Naslov izvornika

Beneath Devil’s Bridge

LORETH ANNE WHITE

Ispod Đavoljeg mosta

S engleskoga preveo
ANDREJ BUKARICA
Za one koji traže istinu.
 NAPOMENA AUTORICE

Iako je Ispod Đavoljeg mosta inspirirana istinitim zločinom koji se

dogodio u mom dijelu svijeta prije dvadeset i četiri godine - zločinom koji
je šokirao zajednicu i privukao pozornost domaćih i međunarodnih medija -
ova je priča djelo mašte, a svi likovi potpuno su izmišljeni. Mjesta su
također korištena na fiktivan način.
 NA ĐAVOLJEM MOSTU

Većinu svojeg života provodimo u strahu od vlastite Sjene. On mi je to

rekao. Rekao je da Sjena živi duboko u svakome od nas. Toliko duboko da ni
ne znamo da je tamo. Ponekad je, letimičnim pogledom, nakratko
ugledamo. Ali to nas uplaši i brzo skrenemo pogled. To je ono što pokreće
Sjenu - naša nesposobnost da gledamo. Naša nesposobnost da preispitamo
tu stvar koja je zapravo naše izvorno ja. To je ono što Sjeni daje moć. Ona
nas tjera da lažemo. O tome što želimo, o tome tko smo. Ona budi naše
strasti, naše najmračnije želje. I što je snažnija, to je se više bojimo i jače se
borimo da sakrijemo tu Zvijer koja smo mi sami...
Ne znam zašto mi On govori te stvari. Možda na taj način posredno
izvlači vlastitu Sjenu i obraća joj se. Ali ja mislim da su naše Sjene zle -
njegove i moje. Velike su i mračne i vrlo opasne. Mislim da našim Sjenama
nikada ne bi trebalo dopustiti da izađu.
- iz dnevnika Leene Rai

2:04, subota, 15. studenog 1997.

Leena Rai nailazi na stari željeznički most u blizini sortirnice trupaca.

Noć je kristalno vedra. Hladna. Sablasno tiha. Može čuti vjetar visoko u
vrhovima obližnjih četinjača, blago pljuskanje vode o stijene ispod mosta,
sveznajuću tutnjavu dvaju vodopada u daljini koji se spuštaju niz granitne
litice planine Chief s više od tristo metara visine.
Zadrhti i navuče svoj šal više oko vrata. Zbog tog se pokreta zaljulja.
Uhvati se za ogradu i nasmije se. Njezine emocije proizlaze iz otrovne
mješavine tjeskobe i nekakvoga uzbudljivog, smionog iščekivanja.
Uglavnom je udobno, umrtvljeno, prijatno pijana od votke iz gotovo prazne
Smirnoffove boce u džepu prevelike komandosice koju nosi. Jakna nije
njezina. Njegova je. Miriše na njega. Na Woodsyja. Malo borove smole.
Miris losiona za poslije brijanja. I njegova posebna aroma. Sve se
pomiješalo s ilovastim daškom mahovine i zemljom sa šumskog tla gdje je
maloprije, pritisnuta, ležala na leđima. Leena odagna to neželjeno sjećanje,
tu bol. Čeka da se nebo, pun Mjesec, Mliječna staza i vrhovi drveća
prestanu okretati, a kad se kretanje uspori, udahne duboko i ravnomjerno.
Zrak ima okus jeseni.
Nastavlja svoj put preko Đavoljeg mosta. U daljini može vidjeti
zagađenu vodu u zaljevu i nekoliko svjetala iz tvornice celuloze koja
trepere na vodi. Dah joj izlazi iz usta u sablasnim oblacima. Kako se
približava južnom kraju mosta, postaje sve nervoznija. Zastane, posegne u
džep, odvrne čep na boci votke, zabaci glavu i otpije gutljaj. Zatetura, a piće
joj se izlije pokraj usta i počne curiti niz bradu. Opet se nasmije, obriše usta
i vrati bocu u veliki džep.
Dok to čini, nešto joj privuče pažnju. Sjena. Zvuk. Škilji u tamu dok
proučava sjene na mostu ispred nje. Prilazi joj auto. Zaslijepljena farovima,
stane žmirkati, a svjetlo zatim nestane. Pokraj nje protutnji kamion,
zapahnuvši je valom vrućih ispušnih plinova. Odjednom se osjeća kao da ju
je nešto okrenulo. Koji je smjer ispravan?
Usredotoči se.
Ne smije ovo zabrljati, ovaj poseban poziv da se sastanu ispod mosta
na južnom kraju, na mjestu gdje se tinejdžeri često okupljaju kako bi pušili,
pili, družili se. Nastavlja teturati. Pokraj nje prolazi još jedan zasljepljujući
automobil. Leena posrne i nađe se na samoj cesti. Automobil naglo skreće.
Začuje se truba. Srce joj kuca brže.
Škilji u tamu, pogleda uprtog u kraj mosta.
Nemoj ovo zabrljati. Ovo si čekala...
Leena stišće jaknu čvršće oko tijela kao da će je to učiniti odvažnom.
Jakna je prevelika čak i za njezinu tjelesnu građu. Zato joj se sviđa. Zbog
nje se osjeća sitno, a to je dar. I topla je. Poput zagrljaja. Leena se ne grli
često. Zapravo se ne može sjetiti kada ju je netko zadnji put zagrlio. Njezin
mlađi brat prima zagrljaje. Puno zagrljaja. On je sladak. Ganesha je lako
voljeti.
 Ona, s druge strane, dobiva mrke poglede. Upozorenja. Ljudi govore
da je glupa. Ili nikad dovoljno dobra, dovoljno ispravna - ona je tek
nezgrapan, prevelik, nespretan, nesposoban rezervni dio. Smetnja u
vlastitom domu. U školi. Ponekad poželi da može izaći iz vlastitog tijela. I
zasigurno jedva čeka da izađe iz Twin Fallsa.
Ali trenutačno je zarobljena. U ovomu glupom gradu. U ovomu
ljudskom tijelu koje je jedino što ljudi vide. Ne mogu vidjeti tko je Leena
iznutra. Koliko su duboki njezini osjećaji. Koliko voli pisati - poeziju,
prozu. No on zna. Kaže da su njezine riječi lijepe. On je vidi. Kad je s njim,
ponekad vjeruje da bi se cijeli njezin svijet mogao promijeniti ako samo
izdrži i progura još godinu ili dvije. A onda će otići iz ovog mjesta. Otići će
daleko. U inozemstvo. Možda u Afriku. Radit će na egzotičnim mjestima,
tamo gdje je ljudi trebaju. Pisat će o tim avanturama. Možda za novine.
Postat će neka druga osoba. Kad je predugo odvojena od njega, ti snovi
nestaju, blijede. Opet sve pada u tamu. A Leena jednostavno želi svima
učiniti uslugu i umrijeti. Ali onda ode k njemu, a on kaže nešto lijepo o
njezinoj poeziji i ona osjeti kako joj srce treperi, kako joj kroz vrelu tminu u
duši bije drhtaj iskonskih krila. El duende. On kaže da ih je tako nazvao
Federico García Lorca. To je duh kreativnosti, a on kaže da ga Leena nosi
duboko u sebi. Dolazi do kraja mosta i kreće niz strmu šljunčanu stazu koja
zaokreće i vodi ispod nadvožnjaka Đavoljeg mosta.
Iznad nje protutnji auto. U stablima se ocrtavaju siluete farova. Zatim
se sve zacrni. Nastane mrtva tišina. Leena se osjeća dezorijentirano. Osjeća
kako joj strah šapuće na uho. Pažljivo se kreće, nogama opipavajući put niz
mračnu stazu. Negdje duboko u svom mozgu osjeća upozorenje.
Pretiho je. Premračno. Nešto nije u redu.
No, votka je tjera da nastavi koračati stazom. Do stijena. Do vode. U
tmini ispod mosta iznenada bljesne narančasta točka. Ona ugleda
djelomičnu siluetu koja zatim nestaje. Osjeća dim cigarete.
- Ima li koga? - vikne u tamu.
- Leena... ovamo.
Iza nje se začuje glas. Ona se okrene.
 Udarac je munjevit. Pogađa je u lice. Ona zatetura postrance, spotakne
se i padne na ruke i koljena. Šljunak joj prodire duboko u dlanove. Sve se
oko nje vrti. Zbunjena je. Osjeća okus krvi. Pokušava udahnuti, ali je
sljedeći udarac pogađa u potiljak. Pada i licem udara u tlo. Kamenje joj se
usiječe u obraz. Zemlja joj ulazi u usta. Još jedan snažan udarac, poput
malja, sjeda između njezinih lopatica.
Leena ne može disati. Obuzima je panika. Podiže ruku da ga zaustavi.
Ali sljedeći je udarac pogađa u glavu.
 TRINITY

SADA
Ne znam ni kada je počelo... davno prije te hladne noći u studenom
kada je ruski satelit udario u Zemljinu atmosferu. Kada se to dogodilo,
nitko od nas nije mogao učiniti ništa da to spriječi. Poput vlaka koji vozi
tračnicama kilometrima daleko, sve je samo neumoljivo jurilo niz prugu.

- Iz podcasta o istinitim zločinima To je zločin,

„Ubojstvo Leene Rai - Ispod Đavoljeg mosta“

Srijeda, 17. studenog. Sadašnjost.

G ledam kako se zeleni traktor kreće uz drvored topola u daljini. Na

stablima nema lišća, a sablasna magla širi se dolinom. Tri galeba lete i
klikću iza traktora, sunovraćajući se kako bi zgrabili sve što je ostalo iza
pluga. Gusti oblaci skrivaju okolne vrhove. Polagano počinje rominjati kiša.
- Mislio sam da bi galebovi trebali ostati uz more - kaže Gio Rossi.
Moj pomoćni producent drži ruke duboko zavučene u džepove svoga crnog
kaputa. Rub kaputa vijori dok vjetar šiba. Hladno je. Vlažno i hladno.
Toliko hladno da studen prodire duboko u kosti i ondje se zadržava još
satima.
- Galebovi su se posvuda preselili u unutrašnjost - kažem odsutno, zato
što je moju pažnju privukla žena koja vozi traktor. Pokraj nje sjedi crno-
bijeli border collie. Rachel Walczak. Ekološka poljoprivrednica.
Umirovljena detektivka. Po svemu sudeći samotnjak. Zemlja koja se kovitla
iza nje crna je i mokra. - Lešinari - kažem tiho. - Bore se za preživljavanje.
Galebovi se prilagođavaju ljudima. Vide ih kao izvor hrane. Poput
medvjeda koji ovdje obitavaju. Poput rakuna u urbanim sredinama. Osim
toga - letimično pogledam Gia - još smo prilično blizu oceana.
Rachelina farma, Green Acres, smještena je duboko u dolini između
strmoglavih planina izdubljenih glečerima i prožetih snježnim padinama i
divljim rijekama. Doima se zabačeno. Gotovo neprijateljski. Ali udaljena je
samo četrdesetak minuta vožnje od grada Twin Fallsa, koji se nalazi na
sjevernom rubu zaljeva. Sam Twin Falls udaljen je oko sat ili dva sjeverno
od užurbanog Vancouvera u regiji Pacifički sjeverozapad, ali se čini kao da
je kilometrima dalje, kao da je izgubljen u vremenu.
- Možda zračnom linijom - promrmlja Gio, uvlačeći se dublje u kaput.
- Da bi se ovdje kretao zimi, čovjeku zacijelo trebaju motorne sanjke i
krplje. Ne mogu zamisliti kako ralica dolazi po tom usranom, krivudavom
zemljanom putu koji vodi ovamo.
Nasmiješim se u sebi. Gio nosi svoje dizajnerske cipele koje su sada
prekrivene blatom. Gio, kojem više odgovaraju ulice, barovi i kafići u
centru Toronta. Ili možda Manhattana. Gio, koji svoga svijetložutog Teslu
parkira u garaži svoga luksuznog stana i koji nije baš impresioniran
kombijem koji sam unajmila za nas podcast projekt na Zapadnoj obali.
Kombije, međutim, idealan za našu opremu za ozvučenje i snimanje te
može poslužiti kao improvizirani studio. Kada sam opazila traktor koji se
približava vratima farme parkirala sam ga uz rub ceste, iza grmlja Gio i ja
krenuli smo pješice niz strmu obalu i kroz blato, obilazeći stranu staje koja
se nalazi uz staru seosku kuću. Ovaj put sam željela izbjeći Rachelina
partnera Grangera Forbesa. Kada smo prošli tjedan vozili skroz do Green
Acresa kako bismo se pokušali naći s Rachel, Granger nam je odrješito
rekao da Rachel nikada neće pristati razgovarati s nama.
Ni Rachel Walczak mi nije odgovorila na bezbroj telefonskih poruka.
A ja stvarno moram intervjuirati glavnu detektivku koja je radila na slučaju
ubojstva 24-godišnje Leene Rai. Ona je ključna. Naš podcast o brutalnom
seksualnom napadu i ubojstvu četrnaestogodišnje stanovnice Twin Fallsa
bez Rachel neće postići najjači učinak.
Vjetar zapuhuje. Sitna kiša bocka mi lice, a ja zadrhtim od hladnoće
koja me nagriza. Bio je to dan poput ovog - isti mjesec - kada je Rachelin
tim u tamnoj vodi ispod Đavoljeg mosta pronašao Leenino pretučeno tijelo.
Traktor ulazi u širok zavoj.
- Krenula je prema staji. Dođi! - kažem mu. - Idemo je tamo presresti.
- Počinjem brzo koračati preko mokrog polja. Blato ulazi u moje
Blundstone čizme. Prateći me, Gio psuje.
- Očito ne želi razgovarati s nama! - govori iza mene. - Inače bi ti
odgovorila na poruke.
- Očito - odgovaram mu. No, zbog Rachelina izbjegavanja samo sam
postala još odlučnija. Ljudi koji ne žele razgovarati znaju najbolje stvari.
Subjekti intervjua koji izbjegavaju društvene mreže i društvo općenito
obično skrivaju nešto dobro, zbog čega će to što ću natjerati Rachel
Walczak da se otvori pred javnosti biti jebena senzacija. Gotovo da to mogu
okusiti. Uspjeh. Ovaj projekt ima rane naznake popularnosti. Ocjene i
recenzije naglo su porasle nakon što je prva epizoda objavljena prije tjedan
dana. Druga epizoda, koja je emitirana jučer, donijela je još bolju statistiku.
Interes medija raste. Svaki istinski ljubitelj istinitih zločina koji čeka nove
epizode očekuje čuti detektivku Rachel Walczak.
Kako je ulovila ubojicu. Kako ga je ispitivala, natjerala ga da prizna.
Stavila ga iza rešetaka.
- Nemoj gledati, ali vidim njezina muža gore na tavanskom prozoru -
kaže Gio, prilazeći mi iza leđa. - Promatra nas. Vjerojatno puni svoju
sačmaricu. Svjesna si da ometamo posjed?
Nastavljam dalje, a uzbuđenje raste dok se traktor približava staji.
Krećem se brže. Kiša pada sve jače, moči mi kosu. Magla je sve gušća,
kovitla se dok obavija staju.
Gio se spotakne i opsuje. - Jesi li vidjela ovo? - uzvikne on. - Jebeni
franken-krumpiri. Zakopani tik ispod površine ovog blata. Veliki kao moja
glava.
Ugledam divovske krumpire koji su zaostali u berbi. Preveliki su za
tržište. Ali ostajem usredotočena na zeleni traktor. Zaustavlja se ispred vrata
staje. Tamnokosa žena silazi. Nosi bejzbolsku kapu, vodootporne hlače,
kabanicu i blatnjave gumene čizme. Pas iskače iza nje i počinje lajati dok
trči prema nama nakostriješen. Oboje ostajemo ukopani u mjestu. Očito nas
je vidjela ali nas nastavlja ignorirati dok vadi kantu repe iz traktora i odlazi
u staju. Pas nastavlja lajati, držeći nas na udaljenosti.
- Rachel? - Dozivam je preko laveža psa. - Rachel Walczak? Možemo
li, molim vas, razgovarati s vama?
Rachel na trenutak oklijeva na vratima, ali onda ulazi u staru
građevinu i zazviždi. Border collie još jednom zalaje i otrči za bivšom
detektivkom u staju.
Koristim priliku i brzo ulazim za njima, brišući kišu s lica.
- Rachel Walczak, ja sam Trinity Scott, sukreatorica i voditeljica
podcasta o istinitim zločinima To je zločin, a ovo je Gio Rossi, moj
pomoć...
- Znam tko ste. - Ima snažan glas. Hrapav. Autoritativan. Odlaže svoju
kantu i gleda prema nama. Oči su joj ledeno sive, trepavice duge i tamne.
Njezina snažna, široka usta prošarana su borama. Sijedi pramenovi provlače
se kroz gustu, vlažnu pletenicu koja joj visi preko ramena. Visoka je. Vitka
je i izgleda snažno, usprkos činjenici da je tehnički gotovo dovoljno stara da
mi bude baka. Zbog nje se osjećam niska, iako to nisam. Rachel je sve što
sam se nadala da će biti.
- Ne želim razgovarati s vama - kaže Rachel. - Molim vas da napustite
moj posjed.
Na trenutak zastanem, oklijevajući. Letimično pogledam Gia. Njegove
tamne oči susretnu moje. Njegov pogled odražava moje misli: Ovo nam je
posljednja prilika. Ako je propustimo, nećemo dobiti novu.
- Prošlo je gotovo četvrt stoljeća - kažem smireno dok mi srce lupa u
grudima. Pomislim na Grangera i sačmaricu i činjenicu da ometamo posjed.
- Bilo je isto doba godine kada je vaš ronilački tim pronašao Leenino tijelo
u onoj bočatoj vodi. Bilo je hladno. Maglovito. Kiša je bila na rubu
susnježice. Vjetar je uzburkivao more. - Zastanem.
Rachel suzi svoje prodorne oči. U njezinu se držanju vidi suptilna
promjena.
 - Isti mirisi u zraku - kažem. - Miris dima. Trulog lišća. Mrtve ribe.
Dolaska zime.
Rachel ne skida pogled s mene. Oprezno se približavam. Vidim da su
bore koje se šire iz Rachelinih očiju duboke. Nisu to bore od smijeha... To
su bore od umora. Preplavi me iznenadna empatija. Ova je policajka vidjela
svašta. Svašta je činila. Sada samo želi da je ostave na miru.
Pas tiho reži. Gio se ne približava.
- Vaš suprug...
- Nisam udana.
- Prošli tjedan, kad smo bili ovdje, vaš partner, Granger, rekao nam je
da ne želite razgovarati sa mnom i mogu razumjeti vaše odbijanje.
- Možete li? - Sarkazam se provlači kroz njezine riječi.
- Istražila sam. Znam kako su vas mediji proganjali i kako ste na kraju
napustili policiju. Ali s vama želim razgovarati samo o osnovnim
činjenicama u istrazi smrti Leene Rai. O strategiji u istrazi. Kako ste vi i
vaša ekipa doveli detektiva Lukea O’Learyja. Kako ste natjerali Leenina
ubojicu da prizna, kako je završio iza rešetaka. To me zanima.
Rachel otvara usta, ali ja naglo dižem ruku u zrak i zaustavljanje.
- Samo osnove istrage, gospođo Walczak. Kako je užasna smrt jedne
tinejdžerice utjecala na malu i čvrsto povezanu zajednicu, na njezine
učitelje, prijatelje, kolege iz razreda...
- Prezivam se Hart. Rachel Hart. Više se ne prezivam Walczak. -
Posegne za svojom kantom. - A odgovor je „ne“. Žao mi je. I kao što ste
rekli, nisam bila jedini istražitelj na slučaju. Pokušajte pitati Lukea
O’Learyja. Ili Barta Tuckera.
- Bart Tucker me uputio na časnika za odnose s javnošću iz policije.
Detektiv O’Leary je u hospiciju. Samo je povremeno lucidan.
Rachel se skameni. Lice joj problijedi. Tiho kaže: - Ja... nisam znala.
Gdje... u kojem hospiciju?
- Na Sjevernoj obali. U blizini bolnice Lions Gate.
 Zagleda se u jednu točku. Vrijeme teče. U staji kaplje voda. Zatim se
pribere i njezine crte lica postanu oštre. - Želim da odete s moje farme.
Odmah.
Gio se počne povlačiti iz staje. Ali ja ostajem na svom mjestu, a srce
mi kuca brže dok osjećam kako mi sve izmiče kontroli.
- Molim vas, gospođo Hart. Ovo mogu i bez vas. I hoću. No vaša
strana priče bolje će rasvijetliti taj slučaj. Cilj mog podcasta nije dobiti
senzaciju, već razumjeti zašto. Zašto naizgled normalna osoba odjednom
prijeđe granicu i postaje vrlo nasilan zločinac?
Što se događalo između ta dva trenutka? Je li netko mogao ranije
vidjeti znakove? Kako normalna školarka u normalnome malom mjestu s
resursnim potencijalima u Pacifičkom sjeverozapadu odjednom postane
žrtvom tako strašnog događaja? - Vadim posjetnicu iz džepa i pružam je
umirovljenoj detektivki. - Molim vas, uzmite je. Razmislite o tome da me
nazovete. Gio i ja ćemo putovati između Twin Fallsa i područja distrikta
Greater Vancouver dok nastavljamo intervjuirati ljude.
Rachel stisne usta. Prije nego što nas uspije odbiti, ja svojim
najugodnijim mirnim glasom lijepo i nježno kažem: - Kada je Clayton Jay
Pelley priznao krivnju, svima je uskratio pošteno suđenje. Vama je uskratio
sve odgovore na pitanje „Zašto“. - Kiša počinje glasno udarati po limenom
krovu staje. Osjećam miris zemlje. Vlagu mokre slame. - Clayton Pelley
oduzeo je smisao života Leeninim roditeljima. Nije samo oduzeo život
njihovoj kćeri, već je i Jaswinderu i Pratimi Rai uskratio pravo da znaju
razloge. Da, rekao vam je kako je to učinio, ali, prema transkriptima, nikada
nije objasnio zašto je odabrao Leenu. Zašto nasilje. Zar vas ne zanima,
gospođo Hart, zašto bi Clayton Jay Pelley, naizgled dobroćudan učitelj,
suprug, otac, školski savjetnik i košarkaški trener, učinio nešto tako užasno
iz vedra neba?
- Neki se ljudi jednostavno rađaju bolesni. A sada nećete izvući to
„zašto“ iz njega, ne nakon toliko vremena...
- Razgovarao je sa mnom.
Rachel se skameni. Vrijeme kao da je stalo.
 - On je... što...?
- Pelley. Razgovarao je sa mnom. U zatvoru. Pristao je na više
intervjua. Snimljenih intervjua. - Zastajem, ne žurim dovršiti misao. -
Obećao je da će nam reći zašto je to učinio.
Stara detektivka problijedi. - Clay je progovorio?
- Jest.
- Nije rekao ni riječ već dvadeset i četiri godine. Nikome. Pa zašto
sada? Zašto vama? Zašto nakon toliko vremena? - Zuri u nas. - Vjerojatno
zato što je konačno stekao pravo na uvjetnu slobodu... Jeli zato?
Ništa ne govorim. Bacila sam udicu i sada mamim svoj plijen.
- Zato, zar ne? - Kaže Rachel glasnije, a oči joj zablistaju. - Ulaguje se
dok iščekuje ročište odbora za pomilovanje. On će vas izigrati. Iskoristit će
vas za postizanje nekog cilja. A vi nasjedate na to. I usto ćete ponovno
provući Leeninu obitelj kroz pakao.
I dalje šutim. Gledam Rachel u oči. Osjećam da je Gio napet.
- Što vam je rekao? - pita konačno Rachel, napuklim glasom. Ja opet
nudim svoju posjetnicu. Ovaj je put bivša policajka uzima.
- Naša prva epizoda emitirana je prošlog tjedna. Druga je emitirana
jučer. Moja web adresa je na posjetnici - zastanem. - Molim vas, poslušajte
prve epizode. Zatim me nazovite.
 RACHEL

TADA
Subota, 22. studenog 1997.

S obale gledam ronilačku jedinicu. Ušuškana sam u svoju vodootpornu

jaknu s perjem, kosa mi je čvrsto zavezana u konjski rep. Vijugavi
pramenovi kose šibaju me po licu na ledenom vjetru koji dolazi s mora.
Skoro je podne, ali dan je mračan i težak zbog gustih oblaka.
Negdje iza oblaka nestaje zvuk helikoptera. Zbog lošeg vremena
prekinuta je zračna potraga. Twin Falls je moj grad. Ovdje sam rođena,
ovdje sam odrasla. I sada sam ovdje detektivka koja slijedi stope svog
nedavno preminulog oca koji je bio policijski načelnik. Supruga sam i
majka i razumijem patnju roditelja Leene Rai. Svoju četrnaestogodišnju
kćer nisu vidjeli već osam dana. Nestala tinejdžerica istih je godina kao i
moja kći Maddy. Ona je njezina kolegica iz razreda. U istoj su košarkaškoj
momčadi. A ja predvodim potragu. Užasno mi je teško. Moram pronaći
Leenu. Na sigurnom. Živu.
U početku se mislilo da Leena možda nešto izvodi - kao što je to prije
činila - i da će se pojaviti sama. No prije dva dana pojavila se glasina među
učenicima srednje škole Twin Falls, jedine srednje škole u gradu. Djeca su
govorila da se Leena Rai utopila i da njezino tijelo „vjerojatno“ pluta
negdje u rijeci Wuyakan. Wuyakan brzo teče s visokih planina, usporava i
širi se kako se približava gradu, a zatim se u zaljevu blizu sortirnice trupaca
izlijeva u bočatu vodu. Pozvala sam tim K91 čim sam saznala za glasine.
Policija Twin Fallsa također je zadužila lokalni tim za potragu i spašavanje
da pretražuje prostor oko obala rijeke Wuyakan, počevši od močvare
uzvodno pa natrag prema moru.
 Onda je, jučer ujutro, učenicu Amy Chan majka dovela u policijsku
postaju u Twin Fallsu. Amy je tvrdila da je u subotu 15. studenog oko 2
ujutro vidjela Leenu kako pijana tetura po nogostupu uz Đavolji most.
Odmah sam preraspodijelila tim za pretragu na područje mosta. Kasno
jučer, malo prije negoli je pao mrak, tim je pronašao ruksak koji je pao
između velikih stijena ispod mosta na južnoj obali rijeke. To je područje
gdje se tinejdžeri povremeno okupljaju kako bi pušili, pili ili družili se. Na
stupovima su mosta grafiti, star madrac, komadi kartona, limenke, stare
boce i ostali otpad. U ruksaku smo pronašli novčanik. U njemu je bila
Leenina osobna iskaznica, 4,75 dolara i fotografija s magarećim ušima na
kojoj je brod s natpisom „Africa Mercy“ na trupu. U ruksaku je bio i ključ
na privjesku. U blizini ruksaka, između stijena pronašli smo sjajilo za usne
s okusom trešnje, mokru kutiju cigareta Export A, upaljač, praznu bocu
Smirnoff votke, pleteni šal na kojem je bilo krvi i mokru zbirku pjesama
Šapat stabala koju je napisao poznati pjesnik iz Pacifičkog sjeverozapada.
Na naslovnoj stranici bile su ispisane riječi S ljubavlju od A. C., UBC,
1995. Rano jutros, kada je potraga nastavljena, tim K9 otkrio je Nike
tenisicu u kojoj je bila krvava čarapa. Tenisica i čarapa pronađene su na
sjevernoj obali ispod mosta. Leenini roditelji potvrdili su da je Nike tenisica
pripadala njihovoj kćeri, kao i ruksak i šal. Šal je isplela njezina baka. Ključ
je bio od ulaznih vrata kuće obitelji Rai.
U strahu od najgoreg, pozvala sam policijski ronilački tim. Prije dva
sata, nakon brifinga, tim je započeo mučnu potragu pod vodom.
Počinje padati kiša. Drhtim u kaputu. Osjećam miris mrtvih lososa koji
trunu uz obalu. S visokih ogoljelih grana promatraju nas bjeloglavi supovi,
čekajući da policija ode kako bi mogli nastaviti kljucati leševe riba. To je
godišnji ritual, tipičan za ovo doba godine kada lososi uplivaju u Wuyakan
kako bi se mrijestili, a zatim uginu. Kasnije će, pod okriljem mraka, po svoj
dio doći medvjedi, a možda i vukovi.
Pomislim na Leeninu majku, oca i njezina mlađeg brata, koji u svome
skromnom domu čekaju novosti. Njihova jedina kći i sestra nije se vratila
kući nakon što je prisustvovala „tajnom“ festivalu lomača u planinama
sjeverno od grada. Djeca su se okupila u šumi, na mjestu poznatom kao
„lug“, kako bi spalila stare skije i snowboarde kao žrtvu Ullru, nordijskom
bogu snijega. Lomača u čast Ullru nekoć je bila godišnja gradska proslava
koja je uključivala vikinške vojne uniforme, ali su je gradonačelnik i vijeće
Twin Fallsa prošle godine zabranili zbog sigurnosnih razloga. Razuzdani
ritual počeo je privlačiti negativce iz grada, a divlja zabava završavala je
pijanim preskakanjem vatre te s nekoliko težih opeklina. Svi su bili
zabrinuti da će u njihovoj smjeni netko poginuti.
Sada se čini da je netko stvarno poginuo.
Leenu je kod lomače vidjelo najmanje dvadesetero djece. Svi su tvrdili
da je mnogo pila. Neki su vidjeli Leenu s muškarcem, ali nisu znali tko je
on. Te je noći bio velik puni mjesec, nebo je bilo kristalno čisto, a u 21:12
stara ruska raketa ponovno je ušla u Zemljinu atmosferu i eksplodirala u
plamene komete s dugim, gorućim repovima koji su se raspršili po nebu.
Svi su gledali u nebo. Svi su se prisjetili baš tog trenutka. Svatko se
mogao sjetiti gdje je točno bio, a u njihova su se sjećanja urezale
svijetlonarančaste pruge koje su plamtjele kroz hladno noćno nebo u
studenome.
Krhotine rakete pale su, bez opasnosti po bilo koga, u Tihi ocean kod
obale države Washington. Svi su to zapamtili.
No nakon tog trenutka nitko se nije sjećao da je više vidio Leenu.
- Zabava je malo izmakla kontroli.
- Pušila se trava.,..
- Puno se pilo.
- Možda... Mislim da sam je vidjela kako odlazi u šumu s nekim
tipom... Bio je visok. Nosio je tamnu jaknu. Traperice. Na glavi je imao
kapu.
- Ne, nisam mu vidjela lice.
- Mislim da je bila je s nekim tipom.
- Krupan čovjek. Nosio je tamnu jaknu. Kapu.
- Sjedila je na kladi blizu vatre s tipom koji je nosio kapu i veliku
jaknu... Ne, ne znam tko je on bio.
 Njihovi komentari vrte se u mojim mislima dok gledam dvije ronilačke
jedinice u Zodiac gumenjaku. Policajci čvrsto drže užad pričvršćenu za dva
ronioca pod vodom, pozornike Toma Tanaku i Boba Gordona. Pozornici u
ronilačkim odijelima ispod površine pipaju naslijepo kroz mutnu vodu u
kojoj se ne vidi gotovo ništa. Voda ispod mosta prepuna je opasnog otpada -
kolica za kupovinu, zahrđalog metala, razbijenog stakla, starih čavala i još
mnogo gorih stvari.
Gledam koliko je sati. Uskoro je vrijeme za još jednu pauzu. Osjetim
kako me izjeda frustracija.
- Hej, Rache?
Okrenem se kad začujem glas. To je Bart Tucker, uniformirani
policajac PU-a Twin Fallsa. Pažljivo se spušta niz skliske sive stijene do
mjesta na kojem stojim blizu ruba vode.
Pruža mi šalicu kave. - Crna, s jednom kockom šećera.
Tuckerovo široko, ozbiljno i inače blijedo lice zarumenilo se na
hladnoći. Oči mu suze od slanog vjetra, a nos mu je ružičast. Pomislim na
crvene oči Leenine majke, a iza Tuckera ugledam skupinu ljudi koja se
okuplja na starome željezničkom mostu. Usplamtim od gnjeva.
- Koji vrag? Makni ih, Tuckere! Dovraga, makni ih s tog mosta! -
Ljutnja je lakša od svih ostalih osjećaja koji bi me mogli preplaviti.
Tucker posrče natrag preko kamenih gromada, do ceste, noseći kave sa
sobom.
- Tuckere, čekaj! - viknem za njim. - Prvo ih dobro pogledaj... snimi
grupu. - Želim znati tko je tamo, tko je došao iz prve ruke vidjeti što je
policija pronašla. Trebala sam tražiti snimku na početku. Ja sam policajka iz
maloga grada, nikad nisam radila na ubojstvu... Ako je ovo ubojstvo. Ono
što još želim jest pronaći Leenu na sigurnom. Možda s prijateljem. Kako
negdje spava. U drugom gradu. Bilo gdje.
Samo ne ovdje.
Ne na dnu mračnog zaljeva u morskoj travi.
 Nešto se pomaknulo u jednom od gumenjaka. Netko je povikao. Vozač
gumenjaka naglo diže ruku. Roniočeva glava proviruje iz vode. Pozornik
Tanaka. Njegove ronilačka maska svjetluca na sumornom svjetlu.
Čeljust mi se stisne. Srce mi brže kuca dok se hvatam za stijene i
pokušavam se približiti. Galeb klikće. Kiša pada sve jače. U magli se
turobno čuje sirena s trajekta iz tvornice celuloze.
- Fotoaparat! - vikne ronilac vozaču. Tanaka izranja s fotoaparatom i
markerom marke Pelican. Tanaka koristi marker da označi gdje je nešto
pronašao. Opet zaranja. Mjehurići se dižu na površinu. Mreškanje se širi.
Vraća se pod vodu kako bi na licu mjesta uslikao sve što je otkrio prije
negoli to iznese. Znam da ronioci pristupaju mjestu zločina ispod vode kao
što to čine detektivi na kopnu. Početna zapažanja policijskog ronioca mogu
postati ključna u slučaju. Obdukcija počinje u trenutku kada ronilac locira
tijelo, a ronilac mora razumjeti zamršenost istraživanja potapanja, utapanja i
smrti.
- Gaćice - viče mi pozornik dok Tanaka iznosi odjevni predmet. Gaćice
su prekrivene tamnosivim muljem. Nalaze se u vrećici. - I vojničke hlače -
viče dok Tanaka izranja još odjeće.
Leena je zadnji put viđena u maskirnim vojničkim hlačama s
džepovima sa strane.
Usta mi se osuše. Sada postoji strašna mogućnost da se dogodilo
spolno zlostavljanje. Razmišljam o tome kako ću ovo prenijeti Pratimi i
Jaswinderu Raiju.
- Dolazi plima - kaže glas pokraj mene.
Ja ustuknem. To je Tucker. Vratio se. Još uvijek drži moju kavu.
- Mislim da su blizu - odgovaram tiho.
Još jedan povik iz čamca.
Čini se da je tada utihnulo sve osim lupkanja kiše po vodi. Izronili su
još jedan marker. Oba ronioca izlaze na površinu. Imaju nešto veliko.
Približavaju se obali, noseći to kroz morsku travu. Polako.
 - Jesu li se svi maknuli s mosta? - pitam tiho, pogleda uprtog u
ronioce.
- Jesu. Zabranio sam im pristup.
Osjetim knedlu u grlu. To je ona. To tijelo. Muškarci je vuku preko
površine vode prema meni. Silna mi tuga zamagljuje vid. Prilazim bliže i
čučnem.
Između ronioca je Leena Rai. Potrbuške se njiše na plimi, a ruke su joj
raširene. Ronioci sada stoje dok pažljivo hodaju i vuku Leenu kroz trsku.
Tijelo joj je većinom ispod nabujale hladne vode. Njezina crna kosa širi se
oko njezine glave poput baršuna. Njezina gola stražnjica jedva se vidi ispod
površine. Oko vrata joj je zapetljana potkošulja.
Moje tijelo je ukočeno. Muškarci je preokreću.
Dok užasnuto gledamo, sve nas prostrijeli nevidljiva struja.
 RACHEL

SADA
Srijeda, 17. studenog. Sadašnjost.

H ladnoća mi se provlači kroz grudi dok gledam kako se podcasterica i

njezin pomoćni producent probijaju kroz blato dok se penju do
crvenoga kombija parkiranog na cesti. Izbrisala sam govorne poruke Trinity
Scott. Svih pet koje je ostavila tijekom mjesec dana. Mislila sam da je
shvatila poruku. Pokret na tavanskom prozoru upada mi u oči i letimično
pogledam kuću. Granger gleda iz svog ureda. Očito je vidio posjetitelje.
Prošli tjedan, kad smo bili ovdje, vaš partner, Granger, rekao nam je
da ne želite razgovarati sa mnom i ja mogu razumjeti vaše odbijanje.
Prožme me ljutnja. Znam da on pazi na mene. Znam koliko me slučaj
uništio i da je on bio taj koji mi je pomogao da se oporavim. Ali trebao mi
je reći da su Trinity i njezin pomoćnik došli čak do Green Acresa. Detektiv
O’Leary je u hospiciju. Samo je povremeno lucidan.
Na trenutak ne mogu disati. Brojim unatrag od pet. Četiri. Tri. Dva.
Jedan.
Duboko udahnem hladan zrak, polako izdahnem i odagnam sjećanja.
Ipak, dok se vraćam prema seoskoj kući, dok moje gumene čizme škripe u
blatu, a Scout me prati, osjećam prisutnost skrivenih planina oko svoje
zemlje u dolini.
Osjećam kao da mi se približavaju zajedno s gustim oblakom, kišom.
Nadolazećom zimom. I ne mogu se baš otresti osjećaja da se nešto
probudilo, da dolazi odakle je mirovalo zakopano u crnoj zemlji sjećanja i
vremena.
 U predsoblju izujem čizme i skidam kišni ogrtač. Zgrabim ručnik i
protrljam Scouta. On se veselo previja, ali me sada uživanje mog psa, koje
je inače zarazno, samo uznemiruje.
Granger je sišao. Sjedi u svome kožnom naslonjaču kraj vatre, s
naočalama za čitanje na nosu, a u krilu drži rukopis. Piše recenzije studija
za psihološki časopis. On je stručnjak za liječenje posttraumatskog stresnog
poremećaja i ovisnosti hipnoterapijom. Njegova su područja interesa, još
uvijek, kako se trauma zadržava u tijelu i umu te mehanizmi koje ljudi
koriste kako bi se nosili s PTSP-om.
- Nisi mi rekao - kažem, krenuvši prema kuhinji.
On me pogleda preko naočala za čitanje. - Što ti nisam rekao? - Nosi
debeli džemper koji sam mu davno isplela, prije nego što sam kupila Green
Acres, prije nego što je otišao u djelomičnu mirovinu i uselio se k meni.
Kosa mu je neuredna. Kestenjasto je smeđa i prošarana sijedim vlasima.
Granger ima lijepo lice nagrizeno vremenskim uvjetima, godinama i
životnim emocijama. Na policama iza njega knjige o psihologiji bore se za
prostor s tomovima o filozofiji i eklektičnom mješavinom fikcije i narativne
publicistike, uglavnom pričama o samostalnim avanturama, o sukobu
čovjeka i prirode. Prije negoli smo postali ljubavnici bio je moj terapeut. I
znam da sam sretna što sam ga našla. Granger je na mnogo načina moj
spasitelj. Zbog toga se trudim potisnuti svoju ljutnju što mi nije rekao da je
dolazila Trinity Scott.
- Znaš ti što - odbrusim dok hvatam lonac za kavu. - Zašto mi nisi
rekao da je ta podcasterica već bila ovdje?
- Želiš li razgovarati s njom?
- Naravno da ne želim. - Na brzinu napunim lonac vodom.
- Zašto bih joj, zaboga, željela pomoći da senzacionalizira, da unovči
patnju jedne obitelji... zajednice... nakon toliko godina?
- Punim aparat za kavu, poprskavši pult vodom. - Da se zabavi na
račun onih koji uopće nisu tražili da ih zadesi nasilan zločin? Nema šanse.
- Zato ti to i nisam spomenuo. Zašto da te nepotrebno uznemiravam? -
Zastane. Ja ga pogledam.
 On ustane i uđe u kuhinju. - Gledaj, oboje znamo što ti je taj slučaj
učinio, Rache. - Pomiče mi pramen kišom navlažene kose iza uha. - Znamo
što je učinio tvojoj obitelji... Svima.
Udaljavam se od njega te iz ormarića uzimam limenku s kavom.
Stavljam mljevenu kavu u filtar dok mi se misli vraćaju na bivšeg muža, a
zatim na otuđenu kćer Maddy i moje dvije prekrasne male unučice, koje mi
Maddy jedva dopušta da vidim. Udarim žlicom, a kava se rasprši po pultu.
Suze mi navru na oči. Ubojstvo Leene Rai promijenilo je sve. Promijenilo
je mene. Moj brak. Odnos s mojim djetetom. Promijenilo je grad. Twin
Falls je prestao biti bezgrešan grad one noći kada je Leena seksualno
napadnuta i ubijena. Bio je to i početak kraja moje policijske karijere.
Nikad nisam uspjela krenuti očevim stopama i postati načelnica policije,
kao što su svi očekivali. Ne mogu čak ni odrediti točnu stvar koja me je u
tome spriječila.
Možda je to bio Luke.
- Moraš mi reći takve stvari, Granger.
- Žao mi je. Zaista. Volim te i znao sam da će ti to vratiti loša sjećanja.
I doista nisam mislio da ta žena...
- Trinity Scott.
- Nisam mislio da će Trinity biti toliko tvrdoglava da se vrati, a kamoli
da ode iza kuće i lovi te u polju. Kad bolje razmislim - nasmiješi se -
podsjeća me na nekoga koga poznajem.
Ja se lagano osmjehnem. No još uvijek me prožima nemir.
- Clay Pelley razgovarao je s njom. - Pomno mu promatram lice. -
Trinity tvrdi da je pristao na više snimljenih intervjua i obećao da će
objasniti zašto je to učinio. - Promjena u Grangerovim očima govori mi sve.
Opsujem.
- Ti si ga slušao. Slušao si njezin podcast i nisi imao petlje reći mi to?
- Rache... - pruži ruku prema meni, a ja je odgurnem.
- Proklet bio. Kako? Kako si mogao slušati, a ne reći mi?
 - Ja sam bio tvoj terapeut. Sve sam vidio iz prve ruke. Osoba može
misliti da je dobro. Može vjerovati da je prevladala ili učinkovito izdvojila
negativne događaje, ali traumatično sjećanje... Ono može ostati duboko
zakopano u tijelu. A da ti čuješ Pelleyjev glas, da se izložiš svemu tome... to
je nepotrebno, Rache, zaboga. Samo se kloni toga. Prestani s tim.
Ljutito ga gledam dok mi krv nestaje s lica.
- Dakle... čuo si ga kako govori. Čuo si njegov glas?
Granger i dalje šuti.
- Što je rekao?
Na sljepoočnici mu nabrekne sitna žilica. Čeljust mu je stisnuta. -
Molim te, Rachel - kaže tiho. - Nije vrijedno toga.
Zgrabim lonac za kavu i naspem vruću tekućinu u šalicu. - Što je,
dovraga, Pelley rekao? Zar su svi, uključujući Leenina oca i njezina mlađeg
brata, sada čuli glas njezina silovatelja i ubojice?
On mi dodirne ruku. Ja se trznem. Kava mi se prolije na ruku i opeče
me. Spustim šalicu i naslonim dlanove na pult. Gledam kroz prozor iznad
umivaonika, a srce mi lupa. Granger je u pravu. Slušanje podcasta neće biti
dobro za mene. Pogledaj što mi već radi. Uznemiruje me.
- Želiš li stvarno moje mišljenje o prvim epizodama? - blago pita
Granger.
Ja kimnem, ali ga ne pogledam.
- Mislim da se Clay Pelley poigrava s lijepom, mladom
pseudonovinarkom koja žarko želi napraviti senzaciju i postati poznata u
polju istinitih zločina. Trinity Scott lakovjerna je. Ili je samo čista
oportunistica. Činjenica da je odabrao nju udarila joj je u glavu, donijela joj
je instantnu popularnost. Ljudi je slušaju jer je Pelley do sada šutio, a iz
nekog je razloga Clayton Jay Pelley započeo igru.
- Zašto? - pitam tiho. - Zašto sada?
- Pretpostavljam da će odgovor na to postati očigledan kako se tjedni
serijal podcasta bude razvijao, ali ono što je jasno nakon prvih epizoda, po
mom mišljenju, jest da Clay odugovlači. Trinity je naoko dobila više 20-
minutnih razgovora s njim, a Clay će joj dozirano odavati informacije.
Svaki će razgovor završiti s nekom primamljivom informacijom koja ne
samo da će vratiti slušatelje, već će vratiti Trinity Scott. Njemu. U njegov
zatvor. Opet i iznova. Seksi mlada žena u njegovu dosadnom životu u
zatvoru. Možda je to sve. Lijepo lice koje se hvata za svaku njegovu riječ.
To bi odgovaralo njegovoj patologiji manipulacije i moći nad mladim
ženama. No, kakav god bio njegov plan, ne mislim da bi i ti trebala postati
žrtva njegove bolesne igre.
- Možda će objasniti zašto je to učinio.
- Ili će možda lagati.
- Ali, ako doista kaže...
- Onda ćeš saznati. Ali ne moraš slušati dio po dio. Rezultat možeš
saznati na kraju igre.
Snažno izdahnem.
On mi priđe bliže i položi dlanove na moje lice. - Obećaj mi da ćeš to
pokušati ignorirati.
- Kada si ga slušao?
- Dan nakon što je emitiran uživo.
- Prošli tjedan?
Doima se nelagodno. Odvojim trenutak da udahnem. - Je li... je li
rekao... nešto važno?
- Nije.
- Kako je zvučao?
- Promuklo. Kao da je ozlijedio grlo.
To mi je pobudilo radoznalost. Na trenutak proučavam Grangera,
nastojeći mu pročitati pogled. On me bez treptanja pogleda u oči.
Osmjehnem se na silu.
- Kao uvijek. Moj oslonac. - Nagnem se i poljubim ga.
 Ali, dok nosim šalicu kave do vatre, osjećam kako me prati tama. Moj
mi je muškarac trebao reći. Uznemiruje me činjenica da nije. I osjećam da
je zbog ubojstva Leene Rai moj život ponovno na pragu promjene.
 RACHEL

SADA
Četvrtak, 18. studenog. Sadašnjost.

Ja sam to učinio. U redu? Ja sam to jebeno učinio. Sve to.

Clayev glas iz daleke prošlosti odzvanja mi u glavi dok se prevrćem u
svom krevetu.
Seksualno sam napastovao, a zatim ubio Leenu Rai... Nisam mogao
podnijeti nju niti ono što je predstavljala.
Čujem kako Lukeov glas odzvanja kroz oda je vremena.
Reci nam što si učinio? Kako si to učinio?
Zatim mi Clayeva jednoličnost ponovno ispuni mozak.
Izbio sam život iz nje. Prebio sam je. Uništio sam taj život jer sam ga
mrzio, ubio sam ga u njoj. Htio sam da nestane. Iz mog života.
Odustajem od pokušaja da zaspim i ležim slušajući kišu koja udara po
limenom krovu dok se sjećanja na sobu za ispitivanje bude u mojim
mislima. Clayevo blijedo lice. Njegovi upali obrazi. Veliki ljubičasti
podočnjaci ispod njegovih očiju. Sjaj znoja na njegovoj koži. Njegov miris
po ustajalom alkoholu. Moja napetost. Lukeova zategnuta čeljust dok se
naginje i pogled oštro upire u Claya. Ostali koji gledaju iza jednosmjernog
zrcala.
Kiša je prestala. Vani su se oblaci razišli, a trak srebrne mjesečine
rasuo se po našim zgužvanim plahtama. Čujem kako Scout hrče i trza se u
svom psećem krevetu ispod prozora.
Okrenem glavu na jastuku i promatram Grangera. Diše duboko i
pravilno dok mu se prsa dižu i spuštaju u ravnomjernom ritmu. Taj me zvuk
uvijek smirivao. Zbog njega se osjećam sigurno. Daje mi osjećaj doma kao
utočišta i ispravnosti. On ostaje postojana snaga u mom životu. Osjećam
kako mi ljubav obavija srce. No ispod moje ljubavi krije se tračak nejasne
uznemirenosti, tjeskobe koja polako raste, nečega što se kovitla i kobelja
negdje u mojoj podsvijesti. Ponovno se okrećem i namještam jastuk.
Naslanjam glavu na njega. Trinityno lice i riječi pojavljuju se u mojim
mislima.
On je razgovarao sa mnom.
Tiho, da ne ometam Grangera, odgurnem prekrivače.
Ispod kreveta pronalazim papuče i posežem za svojim debelim
ogrtačem. Vežem ga oko struka, prilazim prozoru i prekrižim ruke na
prsima. Gledam krajolik. Svoju farmu. Obasjava je srebrna mjesečina.
Grane kukute izvijaju se na vjetru poput plesačica hule koja pleše na
melodiju koju ne mogu čuti. Gole grane breze lupaju po prozorskom staklu
poput nokta koji grebe staklo i pokušava ući. Mislim na Mjesec koji se one
noći prije dvadeset četiri godine kada je Leena nestala u šumi te isplivala
ispod Đavoljeg mosta nadvijao nad sablasnim vrhovima. Trinityn glas
provlači se kroz moje misli.
Naša prva epizoda emitirana je prošlog tjedna. Druga je emitirana
jučer. Moj web adresa je na posjetnici.
Letimično pogledam preko ramena. Granger zahrče i okrene se na bok.
Tiho se iskradem. Parket škripi dok silazim u svoju radnu sobu gdje vodim
knjige svoje farme. Stisnem prekidač na lampi, pojačam termostat i upalim
računalo. Čujem kako pseći nokti grebu po drvenom podu dok Scout ulazi u
moj ured i smješta se u pseći krevet koji držim ovdje. Pronađem posjetnicu
koju mi je dala Trinity i utipkam web adresu za To je zločin. Podcast vodi
mali tim. Trinity Scott je voditeljica. Sophia Larsen je kreativna direktorica
i producentica. Gio Rossi je naveden kao pomoćni producent. Ostatak tima
uključuje pisca/istraživača, skladatelja/miksera zvuka te
ilustratora/dizajnera medija.
Kliknem na biografiju Trinity Scott i proučavam fotografiju mlade
žene. Veoma je upečatljiva, na svoj poseban način. Ima blijed ten. Šiljastu
bradu. Kratku sjajnu crnu kosu. Krupne purpurne oči. Nevin pogled ispod
kojeg se krije bijes ili upornost, što sam osobno doživjela. To je bila jedna
od posebnosti dok sam bila detektivka - naučila sam prepoznati u ljudima
ono što nije bilo odmah vidljivo. Ta mi je vještina ostala.
Čitam njezinu biografiju.
- Trinity Scott sebe opisuje kao samouku osobu sa strašću prema
istinitim zločinima, kriminalističkoj psihologiji i forenzičnoj znanosti.
Potječe iz maloga grada u sjevernom Ontariju, a nakon srednje škole
preselila se u okolicu Toronta, gdje se pridružila timu podcasta To je zločin.
Ispod biografije nalazi se Trinityn citat koji se pojavio u novinskom
članku.
- Svijet je oduvijek bio ispunjen vrlo običnim ljudima koji su sposobni
za neobične zločine. To su priče koje me fasciniraju... Istina je moja jedina
nit vodilja... Da parafraziram velikog Bena Bradleeja2: Sve dok govorim
istinu, savjesno i pošteno, osjećam da mogu pravedno ispričati priču. Istina
dugoročno nikad nije tako opasna kao laž. Iskreno vjerujem da nas istina
oslobađa.
Osjećam napetost u vratu. Misli mi se vraćaju na Claya Pelleyja. Na to
kako se nekoć doimao drag i „običan“. Kako su mu učenici i zajednica
vjerovali.
Na to kako je zloupotrijebio to povjerenje.
Na to kako je čuvanje tajni omogućilo da se to dogodi.
Istina dugoročno nikad nije tako opasna kao laž.
Nisam baš sigurna u to.
Kliknem na izbornik podcasta. Najnovija je objava:

Ubojstvo Leene Rai - Ispod Đavoljeg mosta

Ako je za odgoj djeteta potrebno cijelo selo, je li isto
potrebno za njegovo ubojstvo3?
 Naježim se. Puls mi ubrzava. Uzimam slušalice, stavljam ih na uši, a
onda oklijevam jer u mislima čujem Grangerovo upozorenje.
Kakav god bio njegov plan, ne mislim da bi i ti trebala postati žrtva
njegove bolesne igre.
Ako će se Clayton Jay Pelley s nekime poigravati, želim znati zašto.
Kliknem poveznicu na prvu epizodu. Kroz slušalice čujem glazbu, a kad se
glazba utiša, čujem Trinityn glas.

Kada je četrnaestogodišnja Leena Rai nestala u jesen 1997., Twin Falls

bio je mali tvornički grad u Pacifičkom sjeverozapadu. Kada se Leena nije
vratila kući nakon lomače, nitko nije htio vjerovati u najgore. Djevojke bi
mogle biti spolno zlostavljane i ubijene u velikom gradu Vancouveru, nešto
više od sat vremena vožnje prema jugu, ili preko kanadsko-američke
granice u mjestima kao što su Bellingham ili Seattle, ali ne u blisko
povezanoj zajednici Twin Fallsa, gdje su svi poznavali sve.

Grad s resursnim potencijalima dobio je ime po dvostrukom vodopadu

koji se s vrtoglavih visina spušta niz granitne litice planine Chief u zaljev
Howe, gdje plivaju orke, kitovi i dupini. Sam se grad smjestio na vrhu
zaljeva i poznat je kao ulaz u krševiti planinski lanac Coast Mountains i u
divlje ruralno zaleđe. Sada je to mjesto za skijanje i brdski biciklizam, sure
orlove, medvjede, vukove i losose koji svake jeseni plivaju uz rijeku
Wuyakan kako bi se mrijestili. I, kao svake jeseni dotad, u posljednjim je
danima jeseni mrtva riba trunula i smrdjela uz obale rijeke tog tmurnog i
maglovitog dana u studenome 1997. godine, kada je policijski ronilac,
probijajući se kroz mutnu vodu, vrhovima prstiju dotaknuo hladno, mrtvo
tijelo Leene Rai...

POČINJE SVIRATI TEMATSKA GLAZBA

Ovdje Trinity Scott iz podcasta To je zločin. Slušajte nas svaki tjedan

dok vas vraćamo dvadeset četiri godine u prošlost, ravno u kaznionicu, u
um i dušu Claytona Jaya Pelleyja, ubojice prema vlastitom priznanju, koji
gotovo četvrt stoljeća nije rekao ni riječ o svome nasilnom zločinu. No sada
nam je pristao objasniti zašto je brutalno silovao, pretukao i ubio jednu od
svojih učenica. Iz vedra neba. Ili... ovdje ima još nečega? Jer to je još jedno
pitanje koje ću postaviti Claytonu Pelleyju. Je li bilo još mladih žena,
djevojaka koje je povrijedio i ubio? A postavit ćemo i pitanje: Ako je za
odgoj djeteta potrebno cijelo selo, je li isto potrebno i za njegovo ubojstvo?
Jesu li svi u Twin Fallsu bili suučesnici, čak i na neki sitan način, u
tragičnoj smrti Leene Rai?

Vrućina mi pecka kožu. Letimično pogledam vrata, a zatim pojačam zvuk.

 TRINITY

SADA
Srijeda, 10. studenog. Sadašnjost.

U sredotočim se na to da ruke mirno držim u krilu, ali je nervoza sve

veća. Sjedim za stolom pričvršćenim za pod u inače praznoj sobi za
ispitivanje u popravnoj ustanovi koja se nalazi uz rijeku Fraser, dva sata
vožnje od Vancouvera. To je moj prvi susret s Leeninim ubojicom i ja sam
izvan sebe.
Noćni let iz zračne luke Toronto Pearson prilično me je iscrpio. Gio i
ja otišli smo na kavu i preuzeli unajmljeni kombi odmah nakon slijetanja.
Ukrcali smo opremu i odvezli se ravno u zatvor.
Još nisam uspostavila kontakt s Rachel Walczak. Zvala sam je
nekoliko puta prije nego što sam odletjela na zapad, ali nije mi odgovorila
na poruke. Gio i ja planiramo se odvesti do njezine farme i tamo je osobno
stjerati u kut. Ideja o ovome novinarskom formatu me oduševljava.
Objavljivanje informacija u stvarnom vremenu, dok se otkrivaju, te
ispitivanje hipoteza pred očima javnosti dio je tog uzbuđenja. Zato je
podcast živa, bitna stvar.
Ispred mene je na stolu moja bilježnica. U njoj je moja prva skupina
zapisanih pitanja za Claytona Jaya Pelleyja. Pokraj bilježnice stoji mali
digitalni snimač i olovka.
Nosim crne traperice. Običnu široku majicu. Tenisice. Nisam
našminkana. Prije ulaska u zgradu skinula sam pametni sat, naušnice i
narukvice. Gio me čeka u kombiju na parkiralištu. Pregledali su me,
prijavili i doveli u ovu sobu gdje sada čekam zatvorenika. Prozori s
ojačanim staklom gledaju u tu prostoriju s dvije strane. Kao u akvariju.
Stražar stoji ispred vrata. Posjete traju samo dvadeset minuta, ali Clayton
Pelley je pristao na više posjeta. Brinem se da će, ako mu stvari ne budu išle
po volji, prekršiti naš dogovor. Morat ću biti pažljiva, dobro ga pročitati od
samog početka. Umjereno postavljati svoja pitanja.
Clayton Jay Pelley je nad Leenom Rai počinio zvjerski zločin. On je
čudovište. Ali rekli su mi da je također uzoran zatvorenik od prvog dana.
Kod njega postoji mnogo stvari koje se ne poklapaju - stvari koje želim
znati. Na primjer, što ga je natjeralo da pukne te noći? Zašto je odabrao
Leenu Rai? Zašto je priznao krivnju umjesto da se bori za blažu kaznu i
dopusti obitelji Rai da prisustvuje suđenju? Tko je Clayton Jay Pelley kad
je sam sa svojim mislima? Je li Leena jedina djevojka kojoj je naudio?
Postajem nervoznija. Provjeravam zapešće, a onda se sjetim da sam
skinula sat. U sobi nema sata. Vruće je. Nema zraka. Vrijeme sporo prolazi.
Počinjem tresti nogom. Uskoro ću trebati na zahod. To je zbog živaca. Ili
kave koju sam popila na putu ovamo. Ili zbog činjenice da Pelleyja još nisu
doveli, što me čini tjeskobnom.
Susret licem u lice s Claytonom Jayem Pelleyjem bit će moja velika
prilika. Osjećam to u kostima. Pisala sam mu nekoliko puta tražeći intervju.
Baš kao što sam pisala nekolicini drugih zatvorenika - svi su bili ubojice -
za čije sam zločine smatrala da bi mogli biti dobra tema za To je zločin.
Pelley je na kraju odgovorio. To me je šokiralo, a potom uzbudilo na
načine koje još ne mogu sasvim objasniti. Ispunila sam potrebne obrasce za
prijavu i prošla svu potrebnu proceduru. Planirala sam svoj dolazak na
zapad. Provela sam istraživanje.
Konačno je došao taj dan.
Možda će odustati. Je li to njegova igra? Dovući me ovamo, a zatim
me odbiti? Hoće U onda očekivati da preklinjem? Što ću učiniti ako se to
dogodi? Ponovno provjeravam zapešće i opsujem. To je stvar navike. Muči
me to što ne znam koliko je sati. Kao i miris ovog mjesta. Zvukovi.
Prolazim kroz mentalnu kontrolu kako bih se smirila.
Vrata se otvaraju.
Ja se ukočim. Srce mi počne lupati.
 On uđe i zastane na vratima, a iza njega stoji stražar. Proučava me.
Kao grabežljivac. Odmjerava me. Uopće ne izgleda kao na starim
fotografijama koje sam pronašla, snimljenim prije nego što je otišao u
zatvor. Prije nego što je ubio Leenu Rai. Ten mu je blijed, a na
fotografijama je preplanuo. Navodno je nekoć bio strastveni ljubitelj
prirode i imao je razbarušene smeđe kovrče koje su posvijetlile od sunca.
Bio je gotovo dječački lijep. Ali imao je samo dvadeset sedam godina kad
je završio u zatvoru. Sada mu je pedeset i jedna. Mršaviji je. Krući. Opakiji.
Oči su mu pronicave. Tamnoplave. Njegova kosa, ono što je od nje ostalo,
ošišana je do tjemena. Tetovaža paukove mreže obavija mu lijevu stranu
snažnog i mišićavog vrata. Primjećujem naborani ožiljak preko njegova
grla. Rukavi njegove zatvorske košulje su zavrnuti. Tinta prekriva njegove
podlaktice i nadlanice.
Usredotoči se. Ne pokazuj strah. Ne odaj ništa, ne još. Došla si
zapisati sve o njemu. Zapamtiti sve o njemu kako hi to kasnije mogla
prenijeti svojim slušaocima. Usredotoči se na to kako želiš da se odigra
prva epizoda. Napravi nekoliko dobrih snimki. Dinamika razgovora bit će
određena u ovih prvih nekoliko sekundi. Ostavi snažan prvi dojam.
- Trinnnnity Scott - kaže, zastajkujući na „n“ u mom imenu dok se
njegov pogled spaja s mojim. To kako zadržava slova mog imena u ustima
djeluje nepristojno intimno, kao da preuzima kontrolu. - Dakle, došli ste.
Polako odlazi do svoje stolice, a pogled ni na sekundu ne skida s
mojega. Polako sjeda. Glas mu je tih i hrapav, a ja se pitam ima li ožiljak na
grlu neke veze s ozljedom glasnica. Možda se kolegama zatvorenicima nije
svidjelo to što je seksualno napao četrnaestogodišnju djevojčicu i prebio je
na smrt. Pokušavam gutati kroz suha usta.
- Hvala što ste me primili. - U sebi opsujem dok mi glas podrhtava i
izdaje me.
Sekunde otkucavaju. Stražar čeka na vratima dok me Clayton Jay
Pelley cijelu guta i upija. Proždire do posljednje molekule. Osjećam kako
nemam snage zaustaviti ga. Moram vratiti kontrolu.
- Mora li stražar biti ovdje? - pitam.
On podiže obrvu i pogleda stražara. Stražar pogleda mene.
 - U redu je - kažem.
Stražar izlazi, zatvara vrata i staje s druge strane gdje može gledati
kroz staklo.
- Izgledate kao na slikama s interneta, Trinity Scott.
- Znači, imate pristup internetu?
On se lagano i lukavo osmjehne. - Iznenadili biste se čemu zatvorenici
mogu pristupiti.
Pogled mu prelazi na moju bilježnicu i uređaj za snimanje na stolu.
- Gospodine Pelley, Claytone... Mogu li vas zvati Clayton?
- Slobodno. Jeste li dobro putovali?
Svjesna sam da mojih dvadeset minuta polako curi.
- U redu. Smeta li vam? - kimnem prema digitalnom snimaču. - Voljela
bih da vaš glas bude u eteru. Kada budete spremni, naravno.
On navlaži usne i pogleda moja usta. - Samo izvolite.
Uključim snimač.
Crveno svjetlo zasvijetli poput sitnog kiklopa koji promatra, pamti.
Postajem duboko svjesna stajališta moje potencijalne publike i potrebe da
postavim pitanja kako bih dobila odgovore kojima se nadam. Pazim na
različite zaplete koji bi se mogli pojaviti i kako se najbolje nositi s njima.
Svjesna sam činjenice da sam glumac u ovoj produkciji.
Nakašljem se. - Kao što sam spomenula u svome pismu, moj podcast
je...
- Znam za vaš podcast - kaže on svojim tihim, hrapavim glasom. -
Slušao sam ga. Znam za vas.
- Ja, da, ja... nisam bila sigurna da možete dobiti pristup takvim
stvarima.
- Postoji mnogo stvari koje još ne znate, Trinity Scott. - Naglo se
nagne naprijed i udari dlanovima o stol. Ja odskočim.
 On se naceri. Zatim se nasmije. Ispusti promukao, dubok zvuk. - Ali,
mlada Trinity Scott, dat ću sve od sebe da vas podučim.
Prezir bubri u mom trbuhu, zatim prelazi u bijes, pa se pretvara u nešto
mnogo dublje, mračnije i složenije. Odupirem se tim mislima.
- Kao što ste „podučili“ Leenu Rai? - kažem, ne skidajući pogled s
njega.
- Vi ste bili njezin školski savjetnik i podučavali ste je izvan škole.
Englesku književnost.
On prelazi jezikom preko donje usne. - Zaista jesam. Vrijedna učenica.
Recite mi što želite znati.
Lagano se pomaknem u stolici, uzmem bilježnicu i olovku i pogledam
svoj popis pitanja jer sam ih zaboravila. Već mi ponestaje vremena, a treba
mi izjava. Krećem ravno u glavu.
- Zašto sada, Claytone? Zašto nikada niste rekli ni riječ o svom zločinu
i zašto ste to nakanili učiniti sada? - Zastanem. - Nije baš da vas svih ovih
godina nisu više puta pitali, od akademika preko novinara do pisaca o
istinitim zločinima. Pa, zašto ja?
On se nasloni i stavi ruke iza glave. Vide mu se mišići. Govor tijela
pokazuje snažnu dominaciju. - Mislite „zašto ova neiskusna i lijepa mala
podcasterica?“ Je li to zato što stari Clay Pelley želi gledati neku mladu,
živu žensku koja ga posjećuje jer mu je dosadno u zatvorskoj ćeliji nakon
svih ovih godina? Zato što mu je četrnaestogodišnja Leena bila zadnja?
Vrućina mi navre na obraze.
On se nagne prema meni. - Što vi mislite?
Budi oprezna.
Zbog moći - kažem. - Vaša šutnja bila je posljednji trag vaše moći,
kontrole nad Leenom i njezinim roditeljima. Njima ste uskratili suđenje.
Novinarima niste odgovarali na pitanja. Vaša šutnja bila je zadnji pokušaj
kontrole nad zajednicom Twin Fallsa, nad školom, učenicima. Nad
detektivima koji su vas progonili, uhitili i zatvorili. - Zastanem. - Ali s
vremenom je ta moć oslabila jer vam više nitko ne dolazi pognute glave i
moli da razgovarate. Zaboravljeni ste. Izgubljeni u monotoniji zatočeništva.
Onda se, iznenada, podcast o istinitim zločinima nađe u središtu pozornosti,
a vi dobivate moju ponudu. I... pa, ona nudi priliku za preokret. Ponovno
vam pruža razinu kontrole nad nečim. - Oštro ga pogledam. - Kontrolu nad
mladom ženom.
To mu izmami osmijeh na lice. Nagne glavu. - Ali i vi ćete dobiti nešto
zauzvrat, zar ne? Recite mi, Trinity, koji je vaš cilj? Slušanost?
- Da više ljudi sluša moj podcast. Veća publika. I... ovaj me slučaj
intrigira.
- Moj slučaj nije toliko neobičan. Muškarac seksualno zlostavlja i ubija
mladu ženu. To se događa. Stalno.
- Ne događa se svaki dan da je napadač učitelj. Muž. Otac. To podiže
vašu „vrijednost“.
- Mislim da ćete mi se svidjeti, Trinity Scott. - Nasmije se. Glasno.
Seksualni prizvuk je snažan. A ja odjednom osjećam da mi je zlo.
Previše kave, nedovoljno sna, previše adrenalina. I on mi se ne sviđa.
Osjećam gađenje u grlu i nakratko se, u jednom ludom trenutku, zapitam
što uopće radim ovdje. Ali vrijeme otkucava. Imam obvezu. Imam
sponzore. Moram ovo odraditi do kraja, zbog niza razloga.
- Počnimo s Leenom - kažem odlučno. - Zašto ona?
- Mislite zašto sam nju odabrao među svim ostalim djevojkama u
školi?
- Da. Dobila sam kopije svih vaših spisa, a iz policijskog transkripta
vašeg priznanja vidi se da Leena nije bila samo prilika koja se ukazala na
Đavoljem mostu te noći. Pijana i sama. U mraku, gdje vas nitko ne može
vidjeti. Vi ste je obrađivali. Vi ste je usmjeravali. Rezultat je bio konačni
ishod ispod mosta. Pa zašto Leena?
- Ona nije bila kao ostale.
- Kako to mislite?
Neobičan pogled promijeni mu izraz lica. Nastavlja govoriti tiše
svojim hrapavim glasom. - Zašto nije bila kao ostale? Mislim da znate
odgovor na to. Mislim da ga svi znaju. Leena nije bila jedna od seksi,
lijepih djevojaka. Ona je bila... „Obična“ bi bilo blago rečeno, zar ne,
Trinity?
Osjećam kako mi krv ključa. - Dakle, zbog svojeg je izgleda bila
autsajder? Je li zato bila lakša meta?
- Hajde, izgovorite to - ruga se. - Leena je bila ružna. Barem se tako
opisivala. To su joj govorili drugi dječaci i djevojčice u školi. Nazivali su je
pogrdnim imenima. Debeljuca. Zdepasta. Luđakinja. Nakaza. - Gleda me u
oči. - Maltretirali su je.
- Znači, zato je njome bilo lakše manipulirati, jer je žudjela za
pažnjom? Jer je bila izopćena iz društva?
- Leena se nije uklapala u društvo i da, žudjela je za pažnjom. Trebala
joj je pažnja. Ali bila je i nadarena. Zato je poboljšala ocjene iz engleskoga
jezika, zato sam je podučavao. Mislim da bi joj u današnjem vremenu
vjerojatno dijagnosticirali autizam. Bila je talentirana pjesnikinja. Duboko u
sebi imala je divnu dušu. Ljudi zbog drugih stvari nisu mogli vidjeti tu
divnu dušu.
Prožima me šok.
- Pa ste je zato ubili? Zato što je bila autsajder i divna, nadarena duša?
Tišina. Na sljepoočnici mu pulsira vena. Odmjerava me, možda
preispituje ono što će mi reći, mijenja mišljenje.
Ciljam u pukotinu koju nazirem u njegovu oklopu.
- Je li vam se Leena sviđala?
Tračak emocije proleti kroz njegove oči. To me pogodi poput udarca.
Ta se djevojka zapravo sviđala Claytonu Pelleyju. Zaintrigirana sam i moj
strah nestaje.
- Vi ste se sviđali njoj, Claytone. Prema nekoliko pronađenih stranica
njezina dnevnika. Napisala je da ste je savjetovali o Jungovu konceptu
sjene. Napisala je da ste i vi i ona imali opasne sjene.
On petlja po rubu stola.
 Nagnem se prema njemu i kažem: - Sanjala je o odlasku iz Twin
Fallsa. Prema njezinim riječima, vi ste je jedini razumjeli.
Tišina.
- Ona vam je vjerovala, Claytone.
- Ja sam loša osoba, Trinity.
Ne skidam pogled s njega. Osjećam da se nešto promijenilo.
Atmosfera u prostoriji se promijenila. Toplije je. Zagušljivo.
- To ste htjeli čuti? Da sam bolestan? Zato što jesam. Ja sam bolestan,
bolestan čovjek. I mjesto mi je ovdje.
Gledam ga. Polako, tiho kažem: - U kojem vam je trenutku palo na
pamet da seksualno napastujete i ubijete Leenu? Ili ste je u početku samo
htjeli silovati? Ali ste onda, kao što ste priznali detektivima, mrzili ono što
ste učinili, pa ste je batinama izbacili iz svojega života? Oblik projekcije?
Tišina.
Stražar pokuca na prozor i podigne dva prsta. Još dvije minute.
- Nije lijepo, zar ne, Trinity? - kaže hrapavim glasom.
Moram nešto snimiti. Moram dobiti senzaciju. Vrijeme mi curi kroz
prste. Brzo kažem: - Što želite da svijet zna o vašem zločinu? Što bi
slušatelji trebali uzeti u obzir nakon prve epizode podcasta o ubojici
Claytonu Jayu Pelleyju?
Vrata se otvaraju.
- Želim da svijet zna, Trinity Scott, da svi imamo svoju mračnu stranu.
Tu sjenu. Čak i vi. Ali ja nisam napastovao Leenu Rai. - Gleda me. Puls mi
se ubrzava. Misli mi jure kroz glavu.
On spušta glas.
- I nisam je ubio.
Uzbuđenje mi proleti kroz tijelo. Dobila sam snimku, senzaciju. Ovo
mogu predstaviti kao neriješeni zaboravljeni slučaj, postaviti pitanje: Je li
krivi čovjek završio u zatvoru? Prisiljavam se da ostanem mirna, da ne
skidam oči s njega, da ni ne trepnem. Ne želim ni početi priznavati što to
meni osobno znači. Suze mi naviru na oči.
- Ako... ako niste vi, tko je onda?
- Vrijeme je isteklo, Pelley - kaže stražar. Uhvati Claytona za ruku i
podigne ga na noge. - Hajde, idemo.
Clayton se opire. Tiho, sa sjajem u očima, kaže: - Tko god da jest, još
je uvijek na slobodi.
Stražar ga izvede van. Vrata se zatvore.
Ja sjedim zapanjena. Dok ga odvode, Clayton s druge strane prozora
pogleda preko ramena i nasmije se. Čujem njegov smijeh dok nestaje niz
hodnik. I čujem odjek njegovih riječi.
Još je uvijek na slobodi.
 RACHEL

SADA
Četvrtak, 18. studenog. Današnji dan.

T išina mi odzvanja u ušima. U šoku sam i naslanjam se na stolac,

slušalice su mi još uvijek uključene. Koji vrag? Premotam zadnji
isječak epizode podcasta i ponovno ga pustim.

CLAYTON: Ja nisam seksualno napastovao Leenu Rai. I nisam je

ubio.

TRINITY: Ako... ako vi niste, tko je onda?

STRAŽAR: Vrijeme je isteklo, Pelley. Hajde, idemo.

CLAYTON: Tko god da jest, još je uvijek na slobodi.

TIHO POČINJE SVIRATI TEMATSKA GLAZBA

TRINITY: Slušali ste glas osuđenog ubojice Claytona Jaya Pelleyja. Je

li tim za istraživanje ubojstava PU Twin Falls zatvorio pogrešnog čovjeka?
Je li Clayton lagao kada je priznao ubojstvo, 1997. godine? Ili sada laže?
Može li biti istina da je ubojica Leene Rai na slobodi? Da živi i radi među
stanovnicima Twin Fallsa ili možda lovi mlade djevojke negdje drugdje?
Jesu li detektivi Rachel Walczak i Luke O'Leary dopustili opasnom
čudovištu da im klizne kroz prste?

TEMATSKA SE GLAZBA POJAČAVA

TRINITY: Slušajte nas ponovno sljedeći tjedan kada vas vraćamo u

1997. i pitamo: Tko je bila Leena Rai? I kako ju je zajednica iznevjerila?
Kako se čudovište uspjelo neotkriveno kretati među građanima maloga
grada u Pacifičkom sjeverozapadu? Također se nadamo da ćemo vam iz
prve ruke, dio po dio, prenijeti istragu detektivke Rachel Walczak, koja je
sada u mirovini i vodi osamljenički život na svojoj farmi u planinama,
nedaleko od grada u kojem je lovila ubojicu.

