane,
Bog da spasi nas Muslimane,
Dižu ruke to u pravcu neba,
Traže pomoć od koga treba,
Majke, sestre, očevi i braća,
Svaki svoga na taj front ispraća,
Sad čekanja, ošturiše više,
Mula-Jakup sitne knjige piše,
On napisa knjige šarovite,
Te junake zove glasovite,
Četobaše zove sa Sandžaka,
I junake sa kuće i odžaka,
Pa rasturi knjige od Sjenice,
Od Sjenice pa sve do Drenice,
Od Petnjice pa do Mitrovice,
Od Gusinja do grada Tutina,
Knjige rasu ne zna se ni kuda,
Sve on zove uticajne ljude,
Od Jakupa knjige potekoše,
Svim knjigama nađe knjigonoše,
Evo vakat bješe Ikindija,
Vojsku krenu Jakup-Efendija,
Vojsku krenu Allaha spomenu,
Za njime je Mujko Mukovića,
Desno krilo Jakup Kardovića,
Mahnuše se bajraci,
Na front kreću rožajski junaci,
Vihore se bajraci,
Zapjevaše rožajski Bošnjaci,
Zapjevaše pjesme zanimljive,
To junaci kuraže strašljive,
Mi Bošnjaci borci okoreli,
Zaista smo odbranu poželjeli,
Mi smo radni boju i megdanu,
Na beljegu da stanemo dušmanu,
Dok Jakupa i Mujka imamo,
Za života Kacuber ne damo,
Mi moramo biti izdržljivi,
Da Kacuber ne pustimo živi,
Oj Jakupe junače od soja,
U ime Boga pobjeda je tvoja,
Dok sa ovom pjesmom završiše,
Grad Rožaje zečki preturiše,
Preturiše zelene Begluke,
Mašiše se Đuranovića Luke,
Bože dragi vojske i ljepote,
Pred vojskom su čela patriote,
Đuranovića Luke pregazili,
Vučki se šume dohvatili,
Pustoj šumi prolaze hudure,
Tijesne klance duboke klisure,
Sva se vojska uz planinu prima,
Nekakvijem kozjim putevima,
Pustoj šumi nigdje kraja nema,
Dan prolazi mrkla noć se sprema,
Bog im dragi bio od pomoći,
Te stigoše prije mrkle noći,
Na Kacuber Rožajci stigoše,
Zauzeše čvrste položaje,
Mula-Jakup planove donosi,
Kako bolje zauzeti polje,
Ta posija neka bude tvrda,
Strogo tvrda zauzmite brda,
Vi čuvajte ove položaje,
Ovo čuva sela i Rožaje,
Tu naredbu Rožajci dobiše,
Na pusiju vučki se spremiše,
Na pusiju ređa ih ko svate,
I daje im stručne nasihate,
Kako treba vatan da se brani,
Da se strogo čekaju dušmani,
Oni mole Boga Sahibiju,
A dušmani običnu Mariju,
Bošnjaci su vanredno stvorenje,
Pamet im je samo za branjenje,
Na oči su gromoviti ljudi,
Spremni ljudi a oštrija ćudi,
Suhujljivi oči im plave,
Po prilici Gazije su pravi,
Na te ljude Gazijska prilika,
Čvorovi su tvrđi od čelika,
To je hodža mula-Jakup s Vuče.
Kad je Jakup dušmane odbio,
I kad ih je dobro otobio,
Vratiše se od boja Bošnjaci,
Znak slobode viju se bajraci,
Dobar megdan ovde zadobiše,
I dušmane dobro otobiše,
Proći će veliko vrijeme u zemanu,
Neće više dirat Muslimane.
Pramen vakta dobri naletio,
I Sandžaku slobodu donio,
Svodi Jakup vojsku u Rožaje,
Cio Sandžak slobodan postaje,
Slazi vojska sretno niz planinu,
Niz planinu slazi u ravninu,
Na čelu je Jakup Kardovića,
A za njim je Mujko Mukovića,
Pametna su obadva jarana,
Pameti im nema na insana,
Do sada su bili Sandžaklije,
A od sada rožajske Gazije,
Mudre glave a ponos Rožaja,
Koje cijeni gospoda i raja,
Vodi vojsku Jakup – efendija,
Brigada je za njim Sandžaklija,
Jakup jaše vilovita ata,
Kao vilu bijeloga đogata,
Pripsanost je dična Efendina,
Preko grudi mrka garabina,
Na dva kuka, dva zelena vuka,
To nijesu vuci niti zvjeri,
No u srmu sjajni revolveri,
Kakav hodža fini izgled ima,
Da prekineš hodžu sa očima,
Otac Ahmet sina je rodio,
Cio Sandžak njime je začinio,
Ko što Ahmet ima dobra sina,
Takvog nema Sandžak ni Krajina,
Krupna oka a čela široka,
Glava mu je okrugloga lika,
Oko oštro ko u gorskog vuka,
Jedra glava a rumena lica,
Rumen junak kao ružica ,
Širok junak bješe u ramena,
Ko junaci u stara vremena,
Oštro mu je oko kako da nije,
Kad pogleda da te s njim probije,
Jakup gleda tako po oštrije,
Prilike su takve u Gazije,
čvršći Jakup bješe od kamena,
širok junak metar u ramena,
Sve je čulo Ahmetova sina,
Da tvrđega nema Turčina,
Za to tvrdi Pazar i Rožaje,
Sve poznaje al strah ne poznaje,
Ima Ahmet sina jedihnika,
Jednog sina al glasa velika,
Ovdje braćo poginut je bolje,
Nego gledat da ti roblje kolje,
šta će radit četnici sa njima,
To morate gledat sa očima,
