Tina Turner - Moja Ljubavna Priča

Gringos & Knjige.
Club Books
“A znate li što kažem ljudima koji me pitaju: ‘Što učinite kad je

sve protiv vas?' Ja im kažem: 'Idete naprijed. Samo se ne
smijete zaustaviti. Nema veze, ako dobijete jedan udarac,
okrenite i drugi obraz. A tuga koju osjećate? Ne možete
razmišljati što vam čine sad, ili što su vam učinili u prošlosti.
Morate samo ići naprijed.
TINA TURNER - neprikosnovena kraljica rock’n’rolla i živuća legenda

- iskreno progovara o svojoj bogatoj karijeri i turbulentnom privatnom
životu u ovoj fascinantnoj autobiografiji.
Od ranog djetinjstva u Nutbushu u Tenneseeju, usponu do slave

nastupajući s Ikeom Turnerom do veličanstvenog uspjeha od
osamdesetih nadalje, Tina bez zadrške preispituje svoju intimnu
prošlost - sve poraze i pobjede i sve ostalo između. Dijeli s nama svoja
sjećanja na dane na pozornici s najvećim imenima glazbene industrije
- Mickom Jeggerom, Keithom Richardsom, Davidom Bowiejem i
Beyoncé - i priča nam o neočekivanom susretu s ljubavi svojeg života
1986. i vjenčanjem s njim 27 godina poslije. Kao što Tina kaže: ”Katkad
najveća sreća dolazi onda kad smo je spremni cijeniti.”
Suočena s brojnim zdravstvenim problemima i obiteljskim
tragedijama posljednjih godina, Tina pripovijeda o svojem
nesvakidašnjem životnom putovanju, pronalazeći ljepotu i smisao čak
i u najmračnijim trenucima. ”Moja ljubavna priča” uzbudljiva je
i inspirativna ispovijest žene koja se usudila prijeći sve prepreke koje
su joj se našle na putu. Prožeti Tininom prepoznatljivom empatijom,
borbenošću, energijom, srcem i dušom, ovi su memoari očaravajući
i dirljivi kao njezini najveći hitovi.
TINA TURNER, rođena kao Anna Mae Bullock, pjevačica je i glumica

čija je karijera trajala više od šezdeset godina. Tina je započela
glazbenu karijeru s bivšim mužem, Ikeom Turnerom, u sastavu Ike
and Tina Revue. Uspjeh je uslijedio nakon nekoliko hirova,
uključujući “River Deep - Mountain High” i “Proud Mary” iz 1971.
Knjige.Club 2
Gringos & Knjige.Club Books
Razvela se od Ikea Turnera 1978. godine i zatim izgradila samostalnu

karijeru, stvorivši mnoštvo hitova, među kojima je i njezin solistički
album “Private Dancer” iz 1984. Tina Turner prodala je 200 milijuna
albuma i rime oborila rekord u povijesti glazbene industrije. Osvojila
je mnogobrojne nagrade, od kojih dvanaest Grammyja, i prodala je
više ulaznica od bilo kojeg samostalnog umjetnika u povijesti. Živi sa
suprugom Erwinom Bachom u Zürichu u Švicarskoj.
Knjige.Club 3
Naslov izvornika MY LOVE STORY
MOJA
LJUBAVNA
PRIČA
AUTOBIOGRAFIJA
TINA
TURNER
Deborah Davis i Dominik Wichmann
s engleskog prevela
Martina Baričević
Zagreb, 2019.
Knjige.Club 4
“U MOJEM GLASU UVIJEK JE BILA PRISUTNA EMOCIJA

JER JE BILA ODRAZ ŽIVOTA KOJI SAM ŽIVJELA.
KAD JE BILO SUZA NA POZORNICI, ONE NISU BILE
HOLIVUDSKE, BILE SU STVARNE.”
Knjige.Club 5
MOJA LJUBAVNA PRIČA
Scan: Gringos
Obrada: Knjige.Club Books
Knjige.Club 6
UVOD
MEĐU NAMA
K ad sam bila djevojčica, jako sam voljela riskirati. Zaljuljala bih se na užetu preko
potoka u šumama Nutbusha, grada u kojem sam odrasla u državi Tennessee, ne
razmišljajući ni sekunde o tome što bi se moglo dogoditi ako upadnem u močvarnu vodu.
Hrvala sam se sa životinjama; konjima, mazgama, čak i zmijama. Sad ih se bojim, ali kad
sam bila dijete, nisam ih se bojala. Tada se, zapravo, ničeg nisam bojala. Igrajući se u šumi,
pronašla sam malenu zelenu zmiju i pomislila: “Otkud sad ona?” Bila sam sigurna da
se odvojila od majke, stoga sam je podignula štapom i pošla potražiti njezino gnijezdo.
Naravno, kad sam ga pronašla, u njemu sam naišla na veliku, ružnu zmiju, spremnu za
napad kako bi zaštitila svoju mladunčad. Aktivirao se moj nagon za preživljavanjem.
Poskočila sam i, dok nisam stigla na sigurno, trčala što sam brže mogla, pri čemu su mi se
rasplele pletenice, a vrpca spala sa suknje. Zaključak; “Znala sam kad trebam bježati od
zmija.”
U mojem životu bilo je mnogo trenutaka u kojima ste me mogli upitati: “Kako si se iz
toga izvukla?” Činila sam opasne stvari, a i one su se događale meni, ali u posljednjem
trenutku nešto bi mi uvijek reklo kada pobjeći i kako preživjeti. Što god mi se dogodilo,
ja sam se uvijek uspijevala izvući. Zaključila sam da mi je možda suđeno preživjeti. Možda
sam ovdje s razlogom. A možda sam ovdje upravo zato da bih vam ispričala svoju priču.
Možda mislite: “Tina, mi znamo tvoju priču. Znamo sve o tebi i Ikeu, i o paklu koji si
s njim proživjela. Znamo da si pobjegla iz te užasne veze i da si preživjela” Dopustite mi
da vam kažem nešto što bi vas ipak moglo iznenaditi. Govoreći iz sadašnje perspektive, u
životu sam provela puno više vremena bez Ikea, nego s njim. Konkretno, četrdeset dvije
godine. To je jedan cijeli drugi život, onaj ispunjen avanturama, uspjesima i ljubavlju o
kojoj nisam ni sanjala. Ali postojala je i ona mračna strana. Proteklih nekoliko godina,
suočila sam se s izazovima na granici života i smrti koje nikad, ali nikad, nisam
očekivala. Dopustite mi da vam ih ispričam.
Knjige.Club 7
“MEĐU NAMA”
“Pružaš mi život
pun obećanja
svijet snova
Govoriš jezikom
ljubavi kao da ga
razumiješ1”
1
Engl. “Give me a lifetime of promises and a world of dreams; Speak the language of love like you know what it
means”; stihovi iz pjesme “The Best”, (op. prev.)
Knjige.Club 8
T ina, hoćeš li me udati?” Bila je to prva prosidba Erwina Bacha, ljubavi mog života,
muškarca zbog kojeg mi se zavrtjelo u glavi kad sam ga prvi put ugledala, u kojeg
sam se zaljubila na prvi pogled. Malo se čudno izrazio, on je Nijemac, pa mu engleski nije
materinski jezik, ali meni se svidjelo. Vjerojatno se malo iznenadio kad sam mu rekla: “Ne
znam odgovor.” Nisam dakle rekla ni “da” ni “ne”. To se dogodilo 1989., nakon tri godine
veze. Ja sam navršavala pedeset godina, a Erwin, koji je imao trideset tri, smatrao je da
od njega želim nekakav dokaz odanosti. Bilo je dražesno od njega što mi je to ponudio, ali
meni se sviđala naša veza baš onakva kakva je bila. Osim toga, nisam bila sigurna što
mislim o braku. Brak može promijeniti stvari, i, prema mojem iskustvu, ne uvijek nabolje.
Dvadeset tri godine poslije (toliko o nepostojanju odanosti), Erwin me opet zaprosio.
Ovog puta to je učinio u savršenom trenutku. Bili smo s dvanaest prijatelja na krstarenju
Mediteranom, na jahti našeg prijatelja Sergia, Lady Marini. Kad se danas toga sjetim,
shvatim da sam trebala znati da će se nešto značajno dogoditi. Bili smo na nekom jako
lijepom mjestu, ali za Erwina ono nije bilo dovoljno romantično. Poslije sam doznala da
se raspitivao kod Sergia, koji je predložio da otplovimo do grčkog otoka Skorpiosa.
“Erwine, to je najbolje mjesto koje poznajem za taj romantični trenutak”, uvjerio ga je
Sergio.
Te večeri, kad je jahta promijenila smjer i počela jurcati morem prema novom
odredištu, upitala sam: “Kamo idemo, dragi?” Erwin je bio neodređen i pretvarao se da
ne zna, što mi je trebao biti kristalno jasan pokazatelj jer Erwin uvijek sve zna. Sljedećeg
jutra probudila sam se uz prizor prekrasnog Skorpiosa, bivšeg Onassisova utočišta,
s obrisom Jackieine poznate kabine za presvlačenje s plavim vratima na obali.
Proveli smo dan izležavajući se na brodu. Uvijek sam pronalazila sjenovito mjesto
kako bih zaštitila kožu, dok su se ostali sunčali. Potom smo se otišli spremiti za večeru.
Kad smo se s prijateljima okupili na koktelima, svi su muškarci na sebi imali bijelu
odjeću. ”To je lijepo”, pomislila sam. “Baš su zgodni u bijelim trapericama i bijelim
košuljama.” A i žene su podjednako dobro izgledale u svojoj svečanoj ljetnoj odjeći. Ja
sam na sebi imala crnu lanenu haljinu, modernu i elegantnu. Odlično smo se zabavljali.
Ugodno društvo, lagani povjetarac, večer obasjana mjesečinom. A onda, nakon
večere, atmosfera se promijenila. Odjednom sam osjetila neko iščekivanje, čak i
uzbuđenje, u zraku. “Što se događa?” pitala sam se.
Primijetila sam da svi gledaju Erwina, koji je došao do mene i kleknuo na jedno
koljeno. Držao je kutijicu na ispruženom dlanu - svevremenski potez. “Već sam te jednom
pitao. Sad ću te opet upitati. Tina, hoćeš li se udati za mene?” Rekao je to ovog puta na
savršenom engleskom. Muškarci su brisali suze, nisam mogla vjerovati da plaču, a žene
su vikale “uuu-huu” kad sam mu nedvosmisleno odgovorila: ”Da!” U tom trenutku ja sam
rekla “da” Erwinu, ljubavi, odanosti kojoj se nisam olako predavala. Mislim, ja u svojoj
Knjige.Club 9
sedamdeset trećoj godini postajem mladenka prvi put. Tako je, prvi put. Zovem se Tina
Turner i bila sam udana za Ikea Turnera, ali nikad nisam bila mladenka.
Dopustite da vam pričam o svojem vjenčanju s Ikeom, ako ga uopće mogu nazvati
vjenčanjem. Nisam bila djevojčica koja je sanjala kako će jednom imati raskošno
vjenčanje. Naravno, mislila sam kako ću se jednom udati, ali mi u Nutbushu nismo znali
za fina vjenčanja, barem ne ona na kojima je mladenka nosila bijelu vjenčanicu, veo i
ostale ukrase. Ne sjećam se nijednog takvog vjenčanja jer su moji roditelji i sva njihova
braća i sestre već bili vjenčani prije nego što sam se ja rodila ili se nisu ni vjenčali.
Kad me Ike zaprosio, to nije imalo nikakve veze s romantikom. Pokušavao se izvući
iz škakljive situacije s jednom od svojih bivših supruga koja je čula da smo snimili
uspješnu pjesmu, pa je htjela izvući od njega nešto novca. Ike se toliko puta ženio da sam
prestala brojiti, a osim tih supruga postojale su i brojne djevojke koje su dolazile
i odlazile neviđenom brzinom. Ike je spavao, ili je barem pokušao spavati, sa svakom
ženom u našoj orbiti. Udanom, slobodnom, to mu je bilo potpuno nevažno. Ne sjećam se
zašto mu je vjenčanje sa mnom predstavljalo rješenje za taj financijski problem, ali u
Ikeovoj glavi to je bio ispravan potez. Iz vedra neba rekao mi je: “Želiš li se udati
za mene?” Samo tako, otresito, šturo, bez lijepih riječi. To je bio Ikeov stil.
Nisam to željela učiniti, a kad se sad toga sjetim, znam koliko uistinu to nisam htjela.
U to sam vrijeme već vidjela i doživjela Ikea u njegovom najgorem izdanju, ali životi su
nam bili isuviše komplicirani. Zajedno smo odgajali četvero djece: Ronnieja, zajedničkog
sina, Craiga, mojeg sina iz prethodne veze, te Ikea Jr.-a i Michaela, sinove koje je Ike dobio
sa svojom posljednjom suprugom, Lorraine. Uza sve to imali smo i zajedničku karijeru pa
nisam imala previše izbora.
Pomislila sam, ako ćemo se već vjenčati, trebala bih barem tako i izgledati. Odjenula
sam svoju najljepšu haljinu i na glavu stavila otmjeni smeđi šešir sa širokim obodom.
Zašto šešir? Jednostavno sam smatrala da to trebam učiniti. Nisam željela izgledati
izazovno, kao što sam izgledala na pozornici ili u klubu, a mislila sam i da ću zbog šešira
izgledati ozbiljnije i svečanije. Kažem vam, što se tiče društvenih pravila i ponašanja,
nisam imala nikoga tko bi me tome podučio. Morala sam se osloniti na svoj unutarnji
osjećaj. Nisam imala prijatelja zbog Ikea, pa sam, gdje god bih išla, uvijek promatrala
ljude; u zračnim lukama, u novim gradovima, naročito kad bismo nastupali u Europi.
Promatrala sam i učila. Čitala sam i modne časopise poput Voguea, Bazaara i Womens
Wear Dailyja, neprestano se trudeći poboljšati svoj izgled. Tako sam se naučila odijevati,
nanositi šminku i razviti vlastiti osjećaj za stil.
Na dan vjenčanja koji nije izgledao kao dan vjenčanja, odjenula sam se i sjela na
stražnje sjedalo automobila s Ikeom. Duke, koji je inače bio naš vozač autobusa, sjeo je za
upravljač, spreman odvesti nas preko granice u Meksiko. Duke i njegova supruga, Birdie,
koja se brinula za naše dečke kad smo bili na turneji, bili su dio moje šire obitelji, pa je
bilo lijepo što je pošao s nama.
Ike je uvijek imao neki skriveni motiv. Zasigurno je shvatio da je Tijuana najbolje
mjesto za brzinsko vjenčanje, da tamo može pronaći nekoga tko će to učiniti bez dozvole
Knjige.Club 10
ili vađenja krvi2. Vjerojatno je bilo i protuzakonito, ali bilo je besmisleno preispitivati
njegove razloge. To bi ga moglo razljutiti, što bi lako moglo rezultirati
batinama. Definitivno nisam željela imati šljivu na oku na dan svojeg vjenčanja.
Tijuana je tada bila neugledna i na lošem glasu. Čim smo prešli granicu, vozili smo se
nevjerojatno prašnjavom cestom i pronašli meksičku verziju matičara. U malenom,
prljavom uredu jedan mi je muškarac preko stola gurnuo neke dokumente koje sam
trebala potpisati i to je bilo to. Možda nisam imala mnogo iskustva s vjenčanjima,
ali znam da je takva prigoda trebala biti ispunjena emocijama i srećom. Na ovom
vjenčanju toga nije bilo. Nitko nije rekao: “Možeš poljubiti mladenku.” Nije bilo zdravica.
Ni čestitki. Ni riječi o tome da ćemo živjeti “sretno do kraja života”.
Iako je to bilo grozno, ono što je uslijedilo bilo je čak i gore. Ike je, budući da smo već
bili u prljavoj Tijuani, odlučio potražiti zabavu. Svoju vrstu zabave. Što mislite kamo smo
otišli? U bordel. Prve bračne noći! Nikad, ali nikad, nikome nisam ispričala tu priču jer mi
je bilo previše neugodno.
Ljudi ne mogu zamisliti kakav je on bio čovjek. Kakav je čovjek koji vodi svoju
suprugu na erotski nastup uživo odmah nakon službenog vjenčanja? I tako sam sjedila u
tom odurnom objektu, gledajući Ikea krajičkom oka i pitajući se: “Zar se njemu ovo
stvarno sviđa? Kako to?” Sve je bilo tako ružno. Muški je izvođač bio neprivlačan i
naizgled impotentan, a djevojka... pa, recimo da je ono što je pokazivala izgledalo više
ginekološki, nego erotski. Cijelo sam vrijeme bila očajna, na rubu suza, ali nisam imala
kamo pobjeći. Nismo mogli otići dok Ike nije bio spreman, a on se jako dobro zabavljao.
To mi je iskustvo bilo toliko užasno da sam ga potisnula. Samo sam ga izbacila iz
glave. Kad smo se vratili u Los Angeles, ja sam smislila potpuno drugačiji scenarij,
maštariju romantičnog bijega. Sljedećeg dana hvalila sam se ljudima: “Znate što? Oh, Ike
me odveo u Tijuanu. Jučer smo se vjenčali!” Uvjerila sam se da sam sretna, i bila sam
kratko sretna, jer mi je činjenica da sam se udala nešto značila. Za Ikea je to bila još jedna
transakcija; ništa se nije značajno promijenilo.
E, pa, ako je to vjenčanje bilo noćna mora, dan kad sam postala supruga Erwina Bacha
bio je san. Ne, to je bila bajka. Bajka koja je imala svoju princezu, princa i dvorac. Naš
dvorac, dvorac Algonquin, pored Züricha, u Švicarskoj gdje smo već petnaest godina
živjeli. Ovaj sam put odlučila sve organizirati sama. Nijedan organizator vjenčanja ne bi
mogao shvatiti što mi je bilo u glavi. Možda sam bila luda što sam preuzela svu tu
odgovornost, ali čvrsto sam odlučila oživjeti svoju maštariju.
Volim ispunjavati ciljeve. Najprije sam nazvala svojeg prijatelja Jeffa Leathama,
čuvenog cvjetnog dizajnera s kojim sam godinama surađivala i zamolila ga da pretvori
posjed dvorca u sjenicu.
Neophodna vjenčanica već je visjela u mom ormaru. Zaključila sam da ne želim nositi
bijelu vjenčanicu jer taj dan nije bio samo za mene. Mladenke u raskošnim bijelim
vjenčanicama ukradu svu pažnju i nitko ne primijeti mladoženju. Nisam htjela zasjeniti
Erwina. To je bilo vjenčanje dvoje ljudi. Već desetljećima nosim odjeću Giorgia Armanija
2
Tada je bilo obvezatno vađenje krvi prije vjenčanja, uglavnom radi kontrole širenja spolnih bolesti i rubeole. Danas
se krvna pretraga traži samo u saveznoj državi Montani. (op. prev.)
Knjige.Club 11
i primijetila sam jednu prekrasnu haljinu na njegovoj modnoj reviji u Pekingu. Bila je to
neodoljiva kombinacija zelenog tafta, crnog svilenog tila i kristala Swarovski. Kad sam Je
isprobala, osjećala sam se poput Pepeljuge. Zapravo, toliko mi se svidjela da sam je
morala imati, čak i ako je nikad ne odjenem. U svojem sam srcu znala da je toj haljini
suđeno da bude moja vjenčanica. Kao i većina žena, nemam savršeno tijelo. Kratak vrat i
trup, upadljive grudi, ”zrele” nadlaktice. Bez obzira na sve te nedostatke, kad su
Armanijevi čarobnjaci završili s preinakama, haljina je bila savršena. Dodala sam joj
prozirne crne tajice i crni veo, a Erwin je i mene i haljinu proglasio umjetničkim djelom.
Zapitala sam se mora li mladenka zaista imati djeveruše i sa zadovoljstvom raskinula s
tradicijom i u tom slučaju. Iako imam nekoliko bliskih prijateljica, nisam htjela biti
okružena ženama na svojem vjenčanju. Nekako me sama ta pomisao podsjećala na
prošlost, na Ikea i sve one žene koje je uvijek imao oko sebe. Na njegove djevojke i one za
jednu noć. Odjednom me zapljusnula inspiracija. Djeca naših prijatelja bit će svježa i
predivna poput cvijeća Jeffa Leathama, pa zašto onda ne bismo njima prepustili tu
ulogu? Pozvala sam četiri preslatke djevojčice i jednog divnog dječaka da nam se
pridruže na taj važan dan, i organizirala sam njihov odlazak Armaniju. Htjela sam da i
moje malene djeveruše imaju maštovite haljine poput moje, ali u drugoj boji. Armani je
dizajnirao haljinu dostojnu male princeze, u prekrasnoj lila-ružičastoj nijansi.
Erwin je odabrao svojeg brata, Jürgena Bacha, za kuma, a ja sam za kumu odabrala
jednu od konstanti u mojem životu, Rhondu Graam. Kad sam prvi put upoznala Rhondu
1964., ona je bila mlada obožavateljica Ikea i Tine, djevojka iz Kalifornije koja je
voljela glazbu. Ostala je uz mene na toliko razina - kao prijateljica, osoba od povjerenja,
pomoćnica, organizatorica turneje. Gotovo pedeset godina jedna smo drugoj bile
bezuvjetna podrška u različitim situacijama. Rhonda je bila veza s prošlošću, dok su djeca
predstavljala budućnost. ”Nešto staro, nešto novo”, pomislila sam.
Erwin i ja pomno smo sastavili popis uzvanika, pozvavši obitelj i najbliže prijatelje.
Praktičan kao i uvijek, upozorio me da ćemo, zbog slavnih uzvanika poput Opre i mojeg
starog prijatelja, pjevača Bryana Adamsa, morati angažirati zaštitare jer će vjenčanje
izazvati mnogo pozornosti. To je značilo da ću tog dana morati žrtvovati svoj
voljeni pogled na jezero Zürich jer smo morali podignuti visoki crveni zastor kako bismo
sakrili svoje imanje od pogleda. Kad bismo mi mogli vidjeti jezero, onda bi i paparazzi
mogli vidjeti nas, a željeli smo privatnost.
Jeff Letham nadmašio je sam sebe. Više od sto tisuća ruža u crvenim, ružičastim,
narančastim, žutim i bijelim nijansama stiglo je iz Nizozemske u hladnjačama. Nikad u
svojem životu nisam vidjela tako prekrasno cvijeće, a zrak je bio ispunjen najdivnijim
mirisom. Aranžmani su se izrađivali danima. Jeff je angažirao ljude po cijelom posjedu,
čak i po stablima. Posvuda ludilo. Nije se moglo živjeti u kući uza sva ta zbivanja. Erwin i
ja preselili smo se u tom razdoblju u apartman hotela Dolder Grand u Zürichu, a ja sam
se svakog dana vraćala da vidim kako napreduju. Toliko sam se umorila od
samog razmišljanja o vjenčanju, da sam maštala o tome da uskočim u automobil i
pobjegnem u Italiju na rani medeni mjesec.
Mislim da sve mladenke i mladoženje imaju svađe i nesuglasice prije svojeg
vjenčanja. Erwin i ja svađali smo se oko vremenskih prilika. ”Schatzt” rekao bi mi,
Knjige.Club 12
koristeći njemačku riječ za draganu, “a što ako bude padala kiša? Moramo imati plan B.”
Uopće me nije zanimala praktičnost. “Ne”, rekla sam, “nema plana B. Vrt je suviše lijep.
Nemam ga namjeru prekriti šatorom.” Provjerili smo u časopisu Farmers’ Almanac i
odabrali dan koji izgledao prikladno što se tiče zvijezda, mjeseca i svemira. To nije bilo
dovoljno dobro za Erwina. Tijekom radova ušla sam u vrt i vidjela da je netko unutra
prokrijumčario šipke za šator, da posluže kao rezerva u slučaju da padne kiša. “Odnesite
ih”, bila sam uporna. “Ne želim šator. Neće kišiti!”
Dok sam sjedila i divila se cvijeću i antiknim staklenim stolovima s postavljenim
posuđem od porculana i mojom kolekcijom kristala, uočila sam sljedeću prepreku. Neki
su prošli pokraj mene s ogromnim suncobranima i počeli su ih sastavljati. Namještali su
ih tako da blokiraju pogled dronovima, tako su mi objasnili. Dronovi? Na
mojem vjenčanju? To je definitivno problem dvadeset prvog stoljeća! Ustala sam i
najavila: “Više ne namjeravam doći na ovo vjenčanje. Odlazim odavde.” Povukla sam se
dok nisu uklonili nakazne suncobrane. Nisam htjela dozvoliti da mi itko uništi ukrase.
Čak ni dronovi.
Kao što sam i predvidjela, 21. lipnja 2013. nije padala kiša. Vrijeme je zato imalo
zločesti smisao za humor i dobro se s nama našalilo, jer je to na kraju bio najtopliji dan u
godini, rekordna paklena vrućina.
Izvadili smo papirnate lepeze za goste, u slučaju da vrućina postane nesnosna. Uvijek
sam smatrala da je malo ljepše imati vlastitu lepezu, nego mahati jelovnikom ili bilo čim
drugim što je pri ruci.
Erwin i ja planirali smo se spremiti u hotelu, ali smo u zadnji tren odlučili spakirati
svoju odjeću za vjenčanje i odjenuti se kod kuće. Tako mi je drago da smo to učinili jer je
bilo svečanije biti s ostalim najbližim svatovima, osobito s djecom. Pomogla sam im
da dovrše frizure i odijevanje i dala svakome od njih posebnu Cartierovu narukvicu da se
sjete ove prigode. Zatim smo ih poslali u obližnju gostinjsku kuću da pričekaju svadbenu
povorku. Jedan jako neobičan, bijeli Rolls Royce bio je “kočija” koja je trebala povesti
našeg malog princa i princeze do mjesta njihova uključenja u povorku. Prednji
dio automobila bio je klasičan, ali stražnji dio pretvoren je u kamionet u koji su sva djeca
mogla sjesti. Prekrili smo ga cvjetnim vijencima.
U jednom mi je trenutku sinulo da neću ništa vidjeti dok ne počne svečanost. Rekla
sam Erwinu: “Znaš što, dragi? Tužna sam što ću propustiti prvi dio vjenčanja i što ču ga
poslije moći vidjeti samo na fotografijama. Razmislili smo o tome i smislili rješenje, pa
nisam ništa morala propustiti. Budistica sam već više od četrdeset godina i
imam prekrasnu prostoriju za molitvu na prvom katu, kamo svakog dana odlazim
mantrati i moliti za svojim butsudanom3. Ostakljena je i gleda na dvorište kuće. Smjestila
sam se na tom savršenom mjestu, mirno sjedila i gledala. Većina me ljudi zamišlja u
stalnom pokretu; kako plešem po pozornici, paradiram niza stube, čak i kako visim s
Eiffelova tornja. Život me je pak naučio kako se neki od mojih najznačajnijih i
najvrjednijih trenutaka dogode kad mirujem, sjedim, meditiram, razmišljam. Virenje
3
Butsudon - jap. budistički kućni oltar. (op. prev.)
Knjige.Club 13
kroz prozor i gledanje kako dolaze uzvanici dalo mi je priliku da shvatim koliko su mi
zapravo važni i koliko sam sretna što su uz nas na ovaj poseban dan.
Usput sam dobila priliku i vidjeti kako fantastično izgledaju. Na našoj je pozivnici bilo
naznačeno određeno pravilo odijevanja: bijelo za žene i odijelo s leptir-mašnom za
muškarce. Priznajem da zaista jest neobično tražiti da žene odjenu nešto bijelo na
vjenčanju, ali ja sam imala svoje razloge. Dizajnerica u meni nije htjela da se
raznorazne boje nadmeću s našim pomno složenim dekorom. Isto tako, znala sam i da će
ljudi izgledati glamurozno u klasičnoj crnoj i bijeloj odjeći... i jesu! Bijela odjeća izgledala
je predivno uz zelenilo i cvijeće, bilo je tako živopisno. Poslije mi je nekoliko žena reklo
nešto poput: “Tina, bilo mi je teško pronaći odgovarajuću haljinu, ali bila si u pravu.”
Uživala sam gledajući reakcije uzvanika dok su ulazili u čarobni prizor koji smo za
njih stvorili. Pročelje kuće bilo je odjeveno u goleme cvjetne šalove, a vrt je bio poput
čarolije. Željela sam efekt rajskog vrta, s cvjetnim kaskadama i gomilama zelenila
posvuda, i izgledalo je baš kako sam zamislila. Jeff Leatham čak je izradio ogromnu živicu
od 140 000 jarko crvenih ruža, što sam doživjela kao odavanje priznanja mojem
prepoznatljivom crvenom ružu za usne. Pogledala sam je jednom i rekla: “To sam ja!”
Ja sam rokerica, Tina Turner je rokerica, i ne mogu zamisliti da ikako drugačije
nastupam, ali postoji i moja druga strana. To je ona Tina koja nosi balerinke i bisere, koja
voli eleganciju. To sam željela i na svom vjenčanju; da moj vrt, kuća, uzvanici i ja sama
izgledamo najbolje što možemo. Kad sam ugledala prijatelje kako šetaju
posjedom pijuckajući šampanjac, osjećala sam se kao da gledam neku scenu iz Velikog
Gatsbyja.
Naposljetku sam se morala odvojiti od pogleda kako bih odjenula haljinu. U
dogovoreno vrijeme su djeca, naše prekrasno blago, stigla u svojem svečanom vozilu.
Njihovi ozareni očevi pomogli su im pri izlasku i poredali ih za svadbenu povorku. Bio je
to očaravajući prizor, bili su tako uzbuđeni. Starije su djevojčice lagano šetale
prema matičaru, gotovo plešući. Najmlađa djevojčica, anđeo s dugim plavim uvojcima,
jedva je bacala ražine latice iz svoje košarice. Naš zgodni dječak s prstenjem bio je
dražestan i sramežljiv. Toliko je bio ozbiljan da je svima Izvukao osmijeh na lice. Djeca su
oduševila sve uzvanike.
Erwin, koji je lud za automobilima i zna sve o njima, izabrao je moj crni Rolls Royceov
kabriolet za naš dolazak. On je bio za volanom, kao i obično, a ja sam sjedila pokraj njega,
nimalo nervozna, samo sretna. Kao što biste i očekivali, dobro smo promislili o izboru
glazbe za vjenčanje. Ako poslušate “My Way” od Franka Sinatre, shvatit ćete da riječi
savršeno odgovaraju mojem životu. “Zna se da sam primio udarce / I radio sam ono što
sam htio.”4 Morala sam pustiti tu pjesmu. Došla je do svojeg dramatičnog vrhunca kad
smo stigli, i bio je to jako emotivan trenutak za nas i naše voljene.
Hodali smo prema matičaru uz glazbu svojeg prijatelja Bryana Adamsa, koji je svirao
gitaru i otpjevao nam romantičnu baladu “All for Love”5. Ta pjesma ima ljepotu i snagu
4
Engl. “The record shows I took the blows / And did it my way.“ (op. prev.)
5
Hrv. “Sve za ljubav”, (op. prev.)
Knjige.Club 14
uglazbljenog zavjeta; bračnog zavjeta. “Let’s make it all for one and all for love”6, pjevao je
Bryan, a i ja sam na kraju s njim otpjevala nekoliko stihova. Kako bih odoljela?
Obred je bio tradicionalan, s nekoliko “Tininih detalja”. Kulisa iza matičara činio je
zid od bijelih, žutih, narančastih i ružičastih raža aranžiranih u obliku predivnog stabla
života koje je simbol znanja, kreativnosti i besmrtnosti. Dragi su prijatelji rekli nekoliko
riječi o našem prijateljstvu. Nekoliko tjedana prije, 4. srpnja, Erwin i ja razmijenili smo
vjenčano prstenje od crvenog zlata s ugraviranim slovima “T” i “E” na građanskom
obredu u Zürichu, pa smo zapravo već bili vjenčani. Bilo je ipak drugačije biti okružen
dragom i oduševljenom skupinom svjedoka koji se nisu prestali smiješiti. Gledali su nas
kao da smo centar svemira, i bilo mi je baš ugodno! Riječima “možete se poljubiti i zagrliti
uz božji blagoslov”, postali smo par u svakom pogledu. Par s dokazom odanosti.
Nakon obreda, tijekom čestitanja, okupili smo se na stubama kako bismo se
fotografirali. Tad sam se počela čudno osjećati. Pomislila sam da je to zbog vrućine ili
zbog haljine koja mi je postajala sve teža. Pokušala sam zanemariti svoju nelagodu dok
me nije posve preuzela, pa sam dopustila Rhondi da me povede u kuću. Sjedila sam u
blagovaonici oko pola sata, pokušavajući se pribrati, moleći se da mi prođe to što
osjećam. Nisam htjela propustiti ni minutu vjenčanja, a sada sjedim tu na stolici, pitajući
se kad ću se osjećati dovoljno dobro da se vratim na vlastitu zabavu. Naposljetku me je
čista snaga volje uspravila na noge i izašla sam. Nisam o tome htjela razmišljati, pa
sam samo izbacila ovaj zabrinjavajući događaj iz glave i usredotočila se na uživanje u
svojem vjenčanju.
Volim pikantnu i egzotičnu hranu, pa smo to i poslužili: tanko narezanu govedinu s
korijandrom i povrćem, Tom Yum Goong, što je tajlandska ljuto-kisela juha, i švedski stol
drugih ukusnih i predivno serviranih jela. U jednom trenutku Oprah je rekla: “Hm... ne
znam što je ovo, ali je zaista ukusno!” Djeca su imala svoj bajkoviti stolić pod jednim
stablom. Umjesto tradicionalne torte, poslužili smo prekrasan etažer, visok metar i pol.
Na njemu su se mogle naći različite mini torte; voćne, kremaste, od marcipana... To je bilo
ostvarenje sna za mene i druge koji vole slatko.
Mjesecima sam radila na organizaciji vjenčanja i grizla se oko svakog posljednjeg
detalja, a ipak su me čekala dva ugodna iznenađenja. Tijekom večere rekli su nam da
pogledamo u nebo. Helikopter je preletio iznad kuće i odjednom su počele padati ružine
latice! To su nam priredili prijatelji i bilo je jako romantično.
Erwin se dosjetio pravog vrhunca večeri. Ne znam kako je to izveo, jer je obično
pomalo miran i rezerviran. S petnaestak svojih prijatelja izašao je pred ljude i sjeli su sa
spuštenim sombrerima na glavi poput Meksikanaca. Započela je glazba i bum! Svi su
dečki poskočili i počeli plesati sa svojim gitarama. Naravno, nisu uistinu svirali,
ali živahna ciganska glazba i njihovi energični koraci podignuli su sve naše uzvanike sa
stolaca. Sve je živnulo. Moram pohvaliti Erwina. Ja sam zabavljačica, ali on je ukrao svu
pažnju. To je bio onaj posebni trenutak, onaj o kojem svi i dalje govore kad se sjete Tinina
i Erwinova vjenčanja.
6
Hrv. “Sve za tebe i sve za ljubav”, (op. prev.)
Knjige.Club 15
Kad su svi otišli, pošla sam sama do jezera i sjela za jedan od stolova. Bila sam
iscrpljena, moja me predivna haljina počela gušiti i jedva sam dočekala priliku da skinem
cipele, odmorim se i uživam u tišini. Pogledala sam iza sebe ukrašenu kuću, prekrasnu,
baš onakvu kakvu sam željela. Potom sam pogledala u nebo. Bog nam je dao čisto, vedro
nebo i najsjajniji mjesec, koji je obasjavao vrt nevjerojatnim svjetlom. Kad sam pogledala
mjesec, izgledalo je kao da i on gleda mene, blagoslivljajući našu bračnu zajednicu. Bilo je
čarobno. Znala sam da neće kišiti na mojem vjenčanju, jer kad se napatite koliko sam se
ja napatila, onda zaslužujte neku vrstu nagrade. Sve što sam činila, svaka moja odluka,
kako na vjenčanju, tako i u životu, bila je vođena nekim unutarnjim osjećajem. Na kraju
se ispostavilo da je svaka bila ispravna.
Cijeli sam život radila. Nitko mi nije ništa dao. Nakon toliko godina mukotrpnog rada
i teških razdoblja, veselila sam se što ću živjeti u trenutku s Erwinom, što ću se svakog
dana mirno buditi bez briga, želja ili plana. “Dostigla sam svoju nirvanu”, pomislila sam.
Onu potpunu sreću kad nemaš želja. To je čudesno stanje.
Tri mjeseca poslije, odjednom sam se probudila i uhvatila me je neka panika. Munja
me je udarila u glavu i desnu nogu, barem se tako činilo, i imala sam čudan osjećaj u
ustima zbog čega mi je bilo teško pozvati Erwina u pomoć. Pretpostavila sam da to nije
dobro, ali bilo je i gore nego što sam ikad zamišljala.
Imala sam moždani udar.
Knjige.Club 16
“VRAĆAŠ SE NA POČETAK”
“Vraćaš se na
Početak.
Misliš
da će biti lako,
ali postaje sve
teže i teže7”
7
Engl. “Back where you started; You think it’s gonna be easy but it just gets harder, harder; stihovi pjesme “Back
Where You Started”, (op. prev.)
Knjige.Club 17
S jedim na stolici za dijalizu u bolnici u Zollikonu, u Švicarskoj, samo deset minuta od