Otupjelo gledam kroz prozor iznad svog stola. Kroz moj odraz, zora
ispušta svjetlucavo sivilo u nebo. Vjetar komeša stabla. Čini se da bi mogao
padati snijeg.
- Rachel?
Skočim i okrenem se u stolcu.
To je Granger. Stoji na vratima mog ureda i drži ruku na kvaki. Skinem
slušalice.
- Zašto, zaboga, nisi kucao? Što želiš?
- Kucao sam. - Pogleda moje računalo. Na monitoru se jasno vidi web
stranica. Na vrhu su istaknute riječi To je zločin. Bijela slova na crnoj
pozadini podvučena su žutom policijskom trakom.
- Morala sam - kažem tiho. - Kako ne bih?
On udahne i zgrči lice; u očima mu se vidi razočaranje.
- Clay tvrdi da on to nije učinio - kažem.
Granger tiho opsuje. - Rekao sam ti, Rachel, on igra igru. On...
 - Nisi mi rekao ovo. - Pokažem na monitor. - Pitala sam je li rekao
nešto važno. Ti si rekao...
- Važno? To nije važno, Rachel. To je laž. Bezočna laž. - Ponovno
opsuje i provuče ruku kroz kosu mokru od tuširanja. - Zar doista misliš da
bi Clay Pelley, da nije kriv za zločin, šutio u zatvoru dvadeset pet...
- Četiri. Dvadeset četiri godine.
- Dobro. Dvadeset četiri godine. Dokazi protiv njega bili su nepobitni i
brojni. Osim toga, priznao je dajući intimne informacije iz prve ruke o tome
kako je točno umrla Leena Rai, informacije koje nitko drugi osim istražnog
tima nije znao. I ne samo to nego je priznao krivnju. On se poigrava s
Trinity Scott. Poigrava se s Leeninom obitelji. Poigrava se s tobom. Sa
svima nama. I to me ljuti, u redu?
- Trinity je spomenula moje ime, Grangere. Objavila ga je, podsjetivši
sve da sam ja bila glavna istražiteljica na slučaju. A sada je postavila
pitanje: Jesmo li stavili pogrešnog čovjeka u zatvor? I jasno je dala do
znanja da me poziva da budem dio toga. Ljudi će se početi pitati kada ona
objavi da sam odbila dati komentar.
On me promatra kao da se priprema, kao da iščekuje što ću sljedeće
reći. A ja to kažem.
- Trinity mi je rekla da Luke umire. On je u hospiciju. - Glas me
izdaje.
On problijedi, a lice mu se zgrči.
- Jesi li ti znao? - pitam.
- Ona... to spominje u sljedećoj epizodi.
- Dakle, znaš da Luke O’Leary umire. I ništa mi nisi rekao.
Granger bulji u mene.
- Pretpostavljam da ni to, onda, nije važno?
On i dalje šuti.
Ja opsujem, ustanem, proguram se pored njega i krenem prema kuhinji
da skuham kavu. Umjesto da krene za mnom, on vikne iza mene: - Idem u
grad. Idem na doručak u Moose.
Naježim se kad čujem ton njegova glasa. Zalogajnica Moose udaljena
je najmanje četrdeset minuta vožnje. Ulazna vrata snažno se zalupe. Zvuk
odjekuje drvenom kućom. Nekoliko trenutaka kasnije čujem glasan zvuk
paljenja Grangerova Harleyja, a zatim tutnjavu njegova motora dok juri po
šljunčanom prilazu i nestaje u daljini duž mokre i krivudave ceste u dolini.
Stavljam ruke na kuhinjski pult i spuštam glavu, pokušavajući mirno
disati. Ali polako mi se javlja migrena. Duboko u sebi znam zašto mi nikad
nije rekao za Lukea. Naravno da znam zašto. Zato što ću sada kada znam da
umire otići posjetiti Lukea O’Learya. Kako ne bih?
Priče nemaju kraj. Anaïs Nin4 je to napisala.
Jasno je da priča o Leeni Rai još nije završila. Prevarila sam se misleći
da smo svi pronašli nekakav završetak. Ali nismo. Samo smo zakopali
cijelu epizodu u prošlost i ona je tamo ležala mirno i tiho kroz godišnja
doba, a sada je Trinity iskopava, izlaže svježem zraku, a izdanci se počinju
buditi, razvijati i dizati prema svjetlu.
Ako je za odgoj djeteta potrebno cijelo selo, je li isto potrebno za
njegovo ubojstvo? Jesu li svi u Twin Fallsu bili suučesnici, čak i na neki
sitan način, u tragičnoj smrti Leene Rai?
Izlazim iz kuhinje i krećem prema vratima koja vode u podrum.
Zastajem na vratima, a zatim ih otvaram uz škripu. Upalim svjetlo na vrhu
stepenica i počnem se oprezno spuštati. Na dnu kvrcnem golu žarulju koja
visi na žici. Ona se zaljulja, a sjene u podrumu ožive. Lete i izvijaju se iza
mene dok idem prema čeličnim policama duž stražnjeg zida. Vlažan,
pljesniv miris ispunjava mi nosnice. Ispred mene lebde nemirni komadići
prašine.
Skidam paučinu s kutija na policama i pregledavam naljepnice.
Pronalazim kutiju koju sam tražila. U njoj su stari registratori, policijske
bilješke, kopije izvještaja o obdukciji Leene Rai, transkripti razgovora sa
svjedocima, razgovora s Clayem Pelleyjem i duplikati fotografija. Sačuvala
sam ih jer me slučaj obuzeo.
 Skidam kutiju s police, nosim je na kat i unosim u ured. Stavljam je na
stol i podižem poklopac. Diže se prašina zbog koje zakašaljem. Dokument
na vrbuje obdukcijski izvještaj.
Misli mi se vrate u mračnu prošlost. Polako posegnem za izvještajem.
Broj predmeta 97-2749-33. Preminula žena.
 RACHEL

TADA
Ponedjeljak, 24. studenog 1997.

M rtvačnica se nalazi u betonskoj utrobi velike bolnice u Vancouveru.

Ovamo šalju mrtve iz drugih zdravstvenih ustanova na području
Greater Vancouvera te regija Sunshine Coast i Sea to Sky. Patolog također
provodi obdukcije koje su zatražile mrtvozorničke službe iz Britanske
Kolumbije i Yukona.
Na sebi imam rukavice i halju, a preko cipela plastične nazuvke.
Ovamo sam došla promatrati, bilježiti i kao dokaz uzeti sve što nađu na
tijelu. Pokraj mene, u jednakoj halji, stoji narednik Luke O’Leary, detektiv
iz Odjela za umorstva u Kraljevskoj kanadskoj konjičkoj policiji (KKKP).
Načelnik PU Twin Falls Raymond Doyle zatražio je pomoć KKKP-a u
istrazi ubojstva. Slučaj je eksponiran. Privlači nevjerojatnu pozornost
nacionalnih medija. Novinari žele saznati kako je maloljetna tinejdžerica
ubijena i tko ju je ubio. Nasilan ubojica je na slobodi. Naša se zajednica
boji za svoje mlade žene. A naš odjel u Twin Fallsu je malen. Imamo malo
stručnjaka za ubojstva i oskudne resurse. S narednikom O’Learyjem dolaze
forenzički tehničari KKKP-a, korištenje KKKP-ovih kriminalističkih
laboratorija te svi ostali stručnjaci i radna snaga koja nam je potrebna. Luke
je krupan policajac grubog izgleda, a ima plavu kosu i svijetloplave oči.
Iskusan je istražitelj ubojstava koji je svoju karijeru započeo kao časnik
odjela K9. Tijekom vožnje u Vancouver rekao mi je da još uvijek volontira
s timovima za potragu i spašavanje diljem pokrajine, pomažući voditeljima
u obuci pasa tragača. Pretpostavljam da je Luke u ranim četrdesetima.
Prisutna patologinja je dr. Hannah Backmann, sjedokosa žena koja je, čini
se, davno prešla dob za mirovinu. Pomažu joj mladi laborant i studentica
medicine. Tucker je ovdje radi fotografiranja.
 Leena leži na ploči ispred nas. Na sebi ima samo grudnjak i jeftinu
potkošulju koja joj je zapetljana oko vrata, isto kao što je bila kada smo je
pronašli. Stalak podupire njezinu glavu. Lice joj je smrskano i razderano do
neprepoznatljivosti. Nešto me stegne u želucu. Čeljust mi se stisne. Nisam
bila na obdukciji od policijske akademije. Moram ovo proći stisnutih zuba,
trudeći se da ne povratim doručak. Moram to učiniti za Leenu.
Za njezine roditelje.
Za Leenina mlađeg brata Ganesha i njezina voljenog starijeg rođaka
Darsha, koji je obožava. Za njezine odane ujaka i ujnu, koji su uzdržavali
Leenine roditelje kad su došli iz Indije prije petnaest godina. Moram to
učiniti za djecu u srednjoj školi Twin Falls. Za učitelje. Za moj grad. Za
vlastitu karijeru ako budem pošla očevim krupnim stopama i dokazala da
mogu voditi policijsku upravu u budućnost, kako je on od mene očekivao.
Za vlastitu kćer, koja je istih godina kao i ova djevojka koja leži
unakažena na ploči.
- Jesi li dobro? - pita Luke tiho. Kimnem, ne gledajući ga.
Nagomilava se tmurno raspoloženje, teško poput sumornog vremena
vani.
Dr. Backmann započinje s vanjskim pregledom, a svoje postupke
objašnjava u uređaj za snimanje iznad svoje glave.
- Predmet broj 97-2749-33 - kaže promuklim pušačkim glasom. -
Preminula žena. Naizgled iz južne Azije. Djevojka je visoka 1,70 metara.
Teži 82,5 kile.
Djevojka.
To je Leena postala. Predmetni broj. Pokojnica. Svedena na izgled i
mjere. - Vidljivo je da je pokojnica teško premlaćena - kaže Backmann. -
Najteže na prednjoj strani lica. Modrice, razderotine, otekline. Sve to čini
gotovo potpunu masku... Čini se da joj je nos slomljen. U epidermi ima
ostataka komadića kamenja, zemlje.
Patologinja nastavlja s pregledom nježne kože duž unutarnje strane
Leeninih ruku. Blago ih dodiruje. - Nema vidljivih tragova igle. Nema
očitih znakova upotrebe droge. - Bljeskalica fotoaparata zatreperi. - Na
vanjskoj strani ruku ima ogrebotina.
- Obrambene rane? - pita Luke.
- To bi se poklapalo, da - kaže Backmann. Pregledava Leenine ruke i
prste. - Polomljeni i poderani nokti. - Preusmjerava pažnju na ostatak tijela.
- Nema vanjskih znakova bolesti. Djevojka izgleda zdravo.
Bljeskalica ponovno zatreperi. Primjećujem da Tuckerove ruke drhte.
Koža na njegovu čelu sjaji se od znoja. Njušim stres na njemu, ispod
slojeva formaldehida i dezinficijensa koji se šire hladnom sobom.
Međutim, ruke dr. Backmann ostaju mirne, a njezino držanje stabilno.
Veoma je cijenjena u svojoj struci. Dok smo se vozili iz Twin Fallsa, Luke
mi je rekao da je dr. Backmann stekla stručnost u ubodnim ranama
proučavajući prohodne rupe u svinjskoj koži. Naučila je kako prepoznati
znakove utapanja bockajući pluća utopljenih mačaka. Svjesna sam kako bi
serijski ubojica mogao proučavati i usavršavati svoj zanat na malim
životinjama. Dok mi je Luke to govorio, pogledao me i nasmiješio se. I ja
sam shvatila da je narednik O’Leary, unatoč svojoj prosijedoj kosi i jezivu
iskustvu, drag čovjek koji ima smisao za humor i pokušava me smiriti. To je
pomoglo. Malo. Ali i nije pomoglo. Zato što mrzim kako me je lako
pročitati, kako on tako očito može vidjeti koliko mi je nelagodno i kako
više ne mogu zadržati profesionalnost.
- Tijelo je netaknuto - kaže liječnica svojim hrapavim glasom - ali koža
na njezinim rukama i nogama počinje otpadati. - Bljeskalica ponovno
zatreperi. - Procjenjujem da je u hladnoj vodi bila oko tjedan dana.
Ja se nakašljem. - Dakle, vjerojatno je završila u rijeci ubrzo nakon
lomače, 14. studenog, one noći kada je posljednji put viđena?
Dr. Backmann me pogleda. - Ili u ranim jutarnjim satima 15. studenog.
To bi se poklapalo s mojim početnim vanjskim opažanjima.
Patologinja skuplja uzorke ispod Leeninih noktiju. Iz usta i s
vaginalnog područja uzima uzorke brisa. Zatim, uz pomoć svog asistenta,
skida Leenin grudnjak i pažljivo odmotava i reže potkošulju omotanu oko
djevojčina vrata. Potkošulja i grudnjak idu u vrećice za dokaze koje ću ja
kasnije potpisati. Zatim će ih poslati u kriminalistički laboratorij KKKP-a. -
Krvav iscjedak u njezinim nosnicama. Hmm... - Približava svoje povećalo. -
Čini se da je to neka vrsta opekline u lijevoj nosnici. - Naginje se bliže.
- I crvena mrlja gotovo na sredini njezina čela. Nastala od nečeg
vrućeg. Okruglog oblika. - Bljeskalica zatreperi.
- Poput zapaljene cigarete? - pita Luke.
Ja ga pogledam.
- Već sam to viđao - objašnjava tiho. - Obično na unutarnjoj strani
ruku. Često na djeci, nažalost.
Dr. Backmann kimne. - Ozljede izgledaju kao opekline od cigareta.
- Netko joj je ugasio cigaretu na čelu? - pitam.
- Možda i u nosnici - kaže doktorica, pokazujući prstom.
Tišina ispuni mrtvačnicu. Muka mi je.
Dr. Backmann uzme pincetu i počne vaditi ostatke iz ogrebotina na
Leeninim obrazima i čelu. - Kamenčići, prljavština, nekoliko borovih iglica
i... komadići kore. Vlaknaste kore. - Stavlja izvađene komadiće ostataka u
metalnu zdjelicu koju drži njezin pomoćnik.
Ja kažem: - Pri dnu stabla cedra koje raste ispod Đavoljeg mosta na
sjevernoj strani forenzičari su pronašli krv. Može li to biti kora cedra?
- Uskoro ćemo znati je li to kora toga stabla i je li krv na stablu
Leenina - kaže Luke dok usredotočeno gleda tijelo.
- Modrice na ključnoj kosti - kaže dr. Backmann dok nastavlja vanjsku
procjenu. - Velika modrica na lijevoj strani grkljana. Čini se da je modrica
nastala od nekakvog udarca bridom otvorene šake - kaže ona. - Na
vrhovima obaju ramena ima crvenih mrlja... Ove su mrlje neobično
simetrične... gotovo su okrugle sa svake strane. - Patologinja otvara Leenina
usta. - Zubi su stisnuti. Jezik joj je stisnut u zubima.
Osjećam kako vrijeme sporo prolazi dok počinje pregled za
utvrđivanje spolnog zlostavljanja.
- Dokaz povrede genitalija... razderana vagina.
 Pomislim na svoju kćer. Ljutnja mi steže grlo. - Znači... bila je spolno
zlostavljana?
- Znakovi se poklapaju s grubim spolnim odnosom neposredno prije
smrti. - Sperma? - pita Luke.
- Možda ćemo znati više kada dobijemo laboratorijske nalaze briseva -
kaže doktorica. - Ali bila je u vodi tjedan dana, a ako je korišten kondom...
- Možda nije ostalo ništa korisno - nadopuni Luke.
Doktorica Backmann zamoli svog asistenta da joj pomogne okrenuti
tijelo.
- Na leđima pokojnice također su vidljive velike modrice. Na
modricama se vidi nešto nalik otisku cipele ili čizme... kao gaženje. -
Izmjeri modricu. - Dvadeset osam centimetara. - Bljeskalica zatreperi.
Tucker se pomakne kako bi uhvatio bolji kut; ponovno snima.
Moj bijes raste toliko da se i nasred moga čela pojavljuje užarena
točka. Koža mi je vruća i ljepljiva, unatoč hladnoći u mrtvačnici.
- Ima bujnu, dugu, tamnu kosu - kaže doktorica blago i na trenutak
zaboravi na svoju kliničku suzdržanost. Mene zamalo svlada pukotina u
njezinu profesionalnom oklopu, iznenadan tračak nježnosti. Čvrsto stisnem
usta kako ne bih pokazala emocije dok pomoćnik šiša tamne vlasi. Kosa
pada s Leenine lubanje. U mislima vidim njezinu kosu kako lebdi poput
baršuna na tamnoj vodi, među vlatima morske trave. Ofelija u trsci, među
mrtvom ribom.
- Oh, što je to? - doktorica približi svoje povećalo. Poziva Tuckera i
pokazuje na srebren odsjaj.
- Zapetljano je u njezinoj kosi... - Izvlači nekakav privjesak koji visi na
slomljenu lancu. Patologinja ga podiže svojom pincetom kako bismo ga mi
mogli vidjeti. Medaljon.
Iz moje glave odlije se sva krv.
Medaljon je, otprilike, veličine kovanice od 25 centi. U sredini je
ljubičast kamen obavijen filigranskim srebrom.
 - Izgleda kao kristal, ametist - kaže Luke dok se naginje kako bi
proučio otkriće. - Srebro oko kamena ima oblik više keltskih čvorova. -
Pogleda me. - Moja majka je imala privjesak s takvim uzorkom. Kupila ga
je u Irskoj. Rekla je da mnoge suvenirnice prodaju slične drangulije. Keltski
čvor navodno predstavlja vječnost, stalnost ili, u slučaju moje mame,
predstavlja Sveto Trojstvo - Oca, Sina i Duha Svetoga. Bila je pobožna
katolkinja.
Na trenutak ne mogu disati. Puls mi počinje ubrzavati. Nakašljem se.
- Leenini roditelji nikada nisu spomenuli ovaj medaljon u svom opisu
onoga što je njihova kći nosila kada su prijavili njezin nestanak.
- Nije neuobičajeno - kaže Luke. - Roditelji misle da o svojoj djeci
znaju više nego što zapravo znaju. Mislim, znaš li ti kakav nakit danas nosi
tvoja kći?
Skrećem pažnju na Leeninu svježe obrijanu lubanju. - Ne - kažem tiho.
Dr. Backmann spusti medaljon u malu metalnu zdjelicu u obliku
bubrega. Pomoćnik odloži zdjelicu.
Doktorica nastavlja. - I na stražnjoj strani njezine glave vidljiv je jasan
otisak potplata cipele ili čizme. Veličina i uzorak isti su kao oni na njezinim
leđima. Poklapa se s još jednim snažnim udarcem nogom.
Počinjem se osjećati kao da izlazim iz svog tijela.
Leena prolazi kroz rendgen. Pregledi ne pokazuju slomljene kosti,
osim onih u nosu. Nema iščašenja.
Doktorica priprema skalpel. Moj mozak juri niz tunele u pokušaju da
pobjegne dok oštar vrh pritišće tamno meso. U mislima vidim Pratimine
tamno smeđe, izmučene oči. Vidim Jaswinderovu stisnutu čeljust, to kako je
stiskao i otvarao šaku dok sam im govorila kako smo u rijeci pronašli
njihovu kćer.
Režu je od jedne ramene kosti do druge, a zatim ravno do pupka u
obliku slova „Y“. Rastvaraju Leenu, vade joj rebra. Izlaze u jednom
velikom komadu.
 - Vidljivo je znatno oštećenje jetre i gušterače - kaže dr. Backmann. -
Znakovi višestrukih udaraca u predjelu trbuha... Slojevi njezine trbušne
stijenke na brojnim su mjestima teško oštećeni. - Klaustrofobija je sve jača.
Vid mi se zamutio. Doktoričine riječi počinju blijedjeti. - Organi su
nagnječeni. Masno tkivo odvojilo se od mišićnog tkiva. Najteže je oštećen
trup... Znakovi unutarnjeg krvarenja u prsnoj šupljini i donjem dijelu
trbuha... koji se poklapaju sa snažnim udarcem nogom ili gaženjem u
predjelu trbuha... Oštećena zdjelica, želudac, jetra, gušterača. Otkinut
mezenterij. Mezenterij je organ koji u ljudi povezuje crijeva sa stražnjim
trbušnim zidom. - Doktorica podiže pogled.
Ja se trudim usredotočiti.
Ona tiho kaže: - Ovo je slično onome što bih očekivala da ću vidjeti
kod ozljede od nagnječenja. To se često događa kod žrtava prometnih
nesreća. Ova je djevojka prošla pakao. Kao da je izvučena iz olupine vozila
koje je odletjelo s tog mosta.
Vade Leenino srce i mozak te ih važu.
- Mozak je natekao. Vidljivi su znakovi obilnog krvarenja i traume.
Potres mozga dovoljno je snažan da izazove nesvijest.
Vade i pluća te ih važu.
- Unutarnji pregled pluća pokazuje pjenušavu bijelu tvar - kaže dr.
Backmann. - To se poklapa sa smrću utapanjem.
Doktorica pomnije promatra pluća. Tijelo joj je nepomično. Tiho kaže:
- Nešto je sitno skriveno ispod bijele pjene... - Doktorica vadi četiri mala
kamenčića. Oni uzrokuju visoke tonove kad ih baci u metalnu zdjelicu
pokraj sebe. Pronalazi još pet kamenčića i također ih baca u zdjelicu.
Pogleda nas preko svojih naočala. - Malo joj je kamenje vjerojatno ušlo u
pluća dok je očajnički pokušavala udahnuti. - Zastane. Gleda nas kroz leće
svojih naočala.
- Vjerojatno je zadnji put udahnula dok joj je lice bilo pritisnuto u
korito rijeke, gdje leži sve malo kamenje. Oni okrugli tragovi na njezinim
ramenima... možda su nastali od koljena.
 - Netko ju je utopio - kažem. - Netko ju je opkoračio, kleknuo na
ramena i držao joj glavu pod vodom sve dok nije udahnula kamenčiće.
- Smrt utapanjem bit će zaključak u mom izvještaju - kaže doktorica. -
No, i da pokojnica nije ušla u vodu, vjerojatno bi ionako umrla od udaraca i
oticanja mozga. Ali sigurno je bila živa kada ju je netko gurnuo pod vodu i
tamo držao. - Oklijeva, a njezina koncentracija popušta. - Tko god je ovo
učinio... je čudovište.
 RACHEL

SADA
Četvrtak, 18. studenog. Sadašnjost.

Z atvaram obdukcijski izvještaj dr. Hanne Backmann, no jutro provedeno

u mrtvačnici vrti se u mojim mislima. Leenino tijelo otpušteno je
kasnije tog dana, no za potpunu analizu i konačan izvještaj trebalo je još
dva tjedna. Odlažem izvještaj na stol i pogledam na sat na zidu. Granger se
još nije vratio. Niti je nazvao da kaže kada će se vratiti. Razočarala sam ga.
Ali i on je mene naljutio. Trebao je znati da ne smije skrivati stvari od
mene, pogotovo one vezane uz ovaj slučaj. I nema nikakve šanse da nakon
poslušane prve epizode podcasta mogu strpati ovog duha natrag u bocu.
Kroz misli mi prolazi Clayev hrapavi glas.
Ja je nisam ubio... Tko god da jest, još je uvijek na slobodi.
Nimalo ne sumnjam da je Clay umiješan u neku izopačenu igru s
Trinity, ali ne mogu potisnuti mračniju, dublju brigu koja se uvlači u mene.
Što ako zaista govori istinu? Što ako smo pogriješili, ako nam je nešto
promaknulo?
Iz kutije vadim registratore pune plastičnih košuljica s tri rupe u
kojima se nalaze transkripti razgovora koje smo obavili s učenicima,
prijateljima, roditeljima, učiteljima, članovima obitelji i drugim svjedocima.
U registratorima se nalaze i transkripti naših ispitivanja Pelleyja, transkript
njegova priznanja, fotografije dokaza, kopije laboratorijskih izvještaja,
kopije nekoliko stranica otrgnutih iz Leenina dnevnika te stranice iz mojih
bilježnica i Lukeovih bilješki.
Počinjem ih širiti po stolu, organizirati ih, a zatim zastanem kad
ugledam fotografiju koju su Leenini roditelji dali PU Twin Falls kada su
prvi put prijavili nestanak svoje kćeri.
Podižem je i gledam lice mrtve djevojke. Misli mi se vraćaju na dan
kada smo Luke i ja izašli iz mrtvačnice na jaku kišu i odvezli se natrag u
Twin Falls da bismo obavijestili Leenine roditelje kako je njihova kći točno
umrla.
Ta ista Leenina slika bila je uokvirena iznad kamina u skromnoj kući
Raiovih.
Spustim fotografiju i uzimam drugu. Grupa od šest zagrljenih školarki
u dobi od četrnaest i petnaest godina skupljenih glava veseli se i smije.
Slika izgleda profesionalno i nije bila dio policijskih dokaza, ali sam je ja
dodala u ovu kutiju. Djevojke su uslikane kraj lomače. Vidim kako skije
gore, a plamen izbacuje narančaste iskre u baršunasto nebo. Svjetlo na
njihovim licima zlatno je od vatre. Suma iza njih stvara crnu pozadinu
silueta i sjena.
Zurim u sliku zarobljenu u vremenu. U njihove nasmijane, svijetle oči.
Obećanje mladosti doslovno svjetluca i sjaji oko njih. Te je noći, nedugo
nakon što je ova slika snimljena, Leena nestala. Te se noći promijenilo sve.
Dok pomnije gledam, kroz moje grudi izvija se hladna nit. Zatim pažljivo
odložim sliku.
Ispraznim ostatak sadržaja kutije i pronađem ono što tražim. Medaljon.
Još je u vrećici s dokazima koja je završila na dnu kutije. Uzimam vrećicu,
otvaram je i polažem medaljon na dlan. Hladan je. Neobično težak.
Slomljeni lanac njiše se na mojim prstima. Ljubičasti kristal treperi na
svjetlu. Kamenje ametist, ljubičasta vrsta kvarca. Trebao bi pružati duhovnu
zaštitu. Stvaranjem svjetlosnog štita oko tijela navodno čisti energiju onoga
tko ga nosi od negativnih ili mračnih sila.
Nije zaštitio Leenu.
A medaljon je jedini predmet koji Leenini roditelji nisu htjeli da im
bude vraćen.
 TRINITY

SADA
Srijeda, 10. studenog. Sadašnjost.

I z zatvora izlazim s uzbuđenjem koje mi struji venama. Gio čeka u

kombiju. Vidi kako trčim preko parkirališta prema vozilu te izađe.
Izgleda zabrinuto.
- Je li sve u redu? - pita.
- Jebeš mi sve, imamo udarnu vijest! Imamo jebenu udarnu vijest. -
Cijelo mi tijelo bridi, mozak mi gori.
- Što se dogodilo? - Zbunjenost se ocrtava na njegovu licu.
- Uđi. Ti voziš. Reći ću ti na putu do Twin Fallsa. - Posegnem za
kvakom na suvozačevoj strani.
Gio oklijeva, a zatim sjeda na vozačko sjedalo. Pali motor kombija. Ja
se zavežem, a zatim zabacim glavu i nasmijem se.
- Isuse, Trin, gukni.
Pogledam ga u oči. Vidim da Gio misli da sam pukla. Ali on ne shvaća
koliko mi ovo znači. To ne mogu objasniti ni sama sebi. - Clayton Jay
Pelley rekao je da on nije seksualno napastovao, prebio ni utopio Leenu
Rai.
- Što?
- Rekao je da je ubojica još uvijek negdje na slobodi.
On se zamisli. Zatrepće. - Pelley je to rekao?
- Da.
 - Na snimci?
- Da.
- Čovječe. - Zastane. - Vjeruješ li mu?
- Nije važno, Gio! Zar ti nije jasno? To nam daje upravo senzaciju
kakva nam je potrebna. Daje nam cijelu ovu seriju na pladnju. To više nije
samo priča o istinitom zločinu koja govori o tome zašto je naizgled
normalan i drag učitelj to učinio svoj učenici. To postaje neriješeni
zaboravljeni slučaj.
- Ali ako laže...
- Kao što sam rekla, nije važno. To je premisa od koje polazimo. Mogu
postaviti pitanje: Laže li on sada ili je lagao onda kada je priznao? Ako sada
govori istinu, gdje su policajci pogriješili prije svih tih godina? Zašto im je
priznao? Jesu li ga nekako prisilili? Je li to bilo pravo priznanje? I zašto je
sucu priznao krivnju? Zašto je tako dugo šutio? I zašto govori sada, nakon
svih ovih godina?
- Ali ako sada laže...
- Upravo će zato ljudi slušati: Laže li Clayton Jay Pelley sada ili su ga
dva glavna policajca na njegovu slučaju zeznula? Ili su, jednostavno, oni
zeznuli stvar? - Nacerim se. - Mi možemo glumiti detektive u stvarnom
vremenu, a s nama i naši slušatelji. Poput njih, ni mi ne znamo kraj.
Objavljivanje informacija dok ih otkrivamo novije svijet pripovijedanja o
istinitim zločinima.
- A Pelley vuče konce.
Nasmijem se. - Nije važno, zar ne? Ako se poigrava s nama, to je dio
zabave. Ovo nam je prilika, Gio. Kratko i jasno.
On se lagano nasmiješi, a oči mu se zacakle. Izgleda živahno. Seksi.
Predivno. Kao da je kroz njega prostrujilo moje uzbuđenje i sada se
moja energija odražava u njegovim očima i njegovu tijelu. Kao da mi
uzvraća emocije. Nakratko osjetim privlačnost. No brzo je bacim na hladno
mjesto gdje čuvam većinu svojih stvarnih osjećaja. Gio je suosjećajan.
Kada se osjećam loše i on se osjeća loše. To je preteško. Preodgovorno.
Koliko god znam da me voli, ne mogu mu ponuditi ništa zauzvrat jer takva
veza neće biti dobra za mene. To je nešto što razumijem u dubini duše. I to
sam naučila na teži način. Ali Gio je također najbolji producent s kojim sam
se mogla nadati da ću raditi i on će učiniti sve za mene, zbog čega ga držim
blizu.
- Hajde, vozi - kažem. - Putem ću ti pustiti snimku.
Gio kombijem krene unazad. Izlazimo s parkirališta i ulazimo u gust
promet. Kad kiša koja stalno pada u Pacifičkom sjeverozapadu počne
prekrivati vjetrobransko staklo, Gio uključi brisače.
Ja povežem diktafon sa zvučnicima kombija preko Bluetootha i
slušamo u tišini dok on vozi.
Nakon završetka intervjua on dugo šuti, a Claytonove posljednje riječi,
njegov smijeh, odzvanjaju u našim glavama. Sada ulazimo u Vancouver.
Mene preplavljuje iščekivanje, a što smo bliže Twin Fallsu, u mom se srcu
pojavljuje nešto drugo. Možda trunka straha. Od nepoznatog, od onoga što
ću pronaći. Ali to bi trebalo biti dobro. Trebala bih osjećati strah i nešto
učiniti. To bi trebala biti moja mantra.
Kao da razmišlja naglas, Gio kaže: - On je to učinio. Sigurno je to
učinio. Besmisleno je misliti da nije. Vidjeli smo sve transkripte, fotografije
dokaza, rezultate kriminalističkog laboratorija. Sve se poklapa. Dokazi se
poklapaju s njegovim priznanjem.
- Osim stvari koje se ne poklapaju. - Okrenem se u sjedalu. - Postoje
stvari koje nisu razjašnjene. Još uvijek ima neodgovorenih pitanja.
- Zato što je priznao. Zašto nastaviti istragu ako... pa, ako je gotova?
Loš momak rekao je da je to učinio, a policiji je rekao kako je to točno
učinio, dio po dio.
- Ipak, tu je njegova priča o jakni, koja zvuči... čudno. Taj medaljon.
Činjenice koje nikada nisu razriješene. Ostatak Leenina dnevnika nikada
nije pronađen. Zašto su iz njega istrgnute stranice? A čak i ako Jesi to
učinio, zločin je bio toliko nasilan, toliko brutalan, s toliko očitog bijesa, da
je teško zamisliti da je nekoć naizgled dobroćudan čovjek puknuo do te
krajnosti. Kao... da je to, možda, činio i prije. Kao da je to dovelo do ovoga.
Moglo bi biti i drugih.
- Oh, sad si senzacionalista.
Ja se nacerim i naslonim na sjedalo. - Može biti. Da. Ali to je odličan
materijal za podcast.
Vozimo se preko mosta. Po sivoj vodi zatona Burrard ispod nas polako
plove tankeri. Crveni oblaci spuštaju se niz planine North Shorea. Još sat
vremena vožnje autocestom koja se izvija iznad vode zaljeva i stići ćemo u
Twin Falls. Napokon. Moći ću ga osobno posjetiti nakon svih istraživanja
koja sam provela. Intervjuirat ću što više ljudi koji su bili dio slučaja ili koji
su poznavali glavne aktere. Između intervjua posjećivat ćemo zatvor i
Claytonu Pelleyju postavljati nova pitanja. I cijelo ćemo vrijeme emitirati
epizode.
Razmišljam o idejama za scenarij za razne epizode. Osim prvog
razgovora s Claytonom, već imamo spreman raniji intervju s jednim od
policijskih ronilaca koji su pronašli tijelo. Taj smo intervju proveli u
Torontu prije nego što smo odletjeli na zapad. Možda ću početi s
pronalaženjem tijela i vratiti se na segment koji pita: Tko je bila Leena Rai?
 RACHEL

TADA
Ponedjeljak, 24. studenog 1997.

J e li... moja kći silovana? Jaswinder Rai jedva uspijeva izgovoriti riječi,
ali njegova potreba da zna jača je od njegova straha od saznanja. Sjedne
pokraj Pratime na sofi s cvjetnim uzorkom nasuprot mene. Luke je sjeo na
okićeni stolac s moje desne strane na kojem izgleda toliko golemo da bi to
bilo smiješno da naše vijesti nisu tako grozne. Osjećam kako me promatra.
Tek je prošlo podne, ali umorni smo. Barem ja jesam. Rano smo krenuli i
došli ravno iz mrtvačnice kako bismo Raiovima osobno prenijeli uzrok
smrti njihove kćeri.
- Da, postoje znakovi silovanja - kažem blago.
- Kako to mislite, „znakovi“? - pita Pratima. Glas joj drhti. Cijelo joj
se tijelo trese, a od toga joj šifonski šal obavijen preko kose podrhtava oko
obraza.
- Neke... - nakašljem se. - Neke vaginalne povrede koje ukazuju na
grub snošaj.
Pratima pokrije usta rukom. Oči joj se cakle. Muž joj stavlja ruku na
koljeno. Njegove prodorne oči crne poput ugljena ispod crvenog turbana
zagledale su se u mene. Jedva sputan bijes grči mu lice.
- A nakon što je bila silovana, pretučena je, udarena nogom i utopljena
u rijeci?
- Još nismo sigurni u točan slijed, ali da, uzrok smrti je utapanje. Žao
mi je.
- Znači to je... to je bio motiv napada? - pita Jaswinder. - Silovanje?
 - Trenutačno radimo pod tom pretpostavkom - kažem. - S obzirom na
vrijeme, činjenicu da je Leena bila sama i ranjiva, vjerojatno je to bilo
ubojstvo na mah. Možda je vaša kći jednostavno bila na krivom mjestu u
krivo vrijeme.
- Zašto, zašto? - nariče Pratima. - Zašto moja Leena... Kako bi to itko
mogao učiniti... - Počne se ljuljati naprijed-natrag. Duboko u njezinu grlu
začuje se stenjanje. Sirovo, kao u ranjene zvijeri. U vlastitom tijelu osjećam
instinktivni odgovor na njezinu majčinsku reakciju. Ne znam što bih činila
da je to bila moja djevojčica, moja tinejdžerica, moja Maddy. Pogledam
uokvirene fotografije na kaminu. Obiteljska okupljanja. Slatka slika
Leenina šestogodišnjeg brata Ganesha u kanuu. Jedna na kojoj je Leena
sama. Gleda u kameru s ratobornim izrazom lica. Ima tamniji ten od majke i
oca. Njezine su crne oči blizu jedno drugome, sa strana velikog nosa koji
kao da dominira njezinim licem. Na bradi ima madež.
Pratimin pogled prati moj. Suze joj tiho klize niz obraze, a ja osjećam
njezine neizgovorene riječi.
Trebali smo je više paziti, biti stroži, oprezniji.
Osjećam i nalet krivnje zbog olakšanja što u toj mrtvačnici nije moje
dijete. Jer se to jednako lako moglo dogoditi Maddy. Ili bilo kojoj od
djevojaka u gradu.
Nakašljem se.
- Možemo li vam postaviti još neka pitanja? To će nam pomoći u
istrazi. - Otkrit ćete tko je to učinio - kaže Jaswinder. To nije pitanje.
Susrećem njegov razjaren pogled.
- Da. Hoćemo. Obećavam.
Luke se pomakne u stolcu, a ja osjetim upozorenje. On vjerojatno ne bi
obećao nešto što neće moći ispuniti. Ali što drugo mogu reći ovim
roditeljima? - Učinit ćemo sve što je u našoj moći da dobijemo pravdu za
Leenu - kažem dok iz fascikla u krilu vadim dvije fotografije. Stavljam ih
na stolić za kavu i okrećem ih prema Raievima.
Na njima su vojničke hlače i gaćice prekrivene muljem koje su ronioci
pronašli u blizini tijela.
 Leenina se majka zagrcne. Kimne. - Da, da, to je Leenino. Donje
rublje... Fruit of the Loom. Iz Walmarta. Dolazi... u trostrukom pakiranju.
Ja... - Glas joj se prekida od jecaja.
- Da - kaže Jaswinder, preuzimajući riječ. - A te maskirne hlače, Leena
ih je nosila gotovo cijelo vrijeme. Sviđali su joj se džepovi sa strane.
- Možete li potvrditi koju je jaknu Leena nosila kada ste zadnji put
vidjeli svoju kćer?
Još nismo našli jaknu za koju svi tvrde da ju je Leena nosila na
paljenju lomače. Ronioci je nisu pronašli u rijeci, a kriminalisti i potražni
timovi nisu je pronašli duž obala rijeke Wuyakan.
- Bila je to velika jakna kaki boje - kaže Jaswinder. - Zovu ih
komandosice. Imaju puno patentnih zatvarača i džepova te nekakav broj na
prednjem džepu. Nije bila Leenina. Kad sam je pitao otkud joj rekla nam je
da ju je posudila.
- Od koga? - pita Luke.
- Rekla je samo „od prijatelja“ - kaže Pratima te iz kutije na stolu uzme
maramicu.
- Muška jakna? - pitam.
- Rekla bih da je to svakako bila muška jakna - kaže Pratima. - Leeni
je bila prevelika, a ona nije... nije bila... sitna djevojka. Stalno je bila na
dijeti i pokušavala smršaviti. Ona... malo je smršavila i bila je jako
ponosna... - Suze se iznova sliju niz Pratimine obraze. Ona ih obriše
maramicom.
- Je li Leena imala dečka? - pitam.
- Ne - kaže Jaswinder brzo. Odlučno.
Ja ga pogledam. - Jesu li je možda zanimali neki dečki?
- Ne.
Ja kimnem. - U vodi blizu Leene pronašli smo nekoliko stranica
dnevnika i mali adresar koji je bio u lijevom bedrenom džepu Leeninih
vojničkih hlača. - Na stol stavljam još fotografija na kojima se vide mokre
stranice i adresar, otvoren i zatvoren. Adresar je tanak i ima blijedo plav
plastičan omot. - Ovaj je adresar bio mokar, kao i stranice dnevnika, ali
laboratorij radi na tome da sve osuši kako bismo što više sačuvali sadržaj i
tintu.
Njezina majka se naginje naprijed i uzima fotografiju mokrih stranica
dnevnika. - To je Leenin rukopis. Da. - Daje sliku svom suprugu i uzima
fotografiju adresara.
- Ovo nije Leenino. Nikada nisam vidjela ovaj adresar.
- Jeste li sigurni? - pita Luke.
Ona kimne.
- Znate li onda čiji bi mogao biti? - pitam.
U Pratiminim se očima pojavi čudan pogled. Oklijeva, a zatim
odmahne glavom. - Ne.
- U njemu su telefonski brojevi neke od djece iz Leenina razreda -
kažem.
- Nije njezin.
Na trenutak promatram Pratimu. Ona nešto prešućuje. Pogledam
Jaswindera. Njegov je pogled prikovan za mene. Osjećam da ispod njihove
tuge postoji još neka vrsta rastuće napetosti. To pobuđuje moju znatiželju.
Kažem: - Već ste identificirali ključ koji je pronađen u njezinu
ruksaku. Njezin novčanik. I Nike tenisice. Jeste li se sjetili kome bi knjiga
pjesama mogla pripadati ili što bi inicijali „A. C.“ mogli značiti?
- Ne - kaže Jaswinder. - Ali Leena je posuđivala knjige. Htjela je višu
ocjenu iz engleske književnosti. Išla je kod jednog učitelja. On joj je
ponekad posuđivao knjige. Kao i neki drugi učitelji u školi.
- I njezin rođak Darsh - kaže Pratima. - On Leeni posuđuje knjige.
- Ne knjige poezije - kaže Jaswinder. - Darsh ne čita poeziju. On čita
popularne romane.
- Darsh je Leeni dao i one Nike tenisice - kaže Pratima. Usne joj
zadrhte.
 - Ona... Leena ih je silno željela, ali skupe su, znate? A on ju je
iznenadio za rođendan.
- Darsh i Leena bili su bliski? - pita Luke.
Pratima kimne, a oči joj se ponovno ispune suzama. - Bio je dobar
prema njoj. Jako dobar. Leena je... teško stjecala prijatelje. Darsh je uvijek
bio tu za nju. Kad je prošle godine pobjegla otišla je k njemu. On joj je
pružio smještaj na nekoliko dana. Potajno nam je rekao da je na sigurnom,
pa smo je pustili na neko vrijeme, a onda se vratila kući.
Prisjetim se Leene koja je pogrbljena i sama sjedila na tribinama u
školskoj dvorani i jela čips iz vrećice dok su ostale djevojke iz momčadi
završavale svoje košarkaške treninge. Došla sam ranije po Maddy. Dok sam
se penjala na tribine kako bih sjela i čekala pored Leene, grupa djece prošla
je ispod tribina na putu do svlačionice. Razgovarali su o Leeni, dovoljno
glasno da Leena čuje njihove riječi.
- Da me nije pokušala tako blokirati, ne bi pala i iskrivila gležanj.
Sama si je kriva... Ne znam ni zašto je u momčadi.
- Možda je trener sažalijeva.
- Kme-kme. Možda bi trebala pokušati plesati bhangru.
Smijeh.
- Toliko je jebeno debela i nespretna da bi slomila oba gležnja.
- Samo gledaj kako će njezin otac okriviti mene jer sam je blokirala.
- On je jebeni vozač autobusa. Što će vozač autobusa učiniti? Tužiti
me?
- Hej, on djeluje zastrašujuće. Jeste li vidjele njegove oči? Kladim se
da ima jedan od onih zakrivljenih noževa koji mu pristaju uz turban...
Smijuljenje i kikot prate djevojke dok izlaze iz gimnazije. Vrata se
polako zatvaraju. Krv mi uzavre kad pogledam Leenu. Ona mrzovoljno
žvače svoj čips i odsutno gleda ravno u košarkaško igralište. Ali sigurno je
sve čula.
- Jesi li dobro, Leena?
 Ona kimne ne gledajući me.
Primjećujem tamnu modricu oko njezina zapešća i još jednu duž
podlaktice. - Jesi li pala?
Ona me iznenađeno pogleda. - Ja... samo sam se spotaknuta i
ozlijedila gležanj. Nije opasno. Trener mi je rekao da preskočim trening.
- A kakve su to modrice? Jesi li i njih dobila izvodeći vježbe?
- Neki dan sam se poskliznula na ledu na našim stubama.
Modrice poput onih oko njezina zapešća ne nastaju od pada na ledu.
Otvorila sam usta jer sam je htjela još nešto pitati, ali tada je Maddy, uz
škripu tenisica na podu dvorane, dotrčala do tribine. Imala je konjski rep,
rumene obraze i osmijeh na licu i molila me da požurim kako bismo mogli
stići do knjižnice u centru prije nego što se zatvori. Sljedećeg jutra morala
je predati esej.
Zaboravila sam na taj dan u dvorani. Na Leenu na tribinama kako jede
čips. Do sada. Do sjedenja u ovom skromnom, urednom domu. S njezinim
shrvanim roditeljima. I duboko žalim što nikada nisam poduzela daljnje
korake, prijavila rasne uvrede, nasilničke riječi. Takvo nešto bi izoliralo
mladu tinejdžericu, učinilo je ranjivom. I možda je navelo da živi sama u
svom svijetu, bez podrške. Možda je to razlog zašto je Leena bila sama na
mostu. No odjednom shvaćam da sam pogriješila. Ono što se dogodilo
Leeni vjerojatno se ne bi dogodilo djevojci poput Maddy, oko koje su
uvijek bili bliski prijatelji.
Protrljam usta. - Znate li možda gdje bi mogao biti ostatak Leenina
dnevnika?
- Ne. - Pratimin glas opet zadrhti. - Leena je uvijek pisala. Željela je
biti spisateljica kada završi školu. Htjela je putovati. Možda čak i postati
strani dopisnik. Možete ponovno pogledati njezinu sobu.
- Hvala, željeli bismo to učiniti - Oklijevam, osjećajući kako me Luke
ispitivački promatra. On čeka da završim s pokazivanjem fotografija.
Duboko udahnem. - Također smo... pronašli ovo. - Na stol stavljam sliku
keltskog medaljona. - Bio je zapetljan u Leeninoj kosi. Lanac je bio
potrgan.
 Oboje zure u sliku. Jaswinder polako odmahuje glavom. - Nisam vidio
da to nosi.
Okrenem se prema Pratimi. Izgleda gotovo uplašeno. - Ja... nisam ga
prije vidjela.
- Jeste li sigurni?
- Nije njezin. - Pratima se pomakne i odmakne koljena od muža.
Pogleda u pod.
- Možda ga jednostavno niste primijetili ispod njezine odjeće? -
sugeriram.
Tišina.
Pratima trlja svoje bedro, a pogled joj je i dalje uperen u pod. Nastojim
zapamtiti da se trebam vratiti na ovo, ali Luke se naginje prije nego što
mogu nastaviti. Snažno kucne prstom po slici medaljona.
- Ovi filigranski ukrasi u srebru... Svi imaju oblik keltskih čvorova -
kaže on. - Neprekinutih čvorova. Poznato je da keltski čvor simbolizira
ljubav ili beskrajnu predanost. Neki kršćani smatraju da čvor predstavlja
Sveto Trojstvo...
- Ne i Leena - iznenada odbrusi njezin otac. Luke zašuti i proučava ga.
U Jaswinderovim se očima rasplamsa bijes. - Ona ne bi nosila tako
nešto. - Mahne rukom prema fotografiji. - To nije njezino.
Letimično pogledam Lukea, ali njegove crte lica ne odaju ništa.
- Zašto... zašto bi to itko učinio? - opet zavapi Pratima. - Zašto, zašto,
zašto?
- Ponekad ljudi jednostavno rade užasne stvari, Pratima - kažem. -
Ponekad jednostavno ne možemo pojmiti kakvo zlo upravlja čovjekom. Ali
obećavam da ćemo učiniti sve što je u našoj moći da pronađemo i uhitimo
njezina napadača. A kad ga pronađemo, možda ćemo saznati više o tome
„zašto“.
Okrenem se prema Lukeu. - Otići ću gore s Pratimom i još jednom
pregledati Leeninu sobu.
Odvojit ću je od muža.
On me gleda, netremice. Pa kimne.
 RACHEL

TADA
Ponedjeljak, 24. studenog 1997.

P ratima me gleda s vrata sobe svoje kćeri. Svjesna sam da su mi čizme

na svijetlom tepihu. Nije protokol da policajci na zadatku skidaju radne
cipele na ulaznim vratima. Kroz prozor spavaće sobe vidi se studeno nebo.
Uskoro će pasti mrak. Mrak koji se svakog poslijepodneva prikrada sve
ranije dok nas zimski solsticij ne uvede u najdužu noć u godini.
Na Leeninoj komodi nalaze se dvije blistave brošure koje reklamiraju
volonterski rad na misiji u Africi. Sjetim se fotografije koju smo pronašli u
njezinu novčaniku. Fotografije humanitarnog broda.
Jasno je da je ova klinka htjela pobjeći iz ovoga grada.
- Ovim humanitarnim brodovima upravlja kršćanska organizacija? -
pitam i uzmem brošuru.
Pratima obrambeno prekriži ruke na prsima. - Leeni vjera nije ništa
značila. To joj je više bio način da pobjegne. Htjela je činiti dobro.
Pomagati ljudima u nevolji. Ona... - Pratimin glas zadrhti. Ja podignem
pogled.
Trudi se nastaviti. - Leena je samo htjela otići negdje gdje bi se
osjećala cijenjenom. Mi... se svi samo želimo osjećati dostojnima, zar ne?
Biti voljeni. Pripadati. Jer ako ne osjećamo da pripadamo negdje, kako to
uopće možemo nazvati domom? Nije li to najosnovnija stvar
preživljavanja? Jer biti izbačen iz grupe ili krda može značiti smrt.
Zurim u Pratimu. I na trenutak se pitam govori li možda o sebi. O
vlastitome imigrantskom iskustvu. Pitam se osjeća li ova ožalošćena majka
bol koju ja ne mogu ni približno razumjeti. Pitam se može li slobodno
razgovarati sa svojim mužem. Je li usamljena?
- Pratima, je li to brinulo Leenina oca? Ta činjenica da je njegova kći
bila zainteresirana za rad s kršćanskom grupom?
- Jaswinder je pobožni sljedbenik sikhske vjere. Također je bio vrlo
strog prema Leeni. Ona je prolazila kroz razdoblje u kojem bi odbijala ovo
ili ono samo da bi mu prkosila. Bunila se protiv njegove kontrole.
Izbjegavala je sve što ima veze sa sredinom iz koje potječe. Ona... Ona se
samo silno trudila uklopiti među djevojke u školi.
- Tipična tinejdžerica - kažem tiho.
Ona me mrko pogleda. U grudima osjećam krivnju. Okrenem se natrag
prema komodi. Pokraj brošura je košara s nakitom i drugim drangulijama.
Podignem je, pregledam i primijetim nekoliko predmeta. Prstenove.
Narukvice. Naušnice. Ogrlicu s privjeskom na kojem je školjka. Leenina
majka uđe u sobu i stane iza mene. Blizu. Govori tiho.
- Slika medaljona koju ste nam pokazali... medaljon s keltskim
čvorovima. Ja... moram vam nešto reći.
Srce mi brže zakuca. To je to. To je ono što je skrivala od svojeg muža
dok smo bili dolje, ono zbog čega joj je bilo neugodno.
- Isto je i s onim sjajilom za usne koje ste našli - kaže ona. - A možda
čak i s knjigom pjesama i adresarom.
- Što je isto?
- Ona... - Pratima udahne i drhtavo izdahne. - Naša je Leena znala
uzimati stvari.
- Kako to mislite, „uzimati stvari“?
- Krala ih je ili posuđivala bez dopuštenja. Jaswinder je zabranio Leeni
da kupuje šminku pa ju je ona uzimala od drugih djevojaka. To joj je prešlo
u naviku. Na neki način... skupljati stvari. - Pratima oklijeva. - Prije
nekoliko mjeseci nazvao nas je voditelj Drug Martau Twin Fallsu... da
dođemo po Leenu. Htio je razgovarati s nama. Ukrala je neku maskaru i
sjenilo. Obećala je da to više nikada neće učiniti pa on nije pokrenuo tužbu
niti je to prijavio. - Obrazi joj se snažno zarumene. - Ne znam je li prestala.
Mislim da to sjajilo za usne, adresar i knjiga poezije pripadaju drugim
učenicima. Kao i medaljon.
Osjetim neobičan nalet olakšanja. - Jeste li sigurni?
- Ne. Ali mislila sam da biste trebali znati kako je moguće da bi
predmeti mogli pripadati drugim djevojkama.
- To stvarno pomaže, Pratima. Hvala vam što ste bili iskreni. -
Kolebam se. - Možete li... Sjećate li se da ste vidjeli neku od Leeninih
prijateljica kako nosi keltski medaljon ili medaljon sličnog izgleda?
Ona me promatra. Vrijeme sporo prolazi. Grane jednog stabla udaraju
o prozor pod naletima vjetra. Kako se vrijeme mijenja, osjećam pad
temperature. Sprema se oluja.
- Čini se da ne razumijete, zar ne, narednice? Leena nije imala
prijatelja.
Njezina izjava visi u zraku. Ponovno se sjetim onog dana u školskoj
dvorani.
- A one fotografije pribodene na plutenu ploču? - Priđem bliže ploči na
zidu. Te sam fotografije vidjela kada sam zadnji put bila ovdje, kada je
Leena Rai još bila samo nestala osoba. Žute pribadače drže niz fotografija
kolega iz razreda, snimljenih u školi i izvan nje. Među licima su mnoga
koja prepoznajem, uključujući vlastitu kćer i lice njezine najbolje
prijateljice Beth. Neka su lica zaokružena crvenim markerom.
- Zar nitko od ove djece nije njezin prijatelj? Ili zašto je ove fotografije
pribola ovdje?
- Mislim da su to ljudi za koje je željela da su joj prijatelji. Neka
vrsta... ploče snova. Mogla se pretvarati.
- Zašto su neka od ovih lica zaokružena crvenom bojom?
Pratima šuti.
Ja je letimično pogledam.
 Ona ponovno udahne. - Ne znam. Znam samo da je Leena željela biti
poput tih djevojaka. Željela je pripadati.
Namrštim se i pogledam bolje, gledajući tko je sve zaokružen crvenom
bojom. Beth. Maddy. Cheyenne. Amy. Seema. Popularne djevojke.
Twin Falls ima samo jednu osnovnu i jednu srednju školu. Jedan
razred po godini. Većina gradske djece koja su se upoznala u vrtiću
pohađala je razrede s istom dobnom skupinom. Svi su išli na iste
rođendanske zabave. Kupovali su u istim trgovinama. Prisustvovali su istim
sportskim događajima i zajedničkim roštiljadama. Takva je priroda malih
gradova. A čini mi se da prolaziš kroz pravi pakao ako se ne uklapaš ili
osjećaš da ne pripadaš. Ili ako te ne vole. Jer naprosto ne možeš pobjeći.
Navlažim usne i kažem: - Postoji li netko, bilo tko od djece na ovim
fotografijama, tko je bio malo bliskiji s Leenom od ostalih? Netko tko bi
nam mogao pomoći da shvatimo što se s njom dogodilo od trenutka kada je
zadnji put viđena kraj lomače do trenutka kada je završila u rijeci?
- Ako i postoji, nikada mi nije rekla. - Nastala je tišina, a Pratimine
velike tamne oči zacaklile su se. - Mislimo da ih možemo zaštititi ako im
naredimo što da rade, ako ih kontroliramo. Mislimo da ne mogu upasti u
nevolje ako ih zaokupimo sportom. Ali griješimo.
Odjednom ugledam malu tamnu glavicu kako viri iza vrata. Ganesh.
Oči šestogodišnjaka su razrogačene. On gleda. Sluša. Upija.
Njegova majka se okreće kako bi vidjela u što gledam.
- Ganesh! Van! - Upire prstom. - Izlazi. Kako možeš stajati tamo i tako
prisluškivati?
Dijete odjuri niz hodnik. Čujem lupanje vrata. Pratima se sruši na
kćerin krevet i stavlja lice u ruke. Počinje jecati.

***
Osjećam da me netko promatra dok se Luke i ja kroz vjetar vraćamo
do našeg neobilježenoga patrolnog vozila. Letimično pogledam kuću. Na
osvijetljenom prozoru mansarde ugledam malu sjenu. Opet Ganesh. Motri
nas detektive. Pogledam ga i osjetim nalet tuge. Što li taj dječak misli? Što
je čuo da govorimo? Što razumije o smrti svoje starije sestre i kako će ga to
zauvijek promijeniti?
Podignem ruku kako bih mahnula, ali on nestane. A ja vidim kako me
Luke promatra s druge strane auta. Spuštam ruku i sjedam na vozačko
sjedalo. Ne pogledam Lukea, nego stavljam pojas i palim motor. Dok se
vozim cestom koja će nas odvesti do kuće Amy Chan počne padati kiša. To
je djevojka koja je prijavila da je 15. studenog oko 2 sata vidjela Leenu na
Đavoljem mostu.
- Zvali su nas iz laboratorija dok ste bile na katu - kaže Luke. - Osušili
su stranice dnevnika. Tinta je čitljiva. Kopije šalju u stanicu.
Ja kimnem. Uznemirena sam. - Leena je krala - kažem. - Pratima misli
da su adresar, knjige poezije, šminka i medaljon možda „posuđeni“ od
druge djece. Kaže da je Leena također krala u trgovinama.
- Dakle, to je Pratima skrivala od svog muža u prizemlju?
- Tako se čini - Skrećem u ulicu koja kroz planinu vodi u luksuzno
naselje. Idemo prema Smoke Bluffsu, granitnoj zaravni iznad koje kuća
Chanovih stoji poput bijele svadbene torte na kat među slično raskošnim
domovima. - Medaljon je prilično uobičajena drangulija, zar ne? -
pogledam ga. - Mogao bi pripadati bilo kome.
- Ponovno ćemo dovesti djecu na ispitivanje - kaže.
- Imaš li ti djecu?
- Nikad nismo došli do toga. Onda se naš brak raspao i bilo je
prekasno.
Još jednom ga pogledam. - Razveden si?
- Oženjen poslom. Oduvijek bio. - Nasmije se. - To je profesionalna
deformacija, pogotovo u Odjelu za umorstva. Moj bivšoj je, razumljivo,
dojadilo biti uvijek sporedna. To je na kraju bio prilično prijateljski razvod,
koliko takve stvari mogu biti prijateljske.
 Kiša odjednom počne snažno padati. Jesenski monsun. Voda u
potocima teče niz strmu cestu, a kapi kiše cure niz moj vjetrobran dok
vozim, kao da se žure spojiti jedna s drugom na nebu. Obično su neprestani
jesenski monsuni pozadinski šum u mom životu. Danas nije tako. Kapi kiše
prskaju nametljivo, uporno, kao da žele nešto reći.
Pomislim na gubitak. Na svakodnevne praznine koje su ostale iza nas.
Na Leeninu Nike tenisicu. Njezinu krvavu čarapu. Njezin mokri ruksak i
knjigu pjesama između kamenja na obali rijeke. Na stranice dnevnika koje
plutaju. Na djevojku punu snova. Koje više nema. Čiji su planovi nestali.
Taj Darsh Rai, poznaješ li ga? - pita Luke dok skrećem u ulicu u kojoj
žive Chanovi.
- Da. Zgodan tip. Ima dvadeset-dvadeset jednu godinu. Radi u tvornici
celuloze preko puta rijeke. Nikada nije imao problema s policijom. Po
svemu sudeći draga osoba. Ima stila. Strast mu je restauriranje starih
sportskih automobila. Djevojke ga opsjedaju.
- Morat ćemo razgovarati s tim rođakom Darshom koji dijeli darove. -
Luke pogleda na sat. - Trebali bismo ga posjetiti večeras, nakon što
razgovaramo s Amy Chan. Prije nego što se pročuje da se Leena utopila.
Jasno mi je zašto Luke juri poput kiše. Vrijeme je ključno u prvim
danima istrage ubojstva, a mi smo ga već dosta izgubili.
- I otac mi je sumnjiv - kaže. - Moramo provjeriti njegovu prošlost.
Osjećam nalet iznenađenja. - Jaswinder? Sumnjiv?
- Hm.
Skrenem u prilaz kuće obitelji Chan. - Jaswinder možda djeluje
autoritarno i pomalo grubo, ali on je dobar čovjek, Luke. I on pati. Dovraga,
ne znam što bih ja učinila da je netko to učinio mom djetetu. On radi za
lokalnu prijevozničku tvrtku. Vozi redovnu autobusnu liniju. Svi koji se
voze tom linijom reći će ti da je drag čovjek. Čestit čovjek. - Zaustavim
vozilo i prisjetim se Leeninih modrica. - Ne misliš valjda da je on imao
neke veze sa smrću svojeg djeteta?
 On gleda izraz mojeg lica. Tiho kaže: - Ti ih sve poznaješ, Rachel.
Osobno. Sve sudionike. Oni su dio tvoje zajednice. Zato je načelnik Doyle
htio da ja budem u timu kao nepristrani promatrač. Teško je biti objektivan
kad dugo živiš u gradu. Zato KKKP prebacuje članove u nove zajednice
svakih pet godina. Kako se ne bi previše vezali i izgubili objektivnost. A
iako ne mislim da je Jaswinder Rai na bilo koji način odgovoran, uvijek je
sve moguće. Statistički, većinu nasilja nad ženama počini netko koga dobro
poznaju. To uključuje muške članove obitelji. A ovdje je nešto sumnjivo.
Mogu to osjetiti.
 TRINITY

SADA
Četvrtak, 11. studenog. Današnji dan.

G io i ja sjedimo jedno do drugog za malim blagovaonskim stolom u

motelskoj sobi koju smo iznajmili za vrijeme našeg projekta. Motel se
nalazi u blizini mjesta gdje je 1997. bila stara policijska postaja Twin Falls,
u pretežno industrijskom dijelu grada s pogledom na granitne stijene
planine Chief. Chief me podsjeća na El Capitan u nacionalnom parku
Yosemite, a dobro je poznat među međunarodnim planinarskim društvima.
Planina Chief također je jedina konstanta u ovoj priči - nadvija se kao
sveznajuć stražar nad gradom. Svašta je vidjela tijekom godina. Ali stoji
tiho. Oprezno. Suzdržano na hladnom svjetlu.
Sliku Chiefa prvi sam put vidjela kada sam naišla na staru novinsku
fotografiju Claytona Jaya Pelleyja koji se smiješi ispred gromoglasnih
vodopada.
Gio i ja slušamo i miksamo audio snimke koje smo dobili od
policijskog ronioca Toma Tanake. Tom sada radi u pokrajinskoj policiji
Ontarija. Preselio se na istok kada se oženio ženom iz Toronta.

TOM: Nakon što smo Leenu izvukli na obalu, narednica Rachel

Walczak naredila nam je da se vratimo pod vodu i vidimo možemo li
pronaći još nešto.

TRINITY: Kao na primjer?

 TOM: Kao na primjer vojničku komandosicu u kojoj je žrtva zadnji
put viđena. Ili oružje kojim je žrtva možda prebijena. Na licu je imala teške
povrede. Kad smo okrenuli njezino tijelo... to... Svi smo zanijemili od šoka.

TRINITY: Možete li nas vratiti u prošlost i detaljno opisati što ste tog
jutra u studenom vidjeli pod vodom?

Smijem se u sebi dok uzimam krišku pizze. Sviđa mi se napetost u

glasu Toma Tanake. Ako ćemo iskreno, znam da je morbidno tražiti
detaljan opis pronalaska tjedan dana starog lesa koji pluta pod mutnom
vodom, ali ovo je stvaran zločin. Slušatelji od nas žele spektakl, teatralnost
ubojstva. A ja sam još uvijek izvan sebe od uzbuđenja što Clayton Pelley
tvrdi da nije kriv za zločin. Žvačem zalogaj pizze, slušam Toma i
razmišljam o tome kako sam se osjećala kada sam prvi put vidjela Claytona
osobno, kako je to promijenilo nešto u meni dok je priča mijenjala fokus.

TOM: Voda je bila ledena. Vidljivost je bila gotovo nikakva. Ponekad

nisam mogao vidjeti ni svoje ruke ispred lica. Nas dvoje smo praktički
ronili naslijepo, samo smo se pažljivo probijali, pipali rukama kroz gustu
tminu i dodirivali stvari - ljigave trske, mulj, kamenje, komadiće metala,
stare konzerve, razbijene boce, kolica za kupovinu, bicikl - cijelo se vrijeme
nadajući da se nećemo posjeći na nešto oštro. Očajnički smo željeli pronaći
djevojku, ali je u isto vrijeme nismo željeli pronaći. Dok sam pretraživao,
stalno sam strahovao da će se njezino lice iznenada pojaviti ispred moga -
da ću doplivati do njega prije nego što to shvatim. Da će njezine oči biti
upravo tu, ispred mojih. Otvorene. Da će me gledati. Njezina blijeda koža,
blistava poput duha u tamnoj vodi... Nikad se u potpunosti ne riješite te
tjeskobe, te oštrice napetosti... A onda sam je doista dodirnuo. Vrhovima
prstiju. Kosa joj je plutala oko glave. Bila je duga. I preko ronilačke maske
dodirnula mi je lice. Mislio sam da je to korov, a onda sam shvatio da je to
njezina duga kosa. Na sebi je imala samo grudnjak i potkošulju koja joj se
zapetljala oko vrata.
 TIŠINA

TRINITY: Kako ste odlučili gdje započeti podvodnu potragu?

TOM: Mislili smo da ne može biti daleko ako je u rijeku ušla ispod
mosta, gdje su pronađene njezine stvari. Leena je bila teža od prosječne
ženske žrtve utapanja, tako da smo zbog dubine rijeke od oko dva i pol
metra i spore struje zaključili kako je dovoljno teška i da je negdje u blizini.
U osnovi, ako ronilac može lako plivati uz struju, žrtva utapanja vjerojatno
neće biti daleko. Dakle, općenito počinjete od mjesta gdje je zadnji put
viđena. I zatim prilagodite svoj potisak tako da plutate i pustite da potonete
gotovo do dna pa se tamo zadržite u pognutom položaju, tik iznad dna, a
zatim krenete dalje. Našli smo je blizu stubova mosta. Zapetljala se u
morsku travu.

TRINITY: Također ste pronašli njezine odjevne predmete.

TOM: Da. Njezine vojničke hlače i gaćice. Jakna nije pronađena. A

kad nam je narednica Walczak rekla da ponovno zaronimo, mislio sam da
ćemo možda pronaći bejzbolsku palicu, ključ za gume ili nešto teško što je
možda upotrijebljeno za nanošenje takve ozljede udarcem tupim
predmetom... Mislim... ja... Izgledala je kao žrtve koje smo pronalazili u
automobilskim olupinama nakon izlijetanja s mosta.

TRINITY: To je rekla i patologinja.

TOM: Da. No, budući da smo tražili oružje, kad sam vidio raspršene
stranice dnevnika kako samo plutaju, kako lagano lepršaju amo-tamo u
vodenoj tmini, kao tri duha, bio sam... nekako prestrašen. A kad smo ih
iznijeli na površinu, stranice su bile u prilično dobrom stanju. Riječi su još
bile tu. Tinta je općenito trajna, a ako stranice nisu bile predugo u vodi i ako
je voda hladna kao što je bila, kada se osuše, rukopis je čitljiv. Većina riječi
ostane vidljiva.

TRINITY: Bile su iz dnevnika?

TOM: Da, izgledale su kao da su istrgnute iz dnevnika.

Gio počinje lagano puštati tematsku glazbu. Ja uzmem još jedan

zalogaj pizze i razmišljam dok slušam.

TRINITY: Jaswinder i Pratima Rai potvrdili su da je to rukopis njihove

kćeri. Rekli su da je Leena voljela pisati i da je jednoga dana željela postati
spisateljica, možda čak i strana dopisnica. Zajedno s ostalim dokazima
dobila sam kopije istrgnutih stranica. A ovo su Leenine vlastite riječi:

GLAZBA SE LAGANO POJAČA

TRINITY: „Većinu svojih života provodimo u strahu od vlastite Sjene.

On mi je to rekao. Rekao je da Sjena živi duboko u svakome od nas. Toliko
duboko da ni ne znamo da je tamo. Ponekad je, letimičnim pogledom,
nakratko ugledamo. Ali to nas uplaši i brzo skrenemo pogled. To je ono što
pokreće Sjenu - naša nesposobnost da gledamo. Naša nesposobnost da
preispitamo tu stvar koja je zapravo naše izvorno vlastito ja. To je ono što
Sjeni daje moć. Ona nas tjera da lažemo. O tome što želimo, o tome tko
smo. Ona budi naše strasti, naše najmračnije želje. I što je snažnija, to je se
više bojimo i jače se borimo da sakrijemo tu Zvijer koja smo mi sami...

Ne znam zašto mi On govori te stvari. Možda na taj način posredno

izvlači vlastitu Sjenu i obraća joj se. Ali ja mislim da su naše Sjene zle -
njegove i moje. Velike su i mračne i vrlo opasne. Mislim da našim Sjenama
nikada ne bi trebalo dopustiti da izađu.“
 Na druge dvije stranice, naizgled istrgnute iz nasumičnih mjesta u
dnevniku, naškrabano je nekoliko sličnih misli. Na jednom mjestu Leena je
napisala ovo:

„On vjeruje u mene. To je jedino što me drži. Zbog njega se osjećam

pametno, stvarno i važno i ja ga volim. I on mene voli.“

A u drugom retku napisala je ove riječi: „Rekao mi je da je u redu što

želim otići, ali da trebam plan za bijeg koji je više od samog bijega. Mislim
da ga imam...“

Ovo je posljednja rečenica na istrgnutim stranicama: „Danas mi je

pričao o vojnom terminu. UZU. Uzajamno zajamčeno uništenje. Kao kada
dvije sile drže nuklearno oružje koje bi potpuno uništilo drugu stranu i
jedna drugu drže pod kontrolom. Rekao je da se tako čuvaju velike tajne.
Mislio je na ogromne, mračne tajne. Poput onih tajni kada znate istinu o
nečijoj Sjeni. Tajni koje postaju nuklearno oružje. Oblik odvraćanja. A
svaka strana šuti iz straha. Sve dok ne prestane šutjeti. Sve dok obje ne
djeluju i naruše odnos. Potpuno uzajamno uništenje.“

I to je sve. Ostatak stranice potrgan je. To je sve što je ostalo od riječi

Leene Rai. Zasad. Jer ostatak dnevnika nikada nije pronađen.

GLAZBA SE POJAČA.

Pa tko je bio „On“ kojeg je Leena voljela? Je li to bio čovjek koji je

završio u zatvoru? Ili je to bio netko drugi? Netko bliži Leeni po godinama?
Netko tko možda još uvijek živi u gradu? Netko sa sjenom, istinom toliko
mračnom da je Leena ubijena jer ju je znala?
 Zašto su istrgnute stranice plutale rijekom uz njezino tijelo? Zašto su
uopće istrgnute?

I gdje je nestao dnevnik?

Nepotpune stranice. Nepotpuni završeci. Ostavljaju previše

neodgovorenih pitanja. Pitanja koja detektivi koji su radili na slučaju nisu
postavili. Trag koji ćemo mi pratiti.

PRELAZI NA NASLOVNU PJESMU.

Progutam zalogaj pizze. - Mislim da bismo možda trebali uvrstiti

isječak o ubojstvu kao zabavi koji smo snimili jutros - kažem. - Možeš li mi
ga ponovno pustiti?
Gio pronađe isječak i klikne.

TRINITY: Ubojstvo i pravni proces koji slijedi je svojevrsno kazalište,

kazalište sablasti. Čin ubojstva u središte pažnje stavlja patologije u našim
zajednicama. Tjera nas da gledamo jer ubojstvo otkriva dijelove o nama
samima, stvari od kojih ne možemo odvratiti pogled. Prepoznajemo
različite mane ubojica koje se skrivaju duboko u svakome od nas -
devijantne želje, mentalne bolesti, porive za nasiljem, pravednički gnjev,
predrasude, rasizam, frustraciju, zlonamjernost, pohlepu, zavist, okrutnost...
Sve je to dio dramatičnosti. A razumjeti ubojstva u društvu znači naučiti
mnogo o napetostima koje se skrivaju ispod površine jednoga grada.
Ubojstvo također otkriva autoritet vlade i krajnju moć koju ima nad
životima svojih građana. Moć da oduzme slobodu, da nekoga zatvori.
Kazni. Pa čak i ubije iz osvete u obliku smrtne kazne. No, ponekad vlasti
pogriješe.
 Ponekad je građaninu novinaru prepušteno da otkrije istinu. A ponekad
otkrivanje istine može početi s roniocima pod vodom, u mutnoj tami, koji
polako pretražuju, centimetar po centimetar, sve dok im prsti ne dotaknu
nešto.

- Da - kažem. - Da, neka nam taj isječak bude uvod u Tomov intervju.
 RACHEL

TADA
Ponedjeljak, 24. studenog 1997.

A my Chan ima petnaest godina? - pita Luke dok prilazimo glavnom

ulazu kuće na liticama obitelji Chan. Već su objesili božićne lampice.
Odavde kroz promjenjivu maglu možemo vidjeti dolinu u daljini, gdje se
između rijeka i oceana nalazi komercijalno središte Twin Fallsa. Također
mogu vidjeti treptaje svjetla iz tvornice celuloze s druge strane zaljeva. Iz
tvornice puše vjetar u našem smjeru. Nosi smrad sumpornih kemikalija koje
se koriste u procesu izrade celuloze. Smrad ponekad zna biti odvratan.
- Tek je navršila petnaest godina. - Pozvonim na vrata. - Još je dijete.
Majka ju je dovela u postaju kako bi dala izjavu da je vidjela Leenu na
mostu.
Zvono na vratima ima dubok zvuk.
Vrata se otvore. Amy, lijepa i sitna tinejdžerica tamnosmeđih očiju i
kose do ramena, stoji u hodniku od bijelog mramora. Nosi svijetloružičastu
trenirku i tajice. Na nogama ima čarape. Iza nje, na okruglom stolu od
sjajnog, tamnog drveta stoji vaza s cvijećem koje je sigurno umjetno. Ili je
vrlo ekstravagantno cvijeće iz staklenika u ovo doba godine.
- Zdravo, Amy - kažem. - Kako si?
- Dobro. - Nervozna je. Prebacuje težinu s noge na nogu.
- Ovo je narednik Luke O’Leary. On pomaže u istrazi Leenine smrti.
Željeli bismo ti postaviti još nekoliko pitanja o toj noći kada si je vidjela.
Željeli bismo znati sjećaš li se još nečega. Je li netko od tvojih roditelja kod
kuće?
 - Moja mama.
- Možemo li ući?
Amy se odmakne kako bi nas pustila unutra. Njezina majka, Sarah
Chan, pojavljuje se u predvorju. Iznenađeno razrogači oči kad nas ugleda.
Ona je starija verzija svoje kćeri, ali s elegantnom bob frizurom do brade. I
ona se doima nervozno. Objašnjavam zašto smo došli, a ona nas poziva u
dnevnu sobu s plišanim kremastim tepisima, bijelim namještajem i
pogledom na grad. U daljini vidim srebrni odsjaj rijeke Wuyakan i osjetim
kako me prolazi jeza. Leena je u toj vodi plutala više od tjedan dana prije
nego što je Amy priznala da ju je vidjela. Plutala je dok su ljudi kroz
prozore gledali u rijeku, vozili se preko mosta u automobilima i školskim
autobusima.
Luke i ja pažljivo sjedamo na vrlo bijele stolice. Amy i njezina majka
zajedno sjedaju na kauč, baš kao što su to učinile Pratima i Jaswinder. Blizu
jedna drugoj kako bi si bile moralna podrška.
Primjećujem njihovu odjeću, njihove udobne trenirke, i pomislim na
jeftinu potkošulju zapetljanu oko Leenina vrata. Sigurna sam da žene iz
obitelji Chan ne kupuju obiteljsko pakiranje donjeg rublja Fruit of the
Loom.
- Mogu li vam donijeti čaj, kavu, bilo što? - pita Sarah.
- Ne, u redu je - kažem. - Htjeli bismo još jednom proći kroz ono što je
Amy vidjela na mostu te noći, ako se slažete? - Vadim svoju bilježnicu i
olovku.
One obje kimnu. Luke ponovno preuzima ulogu autsajdera koji
promatra. Procjenjuje. A ja imam snažan osjećaj da proučava mene i moje
reakcije jednako koliko im i svjedoči, što me uznemiruje.
- Dakle, Amy, došla si s majkom u postaju u petak ujutro, dvadeset
prvoga studenog.
Amy kimne. Ruke joj se vrpolje u krilu.
- To je gotovo tjedan dana nakon što je prijavljen nestanak Leene Rai.
Zašto si čekala toliko dugo?
 Amy letimično pogleda svoju majku. - Ja... Žao mi je. Ja... Nisam
znala da je mrtva. Ja...
Majka polaže svoju ruku na ruku svoje kćeri. Amy zašuti.
- U redu, vratimo se malo unatrag. - Pogledam u svoju bilježnicu. -
Dežurnom si policajcu rekla da si u subotu petnaestoga studenog oko dva
ujutro bila sa svojim dečkom Jeppom Sullivanom i da ste se vozili preko
Đavoljeg mosta kada ste vidjeli Leenu Rai kako tetura po nogostupu. Je li
tako?
- Da - kaže ona tihim glasom.
- Što ste radili na mostu u dva ujutro?
Još jedan nervozan pogled upućen mami. Njezina majka kimne. -
Samo naprijed, ljubavi. U redu je.
- Bili smo na paljenju lomače u šumi, u lugu. Jepp i ja otišli smo oko
jedan i trideset. On je vozio i išli smo preko mosta prema grčkom restoranu
Ari’s u kojem poslužuju hranu za van. Uvijek su otvoreni do kasno i... To je
mjesto na koje se ide po kebab nakon zabava i slično.
- Dobra hrana za mamurluk - dodaje Luke.
Amy ne govori ništa. Ari’s je dobro poznat policiji Twin Fallsa kao
kasnonoćni lokal. Prekidanje pijanih tučnjava ispred restorana Ari’s nije
neuobičajeno. Zato je Ari Gamoulakos dao ugraditi nadzornu kameru.
Zapamtim da moram provjeriti je li snimka te noći još dostupna.
- Jepp ima svoj auto? - pitam.
- Pa, vlasnik tog auta je Darsh Rai. Jepp se dogovorio s Darshom da će
ga otplaćivati dok ne bude njegov. Darsh ga je jeftino platio i popravio.
- Jeste li pili? - pitam.
- Jepp je mogao voziti. Te je večeri popio samo jedno pivo. On je
stvarno dobar po tom pitanju. Marljivo trenira i sve to. Želi košarkašku
stipendiju.
- U redu, ponovi mi što ste vidjeli dok ste se vozili preko mosta.
 - Mjesec je bio pun. Velik. Bilo je vedro. A s mora je puhao jako, jako
hladan vjetar. To je ono što me začudilo... vidjeti nekoga kako hoda po tom
ledenom vjetru. Vidjela sam dugu tamnu kosu koja se vijori na vjetru. A
onda sam vidjela jaknu i osobu i shvatila sam da je to Leena.
- Sigurna si da je to bila ona? - pitam.
- Ja... Moglo se jasno vidjeti da je to bila Leena. Ona... to je njezina
figura. Leena je... bila je visoka i krupna i imala je specifičan hod koji su
ljudi ismijavali. Nekako nezgrapan. Ali te je večeri bio još izraženiji jer je
Leena puno pila ili je barem izgledala sasvim pijano. Padala je posvuda i
hvatala se za ogradu. A onda je prošao kamion. Svjetla su je osvijetlila. A ja
sam rekla Jeppu: „Hej, to je Leena“ i okrenula sam se na sjedalu kako bih je
gledala.
Počinje me stezati u prsima.
- Znači, bila je sama?
- Ja... mislim da jest. Nisam gledala u daljinu, pa nisam mogla vidjeti
je li netko iza nje, a onda smo prošli i sišli s mosta.
- Niste pomislili da biste mogli stati, vidjeti je li dobro dok tako tetura
po mostu? Potpuno sama.
Amyne se oči zacakle. - Ja... Ne baš.
- Je li je Jepp vidio?
- Ne, on je vozio. Primijetio je nekoga, ali ne i da je to bila Leena.
- U kojem je smjeru Leena hodala? - pitam.
- Suprotno od smjera u kojem smo se mi vozili.
- Znači, išla je na sjever?
- Da.
Letimično pogledam Lukea. Leenin ruksak i stvari pronađeni su na
južnoj obali, rijeke, ispod mosta. No njezine Nike tenisice i krvava čarapa
otkriveni su na sjevernoj obali ispod mosta, gdje smo također pronašli krv
na deblu cedra koji tamo raste.
 - Je li nosila svoj ruksak?
- Ja... Ne. Mislim da nije. Ne mogu se sjetiti da je išta nosila.
- Ali jest nosila jaknu?
- Da. Definitivno jaknu. Istu onu koju je nosila na lomači.
Zabilježim još nešto u svojoj bilježnici. Još uvijek tražimo tu jaknu.
- Kakav je kamion prošao pokraj Leene?
- Ja... Običan kamionet. Ne mogu se sjetiti boje. Bio je mrak i... - glas
joj utihne.
- Je li bilo drugih automobila?
- Ja... Možda je prošao još jedan. - Namršti se. - Ne znam. Stvarno se
ne sjećam. Ja... nisam obraćala toliko pažnje... - Gleda majku, a na licu joj
se ocrtava nemir.
- Jesi li bila pijana, Amy? - pitam.
Ona kimne. Suza joj padne na bedro i ostavi mokar trag na tajicama.
Obriše oči. - Žao mi je. Da... da sam bila usredotočenija, možda... možda
bismo stali... možda bi Leena bila živa. Možda bih Jeppu rekla nešto više.
- Ali nisi. Trebao ti je cijeli tjedan - kaže Luke i nagne se naprijed. -
Zašto?
- Ja... nisam mislila da je to problem.
- Čak ni nakon što si čula da je nestala?
- Svi smo mislili da je Leena samo tipična Leena i da će se pojaviti.
- Nisi mislila da je to problem? - ponovi Luke. Svoju ulogu lošeg
policajca suprotstavlja mojoj ulozi dobrog policajca.
Amy se jako zarumeni. - Ja... Ja...
- Bojala se da ću saznati da mi je lagala - odbrusi Sarah. - Amy nam je
rekla da će nakon paljenja lomače prespavati u kući svoje prijateljice
Cheyenne. Ali je noć provela kod Jeppa. Nije htjela da saznamo. Mislila je
da će upasti u nevolje, a tako je i bilo. Završila je u kazni.
 Amy tiho kaže: - Jeppova mama radi noćnu smjenu u bolnici. Ona je
medicinska sestra. Njegov tata ne živi s njima. Tako da njegovi roditelji
nisu znali da sam tamo.
Poznajem Barb Sullivan, medicinsku sestru. Znam da su Jeppovi
roditelji razvedeni. To je istina.
- Ali kad su se školom počele širiti glasine da je Leena vjerojatno
mrtva i da pluta rijekom Wuyakan, da je žrtva nekog serijskog ubojice, ja...
- Amy sada počinje ozbiljno plakati. - Školskom sam savjetniku rekla da
sam je te noći vidjela na mostu. On me odveo kod ravnateljice i ona je
nazvala moju mamu. I mama me odvela u postaju. A u postaju smo došli da
dam izjavu.
- Tko ti je rekao da Leena možda pluta rijekom? - pitam.
- Bila je to samo glasina. Svi su govorili da su je čuli od nekog drugog.
Nitko ne zna tko ju je pokrenuo.
- Znači, ne možeš se točno sjetiti koja ti je osoba u školi to rekla?
- Ja... mislim da je to bila djevojka koja ima ormarić pored mene.
Rekla je da je to čula od nekoga u svom razredu, a taj netko je to čuo od
nekoga drugog.
- A što ste učinili kad ste stigli do Ari’sa?
- Kupili smo kebabe. Jeli smo ih vani. Tamo je bila gomila ljudi koji su
bili na lomači.
- Koga si tamo vidjela?
Amy čeprka po nevidljivoj niti na svojim tajicama. - Ja... ne znam.
Nisam baš bila usredotočena. Nekako sam se isključila. Klince iz mog
razreda i neke starije. Trippa Gallowaya. Razgovarao je s Darshom Raijem.
Hm... Cheyenne. Dusty. I još neke.
- Darsh je bio tamo? I nisi se sjetila reći mu da njegova mala sestrična
sama pijana tetura po mostu u mraku? Nisi mislila da bi ga to moglo
zabrinuti?
Odmahnula je glavom.
 - Nikome nisi rekla da si vidjela Leenu?
- Ne, zašto bih?
- Zašto, doista - kažem s gađenjem. - Ona je bila običan autsajder.
Nebitna. Sama je teturala po mostu u mraku. Je li tako, Amy?
Amy počne jecati.
- Sad bi bilo dosta - odbrusi Sarah. - Amy je rekla da joj je žao.
Pogriješila je. - Majka se diže na noge. - Ovaj je razgovor gotov.
Sarah nas bez riječi isprati do vrata. Dok izlazimo, ona dovikne: - A
vaša kći, Rachel? Je li ona te noći došla kući?
Ja stanem i okrenem se. Zurim u nju.
- Je li Maddy vama rekla da se planira veliko paljenje lomače? Ili je i
ona lagala vama?
Gledam je netremice.
- Da. Nisam ni mislila. Sova i sjenica i tako to. - Sarah nam zalupi
vrata pred nosom.
Kada smo ušli u auto, kažem Lukeu: - Zbog nje ispadam loša majka,
ali ja sam policajka. Ja sam zadnja osoba u gradu kojoj bi itko rekao za
ilegalno okupljanje u šumi. Moja kći već dobiva po nosu zbog toga što je
dijete policajke. Bila bi pod većim pritiskom da ne propjeva od ostalih. -
Palim motor i unatrag izađem iz prilaza.
- Mogu misliti - kaže. Ostatak je puta do grada šutio. Kada smo ušli u
centar grada, dok su brisači škripili a grijač snažno puhao, rekao je: - Ja ću
razgovarati s djecom kad sutra odemo u školu.
Ja ga naglo pogledam. - Zato što će moja kći biti među njima?
- Da.
Zabrinutost prostruji mojim tijelom. Nešto se kuha ispod površine.
Mijenja se. Osjećam to u kostima.
 RACHEL

SADA
Četvrtak, 18. studenog. Sadašnjost.