Bolje vam je ovdje poginuti,
No dušmanu našem posrnuti,
Bolje da se ovdje podikati,
Nek se dušman u jazbinu vrati,
Pa nek tamo dan i noć pije,
Neka pati boljku od trpije,
Kad ti dođe do varoši male,
Sve će živo vatrom da popale,
I ne čekaj pred kućom dušmane,
Da vi kolje roblje ko Kurbane,
Evo ovdje pričekajte vraga,
Ne dajte mu da priđe do praga,
Sad ustante, pored vjere dina,
Da sretnemo dinskog dušmanina,
Pored vjere dina i imana,
I poradi ljutog sibijana,
Dadite mu udarac oštrije,
Dok te dušman pregazio nije,
Ne dajte im da preskoče kotu,
Jer taj katilj ne zna za grehotu,
To su ljudi strašni siledžije,
Krv islamsku ka zvijer je pije,
Ti što nose te čičkave brade,
Što namisle hoće da urade,
Taj nevjernik što se k nama sprema,
Taj milosti ni insafa nema,
Nema gore na svijetu muke,
No kad vjernik pane u ćafirske ruke,
Nedajte se četničkome sinu,
Da nas kolju ko po Kolašinu,
No sad draga braćo Iftarite,
Na Kacuber kote uhvatite,
Poznaju me vođe i Imami,
Ne bojte se nismo braćo sami,
Dobićemo pomoć od Pazara,
Iz Kosmeta od braće Šiptara,
Doći će nam braća od Pešteri,
Ljute guje goropadne zvjeri,
Doći će nam pešterski vodiči,
Dvije guje braća Dreševići,
Draga braćo zadatak je nama,
Da zovemo braću na mukama,
Da čekamo pjane zijanćere,
Da branimo vjeru od nevjere,
Ako katilj pregazi Rožaje,
Ni Pazar mu sporan ne ostaje,
Obojiće pešterske ravnice,
Sve će sravnjat do grada Sjenice,
To će pod nož biti sve gotovo,
Pa će zlikovac preći na Kosovo,
Ako ovdje katilja pustite,
Sa našom se vjerom halalite,
ako pustite dinskoga dušmana,
Biće korov našeg sibijana,
Ko im bude želja ostvarena,
Biće od nas krvi do koljena,
Krv će naša ulicom da lije,
S glavama će kititi avlije,
Priča Jakup sve istinu pravu,
Sve su tako radili u Plavu,
U Sjenici katiljski su klali,
I žive ih kao jagnjad drali,
Ubeđuje sa svakoje strane,
Sve ga čulo Sandžak i po Bosne,
Za njegove ideje ponosne,
A za njim je Mujko iz Biševa,
Za života uz gusle se pjeva,
Od Berana pa sve do Pazara,
Car je bio svih pametara,
On je ponos svih Muslimana,
Pameti mu nema na insana,
On položi rano za Gaziju,
Kad na megdan pobjedi dušmana,
A kakav je na očima mio,
Ljepši cvijet nije procvatio,
Divan Jakup rekoše ko vila,
Blago majci koja ga rodila,
Jeste Jakup vanredna mudrina,
Rožajskom je kraju starješina,
On je mudri otac sirotinje,
Matičar je rožajske Opštine,
Za njim ide vojska na Alaje,
Vodi silnu vojsku za Rožaje,
Vijaju se Alajli Bajraci,
A pjevaju glasiti Bošnjaci,
Ne bojte se roditelji mili,
Dušmana smo našeg pobjedili,
Mi nosimo Ordenje junačko,
Sačuvasmo tapije sandžačke,
Odliježu pjesme sokolove,
A pucaju puške na grozdove,
Sva ta sila sađe do Rožaja,
Tu ih čeka sa radostom raja,
Pred vojskom je raja dotrčala,
Slobodu je željnu iščekala,
Stade vojska a Jakup na čelo,
Sve ih sreća radno i veselo,
Stigo narod sa Krajine naše,
Grli ljubi sve Buljugbaše,
S Bošnjacima megdan se dobija,
Na front nije nikog izgubio,
Sve je zdravo i živo doveo,
Narod ih je sav rožajski sreo,
Trče ljudi, žene i djeca, skupa,
Grle Mujka i mula-Jakupa,
Grle ljube ova dva insana,
što spasiše Sandžak od dušmana,
Cio narod butul ovog skupa,
Blagoslove Mujka i Jakupa,
Blagosilja ko je na front bio,
Bog ih dragi s dobrom nagradio,
Čestite vas Allah učinio,
Pa vam dao šta ko poželio,
Učiniste mnogo za Rožaje,
Do kijameta ponos vi ostaje,
Dok je ljudi i dok je Rožaje,
Ovaj ponos zauvjek ostaje,
S Mujkom Jakup ponos im ostavlja,
Istorija hvali sve što valja,
U Rožaje junaštvo izvire,
Dobro rade, dobro ne umire,
Junaštvo im vazda izviralo,
Do kijameta, to se spominjalo,
Junaštvo im izviralo drugo,
Ovo prvo da se priča dugo,
šta ko radi tako i zaradi,
Vjerni čvrstom dogovoru,
Zajedničku bitku bili,
Za humanu Crnu Goru,
mula Jakup-efendija,
Da se bolje od katilja brane,
I Jašar-aga im daje nasihate,
Ozbiljnije da odbranu shvate,
On ispriča šta je bilo prije, i rožajci, slavu zaradiše,
Za onaj dvoboj Vojvode Jokse, i Rožaje za amin vijek oslobodiše.
On sa više hiljadu džandara,
Ja sa malo trideset domobrana,
Svi smo bili tvrdi Muslimani,