kuće, pokušavajući ignorirati smrt koja me tapša po ramenu, govoreći: “Tina... Tina,
evo me.” Očajnički pokušavam ostati zdrava, ili barem onoliko zdrava koliko netko s
bubregom s pet posto funkcije može biti, dok nestrpljivo čekam da mi tijelo dovoljno
ojača da mogu primiti svoj jedini mogući spas, za život potencijalno spasonosnu
transplantaciju bubrega.
“Čekaj”, mogli biste reći, “zbunjeni smo. Zar nisi imala moždani udar?”
Dragi moji, i ja sam zbunjena. Toliko sam uspona i padova imala u ove četiri godine
od vjenčanja da je čak i meni teško popratiti sve svoje medicinske katastrofe. Povišeni
krvni tlak. Moždani udar. Rak debelog crijeva. Ne! Ne! Krivi redoslijed. Moždani udar.
Vrtoglavica, ili der Schwindel, kako je nazivaju u Švicarskoj, pa onda rak debelog crijeva.
I sad, zatajenje bubrega. Potrebno mi je više od poslovičnih devet života da preživim sve
što me je dočekalo.
Moram se nekoliko puta tjedno javljati liječniku. Zahvaljujući Erwinu, koji je jako
pažljiv i zaštitnički nastrojen, naša je rutina uvijek ista. U dane liječenja on parkira
automobil pred dvorcem Algonquinom baš u isto vrijeme, i to tako da mogu ući odmah
sa stuba. Takav je kavalir da mi je već otvorio vrata. Potom se odvezemo u malu
pekarnicu u Küsnachtu, nedaleko od željezničkog kolodvora. Ostanem u automobilu da
me nitko ne prepozna, a Erwin ode po pakiranje švicarskih slatkih peciva. Tako ćemo
imati nešto lijepo za jelo tijekom dugih sati koji nas čekaju.
Odlazak u kliniku uvijek je napeta igra skrivača. Nekako smo uspjeli već nekoliko
godina držati u tajnosti činjenicu da sam ozbiljno bolesna. Moguće je da je to zato što
živimo u Švicarskoj, zemlji u kojoj ljudi privatnost poštuju puno više nego drugdje. Erwin
i ja razvili smo precizan sustav kako bismo bili sigurni da nas nitko neće
prepoznati, naročito u klinici, gdje bih bila laki plijen paparazzima.
Kad stignemo, Erwin parkira pred stražnjim ulazom. Do prostorija za dijalizu kratka
je udaljenost. Zimi obično odjenem crnu pelerinu, ili dugu debelu jaknu s velikim šeširom,
da se mogu skriti pod svom tom tkaninom. Erwin i ja putem ništa ne govorimo da nitko
ne bi čuo moj glas i shvatio da govorim engleski. Inače bi me prolaznici mogli prepoznati
i fotografirati, kako bi prodali fotografije medijima.
Nisam dobila privatnu sobu. Uzrujala bih se da mi je osoblje dodijelilo takvu sobu jer
se nikad nisam ponašala kao diva. Želim da se prema meni ponašaju isto kao prema
drugima, ne želim se isticati jer sam imala malo više sreće u životu. Liječnici mi izlaze u
susret jer, kao i ja, žele izbjeći fotografe. Kad god je to moguće, daju mi termine u vrijeme
kad nema gužve, kad nema mnogo pacijenata, a sestre zastorom ograde moj kutak.
Knjige.Club 18
Trudim se da mi vrijeme provedeno na tom stolcu bude što ugodnije. Kad nemam
mučninu, jedem slastice i čitam svoje knjige. Začudo, svaki put ponesem iste tri knjige:
Knjigu tajni Deepaka Chopre, Danteovu Božanstvenu komediju i knjigu fotografija
izvrsnog Horsta P. Horsta. Nešto za duh, nešto za intelekt i nešto za osjetila. Nikad se ne
umorim od tih knjiga. U meni izazivaju duboke misli i osjećaje, pa im se vraćam kad mi
treba inspiracija i utjeha.
Dan za danom, slijedim te rituale dok mi se krv ispire. Čitam, zaspim, probudim se,
odlutam u mislima. Razmišljam o Erwinu. I vrtim sjećanja na pokojnu majku i sestru,
svoju djecu, svoje djetinjstvo. I iznenađena sam što razmišljam o Ikeu. Stalno govorim da
je to svršena stvar, ali evo ga opet, traži moju pažnju. Preispitujem stare dane, loše dane,
svoju odluku da ga napustim i započnem novi život. Mnoge su mi ove misli i prije
prolazile kroz glavu, ali ne ovako živopisno. Ovog si puta postavljam pitanja i tražim
odgovore. Drugačije razmišljaš o svojem životu kad si suočen sa smrću.
Kako sam dospjela s vjenčanja iz snova u dvorcu na jezeru Zürich do stolca za
dijalizu? To je duga priča. Kako sam dospjela iz Nutbusha, u Tennesseeju, do tog dvorca?
Ta je još duža. Kad sam spojena na uređaj za dijalizu, sve gledam kroz neugodnu leću
smrtnosti. Imam vremena napretek. Vremena za razmišljanje o prošlosti, o tome što
mi znači u sadašnjosti, i o važnom pitanju: Hoću li imati budućnost?
Smatram da, kako biste dobili pravi uvid u moj život, morate znati odakle i iz kakve
obitelji dolazim. Moja je borba započela mojim rođenjem, 26. studenog 1939., kad sam
došla na svijet kao Anna Mae Bullock. Još otada cijeli svoj život krčim sebi put kroz
ozračje loše karme. Kakav je bio osjećaj biti neželjeno dijete? Kako je izgledao život tog
djeteta? Kako je to dijete opstalo, unatoč brojnim nedaćama koje su ga snašle?
Sad ću vam ispričati o svemu tome.
Postojala je neka sjena nad mojim ranim djetinjstvom, a bacio ju je netko tko je više
bio odsutan nego prisutan: moja majka, Zelma Currie Bullock, koju smo zvali “Ma”, prvim
slogom riječi “majka”. Bila je razmažena djevojčica koja je odrasla u razmaženu ženu.
Njezin ju je tatica volio više od njezina tri brata, ohrabrujući je da misli kako može samo
pružiti ruku i uzeti što god želi u životu. Kad je odrasla, to je uključivalo i mojeg oca,
Floyda Richarda Bullocka. Ukrala ga je drugoj djevojci, samo zato što je mogla. Tako su
se spetljali, što se uopće nije trebalo dogoditi. Njihov je brak bio bojište od
samog početka, do rođenja njihova prvog djeteta, moje sestre Alline. Onda, kad je Ma
konačno odlučila da se jednom zasvagda trebaju rastati, doznala je da je trudna sa mnom,
pa nije imala izbora i ostala je.
Moja je majka bila žena koja je rodila djecu, ali ih nikad zapravo nije željela, naročito
ne nestašno dijete poput mene. Bila sam potpuno drugačija od Alline. Ja sam bila
vragolasta, uvijek u pokretu, i radila sam što god sam mogla kako bih je prisilila da obrati
pažnju na mene. Čak i kao dijete, kad bih gledala kako se ponaša prema mojoj sestri, znala
sam da postoji razlika. Pogledala bi Allinino lice i nježno je milovala, a ja bih pomislila
“baš lijepo”, jer sam voljela sestru. Ali željela sam da i sa mnom to čini. Ma je bila nježna
dok je češljala Allininu kosu, koja je bila mekana i ravna. Kad bi na mene došao red, ona
Knjige.Club 19
bi nestrpljivo trzala i povlačila moju kosu, jer je bila neukrotiva i vunasta, ne lijepa poput
Allinine, i mnogo teža za češljanje. Možda joj je bilo teže jer je to bila moja kosa.
Alline nije toliko kažnjavala šibom, koliko je mene šibala, jer se moja sestra bolje
ponašala. U maminim očima ja sam bila previše aktivna. Ili sam bila u nevolji, ili sam ja
bila ta nevolja, pa sam uvijek nekako bježala od nje i njezine šibe. Skrivala sam se pod
krevetom, penjala se na stablo, radila što bilo samo da pobjegnem od fijukanja tog
štapića, s onim tvrdim, malim vrškom koji je peckao i proizvodio pucketavi zvuk kad bi
udario o kožu.
Znala sam tada da me majka ne voli. Sad se pitam je li uopće voljela ikoga osim sebe
i možda Alline. Nije voljela mojeg oca. Moje najranije sjećanje na roditelje svodi se na
njihovu svađu. Ma se, bilo to dobro ili ne, uvijek znala izboriti za sebe u tim svađama. Bila
je snažna, neustrašiva žena koja se znala pobrinuti za sebe. Znala je sjesti na stolac pokraj
prozora, smišljajući kako će se izvući. Kad joj je bilo dosta, ona je bila ta koja je izašla Iz
kuće, ne mareći koga je, ili što, ostavila za sobom.
Bilo mi je jedanaest godina kad nas je majka napustila. Bilo je to 1950., a za Alline i
mene to nije bilo ništa toliko novo i neobično. Sličnu smo situaciju već proživjele, kad su
se roditelji tijekom Drugog svjetskog rata preselili iz Nutbusha u pet sati udaljeni
Knoxville, kako bi pronašli bolje plaćene poslove. Često su nas pozivali u posjet i na kraju
su se vratili. Ovog je puta bilo drugačije. Ja sam bila u osjetljivoj i kompliciranoj dobi. Bilo
mi je teško u školi. Bilo mi je teško u životu. Oh, kako mi je majka bila potrebna! Trčala
sam panično po kući, tražeći je. Otišla sam do poštanskog sandučića, nadajući se pismu
koje će me nekako povezati s mamom. Naravno, nije mogla pisati, jer bi otac tako shvatio
gdje se nalazi. Kad je konačno otkrio gdje točno u St. Louisu ona živi, poslao je mene i
Alline da je posjetimo, nadajući se da će se, kad ugleda svoje kćeri, poželjeti vratiti kući.
“Dođi, dušo”, zatepala je kad me je ugledala. “Otkud joj pravo da me zove dušo?” pitala
sam se. Kad god je Ma pokušavala biti draga, nisam joj vjerovala. Nisam joj mogla
vjerovati. Sigurnije je bilo da se držim na distanci. Nikad se nije vratila, a ja sam
izbjegavala posjete.
Kad se sad prisjetim našeg odnosa, shvatim da smo ja i Ma cijelog života bile ili
otuđene ili u konfliktu. To me nije spriječilo da budem dobra kći i pobrinem se za nju kad
sam postala uspješna i financijski stabilna. Pobrinula sam se da ima lijep život, neovisno
o tome koliko je trzavica među nama bilo. Kad sam živjela u Londonu u kasnim 1980-ima,
otišla sam vidovnjakinji koja mi je rekla: “Nisi bila željeno dijete, a to si znala i dok si još
bila u majčinoj utrobi.” Potvrdila je ono što sam oduvijek osjećala.
Kad sam rekla mami što je vidovnjakinja rekla, ona je počela plakati. Pokušavajući se
obraniti (iako nije imala nikakvu obranu), rekla je: “Spasila sam ti život.” Mislila je na onu
jednu prigodu kad se tukla s ocem i učinila nešto da bi me zaštitila od ozljeda. Nisam
joj dopustila da se s tim izvuče. Rekla sam: “Kladim se da ti je drago što si to učinila, Ma,
jer pogledaj dokle te je to dovelo!” Više od svega, Ma je uživala u statusu koji je imala kao
majka Tine Turner. Željela sam da bude svjesna da je, time što me je spasila, zapravo
spasila sebe.
Knjige.Club 20
Mogli biste stvarno reći da sam rođena s budističkom naravi u sebi, jer je čudo što
nisam odustala. Uza svu tu nestabilnost i bol u životu, naročito poremećeni odnos s
majkom, i dalje sam bila sretno, bezbrižno i optimistično dijete, i takav sam stav zadržala
i danas. Ljudi me pitaju: “Odakle ti tolika snaga?” Kažem im da sam s njom rođena. Uvijek
sam bila snažna i neovisna. Imala sam teška razdoblja, ali dana mi je i snaga da ih izdržim.
Uvijek sam mogla pronaći nešto dobro u svakoj situaciji.
Uživala sam odrastajući u Nutbushu, sićušnom gradiću na autocesti 19 u
Tennesseeju, i ništa ne bih mijenjala, osim što sam mrzila raditi na poljima pamuka. Ne,
hvala, mogla bih i bez toga. Bilo nam je ugodno u toj uskoj kućici, prizemnici u kojoj su
sobe smještene jedna iza druge, kao što je uobičajeno na Jugu. Stara poslovica kaže da
si mogao poslati metak s prednjeg ulaza, pa sve do stražnjeg. Nismo bili siromašni poput
nekih drugih. Imali smo velik i plodan vrt, pa smo dobro jeli. Živjeli smo u živahnoj
zajednici obitelji i prijatelja. Svi su marljivo radili, dobro se zabavljali i odlazili nedjeljom
u crkvu.
Imala sam dvije bake, očevu majku, baku Roxannu Bullock, koja je bila jako stroga, i
majčinu majku, baku Georgie Currie, koja je bila draga i zabavna. Jasno, radije sam se
družila s bakom Georgie. Ozračje u njezinoj kući bilo je sretno i živahno, dok je život kod
bake Roxanne bio težak i pun pravila.
Sviđalo mi se što sam djevojka sa sela i tako sam naučila bili neovisna. Otac mi je bio
nadglednik na jednoj farmi i roditelji su me ostavljali kod kuće dok su radili na polju. Bila
sam mala. Dovoljno mala da mi treba stolac kako bih dobavila čašu mlijeka i nešto
za prigristi, ali dovoljno velika da se sama zabavim, iako ne uvijek na najbolji način. Kad
bih ugledala stablo, odmah bi se popela, ne misleći nikad da bih mogla pasti. Pronašla bih
svako uzbuđenje i opasnost. Riskirala sam, i sjećam se da sam se nekoliko puta suočila sa
smrću.
Na svakoj je farmi postojao jedan konj koji ne voli djecu, za kojeg bi nam rekli da mu
se ne približavamo. Jednom mi se prilikom dosadilo igrati samoj i željela sam pretrčati
cestu do bakine kuće. Pomislila sam da bih se možda mogla provući pored tog zločestog
konja. Tiho sam otvorila vrata, ali znate da te životinje imaju izoštrena osjetila. Čuo
je moje koračiće i počeo juriti za mnom.
Kuća bake Georgie nije bila daleko, ali djevojčici koja bježi od ljutite životinje
izgledalo je to kao kilometar i pol. Uspjela sam dohvatiti ogradu, vičući jer me je konj
sustigao. Krenuo je povući me na tlo i zgaziti. Najednom, jedan je od naših jaraca dotrčao
skrenuti konju pažnju, mekećući iz sveg glasa poput nekog Disneyjeva lika. Kad je konj
skrenuo pogled, moja rođakinja Margaret dotrčala je u posljednjem trenutku i povukla
me na sigurno. Ne znam što je otac učinio s konjem, ali taj je jarac bio moj junak. Uvijek
sam smatrala da mi je spasio život.
Bez obzira na opasnost, najsretnija sam bila vani. Djeca se prilagode kad je život
težak. Pronađu nešto što će im pomoći da izdrže. Uvijek sam bila izvan kuće. Istraživala
sam, igrala se na susjednim pašnjacima, poljima i u vrtovima, promatrala životinje i
gledala nebo. Kod kuće je, naročito dok je majka tamo bila, znalo biti neugodno. Kad je
otišla, bilo je samo tužno. Priroda je zato bila moje posebno utočište, bila mi je svijet
Knjige.Club 21
ljubavi i sklada. Čak i kad sam k njoj odlazila povrijeđena i ljuta, ona bi me preobrazila.
“Gdje si bila cijeli dan?” upitali bi me kad bih stigla kući, sanjiva i raščupana. Gdje sam
bila? Nigdje posebno, samo mi je bilo lijepo vani.
Nisam tako mislila kad je u pitanju bio odlazak u školu. Poput drugih seoskih škola u
to vrijeme, škola Flagg Grove u Nutbushu bila je jedna velika prostorija, napravljena od
drvenih šindri, koju su dijelila tri razreda koja su istodobno imala nastavu. Nisam bila
dobra učenica, pa sam živjela u strahu od prozivanja na ploču. Jednom me
učiteljica pozvala da na ploči riješim matematički zadatak. Uhvatila me panika. Prepala
sam se jer nisam imala pojma kako ga riješiti. Sjećam se da sam pala na pod, lupala i
plakala jer su svi buljili u mene i shvatili da ne znam odgovor.
Kad se danas toga sjetim, smatram da je učiteljica trebala intervenirati, ali ne znam
jesu li u to vrijeme uopće bili svjesni da postoje djeca s poteškoćama u učenju, a ja sam
definitivno bila jedna od njih. Osjećala sam se potpuno usamljeno, bespomoćno,
nelagodno. Tada ne bih bila rekla nelagodno, prije posramljeno. Bila sam posramljena jer
sam morala stajati tamo pred svom drugom djecom, jer sam pala i plakala, dok su mi zbog
suza brojevi postajali nejasni. Mozak mi nije imao tu sposobnost. Smatrala sam ga
“nepametnim” i patila sam jer sam mislila da moram skrivati svoju glupost od obitelji
i prijatelja, a, kad sam malu odrasla, i od svojih suradnika i menadžera.
Kasnije mi se u životu promijenio stav. Informirala sam se, a i liječnici su mi rekli da
postoji razlog zbog kojeg mi je bilo teško učiti. Imalo je neke veze s mojim frontalnim
režnjevima. Kreativni dio mojeg mozga užaren je i radi prekovremeno, ali nikad neću biti
dobra u brojanju ili čitanju. Napokon sam se oporavila od cjeloživotnog osjećaja da nisam
dovoljno dobra kad je princeza Beatrice, unuka kraljice Elizabete, u nekoliko intervjua
progovorila o svojoj disleksiji. Znam da su drugi već govorili o tom poremećaju, ali
privukla je moju pozornost zbog načina na koji ga je objasnila. Rekla je da ne može brojki
i da joj je bilo teško naučiti čitati. Kao da je opisivala mene. Prvi put uistinu sam shvatila
svoj problem, i bolje sam se osjećala.
Postoji jedan budistički izraz: “Pretvoriti otrov u lijek”. To je najbolji način da
objasnim što se dogodilo školi Flagg Grove, poprištu mojih mnogobrojnih poniženja pred
pločom. Povjesničar Henry Louis Gates istraživao je moje porijeklo u svojoj emisiji Životi
Afroamerikanaca na PBS-u i otkrio da je moj pradjed, Benjamin Flagg, bio izvorni
vlasnik zemljišta na kojem se škola sagradila. Prodao je zemlju za cijenu nižu od one
tržišne, kako bi se mogla izgraditi škola i kako bi se crnačka djeca imala gdje obrazovati.
Bila sam duboko dirnuta tim otkrićem.
A onda, prije nekoliko godina, javili su mi se iz muzeja West Tennessee Delta Heritage
Center. Predložili su da premjestimo staru školu iz Nutbusha u obližnji Brownsville kako
bi je pretvorili u Muzej Tine Turner. Željeli su odati počast mojoj glazbenoj karijeri i
pokazati ljudima kako je izgledalo pohađanje afroameričke škole na Jugu u 1940-ima.
Škola je bila već godinama zatvorena, postala je staja, i trebala joj je poprilična obnova.
Prikupili smo dovoljno novca da prevezemo zgradu na novo mjesto, gdje je detaljno
obnovljena i popunjena kolekcijskim predmetima Tine Turner. Prozori su napravljeni
tako da izgleda kao da gledaju na polja pamuka. Muzej je otvoren 2014., s mojim
kostimima i zlatnim pločama koje su stajale pokraj moje drvene školske. Bila je ondje čak
Knjige.Club 22
i autentična ploča s kredom, baš poput one koje sam se grozila kad sam bila dijete. Više je
se ne bojim. Sad rado mislim da nadahnjuje ljude da prijeđu preko svih prepreka koje ih
dočekaju u životu, pretvarajući svoj otrov u lijek.
Anna Mae koja je plakala pred cijelim razredom bila je jedna moja strana. Druga Anna
Mae bila je rođena zabavljačica koja bi, u pravim okolnostima, bila sretna što dobiva
pozornost i učinila bi sve da je i zadrži. Da je baš u trenutku mojeg poniženja netko rekao
“Čekaj! Upali glazbu!” ja bih odmah skočila s poda s velikim osmijehom na licu, pjevajući,
plešući i nastupajući kao luda. Bila sam samouvjerena i nikad se nisam sramila to raditi.
Uopće nisam imala tremu. Čak i kao djevojčica, znala sam da pjevam bolje od odraslih
žena u mojem okruženju. Rođena sam s tim talentom. Moj glas bio je moj dar i znala sam
kako ga iskoristiti.
Cijeli život pjevam. Neka od mojih najranijih sjećanja uključuju majku koja me vodi
u kupnju dok su ona i otac živjeli u Knoxvilleu. Za razliku od Nutbusha, Knoxville je bio
veliki grad s raznim trgovinama. Kad bi prodavačice shvatile da znam pjevati, stavile bi
me na stolac, a možda sam tada imala četiri ili pet godina, i slušale dok bih izvodila svoje
verzije najnovijih hitova. “I was walking along, singing a song”, pjevala sam bez
oklijevanja. Čim bih čula pjesmu na radiju, odmah bih je uhvatila, zapamtila gotovo svaku
riječ istog trena. To mi je bilo prirodno i lagano, kao što je zmiji skidanje kože. S tim sam
rođena. Prodavačice su mislile da sam ja, malena djevojčica s raskošnim glasom, toliko
zabavna, da su mi davale sjajne kovanice, od deset, pet, dvadeset pet, pa čak i pedeset
centi. U mojim je očima to bilo pravo bogatstvo, koje sam čuvala u staklenoj kašici. One
su bile moja prva publika koja je plaćala moj nastup!
Knoxville je bio i dom “Posvećene crkve8”, gdje smo odlazili na misu kad god smo bili
u gradu. Nisam znala što znači “posvećen”, privlačila me jer je bila sasvim drugačija od
naše baptističke crkve u
Nutbushu. Kad bi vjernici dobili ono što su nazivali “Duhom”, počeli bi plesati,
pljeskati rukama i pjevati iz sveg glasa. Obuzeo bi ih Bog i glazba. I ja sam uz njih pjevala
i plesala. Osjećala sam se da kao da sam u nekoj emisiji, osobito kad bi se ritam ubrzao, a
vjernici pjevali glasnije. Nisam razumjela detalje njihove vjere, ali je spektakl,
zvuk, pokreti, čista radost, bio jako uzbudljiv.
A u Nutbushu je moja obitelj bila moja zatočena publika. Kod bake Georgie smo mi -
Alline, moja polusestra Evelyn (majka je imala dijete prije nego što je upoznala mojeg
oca), moji rođaci i ja izvodili nastupe koje smo smislili na licu mjesta. Nikad nisam
ni sekunde trebala razmišljati o pjevanju i plesanju, što ili kako učiniti. Bila sam vođa i
uvijek bih se pobrinula za druge, odabirući pjesme i pokazujući korake, jako smo se
dobro zabavljali pretvarajući se da smo na pozornici. Imala sam fotografiju iz tog
vremena, ali kad je Alline odrasla, zaključila je da joj se ne sviđa kako na njoj izgleda, pa ju
je uništila. Zbog toga sam uistinu patila jer je to bila jedina moja fotografija kad sam bila
mršava i samo se raskošnim glasom isticala.
Jako sam voljela pjevati na piknicima. Svi su išli na piknike, ali u Nutbushu su piknici
crnaca bili drugačiji. Time mislim zabavniji, sa svježe pečenom hranom s roštilja
8
Engl. Sanctified Church, (op. prev.)
Knjige.Club 23
nagomilanom na stolovima i pravim karnevalskim ozračjem. Za zabavu uživo pobrinuo