K asno ujutro stavljam svoj brdski bicikl u stražnji dio kamioneta.

Granger se još nije vratio niti nazvao. Kiša je prestala padati i moram
izaći, razmisliti, istopiti malo nagomilane tjeskobe. Također želim upozoriti
one koji su mi bliski i dovode se u vezu sa starim slučajem.
Maddy se ne javlja na telefon, pa namjeravam svratiti do njezine kuće
prije nego što se nađem sa svojom prijateljicom Eileen. Dok se krećem
krivudavom dolinom, ponovno slušam dijelove druge epizode podcasta o
Leeni Rai.

TRINITY: Kada je majka Leene Rai prijavila nestanak svoje kćeri,

glasine su odmah počele kružiti. Jedna od Leeninih kolegica iz razreda,
Seema Patel, koja je sa mnom razgovarala telefonom (nalazila se u
prodavaonici u Calgaryju gdje sada radi kao voditeljica prodaje), rekla je da
je svaka priča postajala luđa od prethodne dok su njihovi mladi umovi
pokušavali popuniti praznine.

SEEMA: Možda kako bi se ublažio strah. Jer ne znati ništa može biti
strašnije nego znati nešto, čak i ako je loše. Dio toga bilo je i puko
uzbuđenje u tom senzacionalizmu. Nama tinejdžerima naš je grad tada bio
dosadan. Kao da smo lude priče o misteriju Leenina nestanka stvarali zbog
neke čudne vrste zabave, a svaka je priča nadmašivala prethodnu. Počelo je
glasinama o napadu medvjeda jer se isprva činilo da je Leena nestala u
šumi, a nitko se nije sjećao da ju je vidio nakon rakete koja je eksplodirala
na nebu. Netko je rekao da ju je medvjed odvukao kad je otišla obaviti
nuždu niže na planinarskoj stazi. Drugi su tvrdili da je to bila puma ili
vukovi. Neki su vjerovali da je pala u obližnju jarugu i da ju je na dnu
prekrila vegetacija ili da su je pojele divlje životinje. Onda su neki
pametnjakovići rekli da ju je oteo NLO, da je to povezano s ruskom
raketom i da su vanzemaljci uzeli Leenu u svrhu istraživanja. Neki su tvrdili
da je pobjegla s muškarcem koji se motao oko lomače. Ili se možda samo
skrivala i radila ono što Leena inače radi... To nije bio prvi put da se Leena
nije vratila kući, a i često je lagala. Tražila je pažnju. Bila je poput neke
uhode. Ljubomorna. I... pa, ionako je uvijek govorila o napuštanju Twin
Fallsa, o odlasku iz grada. Zapravo sam mislila da je to konačno učinila. To
me na neki način zadivilo jer sam Bog zna da sam i ja željela otići. Mrzila
sam to mjesto, mrzila sam školu. Onda sam, kada su se dani protegnuli u
tjedan, u školi čula da si je oduzela život. I mislila sam da je i to moguće.

TRINITY: Pa, kada se pojavila glasina o Leeni koja pluta rijekom?

SEEMA: Mislim... Otprilike dva dana prije nego što su je pronašli.

TRINITY: Tko je pokrenuo baš tu glasinu?

SEEMA: Nikad nismo saznali. Nisu ni policajci.

TRINITY: Ali netko je morao znati da je u rijeci i da je mrtva. Jer to je

bila istina. Bila je.

SEEMA: Isprva sam mislila da je to samo još jedna luda priča. Ali
da... bila je istina. Netko je nešto znao.

TRINITY: Koliko si dobro poznavala Leenu?

 SEEMA: Ja... Ne dobro.

TRINITY: Čujem da su tvoji roditelji poznavali njezine?

SEEMA: Samo zato što su došli iz istog dijela Indije. Ali to nije
značilo da su naše obitelji u prijateljskim odnosima.

TRINITY: Zvučiš kao da se braniš u vezi toga.

SEEMA: Samo zato što dolazite iz istog mjesta ne znači da ste isti.
Ljudi vas sve pokušavaju strpati u isti koš. To se zove prejudiciranje. Na
temelju boje kože ili kulturnog podrijetla.

TRINITY: Dakle, želiš reći da si bila drukčija od Leene, bolja?

SEEMA: To me vrijeđa. Bila sam drukčija od nje, to je sve. Nismo

imali ništa zajedničko. Leena se nije uklopila. Nije znala kako.

TRINITY: Ali ti jesi.

SEEMA: Ja sam imala prijatelje.

Zaustavim snimku. Ulazim u predgrađe Twin Fallsa koji se u

posljednje dvadeset četiri godine udeseterostručio te se iz grada koji svoje
resurse crpi iz mlinova i sječe drva pretvorio u rekreacijsku meku za
moderne mlade obitelji sa strašću prema okolišu i sklonošću ka radu na
daljinu. Mislim na Pratimu i ono što mi je rekla u Leeninoj spavaćoj sobi:
Mislimo da ih možemo zaštititi ako im naredimo što da rade, ako ih
kontroliramo. Mislimo da ne mogu upasti u nevolje ako ih zaokupimo
sportom. Ali griješimo.
 Pratima je bila u pravu. Ja to znam iz prve ruke. Majka može činiti sve
što je u njezinoj moči kako bi zadržala otvorenu komunikaciju sa svojom
djecom. No ona svejedno krene po zlu. I sama sam bila teško dijete. Gotovo
do trenutka kada sam u dvadeset drugoj godini zatrudnjela s Maddy. Tada
sam se pokunjeno vratila roditeljima kako bih tražila pomoć jer ni Jake ni ja
nismo imali posla ni novca i bili smo u stisci. Jake je došao na zapad iz
Ontarija kako bi planinario, skijao i tulumario. Ja sam se jako zaljubila u
njega i pridružila mu se kao skijaška skitnica. Moj tata, koji je u to vrijeme
već bio načelnik policije, pomogao je Jakeu i njegovu prijatelju da pronađu
posao u građevinarstvu. A moja mama čuvala je Maddy dok sam ja bila na
policijskoj obuci. Jake i ja od smo tog trenutka prilično brzo sazreli. Ja sam
se, zahvaljujući svom tati, pridružila policiji Twin Fallsa, a Jake je na kraju
pokrenuo vlastitu malu građevinsku tvrtku. Maddy se, međutim, nikada nije
emotivno smirila, čak ni nakon što se udala za Darrena Jankowskog iz svog
razreda. Ili nakon što su dobili svoje dvije djevojčice. Moje unuke.
Ulazim u ulicu s prigradskim kućama slične konstrukcije koje su
nedavno izgrađene iznad grada, poviše na obroncima planine. Na kraju
slijepe ulice nalazi se Maddyna i Darrenova lijepa bijela dvokatnica sa
zelenim ukrasima. Jake im je pomogao da je sagrade.
Dok gledam kuću ukoči mi se vrat. Osjećam kako me steže želudac.
Parkiram kamionet na njihov prilaz, ugasim automobil i zurim u kuću
s čudnim krovnim prozorima. Muškarac iz susjedne kuće niže božićne
lampice oko jele koja raste u njegovu dvorištu.
Zabundana beba gleda iz kolica na trijemu. Dim se izvija iz njihova
dimnjaka.
Izađem i mahnem. Susjed pogledom prostrijeli Maddyna i Darrenova
ulazna vrata i oklijeva prije nego što mi uzvrati. Zar tako nepoznato
izgledam? Kao stranac u dvorištu vlastitog djeteta? Ili on dobro zna tko sam
i da nisam dobrodošla u ovu kuću sa zelenim ukrasima?
Pokucam na ulazna vrata.
Otvara ih Darren. Šok mu preplavi lice, ali on ga brzo obuzda i
nasmiješi se. - Rachel? Što... što radiš ovdje?
 Stavljam ključeve kamioneta u stražnji džep i vidim malu Daisy kako
viri iza ugla.
- Hej, Daisy. - Čučnem. - Kako si, malena? Kako je tvoja sestrica?
Četverogodišnja Daisy stidljivo se nasmiješi, lagano istupi i drži se za
traperice svog oca dok se naslanja na njegove noge.
- Reci „bok“, Daize - kaže Darren. - To je tvoja baka.
- Bok - kaže ona sramežljivo i rumenih se obraza omota oko tatine
noge.
Ja osjetim oštar nalet boli. Vlastitim unukama sam stranac, a sam Bog
zna da sam to pokušala promijeniti, ali Maddy me u tome sprečava kako
god zna i umije.
Donijela sam ti nešto. - Iz džepa vadim Snickers čokoladicu i pružam
joj je.
- Maddy ne želi da djevojčice jedu slatkiše - Darren izgleda kao da se
ispričava. - Pogotovo ako je u njima kikiriki.
Gurnem slatkiš natrag u džep. - Pa, onda ću ti sljedeći put morati
donijeti nešto bolje, u redu, Daize? Gdje je Lily?
- Pava. - Njezino tepanje je divno. Od njega mi se stegne srce, a oči mi
preplave emocije. Uspravim se.
- Je li Maddy kod kuće? - pitam Darrena. - Vidjela sam njezin kombi u
garaži.
Izgleda kao da je uhvaćen u zamku. Njezin je kombi očito u garaži,
vrata su otvorena. Teško će se izvući i pretvarati da mu žena nije kod kuće.
- Tko je to? - čujem Maddyn glas prije nego što je iza ugla ušla u
predsoblje.
Ona se pojavi, ugleda me i ukoči se, a ruke joj se stisnu uz naslone
invalidskih kolica. Lice joj se izobliči.
- Hej, Mads - kažem.
- Tko je umro?
 - Bila sam u prolazu. Svratila sam da... Došla sam pozdraviti svoje
unuke.
- Aha.
- Možemo li popričati?
- Sve što želiš reći možeš reći ovdje. - U predsoblju. S vratima odmah
iza mene.
- Posjetila me žena koja se zove Trinity Scott. Ona radi podcast o
ubojstvu Leene Rai.
Maddy zuri u mene. Vrijeme sporo prolazi. Naglo okrene svoja kolica,
izađe iz predsoblja i nestane iz vida.
Darren tržne glavom i blago kaže: - Uđi.
Zatičem svoju kćer u kuhinji, gdje mi okrenuta leđima pere suđe u
sudoperu. Iznad sudopera je prozor kroz koji se pruža jasan pogled na
sjevernu stranu planine Chief. Stijena blista od vlage i prošarana je
nijansama sive. U usjeklini vidim dvije mrlje. Penjači. Muka mi je. Ne
mogu razumjeti zašto moja kći želi živjeti u kući s tako istaknutim
pogledom na granitnu planinu na koju se penjala tako uporno i često,
hvatajući se ukoštac sa sve zahtjevnijim penjačkim rutama, kao da izaziva
Chief da je odbaci. Gotovo kao da to želi. Što je planina i učinila. Prije
dvije godine, nedugo nakon što je rodila Lily. Kao da je pomalo razdražen
ljudskom buhom koja ga napada, Chief ju je konačno odbacio i stijena se
odvojila dok se Maddy držala za nju. Svi su govorili kako je čudo da nije
poginula. Skriveni dio mene vjeruje da je moja kći stvarno htjela umrijeti, a
ja nisam mogla u potpunosti razumjeti zašto je ili gdje sve krenulo tako po
zlu s mojom nekoć sretnom djevojčicom. Kao ni zašto je većina njezine
ljutnje usmjerena na mene. Da, imala sam kratku ljubavnu aferu. Ali njezin
je otac učinio nešto mnogo gore. Da, ljuta je i na tatu. Ali čini se da sam ja
ta koju želi kazniti.
- Trinity me želi intervjuirati - kažem. - O istrazi koja je Claya Pelleyja
strpala iza rešetaka.
- Pa? - Maddy se ne trudi okrenuti prema meni. - Je li ti to samo
izgovor da dođeš vidjeti djevojčice?
 Sjedam na barsku stolicu za kuhinjskim pultom. - Trinity kaže da će
pokušati razgovarati sa svima koji su bili uključeni. Detektivima. Leeninim
roditeljima. Njezinim kolegama iz razreda. Ljudima koji su vidjeli Leenu na
lomači.
Maddy sliježe ramenima i stavlja tanjur u stalak za sušenje. Ali ja
vidim da su joj se ramena ukočila. Jasno mi je da Darren stoji na vratima s
Daisy u rukama i također sluša.
- Ja... Samo sam mislila da bih te trebala upozoriti, Mads. U slučaju da
te Trinity nazove ili navrati.
Tišina vlada kuhinjom dok ona pere nož, a zatim ga silovito zabija u
košaru za pribor za jelo na stalku. - Zašto? Zato što misliš da će me to
uznemiriti?
Ja šutim.
Ona se okreće. Oči joj sijevaju. - Misliš da bi me moglo povrijediti ako
se podsjetim kako si tijekom te istrage razorila našu obitelj? Kako nam je
tvoja afera s tim policajcem uništila život? Kako je tata morao otići...
- Tvoj je otac tada već imao svoju ljubavnu vezu, Maddy. -
Zamuckujem i shvaćam da mi je već bacila mamac. A ja sam ga progutala
zajedno s udicom. Tlak mi odmah skoči u nebo.
- I zato je ono što si ti učinila ispravno? Tata se s nekim počeo viđati
samo zato što si ga ti već izbacila iz svojeg života. Izbacila si nas oboje.
Uvijek ti je posao bio na prvom mjestu. A onda je došao Leenin slučaj. I to
ti je bio izgovor. Više te brinula mrtva djevojka nego tvoja obitelj. Bila je
bitna samo Leena, Leena, Leena, ali zapravo je bio bitan samo Luke
O’Leary, zar ne? Sve te duge noći? Izgovori da radiš do kasno zapravo su
bili samo izgovori da se možeš ševiti sa svojim kolegom. A nisi baš ni bila
suptilna u vezi s tim...
- Maddy - upozorava je Darren s vrata.
Ona ga ignorira. Moja je kći opet ogorčena, njezin je pogled žestoko
uperen u moj. - U toj su vas uličici vidjele moja prijateljica i njezina majka.
Doslovno si natjerala tatu da počne piti. Bojiš li se da ću sve to ispričati
Trinity Scott? Da si bila loš policajac i loša majka?
 - Isuse, Maddy - kaže Darren.
- Daj, šuti - odbrusi ona.
- U redu je - kažem. - Otići ću. - Ustanem, ali Maddy mi je i dalje
okrenuta leđima. Gleda sudoper i dvojicu penjača na granitnoj planini koja
se oduvijek nadvija nad našim gradom. I našim životima.
- Prve dvije epizode podcasta već su vani - kažem tiho. - Clayton Jay
Pelley je progovorio.
- Clay je progovorio? - pita Darren.
Ja zadržim pogled na Maddynoj glavi. - Da. Clay je rekao da on to nije
učinio. Da nije napao i ubio Leenu. Clay je rekao da je ubojica još uvijek na
slobodi.
Maddy se nije ni pomaknula. Čak ni trznula. Iz džepa uzimam
posjetnicu Trinity Scott. Stavljam je na pult i tiho kažem: - Adresa web
stranice podcasta nalazi se na ovoj posjetnici. Možeš ga i preuzeti s
iTunesa.
Ona se svejedno ne miče.
- Sama ću izaći - kažem Darrenu.
Dok otvaram ulazna vrata, čujem da se Darren i Maddy počinju
svađati u kuhinji, a njihovi glasovi postaju sve glasniji. Dok izlazim kroz
vrata, čujem Darrena kako govori svojoj ženi da bi barem mogla pokušati
biti dobra prema svojoj majci. Čujem ga kako Maddy govori da je
nerazumna.
Priče nemaju kraj...
Udaljavam se od njihove savršene kuće u savršenom naselju koje se
nalazi u sjeni planine Chief i pokušavam se sjetiti kada je točno sve krenulo
po zlu. Jesu li stvari između Maddy i mene počele izmicati kontroli prije
nego što sam počela raditi na Leeninu slučaju?
Ili se to dogodilo zbog onoga što je učinjeno Leeni?
 RACHEL

TADA
Ponedjeljak, 24. studenog 1997.

S koro je 17:30, a Luke i ja čekamo u našem neobilježenom vozilu na

trajektnom pristaništu Laurel Bay. Vidimo kako se kroz maglu i tamu
probijaju svjetla malog trajekta. Kiša i dalje snažno udara po krovu. Iza nas
je Twin Falls Provincial Park. Možemo čuti tutnjavu slapova.
- Do tvornice se ne može doći cestom? - pita Luke.
- Ne. Oko tvornice je još dvadesetih godina bilo naselje sa školom, ali
obitelji su se odavno odselile.
Sirena trajekta oglasi se dok ulazi u pristanište. Siz se spušta i putnici
počinju izlaziti. U malim grupama idu prema parkiralištu. Nekoliko
tvorničkih radnika nosi turbane. Ostali zaposlenici nose kombinezone i
šilterice ili podstavljene traperice s tregerima, karirane košulje i debele
jakne. Neki nose posude za ručak i izgledaju umorno dok im svjetlo
obasjava lica. Pogotovo stariji. Mlađe je lako uočiti. Oni još uvijek imaju
živahnost u koracima. Ti tvornički radnici predstavljaju promjenjivu
demografiju u ovom gradu, nove imigrante koji se miješaju s onima koji su
rođeni u Britanskoj Kolumbiji i koji su odrasli u doticaju sa šumarskom i
željezničkom industrijom.
- To je on. - Stavim kapu i pokažem. - Visoki tip. Crna kosa.
Darsh Rai za glavu je viši od ostalih. Kosa mu je sjajna i mokra od
kiše dok je obasjava svjetlost svjetiljki uz nasip. Izlazimo iz auta i krećemo
prema njemu.
On ide prema parkiralištu za zaposlenike.
 - Darsh? - dozivam dok se približavamo.
On stane i okrene se. Emocije mu preplave lice kad shvati da sam to ja,
policajka koja je pronašla njegovu mrtvu rođakinju. Letimično pogleda
Lukea, a ja ga predstavim.
- Jeste li ovdje zbog Leene? - Darsh se čini zabrinutim. - Imate li
rezultate obdukcije?
- Možemo li razgovarati negdje gdje ne pada kiša? - pitam.
On oklijeva.
- Recimo tamo? - Luke pokaže na stol za piknik ispod drvene sjenice u
blizini kafića u trajektnoj luci. Ja kupim kave i sjednemo ispod
nadstrešnice, slušajući kišu dok radnici ulaze u svoja vozila i kreću kući.
Huk obližnjih slapova ovdje je glasan.
- Znate li uzrok smrti? - pita Darsh.
- Još nemamo službeni izvještaj - kažem - ali Leenu je netko utopio.
Žao mi je, Darsh.
- Utopio - tiho ponavlja moje riječi. Oči mu blistaju pod reflektiranim
svjetlom. - Zašto bi netko utopio moju malu rođakinju? - Njegove crte lica
otvrdnu. - Je li bila spolno zlostavljana?
- Postoji ozljeda koja ukazuje na seksualni napad - kažem. - Čekamo
laboratorijske nalaze kako bismo utvrdili je li prisutna sperma.
Ruke mu se stisnu u šake na stolu za piknik. Usta mu se razvuku.
Skrene pogled. Vidim kako mu na vratu bije puls. Mišići su mu napeti. On
je živi prikaz suzdržanog bijesa i boli. Snažan, strastven mladi čovjek koji
bi mogao eksplodirati. Njegova je nestabilnost gotovo opipljiva u vlažnom
zraku.
- Darsh - kaže Luke i nagne se naprijed, držeći ruke na stolu za piknik
- moramo vam postaviti neka pitanja. Je li to u redu?
- Da. Recite.
- Bili ste bliski sa svojom mlađom rođakinjom?
 On kimne i ponovno skrene pogled, očito se boreći da se sabere.
Polako se okreće prema nama. - Ljudi su pogrešno shvaćali Leenu.
- Kako to? - pita Luke.
- Ona je samo htjela da je ljudi vole, da je poštuju. Možda da joj se
malo dive.
- Leena vam je to rekla? - pita Luke.
To što Darsh govori odražava ono što je Pratima rekla o svojoj kćeri.
Puštam Lukea da nastavi s pitanjima. Tako će bolje pročitati Darsha Raija. -
Nikad to nije doslovno rekla - kaže Darsh. - Ali bilo je očito. Moglo se
vidjeti.
- Zato što je htjela tenisice poznate marke?
Njegove se oči stisnu. - Nike tenisice? One koje sam joj ja kupio? One
koje ste vi našli na obali s Leeninim krvavim čarapama u njima? - govori
sve glasnije. - Vi mislite da sam ja imao neke veze s njezinom smrću? Na to
ciljate?
- Samo pokušavam saznati više o tome tko je bila vaša mlađa
rođakinja, Darsh - kaže Luke. - Što više možemo saznati o žrtvi, to više
razumijemo njezine poteze, njezine misli, njezine prijatelje. To nam može
pomoći da shvatimo što joj se dogodilo. Na primjer, moglo bi nam razjasniti
zašto je uopće teturala po tom mostu. I zašto vam Amy Chan nije rekla da
je upravo vidjela vašu rođakinju u nevolji na Đavoljem mostu kada su vas
ona i Jepp Sullivan sreli u Ari’su. Zašto je Leena bila meta te noći? Tko ju
je možda izabrao? Ili je to bilo ubojstvo na mah za koje se pružila prilika jer
je ona...
- Prestanite! - Snažno lupi rukama o stol. - Molim vas. Samo...
prestanite. - Duboko udahne i provuče ruku kroz svoju vlažnu, gustu kosu. -
Pričat ću vam o Leeni. Moja je rođakinja htjela Nike tenisice jer je htjela
nositi ono što su nosile druge djevojke. Iste marke. Iste stilove. Mislila je da
će joj to pomoći da se uklopi. Ali njezini si roditelji nisu mogli priuštiti
robu poznatih marki pa je morala nositi jeftine stvari. Htjela je slušati istu
glazbu kao i popularna djeca. Gledati iste filmove... Ljetnih večeri, kad je
bilo lijepo vrijeme, čekala bi me ovdje na trajektnom pristaništu i molila me
da je provozam u svom žutom Porsche kabrioletu kojeg sam praktički sam
restaurirao. Voljela je taj auto. Tražila bi me da spustim krov i da prođemo
pokraj Dairy Queena na glavnoj cesti gdje se sva kul djeca druže popodne.
Molila bi me da prođem tri ili četiri puta zaredom. Uz treštanje glazbe,
lupanje basa. - Glas mu podrhtava. Protrlja čeljust i pokušava se sabrati.
- Pa sam to i činio. Vozio je gore-dolje pokraj Dairy Queena, iako je to
bilo tako očito jadno. Svi su mogli vidjeti što pokušava učiniti. Mislim, tko
se vozi gore-dolje pokraj Dairy Queena četiri ili pet puta zaredom? Leena je
samo htjela biti sto posto sigurna da su je popularne cure vidjele sa mnom. I
da su je dečki poput Darrena, Johnnyja i Jeppa vidjeli u Porscheu. -
Zastane. - Siguran sam da su vam već svi rekli da je Leena činila glupe,
glupe stvari i da nije imala pojma koliko je zbog toga izgledala očajno.
Ponekad... Jednostavno nije znala pročitati ljude.
- No vi ste joj svejedno ugađali - kaže Luke. - Pružili ste joj utočište
kada je pobjegla prošle godine. Kupovali ste joj lijepe stvari.
- To je najmanje što sam mogao učiniti. Njezin je otac... vrlo strog.
Vrlo, vrlo strog. Njezina majka... Pratima samo radi ono što Jaswinder želi.
Kao što sam rekao, nemaju puno novca. Jaswinder vozi autobus, a Pratima
ne radi.
- A ti imaš novca?
On ispusti podrugljiv zvuk. - Bih li radio ovaj posao da imam novca na
bacanje? Bih li išao u onu smrdljivu tvornicu celuloze, udisao te pare, dan
za danom stavljao te trupce u strojeve za guljenje da mi ne treba prihod?
Istina, dodatno zarađujem sa strane od svog hobija popravljanja i
preuređivanja automobila. I ja sanjam, kao što je Leena sanjala, da jednog
dana odem odavde. Mi dijelimo... dijelili smo... kulturno nasljeđe prožeto
tradicijama koje se ne uklapaju uvijek u ovo mjesto u kojem sada živimo.
Tako da nije lako, znate, u ovakvom gradu. Samo pogledajte oko sebe. Ja?
Ja sam razumio Leeninu usamljenost. Možda mi je trebalo njezino
prijateljstvo jer me razumjela u kontekstu moga podrijetla. Mi smo obitelj.
Mi smo si potpora.
Čujem njegovu ogorčenost. Čujem ljubav. Vidim mladića koji se bori
za neki ideal. Darsh je na neki način poput samog Twin Fallsa, trudi se
zaboraviti prošlost i živjeti u sadašnjosti, a u budućnost gleda kako se ona
razvija. A to ponekad uzrokuje sukob. Na više načina.
- Dakle, da, ako mislite da je Leenina neobičnost od nje učinila žrtvu,
jest. Nikada nije bila dio čopora, a uvijek je to pokušavala postati. I bila je
nepoželjna. A što se više trudila, to je smješnije izgledala i ljudi bi je još
više ismijavali. Tako da me ne čudi ako je te noći bila sama na tom mostu,
baš kao što nikoga ne bi trebalo čuditi. Ona baš nije znala prosuditi. A ako
je pila... - glas mu utihne. Zatim kaže: - Amy mi je trebala reći. Možda bi
bila živa da mi je rekla. – Još jedna duga stanka. - Ljut sam na Amy.
Ja kažem: - Vi ste bili na prinošenju žrtve Ullru, Darsh. Kada se Leena
nije vratila kući, rekli ste policiji da ste je tamo vidjeli.
- Da. - Trlja lice, vidi se da je umoran.
- Zašto ste išli te noći?
- Na paljenje lomače? Svi su išli. Da upoznam djevojke. Napijem se.
Napušim. Opustim. Da budem viđen. To je jedino uzbudljivo što se događa
u gradu.
- S kime ste išli?
- Zašto me to pitate?
Luke kaže: - Želimo dobiti što potpuniju sliku te noći i događaja koji
su mogli dovesti do smrti vaše rođakinje.
On navlaži usne, - Ja i nekoliko mojih prijatelja koji rade u gradu
odvezli smo se do luga u kojem se palila lomača. Išli smo mojim autom.
Tamo smo stigli oko osam. Vidio sam Leenu i pokušao sam razgovarati s
njom, ali ona je otišla na drugu stranu i izgubila se u gomili.
- Jeste li je vidjeli s nekim tipom? - pitam.
- Jesam, nakratko. Preko puta rasplesane grupe. No bio je mrak, a ona
je bila u sjeni, blizu šume, sjedila je na balvanu s njim. Nisam vidio tko je
on.
- Ali to jest bio muškarac?
 Darsh kimne. - Tako sam pretpostavio. Visok. Velika tamna jakna.
Crna kapa i crn šal koji mu je nekako skrivao lice. Rukavice. Bilo je stvarno
hladno i svi su bili toplo odjeveni. Stvar je u tome da sam bio sretan što sam
je vidio s nekim. Sretan što mi se te večeri zapravo neće pokušati prikrpati.
- I sputati vas - kaže Luke.
Darsh ga ljutito pogleda. - Da. Upravo tako. I zbog toga ću žaliti do
kraja života, u redu? Ali Natalia je bila tamo, a ja sam se nadao da će to biti
noć u kojoj ćemo ona i ja prohodati. Zato sam se družio s njom i njezinim
prijateljima i zaboravio na svoju malu rođakinju. - Zadržava Lukeov
pogled. - A ona je sada mrtva.
Luke ga uporno promatra. Vrijeme sporo prolazi. Naleti vjetra nose
kišu prema nama. Postaje hladnije i ja počinjem drhtati.
- Tko je Natalia? - konačno kaže Luke.
- Natalia Petrov - kažem. - Ona je iz Rusije. Živi u domu sa svojom
mlađom sestrom Ninom, koja ide s Leenom u razred. Nina poznaje Maddy.
Sestre su izgubile roditelje u prometnoj nesreći prije godinu dana.
- Da - kaže Darsh. - Natalia radi u Chanovoj trgovini mješovitom
robom u centru grada i uvijek pazi na svoju mlađu sestru. Jesmo li sada
gotovi? Jer bih želio otići kući.
- Kada ste otišli s paljenja lomače, Darsh? - pita Luke.
- Odmah nakon eksplozije rakete. Natalia je rano sljedećeg jutra
morala na posao i htjela je rano ustati. Odvezao sam nju i Ninu do doma, a
zatim sam otišao u Ari’s da se nađem s Trippom Gallowayem.
- Hvala, Darsh - kažem. - I opet, jako mi je žao što vam donosim loše
vijesti.
- Da. Kako god. - Ustane s klupe i bez riječi ode u kišnu tamu.
Gledamo ga kako odlazi.
Luke pogleda na sat. - Trebali bismo se vratiti u postaju. Kopije onih
stranica dnevnika već su trebale stići. Želite li usput nešto pojesti?
Ja oklijevam. Iscrpljena sam. Maddy i Jake čekaju da im se pridružim
na večeri. Ili, vjerojatnije, čekaju da napravim večeru. Morat ću ih nazvati
iz stanice, reći im da ću raditi do kasno. - Naravno - kažem. - Usput je jedan
meksički restoran.
Sjednemo u vozilo, a ja kažem: - Imate li gdje odsjesti u blizini?
On progunđa. - Da. U motelu Super Saver. - Otvara svoju bilježnicu i
nešto našvrlja.
Upalim auto i unatrag izađem s parkirališnog mjesta.
On me naglo pogleda, a ja osjećam kako mi se obrazi žare od same
pomisli o tome gdje će spavati nakon što danas otiđe s posla.
Ako itko ikada može otići od istrage ubojstva.
 RACHEL

TADA
Ponedjeljak, 24. studenog 1997.

K ada sam konačno stigla kući nakon što sam s Lukeom i Tuckerom
pregledala kopije istrgnutih stranica dnevnika, zatekla sam Jakea kako
pije pivo ispred televizora. Gleda hokejašku utakmicu. Zvuk je glasan.
Noge u čarapama drži na stoliću za kavu, a osim boce u njegovoj ruci na
stoliću pored njega vidim tri prazne pivske boce.
- Hej - kaže on, ne gledajući me.
Ja skinem jaknu. - Tko igra?
- Molim?
Glasnije kažem: - Tko igra?
- Canucksi i Oilersi. - I dalje me ne gleda.
Objesim jaknu. U sudoperu je prljavo posuđe. Vidim samo jedan
tanjur, jedan set pribora.
- Što ste večerali?
On me pogleda preko ramena. Po crvenilu na njegovu licu očito je da
je malo popio. - Ostatke, kao što si predložila kad si zvala.
- Samo ti?
- Mads je javila da će doći kasno.
- Gdje je ona?
- Kod Beth. Spomenula je neki rad na projektu. - Nastavlja gledati
utakmicu, a jedna od momčadi zabija. On vikne, diže šaku u zrak, a zatim
otpije još jedan gutljaj iz boce.
U meni bljesne munja razdraženosti.
Hvala, dušo, da, dan mi je bio težak. Hvala što si pitao za obdukciju.
Znao si koliko sam zabrinuta zbog toga što prisustvujem obdukciji
djevojčice iste dobi kao i naša kći. Njezine kolegice iz razreda. Što
razgovaram s njezinim roditeljima. Istraga o seksualnom napadu,
premlaćivanju i utapanju djeteta iz susjedstva teška je, hvala. Znaš koliko
se trudim dokazati da mogu ići tatinim stopama, kako mi je na samrti rekao
da mu je žarka želja da postanem načelnica.
No, ja sam dijelom kriva za Jakeovu ravnodušnost. Zbog mene smo se
udaljili jer često radim na slučajevima o kojima ne mogu govoriti. Pogotovo
u ovako malom gradu. Ponekad, nakon teškog dana, želim samo sjesti i
popiti piće, šutjeti i razmišljati. Ili gledati neku emisiju koja otupljuje um
dok mi se tijelo i mozak odmaraju. Ponekad - pogotovo kad sam umorna -
osjećam kako mi teret očeve ambicije postaje pretežak, kao da je previsoko
postavio ljestvicu, a ja se borim s onim što doživljavam kao animozitet
među nekim kolegama u policiji.
Otvorim hladnjak i uzmem bocu bijelog vina. Natočim ga u čašu,
otpijem jedan veliki gutljaj i zatim još jedan. Toplina koja mi se širi
grudima je olakšanje. Dolijevam piće, vraćam bocu u hladnjak i krećem
prema stubama.
- Idem se okupati - viknem Jakeu.
- To! - Još jedan pogodak. Još jedan urlik. Ne znam što je bolje. To što
me ignorira ili ljubavna afera koju je imao prije nekoliko mjeseci. Moj
suprug kaže da se prestao viđati s drugom ženom, ali čini se da je svoj
porok zamijenio pivom i TV-om i čini mi se da mene kažnjava jer sam ga
optužila da spava s nekom drugom.
U spavaćoj sobi na gornjem katu uzimam telefon i zovem Eileen
Galloway. Bethina je majka voditeljica nabave u bolnici Twin Falls.
Također se zajedno bavimo brdskim biciklizmom. Otpijem još jedan gutljaj
vina kad se Eileen javi.
- Zdravo, Eileen, ovdje Rachel. Je li Maddy kod vas?
 - Nije. Beth je sama, gore uči.
Oklijevam. No onda se sjetim što mi je Sarah Chan rekla na rastanku.
A vaša kći, Rachel? Je li ona te noći došla kući?
Čuj, je li Maddy prespavala kod vas onog petka kad se prinosila žrtva
Ullru?
- Ja... Beth mi je rekla da je spavala u vašoj kući.
- U redu. Ja... Hvala. Samo sam se pitala.
- Rache, je li... je li ovdje riječ... o onome s Leenom? Je li sve u redu?
Jako sam zabrinuta. Je li... Je li ona ubijena? Ili se napila ili nešto slično?
Zatvorim oči i vidim tijelo kako pluta. Baršunastu kosu. Ofeliju u
tamnoj vodi. Vidim kako okreću Leenu. Kako mi se prevrće želudac kad
ugledam njezino smrskano lice. Čujem pustu želju u Eileeninu pitanju.
Nitko ne želi misliti da u našem gradu postoji ubojica. Posegnem za pićem,
otpijem još jedan veliki gutljaj i kažem: - Da, smrt je sumnjiva. Doveli smo
čovjeka koji ima iskustva u istrazi ubojstava. Pokušavamo otkriti tko je to
učinio. I... u ovom trenutku pretpostavljam da nijedno dijete nije otišlo kući
s lomače. Po otpacima se čini da su neki od njih možda ostali tamo cijelu
noć, a nitko ne govori istinu o tome gdje su bili.
- Znači, sigurno je da je ubijena?
- Istraga ubojstva još uvijek traje. I... stvarno ne smijem reći više o
slučaju.
Uslijedio je trenutak tišine.
- Jesi li... Želiš li da ti pomognem pronaći Maddy? - pita Eileen.
- Vjerojatno je u knjižnici ili tako nešto. Dat ću joj još sat vremena. -
No obje znamo da je knjižnica sada zatvorena.
Spustim slušalicu. Mojim se tijelom provlači nemir. Kiša lupka i curi
niz prozor. Čini se da se pretvara u susnježicu. Popijem ostatak pića,
spustim čašu i krenem u Maddynu sobu.
Oklijevam na zatvorenim vratima dok držim ruku na kvaki. Buka s
hokejaške utakmice u prizemljuje glasna. Ne čujem nikakav pokret na
stepenicama. Udahnem, otvorim vrata, upalim svjetlo i uđem u spavaću
sobu svoje kćeri. Tiho zatvorim vrata za sobom. Zastanem i gledam stvari
za male djevojčice koje Maddy još uvijek čuva. Medvjedića na njezinu
krevetu. Veliki kičasti jastuk koji je davno dobila za Božić. Mekanu žutu
deku od koje se ne može odvojiti. Srce mi se stisne. Koliko god se
pretvarali da nije tako - majke, kćeri, bake - uvijek duboko u nama postoji
jedan dio koji ostaje djevojčica kakva smo nekoć bili. Bilo da imamo
petnaest, četrdeset ili osamdeset, ta se mala osoba još uvijek skriva iza
svega što radimo, mislimo, pokušavamo postati ili protiv čega se borimo.
Ona je uvijek tu. Bol koju osjećam zbog Pratime Rai odjednom postaje
oštra. Oduzima mi dah. Emocije mi probadaju oči. Znam da su te emocije
djelomično nastale zbog umora i vina, ali, Bože, što bih ja učinila da je to
bilo Maddyno tijelo...
Odlazim do njezine komode. Nesigurno dodirujem lakiranu kutiju sa
zlatnom kopčom na vrhu. Kolebam se dok me obuzima krivnja. Ne bih ni
trebala biti ovdje. Ne ovako. Ali, dublja, snažnija potreba prisiljava me da
otvorim kutiju. Otvorim je i žurno nastavljam. Brzo preturam po
drangulijama i nakitu koji su unutra, otvaram i zatvaram male kutije. Ne
mogu je pronaći. Vani čujem auto i ukočim se. Svjetla bijesnu ispred
prozora. Auto prolazi. Okrenem kutiju pa sve ogrlice, narukvice i prstenje
izbacim na vrh komode. Na koži osjetim vrućinu. Možda mi je promakla.
Mora biti ovdje. Ali ne mogu je pronaći. Otvaram njezine ladice, ormar,
prolazim kroz sve što brže mogu. U maloj ladici pokraj njezina kreveta
ugledam sjajnu fotografiju. Uzimam je i zagledam se. Grupa djevojaka.
Jedna od njih je Maddy. Prepoznajem ostale: Natalia Petrov, Seema Patel,
Cheyenne Tillerson, Dusty Peters, Beth Galloway. Uslikana je u mraku.
Slika izgleda profesionalno. Sva su lica predivno izoštrena. Rumenih
obraza. Iza njih huči ogromna lomača koja izbacuje narančaste iskre u
tamno nebo. Vidim kako skije i daske gore među kladama.
Puls mi se ubrzava. Progutam slinu. Ovo je fotografirano na lomači.
- Mama!
Okrenem se, zgranuta. - Maddy?
 - Koji vrag? Što radiš? - Odjuri do svoje komode i zagleda se u
razbacani sadržaj. Zaprepašteno otvara usta. Bijesno me pogleda, a ruksak
joj je još uvijek na ramenu. - Što tražiš? Ovo su moje stvari. - Spusti ruksak
na pod i brzo počne skupljati svoje drangulije i nakit, stavi ih na hrpu i vrati
ih natrag u lakiranu kutiju. Ruke joj se tresu.
Ja joj dodirnem ruku kako bih je pokušala smiriti. - Maddy, stani.
Molim te. Mogu objasniti.
Ona me odgurne. Njezina duga, tamna kosa, ista kao moja, smrdi na
dim cigarete. Također osjećam miris alkohola i nečega slatkog poput
jagode.
- Koji vrag? Što to izvodiš? Zašto mi kopaš po stvarima? Kako se
usuđuješ?
Gledam svoju kćer. U mislima mi je samo Leena. Ubijena. Silovana.
Prebijena na smrt. Utopljena. Sa sitnim kamenčićima duboko u njezinim
plućima. Njezino izvađeno srce na vagi u mrtvačnici.
Maddyno se lice mijenja kad uoči nešto na mome. To je malo smiruje.
Na crtama njezina lica vidi se da je zabrinuta.
- Mama? Što se događa?
- Medaljon koji ti je dala baka, dar s njezina putovanja u Irsku, gdje je?
- Što?
- Samo mi odgovori, Maddy - odbrusim.
- Što je s tobom?
- Uvijek si ga nosila. Gdje je sada?
- Nisam ga nosila godinama.
- Maddy, samo mi reci! Gdje je, dovraga? - kažem kreštavim glasom.
Rastrojena sam. Srce mi snažno udara.
Maddy prestrašeno raširi oči. Letimično pogleda vrata, kao da traži put
za bijeg. - Ja... ne znam.
Pokušavam se smiriti. - Kako to misliš, ne znaš?
 - Upravo sam ti rekla, nisam ga nosila godinama. Zašto uopće pitaš?
- Bio je poseban. Ti si nekoć mislila da je poseban. Zato što si ga
dobila od bake. I stalno si ga nosila nakon što je ona umrla.
- Ne znam gdje je. Nisam ga nosila, a vjerojatno je negdje u sobi.
- Jednostavno ga nisam vidjela neko vrijeme, u redu?
Ugrizem se za usnu.
- Osim toga, nemaš pravo doći ovamo i učiniti ovo. Zašto si to učinila?
Zašto me jednostavno nisi pitala? - Maddy nastavi vraćati svoje drangulije u
lakiranu kutiju. Tada joj se, kao da je iznenada shvatila, ruke primire.
- Zašto uopće pitaš za taj medaljon?
- Samo sam razmišljala o tvojoj baki i željela sam ga vidjeti, to je sve.
- Provučem ruke kroz kosu. - Gle, žao mi je, Mads. Zao mi je. Zadnjih
nekoliko dana nije mi bilo lako.
- Kako god. Samo nemoj to ponoviti - kaže tiho, ne gledajući me. -
Sada izlazi iz moje sobe.
- Gdje si bila večeras?
- Bila sam s Beth.
- Nisi. Upravo sam razgovarala s Eileen.
Ona se polako okrene prema meni. Osjećam kako me od pogleda u
njezinim očima prolazi jeza. - Ti si je zvala? Da saznaš jesam li lagala?
- Maddy...
- Znaš što, to te se ne tiče. Ni ti nisi došla kući na večeru.
- Imam posao. Netko je umro, ubijen je. Tvoja kolegica iz razreda.
Ubojica je još uvijek na slobodi, Maddy. Svi roditelji u ovom gradu
zabrinuti su što su njihove djevojčice sada vani i same u mraku, uključujući
mene. Netko mora otkriti tko je to učinio i zatvoriti ga. Zato sam kasnila. I
opet ću kasniti. Sve dok ubojica ne bude iza rešetaka. A ti si mi lagala o
tome gdje si bila. U kazni si. Tjedan dana. Ići ćeš u školu i vraćati se ravno
kući. Je li ti to jasno?
 - Izlazi, mama. - Prstom pokazuje na vrata. - Gubi se iz moje sobe.
Ja izađem, a za mnom se uz tresak zalupe vrata. Srce mi snažno udara
u grudima. Shvatim da sam fotografiju djevojaka gurnula u džep.
 RACHEL

SADA
Četvrtak, 18. studenog. Sadašnjost.

O tprilike deset minuta nakon što sam napustila Maddyn i Darrenov

dom, zaustavljam se na šljunčanom parkiralištu na vrhu šumske ceste
visoko iznad doline i grada. Parkiralište je prazno.
Okružena sam visokim cedrovima, kukutama, smrekama i planinskim
vrhovima prekrivenim isprekidanim oblacima. Hladno je. Mokro. Ali nebo
nije potpuno oblačno, pa kada sunce proviri malo me zagrije.
Navlačim biciklističke rukavice i pitam se je li Maddy već slušala
podcast i hoće li je Trinity tražiti intervju. Možda je Trinity već pokušala.
Ne bi me čudilo da se Maddy pretvarala da nije. Oblačim svoju
vodootpornu jaknu, zgrabim kacigu sa suvozačevog sjedala i izađem iz
kamioneta. Šum obližnje rijeke glasanje. Buja dok tutnji kroz klanac. Dok
vadim svoj bicikl iz stražnjeg dijela kamioneta, Eileenin crveni Volvo
karavan se zaustavlja, a gume škripe na šljunku. Parkira se pored mene.
Bethina mama sada ima šezdeset i tri godine. Tri je godine starija od
mene, ali još uvijek puca od energije i u vrhunskoj je formi. Eileen spušta
svoj prozor i proviri glavu na kojoj je kosa s kovrčama svijetloplave boje.
Kada je počela sijedjeti, Eileen je počela bojati kosu, a njezina nekoć
tamnocrvena čupava kosa sada ima prigušenije nijanse.
- Hej, ženo - kaže ona veselo. - Kako si, dovraga, i zašto smo čekali
toliko dugo da ovo ponovimo, ha?
Ja se nasmijem. Ona tako utječe na ljude. Njezina je živahnost zarazna.
- Da, pa, zbog poljoprivrede imam pune ruke posla - kažem i spustim
bicikl, a gume lagano odskoče od šljunka.
 Ona izađe iz svog Volva i s nosača na stražnjoj strani počne skidati
svoj brdski bicikl. Vjetar zapuše, a Eileenina se kosa zavijori. Razmišljam o
Beth koja sliči svome tati, a nimalo svojoj mami. Beth je vižljasta i visoka i
gotovo platinasto plava. Njezina kosa do struka posve je ravna. Beth je
udana za Johnnyja, Grangerova sina. Ona i Maddy nekada su bile najbolje
prijateljice, ali su se nakon ubojstva njihove kolegice iz razreda s
vremenom udaljile. Ubojstvo je utjecalo na sve nas i svi smo još uvijek
neraskidivo povezani s tom prošlošću.
Osjećam nelagodu dok gledam Eileen i razmišljam kako s njom načeti
temu podcasta. Mislim da ću to učiniti nakon što prijeđemo nekoliko
kilometara.
Staza počinje lagano - ugodna je i polako se uspinje po čvrstoj podlozi
od iglica i tvrde zemlje. Osjećam kako mi se udovi zagrijavaju i tijelo mi se
razgibava dok se staza počinje uvijati i penjati prema kampu koji leži uz
obale jezera Wuyakan. Brzo sam ostala bez daha. Mišići me bole i prsa mi
se nadimaju. Sada nema vremena za razgovor i to je dobro.
Nedugo nakon vrlo strmog uspona stižemo do kampa i tirkizne vode
jezera. Zadihale smo se i preznojile pa stajemo. Ja otvorim bocu s vodom,
otpijem gutljaj i nacerim se.
- Dobar osjećaj, zar ne? - kaže Eileen i otvori svoju bocu. Pruži je
prema meni. - Ti i Granger trebali biste doći na naše grupne vožnje. Još
uvijek se sastajemo svake subote, barem dok ne počne padati snijeg. -
Otpija velik gutljaj vode. - Kasnije snijeg ove godine dar. Možda ćemo... -
Primijeti nešto na mom licu. - Jesi li dobro? Previše toga prebrzo?
Zatvorim svoju bocu za vodu, oklijevam, a zatim kažem: - Ti još nisi
čula za podcast, zar ne?
Eileen poznajem otkad su naše djevojčice bile u vrtiću. Tako sam je
upoznala. Da je znala za. podcast, spomenula bi to odmah. Otvorena Eileen
nikada ne okoliša oko onoga što želi reći ili što misli. Ona ne štedi nikoga,
ništa ne skriva.
- Koji podcast? - pita ona, polako zatvarajući bocu s vodom dok me
pozorno gleda.
 Ja joj kažem. - Prve dvije epizode već su vani. Trinity Scott navodno
će objaviti nove čim budu spremne.
- Mora da se šališ.
- Bojim se da ne. A Clay Pelley je progovorio. Trinity s njim radi niz
intervjua. Navodno joj je, prema kratkom opisu na web stranici To je zločin,
dozvolio dvadesetominutne seanse dok od njega ne dobije ono što joj treba.
Eileen problijedi. - Ti si slušala? Ti si ga čula? Njegov glas?
- On tvrdi da nije ubio Leenu.
- Oh, ne misliš ozbiljno... Jesi li ozbiljna? - Zagleda se u mene. Ja joj
pomno promatram lice. Razmišljam o našim djevojkama i tome kako se čini
da je taj težak period unio razdor među njih i nikad više nisu bile tako
bliske.
- Da, Eileen, šalim se. Uvijek sam bila veliki šaljivdžija.
- Taj seronja bio je košarkaški trener naše djece. Bio je njihov školski
savjetnik. On je bio kreten koji im je govorio o zdravlju, a to je uključivalo
seksualni odgoj, prevenciju zlouporabe droga i alkohola. Trebao ih je
podučavati zdravom načinu života, emocionalnom zdravlju, borbi protiv
nasilja u školi... a sam je bio jebeni izopačeni alkoholičar pedofil!
Ja šutim.
Ona skrene pogled prema mirnoj vodi jezera. Prsa joj se podižu i
spuštaju dok joj dah izlazi u brzim bijelim oblacima. Na kraju tiho kaže: -
Jesi li me zato pozvala na vožnju?
- Ne. Morala sam se ispuhati nakon što sam ga slušala. Nakon što sam
ponovno razmišljala o svemu. - Zastanem.
Ona se okrene prema meni.
- Trebao mi je prijatelj. - Lagano slegnem ramenima. - I kažu da ljudi
ne bi trebali voziti sami.
Ona tiho otpuhne.
- I nisam ti to mogla prešutjeti.
 - Da. Da, jasno mi je.- Ponovno pogleda jezero i dugo šuti. - Znači, taj
podcast je na internetu? Mogu li ga poslušati?
Kimnem. Otpijem još jedan gutljaj.
Vjetar iznenada zapuše preko divne plave površine jezera. Poput
znaka. Upozorenja. Primjećujem još jednu vrstu upozorenja pribijenu na
drvo iza Eileen:
Oprez. Pume u blizini. Držite malu djecu na oku.
Ona prati moj pogled i nasmiješi se. - Selfie? - pita. - Nas dviju puma.5
Ispred natpisa, za Instagram.
Siđem s bicikla i odguram ga do drveta. Prislonim ga na deblo i
prislonimo glave jedna uz drugu. Umjetno se nasmiješimo širom otvorenih
usta, kao da radimo nešto jako zabavno. Eileen rukom napravi rokerski
znak s podignutim kažiprstom i malim prstom dok snima.
- Trebalo bi pisati: „Oprez, jaguari u blizini“ - kažem, dok ona stavlja
svoj pametni telefon u džep. - Jer mi nismo pume.
- Misliš pantere. Nisu li žene starije od šezdeset pantere?
Ja se nasmijem i sjednem na bicikl. Polako počnem pedalirati prema
stazi dok se Eileen penje na bicikl. Pomislim na fotografiju koju sam držala
u kutiji, fotografiju naših dviju kćeri i njihovih prijateljica na lomači te noći
prije dvadeset četiri godine, i razmišljam koliko je sve bilo drukčije tih dana
prije nego što je svako dijete imalo mobitel. Prije nego što je sve bilo
uslikano ili snimljeno za društvene mreže. Koliko je lakše bilo sakriti stvari.
- Zna li Maddy? - Eileen dovikne iza mene.
- Da - viknem preko ramena. - Rekla sam joj na putu ovamo.
Šutimo dok jače pedaliramo i nagib postaje sve strmiji, a zavoji oštriji.
Znam da se Eileen pita znaju li Beth i Tripp, njezin sin. I Johnny.
I ja se pitam zna li Johnny. Je li Granger rekao svom sinu.
Je li se uopće zamarao time, budući da Granger očito vjeruje da Trinity
i Clay Pelley bespotrebno troše našu energiju.
 Sviđalo se to nama ili ne, Trinity Scott iskopat će loša sjećanja. Njezin
podcast bit će poput velikog kamena bačenog u mirno jezerce, a njegov
utjecaj imat će odjek među ljudima u ovom gradu koji su mislili da je to iza
njih. Kako teren postaje sve strmiji, a ja jače pedaliram, pitam se koliko bi
taj odjek mogao biti snažan.
 ODJEK

DOMINO EFEKT
SADA
od-jek
ődjēk
imenica

Za producenta ili tonskog snimatelja, odjek - preciznije, odjek zvuka -

akustična je pojava ili zvučni efekt. Pojednostavljeno, do odjeka dolazi
kada se zvuk ili signal odbije od različitih površina u prostoriji, uzrokujući
brojne refleksije koje su toliko vremenski bliske u trenutku kada dođu do
slušateljeva uha da ih on ne može protumačiti kao pojedinačna kašnjenja.
To se povećava u većim prostorijama, gdje se čini da se zvuk nastavlja dugo
nakon što je njegov izvor prestao proizvoditi zvuk... No, u podcastu o
istinitim zločinima odjek se također može odnositi na samu priču.

- Gio Rossi, intervju za Toronto Times

Kada istražujete zločin u stvarnom vremenu, u eteru, postoji taj

problem s odjekom. Ono o čemu izvještavate danas utjecat će na intervjue i
odgovore koje ćete dobiti sutra jer će vaš sugovornici već čuti vašu epizodu
i znat će vaše sumnje, nedoumice, teorije i razmišljanja. Oni će znati što su
vam drugi rekli. I to će utjecati na ono što vam zauzvrat kažu. To pričanje
priče koja utječe na priču dok se ona razvija dobro je za fikciju, ali je
ozbiljan problem s novinarskog stajališta. To je običan mamac. I
nepravedno je prema slušaocu. Vaši se tragovi provlače kroz cijelu priču na
vrlo postmodernistički način. Rizik s tim - razlog zašto to novinske
organizacije ne čine - jest da ćete naići na nedosljednosti. Naići ćete na
ljude koji su vam lagali. Shvatit ćete da vam je promaknuo dio informacije i
možda ćete morati preispitati ili prepraviti svoju priču. Ne kažem da je to
neetično samo po sebi, samo da postoje te potencijalne zamke.

- Mark Pattinson, profesor novinarstva,

o etici podcasta o istinitim zločinima

Četvrtak, 18. studenog. Sadašnjost.

M addy je u svom kućnom uredu. Dok sluša prvu epizodu podcasta,

dodiruje posjetnicu koju je njezina majka ostavila na kuhinjskom
pultu. Zvuk glasa koji joj je nekoć bio poznat odvlači je daleko, daleko,
daleko, u prošlost, natrag u doba kada je bila učenica... skroz do one noći
kada se palila lomača u čast Ullru.

CLAYTON: Želim da svijet zna. Trinity Scott, da svi imamo svoju

mračnu stranu. Tu sjenu. Čak i vi. Ali ja nisam seksualno napastovao Leenu
Rai. I nisam je ubio.

TRINITY: Ako... ako vi niste, tko je onda?

STRAŽAR: Vrijeme je isteklo, Pelley. Hajde, idemo.

CLAYTON: Tko god da jest, još je uvijek na slobodi.

ZVUK ZATVARANJA VRATA. PRIGUŠENI SMIJEH.

 Riječi gospodina Pelleyja odzvanjaju u njezinoj glavi, svaki put
zvučeći sve glasnije.
Još je uvijek na slobodi.
Još je uvijek na slobodi.
Još je uvijek na slobodi.
- Maddy?
Ona poskoči i okrene se u kolicima. Darren je u sobi. Stoji na vratima.
Prisluškivao je. Uplaši je pogled u njegovim očima.
- Što ako on to nije učinio? - kaže Darren. Glas mu zvuči čudno. - A
kao što Trinity Scott kaže, ako nije on, tko jest?
- Ovo je glupo! - Maddy pruži ruku prema zvučniku. - Ovo je tako
jebeno glupo. Bezrazložno je. Izrabljivački. On otvoreno laže, a ta Trinity...
Ona to zna. Mora znati. I ona od njegovih laži stvara priču, sve to
senzacionalizira. Ali znaš što... U nečemu je u pravu. Sama emisija To je
zločin je zločin. Cijeli njezin prokleti podcast je zločin. Takva se sranja ne
bi smjela raditi. To je kleveta. To je objeda.
- Nikoga nije oklevetala ako...
- Nije još. Ali je postavila temelj za nove teorije o tome tko je to
učinio, a sve se temelji na lažima sociopata. Time će početi izazivati
neutemeljene sumnje o ljudima u ovom gradu. Ljudima koje poznajemo.
Ljudima koji još uvijek žive ovdje.
- Hoćeš li razgovarati s njom kad nazove? Sigurno će te nazvati, samo
je pitanje kada.
Maddy pogleda Darrena. - Ja... Hoćeš li ti?
On rukom zagladi kosu. - Možda bi bilo bolje surađivati nego šutjeti.
Razmisli o tome kako će tvoja majka izgledati ako odbije intervju. Doimat
će se kao da nešto skriva. Možda bi bilo bolje da doista ispriča svoju stranu
priče, objasni kako se istraga odvijala. Ako svi iznesemo svoje strane priče,
barem će se Trinity vratiti gdje joj je mjesto. Što manje ljudi govori, to će
više osoba poput nje gristi. I više će slušatelja prihvatiti ideju da je postojala
neka zavjera.
 Maddy pozorno gleda svog muža. Napetost u sobi može se rezati
nožem. Čini se kao da se paradigma promijenila, a svijet u kojem su se
nekada osjećali ugodno - ili u kojem su bili spokojni - više ne pruža istu
zaštitu.

***
Na drugoj strani grada Johnny Forbes sluša podcast o Leeni Rai dok
obavlja poslove na putu do pivovare u kojoj radi. Razmišlja o komandosici
koju ronioci nisu mogli pronaći. Pita se da li je moguće da ono što je uvijek
mislio da je istina možda uopće nije istina. Možda se sve ove godine
nonšalantno skrivao od pravih pitanja. Možda zato što mu je bilo lakše
zakopati glavu u pijesak. Možda su svi to činili. Ulazi na parkiralište puba
Raven’s Roost kako bi provjerio koliko piva žele naručiti. Zgrada je malo
dalje od pivovare koja se nalazi u istoj ulici, a ispred nje vidi parkiran
Harley svog oca. Johnny u pubu ugleda Rexa Gallowaya, svoga svekra,
kako preko šanka tiho razgovara s njegovim ocem, Grangerom. Oni piju
kavu.
- Johnny? - kaže Granger dok i on i Rex podižu pogled. - Što radiš
ovdje?
Johnny kimne prema njihovim šalicama. - Provjeravam tvoje
narudžbe. Čini se da sam došao u pravi čas da vam se pridružim na kavi.
Dok mu Rex ulijeva kavu, Johnny sjeda na barski stolac pokraj oca.
- Jeste li čuli za podcast? - kaže i otpije gutljaj iz svoje šalice.
- Upravo smo razgovarali o tome - kaže Rex.
Granger doda: - Rachel je prilično ljuta zbog toga. I na mene zato što
sam joj to pokušavao zatajiti.
- Jesi li? - pita Johnny.
- Tada je zbog tog slučaja krenula lošim putem. Čak će i ona to
priznati. Nisam želio da sve to ponovno počne proživljavati u detalje. -
Granger popije svoju kavu i spusti šalicu. - Bio sam nepromišljen. Naravno
da će saznati. A sada sam sve još pogoršao.
- Skrušeno se nasmiješi. - Zato joj dajem prostora da se smiri.
- Vjeruješ li u ono što Clay Pelley govori? - pita Johnny.
- On je lažljivac - kaže Granger. - Stvarno je bolestan. Uvijek je i bio.
- Ma nemoj reći - doda Rex. Ali doima se nervoznim. Johnny se
također osjeća zabrinuto.

***
Dva bloka dalje, u industrijskom dijelu grada u blizini stare sortirnice
trupaca, Darsh Rai sluša podcast na zvučniku dok petlja ispod vozila u
automehaničarskoj radionici koja je sada u njegovu vlasništvu. Ganesh se
pojavljuje na vratima garaže. Ganesh sada radi za njega. On je mlađa, još
zgodnija verzija Darsha i svog oca Jaswindera. Ganeshove oči plamte od
ljutnje ispod njegove guste crne kose.
- Zašto to, dovraga, radi, i opet nas tjera da sve to proživljavamo?
Trebao bi postojati zakon koji to zabranjuje. Zar ona ne zna što je to
učinilo našoj obitelji? Mojoj majci, mom ocu? - pita Ganesh.
Darsh se izvuče ispod auta, ustane i obriše ulje s ruku. Posegne za
svojim telefonom na radnom stolu i pritisne tipku STOP.
- Možda Clayton Pelley to nije učinio. Zar ne bi htio biti siguran?
Mislim, nije bilo ni suđenja. Zbog čega?
Ganesh uperi pogled u svog rođaka. Priđe bliže. - Ne misliš valjda
ozbiljno.
Darsh baci nauljenu krpu na radni stol. - Ne znam što da mislim. Ali
dio je mene sretan što je ona sve ovo ponovno pokrenula. Uvijek sam
mislio da su ti policajci pogriješili. Trinity Scott je u pravu. Bilo je previše
zaostalih repova na koje se zaboravilo kad je taj gad priznao krivnju. Tu se
krije još nešto. Oduvijek sam znao da se tu krije još nešto.
 ***
Nakon što je preslušao epizode podcasta, Liam Parks, vlasnik Parks
Photography and Designa u drugom dijelu grada, popne se ljestvama na
svoj tavan. U tavanskom prostoru obriše prašinu s kutije za pohranu i otvori
je. Iz nje izvadi neke stare fotografije koje je razvio u školskom
laboratoriju. Prebire ih. Slike lica zarobljenih u vremenu. Razredne kolege.
Djevojčice. Dječaci. Smiju se, smiješe, tulumare. Bave se sportom. Na
školskim plesovima. U hodnicima. Nailazi na hrpu koju je tražio. Slike koje
je snimio te noći kada su svi vidjeli kako raketa u komadićima pada s neba.
Pronalazi onu koju je tražio. Grupa djevojaka koje se smiju i grle jedna
drugu. Uslikao ih je te noći ispred lomače. Zagleda se u mladenačka lica,
lijepe osmijehe. Uspomene ponovno zažive... Sjećanja koja mu stvaraju
nelagodu.
Pita se što bi sada trebao učiniti s tim slikama.

***
Jaswinder Rai sjedi sam u svojoj sablasno tihoj dnevnoj sobi.
Prašnjava je. Trebao bi je očistiti. Pratima je uvijek brinula o takvim
stvarima. On je tako izgubljen bez nje. Zuri u fotografije na kaminu.
Pratima je umrla prije dvije godine. U restoranu se ugušila hranom. Možda
zato što ništa nije mogla lako progutati nakon što je njihova djevojčica
brutalno napadnuta i ubijena. Osjeća olakšanje što Pratima neće morati
slušati taj podcast. To bi bilo preokrutno. No Jaswinder je pomalo nervozan.
Hrapav glas Claytona Pelleyja šulja se kroz njegovu glavu, kao da odzvanja
i odbija se od drugih misli u njoj, kao da postaje sve glasniji.
Ja je nisam ubio... Još je uvijek na slobodi.

***
 Clayton Jay Pelley leži na leđima s rukama pod glavom na svom
zatvorskom ležaju i kroz slušalice ponovno sluša Trinityn glas. Epizode
podcasta preslušao je bezbroj puta. Ne može se zasititi slušanja. Toga da
čuje njezin glas. Razmišlja o svim stvarima koje je mogao učiniti ispravno u
svom životu i o svim stvarima koje je pogrešno učinio. No postoji jedna
misao, jedan osjećaj koji je snažniji od svih ostalih. Ponovno ima određenu
autonomiju. Povratio je određen stupanj kontrole nad stvarima, nad ljudima.
Čak i iz ove jadne institucije pune pravila i rešetki i kapija i bodljikave žice.
Opet ima osjećaj moći. Nasmiješi se. Odavno nije imao taj osjećaj.
Ovo je sada pod njegovom kontrolom.
 RACHEL

TADA
Utorak, 25. studenog 1997.

N anaimo kocke6! - viče detektiv Dirk Rigg veselo dok ulazi u

konferencijsku dvoranu policije Twin Fallsa noseći tanjur s
poslasticama. Tucker ulazi iza Dirka i nosi pladanj s kavama za van. Dirk
spušta tanjur na stol i uklanja prozirnu foliju koja prekriva čuvene
kremasto-čokoladne ganache kocke. Zapuhne me miris ustajalog dima
cigarete koji je uvijek na njegovoj odjeći. Kada se spoji s jakim mirisom
kave, u sobi bez zraka odjednom se osjeća mučnina.
Ili mi je možda samo loše nakon jučerašnjega dugog dana koji je
započeo obdukcijom, a završio svađom s Maddy.
- Merle ponovno pokušava prestati pušiti - kaže Dirk i uzme Nanaimo
kocku. - Tako da, naravno, sada imamo previše pekarskih proizvoda u kući,
a višak se kilograma nakuplja na vagi. - Svima pokaže da se počaste, a on
zagrize svoju kocku, govoreći punih usta dok sjeda za konferencijski stol. -
Mislio sam da biste mogli doručkovati, budući da ih imamo i previše. -
Luke uzme kolač.
- Merle je Dirkova žena - objasnim Lukeu. - Oduvijek radi u pošti.
Također oduvijek pokušava prestati pušiti, ali činjenica da Dirk puši to
otežava, zar ne, Dirk?
On se naceri. - Ovaj se put pokušava odviknuti pomoću hipnoze. -
Ubaci ostatak kremaste smjese u usta i posegne za kavom.
Rano je jutro, a vani je još uvijek mrak i pada lagani snijeg koji sve što
je odumiralo i bilo crno i sivo boji u bijelo. Zabrinuta sam za svoje dijete.
Moram biti ovdje i želim biti ovdje. Također želim da kod kuće sve bude
normalno i sretno. Kad sam jutros prije odlaska pokucala na vrata Maddyne
spavaće sobe, ona mi je rekla da odem. Napravila sam joj doručak i ostavila
ga na kuhinjskom pultu. Gledam na sat. Ona vjerojatno još nije ni ustala.
Jake je obećao da će joj večeras napraviti večeru ako ja opet zakasnim.
Misli mi se ponovno vraćaju na medaljon koji joj je baka poklonila prije
nekoliko godina.
Medaljon koji je nestao.
Načelnik Ray Doyle ulazi u sobu, a prvo što se vidi njegov je trbuh.
Ruke su mu pune spisa. - Dobro jutro svima.- Baci spise na čelo stola i
sjedne. Iza Rayeva je stolca bijela ploča koju je Luke dogurao. Koristi je
kao ploču za zločine. To me podsjeća na sve detektivske serije na TV-u.
Nikada je nismo koristili, no čini se da je Luke vezan za takav proces.
Možda se tako radi kad je riječ o ubojstvu.
Tucker sjedi nasuprot mene. Šutke pijucka kavu. Njegov ten izgleda
sivo pod neugodnim fluorescentnim svjetlima u sobi. Jedno od svjetala
slabo treperi. Mislim da mogu čuti kako ispušta električni šum.
Ovaj dio nije nimalo sličan serijama na TV-u. Ovakav bi prizor bio
prikazan pod mutnim, prigušenim svjetlom. No policijski rad u ovome
sićušnom odredu odvija se pod oštrim svjetlima, mrljama na stropu, s uvijek
prisutnim mirisom vlage te izblijedjelim plavim kvadratima na tepihu pod
našim čizmama.
- Nanaimo kocka, načelniče? - Dirk gurne tanjur prema Rayu.
Ray se posluži, zagrize kolač i otvori prvi spis na hrpi ispred sebe. - U
redu, što imamo, momci? Rachel? - kaže punih usta.
- Obdukcijski nalaz još nije stigao, ali uzrok smrti je utapanje. -
Ustajem i odlazim do bijele ploče.
Pokazujem na jednu od fotografija s obdukcije. - Ovi okrugli tragovi
na njezinim ramenima ovdje poklapaju se s time da je netko opkoračio
žrtvu kako bi je zadržao pod vodom. - Objašnjavam ostatak obdukcije,
kamenčiće u njezinim plućima. - Dr. Backmann kaže da bi, da Leena nije
bila utopljena, udarac tupim predmetom i posljedično oticanje njezina
mozga ionako uzrokovali njezinu smrt.
 - Je li na mjestu zločina pronađeno nešto što je moglo biti korišteno
kao oružje? - pita Ray.
- Nismo pronašli oružje, ali na tijelu žrtve dva su otiska cipele ili
čizme. Veličine 45. Netko ju je nagazio i udario nogom. - Pokazujem na
drugu fotografiju na ploči. - A ovdje je na njezinoj koži pronađena kora
drva, na licu i glavi. Forenzičari su također pronašli krv na deblu cedra koje
raste na sjevernoj obali rijeke, u blizini mjesta gdje su se nalazile Leenina
Nike tenisica i krvava čarapa. Izgleda da se kora cedra podudara s
komadićima kore pronađenim u Leeninoj koži. Očekujemo da će
laboratorijski nalazi dokazati podudaranje. I očekujemo da će se krvni
dokazi na cedru podudarati s Leeninom krvlju.
- Želiš reći da je prvo udarila licem u deblo? - pita Dirk.
- Možda joj je prvo glava nabijena u drvo - kaže Luke. - Više puta.
Dirk tiho zazviždi i uzme još jednu Nanaimo kocu. Čini se da je
Tuckeru zlo.
Pokazujem na drugu fotografiju. - Ovo je slika otiska cipele ili čizme.
Tehničari pregledavaju uzorke potplata raznih marki. Cilj je identificirati
marku, a zatim pokušati uskladiti marku i veličinu s potencijalnim
osumnjičenikom. Postoje i naznake agresivnoga spolnog odnosa: vaginalna
penetracija i nekoliko razderotina. Zasad nema dokaza o prisutnosti
sjemena pa je moguće da je korišten kondom. Čekamo i laboratorijske
nalaze dlaka i vlakana, ostataka noktiju i krvi na čarapi te tragova krvi koji
su pronađeni na naramenici njezina ruksaka.
Ray otpije gutljaj kave i kaže: - Dakle, žrtvin ruksak i ono što se čini
da je sadržaj ruksaka pronađeni su na južnoj obali, ali su njezina Nike
tenisica i čarapa pronađene na sjevernoj obali, gdje je krvavo drvo cedra?
- Točno - kažem. - Amy Chan vidjela je kako Leena tetura prema
sjeveru po Đavoljem mostu oko dva ujutro. Amy tvrdi da Leena u tom
trenutku nije nosila ruksak. Leena ga je iz nekog razloga mogla ostaviti na
južnoj obali ili je tamo strgnut s nje.
Tucker se nakašlje i kaže: - Pa ako je bila na južnoj obali i tamo
izgubila ruksak i ono što je u njemu bilo, zašto je otišla na sjever? Samo je
bila... zbunjena? Pijana?
- Ili nije teturala zato što je bila pijana - sugerira Luke. - Možda je
teturala zato što je već pretrpjela nasilan napad i osjećala jake bolove ili
proživljavala šok.
Tišina visi u zraku. Čini se da hladnoća ulazi u sobu unatoč grijačima
koji rade punom parom.
- Je li još netko viđen na mostu? - pita Ray. - Kako je prati?
- Amy nije vidjela nikoga drugog. Ali je također izjavila da je i sama
bila pod utjecajem opijata, rastresena, neusredotočena - kažem. - Moguće je
da je Leena bila pijana, da je izgubila ruksak na južnoj obali, ali je onda
upala u prave probleme na sjevernoj strani. Ili kad je naišla na nekoga ili
kad ju je netko u vozilu vidio i stao.
- Možda je oteturala niz stazu koja vodi ispod Đavoljeg mosta na
sjevernoj strani jer je bila pijana i dezorijentirana i tražila svoj ruksak, a tu
je srela nekog - kaže Dirk.
- Ima li tragova krvi na mostu? - pita Ray.
Luke kaže: - Prošlo je previše vremena. U tjednu prije nego što je
pronađena palo je previše jake kiše, previše je vozila prešlo preko mosta.
- Dobili smo video snimke od promatrača koji su se poredali uz most
na dan kada su ronioci pronašli njezino tijelo - kažem. - Tucker će danas
pregledati snimke da vidi hoće li se pojaviti nešto neobično. Također postoji
snimka s nadzorne kamere ispred grčkog restorana brze hrane Ari’sa, gdje
su se Amy Chan i Jepp Sullivan pridružili grupi drugih klinaca koji su isto
bili na lomači. Sva ta djeca u jednom su trenutku morala prijeći Đavolji
most kako bi od lomače došli do restorana. Možda je netko vidio nešto za
što nije znao da je važno u tom trenutku. - Letimično pogledam Lukea. -
Luke i ja ćemo danas otići u školu. Ponovno ćemo ispitati sve učenike koji
su vidjeli Leenu na lomači. Prošli smo ih put ispitivali vezano uz slučaj
nestale osobe. Moramo opet razgovarati sa svima njima. Sada će Luke
voditi ispitivanja. Ja ću promatrati, bilježiti. - Nakašljem se. - Tako ćemo
dobiti novi pogled na situaciju, novu perspektivu.
 - Moramo saznati više o muškarcu s kojim je Leena navodno viđena u
lugu - kaže Luke. - Moramo ga identificirati. Moramo razgovarati s njim. -
Luke svojom olovkom pokazuje na sliku stranica dnevnika na ploči. - I
moramo znati tko je „On“ koga Leena spominje na ovim istrgnutim
stranicama dnevnika. Moramo dokučiti zašto je dnevnik tako poderan. Jesu
li stranice bile istrgnute i u njezinu ruksaku prije nego što je on bačen? Je li
Leena sama učinila nešto s ostatkom dnevnika? Ako jest, gdje je? I gdje je
komandosica koju je nosila, jer Amy Chan je izjavila daju je Leena nosila
dok je preko mosta bez ruksaka teturala u smjeru sjevera.
Dirk obriše kremu sa svoje čekinjaste brade. - A tu je i adresar. Kao i
knjiga poezije i taj medaljon.
- Leenini roditelji tvrde da adresar i medaljon nisu njezini - kažem. -
Njezina je majka rekla da je Leena običavala krasti ili posuđivati stvari bez
dopuštenja. Učenicima ćemo pokazati slike adresara, knjige poezije,
medaljona i ostalih predmeta koje smo pronašli u nastojanju da pronađemo
prave vlasnike. - Duboko udahnem. - Također moramo otkriti tko je
pokrenuo glasinu da Leenino tijelo pluta rijekom Wuyakan.
- Je li nešto bilo u medaljonu? - pita Ray.
- Nije - kaže Luke. - Vidjet ćemo što će pokazati forenzički nalazi.
Ja ga pogledam. - Na primjer?
On podigne pogled sa svojih bilješki i namršti se. - Na primjer otiske,
mikroskopska vlakna, krvne dokaze. Također bih želio provjeriti očevu
pozadinu. I trebali bismo pripaziti na rođaka, na Darsha.
- Stani malo - kaže Tucker. - Ne misliš valjda... da je njezin rođak ili
njezin vlastiti otac imao ikakve veze s ovime?
- Ozljede na njezinu licu... meni se to čini osobno - kaže Luke. - Smrdi
na bijes. Uzrujanost. Ta djevojka nije samo ubijena, njezino je lice
smrskano do neprepoznatljivosti. A iz onoga što sam vidio promatrajući
Jaswindera i slušajući Darsha kako govori o svom ujaku... Nadam se da
griješim, ali imam osjećaj da bi Jaswinder Rai mogao izgubiti kontrolu ako
se osporavaju njegova uvjerenja.
- Ali tu je i seksualni napad - kaže Ray.
 Luke kaže: - Ne bismo trebali to isključiti.
Ja se sjetim riječi skupine djevojaka koje su onoga dana kada sam
sjedila pokraj Leene prolazile ispod tribina u dvorani.
- Samo gledaj kako će njezin otac okriviti mene jer sam je blokirala...
Djeluje zastrašujuće. Jeste li vidjele njegove oci? Kladim se da ima jedan
od onih zakrivljenih noževa koji mu pristaju uz turban.
Razmišljam o modricama koje sam vidjela oko Leenina zapešća.
Tišina se ušuljala u sobu. Vani se blijeda zora mili nebom. Iza snježne
zavjese i opipljive magle blista planina Chief.
- U redu - kaže Ray, zatvori fascikl i ustane. - Bacimo se na posao.
Mediji su počeli pritiskati. Kasnije ću dati izjavu za novinare.
 RACHEL

TADA
Utorak, 25. studenog 1997.

