SUSRESTI PRIJATELJA

Neka teška i nevidljiva bolest došla je u moj zavičaj. Rekli su nam da ona odnosi
živote i da ne voli rukovanje, zagrljaje i poljupce. Rekli su i da ne smijemo
posjećivati naše najmilije, bake i djedove.
A onda nam je zatvorila i škole i na lice stavila maske zbog kojih se jedva
prepoznajemo.
Ostali smo željni razgovora, smijeha i igre sa svojim prijateljima.Patio sam, iako
sam imao virtualne susrete. Ništa više nije bilo isto. Tugovali smo u svojim
domovima i čeznuli za danom povratka u školske klupe.
I napokon je osvanuo dan.Bolest nije nestala, ali je dopustila da se sretnemo.Sa
maskama, drugačijim pozdravima i odvojenim klupama. Ruke nismo pružali, ali
smo se očima pozdravljali. Razdragani, sretni, iako je sve bilo drugačije. Smijeh
se opet uselio u školske klupe, jer premali smo da budemo nesretni. Ti naši
neobični susreti bili su i ostali radost našeg djetinjstva.
Jer, može bolest razdvojiti tijela, ali srca puna ljubavi i prijateljstva ostaju
zauvijek spojena.Mi nismo željeli zidove ni razdvojenost, ali smo osuđeni na to.
Zato se molim da ovo zlo prođe i nestane, da ljubav i zajedništvo, druženje i
radost opet nasele ovu našu ranjenu planetu.
Sami smo kao brodolomci na pustom otoku, koji lezne ugodnom i toplom
razgovoru i blizini ljudi, Bez prijatelja ne mogu i ne želim živjeti.
Ivan Marković, 6.razred OŠ Lepenica