bi se gospodin Bootsy Whitelaw, koji je bio poznat u našem dijelu Tennesseja. Svirao je
trombon, dok ga je drugi glazbenik pratio na malom bubnju. Ni orkestar limene glazbe
ne bi mi bio uzbudljiv kao njih dvojica. Uskoro sam nadaleko postala poznata kao “mala
Anna Mae” koja je pjevala s gospodinom Bootsyjem. Ne sjećam se koje mi je pjesme
svirao, ali bila sam tamo uz njega, glasno i entuzijastično pokušavajući potaknuti publiku
da nam se pridruži. “Dođite pjevati s gospodinom Bootsyjem”, pozivala sam prolaznike.
Bootsy Whitelaw toliko me se dojmio da sam mnogo godina poslije, kad sam nastupala s
Ikeom, napisala i snimila pjesmu o njemu (“Bop along9, bop along, bop along, Mr.
Bootsy Whitelaw”).
Nikad ni trenutka nisam stajala na mjestu dok sam pjevala. Uvijek sam izvodila neki
plesni korak, bio on dio koreografije ili ne. Moja sestra nije znala plesati. Majka nije znala
plesati. Ali ja sam znala. Mislim da, ako znaš pjevati, onda i ples ide uz pjevanje.
Pjevanje je meni bilo i oblik izražavanja i izvor utjehe, posebice kad mi je mjesto
stanovanja postalo nepredvidljivo i kad me se selilo s jednog na drugo. Ma je otišla, a kad
mi je bilo trinaest, i otac se odselio i nestao iz naših života. Alline i ja neko smo vrijeme
živjele s rodbinom, pa smo se smjestile kod bake Roxanne, koja je pratila svaki naš potez.
Pronašla sam sigurnost i ljubav kod Connie i Guya Hendersona, mladog bjelačkog para
kojemu je trebala pomoć oko djeteta. Bilo mi je ugodno živjeti u njihovoj kući i smatrala
sam se dijelom obitelji. Jako sam željela red i rutinu nakon što sam prošla kroz toliko
preokreta u životu.
Hendersoni su mi davali odličan primjer jer su imali visoke standarde. Naučili su me
kako stan, koji je bio ispunjen knjigama, časopisima i različitim sitnicama, održavati
lijepim i čistim. Davali su mi smjernice za pristojno ponašanje. Čak su me i poveli sa
sobom u Dallas, u Texasu, pa sam vidjela malo svijeta izvan Tennesseeja. Još važnije,
naučili su me da bračni partneri mogu biti nježni jedno prema drugom i živjeti u skladu
sa svojom djecom. Takvo ponašanje možda izgleda normalno, ali po mojem iskustvu nije
bilo.
I ja sam željela vezu, i kad mi je bilo petnaest našla sam je s Harryjem Taylorom,
srednjoškolskim košarkašem koji mi je bio prva ljubav. Harry je bio savršen u svakom
pogledu. Zgodan, popularan, kapetan momčadi. Bila sam toliko sretna što sam s njim da
sam trpjela njegovo ponašanje. Prekidao je sa mnom, bio s drugom djevojkom, pa bi se
vraćao. Zamišljala sam da ćemo se jednog dana skrasiti i vjenčati. Naravno, posjedovala
sam mudrost petnaestogodišnjakinje kad sam smislila taj plan. Harry mi je slomio srce
kad je jedna od njegovih drugih djevojaka zatrudnjela i kad je nju oženio. Nije mi se
žurilo ponovo doživjeti takvo razočaranje.
Nadajući se novom početku, otišla sam živjeti kod bake Georgie. Smatrala sam da
sam dovoljno velika da sama donosim takve odluke, iako nitko nije mario toliko da bi
uopće preispitivao moj izbor.
Samo nekoliko mjeseci kasnije, kad mi je bilo šesnaest i kad sam još pohađala srednju
školu, umrla je baka Georgie. Osjećala sam se tako usamljeno bez nje i nisam imala pojma
9
“Bop along”, engl. “samo sviraj”, (op. prev.)
Knjige.Club 24
što ću učiniti. Tada me majka pozvala da dođem živjeti kod nje u St. Louis. Alline je već
bila ondje. Bojala sam se useliti k mami nakon što smo toliko vremena bile odvojene, ali
privlačila me je pomisao na život u velikom gradu. Više nisam bila osjetljivo dijete koje je
trebalo svoju majku. Sad sam znala kako se zaštititi, ili sam barem mislila da znam.
Iskustvo me naučilo da ću, kad god se usudim nekoga zavoljeti, tog nekog i izgubiti.
Izgubila sam mamu kad se odselila, svoju voljenu rođakinju Margaret koja je poginula u
automobilskoj nesreći, Harryja koji je slomio moje mlado srce ostavivši me zbog druge
djevojke, baku Georgie, a sad sam se morala oprostiti s Hendersonima. Nikad se nisam
osjećala voljenom, pa sam zaključila da to nije važno. Ne meni. Mislim da sam postavila
nekakav štit protiv toga. Rekla sam sebi: “Ako me ne voliš, to je u redu, idem dalje. Ako
me ne voliš, idem dalje.” “Idem dalje” bila je moja mantra prije nego što sam i znala što je
to mantra.
Knjige.Club 25
“NEŠTO ME JE OBUZELO10”
“Dobijem neki
osjećaj, osjećam
se tako čudno
Izgleda da
sam se skroz
promijenila11“
10
Engil “Something’s Got a Hold on Me”; pjesma Tine Turner, (op. prev.)
11
Engl, “I get a feeling, I feel so strange. Everything about me seems to have changed”; stihovi iz pjesme “Something's
Got a Hold on Me”, (op. prev.)
Knjige.Club 26
O sjećala sam se pomalo izgubljeno i usamljeno u svojem novom životu u St. Louisu, pa
sam bila presretna kad mi je Alline, onako seksipilna i profinjena, rekla da će
me odvesti u noćni klub u živahni East St. Louis. Ona je, za razliku od mene, imala
društveni život odrasle osobe, koji je uključivao ruž za usne, visoke potpetice i muškarce
u Cadillacu. Bend koji je svirao u spomenutom klubu svaku večer zvao se Ike Turner and
the Kings of Rhythm. Naravno da sam čula za njih, svi su čuli. Ikeova “Rocket 88”, jedna
od prvih rock ‘n’ roll pjesama, bila je veliki hit, iako, što je bilo tipično za tadašnje
diskografske kuće, na njoj nije ništa zaradio. Ike Turner bio je najpopularniji i
najmarljiviji glazbenik na klupskoj sceni St. Louisa i East St. Louisa. Uvijek je bio u
novinama, i bila sam sretna što imam priliku uživo ga slušati u klubu Manhattan.
Prvi put kad sam vidjela Ikea na pozornici, bio je u svojem najboljem izdanju,
elegantno odjeven u tamno odijelo i kravatu. Ike nije bio uobičajeno zgodan. Zapravo, nije
uopće bio zgodan i definitivno nije bio moj tip. Ne zaboravite da sam ja bila
sedamnaestogodišnja školarka i gledala sam muškarca. Bila sam naviknuta na
srednjoškolce koji su bili kratko ošišani, sportski tipovi u traperu. Ike mi je zato s
tretiranom kosom, dijamantnim prstenom i mršavim tijelom, sav uglast i s naglašenim
jagodicama izgledao staro, iako mu je bilo tek dvadeset pet godina. Nikad nisam vidjela
nekoga tako mršavog. Nisam si mogla pomoći, a da ne pomislim: “Bože, što je ružan.”
Definitivno sam bila u manjini. Većini je žena, crnkinja ili bjelkinja, Ike bio neodoljiv
jer je zračio nekom opasnom vibrom. Ali Ike nije samo izgledao opasno, on je i bio opasan.
Postojale su brojne glasine o njegovoj gadnoj naravi, njegovim okršajima s glazbenicima,
njegovim svađama s ljubomornim ženama i njihovim Ljutitim supruzima, a u to je
vrijeme kolala priča da je nekoga prebio s pištoljem, zaradivši tako nadimak “Pištoljdžija”
Ike Turner, Taj Ike Turner bio je ljutiti i nepredvidljivi čovjek sa zloglasnom mračnom
stranom, ali u to je vrijeme to bilo pomalo glamurozno.
Unatoč svojoj kriminalnoj reputaciji, Ike je imao osobnost koja se ljudima sviđala. Bio
je zabavan. Južnjački tip. Nije pričao književnim engleskim, ali znao si da on tako govori.
Stvarno je zračio kad bi izašao na pozornicu i zapalio publiku. Uzeo bi gitaru, ili bi sjeo za
pianino i oživio instrument. Ljudi bi jednostavno poludjeli. Poput mene. Ta me je osoba
dirnula te prve večeri, odličan gitarist koji svira uzbudljivu glazbu, glazbu zbog koje bih
poželjela skočiti i početi pjevati i plesati. Alline je tada izlazila s jednim tipom iz benda,
pa ih je uvijek pratila iz jednog kluba u drugi. Preklinjala sam je da me vodi sa sobom. Uz
pratnju svoje sestre, postala sam redovni gost kluba Manhattan i drugih lokala u kojima
su svirali.
Ozračje između setova pjesama bilo je tako opušteno, da bi Ike ponekad pozvao
djevojku iz publike da dođe na pozornicu pjevati na mikrofon. Ja sam željela biti ta
djevojka. Često sam zamišljala kako ću skočiti na pozornicu, elegantno držati mikrofon,
Knjige.Club 27
kao da to radim cijeli život, i pjevati tako moćnim glasom da ću uzdrmati cijelu
prostoriju. Ali svake večeri Ike bi prošao pokraj mene, odabirući djevojke koje su bile
ljepše i seksipilnije, ali koje nisu ni tona znale otpjevati. Ako me je uopće i primijetio, a
sumnjam da jest, ja sam bila samo “mala Ann”, Allinina nevidljiva mlađa sestra.
Jedne večeri, Allinin dečko pokušao ju je na prevaru natjerati da nešto otpjeva
tijekom stanke. Ona ga je glatko odbila, odgurnuvši mikrofon. Ja sam ugledala svoju
priliku i zgrabila je. Ike je bio na pozornici i svirao je B.B. Kingovu “You Know I Love You”.
Počela sam pjevati, a glas mi se probio kroz buku i dim, tjerajući sve, uključujući i Ikea.
da malo bolje pogledaju malu Ann. Bio je šokiran kad je čuo moj glas. Nije zvučao kao da
dolazi iz jedne tako mršave djevojke. Jako mu se svidjelo to što je čuo te večeri, i upravo
je glazba, a ne uobičajene muško-ženske stvari, bila ta koja nas je privukla jedno drugom.
Najednom sam se našla u svijetu koji nikad nisam ni zamišljala. Zamislite mene,
tinejdžericu, a u srcu i dalje djevojku sa sela, naivnu i željnu ljubavi i prihvaćanja, poput
štenca. Ike je bio stariji. Već je imao ženu, Lorraine. Zapravo, vjerojatno je imao dvadeset
žena, ali to samo dokazuje koliko sam naivna uistinu bila. Ike i ja brzo smo
postali prijatelji, poput brata i sestre, ne ljubavnika. Bio je impresivan, sa svojim
popularnim bendom, ružičastim Cadillacom, velikom kućom u East St. Louisu. Čak je i Ma,
koja nije htjela da se družim s lošim društvom, morala priznati da je Ike imao poseban
šarm.
Najbolje od svega bilo je što sam napokon profesionalno pjevala. U Tennesseeju ste,
ako volite pjevati, imali tri opcije: pjevati uz radio, pjevati u crkvi ili pjevati na pikniku s
gospodinom Bootsyjem Whitelawom. Ovo je bila prava stvar, nastupati na pozornici,
s popularnim bendom. Ike me je naučio svemu o glazbi, a usto mi je i plaćao da pjevam.
Kad nismo nastupali, živjeli smo i udisali glazbu, bilo da smo imali probe ili obilazili
klubove po noći. Bilo nam je zabavno. Jako zabavno. I to je to.
Kad bih poželjela ljubav, pronašla bih je s Raymondom Hillom, zgodnim mladićem
koji je bio više moj tip nego Ike. Svirao je saksofon s bendom Kings of Rhythm i živio je u
Ikeovoj kući s drugim glazbenicima koji su svirali u bendu. Ljubav je dovela do seksa i ja
sam, ukratko, zatrudnjela. Ma nije bila sretna. Posebice nakon što je Raymond slomio
gležanj i preselio se u Clarksdale u Mississippi kako bi se oporavio, i više se nije javljao.
Bila sam sasvim sama. Godine
1958., u dobi od osamnaest godina, rodila sam prekrasnog dječačića Raymonda
Craiga. Bila sam mlada, snažna i brzo sam se oporavila, a i željela sam svojem sinu
osigurati ugodan život.
Kad nisam pjevala, radila sam kao ispomoć u bolnici kako bih nas uzdržavala, i
razmišljala sam o upisu u školu za medicinske sestre. Koga sam to zavaravala? Voljela
sam finu odjeću koju mi je Ike kupovao; duge rukavice, blještave naušnice i lijepe haljine.
Uživala sam u izlasku na pozornicu, osjećala sam se poput zvijezde. Željela sam pjevati.
To je značilo više vremena s Ikeom, više vremena provedenog u njegovoj kući, a onda, i
noć kad smo prešli granicu.
Bila je neka zabava u Ikeovoj kući. Ja sam trebala prespavati, a jedan je od momaka
nešto komentirao o tome kako će mi poslije doći u sobu. Nisam imala ključanicu na
Knjige.Club 28
vratima, pa sam, kako bih se zaštitila, spavala u Ikeovoj sobi. To nije bilo neobično. I prije
sam tamo znala provesti nevine noći, samo bih prespavala. Ovog je puta to prešlo u nešto
seksualno. To je s Ikeom bilo neizbježno. Mislim da smo oboje bili iznenađeni, da nam je
bilo neugodno i da nismo bili sigurni što dalje. Bila sam tako mlada. Što sam ja znala?
Budući da je bilo lakše nastaviti s vezom nego pokušati vratiti prijateljstvo koje smo imali
prije, upravo smo to i učinili. A onda sam, 1960., otkrila da nosim Ikeovo dijete.
Seks nam je bio čudan, ali to nije bio pravi problem. Kad malo razmislim, shvatim da
je moja veza s Ikeom postala prokleta onog dana kad je shvatio da ću mu biti izvor
financiranja, njegova zlatna koka. Trebao je snimiti “A Fool in Love”, pjesmu koju je
napisao za pjevača Arta Lassitera, dok se nisu zbog nečega posvađali. Studio je bio
rezerviran, pa me je pozvao da zamijenim Arta. Ja sam otpjevala pjesmu na svoj način.
Ironično, “A bool in Love” govori o priči jedne žene koja se zaljubila u muškarca koji je na
neki način zlostavlja. Stihovi pjesme “Znaš da ga voliš, ne možeš razumjeti / Zašto se tako
ponaša prema tebi kad je tako dobar čovjek”12, na kraju su bili proročanstvo. Juggy
Murray, direktor Sue Recordsa, čuo je moju verziju, oduševio se, platio 25 000 dolara za
autorska prava i rekao mu da toj djevojci da glavnu ulogu u svojem nastupu.
Što je Ikeu prošlo kroz glavu kad je čuo taj savjet? Morao je pronaći način da zaštiti
svoje interese i tad je počela nevolja.
Kada razmišljam o lkeu nakon toliko godina, pokušavam razumjeti. Što sam starija, i
što sam dalje od njega, to ga jasnije vidim. Možete nekoga analizirati kad ste toliko daleko
od njega, i upravo to činim. Tražim uzroke njegovog ponašanja i govorim sebi: “Aha, zato
je činio to što je činio.”
Kao i kod mene, mnogi su Ikeovi problemi počeli pri rođenju. Došao je iz Clarksdalea,
u Mississippiju, ljutit i borben. Kad je bio dječak, gledao je oca kako umire polaganom,
bolnom smrću nakon što su ga pretukli bijelci koji su ga htjeli naučiti lekciju jer se
spetljao s bjelkinjom. Ike je dugo u sebi držao tu mržnju i nikad je nije zaboravio.
Kad je bio stariji, bilo mu je teško u školi. Djeca su bila jako okrutna prema njemu jer
nije bio privlačan. Djevojke bi se nalazile s njim iza škole jer je bio jako zabavan, ali nisu
htjele da ih vide zajedno u javnosti. Zbog toga je osjećao još veću ljutnju i mržnju. Uspjeh
će biti njegova osveta. “Jednog ću dana imati veliki automobil, i sve žene koje budem
htio”, obećao je sam sebi. Učinit će sve da to dobije.
Što sam više vremena provodila s Ikeom i kad sam vidjela kako se ponaša izvan
pozornice, bilo mi je jasno da nije redovito išao u školu. Primjećivala sam razliku jer su
škole koje sam pohađala imale, inteligentne nastavnike i učenike iz dobrih obitelji.
Odlazila sam u školu u drugu četvrt13 (u to sam vrijeme bila siroče - to kažem jer su mi
roditelji bili otišli, a ja sam živjela s bakom i djedom ili s Hendersonima), ali bila sam
okružena obrazovanim ljudima i bilo je mudro od mene promatrati ih.
Kad bih bila u školi, ne bih ni minute potratila. Pjevala sam u zboru. Igrala sam u
košarkaškoj momčadi. Bila sam cheerleaderica. Imala sam nešto što se sviđalo učiteljima.
Uvijek su me na neki način uzimali pod svoje. A ako bi mi dali savjet, ja bih ih poslušala.
12
When he’s such a good man” (op. prev.)
13
Zbog programa pozitivne diskriminacije, (op. prev.)
Knjige.Club 29
Knjižničarka mi je rekla da uvučem trbuh za bolje držanje i to činim cijeli život. Ravnatelj
mi je rekao da od mene očekuje lijepo ponašanje, a ja sam obećala da ga neću razočarati.
Željela sam znati kako nešto učiniti još bolje, da mogu napredovati i rasti.
Ike nikad nije imao takvu priliku. Mislim da nije završio osnovnu školu, a čak i kad je
znao ono o čemu je pričao, zvučao je neuko, zbog čega je imao komplekse. Velik dio
njegovih unutarnjih previranja dolazi iz činjenice da mu je bilo neugodno što nije
obrazovan i što nema manira.
No, Ike je bio jako sposoban na drugim područjima: bio je snalažljiv i imao je ogromni
glazbeni talent. Zahvaljujući njegovoj čaroliji na gitari i pianinu i silovitoj ambiciji, Ike je
dobio veliki automobil, veliku kuću, i sve žene koje je poželio. I dobio je i jednu hit pjesmu.
Onda je zapeo, a kad je pomislio da više od toga neće ni dobiti, povratila mu se ljutnja i
frustracija.
Kad se činilo da će “A Fool in Love” postati hit, Ikeu je sinula ideja: pretvorio je Kings
of Rhythm u Ike and Tina Turner Revue, novi spektakl koji nam je trebao dati priliku da
se svidimo široj publici. A u slučaju da spektakl donese rezultate i da postanemo uspješni,
Ike me treba kontrolirati, posjedovati, financijski i psihički, da ga nikad ne napustim.
Financijski dio lako je ostvario. Ike nije bio pjevač. Želio je biti zvijezda, ali to je jedino sa
mnom mogao ostvariti. Zato je rekao sebi: “U redu, promijenit ću joj ime i nazvat ću grupu
Ike and Tina Turner Revue. Tako sam dio imena, pa ne može postojati bez mene.” Moje
ime rimovalo se sa “Sheenom”, likom kojeg se sjetio iz jedne televizijske serije. A
“Turner”, moje novo prezime, podrazumijevalo je da smo u braku što, naravno, nismo
bili. Ike je uvijek imao strategiju. Čak je i registrirao žig s imenom “Tina Turner”, pa je
ime pripadalo njemu, a ne meni.
Što je u imenu? Sve. Te su me dvije riječi učinile Ikeovim vlasništvom.
Kako bi me psihički kontrolirao, Ike je radio na više polja. Prije nego što je naš odnos
postao seksualne prirode, iskorištavao je moju dobrodušnu narav moleći me da mu
budem odana. U svojem molećivom stilu, rekao mi je da ga, svaki put kad napiše nekom
pjesmu koja postane hit, ta osoba napusti. Ja sam bila zahvalna na svemu što je za mene
učinio. Ako ste se sviđali Ikeu, on bi vam dao i svoju zadnju koricu kruha. Zato sam ga
uvjerila da sam ja drugačija, da mi može vjerovati, da ga nikad, baš nikad, neću napustiti.
Otkad znam za sebe, uvijek sam bila poštena i nikad nisam lagala. Jednostavno sam
bila takva. Kad bih nešto rekla, to bih i mislila. Obećanje je bilo obećanje, to je bilo to.
Obećanje koje sam dala Ikeu meni je nešto značilo i namjeravala sam ga i održati.
Ike mi nije vjerovao. Zapravo, Ike nije nikome vjerovao. Ako se slučajno predomislim
i odlučim pregaziti svoje obećanje, želio se osigurati, pa je pronašao još jedan način da
me veže uza se: strah. Kad je predložio tu novu ideju o Ikeu i Tini Turner, tvrdeći da mi
treba bolje umjetničko ime, intuicija mi je govorila da ulazim u nešto što neće bici dobro.
Nisam tada znala pametnije reagirati. Usudila sam se usprotiviti mu se, rekavši da ne
želim mijenjati ime i da nisam sigurna želim li poći na turneju kako je planirao. Najprije
me verbalno zlostavljao. Ike je imao gadan jezik, a ja sam tada čula ono najgore. Onda je
uzeo drveni kalup za cipele i krenuo prema meni, namjeravajući me naučiti lekciju koju
neću tako brzo zaboraviti.
Knjige.Club 30
Ike je znao točno što radi. Ako svirate gitaru, onda su vam ruke najvrjedniji alat, pa
ne koristite šake kad se borite. On je štitio svoje ruke i koristio kalup za cipele kako bi me
udario u glavu. Uvijek u glavu. I stvarno je boljelo. Bila sam toliko šokirana da sam
počela plakati. Majka i otac stalno su se svađali, ali nikad nisam vidjela da muškarac tako
nasilno tuče ženu. To mi je bilo nešto novo, i još sam pokušavala shvatiti što se događa.
Nikad, ali nikad, nisam očekivala ono što je tad uslijedilo. Ike je odložio kalup i naredio
mi da legnem na krevet. To je bilo stvarno užasno. U tom sam ga trenutku mrzila. Zadnje
što sam htjela činiti jest voditi ljubav, ako to možete tako nazvati. Kad je završio, ležala
sam tamo natečene glave, pomislivši: ”Trudna si i nemaš kamo otići. Stvarno si se u nešto
gadno uvalila.” Te se noći rodila Tina Turner, a “mala Ann” je zauvijek nestala.
Na prvim nastupima Ikea i Tine Turner, Ike se ponašao poput zvijezde. Ja sam bila
Pepeljuga, ropkinja, u pravom smislu te riječi. Grupa se sastojala od mene, Ikea i benda,
te “Ikettes”, triju pjevačica koje su mi pjevale prateće vokale. Ostavila sam malenog
Craiga s dadiljom u St. Louisu, prekrila svoj trbuh trudničkim pojasom, (bila sam
dovoljno mršava da se ništa ne primijeti) i pošla na svoju prvu iscrpljujuću turneju u više
gradova.
Ne možete zamisliti kako su izgledali klubovi u kojima smo nastupali na početku
karijere, naročito crnački klubovi. Nisu imali prave garderobe. Bile smo sretne kad bi
postojala nekakva ostava ili sobičak u kojem bismo se mogle srediti, i obično smo ga
morale najprije očistiti. Sjele bismo na svoje male kofere Samsonite, ili na bačvice
umjesto na stolce, i izvadile bismo svoja ogledala, nadajući se da ima svjetla, barem gola
žarulja, kako bismo se mogle vidjeti dok se šminkamo. Što se tiče zahoda, njih nije bilo.
Upotrijebili bismo odrezanu bocu, pa bismo izišli van i bacili je. Kasnije, kad smo
dobili gaže u nekima od bjelačkih klubova, uvjeti su bili malo bolji, ali ne mnogo.
Ike je bio toliko škrt da smo sve morali sami. I bio je strog! Kao netko tko je tako
nesmotren i rastrošan u privatnom životu, lke je uporno želio kontrolirati sve što ima
veze sa spektaklom. Kažnjavao je glazbenike i plesačice za najmanje prekršaje. Poderana
čarapa, kašnjenje na probe ili neka prkosna riječ pobudila bi njegov gnjev i kaznio bi
prekršitelja kaznom od deset dolara. Jedna se buntovna Ikette požalila da je na kraju Ikeu
dugovala više novca nego što je zaradila. Netko me upitao dobivam li ja kazne za kršenje
pravila odnosno imam li povlašten položaj. To je bila šala. Nije me kažnjavao jer mi nije
plaćao. Samo bih dobila krov nad glavom, hranu i neke lijepe stvari u rijetkim prilikama
kad je Ike bio velikodušan.
Zato nikad nisam postala primadona. Živjela sam u vrijeme kad mi nitko ništa nije
davao. Moja je filozofija bila da se ne smijem žaliti kad postane teško, ili još teže. Samo
treba prihvatiti stanje i nastaviti dalje. Suočiti se s onim što imaš, dobrim ili lošim, i
pronaći put do uspjeha.
Ikette i ja uvijek smo pokušavale iskoristiti to najbolje što smo mogle, i dobro smo se
zabavljale zajedno. Toliko smo bile na turneji da nam je prijateljstvo bilo jedini život koji
smo imale. Bile smo poput sestara. Robbie Montgomery, koja je bila jedna od prvih Iketta
i koja je sad najpoznatija kao osnivačica popularnog restorana s južnjačkim jelovnikom
Sweetie Pies, posuđivala mi je novac jer je znala da mi Ike nije plaćao. Puno mi je značilo
što sam znala da se na nju uvijek mogu osloniti.
Knjige.Club 31
Uživala sam plešući s curama, a ponekad mi je to bilo i jedino zadovoljstvo. Stalno