D ok Luke i ja ulazimo u predvorje srednje škole Twin Falls, Clay

Pelley, školski savjetnik i sportski trener, prilazi nam koračajući niz
hodnik. U dvadesetim je godinama. Zgodan. U formi. Preplanuo. Glava mu
je puna neobuzdanih kovrča zbog kojih izgleda vragolasto ili nestašno.
- Rachel. - Rukuje se sa mnom, a zatim se obrati Lukeu. - A vi ste
sigurno narednik O’Leary? Ja sam Clay Pelley. - Ali, dok se Clay rukuje s
Lukeom, primjećujem da se lagano ukočio i trznuo i vidim da je stražnja
strana Clayeve desne ruke natučena, s posjekotinama koje zacjeljuju, ali su
još uvijek crvene. Prebacim pogled na njegovu lijevu ruku. Vidim isto na
zglobovima njegove šake.
- Volio bih da se sastajemo u boljim okolnostima - kaže. - Naša
ravnateljica, Darla Wingate, na konferencijskom je pozivu, pa me zamolila
da vas uvedem u učionicu koju smo odvojili za ispitivanja. Pođite za mnom.
Slijedimo Claya Pelleyja niz hodnik pun ormarića. Prolazimo pored
ulaza u dvoranu, a ja čujem udarce lopti koje odskaču i škripu tenisica na
lakiranom parketu.
- Preuzeli smo ovu sobu. - Uvodi nas unutra. - Nju koristim za sate
tečaja iz PKOU-a, Planiranja karijere i osobnog usmjerenja Ministarstva
obrazovanja. Slobodno koristite bilo koji od ovih stolova. Imamo popis
imena koji ste nam poslali, a ja ću svako dijete uvesti kad završite s
prethodnim. - Oklijeva. - Jeste li sigurni da ih smijete ispitivati bez
prisustva roditelja?
 - Zasada je to samo provjera - kaže Luke. - Samo pokušavamo saznati
tko je i gdje bio na lomači. Ako trebamo nekoga dodatno ispitati, možemo
to učiniti u postaji uz prisutnost skrbnika. - Luke stavi svoje fascikle i
bilježnicu na stol i privuče stolac, a zatim kimne prema Clayevim rukama.
- Ruke vam izgledaju povrijeđeno.
Clay ih podigne i pogleda gornji dio šake. - Aha. Da. - Nasmije se. -
Neki sam dan slagao cjepanice. Naručio sam drvo za ogrjev za zimu, a dok
sam ga slagao jedna od cjepanica na dnu hrpe ispala je. Kad sam pokušao
spriječiti ostale da se otkotrljaju, ruke su mi zapele između cjepanica. Glup
potez.
- Rukavice bi možda pomogle - kaže Luke, ne skidajući pogled s
Claya. Clayev osmijeh izblijedi. - Da, pa, poslat ću prvog učenika. Popis je
po abecednom redu pa ću ih slati tim redoslijedom. Vjerujem da ste već
razgovarali s Amy Chan pa ću početi s...
- Vi ste školski savjetnik s kojim je Amy Chan razgovarala o tome da
je vidjela Leenu na Đavoljem mostu? - pita Luke.
Clay stane kao ukopan. - Da. Ja... Amy je došla razgovarati sa mnom
nakon što je čula glasine da je Leena u rijeci. Zajedno smo otišli k
ravnateljici. I Darla je nazvala Amynu majku, Saru, koja je došla po Amy, a
zatim ju je odvela u policijsku postaju kako bi dala izjavu. - Skreće pogled
na mene, a zatim natrag na Lukea, kao da nešto osjeća. - Leena je bila
dobro dijete. - Nakašlje se. - Naravno, imala je problema, ali koja ih
tinejdžerica nema? Leena je možda izvodila budalaštine. Možda je bila
emocionalno i društveno nezrela na mnogo načina, ali bila je pametna. Bila
je nadarena spisateljica. Htjela je putovati. Volontirati.
- Znači, vi ste je prilično dobro poznavali? - pita Luke.
- Slušala je moja predavanja iz PKOU-a. I bila je u košarkaškom timu
koji sam trenirao. Osim toga, podučavao sam je iz svoga kućnog ureda.
Englesku književnost. Dvostruko je poboljšala ocjenu iz engleskog i htjela
ju je još poboljšati. Njezin je san bila karijera vezana uz pisanje i
književnost. - Zastane.
 Luke ga šutke promatra. Clay ponovno progovori, kao da pokušava
popuniti prazninu. - Podučavam nekoliko djece. Izvan škole. Ja... Ovaj...
Javite mi ako ćete trebati još nešto. U međuvremenu, prvo ću poslati
Johnnyja Forbesa.
Sjednemo za mali stol, a Johnny uđe u sobu. Visok je, ima više od 1,80
m. Nezgrapan. Ima žućkasto-crvenkastu kosu. Oštre crte lica. Zgodno
dijete. Nosi traperice i majicu s kapuljačom. Sjedne, pogrbi se i stavi ruke u
džepove majice. Počne tresti nogom.
Johnny je očito nervozan.
- Bok, Johnny, znaš li tko sam ja? - kažem.
- Da. Maddyna mama.
Ja mu se nasmiješim. - Narednica Rachel Walczak.
Noga mu se brže trese. Postrance gleda Lukea. Možda to dijete
uznemiruje prisutnost policajca iz velikog grada.
- A ovo je narednik Luke O’Leary. On je iz KKKP-a i pomaže u
slučaju. On će postavljati pitanja.
- Jesi li dobro, Johnny? - pita Luke. - Hoćeš malo vode ili nešto drugo?
- Ne, ja... Ne treba. - Nadlanicom obriše usta.
Luke zamoli Johnnyja da opiše što se događalo na lomači. Priča je ista
kao kad sam prvi put ispitivala djecu nakon što je Leena nestala.
Slavljeničko ozračje. Puno alkohola, malo droge. Glasna glazba iz
kasetofona i pojačala. Velika lomača sa zapaljenim skijama i
snowboardima. Mnogo uzbuđenja.
- Družio sam se s jednom grupom ljudi, ali sam i švrljao uokolo,
plesao i slično. I da, puno se pilo. Vidio sam Leenu, da, ali ne znam s kirnje
došla. Samo je bila tamo. Kao što su i sva druga djeca samo bila tamo,
razumijete? Bila je pijana. Jako pijana. Nosila je taj veliki kaput.
- U svom ranijem iskazu policiji tekao si da si vidio Leenu s nekim. -
Luke čita Johnnyjevu izjavu u svom spisu. - Rekao si: „Leena je bila s
nekim tipom.“
 - Pa, nisam baš vidio tko je taj tip. Ne dovoljno dobro da bih ga
prepoznao.
- Ali vidio si je s muškarcem?
Johnny lagano slegne ramenima, a obrazi mu se zarumene. - Ja...
Ovaj... Pa, to su govorila druga djeca. Znate, nakon što nije došla doma i u
školu. Da je bila s nekim tipom.
- Znači, sada želiš reći da ti osobno nisi vidio tog tipa?
- Nisam ga vidio. - Spusti pogled i protrlja koljeno na svojim
trapericama.
- Jesi li siguran, Johnny? - pitam.
Luke mi uputi pogled koji govori Prepusti to meni.
- Da, siguran sam.
- Kada si otišao iz luga? - pita Luke.
On slegne ramenima. - Nisam siguran. Kasno. Namjeravali smo ondje
prenoćiti, pa smo se malo motali okolo ali jako je zahladilo. I ja sam otišao
kući oko... U subotu rano ujutro.
- Preko Đavoljeg mosta?
On odmahne glavom.
- Kako si došao kući? - pita Luke.
- Dovezao me Tripp Galloway.
Luke i ja se pogledamo. Tripp je viđen u grčkom restoranu na južnoj
strani Đavoljeg mosta. Morao je prijeći most.
- Jeste li bili negdje drugdje nakon što ste otišli s lomače? - pita Luke.
- Ja... Ne, otišao sam kući.
- Kada si došao kući? - pita Luke.
- Ne znam. Možda ujedan ili dva ujutro.
- Hoće li tvoji roditelji to potvrditi?
 - Ušuljao sam se u kuću, tako da ne znam je li me tata čuo. Moja je
mama nedav.no umrla. Ostali smo samo ja i moj tata.
- Tko je tvoj otac?
- Granger Forbes. On je psiholog.
Luke to zabilježi. - Znači, nisi išao na kebab u Ari’s?
Johnny izgleda nervozno. Zbunjeno. - Ne.
- Što ako je Tripp Galloway, tvoj vozač, navodno viđen ispred Ari’sa
oko dva i trideset u subotu ujutro?
- Onda je sigurno otišao u Ari’s nakon što me ostavio. Zaspao sam na
putu kući s lomače, u njegovu kombiju. Bio sam mrtav pijan. Ili sam možda
još spavao u kombiju kad je stao i ne sjećam se da sam bio tamo ili se uopće
nisam probudio.
Mi mu pokažemo fotografije Leeninih stvari. - Prepoznaješ li išta?
On se namršti i odmahne glavom. Ja zapišem u svoju bilježnicu:
Johnny Forbes... laže? Provjeriti s ocem kada se Johnny vratio kući.
- Što je s glasinom koja je kružila po školi? Glasinom da Leena pluta
rijekom? - pita Luke.
- Ja... Ja nikad nisam čuo tu glasinu. Prvi sam put za to čuo kada su se
pojavile vijesti da je Leenino tijelo pronađeno.
Sljedeća je Beth Galloway. Ulazi uspravnih ramena, mašući svojim
dugim plavim repom. Ona je najbolja prijateljica moje kćeri. Sestra Trippa
Gallowaya. Napeta sam.
- Hej, Rachel - kaže ona.
- Beth. Ovo je narednik Luke O’Leary. On će te danas ispitivati.
Nju uznemiri što ja neću biti ta koja postavlja pitanja. Sjedne, izgleda
neodlučno, a zatim svojim lijepim osmijehom zabljesne Lukea.
Luke ne uzvrati osmijeh, a nju to još malo potkopa.
Beth opiše isto što je opisao Johnny. Tvrdi da je većinu vremena
provela na kladi kraj lomače družeći se s Dusty Peters, Darrenom
Jankowskim, Ninom i Nataliom Petrov, Darshom Raijem, Cheyenne
Tillerson, Seemom Patel. I s Maddy, naravno.
- Znači, nisi bila s Amy Chan i Jeppom Sullivanom niti sa svojim
bratom Trippom? - kaže Luke.
- Ne. Mislim, svi smo bili tamo, ali... Da, vidjela sam ih u blizini.
- A Leenu?
- I nju sam vidjela. Bila je s nekim tipom na kladi s druge strane
lomače, blizu stazice koja vodi u šumu i prolazi pokraj poljskih zahoda. Ne
znam tko je on bio. A nisam je vidjela nakon eksplozije rakete.
- Jesi li poznavala sve ostale na lomači?
- Bilo je nekih ljudi koje nisam prepoznala. Možda nisu bili iz grada.
- Kada si otišla? - pita Luke.
Beth me pogleda. Ja zadržim neutralan izraz lica, ali osjećam da ona
zna da sam nazvala Eileen i da sam svjesna da je Beth lagala majci da je
spavala kod mene. A da je Maddy meni pak lagala da je prespavala kod
Beth.
- Tamo smo logorovali do ranog jutra, a tada je moj brat Tripp došao
po nas svojim kombijem i svi smo otišli na doručak u zalogajnicu Moose.
- A Johnny Forbes? Je li i on bio na doručku u Mooseu? - pita Luke.
Ona podigne pogled udesno i izgleda kao da duboko razmišlja. - Nije.
Tripp je rekao da je Johnnyja ranije odveo kući. Tako je. Praktički je ostavio
Johnnyja pred ulaznim vratima. Momak se onesvijestio.
- Je li ti išta od ovoga poznato? - Luke raširi sjajne fotografije
predmeta pronađenih uz rijeku.
Bethina se čeljust steže dok proučava slike na stolu. Još jednom me
pogleda. Vidim da je Luke primijetio.
- Ovo je moje. - Pokazuje na sliku tankog, blijedoplavog adresara. - Je
li bio kod Leene? Ja... Tražila sam ga.
- Jesi li sigurna da je tvoj? - kaže Luke.
 - Sto posto. To je moj adresar, to je moj rukopis. To su brojevi telefona
mojih prijatelja.
- Što misliš, kako je završio kod Leene? - pita Luke.
- Ja... ne znam. Bila je u mojoj kući. Došla je s grupom djevojaka prije
otprilike dva-tri tjedna. A Leenin je ormarić blizu mojeg. Ja... stvarno ne
znam. - Izgleda shrvano.
- Zašto bi ga ona uzela? - pita Luke.
- Ne znam! Možda zato što zna da u njemu imam telefonske brojeve
svih dobrih tipova? Ona je radila takve čudne stvari. Možete li mi ga
vratiti?
- Trenutačno je to dokaz. Prepoznaješ li još nešto na ovim
fotografijama? - kaže Luke.
Ona ih ponovno pažljivije pregleda i odmahne glavom.
- A ovaj medaljon? - pita Luke.
Puls mi se ubrzava. Beth me ponovno pogleda. Odmahne glavom. - Ne
- kaže tiho.
A ja se zapitam kako to da Beth ne prepoznaje medaljon koji izgleda
baš kao onaj koji je Maddy - njezina najbolja prijateljica - stalno nosila. Sve
dok navodno nije nestao.
Luke kaže: - Možeš li nam reći kada si prvi put čula glasinu da Leena
vjerojatno pluta rijekom Wuyakan?
- Čula sam je u kantini. Svi su o tome pričali. Ne znam tko ju je
pokrenuo.
Beth ode. Nekoliko trenutaka kasnije Clay ulazi s Darrenom
Jankowskim.
- Znam da je Tripp Galloway sljedeći na popisu - kaže Clay - ali Tripp
je prije otprilike sat vremena otišao kući jer je bolestan. Ni Dusty Peters
danas nije u školi. Ona povremeno živi s majkom alkoholičarkom, a
povremeno u mjesnom dječjem domu, pa tu i tamo naiđe na probleme kod
kuće i nekoliko dana izostane iz škole.
 Luke i ja se nakratko pogledamo dok Clay odlazi, a Darren sjeda
ispred nas za stol. Izgleda izmoždeno. Kao da mu je potrebno tuširanje.
Možda je mamuran.
Njegova je priča potpuno ista. I on je završio na doručku u Mooseu.
Ne, on ne zna tko je pokrenuo glasinu. Ne, ne može se sjetiti tko mu je
zapravo rekao.
- Svi su pričali o tome.
Darren ne prepoznaje nijednu od stvari na fotografijama. No tema
fotografija tjera ga da podigne pogled. - Liam Parks fotografirao je na
lomači - kaže. - Možda je uslikao Leenu i tipa na kladi.
- Liam je neslužbeni školski fotograf - objasnim Lukeu. - On je u timu
koji uređuje godišnjak. Stvarno radi u školskoj tamnoj komori i koristi
školske fotoaparate.
Luke to zabilježi i otpusti Darrena.
Sljedeći je na popisu Liam. Mršav je, blijed i ima upale, tamne oči.
Čula sam kako ga Maddy naziva „štreberom“. Liamovo sjećanje na lomaču
identično je sjećanju ostalih. Ja zapišem u svoje bilješke: Jesu li djeca
uskladila priče?
Liam kaže da ne prepoznaje nijedan od predmeta pronađenih na obali
rijeke.
- Jesi li ti snimao fotografije na lomači, Liame? - pita Luke. -
Fotografije okupljenih?
Njegove oči zatrepere. Kimne.
- Možemo li ih vidjeti?
On pogleda svoje ruke u krilu.
- Liame?
- Ja... Izgubio sam fotoaparat i film koji je bio u njemu. Ja... - Podigne
pogled iz kojeg izvire tuga. - Napio sam se i probudio u šatoru, a
fotoaparata nije bilo. Bio je to školski fotoaparat. Ja sam ga zadužio, a
netko ga je ukrao.
 - Jesi li siguran? - kažem.
Liam me prostrijeli pogledom. Razmišljam o slici koju sam našla u
Maddynoj ladici. Vidim uznemirenost u Liamovim očima.
- Nestao je. Siguran sam. Sve sam pitao. Nitko ništa nije vidio niti išta
zna. Nikada se nije pojavio ni u nalaznom uredu.
- A film? - pita Luke. - Jesi li izvadio neku rolu filma? Jesi li uopće
išta razvio?
Crvenilo se penje uz njegov vrat i prelazi mu na lice. Usta su mu
stisnuta.
Odmahne glavom.
- Pa tko ti je mogao ukrasti fotoaparat? Zašto? - pita Luke i nagne se
naprijed.
- To je... vrijedna oprema. Pretpostavljam da je zato.
- Znači, nikada nisi razvio nijednu fotografiju koju si snimio te noći?
Crvenilo se produbljuje i diže visoko u njegove obraze. On odmahne
glavom.
- Jesi li slučajno uslikao nešto što netko nije želio da se vidi pa je zato
fotoaparat ukraden?
- Ja sam slikao uobičajene stvari za zabavu. Ne znam. Pretpostavljam
da možda netko nije želio da ga se vidi pijanog ili da se ljubi... ili što već...
ali nisu mi prijetili ni išta slično.
Liam također tvrdi da ne zna ništa o tome kako su glasine počele.
Seema Patel, čiji roditelji vode indijski restoran u centru grada, ulazi u sobu
nakon što Liam ode. Zapanjujuće je lijepa. Sitna. Nježna. Graciozna. Kreće
se poput plesačice. Iako njezina obitelj dolazi iz iste sredine kao i obitelj
Rai, Seema je sve ono što Leena nije bila. Seema se može uklopiti u kalup.
- Da. Te sam noći vidjela Leenu. U vojničkoj komandosici. U
maskirnim hlačama. Bila je s nekim tipom. Ne znam tko je on. Bilo je dosta
ljudi koji nisu iz grada - skijaša i daskaša. Starijih domaćih klinaca koji više
nisu u srednjoj školi. Dečki poput Darsha koji rade u mlinu.
 Ja ponovno pomislim na fotografiju djevojaka na kojoj je Seema.
- Je li netko fotografirao tvoje prijatelje? - pitam.
Ona odmahne glavom, a ja zapišem u svoju bilježnicu: Zašto lažu? Što
skrivaju?
Seema potvrdi da je adresar na fotografiji Bethin. - Leena je svašta
krala - kaže. - Jednom je, kad sam ostavila torbu na klupi u svlačionici i
otišla se otuširati, uzela moju šminku. Jedna od djevojaka vidjela ju je kako
je uzima. Napali smo je pa ju je vratila. To je bilo prije otprilike dva
mjeseca.
- Zašto bi Leena uzela adresar? - pita Luke.
- Ne znam. Radila je gluposti kako bi privukla pažnju, znate, a to bi joj
se obično obilo o glavu. Možda je htjela nazvati Bethine prijateljice i
olajavati je ili nazvati nekog dečka. Znala je raditi takve stvari.
- A medaljon? Čini li ti se da si ga vidjela na nekome? - kaže Luke.
Pažljivo joj promatram lice. Ona nakrivi usta i namršti se. Počeše se po
nadlanici i odmahne glavom.
- Jesi li sigurna? - kažem.
- Mislim da ga nikada nisam vidjela.
Kad Seema izađe iz sobe, Luke kaže: - I naravno da ne zna ni tko je
pokrenuo glasine.
- Nevjerojatno dosljedno - kažem.
- Toliko da je sumnjivo.
I izjava je Nine Petrov dosljedna. A njezin se iskaz poklapa s
Darshovim - on je Ninu i njezinu stariju sestru Nataliju ranije odvezao u
dom.
Jepp Sullivan, učenik završnog razreda kao i Tripp, vrlo je visok. Ima
široka ramena, maslinastu put i visoko podšišanu tamnu kosu. Oči su mu
svijetlo zelene. Stolac na koji je sjeo ispred nas od njegove se veličine
gotovo ne vidi. Jepp potvrđuje verziju događaja koju je iznijela Amy,
njegova djevojka. Ne, nije primijetio Leenu na mostu, iako mu Amy jest
rekla da je vidjela Leenu. I da, išli su u Ari’s na kebab. Dok je bio tamo,
čavrljao je s Darshom. Nije ni pomislio spomenuti Darshu da je Amy
vidjela njegovu mlađu rođakinju samu na Đavoljem mostu.
- To nije bilo kao... važno. Barem ne u tom trenutku. Žao mi je - kaže.
- Zaista mi je žao što nismo shvatili da je to vrlo važno. - Čini se da je
Jepp uznemiren činjenicom da je možda, samo možda, mogao spasiti život
jedne djevojke da je nešto rekao ili se vratio da provjeri je li Leena dobro ili
da vidi treba li joj prijevoz.
- Shvaćate? U tome i jest stvar - kaže Jepp. - Nikoga zapravo nije bilo
briga za Leenu. Ona... Kao da je sama sebi radila te stvari i sada je zbog
toga ubijena. Razgovarao sam s drugim učenicima, djevojkama, koje su
rekle da nikada tako pijane ne bi same završile na tom mostu, ali to nije
istina. One se sve opijaju. Ali Leena je tamo bila sama jer... - Skreće pogled
i gleda u pod. - Ona je bila usamljena.
Iskaz Cheyenne Tillerson identičan je iskazu ostalih djevojaka. Kad
Cheyenne, atraktivna crvenokosa s pjegama, napusti sobu, Luke kaže: -
Definitivno se čini uvježbanim. Kao da su uskladile svoje priče. Pitanje je
zašto? Što prikrivaju?
Maddy je sljedeća, a kada uđe i ugleda me, usne joj se čvrsto stisnu.
Zavali se u stolac i smrknuto sjedi.
- Maddy, ovo je Luke O’Leary. On je iz KKKP-a i pomaže nam u
istrazi.
Ona kimne Lukeu.
Ja se podsjetim da bih trebala držati jezik za zubima i kao majka u
ulozi promatrača ostati po strani. Ovo je sklizak teren. Zapravo, svaki je
teren sklizak u malom i usko povezanom gradu. Ne možete se okrenuti u
samoposluzi, u trgovini ili u pošti a da vas ne povežu s nekom pričom koja
se provlači kroz Twin Falls.
- Da, vidjela sam Leenu. Vidjela sam je na kladi.
- S muškarcem?
- Da.
 - Znaš li tko je on bio, Maddy?
Ona ne kaže ništa.
Puls mi ubrzava.
- Maddy? - Luke kaže mirno, dubokim glasom.
Ona ga ne pogleda. Izgleda neobično blijedo. Meni raste napetost u
utrobi.
- Moraš nam reći ako znaš tko je taj muškarac, Maddy. Leena je
nestala nakon što je ta raketa eksplodirala na nebu. Sljedeći put kad su je
vidjeli bila je mrtva. Plutala je rijekom. Silovana, ubijena. Ako...
- Tamo nisu bila samo djeca.
- Kako to misliš?
Ona podigne pogled i vidi napetost u Lukeovim očima. - Tamo... tamo
su bili i odrasli.
- Koji odrasli? - pita Luke.
Ona drhtavo udahne.
- Maddy?
- Ja... Ja... Morala sam piškiti prije nego što je eksplodirala raketa.
Dosta sam popila, a... nisam htjela propustiti raketu pa sam stazom otrčala u
šumu do poljskih zahoda. Kada sam došla iza lomače, Leene više nije bilo.
Kad sam stigla do zahoda, tamo je bila skupina ljudi koji su čekali u redu, a
menije stvarno bilo sila. Osim toga, nisam htjela propustiti svjetlost na
nebu. Imala sam čeonu svjetiljku pa sam je stavila i manjom stazom koja
vodi od toaleta otišla malo dublje u šumu. A kad sam čučnula u neki grm
kako bih se popiškila, čula sam... nešto.
- Što nešto?
- Nekakve duboke uzdahe, dahtanje. Prvo sam pomislila da je medvjed
i brzo sam navukla hlače. No onda sam shvatila da su to... ljudi koji se
seksaju. - Proguta slinu. - Nagnula sam se naprijed, provirila preko
bobičastog grmlja i paprati i... vidjela sam svjetlo. Pokraj njih je stajala
mala svjetiljka za kampiranje. Odašiljala je krug svjetlosti. Vidjela sam... -
Nakašlje se. - Vidjela sam da je to Leena. Ispod... - Suze joj navru na oči i
počnu kliziti niz obraze. Ona ih obriše. Ja jedva da mogu disati. Luke je
napet.
Tiho kaže: - Nastavi. Koga si vidjela s Leenom?
Ona ispusti čudan zvuk.
- Maddy - kaže Luke.
- Ja... Ja... Bio je to gospodin Pelley - izvali. Lice joj se zacrveni. -
Seksao se s Leenom.
- Clayton Pelley? - kažem.
- Misliš na učitelja? - kaže Luke. - Vašega školskog savjetnika?
Maddy se još više zacrveni. Nemirno okreće ruke u krilu. Kimne.
- Jesi li sigurna? - pita Luke. Menije to teško pojmiti. Osjećam kako
napetost navire iz Lukea u naletima.
Maddy ponovno kimne. A meni kroz tijelo prostruji bijes. Pomislim
kako je bolje da ništa ne kažem.
- Maddy - polako će Luke, dubokim glasom - je li Clayton Pelley bio
tip na kladi s Leenom?
Ona kimne i spusti pogled.
- Kako to da si ti jedina vidjela tko je on?
- Ja... morala sam piškiti. - Glas joj je blag, tih. - I bila sam u grmlju,
baš tamo. Osvijetlila sam ih svojom svjetiljkom kad sam razmaknula
grmlje, a on nije nosio kapu. Oboje su pogledali ravno u mene.
- Jesi li ikome rekla? - pita Luke.
Ona kimne.
- Kome si rekla?
- Ne želim da netko nastrada zbog mene.
- Samo reci istinu, Maddy - odbrusim.
 Ona proguta slinu. - Rekla sam Beth. Ostala djeca također znaju da je
tip na lomači bio gospodin Pelley. Samo nisu htjeli reći policajcima da je
bio tamo jer gospodin Pelley... On je drag. Imao bi problema u školi. On je
na neki način bio... prijatelj djece. Svi smo mu sve govorili.
Ja razjapim usta. Zurim u svoju kćer. Svoje vlastito dijete. Ona je
skrivala ovakvu tajnu?
- Mislim, on je ne bi ubio - kaže Maddy pomalo histerično, a u očima
joj bljesne strah. - On to ne bi učinio. Nema šanse.
Motiv.
Sada nam je nadohvat ruke. Motiv jasan kao dan. U pravi čas i
konkretan i spreman da se otkrije, a Luke i ja optimistično drhtimo od
napetosti.
Clayton Pelley blizu je. On ima moć nad svom tom djecom. Taj
zgodan i tako srdačan gospodin Pelley u ranim dvadesetima, tek nešto
stariji od nekih učenika završnih razreda u ovoj školi, koji se pretvara da je
kul.
Moja se kći počne tresti. I jače plakati.
- Maddy - kaže Luke smireno, tiho - prepoznaješ li išta na ovim
fotografijama? - raširi fotografije predmeta pronađenih uz rijeku.
Maddy šmrcne, obriše nos i kimne. - Ovo je Bethino. - Pokazuje na
adresar. - Tražila ga je.
- A ovaj medaljon? - pita Luke.
Njezina se čeljust stisne. Odbija me pogledati. - Ja... Imala sam takav
sličan.
- Imala? - pita Luke.
- Nisam ga dugo vidjela. - Nakratko zašuti. Moja se koža užari. -
Uvijek... Uvijek sam se pitala je li ga Leena možda uzela.
- Kada i kako ga je mogla uzeti? - pita Luke.
- Prije možda mjesec dana ili više došla je u našu kuću. Htjela je
posuditi knjigu za domaću zadaću.
 Meni dođe da zapalim cigaretu. Nisam pušila godinama, ali osjećam
da mi je sada potrebna.
 RACHEL

TADA
Utorak, 25. studenog 1997.

P elley sjedi s druge strane stola u svom uredu. Iza njega je prozor, a vani
snijeg i dalje jako pada. Na polici s knjigama pokraj njega stoji
uokvirena fotografija njegove žene, njega i njihove nove bebe.
Ispod inače preplanulog tena izgleda blijedo. Neprestano stišće
antistres lopticu. Stišće, pušta, stišće, pušta.
- Ta drva za ogrjev su vam stvarno oštetila ruke - kaže Luke, gledajući
kako se Clayeva ruka stišće.
- Oh, ova je loptica za staru sportsku ozljedu. Fizioterapeut ju je
preporučio. Za istezanje tetiva. Kako vam mogu pomoći? Je li sve prošlo
dobro s djecom?
- Pa, zapravo bismo htjeli razgovarati s vama. - Luke to kaže mirno,
kao da želi razgovarati o utakmici.
Clayev se izraz lica promijeni. Iako ne prestaje stiskati lopticu, čini se
da ga je obuzela mirnoća.
Luke prelistava svoju bilježnicu, kao da traži neke bilješke. - Vi ste
školski savjetnik? - Nastavlja listati.
- Kao što sam rekao. Da. Držim predavanja iz PKOU-a i nešto
tjelesnog odgoja.
- U redu. Spomenuli ste da podučavate privatno.
Clayeva ruka prestane se micati. Ne govori ništa.
 Luke podigne pogled. - Vi ste osoba od povjerenja. Očito je da se
učenici - djeca - ugledaju na vas.
- Imate li pitanje, detektive?
- Da... Gdje ste bili četrnaestoga studenog između pet i devet sati
popodne?
Clay nas promatra. Vani snijeg padne s krova škole na parkiralište. On
se nakašlje. - Zašto?
- Željeli bismo znati gdje su svi bili - kaže Luke.
- Vjerojatno... sam bio kod kuće. Sa svojom ženom, Lacey. Morao bih
provjeriti svoj dnevni raspored. Ponekad nakon škole odem u teretanu ili
radim do kasno.
- Te je noći eksplodirala ruska raketa - kaže Luke. - Nebom je
proletjela u 21:20. Bilo je predviđeno da će se to dogoditi te noći i čini se da
svi znaju točno gdje su bili kada su je vidjeli. - Zastane. - Takve vam se
stvari znaju urezati u pamćenje.
- Da. - Clay oklijeva. - Kao što sam rekao, da, bio sam kod kuće.
Prilično sam siguran da sam u to vrijeme bio kod kuće.
- Vaša će žena, Lacey, to potvrditi?
- Da. - Protrlja usta.
Mene stegne u utrobi. Adrenalin mi struji kroz krv. Ili Maddy laže ili
Clay Pelley laže. A trenutačno bih se dala kladiti da je Maddy rekla istinu. I
očito joj je bilo teško to učiniti, izgovoriti ono čemu je svjedočila u mračnoj
šumi. To bi objasnilo njezine čudne reakcije i raspoloženje kod kuće.
- Imamo nekoliko izjava svjedoka da ste bili na lomači. - Luke izvrće
istinu da vidi što će isplivati. - I da ste se družili s Leenom na kladi.
Clayevo lice gubi svaki izraz. Oči mu postanu potpuno prazne. U
uredu zavlada tišina.
- Dakle? Što je od toga dvoje? Bili ste na lomači ili kod kuće?
Pelley kucne po rubu svojeg stola. - Aha... Čekajte, da... Prvo sam
nakratko otišao na lomaču, prije nego što sam krenuo kući, samo da na
brzinu provjerim što se događa. Znate, čuo sam za to... Učenici mi svašta
govore. A jedan od njih mi je rekao da se to odvija i...
- Koji učenik?
- Ne... ne mogu se sjetiti.
- Je li to bila Leena? - pita Luke.
Clay se nasloni na svoj stolac. Izgleda kao da se isteže. Kao da bi
iznenada mogao skočiti i šmugnuti. Ja promijenim položaj, pripremim se u
slučaju da to zaista pokuša učiniti.
- U redu - kaže Luke. - Da vidim jesam li dobro shvatio. Vozili ste
dvadeset minuta. Gore u planine, mračnom šumskom cestom, po hladnoći,
sve do područja zvanog „lug“, da biste na brzinu provjerili neke učenike?
- Da. Dovezao sam se tamo, ušao i izašao, otišao kući. Činilo se da su
djeca dobro. Nije bilo vidljivih znakova problema.
Bolesni gad. Pokušavam progutati gađenje koje mi se nakuplja u
ustima, ali mi zastaje u grlu. Ovog čovjeka želim pribiti uza zid.
- A zašto to niste ranije spomenuli? - pitam, zamuckujući. - Kad je
Leena nestala? Kad smo je svi tražili, a ja sam pitala ima li itko bilo kakvu
informaciju o njezinu kretanju te noći?
- Gledajte - Nagne se naprijed, pogled mu je uperen u mene. - Vi znate
kako je to, Rachel. Festival u čast Ullru je ilegalan, ove godine zabranjen.
Vi ste ga zabranili...
- To je bila odluka Gradskog vijeća. Policija radi za grad.
- Pa, djeca iz očitih razloga nisu željela da vlasti znaju da slave na
vlastitu ruku. Bili bi prekinuti, a mene bi to što su mi rekli za festival
dovelo u nezgodan položaj. Želim zadržati njihovo povjerenje. I da, s nečim
takvim, puno cuge, ostalih droga, moglo bi izmaknuti kontroli, postati
opasno...
- Postalo je opasno - kažem ljutite. - Zajedno dijete. Leenu. Ona je
silovana i ubijena. - Moj je pogled prikovan za njegov.
 On proguta slinu. U hodniku se oglasi školsko zvono. Čujem sve
glasnije dječje glasove dok izlaze iz učionice. Trčkaranje. Smijeh. Nekoliko
povika. Lupanje vrata ormarića.
Luke kaže: - Znači, kada je prijavljen Leenin nestanak, vi ste... što?
Jednostavno ste zaboravili spomenuti da ste te noći bili tamo, da ste je
vidjeli?
- Nisam vam ja morao reći da je bila na lomači. Drugi su je vidjeli i to
su rekli. Tada sam iskreno mislio da će se Leena pojaviti. Ona se tako
poigravala kako bi privukla pažnju, pa nisam mislio da je to nešto ozbiljno.
Osim toga, nisam želio izgubiti teško stečeno povjerenje svoje djece. Ako
mi vjeruju, međusobna komunikacija ostaje otvorena. Tako im mogu
pomoći ako su u opasnosti. Kao kad mi je Amy Chan rekla da je vidjela
kako Leena tetura po Đavoljem mostu. Ja sam je odmah odveo u
ravnateljev ured, oni su nazvali njezinu majku i Amy je učinila pravu stvar.
Otišla je u postaju s majkom da to prijavi.
Luke udahne polako, duboko, a ja vidim da bi mogao eksplodirati.
Vrlo tiho kaže: - Znači, vi ste se družili s Leenom na lomači?
- Malo smo čavrljali dok smo sjedili na kladi.
- Što ste nosili te noći?
- Crnu jaknu... crnu vunenu kapu. Traperice. Radne čizme. Šal.
Također crn. Rukavice.
Luke se nagne naprijed, unese se Clayu u lice. - Gospodine Pelley,
jeste li imali intimne odnose s Leenom Rai?
- Molim?
- Samo odgovorite na pitanje.
On problijedi. Zatim mu se na jagodicama pojave dvije crvene mrlje.
- Naravno da nisam. Jeste li vi ludi?
- Što ako vam kažem da je jedan učenik vidio Leenu i vas u intimnom
odnosu u grmlju malo prije nego što je ruska raketa proletjela nebom? -
zastane. - Spolni odnos. S učenicom. Maloljetnicom.
 On zuri u nas. Usta mu se otvore. Čini se da je ostao bez riječi.
Galama djece s druge strane vrata sve je glasnija. Vrijeme sporo
prolazi.
- Ne vjerujem u to - kaže tiho. - Koji je učenik to rekao?
- Je li to istina?
- Naravno da nije. Tko god je to rekao... ona laže.
- Zašto mislite da je to bila ona?
Njegove oči zasjaje. - Ona. On. Tko god je to rekao je lažov. I to je
njegova riječ protiv moje. A ako ćete vi tvrditi suprotno, tužit ću vas odavde
do vječnosti za klevetu.
- Koju veličinu čizama nosite, Pelley? - pita Luke.
- Nosim veličinu 45. Kakve to veze ima s...
- Morate doći u postaju - kaže Luke. - Ovo bi trebalo biti službeno, u
zapisniku. Slažete li se s time?
- Zar odmah?
- Da. Odmah.
Clay bijesno pogleda Lukea, a zatim mene. Odjednom skoči na noge. I
ja se dižem na noge.
- Ovo je smiješno - kaže piskutavim glasom. - Jesam li uhićen?
Luke ostaje sjediti. - Neke bismo stvari željeli razjasniti u formalnom
okruženju, dobiti službenu izjavu u zapisnik.
- Ako nisam uhićen, ne idem nikamo s vama. I bez prisutnosti
odvjetnika neću reći nijednu prokletu riječ nijednom od vas. Sada izlazite.
Gubite se iz mojeg ureda.
 TRINITY

SADA
Četvrtak, 18. studenog. Sadašnjost.

D usty Peters nalazim u Centru za ovisnosti i wellness Last Door, u

kojem radi kao savjetnica. To je stambeni objekt u ruralnom području
nedaleko od Twin Fallsa. Dusty je jedna od prvih Leeninih starih kolega iz
razreda koja se odazvala na moj poziv. Ona nije bila ispitana u srednjoj
školi Twin Falls zajedno s ostalom djecom jer je tog dana bila odsutna.
Međutim, Dusty je kasnije ispitana, a njezine izjave u transkriptu poklapaju
se s onime što su drugi učenici rekli o noći kada se palila lomača.
- Liječimo i odrasle i tinejdžere - kaže Dusty dok me uvodi u ured s
pogledom na šumu. Sjedimo na udobnim stolcima ispred plinskog kamina u
kojem treperi vatra dok vani na sjetne četinjače pada kiša. - Ovo je utočište
i nije samo za ovisnosti. Također je za uravnoteženje.
- Iz doma u wellness centar - kažem. - To samo po sebi lijepo zatvara
puni krug ravnoteže, Dusty.
Ona se nasmiješi. Dusty je krupna i izgleda zdepasto. Ima
zemljoradničke ili radničke ruke. Na obrazu ima ožiljak. I blag pogled.
Osjećam da se u životu morala nositi s više izazova od većine ljudi i da je
pronašla način da ih prevlada i uzvrati im. Ovdje sam jer želim saznati više
o tome tko je bila Leena Rai.
- Mogu li snimati naš razgovor? - pitam.
- Slobodno. - Dok palim svoj digitalni snimač, ona kaže: - Iskreno,
nikad nisam dobro upoznala Leenu. I to je jedna od stvari zbog kojih žalim.
Bilo joj je teško, bila je izopćenica. A ja sam to najbolje trebala razumjeti
jer je moj život bio u rasulu. Moj je otac preminuo. Imala sam majku
alkoholičarku i nasilnog ujaka. U mojoj obitelji bilo je nasilja. Nismo imali
novca pa bih svako malo završila u domu, gdje su neko vrijeme boravile i
Nina i Natalia Petrov. Sve me to činilo nesigurnom. Ljutitom. Zbog svega
toga željela sam nekamo pripadati i silno sam se trudila pripasti grupi
djevojaka u školi. Ta je grupa, na neki način, postala moja obitelj. Bile smo
bliske. A da bih im pripadala, imala sam osjećaj da... da s njima moram
maltretirati nekoga poput Leene, koja je postala naša meta. Pretpostavljam
da je to bio način da se dokažemo. Nešto što nas je ujedinilo.
- Kakva je bila Leena?
Dusty uzdahne. - Društveno neprilagođena. Činila je glupe stvari kako
bi privukla pozornost, a to bi joj se obično obilo o glavu.
- A kakav je odnos imala s Claytonom Pelleyjem?
- Pa, u tome je stvar. Činilo se da mu je stalo do nje. Kao što bi bilo
dobrom učitelju. On je... djelovao zaštitnički. S vremena na vrijeme nas je
opominjao zbog nasilničkog ponašanja. Zato me strašno šokiralo kad sam
čula što se dogodilo.
- Jeste li vidjeli Claytona Pelleyja one noći kada se palila lomača?
- Da, s Leenom na kladi. Nisam ih vidjela kako vode ljubav, ali sam
čula za to. Što me totalno šokiralo. Užasnulo. Ironično, ne činjenica da je
imao intimne odnose s učenicom, već da je to bila Leena.
- Zato što ona nije bila netko za koga ste mislili da je seksualno
privlačan?
- Nažalost, to sam tada mislila. Ali ubojstvo, nasilje... to nismo mogli
predvidjeti. U to je bilo stvarno teško povjerovati ili razumjeti to.
- Mislite li da je moguće da Clayton sada govori istinu? Da možda on
to nije učinio?
Dusty zašuti i razmišlja o tome. Počeše se po čelu.
- Ne znam. Iskreno, jednostavno ne znam. Kada sam poslušala prvu
epizodu, pitanje na koje sam se stalno vraćala bilo je: Ako on to nije učinio,
zašto je priznao i izjasnio se krivim?
 - Razgovora radi, ako on to nije učinio, je li u gradu možda postojao
netko koga ste vi cure smatrale... čudnim? Neki čovjek koji je nekoj od vas
zadavao probleme? Netko tko je nekada pratio neku od vas, uhodio vas ili
vas gledao na način zbog kojeg ste se osjećale neugodno?
Dusty se pokušava prisjetiti. Kiša curi niz prozorska stakla iza nje, a
vjetar se diže, savijajući i kovitlajući stabla u gustoj šumi.
- Ne znam. Mislim, bilo je muškaraca koji bi gledali kad bismo
prolazile. Radnici iz mlina. Momci s gradilišta. Prije nego što je Clay Pelley
priznao, mislila sam da bi Leenin ubojica mogao biti vozač kamiona koji je
prolazio te noći, vidio je samu i stao. Nešto takvo. - Namršti se. - Jedini
drugi... Pretpostavljam da bi se moglo reći... - Iznenada baci pogled na moj
uređaj za snimanje. - Možemo li na trenutak razgovarati neslužbeno?
- Je li to potrebno?
- Ne želim da me tuže. I ja sam ovdje na glasu. Ja... ne znam ni trebam
li to spominjati.
Moje srce počne brže kucati od znatiželje. Pružim ruku i isključim
uređaj.
Dusty oklijeva, a zatim kaže: - Bio je taj jedan policajac. Postavili su
ga ispred naše škole nakon što su detektivi otišli. Oni su nas opet došli sve
ispitati, a dva detektiva bila su u Claytonovu uredu i razgovarala s njim.
Nakon što su otišli, taj je policijski auto stigao i parkirao se na parkiralištu.
Vidjeli smo ga s prozora učionice. Beth nam je rekla da ju je tip u autu
jednom maltretirao. Nasilno ju je poljubio i jedne je noći pratio kući.
Usta mi se osuše dok mi srce kuca još brže. - Koji policajac?
Ona me šutke promatra, kao da me odmjerava. - Ovo je osjetljivo -
kaže tiho. - Morat ćete sami istražiti. Da li se razumijemo?
- U redu. Da.
- On je sada načelnik policije. Njegovo je ime Bart Tucker.
 RACHEL

TADA
Utorak, 25. studenog 1997.

U morna. To je riječ koja mi padne na pamet kada Lacey Pelley otvori

oljuštena ulazna vrata svoje drvene kućice u blizini željezničke pruge.
Tupo zuri u mene i Lukea u našim jaknama. S mora uz zaljev puše snažan
vjetar. Miješa se sa snježnim pahuljama i miriše na sol. Usamljeni galeb
klikće u magli. Primjećujem da sloj leda prekriva pseću zdjelu s vodom na
ulaznoj stubi. Na ulaznim je vratima znak „ČUVAJ SE PSA“ koji zvecka na
vjetru, ali nema psa koji bi došao do vrata i lajao.
Kraj vrata u predsoblju vidim kantu za smeće prepunu limenki piva i
boca žestokog pića.
Lacey je tanka poput trske. U ranim dvadesetima. Ima masnu te
izblijedjelu kosu koju bi trebalo oprati i posvijetliti. Ima svijetao ten. Ispod
očiju podočnjake.
Držeći ruku na vratima kaže: - Što hoćete?
- Zdravo, Lacey, ja sam Rachel Walczak - kažem dršćući u svojoj
pernatoj jakni. - Ne znam sjećate li me se? Jednom smo se srele na školskoj
zabavi. Mislim da je to bilo nakon košarkaške utakmice. Vaš suprug bio je
trener. Moja kći Maddy je u momčadi.
Clayeva supruga pogleda Lukea.
- A ovo je narednik Luke O’Leary iz KKKP-a. Policiji Twin Fallsa
pomaže u istrazi smrti Leene Rai.
Došli smo ravno iz Clayeva ureda. Tucker je poslan u školu da nadzire
Claya. Zaduženje da sjedi u obilježenom vozilu na parkiralištu i naređeno
mu je da prati učitelja ako i kada ode.
Lacey se naglo uozbilji. U kući čujem bebu koja je počela plakati.
- Ako tražite Claya, on nije ovdje. Na poslu je - kaže ona. - U školi.
- Zašto mislite da smo došli zbog vašeg supruga? - pitam.
- Ja... - U njezinim se očima pojavi oprez. Mogu osjetiti kako joj rade
moždane vijuge.
- Spomenuli ste istragu smrti Leene Rai. Leena je bila jedna od
njegovih učenica i on ju je podučavao, tako da... - Njezin glas utihne.
- On je Leenu podučavao ovdje, iz svojeg kućnog ureda? - pita Luke.
- Vrtnu kućicu pretvorio je u ured. Potreban nam je novac.
Čini se da žena govori bez ustezanja.
- Možemo li ući, Lacey? - pitam.
- Unutra je nered. - Nepomično stoji na vratima.
- Nema veze. - Luke krene naprijed, gurajući Lacey kako bi se povukla
unatrag i ušla unutra.
Ja uđem za njim.
- Pas je dobro? Vidio sam znak - kaže Luke.
- Pas je u skloništu za nezbrinute životinje, traži novi dom. I prije nego
što me krenete osuđivati, jednostavno ne mogu. Ne mogu se brinuti za
njega. Trebalo ga je voditi u šetnje. Stalno je lajao. Srao je u kući. Sve je
grizao. Clay je uvijek zauzet poslom, treniranjem, dodatnim podučavanjem.
Janie... ona ne spava. Ja... Mi nemamo novca ni za hranu za pse.
Po podu dnevnog boravka razbacane su igračke. Kauč je razderan, za
što je vjerojatno zaslužan pas. Sudoper u kuhinji prepun je posuđa. Beba je
vezana za prijenosni stolac i sada vrišti, lice joj je zgrčeno i svijetlocrveno.
Dojenče nosi podbradak umrljan narančastim shmooom7. Iste je boje kao i
mrlje na Laceynoj majici. Lacey uzme svoju uplakanu bebu i počne je
njihati i tapšati po leđima. Plač ne prestaje.
 - Dajte - kažem blago i pružim ruke. Nije prema pravilima, ali ne
mogu si pomoći. - Ja ću je držati dok vam Luke postavlja pitanja, u redu?
Emocija zablista u Laceynim očima. Preda mi dojenče koje miriše na
kiselo mlijeko.
- Koliko je stara? - pitam kroz bebin plač.
- Sedam mjeseci.
- Imate čiste pelene? Beba smrdi i imam osjećaj da bi je trebalo
premotati. - Napravim grimasu, trudeći se izgledati prisno, prijateljski.
- U susjednoj sobi.
Odem tamo kako bih bebi promijenila pelene. U sobi na stoliću pored
podloge za prematanje vidim dudu i paket jednokratnih pelena. Polegnem
dojenče na podlogu za prematanje i stavim dudu u njezina usta. Ona utihne
i počne snažno sisati. Gleda me svojim velikim suznim očima s mokrim
trepavicama.
Ja se nasmiješim. - Eto vidiš. Sigurno te samo treba premotati i dati ti
nešto papati.
Beba nastavi nježno sisati dudu. Netremice gleda moje lice.
Uzmem čistu pelenu i krenem prematati malu Janie.
Primijetim raspelo koje visi iznad kolijevke. To je jedini ukras na
zidovima. Lacey je religiozna? Nikada to ne bih rekla za njezina supruga.
Ali opet, zašto bih i trebala?
- Evo, dušo - prošapćem. - Znaš da me čudi što se još uvijek sjećam
kako se ovo radi?
Janie zacvili. Ja se opet nasmiješim. I zapitam se hoću li ikada imati
vlastitu unučad, zbog čega pomislim na svoju kćer. Osjećam kako me
ponovno obuzima briga. Dok malenoj Janie koja lamaće bucmastim
nožicama stavljam čistu pelenu, razmišljam o majčinstvu i koliko smo
daleko mi majke spremne ići da bismo zaštitile svoje bebe. Svoju djecu.
Svoje tinejdžere. Svoje unuke. Svoje obitelji.
 Podignem Janie i privijena je uza se, kradući trenutak djetinjstva. Dok
to radim, čujem Lukea kako u susjednoj sobi govori: - Sjećate li se što ste
radili u noći četrnaestoga studenog, gospođo Pelley?
- Dani prolaze. Svi se trenutno čine istim. Ne izlazim, što znači da sam
bila ovdje.
- Te je noći eksplodirao ruski satelit.
- Aha... Ja... Da. Sjećam se tog dana. Janie je imala kolike. Gotovo je
cijeli dan vrištala.
Ulazim u dnevnu sobu s Janie.
Clayeva supruga nije puno starija od neke djece u srednjoj školi Twin
Falls. Pretpostavljam da ima oko dvadeset jednu ili dvadeset dvije godine,
da je dovoljno mlada da i sama prisustvuje lomači, pleše hedonističke
plesove, prinosi žrtve bogovima zime, podmazuje skije ili priprema svoj
snowboard ili brdski bicikl. Ali ona sjedi ovdje dok joj se suprug druži s
mladima. Ili nešto još gore.
O Pelleyjevima znam samo da se Clay oženio Lacey u Terraceu, maloj
zajednici u sjevernom dijelu Britanske Kolumbije. On je predavao u
tamošnjoj školi, gdje je upoznao svoju suprugu, a Lacey je bila u visokoj
trudnoći kada je Clay počeo raditi kao školski savjetnik u srednjoj školi
Twin Falls. Janie se rodila nedugo nakon toga u bolnici Twin Falls. Znam
da je Clay diplomirao psihologiju i englesku književnost. On je sportski tip
i voli prirodu. Ali o njegovoj ženi znam vrlo malo.
Počinjem se pitati je li ona bila njegova učenica.
Kada sam s Janie sjela na stolac pokraj kauča Lacey me nije ni
pogledala.
- Jeste li vidjeli raketu, Lacey? - Luke govori blagim, prijateljskim
glasom.
- Nisam. - Obriše čelo. Na trenutak se čini kao da će zaplakati. Očito je
da se ispod iscrpljene, krhke vanjštine trudi sakriti bezbroj emocija.
- A vaš suprug? Je li je on vidio? Je li bio kod kuće?
 Njezine se oči lagano rašire, kao da je iznenada žestoko i naglo
shvatila zašto smo zapravo ovdje. Pogled joj leti po sobi, kao da traži
ispravan odgovor.
- On... Clayje nazvao iz škole i rekao da će se naći s prijateljem kako
bi popričali. Popili piće. Prije nego što dođe kući.
- Gdje su se našli? - pita Luke.
- U Raven’s Roostu.
Znam za taj pub. U vlasništvu je Rexa Gallowaya, Eileenina muža,
Bethina oca. Tamo se okupljaju motociklisti. Rex voli svoj Harley i stil
života koji ide uz njega.
- S kojim prijateljem? - pita Luke.
- Nekim starim prijateljem sa sveučilišta. Clay je studirao na UBC-u.
Tamo je stekao diplomu. Rekao je da će se naći s čovjekom s katedre za
psihologiju. Nije rekao ime.
- Kada je, onda, vaš suprug stigao kući, gospođo Pelley?
Ona oklijeva. - Što je rekao... Jeste li razgovarali s njim?
- Možete li samo odgovoriti na pitanje, Lacey? - kaže Luke.
Sada se doima nervozno. - Ja... - Proguta slinu i pogleda me. - Bilo je
kasno. - Protrlja koljeno.
- Koliko kasno? - pita Luke, trudeći se zadržati strpljivost u tonu.
- Kasno, otprilike... - Glas joj je prigušen, promukao, kao da ju je
stvarnost iznenada stisnula te joj zabija prste u grlo. - Rano ujutro. Otprilike
u 3:42. On je... doteturao u spavaću sobu. - Drhtavom rukom briše suze
koje joj počinju kliziti niz lice.
- To je prilično precizno vrijeme, Lacey - kažem.
- Gledala sam na sat. Ležala sam budna. Zapamtila sam to.
Namjeravala... Namjeravala sam ga pitati gdje je bio sljedećeg dana. Zato
sam se trudila zapamtiti.
- Teturao je kao da je pijan? - pita Luke.
 Ona stisne usta i kimne. - On puno pije.
Pomislim na kantu za smeće u predsoblju.
Ona uzdahne uz drhtaj. - Ja... pokušavam nastaviti s dojenjem, ali ne
uspijevam. - Još jednom obriše suze. - Ali nisam pila otkako sam ostala
trudna. A on... još uvijek... on... pije dok se ne onesvijesti. Svaku noć. Baš.
Svaku. Noć. Mrtav pijan. Ne sjeća se stvari koje mi je rekao nakon
određenog trenutka navečer ili što je radio nakon što je popio određenu
količinu alkohola. Iako se u tom trenutku može činiti da je dobro, on se ne
sjeća stvari. Ponekad ode u svoju vrtnu kućicu i vrati se u ranim jutarnjim
satima.
- No ipak svaki dan ide na posao, obavlja što treba? - kažem.
Ona kimne.
- I ovdje podučava učenike? Je li trijezan kad oni dođu? - pitam.
- Jest. Nije. Mislim, ponekad popije pivo ili dva prije nego što oni
dođu, tako da je uvijek pripit. On je alkoholičar... funkcionalni alkoholičar.
Popije pivo čim uđe u kuću. - Prisloni lice na ruke. Njezina se koščata
ramena dižu i spuštaju dok jeca.
- Hej... - Ustanem i predam bebu Lukeu, a zatim odem sjesti pokraj
Lacey na poderani kauč. Stavim ruku na njezino koščato koljeno. - Vidim
da se mučite, Lacey. Ja vam mogu pomoći, spojiti vas s nekim, ali prvo nam
morate pomoći tako što ćete odgovoriti na ova pitanja. Možete li to učiniti?
- Zašto? - pogleda me svojim uplakanim licem. - Što je učinio? Je li
učinio nešto loše? Kakve ovo veze ima s Leenom Rai?
- Samo pokušavamo utvrditi što su svi u gradu radili te noći. Možda
postoje stvari za koje ljudi ne shvaćaju da su važne, pa sve može pomoći.
Što širu sliku uspijemo sagledati, to bolje.
Ona skrene pogled. Gleda kroz prozor. Pokušava uspostaviti
samokontrolu. Gole grane snažno se njišu na hladnome morskom vjetru koji
puše vani. Prozorska stakla prekrivena su prljavštinom na mjestima gdje se
skupio naneseni snijeg. Lacey malo zadrhti. Kao da je osjetila olakšanje.
Okrene se prema meni i naši se pogledi susretnu. Nakratko primijetim nešto
sirovo u njezinim očima i osjetim probadanje u trbuhu. Mišići mi se stisnu.
Kad ponovno progovori, glas joj je čvrst, gotovo prodoran. Jasan.
- Bio je jako pijan kad je te subote ujutro došao kući. Više nego inače.
Vidjelo se po tome kako se spoticao i bauljao. Pao je dok je skidao hlače.
On je... on je... mirisao na seks. Ja... Više je puta došao kući mirišući tako, a
ja... On ima ljubavnicu. No poriče to. Ali sigurna sam da je ima.
Susretnem Lukeov pogled. Njegove prodorne oči iznad bebine glave
gledaju u moje oči. Njiše bebu na koljenu. Da raspoloženje nije tako
mračno, smatrala bih ga komičnim. Ali srce me boli zbog ove mlade žene.
Istodobno osjećam žestoku ljutnju prema Clayu. Primim Laceynu hladnu
ruku.
- Ja vas razumijem - kažem vrlo nježno te izgovorim nešto što nisam
namjeravala reći. - Znam kakav je to osjećaj. Biti u braku s nekim tko je
nevjeran.
Ona zadrži moj pogled, gotovo ne dišući.
Osjećam da Luke želi znati. Odmah i jako. Sada ne mogu povući ono
što sam rekla. U tom trenutku shvatim koliko me povrijedila Jakeova afera.
Nakašljem se. Duboko udahnem.
- Znate li s kime bi vaš suprug mogao spavati, Lacey, ako je to u
pitanju?
Ona odmahne glavom.
- Nemate pojma?
- Ne. Mislila sam... možda s nekom od učiteljica. Ili s nekim iz
dvorane.
Imam osjećaj da možda laže, da skriva svoje stvarne, dublje sumnje.
- Koliko učenika Clay podučava ovdje? - pita Luke zaokupljen bebom,
koja se čini opčinjena njime i sada mu nijemo zuri u lice i siše dudu dok je
on nastavlja ljuljati na koljenu. - Osim Leene.
- Otprilike četvero. Kako kad.
 - Ženske? Muške?
- Ženske. - Izgleda kao da joj je zlo. Kao da će povratiti. Kao da joj
Lukeova pitanja odvode misli kamo ne želi. Uzme maramicu iz kutije na
stolu pokraj svog stolca i ispuše nos.
- Mislim da je jedna Dusty Peters. Ona je nekakva problematična
učenica u školi i ima problema kod kuće. I Nina. Ona je iz Rusije i engleski
joj je drugi jezik. Tu su i dvije djevojke. Jedna se zove Suzy, a druga
Melissa. Ali Clay mi nije rekao ništa o njima.
- Je li vaš suprug nosio one radne čizme u predsoblju kada je te noći
došao kući tako pijan? - pitam.
Ona izgleda zbunjeno. - Zašto?
- Naprosto će nam pomoći da isključimo određene sumnje - kažem.
- Nisam sigurna. Možda.
- Možemo li ih pogledati?
Njezin se pogled smrkne. Proguta slinu. - Možete. Naravno.
Ja odem u predsoblje, uzmem čizmu i okrenem je. Osjetim nalet
adrenalina. To je taj potplat. Izgleda kao otisci modrica na Leeninu tijelu.
Vratim se u sobu i kimnem Lukeu.
On kaže: - Možemo li uzeti te čizme?
Ona neko vrijeme šuti. Nakašlje se. - Ima li to veze s Leenom?
- Trenutačno istražujemo sve mogućnosti.
- Uzmite ih - kaže odrješito. - Uzmite proklete čizme. Uzmite sve što
želite.
- Još nešto, Lacey - kažem, dok na stolić za kavu stavljam fotografije
dokaza pronađenih u Leeninom ruksaku i blizu njega. - Je li vam nešto od
ovoga možda poznato?
Ona se pomakne na rub kauča, nagne se naprijed i pažljivo prouči
slike. Pokazuje prstom. - Ta knjiga pjesama, Šapat stabala, Clayeva je.
- Kako znate?
 - Te riječi ispisane na naslovnoj stranici, „S ljubavlju od A. C., UBC,
1995“. A. C. je Abbigail Chester. Bila je Clayeva prijateljica dok je studirao
na UBC-u. Ona mu je dala tu knjigu. Rekao mi je. - Podigne pogled. - Gdje
ste je našli? Jesu li i ostale stvari Leenine?
- Pronađene su na mjestu zločina - kažem.
- Možda je Clay posudio Leeni tu knjigu poezije - kaže.
- Da. Vjerojatno - kažem.
Dok Luke i dalje drži malenu Janie, ja odlazim do vozila, uzimam
vrećicu s dokazima i rukavice i vraćam se po čizme. Zatim u svoju
bilježnicu napišem ime i broj, istrgnem stranicu i pružim je Lacey.
- Želim da nazovete ovaj broj. To je netko tko vam može pomoći.
Također ću nazvati nekoga i reći da dođe provjeriti kako ste, u redu?
- Mislite na socijalnog radnika? Ja sam dobra majka. Ne želim da itko
misli da nisam dobra majka. Dajem sve od sebe.
- Vjerujem vam. Ali svima nam je potrebna pomoć. Odgajanje
djeteta... To nije nešto što biste trebali raditi sami. Još mi nešto padne na
pamet kad se prisjetim raspela u dječjoj sobi. - Idete li u crkvu, Lacey?
Ona kimne i ponovno ispuše nos.
- U koju? Jer poznajem neke ljude i iz naših lokalnih vjerskih
zajednica koji mogu pomoći.
- Gospu Karmelsku.
- U redu. Znam neke ljude u Katoličkoj Crkvi. Nazvat ću ih da vidim
mogu li vam nekako pomoći, u redu?
Ona kimne i uzme papirić.
Luke ustane i preda joj dijete. Kaže: - Možemo li pregledati vrtnu
kućicu u kojoj Clay podučava?
Ona se ukoči. Na licu joj se ocrtava panika. - Ja... Uvijek je zaključana.
S lokotom. I zar ne trebate pitati njega ili imati nalog ili nešto slično?
 - Dobro - kaže Luke. - Ali možda ćete trebati doći u postaju i dati
službenu izjavu. Možemo poslati nekoga da vas dovede. Je li to u redu?
Ona kimne i isprati nas do vrata.

Kada smo se probili kroz snježnu mećavu i sjeli u auto, ja kažem: -

Dakle, Clay Pelley nema alibi. Lagao je svojoj ženi. Gospodin Dobrica je
govno od muža.
- Ili nešto gore - kaže Luke dok pruža ruku kako bi pokrenuo motor.
Ja opsujem dok se vežem. - I sama je još dijete. Malo je starija od
nekih učenika završnih razreda u školi. I očito se muči.
Luke me pogleda. - Vjeruješ li da tvoja kći govori istinu o onome što
je vidjela?
- Vjerujem. Bilo joj je teško, ali da, vjerujem joj.
- Morat ćemo ponovno dovesti djecu. Službeno. Ovaj put u postaju sa
skrbnicima. Snimiti njihovu izjavu o tome jesu li vidjeli svoga učitelja na
lomači. I odnijet ćemo te čizme u laboratorij. To bi nam moglo biti dovoljno
da dobijemo nalog za uhićenje, ili barem nalog za pretres njegove kuće i
vrtne kućice.
Luke prebaci u rikverc i krene izlaziti iz prilaza. Gume se zavrte i
poskoče preko hrpe snijega koju je ostavila ralica koja je upravo prošla
cestom.
- Je li to istina? - pita. - Ono što si rekla o svom mužu?
- To to se ne tiče, Luke.
- Ti si to spomenula u razgovoru.
Ne kažem ništa. On ne ustraje.
Dok ulazimo u zavoj, ja preko ramena pogledam kroz zamagljen
prozor automobila. Ugledam Lacey koja je u velikom kaputu izašla iz kuće.
Kroz snježnu mećavu ide prema vrtnoj kućici u dvorištu.
 TRINITY

SADA
Četvrtak, 18. studenog. Sadašnjost.

B eth Galloway Forbes nalazim u njezinu frizerskom salonu u novom

trgovačkom centru. Prošlo je vrijeme ručka. Gio i ja smo pri povratku
iz posjete Dusty Peters svratili u restoran brze hrane. Gio me opet čeka u
kombiju na parkiralištu. Kad sam rano jutros nazvala Beth, rekla je da će
rado pristati na intervju. Već je preslušala prve dvije epizode. Rekla je kako
ju je njezina majka Eileen nazvala da joj kaže za podcast. I Eileen ga je
preslušala.
Bethin je salon otmjen i izgleda moderno, a Beth je glamurozna poput
manekenke. Njezina plava kosa ošišana je u elegantan platinast bob koji se
drsko njiše uz njezinu čeljust. Viša je od prosjeka, nosi bluzu bez rukava od
nekakve tkanine od šifona, a na jednoj ruci ima profinjene tetovaže ruža i
drugog cvijeća.
Odvodi me u mali ured u stražnjem dijelu frizeraja. Mjesto miriše na
šampone i amonijak iz boja za kosu.
- Želite li da pošaljem nekoga da nam donese kavu? - pita punim
glasom. - Imamo odličan kafić u trgovačkom centru.
- Ne treba, hvala. I hvala vam što ste pristali naći se sa mnom. Jutros
sam razgovarala s Dusty Peters u wellness centru i nadam se da ću se
povezati s više Leeninih kolega iz razreda.
- Da. Ja i Dusty nismo razgovarale godinama. Nazvala me je kako bi
mi rekla da ćete se naći s njom. To nas nekako sve ponovno zbližava. Jeste
li razgovarali s Maddy? - pita Beth dok sjeda za stakleni stol. Ja sjednem u
kromiranu stolicu pokraj nje.
 - Ostavljala sam joj poruke. Još mi nije odgovorila na pozive.
Ona tiho uzdahne. - Pokušala sam je nazvati. Da razgovaramo o tome.
Mads se izolirala otkako je zbog penjačke nesreće završila u invalidskim
kolicima. Mislim, Maddy i ja nekoć smo bile jako bliske, ali nešto se u njoj
promijenilo te jeseni kada je Leena ubijena i nakon toga smo se s
vremenom udaljile. - Nakratko utihne. Čujem zvuk sušila za kosu u salonu.
- To nas je nekako sve promijenilo. Leenino ubojstvo. Promijenilo je cijeli
grad.
- Bi li vam smetalo da ovo snimim?
Ona se nakratko premišlja, a zatim kaže: - Naravno da ne bi. Pristala
sam na intervju. Sigurno ne želite kavu?
- Sigurno. - Uključim svoj digitalni snimač, ispružim ruku i stavim ga
na njezin stakleni stol. - Slobodno govorite opušteno. Izbacit ćemo nebitne
dijelove.
- Naravno. U redu.
- Jesu li to vaša djeca? - kimnem prema okviru na njezinu staklenom
stolu, pokušavajući je opustiti.
Ona se nasmiješi. - Douglas i Chewy. Doug ima šest, a Chewy četiri
godine. Danas su s mojom mamom.
- Lijepo je kada uza sebe imate obitelj koja vam pomaže. - Nasmiješim
se i vratim se na ono zbog čega sam došla. - Dusty je rekla da zapravo
nikada nije shvatila tko je Leena, osim da je bila autsajder i da su je
maltretirali. Nju nitko zapravo nije razumio, osim, možda, vašeg učitelja,
Claytona Pelleyja?
- Što je čudno. Mislim, činilo se da je gospodinu Pelleyju... Clayu...
draga i da ju je htio zaštititi od zlih ljudi, tako da nas je zaprepastilo kad
smo saznali da je učinio to što je učinio, da ju je napao i ubio. - Zastane, a
pogled joj odluta. - Pretpostavljani da nikada zapravo ne možemo znati
kakvi su ljudi, zar ne? A opet, drugi dio mene vjerojatno nije bio iznenađen.
- Kako to?
 - Clay je bio šarmer. Znao je kako postići da se mi djevojke
osjećamo... posebno. Kad bi jednu od nas izdvojio laskavim komentarom,
imale bismo osjećaj da smo glavna djevojka dana. Kao da nas je obasjala
neka zlatna svjetlost. Bio je seksi. Iskusan. Ja... mislim da su sve djevojke
možda sanjale o tome da budu s njim.
- Pa vas je iznenadilo kad ste ga vidjele s Leenom?
- Mislite na seks? Pa, nisam ih vidjela na djelu. Maddy jest i dotrčala
je do mene kod lomače da mi kaže. Zarumenila se i izgledala je
prestravljeno, oči su joj bila razrogačene. Išla je na zahod i naišla na njih
izvan staze, na maloj čistini. Na brzinu mi je ispričala što je vidjela pa smo
zajedno potrčale stazom da i ja vidim. Stigle smo taman na vrijeme da
vidimo gospodina Pelleyja kako pomaže Leeni da se digne s tla, zakopčava
svoju košulju i povlači zatvarač na jakni. I Leenina je odjeća bila razdrljena.
On joj je pomogao da zakopča kaput koji je imala na sebi. Zatim ju je
zagrlio i s njom krenuo stazom koja je vodila do šumske ceste gdje je bio
parkiran njegov automobil. Ona je teturala jer je puno pila.
- Dakle, ako ste čuli prvu epizodu podcasta, čuli ste kako Clayton
Pelley niječe da je silovao i ubio Leenu.
Ona kimne.
- Je li uopće moguće, prema vašemu mišljenju, da sada možda govori
istinu?
Ona dugo razmišlja.
- Iskreno, ne znam - kaže tiho. - Stvarno više ne znam. On je rekao da
je to učinio, da ju je ubio. Zato smo svi povjerovali da jest. I znao je sve te
detalje o tome kako je točno umrla.
- Pričajte mi o Bartu Tuckeru.
Ona razrogači oči, a pogled joj se ukrsti s mojim. Uznemiri se. - Što o
njemu? Zašto?
- On je bio jedan od nekolicine policajaca koji su radili na slučaju. Je li
vas ikad uznemiravao dok ste bili učenica?
 Ona proguta slinu i pogleda digitalni snimač. - Možemo li ga
isključiti?
- Moramo li?
Ona ne kaže ništa.
Ja ispružim ruku i isključim ga.
- Tucker... svi ga zovemo Tucker... je sada načelnik policije.
- Znam.
- Tada je bio mlad i strašno zgodan. Izgledao je fora u uniformi. Viđala
sam ga tu i tamo. Ja... Neke od djevojaka jednom su koristile lažne osobne
iskaznice da uđu u klub, a on je bio tamo. Nije nosio uniformu. Bio je malo
pripit, dobro se zabavljao. Pokazao je zanimanje za mene. Rekla sam mu da
imam devetnaest godina. Bila sam skroz dotjerana i to mi je moglo proći.
Mi smo se... ljubili i tako to. A on me je sljedećih dana pokušao vidjeti.
Tada je otkrio koliko zapravo imam godina, ali sam ga svejedno nekoliko
puta uhvatila kako se polako vozi pokraj moje kuće. Jedne je večeri
parkirao s druge strane ulice i gledao me kroz prozor dok sam se svlačila.
Vidjela sam da je njegov auto vani i brzo sam navukla zavjese. Drugi me je
put polako pratio u autu kad sam se jedne noći vraćala kući. Spustio je
prozor i pitao želim li da me poveze. Ja sam prihvatila. Mislila sam da će
me opet pokušati poljubiti kada dođemo do moje kuće, ali je moj tata
dolazio kući na svom motoru iz kluba, pa sam se uspaničila i izašla iz auta.
- Bio je to mali grad; zar vas doista nije prepoznao kao 14-
godišnjakinju iz škole?
- Twin Falls tada je imao oko petnaest tisuća stanovnika. Nisu svi
poznavali svu djecu niti su znali u koji razred idu. A ja sam bila skroz
dotjerana. Bila sam našminkana, nosila sam visoke potpetice. U klubu je
bio mrak. Kao što sam rekla, bio je pripit. I sama sam u trenutku kada sam
to izvodila vjerovala da imam devetnaest godina.
- Je li Tucker ikada bio nasilan? Agresivan u interakciji s vama ili s
nekim drugim?
 - Možda... možda malo. Ali to je bilo davno. Nikada nisam čula ništa
drugo čudno o načelniku Tuckeru. A priznajem da sam dala sve od sebe da
ga zavedem te prve noći. On je bio muškarac koji je nosio uniformu. I
mislim, lagala sam mu o svojim godinama.
- On vas je svejedno uhodio, motrio. To je problematično i vi niste
krivi za njegovo ponašanje.
- Sada to znam, naravno, i da, ljuti me. Ali tada... Priznajem da je to
bilo svojevrsno uzbuđenje.
Izađem iz Bethina salona, vratim se u kombi i kažem Giju: - Ovo je
dobro. Stvarno dobro.
- Zašto onda izgledaš tako ozbiljno?
Ja se okrenem na suvozačkom sjedalu i pogledam ga. - Jedan od
policajaca koji je 1997. godine radio na slučaju bio je Claytonovih godina u
vrijeme istrage. I seksualno su ga privlačile mlade učenice. A noću je pratio
barem jednu od njih, gledao je kako se presvlači u spavaćoj sobi. - Ne
skidam pogled s Gia. - Imamo druge mogućnosti, druge osumnjičene koje
možemo ispitati. Policajac koji je bio uključen u istragu također bi znao
pojedinosti o tome kako je Leena umrla.
- Misliš da je on možda rekao Clayu, otkrio mu detalje?
- Možda se nešto dogodilo tijekom priznanja.
 RACHEL

TADA
Utorak, 25. studenog 1997.

G dje ti je otac, Maddy? - pitam dok skidam kaput i stavljam ga na

vješalicu. Premorena sam, a moram razgovarati s Jakeom o tome što
je Maddy rekla da je vidjela te noći kada se palila lomača. On mora znati.
Morat će biti uz nju kada je nastave ispitivati.
Maddy sjedi za stolom u blagovaonici, piše domaću zadaću. U
dnevnom boravku upaljen je televizor.
- Vani. - Ne uspostavlja kontakt očima.
- Gdje vani?
- Ne znam.
- Maddy?
- Molim? - I dalje me ne želi pogledati.
- Pogledaj me, Maddy.
Njezina se usta stisnu. Polako podigne pogled. Oči su joj crvene i
natečene.
Plakala je. Srce mi zastane kad se moj pritajeni bijes suoči sa strahom,
zbunjenošću i ljubavlju. Radeći na ovom slučaju u kojem je moja kći
ključni svjedok hodam po tankoj žici. Nisam sigurna koliko dugo zapravo
mogu ostati na slučaju ako se ovo s Maddy nastavi. Ali, zbog nečega
duboko u sebi, nečega što me tjera da nastavim dalje, moram izdržati do
kraja. Pod pritiskom sam, pogotovo ako namjeravam preuzeti mjesto
načelnika kad Ray ode u mirovinu. Onoga gada želim privesti pravdi. Zbog
djece. Zbog svoga djeteta. Zbog drugih roditelja. I zbog obitelj Rai.
 Podsjetim se da je ovo malen grad. Svi su na neki način povezani.
Sjednem za stol. Ramena mog djeteta stisnuta su. Trudim se mirno
udahnuti i izdahnuti. Nježno kažem: - Zašto mi nisi rekla da je gospodin
Pelley bio na lomači?
- Zato što bi se upravo ovo dogodilo. - Baci olovku na stol. - Ti,
murjak, započela bi neku glupu hajku! Zato što je lomača bila ilegalna i
djeca su pila, a on je to znao. I zbog toga bi upao u nevolje.
Moje srce snažno lupa dok se nevjerica nakuplja.
- Maddy, detektivu iz Odjela za umorstva KKKP-a rekla si da si svog
učitelja vidjela u spolnom odnosu s jednom od njegovih učenica - jednom
od tvojih kolegica iz razreda - nedugo prije nego što je brutalno ubijena.
Ona me srdito gleda. Oči joj svjetlucaju od suza. Usta joj drhte. - Jesi li
sigurna da si vidjela to što tvrdiš da si vidjela?
- Ne lažem - odbrusi ona. - Vidjela sam što sam vidjela. A Beth i druga
djeca vidjeli su kako gospodin Pelley i Leena zagrljeni idu prema njegovu
autu.
- Znači, svi su nam lagali? Svi su znali da je muškarac koji je s
Leenom sjedio na kladi bio gospodin Pelley?
Maddy se ugrize za usnu. Jako. Oči su joj pune bijesa. - Je li vas
gospodin Pelley sve zamolio da prešutite da je bio na lomači?
- Obavljaš li sada policijski posao? Opet me službeno ispituješ? Zar ne
bi tvoj partner trebao biti prisutan? Zar ovo nije sukob interesa? Ne bismo
li ovo trebali obaviti kad sutra odem u postaju?
- Naprosto ne mogu razumjeti zašto bi uopće htjela prešutjeti ovako
nešto. Shvaćaš li da je ono što je učinio gospodin Pelley zločin? To je u
najmanju ruku silovanje, čak i ako on nije imao nikakve veze s onim što se
Leeni dogodilo ispod mosta.
Ona potpuno problijedi. Oči joj iskre i ubrzano diše. U dubokom je
stresu.
Još jednom polako, smireno udahnem. - Ti si moja kći, Maddy. Ja sam
majka. Kao što je Pratima majka. Samo sam zabrinuta da bi druge djevojke
mogle biti ugrožene ili da ih je možda taj muškarac već nekako ugrozio. -
Naginjem se naprijed s rukama na stolu. - Postoji li još nešto što mi tajiš?
Ona ne odgovara. Do nas dopire udaljen zvuk sirene. Vjerojatno još
jedna nesreća na autocesti nakon što je prvi put ove godine napadao visok
snijeg.
Navlažim usne. - Jesi li znala da je Liam fotografirao na lomači?
Nema reakcije. Vrat mi se napinje dok razmišljam o slici koju sam
uzela iz njezine ladice.
- Je li slikao tebe i tvoje prijatelje?
Njezine oči zatrepere. I ja znam. Jednostavno znam da je fotografiju
koju sam pronašla u njezinoj noćnoj ladici snimio Liam.
- Koga briga je li on fotografirao? On uvijek sve snima. Uvijek poput
neke lude uhode posvuda prati djevojke, noseći svoj fotoaparat. On je
bolestan perverznjak. - Naglo skupi svoje knjige i papire i ustane. - Idem
gore završiti domaću zadaću.
- Maddy? - viknem za njom.
Ona zastane na dnu stuba, ali se ne okrene.
- Jesi li sigurna da ne znaš što se dogodilo s tvojim medaljonom s
keltskim čvorovima?
- Rekla sam ti. Nisam ga dugo nosila i nisam ga vidjela.
- Vidjela si fotografije predmeta pronađenih uz Leenino tijelo.
- Ako je medaljon koji je pronađen kod nje bio moj, onda ga je Leena
davno ukrala. Baš kao što je ukrala Bethin adresar. Baš kao što je svima
krala stvari. Kao što sam rekla detektivu O’Learyju, ona je bila u našoj kući
i tada ga je mogla uzeti.
- Kada je točno bila u našoj kući?
Ona se okrene. - Kao što sam rekla, prije otprilike mjesec dana. Kada
si ti bila na poslu... A kada ti nisi na poslu? Čak i tata to govori. Uvijek se
toliko vraški trudiš dobiti djedov posao da ni ne znaš što se događa u tvojoj
vlastitoj kući. Leena je došla posuditi knjigu za neku zadaću. - Ona odjuri
uza stube.
Ja stavim ruku na prsnu kost. Mučnina me obuzima.
 TRINITY

SADA
Četvrtak, 18. studenog. Sadašnjost.

N ačelnice Tucker! - dozivam dok trčim za načelnikom policije Twin

Fallsa koji krupnim koracima grabi preko parkirališta prema svom
vozilu. On stane i okrene se.
Zadihana, dolazim do njega. Nosim kišobran, a danje svjetlo polako
nestaje. On gologlav stoji na kiši. Zaskočila sam ga ispred policijske
postaje.
- Ja sam Trinity Scott, ja...
- Znam tko ste. Preko telefona sam vam rekao da ne mogu biti dio
ovoga. Dobili ste sve stare dosjee. - Posegne za kvakom na vratima
automobila.
- Jesam, hvala vam - kažem brzo. - Ali bih vam htjela postaviti i neka
pitanja o gradu u ono vrijeme i vašim osobnim zapažanjima o istrazi.
- To je protivno policijskom protokolu. Razgovarajte s
glasnogovornikom. - Otvori vrata svog auta.
- I htjela bih vas pitati o vašem starom prijateljstvu s Beth Galloway
Forbes.
On zastane, zagledavši se u mene kroz kišu.
- Što želite znati o Beth?
- Vas ste dvoje hodali?
- Nismo. Beth mi je lagala. Tvrdila je da ima devetnaest godina. Kada
sam saznao njezinu pravu dob, ništa se između nas nije dogodilo, a... Zašto
je to uopće bitno? Zašto to spominjete? Je li vas Beth nagovorila na ovo?
- Jeste li ikada pratili učenice, načelnice? Prije dvadeset četiri godine.
Jeste li ikada parkirali nasuprot njihovih kuća i kroz prozore ih gledali kako
se presvlače?
Njegovo se široko lice smrkne. Spusti glas i nagne se prema meni.
Osjećam miris metvice u njegovu dahu.
- Ne znam što mislite da radite, gospođo Scott. Iskrena priča o
istinitom zločinu je jedno. Tabloidna senzacionalistička tričarija nauštrb
ugleda dobrih ljudi nešto je posve drugo. - Zastane i probode me pogledom.
- Bila je to dobra istraga. Na slučaju su radili dobri detektivi. Sve nas je
šokiralo to užasno ubojstvo. Baš sve. I ako nastavite iznositi ovakve
insinuacije, suočit ćete se s ozbiljnom tužbom. Budite oprezni - kaže. -
Postupajte vrlo, vrlo pažljivo. I razmislite odakle dobivate svoje
informacije. Od samozvanoga seksualnog prijestupnika? Nasilnog ubojice?
Zatvorenika? I gomile djevojaka koje su bile zaljubljene u njega?
Sjedne u auto i zalupi vratima.
Kiša bubnja po mom kišobranu. Gledam kako njegov auto izlazi iz
parkirališta i skreće na ulicu.
 RACHEL

TADA
Srijeda, 26. studenog 1997.

S mjestim se na rub svoga metalnog stola. Gotovo je podne i u „jazbini“

nas je petero. Načelnik Ray, Tucker, Dirk, Luke i ja. Luke se naslonio
na drugi metalni stol ispred svoje ploče za zločine. Leenina fotografija
promatra nas s vrha. Grijači su uključeni, prozori su zamagljeni, a vani
snijeg postaje ružna bljuzgavica.
Luke je cijelo jutro ponovno ispitivao učenike, koje su jednog po
jednog dovodili s roditeljima. Maddy je u 8:30 uz Jakeovu pratnju stigla
prva.
Jake se ponašao kao da sam ja kriva. Maddy nije htjela imati ništa sa
mnom. Iza jednosmjernog stakla, ja, Ray, Tucker i Dirk gledali smo kako
Luke zasipa pitanjima Maddy i ostalu djecu o tome što su vidjeli u šumi.
Maddy je tvrdila da je nakon što je vidjela kako njezin učitelj bludniči
s Leenom odmah otrčala do Beth i rekla joj. Beth i Maddy odjurile su do
male čistine u šumi. Vidjele su kako Clayton namješta svoju odjeću,
pomaže Leeni da ustane, grli je i uskom stazom je vodi do svojeg vozila.
Beth je potvrdila Maddyn iskaz.
Obje su rekle da su bile previše potresene i previše su se bojale
spomenuti to kada je prvi put prijavljen Leenin nestanak. To je nešto što ne
mogu razumjeti. Možda je to bio oblik poricanja. Potiskivanje i nijekanje
nečega što je toliko užasno da djevojke ne znaju kako bi se nosile s time. Pa
su to jednostavno zaboravile. Dok ih nisu pritisnuli. Ali to me izjeda. Moja
vlastita kći nije mogla razgovarati sa mnom. Svi drugi učenici koji su dobro
vidjeli muškarca na kladi s Leenom potvrdili su da je to bio Clayton Pelley,
ali su se „bojali reći“. Postojala je zavjera šutnje.
- U redu, prođimo kroz to - kaže Ray. - KKKP je u lug poslao još jedan
forenzički tim za očevid, ovaj put kako bi u blizini poljskih zahoda tražio
potkrepljujuće dokaze o spolnom odnosu između Claytona i Leene. No
male su šanse da će nešto pronaći, s obzirom na protok vremena i snijeg na
višoj nadmorskoj visini. Luke, jesi li razgovarao s tužiteljstvom Britanske
Kolumbije?
- Upravo sam se čuo s odvjetnikom - kaže Luke. - I dobili smo naloge
za pretres kuće obitelji Pelley, njegove vrtne kućice, njegova ureda u školi i
njegova vozila. Imamo dovoljno da ga uhitimo radi daljnjeg ispitivanja, ali
tužitelj želi čvršće dokaze kako bi dobio neoborivu optužnicu i presudu.
Pogledajmo što možemo izvući iz tih naloga za pretres. Pelley je zasada
priznao da je bio na lomači. U laboratoriju kažu da se otisci njegovih
čizama podudaraju s tragovima na Leeninu tijelu. Pelley ne može potvrditi
gdje je bio nakon što je zagrljen s Leenom otišao s lomače i prije nego što
je u 3:42, prema riječima njegove supruge Lacey, jako pijan došao kući.
- Ona je također tvrdila da je njezin suprug mirisao na seks - kažem.
Tucker se nakašlje. Ray podigne obrvu. - Znači, Pelley je imao priliku
- kaže Ray.
- I priliku i sredstva - kažem. - A ako je spavao s učenicom koja je
prijetila da će ga otkucati, imao je i snažan motiv.
- Još nešto iz laboratorija? - pita Ray.
- Još uvijek čekamo rezultate da vidimo podudara li se zemlja na
Pelleyjevim čizmama sa zemljom ispod Đavoljeg mosta. To bi ga povezalo
s mjestom zločina. Također još uvijek čekamo rezultate uzoraka uzetih
ispod Leeninih noktiju. I još nekih dokaza dlaka i vlakana.
Ray kaže: - Zasad imamo samo jednog svjedoka - mladu tinejdžericu -
koja tvrdi da je stvarno vidjela spolni odnos između Pelleyja i Leene Rai u
šumi. Ako laboratorij ili nalozi nešto ne iščeprkaju i ako momci iz ekipe za
očevid ne pronađu nešto - korišteni kondom, vlakna, dlake - trebat će nam
nešto drugo.
 - Ne mogu shvatiti - kaže Tucker - zašto, dovraga, ta djeca odmah nisu
rekla da je njihov učitelj bio tamo.
Dirk kaže: - Djeca čine čudne stvari. U ovom gradu živim i radim
dovoljno dugo, pa znam koliko moćni mogu hiti ti zavjeti šutnje kada je u
pitanju skupina ljudi koja se zbližila u vrtiću i zajedno prošla školovanje
skroz do odrasle dobi. Oni su kao čopor. Krdo. Takva društvena grupa može
pokazivati snažniju međusobnu povezanost od povezanosti kakvu djeca
imaju sa svojim obiteljima i roditeljima. Oni će čuvati tajne i međusobno si
pomagati na načine koje je teško razumjeti.
Ja pomislim na Maddy. Na njezino blisko prijateljstvo s Beth i ostalim
prijateljicama i znam da Dirk govori istinu. Svi to znamo. Iako život u
malom gradu može biti divan, nedostatak raznolikosti predstavlja druge
posebne izazove.
- Pa, da, možda - kaže Tucker. - Mislim, ja sam ovdje odrastao. Ja to
znam. Ali ne spomenuti da ti školsku kolegicu spolno zlostavlja učitelj? I ne
samo učitelj, jebeni školski savjetnik koji bi ih trebao voditi kroz to čudno
razdoblje seksualne nesigurnosti u njihovim tinejdžerskim godinama?
Svi zurimo u Tuckera. Njegovo se lice zacrveni.
- Oprostite, ali to me uzrujava - kaže Tucker. - Samo zato što je to
dijete, Leena, bila autsajder, prepuštena je sudbini, a nitko ne govori ništa
jer ona nije jedna od njih.
Ja duboko udahnem, spustim pogled i promatram izlizane kvadrate na
tepihu. Oni govore o mom djetetu. Mom neuspjehu kao majke. Možda i
mom neuspjehu kao policajca.
- A istrgnute stranice dnevnika? - pita Ray i kimne prema
fotografijama na ploči.
- „On“ o kojem Leena piše mogao bi biti njezin učitelj. To ima smisla -
kažem. - Ako je bila zaluđena Clayem Pelleyjem, zaljubljena u njega, on je
to mogao zloupotrijebiti. Mogao ju je seksualno iskoristiti.
- Ali, zašto su istrgnute iz dnevnika? Zašto su bile u rijeci? - Dirk se
zamisli.
 - Možda se htio riješiti stranica jer su upućivale na njega - kažem.
Luke doda: - Možda su se njih dvoje posvađali, a on je pokušao uzeti
stranice. Svađa je prerasla u fizičko nasilje. On ju je udario, zatim prebio pa
ju je morao ušutkati utapanjem.
Dirk protrlja bradu. - Obdukcijom su utvrđene ozljede vagine.
Razderotine. To se ne podudara sa sporazumnim seksom u šumi.
- Moglo bi se podudarati... ako je seks u šumi bio grub - kažem.
- Ne znam - kaže Dirk. - Možda trebamo dodatno pojašnjenje tih
dokaza s obdukcije. Što god se dogodilo toj djevojci, bilo je nasilno.
- Možda je Pelley izgubio živce zbog stranica dnevnika, a onda je
potpuno poludio - kaže Luke. - Ozljede na Leeninu licu... to mi djeluje kao
bijes. I nešto vrlo osobno. To bi se poklapalo.
- A snimke s nadzorne kamere ispred restorana? - pita Ray.
- Iskaz Darsha Raija o događajima drži vodu - kaže Luke. - Kao i iskaz
Trippa Gallowaya. Također se uklapa u priče Amy Chan i Jeppa Sullivana. -
Još uvijek nisu pronašli jaknu i ostatak dnevnika? - pita Ray.
- Zasad nisu.
- Dobro, izvršimo te naloge i privedimo gada - kaže načelnik.
Ali baš kad smo se spremali krenuti, vrata ureda naglo se otvore i
Bella, naša, civilna administrativna pomoćnica, proviri glavu na kojoj je
velika plava frizura. - Rachel... netko je na ulazu, želi te vidjeti.
- Može li pričekati?
- Kaže da je hitno.
- Tko je to? - pitam odrješito.
- Nije htjela reći ime. U čekaonici je.
Brzo krenem kroz sobu za prijeme, a zatim stanem kao ukopana kad s
druge strane šaltera ugledam mršavu, iscrpljenu ženu u prevelikom kaputu
koja na plastičnom stolcu sjedi u čekaonici. Kosa joj je raščupana i blijeda
je kao krpa. U krilu drži pretrpanu sportsku torbu. Čvrsto je stišće dok se
ljulja naprijed-natrag.
Žurno otvorim vrata koja sobu za prijeme dijele od čekaonice.
- Lacey! Jeste li dobro?
Ona skoči na noge, prestravljeno, kao jelen pred farovima auta. Snažno
privije sportsku torbu uz trbuh. Cijelo joj tijelo drhti. - Moram... razgovarati
s vama. Odmah. Moram... vam nešto pokazati.
Ja je primim za ruku i tiho kažem: - Gdje je malena Janie? Je li beba
dobro?
- Čuva je jedna žena iz crkve. Radi se o Clayu - prošapće. - Mislim...
da je on to učinio. Moj je suprug ubio Leenu Rai. On je... ubio svoju
učenicu.
 RACHEL

TADA
Srijeda, 26. studenog 1997.

H ajde, pođite za mnom, Lacey - Odvodim je iza šaltera i brzo je vodim

niz hodnik prema sobi za ispitivanje. Otvorim vrata.
- Možemo razgovarati ovdje. Molim vas, sjednite. Vraćam se odmah.
Lacey oprezno sjedne na rub plastičnog stolca i dalje stišćući sportsku
torbu uz trbuh kao da joj život ovisi o tome. Ja zatvorim vrata. Adrenalin
kola kroz moje tijelo dok krupnim koracima grabim prema uredu.
- To je Lacey - kažem. - Mora mi nešto pokazati. Kaže da je to učinio
njezin suprug. Ubio Leenu. Mislim da bismo trebale razgovarati nasamo.
Luke ustane i pogleda načelnika.
- Mi ćemo promatrati - kaže Ray.
Vratim se u sobu za ispitivanje sa svojom bilježnicom i sjednem
nasuprot Lacey.
- Jeste li sigurni da je vaša beba dobro, Lacey? - Zabrinuta sam za
mentalno zdravlje te žene.
- Janie je kod Marcije McLain iz ženske udruge Katoličke Crkve. Ja...
nemam puno vremena. Moj suprug, Clay... On... je javio na posao da je
bolestan i otišao je svom liječniku. Uskoro će se vratiti kući. A ako vidi da
me nema. Ja... Ja... - Naglo prevrne torbu na stolu.
Iz nje ispadne jakna.
Kaki. Izglačana. Ima nabore na mjestima gdje je uredno posložena.
Brojke i slova na džepu.
 Ja zurim u jaknu. Jaswinderove riječi pojavljuju se u mojoj glavi.
Bila je to velika jakna kaki boje. Zovu ih komandosice. Imaju puno
patentnih zatvarača i džepova te nekakav broj na prednjem džepu... Ona ju
je posudila.
Pogledom prostrijelim Lacey.
- Clayeva je. - Glas joj je slabašan, napet. - Znam da je Leena nestala u
jakni koju su tako opisali. Čula sam to na vijestima, kad joj se prvi put
izgubio svaki trag. Sjećam se da sam pomislila, Clay ima takvu jaknu. Ali
onda ju je on donio kući iz škole nedugo nakon što je prijavljen njezin
nestanak. Bila je u sportskoj torbi. I bila je oprana, izglačana i posložena.
Ovako.
Ja polako i tiho kažem: - Sjećate li se kada ju je donio kući, Lacey?
- Bio je utorak navečer. Osamnaesti. Kada se vratio iz škole. Dan
nakon što sam na radiju čula da je Leena Rai nestala. Nisam pridavala
važnost činjenici da Clay ima jaknu koja odgovara opisu jer takvih jakni
sigurno ima mnogo i kružila je priča da će se Leena pojaviti. Ali kad sam
čistu jaknu objesila u ormar u hodniku, primijetila sam te tamne mrlje. -
Lacey drhtavim rukama rasprostre jaknu preko stola da je mogu vidjeti.
Pokazuje tamna mjesta na tkanini. Svjesna sam da me promatraju kroz
jednosmjerno staklo. Gotovo mogu osjetiti njihovu napetost iza stakla.
- Ove se mrlje nisu oprale - kaže. - Mislila sam da je to čudno pa sam
pitala Claya. Također sam ga pitala zašto je jaknu odnio u praonicu umjesto
da ju je donio kući i stavio je u perilicu. Mislim, nemamo novca za praonicu
rublja.
- Što je Clay rekao?
- Rekao je da je to blato i krv. Poskliznuo se i pao je na stazi u blizini
škole, a ruke je posjekao na nešto oštro u blatu. Rekao je da je jaknu ostavio
u praonici rublja jer je bila velika i nezgrapna, a naša perilica nije
industrijska, ali ja sam već prala njegove jakne u našoj perilici. Bilo je
čudno, ali zaboravila sam na to sve dok... - Proguta slinu, a emocije joj
navru na oči. - Sve dok nisu pronašli Leenino tijelo, a vi ste se došli
raspitivati o Clayu i njegovim čizmama. Tada sam shvatila.
 - Što ste shvatili?
- Da bi krv mogla biti Leenina. - Koščatom rukom obriše suzu koja joj
klizi niz obraz.
- Sve se... podudaralo. Vrijeme kada je došao kući. Tako pijan. Jakna.
Čizme... Činjenica da je Leena često dolazila na poduke u vrtnoj kućici... -
Njezine riječi zamru i tupo gleda u jaknu na stolu.
Moje srce sve snažnije lupa. Neću dirati jaknu. Ne bez rukavica. -
Zašto ste čekali do sada da nam kažete? Zašto to jučer niste spomenuli?
- On je moj suprug. Ja... U dobru i zlu. Ja... nisam htjela vjerovati da je
to moguće. Nisam mogla. Ali onda... - Njezin glas utihne.
Ja pomislim na raspelo na zidu iznad kolijevke u sobi njezina djeteta.
Ova mlada žena, gotovo tinejdžerica, supruga je i majka i vrlo je pobožna.
Njezina vjera u svadbene zavjete položene u crkvi, pred njezinim Bogom,
vrlo je snažna. Dok nas smrt ne rastavi. Bori se s moralnim konfliktom,
prijavljivanjem oca svoga djeteta, čak i vjerovanjem u to da bi on mogao
biti zao.
- „Ali, onda“ što, Lacey? - blago je potaknem.
- Onda sam ušla u njegovu vrtnu kućicu. Nakon što ste vi otišli. Uzela
sam kliješta. Provalila sam, a... a ono što sam vidjela... to je grijeh. Zlo. Bog
će ga kazniti. On će gorjeti u paklu.
- Što ste vidjeli, Lacey?
- Na dnu je torbe. To je jedna... samo jedna od njih. Nisam... mogla
donijeti ostale. Ja... Zašuti i sjedi kao žena koja čeka giljotinu. Skamenjeno.
Rezignirano. Pognute glave. Kada je došla bila je strašno napeta, no sada
kada je prenijela svoju poruku potpuno je iscrpljena.
- Možete li pričekati ovdje?
Ona me blijedo pogleda.
- Odmah ću se vratiti. Samo idem po rukavice.
Uzmem par rukavica i vratim se u sobu. Pažljivo otvaram vrećicu. Puls
mi ubrzava.
Gađenje mi ispuni grlo.
 RACHEL

SADA
Petak, 19. studenog. Sadašnjost.

S ada je 15:45 i vani je mračno dok hodam tihim hodnikom hospicija i

tražim sobu u kojoj je Luke O’Leary. Pronašla sam je. Kartica s
njegovim imenom stoji u držaču na vratima, a vrata su odškrinuta.
Oklijevam. Bojim se. Iznutra se probija mala zraka svjetla. Preko vrata
je napola spuštena zavjesa. Razmaknem zavjesu i tiho uđem u sobu.
Srce mi na trenutak zastane.
Ne prepoznajem čovjeka koji zatvorenih očiju leži u bolničkom
krevetu. Jako je mršav. Ima blijedu put. Njegove tamno ljubičaste vene su
proširene i vidljive kroz prozirnu kožu. Cijev iz infuzije koja stoji pokraj
njegova kreveta ulazi mu u ruku. U nosnicama ima cjevčice za kisik. Aparat
zazuji. Meni se stisne želudac. Nekoć krupan detektiv grubog izgleda koga
je zanimao samo posao u Odjelu za umorstva tek je sjena muškarca kojeg
sam nekoć poznavala. I kojeg sam nekoć možda voljela.
Pazeći da ga ne probudim, tiho zaobiđem krevet i sjednem u stolicu
pokraj njega.
Osjetivši moju prisutnost, on polako okrene glavu. Kapci mu se otvore.
Moje srce počne ubrzano kucati. Nagnem se naprijed.
- Luke? - kažem blago. - To sam ja... Rachel. Rachel iz Twin Fallsa.
On me blijedo gleda, a onda se čini da polako prepoznaje tko sam.
- Rachel. - Glas mu je promukao. Tih. Na ustima mu se nazire slabašan
osmijeh, ali ostatak njegova tijela ne miče se. - Napokon si me došla
posjetiti. Bilo je i vrijeme. - Zastane, polako udahne. - Sada znam što je
potrebno... da privučem tvoju pažnju. - Još jednom udahne, jedva.
- Moram biti na samrti da bi ti došla, ha?
Ja se nasmijem tiho, tužno. - Vidim da nisi izgubio smisao za humor,
zar ne, Luke? - Glas mi zastane kad se u mojim grudima iznenada
razbuktaju emocije. Trudim se zadržati suze, biti hrabra. Ne mogu mu
nikako pomoći u onome kroz što prolazi. I odjednom, očajnički, ne želim da
umre. Nagnem se naprijed i primim ga za ruku. Koža mu je hladna, suha.
- Prokleta stvar, ovaj rak - kaže. - Znaš, mislio sam da ga mogu
pobijediti. Tko ti je rekao da se „odjavljujem“, ha? Tko je objavio vijest?
Dvoumim se trebam li to uopće spominjati. Ali, iznenada moram s
nekim razgovarati. S nekim poput Lukea. S nekim tko je bio uz mene. S
nekim koga sam, zapravo, možda stvarno voljela. Koga možda još uvijek
volim, na neki čudan način. Ili je možda emocija koju osjećam daleko
složenija, a povezuje nas nešto drugo. Spoznaja. Uzajamno razumijevanje.
Ja znam što njega pokreće, a on zna što mene pokreće. I nekoć mu je bilo
stalo.
Bilo mu je stalo kada Jakeu nije.
- Hm, to je prilično duga priča - kažem.
- Pa, naći ću malo vremena za to.
Duboko udahnem. - Jedna mlada žena radi podcast o ubojstvu Leene
Rai.
On zatvori oči. Dugo šuti, a ja se pitam je li zaspao. Ili nešto gore.
Obuzme me panika. Nagnem se naprijed. - Luke?
- Tu sam. Tu sam. - Pokušava navlažiti usne, trudi se progutati.
Uzmem plastičnu čašu s vodom pokraj njegova kreveta. U poklopcu
ima umetnutu savitljivu slamku. Pitam ga hoće li vode. On se lagano
uspravi, a ja približim slamku njegovim suhim usnama. S mukom pijucka.
Voda curi niz njegovu sijedu bradu. Uzmem maramicu i obrišem je, a oči
mi ponovno preplave emocije. Maknem mu kosu s čela. Čelo mu je vruće.
Ljepljivo. Ne miriše baš ugodno. A ja poželim, poželim svim srcem, da sam
se prije svih tih godina uhvatila u koštac sa životom i da nisam pustila
Lukea da ode. Da sam otišla za Lukeom u Vancouver kada me Jake ostavio.
Ali imala sam Maddy.
Bila sam, i još uvijek sam, mama.
Iako Maddy tada nije htjela imati ništa sa mnom, a sada to želi još
manje. Kad me Jake ostavio zbog druge žene preselila se ocu. Mislila sam
da ću, ako ostanem u gradu, još uvijek biti tu za Mads, a ona će na kraju
prerasti tu čudnu fazu kroz koju je prolazila. Istinski sam vjerovala da će se
opametiti i naučiti me ponovno voljeti. Ali bilo je uzaludno.
- Kako je tvoja obitelj, Rache?
Pitam se je li zaboravio o čemu smo razgovarali. Ili mi čita misli.
- Živa je. - Namjestim lažan osmijeh. - Maddy se na kraju udala za
Darrena Jankowskog iz škole. On je bio jedan od klinaca koje si davno
ispitivao vezano uz slučaj Leene Rai. Ne znam sjećaš li ga se?
- Ne baš. Jesu li sretni?
Skrenem pogled.
Dugujem Lukeu istinu. Njegovi su dani, sati, odbrojani. U ovom
krhkom prostoru između života i smrti više nema mjesta za laži. Budem li se
pretvarala da nije tako, samo ću pokušavati sačuvati obraz. On zaslužuje
više od toga. Da sam ja u tom krevetu, željela bih iskrenost. I možda to
samo trebam reći. Nekome. Izbaciti to iz sebe.
- Ne znam ima li moje dijete duboko u sebi sretne gene, Luke. Maddy
voli svoju obitelj i voli biti majka, ali ne znam je li stvarno sposobna
pronaći pravi unutarnji mir. Suprotstavlja se svemu, stalno. Pogotovo meni.
U njoj je ta neka... gorčina. Stalan bijes koji neprestano tinja tik ispod
površine. Ona... - Glas mi utihne kad se Lukeove oči zatvore a disanje
produbi.
- Nastavi - prošapće on, još uvijek zatvorenih očiju. - Slušam.
- Znaš, ponekad imam osjećaj da pokušava uništiti samu sebe još od
ranih tinejdžerskih godina. Gotovo je uspjela kada je doživjela penjačku
nesreću i zadobila ozljedu kralježnice.
 On zatrepće kapcima i otvori ih. Zuri u mene.
- Paralizirana je od struka naniže.
- Znači, bavila se penjanjem?
Ja kimnem i navlažim usne. - Otprilike od šesnaeste godine. Tijekom
godina hvatala se u koštac sa sve kompliciranijim i zahtjevnijim usponima,
a zatim je, kad god je mogla, kao neki ovisnik osvajala sjeverne dijelove
Chiefa. Kao da se morala boriti protiv te granitne planine. Ili je izazivati da
je ubije. I ona ju je zamalo ubila. Pala je nedugo nakon što joj se rodila
najmlađa kći. Sada se više ne penje, ali svejedno odlučuje živjeti u kući u
kojoj sa svakoga prokletog prozora može vidjeti kako joj se ta stijena
podruguje, gospodari njome.
On dugo šuti. - Znači, ima djecu. Ti si baka.
- Na papiru sam baka. Dvije djevojčice. Lily, koja sada ima tri, i Daisy,
koja će uskoro navršiti pet godina. One me jedva poznaju. Maddy mi nikad
nije oprostila... - Odjednom to ne mogu izgovoriti.
- Želiš reći mene. Nas. Taj jedan put.
Ja kimnem, petljam prstima. - Ona mi se suprotstavlja snažnije nego
što se suprotstavljala planini Chief.
Luke posegne za mojom rukom. Ja primim njegovu i držim je. Taj me
dodir nekako primiri i utihnem.
- Pričaj mi o podcastu. Jesi li zato došla?
- Došla sam vidjeti tebe, Luke. Ta podcasterica, zove se Trinity Scott,
rekla mi je da si u hospiciju. Ja nisam znala.
- Ti su podcasti o istinitim zločinima u modi, zar ne. - Bila je to više
tvrdnja nego pitanje. - Je li rekla zašto je odabrala Leenino ubojstvo? U
čemu je caka?
- Clay Pelley je progovorio. - Pomno mu promatram lice dok to
govorim. - Snimljeno je kako izjavljuje da on to nije učinio. Rekao je da
nije napao ni ubio Leenu.
 On zaškilji prema meni, a zatim se ironično osmjehne. - Čak i ako
Pelley laže, čak i ako mu nitko ne vjeruje, to je svakako sjajan materijal za
priču o istinskom zločinu - kaže jedva čujno. - Zašto je odjednom
progovorio sada, nakon toliko godina?
- Ne znam.
- Jesu li te intervjuirali?
- Nisam pristala.
- Ona će te uvući u to, Rache. Ako ne progovoriš, ljudi će početi
suosjećati s njime. Možda bi trebala ispričati svoju stranu priče.
Neko vrijeme šutim.
- Što zapravo možeš izgubiti? - pita me. - Ili... postoji nešto što ja ne
znam?
U meni raste tjeskoba. - Kako to misliš?
- Uvijek sam imao osjećaj... da mi nešto tajiš. Da nekoga štitiš.
Moje srce brže kuca.
- Zato među nama nikad nije uspjelo, zar ne? Ti si povukla granicu,
blokirala si nešto. Zato si me odbacila.
- To nije istina. Imala sam kćer tinejdžericu. Bila sam majka. Imala
sam izglede za budući posao u policiji Twin Fallsa.
- No ipak su te na kraju zaobišli. Bila si predodređena i spremna za
posao načelnika, ali Ray Doyle doveo je ulickanoga novog tipa iz
vankuverske policije. Što misliš, zašto je to učinio?
- Znaš zašto. Zato što sam uzela bolovanje zbog stresa, zato što mi je
bila potrebna terapija. Odjednom... izgledi nisu bili tako dobri. Možda sam
tada trebala napustiti policiju. Možda je, negdje duboko, onaj dio mene koji
nije bio majka želio krenuti za tobom... trebao krenuti za tobom.
On se tužno osmjehne i zatvori oči. Na trenutak zašuti, a ja se opet
zabrinem da je možda prestao disati.
- Što ako govori istinu? - konačno prošapće.
 - Clay? Ne misliš valjda ozbiljno.
- Kraj mi je preblizu da ne bih mislio ozbiljno. - Otvori oči, još jednom
teško udahne, a kad progovori, glas mu je slabašan, jedva čujan.
- Postojale su nedoumice vezane uz taj slučaj, Rache. Više njih. Pitanja
na koja nikad nije odgovoreno jer je on priznao. Bilo je stvari koje sam
želio znati, poput...
U sobu uđe medicinska sestra, tako nečujno da me preplaši. - Dobra
večer, detektive O’Leary - kaže veselo. - Jeste li spremni za novu dozu
lijekova? - Sa špricom u ruci krene prema infuziji pokraj njegova kreveta.
- Morfij - objašnjava Luke.
- Tko je vaša ljupka prijateljica? - pita sestra, namigujući mi dok unosi
sadržaj šprice u cjevčicu.
- Moja bivša djevojka - kaže on.
Ona se nasmije. - Baš. Kako da ne. Previše je zgodna za vas, detektive.
- Zatim mi tiho kaže: - On će zaspati čim mu ovo dam.
Ja kimnem. - Čekat ću s njim.
Sestra izađe.
- Zbogom, Rache - prošapće Luke, a kapci mu se počnu sklapati.
Počne nejasno govoriti. - Hvala ti... što si se došla oprostiti. Uživaj dok još
možeš. Upoznaj... te svoje unučice. Život... mali trenuci, sada... to je sve što
imamo.
Obuzimaju me emocije. Pokušavam ih potisnuti dok mi suze naviru na
oči.
Poljubim ga u čelo i šapnem mu na uho: - Vratit ću se. Još ću ti pričati
o podcastu. Skinut ću ti ga s interneta. U redu?
On mi stisne ruku. Opet šapuće, tako tiho da se moram približiti
njegovim ustima kako bih ga čula. - Slijedi istinu, Rache. Čak i ako je
bolna. Čak i ako te odvede tamo gdje ne želiš. Nije prekasno.
- Kako to misliš?
 Oči mu se zatvore. - Istina... te oslobađa. - Počne drukčije disati. Jedva
izgovara sljedeće riječi. - Tajne... se talože. Misliš da si ih zakopao, nekako
ih se riješio, ali one su kao ovaj prokleti rak. Onog trenutka kad posustaneš,
kad se umoriš, one opet počnu rasti i sustignu te.
Progutam slinu. Gledam njegovo lice. Puls mi se ubrzava.
- Luke?
Tišina. Zaspao je.
Oklijevam, a zatim ga ponovno poljubim u čelo i šapnem: - Doći ću
opet. Obećavam.
Odem potražiti Lukeovu medicinsku sestru i nalazim je u ambulanti.
Pitam je što predviđaju.
- Teško da će preživjeti noć - kaže ona blago. - Nikad se zapravo ne
može reći, no postoje znakovi, a oni su tu. Žao mi je.
Suze mi klize niz lice.
- Hoćete li biti dobro? - pita.
Ja kimnem jer ne mogu govoriti. Odlazim nakratko sjesti uz plinski
kamin koji treperi u dnevnom boravku hospicija. Moram se sabrati prije
duge vožnje kući po mraku. Za stolom u kutu sobe sjedi muškarac s
pogrbljenom ženom. Mršava je i oko ramena je omotala deku. Muškarac je
drži za ruku. Pretpostavljam da mu je ona majka.
Bol u mom srcu odjednom je nepodnošljiva.
Dvadesetak minuta kasnije pronalazi me medicinska sestra.
- Jako mi je žao - kaže. - Umro je.
Potpuno sam ostala bez riječi. Mogu samo zuriti u nju.
- Želite li ga vidjeti?
Ja oklijevam. Kimnem glavom. I ustanem. Osjećam se dezorijentirano
dok me ona vodi niz hodnik. Vrata Lukeove sobe sada su zatvorena. Na
kvaki visi keramički leptir.
Slobodan je.
 Ona vidi da zurim u leptira.
- To objesimo kako bi osoblje znalo da je pacijent preminuo. Kako
ljudi ne bi ušli i doživjeli šok.
Sestra posegne za kvakom na vratima, a ja iznenada kažem: - Ne. Ja...
Ja sam ga vidjela. Vidjela sam Lukea. Ono što je unutra... Njega više nema.
Okrenem se, brzim korakom krenem prema izlazu i izađem na hladnoću.
Zaustavim se i duboko udahnem uz drhtaj. Ruke mi se tresu. Vjetar me
zapuhuje i snažno se kovitla oko mene. Na nogostupu šušti uvelo lišće.
Između praznina u oblacima koje nosi vjetar ugledam mjesec. Razmišljam o
mjesecu na nebu i gorućoj ruskoj raketi u noći kada je Leena umrla.
To je to.
Nema više tajni.
Nema više zidova.
Sadašnjost je sve što imamo.
Želim istinu. Cijelu istinu. Više me nije strah da ću zaviriti preduboko.
Spremna sam, bez obzira na sve što ću saznati.
 RACHEL

TADA
Srijeda, 26. studenog 1997.

E
boji.
vo ga! Parkira se! - pokažem prstom kad vidim kako Clayev izudaram
stari Subaru skreće na prilaz i svojim svjetlima oslikava kišu u srebrnoj

Luke uključi svoj radio. - Krenite. Krenite. To je on.

Sirene se upale, a policajci - većina iz KKKP-a - brzo krenu. Jedno
vozilo s bliještećim rotirajućim svjetlima stane na prilaz iza Claya kako bi
ga spriječilo u bijegu. Drugo vozilo parkira se na cesti nasuprot prilaza.
Treće odlazi u stražnju ulicu ako Clay pokuša otrčati kroz svoje dvorište i
preskočiti ogradu. Luke i ja izlazimo iz našega neobilježenog automobila u
pancirnim prslucima. Naoružani smo. Krećemo niz prilaz prema Clayevu
vozilu. Srce mi snažno lupa zbog iskonskog bijesa koji osjećam dok mi
mislima prolazi fotografija na dnu Clayeve sportske torbe koju je Lacey
donijela u postaju. Na njoj je bila djevojčica od otprilike osam godina koju
seksualno zlostavlja neidentificirani stariji muškarac.
Glavom mi se motaju Laceyne riječi.
To je jedna... samo jedna od njih. Nisam... mogla donijeti ostale.
Clay naglo otvori vrata automobila i izađe na kišu.
- Koji vrag...
- Clay Pelley, uhićeni ste - kažem. - Okrenite se i stavite ruke na krov
automobila.
- Zašto, dovraga?
- Okrenite se. Stavite ruke na auto. Raširite noge. Smjesta!
 On se polako okrene i stavi ruke na krov svog Subarua. Kiša lije po
nama dok ga pretresam i vežem mu ruke iza leđa.
- Claytone Jayu Pelleyju, uhićeni ste zbog posjedovanja dječje
pornografije i silovanja maloljetnice. - Okrenem ga prema nama. - Imamo
naloge za pretres vaše vrtne kućice, vaše kuće, vašeg ureda u srednjoj školi
Twin Falls te za zapljenu i pretres vašeg vozila u potrazi za dokazima
vezanim uz smrt Leene Rai. Imate pravo na odvjetnika - kažem. - I imate
pravo na šutnju, ali sve što kažete može se upotrijebiti kao dokaz protiv vas.
Razumijete li?
- Ovo je besmisleno. Ja...
- Razumijete li što govorim, Clay?
- Ja... - Clay žestoko opsuje. - Da. Ali ovo je...
- Odvedite ga - kažem policajcu koji stoji u blizini. A drugome kažem:
- Zaplijenite Subaru. Odvucite ga.
Luke ostalim policajcima pokaže rukom prema kući.
- Želim odvjetnika! - viče Clay dok ga policajac gura na stražnje
sjedalo označenog vozila na kojem sirene svijetle crveno i plavo kroz
kapljice kiše.
- Samo izvolite - kažem. - Vidimo se u postaji.
Luke i ja sa svjetiljkama krenemo prema kućici u vrtu iza kuće. Srdžba
kola mojim venama.
U kućici su već dva policajca. Donijeli su reflektore. Unutrašnjost je
preplavljena oštrim, snažnim svjetlom koje otkriva svaki kutak.
Na stolu blizu pisaćeg stola stoje četiri otvorene kutije. Pokraj kutija su
računalo i printer. Policajac se odmakne da bismo ih mi mogli vidjeti.
- U kutijama je sigurno na stotine slika - kaže tiho.
Ja zurim u njih. Duboko u trbuhu počinjem se tresti. Policajac je u
pravu. U kutijama je na stotine sjajnih fotografija. Sve su pornografskog
sadržaja, neke su više, a neke manje odvratne i nasilne od drugih. Šokantne
slike koje prikazuju neidentificirane muškarce s malom djecom.
Djevojčicama. U jednoj od kutija nalazi se debela žuta omotnica s
povratnom adresom. Čini se da je i ona prepuna fotografija.
Polako se okrenem i proučavam police na stražnjem zidu. Na jednoj od
njih stoji fotoaparat. Na drugoj rasvjetna oprema. Pokušavam zamisliti kako
Clay ovdje podučava Leenu i druge djevojke. Ruke mi drhte dok gledam
kako policajci nose kutije i računalnu opremu do vozila.
Luke mi stavi ruku na rame. - Jesi li dobro?
Ja tiho kažem: - Kako itko može biti dobro kad vidi ovo? Na... na tim
fotografijama su djeca. Mala djeca. Što je ovo? Je li on dio nekog
pedofilskog lanca koji dijeli dječju pornografiju putem elektronske pošte? I
što je u onim kutijicama za film na onoj polici? Je li on fotografirao djecu i
u ovoj vrtnoj kućici dok ih je navodno podučavao? Je li i njih podijelio?
Luke protrlja usta.
Drhtavim glasom kažem: - On je to učinio. Sigurna sam da je on to
učinio. On je ubio Leenu. Pribit ću mu kurac na zid.
 RACHEL

TADA
Srijeda, 26. studenoga 1997.

C layeva je odvjetnica Marge Duncan, žena iz Twin Fallsa koja se

uglavnom bavi lakšim kaznenim djelima poput vožnje pod utjecajem
alkohola i krađe u trgovini. Clay Pelley u ovom trenutku vjerojatno ne može
naći nikoga drugog tko bi ga branio osim nje. Izgleda kao da joj je
nelagodno. Sada je 19:32, a Marge sjedi pokraj Claya sjedne strane stola u
sobi za ispitivanje. Luke i ja sjedimo nasuprot njima. Prošli smo kroz uvod.
Razgovor se snima.
- Gdje je Lacey? - ponovno pita Clay. - Je li bila kod kuće kad ste
izvršili raciju? Je li vidjela? Gdje je moja malena Janie? Je li dobro? -
Clayeva se koža sjaji od znoja. Odjeća mu je razdrljena. Iz pora mu izlazi
smrad ustajalog alkohola.
- Lacey i Janie smještene su u motel - kažem strogo. - Njezini roditelji
dolaze iz Terracea po nju.
Clay pogne glavu. Ja sam napeta kao puška, drhtim nakon onoga što
smo našli. Sada kada znam kakva se tama nalazi u glavi ovog čovjeka,
jedva ga mogu podnijeti. Želim ga prebiti. Ubiti boga u njemu. U ovom
čovjeku koji je podučavao i trenirao moju kćer i njezine prijateljice. Ostali
gledaju iza jednosmjernog stakla, Ispod Đavoljeg mosta uključujući
tužitelja. Ovaj je slučaj poprimio velike razmjere. Privući će pažnju svih
medija. Naređeno mi je da ispitivanje prepustim Lukeu.
- U redu, Clay - kaže Luke. - Prema vlastitom priznanju i izjavama
devetnaest svjedoka, bili ste na lomači u čast Ullru u petak navečer,
četrnaestoga studenog. Sjedili ste na kladi pokraj Leene Rai. Proveli ste
dosta vremena razgovarajući s njom, a zatim ste u 21:19, neposredno prije
negoli je ruska raketa ušla u Zemljinu atmosferu, krenuli s Leenom Rai niz
stazu prema poljskim zahodima.
On pogleda svoju odvjetnicu. Ona mu nešto šapne na uho. On i dalje
šuti.
Luke nastavi. - Izjavili ste da ste napustili lomaču prije rakete i odvezli
se ravno kući u svom Subaruu. Međutim, vaš alibi ne drži vodu. Lacey, vaša
supruga, izjavila je da ste kući došli u subotu, petnaestoga studenog, u 3:42.
Kaže da ste bili pijani.
On podigne glavu. Oči mu se rašire. - Ne. To nije točno. - Letimično
pogleda svoju odvjetnicu, sa znakovima panike u očima.
- Nije tako bilo. Bio sam kod kuće. Lacey je vidjela...
- Ne morate odgovarati, Clay - kaže Marge. - Vi...
- Ali, to nije istina. Otišao sam ravno kući.
Luke smireno pogleda bilješke u svom notesu. - Druga svjedokinja,
jedna od vaših učenica, Maddison Walczak, izjavila je da je vidjela vas i
Leenu Rai kako se u grmlju malo dalje od staze u blizini poljskog zahoda
upuštate u seksualni odnos. To je bilo malo prije nego što je raketa
proletjela nebom.
Clay ga iznenađeno pogleda. Problijedi. - Maddy je to rekla?
- Jeste li imali spolni odnos sa svojom učenicom, Leenom Rai? - pita
Luke.
Clay naglo prebaci pogled na mene. Njegove su crte lica izobličene, od
nečega što izgleda kao strah. Oči mu se cakle.
- To je laž. Nema nikakve proklete šanse da je to istina.
- Maddy kaže da je to istina. Sa svojom je svjetiljkom jasno vidjela
vaše lice.
- To je bezočna laž! To se nikad nije dogodilo. I to je njezina riječ
protiv moje.
- Maddy je odmah otrčala do svoje prijateljice Beth Galloway, koja je
bila na lomači, kako bi joj to rekla. Maddy i Beth brzo su krenule prema
vama niz stazu i stigle su taman da Beth vidi kako pomažete Leeni da se
digne s tla, stavljate joj ruku oko ramena i vodite je natrag do svojeg
Subarua, koji je bio parkiran na šumskoj cesti. Nekoliko drugih svjedoka
vas je također vidjelo kako zagrljeni s Leenom hodate tom stazom. - Luke
zastane i pomno promatra Claya. - Kamo ste vodili Leenu, Clay? Gdje ste
vas dvoje bili između 21:12 i 2 sata sljedećeg jutra, kad je Leena viđena
kako sama posrče po Đavoljem mostu u vašoj jakni?
Clay napeto gleda u Lukea. Tišina ispunjava sobu. Mogu ga nanjušiti.
Miris mu je jači, znoj prožima ustajali smrad alkohola s oporim vonj em
straha.
- Claytone? - Luke ga pritisne.
On proguta slinu i pogleda svoju odvjetnicu.
Marge kimne.
- Odvezao sam je u Twin Falls.
Meni skoči adrenalin u krvi. Osjećam kako iz Lukea izlaze valovi
nevidljive energije, ali se izvana doima smireno.
- Povezli ste Leenu Rai? U svom vozilu... Subaruu?
On kimne i duboko udahne. - Bila je jako pijana. Bio sam zabrinut za
Leenu. Bojao sam se za njezinu prosudbu i sigurnost. I to je istina. Ona...
Leena mi se sviđala. Bila mi je draga.
- Ne sumnjam u to - kažem.
Luke me oštro pogleda. Ja zašutim. No i dalje sam napeta kao puška.
Želim mu iščupati grkljan. On ima suprugu koja se muči, malo dijete. Ovaj
gad koji u svojoj vrtnoj kućici, gdje je podučavao Leenu i druge djevojke,
drži kutije prepune dječje pornografije.
- Znači, nakon što ste imali spolni odnos s Leenom odvezli ste je
natrag u grad.
- Nisam imao spolni odnos s Leenom. Sjedili smo na kladi i
razgovarali. Kao što sam rekao, bila je jako pijana. Rekao sam joj da idem
kući i ponudio sam joj prijevoz. Rekao... rekao sam joj da bi bilo sigurnije
da sa mnom pođe kući nego da sama ostane u tom društvu.
 Ironija lebdi zagušljivim zrakom sobe s tapeciranim zidovima.
- Pravit ću se da je bilo tako - kaže Luke. - Odvezli ste je u Twin Falls.
Gdje ste je ostavili?
On s obje ruke snažno protrlja lice. - Htio sam je odvesti do njezine
kuće, ali kada smo stigli do raskrižja na sjevernoj strani Đavoljeg mosta,
ona je htjela izaći iz auta. Rekao sam joj da ne može, da čuje odvesti do
njezine kuće, no tada je postala ratoborna i otvarala je vrata dok sam vozio.
- Zašto je postala ratoborna? - pita Luke.
- Rekao sam vam, bila je jako pijana. Neobuzdana. Htjela je ići do
Ari’sa, koji se nalazi s druge strane rijeke. Ja sam htio ići drugim putem, do
njezine kuće i zatim se vratiti svojoj kući. Ali bila je uporna, pa sam je
pustio da izađe.
- Pustili ste jako pijanu učenicu, četrnaestogodišnju djevojku, samu u
mrak?
On kimne.
- Možete li odgovoriti naglas da se to snimi, Clay?
- Da. Jesam.
- Da vidim jesam li dobro razumio... Brinuli ste se za Leeninu
prosudbu i sigurnost na lomači, ali kada ste se vratili u Twin Falls, blizu
Đavoljeg mosta, odjednom vas više nisu brinule te stvari?
Tišina.
- Što se promijenilo, Claytone? Je li Leena rekla nešto što vas je
naljutilo? Je li možda zaprijetila da će otkriti da ste imali spolni odnos?
- Sad bi bilo dosta, detektivi. Moj klijent je...
- Ja nisam imao spolni odnos s Leenom. Maddy je lažljivica.
Ja stisnem šake u krilu.
- Jeste li vi i Leena ikada razgovarali o sjeni, Clay? O Jungovoj sjeni?
On se doima zabrinuto. Zbunjeno. Nisam sigurna na što Luke cilja s
ovim.
 - Hm... Jesmo. To je bio dio književnog proučavanja svjetskih
mitologija.
- Je li vam ona ikada izjavila ljubav?
Njegove oči zatrepere. Izgleda kao da je stjeran u kut. Petlja po rubu
stola. - Ona... Leena je bila zaluđena. Pogrešno je tumačila stvari.
Luke izvadi stranicu iz svojeg notesa. I počne čitati.
„Većinu svoga života provodimo u strahu od vlastite Sjene. On mi je to
rekao. Rekao je da Sjena živi duboko u svakome od nas. Toliko duboko da
ni ne znamo da je tamo. Ponekad je, letimičnim pogledom, nakratko
ugledamo. Ali to nas uplaši i brzo skrenemo pogled. Ne znam zašto mi On
govori te stvari. Možda na taj način posredno izvlači vlastitu Sjenu i obraća
joj se. Ali ja mislim da su naše Sjene zle - njegove i moje. Velike su i
mračne i vrlo opasne. Mislim da našim Sjenama nikada ne bi trebalo
dopustiti da izađu.“
Clay spusti pogled na stol.
- Jeste li tome podučavali Leenu?
- Moguće je da je ona to tako protumačila.
- Jeste li vi taj „On“ kojeg Leena spominje u tekstu svoga dnevnika?
- Moguće.
- Jeste li znali što je pisalo u njezinu dnevniku, Clay? Jeste li se vi i
Leena posvađali zbog toga? Je li svađa prešla u nasilje ispod Đavoljeg
mosta?
- Ne. Ništa od toga. Ostavio sam je na mostu. Nikad nisam vidio njezin
dnevnik. Nisam znao da je ona napisala te stvari.
- Zašto je napisala da oboje imate vrlo opasne sjene?
- Nemam pojma što joj je bilo u glavi kad je napisala te riječi.
- A njezin ruksak? Jeste li i njega ostavili s njom?
- Bio je na stražnjem sjedalu mog auta. Dao sam joj ga kad je izašla.
Zatim sam prošao kroz raskrižje i otišao kući.
 - Kada je to bilo?
- Ja... nisam siguran.
- Kažete da ste s lomače otišli oko 21 sat. Znači li to da ste bili još
negdje? Jer je Lacey rekla da ste se kući vratili tek u 3:42.
- Rekao sam vam, to nije istina. Otišao sam kući. Počeo sam piti i
možda sam otišao u svoju vrtnu kućicu, a zatim sam u 3:42 oteturao u
krevet. Ali bio sam kod kuće.
- Pa gdje je onda Leena bila između vremena kada ste je ostavili i kada
je viđena kako tetura po mostu oko dva ujutro?
- Nemam pojma.
Luke se nasloni na stolac. Proučava osumnjičenika. - Clay, zašto nam
to niste rekli kada je prvi put prijavljen njezin nestanak?
- Znao sam... kako bi to izgledalo.
- Mogli smo odmah pretražiti područje oko Đavoljeg mosta - kažem. -
Ovako smo morali čekati tjedan dana prije nego što je Amy Chan
progovorila.
Luke mi opet uputi upozoravajući pogled. Ja zašutim. Srce mi snažno
lupa. Sve sam bjesnija.
- Je li još netko znao da ste odvezli Leenu do raskrižja, Clay? - pita
Luke.
- Mislim da nije.
- Prepoznajete li ovu jaknu? - Luke prema Clayu gurne fotografiju
jakne koju je Lacey ranije donijela.
- To je moja jakna. Posudio sam je Leeni nekoliko tjedana prije
lomače. Dok je bila kod mene na instrukcijama počela je padati kiša. Nije
bila ponijela kaput. Jakna je visjela na vratima moje vrtne kućice, a ona je
pitala može li je posuditi i jednostavno ju je zadržala.
- Kako ste ju dobili natrag?
- Ne znam.
 - Ne znate?
- Samo se pojavila u mom uredu u utorak ujutro nakon lomače.
Oprana. Ondje je ostavljena u plastičnoj vrećici. Zapravo sam mislio da ju
je Leena vratila, sve dok nije postalo jasno da je doista nestala.
- Dobro. A ove tamne mrlje?
Tišina.
- Ponovite mi kako ste posjekli i ozlijedili ruke.
Tišina.
- Gledajte, vaša je jakna sada kod forenzičara iz KKKP-a, Clay. Ako
su ove mrlje - Luke kucne prstom po fotografiji - od Leenine krvi,
laboratorij će pronaći podudarnost. Također će otkriti je li krv na ruksaku
vaša ili Leenina. Ako u vašem autu ima bilo kakvih vlakana...
Clay problijedi i ispusti čudan zvuk. Gotovo da hiper ventilira. Zjenice
mu se šire. Doima se zbunjeno, ošamućeno.
- Želite li nešto reći, Clay? - pita Luke.
On ponovno ispusti taj zvuk i brzo odmahuje glavom, kao da iz misli
pokušava izbaciti sliku ili uspomenu koja se iznenada pojavila i protiv koje
se više ne može boriti.
- Clay?
- To je moja krv. Na njezinu ruksaku. To je moja krv.
Luke ne popušta. - Kako je to vaša krv?
- Rekao sam vam... da sam ruke posjekao dok sam slagao drva. A rane
su se ponovno otvorile kada sam bio na lomači i ruke su mi opet počele
krvariti. A moja je krv mogla završiti na naramenicama dok sam sa
stražnjeg sjedala auta uzimao Leenin ruksak.
Clay i dalje izgleda kao da mu nisu sve na broju. Čini se omamljenim.
Ja prebacim pogled na Lukea.
On iz svog notesa izvadi još jednu fotografiju i gurne je prema Clay u.
 - Ovo je fotografija naslovne stranice iz knjige pjesama koju su
pronašli s Leeninim stvarima uz rijeku. Naslov joj je Šapat stabala. Vaša
supruga rekla je da je to vaša knjiga, Clay, a inicijali A. C., kaže vaša žena,
inicijali su žene koja se zove Abbigail Chester. Tko je Abbigail?
- Prijateljica. Iz studentskih dana. Ona je mrtva.
- Što se dogodilo Abbigail?
Clay izgleda zabrinuto. Naglo pogleda svoju odvjetnicu. Ona izgleda
zbunjeno, uznemireno.
- Kažu... da je provala u kuću krenula po zlu.
- Ovako... Evo što smo dosad saznali od mojih kolega iz KKKP-a,
Clay. Abbigail Chester doista je umrla u nečemu što se činilo kao provala.
Ali bila je i silovana. Brutalno. I zatim prebijena na smrt. - Luke zastane,
nekoliko trenutaka smireno promatra Claya. - Čudna slučajnost, zar ne? U
blizini tijela mlade žene koja je umrla pod nevjerojatno sličnim okolnostima
pronaći knjigu koju vam je poklonila Abbigail Chester?
- Moj klijent ne zna ništa o smrti Abbigail Chester - kaže Marge. -
Lovite u mutnom.
Luke prema Clayu gurne još jednu fotografiju. To nas zaprepasti.
Dlakavo muško tijelo. Stare ruke. Meka koža mlade djevojke. Penis u
erekciji.
Svi gledamo Claya. On izgleda kao da ga je ispunio nevidljivi
elektricitet. Pucketa oko njega. Promijeni mu izraz lica. Njegove oči
poprime taman i čudan izgled dok proučava sliku.
Luke tiho kaže: - To je jedna od stotina pronađenih u vašoj vrtnoj
kućici, Clay. Znate li tko je donio i pokazao nam ovu fotografiju?
On proguta slinu, ali odbija pogledati Lukea u oči.
- Lacey ju je donijela. Vaša supruga. Ona je u vašoj vrtnoj kućici
pronašla fotografije.
On podigne pogled. Uperi ga u Lukea. Čini se da cijelo Clayevo tijelo
vibrira. Poput raketnog goriva u boci spremnoj da eksplodira. Njegova
odvjetnica izgleda strašno nervozno, kao da nije dorasla ovome. Pozornost
prebacuje s pornografske fotografije na klijenta.
- Lacey je našla dadilju, Clay. I donijela je ovu jaknu i tu fotografiju u
postaju. Rekla nam je što je u vašoj vrtnoj kućici. Zamolila nas je da je
zaštitimo. Od vas. Vaša vlastita supruga. Ona vas je prijavila. Vidjela je što
držite pod ključem u toj vrtnoj kućici u kojoj ste podučavali djevojke.
Iz Clayeva oka potekne suza. Curi mu niz obraz. On spusti oči,
pogleda ruke u svome krilu.
Luke udari rukom o stol.
Clay se trgne, ali svejedno ne podigne pogled.
- Clay, pitat ću vas ponovno, jeste li imali spolni odnos s
maloljetnicom?
Jeste li u noći kada se palila lomača u čast Ullru s Leenom Rai imali
snošaj u lugu?
On nešto promrmlja. Suze mu ponovno poteku niz obraze. Nos mu
počne curiti.
- Jeste li odveli Leenu Rai ispod Đavoljeg mosta?
Zapešćem pređe preko nosa, razvuče šmrklje.
- Jeste li napali Leenu ispod mosta? Jeste li...
- Prestanite! - zavrišti Clay. Zatečeni, Luke, odvjetnica i ja ustuknemo.
On skoči na noge.
- Ja sam to učinio. U redu? Ja sam to jebeno učinio. Sve to. - Bijesno
nas gleda.
- Clay, molim vas, sjednite - kaže Luke. Ja sam napeta, spremna da mu
zapriječim izlaz, obuzdam ga.
Clay nepomično stoji.
- Sjednite, Clay.
On se nakašlje. Polako, kao da je u transu, sjedne.
 - Recite nam što ste učinili. Kako ste to učinili...
On polako, tiho, monotonim glasom kaže: - Seksualno sam
napastovao, a zatim ubio Leenu Rai. Nakon što sam je silovao, nisam je
mogao podnijeti, ono što je predstavljala. Zato što je predstavljala sve što
kod sebe mrzim, sve užasno što sam učinio, sve moje ovisnosti - moju
ovisnost o pornografiji, moje uzbuđenje kad sam blizu djece, mladih
djevojaka. Izbio sam život iz nje. Prebio sam je. Uništio sam taj život jer
sam ga mrzio, ubio sam ga u njoj. Htio sam da nestane iz mog života.
Progutam slinu. Odvjetnica je blijeda kao krpa. Osjećam napetost
ostalih koji gledaju iza stakla. Svjesna sam kamere i diktafona koji ovo
snimaju. Osjećam se nadrealno.
- Kako? - tiho kaže Luke. - Recite nam kako se točno to dogodilo,
korak po korak. Kako ste ubili Leenu?
On nakratko zatvori oči. U sobi se osjeća njegov prodoran miris. Clay
ponovno progovori tim tihim, monotonim glasom. - Imao sam spolni odnos
s Leenom u lugu, blizu zarasle staze u blizini poljskih zahoda. Znam da nas
je Maddy vidjela. Imala je upaljeno čeono svjetlo. Snop svjetla obasjao je
naša lica. Pokušao sam dozvati Maddy, ali ona je stazom otrčala natrag
prema lomači. Leena... - Na trenutak izgleda zbunjeno, opet zatvara oči i
počinje se ljuljati naprijed-natrag. - Bila je uznemirena, plakala je. Sagnuo
sam se da joj pomognem ustati. Tada sam čuo ljude u grmlju. Vjerojatno su
nas gledali. Leena se ljuljala, bila je pijana. Zagrlio sam je kako bih joj
pomogao da se vrati do auta. Ja... sam je htio odvesti kući.
Podigne pogled prema kameri blizu stropa, a zatim ponovno okrene
pogled prema nama. - Na putu kući postajala je sve više uzrujana. Počela je
govoriti da će me prijaviti jer nas je Maddy već vidjela i jer će Maddy to
ionako reći. Leena je rekla da je pisala o meni u svom dnevniku koji je
imala u ruksaku. Umjesto da je odvedem kući, odvezao sam je na vidikovac
kako bih je pokušao odgovoriti i malo otrijezniti. Nakratko je zaspala. Na
vidikovcu smo bili parkirani nekoliko sati. Ona se probudila i djelovala je
razumnije. Tada sam je krenuo voziti kući, no kada smo došli do raskrižja
kod Đavoljeg mosta, ponovno se razbjesnila i tražila je da je pustim da
izađe. Dao sam joj ruksak, gledao je kako odlazi, a onda sam se
uspaničario. Parkirao sam auto uz rub ceste, iza nekog stabla, i krenuo za
njom preko mosta. Mislim da je to bilo negdje oko dva ujutro. Na južnoj
strani zgrabio sam je i na siluje odveo niz stazu koja je vodila ispod
Đavoljeg mosta.
Zašuti.
- A zatim? - pita Luke.
- Otrgnuo sam joj ruksak s leđa i pokušao uzeti njezin dnevnik. Borila
se sa mnom. Stranice su se istrgnule. Ja sam je udario u lice. Pala je na
šljunčanu stazu. Nagazio sam joj čizmom na potiljak. Tamo... sam je
silovao. Ona je ustala i pobjegla, oteturala je preko mosta prema sjeveru.
Slijedio sam je, ali sam zastao jer su neka vozila prolazila i nisam htio da
me svjedoci povežu s njom. Zatim sam je s druge strane mosta, gdje je bio
mrak, ponovno zgrabio i ovaj je put odvukao niz stazu ispod sjeverne strane
mosta. Udario sam je kamenom u glavu. Nagazio sam joj leđa. Zgrabio sam
je za ovratnik i vukao preko kamenja i stijena. Jakna joj se skinula dok sam
je vukao, kao i njezina majica, jer sam povlačio rukave, natezao ih, a ona
mi se odupirala. I cipela se izula. Leena se nekako osovila na noge, a ja sam
je uhvatio i nabio joj lice u deblo. Opet. I opet. I opet. No ona je još uvijek
bila pri svijesti, još nije htjela umrijeti. Još uvijek je disala. Pa sam povukao
njezino tijelo preko malih stijena u vodu. Hlače su joj se skinule dok sam je
vukao. Bila je mlohava i vrlo teška i stalno se hvatala za kamenje. Odvukao
sam je duboko u vodu. Voda je bila hladna. A onda sam je opkoračio i sjeo
na nju, koristeći svoju tjelesnu težinu da je pritisnem u malo kamenje na
dnu rijeke. Koristio sam koljena, gurao sam ih u njezina ramena. Objema
sam rukama držao njezin potiljak ispod vode. Sve dok nije umrla. Ja sam
ubio... Utopio sam... Leenu Rai.
Clay odsutno pregledava modrice i zacjeljujuće posjekotine na
rukama, kao da ih prvi put vidi. - Pretpostavljam da sam ih zadobio kad sam
udarao Leenu - kaže tiho. - Kada sam je mlatio.
Tišina ispuni sobu. Vrijeme se produžuje i treperi. Zatim Clay svojim
tihim, čudnim monotonim glasom kaže: - Ostavio sam je ondje. Da pluta
potrbuške u trsci. Ispod Đavoljeg mosta. I nitko nije primijetio tjedan dana.
Autobus koji je vozio njezin otac... Njegova je ruta svaki dan prelazila baš
preko tog mosta. Nekoliko puta dnevno. I školski autobus u kojem ona nije
bila prelazio je preko mosta dva puta dnevno. I nitko nije vidio da je ona
dolje. Plutala je u travi dok nije potonula. Zaboravljena djevojka.
 RACHEL

TADA
Srijeda, 26. studenog 1997.

S Lukeom i ostatkom ekipe ulazim u pub Raven’s Roost. Skoro je ponoć.

Optužili smo Claya Pelleyja. Prebacili su ga u zatvorsku ustanovu u
Lower Mainlandu gdje će čekati daljnju obradu.
Pub vrvi ljudima i svi jedva čekamo da se opustimo. Na maloj
pozornici svira lokalni bend, a glazba je glasna i živahna. Motociklisti i
policajci miješaju se s drvosječama i penjačima i ostalim lokalnim
stanovništvom. Načelnik Ray zauzeo je dugi stol od debelog drva i naručuje
pivo, viski i pizzu za sve nas.
Bella, bujne kose, otvara bocu pjenušca. Vrisne kada čep izleti iz boce,
a pjenušava tekućina počne se prolijevati po stolu. Tucker brzo stavi čaše za
šampanjac ispod boce.
Ray me primi za ruku i prisloni svoja usta blizu mog uha. - Tvoj bi tata
bio ponosan, Rache. Upravo si stvorena za ovo.
Ja se nasmiješim i uzmem čašu pjenušca od Belle. Rayeve mi riječi
znače više nego što on može zamisliti. Očajnički želim učiniti svog tatu
ponosnim. Dokazati da imam hrabrosti. Pogotovo zato što su me on i moja
mama podržavali kad sam kao mlada majka prolazila policijsku obuku. Moj
je životni cilj slijediti njegove stope i voditi policiju, ovaj grad, u budućnost
nakon što Ray ode u mirovinu. Luke se pomakne na klupi kako bi mi
napravio mjesta za stolom. Dok se uvlačim pokraj njega, moje se bedro
stisne uz njegovo. Mišići su mu čvrsti. Tijelo mu je toplo. Sve je kod Lukea
čvrsto i toplo. Ugodno i snažno. Pogledam njegovo lice. Naši se pogledi
susretnu. Na trenutak smo okruženi intimnim i tihim, erotičnim mjehurićem
koji lebdi u vremenu. Koža mi se naježi. U trbuhu osjećam toplinu.
Progutam slinu, odvratim pogled i podignem čašu zajedno s ostalima, ali
osjećaj naboja ne prestaje prolaziti mojim tijelom.
- Svaka čast svima - kaže Ray.
Dok se opijanje, veselje i razuzdano slavlje nastavlja, kad alkohol
počne djelovati, ja se zatvorim u sebe i ušutim. Opet sam zabrinuta za
Maddy. Trebala sam otići ravno kući. Ali kasno je i ona bi ionako bila u
krevetu, a sutra je novi dan kada više neću raditi na slučaju Leene Rai.
Znam da nas čeka suđenje. Kao i napetost koju će ono donijeti jer će Maddy
pozvati na ispitivanje i svjedočenje. Ali to bi moglo biti za godinu dana, ili
više.
Sutra ćemo Luke i ja posjetiti Leenine roditelje. Sutra ću svu svoju
slobodnu pažnju usmjeriti na Maddyne potrebe.
Ali to nije sve. Postoji još nešto u dubini duše što me izjeda iznutra.
Misli mi se vraćaju na fotografiju koju sam uzela iz Maddyne ladice. Onu
koja je sada u omotnici i zaključana u kutiji s mojim stvarima. Pomislim na
medaljon. I na Leeninine prekrasno napisane riječi, tako pune žudnje i
istraživanja. I zapitam se gdje je sada ostatak tog dnevnika. Clay nam na
daljnjem ispitivanju nije znao odgovoriti na to pitanje. Kad ga je Luke pitao
je li Leena nosila medaljon koji smo pronašli u njezinoj kosi, rekao je da se
ne može sjetiti. Nije mogao objasniti ni opekline na Leeninu licu.
Rekao je da misli da je vjerojatno uzeo cigarete iz Leenina ruksaka,
zapalio ih pa učinio to.
Misli mi se preusmjere na Liama Parksa. I njegov navodno ukradeni
fotoaparat i film. Otpijem još jedan gutljaj pjenušca, a zatim se uzbudim
kad osjetim Lukeovu ruku na svom bedru.
- Jesi li dobro?
Njegova su usta blizu. Mora se nagnuti prema meni kako bih ga mogla
čuti kroz glazbu i glasan smijeh i čavrljanje oko stola. Tijelo mi se zagrije
unatoč mojim hladnim unutarnjim mislima i neodgovorenim pitanjima.
Gledam njegove usne dok govori. Na trenutak ne mogu disati. Nakašljem se
i kažem: - Baš... sam razmišljala... da postoje nedoumice. Primjerice, gdje
je njezin dnevnik?
 - Bit će riješene. Kada ovo dođe na sud, siguran sam da će sve te stvari
izaći na vidjelo i kroz svjedočenje u samome sudskom postupku.
Ja kimnem.
- Želiš li otići odavde?
Oklijevam. Znam da ne bih trebala. Ali pristanem.
Krenemo prema izlazu, a kad izađemo na ledenu hladnoću, vidimo da
je noćno nebo vedro i puno zvijezda. S mora zapuše leden vjetar. Razbistri
mi misli.
- Trebala bih poći kući.
On izgleda razočarano, ali samo nakratko. - Da, i meni bi dobro došlo
malo sna. Otpratit ću te do auta.
- Kada se vraćaš u grad? - pitam dok hodamo nogostupom.
- Sutra ću se odjaviti iz motela. Vratit ću se nakon što posjetimo
Pratimu i Jaswindera. Sve ostalo mogu riješiti iz ureda u Surreyju. -
Ulazimo u kratku uličicu koja između zgrada vodi do parkirališta s druge
strane. Mračna je. Zasjenjena. On oklijeva. Ja zastanem i pogledam ga.
Mjesečina obasja oštre crte njegova lica. Oči mu blistaju na svjetlu.
- Želiš li doći u motel, na piće prije spavanja?
Ja otvorim usta, a zatim ih zatvorim.
Luke me primi za ruku. Logika me napušta. Privlači me bliže, a ja mu
dopuštam. Podigne mi bradu, šapuće mi preko usana: - Vrati se u motel,
Rachel.
Približi mi glavu, a ja stanem na prste i poljubim ga. Isprva je probno,
a onda odjednom žestoko, divlje, zasljepljujuće. Obuhvaća moju stražnjicu,
snažno privlačeći moju zdjelicu uz svoju. Njegov je jezik u mojim ustima, a
moja ruka ulazi između njegovih bedara. Osjetim njegovo nabreklo
spolovilo i čini se da moje noge gube snagu. On zastenje kad svoju erekciju
stisne uz moju ruku.
Na kraju uličice iznenada zasvijetli svjetlo. Farovi nas snažno
zabljesnu, razotkrivajući nas poput glumaca pod svjetlima reflektora na
mračnoj pozornici. Rakun projuri, a limenke zveckaju. Auto skrene i farovi
se počnu udaljavati. Ja se uznemirim i odmaknem, a srce mi snažno lupa
dok mi se stvarnost vraća u mozak.
Zvuk vozila nestane u daljini. Trebala bih se vratiti kući. Moram se
vratiti kući. Moram. Ali čemu? Maddy, koja čvrsto spava? Jakeu, koji me
više ne voli i koji je prije nekoliko mjeseci na neki način počeo odustajati
od našeg braka, našeg partnerstva?
- Ideš? - pita me nježno, blizu mog uha.
I ja krenem.
Prelazim tu granicu.
Idem s Lukeom u jeftini motel na autocesti. Isti prokleti motel u kojem
me Jake prije varao.
Možda zato idem.
Možda je to nesvjesni oblik osvete. Ili dokazivanje samoj sebi da
mogu učiniti ono što je Jake učinio.
Možda je to zato što znam da Lukea više neću vidjeti. I ne mogu ga
samo tako pustiti da ode. Ili možda trebam uroniti u njegovu čvrstu snagu,
osjećati se voljeno, željeno, samo još jednom.
I treba mi seks. Moram se ponovno osjećati kao ljudsko biće, kao
lijepa žena. Moram voditi ljubav, suočena sa smrću i odvratnošću kojoj smo
svjedočili u ovom slučaju. A on je prilika koja se pruža. Saveznik. Bez
zamršenih obaveza.
Kad uđemo u njegovu motelsku sobu, dok se ljubimo, skidamo si
odjeću s tijela i dok strastveno i očajnički vodimo ljubav, znam da nikada
više ne smijem vidjeti Lukea. Ne ovako. Jer će to uništiti ono što je ostalo
od mog braka. A dobra djevojka u meni zna da bih trebala učiniti sve što
mogu da ga spasim.
Zbog Maddy.
 TRINITY

SADA
Petak, 12. studenog. Sadašnjost.