smo vježbale, čak i u automobilu dok smo putovali s jednog nastupa na drugi. Jako smo
se trudile oko koreografije, izmišljajući korake ili izvodeći korake na svoj način. (Šem, ba,
ba, ba, ba, stop, stop, okret! Vi naprijed, ja natrag.) Ne sjećam se kako je nastao Pony, naš
prepoznatljivi rad nogu, ali trebao je oponašati ponija dok ga žena jaše. Znate, žena
sjedne, a poni čini ono s nogama, skakuće. Nama je Pony bio putujući korak. Njime smo
se kretale naprijed-natrag po pozornici, kao što je mnogo kasnije Michael Jackson to
isto učinio sa svojim Moonwalkom. Stvarno smo uživale kad bi Ike brzo svirao. Rekle
bismo: “Oh, na repertoaru je večeras.” Mislim, trebali ste biti odličan plesač da biste se
mogli tako brzo kretati, a nama je bilo zabavno publici pokazivati svoj talent.
Voljele smo i osmišljavati svoj izgled. Pomoću pokušaja i pogrešaka naučile smo
nositi kostime koji su naglašavali pokret i privlačili pažnju na naše noge. Što kraće - to
bolje. Održavanje frizure na turneji uvijek je bilo problematično, posebno bez prave
garderobe. Čak sam i kao dijete imala zamršen odnos sa svojom kosom. Čupala sam
pletenice jer mi je kosa bila vunasta i nisam je mogla zauzdati. Kad sam bila starija
izravnavala sam je, što je značilo provođenje nekoliko sati u frizerskom salonu, natapanje
kose žestokim kemikalijama, dok bi frizerka povlačila kosu kako bi se riješila kovrča. Sve
to vrijeme provedeno na tretmanu bilo je uzaludno. S crnačkom kosom, ako pjevate,
plešete i znojite se, onda vam, kad dodirnete glavu, kosa poskoči natrag, opet prirodna.
Trebala mi je jedna nezgoda, i to ona koja se pokazala kao neočekivani blagoslov, da
me ponuka da nabavim svoju prvu periku. Bila sam u frizerskom salonu s Ikettama i
frizerka mi je predugo ostavila hidrogen na glavi. Moja oštećena kosa počela se lomiti
i ispadati, a to je bila katastrofa jer sam te večeri imala nastup! Nisam imala izbora nego
sakriti je ispod perike. Perika me spasila, ali svidjelo mi se i kako izgleda, kako se pomiče
kad se ja pomičem, kako je ravna i lijepa, i kako zadržava oblik, što god ja radila.
To mi se dogodilo u ranim 1960-ima, kad su perike bile jednostavne, s napuhanom,
teškom i ravno odrezanom kosom. Nisam željela izgledati kao da nosim zastor umjetne
kose, pa sam naučila prilagoditi ih da izgledaju prirodno. Počela sam tako što sam ih
stanjivala na određenim mjestima, što je bio prvi korak u njihovu prilagođavanju. Potom
sam uzela iglu i prišila potke, male pramenove kose, stavljajući ih tamo gdje sam smatrala
da je potrebno još volumena. Kupila sam visoko kvalitetnu kosu i, s vremenom, pažljivim
rezanjem i oblikovanjem moje su perike postale najbolje u industriji. Nosile bismo ih na
pozornici, oprale ih i objesile ih nakon nastupa, i idući bi dan bile spremne.
Ike je sve te detalje prepustio meni, ali on je kontrolirao glazbu. Iako sam bila
poprilično nova u zabavljačkoj industriji, imala sam vlastite ideje kako iskoristiti svoj
glas. Neku sam glazbu željela pjevati, a neku nisam. Na primjer, nikad nisam baš voljela
jazz. Odrastala sam uz country western glazbu, a kad sam odrasla, voljela sam slušati
sjajne pjevačice poput Faye Adams i LaVern Baker. Posebno sam voljela Bakerin hit
“Tweedle Dee” Voljela sam slušati i Mahaliju Jackson i Sister Rosettu Tharpe. Pjevačice
gospela stvarno su predivno pjevale! A imale su i dojmljivu osobnost i držanje.
Nisam imala tipičan “ženski” glas, pa su me nadahnjivali i neki pjevači koji su tad bili
popularni. Meni je najdraži od svih bio Sam Cooke. Imala sam sreće pogledati njegov
Knjige.Club 32
nastup u kazalištu Howard u Washingtonu 1960. Bio je najljepši crnac kojeg sam vidjela,
osim Harryja, mojeg prvog dečka u srednjoj školi.
Otišla sam na njegov koncert s jednom od Iketta i dvorana je bila krcata. Sam Cooke
stajao je tamo i pjevao. Košulja mu je bila otkopčana, a nosio je prekrasno sašiveno
europsko odijelo. Nikad nije stavljao kemikalije na kosu, bila je prirodna. Pjevao je
“Darling, you send me”, i bio je tako dobar, apsolutno fantastičan. Bila sam opčinjena.
Odjednom sam počela hodati prema pozornici, dok me djevojka s kojom sam došla nije
počela povlačiti, govoreći: “Bullock (zvali su me Bullock), ubit ću te! Što to radiš?” Publika
je poludjela. Prvi put sam vidjela da neki izvođač ima takav utjecaj na publiku kao što je
tad imao Sam Cooke. Jednostavno su se otopili čuvši njegov glas.
Konačno sam dobila priliku da ga upoznam nekoliko godina poslije u hotelu u
Miamiju. Svi smo bili na bazenu, a on je došao porazgovarati sa mnom. Iznenadila sam se
što me Sam Cooke uopće poznaje. Zapravo, nisam sigurna da je znao tko sam. Možda je
samo bio ljubazan. Znate kako neki ljudi mogu vidjeti kad ste tužni? Ja sam tada bila jako
tužna, vjerojatno jer je Ike bio grozan prema meni, a sama činjenica da se Sam Cooke
potrudio da mi posveti malo pažnje bila mi je nešto posebno. Uskoro nakon toga čula sam
da je umro. Ike mi je rekao lošu vijest, da je ubijen. Bila sam tako sretna što smo proveli
taj trenutak zajedno, i još uvijek katkad pomislim na njega i njegov predivni glas.
Obožavala sam Raya Charlesa. On je stvarno znao kako prodrmati publiku kad je
pjevao “What’d I Say” s Raelettama. Čim bi izišao na pozornicu, ljudi bi poskočili sa
sjedala i počeli plesati i skakati. On je imao drugačiju dušu. To nije bila tradicionalna
crkvena duša. S njom je došao na ovaj planet. Ray Charles bio je jedinstven.
Mnogo crnih pjevača u to je vrijeme bilo kreativno na svoj način. Otis Redding bio je
patnik s pjesmama poput “The Dock of the Bay”. A lames Brown... sjećam se da sam ga
vidjela u Appollu. Izišao je sa svojim kratkim oksericama i izveo Mashed Potato14 (koji
sam preuzela od njega), a publika je poludjela. Nisam nikad vidjela crnca u svijetlo-
zelenoj jakni. Poprilično me zadivio, a i sve druge. Ljudi su ga stvarno obožavali.
Dok sam ja slušala ove glazbene velikane, razvijala sam osjećaj za vlastiti stil, i nije
mi se sviđalo kako Ike želi da pjevam. Bila mu je draža izvedba koja je nalikovala
propovijedanju, stalno vičući “hej, hej” i zavijajući. Ja sam željela stvarno pjevati, biti
izražajnija, melodičnija, ali nije mi dopuštao da se služim svojim glasom onako kako ja
želim.
Kad malo razmislim, shvaćam da je uzrok mnogih svađa s Ikeom bilo upravo to što
se nisam slagala s time kako je on želio da nastupam. Imali smo ono što bismo nazvali
“umjetničkim razilaženjima”. Nisam mu samo mogla doći i reći; “Ne sviđa mi se ova
pjesma”, ili “Ne želim je tako otpjevati”, ali on je bio pametan. Čitao je govor mojeg tijela i
shvatio bi što mislim, a nije volio da mu se netko suprotstavlja. ”Gospođice Bullock”,
rekao bi ljutitim i pokroviteljskim glasom. “Izađi na pozornicu i otpjevaj pjesmu”. Jedne
me je večeri čak i pljunuo kad sam se usudila izraziti svoje mišljenje.
Nije bilo mnogo vremena za razmišljanje o tome kakav bi život trebao biti. Ike nam
je davao previše posla za to. Raspored nam je bio krcat i iscrpljujući, bila je to beskrajna
14
Mashed Potato - vrsta plesa. (op. prev.)
Knjige.Club 33
petlja putovanja, proba i nastupa, s usputnim snimanjima pjesama kojima bismo

ispunili svaki slobodni trenutak. Meni je najuzbudljiviji grad bio New York, kad smo
nastupili u Appollu u kolovozu 1960. Sjećam se da smo se vozili golemim mostom.
Pogledala sam siluetu grada i poviknula: ”New York!” Ah, kakva je ljepota tad bio New
York. Čak je i sunce bilo izrazitije žute boje. Nisam znala imena ulica, ali nikad
nisam vidjela takve zgrade. Rastezale su se do Boga, visoko, visoko, visoko! Neboderi sa
svojim blještavim prozorima, zvuk automobilskih truba, žene u visokim potpeticama, a
ne tenisicama kao danas, s maramama i bijelim rukavicama, hot-dogovi s malenih kolica
na ulicama, sve je to New York imao. Vidjeti to sve uživo bilo je izvanredno iskustvo,
baš poput gledanja filma, i to onog koji nikad neću zaboraviti.
U Apollu smo imali živahnu publiku i odlično društvo. Mladi Flip Wilson nastupao je
kao komičar te večeri. Ike je bio nervozan tijekom nastupa jer sam puno plesala, a bila
sam u visokom stupnju trudnoće. Pokušao me je zauzdati, govoreći mi: “Bolje da
prestaneš s tim i tim”, ali ja sam se okretala i izvodila Pony sve dok nisam rodila u
listopadu. Haljine su mi bile dizajnirane tako da prikriju trudnoću, što nije bilo lako jer
sam nosila dječaka i trbuh mi je, kako su stare žene govorile, zbog toga bio šiljast. Nosila
sam usku, ravnu podsuknju koja je sve obuhvatila, sa širokim slojem šifona da
“zakamuflira” trbuh. Bila sam tako mlada da sam imala beskrajnu energiju i izdržljivost.
Osjećala sam se odlično tijekom cijele trudnoće.
Ne znam što me je spopalo, je li to bilo uzbuđenje što sam u toj dvorani ili činjenica
da je sva pozornost na meni, ali u jednom trenutku tijekom našeg nastupa u Appollu, kad
je glazba bila jako brza, skočila sam s pozornice na prostor za orkestar. Zahvaljujući
snalažljivom kostimiranju, nisam izgledala kao da sam u osmom mjesecu trudnoće, što
bilo dobro. Mislim da bi se ljudi stvarno uznemirili zbog toga! Ali dijete nikad nije bilo u
opasnosti. Nije bilo baš toliko visoko, a i ja sam bila jako spretna. Znala sam da ću to moći
izvesti.
Na našem povratku kroz zemlju, prošli smo kroz St. Louis da posjetimo Craiga, koji
je i dalje živio s dadiljom u Ikeovoj kući. Slomilo mi se srce kad sam ga ugledala. Bio je
tako malen, jedva je znao govoriti. Moj je sin samo htio sjediti u mojem krilu i grliti me, ali
Ike mu to nije dopuštao. Smatrao je da je zbog toga slabić. Kasnije sam zatekla Craiga u
krevetu, u lokvi suza. Uzela sam ga u naručje i pokušala utješiti. Sutradan, nakon što smo
otišli, trčao je uokolo i zvao ”Ann”, “Ann”, tražeći me. Zapamtio je majčinu ljubav. Svaki
put kad bi ga ostavila, uvijek mu je nedostajala. Nedostajala mu je Ann. I meni
je nedostajala Ann, djevojka koja sam bila prije nego što mi je Ike jako zakomplicirao
život.
Knjige.Club 34
“NE ŽELIM SE SVAĐATI15”
“Moramo se
prestati pretvarati
Ne mogu živjeti u
ovoj laži16”
15
Engl. “I don’t want to fight”; pjesma Tine Turner.
16
Engl. “We must stop pretending, I can't live this life”: stihovi iz Tinine pjesme “I don’t want to fight”.
Knjige.Club 35
N aša luda rutina odlazaka na turneju nije ostavljala mjesta za obiteljski život. Skoro
sam rodila našeg sina, Ronnieja, dok smo još bili na turneji. Srećom, Ike je primijetio
da ću uskoro roditi i odvezao nas je u bolnicu u Los Angelesu, gdje smo u nekim
klubovima imali dogovorene nastupe. Očekivao je da rodim i odmah se vratim na
pozornicu. Dva dana nakon što sam postala majka, bila sam na pozornici, pjevala i plesala
kao da se ništa nije dogodilo. Bit svega jest: kad nisam pjevala, nije bilo nastupa, a
kad nema nastupa nema ni novca.
Kad god se toga sjetim, potpuno se zbunim. Zašto se, zapitam se, Ike nije bolje
odnosio prema meni? Zvuči poput jedne od Ikeovih pjesama, ali to je bila istina.
Zasigurno nije racionalno razmišljao. Da je bio drag prema meni, da je bio pažljiv i
pristojan, ja bih željela ostati. Zar to ne bi imalo smisla? Mogla sam ga voljeti. I jesam
na početku. Da smo profesionalnije surađivali, mogao je postići uspjeh koji mu je bio tako
važan, poput Mickeya & Sylvije, tada popularnog dueta. Ali Ike je uvijek sebi bio najgori
neprijatelj. Uništio bi sve što je dobro, jednostavno si nije mogao pomoći.
Sada shvaćam da je naš zajednički život bio parodija “normalne” ljubavne veze. Naš
je odnos obilježavalo zlostavljanje i strah, ne ljubav, čak niti privrženost. Radili smo sve
što rade sretni parovi. Dobili smo dijete. Ike nas je preselio u Los Angeles i iznajmio kuću,
u kojoj smo živjeli sa svoje dvije obitelji poput obitelji iz serije Brady Bunch; Ike, ja,
njegovi sinovi Ike Jr. i Michael i Craig i Ronnie. Ja sam bila “majka” četvorice dječaka u
dobi od dvije do četiri godine kad sam imala samo dvadeset tri. A onda smo se 1962.
vjenčali na tom depresivnom građanskom obredu u Tijuani.
U L.A.-u smo živjeli u prekrasnoj kući, sa savršenom klimom, plavim nebom i
palmama. Ali u Ikeovu svijetu nije postojao mir. Uporno je želio namjestiti tonski studio
u dnevnoj sobi, i u rijetkim prilikama kad bismo bili u gradu, cijelu bi noć radio. Ja nisam
mogla tako dugo ostajati budna. Zaboga, morali bi me odvesti u bolnicu. Ponekad bi me
hladno pogledao i rekao sasvim ozbiljan: “Reci mi, što ti radiš za mene?” Htjela sam
odgovoriti: “Sve! Pjevam, kuham, čistim i sve ostalo što trebam činiti. Nisam ništa rekla,
u sebi misleći: “Kako ću ovo preživjeti?”
Kod kuće je često bilo ružno, a i odlazak na turneju stvarao nam je probleme. Bili smo
na putu više nego kod kuće, što nikad nije bilo dobro za djecu, i zbog toga sam patila. Ike
nam je davao toliko posla nakon prve turneje, da smo imali nastupe između
dogovorenih nastupa. Glazbenici su obično putovali našim autobusom, dok smo ih mi
(Ike, ja i vjerojatno i ljubavnica) pratili u Ikeovu Cadillac Broughamu, koji je imao sef u
prtljažniku.
Bilo je divno putovati kad bismo odlazili na egzotična mjesta za koja nisam vjerovala
da ću ih ikad vidjeti, poput New Yorka i Londona. Dok sam odrastala, od kuće smo odlazili
samo kad bismo otišli posjetiti rodbinu, a većina članova moje obitelji živjela je blizu, pa
Knjige.Club 36
nismo baš mnogo putovali. Naš je krug bio tako malen da je otac, kad je majka pobjegla,
mogao shvatiti gdje se skriva na temelju toga koga poznaje, suzivši izbor na rodbinu u
Chicagu, Detroitu ili St. Louisu, gdje ju je na kraju i pronašao. Međutim, sa spektaklom Ike
i Tina Turner imala sam nevjerojatnu priliku vidjeti svijet. Nikad nisam imala
vremena biti turistkinja, poći u razgledavanje ili u muzeje, jer nas je Ike previše tjerao na
rad. Ali promatrala sam ljude, vidjela kako žive i učila od njih.
Postojao je jedan dio svijeta koji sam rado htjela preskočiti. U 1960-ima bilo nam je
jako teško putovati duboko na jug jer je bilo vrlo vjerojatno da ćemo naletjeti na opasne
probleme zbog rase. Ne mogu vam reći koliko sam puta slušala sljedeći razgovor. Vozili
bismo se kroz Mississippi, na primjer, kad bi policajac bijelac ugledao naša crna lica i
signalizirao nam da zaustavimo automobil. “Ej, dečko”, provokativno bi se obratio
Jimmyju Thomasu, jednom od naših pjevača koji nam je bio i vozač. “Malo smo brzo vozili,
je li?” Jimmy bi odgovorio: “Ne, gospodine, vozio sam dozvoljenom brzinom”,
najpristojnije moguće. A onda bi počela igra mačke i miša.
Policajac bi odgovorio: “Ne piše tako na mojem radaru. Mislim da te moram privesti.”
To bi bio Jimmyju znak da kaže: “Gospodine, znate, mi smo pjevači i malo kasnimo.
Možemo li se s vama dogovoriti oko ovoga?”
Naravno, došlo je do predaje novca. Policajac je otišao malo bogatiji. A mi smo bili
slobodni otići na svoju sljedeću gažu... do sljedećeg puta kad su nas zaustavili. Jednom je
Jimmy, majstor u pregovaranju, koji bi svakoga verbalno nadmašio, natjerao mene i Ikea
da iziđemo iz automobila i pjevamo, kako bismo uvjerili policiju da stvarno
jesmo zabavljači koji idu na nastup.
Kad je Rhonda počela raditi za nas 1964., morali smo biti posebno oprezni na
južnjačkim cestama, jer je prizor bjelkinje koja putuje s crnačkim bendom bio jamstvo da
ćemo privlačiti pozornost i mržnju. Kad bismo imali bijelca kao vozača autobusa ili
gitarista, kao što smo ponekad imali, on i Rhonda sjeli bi zajedno. Jednom, kad nam
je trebalo gorivo u nekom naročito neugodnom mjestu, Rhonda je legla na dno
automobila, a mi srno preko nje prebacili jakne i deke, tako da je nitko ne vidi kad
stanemo na benzinsku crpku.
Voziti se u automobilu bilo je napeto, ali jesti u restoranu, osim ako je bio smješten
na crnačkoj strani grada, bilo je poput hodanja kroz minsko polje. Uvijek je postojala
mogućnost da se jednostavan obrok pretvori u opasan sukob. Sjećam se kad smo jednom
bili u zalogajnici, sjeli smo i naručili hranu, a konobarica je pozvala policiju samo zato što
smo bili crnci. Onda je počela vikati, nazvavši me “crnom kujom”. Skočila sam na noge;
Ike me je pokušavao zadržati, a ja sam prilično jasno rekla: “Ali ja sam lijepa crna kuja”,
zbog čega sam se bolje osjećala. Mnogo puta, nakon kasnonoćnog nastupa, zaobišli bismo
problem tako što bismo otišli jesti na Greyhoundov autobusni kolodvor, gdje ne bismo
privlačili pozornost. Tamo je bilo sigurnije, ali hrana nije bila baš ukusna.
Kad ne bismo imali usputnu gažu, to jest kad bismo imali vremena za spavanje
između nastupa, iznajmili bismo sobe u hotelskim i motelskim lancima, i uvijek smo imali
telegrame koji su potvrđivali našu rezervaciju. U ono vrijeme, kad biste se zaustavili pred
Holiday Innom, prazne sobe imale su otvorene zastore na prozorima i lampu na sredini,
Knjige.Club 37
pa ste stvarno mogli vidjeti koliko je popunjeno. Ali ponekad bismo navečer ušli u hotel
koji je izgledao prazno, s rezervacijama u ruci, a oni bi nam rekli da je odjednom
“popunjen” i tako bi nas odbili. Istina je bila da nisu željeli da crnci, a pogotovo ne crnački
glazbenici, kod njih odsjedaju.
Rhonda, koja je bila borbena mlada žena, nije htjela prihvatiti odbijanja. Ponekad bi
nas sama ušla prijaviti u hotel, a mi bismo došli za njom. Naposljetku je zvala nekoga u
glavni ured da pita što se događa i da kaže kako nas diskriminiraju u nekim njihovim
hotelima. Nakon toga naše su se rezervacije poštovale, ili bi se, zahvaljujući Rhondi,
upravitelj hotela našao u ozbiljnim problemima sa šefom.
Nekoliko se puta dogodilo da nam je raspored bio toliko gust da nismo imali gdje
stati, pa bismo ostali u automobilu ili autobusu. Ljeti je bilo lijepo spavati vani na travi.
Činili smo bilo što kako bismo stigli na sljedeći nastup. Putovanje je postalo način života.
Bilo da smo bili na turneji ili u L.A.-u, gdje je Ike već imao kuću na Olympiad Driveu
u četvrti View Park, njegova strategija zasnivala se na tome da me drži pokraj sebe i da
se osjećam nevažno. Znao je da, ako me zarobi u maštariji o Ikeu i Tini i moj život svede
na uski krug svojih prijatelja, neću upoznati vanjski svijet, niti svoje mjesto u njemu.
Godine 1966. prilika da snimim “River Deep, Mountain High” došla mi je u život kad mi
je bila najpotrebnija. Ne mogu opisati kako sam se posebno osjećala kad je Phil Spector,
legendarni glazbeni producent, nazvao Ikea i rekao da želi surađivati sa mnom.
Nisam mnogo znala o njemu, ali zbog same činjenice da netko osim Ikea vjeruje u mene
osjećala sam se odlično. Naravno, lkeov je stav najprije bio: “Nema šanse”, dok nije
shvatio da je to još jedna prilika da me iskoristi kako bi zaradio novac. Kad sam ja bila u
pitanju, uvijek se ponašao poput svodnika. Možda ne poput onog koji radi na ulici, ali nije
bio daleko. Ike je Philu rekao nešto poput “najprije plati”, pa je dobio dvadeset tisuća
dolara za moj angažman, ali Phil je bio pametan. Nije želio nikakvog Ikea, ni nevolju koja
s njim dolazi. Samo je želio Tinu. Phil je inzistirao da dođem sama u njegovu kuću u
Hollywoodu, kako bismo mogli početi zajedno raditi na pjesmi.
Bila sam uzbuđena što ću raditi na novoj pjesmi i možda u drugačijem pjevačkom
stilu. Rijetko sam tada imala priliku bilo kamo otići sama i odlučila sam maksimalno
iskoristiti svoju slobodu. Pomno sam se obukla za tu prigodu. Mislim da sam uvijek znala
odabrati odjeću, a ovo je bio dobar trenutak za mene. Mini-suknje i trapez-hlače koje su
bile tako popularne tada bile su savršene za moju mršavu figuru. Odjenula sam bijeli sako
i bijele hlače, a imala sam dugu, ravnu kosu, zahvaljujući jednoj od mojih odličnih perika.
Philova vila bila je skrivena na Collina Driveu, blizu Sunseta. Pomalo nervozna, jer
nisam znala što me očekuje, krenula sam privatnim putem koji je vodio u dvorište s
velikom fontanom. Pokucala sam na vrata, ali nitko nije došao. Otvorila sam ih i ušla u
zaista veliku prostoriju uređenu u stilu starog Hollywooda, sa spiralnim stubištem
i staromodnim, prevelikim europskim namještajem. “Oh, ovo je čudno” pomislila sam u
sebi, jer sam i dalje bila sama. Prenuo me je neki glas. Nije bio u pitanju čovjek, kako mi
se isprva činilo, nego bea17 koji govori. Kriještao je: “Netko je došao!” To je bilo poput
pada u zečju rupu u Alisi u zemlji čudesa, a ja sam bila Alisa.
17
Beo - vrsta čvorka (ptice), (op. prev.)
Knjige.Club 38
Pronašla sam stolac, sjela i čekala, stavljajući nogu preko noge, pa je onda mičući, dok
je brbljavi beo nastavio razgovarati sam sa sobom. Ja nisam imala nikakav kontakt s
Philom, Ike je sve dogovorio. Kad je došao trčkarajući niza stube, shvatila sam da sam
ipak viđala ovog čovjeka nalik vilenjaku u klubovima u kojima smo nastupali. Uvijek se
skrivao u kutu, sa smiješnom kapom na glavi. Tog dana nije imao kapu, samo neukroćenu
krunu kovrčave kose koja je stršala u svim smjerovima i podsjetila me na lude
znanstvenike u filmovima strave i užasa koje sam voljela gledati. Bio je odjeven poput
dječarca, u majici i trapericama, a njegova bosa stopala bila su iznenađujuće
bijela. Ljubazno se predstavio: “Bok, Tina, ja sam Phil Spector”. Zvučao je inteligentno.
Otišli smo do velikog klavira u dnevnoj sobi, gdje je sjeo i počeo svirati “River Deep,
Mountain High”, pjesmu koju je pripremio za mene.
Kad mi je dao znak da počnem pjevati, ja sam odmah počela vrištati à la Ike - “When
I was a little girl I had a rag doll” - misleći da je to htio čuti. Pokazala sam mu Tinu u
punom gasu, glasnu i snažnu, ali Phil me je odmah prekinuo i rekao: “Ne, ne, ne tako, samo
melodiju.” Samo melodiju? Pomislila sam: “Ajme, ovo je zaista odlično!” I sad
osjećam kako je bilo uzbudljivo što sam dobila dopuštenje da upotrijebim svoj glas na
neki novi način. Htjela sam potrčati, skočiti u zrak i povikati ”Jupi!”
Rad s Philom bio je glazbeno obrazovanje. Svaki put kad bih otišla kod njega na
probu, govorio bi mi isto, pažljivo skidajući sve tragove i Ikea iz mojeg nastupa. Phil je
zamislio neki zvuk. Bio je jako strog po pitanju držanja melodije i rekao mi je da pjevam
točno onako kako je on zamislio, bez ikakve improvizacije.
Ta je melodija bila tako nezaboravna, ali čudno je bilo što se, čim bih otišla od Phila,
nisam mogla sjetiti ni jednog takta. Znala sam da se Ikeu neće svidjeti i bojala sam se da
bi me mogao kazniti batinama kao i obično, pa sam je vjerojatno prisilno izbacila iz glave.
Melodija je bila toliko drugačija od svega što sam radila, da je jednostavno nisam mogla
zadržati u svom umu... sve do jednog vikenda kad smo se ja i Ike vraćali iz noćnog kluba.
Odjednom su mi došle riječi i počela sam pjevati: “And I’ll love you just the way I loved that
rag doll”, na Philov način, melodično. Ike je hladno slušao. Kao što sam i mislila, ono što i
je čuo nije uopće bio njegov stil.
“Onda, to je to, ha”, rekao je, odmahnuvši rukom. Čak i dok je govorio, znala sam da
razmišlja o tome kako bi mogao promijeniti vokal da zvuči više kao “Ike i Tina”, što bi je
uništilo. Ali bio je u bezizlaznoj situaciji. Ovo je producirao Phil Spector, od početka
do kraja. Ikeu je za to dobro plaćeno i ništa nije mogao učiniti.
Što sam više vremena provodila s Philom, više sam shvaćala da je, u najmanju ruku,
neobičan. Učinio je nekoliko stvari koje su mi se učinile potpuno čudne... poput onoga kad
je uzeo jabuku iz prljave pepeljare i pojeo je. Nisam mogla shvatiti zašto je to učinio, bila
je puna pepela. Odmahnula sam rukom na to, misleći: “Ma, on ima toliko posla u studiju.”
Bili smo svi malo ludi od umora, radeći do kasno, pokušavajući izvesti pjesmu kako treba.
Ono što tada nisam shvaćala jest da je Phil uvijek luckast.
Dan za danom, nalazili smo se u studiju Gold Star, u kojem je Phil trošio više novca
na jednu pjesmu nego što većina producenata potroši na cijeli album. Otpjevala sam prvi
stih tisuću puta prije nego što smo prešli na “And it gets stronger every day”, jako se
Knjige.Club 39
trudeći da Phil bude zadovoljan. Nisam mogla procijeniti kad sam dobro otpjevala, a
kad nisam. Znate, ponekad sam malo naivna. Bilo mi je vruće, bila sam sva znojna, i samo
sam mislila na to kako će mi biti ugodnije. “Hoće ti smetati ako skinem košulju?”, upitala
sam. Usred snimanja, ne propustivši ni note, skinula sam košulju i nastavila pjevati. Inače,
imala sam grudnjak na sebi, ali reakcija u studiju bila je spektakularnija od Ben-Hura.
“Tina je skinula košulju!” Mislila sam: “Učinit ću sve što je potrebno da otpjevam tu
pjesmu”. Ni sad ne znam što je želio. Ni sad ne znam je li bio zadovoljan. Ali nikad nisam
prestala pokušavati.
Još jedan dokaz moje naivnosti bio je “Zvučni zid”. Nisam imala pojma o zidu Phila
Spectora. Ike sa mnom nikad nije razgovarao o glazbi. Jednog sam dana ušla u studio i
ostala iznenađena kad sam ugledala cijeli orkestar i zbor, da, zbor, pratećih vokala. Bila
sam samo djevojka iz Tennesseeja koja je naletjela na Ikea i postala pjevačica. Nikad, ali
nikad nisam vidjela ovakvo što, osim u filmu. Phil je rekao: ”U redu, Tina?” Pokušala sam
sakriti nervozu. Ušla sam u kabinu i počela pjevati, a tamo sam stajala u središtu Zvučnog
zida žičanih instrumenata, rogova, malih bubnjeva. Moj glas bio je jedan od instrumenata.
“River Deep, Mountain High” teška je za pjevanje, i prema Philu, nitko je dosad nije
uspio dobro otpjevati, ni Darlene Love ni Ronettes, unatoč njihovim odličnim glasovima.
Mislim da je izabrao mene jer većina pjevačica mora pjevati u falsetu kad pjevaju visoke
tonove, ja mogu pjevati nekoliko oktava više i suprotstaviti se orkestru, i to svojim
prirodnim glasom. Phil me je promatrao u klubovima nekoliko večeri zaredom. Znao je
što mogu sa svojim glasom i odlučio je da ću ja biti ta koja će oživjeti njegovu pjesmu.
Prije toga pjevala sam na Ikeov način jer sam tako počela i tako su mi pjesme bile
producirane, ali uvijek sam znala da mogu više i bolje. Znala sam da postoji
nešto drugačije i željela sam to istražiti. Ova mi je pjesma otvorila oči i pokazala i druge
mogućnosti. Osjećala sam se oslobođeno, uzbuđeno, spremna za vokalne izazove s novim
pjesmama. I dan-danas, nikad nisam nastupila uživo, a da nisam uistinu pjevala. Publika
ne bi to trpjela.
“River Deep, Mountain High” trebala je postati hit, ali, začudo, Amerika ju je odbacila.
Disk-džokeji bili su zbunjeni kad bi je trebali pustiti. Ako bi ih netko to tražio, rekli bi da
nije dovoljno crnačka da bude rhythm-and-blues, niti dovoljno “bjelačka” da bude pop.
U Engleskoj je bila sasvim druga priča. Tamo je pjesma bila senzacija. Odmah je došla na
prva mjesta ljestvica, i jedna uzbudljiva nova grupa, Rolling Stones, odlučila je da želi da
im Ike i Tina Turner budu predgrupa na njihovoj nadolazećoj turneji u Ujedinjenom
Kraljevstvu.
Ako mi je “River Deep, Mountain High” pokazala kako želim Pjevati, onda mi je naše
prvo putovanje u Europu pokazalo točno kako želim živjeti. Godine 1966. London je bio
centar svemira, mjesto gdje su svi bili ludi za popom i dom modsima18, rokerima, i ulicom
Carnaby19. Ponekad sam se osjećala kao da sam u nekoj bajci. Obožavala sam autobuse
na dva kata, male crne taksije i lijepe bijele gradske kuće koje su se nizale ulicama. Odsjeli
smo u hotelu Norfolk, blizu ulice Cromwell, i svako jutro u 6 budio nas je zvuk konja
18
Modsi - britanska supkulturna skupina, (op. prev.)
19
Ulica Carnaby - popularna ulica u kojoj su smještene trgovine odjećom, (op. prev.)
Knjige.Club 40
koji su klopotali na izmjenu straže u Buckinghamskoj palači. Nastup bi tako kasno

završio, da je Wimpy’s, engleska verzija McDonald sa, bio jedini otvoreni lokal. Izgledao
je nekako živahnije nego naši restorani brze hrane. Čak su i hamburgeri bili privlačniji u
Londonu, iako su Britanci, kad smo pokušali naručiti ledeni čaj, mislili da smo ludi. ”Želite
vrući čaj i da onda u njega stavimo led? Tipično američki”, rekli su prijezirno.
Za djevojku koja dolazi iz Nutbusha i St. Louisa, to je bilo kao da su me transportirali
u drugi svijet. Odmah sam osjetila povezanost s gradom i ljudima, poput ljubavi na prvi
pogled. Nisam se željela vratiti u Ameriku. Željela sam ostati! Isto sam osjetila kad sam
prvi put ugledala Francusku i Njemačku. Nekako su mi ova daleka mjesta izgledala poput
doma, a možda to i jesu bila u nekom prošlom životu. Čvrsto vjerujem u reinkarnaciju.
Svirati u Royal Albert Hallu20 sa Stonesima bilo je i uzbudljivo i zastrašujuće, budući
da je dvorana imala preko pet tisuća sjedala i bila potpuno puna jer su svi željeli vidjeti
Rolling Stonese. Nikad nismo nastupali pred tako velikom publikom. Ike je provirio kroz
zastor i rekao: “Želim da Ike i Tina, samo Ike i Tina, napune ovu dvoranu”, što je zvučalo
poput iluzije. Bilo smo malo nervozni, ali nepotrebno. Jako smo se svidjeli publici, a i
Stonesima. Zapanjili smo ih svojim plesom. Mick je rekao da smo podigli temperaturu
dvorane, stvarno zapalili publiku, i da su imali osjećaj da se moraju više potruditi kako bi
nas nadmašili. To je prava suradnja, kada predgrupa i glavna grupa daju izazove jedna
drugoj i stvaraju novu energiju.
Kao i obično, “Pepeljuga” je imala sto obveza, pa sam većinu vremena provela iza
pozornice Albert Halla, pripremajući se za naš nastup. Kad sam napokon prvi put
ugledala Micka Jaggera, on je bio u pripravnosti, a primijetila sam da ima izrazito bijelo
lice. Poslije se pojavio u garderobi koju sam dijelila s Ikettama i rekao
svojim prepoznatljivim glasom: “Cure, sviđa mi se kako plešete.” Vidjeli smo ga već kako
se šepuri sa svojim tamburinom na pozornici, a u to je vrijeme bio malo čudan. Pomislile
smo kako je simpatično što mu se sviđa naš ples, pa smo ga povukle k sebi i naučile ga
kako se pleše Pony. Mick je brzo uhvatio korake, iako su mu neki bili teški. To ga pak nije
spriječilo da pokušava i dalje, pa smo, gledajući kako ih izvodi na svom sljedećem
koncertu, pomislile: “To i nije loše. Dakako, nikad nije rekao da smo ga cure i ja naučile
njegovim otmjenim novim koracima. I dan-danas Mick rado kaže: “Majka me je naučila
plesati. A ja kažem: “U redu. Dobro”. Ali znam pravu istinu.
Dok smo bili u Engleskoj, otišla sam vidovnjakinji, što je obilježilo početak moje
cjeloživotne strasti. Uvijek tražim neki savjet. Na kraju tih prvih konzultacija,
vidovnjakinja mi je rekla nešto što nikad nisam mislila da ću čuti. Rekla je: “Bit ćeš jedna
od najvećih zvijezda. Tvoj će partner pasti, poput lista sa stabla u jesen, ali ti ćeš preživjeti
i ostati. Nisam mogla vjerovati da Tina može postojati bez Ikea. Ipak, spremila sam tu
pomisao negdje u svojoj glavi i razmišljala o tome kad je bilo teško. A svakim danom bilo
je sve teže.
Živjeti s Ikeom bilo je poput hodanja po žici. Morala sam pažljivo hodati, paziti što ću
reći ili kako ću ga pogledati. Uvijek je bio na rubu spreman za borbu, kao da je pas: čim
ga odvežeš, on bi skočio na bi skočio na sto, samo da se bori. Nisam imala kamo otići niti
20
Royal Albert Hall - koncertna dvorana u Londonu, (op. prev.)
Knjige.Club 41
sam imala vlastiti novac, čak ni džeparac od pet dolara. Kad sam željela gotovinu, bila sam
primorana kradomice uzeti nekoliko novčanica iz smotuljka koji je Ike držao u
novčaniku. Kad bi bio dobre volje, dao bi mi novac da pođem u kupovinu, ali to je bilo
tako jer, u njegovoj glavi, kad su drugi ljudi mislili da dobro izgledam, onda je i on dobro
izgledao. Na neki izopačeni način, modrice koje mi je zadao, šljiva na oku, razbijena usna
ili slomljeno rebro, otekli nos, bile su oznaka, znak vlasništva, način na koji je Ike
poručivao: “Ona pripada meni i mogu s njom činiti što god želim.”
Znala sam da je vrijeme da odem, ali nisam znala kako napraviti prvi korak. Kad sam
prvi put pokušala pobjeći, očajno sam pogriješila. Nisam imala kamo poći, pa sam sjela
na autobus za St. Louis da posjetim mamu. Ikeu nije trebalo dugo da shvati kamo sam se
uputila, i stigao me je na autobusnoj stanici na putu i naredio mi da se vratim. To nije
dobro prošlo. U svojem najjadnijem stanju uvjerila sam samu sebe da mi je smrt jedini
izlaz. I nisam ništa imala protiv toga jer sam smatrala da nema više smisla živjeti takvim
životom. Pokušala sam se i ubiti. Zašto sam pukla jednog običnog dana 1968.? Kao prvo,
u to su vrijeme u kući živjele tri žene, i Ike je sa svima njima imao seksualne odnose. Sve
smo se tri zvale Ann. Takve se stvari ne mogu izmisliti. Morao je samo jedno ime
zapamtiti.
Jedna od Anna, Ann Thomas, bila je trudna s njim, što je meni bila dodatna uvreda.
Tako sam se loše osjećala što sam okružena svim tim ženama. Znala sam da su one Ikeove
djevojke, svi su znali, ali ništa nisam mogla učiniti. Čak je i Rhonda, naša najveća
obožavateljica i vitalni dio Ikea i Tine Turner, imala obveznu aferu s Ikeom, koju je na
kraju zažalila. Zaveo je svaku ženu u našem društvu. To je činio. U njegovoj glavi seks je
bio moć. Kad bi osvojio neku ženu, smatrao je da je posjeduje.
Ponekad bi njegove djevojke, poput Rhonde, postale moje najbolje prijateljice jer
smo, na neki čudni način, obje bile u istoj gabuli. Bile smo ovisne o Ikeu, stalno njemu na
raspolaganju, pod njegovom vladavinom, i zlostavljanjem. Poput članica nekog kulta.
Kako se one nazivaju? Sestrinske supruge?
Ali zar ja nisam trebala biti prava supruga? S malo boljim položajem od drugih? Bilo
je upravo suprotno. Ike se prema meni, zapravo, ponašao gore nego prema svojim
djevojkama. Ja sam bila samo pjevačica: netko koga će iskoristiti i pomesti pod tepih. Sve
se smanjivalo: moj položaj, moje samopouzdanje, moj svijet. Odrasla sam, postala
možda malo introspektivnija, a s mojim nezadovoljstvom došle su i misli o samoubojstvu,
pa sam skovala plan. Otišla sam liječniku i rekla mu da imam problema sa spavanjem.
Možda sam čak rekla da Ikeu trebaju tablete za spavanje. Bio je to dobar liječnik.
Upozorio me da su tablete opasne, da ih ne smijem previše uzeti odjednom. Pretvarala
sam se da slušam, pa sam otišla kući i spremila ih, da su pri ruci kad budem smatrala da
mi je više dosta svega.
Bez nekog posebnog razloga, upravo je ta večer postala ona u kojoj sam zaključila da
mi je dosta. Nisam razmišljala o djeci. Nisam uopće razmišljala. Osjećala sam da moram
to učiniti. Odmah nakon večere, popila sam tablete, svih pedeset, što nije lako učiniti.
Znala sam da će biti potrebno neko vrijeme dok ne počnu djelovati, zapravo sam računala
na to. Kad bih samo uspjela doći do pozornice na prvu pjesmu, Ikeu bi svejedno platili za
nastup. Tako nam je stajalo u ugovoru. Ako se razbolim prije nego što nastup počne, to
Knjige.Club 42
se smatra otkazivanjem i ne bismo dobili novac. Tako sam dobro bila istrenirana da je i
moje samoubojstvo trebalo biti zgodno za Ikea. Uspjela sam doći u klub u kojem smo
trebali nastupiti, Apartment, i počela sam se šminkati, boreći se da izgledam normalno.
Ikette su trčale uokolo, namještajući svoje perike i haljine, dakle uobičajena žurba
prije nastupa, kad je netko napokon primijetio da nisam dobro. Olovkom za obrve
nacrtala sam liniju sebi preko lica i teško sam govorila. Djevojke su u panici otrčale po
Rhondu, koja me jednom pogledala i pozvala Ikea da odmah dođe.
Ne sjećam se ničega, ali rekli su mi da su me Rhonda i Ike ubacili u automobil i hitno
odvezli u najbližu bolnicu. Ako je neka kriza u tijeku onda želiš Rhondu za volanom.
Neustrašiva je i ima čelične živce, koji su joj bili potrebni te večeri jer su me morali voziti
u nekoliko bolnica prije nego što su uspjeli pronaći jednu s hitnom pomoći. Rhonda
je cijelim putem jurila, ne obazirući se na znak Stop ni crvena svjetla na semaforu,
uvjerena da će me izgubiti. U međuvremenu, Ike je sjedio straga, pokušavajući me
probuditi. Bio je tako očajan da mi je ugurao prst u grlo, ne bi li me natjerao da povratim.
Mogu zamisliti što mu je prolazilo kroz glavu: “Nemoj da umre, nemoj da umre”, misleći
na novac koji sam privlačila, što mi nikad neće priznati.
U bolnici Daniel Freeman preuzeli su me liječnici hitne pomoći. Ispumpali su mi
želudac, ali nisu me mogli probuditi. I dalje sam bila u nesvijesti. Ike me je upitao: “Mogu
li joj se ja obratiti? U tom su trenutku bili voljni sve pokušati. Približio mi se, vjerojatno
izvodeći svoju najbolju imitaciju zabrinutog supruga, i počeo govoriti. Moja ga je
podsvijest čula. Poznati glas, nešto s čim sam se budila, spavala, živjela, glas mojeg
mučitelja, glas iz pakla, kako me nježno proklinje. Naravno, uspio je doprijeti do mene.
Odmah mi je srce počelo lupati.
Rekli su: “Nastavite govoriti. Osjećamo puls.”
Sljedeće čega se sjećam jest da sam se probudila i pokušavala shvatiti zašto ležim u
bolničkom krevetu. Sestra je ušla i rekla: “Dobar dan, možete li mi reći kako se zovete?”
Zovem se Tina Turner”, rekla sam nerazgovijetno.
Opa, znate li pjevati?” upitala me je.
“Da, znam,” rekla sam i počela glasno pjevati “When I was a little girl...”, prvi stih iz
“River Deep, Mountain High”. Zanimljivo je da sam čak i u polusvjesnom stanju odlučila
da neću pjevati jednu od lkeovih pjesama.
Opet sam zaspala. Sljedećeg sam se dana probudila, okrenula glavu i pogledala ravno
u Ikea.
“Dabogda umrla, mater ti jebem”, rekao je.
Najprije sam pomislila: “Nisam se spasila od ovoga. Pogledala sam ga i rekla: “O, ne.”
Potom sam okrenula glavu. Znao je da sam popila tablete zbog njega, i to je bilo to. Samo
me taj put posjetio i nije se više vraćao. Nije uopće mario. Jedino je za nastup mario.
Čim su me otpustili iz bolnice, natjerao me da se vratim na posao. Te sam večeri bila slaba
i imala sam užasne grčeve u trbuhu, a ipak sam se morala popeti na pozornicu, pjevati i
plesati. Cijeli sam nastup morala odraditi energično i sa smiješkom na licu.
Knjige.Club 43
Kad smo završili, Ikette su me držale i pomogle mi da dođem do garderobe. Tamo je