C laytone, prikupila sam sve policijske transkripte i ostale spise

predmeta, a ovdje imam kopiju vašeg priznanja. - Gurnem kopiju
prema njemu. Na stolu između nas stoji digitalni snimač. - Mogu li vas
zamoliti da našim slušateljima pročitate ovaj dio transkripta svoga
priznanja? Možete početi od dijela gdje ste rekli da ste vi to učinili, da ste
silovali i ubili četrnaestogodišnju Leenu Rai.
- Nisam.
- To je ono što sada tvrdite, ali nije ono što ste tvrdili tada, 1997.
godine. Možete li pročitati što ste rekli, riječ po riječ, kako bi naša publika
mogla čuti što je dvoje detektiva tog dana čulo u sobi za ispitivanje?
On privuče dokument bliže.
- Molim vas, počnite od dijela u kojem detektivu O’Learyju i
detektivki Walczak kažete: „Ona se probudila i djelovala je razumnije“.
Gledam ga kako pregledava tekst, traži taj dio. Njegovo lice preplavi
čudan izraz. Njegova se energija mijenja. Osjećam da je atmosfera u
prostoriji drugačija i na trenutak se osjećam uplašeno i itekako sam svjesna
gdje su izlazna vrata u odnosu na moj stolac ako ću morati pobjeći ili trebati
pomoć. Jer se čini da je Clay odjednom postao netko drugi.
Počne čitati hrapavim, monotonim glasom. Polako. Tiho. Zvuči
nestvarno. Kao da je to uvježbavao svih tih godina koje je proveo u zatvoru
i nekako se distancirao od toga.
 „Tada sam je krenuo voziti kući, no kada smo došli do raskrižja kod
Đavoljeg mosta, ponovno se razbjesnila i tražila je da je pustim da izađe.
Dao sam joj ruksak, gledao je kako odlazi, a onda sam se uspaničario...
Ponovno sam je zgrabio i ovaj je put odvukao niz stazu ispod sjeverne
strane mosta. Udario sam je kamenom u glavu. Nagazio sam joj leđa.
Zgrabio sam je za ovratnik i vukao preko kamenja i stijena. Jakna joj se
skinula dok sam je vukao, kao i njezina majica, jer sam povlačio rukave,
natezao ih, a ona mi se odupirala... A onda sam je opkoračio i sjeo na nju,
koristeći svoju tjelesnu težinu da je pritisnem u malo kamenje na dnu rijeke.
Koristio sam koljena, gurao sam ih u njezina ramena. Objema rukama držao
sam njezin potiljak ispod vode. Sve dok nije umrla. Ja sam ubio... Utopio
sam... Leenu Rai“.
Podigne pogled.
- I ostavili ste je ondje, da pluta potrbuške u trsci, ispod Đavoljeg
mosta. „Plutala je u travi... Zaboravljena djevojka“.
On odmahne glavom. Pozorno me gleda. Više osjećam negoli vidim
malo crveno svjetlo koje treperi na mom uređaju za snimanje. Osjećam da
moja buduća publika sluša, iščekuje.
Potaknem ga. - Detektiv O’Leary pitao vas je kako ste to točno učinili,
Claytone.
- To... To sam izmislio. To nije istina. - Na trenutak doista izgleda
zbunjeno. I mislim da znam što se događa. Kada kaže da nije ubio Leenu,
on misli da ne laže, da govori istinu.
Zavarao je samoga sebe. A sada je suočen s crno-bijelo tiskanom
stvarnošću onoga što se u toj sobi za ispitivanje dogodilo prije dvadeset i
četiri godine.
- Detektivima ste, uz nazočnost vašeg odvjetnika, rekli točno ono što
su pročitali u obdukcijskom izvješću.
- To nije istina.
- Clay, kako ste uspjeli izmisliti informacije... forenzičke detalje... koje
su znali samo oni bliski istrazi?
 On zuri u ispis.
- Nastavite, Claytone - nagovaram ga, blago. Adrenalin mi struji u
krvi. Ovo je super. Ocjene će biti lude. No ispod mog uzbuđenja izranja još
jedan osjećaj. Nešto o čemu sada ne želim i ne mogu razmišljati.
Odjednom se čini da je Clayton potpuno bezličan. On je ljuska koja
samo sjedi tamo. Prazna. Pogled mu je odsutan, kao da se cijelo njegovo
biće kroz vremensku crvotočinu vratilo do mjesta u mraku i hladnoći ispod
Đavoljeg mosta prije dvadeset i četiri godine.
- Claytone?
On trepne. Zatim protrlja bradu.
- Kako ste mogli znati sve te detalje ako to što ste rekli nije bila istina,
ako vi to niste učinili?
- Jednostavno... mi je tako došlo. Došlo mi je u glavu. I htio sam to
reći. Sve to.
Letimično pogledam diktafon kako bih bila sigurna da još uvijek radi i
kažem: - Zašto ste to htjeli reći? Što vas je natjeralo da priznate krivnju?
Zašto bez suđenja?
- Htio sam ići u zatvor.
Zurim u njega. Krajičkom oka primijetim da stražar ispred prozora
gleda na sat. Stražar mi pokazuje da imam još dvije minute. Napetost raste.
- Zašto?
- Ja sam loš čovjek, Trinity. - Gleda me tako pozorno da imam osjećaj
da pokušava ući u moju glavu. U moje tijelo. Neudobno mi je u stolici.
Bacim pogled na stražara.
- Ja sam bolestan, bolestan čovjek. Bolujem od ovisnosti koje ne mogu
kontrolirati.
- Ovisnosti o dječjoj pornografiji?
- I alkoholu. Pio sam kako bih pokušao zatomiti uzbuđenje koje sam
osjećao kada sam bio blizu djevojaka, mladih tinejdžerica. Koristio sam ga
da otupim taj dio sebe, tu zvijer, to čudovište koje je živjelo u meni i
kontroliralo me.
- Tu sjenu o kojoj je Leena pisala?
On kimne. - Postojala su dva dijela mene. Zli dio mene sa sjenom koji
bi se uzbudio i želio činiti loše stvari. I dobar, logični dio mene koji je znao
da su moje žudnje loše, pogrešne. Dobar dio mene tražio je liječničku
pomoć stručnjaka kako bih se riješio ovisnosti. Ali to je bilo uzaludno. U
meni je vrag, Trinity. Zlo. Bolestan talog. A kada... kada je moja slatka
Lacey, koju sam iznevjerio, vidjela te fotografije seksa s djecom, ja... više
se nisam mogao nadati da će me pustiti da joj se vratim. Da ću se vratiti
starom životu. Nije postojao način na koji bih mogao okrenuti novi list i
pokušati krenuti ispočetka. Pogledao sam te detektive koji su mogli vidjeti
vraga u meni, koji su me htjeli zatvoriti, i odjednom sam znao. Morao sam
otići u zatvor. Morao sam završiti iza rešetaka. Htio sam biti zatvoren. Kako
bih spasio one oko sebe. Kako bih spasio tu djecu. Kako bih zaštitio vlastito
dijete. Kako bih se odvojio od iskušenja zla.
Progutam slinu, iznenada ispunjena bizarnim osjećajem suosjećanja
zbog kojega se osjećam izrazito nelagodno. Nakašljem se.
- Pa ste... priznali? Jednostavno ste izmislili te detalje o ubojstvu
Leene Rai?
On kimne. U očima ovoga okorjelog čovjeka istinska je bol. Poigrava
li se sa mnom? Čuvar pokuca na prozor. Napetost je sve jača. Brzo kažem: -
A zašto bez suđenja?
- Zato što je suđenje moglo razotkriti moju laž. Zato što sam želio ići
ravno u zatvor. Zato što nikada više nisam želio govoriti ni o kakvoj lošoj
stvari. Htio sam umrijeti. Ali također nisam htio umrijeti jer je to bilo
prelako. Ja... Taj dio mene koji je tražio pomoć? Taj je dio htio da budem
kažnjen. Dugo, dugo vremena.
- Pa zašto sada, Clay? Zašto ovo sada govorite svijetu? Što želite?
Vrata se otvore.
- Vrijeme je isteklo, Pelley - vikne stražar.
 - Je li to zato što želite izaći na slobodu? Sada želite izaći iz zatvora?
- Samo želim da istina izađe na vidjelo. - Ne skida pogled s mene. -
Želim da svi znaju da još uvijek postoji ubojica na slobodi koji nije platio
za ono što je učinio. Možda je čak i ponovno ubio. - Stražar izvede
Claytona. Vrata se zalupe. Ja ih gledam kroz staklo. On se osvrne preko
ramena. Samo na trenutak. A zatim skrenu iza ugla i nestanu.
Ili me on voza kao majmuna.
Ili je to istina.
I on samo želi da je ja i svijet sada znamo.
 ODJEK

DOMINO EFEKT
SADA
Petak, 19. studenog. Sadašnjost.

D arren stoji na vratima radne sobe svoje supruge. Svjetla u sobi

prigušena su, a u ognjištu treperi vatra. Ona preslušava treću epizodu
podcasta o ubojstvu Leene Rai, koja je upravo objavljena. Darren je
zabrinut.
To je četvrti put da ona preslušava tu epizodu. Čini se da je njegova
žena sasvim, potpuno zaokupljena šaputavim, krhkim zvukom glasa Claya
Pelleyja. Ona ne primjećuje da je Darren tamo. Ili je možda svjesna njegove
prisutnosti i jednostavno je nije briga.
Njihove kćeri spavaju na gornjem katu.
Njegov želudac se zgrči.
Kroz njegova se prsa kovitlaju i naviru zbunjujuće, oprečne emocije.
Maddison Walczak voli otkad pamti. Možda još od vrtića. Na neki dječji
način. Od otprilike dvanaeste godine, zasigurno na više muški, seksualni
način. Njemu je Maddison oduvijek bila najljepša, najpametnija,
najzabavnija djevojka. Čak i dok je prolazila kroz fazu popularne djevojke s
velikim egom, kada ga je ismijavala ili ga je potpuno ignorirala. Čak je i
tada strastveno maštao da će s Maddy doživjeti svoje prvo seksualno
iskustvo.
Nije bilo tako, ali ju je na kraju osvojio. Naposljetku je pala na njegov
skriveni šarm.
Njegova se žena iznenada nagne naprijed i pojača ton na zvučniku.
 TRINITY: Zašto sada, Clay? Zašto ovo sada govorite svijetu? Što
želite? Je li to zato što želite izaći na slobodu? Sada želite izaći iz zatvora?

CLAYTON: Samo želim da istina izađe na vidjelo. Želim da svi znaju

da još uvijek postoji ubojica na slobodi koji nije platio za ono što je učinio.

TEMATSKA GLAZBA POČINJE TIHO SVIRATI

TRINITY: Pa, ako se Clayton Pelley doista nije upustio u spolni odnos
s Leenom Rai u noći kada se palila lomača u čast Ullru, zašto je Maddy
Walczak lagala? Zašto je rekla da ih je vidjela kako se seksaju?

Maddy pritisne tipku STOP. Sjedi u tišini.

Darren uđe u sobu. Stavi ruke na Maddyna ramena.
- On laže - kaže Darren. Vratni mišići njegove supruge napeti su, jako
su tvrdi. On ih počne masirati, a ona nepomično sjedi. Očekivao je da će se
odmaknuti. Ali nije. Ovo je neobično. Tjeskoba mu se iz prsa prišulja u
grlo. Ima osjećaj da je vrijeme stalo dok se njihova sjećanja vraćaju na dan
kada su ih, jednog po jednog, pozivali u učionicu gospodina Pelleyja da ih
ispitaju Rachel i detektiv Luke O’Leary. I kada su ih poslije pozvali u
postaju da daju službene izjave.
- Jesi li lagala na tim ispitivanjima, Maddy? - pita tiho.
Ona podigne pogled prema njemu. - Jesi li ti?
On proguta slinu.
Ona okrene kolica i pobjegne od njegova dodira. Izađe iz sobe. On
gleda za njom.
Zna da je lagao.
Zna zašto je lagao. Zato što je Maddy od njega to tražila.
 Darren se još više zabrine. Jer ne zna koji završni potez Maddy sada
povlači.

***
Eileen Galloway sluša treću epizodu podcasta. Sama je u kući. Njezin
suprug Rex je u pubu, kao i obično u ovo doba. Eileen mahnito plete šal
koji je sve duži i duži. Predugačak. Ali to pomaže ublažiti stres. Ona je i
inače nervozna žena. A sada se uzrujava zbog ove priče na podcastu. Zato
što je oduvijek osjećala da njezina kći Beth i ostali nešto kriju. Oni su štitili
nekog muškarca. Sigurna je u to. Plete brže. Jedna kriva očica, jedna prava,
jedna kriva, jedna prava...

TRINITY: Upravo ste slušali priznanje Claytona Jaya Pelleyja. Riječ

po riječ iz njegovih usta, pročitano iz kopije policijskih transkripata. Te su
riječi zapisane crno na bijelo. One su točna replika onoga što je Clayton
rekao detektivima Rachel Walczak i Lukeu O'Learyju te noći na ispitivanju.
Uz njih postoje audio i vizualni zapisi.

TEMATSKA GLAZBA POSTAJE GLASNIJA

Stoga vam postavljam ovo pitanje: Mislite li da je zaista moguće da je

Clayton dao lažni iskaz kako bi svoju suprugu i dijete zaštitio od sebe?
Kako bi završio iza rešetaka, kako bi se izolirao od svjetovnih iskušenja
zbog kojih bi u budućnosti mogao povrijediti djecu? Je li ta Claytonova
ovisnost bila bolest, pošast protiv koje se uistinu pokušao boriti tražeći
liječničku pomoć ali nije uspio? Je li to bilo to? Da je Clayton Jay Pelley,
čovjek u dvadesetima, bio prikriveni ovisnik o dječjoj pornografiji i
funkcionalni alkoholičar koji je u školi izigravao fora učitelja? Mlad,
živahan i zgodan muškarac koji je podučavao Leenu Rai i koga je ona
idolizirala? Ali je on nikad nije seksualno napastovao niti ubio?
 TEMATSKA SE GLAZBA POJAČAVA

A ako je tako, ako on sada govori istinu, ako se nije upustio u spolni
odnos s Leenom Rai u noći kada se palila lomača u čast Ullru, zašto je
Maddy Walczak lagala? A ako je Maddy Walczak lagala, znači li to da je i
Beth Galloway lagala? Što je s ostalom djecom, koja su isprva pokušavala
uskladiti svoje priče? I još jednom moram pitati: Zašto Clayton sada
progovara? Što Clayton Jay Pelley ima od toga?

Netko tko nas sluša možda zna odgovor. Netko mora nešto znati. Ako
imate bilo kakvu informaciju, molim vas, nazovite. I slušajte nas i sljedeći
tjedan.

Eileen ispruži ruku i pritisne tipku STOP. Dugo sjedi i razmišlja. Zatim
uzme telefon. Zove Rexa u pub.

***
Granger je u Raven’s Roostu. Ovdje je večerao, a sada sjedi za šankom
i s Rexom Gallowayem i još nekim muškarcima pije još jedno pivo. Glave
su im nagnute naprijed dok slušaju treću epizodu podcasta, koja je nedavno
objavljena. Granger ne želi ići kući. Njegova je partnerica zbog ovog
skandala opet postala čudna. Znao je da će podcast tako djelovati na nju. I
to mu se ne sviđa. Nervozan je. Pita se je li Rachel već otišla posjetiti Lukea
O’Learyja u hospiciju.
- Prokleta žena - promrmlja Granger kad epizoda završi, misleći na
Trinity. Popio je više piva, što znači da se sada vjerojatno neće moći vratiti
motociklom kući pa će morati prespavati u gradu, a njegov će se odnos s
Rachel pogoršati u trenutku kada bi se trebao usredotočiti na to da postane
bolji i da bude uz nju. - Izvlačiti sve ovo... To šteti kolektivnoj psihi ovoga
grada.
 Rex se blago, skrušeno nasmiješi. - Govoriš kao pijani psihijatar.
- Sluša li Beth ovo? - pita Granger. - Sudjeluje li?
- Da, već je razgovarala s Trinity. Rekla je da je i Dusty Peters
razgovarala s njom.
- Beth je već razgovarala s Trinity? - ponovi Granger. - Johnny mi to
nije rekao.
Rex slegne ramenima. - Valjda ti intervjui još nisu montirani i
objavljeni.
I Eileen sluša. Siguran sam da se cijeli grad do sada uključio.
- Zajedno s pola države, koja takve stvari sluša da bi se zabavila.
- Granger otpije još jedan gutljaj. - Što misliš da će onaj drkadžija u
zatvoru sljedeće reći? Misliš li da će iznijeti neku hipotezu o tome zašto je
Maddy navodno lagala?
- Vrag bi ga znao. Što je s Rachel? Jesu li je već intervjuirali?
Granger proguta zadnji gutljaj piva i lupi praznom bocom o šank. -
Nisu. I neće.
- A Maddy?
- Nemam pojma. Maddy se silno trudi ne komunicirati s nama.
Rex zadržava njegov pogled, a Granger osjeća kako mu tijelom
prolaze trnci.
- Ima li Maddy još uvijek emocionalnih problema zbog afere koju je
Rachel davno imala? S onim policajcem iz KKKP-a koji je radio na slučaju
Leene Rai?
Granger progunđa. - Što god bilo, čini se da s vremenom postaje sve
gore. A ovaj podcast zasigurno budi one stare osjećaje u Maddy, što ne
može pomoći.
Dok je bila na terapiji kod Grangera, Rachel mu je pričala o svom
razorenom braku. O tome što osjeća prema Jakeu. O tome koliko joj je
stvarno stalo do Lukea O’Learyja. Granger to zna. Također zna da se
Rachel teško nosila s raspadom braka. To je ugrozilo njezin identitet.
Njezino samopouzdanje. A sve je pogoršao slučaj Leene Rai. Zbog svega
toga sve se teže mogla usredotočiti na posao. Donijela je neke glupe odluke,
gubila živce više puta. To je pogoršalo probleme na poslu. Na površinu su
počele izlaziti zamjerke zbog toga što su je tako brzo kandidirali za
načelnika policije. Osoblje ju je počelo sabotirati... ili je barem tako mislila.
I Rachel iznenada, jednoga dana, nije mogla ustati iz kreveta.
Dijagnosticirana joj je klinička depresija. Poslana je na bolovanje zbog
privremene nesposobnosti za rad. Određena joj je terapija. Terapija kod
njega. To ju je stajalo unapređenja. Na kraju je dala otkaz.
Sve što je imala uložila je u kupnju tog komada zemlje u dolini, a
Green Acres teškom je mukom pretvorila u organsku farmu. Ljeti je
prodavala povrće na poljoprivrednim tržnicama. Počela je pronalaziti mir
od svih unutarnjih demona koji su je proganjali. Granger ju je pozvao na
piće jednoga vrućeg ljetnog dana kada je naišao na njezin štand na
poljoprivrednoj tržnici u centru grada. Zaljubio se u nju tijekom terapije,
ali, naravno, nije poduzeo ništa u vezi toga. No njihov je odnos kao
liječnika i pacijentice bio gotov. Toga je dana bila preplanula i tako
prirodno lijepa. Vesela. Jedno je vodilo drugom. Na kraju je Granger otišao
u djelomičnu mirovinu i preselio s k njoj u Green Acres.
A sada se, dok je u pijanom stanju, čini kao da je sve samo visilo o
niti, čekajući da bude uništeno kucanjem Trinity Scott na vrata farme i
ponovnim pojavljivanjem slučaja Leene Rai.
Rexa pozovu u kuhinju puba, a Granger utone dublje u svoje turobne
misli. Misli mu se vraćaju na onaj dan kada je svoga sina vidio kako pere
vojničku komandosicu koja nije bila njegova. Johnny ju je stavljao u
perilicu rublja u ponedjeljak poslijepodne nakon vikenda kada se palila
lomača, dan nakon što su se pojavile vijesti da je učenica Leena Rai nestala.
Na toj je jakni bilo krvi. Blata i krvi.
Kada Johnny te noći dođe kući, Beth već spava. On se ušulja u krevet i
priljubi uz svoju suprugu te je zagrli.
- Jesi li slušao treću epizodu? - kaže ona u tami.
 Johnny dugo šuti. Vani puše vjetar. On se pita hoće li do jutra donijeti
snijeg. Na kraju kaže: - Je li Maddy lagala, Beth?
Osjeća da tijelo njegove žene postaje napeto. Ona šuti u tami. Vani
jače zafijuče vjetar. Negdje se zalupi žaluzina.
- Jesi li ti stvarno vidjela kako se Clay Pelley ševi s Leenom?
- Jebi se, Johnny - prošapće ona.
Njegovo se tijelo tržne.
Ona se okrene na leđa i pogleda u strop, a oči joj sjaje u tami. - Kako
me se to uopće usuđuješ pitati?
- Mislim, možda ti je Maddy lagala. Ili...
- Ili što? Obje smo to izmislile? Zar doista misliš da bih lagala o
nečemu tako ozbiljnom? Da bih sve ove godine sjedila ovdje, znajući da je
čovjek završio u zatvoru dijelom zato što sam ja nešto izmislila sa svojim
prijateljicama?
- Gospodin Pelley završio je u zatvoru jer je priznao, Beth. Ne zbog
tebe. I sad svi govore da je to možda bilo lažno priznanje, to je sve. Možda
on nije spavao s Leenom u šumi. Možda je Maddy doista lagala.
- On je bio perverznjak. Bio je... jest... pedofil. Ovisnik o dječjoj
pornografiji. Seksualni prijestupnik. Čuo si kad je u podcastu rekao da ga
uzbuđuju djevojke i mlade tinejdžerice. On mi se... jednom nabacivao.
- Nikad mi to nisi rekla.
- Htjela sam to zaboraviti.
- Jesi li ikada ikome rekla?
- Ne. Nisam.
- Čak ni Maddy?
- Pogotovo ne Maddy. Ali, Leena? S njom je bilo lako. Njoj je trebala
ljubav. Željela je biti željena, a taj je ljigavac to iskoristio. Zaista vjerujem
da je priznanje bilo istinito. Od riječi do riječi.- Neko vrijeme šuti. Slušaju
vjetar. - Ali ti znaš da je s Leenom bilo lako, zar ne, Johnny?
 - Što bi to trebalo značiti?
- Ona je toliko očajnički željela biti voljena da bi učinila sve, raširila
noge svakom dječaku koji je toliko žudio da izgubi nevinost da ga nije bilo
briga s kim će to učiniti.
Johnnyju je zlo. - Ne mogu vjerovati da si upravo to rekla. Tišina.
On zatvori oči. Čini mu se da se njegov svijet vrti u sporoj crnoj
spirali. Osjeća se kao komad otpada u vodi koja se vrtloži u umivaoniku,
kao da ga usisava odvod, kao da se kovitla u krugovima koji ga sve jače
stežu dok se približava odvodnoj cijevi.
Prisjeti se dana kada je shvatio da ga otac promatra s vrata kako u
perilicu gura vojničku komandosicu prekrivenu blatom i krvlju.

***
U međuvremenu, na drugoj strani zemlje, u gradu uz prostrano
predgrađe Toronta, Jocelyn Willoughby, žena u ranim sedamdesetima, sjedi
sa svojom kćeri, koja je u kasnim četrdesetima. Starija žena prstima prebire
krunicu dok sluša podcast o ubojstvu Leene Rai. Oduvijek je bila ovisna o
istinitim zločinima. Krunica joj služi samo za opuštanje, da ima što raditi s
rukama dok sluša.
Mlađa žena - njezina kći Lacey - u kasnom je stadiju preuranjene
demencije. Sada je u domu za starije i nemoćne. Lacey više ne prepoznaje
članove svoje obitelji. Teško guta i jede. Više ne može hodati. Vani bjesni
mećava i gomila snježne nanose na niske prozore, zbog čega će Jocelyn
prenoćiti u sobi svoje kćeri. Javni prijevoz prestao je voziti prije nekoliko
sati.
U sobu uđe medicinska sestra. Pozdravi Jocelyn i ode pregledati svoju
pacijenticu. Mjeri Laceyn puls.
Lacey ne reagira. Ona čvrsto spava. Jocelyn skine slušalice i skupi
snagu kako bi se nasmiješila medicinskoj sestri. Sestra provjerava infuziju
koja ulazi u Laceynu ruku.
 - Što to slušate? - pita sestra prijateljskim, opuštenim glasom.
- Podcast. O istinitom zločinu. Ubojica mlade tinejdžerice u zatvoru je
i konačno govori o slučaju.
- Aha, mislite na ono ubojstvo na zapadu? U Twin Fallsu?
Jocelyn se iznenadi. - Da. Ubojstvo Leene Rai.
- Jedna od sestara iz dnevne smjene govorila mi je o tome.
Zaintrigiralo me. Svi slušaju. Mislim da Clayton Pelley govori istinu.
Kladim se da su ti policajci nešto skrivali. Kladim se da su iznudili njegovo
priznanje ili tako nešto i da će to izaći na vidjelo.
Jocelyn ni ne promisli o riječima koje će izletjeti iz njezinih usta, samo
ih izgovori. Mora ih izgovoriti. - Lacey je bila udana za njega.
Ruke medicinske sestre se ukoče. Prvo pogleda Lacey u krevetu, a
zatim Jocelyn. - Ozbiljno?
Ona kimne.
Medicinska sestra zuri u nju. - Ja... Ajme, sigurno joj je bilo strašno
teško. Kako... Mislim...
- U redu je. Ne trebate ništa reći. Ja... naprosto nikad nisam govorila o
tome. A sada... - Glas joj utihne kad pogleda svoju kćer. Sada Jocelyn samo
treba osjetiti povezanost. S nekim, bilo kim. Čak i ako je to samo
medicinska sestra iz noćne smjene.
- Znači, Clayton Jay Pelley je... vaš zet?
- Bio je. On i Lacey upoznali su se u Terraceu, gdje smo nekada
živjeli. Upoznali su se u kršćanskome omladinskom kampu koji je Clay
pomagao voditi. Lacey je tada imala devetnaest godina, praktički je tek
izašla iz škole, a on ju je oborio s nogu. Mene i supruga brinuo je intenzitet
te veze. Ali kao što su djevojke rekle u podcastu, Clay je bio šarmer.
Mislim, kao što je Ted Bundy bio šarmer. Ti narcisoidni sociopati s
poremećajem parafilije... Mogu vas natjerati da vidite i povjerujete stvari
koje su potpuno lažne. Natjeraju vas da povjerujete.
- Je li Clay tada bio alkoholičar?
 - Povremeno je puno pio na društvenim okupljanjima. Roštiljima.
Piknicima. Seoskim sajmovima. No u to vrijeme pili su mnogi ljudi u našoj
zajednici. Nikada se nismo brinuli da je to, tada, postao pravi problem. -
Jocelyn na trenutak sjedi šutke dok promatra svoju kćer kako diše u snu. -
Sve je krenulo naopako u Twin Fallsu. Pretpostavljam da se ljudsko biće
može pretvarati i skrivati bolest sve dok se stvari ne počnu otkrivati. -
Nakašlje se. - Nakon što je Clay uhićen i optužen, odveli smo Lacey i bebu
kući u Terrace, a onda smo se spakirali i preselili na istok. Kako bismo
krenuli ispočetka.
- Ajme. Žao mi je.- Sestra ponovno pogleda Lacey, a Jocelyn se pita
misli li ta žena da je Lacey možda izgubila pamćenje, razum zbog svega
kroz što je prošla. Možda i jest tako. Možda je preuranjena demencija samo
Laceyn način da konačno pobjegne.
Sestra kaže: - Kada sam rekla da mislim da on to nije učinio, ja...
- I ja mislim da on to nije učinio. - Jocelyn utihne. Medicinska sestra
ne odlazi. Kao da osjeća da Jocelyn želi još nešto izbaciti iz sebe.
- Lacey je lagala - kaže Jocelyn vrlo tiho. - Rekla mi je da je lagala
policiji.
- Kako to mislite? - Sestra polako sjeda na rub stolca pokraj Jocelyn.
Zaintrigirana je. Sa zanimanjem se nagne naprijed.
- Clay je naveo Lacey kao svoj alibi. Detektivima je rekao da je u noći
kada se palila lomača kući stigao oko 21 sat. I jest. Kod kuće se napio. U
svojoj vrtnoj kućici. Lacey je lagala kada je detektivima rekla da je stigao
kući tek u 3:42 sljedećeg jutra.
- Ali... ako je on bio kod kuće, nije mogao ubiti Leenu.
- Znam.
- Zašto je lagala?
- Morala se zaštititi. Njega su morali privesti.
Sestra zuri. Nalet vjetra nanese pahulje snijega na prozor. Tiho kaže: -
Jeste li to ikome rekli?
 Jocelyn spusti pogled na krunicu u svojim rukama. Uvjerena je da će je
Bog kazniti zbog tajne koju je čuvala svih tih godina. Ali Clay Pelley je
grešan čovjek sa zlim požudama. Trebao je završiti u zatvoru. Čak i ako
razlozi za to nisu bili baš ispravni.
Sestra navaljuje. - A dijete? Laceyna kćerkica Janie Pelley? Zna li
ona? Mislim, taj podcast... svi pričaju o tome. Ako ne zna, moglo bi se
otkriti tko joj je majka i da joj je majka lagala o tome tko joj je otac.
- Ako se sazna, onda je to možda Božja volja.
Sestra sjedi u tišini i gleda Lacey u krevetu. Čini se da vrijeme sporo
prolazi. - Istina uvijek pronađe način da izađe na vidjelo. - Pogleda Jocelyn.
- Zašto ste rekli meni?
Jocelyn duboko i drhtavo udahne. Nije sigurna zašto. Naprosto joj je
rekla.
- Ponekad su - kaže medicinska sestra - tajne prevelike i preteške da bi
ih se zauvijek čuvalo. Tijelo ih mora otpustiti. Tijelo pronađe način čak i
ako um ne želi. - Sestra primi Jocelyinu ruku. Njezin je dodir nježan. - Svi
moramo učiniti što možemo kako bismo preživjeli i zaštitili naše kćeri.
Najbolje što možemo u tom trenutku.
- Vi ste majka?
Ona kimne. - Dviju djevojaka.

***
Liam Parks uzme kutiju negativa sa svog tavana i odnese je u svoj
fotografski studio. Upali svjetlo u rasvjetnoj komori i sjedne za svoj radni
stol. Izvadi rolu filma i uzme svoju lupu. Iznad filma stavi malo povećalo,
sagne se i prisloni oko na lupu. Polako je pomiče preko role filma. Prošlost
oživljava u nijansama negativa. Grupa dječaka ispred lomače. Slike
Mjeseca iznad Diamond Heada. Tragovi nalik kometu iz ruske rakete koja
je u petak četrnaestoga studenog 1997. godine u 21:12 ušla u Zemljinu
atmosferu. Noć prinošenja žrtve Ullru. Noć kada je Leena umrla.
 Ponovno je slušao podcast. To ga izjeda.
Dok pregledava još jednu traku negativa s brojnih rola filma koje je
snimio te večeri, glas detektiva Lukea O’Learyja oživi u njegovim mislima.
Jesi li ti snimao fotografije na lomači, Liame? Fotografije okupljenih?
Ja... Izgubio sam fotoaparat i film koji je bio u njemu. Ja... sam se
napio i probudio u šatoru, a fotoaparata nije bilo. Bio je to školski
fotoaparat. Zadužio sam ga, a netko ga je ukrao.
Zaustavi svoju lupu nad slikom Leene i gospodina Pelleyja koji sjede
na kladi. Razmišlja o glasu koji je slušao u podcastu.

CLAYTON: Ja nisam seksualno napastovao Leenu Rai... I nisam je

ubio.

TRINITY: Ako... ako vi niste, tko je, onda?

STRAŽAR: Vrijeme je isteklo, Pelley. Hajde, idemo.

CLAYTON: Tko god da jest, još je uvijek na slobodi.

Liam pomnije promatra drugu sliku skupine djevojaka. Na njoj su

Maddy Walczak, Natalia Petrov, Seema Patel, Cheyenne Tillerson, Dusty
Peters i Beth Galloway. Namršti se kad njegovo povećalo iznenada izoštri
medaljon. Na njemu je ljubičast kamen obavijen filigranskim srebrom. Na
kamenu se prelama svjetlo iz lomače. Liam se nasloni na stolac.
Leena Rai seksualno je napastovana, pretučena i zatim utopljena samo
nekoliko sati nakon što je snimio ovu fotografiju. A iz podcasta zna da je u
kosi mrtve djevojke bio zapetljan srebrni medaljon s ljubičastim kamenom.
Ali na ovoj ga fotografiji ne nosi Leena.
U Liamovim grudima srce zakuca jače. Je li ga zato Maddy zamolila
da laže da mu je kamera ukradena? Rekla je da će mu jedna od njezinih
prijateljica biti pratnja na maturalnoj večeri ako učini što ona traži. Pa je on
lagao. Kako bi inače klinac poput njega mogao naći djevojku? Poklonjenom
konju ne gleda se u zube. Također je želio ugoditi jednoj od najpopularnijih
i najzgodnijih djevojaka u školi. Maddy.
Što bi sada trebao učiniti?
 RACHEL

SADA
Subota, 20. studenog. Sadašnjost.

P rijepodne je, a Granger se još uvijek nije vratio kući. Nazvao je kasno
sinoć da mi kaže da je previše popio i da će prespavati u stanu koji Rex
ima iznad kluba.
Osjećam čudno ravnodušje u vezi toga, dok Leeninu fotografiju
pribadam na vrh svoje nove ploče za zločine. Mislim na Lukea i ploču koju
je napravio davne 1997. godine, kada je policijska postaja u Twin Fallsu još
uvijek bila smještena u blizini vode i ranžirnog kolodvora. Srce me steže.
Drago mi je što sam ga vidjela, ali moje grudi preplavljuje duboka bol.
Ispod Leenine fotografije pribodem sliku medaljona nađenog u
njezinoj kosi. Pored fotografije medaljona stavim sliku djevojaka na lomači
koju sam uzela iz Maddyne ladice. Uzmem marker i povučem crtu između
medaljona i djevojaka. A ispod slike djevojaka napišem: Liam je ovo
uslikao? Lagao je? Zašto? Kakve je još fotografije snimio?
Zatim pribodem fotografije jakne, stranica dnevnika, knjige pjesama,
okrvavljenog ruksaka, Leeninih Nike tenisica i drugih predmeta pronađenih
u ruksaku ili među stijenama. Također stavim i neke od slika s obdukcije,
uključujući otisak čizme na Leeninu potiljku i opekline na njezinu licu.
Odmaknem se kako bih pregledala što sam napravila, ali Luke je još
uvijek jedino što mi ispunjava misli. I srce. Cijelo moje tijelo.
Maddy je za raspad naše obitelji okrivila moju kratku vezu s Lukeom.
To joj je olakšala činjenica da su Cheyenne i njezina majka bile u
automobilu koji je skrenuo u uličicu. Automobilu čiji su farovi osvijetlili
Lukea i mene poput glumaca na mračnoj pozornici. I što smo u ta svjetla
zurili poput grešnih ljubavnika. Što smo i bili. Nakratko. I Cheyenne je to,
naravno, sljedećeg dana rekla Maddy u školi. A Maddy je rekla Jakeu. Bio
je to samo izgovor koji je tražio da poludi na mene i nastavi sa svojom
ljubavnom vezom.
A sada Jakea i njegove drage ionako više nema. Otišli su na Novi
Zeland, gdje su se na kraju vjenčali i sada žive u blizini roditelja njegove
nove supruge. A Jake ima novu djecu koja su otprilike iste dobi kao i
Maddyna djeca. Sve je to utjecalo na Maddynu ogorčenost.
Možda je sve zaista počelo zbog moje potrebe da se dokažem svome
tati i zato što sam previše vremena provodila na poslu nauštrb održavanja
odnosa u vlastitoj obitelji. Bih li osjećala isto da sam muško?
Možda neki brakovi jednostavno krenu u krivom smjeru i nitko za to
nije posebno kriv.
Gledam u sliku Maddy i njezinih prijateljica na kojoj se zlatna svjetlost
lomače presijava na njihovoj koži. Lijepi mladi vilinski konjici zarobljeni u
vječnom vremenu. Ispunjeni s toliko nade. Toliko snova. Kao što sam ja
nekoć bila.
Slijedi istinu, Rache. Čak i ako je bolna. Čak i ako te odvede tamo gdje
ne želiš. Nije prekasno... Istina... te oslobađa. Tajne... se talože. Misliš... da
si ih zakopao, nekako ih se riješio, ali one su kao ovaj prokleti rak. Onog
trenutka kad posustaneš, kad se umoriš, one opet poenu rasti i sustignu te.
Luke je bio u pravu. Ovaj je slučaj usadio nekakvu bolest u sve nas. A
iako smo možda mislili da smo nastavili sa svojim životima, rak se vratio.
Iznenada me nešto osupne. Fotografija kutije Export A cigareta. I
upaljač. Clay Pelley nije pušio. Barem ja to nisam znala. Pa kako je Leena
zadobila te opekline?
Je li ispod mosta zapalila cigaretu? Je li joj Clay otrgnuo cigaretu iz
ruke i zatim je ugasio u njezinoj nosnici ili na njezinu čelu? Što je bilo
prvo? Što god bilo, zacijelo bi pritiskanje zapaljenog dijela cigarete u
njezinu kožu ugasilo cigaretu? Leena sigurno ne bi zapalila još jednu da je
Clay ponovno opeče. Ili možda bi. Na mjestu zločina nismo pronašli niti
jedan opušak cigareta. Čak i da jesmo, DNK se 1997. nije koristio onako
kako se danas koristi. Ali ono što znam jest da Clay nikada nije na
zadovoljavajući način objasnio opekline. I da Clay nije bio pušač. Uzmem
notes i to zabilježim. Zabilježim još nešto o jakni. Želim pitati Claya zašto
ju je oprao, donio kući i dao je svojoj supruzi da je stavi na sušenje ako su
mrlje od krvi još uvijek bile vidljive. Želim znati zašto je umjesto toga nije
pokušao negdje baciti. Jer to, po meni, nema smisla.
Začujem grebanje na vratima svog ureda i shvatim da sam Scouta
ostavila vani. Otvorim vrata i pustim ga da uđe. Promrsim mu krzno, a
zatim posegnem za mobitelom dok se on smješta u svoj pseći krevet.
U imeniku potražim Parks Photography and Design. Pronađem kontakt
broj, pogledam na sat, a zatim unesem broj.
Netko se javi nakon što telefon dvaput zazvoni. - Liam Parks ovdje.
Adrenalin mi prostruji kroz vene kada se iznenada potpuno vratim u
stari način istraživanja. Ponovo otvaram ovaj slučaj.
Barem u mislima. A kada pripremim pitanja, otići ću posjetiti Claya
Pelleyja.
- Zdravo, Liame, ovdje Rachel Hart. Kada je Leena Rai ubijena bila
sam detektivka Rachel Walczak. Detektiv Luke O’Leary i ja razgovarali
smo s vama u školi o noći lomače, sjećate li se?
On dugo ništa ne kaže, toliko dugo da pomislim kako je možda
poklopio slušalicu.
- Liame?
On se nakašlje. - Znam zašto zovete - kaže. - Slušao sam podcast. Svi
smo ga slušali. Čuo... Čuo sam da je Clay Pelley rekao kako on to nije
učinio, a... ja sam uvijek istinski vjerovao da ju jest ubio, ali onda sam se
zapitao... - Glas mu zamre.
- Liame? Jeste li još tu?
- Da. Da, jesam.
- Zašto ste se zapitali?
 - Pa, čudno je što ste nazvali. Zato što sam sinoć shvatio da moram
olakšati dušu, a ne želim razgovarati s Trinity Scott. Stvarno ne želim. Ne
zanimaju me te senzacionalističke stvari. A iz podcasta sam saznao da je
Luke O’Leary u hospiciju, pa nisam mogao razgovarati s njim. I...
- Luke je jučer preminuo.
Još jedan dugi trenutak tišine. - Zbilja mi je žao.
- I meni.
- Ja... Ajme. - Uzdahne. - Znate, stvari se kroz vrijeme mogu
promijeniti. Nisam ono nesigurno malo štrebersko dijete kakvo sam nekoć
bio. A sinoć sam odlučio da moram nekome reći jer je... jednostavno... tako
dugo zatvoreno u meni i nakuplja se. Nakon što sam preslušao epizode
podcasta, otišao sam na tavan. - Još jedna stanka. - Još uvijek imam film sa
slikama iz te noći.
Ja tiho kažem: - Znači, vaš fotoaparat i film nisu ukradeni?
- Žao mi je.
Navlažim usne i zagledam se u fotografiju djevojaka na ploči.
- Vi ste razvili dio filma, zar ne?
- Jednu rolu. Da.
- Neke ste fotografije dali djevojkama?
- Da. Namjeravao sam dati svakoj po jednu.
- Zašto njima?
- One su bile... Privlačile su me. Htio sam se sprijateljiti s njima. Bile
su najzgodnije od zgodnih djevojaka u školi. Popularne djevojke.
Hladnoća se uvuče u moje grudi. Napetost mi stišće šaku oko grla.
Želim postaviti svoje sljedeće pitanje, ali nisam sigurna da sam spremna
čuti odgovor. Čujem Lukeov glas blizu svog uha, gotovo kao da je sada sa
mnom, u ovoj sobi, i nježno dodiruje moju ruku, šapuće mi.
Slijedi istinu, Rache. Čak i ako je bolna. Čak i ako te odvede tamo gdje
ne želiš.
 - Zašto ste lagali da su kamera i film ukradeni, Liame?
- Maddy me je zamolila.
Ja zatvorim oči. Srce mi snažno lupa. - Zašto? - uspijevam reći.
- Rekla je da gospodin Pelley ne želi da se pročuje da je on bio tamo.
- Kada vas je točno zamolila?
- Jutro nakon lomače.
- Nije bilo škole. Bila je subota.
- Došla je biciklom do moje kuće. Pokucala mi je na vrata. Dao sam
joj fotografiju, a ona mi je rekla da se riješim ostalih fotografija i rola filma
i da lažem da sam izgubio kameru. Rekla je da je policija saznala da se
održalo ilegalno prinošenje žrtve Ullru i da će vjerojatno pitati klince o
tome te da nikome ne bismo trebali reći da je gospodin Pelley bio tamo.
Tada mi ništa nije bilo jasno. Sve dok nisam čuo da je Leena nestala. No
tada sam joj vjerovao jer je njezina majka bila policajka i pretpostavljao
sam da ima povjerljive informacije. Također je obećala da će Cheyenne ići
na maturalnu zabavu sa mnom ako učinim što je tražila.
Ja udahnem polako, duboko. - Onda još uvijek imate negative?
- Da. Imam. Želite li ih pogledati? Ili da ih odnesem u policijsku
postaju u Twin Fallsu? Ili možda u KKKP? Zaista ne znam bi li to sada
uopće zanimalo policajce. Ali, kao što rekoh, neću ih dati Trinity Scott.
Pogled mi se vraća na sliku djevojaka na ploči. Imam ono što mi treba.
Uvijek sam imala ono što mi je trebalo. Bilo mi je pred očima, iako sam to
odbijala vidjeti u potpunosti. Razmišljam kako bi moglo izgledati i kako bi
se moglo protumačiti ako Liam da film meni. Pogotovo sada.
Pomislim na Maddy. I istinu. I laži. I na to kako zbog skrivanja tajni,
potiskivanja krivnje, čovjek može postati zao i ogorčen. Pomislim na naš
propali odnos.
Tajne... se talože. One su kao ovaj prokleti rak.
- Trebali biste nazvati KKKP, Liame. Trebali biste im sve predati.
Morate im reći da vas je netko nagovorio da lažete.
 Prekinem poziv i zavalim se u stolac. Možda sam učinila groznu,
groznu stvar. Pogrešnu stvar. Ali koliko bi daleko majka trebala ići da
zaštiti dijete? Kada bi trebala stati?
Što ako zbog toga što štiti kćer na kraju povrijedi sve oko sebe? Što
ako zbog toga pogrešan čovjek završi iza rešetaka na gotovo četvrt stoljeća?
Bez obzira na to što je odvratan, zao čovjek?
Protrljam čelo. Clay je priznao. Moram se podsjetiti kako je do toga
došlo. Ja sam nasjela. Svi smo nasjeli na ono što je rekao. Kako ne bismo?
Forenzički su se dokazi poklapali.
Skočim na noge. Počnem hodati. Clay nikako nije mogao znati kako je
točno Leena umrla osim ako on nije bio tamo i to učinio.
Prešetavam se po sobi, a onda stanem kao ukopana kad se sjetim
nečega što sam čula u podcastu. Zgrabim mobitel i pronađem epizodu koju
sam tražila. Premotavam naprijed, tražeći riječi. Stisnem PLAY.

CLAYTON: ... dobar, logičan dio mene koji je znao da su moje žudnje
loše, pogrešne. Dobar dio mene tražio je liječničku pomoć stručnjaka kako
bih se riješio ovisnosti. Ali, to je bilo uzaludno.

Premotam još malo naprijed, a zatim ponovno stisnem PLAY.

CLAYTON: Htio sam umrijeti. Ali također nisam htio umrijeti jer je to
bilo prelako. Ja... Taj dio mene koji je tražio pomoć?

Glasno opsujem, a zatim opet pustim snimku, samo da se uvjerim.

Odložim mobitel i počnem kopati po registratoru. Pronađem kopiju
transkripta našeg razgovora s Clayem. Pažljivo je pregledavam.
Clay nigdje u transkriptu nije spomenuo traženje liječničke pomoći
zbog svojih ovisnosti. Nije stvar u tome da smo to ignorirali. On nam to
nikada nije rekao. Naslonim se na stolac.
 Srce mi snažno udara o grudni koš. Osjećam kako mi krv hrli kroz
tijelo poput bujice. Ako je Clay primao medicinsku, stručnu pomoću u
liječenju ovisnosti u Twin Fallsu, malom gradu, u to je vrijeme bilo vrlo
malo stručnjaka koji su se bavili takvim stvarima.
Postojale su nedoumice vezane uz taj slučaj, Rache.
Ponovno pregledavam transkript, a u mislima mi oživi taj prizor. Opet
osjećam miris te sobe. Osjećam napetost. Prisjetim se čudnog izraza na
Clayevu licu. Neobično monotonog govora. Zvuči isto kao njegov glas kad
je ispred Trinity u eteru ponovno čitao svoje priznanje, osim što mu je tada
glas bio neobično hrapav.
Ponovno uzmem mobitel i pronađem drugi dio podcasta. Stisnem
PLAY.

TRINITY: Kako ste mogli znati sve te detalje ako to što ste rekli nije
bila istina, ako vi to niste učinili?

CLAYTON: Jednostavno... mi je tako došlo. Došlo mi je u glavu. I

htio sam to reći. Sve to.

Na ploču napišem: Tko je Claya liječio od ovisnosti o dječjoj

pornografiji? Ponovno pogledam na sat. Ako uspijem pronaći Lacey Pelley,
možda će pristati na razgovor sa mnom nakon svih ovih godina. Možda će
mi reći tko je 1997. godine liječio Claya.
Sjednem za laptop i počnem guglati. Ali jedino što uspijevam pronaći
neki su stari novinski članci koji su digitalizirani. Iz članaka se čini da se
Lacey Pelley vratila u Terrace s njihovom bebom. Pretpostavljam da Lacey
sigurno više ne bi koristila prezime Pelley. Pronalazim članak u kojem se
spominje prezime Laceynih roditelja. Willoughby. Jocelyn i Harrison
Willoughby. Tu je i stara fotografija iz jednog od članaka koji su dospjeli u
nacionalne vijesti na kojoj Lacey nosi malenu Janie. Neki paparaco uslikao
ju je dok je iz auta trčala prema ulazu u supermarket, držeći ruku u zraku
kako bi prekrila lice. I još me nešto zaintrigira. Što je s Janie Pelley? Gdje
je ona sada? Znaju li Lacey i Janie za ovaj podcast? Što je s Laceynim
roditeljima, Willoughbyjima? Jesu li još živi? Znaju li oni za podcast?
Jaswinderu, Ganeshu i Darshu sigurno je teško to slušati, ali što je s njima?
Uzmem mobitel i nazovem starog prijatelja koji je nekoć bio policajac
kao i ja.
On se javi gotovo odmah. - Ovdje Joe Mancini. Pacific Investigations
and Skip Tracing.8
- Joe, ovdje Rachel Hart... hm, Rachel Walczak, bivša policajka iz
Twin Fallsa.
- Majko mila, Rache? Kako si, dovraga?
Razmijenimo par ljubaznih riječi, a zatim se vratim na razlog zbog
kojeg sam ga zvala. Kažem mu za podcast.
- Željela bih koristiti tvoje usluge, Joe. Željela bih locirati i razgovarati
s Lacey Pelley, a možda i s njezinom kćeri Janie Pelley. Na internetu ne
mogu pronaći ništa, a znam da ti imaš pristup svim dobrim programima i
tražim brze rezultate. Sigurna sam da više ne koriste prezime Pelley. - Kao
što ja više ne koristim Walczak.
- Da. Sigurno.
- Njezino djevojačko prezime bilo je Willoughby, pa je vjerojatno to
koristila.
- Prepusti to meni. Javit ću ti se čim nešto saznam. Trebalo bi ići brzo
ako je promjena prezimena zakonska.
Prekinem poziv i ponovno pokušam nazvati Maddy.
Ne javlja se.
Kao ni Darren.
Grizem stražnji dio olovke i pitam se jesu li oni već preslušali tri
epizode podcasta. Pitam se što će Clay reći Trinity u novoj epizodi. Čujem
brujanje Grangerova motocikla koji dolazi po seoskoj cesti i sve je glasniji
dok skreće na prilaz.
 On nekoliko trenutaka kasnije pokuca na vrata moje radne sobe i uđe.
Scout mašući repom ustane iz svoje košare.
- Oprosti zbog onoga sinoć, Rache. - Granger čučne kako bi zagrlio i
podragao Scouta. Podigne pogled, a zatim se umiri kad ugleda moju ploču
za zločine. Polako ustane na noge. Ode do ploče.
Čita moja pitanja.
Ramena mu se ukoče. Šuti. Ja ga promatram. On okrene glavu, a
pogled mu se stopi s mojim.
- Jesi li to bio ti? - pitam.
- Što?
- Znaš što. Prije, dvadeset četiri godine nitko u gradu nije radio ono što
si ti radio. Jesi li ti liječio Claya Pelleyja od ovisnosti?
 RACHEL

SADA
Subota, 20. studenog. Sadašnjost.

N e mogu vjerovati. - Dok zurim u Grangera, riječi izgovaram tiho,

polako. Osjećam kao da iznenada gledam čovjeka kojeg ne poznajem.
- Znači, Clay te jest posjećivao?
- Prebrzo donosiš besmislene zaključke.
- Koliko je stručnjaka 1997. godine u Twin Fallsu liječilo ovisnosti?
To je bio tvoj veliki talent. Korištenje hipnoterapije kako bi pomogao u
liječenju ovisnosti. Hipnotizirao si pacijente kako bi mogao „razgovarati
izravno s njihovom podsvijesti“, gdje si mogao usaditi sugestije koje bi
aktivirali okidači nakon što izađu iz transa i ponovno postanu potpuno
svjesni. - Znam jer je Granger koristio tu tehniku za liječenje mog PTSP-a.
- Isuse, Rache, što te je spopalo? Čemu sav taj bijes? Upravo... Upravo
zato nisam htio da slušaš taj prokleti podcast! To je upravo ono što sam
očekivao da ću vidjeti... Da ćeš izgubiti razum i početi osjećati krivnju jer
ćeš preispitivati sve što si učinila, uključujući spavanje s Lukeom
O’Learyjem i to što si uništila svoj brak. A sada to upropaštava našu vezu. I
ti napadaš mene.
- Ne mogu vjerovati da si to izrekao.
- Oh, zaboga, ne želim reći da ja mislim da je to što si spavala s
Lukeom upropastilo tvoj brak. To je ono što si mi ti rekla da ti misliš. Prošli
smo kroz to, sjećaš se? Na terapiji. Kroz sve to. Ti i ja. Pomogao sam ti da
to prebrodiš. A Clay Pelley... On se mogao liječiti bilo gdje u gradu, Rachel.
- Zamahne rukom prema prozoru i upre prstom. - Do North Vancouvera je
jedan sat vožnje, gdje je, a i tada je bila, ogromna bolnica i okolna četvrt u
kojoj žive razni stručnjaci za medicinu, psihologiju i psihijatriju. Osim toga,
otamo se preko mosta automobilom za nekoliko minuta može doći do
Vancouvera, gdje ima još ogromnih bolnica u kojima radi mnogo psihologa,
psihoterapeuta i specijalista za liječenje ovisnosti. Sada. I tada. Kako se
usuđuješ?
Doima se strastveno. Mamurno. Nervozno. Kosa mu je raščupana.
Neobrijana brada prekriva mu čeljust. Kad primijeti da ga odmjeravam,
provuče ruku kroz kosu, primiri se i tišim glasom kaže: - Gle, razumijem da
te je ovo uznemirilo, ali okani se toga. Njezin će podcast završiti. Nije
važno što će biti s Pelleyjem. Imala si čvrste dokaze. On je priznao. Neka
ostane na tome.
Ali ja sada stvarno, stvarno moram znati tko je liječio Claya Pelleyja.
Jer je nešto zlo i ružno zavladalo duboko u meni. I uvlači se u moje grudi i
grlo, steže mi dušnik, guši me, zamagljuje mi vid i neće prestati dok ne
dokažem da je to nešto u meni - u krivu.
- Moram znati koga je posjećivao.
- Zašto? Zašto je bitno tko ga je liječio?
- Jer ako... Ako Clay govori Trinity istinu, onda je nekako, odnekud,
saznao detalje. Točne, minuciozne detalje autopsije. Ne samo o tome kako
je Leena Rai ubijena, već i kojim se redoslijedom sve odvijalo i kako je tim
za istraživanje ubojstava tumačio te podatke s obdukcije i dokaze s mjesta
zločina.
On me ljutite gleda. Napetost se može rezati nožem. - Pa zašto misliš
da ih je saznao od mene? Ti misliš da sam ja nekako prenio informacije? To
je besmisleno. Mi se tada nismo ni poznavali. Mislim, znao sam te iz
viđenja. Znao sam da si kći starog načelnika Harta, policajka i Maddyna
majka. Zato što je Maddy bila Johnnyjeva prijateljica i viđao sam te u školi.
Ali to je sve. Ja nisam imao nikakve veze sa slučajem.
Zadržim njegov pogled. Mozak mi se uskuhao. Osjećam da mi je nešto
promaknulo, nešto što znam u podsvijesti, ali to još nisam uspjela dokučiti.
I ne sviđa mi se ono što vidim u Grangerovu pogledu. To me plaši.
 Slijedi istinu, Rache. Čak i ako je bolna. Čak i ako te odvede tamo gdje
ne želiš.
Vrlo tiho kažem: - Posjetit ću ga. Izravno ću ga pitati tko je bio njegov
psihoterapeut i kako je saznao informacije koje je policija tajila. Ako nigdje
drugdje ne mogu dobiti odgovore, pitat ću ga direktno u lice.
- Pelleyja?
- Da. - Krenem prema vratima ureda.
- Ne možeš se samo tako pojaviti i posjetiti zatvorenika, Rachel. Za to
postoji procedura.
- Onda ću je započeti. Još uvijek imam brojeve ljudi koji bi mogli
pomoći da se stvari ubrzaju. - Zastanem na vratima i okrenem se prema
njemu. - Spakirat ću stvari. Možda ću morati prenoćiti u blizini zatvora.
Javit ću ti. Možeš li se brinuti za Scouta?
- Naravno da se mogu brinuti za Scouta - odbrusi on. - Ali mislim da je
to jebeno glupa ideja. On će se poigravati s tobom.
Ja zatrepćem. Granger ne prostači preda mnom. Njegove oči sijevaju,
iz njih izbija bijes. Onaj neartikulirani strah ulazi dublje u moju srž.
- Već se poigravao sa mnom, Granger - kažem tiho. - Poigravao se sa
svima nama. Davno. S ovim moram završiti jednom zauvijek kako bih to
mogla zaboraviti.

***
Gotovo je 14 sati, a ja na putu prema zatvoru Mission vozim preko
mosta Second Narrows kada mi zazvoni mobitel. Javim se na zvučnik kako
bih mogla pratiti promet. Autoput je prepun vozila. Pljusak ne pomaže,
nimalo.
- Rache, Joe je.
- Već si nešto otkrio?
 - Ništa lakše. Samo treba znati gdje tražiti s pravim programima.
Lacey Ann Willoughby Pelley zakonski je promijenila prezime 1998.
godine. Što se poklapa s preseljenjem Jocelyn i Harrisona Willoughbyja iz
Terracea u mali grad Shackleton u Sjevernom Ontariju. Lacey i njezina kći
preselile su se s njima.
- Znači, Lacey je vratila prezime Willoughby?
- Ne. Čini se da je to bio novi početak.
Osjećam kako mi kroz tijelo prolazi energija. Usporim kako bi se jedan
automobil prestrojio u moju traku, brisači mi škripe.
- Koje ime?
- Lacey Ann Scott.
Ja se ukočim. Zatim mi srce poskoči i počne snažno udarati. Pustim još
jednom automobilu da uđe u moju traku. Grlo mi je suho. - Njezina kći... se
zove... Janie Scott?
- Zapravo Trinity Jane Scott. Oduvijek se zvala Trinity Jane. Valjda su
je samo voljeli zvati Janie. Imam frenda kojeg roditelji također zovu
srednjim imenom. To je tradicija.
Udahnem duboko i polako kako bih se primirila, a zatim uključim
žmigavac i skrenem s autoputa. - Pričekaj, stat ću sa strane.
- Malo dalje ugledam sporednu cestu koja vodi prema industrijskoj
zoni. Uđem na parkiralište ispred trgovine podnim oblogama i zaustavim se.
- Trinity Scott kći je Claya Pelleyja? - Kada shvatim o čemu se
zapravo radi, opsujem i udarim u volan. - Nije Clay taj koji nas sve
zajebava. Nije Clay taj koji tjera Trinity da pleše kako on svira. To je ona.
Ona se poigrava s njime. Ona se poigrava s nama.
- Znači, to će biti njezino veliko otkriće - kažem tiho. - Da je Clay
njezin tata. To je njezina prokleta igra.
 ODJEK

DOMINO EFEKT
SADA
Nedjelja, 21. studenog. Sadašnjost.

V ećina muškaraca gleda televizor postavljen na zidni nosač. Na

programu su vijesti. Clay gleda samo krajičkom oka. Sjedi za jednim
od stolova sa šarkama i pokušava ponovno pročitati Nabokovljevu Lolitu.
Uspijeva dobiti što želi, pod izlikom da želi temeljitije proučiti književnost.
Ili možda tip koji vodi knjižnicu jednostavno ne zna o čemu se radi u knjizi.
Clay je u poluotvorenoj kaznionici jer je bio uzoran zatvorenik. Čak je
podučavao druge kroz poseban program. Predavao je engleski kao drugi
jezik i književnost te je držao tečajeve iz osnovnih vještina poslovnog
pisanja i gramatike. Također je nastavio s vlastitim daljnjim obrazovanjem
iz psihologije. Nakon nekoliko pogrešnih poteza na samom početku zbog
kojih su mu prerezali vrat, što mu je oštetilo glasnice, brzo je naučio što je
bolje za njega i kojim se frakcijama treba pridružiti. Trlja vrat na mjestu
gdje tetovaža paukove mreže sada tvori splet povezanih linija preko ožiljka
na vratu. Ta ga tetovaža obilježava kao člana određene bande. On čini
usluge vođi bande. Zauzvrat dobiva male usluge. Oni mu čuvaju leđa. To je
najvažnije. Opstanak. Biti dio krda jamči njegovu sigurnost.
Čak i neki od stražara sudjeluju u tome. Omjer snaga u zatvoru
zamršen je. I može biti smrtonosan.
Stražari nadziru zatvorenike iza prozora u promatračnici. Kamere
snimaju iz svih kutova. Clay se ne može usredotočiti na riječi u romanu.
Misli na Trinity Scott, koja će ga danas ponovno posjetiti. Razmišlja što bi
joj trebao reći u sljedećem 20-minutnom intervjuu, koliko da joj otkrije
kako bi se ona zakačila, kako bi se vratila jer želi čuti još. Ne može ni
približno objasniti koliko mu znači to što ona dolazi k njemu, što gleda
njezino lijepo lice, te velike oči. Što je miriše. Što je u njezinoj blizini. To je
u njemu probudilo nešto divlje i pomalo opasno. Morat će biti oprezan.
Prisjeti se kad joj je pričao o Maddy Walczak. O tome zašto je Maddy
lagala. Clay je znao puno o tinejdžericama. One su ga voljele. Znale su ga
oblijetati. Kao što pčele oblijeću med.
Znao je dovoljno o psihologiji mladoga ženskog uma da bi razumio da
su njihovi unutarnji životi složeni i ponekad divlji. Nepredvidivi. Potrebiti.
Zahtjevni. Opojni. Moćni. Slatki. Zlobni. Da, dok balansiraju na ivici
između djetinjstva i odrasle dobi, žude za iskustvom. Uglavnom
seksualnim. Ali nisu uvijek bile spremne za ono što ih je dočekalo.
- Pelley! Hej, na vijestima si!
On se prene. Njegova se pozornost vrati na televiziju. I svi ostali u
prostoriji iznenada skrenu punu pažnju na TV. Među muškarcima zavlada
čudna tišina. Clay krajičkom oka vidi da dvojica stražara u promatračnici
također gledaju vijesti kroz prozore. Clay osjeća da se napetost širi
prostorijom i to mu stvara nelagodu. Kad živiš u kavezu okružen
muškarcima moraš imati životinjsku svijest. U svakom datom trenutku,
nijedan muškarac tu se ne osjeća istinski sigurnim. Nijedan muškarac
nikada nije siguran tko je grabežljivac, tko plijen, a tko vreba. Ali Clayeva
osjetila divljine iznenada ožive i načule se.
Na ekranu je Trinity Scott. Kamera je zumira. Njezine ružičaste
obraze, kratku tamnu kosu koja se vijori na vjetru. Ona razgovara s
novinarom ispred njihova zatvora. To je rijedak pogled na njihov kavez
izvana, a muškarcima je to iznenadan i šokantan podsjetnik na krajolik tik
iza tih zidina kojima su opkoljeni. Clay proguta slinu kad ugleda krupni
plan mlade Trinity.
Novinar kaže: - Neka od te djece na pornografskim fotografijama koje
je Clay Pelley imao u svojoj vrtnoj kućici bila su stara samo pet godina. Na
tim su fotografijama bila seksualno zlostavljana.
- Znam - kaže Trinity. - Prema vlastitom priznanju, Clayton Jay Pelley
bolestan je čovjek.
 Jedan zatvorenik naglo ustane s klupe ispred televizora, dođe do Claya
i sjedne za njegov stol. Tip počne stiskati i otpuštati šaku, zbog čega se čini
da se tetovaža paukove mreže na njegovoj nabrekloj podlaktici širi, a zatim
sužava. Kao da diše. Kao da je živa. Mreža pluća koja udiše, izdiše.
Muškarac se zove Ovid, a Clay primijeti da Ovid ne gleda televiziju, već
njega. Napeto. Sada je i jedan od stražara skrenuo pozornost na Claya.
Clay ne skida oči s ekrana. Ali zna. Nešto se promijenilo. Osjeća to.
Nevidljivu i tihu energiju koja se prikrada. Mreška. Drhti. Nešto se događa.
Plavokosi novinar kaže: - Vjerujete li mu?
Kamera zumira Trinityno lice. - Vjerujem da je on jako bolestan
čovjek - kaže ona dok joj oči suze na vjetru. - Prema svim dokazima, prema
njegovim vlastitim riječima, bio je ovisan o dječjoj pornografiji. Dokazi
pronađeni u njegovoj vrtnoj kućici predani su federalnoj radnoj skupini i to
je zaista pomoglo u razbijanju međunarodnoga pedofilskog lanca kojim je
upravljano iz Tajlanda, ali koji je većinom djelovao u Sjevernoj Americi.
Što se tiče toga je li Clayton seksualno napastovao i ubio Leenu Rai,
pričekat ću da čujem što mi on još ima reći. Za mene porota još uvijek
zasjeda.
Pametno, pomisli Clay. Trinity koristi vijesti za reklamiranje svog
podcasta. Na taj način privlači gledatelje, bez obzira vjeruje li u ono sto
govori ili ne.
Novinar kaže: - Kaje li se on?
- Kaje se zbog pornografije. Što se tiče ostalog, tvrdi da je priznao da
je ubio Leenu Raijer smatra da mora biti iza rešetaka. Kaže da je to učinio
kako bi zaštitio svoju suprugu i dijete. - Trinity oklijeva. - Ja... Ja mislim da
mu vjerujem. Mislim da mu je doista bilo stalo, da je možda i volio svoju
suprugu i dijete.
- Ili u to želite vjerovati?
- Može biti. Možda želim vjerovati da čudovišta mogu u sebi imati i
nešto ljudsko. Da loš čovjek može činiti dobre stvari. Da još uvijek gaji
osjećaje prema ljudima oko sebe. Ako ste slušali moj podcast, znat ćete da
se pokušao liječiti od parafilije. Želio je da ona prestane. Znao je da je to
loše. No, kako je istraživanje pokazalo, stopa recidivizma kod ovakvih
prijestupnika visoka je. Za Claya jest bolje da je u zatvoru.
- Ili bolje rečeno, za djecu je bolje da je on u zatvoru.
- Da - kaže Trinity.
- Pedofil - glasno prošapće netko u prostoriji. Clayu se stisne želudac.
Pokušava progutati slinu ne pokazujući strah.
- Zlostavljač djece - prošapće netko drugi s druge strane prostorije.
Clay se okrene prema njima. Svi muškarci ga sada gledaju. I oba
stražara. Strah se penje uz njegovo grlo.
Ovid kaže: - Ševiti četrnaestogodišnjakinju koja je na pragu petnaeste
je druga priča, Pelley, ali drkati na fotografiju petogodišnjakinje? Jebeni
pedofil. Djeca? Bebe? Misliš da si ovdje sigurniji?
Novinar kaže: - Je li teško razgovarati s čovjekom poput njega kad
znate kakva bolest, kakvo zlo živi u njemu?
- Ne pretvaram se da razumijem nastranost koja može ovladati ljudima
- kaže Trinity. - Ali mislim da može biti korisno pokušati. Mislim da može
biti i poučno. Razumjeti neprijatelja, poznavati ga, uvijek je bolje od
nepoznatog, nevidljivog.
- Iskorištava li on vas i vaš podcast, Trinity? Igra li on neku igru zato
što mu je dosadno?
- Vjerujem da on ima nešto što želi reći. Mora skinuti taj kamen sa
svoga srca. Ja sam sredstvo, prilika koja mu se ukazala da to učini.
- A što želite reći ocu Leene Rai, koji je još živ, njezinu mlađem bratu i
njezinu rođaku? Što želite reći onima koji vas kritiziraju da iskorištavate
njihovu patnju za svoju korist, svoju popularnost?
Trinity se okrene prema kameri i iznenada se doima kao da gleda
ravno u zatvor, ravno u Clayeve oči.
- Leeninoj obitelji, svima koji slušaju i svima koji su možda
povrijeđeni ili zbunjeni zbog ovoga, ako je pravda podbacila, mislim da svi
to zaslužujete znati. Ja se vodim istinom. Samo istinom. Želim znati istinu o
tome što se dogodilo Leeni Rai. - Vrata stražarske promatračnice otvore se i
iz nje izađe stražar. - Pelley, moraš donijeti kantu i krpu iz spremišta. Netko
je povratio u jednom od hodnika.
Clay ustane, oklijeva, letimično pogleda sve koji ga promatraju.
- Kreni! - vikne stražar.
On polako ode do vrata i čeka. Zvono odzvanja dok se vrata
otključavaju. On izađe. Vrata se za njim automatski zatvore i zaključaju.
Niz hodnik krene prema spremištu. U prolazu letimično pogleda nadzornu
kameru ispod stropa. Tiho je. On je sam. Previše sam. Skrene iza ugla i
krene prema kraju dugačkog hodnika gdje se iza metalnih rešetaka čuvaju
zalihe. Dva fluorescentna svjetla na kraju hodnika ugašena su. Treće treperi
i zuji. Zastane kad primijeti još nešto. Bijelu tvar koja je razmazana preko
kamere u blizini ulaza u skladište.
Clay zakorači unatrag, počne se okretati. Ali sjena dolazi brzo,
naizgled niotkuda. Pokuša pobjeći, ali još se jedan muškarac pojavi iza ugla
i brzo, odlučno i tiho korača prema njemu. Ruke su mu ispružene uz tijelo.
Nešto je u njegovoj desnoj šaci. Djelomično mu je zavučeno u rukav.
Clay zakorači unatrag, u drugom smjeru, i naleti na muškarca iza sebe.
Zatvorenik ispred njega nastavlja se približavati. Clay ga sada prepoznaje.
To je Ovid. Tada shvati da stražar sudjeluje u tome. On je naredio Clayu da
dođe ovamo kako bi počistio nepostojeću rigotinu. A Ovid je pušten iz sobe
odmah nakon njega. Tada također zna da je ovo njegov kraj. Ovid mu je
blizu, pruža ruke kao da će zagrliti Claya. Muškarac iza njega ne da mu da
se pomakne. Clay osjeti zabadanje oštrice u Ovidovoj šaci kao udarac u
trbuh. Šok prožme njegovo tijelo. Zgrči se od boli, hvata zrak. Muškarac
koji ga je napao izvuče bodež, povuče ruku unatrag i ponovno ga zabije.
Točno u Clayevu jetru i zavrne oštricu prema gore. Izvuče ju. I tada
muškarci nestanu.
Clay se hvata za trbuh. Vrela krv šiklja, lipti kroz njegove prste.
Koljena mu klecaju. Pokušava dozvati pomoć, ali nitko ne odgovara.
Otetura u stranu, nasloni tijelo na zid, ali ne može stajati. Osjeti vrtoglavicu.
Polako klizi uza zid, ostavljajući za sobom jarkocrven trag. Sruši se na pod.
Ispod njega curi krv. Gleda je. Sjajna je i gusta i crvena. Širi se i pretvara u
rijeku na pločicama s mirisom antiseptika.
 RACHEL

SADA
Nedjelja, 21. studenog. Sadašnjost.

C esta koja vodi u Mission prolazi uz dugu, smeđu, sporu rijeku Fraser.
Kiša ne pada, ali je nebo prekriveno gustim oblacima. Prijepodne je i
vrijeme otkucava. Dok snažno stišćem volan svojega kamioneta, osjećam
kako se u meni kovitla snažna tjeskoba. Moram razgovarati s Clayem,
dobiti informacije od njega prije nego što ih dobije Trinity. Sada kada znam
tko je ona, brine me koji je njezin krajnji cilj. Bojim se da bi svaka
poluistina koju bi ona mogla pustiti u eter prije nego što se dobro provjeri i
potvrdi mogla nanijeti veliku štetu. Koja je njezina krajnja namjera? Vjeruje
li ona zapravo da njezin otac nije kriv za ubojstvo?
Želi li ga ona osloboditi krivnje?
Ili traži osvetu?
Želi li ona uništiti mene? Ili moju obitelj? Ili samo želi podcast koji će
doživjeti zapanjujući vrhunac kada u eteru otkrije da je ona malena Janie
Pelley?
Je li to u ovom trenutku uopće važno? Jesam li trebala poslušati
Grangera i jednostavno se opustiti i pustiti da se dogodi što se treba
dogoditi?
Stisnem čeljust. Ne. To jest važno. I moram saznati istinu. Cijelu
istinu. Luke je bio u pravu. Postojale su, i još uvijek postoje,
Ispod Đavoljeg mosta neobjašnjene nedoumice. Vrijeme je da
razriješim te nedoumice, bez obzira na sve. Za početak, moram saznati
kojeg je psihoterapeuta Clay posjećivao. Želim znati što se dogodilo s
Leeninim dnevnikom. A ako Clay nije ubio Leenu, svi moramo znati tko ju
je ubio.
Jer ako ju Clay nije ubio, možda se pravi silovatelj-ubojica svih ovih
godina skrivao svima pred očima, baš u Twin Fallsu. Živio i radio među
ljudima. Kupovao namirnice, rekreirao se, jeo u restoranima, odlazio
liječniku i zubaru, posuđivao knjige iz knjižnice. Ili je možda bio u prolazu
i krenuo dalje. Ili je možda bio stanovnik koji je napustio grad i otišao
negdje drugdje, gdje je mogao ponovno ubiti. Više puta. I možda smo mi
dopustili da se to dogodi jer smo stavili pogrešnog čovjeka iza rešetaka.
Ugledam prometni znak. Približavam se zatvoru. Puls mi počinje
ubrzavati dok skrećem s ceste.
Kad sam se oporavila od šoka nakon što sam saznala tko je Trinity
Scott, Joe Mancini mi je rekao da je njezina majka, Lacey Scott, u kasnom
stadiju preuranjene demencije. To je saznao nakon što je nazvao broj
Laceyne majke Jocelyn Willoughby koji je našao u imeniku i zatražio da
razgovara s Lacey. Jocelyn je rekla da je njezina kći u domu za stare i
nemoćne. Joe je tada nazvao dom kako bi se raspitao o pacijentici. I meni je
dao Jocelynin broj.
Nazvala sam je dok sam bila parkirana ispred trgovine podnim
oblogama. Rekla mi je da više ne može skrivati Laceynu tajnu. Rekla je da
nam je njezina kći lagala. Clay te noći jest došao kući rano, kao što je u
početku rekao. Lacey je lagala kako bi zaštitila sebe i svoju kćer. Ona je
željela da njezina supruga odvedu u zatvor, pogotovo nakon što je u
njegovoj vrtnoj kućici pronašla dječju pornografiju. Iskreno, rekla je
Jocelyn, njezina je kći stvarno htjela ubiti svojeg supruga. Lakše je bilo
lagati o tome kada je došao kući i tako mu smjestiti da ga optuže za
ubojstvo. Bila je to prilika koja se ukazala izbezumljenoj mladoj supruzi i
majci koja se mučila. Međutim, Jocelyn je rekla da je Lacey govorila istinu
o tome da se jakna pojavila oprana i izglačana. Također je mislila da je Clay
spavao s Leenom.
Prsti mi se stegnu oko volana kamioneta. Skrenem na cestu. U daljini
se nazire kaznena ustanova. Ono što još ne znam, što Jocelyn Willoughby
ne zna, jest je li Clay Pelley svjestan da je Trinityjane Scott njegovo dijete.
Koliko Jocelyn zna, njezina unuka, Trinity Jane, još mu nije rekla.
Uđem na zatvorsko parkiralište, zaustavim auto i zurim u zgradu,
zidove i ograde preko kojih su razvučeni kolutovi bodljikave žice. Čini se
kao da sve ceste iznenada vode ovamo.
Kao da su svi odgovori unutra.
Nemam termin, ali ga namjeravam dobiti. Posegnem za novčanikom, a
onda se ukočim kad ugledam dvije osobe koje stoje pokraj crvenog
kombija. Trinity i Gia.
Ne mogu se pomaknuti zbog emocija u samom prizoru, a ne zbog
činjenice da su oni ovdje. Producent grli Trinity, miluje ju po leđima, a čini
se da ona plače i mahnito gestikulira prema zgradi zatvora.
Moje srce, koje je i prije brzo kucalo, počne kucati još brže kad se
prisjetim poziva koji sam jutros primila.
Njezina kći se zove Janie Scott? Trinity Jane Scott.
Vjetar zapuše i lišće počne letjeti po parkiralištu.
Trinity rukama prekrije lice. Gio je privuče bliže. Ona nasloni glavu na
njegovo rame. Tijelo joj se trese. Jeca.
Ne skidam pogled s njih dok posežem za kvakom. Izađem iz
kamioneta. Dok polako hodam prema njima vjetar mi šiba kroz kaput, kosu,
šal. U meni se pojavi zlokoban predosjećaj, mračan poput olujnih oblaka
koji se vuku tmurnim nebom.
Oni me ugledaju. Oboje se umire. Zure u mene. Lica su im blijeda, oči
razrogačene kao da su u šoku. Lišće šušti, suho i smrznuto od mraza.
- Što se dogodilo? - kažem kad stignem do njih.
Trinity baci pogled na kaznenu ustanovu, kolutove žilet žice.
- Što ti radiš ovdje? - oštro pita Gio.
- Njega nema - kaže Trinity. - Claytona nema.
Moje srce zakuca dvostruko brže. - Pobjegao je?
 - Mrtav je. Netko ga je ubio. Izbo.
Ja se zaprepastim. Osjećam kao da me je netko zabio u zid. - Kako to
misliš, „Mrtav je“?
- Jutros je ubijen. Našli su ga u lokvi krvi blizu spremišta. Dvaput je
proboden nekakvom improviziranom oštricom. Netko je znao što radi.
Pogodio ga je u jetru. Brzo je iskrvario. Prebrzo da bi ga itko mogao spasiti.
- Tko je to učinio?
Njezine se oči navlaže, ili su to možda suze.
- Ne... ne znaju tko je to učinio. Nisu našli oružje. Sigurnosne kamere
u tom dijelu hodnika bile su premazane pastom za zube. Tako da nadzorna
kamera nije ništa snimila. Misle da je to povezano s bandama i upozorili su
me da u zatvoru postoji kodeks šutnje kada je riječ o takvim ubojstvima.
Teško ih je riješiti.
Clayev glas iz podcasta odjekuje u mojoj glavi.
Još je uvijek na slobodi.
Zlokobna misao prožme moje tijelo. On je ušutkan. Netko je došao do
njega. Iznutra.
 RACHEL

SADA
Nedjelja, 21. studenog. Sadašnjost.

Z nam tko si, Trinity.

Njezine su oči netremice uprte u moje. Lice joj je blijedo, crte lica
zategnute. Vidim kako joj puls ubrzano kuca na vratu.
Sjedimo u separeu u zalogajnici nedaleko od kaznene ustanove
Mission. Ispred prozora zalogajnice žurno prolaze ljudi koji su se uvukli u
svoje kapute kako bi se zaštitili od vjetra. Kasno je poslijepodne.
Trinity je uznemirena, uzdrmana. Pozvala sam je na kavu, ali oboje
pijuckamo vruću čokoladu.
Gio sjedi u kombiju na parkiralištu. Rekla sam mu da nas dvije
moramo razgovarati. Nasamo. I on nam je dao prostora. Ili, bolje rečeno,
drži stražu. Mogu ga vidjeti iza zamagljenog prozora kombija. Budno nas
motri.
- A sada mi reci koja je prava svrha podcasta o Leeni Rai? Osveta? Ili
samo koristoljubivo iskorištavaš situaciju u kojoj se nalaziš kako bi na tuđoj
patnji izgradila nekakvu priču?
- Ne znam na što mislite.
- Naravno da znaš. - Zastanem. - Trinity Janie Pelley Scott. Ona
proguta slinu, duboko udahne. - Kako ste saznali?
Zaobiđeni njezino pitanje. - Već smo se srele, znaš? Kad si imala
otprilike sedam ili osam mjeseci. Ja sam ti mijenjala pelenu dok je tvoja
majka vodila borbu u kući s malo novca, prljavim posuđem i hrpama
praznih boca alkohola u kanti za smeće, a zbog tvojeg plača od grčeva nije
mogla dobro spavati. No ipak si utihnula kada te je detektiv O’Leary počeo
ljuljati na koljenu. - Prostrijeli me nalet tuge. Na trenutak se pokolebam,
ostanem bez riječi zbog spoznaje da Lukea, tako velikog i punog energije,
više nema. I da će vrijeme koje provodimo na ovom svijetu brzo proći. Da
su mali trenuci dragocjeni. Nakašljem se. - Mislim da je tvoja majka
odlučila lagati o tome kada je tvoj otac došao kući u trenutku kada smo
narednik O’Leary i ja pokucali na njezina vrata, Trinity.
Trinityne velike purpurne oči blistaju.
Ruke joj lagano drhte dok podiže šalicu i pijucka. Jasno mi je da to
radi da bi promislila. Misli joj jurcaju dok razmišlja kako se nositi s ovim.
Sa mnom.
- Onda, je li to osveta? - pitam. - Jesi li s ovime započela kako bi se
osvetila svome ocu? Ili samo želiš zaraditi novac na nekakvom
senzacionalističkom reality showu, otkriću u stilu „Darth Vader je moj
otac“? Prisiliti obitelj žrtve da ponovno proživljava pakao radi vlastite
osobne koristi?
Ona otpije još jedan gutljaj, ne skida pogled s mene. Ali u pogledu se
vidi prezir. Ljutim je. Dobro.
- Je li te iznenadilo kada je zanijekao da je ubio Leenu? - pitam. -
Dobila si priliku za dobar zaplet?
Tišina.
Nagnem se naprijed s rukama prekriženim na stolu. - Ti si ga koštala
života, znaš?
Ona naglo spusti šalicu s kakaom na stol. Pogled joj postane oštar. -
Kako se usuđujete? - prošapće.
Ja se podrugljivo nasmijem. - To je istina.
Ona oklijeva, a zatim vrlo tiho kaže: - Možda ga je istina koštala
života. Možda je netko izvana zabrinut da će ga moj otac razotkriti.
- Ili su možda njegovi kolege zatvorenici zbog njegova sudjelovanja u
tvom podcastu otkrili kako je bio bolestan pedofil. To u zatvoru ne prolazi
dobro.
 Ona stisne usne i skrene pogled, zagleda se kroz prozor. Nakon
nekoliko trenutaka pita: - Kako ste saznali tko sam? Zašto ste istraživali?
- Zbog činjenice da je Clay Pelley odlučio razgovarati s tobom. I ni s
kim drugim - kažem, što baš i nije istina. Ali objašnjava mnogo o tome
kako je podcast nastao. A nisam spremna otkriti joj da sam zabrinuta zbog
toga što je moj partner bio psihoterapeut njezina oca. - Nije bilo teško.
Tvoja je majka zakonski promijenila ime. To je uneseno u zapisnik.
Telefonski broj tvoje bake u imeniku je. Ona je mom privatnom istražitelju
rekla da je Lacey u domu za stare i nemoćne. - Zastanem.
- Pa je li zato pristao sudjelovati u podcastu? Ti si mu rekla da si
njegova kći? A tu si činjenicu čuvala za „veliko otkriće“ - u zraku prstima
oblikujem navodnike - u kasnijoj epizodi? Manipulirala si svojom
publikom? Je li to bio jeftin narativni trik u onome što bi trebao biti istiniti
zločin i navodna potraga za istinom?
Ona gurne ruku u torbu pokraj nje i izvadi smeđu omotnicu. Gurne
omotnicu na stol i na nju položi dlan. - Nisam mu rekla tko sam. Pisala sam
mu nekoliko puta u razdoblju od osamnaest mjeseci tražeći intervju. I
jednog je dana odgovorio. Ne znam što ga je potaknulo da odgovori. To je
nešto što sam ga namjeravala pitati. - Glas joj podrhtava. Treba joj vremena
da se sabere. - On... moj otac... sinoć je dao ovu omotnicu jednom od
zatvorskih stražara. Zamolio ga je da mi ovo da ako mu se nešto dogodi.
- Navlaži usne. - Sigurno je... sumnjao, imao predosjećaj ili je znao da
se nešto sprema.
Gurne omotnicu prema meni. - Pogledajte.
Ja je otvorim i izvučem fotografiju s magarećim ušima koja na
rubovima još uvijek ima zalijepljen selotejp. Zgužvana je. Stara. Na njoj je
muškarac u dvadesetim godinama s neobuzdanim svijetlosmeđim
kovrčama. Široki smiješak smežurao je njegovo dječački lijepo lice.
Njegove su oči pune života. Stoji ispred velikog vodopada koji raspršuje
maglicu oko njega. U blizini je narančasti kamper Westfalia. Muškarac drži
malenu bebu koja na glavi ima ružičastu vunenu kapu. To me duboko
pogodi. U omotnici je još jedna fotografija. I ona ima magareće uši i
zgužvana je, a na njoj su muškarac i žena s istom bebom. Par se smiješi.
Izgledaju sretno, zaljubljeno.
To je ista fotografija koju sam vidjela na polici za knjige u uredu Claya
Pelleyja u srednjoj školi Twin Falls onoga dana kad smo ga Luke i ja
ispitivali. Sjećanja naviru... Na Claya Pelleyja koji nam prilazi koračajući
niz hodnik. Na Claya koji uvodi učenike u učionicu kako bismo ih ispitali.
Na to kako ja i Luke uhićujemo Claya te hladne, kišne noći. Na Claya koji
sjedi u našoj sobi za ispitivanje i smrdi po znoju i ustajalom alkoholu.
- Ove su uslikane u Provincial Parku Twin Falls - kažem tiho.
- U kampu ispod slapova.
- Stražar mi je rekao da ih je Clayton objesio na zid. Iznad svoga
kreveta.
Grizem se za usnu dok zurim u fotografije. U istu malu bebu koju sam
držala. Janie. Lacey izgleda sretno. Ona stara Lacey.
- Okrenite je... ovu na kojoj me moj tata drži.
Ja je okrenem, a na poleđini - čini se nedavno napisano - nalaze se
riječi:
Uvijek sam znao gdje si, Janie. Pratio sam tebe i tvoju mamu. U
zatvoru možeš dobiti sve potrebne informacije. Stalno sam dobivao novosti.

Podignem glavu i susretnem njezin pogled.

- Angažirao je privatnog istražitelja - kaže ona. - Stražar mi je rekao.
Kao što ste rekli, bilo nas je lako pronaći ako ste tražili.
- Dakle, znao je?
Ona me pogleda. Nemirno. Nesigurno. I kimne. - Da - kaže tiho. - Moj
je otac znao. Ali nije mi rekao. Možda je čekao da do tog zaključka dođem
kroz intervjue. Možda je želio da ga upoznam, da prvo saznam tko je on i
da pokušam razumjeti. Možda me samo želio upoznati. Ili mi objasniti da je
priznanjem pokušao zaštititi mene i moju majku. Preuzeo je krivnju za
ubojstvo kako bismo mi bile slobodne, kako bismo negdje drugdje mogle
započeti novi život.
- Kada si saznala tko je tvoj tata?
Ona skrene pogled, ponovno pogleda kroz prozor i promatra lišće koje
leti po parkiralištu. Kapi kiše polako zamagljuju prozor.
- Gotovo cijeli život uvjeravali su me da sam netko drugi - kaže ona ne
gledajući me. - Dijete s drugim tatom. Tatom koji se zove James Scott, koji
je bio dobar i vjeran i koji je poginuo u tragičnoj prometnoj nesreći u
Terraceu nakon što ga je netko pregazio i pobjegao kada sam ja bila beba.
Tu mi je priču ispričala moja majka kad sam bila dovoljno stara da je
čujem. Naravno da su postojale fotografije mog oca. Kada sam pitala. -
Trinity spusti pogled na slike na stolu.
- Među njima su bile ove dvije. Moja je baka imala kopije. Moja majka
ih nije imala. Baka mi je ove pokazala potajno. Rekla je da je mojoj mami
bilo previše bolno držati fotografije na vidljivom mjestu pa ih je zato
spremila u kutiju. To je bila njezina priča. Moja je baka rekla da mora ostati
naša tajna da sam ih vidjela. Rekla je da je i djedu teško pričati o mom tati.
Pa „hajde da ne pričamo o tome, može?“ I ja sam cijelo vrijeme mislila da
se taj čovjek na fotografijama zove James Scott.
Trinity na trenutak zašuti. Vjerujem da mi sada govori samo istinu i
srce mi se slama zbog nje - toga jadnog djeteta. Te malene Janie čiju sam
pelenu jednom promijenila. Koja me gledala velikim, okruglim očima
punim suza dok je sisala svoju dudu u sobi u kojoj je bila samo kolijevka,
stol za presvlačenje i raspelo na blijedom zidu.
- Ja sam uvijek voljela čitati krimiće - kaže Trinity. - Priče o
detektivima koji su rješavali zločine. A moja je baka voljela romane o
istinitim zločinima. Na policama je imala sve knjige Ann Rule. I još mnogo
drugih. Dok je moja mama radila, ja sam provodila ljeta s bakom i djedom i
tada sam počela u jednom dahu čitati knjige o istinitim zločinima koje su
bile na njezinim policama. Prešla sam na kriminalističke romane, priče o
lovcima na umove9 iz FBI-ja. Zatim na knjige o abnormalnoj psihologiji. I
cijelo sam vrijeme mogla vidjeti kako me baka na određeni način promatra
dok ih čitam. Djed i ona strašno su se posvađali jedne noći nakon što me
uhvatio s jednom od njezinih knjiga o „ubojitim umovima“. Čula sam ih
noću. Djed je bio ljut jer mi je ona punila glavu idejama. A što ako su neke
stvari nasljedne u obiteljima. Zbog čega sam duboko u sebi počela
razmišljati. Doista se činilo čudnim što moja baka voli te devijantne priče o
užasnim, zlim djelima, a ona i djed su pobožni. Ironično je što je moja baka
kroz te knjige o istinitim zločinima, barem ja mislim, pokušavala razumjeti
mentalnu patologiju svoga zeta, čovjeka za kojeg se udala njezina kći.
Moga oca. No, mene je to pretvorilo u pravog ljubitelja istinitih zločina.
- I zato si započela podcast o istinitim zločinima?
Ona kimne. - Pridružila sam se klubu ljubitelja knjiga o istinitim
zločinima. Tako sam došla do online grupe za zaboravljene slučajeve.
Odabrali bismo neriješeni slučaj svaki mjesec, proučili ga i onda ga svi
pokušali riješiti. Tako sam postala suosnivač podcasta To je zločin. A dok
sam istraživala i tražila stare slučajeve - posebno one kanadske jer smo
planirali temu „Ubojice s hladnog Sjevera“ - naišla sam na ubojstvo Leene
Rai iz 1997. godine. Činjenica da ju je seksualno napastovao i tako nasilno
ubio njezin učitelj, koji je ujedno bio i njezin školski savjetnik, privatni
instruktor i košarkaški trener, pa, to je bilo zanimljivo. Tu je bilo sve što je
potrebno. Mlada školarka. Mali i blisko povezani tvornički grad u
Pacifičkom sjeverozapadu. Veliki gromoglasni slapovi i ta planina koja se
kao nadgrobni spomenik nadvija nad gradom. I taj ubojica koji je priznao,
ali baš nikada nije govorio o tome što je učinio. Činilo se kao da je ostala
skrivena tajna. Nešto gore, mračnije. I da bih zato priču mogla sagledati iz
drugog kuta. Pa sam počela dublje kopati. A kad sam otvorila stari novinski
članak, skoro... skoro sam se onesvijestila. U članku je bila fotografija, a na
njoj je bio on. Clayton Jay Pelley bio je isti čovjek na fotografijama moje
bake. Bila sam sigurna u to. Pa sam pronašla još fotografija. I tada više nije
bilo sumnje da gledam istog čovjeka.
- Pa si se suočila sa svojom bakom?
- Da. To je bilo prije možda tri godine. Moj djed umro je dvije godine
prije toga. Moja je mama već bila bolesna i izgubila je pamćenje. I tada mi
je baka rekla. Rekla je da više ne može mirne savjesti čuvati tajnu, ne od
mene. I da sada istina više ne može povrijediti ni moju mamu ni mog djeda.
Rekla mi je da je mama lagala jer me htjela zaštititi. Od bolesnog čovjeka.
Dakle, da, saznala sam da je moj otac bio ovisnik o dječjoj pornografiji,
seksualno poremećen. Pa što mislite, kako mi je to sjelo?
- Jesi li mislila da on možda nije bio Leenin ubojica?
- Osim toga što je moja mama navodno lagala da je ona njegov alibi,
nisam imala razloga ne vjerovati da je on to učinio. Sam je priznao. A kad
sam dobila transkripte, bilo je još manje sumnje.
- Onda je u prvoj epizodi, u vašem prvom intervjuu, rekao da on to nije
učinio.
- Tako je. - Otpije gutljaj svoje vruće čokolade.
Ja je mogu razumjeti. Trinity nikako nije mogla zaboraviti tu povijest
svoje obitelji. Jasno mi je zašto je učinila to što je učinila. S podcastom.
Trinity spusti šalicu, ali zadrži ruke omotane oko njezine topline. - A
onda sam, što sam ga više slušala i što sam više razgovarala s ljudima,
počela misliti da je možda stvarno priznao nešto što nije učinio kako bi
zaštitio mene i moju mamu. Htjela sam vjerovati svom ocu, da je neki dio
njega volio mene, nas. Ali, ako on to nije učinio, njegovo priznanje sigurno
je nekoga drugog oslobodilo krivnje.
Na trenutak zastane. Lice joj postane nekako oštro. Probada me
pogledom. - A vi ste dopustili da se to dogodi, Rachel. Vi i Luke O’Leary. -
Još jedna stanka dok joj se pogled izoštrava. - Vidite, ja mislim da ste bili
svjesni da nešto nije u redu. Da postoje neobjašnjene nedoumice. Ali
dopustili ste da on prizna, a ja sada želim znati zašto. Moje drugo pitanje,
Rachel, je: Što vi radite ovdje? Sada? Slučajno ste se pojavili ispred zatvora
baš na dan kada je moj otac izboden, ubijen?
Trenutak tišine. - Koliko jako vi želite da moj otac šuti? Koliko ste ga
uopće jako željeli strpati iza rešetaka i zašto? Jeste li nešto znali? Jeste li
nekoga štitili? Pokušavate li ih i sada zaštititi?
- To je smiješno. Ja...
- Je li? - Trinity se nagne naprijed. - Ja znam kako te zatvorske bande
funkcioniraju, Rachel. Moj otac je na vratu imao tetovažu koja ga je u
zatvoru označavala kao pripadnika bande. Paukovu mrežu. Ja sam to
provjerila i istražila. To je simbol motorističke bande Devil Riders. Poznate
po trgovini drogom. Također su povezani s bandama Red Scorpions i
Snakeheads. Ako član ili vođa bande Devil Riders želi da nekoga ubiju u ili
izvan zatvora, oni to mogu srediti. Ona bodljikava žica nikoga ne štiti.
Moje srce počne luđački lupati. Ne mogu disati.
- Moj je otac htio nekoga razotkriti. Netko naprosto nije želio da se to
dogodi i spriječio ga je. Ubio.
- Ja sam samo došla kako bih postavila pitanja tvom ocu, Trinity. Jer ja
sada želim saznati istinu isto kao i ti.
Ona se podrugljivo nasmije. - Nisam objavila sve što sam snimila s
njim. Postoji još toga.
- Kako to misliš?
- Postoji još jedna snimka. - Gleda me netremice. - Na njoj, moj otac
nam svima govori zbog čega je točno Maddy lagala.
 TRINITY

SADA
Nedjelja, 21. studenog. Sadašnjost.

R acheline crte lica oštre su dok me odmjerava, a moje riječi opipljivo

vise u zraku između nas.
Moj otac nam svima govori zbog čega je točno Maddy lagala.
Promatram oblik njezina lica, tanke bore oko očiju i usta bivše
detektivke. Sijede pramenove u njezinoj gustoj, tamnoj, valovi toj kosi.
Danas izgleda starije nego kad sam je prvi put vidjela na njezinoj farmi.
Možda je to zbog oštrog, prigušenog svjetla koje dopire s prozora. No,
izgleda umorno i ljutito. Nervozno. Možda čak i uplašeno. Ova majka. Koja
je bila policajka. Koja je moga oca strpala iza rešetaka. Koja mi je mijenjala
pelenu. Ova žena koju sam gledala kako u svome zelenom traktoru ore
svoju zemlju dok je njezin pas prati.
Napeta je na način koji me plaši. Ne znam može li biti opasna za
mene. Ili što je, možda, već učinila u prošlosti. Nisam sigurna koliko bih je
trebala pritiskati i hoće li moj pritisak razjasniti i otkriti više stvari koje
želim znati ili će ih sasvim potisnuti. No i ja sam povrijeđena. Moj se šok
pretvara u neobuzdanu srdžbu. Bijes koji juri mojim venama. Svim sam
srcem uvjerena da je netko izvana - netko tko je povezan sa slučajem
ubojstva dvadesetčetverogodišnje Leene Rai - organizirao ubojstvo moga
tate u zatvoru.
A to je mogla biti ova žena koja sjedi ispred mene.
U to sam uvjerena zbog onoga što mi je otac rekao tijekom našega
posljednjeg razgovora.
- Blefiraš - kaže Rachel tiho.
 - Mislite?
- Ili će prije biti da loviš u mutnom.
Ona me podbada, pokušava me provaliti. Svjesna sam da nas Gio
gleda s vozačkog sjedala u kombiju. Spremanje nazvati policiju ako stvari
iznenada pođu po krivu a ja mu dam znak. Polako, dok gledam u nju,
stavljam mobitel na stol između nas i pritišćem PLAY.
Iz zvučnika na mobitelu izlazi prigušen, gotovo nečujan glas mog oca.
Racheline se oči snažno stisnu kad ga čuje. Preleti pogledom po zalogajnici.
No u njoj nema nikoga osim staroga para u udaljenom separeu blizu šanka i
konobara u prednjem djelu.

TRINITY: U našem prethodnom razgovoru, Claytone, tvrdili ste da je

Maddison Walczak lagala da vas je vidjela kako imate spolni odnos s
Leenom u šumi. Mislili ste na četrnaestogodišnju kćer detektivke koja je
istraživala Leenino ubojstvo, Rachel Walczak.

CLAYTON: Ona je stvarno lagala.

TRINITY: Ako je Maddy Walczak lagala, zašto je to učinila?

CLAYTON: Da, istina je da sam imao spolni odnos na maloj čistini

pokraj malene staze u blizini poljskih zahoda. Ali, to nije bilo s Leenom.
Bilo je s Maddy. Policajčina kći općila je sa mnom. Željela je to. Bilo je
sporazumno. I nije bilo prvi put.

TIŠINA

ZVUK TRINITYNA NAKAŠLJAVANJA

 TRINITY: Ovo je... Možete li to ponoviti? Jer nisam sigurna da sam
vas dobro čula.

CLAYTON: Viđao sam se s Maddy Walczak. Mi smo bili... u vezi.

TRINITY: U vezi? S četrnaestogodišnjom djevojkom? Jednom od

vaših učenica?

CLAYTON: Imala je skoro petnaest godina. Bila je željna iskustva. Po

mnogočemu je bila zrelija od većine drugih djevojaka njezinih godina...

TRINITY: To nije bio sporazumni spolni odnos. Ona je imala četrnaest

godina. Bila je dijete. Nije mogla pristati na spolni odnos. Vi ste bili odrasla
osoba i bili ste dominantni, moćni. Pravno gledano, to je silovanje. To je
seksualni napad.

CLAYTON:... Gadim li vam se, Trinity Scott?

Rachel problijedi. Stisne ruke, a zglobovi na šaci joj pobijele. Vilica

joj se stisne. Zuri u moj mobitel. Netremice. Zaprepašteno sluša.
I ja sam bila jednako šokirana kada je moj otac izgovorio te riječi. Zato
što je on bio moj tata. A sada također znam da je on bio svjestan da sam ja
bila njegova kći kada mi ih je izgovorio.

TRINITY: Ja... samo pokušavam shvatiti, to je sve. Ja... Dakle, vi

tvrdite da u grmlju niste imali spolni odnos s Leenom Rai, nego s Maddison
Walczak.

CLAYTON: Tako je. Leena je bila ta koja nas je špijunirala in

flagrante delicto. Koja nas je prekinula. Maddy i ja smo imali strastveni
seks... i tako se ponovno otvorila posjekotina na mojoj ruci. Ruke sam
ozlijedio prije, dok sam slagao cjepanice, ali sam ih snažno stiskao u zemlju
dok sam... Ona je bila ispod mene. Ja sam bio gore. A u borovim iglicama
bilo je razbijenog stakla. Odjednom smo začuli nekakav zvuk pucketanja u
grmlju. I ja sam podigao pogled. Maddy je također pogledala. Ravno u
Leenine oči. Leena je imala malu svjetiljku. Počela je bježati. Maddy se
izvukla ispod mene i vikala je Leeni da stane dok je navlačila hlače. Onda
je Maddy pojurila niz stazu za Leenom. Vratila je Leenu k meni, a ja sam
vidio koliko je pijana i uzrujana. Maddy je rekla Leeni da mora obećati da
nikome neće reći. Leena je plakala. Rekao sam Maddy da se vrati na
lomaču. Da se ponaša normalno. Da ću se ja pobrinuti za Leenu, odvesti je
kući, putem je urazumiti. Leena je bila podatna. Ona me... voljela. Ja sam to
znao. To sam iskoristio. Zagrlio sam Leenu koja je jecala i pomogao joj da
dođe do mog auta koji je bio parkiran na šumskoj cesti.

Racheline oči sjaje. Njezina je mirnoća gotovo zastrašujuća. Zlokobna.

Cijelo joj se lice promijenilo. Izgleda kao da je, dok sluša, ostarjela deset
godina.

CLAYTON: Vozio sam natrag prema gradu. Leena i ja smo se putem

svađali. Vidite? Rekao sam to detektivima. Taj dio je istina. Bila mi je
draga, ali je pogrešno protumačila moju ljubaznost i pažnju. Potpuno ju je
slomilo to što me vidjela s Maddy. Kao da sam izdao Leenu osobno. Rekao
sam joj koliko vjerujem u nju i da će jednoga dana postati netko važan. I da
ću je nastaviti podučavati i pomoći joj da postane značajna. Ali da ne smije
nikome reći što je vidjela. Rekla je da me mrzi. Počela me udarati dok sam
vozio. Inzistirala je da je ostavim blizu mosta i da će, ako odbijem cinkati
Maddy i mene. Bila je pijana, postala je histerična. Zato sam riskirao i stao.
Krvavom sam rukom posegnuo na stražnje sjedalo i zgrabio njezin ruksak.
Dao sam joj ga i odvezao se.

TRINITY: Još je nosila vašu jaknu?

 CLAYTON: Da.

TRINITY: Nikad se niste odvezli na vidikovac?

CLAYTON: Ne.

TRINITY: Niste li bili zabrinuti da će vas ona odati?

CLAYTON: Jesam. Vrlo. A da me odala, bio bih gotov. Ali sam se

uvjeravao da bi mogla šutjeti kad se otrijezni. Da će me pokušati zaštititi.

TRINITY: Bili ste navikli na to da učenice rade što im kažete.

CLAYTON: To me izvlačilo.

TRINITY: Kada ste je ostavili blizu Đavoljeg mosta?

CLAYTON: Nisam siguran. No, iz luga sam otišao prije eksplozije

rakete. A vožnja od luga do grada obično je trajala dvadesetak minuta. I
nakon što sam ostavio Leenu stvarno sam otišao ravno kući. Lacey je
lagala.

TRINITY: Pa kamo je Leena otišla prije nego što ju je Amy Chan oko
dva ujutro vidjela kako prelazi most?

CLAYTON: Ne znam. Možda je jednostavno otišla pušiti ispod mosta.

Možda je otišla negdje drugdje.
 TRINITY: Onda je Lacey lagala. I Maddy je lagala. Zašto bi Maddy
tvrdila da ste vi i Leena imali spolni odnos?

CLAYTON: Do tada je Maddy saznala za ubojstvo. Možda je

vjerovala da sam ja to učinio, ne znam. Možda je zbog svoga tog ispitivanja
mislila da će netko od djece pokleknuti i otkriti da sam bio na lomači i radio
nešto loše. I možda se bojala da će njezina majka saznati što je radila sa
mnom. Pa je prvo svalila krivnju na mene. Da bi se spasila. Zato što bi onda
to bila njezina riječ protiv moje, jer je Leena nestala.

TRINITY: Što je s izjavom Beth Galloway da vas je vidjela kako se s

Leenom vraćate prema vašem automobilu?

CLAYTON: Pa i jesam se s Leenom vraćao prema svom automobilu.

TRINITY: Beth je izjavila da joj je Maddy rekla da vas je vidjela u

spolnom odnosu s Leenom.

CLAYTON: Ako je to izjavila, onda je Maddy lagala Beth. Možda je

Beth povjerovala u njezinu laž. Ili je možda Beth sve znala i podržavala je
svoju prijateljicu.

TRINITY: Kako se vaša jakna oprala? Kako je završila kod vas ako ju
je Leena nosila neposredno prije nego što je ubijena?

CLAYTON: Ne znam. Jednostavno ne znam. U mom se uredu pojavila

oprana. Bila je u plastičnoj vrećici za namirnice. Isprva sam mislio da ju je
Leena ostavila tamo. Tada nisam znao da je mrtva. Samo da nije otišla kući
niti došla u školu u ponedjeljak.
 TRINITY: Pa, što se, onda, dogodilo Leeni ispod tog mosta?

CLAYTON: Zvučite skeptično, Trinity.

TRINITY: I jesam.

CLAYTON: Stvarno ne znam. Sve što vam mogu reći jest da sam
bolesna osoba. Pokušao sam dobiti pomoć. Nekoliko puta tijekom godina.
Kao što sam rekao, bio sam kao dvoje ljudi u jednom tijelu. Dobar Pelley i
loš Pelley.

TRINITY: Kome ste se obratili za pomoć? Kakvu vrstu pomoći?

CLAYTON: Posjećivao sam mjesnog psihoterapeuta u Twin Fallsu.

Psihologa. Bio je obučen za hipnoterapiju. Prvo sam mu se obratio zbog
svoje ovisnosti o alkoholu. Zatim je on istražio malo dublje, da vidi postoji
li neki dublji razlog za to što pijem.

TRINITY: Hipnoterapija? Stavio vas je pod hipnozu?

CLAYTON: Navodno da bi mogao izravno razgovarati s mojom

podsvijesti. Nije uspio.

TRINITY: Jesu li vas detektivi pitali o vašoj terapiji? Jesu li uopće

istražili tu stranu priče?

CLAYTON: Nisu me pitali. Nikad se nismo dotakli toga. Možda su to

kasnije istraživali.
 TRINITY: Kako se zvao taj psihoterapeut?

CLAYTON: Dr. Granger Forbes. On je bio otac Johnnyja Forbesa.

Pritisnem STOP.
Rachel polako podiže pogled.
Ja kažem: - Je li vam sada jasno zašto sam vas pitala koliko ste jako vi
željeli ušutkati Claytona?
- Ne možeš ovo objaviti. - Glas joj zvuči promuklo. - Ovo... ovo nije
cijela priča. Ne možeš objaviti ovo dok ne saznamo cijelu istinu. Ako ovo
pustiš u eter, to će... nanijeti štetu koju ne možeš pojmiti.
- To je problem s tajnama, zar ne, Rachel? Što ih dublje zakopate, to će
učiniti više kolateralne štete kada ih na kraju otkriju.
- Ne možeš...
- Već jesam. - Pogledam na sat. - Četvrta epizoda objavljena je prije sat
vremena.
 ODJEK

DOMINO EFEKT
SADA
Nedjelja, 21. studenog. Sadašnjost.

M addy i Darren slušaju novu epizodu podcasta o Leeni Rai dok se

Lily i Daisy u dnevnoj sobi igraju s Lego kockicama.
Na TV-u je crtić Psići u ophodnji. Maddyna koža bridi od vrućine i
osjeća se slabo. Ni ona ni Darren ne uspostavljaju kontakt očima.

TRINITY: Ako je Maddy Walczak lagala, zašto je to učinila?

CLAYTON: Da, istina je da sam imao spolni odnos na maloj čistini

pokraj malene staze u blizini poljskih zahoda. Ali to nije bilo s Leenom.
Bilo je s Maddy. Policajčina je kći općila sa mnom. Željela je to. Bilo je
sporazumno. I nije bilo prvi put.

Maddy pritisne STOP. Nepomično sjedi i zuri u svoj mobitel. Isto kao i
Darren. Ona ga vrlo polako pogleda. Uplaši je ono što vidi na licu svoga
supruga.
- Je li to istina? - pita on. - Je li to jebena istina?
Ona naglo pogleda djevojčice u dnevnoj sobi, njihove male plavokose
glave blizu jedna drugoj. Zaokupljene su igrom, ne mogu ih čuti. - Snizi ton
- kaže tiho.
- Kako... Jebote, Maddy! Kako si mogla? Što to znači? Jesi li...
 - On ju je ubio, Darrene. Nemam ni najmanje sumnje. Možda sam
spavala sa svojim učiteljem... Sada... Sada mi je jasno što je to zapravo bilo.
Da sam bila njegova žrtva. Ali u to vrijeme nisam na to gledala na taj način.
On je... imao samo dvadeset šest ili dvadeset sedam godina i nije bio baš...
star. Bio je privlačan, šarmantan i zavodljiv, a ja sam bila naivna i bila je to
užasna pogreška koja me još uvijek proganja. Lagala sam o tome. Ali on
sada laže. On i dalje laže. On ju je ubio. - Oči joj se ispune suzama.
Darrenovo je lice izobličeno. Između njih stoji teška, gorka uspomena.
Visi poput svjesnog, opipljivog bića. Zlog bića. Ali niti on niti ona ne mogu
reći ništa o tome. Čak ni jedno drugome. Bez obzira na to što je ljut, Darren
izgleda uplašeno kao i ona. Maddy zgrabi svoj mobitel i naglo krene prema
hodniku.
- Što radiš? Kamo ideš?
- Nazvat ću svoju majku.
- Koji vrag... - on krene za njom i pokušava joj uzeti mobitel.
- Darrene! - vikne ona dok ga sklanja izvan njegova dohvata.
- Ostavi me na miru.
On je srdito pogleda.
Djeca podignu pogled. Lily počne cviljeti.
On odjuri do njih u dnevnu sobu. - U redu je, dušo. Tata samo pomaže
mami u nečemu. - Spusti glas i pogleda Maddy na vratima. - Što to izvodiš?
Nisi razgovarala s Rachel od... Zašto je uopće zoveš? Što ćeš reći?
- Dosta je, Darrene. Ja... razmišljala sam. Puno. Ne mogu više ovako.
Krivnja, tajne, to me ubija. To me pretvorilo u nekoga tko mi se ne sviđa.
Ne želim više biti ova osoba. Ne mogu više biti ova osoba.
- O čemu, dovraga, pričaš, Maddy?
- Cijeli život bježim. Borim se sa svime i svačime. Patim. Izazivam
sudbinu. Izlažem se rizicima koji su me do sada trebali ubiti milijun puta, a
možda sam to i željela. Ja... mislim da sam pokušavala ubiti tu stvar u sebi.
Tu krivnju. Sramotu. I zbog toga sam se obrušila na sve, na cijeli svijet. Ja...
- Suze poteknu iz njezinih očiju. Ona ih obriše s obraza. - Jednostavno ne
mogu više ovako. Ne mogu to više izdržati. Ne sada. Ne kad je taj podcast
vani. Vrijeme je za istinu. Dugujem to svojim djevojčicama. I svojoj majci.
Ona... Ona me zaštitila. Znala je da nešto nije u redu, a ipak me zaštitila. A
ja sam je mrzila zbog toga jer sam osjećala da je uvidjela moju krivnju.
Mrzila sam sebe. - Počne birati broj.
On joj priđe, nadvije se nad njezina kolica. - Kako? Kako te točno
Rachel zaštitila?
- Onaj medaljon. Moj medaljon...
- Prestani! Smjesta! Samo spusti taj mobitel. Moramo razgovarati.
Moraš mi reći sve. Baš sve. Prije nego nazoveš mamu.

***
Beth vozi. Ide po svoju djecu koja su kod njezine mame. Preko
Bluetooth zvučnika sluša novu epizodu.

TRINITY: Beth je izjavila da joj je Maddy rekla da vas je vidjela u

spolnom odnosu s Leenom.

CLAYTON: Ako je to izjavila, onda je Maddy lagala Beth. Možda je

Beth povjerovala u njezinu laž. Ili je možda Beth znala sve i podržavala je
svoju prijateljicu.

TRINITY: Kako se vaša jakna oprala? Kako je završila kod vas ako ju
je Leena nosila neposredno prije nego što je ubijena?

CLAYTON: Ne znam. Jednostavno ne znam. U mom se uredu pojavila

oprana. Bila je u plastičnoj vrećici za namirnice. Isprva sam mislio da ju je
Leena ostavila tamo. Tada nisam znao da je mrtva. Samo da nije otišla kući
niti došla u školu u ponedjeljak.
 Naglo stisne kočnicu. Začuje se škripa i proklizavanje guma jednog
automobila koji je naglo zakočio kako je ne bi udario. Vozač pokaže srednji
prst i potrubi. Ona se trese. Nije ni vidjela vozilo. Skrene s ceste i popne se
na kolnik. Pokuša nazvati Maddy. Maddyn glas dopire iz zvučnika. -
Razgovaram ili nemam mobitel uza sebe pa, molim vas, ostavite poruku.
Pokuša ponovno. Ista poruka. Beth pokuša nazvati Darrena.
Nitko se ne javlja.
Nekoliko puta snažno udahne kako bi se pokušala smiriti i
usredotočiti, a zatim ubaci automobil u brzinu i ponovno se uključi u
promet. Odveze se do kuće svoje majke. Ulazna vrata doma njezinih
roditelja otvore se prije nego što ona uopće stigne do stepenica na trijemu.
Na vratima stoji Eileen. Beth shvati da je njezina majka sigurno čekala da
njezin auto priđe kući. Lice njezine majke blijedo je i namršteno. I Beth
zna. Jednostavno zna... da je njezina majka čula četvrtu epizodu.

***
Vozač dugolinijskog tegljača, koji 725 kilometara dugom autocestom
16 između gradova Prince Georgea i Prince Ruperta u Britanskoj Kolumbiji
ide prema sjeveru, sluša emisiju o ubojstvu Leene Rai. Na tim dugim
putovanjima počeo je slušati podcaste o istinitim zločinima. Oni ga drže
budnim i zabavljaju ga. Pogotovo na ovoj autocesti na sjeveru, gdje ga zbog
monotonije stabala, stabala i još stabala duž beskrajne trake katrana
ponekad počne hvatati san. I nije mlad. Ovih se dana sve brže umara. Jedva
čeka da ode u mirovinu. Sada vozi za tvrtku za distribuciju hrane. Nekoć je
radio u šumarstvu, vozio je tegljač trupaca kroz regiju Sea to Sky. Ruta
kojom je vozio prolazila je kroz tvornički grad Twin Falls.
Sluša kako voditeljica Trinity Scott govori da je svjedokinja Amy
Chan vidjela Leenu Rai na Đavoljem mostu u subotu ujutro, petnaestoga
studenog 1997. Podsjeća slušatelje da je to bila noć kada je ruska raketa
ušla u Zemljinu atmosferu.
 A kasnije, oko dva sata sljedećeg jutra, Amy Chan vidjela je Leenu
Rai na Đavoljem mostu. To su riječi Amy Chan iz transkripta njezina
razgovora s policijom Twin Fallsa dok opisuje što je vidjela. „Mjesec je bio
pun. Velik. Bilo je vedro. A s mora je puhao jako, jako hladan vjetar. To je
ono što me začudilo... vidjeti nekoga kako hoda potom ledenom vjetru.
Vidjela sam dugu tamnu kosu koja se vijori na vjetru. A onda sam vidjela
jaknu i osobu i shvatila da je to Leena.“

On iznenada osjeti nalet nervoze. Uspravi se i poglasni.

„Moglo se jasno vidjeti da je to bila Leena. Ona... to je njezina figura.

Leena je... bila visoka i krupna i imala je specifičan hod koji su ljudi
ismijavali. Nekako nezgrapan. Ali te je večeri bio još izraženiji jer je Leena
puno pila ili je barem izgledala potpuno pijano. Padala je posvuda i hvatala
se za ogradu. A onda je prošao kamion. Svjetla su je osvijetlila. A ja sam
rekla Jeppu 'Hej, to je Leena', i okrenula sam se na sjedalu kako bih je
gledala... Nisam gledala u daljinu pa nisam mogla vidjeti je li netko iza nje,
a onda smo prošli i sišli s mosta“.

U vozačevu umu odjednom oživi slika. Preko tog je mosta prešao

samo nekoliko sati nakon što je ta ruska raketa eksplodirala na nebu i za
sobom ostavila komete iznad planina. Prema sjeveru se vozio u svom
tegljaču trupaca. Sjeća se da je na mostu vidio djevojku obasjanu svjetlima
njegova kamiona za prijevoz trupaca. Cijelu su je okupala svjetla. Bila je
krupna djevojka duge crne kose koja se vijorila na vjetru. Na sebi je imala
veliku vojničku jaknu i kargo hlače i teturala je pijana. Ili je on pretpostavio
da je pijana. Nije previše razmišljao o tome. Bila je noć s petka na subotu u
malom gradu u Pacifičkom sjeverozapadu u kojem su se djeca dosađivala i
za vikend vjerojatno nisu imala drugu zanimaciju osim napiti se, pa mu se
to činilo sasvim normalno.
Kad ispred sebe uoči znak za benzinsku crpku i odmorište za kamione,
upali pokazivač smjera i skrene s ceste. Uđe na parkiralište na odmorištu za
kamione i stane. Vozač uzme svoj mobitel i potraži broj za dojave podcasta
To je zločin.
Okrene broj.
Čuje snimku govorne pošte u kojoj se traži da ostavi poruku.
- Vidio sam je. Mislim da sam te noći vidio Leenu Rai kako prelazi
Đavolji most. Vozio sam tegljač trupaca i prelazio sam preko mosta
vjerojatno oko dva ujutro. Sjećam se zbog rakete. Vidio sam djevojku koja
je preko mosta teturala prema sjeveru. A malo dalje iza nje, u sjeni, vidio
sam nekoga tko ju je, tako se činilo, pratio.
 RACHEL

SADA
Nedjelja, 21. studenog. Sadašnjost.

V ozim brzo. Već se spustio mrak. I približava se nevrijeme. Želim stići

do Twin Fallsa prije nego što počne padati snijeg. Dok svladavam
vijugave zavoje autoceste 99 duž litica iznad oceana, ponovno slušam riječi
Claya Pelleyja.

CLAYTON: Leena je počela bježati. Maddy se izvukla ispod mene i

vikala Leeni da stane dok je navlačila hlače. Onda je Maddy pojurila niz
stazu za Leenom. Vratila je Leenu k meni, a ja sam vidio koliko je pijana i
uzrujana. Maddy je rekla Leeni da mora obećati da nikome neće reći. Leena
je plakala. Rekao sam Maddy da se vrati na lomaču. Da se ponaša
normalno. Da ću seja pobrinuti za Leenu, odvesti je kući, putem je
urazumiti. Leena je bila podatna. Ona me... voljela. Ja sam to znao. To sam
iskoristio. Zagrlio sam Leenu koja je jecala i pomogao joj da dođe do moga
auta, koji je bio parkiran na šumskoj cesti.

Užasno sam nervozna dok prebrzo ulazim u oštar zavoj visoko iznad
vode. Naletim na led, proklizim. Gume auta škripe dok ga ispravljam i
vraćam se na cestu. Srce mi lupa.

TRINITY: Jesu li vas detektivi pitali o vašoj terapiji? Jesu li uopće

istražili tu stranu priče?
 CLAYTON: Nisu me pitali. Nikad se nismo dotakli toga. Možda su to
kasnije istraživali.

TRINITY: Kako se zvao taj psihoterapeut?

CLAYTON: Dr. Granger Forbes. On je bio otac Johnnyja Forbesa.

Zovem Maddy. Opet. I dalje se ne javlja. Ovaj put ostavljam poruku.

- Nemoj slušati nedavno objavljenu epizodu, Maddy. Molim te. Nemoj
je slušati. Nazovi me. Moramo razgovarati. O... O medaljonu. O fotografiji
koju je Liam snimio. Moram znati. Nazovi me.
Ulazim u još jedan oštar zavoj držeći obje ruke na volanu. Moja
prednja svjetla probijaju se kroz maglu koja se spušta s planine. Progutam
slinu i ponovno zovem. Sada pokušavam dobiti Grangera.
Ne javlja se.
Opsujem.
Pokušam ponovno. Isto. Zatim pokušam nazvati fiksni telefon u
seoskoj kući. Prebaci me na govornu poštu.
Opet opsujem. Pod svjetlima se pojavljuje još jedan oštar zavoj.
Lagano usporim kad vidim da mi se iz suprotne trake približava kamion.
Njegov ogroman kotač zapljusne moje vjetrobransko staklo mlazom vode.
Brzo uključim brisače. Dok ulazim u zavoj, oni idu klak, klak, klak.
Granger mi je lagao. Izravno sam ga pitala je li liječio Claya, a on je
namjerno lagao izbjegavajući odgovor. Što to znači? Za slučaj? Za nas... za
naš odnos? Odjednom izgleda da se cijeli naš zajednički život temelji na
lažima. Ali zašto mi Granger nije rekao? Što je skrivao? Claytonove riječi
ponovno navru u moje misli.
Bio je otac Johnnyja Forbesa.
Ulazim u još jedan zavoj. Ne želim ići kamo me moje misli vode. Ali
Granger je poveznica. Sigurno. Znam kako su se odvijale njegove seanse
hipnoterapije. Više puta me uveo u hipnotički trans za liječenje mog PTSP-
a povezanog sa stresom. Prije nego što bi me uveo u hipnotičko stanje, dao
bi mi upute, rekavši da se, kad se probudim, neću sjećati što se dogodilo
tijekom seanse. Unaprijed je objasnio da je hipnoterapija moćan alat za
aktiviranje autogenog tipa procesa ozdravljenja u tijelu. Namjera je bila
prekinuti negativne misaone petlje koje su poticale ovisnosti ili druga
destruktivna ponašanja.
Rekao je da ću, ako se suočim s okidačem nakon što se probudim iz
transa, automatski prijeći na nov način nošenja s tim okidačem.
U glavi opet čujem njegov glas od prije svib tih godina.
Kada uđete u hipnotičko stanje, ja ću moći razgovarati izravno s
vašom podsvijesti. Moždana se kora makne sputa. Ponekad tako daleko da
se moj pacijent ne može sjetiti ničega što se dogodilo tijekom hipnotičke
seanse. Ali moći ću usaditi misli izravno u vašu podsvijest. Kada se
ponovno probudite i suočite s posebno uznemirujućim spletom okolnosti,
naprosto će vam doći ovaj novi način razmišljanja. Iz područja u koje sam
ga usadio.
Na autocesti Sea to Sky nazire se još jedan oštar zavoj. U njega ulazim
najbrže što se usuđujem.
Naprosto će vam doći.
Misli mi se vraćaju na onaj dan kada smo se Luke i ja suočili s Clayem
u sobi za ispitivanje dok su ostali gledali iza jednosmjernog zrcala.
Prisjetim se čudnog, praznog pogleda koji je preplavio Clayevo lice
neposredno prije nego što je priznao tim čudnim monotonim glasom.
Ponovno pomislim na podcast.

TRINITY: Kako ste mogli znati sve te detalje ako to što ste rekli nije
bila istina, ako vi to niste učinili?

CLAYTON: Jednostavno... mi je tako došlo. Došlo mi je u glavu. I

htio sam to reći. Sve to.
 To je nemoguće. Nije valjda Granger. Zašto bi?
On je bio otac Johnnyja Forbesa.
Ali, kako? Granger nije imao nikakve veze s istragom iz 1997.
godine... Iznenada mi padne na pamet nešto što je Dirk Rigg rekao kad je na
stol u konferencijskoj sobi u policijskoj postaji Twin Fallsa stavio onaj
tanjur s Nanaimo kockama.
Merle ponovno pokušava prestati pušiti... Ovaj put se pokušava
odviknuti pomoću hipnoze.
Pronađem vidikovac i skrenem na njega. Dišem tako brzo i tako plitko
da mi se vrti u glavi. Bojim se da bih mogla hiperventilirati. Zaustavim svoj
kamionet.
Smiri se, Rachel. Duboko udahni. Polako izdahni. Još jednom.
Otvorim prozor. Hladan zrak ponovno mi razbistri misli.
Brzo listam kroz imenik u mobitelu tražeći broj Dirka Rigga. Njegova
supruga Merle davno je preminula, a Dirk je prije nekoliko godina otišao u
mirovinu. Živi u domu za umirovljenike, a ja s njim popijem kavu jednom
ili dvaput godišnje kad sam u gradu.
Pronađem njegov broj i nazovem. Uznemireno lupkam po volanu dok
čekam da mi odgovori. On se javi.
- Rachel?
- Dirk, hej, slušaj, znam da je ovo iznenada, ali moram znati. Davno,
kad je Merle pokušavala prestati pušiti, a ti si rekao da pokušava pomoću
hipnoze, kojeg je psihoterapeuta posjećivala?
- Ima li ovo... veze s onim podcastom?
- Da. U sobi za sastanke si spomenuo da Merle ide na hipnoterapiju.
- U gradu je 1997. postojao samo jedan hipnoterapeut, Rachel, i ti to
znaš.
Ja zatvorim oči. Gorak okus uvuče mi se u stražnji dio grla. Tiho
kažem: - Granger.
 - Naravno. Pomagalo je neko vrijeme, znaš. Nije pušila otprilike dvije
godine. Onda je opet počela. Vjerojatno zato što sam ja stalno pušio u kući,
a to je za nju bio prevelik okidač. Trebao sam prestati jer... pa, kao što znaš,
na kraju je dobila rak pluća.
- Moraš biti iskren prema meni, Dirk. Dosta je tajni. Jesi li me
razumio? Jesi li ikada Merle govorio o detaljima obdukcije Leene Rai? Jesi
li razgovarao sa svojom suprugom o slučaju i o tome kako je Leena
ubijena?
Tišina.
- Dirk?
- Sranje - prošapće on. - Ja... Ima li ovo ikakve veze s...
- Samo mi reci, Dirk.
- Merle sam govorio o svemu. Stalno. Ona je bila moj oslonac, Rache.
Čuvala je moje tajne. Nikad nije odavala ono što sam joj rekao. I mene je
teško potresao Leenin slučaj, kao i sve nas, pogotovo nakon što sam
pogledao rezultate obdukcije i vidio kroz što je ta djevojka prošla i kako se
utopila. Ti kamenčići u njezinim plućima... to me je dotuklo. To kako je te
kamenčiće uvukla svojim posljednjim, očajničkim dahom. Te fotografije
otiska čizme na njezinoj lubanji. Morao sam razgovarati s Merle. A možda
nisam trebao jer je ono što sam joj rekao napravilo pomutnju i u njezinoj
glavi. Nije mogla spavati. Rekla je da joj se te slike stalno vraćaju u misli i
da će je vlastita mašta zajedno s njima odvesti na neko mračno mjesto. Nije
to mogla izbaciti iz glave. Zbog toga je ponovno počela pušiti. Mislim...
mislim da je pitala svog psihoterapeuta kako da se nosi s time. S tom
traumom. Užasnim noćnim morama. Sa stvarima koje su je tjerale da
ponovno počne pušiti.
Suze mi naviru na oči zbog emocija koje su me preplavile. Duboko
udahnem.
- Rache?
- Tu sam. - Trudim se primiriti glas. - Hvala, Dirk.
 - Je li ovo imalo ikakve veze sa... Mislim, to nije moglo utjecati na
istragu, zar ne?
- Možda. U redu je.
- Sranje - prošapće on. - Što se dogodilo? Što se događa?
- Nisam još sigurna. Obećavam da ću ti javiti, u redu? Hvala, Dirk.
Hvala ti na iskrenosti.
Prekinem poziv i ponovno pokušavam dobiti Grangera. I dalje se ne
javlja. Kao da me svi koji su mi bliski izbjegavaju. Kao da su me odbacili.
Provjeravam koliko je sati. Tek je prošlo 20 sati.
Odlučim da ću otići do Raven’s Roosta da vidim je li Grangerov
motocikl možda parkiran ispred njega.
Kad dođem do grada i krenem malom sporednom ulicom iza puba,
vidim Grangerov motocikl.
Uz motocikl su parkirana još dva Harleyja. Na oba su simboli Devil
Ridersa - taj prepoznatljivi dizajn paukove mreže.
Ja znam kako te zatvorske bande funkcioniraju, Rachel. Moj je otac na
vratu imao tetovažu koja ga je u zatvoru označavala kao pripadnika bande.
Paukovu mrežu... Ako član ili vođa bande Devil Riders želi da nekoga ubiju
u ili izvan zatvora, oni to mogu srediti. Ona bodljikava žica nikoga ne štiti.
 RACHEL

SADA
Nedjelja, 21. studenog. Sadašnjost.

U lazim u bar. Gužva je. Nedjelja je navečer pa ima žive glazbe. Obilja
hrane, popusta na piće. Rex sjedi za šankom. Primijeti me i podigne
ruku, ali ja ga ignoriram dok pogledom skeniram ljude u prepunom pubu.
Ugledam ga. Grangera. Kožnu jaknu. Razbarušenu kosu. Šćućuren je u
separeu u stražnjem dijelu sa svojim sinom Johnnyjem. Pognutih glava, o
nečemu raspravljaju.
Krenem prema njima, probijajući se kroz gužvu.
- Hej! Kujo stara. Pazi kuda hodaš.
Ja ne reagiram na uvredu. Cijelo moje biće, svaka molekula u mom
tijelu i umu, usredotočena je na Grangerov zatiljak. Svu svoju mentalnu i
emocionalnu energiju usmjeravam na njega jer ne mogu ni približno pojmiti
ono što je Clay rekao o mojoj kćeri i što to znači za mene kao njezinu
majku. I trenutačno se najviše bojim da čovjek s kojim živim nije samo
pomogao da Clay završi u zatvoru prije dvadeset četiri godine, već je i
danas pomogao da ga ubiju.
Dolazim do separea. Johnny me iznenađeno pogleda.
- Rachel? - kaže Johnny. - Jesi li dobro?
Granger okrene glavu i ugleda me. Potpuno problijedi.
- Jesi li ti to učinio? - ljutito ga pitam. - Jesi li ga dao ubiti?
- O čemu, dovraga, pričaš?
- Clay Pelley. On je mrtav. Izboden. Jesi li ti to učinio? Ti i tvoji
prijatelji iz Devil Ridersa?
 - Isuse, Rachel. - Skoči na noge. - Sjedni, molim te. Snizi ton.
- Ti si bio njegov psihoterapeut, Grangere. I bio si psihoterapeut Merle
Riggs. Od Merle si saznao te detalje s mjesta zločina i usadio ih u njegovu
glavu.
Njegovo lice još više problijedi. Zgrabi me za ruku. Ja se pokušam
osloboditi. On stisne čvršće. Snažan je. Privuče me k sebi i prisloni mi usta
na uho.
- Ne ovdje. Razgovarat ćemo vani. U tvom kamionetu. Hajde, kreni. -
Počne me izvoditi van.
Johnny nas gleda razjapljenih usta dok me njegov otac vodi kroz
bučnu rulju. Vidim kako Rex sjedi za šankom i gleda, mršti se. Vidim kako
Johnny ide prema šanku razgovarati sa svojim svekrom.
Izlazimo na mrzli zrak. Rominja kiša sitna poput izmaglice.
- Ulazi - kaže kad dođemo do mojeg kamioneta.
Ja otvorim vrata, uđem i sjednem za volan. Tresem se. Raščistit ću ovo
s njim makar sjekire padale.
Kad Granger uđe u kabinu i snažno zalupi suvozačka vrata, ja upalim
motor kako bih mogla uključiti grijače. Prozori se brzo počnu magliti.
- Reci mi o čemu, dovraga, pričaš - kaže on. - Kako to misliš, Clay je
mrtav?
- Znaš da je.
- Rachel, zaboga. Ne znam. Imaj strpljenja.
- Clay Pelley jutros je izboden na smrt u zatvoru. To se dogodilo
nedugo prije nego što sam stigla tamo.
On se na trenutak zagleda u mene. Zatim polako prebaci pogled na
klub. Zuri u motocikle parkirane vani. Izgleda uplašeno. Nikada ga nisam
vidjela ovakvog. Dok gleda vrata puba, Johnny izleti kroz njih i projuri
pored mog kamioneta. Granger spusti prozor.
- Što se događa? - poviče. - Kamo ideš?
 - Zvao me Darren - vikne Johnny. Nakratko oklijeva. - Razgovarat
ćemo kasnije. - Nestane iza mog kamioneta. Moja panika - moj instinkt za
borbu ili bijeg - toliko je usredotočena na Grangera i činjenicu da je Johnny
Grangerov sin, da je Johnny te noći bio na paljenju lomače u čast Ullru, da
centar za logiku u mom mozgu jedva bilježi Johnnyjeve riječi.
- Lagao si mi, Grangere. Izravno sam te pitala jesi li liječio Claya. Ti si
rekao da nisi, ali Clay te je otkrio. Nisi slušao zadnju epizodu, zar ne? Clay
je rekao Trinity i ostatku svijeta da je od tebe tražio da mu pomogneš s
njegovim ovisnostima. I u eteru je napomenuo da si otac Johnnyja Forbesa.
Nazvala sam Dirka Rigga jer sam se sjetila da je rekao da Merle ide na
hipnoterapiju zbog svoje ovisnosti o pušenju. On mi je rekao da je Merle
tvoja pacijentica. Također je rekao da je Merle otkrio sve detalje slučaja i
daju je to uzrujalo.
Granger dugo šuti. Tiho opsuje i snažno protrlja lice rukama.
- Učinio si to, zar ne? Usadio si te detalje u Clayevu podsvijest. Claya
je izazvalo nešto što smo rekli tijekom ispitivanja i iznenada je počeo
govoriti nekakvim potmulim, monotonim glasom, prepričavajući kako je
ubio Leenu. Ti si mu to usadio u mozak. Želim znati zašto.
On opet opsuje, nasloni se na sjedalo i objema rukama prođe kroz
kosu.
- Reci mi, Grangere. Sve. Nemoj ni pomišljati da mi sada lažeš, jer,
znaš što? Dosta su mi lagali. Clay je napao moju kćer. - Drhtavom rukom
obrišem suze. - Moje četrnaestogodišnje dijete, sa svojim učiteljem. - Glas
mi puca. Stisnem usta, trudeći se potisnuti svoje emocije, dozvati se pameti.
- Maddy je lagala. Ostala su djeca lagala ili su manje-više pokušavala
lagati. Lacey Pelley je lagala. Ti lažeš.
On sjedi šutke. Rezignirano.
Premjestim se na sjedalu kako bih ga pogledala ravno u oči.
- Gledaj, znam da sam i sama griješila, Grangere. Očito je da sam kao
roditelj podbacila mnogo više nego što sam ikada mislila. Tada sam odbijala
sagledati probleme ili ih riješiti, i da, prestala sam razmišljati o svim
neobjašnjenim nedoumicama u slučaju nakon što je Clay priznao jer je to
bilo lakše nego slijediti druge tokove misli. Ali vrijeme skrivanja davno je
prošlo. Sve je izašlo na vidjelo. Sve se raspliće i više ne možemo pobjeći od
istine. Niti ja, niti ti, niti Maddy, niti bilo tko od nas.
- Što god da si tada učinila, Rache, to je ono što čini jedna majka. Štiti
svoju djecu. To je ono što čini jedan otac, što čine roditelji.
- Je li to ono što se dogodilo? - pitam tiho. - Johnny. Jesi li to učinio za
njega? Pomutio si razum svojeg pacijenta kako bi zaštitio svojeg sina?
Njegove oči i obrazi svjetlucaju. Shvatim da Granger plače. Njegovo
lice mokro je od suza. Nikada nisam vidjela Grangera da plače.
- Grangere - kažem nježnije, ništa manje očajnički - molim te, reci mi.
Sada sve izlazi na vidjelo. Ovog duha ne možeš ugurati natrag u bocu. Ako
je Johnny nešto učinio... Što se dogodilo? Od čega ga štitiš?
On duboko udahne. - Kad se Johnny vratio iz škole nakon vikenda kad
se palila lomača, zatekao sam ga u vešeraju. Pokušavao je oprati vojničku
komandosicu. Bila je prekrivena blatom i nečim što je izgledalo kao krv.
Prvo ju je pokušao umočiti u vodu, pa je zato voda bila crvena.
- Clayevu jaknu? Onu koju je Leena nosila?
- Tako je izgledala. Slova i brojke na prsnom džepu. Pitao sam ga što
radi, a on je rekao da je pere za prijatelja jer je prijatelju pokvarena perilica
rublja. Rekao je da se njegov prijatelj poskliznuo u blatu i posjekao te da je
zato na jakni krv. No ja sam na radiju čuo opis nestale djevojke i onoga što
je imala na sebi. I... naprosto sam imao jako loš predosjećaj. - Snažno
izdahne. - Johnny je prolazio kroz teško razdoblje otkako mu je umrla
mama, a ja sam radio na našem odnosu i nisam... Nisam vršio pritisak na
njega. Nisam ga stjerao u kut. Već mi je zaprijetio da će pobjeći zadnji put
kad sam to učinio i znao sam da se, ako pobjegne, više neće vratiti. Tih smo
dana bili u napetim odnosima. Jakna je iz perilice otišla u sušilicu, a zatim
je nestala iz naše kuće. I danima nisam razmišljao o tome. Sve dok se nije
pojavila vijest da je tijelo neke djevojke pronađeno u rijeci Wuyakan i da
jakne još uvijek nema.
Srce mi snažno udara o grudni koš. Pomislim na Claya. Na podcast.
 TRINITY: Kako se vaša jakna oprala? Kako je završila kod vas ako ju
je Leena nosila neposredno prije nego što je ubijena?

CLAYTON: Ne znam. Jednostavno ne znam. U mom se uredu pojavila

oprana. Bila je u plastičnoj vrećici za namirnice. Isprva sam mislio da ju je
Leena ostavila tamo.

Začujem sirene. Prodiru u vruću unutrašnjost mog kamioneta i u moje

misli. Postaju sve glasnije. Pridružuje im se još sirena. Dolaze iz
vatrogasnog doma. Zvuči kao da idu prema stambenom naselju s druge
strane doline. Pomislim na Johnnyja. I ništa nema smisla. Svaki put kad
saznam nešto novo, pojavi se nepredvidiva prepreka. Kako se ovaj dio
uklapa u slagalicu?
- Ti si liječio Claya Pelleyja. Znao si za dječju pornografiju. On je bio
učitelj. Odgajao je djecu. I sam je imao dijete. Ti si znao da su djeca u
opasnosti. Imao si obvezu to prijaviti, etičku obvezu. Ti...
- Clay mi se obratio radi liječenja od alkoholizma. Trebala mu je
pomoć oko toga. To je isplivalo tek kad sam zaronio dublje, u nastojanju da
saznam postoje li neki temeljni uzroci njegove želje da se otupi pićem.
Tijekom seanse. Pod hipnozom. A otprilike u isto vrijeme saznao sam
detalje od Merle. I... Clay je bio bolestan, Rache. Stopa recidivizma za
tipove poput njega je...
- Nije me briga. To što si učinio bilo je neoprostivo.
- A ti? Jesi li ti zažmirila na jedno oko?
Okrenem glavu na drugu stranu, gledam kroz zamagljeni prozor. Srce
mi tuče kao ludo.
Granger kaže: - Usadio sam nešto u podsvijest bolesnog čovjeka. On je
bio taj koji je priznao. On je iskoristio te detalje jer je želio ići u zatvor.
Ja tiho kažem: - A u međuvremenu nam je nasilni ubojica kliznuo kroz
prste i sada je na slobodi. - Okrenem se prema njemu. - Jesi li ponovno
pitao Johnnyja za jaknu, nakon što su se pojavile vijesti o Leeninu tijelu?
 - Ne. Bojao sam se pitati. Ali to je ono što sam radio večeras. Baš kad
si ti upala. Konačno. Nakon svih ovih godina, pitao sam ga izravno. Kaže
da je jedan prijatelj u ponedjeljak ujutro donio jaknu u školu u plastičnoj
vrećici, dao mu je i pitao ga hoće li im učiniti veliku uslugu i oprati je, a
zatim je staviti u Pelleyjev ured.
- Vjeruješ li mu?
On udahne i skrene pogled.
- Je li on to učinio, Grangere? Je li Johnny ubio Leenu? Je li seksualno
napastovao i ubio svoju kolegicu iz razreda?
Grangeru zazvoni mobitel. On pogleda u ekran kako bi provjerio broj
pozivatelja i podigne ruku. - Samo sekundu. To je Johnny.
Javi se. - Što je bilo?
Grangerovo se tijelo ukoči. Oči mu se rašire. Naglo me pogleda. -
Kada?
Kad vidim izraz na Grangerovu licu, oblije me hladan znoj. On prekine
poziv.
- Izbio je požar. U... U Maddynoj i Darrenovoj kući.
 RACHEL

SADA
Nedjelja, 21. studenog. Sadašnjost.

S tišćem gas dok jurim cestom prema slijepoj ulici u kojoj žive Maddy,
Darren i moje unuke. S knedlom u grlu okrenem volan kamioneta i uz
škripu guma uđem u zavoj. Granger se čvrsto drži za kontrolnu ploču dok
uz cvilež guma ulazim u drugi zavoj. Iza nas se čuje zvuk više sirena. Mogu
osjetiti miris dima. Srce mi snažno kuca.
Kad uđem u sljedeći zavoj ugledam buktinju. Vatra je zahvatila cijelu
kuću. Kroz maglu bliješte svjetla vatrogasnih vozila. Plamen obasjava cijeli
kraj slijepe ulice. Zbog barikade na cesti moram nagaziti na kočnicu.
Policajac u odori trči prema mom kamionetu, a ja otvaram vrata i počnem
juriti prema vatri.
Odgurnem barikadu u stranu i krenem trčati posred slijepe ulice.
Policajac me juri. Sa strane mi prilazi vatrogasac u punoj opremi. Moja je
pažnja usmjerena na kuću. Mislim samo na Maddy zarobljenu u
invalidskim kolicima. Na Lily, Daisy, njihova oca.
Eksplozija razbije prozore sjedne strane kuće. Vjetar uđe kroz prozore
i plamen počne snažno sukljati. Čujem pucketanje i potmulu tutnjavu. Još
jedna eksplozija.
Ulazna se vrata otvaraju. Iz kuće izleti neka osoba s jaknom ili dekom
preko glave. Zahvatila ju je vatra. Osoba trči prema travnjaku ispred kuće.
Vatrogasci trče prema njoj, a ona se baci na tlo i počne se valjati. Jedan od
vatrogasaca usmjerava crijevo prema trijemu kako bi ugasio plamen koji ga
počinje proždirati dok drugi vatrogasci izvlače čovjeka na sigurno.
Vatrogasac koji trči prema meni presiječe mi put. Zgrabi me za ruku. -
Gospođo, ne smijete prilaziti. - Zadihan je od trčanja. - Svi se moraju
odmaknuti. Brine nas plinovod.
Ja mu se odupirem. - To je kuća moje kćeri, ona je unutra. Sa svojom
djecom. Ona je u invalidskim kolicima...
Do mene dolazi policajka u odori. Hvata me za ruku, pokušavajući me
obuzdati. I njoj se odupirem i pritom je udarim u lice. Ona zatetura unatrag.
Moram doći do kuće. Ne razmišljam. Snaga u mojim udovima je ogromna.
Dolazi još jedan policajac. Muškarac. Veći. Snažniji. Obori me na tlo i ne
da mi da se pomaknem. Hvata me za ramena. - Gospođo. Slušajte me,
gospođo. Pogledajte me.
Ja pogledam kuću. Požar u zdanju toliko je snažan da vatrogasci ni ne
pokušavaju ući. Oni samo obuzdavaju i kontroliraju požar, sprečavajući da
se proširi na susjedne kuće i šumu iza. - Moje... Moje su unuke unutra.
Policajka je ustala. Nos joj obilno krvari tamo gdje sam je odalamila.
Prima me za drugu ruku. - Držim je - kaže vatrogascu. Vatrogasac me pusti
i odjuri prema svom kamionu.
- Gospođo - kaže policajka - svi se moramo odmaknuti. Povlačimo
barikade. Plinovod bi mogao eksplodirati.
Ali ja ukočeno stojim, pogleda uprtog u bukteći plamen.
Dvojica policajaca me na silu okrenu i vrate me do barikade. Vidim da
mi je kamionet nestao. Zacijelo su ga Granger ili policajci premjestili. Iza
nas se začuje prasak. Ja se trgnem i refleksno čučnem. Eksplozija prodre
kroz noć. Osjećam kako mi njezina silina udara u leđa i kako svi posrćemo
naprijed. Zazvoni mi u ušima. Netko vrišti. Sve se čini daleko. Crni dim
suklja. Ja se gušim i kašljem. Vatra tutnji poput grmljavine.
 TRINITY

SADA
Nedjelja, 21. studenog. Sadašnjost.

H oćeš pivo? - pita Gio.

Ja ga pogledam. Sjedim na maloj sofi u motelskoj sobi i kroz
vlastiti odraz na prozorskom staklu gledam u tamu. Tek je 21 sat, a vožnja
do Twin Fallsa činila se poput beskonačnog niza zavoja kroz mrak i
vrijeme. Nisam sigurna kako bih se trebala nositi sa smrću svoga oca. Treba
li mi biti stalo ili trebam biti zadovoljna.
Ili bih trebala tugovati.
Moje se misli vraćaju na neke od posljednjih riječi koje mi je uputio i
prisjetim se emocija u njegovim očima, na njegovu licu, dok ih je
izgovarao. Sada kada znam da je znao da se obraća izravno svojoj kćeri, sve
dobiva potpuno novo značenje.
Pogledao sam te detektive koji su mogli vidjeti vraga u meni, koji su
me htjeli zatvoriti, i odjednom sam znao. Morao sam otići u zatvor. Morao
sam završiti iza rešetaka. Htio sam biti zatvoren. Kako bih spasio one oko
sebe. Kako bih spasio tu djecu. Kako bih zaštitio vlastito dijete. Kako bih se
odvojio od iskušenja zla.
Je li se on bojao da bi i mene, na kraju, mogao zlostavljati? Je li zato
moja mlada mama podvukla crtu i prijavila ga policiji? U oči mi navire bol
dok se u meni pojavljuje duboka, iskonska čežnja. Čežnja za nečim što nije
moglo i ne može postojati. Čežnja za istinskom i zdravom očevom ljubavi.
Na neki čudan, ružan, zamršen način, ljubomorna sam na Leenu Rai. Na
činjenicu da je mom ocu bilo stalo do nje. Na činjenicu da ga je ona
poznavala onako kako ga ja nikada neću moći poznavati. Nema mi
nikakvog smisla što ovo osjećam prema žrtvi brutalnog ubojstva. Ali
laknulo mi je što je on nije ubio. Istinski vjerujem da je Leenin ubojica još
uvijek na slobodi. Tko god on bio. A sada je na meni da ovo privedem
kraju. Zbog sebe. Zbog moje mame. Zbog moje bake. Zbog mojeg tate.
I prije svega zbog Leene i obitelji koju je ostavila iza sebe, jer oni još
uvijek čekaju da pravda bude zadovoljena.
- Da - kažem Giju. - Popijmo pivo. - Noge u čarapama gurnem ispod
stražnjice na sofi i gledam ga kako odlazi do malog hladnjaka u čajnoj
kuhinji, otvara ga, vadi dvije boce lokalnog piva i nosi ih prema meni.
Volim ga gledati. Volim kako se kreće. Na sebi ima trenirku koja mu
nisko visi na bokovima i izblijedjelu sivu majicu. Naravno, riječ je o
dizajnerskim markama, no on bi jednako dobro izgledao i u odjeći iz
trgovine rabljenom robom. Njegova je crna kosa razbarušena. Neobrijana
brada prekriva mu čeljust. Zbog toga njegove zelene oči izgledaju još
svjetlije ispod gustih, tamnih obrva.
Iznenada shvatim koliko sam sretna što je Gio uz mene.
- Volim kad se odijevaš ležerno - kažem dok uzimam hladnu bocu.
On iznenađeno zatrepće i na trenutak se čini da je ostao bez riječi.
Nešto teško i vruće prođe između nas. Polako sjeda kraj mene dok ja
skrećem pogled i odvijam čep s boce piva. Primjećujem da mi srce brže
otkucava. Otpijem dug, hladan gutljaj, pitajući se zašto se bojim ući u vezu
s muškarcima. Mislim u pravu vezu, s muškarcima koje zapravo volim i
poštujem. Umjesto mog niza kratkotrajnih afera i veza za jednu noć s
muškarcima koji su mi potrošna roba.
On stavi noge na stolić pokraj mojih. Otpije velik gutljaj, a zatim kaže:
- Volio bih da si mi rekla.
Ja se okrenem i pogledam ga.
- Taj Clayton Pelley bio je tvoj otac. - U očima mu se vidi da je
povrijeđen. Razumijem ga. I ja bih bila povrijeđena.
- Žao mi je, Gio. Ja... jednostavno nisam mogla. Ni sama nisam znala
što bih mislila o tome. Pretpostavljam da su intervjui s njime bili moj način
da to sve pokušam shvatiti. Da pokušam shvatiti njega. I da pokušam
razumjeti ili dokučiti svoj odnos s njim. - Zastanem, otpijem još jedan
gutljaj iz boce. - Koliko god je Leenina obitelj vjerojatno htjela, trebala
znati zašto je učinio ono što su mislili da je učinio, toliko sam to i ja trebala.
A kada je rekao da je nije ubio... to mi je pomutilo razum. Od tog sam
trenutka htjela dokazati da nije ubojica. Htjela sam da barem u tome bude
nevin.
- A onda je rekao da je priznao kako bi oslobodio tebe i tvoju mamu.
Ja kimnem. - To, i... - Emocija mi priguši glas i oduzme riječi.
Nekoliko trenutaka sjedim u tišini. Gio stavi ruku na moje koljeno.
- Razumijem - kaže tiho, na aseksualan, neprijeteći, drag, prijateljski
način. To mi natjera suze na oči. Ali on samo sjedi i pušta me da plačem. I u
tom trenutku shvatim da ga volim. Vjerojatno sam ga uvijek voljela, a to me
plašilo. Jer Gio je dobar. Predobar za mene. Nisam htjela započeti nešto što
bi nas oboje povrijedilo i uništilo naš profesionalni odnos.
- Trebala bi nazvati svoju baku - kaže tiho.
- Kasno je kod nje.
- Svejedno, ona bi htjela znati.
Ja kimnem. U pravu je. Baka vjerojatno sjedi budna u staračkom domu
uz krevet moje mame. Sama. Sluša podcast. Pita se kako se ja osjećam.
Što kažeš da nam odem uzeti nešto za jesti dok ti to radiš? - kaže Gio. -
Zvuči dobro?
Ja obrišem suze s obraza i nasmiješim mu se. - Da. Hvala. - Gledam ga
u oči i ponovno osjetim taj nalet topline u svojim grudima. Vidim kako mu
zjenice tamne. Nježno se nasmiješi. Mislim da u tom trenutku tišine oboje
znamo da ćemo spavati zajedno. Večeras.
- Vidimo se brzo?
Ja kimnem.
Kad Gio izađe iz motelske sobe, a ja čujem kako se za njim zatvaraju
vrata, nazovem baku.
 Dok čekam da se javi, slušam udaljeno, sve jače zavijanje sirena i
pokušavam zamisliti kako je to bilo u Twin Fallsu prije dvadeset četiri
godine, u isto ovo doba godine. Dok je policija pod sirenama išla uhititi
mog oca. Kad je mene čuvala žena iz crkve dok je moja majka išla prijaviti
mog tatu. Dok je sveprisutni, prijeteći, vrebajući Chief promatrao skriven
iza magle koja se neprestano kretala.
- Trinity?
- Bako, oprosti što zovem tako kasno.
- Je li sve u redu, dušo?
- Kako je mama?
- Isto, Trin. Jesi li dobro? Što se događa?
- Jesi li preslušala? Sve epizode?
- Jesam. Ne čudi me što je ta Maddison Walczak lagala, znaš?
- On je mrtav, bako.
Trenutak tišine. Još se sirena pridružuje udaljenom, ridajućem zboru.
Sigurno se događa nešto veliko.
- Kako to misliš, „On je mrtav“?
- Clayton. Ja sam kriva, bako. Ja... On je ubijen zbog mog podcasta. -
Dok izgovaram te riječi, kroz mene poput tsunamija naviru složene
emocije. - Ili su zatvorenici saznali da je pedofil i ubili ga. Ili ga je netko
izvana, tko zna tko je pravi ubojica, dao ubiti. Ja bih rekla da je ubojstvo
organizirano izvana. Jer mu vjerujem. On nije ubio Leenu. A netko vani
jest. Da nisam pokrenula ovaj podcast, on bi bio živ. Ja sam ovo učinila.
- Ne, Trin, nisi. Clayton je odigrao svoju ulogu. On je htio razgovarati
s tobom. On je sudjelovao. Preko tebe je htio reći svoju istinu cijelom
svijetu. Ti si mu ponudila sredstvo za postizanje tog cilja. Morao je znati
koliko riskira kad je na taj način to podijelio s tobom. Ako mene pitaš,
Clayton je to možda očekivao. - Zastane. - Možda je to čak i želio, Trin.
- On... on je znao tko sam. Nije mi rekao, ali sam nakon njegove smrti
saznala da je pratio mene i mamu. Znao je gdje smo u svakom trenutku.
 Moja baka dugo šuti. - Onda... Onda te je htio upoznati i vidjeti što je i
tko je postala njegova djevojčica. Htio ti je reći u lice da on nije ubio tu
tinejdžericu. Reći da mu je žao na svoj način. Dati ti do znanja da je priznao
kako bi spasio tebe i tvoju majku.
- Moja je majka pomogla da ga strpaju u zatvor.
- Lacey je morala preživjeti, Trin. Imala je dvadeset dvije godine. Bila
je zarobljena u noćnoj mori. Preživjela je. Ti si uspjela zbog nje. Oboje su
učinili ono što su učinili za tebe.
Suze mi ponovno navru na oči. Vrlo tiho kažem: - Hvala, bako. -
Pokušavam govoriti dok me preplavljuje još jedan val emocija. - Hvala ti na
svemu. Što si primila mene i mamu prije svih tih godina. Što si nam
pomogla da se preselimo na istok. Što... Što si mi rekla istinu. - Gušim se
dok mi se grlo stišće od iznenadne boli koju osjećam zbog gubitka. - Ne
mogu ni zamisliti koliko si bila usamljena i koliko ti je bilo teško. Dala si
mi... Dala si mi ono što mi je trebalo. Pomogla si mi da naučim tko sam. A
sada moram shvatiti tko želim biti... Kako da nastavim dalje.
Moja baka opet utihne. Osjećam da plače. Osjećam njezinu samoću
dok sjedi pored moje majke, koja je, u najpotpunijem smislu, otišla iz naših
života. Kada progovori, glas joj je promukao, tih. - Volim te, Trin. Sad se
malo odmori. Ja idem spavati. Mislim da ću se noćas naspavati. Dobro
naspavati.
- Volim te, bako.
Prekinem poziv i u mobitelu pronađem fotografiju na kojoj me tata,
dok sam bila beba, drži u naručju. Zumiram njegovo lice, njegov široki
osmijeh. Dodirujem sliku. Mrzim ga i žalim ga. Ali drago mi je što nije
ubio Leenu.
Gio pokuca i otvori vrata. S njim dolazi miris hrane, vruće i ukusne.
Odjednom sam gladna.
- Hej, to baš fino miriše - kažem, ustanem i odem do njega. Poljubim
ga u obraz. Ali zbog nečega na njegovu licu obuzme me jeza. Odmaknem
se.
- Jesi li dobro? Što je?
 - Te sirene - kaže i odloži vrećice na pult u čajnoj kuhinji. - Ljudi u
restoranu čuli su na radiju. Svi su u trgovini pričali o tome. Kažu... da su to
Maddy i Darren. Njihova kuća. Potpuno ju je zahvatio požar. I plinovod je
eksplodirao.
Mene preplavi šok, zaprepaštenje.
- Jesu li dobro?
- Čuo sam da su unutra. - Glas mu puca. - Maddy i Darren su u
plamtećoj kući, sa svojim djevojčicama. Svi su unutra.
 RACHEL

SADA
Nedjelja, 21. studenog. Sadašnjost.