stajao Ike, pjeneći se.
“Dabogda umrla, mater ti jebem”, opet je rekao. “Ali ako umreš, dodao je, “znaš što
ćeš mi učiniti.”
Nije imalo smisla, govori mi da bi bilo bolje da umrem, ali ako umrem, da će to biti
loše za njega. Ali u to vrijeme ništa nije imalo smisla. Ike je bio na ego-tripu “ja, mene,
moje”. Uvijek se svijet vrtio oko njega. Uvijek.
Koliko god je to iskustvo bilo grozno i posljedice dugotrajne, nešto sam i naučila. Moj
pokušaj samoubojstva nije bio klasični poziv za privlačenje pozornosti, za pomoć. Kad
sam popila te tablete, izabrala sam smrt, i iskreno sam je izabrala. Bila sam nesretna kad
sam se probudila. Ali nisam to više nikad pokušala jer sam nešto važno shvatila, nešto što
mi je promijenilo život. Izašla sam iz tame vjerujući da mi je suđeno da preživim. Da sam
s razlogom ovdje.
Tad sam shvatila da postoji samo jedan izlaz iz te noćne more, a taj je vodio kroz
vrata.
Knjige.Club 44
“DOĆI ĆE PROMJENA21”
“U nekim sam
trenucima
mislila da neću
dugo izdržati
Ali sad mislim
da mogu
nastaviti dalje22”
21
Engl. “A change is gonna come”; naslov pjesme Sama Cookea. (op. prev.)
22
Engl. “There have been times that I thought I couldn't last for long. But now I think I'm able to carry on”; stihovi
pjesme “A change is gonna come”, (op. prev.)
Knjige.Club 45
O pisujući moj život, jednom je jedan novinar rekao da su moja iskustva s Ikeom bila
“danteovska”. Vjerojatno to tada nisam razumjela, ali sad kad sam pročitala Dantea,
znam na što je mislio. Prošla sam pakao, doslovno. U Božanstvenoj komediji Dante putuje
kroz pakao i čistilište prije nego što konačno dođe do raja. Mnogo je poezije unutra, ali
osnovno putovanje jest ono od boli do mira, od tame do prosvjetljenja. Ike je živio u
svijetu tame i pokušao me je držati sa sobom u zatočeništvu. Dugo mu je to uspijevalo,
ali nakon mojeg pokušaja samoubojstva, nešto se promijenilo. Prvih sam se sedam
godina braka pitala u što sam se to uvalila, a zadnjih sedam pokušavala sam se iz toga
izvući.
Bilo je mnogo razina pakla, a ja sam ih svaki dan doživljavala. Na primjer, Ike nikad
nije imao strpljenja za bolest. Godine 1969., nakon još jedne turneje s Rolling Stonesima,
bila sam toliko bolesna da sam jedva držala glavu. Morala sam se sama odvesti liječniku,
a na moj užas, jedini dostupni automobil bila je Ikeova limuzina. Nisam bila dobra
vozačica ni u običnom automobilu, ali još limuzina? Nekako sam uspjela doći do
ordinacije, a liječnik me je pogledao i rekao: ”Idete odmah u bolnicu.” Zato sam se morala
vratiti za volan tog čuda i odvesti se na hitnu pomoć. Ispostavilo se da imam tuberkulozu.
Ike je bio uzrujan. Ne zato što sam bolesna, naravno, nego zato što nisam mogla raditi i
što je morao otkazati naše predstojeće nastupe. Rolling Stonesi su mi poslali cvijeće, što
je bilo lijepo od njih, ali Ike nije. Bila sam u bolničkom krevetu nekoliko tjedana, polako
se oporavljala, a njemu nikad nije palo na pamet da me dođe posjetiti.
Bilo je i gore.
Dok sam se oporavljala, Ike je dobio suludu ideju da preuredi kuću, s katastrofalnim
rezultatom. Kad smo se tek uselili u tu kuću na Olympiad Driveu, bila je namještena
praktičnim komadima namještaja prethodnih stanara. Ništa uzbudljivo, ali uređenje je
bilo jednostavno i ugodno. Onda se Ike uhvatio uređenja kad nisam gledala i
pretvorio kuću u hipsterski bordel.
Svi koji me poznaju shvaćaju da mi je jako važno moje okruženje. Moji prijatelji i ja
šalimo se da sam zasigurno bila dizajnerica interijera u nekom drugom životu. Želim
živjeti u ozračju ljepote i sklada, sa svijećama, cvijećem i klasičnim namještajem. Točno
znam kako želim da neka prostorija izgleda, a znam i kako ostvariti tu viziju. Sjećam se
da sam, kad sam bila dijete, živjela u prostoriji nimalo većoj od garderobne sobe u kući
moje rođakinje u Tennesseeju. Prostor je zimi bio hladan kao led, a ljeti vruć i zagušljiv,
ali sam se ipak potrudila ukrasiti ga pristojnim prekrivačem za krevet i predmetima koje
sam smatrala blagom, jer sam željela da lijepo izgleda.
Ike mi nikad u braku nije dozvolio da se izrazim. Nakon što sam ga napustila, uredila
sam svoje kuće u Engleskoj, Njemačkoj, Francuskoj i Švicarskoj, i svaka od njih imala je
vlastitu ljepotu i osobnost. Smatram da mi je urođen osjećaj za stil i da je on samo odraz
Knjige.Club 46
moje osobnosti. Nažalost, Ikeov stil bio je odraz njegove osobnosti. Vulgaran čovjek bez
imalo ukusa. I ja sam morala živjeti s tim.
“Gdje je uopće našao tako grozan namještaj?” pitala sam se. Kauči su imali ružne
metalne noge koje su izgledale, što je bilo čudno, poput šiljastih penisa. Stolić u dnevnom
boravku imao je oblik prevelike gitare, dok je ormarić za televiziju trebao izgledati poput
divovskog puža, ili kita, ili nečega drugog. Boje su bile kričave, posvuda je bilo crvenih i
zlatnih stvari. Soba je izgledala poput neke prostorije iz Las Vegasa, s ogledalom iznad
kreveta i zastorima oko njega. Kuhinja je bila obložena zelenim i bijelim pločicama koje
se nisu dale lako očistiti. Bilo je potrebno pola dana da se taj pod oriba, a pogodite tko je
to radio? Bob Krasnow, glazbeni producent, došao je u kuću jednog dana i iznenadio se
što vidi mene, zvijezdu Ikea i Tine Turner, s maramom oko glave, kako na koljenima
ribam. Toliko o glamuroznom životu Tine Turner! Bob je imao uvrnut smisao za humor i
nije se bojao povrijediti Ikea. “Mislim, stvarno možeš potrošiti sedamdeset tisuća dolara
u kineskom dućanu?” bila je njegova procjena Ikeova upitnog talenta za uređenje doma.
Kad god bih pokušala uljepšati kuću, Ike bi se naljutio. Mislim da je bio tako
nesiguran u vezi svog ukusa i izbora (posljedica njegova nedostatka obrazovanja), da bi
se istresao na svakoga tko bi mu se suprotstavio. Kad bi primijetio da je nešto drugačije,
gotovo bi me zgazio na pod i zahtijevao da sve vratim kako je bilo. Jednog sam
dana pokušala promijeniti ručnike u kupaonici, a on se izderao: “Makni te jebene ručnike
odavde i vrati one koji su tu prije bili!” To je bilo zbog ručnika. Nisam ni u čemu imala
slobodu. U njegovoj glavi ja sam postojala samo kako bih mu ugađala. Dok smo tamo
živjeli, sve smo vrijeme to mjesto zvali “kućom”, nikad ga nismo nazivali “domom”. Ali
bila je jedini dom koji sam imala.
Uspjeh je trebao sve popraviti. Ike i Tina bili su traženi i nastupali smo po cijelom
SAD-u, uključujući i Madison Square Garden. Gostovali smo u popularnim televizijskim
emisijama, poput The Smothers Brothers Comedy Hour i emisije Andyja Williamsa. Ali
Ike je bio jednako opsjednut kontrolom i nasilan na pozornici kao što je bio i u kući.
Tjerao me je da “I’ve Been Loving You Too Long” pjevam na tako jeftin i seksualan način
da sam zamrzila tu pjesmu. Bilo mi je neugodno zbog pokreta koje sam morala izvoditi
za mikrofonom. Kad bih učinila nešto što on nije želio, na primjer, nešto nevino
poput okretanja prema njemu tijekom nastupa, on bi rekao: “Okreni se, mater ti jebem.”
Bila sam gotovo u transu, na automatskom pilotu, uvijek misleći: “Ike gleda - bolje je da
samo plešeš i pjevaš.”
Prvi put kad sam doživjela ovacije, nisam znala što učiniti. Bili smo u Parizu 1971.
Bio je to stvarno dobar koncert i Parižani su poludjeli. Ustajali su na noge sa svojih
sjedala, plješćući i dozivajući me. Upitala sam Ikea: “Mogu li se vratiti na pozornicu?”
Toliko je bio ljut da sam se morala potruditi da ne napravim nešto zbog čega bih
dobila batine. Čekala bih njegov pristanak. Čak i tad sam bila zapanjena zbog pljeska, i
tako nenaviknuta na pohvalu, da sam rekla publici: “Stvarno tako mislite?” Bilo je ugodno
čuti kako govore: “Da!” Bila sam tako oduševljena što im se sviđam.
Te iste godine “Proud Mary” postala je hit, a s njezinim uspjehom život mi je krenuo
nizbrdo. Čula sam pjesmu Johna Fogertyja koju je izvodio Creedence Clearwater Revival
i predložila sam mu da mi otpjevamo svoju verziju. Ike i ja neko smo se vrijeme igrali s
Knjige.Club 47
njom, kao što smo uvijek činili s novim materijalom, ali nisam znala hoćemo li niti kada
ćemo je izvesti na pozornici. Ike je takve odluke čuvao za sebe. jedne večeri, dok smo
nastupali u Oaklandu, Ike je počeo svirati početne akorde. Prepoznala sam pjesmu,
naravno, ali nisam se bila pripremila. Nisam čak bila ni sigurna znam li sve riječi, pa sam
počela govoriti da dobijem malo vremena. “S vremena na vrijeme pomislim da biste od
nas željeli čuti nešto lijepo i lagano”, improvizirala sam. ”S vremena na vrijeme” izraz je
koji sam stalno koristila. A potom sam dodala: “Ali samo ću vam nešto reći. Znate, mi
nikad ne radimo ništa lijepo i lagano. Uvijek to činimo lijepo... i žestoko.” U mojim
riječima bilo je malo istine jer smo uvijek sve činili tako brzo. Ike je i dalje svirao, u onda
su mi riječi došle i utonula sam u sporu verziju pjesme; I plovimo, plovimo rijekom”. Ljudi
su poludjeli.
Kad sam smislila onaj dio koji govorim, bila sam ponosna na sebe poput pijetla. Čim
je Ike počeo svirati brzu verziju, jer mi je ples u genima, samo sam nešto izvodila, bilo što,
da publika ima što gledati. Ni ne znam što sam taj prvi put izvela. Nakon nastupa, jedna
od Iketta rekla je: “Plovimo rijekom. Hajdemo činiti ono što se događa kad ploviš
rijekom”, pa smo osmislile koreografiju da odgovara riječima. Proud Mary” se popela na
četvrto mjesto na top-ljestvicama i osvojila je Grammy za najbolju R&B grupnu vokalnu
izvedbu. Bio je to baš onaj popularni uspjeh koji je Ike priželjkivao, ali s njim su došle i
određene posljedice. Novac od pjesme “Proud Mary” omogućio je lkeu da ispuni svoj
dugogodišnji san da izgradi vlastiti studio, koji je od kuće bio udaljen samo pet minuta
vožnje. Priznajući da je zbog mene konačno dobio svoj studio, nazvao ga je po meni -
“Bolic”, što je bila posveta mojem djevojačkom prezimenu, Bullock. Bila je to neobična
gesta s njegove strane. Većinu vremena njegov mozak nije prihvaćao činjenicu da je bilo
što došlo od mene.
Bolic Sound ispao je Ikeova propast. Dizajnirao je studio tako da bude poput tvrđave,
s bravom na svim vratima i nadzornim kamerama zbog kojih je mogao promatrati što se
događa u svim prostorijama. Rijetko se nešto dobro tamo događalo, posebice kasno u
noći, kad su se Ike i njegovi prijatelji okupljali kako bi se zabavljali. Ike bi nestao u studio
i ostao bi pet noći zaredom, svrativši možda nešto pojesti s vremena na vrijeme. Ponekad
bi se samo srušio, a njegova tadašnja ljubavnica (jedna ili druga Ann) pomogla bi mi
odgurati njegovu stolicu do stubišta, odvući ga uza stube i poleći ga na krevet. Bio
je jednostavno izvan funkcije. Spavao bi oko tri dana, dok ne bi postupno došao sebi.
Njegova rutina za oporavak nikad se nije mijenjala. Istuširao bi se, obrijao, sredio kosu i
nokte (to bih vjerojatno ja odradila), pojeo i slušao najpopularniju radio-postaju da vidi
kakva se glazba pušta zbog čega bi postao zavidan i odmah otišao u studio kako bi
uzaludno radio na vlastitom hitu. Onda bi taj ciklus počeo ispočetka.
Ponekad bih, nakon ovakvih opijanja, vidjela trag onog Ikea kojeg sam poznavala kad
smo se tek upoznali. Rekao bi: “Oprosti, Ann.” Ali, znate, već je toliko štete bilo počinjeno
da sam samo mogla reći “u redu”, i sve pustiti. Znala sam da neće dugo žaliti.
Postalo je gore kad je Ike počeo uzimati kokain. Netko mu je rekao da će mu ta droga
dati bolju izdržljivost u seksu, kao da je Ikeu Turneru bila potrebna dodatna intervencija
na polju seksualnog života. Upuštanje u seksualne odnose bio je praktički njegov stalni
posao. Novinarka me jednom upitala što mislim o seksu s Ikeom (što je bilo prilično
Knjige.Club 48
drsko pitanje, sada kad se toga sjetim). “Je li veza bila samo seksualne prirode?” htjela je
znati. Iskreno sam odgovorila. Stvarno mi se nije sviđalo Ikeovo tijelo, ali priznala sam da
je “blagoslovljen”, da se tako izrazim, po pitanju obdarenosti. Je li ga to činilo
dobrim ljubavnikom? “Što možete činiti nego ići gore-dolje, ili ustranu, ili što već radite
u seksu?” rekla sam joj. Ja sam željela ljubav. Željela sam romansu. Bila bih zadovoljna s
običnom pristojnošću i poštovanjem. Seks s Ikeom postao je izraz neprijateljstva, vrsta
silovanja, pogotovo kad bi počeo ili završio batinama.
I dan-danas pitam se što se dogodilo s Ikeom. “Je li to zbog djelovanja droge?”
zapitala bih se. Ne mogu odgovoriti na to pitanje jer se nikad, baš nikad, nisam drogirala.
Baš nikad nisam bila u iskušenju da stavim bilo što u nos. Gledala sam kako Ike i njegovi
prijatelji polude od kokaina. Njegova navika stajala je tisuće dolara tjedno i na kraju mu je
probušila rupu u nosnici, ostavivši ga u stalnoj boli zbog koje je uzimao još više kokaina.
Bio je to začarani krug zloupotrebe droge. A k tome, postao je ovisan o vinjaku od
breskve. Ta je kombinacija bila smrtonosna. Ono što je među nama bilo ružno i odvratno
prije nego što se počeo drogirati postajalo je gore svakim ušmrkavanjem.
Prolio mi je vruću kavu po licu, zadavši mi opekline trećeg stupnja. Moj mu je nos
toliko puta poslužio kao vreća za udaranje, da sam mogla osjetiti okus krvi koja mi je
curila niz grlo dok sam pjevala. Slomio mi je čeljust. I nisam se mogla sjetiti kako je to
nemati šljivu na oku. Mislio je da pokazuje svoju moć nada mnom. Ali što me je više
pokušavao poniziti i slomiti mi duh, to mi je bilo važnije da se stoički držim, da se
pretvaram da me ne dira njegovo zlostavljanje, da se ponašam kao da sam iznad toga.
Ljudi najbliži nama vidjeli su što se događa, ali nisu ga mogli zaustaviti. Prijateljice poput
Rhonde, koja je isto proživjela bol i poniženje u njegovim rukama kad je činio stvari
poput povlačenja za kosu, dovoljno ga je dobro poznavala da je shvaćala da će zbog
svakog pokušaja da mi pomogne on samo postati nasilniji. Ikeovo ponašanje neslućenom
je brzinom poprimalo sablasne razmjere.
To je bilo u ranim 1970-ima, kad se na obiteljsko nasilje nije gledalo kao što se gleda
danas. Iako sam se ponekad znala jednostavno pribrati nakon batina i pojaviti se na
sljedećem nastupu, onako s modricama, bila sam čest posjetitelj hitne pomoći. Shvatila
sam da su šminka, široki osmijeh i nekoliko atraktivnih plesnih pokreta odvraćali
pažnju publike s mojih rana. Ako su liječnici i mislili da je neobično što tako često dolazim
i što imam toliko “nezgoda”, nisu ništa govorili. Vjerojatno su mislili da su crnci
jednostavno takvi, da se tako tuku, naročito supružnici.
Ike me je jednom čak poslao psihoterapeutu. Ah, Ike je bio smiješan. On je mene
poslao psihoterapeutu. Nisam se suzdržavala.
Ispričala sam liječniku o našim problemima; o pjevanju, privatnom životu,
teškoćama samohrane majke, kako Ike nije bio dobar otac. Na kraju susreta,
psihoterapeut mi je rekao: “Mislim da je vaš suprug osoba s kojom moram
porazgovarati.” Vratila sam se u studio i rekla Ikeu da se treba dogovoriti za termin. To
se nikad nije dogodilo.
Nadala sam se da će se maknuti od mene, da će naći neku drugu da će jedna od
njegovih ljubavnica zauzeti moje mjesto, da ja mogu otići. Ali, iza mojih leđa, Ike me je
Knjige.Club 49
nazivao “svojim milijunom dolara”. Tek sam poslije shvatila što to zapravo znači.
Računao je da ću mu ja donijeti novac kojim će plaćati račune, pa me nikad ne
namjerava pustiti.
Bili smo jedna od onih obitelji koje su bile sasvim zbrkane, djelomično zato što nam
je brak bio obilježen životom glazbenika. Proveli bismo tri mjeseca na putu, potom bismo
sljedeća tri mjeseca radili šest ili sedam dana tjedno u okolici L.A-a, u koju je Ike ubrajao i
San Francisco, koji je bio gotovo šesto pedeset kilometara udaljen! Nakon tri mjeseca
provedena kod kuće, vratili bismo se na turneju i ciklus bi počeo ispočetka. Uvijek je u
kući bila domaćica koja se brinula o dečkima dok nas nije bilo; Dukeova supruga, Birdie,
Ann Cain, koja je bila jedna od “Anna” koje su postale Ikeove ljubavnice, i druge. Moja
sestra Alline živjela je blizu i bila je draga teta koja je pazila na svoje nećake.
To nije bila normalna obitelj. Pokušavala sam ne razmišljati o tome kako Ikeovo
ponašanje utječe na našu djecu. Morala sam im biti i majka i otac jer Ike nije bio tip
muškarca koji se trudio biti dobar otac. ”Nemam ni pilića ni djeteta. Kad pojedem
hamburger, moja je obitelj sita”, znao je reći. To je bio njegov način da kaže kako nije
obiteljski čovjek. Uvijek je bio zaključan u studiju, a kad bi se god pojavio u kući, ubrzo bi
kaznio djecu.
Naučila sam kako biti majka gledajući Hendersonove, obitelj za koju sam radila u
Tennesseeju. Pokazali su mi kako se brinuti o djetetu i kako ga je važno naučiti lijepom
ponašanju. Kad sam god bila kod kuće s dečkima, pobrinula bih se da zajedno jedemo za
stolom i razgovaramo o tome što se trenutačno događa u njihovim životima. Pisali smo
domaće zadaće i gledala sam kako se igraju. Bila sam sretna kad je Rhonda ušla u naše
živote jer mi je puno pomagala oko djece. Poslagala bi nas u automobil i odvele bismo ih
na izlete, karnevale i druga mjesta gdje bi se mogli zabaviti.
Moji su dečki, koji su tada bili u dobi od jedanaest do trinaest, odrastali, a kad su bili
stariji, postojali su trenuci kad im je moj imidž Tine Turner predstavljao problem. Željeli
su da im je majka poput drugih majki, a ja sam bila R&B, rock ’n’ roll pjevačica i
plesačica, poznata po tome što sam malo vulgarna na pozornici. Željela sam se iskupiti za
to time što sam kod kuće bila jako stroga i pristojna. Uporno sam zahtijevala od njih da
uvijek budu pristojni, i nikad im nisam dozvoljavala da psuju ili koriste sleng.
Bez obzira na najbolje namjere, djeca upadnu u nevolje, zato i jesu djeca. Ike za to
nije imao strpljenja. Kad bi jedan od dječaka nešto skrivio, svi bi se skrili u svoje sobe jer
su znali da će on kazniti sve, ne samo krivca. Takav mu je bio mentalitet. Kad su dečki bili
stariji, bojala sam se da će se uznemiriti zbog Ikeova drogiranja, nevjera i načina na koji
se ponašao prema meni. Ili da će im se takvo opasno ponašanje zločestog dečka svidjeti,
kao što bi se moglo svidjeti bilo kojem tinejdžeru. Vidjeli su njegovu svitu, zabave, kričavu
odjeću i automobile, sveprisutne hrpe novca. Molila sam se da ne slijede Ikeov primjer
drogirajući se, kršeći zakon ili ponašajući se nasilnički i dominantno. Okolnosti im zaista
nisu išle u korist.
Zapravo, mislim da je Ike bio pomalo zavidan Craigu, koji mu je bio posinak. Za
razliku od Ikea Jr.-a, Michaela i Ronnieja, Craig je bio marljiv u školi. Išlo mu je dobro,
maturirao je i ponašanje mu je uvijek bilo uzorno. Iako Ike to nikada ne bi priznao, bio je
Knjige.Club 50
ljubomoran na kratku vezu koju sam imala s Craigovim ocem Raymondom. Nisam ni
sumnjala da Ike jako pati. Jako je rijetko imao sretne trenutke, a kad jest, svi smo bili tako
sretni što je on sretan da smo gotovo klicali, a on bi se smijao. A inače je širio nevolju oko
sebe, poput oblaka. Bio je tužan, bez obzira na to koliko mu je dobro išlo u životu. Imao
je slavu, uspjeh, divnu obitelj i materijalna dobra koja je jako volio; krzneni kaput,
dijamantni sat, najbolju odjeću, sve najbolje od najboljeg. Jednostavno je bio u tami i
nikad iz nje nije izišao.
Ja nisam bila jedina prema kojoj se ružno ponašao. Za Ikea su svi bili neprijatelji. Čak
bi se i u zračnoj luci popeo preko šaltera i prijetio da će udariti ženu koja prodaje karte
jer je možda rekla nešto što mu se nije svidjelo. Bio je u potpunosti izvan kontrole, a njime
su vladali demoni protiv kojih ništa nije mogao niti ih je razumio.
Zanemarimo pitanje jesam li bila sretna, jesu li djeca bila sretna ili čak je li Ike bio
sretan. Veliki gubitnik u ovoj situaciji bila je njegova glazba. Ike je bio vrijedan i imao je
stvarni talent za glazbu, ali nije napredovao. Nije krenuo dalje. Zapeo je u jednom
glazbenom stilu, jednom načinu pjevanja, stalno istim pjesmama, otpjevanima na isti
način.
Radio bi intenzivno nekoliko dana u komadu, ponekad toliko dugo upirući po jednoj
pjesmi da bi sve postalo besmisleno. Odsvirao bi je na tri ili četiri načina, s istom
melodijom i obrascem. Nitko u njegovoj pratnji ne bi mu se usudio reći da prestane. Svi
su bili previše drogirani kokainom da bi bili pametniji. Zato Ike nije bio na ljestvicama,
niti je snimio mnogo hitova. U ovoj se branši moraš razvijati da bi uspio, a Ike to nije znao
učiniti.
S druge strane, ja sam potiho upravo to pokušavala... razvijati se.
Nakon mojeg pokušaja samoubojstva, postojale su dvije Tine. Ikeova mu je uvijek
Tina koja je govorila i radila sve kako treba. Bila sam vrijedna na pozornici. Iskočila bih
iz kreveta usred noći kad bi Ike bio uporan da otrčim do tog šugavog studija, kako bih
snimila pjesmu koja je trebala biti snimljena iste minute, ili u suprotnom... Kuhala sam
mu juhu, masirala stopala, trpjela njegovo bezrazložno vikanje i primala njegove udarce.
Od fizičkog zlostavljanja još mi je bolnije bilo gledati a kako troši naš novac na žene, drogu
i sve ostale užitke koji su mu padali na pamet.
Druga Tina postala je jako dobra u prikrivanju svojih najintimnijih misli. Što god da
se s Ikeom događalo, pokušavala sam ostati mirna, pribrana, i pomalo odsutna. Možda
zvuči nevjerojatno, ali moj uzor tijekom ovog teškog životnog razdoblja, i žena kojoj sam
se najviše divila jer je odisala elegancijom i kontrolom u svakoj situaciji, bila je Jacqueline
Kennedy Onassis.
Divila sam se obitelji Kennedy, i predsjedniku i prvoj dami, kad sam čula za njih u
1960-ima. Zbog njih sam počela pratiti politiku. Pomno sam promatrala Jackie,
proučavajući svaki njezin pokret, i bila sam toliko zadivljena njezinim načinom govora i
odijevanja, da sam poželjela biti poput nje. Ne baš poput nje, nego vlastita verzija nje.
Sjećam se da sam čak nosila bisere. Izišla sam i kupila ogrlicu, a svi su govorili: “O,
Tina Turner nosi bisernu ogrlicu.” Ne znam jesu li me ismijavali. Ali zašto ja ne bih nosila
Knjige.Club 51
bisere? Uskladila sam ogrlicu sa svojom otkačenom odjećom, prilagodivši je tako svom
stilu, i jako mi se svidjelo kako je izgledalo.
Moje poštovanje prema Jacqueline Kennedy Onassis bilo je mnogo dublje od divljenja
prema njezinu nevjerojatnom osjećaju za stil. Ispod svoje smirene vanjštine, ona je bila
nesigurna, neodlučna i osjetljiva. Čitala sam negdje da se srami svojih velikih ruku.
Brinula se zbog novca. Borila se za novi početak nakon što je proživjela užasnu tragediju.
Mogla sam se sa svim tim poistovjetiti, a njezina sposobnost da nastavi sa životom bila
mi je izvor nade i inspiracije.
Jednom sam je upoznala, a taj je trenutak i dalje tako jasan u mojoj glavi, kao da se
jučer dogodilo. Spektakl Ikea i Tine Turner baš je bio završio s nastupom negdje,
vjerojatno u okolici Bostona, i Ethel Kennedy nas je pozvala da dođemo u Hyannis Port
upoznati njezinu djecu. Otišli smo na imanje Kennedyevih, gdje smo plesali i zabavljali se.
Nedugo nakon toga Ike i ja prijavljivali smo se u hotel u New Yorku kad sam ugledala
Jackie i jednu stariju gospođu kako iz restorana ulaze u predvorje. Odmah sam pala u
nekakvo stanje šoka. Prije nego što sam se snašla, ispustila sam torbe na pod i otrčala
ravno k njoj. Inače to nisam radila kad sam bila s Ikeom. Stajala bih na mjestu, poput
poslušnog psa, tik uz njega. Ovaj se put nisam mogla suzdržati.
Rekla sam: “Hm... hm... gospođo Kennedy, mislim gospođo Onassis, ja sam Tina
Turner i samo sam vas htjela pozdraviti.”
Pogledala me je i svojim specifičnim glasom rekla: “O, dobar dan.” Onda je napravila
sićušnu kretnju rukom, koju sam ja, naravno, vidjela i pružila joj svoju ruku.
“Bili ste nedavno u Hyannis Portu s Ethel”, rekla je. Bilo mi je jako drago da je to rekla
jer to znači da joj je Ethel ispričala o našem druženju i već je znala nešto o meni.
Jackie je bila jako elegantna, ali žena koja je s njom bila odmjeravala me s vidljivim
prijezirom, potičući me da odem. Htjela sam reći: “Ako je ona ljubazna prema meni”,
misleći na Jackie, “onda bi i ti, tko god da jesi, trebala biti.” Potom sam se okrenula i
ugledala Aristotlea Onassisa kako stoji tamo, i uzbuđeno sam rekla: “O, dobar dan” kao
da i njega poznajem. Bože, baš sam bila nervozna, ali i oduševljena što sam u njezinu
društvu.
Kad smo se ja i Ike popeli u svoju sobu, i dalje sam drhtala od uzbuđenja. Upravo sam
upoznala svojeg idola, ženu koja sam štovala iznad svih žena. Voljela sam je zbog njezina
života, snage, smirenosti i dobrote koju mi je tog dana pokazala. Iako je Ike znao što
mislim o Jackie, i što mi ona znači, zamislite što je rekao? Ne, ne mogu vam reći. Previše
je sirovo. Kao što možete zamisliti, bilo je seksualne prirode. Tako je bilo s Ikeom, i
upravo sam zato uvijek bila jako sretna kad sam bila dalje od njega.
Može zvučati smiješno, ali jedna od mojih najdražih vrsta bijega, i tajno zadovoljstvo,
bilo je voziti svoj Jaguar. To sam jako voljela jer sam to mogla raditi sama, što je bila jedna
od rijetkih prilika da budem slobodna. Možda mislite: “Tina, kako si sebi mogla priuštiti
Jaguar?” Pa, veliki Sammy Davis Jr. kupio mi je moj prvi Jaguar 1970. nakon zajedničkog
nastupa u Las Vegasu. Sjećam se da je bio nevjerojatno talentiran, pravi vizionar. Kad smo
prvi put surađivali na njegovu varijeteu u kasnim šezdesetima, upoznao nas je s ranom
verzijom ”rapa”.
Knjige.Club 52
Ne želim tratiti ni sekunde na prazna naklapanja,

bacit ćemo se odmah na važna večerašnja zbivanja,
za otvaranje šoua pripremili smo poslasticu samo za vas,
I upozoravam vas, nećete moći sjediti na svojim sjedalima,
jer to su Ike i Tina Turner, Ike i Tina Turner,
Ike i Tina Turner, i njihov spektakl... samo za vas
Tako nam je bilo lijepo dok smo surađivali sa Sammyjem da smo se vratili u Las Vegas
1970. kako bismo mu se pridružili u jednoj epizodi popularne televizijske emisije The
Name of the Game.
Neki u zabavljačkoj industriji izraze svoju zahvalnost slanjem cvijeća, ali Sammy je
bio velikodušan čovjek koji je sve činio u velikom stilu. Odvukao je Rhondu sa strane i
šapnuo joj da me želi iznenaditi automobilom. Mislim da je on predložio Mercedes, ali
Rhonda mu je, blagoslovljena bila, rekla da mi se sviđaju engleski automobili. Hokus-
pokus! Poput čarolije, predivni, bijeli Jaguar XJ6 čekao me je pred hotelom. Ikeu nije
smetalo jer je znao da mi se Sammy ne nabacuje. Uvijek se prema meni ponašao kao
prema cijenjenoj suradnici.
Sammyjev poklon probudio je moju strast prema brzim automobilima. Godine 1973.
Ike je odlučio da i meni kupi novi Jaguar XKE V12, kabriolet dvosjed s platnenim krovom.
Poslao je Rhondu da kupi automobil, a ja sam ga preuzela. Nikad neću zaboraviti
trenutak kad sam sjela za volan i odvezla se iz autokuće. Stalno sam živjela
pod nekakvom kontrolom, pa kad bi samo tračak svjetla i zraka unutra provirio, to je za
mene bilo veliko. Bilo je kasno i pomalo maglovito dok sam vozila taj atraktivni srebrni
Jaguar Wilshire Boulevardom. Što se mene tiče, dok sam se vozila spuštenih prozora,
izgledajući i osjećajući se odlično, na cesti nije bilo nikoga osim mene. I dalje čujem zvuk
tog motora, onaj brum kojim je davao znak da je spreman odvesti me kamo god želim
poći. To jest, da imam kamo poći. Znala sam da ga nikad neću voziti najvećom brzinom,
ali svejedno sam osjetila navalu adrenalina koju osjete ljubitelji automobila. Veselila sam
se navečer odlasku iz studija, jer je uvijek bio užitak uvući se u Jaguar i sama se odvesti
kući. Bila je to udaljenost od samo pet minuta, ali tih pet minuta pripadalo je samo meni.
Osjetila sam da se lanci s mene podižu kad sam počela više pažnje posvećivati duhu
i duši. Ja sam ona koja je vječno u potrazi, i zato su me oduvijek privlačili vidovnjaci i
mediji. Smatram da postoji neka viša svjesnost i stremim stanju u kojem zaista mogu
razumjeti poruke koje donosi život i obrasce po kojima se odvija. Želim gledati kako mi
se život ubrzano prikazuje, kao u filmu, a uistinu dobar vidovnjak može ga tako prikazati.
Ne samo zato što predviđaju budućnost (iako sam uvijek u tome uživala, naročito kad bi
rekli da ću doživjeti veliki samostalni uspjeh!). Smatram da mi vidovnjaci pomažu i da
jasnije razmišljam o svojim odlukama i postupcima.
Kad je život s Ikeom bio u najgoroj fazi, okrenula sam se budizmu kako bih si olakšala
teške trenutke. Nekoliko ljudi, uključujući mojeg mlađeg sina, Ronnieja, reklo mi je da bi
Knjige.Club 53
mi to moglo pomoći. Mantranje bi, kako su rekli, moglo donijeti promjene u moj život. Sin
mi je rekao: ”Majko, možeš imati sve što poželiš.” To je čuo od svojih prijatelja. Nisam
očekivala baš takvu vrstu pomoći, ali vrijedilo je pokušati.
Naučila sam nešto više o budizmu Nichiren od jedne od mojih prijateljica, a onda sam
ga polako počela i prakticirati, najprije mantrajući u tajnosti, jer sam znala da se Ikeu to
neće svidjeti. Odrasla sam izgovarajući Očenaš, pa sam bila otvorena prema ideji
mantranja, koje je samo drugi oblik molitve. Zadržala sam Očenaš na početku, potom sam
deset do petnaest minuta mantrala “nam-myoho-renge-kyo”. Nisam znala značenje riječi
jer ih literatura zapravo nije pojasnila, ali kad sam prelistala knjižicu o budizmu koju mi
je prijateljica dala, shvatila sam da se ne trebam brinuti toliko o tome što
izgovaram. Samo sam trebala znati da taj zvuk dira nešto u meni, duboko
unutra, dovodeći me u drugo duševno stanje.
Mantrajući sam otkrila i odstranila neugodne misli. Počela sam drugačije razmišljati.
Sve je postalo lakše. Trebao mi je novi mentalni sklop kako bih se nosila sa svojim
užasnim brakom, a moje “prakticiranje vjere”, kako se naziva, pomagalo mi je da
iznova programiram svoj mozak, krenem prema svjetlu, donesem ispravne odluke. Što
sam više to činila, to sam se snažnijom osjećala.
Netko me je jednom upitao o odnosu između pjevanja i mantranja. Objasnila sam mu
da mantranje nije nužno poput pjevanja pjesme. Više je to onaj trenutak kad shvatiš da
proizvodiš zvukove iz svoje dubine; svojeg srca, svojeg duha. Svatko u sebi ima pjesmu.
To sam s vremenom shvatila. Možete u sebi pronaći to zujanje koje vam može donijeti
mir kad ste jako tužni. Baka Georgie uvijek je, primjerice prakticirala to zujanje. Nikad
nije zapravo pjevala. Sjedila bi u stolici i samo pjevušila, a ja bih slušala. Nije bilo prave
melodije, ali sada znam da je to bio njezin način da dotakne ono posebno mjesto u svojem
srcu. Bila je to pjesma njezine duše. Svatko bi trebao pokušati pronaći pjesmu u sebi.
Voljela bih da više ljudi razumije koliko su važne meditacija i molitva i koliko je važno
imati duhovnost. Kad kažem “duhovnost”, ljudi se često uplaše. Misle da to
podrazumijeva vjeru, crkvu, boga. Imati duhovnost nešto je sasvim drugo. To znači
dosegnuti najviši dio sebe. Tijekom cijelog svog života molila sam klasične baptističke
molitve, a kad su mi bile potrebne drugačije riječi, prešla sam na budizam. Neovisno o
tome, uvijek sam imala duhovnost. Meditacija mi pomaže da ne budem uzrujana. Čini da
se s problematičnim situacijama uhvatim u koštac na sasvim drugi način, jer u korijenu
mijenja moje razmišljanje.
Da se razumijemo, i dalje se znam uzrujati, ipak sam samo čovjek. Ali mantranje me
svaki put smiri. Kad sam prigrlila budizam, shvatila sam da sam ja, sama, odgovorna za
svoj život, i za ono što od njega želim učiniti.
Ako sam i imala nekih sumnji u moć budizma, one su isparile u trenutku kad je Ike
tako negativno reagirao na moje mantranje. Naišao je na moj butsudan, maleni ormarić
u kojem su stajale svijeće, mirisni štapići, voda, voće i ostali tradicionalni predmeti nužni
za meditaciju.
Skrila sam ih u jednu praznu prostoriju. “Vadi to sranje iz moje kuće, naredio mi je.
Bez obzira na psovke, vidjela sam da mu nije bilo ugodno pomisliti da imam tajni život, i
Knjige.Club 54
to još neki misteriozni. Što se ticalo, budizam je bio oblik vudua, i nije mu se sviđao niti
mu je vjerovao. Tipično za njega, bojao se svega što nije razumio. Sviđalo mi se što, za
promjenu, imam malo moći nad njim. Vidjela sam da je ovog puta on bio preplašen, bojeći
se da ga ne začaram ili učinim nešto smiješno poput toga.
Zaključila sam da mi mantranje možda zaista pomaže kad mi je 1974. ponuđena
uloga Acid Queen u filmu Kena Russella o rock-operi Tommy grupe Who. Ike me držao na
vrlo kratkoj uzici, pa sam bila uzbuđena kad god bi se ukazala prilika da izađem iz
njegove sjene. Bila sam oduševljena. Gluma je bila jedna od mojih ambicija kad sam bila
dijete. Došla bih kući nakon filmske projekcije i izvodila bih najdramatičnije scene za bilo
kojeg člana obitelji koji je imao dovoljno strpljenja da to pogleda. Posebno sam voljela
izvoditi preuveličane scene umiranja.
Uputila sam se u London, gdje se snimao film, uvjerena da ću uskoro postati filmska
zvijezda. Jako sam bila ponosna na svoj stil odijevanja, pa sam donijela vlastitu odjeću na
set, za slučaj da mi se ne svide kostimi. Hvala Bogu! Trebali ste vidjeti kako su me
namjeravali odjenuti. Molila sam ih; “Molim vas. Donijela sam svoju suknju Yvesa Saint
Laurenta i modne dodatke.” Kostimografkinja, Russellova supruga Shirley, rekla je da ih
mogu odjenuti, iako je osmislila teške cipele na platformu za Acid Queen. Kenu Russellu
jako se svidjelo kako izgledam. Sjećam se da je rekao kako nije znao da imam tako gustu
kosu, ali da ona pristaje liku.
Bilo je to jedno od onih rijetkih putovanja na koja mi je Ike dopustio da odem sama
jer je bio zauzet nečim u L.A.-u. Sve vrijeme koje sam provela u Londonu osjećala sam se
poput ptice koja je pobjegla kaveza. Bila sam tako sretna što Ike ni na koji način nije u to
uključen što nema niti jedne gitare koju će on svirati. Rekla sam sebi: “Mogu ovo učiniti
bez tebe.” Nije mi bilo dopušteno to i izreći, naravno. Ali zbog same činjenice da je
postojala potražnja za mnom bez njega, i to drugi put, računajući moje iskustvo s Philom
Spectorom na pjesmi ”River Deep, Mountain High”, bila sam zaista sretna.
Sada zvuči ludo kad kažem da nisam znala da Acid Queen ima veze s drogama, ali tad
to nisam znala. Toliko o mojem divljem i ludom životu! Ipak, osjećala sam se potpuno
ugodno glumiti ovu divljakušu u Tommyju. Zašto ne bih? Tada sam se već šesnaest godina
profesionalno bavila pjevanjem, a nastupanje na pozornici i jest vrsta glume. U
oba svijeta velika se pozornost pridaje stvaranju imidža, interpretaciji riječi, izražavanju
nekog stava. Uživala sam u snimanju filma i nadala sam se da će u budućnosti biti više
prilika za glumu.
Dok sam bila u Londonu, moja prijateljica Ann-Margret, koja je glumila u Tommyju,
pozvala me da gostujem u njezinom televizijskom specijalu, Ann-Margret Olsson. Prvi put
sam upoznala Ann-Margret 1973., kad smo ja i Ike nastupali u hotelu International u Las
Vegasu, a ona u Tropicani. Rhonda i ja izmaknule smo Ikeovom budnom oku kako bismo
pogledale njezin nastup, a potom smo je posjetile u garderobi. Njezin je suprug Roger
Smith otvorio vrata vidno iznenađen što me vidi: “Nećete mi povjerovati”, rekao je, “ali
Ann-Margret je vaša velika obožavateljica i ima sve vaše albume.” Onda mi je
upravo ondje pokazao hrpu mojih albuma!
Knjige.Club 55
Nakon te večeri postale smo dobre prijateljice i odlično se provodile surađujući na

skečevima i pjesmama za televizijsku emisiju. Uključivalo je to i energičnu izvedbu hita
“Nutbush City Limits”, koji sam napisala o svojem rodnom mjestu. Riječi “crkva”,
“tvornica za egreniranje23” bile su mi prirodne. To su bile moje uspomene iz djetinjstva
pretočene u glazbu, čak su mi plaćali tantijeme kad je pjesma postala hit, što je meni bilo
nevjerojatno jer tada još uvijek nisam imala prihoda od svojeg rada. Taj je ček bio još
jedan tračak neovisnosti.
Budući da sam provodila sve više vremena izvan kaveza, mislim da je Ike osjetio da
gubi utjecaj. Mantrajući ili radeći na projektu koji nije uključivao njega, ja sam se
udaljavala od “Ikea i Tine”.
Vaš partner će pasti, poput lista sa stabla ujesen, predvidjela mi je vidovnjakinja
mnogo godina ranije.
Začaranost je nestajala, vrata su se otvarala, a ja sam malenim koracima odlazila od
Ikea. Doći će promjena...
Ti maleni koraci pretvorili su se u ogroman skok u srpnju 1976., kad smo došli u
Dallas na nastup. Tijekom prijašnjih putovanja u Dallas imali smo rasprodane koncerte u
dvoranama Lovall’s i Skylineu u Fort Worthu, pa smo se veselili povratku. Ovaj put
putovanje u zrakoplovu bilo je neugodno jer se Ike oporavljao od jednog od
svojih petodnevnih kokainskih tuluma i bio je užasno raspoložen. Uporno je želio grliti
mene i Ann Thomas tijekom leta. Bilo mi je ponižavajuće biti s njim kad je bio mamuran;
osjećala sam se kao da svi zure u nas.
Postalo je još gore kad smo sletjeli. Temperatura je bila oko trideset stupnjeva, bilo
je vruće i neugodno, a Ike je uporno htio otvoriti rastopljenu čokoladu i jesti je u
automobilu. Pokušao mi je dati komadić, a ja sam ustuknula jer sam na sebi imala bijelo
odijelo Yvesa Sainta Laurenta i nisam ga htjela uprljati. Moje odbijanje čokolade bilo je,
očito, signal da je vrijeme za svađu.
Počelo je riječima. Iz njegovih su usta uvijek izlazile prostote. Ali ovaj put, kad je
rekao: “Jebi se”, i ja sam njemu uzvratila s “jebi se.” Kao da je glas dugo skriven u meni
napokon izašao na površinu. To je iznenadilo Ikea, koji se okrenuo jednom od svojih
glazbenika i rekao: “Čovječe, ova mi se žena nikad tako nije obratila.”
Onda me počeo udarati i uzeo svoju cipelu da za njega obavi prljavi posao.
Stvarno sam ga šokirala. Kad me udario, ja sam mu uzvratila. Udarac za udarac. Tako
sam se dobro osjećala udarajući tog čovjeka koji je toliko dugo bio drzak, vulgaran i
nasilan. Jednostavno sam pukla, bila je to posljednja kap koja je prelila čašu. Tukli smo se
sve do hotela Statler Hilton.
Kad smo stigli u hotel lice mi je bilo otečeno, a nekoć prekrasno odijelo poprskano
krvlju. Privukli smo mnogo pažnje kad smo izišli iz automobila, iako je Ike tvrdio da smo
imali “nesreću”. Izgledala sam poput slomljene i ušutkane žene, a to je bilo ono što je Ike
želio misliti. Da je pobijedio i ovaj put, baš kao svaki do sad. Istina je bila sasvim drugačija.
23
Egreoiranje - odvajanje pamučnih vlakana od sjemenja, (op. prev.)
Knjige.Club 56
U našoj sobi pretvarala sam se da sam ona stara Tina: supruga koja je bila puna
razumijevanja i oprosta; ona koja je brinula o Ikeovim potrebama, njegovoj glavobolji,
krvavom nosu, umoru i boli. Radila sam sve kao i obično, pripremajući ga za naš prvi
nastup te večeri. Naručila sam mu večeru, masirala sljepoočnice i nagovarala ga da
malo odspava. On je čuo ono što je želio čuti, a ja sam sve vrijeme razmišljala: ”Što bi se
dogodilo da jednostavno uzmem torbu i pobjegnem?”
Pa, upravo sam to i učinila. Čim je Ike zaspao, ja sam uzela kozmetički kovčežić,
omotala šalom svoju pulsirajuću glavu i nabacila pelerinu na ramena. Pobjegla sam iz te
prostorije i iz tog života.
Možda sam nakratko zaboravila, ali znala sam kako pobjeći od zmija.
Preplavljena adrenalinom otrčala sam do prizemlja, u strahu da ću sresti nekog iz
Ikeove pratnje, i provukla se kroz hotelsku kuhinju na jednu uličicu. Vani je bilo mračno,
a okoliš nepoznat, pa sam se skrila među kante smeća dok sam smišljala što ću dalje.
Nažalost, ulice sa stražnje strane hotela nisu pružale najbolje sklonište
preplašenoj bjegunki. Zgrade su bile niske i okružene otvorenim prostorima koji su bili
puni trave. Znate što ja mislim? Mislim da je moja volja za životom bila toliko jaka da je
postala slijepa za opasnost, jer sam uvjerena da je ta trava, koja mi je na nekim mjestima
dosezala do struka, vrvjela životinjama koje nisam mogla vidjeti.
Odlučila sam nastaviti hodati, bojeći se da se Ike ne probudi i uhvati me, kao što je
mnogo puta dosad učinio. Nisam zastala nekoliko ulica, dok nisam došla do autoceste
Interstate 30, na kojoj sam spazila prenoćište Ramada Inn na drugoj strani. Vjerojatno je
postojao sigurniji način za prelazak prometne autoceste, ali nisam poznavala to područje.
Onako zbunjenoj, kao najlogičnija ruta izgledalo mi je trčanje niz nasip i preko nekoliko
traka jurećih automobila.
Kad sam napravila prvi korak, znala sam da ću, ako preživim, i ovu priču dodati na
popis trenutaka u kojima sam izbjegla smrt. Nisam sigurna što je strasnije: zujanje
kamiona koji jurcaju pokraj mene ili gromovite vibracije koje sam osjećala po cijelom
tijelu dok su prolazili. Jedan je vozač kamiona opalio po svojoj trubi kad je
ugledao prestrašenu ženu koja pored njega trči po višetračnoj autocesti. Tada sam
shvatila da se brzina stopala ne može uspoređivati s brzinom kamiona na deset kotača.
Kad sam stigla do sredine ceste, kamion me gotovo pregazio. Nikad neću znati što me je
u tom trenutku spasilo od smrti.
Djevojka sa sela zna kako trčati po poljima i biti vragolasta, ali te sam se noći osjećala
kao da me vodi neka viša sila. Nekako sam uspjela prijeći autocestu i popeti se brežuljkom
do Ramade, shvativši da su preda mnom još veće prepreke. Ike mi je uvijek prijetio:
“Kad odeš, otiđi onako kako si i došla”, što znači bez ičega. Bio je u pravu. Imala sam 36
centi i kreditnu karticu Mobil u džepu, lice mi je bilo pretučeno, a odjeća prljava i
umrljana krvlju. I bila sam crnkinja. U Dallasu. Palo mi je na pamet da će me, u ovim
okolnostima, svaki razumni vlasnik prenoćišta odbiti.
Došla sam na recepciju i predstavila se upravitelju, objasnivši tko sam i da sam
pobjegla od supruga, te da nemam novca. Zaklela sam se da ću mu platiti ako mi da sobu
na jednu noć. Palo mi je na pamet da me, u mojem osjetljivom stanju, ovaj stranac može
Knjige.Club 57
iskoristiti, čak i silovati. Bila sam previše umorna i otupjela da bih se bojala ili
uopće marila. Srećom za mene, upravitelj je imao dobro srce. Odmah me je odveo u
apartman na katu i obećao mi da će mi poslati toplu juhu i krekere.
Kad sam zatvorila vrata, pomisao na to što sam upravo učinila tako me je snažno
prodrmala da su mi noge počele klecati u koljenima te sam se gotovo onesvijestila. Srce
mi je bilo u ušima.
Bila sam prestravljena, ali i uzbuđena.
Nisam samo bježala od Ikea. Bježala sam prema novom životu.
Knjige.Club 58
“KAD PREBOLIŠ24”
“Došlo je vrijeme
da krenem dalje sa
svojim životom
I ostavim prošlost
za sobom
Mogu sama
donositi odluke
Bilo je samo pitanje
vremena25”
24
Engl. “When the Heartache is Over”; pjesma Tine Turner.
25
Engl. “Time to move on with my life now; Leaving the past all behind; I can make my own decisions: It was only a
matter of time”; stihovi iz pjesme “When the Heartache is over
Knjige.Club 59
K ad bih vara rekla da sam se probudila u panici dan nakon svojeg bijega, da nisam
vjerovala da ću uspjeti smisliti od čega ću živjeti, kako ću uzdržavati svoju djecu,
kako ću preživjeti Ikeov gnjev, kako ću nastaviti sa životom, lagala bih. Možda nisam
imala baš sve odgovore, možda nisam imala ni jedan, ali život mi je, moram priznati, bio
odličan nakon što sam napustila Ikea. lako nisam imala novca i znala sam da će meni i
djeci biti teško, sama činjenica da sam izišla iz tog pakla puno mi je značila. Prvi put u
četrnaest godina okusila sam pravu slobodu. Bila sam, naravno, nervozna, ali i
znatiželjna. Zanimalo me kako ću se snaći sama. U dobi od trideset sedam godina ja sam
počinjala ispočetka.
Naravno, morala sam se pozabaviti praktičnim stvarima čim sam se vratila u Los
Angeies. Ikeov knjigovođa, koji je bio jako ljubazan prema meni, sredio mi je zrakoplovnu
kartu iz Dallasa do L.A-a. Odlučila sam da djeca tada još ostanu u kući s Ikeom. Kažem
djeca, ali tad su već bili tinejdžeri. Moj sin Craig imao je godina gotovo kao ja kad sam ga
rodila i imao je djevojku, Bernadette. Znala sam da će se moja sestra, majka i Ikeova
domaćica brinuti za dječake dok se ja budem skrivala i dok ne smislim neku strategiju.
Morala sam se osloniti na prijatelje po pitanju stanovanja, ali nisam mogla živjeti kod
nekoga tko poznaje Ikea. Nisam htjela riskirati da me pronađe i natjera na povratak.
Zaključila sam da je najsigurnije obratiti se za pomoć mojim prijateljima budistima,
njihovim prijateljima i rodbini. To su bili dragi ljudi koji su mi otvorili vrata svojih
domova, ali njihov način života bio je pomalo ležeran. Dva sam se mjeseca selila s jednog
mjesta na drugo, živeći ponekad u slobodnoj sobi, a ponekad tražeći kutak za sebe u već
prenapučenoj prostoriji.
Zahvaljujući vremenu koje sam provela živeći s Hendersonima u svojoj mladosti, bila
sam prilično sitničava domaćica. I dan-danas imam jako visoke standarde. Kad sam se
našla u ovim, recimo, ”boemskim” okruženjima, moj prvi impuls bio je da samo čistim
i čistim. Kad su mi domaćini bili vani ili na poslu, ribala sam njihove kuće od tavana do
podruma, sređivala njihove ormare, i rješavala se nepotrebnih stvari i smeća. Tinin
posjet značio je da će sve biti čisto i blistavo. To je bio moj način da od kaosa stvorim red,
a i da platim svoj smještaj. Možda nisam imala novca, ali mi krpa nije bila strana, a i bilo
mi je drago biti korisna. Smatrala sam da je bolje nekome biti sluškinja nego supruga Ikea
Turnera.
Čišćenje je bio jedan oblik terapije, a mantranje drugi. Sljedbenici budizma smatraju
da je sve moguće. Tijekom ovog teškog razdoblja, potražila sam društvo svojih prijatelja
budista jer mi je bilo jako važno boraviti s pozitivnim ljudima. Znala sam da će doprinijeti
tomu da se i ja osjećam dobro. “Nam-myoho-renge-kyo”, ponavljala sam, ponekad sat za
satom. Redovitim prakticiranjem, mantranje je postalo moja druga priroda, i vidjela sam
da stvarno djeluje. Osjetila sam kako se u meni otvaraju vrata koja me povezuju s mojom
podsvijesti. Reakcije su mi bile jasne i fokusirane zahvaljujući meditaciji; znala sam to
jer moje uobičajene reakcije nisu bile takve. Trebala sam imati hladnu glavu u svakom
Knjige.Club 60
trenutku, a mantranje mi je u tome pomoglo. Uvjeriti Ikea da sam zaista i uistinu otišla, i
to učiniti tako da me ne ubije, bio mi je najveći izazov.
Kažu da postoji pet razina tugovanja: poricanje, ljutnja, pogodba, depresija i
prihvaćanje. Kad se Ike probudio iz sna u Pallasu i shvatio da me nigdje nema, da neće
biti nastupa te večeri, niti u doglednoj budućnosti, skakao je između poricanja i ljutnje, s
malo dodane oportunističke pogodbe. Vjerojatno je mislio da samo dramatiziram sam
nestala nakon naše velike eksplozivne svađe. U svojoj narcisoidnoj glavi on je želio
vjerovati da će Tina biti izgubljena bez Ikea Zaključao se u studio, okrenuo svojem
najboljem prijatelju kokainu i pokojoj djevojci za utjehu, čekajući da se ponizno vratim
s repom među nogama. Rekao je dečkima da već razmišlja poći na jug kako bi pronašao
neku drugu “Tinu”, na isti način na koji je pronašao i prvu. U njegovoj glavi tako me je
jednostavno bilo zamijeniti.
Kad mu se ja nisam vratila, on je došao k meni. Nekako je Ike shvatio da stanujem
kod prijateljice Anne Marie Shorter, pa se pojavio jednog dana sa svojim marionetama.
Pozvala sam policiju koja ih je potjerala. Njegov sljedeći pokušaj bio je malo uljudniji: čak
je zatražio susret. Pristala sam, ali razmišljajući o tome, odlučila sam da me nije briga ako
me istuče ili čak pokuša ubiti. Što god rekao ili napravio, ja se nikad neću vratiti.
Moja je strategija bila izgledati što neprivlačnije. Stavila sam previše šminke, što
nikad nije bio moj stil, i namjerno sam odjenula ružnu haljinu. Ike je stigao u Rollsu. Duke
je te večeri vozio, kao što je vozio kad smo se otišli vjenčati u Tijuanu, pa bismo mogli reći
da smo opet došli na isto. Sjela sam na stražnje sjedište s Ikeom i ljubazno razgovarala,
iako sam se osjećala svakako, samo ne ljubazno. Uvijek sam lijepo s njim razgovarala jer
sam znala pravila: nemoj reći ništa što bi moglo izazvati svađu.
Kad smo došli u restoran, oboma nam je bilo vidljivo neugodno. Ike je izgledao
nervozno, kao da je htio razgovarati, ali nije znao kako da mi se obrati. Mogla sam mu reći
što je trebao reći: “Moj je život uništen, ili “Stvarno ću se potruditi biti bolji ako se vratiš”,
nešto da me uvjeri da se želi promijeniti. Nije bilo smisla jer njemu te riječi nisu prirodno
dolazile. Čak i da je rekao sve što bi bilo za očekivati u toj situaciji, ne bi pomoglo. Znala
sam kakav je i da će takav uvijek biti.
Odmah nakon našeg sastanka, Ike je pokušao drugom metodom. Spakirao je svu
četvoricu sinova i poslao ih meni, s dovoljno novca za jednu cijelu stanarinu. To je bilo to.
Shvatila sam njegov potez kao izazov, kao da govori: “Hajde, pokušaj sama uspjeti. Vidjet
ćemo se mi uskoro, i molit ćeš za svoj stari život.” Podsjetila sam se da sam ja djevojka
koja voli rizike. Ovaj je bio velik, ali nakon što sam izišla iz Ikeova svijeta i okusila
neovisnost, nije bilo šanse da se vratim pod njegovu pasku. Samo mi je trebao plan.
Nazvala sam Rhondu, znajući da ona može bilo što popraviti... pokvareni zvučnik,
automobil, život. Uvijek smo bile jedna drugoj podrška, unatoč Ikeovim pokušajima da
nas razdvoji. Sitničave ljubomore iz prošlosti bile su nevažne. Zajedno smo prošle
mnogo toga, nešto je bilo i bolno, ali sad je bilo vrijeme da mislimo na budućnost.
Zamolila sam je da mi bude menadžerica.
Objasnila sam joj da jedva spajam kraj s krajem. Rhonda je bila upoznata s mojom
pravnom situacijom. Kad sam napustila Ikea & Tinu Turner, svi naši zakazani koncerti
Knjige.Club 61
trebali su biti otkazani. Budući da sam ja bila ta koja je napustila bend i zbog koje su
nastupi otkazani, primila sam poziv na sud od strane oštećenih zbog izgubljenih prihoda.
Ali nisam imala novca. Nimalo. Morala sam pronaći način da isplatim vjerovnike i
uzdržavam obitelj, dok je Ike sve promatrao iz udobnosti naše kuće i nekadašnjeg načina
življenja, nadajući se da neću uspjeti. U svojem tipičnom praktičnom, funkcionalnom
stilu, Rhonda je krenula u akciju. Na početku je doznala da nitko ne želi riskirati s Tinom
bez Ikea. “To je samo pola spektakla”, rekli su joj.
Neće privući publiku.” Bilo nam je jako teško. Budući da nismo imale nikakve
mogućnosti, bend, prateće vokale niti kostime, najlakši posao koji smo mogle tražiti bilo
je gostovanje u televizijskoj emisiji. Predstavljajući se kao Shannon da Ike ne dozna što
je naumila, Rhonda se javljala popularnim emisijama poput Hollywood Squares,
Brady Burtch, i Donnie and Marie, kako bi ponudila moje usluge. Nazvala bi ih i rekla im
da ću rado doći u emisiju (koju god, rado ću doći ako me pozovu) i da sam slobodna tad i
tad.
Srećom, uspjela je dogovoriti gostovanje u jako uspješnom Cherinom samostalnom
varijeteu. Ike i ja smo već kod nje gostovali 1975., baš nakon što su se ona i Sonny razveli.
Vjerujem da smo Cher i ja iznenadile jedna drugu pri prvom susretu. Ona je
očekivala seksipilnu Tinu koju je vidjela na pozornici. Divlju ženu koja je uvijek
pokazivala noge, nosila resice i njihala tijelom. Iznenadilo ju je da je Tina Turner zapravo
bila gospođa; uglađena žena koja je odjenula svilenu bluzu, hlače i visoke potpetice i koja
nikad nije koristila ružne riječi. A meni je upoznavanje Cher bilo iskustvo koje mi je
otvorilo oči jer sam vidjela kako je sretna u samostalnoj karijeri. Bez Sonnyja je bila
slobodna. Kontrolirala je svoju karijeru i svoj privatni život; glazbu, svoje prijatelje i
način na koji je provodila vrijeme. Upravo sam to očajnički željela: svijet bez Ikea.
Kad sad o tome razmišljam, shvaćam da je postojalo mnogo sličnosti u našim
životima. Obje smo bile jako mlade kad smo upoznale svoje supruge. Cher je bilo tek
šesnaest kad je započela vezu sa Sonnyjem. Nismo znale obavljati osnovne stvari jer se
nikad nismo morale brinuti o sebi. I tako smo nas dvije bile poznate zvijezde koje su
zarađivale mnogo novca, a nijedna nije znala kako ispuniti ček. Mnoge su se žene u 1960-
ima i 1970-ima oslanjale na supruge kad su bili u pitanju takvi, životno važni poslovi, ali
mi smo bile u smiješnom položaju jer smo zarađivale sav novac, a nismo imale kontrolu
nas svojim prihodom.
Nije iznenađujuće da smo se, nakon što smo okončale svoje brakove, obje našle u
zapetljanoj financijskoj situaciji koja nam nije išla u korist. Nakon što se Cher povukla iz
njihovih zajedničkih ugovora, dugovala je Sonnyju dva milijuna dolara za nadoknadu
izgubljenih prihoda. Moja je situacija bila nešto drugačija. Zasuli su me tužbama
zbog otkazanih nastupa Ikea i Tine. Cher i ja odlučile smo da ćemo učiniti sve što je
potrebno kako bismo imale financijsku neovisnost. Cher kaže da je prvu gažu zakazala u
Caesars Palaceu kako bi otplatila dug Sonnyju, dok sam ja prihvaćala bilo kakve poslove
koje sam uspjela dobiti dok nisam sve isplatila. Dok sam god bila zdrava i sretna,
novac mi nije bio važan kao moja sloboda.
Surađivati sa Cher bilo je jako zabavno. Imale smo divnu povezanost na pozornici.
Kad god sam trebala doći u emisiju, ona se šalila da se mora pripremiti za “uragansku
Knjige.Club 62
Tinu”. Cher bi rekla: “O, ne, moram vježbati jer dolazi Tina.” Znala je da nikad ne tapkam
uokolo kad je ples u pitanju. Uvijek sam davala sve od sebe i tjerala sam je da se, dodatno
trudi kako bi uhvatila korak sa mnom, ali na zabavan način. Mislim da je publika mogla
primijetiti da smo uživale u zajedničkom društvu: obostrane simpatije između nas bile
su stvarne.
Gostovanje u emisiji Hollywood Squares bilo je nešto sasvim drugo. Bio je to
popularan kviz s formatom križić-kružić u kojem su gostovale slavne osobe koje su
sjedile u ložama. Odgovarale bi na pitanja, a natjecatelji su morali odlučiti jesu li njihovi
odgovori točni ili netočni. Obično bi producenti dolazili u garderobu prije emisije kako
bismo pogledali koje će teme biti, i sjećam se da sam bila ponosna na sebe jer sam
pokazala dobro znanje. Bilo mi je prilično ugodno, dok nije počela emisija i dok me
voditelj Peter Marshall nije upitao: “Tina, gdje je Ike?” To je bilo posljednje što sam htjela
čuti. Malo me iznerviralo.
Onda su počela pitanja koja sam prvi put čula. Shvatila sam da su teme, dok smo bili
u eteru, bile malo drugačije od onih o kojima smo razgovarali, pa je postojala velika
vjerojatnost da ćete dati netočan odgovor. Nekoliko sam ih pogodila, ali jesam
zamuckivala, a to me je smetalo iako sam znala da je to dio igre. Kad je emitirana
moja epizoda Squaresa, moji me dečki nisu prestali ismijavati. “Majka je u televizijskoj
emisiji, pravi budalu od sebe”, šalili su se kad su mislili da ih ne čujem. Pokušala sam se
braniti, ali nisu me htjeli slušati.
Nema veze. Morala sam progutati svoj ponos i činiti mnoge stvari kako bismo imali
za život. Uvijek sam se trudila zadržati smisao za humor. Te sam dane nazivala “Tinina
operacija joj”, jer je bilo toliko uzdaha boli dok sam tek pokušavala shvatiti kako ću sama
živjeti. U jednom sam trenutku sa sebe odbacila teret potrebe da moram sve činiti kako
treba. Shvatila sam da se ne moram bojati nešto ne znati niti skrivati svoje neiskustvo.
Mogu jednostavno reći: “Ne, ne znam to”, i obećati si da ću učiti iz svojih pogrešaka i
sljedeći put biti bolja. Jedini mi je cilj bio preživjeti.
Pronašla sam nam jednu kućicu na Sunset Crestu u Laurel Canyonu i sve sam
unajmila, od pokućstva do posuđa, kako bih stvorila pravi dom svojim dečkima. I dalje
nisam dozvoljavala sleng u kući i pazila sam na njihovo ponašanje. Imala sam ipak
važnijih briga. Nisam htjela da budu razmažena derišta, pa sam ih učila da budu
neovisniji. Bila je to teška borba jer su bili naviknuti na spremačice i dadilje. Uvijek je
netko čistio za njima, naročito kad smo bili na turneji. Sad su mi zamjerali što su im se
okolnosti promijenile, pogotovo kad su vidjeli da Ike i dalje uživa u onom istom lagodnom
načinu života. Ali mislim da im je to bila dobra lekcija.
Nisu me deprimirale naše oskudnije mogućnosti. Ja sam po prirodi optimistična. Kad
god je u pitanju neki rastanak ili razvod, tada postoji i promjena, s mogućnostima za jedan
sasvim novi život. “Kad nemaš ništa, počinješ ispočetka”, rekla sam sebi, i to mi se
svidjelo Rhonda i ja postale smo zaista dobre u pretvaranju centa u dolar. Ja bih zaradila
nešto novca za neko gostovanje, potom bismo ja i Rhonda popisale osnovne troškove
koje moramo platiti: najamninu, gorivo hranu (čak sam se prijavila za bonove za hranu
da mi pomognu s kupovinom namirnica) i tužbe. Kad bismo platile račune, ostalo bi oko
deset dolara, i podijelile bismo ih! Mi smo bile izvorne “cure bez love” i nije nam bilo
Knjige.Club 63
ispod časti koristiti plave kupone (kalifornijska verzija zelenih kupona) kako bismo
kupile kućne potrepštine koje su nam trebale. Srećom, Rhonda je imala nekoliko
kreditnih kartica za hitne slučajeve, i vjerujte mi, dobro smo ih iskoristile, češće nego
što smo trebale.
Prilično sam brzo podnijela zahtjev za razvodom braka jer sam željela riješiti stvari
s Ikeom za sva vremena. On je pak koristio svaku priliku za odugovlačenje. Zavaravao je
samog sebe, i dalje vjerujući kako će Ike i Tina opet biti zajedno, barem kao izvođači.
Razuvjerila sam ga na sastanku s Mikeom Stewartom. Mike je bio direktor
United Artistsa, naše posljednje izdavačke kuće. Govoreći u Ikeovo ime, upitao me bih li
se vratila. Ike bi mi dao sve što je znao da želim, obećao je Mike.
Rekla sam mu: “Ne, Mike. Znam ja kako to izgleda. Ne mogu se vratiti u takvo
okruženje jer je opasno. Ike će zaboraviti sve s ovog sastanka čim uđe u studio i uzme
kokain.” Tad sam mislila da će Ike možda skočiti preko stola da se potuče sa mnom. Nisam
znala što ću raditi niti kako ću se uzdržavati, ali nisam se dala zastrašiti. Neće
biti nikakvog ugovora za novu ploču, nikakve suradnje, profesionalne
ili neprofesionalne, s Ikeom Turnerom. Mi smo svoje završili.
Iz nekog razloga Ike je bio iznenađen. Njemu je moje odbijanje bilo poput dolijevanja
ulja na vatru. Pobjesnio je. Čim je shvatio da se više neću vratiti, uzvratio je na jedini način
koji poznaje, nasiljem. Htio me kazniti, a i Rhondu, kad je doznao za njezinu nelojalnost.
Ono što je bilo zastrašujuće jest činjenica da je imao pješadiju koja je bila spremna učiniti
što god od njih zatraži. Ike se uvijek kretao u društvu siledžija koji su voljeli misliti da su
odmetnici. Vrebati dvije slobodne žene i četiri tinejdžera bio je najveći kukavičluk koji
jedan “gangster” može napraviti, ali upravo su to radili.
Jedne smo večeri bili u kući kada smo izvana začuli neki zvuk buni, bum, bum. Kad
smo pogledali, vidjeli smo da je stražnje staklo Rhondina automobila razbijeno mecima.
Druge su večeri pucali na kuću. Bile smo tako prestrašene da je Rhonda spavala na podu
u sobi mojih sinova, a ja sam spavala u svojem ormaru jer je soba imala krovni prozor i
bojala sam se da će opet pucati.
Poslije je Rnondina prijateljica čula da se Ikeove siledžije hvale onim što su učinili.
Onda je jednom netko zapalio vatru oko automobila Craigove djevojke, koji je bio
parkiran pred kućom. Morale smo trčati po vodu i deke da je ugasimo.
Bilo mi je važno biti pribrana tijekom ovog strašnog razdoblja. Počela sam mantrati
četiri sata na dan, dva sata ujutro i dva navečer, kako bih se mogla bolje usredotočiti.
Poduzela sam i neke, možemo reći, “praktične” korake kako bih se zaštitila, nakon što
sam čula iz pouzdanog izvora da se Ike obratio nekome da riješi njegov problem s Tinom.
Pokušao je angažirati plaćenog ubojicu da me pošalje na ”vječni počinak”, ili na “onaj
svijet”, kako se god već kaže. To je bilo dovoljno da odlučim zamoliti prijatelja da mi
pomogne nabaviti pištolj, i čim sam ga dobila, uvijek sam ga držala pri ruci. Ike se
uvijek trudio da pošalje ljude koje ne znam da obave njegov prljavi posao, pa sam uvijek
bila oprezna s nepoznatim ljudima, paranoična da me netko prati.
Jednog dana, dok sam bila u vožnji, zaustavila me je policija. U mom su automobilu
vidjeli nešto zbog čega su mi htjeli postaviti nekoliko pitanja. Na njihov zahtjev izišla sam
Knjige.Club 64
iz automobila i popela se na pločnik. Kad su me upitali kamo idem, objasnila sam im da