S jedim na nogostupu uz cestu i praznog pogleda zurim ispred sebe. Nada

mnom pada sitna kiša pomiješana s maglom. Čini mi se da ništa ne
mogu shvatiti niti pojmiti. Odveli su me u nekakav improvizirani
zapovjedni centar, otprilike dva bloka dalje. Promet prema naselju je
prekinut. U blizini su parkirana dva vozila hitne pomoći. Posvuda su
obilježena policijska vozila. Policajci ispituju ljude. Netko mi je dao kaput i
vunenu kapu. Preko ramena mi je prebačena srebrna poliesterska
metalizirana folija, no još uvijek drhtim i zubi mi cvokoću. Pored mene
stoji dvoje susjeda. Muškarac i žena. Ne prepoznajem ih.
Dolazi bolničar. Želi me strpati u kola hitne pomoći, ali ja to odbijam.
Moram ostati ovdje. Želim znati što se događa s kućom. S mojom obitelji.
Cijeli moj život - cijeli moj svijet - gori. Sve što je bilo najdragocjenije, za
što sam se trebala više potruditi da spasim. A sada je prekasno. Čujem još
jednu eksploziju. U magli je tamnonarančast sjaj. Miris dima je težak.
Oštar.
Polako okrenem glavu. Kroz tamu i oblake ne mogu vidjeti planinu
Chief, ali osjećam da je ondje. Nadvija se, gleda još jedan požar. Kao i
lomaču prije svih tih godina. Kao što je Chief gledao kako Leenu
premlaćuju i utapaju u rijeci. Kao što je gledao kako njezino tijelo pluta u
riječnoj travi i zatim tone. Kao što je gledao kako ja gledam ronioce koji su
je tražili u mutnoj, tamnoj vodi ispod Đavoljeg mosta dok su se orlovi
uzdizali visoko, a leševi riba trunuli uz obalu.
Pomislim na Pratimu. Koja je sada mrtva. Njezine riječi tiho odjekuju
u mojoj glavi.
 Mislimo da ih možemo zaštititi ako im naredimo što da rade, ako ih
kontroliramo. Mislimo da ne mogu upasti u nevolje ako ih zaokupimo
sportom. Ali griješimo.
A čak i ako ih uspijemo zaštititi tako da ostanu živi, svejedno ih ne
možemo natjerati da nas vole. Samim time što ih pokušavamo zaštititi
možemo ih otjerati od sebe. Čak ih i natjerati da nas zamrze.
Dolazi još jedna žena, čučne kraj mene.
- Mogu li ti nešto donijeti, dušo?
Ja je jedva primijetim. Jer dok se okrećem u smjeru njezina glasa, iza
nje u silueti blistavih svjetala policijskog vozila ugledam Johnnyja Forbesa.
I on preko ramena ima srebrnu foliju. Svjetlo se reflektira u njoj - crveno,
bijelo, plavo, crveno. Johnny razgovara s dvojicom policajaca. Ja se
iznenada usredotočim i prisjetim kako je Johnny istrčao iz puba. Kako je
Granger spustio prozor.
Što se događa? Kamo ideš?
Zvao me Darren. Razgovarat ćemo kasnije.
Teško se dižem na noge. Krenem prema Johnnyju.
Dok se približavam primjećujem da Johnny oko obje ruke ima
omotane zavoje. I na glavi ima zavoj. Čujem ga kako govori policajcima: -
Vrata dnevne sobe bila su zaključana. Iznutra, mislim. Nisam ih mogao
otvoriti, a onda je vatra izbila kroz vrata radne sobe, koja su također bila
zatvorena. Ja... nisam mogao doći do njih. Nikoga od njih.
Prenerazi me kada shvatim da je osoba koja je istrčala iz kuće s dekom
u plamenu zacijelo bio Johnny.
Johnny, koji se žurio naći s Darrenom prije nego što je požar izbio.
Johnny, kojeg je otac uhvatio kako pere krv s jakne koju je Leena
nosila kad je ubijena.
- Laže! - viknem, priđem Johnnyju i objema ga šakama udarim u prsa.
On zatetura unatrag i padne na haubu policijskog vozila. Ja ga još jednom
gurnem. - Jesi li ti to učinio? Jesi li ti to jebeno učinio... Jesi li podmetnuo
požar? Je li se to dogodilo? Zato što si bio ovdje, ovamo si dojurio ravno iz
puba. I onda ugledamo ovo. Tebe kako istrčavaš iz kuće... To si bio ti, zar
ne? Ti si to učinio! Ti si podmetnuo požar. Zato si bio unutra. Ti si ovo
učinio! - udaram ga šakama.
- Zaboga, Rachel, maknite se s mene. Maknite je od mene.
Policajci me odvlače od Johnnyja. Ja se pokušavam osloboditi njihova
stiska. Drhtim. Rastrojena sam. Ne uspijevam shvatiti što mi policajci
govore.
Dolazi Granger, zadihan je. Zacijelo je parkirao moj kamionet negdje
daleko.
- Rachel? Johnny? Što se, do vraga, ovdje događa? - pogleda policajce,
a zatim mene.
- On je to učinio... Johnny je zapalio kuću. Podmetnuo je požar dok su
svi bili unutra. Ja...
- Rachel? - Granger me zgrabi za ramena, okrene me prema sebi.
- Pogledaj me. Usredotoči se.
Pokušavam.
On kaže: - Johnny je ušao u kuću kako bi ih pokušao spasiti.
Ja zatrepćem.
- Darren me nazvao - kaže Johnny. - Nazvao je da kaže da je sve
gotovo.
- Što... Što je gotovo? - Osjećam se ošamućeno. Zbunjena sam.
- Ne znam. Ali zvučao je loše. Prijatelji smo cijeli život i nešto nije
bilo u redu. Ja.... On je zvučao kao da će to okončati, kao da će okončati
svoj život ili tako nešto. Bio je pijan. On... Odmah sam sjeo u auto, a kad
sam stigao ovamo, vidio sam da je u kući požar i utrčao sam unutra.
Pokušao sam doći do njih, ali činilo se da su vrata zaključana. U sobama
sam čuo vrištanje i lupanje, ali nisam mogao doći do njih.
Ja zurim. Ne mogu mu vjerovati. To je samo još jedna laž.
 Namrštim se i kažem: - Ti si imao tu jaknu. Leeninu jaknu. Svom si
ocu rekao da je prijatelj pao u blato i posjekao se. Tko je bio taj prijatelj?
Tko te je zamolio da opereš jaknu, Johnny?
Johnny zuri u mene. Na njegovu licu pulsira crveno i plavo svjetlo,
zbog čega izgleda jezivo i divlje.
- Tko, Johnny, tko?
On okrene glavu, udahne, a zatim me pogleda u oči. - Bila je to moja
žena. Bila je to Beth. Ona me zamolila.
- Molim?
- Beth ju je donijela u školu u plastičnoj vrećici. Bio je ponedjeljak
ujutro. Prišla mi je kad sam otvorio vrata svog ormarića. Zamolila me da je
sakrijem, operem i zatim vratim u ured gospodina Pelleyja... Nagradila me
svojim tijelom. Tako smo... započeli ljubavnu vezu. Ja sam bio... napaljeni
tinejdžer. Nisam mogao propustiti takvu priliku... Beth Galloway? Lijepa
plavuša, kraljica škole? Samo sam oprao jaknu, to je bilo sve. - Zastane. -
Samo, to nije bilo sve.
- Beth? - Nikako ne mogu shvatiti što govori.
- Darren je htio da znam što je moja žena bila. Htio je da znam istinu.
Rekao je da neće pasti sam i...
Policajčev radio zakrči. Johnny se okrene. Ljudi iznenada počnu
uzbuđeno pričati i kretati se oko mene. Netko počne trčati.
Ja gledam oko sebe.- Što se događa?
Granger kaže: - Čini se da su izvukli nekoga. Iz kuće. Kroz stražnja
vrata.
Dvojica susjeda izvukla su jednog ili dvoje stanara iz kuće prije nego
što je plinski vod eksplodirao. Stanare su odveli u guduru iza kuće. Šalju
spasilački tim da dođe do njih kroz šumu.
Ja počnem trčati.
 TRINITY

SADA
Ponedjeljak, 22. studenog. Sadašnjost.

T ek je prošla ponoć. Gio i ja sjedimo u unajmljenom kombiju. Vani pada

kiša. U niskim oblacima možemo vidjeti sjaj vatre i možemo čuti
sirene. Policijska vozila su posvuda. Policajci nas zaustavljaju na policijskoj
barikadi na kraju ulice koja vodi u stambeno naselje. Ne dopuštaju da vozila
ulaze ili izlaze, zbog „policijskog uviđaja“. Što mi govori da je ovo više od
požara. Događa se nešto veliko.
- Misliš da je to palež? - kaže Gio. - Misliš li da je nekako povezano s
podcastom?
- Ne znam - kažem tiho. Ali bojim se da jest. - Možda smo pokrenuli
nešto strašno. Osjećam... Osjećam se užasno zbog onih dviju djevojčica. -
Pogledam Gija. - Što ako sam ja kriva? Što ako su mrtve zbog mene?
- Ako je netko za nešto kriv, Trin, onda su to oni ljudi koji su skrivali
tajne. Koji su lagali. Koji su pokušali zataškati cijeli ovaj slučaj. Jer mi ovo
tako izgleda. Kao kolateralna šteta koja je nastala jer je istina naglo izašla
na vidjelo. A šteta je velika jer je istina bila dugo zataškavana i to je
utjecalo na mnoge živote. Sada su to životi nevine djece. Koja pate zbog
nečega što se dogodilo prije dvadeset četiri godine, davno prije nego što su
se ta djeca uopće rodila. Svi ljudi koji su bili dio toga morat će prihvatiti
krivnju za to. - Gleda me u oči. - Baš kao što će tvoja majka morati
prihvatiti krivnju za ono što je učinila da te zaštiti. Zbog te laži, zato što si ti
morala saznati istinu da bi mogla živjeti normalnim životom, vratila si se
ovamo u potrazi za odgovorima. Ono što je učinila tvoja majka, što je
učinio tvoj otac, o čemu su svi oni učenici u školi lagali ili nisu lagali... to je
uzrok ovome. Njih treba kriviti. Čak i one detektive treba kriviti.
 Osjetim vibraciju na zapešću. Bacim pogled na svoj pametni sat i
vidim da na internetskoj stranici podcasta To je zločin imam govornu poštu.
Izvadim mobitel, utipkam broj i pritisnem „1“ za poruku.
Glas je muški i dubok.
- Vidio sam je. Mislim da sam te noći vidio Leenu Rai kako prelazi
Đavolji most. Vozio sam tegljač trupaca i prelazio preko mosta vjerojatno
oko dva ujutro. Sjećam se zbog rakete. Vidio sam djevojku koja je preko
mosta teturala prema sjeveru. A malo dalje iza nje, u sjeni, vidio sam
nekoga tko ju je, tako se činilo, pratio.
- Slušaj... slušaj ovo - kažem Giju dok uključujem zvučnik na
mobitelu. Duboki glas ispunjava unutrašnjost kombija.
- Daleko iza pijane djevojke bio je tip s crnom zimskom kapom
navučenom preko čela. Visok tip. U velikoj jakni. S njim je bila djevojka.
Isticala se. Mjesec je bio pun, a ja sam ih nakratko zabljesnuo farovima.
Njezina je kosa privukla moju pozornost, način na koji je svjetlucala na
svjetlu. Bila je duga. Svijetloplava. Gotovo srebrnasta na toj mjesečini.
Vijorila se na tome hladnom vjetru. Sezala je do struka.
Ja progutam slinu.
- Beth? - pita Gio, uzbuđenim glasom. - To je sigurno bila Beth
Galloway.
- Uglavnom... Slušao sam podcast i onaj dio o raketi me podsjetio na
sve to. Mogu se točno sjetiti gdje sam bio one noći kad sam tu djevojku
vidio na Đavoljem mostu. Moje je ime Daniel Barringer. Možete me nazvati
na ovaj broj.
Zurim u Gija. Mozak mi ključa. No još uvijek ne mogu u potpunosti
složiti dijelove slagalice.
- Ako je na mostu stvarno bila Beth, zašto je pratila Leenu? I tko je bio
s njom?
 RACHEL

SADA
Ponedjeljak, 22. studenog. Sadašnjost.

P rošla je ponoć, a ja sam u bolnici Twin Falls. Maddy je dovedena bez

svijesti. Trenutačno je obrađuju liječnici iz hitne službe. Djevojčice su
kod drugih liječnika. Žive su, ali još ne znam koliko su teške njihove
ozljede. Bojim se. Nemirno hodam, trljam ruke. Granger je sa mnom, ali ne
mogu ga gledati. Ne mogu podnijeti vidjeti njegovo lice.
Jedan od susjeda koji je pomogao spasiti Maddy i djevojke nalazi se u
čekaonici. On je otac kojeg sam vidjela kako postavlja božićne lampice dok
je njegova beba gledala s trijema kad sam išla u posjet. Tata sa svojim
malim djetetom. Riskirao je svoj život kako bi pomogao mojoj kćeri i
njezinim kćerima. Žena mu je mogla ostati udovica, a dijete bez oca.
Strašno me opterećuju ti mračni detalji koji su isplivali toliko godina nakon
Leenina ubojstva. Kada priča počinje? Znam da ne završava.
- Jeste li dobro? - pita me susjed.
Ja se ugrizem za usnu i kimnem. - Ne znam kako bih vam zahvalila.
- Maddy je odradila većinu posla. A dovoljna mi je hvala što su one
žive.
Susjed i prijatelj koji su mu sinoć bili u posjeti osjetili su miris dima.
Izašli su, vidjeli požar i otrčali u vrt Maddyne kuće. Ona je uspjela razbiti
prozor na stražnjem dijelu kuće i obje kćeri izgurati kroz razbijeno staklo.
Muškarci su udaljili djevojčice od stražnjeg dijela kuće dok je u prednjem
dijelu bjesnila vatra. Ali Maddy je ostala unutra. Dok se borila da spasi
živote svoje djece, greda je pala, udarila je u glavu i onesvijestila je.
Muškarci su razbili klizna staklena vrata, ušli, probili se kroz dim i uspjelije
pronaći. Nju i djevojčice odnijeli su u mokru guduru iza kuće neposredno
prije velike eksplozije. Ondje su se morali skrivati dok je vatra bjesnila sve
dok spasilačke ekipe nisu mogle doći kako bi izvukle Maddy i njezinu
djecu.
Darren nije uspio izaći iz kuće.
- Zašto ne odete kući? - pitam čovjeka. - Vaša bi obitelj vjerojatno
htjela da sada budete uz njih.
- Moram znati da će Maddy i djevojčice biti dobro. Mislim, stvarno
dobro. Naprosto... moram znati.
Niz hodnik nam prilazi liječnik. Svi se ukočimo i zurimo u njega.
Pokušavam mu pročitati izraz lica. Ne mogu disati. Ne mogu misliti.
Usredotočio se na mene. - Jeste li vi Rachel Hart?
- Ja... Da, ja sam Maddyna majka. Ja sam baka. Ja...
- Bit će dobro. Curice su fizički dobro. Nekoliko gadnih posjekotina i
ogrebotina. Neke manje opekline. Sitni problemi zbog udisanja dima, ali bit
će dobro.
Moja koljena pokleknu, lagano zateturam, a onda se uspravim. - Moja
kći?
On se ljubazno osmjehne. - I ona će biti dobro. Dobila je snažan
udarac u glavu. Od udarca je dobila potres mozga, ali smo joj zašili ranu na
čelu. I imobilizirali smo prijelom ruke. Stavili smo joj gips. Pažljivo ćemo
je motriti sljedeća dvadeset četiri sata i sljedećih nekoliko dana. - Zastane.
Pogleda Grangera. - Imale su sreće. Oboje ih možete ići vidjeti.
Susjed se srušio u plastičnu stolicu i drži lice u rukama. Jeca od
olakšanja.
- Odmah dolazim - kažem.
Priđem susjedu, sjednem u stolicu pokraj njega i zagrlim ga. - Hvala
vam. Hvala vam... Nikad vam se neću moći dovoljno zahvaliti.
- Hvala Bogu. Ja... - Njegove riječi zamru uz tihi jecaj.
 - Izložili ste se strašnoj opasnosti kad ste ušli u goruću zgradu. Doveli
ste svoj život u opasnost. Vaša žena... vaše vlastito dijete moglo je izgubiti
nekoga koga voli da ste bili povrijeđeni.
- Te prekrasne djevojčice. Lily i Daisy. I Maddy, koja je nastradala dok
ih je spašavala... Ja... Morao sam ući... Reagirali smo nagonski. Nismo ni
razmišljali. Samo... samo sam trebao čuti kako liječnik govori da će svi biti
dobro. Da sam uspio učiniti nešto dobro.
- Želite li ih vidjeti? - pitam.
- Ne... Ne, bit ću dobro. Moram se vratiti ženi i kćeri.
- Granger će vas odvesti... svojim autom - kažem.
Granger me iznenađeno pogleda. Ja udahnem i prvi put otkako smo
sjedili u mom kamionetu ispred Raven’s Roosta pogledam ga ravno u oči.
- Moram vidjeti Maddy i djevojčice nasamo. Ne želim da budeš tamo
sa mnom.
Njegove se crte lica promijene, zategnu se od boli. Oči mu se zacakle.
- Svi smo griješili, Rache. Svi smo samo htjeli zaštititi svoju djecu.
- Bi li to rekao da su Maddy, Lily i Daisy izgorjele zajedno s
Darrenom? Što je s Darrenom? Mojim zetom? Koliko života treba biti
izgubljeno zbog zlih postupaka prije četvrt stoljeća?
On zuri u mene. I u tom trenutku, uz bolnički miris koji se širi oko nas,
miris dima u našoj odjeći, oboje znamo da je jedno istina. Među nama je
gotovo. Mora biti. Neću mu moći oprostiti ono što je učinio. Ne znam točno
koliko sam ja imala udjela u tome - u kojoj mjeri - ali činjenica da sam
uopće imala udjela znači da vjerojatno ni sebi neću moći oprostiti.
Medicinska sestra me prvu odvede da vidim djevojčice.
Uđem u sobu i vidim dva kreveta, dva mala lica. Preplašene oči.
- Primile su blage sedative - kaže medicinska sestra. - Lily, Daisy, vaša
je baka ovdje.
- Baka? - kaže Daisy. - Gdje je mama? Gdje je tata?
 Srce mi se slomi i suze poteku. Sjednem na krevet, zagrlim Daisy i
primim Lilynu ruku. Kroz suze koje mi teku niz obraze kažem: - Mama će
biti dobro. Oporavit će se.

***
Na nebu ispred bolničkih prozora polako sviće zora, a Maddyne oči
zatrepere i ona polako dolazi k svijesti. Ja sjedim u velikoj stolici pokraj
njezina kreveta i u krilu držim djevojčice. Obje su konačno zaspale na
mojim rukama. Noge su mi utrnule, ali nisam se usudila pomaknuti jer sam
se bojala da ću ih razbuditi. Provela sam sate udišući miris dima u njihovoj
kosi i još jedan miris, miris mojih unučica.
Tijekom noći je došla policija i rekla mi da je u zaključanoj dnevnoj
sobi u prednjem dijelu kuće pronađeno Darrenovo tijelo. Bilo je jasno da je
Johnny doista pokušao razvaliti vrata, ali nije uspio doći do svog prijatelja.
Policija želi razgovarati s Maddy kad se probudi. Rekli su da postoje
jasni dokazi paleži. Pronađeni su tragovi više požara koji su uz pomoć
akceleratora bili zapaljeni u više dijelova kuće, jedan za drugim u bliskom
slijedu. Izgleda da su Maddy i djevojčice bile zaključane u Maddynoj
radnoj sobi, a Darren se zaključao u dnevnu sobu. Kod njega je bio izgorjeli
plinski spremnik. Policija je rekla kako se čini da se možda polio benzinom
prije nego što je zapalio vatru u dnevnoj sobi. Policajci će se uskoro vratiti.
Nadam se da ću prije toga uspjeti razgovarati s Maddy.
Pomaknem se i pažljivo se izvučem ispod usnule djece. Pokrijem ih
dekom i odem do kreveta. Primim Maddy za ruku.
- Mads, dušo?
Ona zatrepće i polako usmjerava pogled prema meni, a zatim iznenada
pokuša uspravno sjesti.
- Djevojčice!
- Dobro su. Pogledaj. Ššš, one čvrsto spavaju. Primile su blagi sedativ.
 Ona okreće glavu na jastuku i pritom se zgrči od boli. Ispod oka joj
izbija tamnoljubičasta modrica. Iznad oka zavoj pokriva šavove. Pokušava
pomaknuti ruku, a onda se čini da shvaća da je u gipsu. Slobodnom rukom
oprezno dodirne čelo.
- I ti ćeš biti dobro - tiho kažem. - Slomljena ruka. Snažan udarac u
glavu, pokoji šav. Ali izvukla si svoje djevojčice kroz stražnja vrata i
izgleda da si onda dobila udarac u glavu. Tvoj susjed i njegov prijatelj
provalili su i izvukli vas van.
Djeluje zbunjeno, kao da se pokušava sjetiti. Zatim panično raširi oči.
- Darren? - Glas joj je promukao. Opet se nakašlje i zgrči.
- Zbilja mi je žao, Mads. On... nije preživio.
Ona zatvori oči i zarije glavu natrag u jastuk. Ispod trepavica joj cure
suze.
- Policajci će se uskoro vratiti. Pitat će te što se dogodilo.
Ona zatrepće i otvori kapke. Nekoliko trenutaka šuti. Vlažeći usne,
vrlo tiho kaže: - Želim razgovarati s tobom, ali... ne želim da Lily i Daisy
čuju.
Ja kimnem. - Potražit ću medicinsku sestru da vidim može li mi netko
pomoći da ih vratim u njihovu sobu i da pazi na njih.
Nakon što su djevojčice sigurno premještene, ja privučem stolicu uz
krevet, sjednem i primim Maddynu zdravu ruku. Ona zatvorenih očiju
nekoliko minuta samo leži u tišini i dopušta mi da je držim. Moja kći prvi
put u dvadeset četiri godine nije ustuknula pred mojim dodirom. Suze mi
navru na oči i samo puštam da taj trenutak traje jer se bojim da će se sve u
trenu opet promijeniti.
Ona ponovno pokuša navlažiti svoje suhe usne. - On ga je podmetnuo,
mama. Darren je podmetnuo požar.
Mama.
Želudac mi se zgrči.
 Tako dugo nisam čula kako ta riječ silazi s usana moje kćeri. I
odjednom me to slomi. Borim se da zadržim nalet svojih emocija.
Šmrcnem i tiho kažem: - Zašto?
- Zbog onoga što su on i Beth učinili Leeni.
- Ne razumijem.
Maddy drhtavo udahne. Opet zatvori oči. A kad progovori, čini se kao
da joj glas dolazi negdje izdaleka, kao da je odlutala na neko daleko, daleko
mjesto.
- Uvijek sam mislila da sam ja za to kriva. Da smo mi krivi. Da smo
svi krivi. Nikad nisam znala. Ja... Nitko od nas nije znao da su se Darren i
Beth vratili. Vratili su se da to završe.
Studen se polako ušulja u moj trbuh. Ne kažem ništa. Užasavam se
onoga što bih mogla čuti.
- Ja i ostale djevojke, mi... - Otvori oči. Oblivene su suzama. Glas joj
drhti. - Mi smo je opkolile. Leenu. Te noći. Ispod Đavoljeg mosta. Mi
djevojke. Mi smo je prebile.
 RACHEL

SADA
Ponedjeljak, 22. studenog. Sadašnjost.

K ako to misliš, „opkolile“? - Krv mi udara o bubnjiće.

- Beth je saznala da je Leena ukrala njezin adresar. To je za Beth
bila kap koja je prelila čašu. Leena nam je i prije krala nakit i šminku. A
kad je uzela adresar počela je zvati dečke i pretvarati se da je Beth i preko
telefona je govorila stvari koje su bile... odvratne. Beth je uvijek imala
Leenu na piku, bila je nasilna i nekako sadistična, tako da... Ne znam,
možda je zato Leena to učinila. Ali kad je Beth saznala... to je bilo kao
izravan napad na Beth, a time i na sve nas u društvu. Beth je rekla da Leenu
moramo naučiti lekciju.
Maddy zašuti. Svojom zdravom rukom uzme čašu s vodom pokraj
svog kreveta i otpije gutljaj.
- Beth je nazvala Leenu dan prije lomače. Pozvala ju je na „zabavu
poslije lomače“ ispod južne strane Đavoljeg mosta. Beth je rekla Leeni da
je čeka lijepo iznenađenje. Leena joj je povjerovala. Nije mogla ni
predvidjeti da je to smicalica. Zamka. Namještaljka. Zasjeda. Leena je bila
uzbuđena. Stvarno je mislila da joj Beth pokušava biti prijateljica i
oblijetala nas je na lomači.
Prisjetim se riječi koje je Darsh Rai te večeri u trajektnom pristaništu
Laurel Bay izgovorio meni i Lukeu.
Siguran sam da su vam već svi rekli da je Leena činila glupe, glupe
stvari i da nije imala pojma koliko je zbog toga izgledala očajno.
Ponekad… - jednostavno nije znala pročitati ljude.
 - Na lomači smo htjeli otpiliti Leenu, ali je Beth rekla da se moramo
nastaviti pretvarati ili Leena neće doći na most.
Ja sam tako mirna, tako tiha da se Maddy više ne obazire na mene. Oči
su joj ogromne i tamne i jako je blijeda. Izgleda kao moja mala Maddy.
Mlada djevojka koju sam nekoć jako voljela i za koju bih učinila sve. Moje
srce i duša ponovno se slamaju. Dio mene želi joj reći da prestane. Čula
sam dovoljno. Ostalo ne želim znati. U meni se diže zagušljiv užas. Jeza.
Zbog onoga što će tek izaći iz usta moga djeteta.
- Reci nešto, mama. Molim te. Reci bilo što.
Svjesna sam sekunda koje otkucavaju. Vani je zora sve svjetlija.
Policija će se uskoro vratiti. Progutam slinu, nakašljem se. - A Clay Pelley?
Je li on bio na mostu?
- Nije.
Osjećam mučninu.
- Bio je samo na lomači. Nakon što nas je Leena prestala gnjaviti, sjela
je s Clayem na kladu s druge strane vatre. - Maddy oklijeva. - On je bio slab
na nju. Drukčije se ponašao prema njoj. Bilo mu je stalo. Mislim da je dio
njega koji je bio učitelj uistinu mario za Leenu.
Mo’š mislit’.
- Je... je li istina što je Clay rekao u podcastu, Maddy? Je li te on
zlostavljao?
Niz njezine blijede obraze kliznu suze. - Mislila sam da ga volim.
Mislila sam da je to odvažno i da imam najbolju tajnu na cijelom svijetu.
Mislila sam da me to što je on tako zainteresiran za mene čini stvarno
posebnom. Sve bih učinila za njega. I da, te sam noći bila s njim u grmlju.
Ali Leena je došla tražiti njega, a pronašla je nas. Kako se seksamo. -
Duboko udahne i zadrhti. - Pozli mi je kad se sjetim toga kako je mojim
emocijama manipulirala osoba od povjerenja i kako se nikad nisam mogla
natjerati da o tome govorim, da kažem tebi. A što sam duže to držala u sebi,
to mi je bilo gore u glavi, u duši. Zbog... Zbog toga sam se istresala na sve,
uključujući i tebe. Uglavnom na tebe. I zbilja mi je žao. Ali... ono što je
Clay rekao u podcastu bila je... jest... istina, mama. Dok je on vodio Leenu
stazom do svog auta, ja sam otrčala natrag na lomaču.
Ona zašuti. Ja pogledam na sat. U grudima mi raste napetost. Policajci
će uskoro doći. Opterećuje me spoznaja da sam potpuno podbacila u svojoj
ulozi majke. Nisam bila tu za svoje dijete na način na koji sam trebala biti.
Nisam je spasila od jako bolesnog čovjeka. Prečesto sam izbivala iz kuće i
prečesto sam bila odsutna da bih shvatila da ona prolazi kroz sve veće
poteškoće. Nisam dovoljno obraćala pozornost. Sve dok nije bilo prekasno.
- Maddy, - kažem vrlo tiho - zašto je Clay odabrao baš tebe? Zašto je
taj seksualni predator mislio da si ranjiva?
Ona briše suze s obraza. Ruka joj drhti. - Tada nisam mislila da sam
žrtva. Kao što sam rekla, osjećala sam se posebnom jer sam privukla
njegovu pažnju. To... To je počelo kad sam otišla k njemu jer sam... imala
problema kod kuće.
Moje se grlo stisne samo od sebe. Riječi koje izgovaram su
nerazgovjetne, izobličene. - Kakvih problema, Maddy?
- S tobom. S tobom i tatom. Ti si stalno radila. Pokušavala si svima
dokazati da ćeš biti dobar policijski načelnik i zamijeniti djeda.
Suze mi navru na oči. Okrenem glavu i gledam kroz prozor. Ona me
primi za ruku.
- Mama. Pogledaj me, mama.
Ja progutam slinu i pogledam svoje dijete.
- Sada sam i ja majka. Ponekad... ponekad...
- Možeš li mi oprostiti, Maddy? Možeš li smoći snage za to?
- Ne mogu sebi oprostiti, mama. Za ono što sam učinila.
- Jesi... jesi li te noći kad se palila lomača rekla Beth što si radila s
Clayem?
Ona opet zatvori oči. - Ne - prošapće. - Ali Beth nas je vidjela kad je
išla na toalet. Poludjela je. Bila je bijesna. No na kraju smo obje lagale. Ona
je lagala za mene. Bio je to početak kraja našeg prijateljstva. - Zadrži moj
pogled. - Vidiš, Beth je bila ta koja je pozvala Claya na lomaču, koja mu je
rekla za nju. Kad se toliko razbjesnila na mene, shvatila sam da je zapravo
mislila da bi ona te noći mogla zavesti Claya. Mislila je da je ona Clayeva
„posebna djevojka“.
- Maddy, medaljon...
- Nosila sam ga te noći kad se palila lomača. - Naši pogledi se
susretnu. - Ali ti to znaš. Jer si ukrala onu fotografiju na kojoj smo ja i
djevojke, koju je Liam snimio. Onu iz ladice u mojoj spavaćoj sobi, na
kojoj se jasno vidi medaljon oko mog vrata.
- Kako je završio u Leeninoj kosi?
Ona okrene glavu na jastuku, okrene se od mene.
- Maddy?
- Ispod mosta smo čekali da Leena dođe - kaže tiho. - Ja, Beth, Darren,
Cheyenne, Dusty, Seema. Dusty je bila jako nabrijana i bila je navikla na
nasilje. Doživjela je nasilje u obitelji. I sama je bila nasilna. Ona je prva
udarila Leenu. Snažno. U lice. Svi... svi smo je tukli i udarali, a Darren joj
je gazio po leđima. Dusty i Cheyenne su na njoj gasile svoje cigarete.
Zgrčim se kad se sjetim mrtve djevojke na stolu za obdukciju tog dana
u mrtvačnici. - Darren... nosi obuću veličine 45.
Ona kimne. - Nosio je radne čizme iste marke koju je nosilo pola
momaka u gradu.
- Uključujući Claya Pelleyja.
Ona kimne. - Bilo je stvarno užasno. Svi su je jako udarali. Ja sam je
jednom udarila šakom, a u svom tom metežu mi je medaljon strgnut s vrata
i zacijelo se zapleo u Leeninu kosu. - Moja kći dugo šuti. U očima joj se
pojavi prestravljen pogled. Kao da kroz vremenski tunel gleda tu hladnu
noć ispod mosta. Osjećam da vrijeme otkucava. Vani je sve svjetlije.
Napetost u mojim grudima postaje sve veća.
- Nastavi, Maddy - kažem tiho.
Ona udahne. - Beth je Leeni strgnula ruksak s leđa i otvorila ga, tražila
je svoj adresar.
 - Ali nije ga našla - kažem. - Zato što je bio u bočnom džepu Leeninih
hlača.
- Mi to nismo znali. Beth je sve izbacila iz ruksaka, a stvari su pale
između stijena. Pronašla je Leenin dnevnik i otvorila ga. Upalila je svoju
svjetiljku i počela čitati, a Leena, koja je krvarila, pokušavala ga je zgrabiti.
I neke su stranice istrgnute. - Otpije još jedan gutljaj vode, nakašlje se. - Ja
sam im rekla da prestanu. Pokušala sam ih zaustaviti. Oni su je nastavili
udarati, a ja sam im rekla da odlazim. Udaljila sam se. Nisam to više mogla
podnijeti. Darren me pokušao zaustaviti, ali sam se istrgnula iz njegova
stiska i nastavila dalje. Sama sam cestom krenula prema Ari’su. Putem sam
povratila. Ostali su me sustigli... Cheyenne, Dusty, Seema. Rekli su mi da
Darren i Beth dolaze za njima. Nisam znala da su se Darren i Beth vratili k
Leeni. Kada sam čula da je njezino tijelo pronađeno... mislila sam da je
Leena zacijelo pala s mosta i potom umrla od ozljeda koje smo joj svi
nanijeli te da sam i ja djelomično odgovorna za njezino ubojstvo. Zato sam
lagala o svom medaljonu. Zato smo svi lagali. Tada je gospodin Pelley
priznao da ju je on ubio. Ja... nisam to mogla povezati, ali pretpostavila sam
da je zacijelo pronašao Leenu na sjevernoj strani mosta i tamo je utopio i da
je na to mislio kad mi je rekao da će se „pobrinuti“ za nju nakon što nas je
špijunirala iz grmlja.
Ona leži i šuti, a ni ja neko vrijeme ne mogu govoriti jer mi do uma
dopire grozota onoga što se zapravo dogodilo.
Maddy se tada nakašlje i kaže: - Darren mi je priznao nakon četvrte
epizode podcasta. Rekao je da su on i Beth slijedili Leenu koja je teško
ozlijeđena i ošamućena teturala preko mosta. I odveli je stazom na drugu
stranu mosta i... rekao je da su „završili posao“.
Gledam u svoje dijete dok mi se slike Leenina golog tijela na ploči
vraćaju u misli toliko jasno da mogu namirisati mrtvačnicu. Mogu osjetiti
Lukea pokraj sebe. Mogu vidjeti Tuckerove drhtave ruke dok usmjerava
kameru. Vidim Leeninu oštećenu jetru. Njezino izvađeno srce na vagi.
Čujem glas dr. Backmann.
Ovo je slično onome sto bih očekivala da ću vidjeti kod ozljede od
nagnječenja. To se često događa kod žrtava prometnih nesreća. Ova je
djevojka prošla pakao.
Maddy vrlo tiho kaže: - Dok gospodin Pelley nije priznao, mislila sam
da smo mi ubili Leenu. Mislila sam da sam ja pomogla u tome.
- Jesi. Svi ste. Svi ste pomogli.
Ona opet okrene glavu i samo leži. Kao da je izgubila svaku volju za
životom. Pomislim na Lily i Daisy. Moram pomoći svom djetetu. Svi
moramo pronaći način da se izvučemo iz ovoga.
- Zašto, Maddy? Zašto su se Beth i Darren vratili i učinili to?
- Beth... Ona... zna biti sadistična. Čak i zla. Ona ima opaku narav. To
joj je u krvi. I mislim da je na njoj iskalila svoj bijes jer sam spavala s
gospodinom Pelleyjem. Možda je i istresala svoje frustracije jer mu se
Leena sviđala, jer mu je bila draga, jer je prekorio Beth zato što ju je
maltretirala. - Duboko udahne. - Darren... mi je rekao da on i Johnny
namjeravaju izgubiti nevinost u noći kada se prinosila žrtva Ullru. Obojica
su to očajnički željela. A budući da je Leena bila jako pijana, oni su je na
neki način nagovorili i ona je pristala, ranije te noći, u šumi.
Meni se digne želudac. U dubini grla osjećam gorku žuč. - Znači, prije
nego što je prebijena na mostu, silovala su je dvojica kolega iz razreda?
Suprug moje kćeri i sin mojeg partnera.
- To je, na neki način, bio sporazumni seks. Ona je uvijek radila razne
stvari kako bi se osjećala potrebnom ili voljenom. Sve je pogrešno tumačila.
- To nije sporazumni seks i ti to znaš, Maddy.
Ona zatvori oči. Ispod trepavica joj počnu curiti suze.
- Ali zašto... Zašto se Darren vratio s Beth?
Ona proguta slinu. - Re... rekao je da se nadao da ću mu ja biti prva
ljubavnica. Rekao je da mu se toliko gadilo ono što su on i Johnny učinili s
Leenom u šumi daju je nakon toga samo želio mlatiti dok ne nestane iz
njegova života. Riješiti je se. Bio je pijan, vjerojatno na drogama i potpuno
pomahnitao zbog premlaćivanja.
 Jedva mogu disati. Srce me boli pri pomisli na Leenu. Na njezine
roditelje, njezinu obitelj.
- Kako je sinoć izbio požar u tvojoj kući? Što se dogodilo s Darrenom?
Ona proguta slinu. - Re... rekao je da je sve gotovo. Da će se u
podcastu saznati da su on i Beth ubili, utopili Leenu. I da ne može dopustiti
da njegove kćeri odrastaju s tom spoznajom. Praktički je naiskap popio
bocu viskija. Zaključao nas je i zapalio kuću. Rekao je da je sve napokon
gotovo. Pokušao nas je sve ubiti. Kao da je pokušavao spaliti uspomenu na
sve, uključujući i nas.
Skočim na noge, priđem prozoru i čvrsto stisnem ruke na grudima.
Prkosno gledam u granitne stijene planine Chief. Mokre su i blistaju. Preko
njih u sivoj zori prelazi rasuta magla nošena vjetrom.
Nije ni čudo što je Johnny o tome šutio. I oprao jaknu. Silovao je
Leenu, mrtvu djevojku. Volio je Beth. Sve bi učinio za tu manipulativnu
mladu ženu. Nije ni čudo što su sva ostala djeca lagala. Znali su što su
učinili. Svi su sudjelovali u smrti Leene Rai.
Nije ni čudo što su rado žrtvovali svojeg učitelja kad se činilo da je on
spreman preuzeti krivnju.
- Maddy - kažem, i dalje okrenuta prema prozoru. - Policajci...
KKKP... će uskoro doći. Moraš im reći sve. Baš sve.
Tišina.
Okrenem se. - Moraš. Ovo se ne smije nastaviti. Ne može biti više
kolateralne štete.. Moraš misliti na Lily i Daisy.
- I Beth ima djecu.
- Moraš učiniti ono što je ispravno. Istina je ispravna.
Ona kimne. - Znam - kaže tiho. - Sada to znam.
Čujem čudan zvuk i okrenem se prema vratima.
Eileen. Stoji na vratima blijeda kao krpa.
- Eileen? Jesi... Koliko dugo stojiš tu? Jesi li čula sve?
 - Otišla je - prošapće. - Beth. Moja malena je otišla i uzela je djecu.
Izdano je upozorenje o otmici djeteta. Policija ih svuda traži. Johnny je
rekao da je Darren zvao i Beth. Neposredno prije požara. Kada je Johnny
došao kući, nje više nije bilo. Jedan od njihovih susjeda rekao je da je po
njih došao neki muškarac u velikom kestenjastom kamionu. Na vratima je
imao sliku paukove mreže. Ja... Rex misli da je to Zane Roily, jedan od
motociklista koji vise u pubu. - Zaljulja se i primi za okvir vrata da se
podupre. Glas joj puca. - Johnny misli da se možda... potajno viđala sa
Zaneom.
- Ajme, Eileen. Žao mi je.- Priđem svojoj prijateljici i zagrlim je. Ona
nasloni glavu na moj vrat i počne jecati. Milujem njezinu kosu dok joj tijelo
drhti, a njezine suze padaju po mojoj majici. - Moraš vjerovati da će ih
policija pronaći. Moraš vjerovati da će pronaći Beth i djecu, u redu?
- One su moje unuke - prošapće naslonjena na moje rame. - One su mi
sve na svijetu.
- Znam - kažem blago. - Znam.
Ali, unatoč mojim riječima, bojim se. Šanse da djecu pronađu na
sigurnom, živu, sve su manje kako vrijeme potrage prolazi. Pogotovo ako je
Zane Roily poveznica Devil Ridersa s ubojstvom Claya Pelleyja u zatvoru.
- Gospođo Galloway? - Svi se okrenemo. U hodniku ispred sobe stoje
dva uniformirana policijska službenika iz KKKP-a. S njima su i policijski
službenici iz Twin Fallsa.
- Možemo li porazgovarati, gospođo Galloway?
Eileen obriše svoje uplakano lice i kimne. Službenik iz KKKP-a je
odvede. Službenica mi kaže: - Jeste li vi majka? Majka Maddison
Jankowski?
- Jesam. Ja sam Rachel Hart - kažem.
- Htjeli bismo razgovarati s vašom kćeri, gospođo Hart.
Ja kimnem i pokušam ponovno ući u sobu s policajkom, ali me
službenik iz KKKP-a zaustavi. - Nasamo. Htjeli bismo razgovarati s njom
nasamo.
Ja pogledam Maddy.
- U redu je, mama. U redu je.
 TRINITY

SADA
Ponedjeljak, 22. studenog. Sadašnjost.

G io je otišao u bolničku kantinu po kavu. On i ja smo stigli rano jutros,

nakon što smo u vijestima čuli da su neki od stanara kuće dovedeni
ovamo nakon požara. Nitko nam ne govori tko je povrijeđen ili tko je živ.
Pred glavnim ulaznim vratima bolnice skupljaju se fotografi i novinari s
mikrofonima. Kroz prozore vidim nekoliko novinarskih vozila dalje niz
cestu, jedno sa satelitskom antenom na krovu. Upozorenje o otmici djece iz
obitelji Forbes - šestogodišnjeg Douga i četverogodišnjeg Chevvyja - na
svim je vijestima. Beth Forbes u bijegu je sa svojom djecom, a ja mislim da
znam zašto.
Nazvala sam vozača kamiona. Čula sam njegov opis mlade žene sa
svijetloplavom kosom do struka koja se vijori na vjetru. Bila je to Beth.
Sigurna sam u to. Ona i zasad nepoznati muškarac te su noći na Đavoljem
mostu slijedili Leenu neposredno prije nego što je ubijena.
Bethina majka, Eileen Galloway, radi u ovoj bolnici kao ekonom. Gio i
ja se nadamo da ćemo je zaskočiti ako uđe. Ušli smo prije nego što je
bolničko osiguranje počelo zabranjivati novinarima ulazak u ustanovu.
Novinari također žele razgovarati sa mnom. Mobitel mi je zvonio bez
prestanka. Žena s Global TV-a jutros je objavila priču da sam ja kći
Claytona Jaya Pelleyja i da je moj otac ubijen u zatvoru. Vijest se proširila.
Moj podcast i ja postali smo glavna priča. Odjek. To je obilježje narativa
koji se razvija uživo - otkrivanje, razrješavanje i domino efekt koji se odvija
u stvarnom vremenu. Stari slučaj, za koji se mislilo da je riješen, ponovno
je oživio i usijao se.
Gio se vraća iz kantine s dvije kave. U očima mu se vidi uzbuđenje.
 Mislim da sam upravo vidio Maddyne i Darrenove kćeri u kantini -
kaže prigušenim glasom kako ga nitko ne bi čuo dok sjeda kraj mene. Daje
mi kavu. - Slijedio sam izdaleka medicinsku sestru dok je vodila dvije
djevojčice natrag niz hodnik i čuo sam da je netko rekao da je njihova
majka dobro, ali da mu je jako žao zbog njihova oca.
Hvala Bogu. Skrenem pogled. Želim plakati. Više nemam nikakvu
kontrolu nad onim što sam pokrenula. I bez obzira na to koliko je
uzbudljivo postalo, sada sam uplašena... izbezumljena. Sjetim se Rachelina
upozorenja u restoranu.
Ne možeš ovo objaviti. Ovo... Ovo nije cijela priča. Ne možeš objaviti
ovo dok ne saznamo cijelu istinu. Ako ovo pustiš u eter, to će... nanijeti štetu
koju ne možeš pojmiti.
Jesam li bila nepromišljena? Neodgovorna? Jesam li trebala bolje
istražiti prije nego što sam taj zadnji dio pustila u eter?
- Rachel mi je rekla da odgodim objavljivanje posljednje epizode - tiho
kažem Giju. Otpijem gutljaj kave. - Rekla je da još ne razumijem cijeli
opseg priče i da bi ljudi mogli nastradati. Ja... jednostavno nisam mislila da
će ovako završiti. Da će ljudi izgorjeti u požaru. Da će mala djeca zamalo
umrijeti. Da će druga djeca biti u opasnosti i u bijegu s majkom koja bi
mogla biti ubojica. Što sam učinila?
- Hej - kaže Gio nježno. Stavi svoju kavu na stol ispred nas, zagrli me i
privije k sebi. Ja se ne povučem. Samo se prepustim njegovu zagrljaju.
Iznenadi me koliko je taj zagrljaj utješan. Iznenadi me osjećaj topline koji je
prostrujio mojim tijelom kad sam osjetila taj dodir, kao i osjećaj
pripadnosti. Povezanosti. Trebam ovog čovjeka. Nisam ni shvaćala koliko.
Imam osjećaj da Gija poznajem jako dobro, a opet ni približno dovoljno.
- Nisi mogla ništa promijeniti, Trin. - Nježno mi makne kosu s čela. -
Ta snimka... Bilo je predviđeno da će biti objavljena prije nego što si
saznala da je Clayton mrtav. Bila je objavljena prije nego što si se uopće
našla s Rachel u zalogajnici. Nisi je mogla uskratiti onima koji su se već
uključili. Za nju se znalo.
Ja protrljam lice. - Možda sam jednostavno trebala pričekati dok nisam
bolje razumjela kontekst. Zabrinuta sam za tu djecu, Gio, Bethinu djecu. -
Pogledam ga u oči i kroz šapat kažem: - Misliš li da su Beth i onaj
muškarac koji je pokupio nju i djecu to učinili, dogovorili da se mojeg oca
ušutka?
- Trčiš pred rudo, Trin - kaže Gio.
- U upozorenju o nestaloj djeci stoji da se traži kamion sa slikom
paukove mreže na vratima.
On pogleda gomilu novinara kroz prozor. Vjetar im mrsi kosu, a
njihovi kaputi lepršaju. - Da - prošapće. - Da, mislim da je to moguće. To
ima smisla. Ako je Beth bila na tom mostu, možda je učinila nešto stvarno
strašno o čemu mora šutjeti. Dovoljno strašno da angažira nekoga iz Devil
Ridersa da ušutka tvog oca, a zatim pobjegne sa svojom djecom,
ostavljajući svog supruga i život iza sebe.
- Jadan Johnny.
- Da.
Vidim kako Rachel izlazi iz hodnika i ulazi u čekaonicu. Žurno ide
prema izlazu iz bolnice. Vidim trenutak kada Rachel kroz prozore ugleda
gomilu okupljenih predstavnika medija. Ukoči se, kao da ju je netko zabio u
zid. Zbunjenost preplavi njezino lice.
Skočim na noge i potrčim prema njoj. - Rachel...
Ona se okrene. Lice joj se zgrči kada me ugleda. Izgleda kao da je
uhvaćena u zamku, izmorena, iscrpljena.
- Je li Maddy dobro?
Ona me odmjerava. Upija me. Njezine oči uprte su u moje. Buka
bolnice kao da jenjava u daljini. I na trenutak smo same, zatvorene u
kapsuli. Počinjem se bojati najgoreg. Da njezina kći nije preživjela.
- Ja... Gio je vidio djevojčice... Lily i Daisy - kažem. - Znam da su
dobro. Ja...
- Darren je mrtav.
Osjećam slabost. Odgovornost. Za sve što se dogodilo. Ipak, to je ono
što sam na neki način htjela, zar ne? Kopati i otkrivati tajne ovoga grada sve
dok istina o toj noći ne izađe na vidjelo. - A... A Maddy?
- Ona će biti dobro. - Rachel oklijeva. Njezin pogled bježi na
okupljeno mnoštvo ispred prozora koje je sve brojnije. Opet se okrene
prema meni. - Spremna sam - kaže tiho. - Prihvatit ću tvoju ponudu.
Govorit ću.
Ja se zabezeknem. - Mislite...
- Učinit ću to. Gostovat ću u tvojoj emisiji. Sve ću ispričati. Maddy je
upravo dala izjavu policiji i rekla mi je da će se savjetovati s odvjetnikom ,
ali i da želi razgovarati s tobom.
Na trenutak ostanem bez riječi.
Rachel tiho kaže: - Ja ti to dugujem, Trinity. - Zastane, a oči joj se
iznenada zamagle. - Janie. Svi ti to dugujemo. Mi smo dio ove priče. Ti si
dio ove priče. I čuvanje tajni... mora prestati.
- Znate li tko je to učinio? Tko je bio Leenin ubojica?
- Da.
Njezin izravan odgovor pogodi me u utrobu. Pomiješani osjećaj naleta
adrenalina, uzbuđenja, nervoze i ljutnje snažno bukne u mojim grudima.
- Bila je to Beth, zar ne? - kažem. - I još netko. Muškarac.
Ona proguta slinu.
Ja kažem: - Nazvao me vozač dugolinijskog tegljača. Slušao je
podcast. Sjeća se rakete i sjeća se da je te noći vidio Leenu na mostu. Iza
nje su u sjeni bile dvije osobe koje su je slijedile. Jedna je bila djevojka
plave kose do struka. Druga visoki muškarac s kapom.
- Znači, postoji svjedok.
- Tako se čini.
Ona kimne, a pogled joj ponovno odleti na medijsku falangu vani.
Iznenada izgleda slomljeno, provuče ruku kroz zapetljanu kosu. - To je
dobro - kaže tiho. - Dobro je što postoji svjedok.
- Rachel, tko je bio taj muškarac?
 Ona me pogleda u oči. - Maddyn suprug, Darren. Otac mojih unučica.
Moj zet. A ja to nisam znala. Nitko od nas nije znao. Čak ni Maddy. Ne
prije nego što je zapalio njihovu kuću, njihove živote. Htio je da svi umru s
njim. Htio je da sve to nestane.
Ja se zaprepastim. - Zbi... zbilja mi je žao, Rachel.
Bivša detektivka obriše suzu.
- Maddy će... pristati na to? Na razgovor sa mnom?
Rachel kimne. - Da. I o onome... što joj je tvoj otac učinio, ako želiš to
čuti.
Emocija me snažno udari u trbuh. Toliko snažno da ostajem bez daha.
Ja zbilja hoću znati. No dio mene odjednom je nesiguran. Boji se čuti sve.
Ali moram. Želim znati. Željela sam znati otkad sam prvi put vidjela onu
fotografiju svog oca. Svi imamo potrebu razumjeti odakle potječemo. Tko
smo. Ovo putovanje započelo je kad sam bila dijete koje se počelo
raspitivati o svome „mrtvom“ tati. Svi su me putovi vodili ovamo, upravo
ovamo, u ovu bolnicu u Twin Fallsu u kojoj sam rođena. Pred staru
detektivku koja mi je promijenila pelenu i zatvorila mog tatu. Ja moram
znati.
Rachel na trenutak oklijeva, kao da razmišlja hoće li otkriti više.
Zatim kaže: - Nešto si bila rekla, Trinity, još u prvoj epizodi podcasta.
Postavila si pitanje: „Ako je za odgoj djeteta potrebno cijelo selo, je li isto
potrebno i za njegovo ubojstvo?“ Bila si u pravu. Potrebno je. Svi smo ubili
Leenu Rai. Svi smo previše puta okrenuli leđa, skrenuli pogled. A ako me
pitaš tko je sinoć podmetnuo požar... svi smo to učinili.
Tada učini nešto neočekivano. Zagrli me i šapne mi na uho: - Žao mi
je.
Jedan fotograf iznenada zaobiđe zaštitare i uđe kroz ulazna vrata
bolnice. Podigne fotoaparat, škljocne. Bljeskalica zasvijetli. Ja čujem viku.
Jedan zaštitar dotrči i uhvati fotografa za ruku. Dok ga zaštitar vuče prema
ulazu, fotograf viče: - Rachel Hart, kako je vaša kći? Kako su vaše unuke?
Imate li komentara?
 Gio dojuri do nas. Tiho govori dok vatra gori u njegovim zelenim
očima.
- Imam novosti. Upravo sam vidio na Twitteru. KKKP je uhitio Beth
Forbes i Zanea Rollyja. Djeca su dobro. - Emocija zateže njegove crte lica,
svjetluca u njegovim očima. - Pokušavali su ući na trajekt Port Angeles u
Victoriji. Krenuli su prema SAD-u, ali ih je granična patrola zaustavila.
Iz hodnika izlazi Bethina majka. Izgleda šokirano. Samo stoji i zuri u
nas. Rachel odjuri prema njoj. Eileen Galloway počne plakati. - Upravo
sam primila poziv. One su na sigurnom. Moje su unuke na sigurnom.
 RACHEL

SADA
Ponedjeljak, 22. studenog. Sadašnjost.

K asno je poslijepodne, a ja pijem čaj i mazim Scouta kraj vatre kad

Granger uđe u dnevnu sobu.
Stoji na vratima i u tišini promatra mene i Scouta. Izgleda grozno. Kao
da mu treba čista odjeća i tuširanje. Ne znam imam li uopće snage za ovo.
- Rachel, ja...
- Ti si imao dužnost, Grangere. Kao psihoterapeut - kažem tiho. -
Dužnost prijaviti pacijenta ako si znao da predstavlja neposrednu opasnost
za djecu. Tvoj je klijent bio učitelj, zaboga. Školski savjetnik. Radio je s
djecom. Ranjivim ljudskim bićima. Spolno je zlostavljao moju kćer, imao je
bebu u kući i tražio je tvoju pomoć. A ako si znao da nekome može nauditi,
onda sva pravila o povjerljivosti između terapeuta i pacijenta više ne
vrijede.
On uđe u dnevnu sobu i sjedne u svoju kožnu stolicu. - Nisam znao za
Maddy niti za pornografiju, pedofiliju. Časna riječ. Tek sam na zadnjoj
seansi saznao za dječju pornografiji, kada sam pokušavao shvatiti postoji li
neka prikrivena trauma zbog koje je pio. Kad pogledam unatrag, sada
mislim da je k meni zapravo došao kako bi zatražio pomoć u liječenju
parafilije, ali se bojao to reći. Pa je mislio da će, u slučaju da ga uspijem
izliječiti od alkoholizma, tehnike koje sam koristio moći primijeniti na
svoju dublju, problematičniju ovisnost. - Protrlja neobrijanu bradu na
čeljusti. - Kada sam otkrio njegovu sklonost dječjoj pornografiji dok je bio
pod hipnozom, priznajem, bio sam šokiran i... nekako sam izgubio
sposobnost logičnog razmišljanja, izgubio sam razum... Usadio sam detalje
o Leeninu ubojstvu u njegovu podsvijest, sugerirajući mu da je to učinio i
da se skriva od toga. U tom trenutku sam bio zabrinut za Johnnyja i tu
jaknu. Znao sam da je Leena nosila takvu jaknu i znao sam da je Clay
Pelley bio na lomači. A Merle me upravo posjetila te sam od nje saznao
detalje ubojstva i to se slučajno dogodilo.
- Slučajno se dogodilo? Slučajno si ubacio tajne dokaze u klijentov
mozak?
On ponovno protrlja lice, navlaži usne. - Zbog toga su ga uhitili,
Rachel. Mislio sam da bi bilo dobro da Clay završi iza rešetaka. U zatvoru
bi dobio pomoć. Tako bi ušao u sustav. Djeca bi bila sigurna. On nije bio
zdrav čovjek.
- Zbog toga su prave ubojice ostale na slobodi. Zbog toga je ova
havarija trajala godinama.
- Ti imaš dvije divne unuke, Rache. Da je Darren završio u zatvoru...
- Ti to ozbiljno? - Skočim na noge. - Želiš li mi zapravo reći da se on i
Maddy ne bi oženili da je Darren završio iza rešetaka kao tinejdžer i da
Daisy i Lily ne bi bile dio mog života? Daisy i Lily gotovo i nisu bile dio
mog života. Moja vlastita kći gotovo nije bila dio mog života. Bile su
otuđene od mene, dijelom zato što Maddy nikada nije mogla živjeti sa
svojom krivnjom. Mislila je da su ona i njezini prijatelji ubili Leenu. Kada
je Clay priznao, više nitko nije htio reći istinu. Svi su samo šutjeli. Potisnuli
su traumu. I zbog toga su se osjećali loše.
- U mrtvozornikovu izvještaju pisalo je da bi ona umrla od
zadobivenih ozljeda da nije utopljena. Maddy je opravdano vjerovala da je
ubila Leenu.
- Proklet bio, Grangere. Kako se usuđuješ? Nekoliko puta sam
pročitala taj izvještaj, a Maddy mi je rekla što je točno bilo u njezinoj izjavi
KKKP-u. Udarci koje je Leena zadobila na južnoj strani mosta nisu bili
smrtonosni. Smrtonosni su bili udarci u glavu - uglavnom od nabijanja u
drvo - i udarci kamenom te gaženje po glavi koji su izazvali oticanje mozga
i zbog kojih bi umrla da nije utopljena.
- No to ne znači da ono što su Maddy i djevojke učinile nije pogrešno.
 - Maltretiranje i fizički napad na školskog kolegu uvijek su pogrešni.
Ali to nije bilo ubojstvo. Znaš što? Da ti to nisi učinio, Maddy bi mi možda
rekla što se dogodilo. Ili bismo Luke i ja nastavili istraživati slučaj.
Nasilnici bi bili privedeni i kažnjeni. S dvoje koji su je „dokrajčili“
pozabavio bi se zakon. I možda bismo, Grangere, samo možda, Maddy i ja
imale nekakav odnos. Možda ne bi napala mene i sve ostale. Možda ne bi
nastavila osvajati tu planinu da na neki način kazni samu sebe, da nekako
odbaci vlastitu krivnju i sjećanja. Možda bi se - sada se tresem i upirem
prstom prema njemu - Johnny iskupio za silovanje Leene i ne bi ga cijeli
život obmanjivala zla, jadna, narcisoidna osoba sklona sadizmu i kontroli i
možda se ne bi oženio njome. Sadističkim jadnim ubojicom kojem je
dopušteno da postane majka njegove djece. Tvojih unuka. Koje će se sada
do kraja života morati nositi s činjenicom da je njihova majka završila u
zatvoru jer je odgovorna za strašno ubojstvo kolegice iz razreda. A što je s
tvojim sinom? On će sada mora živjeti opterećen činjenicom da mu je
supruga iza rešetaka. Zato što si nam ti svima pomogao da okrivimo
pogrešnog čovjeka.
- On je svejedno bio bolestan čovjek, Rachel.
- To što si učinio je nesavjesno.
- A ti? Nisi poduzela ništa vezano uz onu fotografiju djevojaka s
medaljonom oko Maddyna vrata. Vidio sam je na ploči u tvom uredu. Da si
nešto poduzela...
- Pitala sam Maddy za fotografiju. Ona je tvrdila je da je Leena krala
stvari i da je bila u našoj kući. A onda je Clay priznao. Vrlo detaljno.
Zahvaljujući tebi. Tako da nisam nastavila istraživati.
- Ti nisi ništa bolja od mene, Rachel.
Žuč mi se skuplja u stražnjem dijelu grla jer znam da je u pravu. Ali ne
možemo ostati zajedno. Ne sada. Ne nakon što je to skrivao od mene. Cijeli
naš odnos izgrađen je na pozadini jedne užasne tajne. A možda ih ima još.
Kako mogu vjerovati da nije usadio stvari u moju podsvijest kad me liječio?
Neću ga ni pitati jer mu neću vjerovati. Sada je na meni da nastavim, da se
usredotočim na spašavanje onoga što je ostalo - moje kćeri i njezinih
djevojčica. Moram se iskupiti za to što sam uopće odvela Maddy u ured
Claya Pelleyja da je savjetuje vezano uz njezine probleme kod kuće. Jake i
ja - naš nedostatak pažnje - učinili smo naše dijete ranjivim na lukavoga
seksualnog predatora.
Moram se uvjeriti da će moje unuke rasti na čvrstim temeljima kako bi
prebrodile ovu priču. Jer povijest njihovih roditelja - prošli zločini njihovih
roditelja - utječu na njihovu sadašnjost. To će ih opterećivati, na ovaj ili
onaj način, do kraja života. Kao što je opterećivalo Trinity. Kao što je
opterećivalo Ganesha. I mnoge druge živote. Moje unuke moriju pronaći
način kako se nositi s time. Ja im svima moram biti podrška.
- Izlazi van - kažem, a glas mi se guši u grlu. - Uzmi svoje stvari i
odlazi s moje farme.
- Rachel. Molim te... - Ustane, pokuša me dodirnuti.
- Nemoj. Nemoj me dirati.
- Rekao sam ti da ne slušaš taj podcast. Rekao sam ti da to neće
donijeti ništa dobro.
 ODJEK

DOMINO EFEKT
SADA
ODLOMAK IZ POSLJEDNJE EPIZODE
Ubojstvo Leene Rai - Ispod Đavoljeg mosta

MADDY: Ne znam ni kada je počelo... to maltretiranje Leene Rai.

Sigurno davno prije te hladne noći u studenom kada je ruski satelit udario u
Zemljinu atmosferu. Kada se to dogodilo, nitko od nas nije mogao učiniti
ništa da to spriječi. Poput vlaka koji vozi tračnicama kilometrima daleko,
sve je samo neumoljivo jurilo niz prugu. A... ono s čime se teško suočiti,
ono što je stvarno, stvarno teško prihvatiti jest da dobri ljudi, ljudi koje
volite - prijatelji, roditelji, djeca, ljubavnici - čine uistinu strašne stvari. I da
male laži postanu tako velike, da se male snježne grude pretvore u
smrtonosne lavine. I da to što tijekom vremena zažmirite na naizgled male
stvari može doprinijeti nečemu tako užasnom i odvratnom.

TRINITY: A, Maddy, je li sve što si nam rekla u ovoj epizodi istina?

MADDY: Jest. To sam rekla i svojoj majci u bolnici kada sam shvatila
da smo ja i moje kćeri preživjele požar. I to je moralo biti s razlogom. Kako
bi se rekla istina. O maltretiranju. O uklapanju u društvo. O prikrivanju
spolnog zlostavljanja. O tome kako zajednica treba podići glas. Kako djeca
u školi trebaju razumjeti što rade. I kako njihovi roditelji moraju biti svjesni
da opasnosti često vrebaju na benignim mjestima.
 TRINITY: To je naporna borba.

MADDY: Udružila sam se s Jaswinderom, Darshom i Ganeshom

Raijem. Prvi smo razgovor vodili u srednjoj školi Twin Falls. O Leeni. Tko
je ona bila kao osoba. O svemu što je kod nje bilo dobro i što je mogla
postati. I o tome kako je došlo do onoga što se dogodilo ispod Đavoljeg
mosta. Nadam se da će to pomoći obitelji Rai u procesu oporavka te da će
također postati iscjeljujuće putovanje za cijelu zajednicu koja je povezana s
ovom tragedijom. Možda, samo možda, možemo spriječiti da se to negdje
ponovi.

TRINITY: A da je Leenina majka još živa, što biste rekli Pratimi Rai?

MADDY: Da mi je strašno, strašno žao. Sudjelovala sam u

maltretiranju koje je preraslo u nasilje i duboko žalim zbog toga. Do kraja
života otvoreno ću govoriti o tome i nastojat ću se iskupiti. I žao mi je,
Trinity, zbog neizbrisivog traga koji vi nosite. Vaš me otac spolno
zlostavljao. Pogrešno sam mislila da time izražavam buntovništvo, ali sam
zapravo bila njegova žrtva. Ono što smo mi djevojke smatrale zavođenjem
bilo je nešto sasvim drugo. A te noći na lomači... on je u svima nama
oslobodio neku mračnu i groznu stranu. Posebno u Beth.

TRINITY: Sjene o kojima je Leena pisala?

MADDY: Moglo bi se reći. Postoji zvijer koja živi u svakome od nas.

TRINITY: A vi ste potražili savjet pravnika...

MADDY: Jesam. Da. Prihvatit ću sve posljedice svojih postupaka tog

dana. Kao što to mora Beth. I Granger i Johnny. Kao što moraju svi koji su
lagali.
 TRINITY: I vaša majka?

MADDY: I moja majka.

***
Daleko, na drugom kraju zemlje, Jocelyn Willoughby sluša kraj
podcasta svoje unuke dok plete uz kćerkin krevet. Lacey leži pod
sedativima. Njezin se život bliži kraju. Kao da je posljednje poglavlje
njezina života sada napisano, knjiga zatvorena i sada to može ostaviti iza
sebe. Liječnik u palijativnoj skrbi maloprije je bio u viziti. Jocelyn gleda
svoje dijete. I prošaputa: - Pogledaj što je naša Trinity učinila, Lacey. Tako
sam ponosna na nju. - Odloži svoje pletivo i primi hladnu, suhu ruku svoje
kćeri. Mazi je po koži ispod koje su nabrekle vene. - Trinny je pronašla
pravdu za Leenu. - Zastane. - Iako ne znam hoće li pravda išta učiniti
boljim. Ali možda istina hoće. Možda je to ono što je doista važno. A istina
će te osloboditi, zar ne, ljubavi moja?
Ni Jocelyn nije sigurna da vjeruje u to. Ne u potpunosti. Život je
daleko slojevitiji i kompliciraniji. Previše prokletih nijansi sive. Ali u svom
srcu osjeća da je Laceyna duša sada oslobođena. I Clay je oslobođen.
Oslobođenje okova vlastitih devijantnosti. Mala Janie vratila se u Twin
Falls i saznala odakle dolazi. Ona sada zna tko je. Ovaj podcast bio je
njezino putovanje. Inicirala je raspravu na nacionalnoj razini o maltretiranju
tinejdžera, kao i raspravu o rasizmu. I o pripadnosti.
- I ti bi bila ponosna na nju, Lacey. Znam da bi. Ti si joj dala priliku.
 TRINITY

SADA
Sljedećeg ljeta

S tojim blizu staje na farmi Green Acres. U daljini je drvored topola gdje
smo prije samo nekoliko mjeseci Gio i ja gledali kako se zeleni traktor
kreće. No danas su ta stabla puna svijetlozelenog lišća koje leprša na suncu.
Hodam prema stablima. Nema Grangera da me spriječi. On više ne
živi ovdje, a ovaj put me Rachel pozvala. Rekla mi je da ću nju i njezinu
obitelj ove veličanstvene nedjelje pronaći uz obalu rijeke.
Jagode su spremne za berbu, a i nešto malina. Ugledam sezonske
berače koji prolaze pored sadnica. Zrakom se širi miris tople zemlje, bilja i
cvijeća. Rachel je također posadila svoje bilje i cvijeće. Izgrađen je i malen
štand za prodaju njezine žetve. Telefonom mi je rekla da su se Maddy i
djevojčice doselile ovdje i da će u doglednoj budućnosti živjeti na farmi ili
je koristiti kao svoje sjedište.
Prošloga studenog, kada sam od Rachel prvi put zatražila intervju,
planine su bile prekrivene gustim oblacima. Danas su planine vidljive.
Urezale su se u plavo nebo.
Čujem rijeku dok se približavam drvoredu topola koje rastu uz njezine
obale. Čujem ciku dječjeg smijeha i lavež psa. Kad se približim, shvatim da
je tamo četvero djece. Dječak i tri djevojčice. Pokraj rijeke stvorilo se
jezerce. Čini se da je duboko do koljena. Djeca se u njemu prskaju. Rachel
je s njima u vodi, u kratkim hlačama. Scout trči gore-dolje uz obalu. Na
obali ugledam Maddy koja leži u ležaljci i promatra ih. Iza Maddyne
ležaljke parkiran je četverokotač koji ona sada koristi za obilazak farme
kako bi nadzirala berače i druge radnike.
 Na trenutak ih gledam iz prikrajka, ali me Rachel ugleda. Podigne ruku
u zrak i mahne mi.
Došla si baš u pravo vrijeme - vikne ona. - Uskoro ćemo ručati.
Dok se približavam, ugledam košaru za piknik. Deku. Dalje uz rijeku
vidim Johnnyja sa štapom za pecanje. Zabacuje vodilicu kako bi udicu
spustio na površinu vode.
- Hej, Maddy - kažem, češkajući Scoutovo krzno kad dotrči da me
pozdravi. - Kako si? Jesu li to Johnnyjeva djeca?
- Jesu. Lijepo te je vidjeti, Trin. On provodi puno vremena ovdje.
- Jasno mi je zašto. Nešto ovdje... Ne znam, ima ljekovita svojstva.
Ona se nasmije. - Čekaj da stigne zima.
Sjednem na deku pokraj Maddy i razmišljam o nečemu što je moja
baka rekla nakon što je moja majka umrla početkom prosinca prošle godine.
Rekla je da, iako je moj podcast opekao mnogo ljudi, ponekad šuma s
previše mrtvih izraslina zapetljanih ispod zemlje treba vatru. A iz spaljene
zemlje mogli bi izaći svježi izdanci. Novo raslinje. Jača šuma koja bi mogla
izdržati žestoke oluje. A tako meni izgleda Green Acres. Iz crne, mokre
zemlje koju je Rachel tog dana orala izašao je plod. Ljepota. Hrana. Nešto
komplicirano, ali to nešto raste i poseže za svjetlom.
Maddy podigne bocu.
- Otvorili smo šampanjac u tvoju čast. Čestitamo. A gdje je on?
Ja se nasmijem. Osjećam se sretnom. Kao da na neki čudan način
pripadam ovoj šarolikoj skupini ljudi, kao da sam nekako ovdje u području
Twin Fallsa, odakle potječem, pronašla neku svoju obitelj.
- Gio radi - kažem. - Morao se sastati s jednim od producenata.
Finalizira se ona Netflixova emisija. Zahvaljujući svima vama. Ako sve
bude išlo po planu, TV-serija To je zločin počet će se prikazivati uživo ove
jeseni, počevši s prepričavanjem Leenine priče - „Ispod Đavoljeg mosta“.
- Je li obitelj Rai pristala sudjelovati? - pita Maddy. Ona zna da su
Darsh, Ganesh i Jaswinder raspravljali o tome.
 - Da. - Nasmiješim se. - Svi su se složili. A dio prihoda ići će novoj
Zakladi za stipendije „Leena Rai“ koju su osnovali. Hvala ti što si se
založila za to.
Rachel pozove djecu da izađu iz vode i zazviždi Johnnyju nizvodno.
On podigne ruku i počne izvlačiti svoju udicu.
- Pokaži nam prsten - kaže Rachel dok Maddy odraslima toči prošek i
sok od naranče, a djeci običan sok.
Ja ispružim ruku. Mali dijamant zabliješti kad uhvati zraku sunčeve
svjetlosti. - Pripadao je Giovoj baki. Dali smo da mu promijene veličinu.
Racheline oči zasuze. - Jeste li odredili datum?
- Radimo na tome. Želimo vidjeti možemo li završiti snimanje prve
sezone serije. - Kažem to namjerno razmetljivim tonom.
Oni se nasmiju.
- Onda, je li Gio oduvijek bio onaj pravi? - pita Maddy dok
nazdravljamo plastičnim čašama i pijuckamo uz šum rijeke i šuštanje lišća
na vjetru. Visoko na nebu kruži i lebdi orao ribar, tražeći plijen u vodi.
- Možda - kažem. - Samo što sam ja to shvatila tek kad sam... uspjela
prebroditi mentalnu blokadu. Dok nisam prošla te intervjue s ocem, nisam
razumjela koliko mi je značilo znati tko sam, tko je on, što se dogodilo,
odakle potječem. - Otpijem gutljaj. - Nisam shvaćala na koliko načina to
utječe na mene i na moju interakciju s drugima.
Maddy pogleda svoju majku u oči. Johnny okrene glavu i gleda u
rijeku dok orao zaranja. Pitam se misli li na Leenu, na ono što joj je učinio i
što je njegova žena učinila.
- Razumijem - kaže Maddy tiho. - Stvarno razumijem.
Vidim kako Johnny prima Maddy za ruku. Stisne je, a zatim pusti, kao
da mu je neugodno. Bacim pogled na Rachel. Ona mi se blago nasmiješi i
lagano odmahne glavom, kao da želi reći: Nemoj to spominjati. Tema je
preosjetljiva.
Kasnije, dok Rachel i ja hodamo uz rijeku, ona me gleda svojim
oštrim, bistrim sivim očima. Očima kojih se sjećam iz staje onoga dana
kada sam mislila da je Rachel sve što sam očekivala ili predviđala da će
biti. Samo što sada izgleda sretnije. U crtama njezina lica sada se ogleda
veći mir. Možda zbog toga čak izgleda mlađe.
- Onda, što se sljedeće sprema u seriji? - pita ona.
- Žele da dublje istražim ubojstvo Abbigail Chester koje nikada nije
riješeno.
- Čini se prikladnom temom.
Neko vrijeme hodamo u ugodnoj tišini. Sunce grije moja leđa.
- Što je s Grangerom? Hoćeš li mu ikada moći oprostiti? - pitam.
Ona duboko udahne i pogleda vrhove planine koja nas okružuje. - Ne
mogu oprostiti ni sebi, Trinity.
- Ja ti opraštam - kažem.
Njezine oči preplave emocije, a usta joj lagano zadrhte. Pogleda me u
oči i ja znam da razmišlja o meni, o malenoj Janie onoga dana kad mi je
promijenila pelenu, kad me Luke njihao na svome velikom koljenu. Znam
da misli da Leenu nikada ne možemo vratiti. Ili u potpunosti ublažiti bol
obitelji Rai.
- Što je, zapravo, oprost? - pita Rachel tiho. - Ne možemo ispraviti ono
ružno što se davno dogodilo. Ne možemo popraviti ono što je iz toga
nastalo. Ne možemo se vratiti i dati ti dobrog oca i pristojan život u kući. Ja
ne mogu vratiti ono što se dogodilo u mojoj obitelji. Eileen Galloway ne
može poništiti zločin svoje kćeri. - Hodamo u tišini. - Znaš, onoga dana
kada si došla na farmu bila si zadnja osoba za koju sam mislila da mi treba
u životu. - Zastane, pogleda rijeku, zatim planine koje ju okružuju. Tiho
kaže: - Ponekad jednostavno ne znamo što je dobro za nas, zar ne? Ponekad
mislimo da u tom trenutku dajemo sve od sebe da stvari dovedemo u red, da
odgojimo našu djecu, da zaštitimo naše obitelji i našu zajednicu, ali ih
zapravo doživljavamo potpuno, potpuno krivo. - Ponovno zastane. Zatim se
ironično osmjehne. - Sve što možemo učiniti jest priznati svoje greške iz
prošlosti pa iskoristiti ono što smo naučili kako bismo dali sve od sebe u
budućnosti. - Njezin se osmijeh raširi. - A ja sada moram biti baš ovdje, na
ovoj farmi, u potpunosti, za svoju kćer i svoje unuke. Ovdje im želim nešto
stvoriti. Snažan osjećaj doma. Temelje. - Nastavlja me gledati u oči. - Hvala
ti što si onda došla na moju farmu. Mislim da svi imamo puno toga na čemu
ti možemo biti zahvalni, Trinity.

ISJEČAK IZ POSLJEDNJE EPIZODE

Ubojstvo Leene Rai - Ispod Đavoljeg mosta

TRINITY: Pitala sam Leeninu obitelj kako se osjeća sada kada zna
istinu o tome što se dogodilo prije dvadeset i četiri godine, te noći kada je
ruska raketa ušla u Zemljinu atmosferu i za sobom ostavila komete koje su
plamtjele kroz hladno nebo u studenom.

TEMATSKA GLAZBA POČINJE TIHO SVIRATI

JASWINDER: Drago mi je što sam dobio priliku govoriti u školama o

maltretiranju, ali osjećam veliko olakšanje što moja supruga Pratima nije
morala prolaziti kroz to. Bilo bi to previše za srce jedne majke. No bila bi
sretna zbog nove Zaklade za stipendije „Leena Rai“. Preplavljeni smo
donacijama koje stižu iz cijele Sjeverne Amerike, pa čak i udaljenijih
zemalja, od svih koji su slušali podcast i upoznavali Leenu. Tinejdžeri su s
nama dijelili svoje priče... Volim vjerovati da bi Leena bila sretna zbog
ovoga. Ona je oduvijek željela činiti dobra djela. Biti korisna. I putovati.
Njezin je glas, na neki način, dopro do svih na svijetu.

TRINITY: Ima li u vašim srcima mjesta za oprost?

GANESH: Oprost znači oslobađanje sebe od bijesa koji može nanijeti

veliku štetu. Nisam siguran da sam slobodan. Ne još. Moj je život
oblikovala avet onoga što se dogodilo mojoj sestri, a i mojim roditeljima.
Zbog toga sam odrastao u tužnom domu. No jedna stvar na kojoj sam sada
zahvalan je što smo dobili odgovor na pitanje „zašto“. To je nešto što je
moja majka uvijek željela znati: Zašto Leena? Zašto se to dogodilo? I
zahvalan sam što smo svijet sada također podsjetili na sve Leenine dobre
strane. Njezin talent za pisanje. Njezin intelekt. Njezino suosjećanje. Uvijek
me je jako voljela i bila dobra prema meni. Voljela je Darsha. Voljela je
naše roditelje, na svoj tinejdžerski način.

DUGA PAUZA. GANESH SE NAKAŠLJE.

GANESH: Leena je imala velike snove. Vjerujem da bi, da je uspjela

preživjeti izazove svojih ranih tinejdžerskih godina, našla svoje mjesto u
svijetu. Došla bi na svoje. I napredovala. Ako ništa drugo, odjek ovoga
starog zločina mora nam pokazati kako slušati, brinuti se i svima pružiti
priliku i pomoć. Jer to, uostalom, i jest svrha zajednice, zar ne?

TRINITY: Vjerujem da jest. Ni ja se ne mogu osloboditi toga tko je

bio moj otac, niti onoga što je učinio. On je dio mene. Upoznati vas -
Leeninu obitelj - čuti vaše priče i priče svih koji su sudjelovali u zločinu, i
da svi čujete moju priču, možda je to oblik pravde koji nas može ojačati.

GANESH: Možda. Da. Mislim da može.

TEMATSKA GLAZBA POSTAJE GLASNIJA

TRINITY: Nemojmo onda zaboraviti da smo svi mi kao zajednica

odgovorni za zaštitu svoje djece. Neka ovaj podcast bude naše odavanje
počasti Leeni. Djevojci koja neće biti zaboravljena.

GLAZBA JENJAVA
 Scan i obrada:
Knjige.Club Books
 Notes

[←1] odjel za potragu s potražnim psima (op. ur.)

[←2] Ben Bradlee bio je američki novinar i urednik koji je imao
ključnu ulogu u razotkrivanju skandala Watergate (op. ur.).
[←3] Ovaj je podnaslov dosjetka na englesku izreku: It takes a village
to raise a child (Za odgoj djeteta potrebno je selo) (op. ur.)
[←4] Anaïs Nin znamenita je američka spisateljica francuskog
porijekla poznata po svojim kratkim erotskim pričama (op. ur.).
[←5] eng. cougar=puma, ali i, razgovornu, privlačna starija ženska
osoba (op. ur.)
[←6] Nanaimo kocke popularna je kanadska slastica (op. ur.)
[←7] Shmoo torta još je jedna popularna kanadska slastica. Sastoji se
od biskvita, slojeva šlaga, karamele i orašastih plodova (op. ur.).
[←8] eng. Pacifičke istrage i potraga za osobama (op. ur.)
[←9] Mindhunterima (hrv. lovci na umove) se nazivaju stručnjaci za
razvijanje profila kriminalnih ličnosti (op. ur.).