sam krenula na susret mantranja, što je bila apsolutna istina. Policajac je izgledao malo
zbunjeno i rekao je: “Pa zašto onda imate pištolj?” Zato su me zaustavili, jer su vidjeli
pištolj, na sasvim vidljivom mjestu, kako viri iz moje torbe. Pištolj koji me je trebao spasiti
od Ikea. Nisam znala da je tako vidljiv, niti sam bila svjesna kako je opasno voziti
se Jaguarom s izloženim pištoljem.
Budizam i vatreno oružje zasigurno su izgledali kao jako čudna kombinacija.
Pokušavajući se obraniti, počela sam pričati o svojem suprugu, Ikeu Turneru, i o tome
kako se nisam osjećala sigurnom jer me htio poslati na “vječni počinak”. U postaji su znali
sve o Ikeu (izgleda da su svi znali za njega), ali upozorili su me da to što imam supruga
koji me želi ubiti nije izlika za nošenje napunjenog pištolja u vozilu, što je bilo
protuzakonito u Kaliforniji. Naučila sam svoju lekciju.
Bilo je trenutaka kad sam se osjećala tako usamljenom. Ma je stala na Ikeovu stranu,
ako možete povjerovati. U njezinoj glavi on je uvijek bio u pravu jer je on imao veliku
kuću, Cadillac, novac. I, ako se nju pitalo, ona je definitivno mislila da je samo on
talentiran. “Trebaš ga”, stalno mi je govorila, ne želeći shvatiti da sam i ja talentirana
Pokušala sam joj objasniti da ne razumije kako je živjeti s Ikeom i da se nikad neću vratiti.
Bez obzira na to što sam joj ispričala, mami je Ike bio draži i ostala je bliska s njim, gotovo
kao da je njegova majka To je boljelo, ali nije bilo iznenađenje nakon što sam toliko godina
za nju bila nevidljiva.
Nisam imala vremena lizati stare rane. Morala sam raditi, i, srećom, uspjela sam
uvjeriti Mikea Stewarta da mi da predujam kako bih financirala pravi nastup. Rhonda
nam je sređivala gaže u prostorima za cabaret u hotelima i casinima. Dvorane su izgledale
malo starije i čednije od onih na koje sam bila naviknuta, ali bila sam presretna. Veselilo
me što sam se mogla vratiti na pozornicu s glazbenicima i plesačima, izabrati vlastiti
materijal, kostime i raspored, a sve zahvaljujući slavnom dizajneru Bobu Mackieju, kojeg
sam upoznala kad sam surađivala sa Cher. Prvi sam put bila neovisna.
Trudila sam se zadržati taj osjećaj, uzbuđenje i optimizam koji su me uzdizali svaki
put kad bih izišla na pozornicu. Nije mi bilo važno je li došlo samo pet ljudi ili petsto,
uvijek sam smatrala da publika ima pravo na jednako dobar spektakl i da im dugujem
svoje najbolje izdanje. Nisam marila što sam imala problema s kostimima (nismo ih tada
tako zvali, ali jedne sam večeri ja krenula u jednom, a moj vrlo ( skupi kostim u drugom
smjeru!). Nije me čak zabrinjavalo ni što su me tužili nakon svakog nastupa; uručitelji
sudskih poziva pojavili bi se čim bi čuli da nastupa Tina Turner.
Odlazak na turneju bio je težak, ali i povratak kući također. Dok sam putovala, uvijek
bih se pobrinula da moji dječaci imaju nekakvu pomoć od domaćice, moje majke ili Alline,
koje bi im donosile obroke. Kažem “dječaci” iz navike: Craig, Ike Jr., Michael i Ronnie
bili su mladići. Jednom sam došla kući kad me nisu očekivali i ušla sam u samački stan
kao iz crtica. Nezamisliv nered! Jedva sam se popela uza stubište, jer je posvuda bilo
toliko stvari. “O-o, evo majke”, požalili su se jedan drugome kad sam ih iznenadila. Bili su
dovoljno veliki da budu pametniji i nisam im ništa prigovorila.
Knjige.Club 65
Drugom sam prilikom došla s turneje u praznu kuću. Bio je Božić. Ne sjećam se gdje
su dečki bili, ali ja sam bila sasvim sama. Upalila sam kamin (obožavala sam kamine kad
sam bila dijete), sjela u dnevni boravak i tako provela blagdan. Pod drvcem je stajao jedan
poklon, vaza koju mi je darovalo moje odvjetničko društvo, koju još imam. Sjećam se da
sam pomislila kako u njoj stoji najljepše cvijeće koje sam u životu vidjela, vjerojatno zato
što mi je to bio jedini božićni poklon. Ali nije bilo važno. Svaki put kad bih se našla u
sličnoj situaciji, uvijek bih je prihvatila. Umjesto da se rastužim, ja bih se podsjetila da
sam kod kuće i da mogu iskoristiti priliku da uživam u tišini. Po prirodi sam bila optimist.
Što sam duže bila bez Ikea, to sam manje strpljenja imala za mračne oblake u njegovu
problematičnom svijetu. I dalje me je pratio i često bi se pojavio kad bih to najmanje
očekivala. Jedne su večeri on i dvojica njegovih gorila došli u zračnu luku kad sam imala
let za nastup. Ja sam putovala s osiguranjem jer nikad nisam znala što mogu očekivati,
a Ike je tada pokušao glumiti facu pred mojim glazbenicima i mladićem kojeg sam
angažirala da nas čuva. Glazbenici su pogledali Ikea kao da mu žele poručiti: “Da ti nije
palo na pamet raditi probleme.” Željeli su stići na taj let i otići na gažu, a ja sam se osjećala
dobro jer su me podržali.
Onda se Ike zabuljio u zaštitara, koji ga nije poznavao, i rekao: “Tko si ti, jebote?” Ja
nikad nisam tako razgovarala, i bilo mi je jako neugodno zbog zaštitara. Jadnik je mislio
da mu je posao zaštititi nas od pretjerano entuzijastičnih obožavatelja, a ne ludog,
prostog supruga. Ike je dolio ulje na vatru nazvavši ga “debeloguzim”. Zaštitar je bio malo
krupniji, ali nikad prije nije čuo takvu uvredu. Ike nije bio svjestan da je “debeloguzi” bio
povezan s losanđeleskom mafijom. Ja nisam znala ni da to postoji, ali sljedećeg dana
nazvao me je ljubazni stariji muškarac koji je rekao da zna što se dogodilo u zračnoj luci
i upitao me trebam li “pomoć” u vezi s Ikeom. Mislim da su mi nudili da ga pošalju na
vječni počinak” Bila sam tako smetena da sam nešto zahvalno promrmljala i predala
slušalicu Rhondi. - Pomalo zvuči poput kakve komedije, ali ovi su događaji tada
bili zastrašujući jer su zaista bili opasni po život. Nikad niste znali nose li Ike ili njegovi
grubijani pištolje ili noževe, i stvarno nismo znali što su sposobni učiniti. Mislim da sam
tada uistinu shvatila da naša situacija nije normalna. Brakovi se stalno okončavaju bez
pomoći oružja i plaćenika. Bilo je vrijeme da se razvod ubrza.
Bilo je toliko prepiranja oko imovine, pa je taj proces trajao vječno. Kad smo otišli u
ured suca kako bismo finalizirali uvjete razvoda, Ike mi je upućivao prijeteće poglede.
Htjela sam mu reći: “Ti si takva budala. Zar misliš da sad uopće možeš doprijeti do mene?
Nemaš nikakvog utjecaja na mene.” Sudac mi je rekao: “Mlada damo, što vi želite?” Kad
sam spomenula da sam ostavila nešto nakita u studiju, Ike je puknuo: “Nema nikakvog
nakita.”
Shvatila sam kamo to vodi. Ike je planirao koristiti razvod kako bi nas držao
vezanima. Bio bi to stalni rat, sa sve više svađa, a postojao je samo jedan način da ga
okončamo. Rekla sam sucu: “Zaboravite nakit. Sve zaboravite. To je samo krvavi novac.
Ne želim ništa.” Upitao me jesam li sigurna. Odgovorila sam mu da sam vrlo sigurna iako
imam jedan zahtjev. Željela sam se i dalje koristiti imenom “Tina Turner”, koje je Ike
posjedovao jer ga je zaštitio kad smo tek počeli nastupati kao Ike and Tina Turner Revue.
Knjige.Club 66
Sudac je presudio u moju korist, i izišla sam iz te sudnice s imenom Tina Turner, svoja
dva Jaguara, jednim od Sammyja Davisa Jr.-a i jednim od Ikea, i to je bilo sve.
Sada zvuči tako smiješno. Nisam imala novca za hranu, najamninu, ili druge
potrepštine, nisam znala kako ću platiti račune, a imala sam dva Jaguara! Znala sam kako
Ike razmišlja. Mislio je da sam prestara i da više ništa ne mogu postići. Zabluda, zabluda,
zabluda. S obzirom na moju dob, spol i vrijeme u kojem smo živjeli, sve je bilo protiv
mene. A znate li što kažem ljudima koji me pitaju: “Što učinite kad je sve protiv vas?” Ja
im kažem: “Idete naprijed. Samo se ne smijete zaustaviti. Nema veze, ako dobijete jedan
udarac, okrenite i drugi obraz. A tuga koju osjećate? Ne možete razmišljati što vam čine
sad, ili što su vam učinili u prošlosti. Morate samo ići naprijed.”
Knjige.Club 67
“NOVA SENZACIJA26”
“Djevojko, digni
se i izađi iz ovog
kaosa
Postat ćeš nova
Senzacija
Postat ćeš
uspješna preko
noći27”
26
Engl. “Overnight sensation”; naslov pjesme Tine Turner, (op. prev.)
27
Engl. “Girl, get up and get out of this mess; You’re gonna be an overnight sensation; Gonna be an overnight success”;
stihovi iz pjesme “Overnight sensation” (op. prev.)
Knjige.Club 68
T o sam i učinila. Samo sam išla naprijed. Nikad nisam rekla: “Nemam to i to.” Rekla
sam: “Nemam to još, ali imat ću.” Tim načinom razmišljanja osmišljavala sam svoj
život, odlučivala koje ću korake poduzeti i, još važnije, odabirala pravi trenutak za to.
Sjećam se dana kad sam, pomalo umorna, ležala u krevetu i sama sebi rekla: “Moram
si pronaći menadžera.” Bila je 1979. Rhonda je dobro radila, nalazeći mi gaže u
kabaretskim krugovima, ali ja sam imala snove, i to velike. Htjela sam napuniti koncertne
dvorane i arene, poput Rolling Stonesa i Roda Stewarta. To je bila prilično velika ambicija
za četrdesetogodišnju pjevačicu za koju se činilo da su joj najbolje godine već prošle. Ipak,
ja nisam razmišljala o godinama. Nisam izgledala kao da mi je četrdeset. Nosila sam
perike, pa da sam i bila sijeda pod njima, nitko to nije mogao vidjeti. I dalje sam
plesala, zapravo trčala po pozornici. Osjećala sam se mladom i energičnom. Trebao mi je
samo profesionalac koji će mi pomoći usmjeriti karijeru na pravi put.
Rava Daly, jedna od mojih plesačica, stalno je govorila o menadžeru Leeju Krameru
kojeg je poznavala, a čija je klijentica u to vrijeme bila Olivia Newton-John. Rava me
natjerala da se javim Leeju i njegovom suradniku, Australcu Rogeru Daviesu, koji je
upravo tada stigao u Ameriku. Poslušala sam je i s njima dogovorila sastanak. Roger
je znao sve o Ikeu i Tini, i znao je za moju pjesmu “Nutbush City Limits” jer je bila veliki
hit u Australiji. Bio je mlad, imao je samo dvadeset šest godina, ali imao je poprilično
iskustvo u glazbenoj industriji Prije nego što se Roger doselio u Ameriku, radio je kao
glazbenik i tehničar i bio menadžer popularnoj australskoj grupi Sherbets
tijekom njihovih najuspješnijih godina.
Danas se Roger i ja u šali prisjećamo tog sudbinskog prvog sastanka i smijemo se
prvim dojmovima koje smo imali jedno o drugom Mislila sam da Roger izgleda mnogo
starije nego što jest, kao da je bio u ranim četrdesetima. I nikad nisam vidjela da je netko
tako zatrpan različitim predmetima. Ured mu je bio natrpan knjigama, pločama, svim i
svačim. Sve je bilo nagomilano oko njega, kao da je opsesivno-kompulzivni sakupljač.
Što je on mislio o meni? S obzirom na moju davnu prošlost s Ikeom, Roger je očekivao
da ću izgledati mnogo starije. Zbog perike sam uvijek izgledala mlađe nego što sam bila,
a i odjeća mi je bila mladenačka. Poslušao je miks mojih pjesama, ne izgledajući
nimalo zadivljeno, i pogledao me kao da nije bio siguran što bi učinio s tom čudnovatom
hrpom proturječja. Roger nije govorio mnogo, ali kad bi nešto rekao, onda je pažljivo
birao riječi. “Što želite?” obazrivo je upitao.
Bila sam brutalno iskrena jer ništa drugo nije imalo smisla. Ono što sam shvatila o
sebi otkad sam otišla od Ikea i krenula vlastitim putem bilo je da sam ambiciozna. Rekla
sam: “Pa, upravo sam se razvela. Imam dugove. Treba mi menadžer. Treba mi
diskografska kuća. I trebaju mi albumi. Osim toga, želim puniti dvorane poput
Rolling Stonesa i Roda Stewarta.” Eto, otvorila sam sve svoje karte. Ako je Roger i mislio
Knjige.Club 69
da mi je odgovor lud, nije mi to rekao. Rekla sam mu da nastupam u Venecijanskoj

dvorani hotela Fairmont u San Franciscu i pozvala sam ga da dođe s Leejem Kramerom i
pogleda moj nastup.
Osjećala sam se mnogo bolje kad sam izišla iz njegova ureda jer sam uistinu nešto
poduzela u vezi budućnosti. Nisam znala hoće li ili neće stići na koncert. To što je rekao
da će doći, nije značilo da zaista hoće. Ipak, javivši mu se, napravila sam jedan korak u
pravom smjeru, počela sam preuzimati kontrolu nad svojom karijerom, informirala
se, poduzimala korake i donosila odluke. Zbog toga sam bila uzbuđena i osjećala sam se
izuzetno snažnom.
Publika hotela Fairmont u San Franciscu bila je pristojna, ali pomalo uštogljena.
Redoviti gosti Venecijanske dvorane bili su više uglađena publika za noćne klubove, nego
obožavatelji koji su inače dolazili na nastupe Ikea i Tine. Svečano su se odjenuli i ugodno
sjedili za stolovima, ispijajući koktele i gledajući nastup. Moj se nastup još razvijao, ali
morao je pokazati moje talente u kabaretskom okruženju, koje je drugačije od prostora
u kojima sam nastupala s Ikeom. Kostimi su mi bili kombinacija starih stvari koje sam
prije nosila i predivnih novih kostima Boba Mackieja. Bili su dosta otvoreni i
odisali blještavilom i glamurom. Kako bi glazba bila prigodna, pomiješala sam popularne
hitove poput “Disco Interno” sa starim omiljenim pjesmama poput “Proud Mary”.
Kad god bih pogledala publiku, nadala sam se da ću vidjeti Rogera i Lee ja, ali pustili
su me da čekam dva tjedna. Uspjeli su doći u San Francisco tek posljednje večeri mojeg
angažmana. I danas protrnem kad se sjetim kako sam se osjećala kad sam ih ugledala.
Njihov mi je dolazak puno značio. Pomislila sam: “Došli su... odlično! Znala sam da imam
dobru izvedbu jer sam bila slobodna. Napokon sam plesala kako sam željela. Imala sam
vlastiti bend koji je svirao ono što sam željela da sviraju, tempom koji sam željela. Nikad
to nisam radila kako bih zaradila. Pjevala sam i plesala iz ljubavi, a publika je to osjećala.
To ih je podizalo. Gospođe u svojim crnim haljinama i okićene biserima ustajale su i
njihale se uz glazbu. Nikad neću zaboraviti naslov u jednim novinama u San Franciscu.
Pisalo je nešto poput: “Tina Turnir sinoć skinula paučinu s Nob Hilla28”. bila je to istina!
Roger i Lee došli su u backstage nakon nastupa. Lee je bio zadovoljan ali Roger je bio
uistinu oduševljen, što mi je bilo veoma drago jer sam znala da je on taj koji je gladan, koji
će obaviti posao. Sudbina je htjela da se tada udružimo, kao dvoje ljudi koji stoje na rubu
svojih novih života. On je želio glazbenika, ja sam željela menadžera. Želio je stvoriti
zvijezdu, a meni je bio potreban netko tko vjeruje u mene i tko će me do toga dovesti.
Oboje smo dobili ono što smo željeli. Mislim da je Roger brat kojeg nikad nisam imala, a
ja njemu sestra koju nikad nije imao. Zbližili smo se istog trenutka kad smo počeli zajedno
raditi.
Rhonda je shvaćala da mi treba menadžer s dugoročnim planom. Roger je bio u
svemu dobar, ali impresioniralo me to što je prepoznao važnost stvaranja publike u
Europi. Mnogi Amerikanci u glazbenoj industriji nisu priznavali ostatak svijeta. Roger je,
vjerojatno zato što je bio stranac, uvijek razmišljao u globalnim razmjerima. Sređivao
mi je gaže po cijelom svijetu, od Poljske do Azije. Uz njegovu sam pomoć uklonila iz svog
28
Nob Hill - četvrt San Francisca. (op. prev.)
Knjige.Club 70
nastupa elemente noćnih klubova Las Vegasa, kićaste kostime i dijelove seta.
Modernizirali smo plesačice i odjenuli bend u crna karate odijela. Glazbenici su ih mrzili,
ali ona nisu bila skupa i nisu se isticala. Kao što sam i zamišljala, uspjeli smo osmisliti
nastup koji je bio više u rokerskom stilu. Tad sam bila sretna kao nikad u životu, sretnija
nego što sam ikad mislila da bih mogla biti.
Najteži dio bio je pronaći diskografsku kuću. Sjećam se kad je Roger rekao: “Dušo,”
uvijek me tako zvao, “gdje god uđem i kažem ’Tina’, oni kažu Ike’”. Šefovima diskografskih
kuća u Americi glave su napunili u vezi Ikea koji je bio na jako lošem glasu. Sad je njegovo
grozno ponašanje bacalo ljagu na mene. Roger nije mislio da će biti toliko teško naći
diskografa, ali nikada nije odustao. Razmišljao je strateški, zbog čega i jest bio odličan
menadžer. Znao je da postoji mnogo puteva do ugovora s diskografskom kućom i
pokušavao je shvatiti koji bi bio onaj pravi za mene. Mislim da ga je uvijek oduševljavala
moja samouvjerenost da će sve dobro ispasti.
“Ne brini, Rogere, snaći ćemo se”, stalno sam mu govorila.
Roger je tada bio menadžer i Oliviji Newton-John. Činjenica da je mogao voditi
karijere dviju tako različitih umjetnica puno govori o njegovu menadžerskom talentu.
Jednom mi je donio pjesmu koja mu se jako svidjela i htio je da je snimim. Morala sam,
kao i uvijek, biti iskrena prema njemu i rekla sam mu da se ne mogu zamisliti kako pjevam
tu pjesmu, pa sam je odbila. On ju je odnio Oliviji. Bila je to pjesma “Physical”, koja je bila
apsolutno savršena za nju. Prodala se u milijunima primjeraka i postala njezin najveći hit.
Znala sam da negdje postoji pjesma za mene. Samo smo je morali pronaći.
Moj trenutak iz bajke zbio se u njujorškom East Villageu, u klubu Ritz. Roger je htio
da nastupim u prostoru u kojem bih se zbilja mogla povezati s publikom, a Ritz je imao
prekrasnu staru koncertnu dvoranu koja je privlačila istinske ljubitelje glazbe iz centra
grada. Tamo sam dvaput nastupila 1981., i na jednom od tih nastupa u dvorani je bio Rod
Stewart. Kad me je čuo kako pjevam njegov hit “Hot Legs”, pozvao me da ga izvedem s
njim u emisiji Saturday Night Live, u kojoj je trebao sudjelovati kao glazbeni gost. “Imamo
iznenađenje za vas”, rekao je publici NBC-a, rekavši da mu je veliko
zadovoljstvo predstaviti “nekoga tko mu je bio velika inspiracija”, potičući jednog člana
benda da se našali i kaže “Doris Day?” Rod je odbacio tu ideju i pozvao me na pozornicu.
Tako smo se dobro zabavili udišući pjesmi život. Dizala sam nogu kao luda svaki put kad
bismo izgovorili riječ “legs29”. To mi je bila izvrsna prilika da dobijem novu publiku; sve
one mlade obožavatelje Saturday Night Livea koji možda ne poznaju moj rad i koji su me
gledali u mojem najboljem izdanju za “Hot Legs”. Tad je za mene počelo odlično razdoblje.
Nakon još jedne večeri u Ritzu, dobila sam iznenadnu pozivnicu od Rolling Stonesa,
koji su me pozvali da otvorim neke od njihovih koncerata tijekom turneje po Sjevernoj
Americi. Pjevati “Honky Tonk Woman” s bendom u areni Brendan Byrne, jednoj od
ogromnih dvorana mojih snova u kompleksu Meadowlands u New Jerseyju ispunilo je
sva moja očekivanja. Kakvo mnoštvo! To iskustvo bilo je popriličan kontrast mojim
intimnim kabaretskim nastupima.
29
Legs - engl. noge. (op. prev.)
Knjige.Club 71
Na mojem trećem koncertu u Ritzu 1983. zvijezde su se posložile, u doslovnom i

prenesenom smislu, na način koji nisam mogla ni sanjati Imala sam jedan dogovor s
Rogerom. Zamolila sam ga da mi ne govori ako ima slavnih osoba u publici. Dakle, bez
onoga “pogodi tko je ovdje večeras”, jer bi me to samo omelo. Ja sam tu došla zabaviti
svoje obožavatelje i, u mojoj glavi, svi su u publici bili VIP gosti.
Izgleda da se mnogo toga dogodilo prije nego što sam otpjevala svoju prvu notu te
večeri.
David Bowie, glazbenik kojeg ne treba predstavljati, bio je u New Yorku, na sastanku
s ljudima iz EMI-ja /Capitola, njegove diskografske kuće. Htjeli su ga izvesti van kako bi
proslavili njegov novi album, Let’s Dance, ali David je rekao da je zauzet te večeri. Rekao
im je da ide u Ritz poslušati svoju najdražu pjevačicu... a njegova najdraža pjevačica bila
sam ja!
Davidova preporuka pokrenula je stampedo. Odjednom je Roger bio zasut pozivima
glazbenih producenata koji su očajnički željeli nabaviti karte za koncert te večeri.
Ironično je da je Capitol bio jedan od mojih diskografa, a naglo sam im postala zanimljiva
tek kad sam dobila Davidov blagoslov. Sve sam ovo tek poslije doznala. Kad sam izišla na
pozornicu, dvorana je bila puna i užarena. Takvi su mi koncerti bili najdraži - odlična
energija i publika koja je pratila svaki moj pokret. Primijetila sam neka poznata lica u
publici, uključujući teniskog velikana Johna McEnroea i glumicu Susan Sarandon.
David, kojeg je pratio moj stari prijatelj Keith Richards, došao je u moju garderobu, i
svi su bili jako uzbuđeni zbog koncerta. Bilo mi je jako drago što sam izvela Davidovu
“Putting Out Fire”, pjesmu koju je napisao za film Ljudi mačke. Smatram da sam je lijepo
otpjevala sa svojim bendom, a značilo mi je što je on bio tamo da je čuje. Nas troje smo se
tako dobro zabavljali, razgovarajući o glazbi i dodajući jedno drugome boce Jack Danielsa
i šampanjca, da nismo htjeli da večer završi. Preselili smo zabavu u Keithov apartman u
hotelu Plaza. Tada sam se najviše zabavljala gledajući Rogerove reakcije kako je
večer odmicala. Bio je izvan sebe. Mislim da bi se onesvijestio, da je to bilo moguće, jer je
lebdio od sreće, oduševljen što je u društvu svojih idola.
David je svirao klavir, Keith je bio u najboljoj formi, navratio je Ron Wood i
improvizirali smo cijelu večer. Pjevali smo “I keep forgetting you don’t love me no more”,
pjesmu koju je David planirao uvrstiti na svoj novi album. Roger je stalno odlazio u drugu
prostoriju kako bi telefonirao. Poput uzbuđenog djeteta, zvao je prijatelje da im
kaže: ”Nikad nećeš pogoditi gdje se nalazim! Nikad nećeš pogoditi tko je sa mnom!” Puno
mu je značilo što su svi ti ljudi tamo. Bio je to rokerski san. Otišli smo tek rano ujutro, kad
smo pozvali taksi i vratili se u stvarnost.
Novu stvarnost, kako je ispalo. Vratimo se na moju verziju bajke o Pepeljugi: meni je
ta večer u Ritzu bila ekvivalent odlasku na bal, samo bez onog dijela s princem. Život mi
se zaista promijenio. Ohrabreni entuzijazmom kojem su posvjedočili na mojem koncertu,
ljudi iz Capitola željeli su da potpišem ugovor za album. Postalo jako komplicirano
pokušavati nešto srediti između Capitola u Americi i EMI-ja u Engleskoj, ali Roger je bio
poput menadžera ratnika kad je nešto trebalo riješiti. Unatoč svemu, na kraju smo jednim
brzim, profitabilnim koncertom u Švedskoj ušli u Abbey Road Studios na snimanje s
Knjige.Club 72
Martynom Wareom i Glennom Gregoryjem iz inovativne pop-tehno grupe Heaven 17.

Martyn, koji je praktički bio dječak, iako vrlo talentiran, smatrao je da ova sredovječna
pjevačica ima svijetla budućnost.
Ušla sam u studio, očekujući da ću ugledati glazbenike. Čudno, nije bilo ni ljudi niti
instrumenta na vidiku. “Gdje je bend?” upitala sam, sjetivši se Phila Spectora i njegova
ogromnog orkestra. Roger i Martyn objasnili su mi da će novi Zvučni zid dolaziti iz nečega
što je izgledalo poput ogromnog rendgen uređaja. Martyn je svoju glazbu
stvarao, pomoću sintesajzera. Malo sam bila zbunjena samim procesom, ali i sretna i
uzbuđena što ću se okušati u nečem novom, čak i ako je to da ću pjevati pjesmu uz
nekakav uređaj. Problem je bio što nisam znala što bih pjevala. Nije bilo vremena da
Martyn napiše nešto novo, pa smo razgovarali o pjesmama koje su nam se sviđale i složili
se da ćemo pokušati s pjesmom Davida Bowieja “1984” i onom Ala Greena “Let s Stay
Together.”
Kad prvi put čujem pjesmu, počnem je pjevati dok ne osjetim da sam je zapamtila,
baš kao što sam radila kad sam bila dijete slušajući radio. Kad je u potpunosti upijem,
kažem: “U redu, sad je to moja pjesma, imam je”, i spremna sam na snimanje. Odem u
studio, dođem pred mikrofon i odradim posao. U tom sam pogledu drugačija od većine
glazbenika. Kad snimam album volim otpjevati cijelu pjesmu, od početka do kraja. Za
mene ona predstavlja priču, s početkom, sredinom i završetkom, i treba je u cijelosti
ispričati.
Kad sam snimala “Let’s Stay Together”, bila sam zaljubljena u jednog Amerikanca, pa
sam je snimila kao ljubavnu pjesmu. Zato je moja verzija toliko drugačija od verzije Ala
Greena. Al je napisao pjesmu, voli glazbu i sve to, ali ja sam bila više ponesena osjećajima.
Kad sam otpjevala zadnji stih, Martyn je rekao da smo gotovi. Snimili smo je u jednom
pokušaju. Ponekad me zove “čudo od jednog pokušaja”. Pjesma je bila blagoslovljena, a
takva je i ostala kad je izišla moja snimka u Engleskoj, a poslije i u Americi. Postala je hit!
Kad ste tako dugo u glazbenoj industriji kao što sam ja bila s Ikeom, nemoguće je ne
biti sumnjičav u vezi uspjeha. Kad su mi rekli da imam hit, pomislila sam: “U redu, dobro!'
Ali nisam se probudila i pomislila: ”O, izgleda da sam postala zvijezda... opet.” Bilo je i
negativnih posljedica. Neke su me od cura napustile kad sam im rekla da im ne mogu dati
povišicu. “Pjesma je tek postala popularna”, pokušala sam objasniti. “Novca još uvijek
nema.” Srećom, “Let’s Stay Together” bila je dovoljan hit da moja diskografska kuća kaže
Rogeru da nastavi s produciranjem novog albuma. I željeli su da se to napravi što je
prije moguće.
Roger i ja uputili smo se u London, u kojem sam pronašla podršku i inspiraciju u
najranijim počecima svoje karijere, počevši s “River Deep, Mountain High”. Englezi su mi
se iskazali onda kada Amerika nije. Nikad nisu pitali: “Gdje je Ike?” Oni su me prihvatili
kao samostalnu izvođačicu. Znate one stare holivudske filmove, u kojima se nadarena
djeca sastanu i spontano prirede spektakl, kao što sam nekad i ja radila sa svojim
rođacima kod bake Georgie u Nutbushu?
Takav je bio osjećaj kad smo počeli stvarati album “Private Dancer” Zapravo, na
početku nismo ni znali pjesmu “Private Dancer”. Započelo smo s pjesmom “Better Be
Knjige.Club 73
Good to Me”, koju je napisala Holly Knight Studio je bio rezerviran, imali smo dva i pol
tjedna za snimanje cijelog albuma, Roger je jurcao po gradu u malenom automobilu s
velikom vrećom kazeta, očajnički prikupljajući potencijalni materijal, da nešto, bilo što
otpjevam. Bilo je smiješno tako započeti toliko važan projekt
Roger mi je donio demo-snimku pjesme “What’s Love Got to Do with It”, i odmah smo
se sukobili jer mi se nije ni najmanje sviđala. ”Što ću ja s njom?” rekla sam odrješito. “To
zasigurno ne bi pjevali ni Rod Stewart ni Rolling Stonesi”, objasnila sam. Roger se nije
složio sa mnom. Ponosio se svojom sposobnošću da prepozna hit, a za ovu je pjesmu
smatrao da će biti veliki hit. Zamolivši me da budem otvorena za sugestije, Roger me
odveo u studio da se sastanemo s autorom pjesme, Terryjem Brittenom, kojeg je već
angažirao da producira dvije pjesme na albumu. Terry je ležerno sjedio na stolcu, njišući
nogama i držeći gitaru. Rekla sam mu da izgleda poput dječaka, što je, srećom, prihvatio
sa smiješkom.
Terry mi je pričao o pjesmi i slušao što me kod nje brine. Razumio je što želim reći.
Nisam htjela snimati nešto lagano, ni pop. Onda sam mu odlučila iskazati poštovanje.
Pjevala sam njegove riječi, ali na svoj način. “You must understand that the touch of your
hand...”, silovito, s ozbiljnošću i sirovom emocijom. O, da. Bio je to potpuno
drugačiji pristup i potpuno drugačiji rezultat. Čula sam u svojem glasu ono što je Roger
zamišljao u svojoj glavi. Album je odlično počeo, a Terry Britten i ja uživali smo u
dugotrajnoj i plodnoj suradnji.
Inače, Roger je i dalje trčao po cijelom Londonu, tražeći još pjesama. Mark Knopfler
iz Dire Straitsa rekao je da ima jednu pjesmu koja se zove “Private Dancer”. Napisao ju je
za sebe, ali nije je uvrstio na svoj najnoviji album jer je zaključio da je pjesma bolja za
ženu nego za muškarca. Bio je apsolutno u pravu. Ne mogu ni opisati tako je “Private
Dancer” zvučala iz usta jednog muškarca, čak i jako talentiranog muškarca poput Marka.
Jako muškobanjasto! Poput nečega što biste čuli u pubu, nakon previše popijenih piva.
“Stvarno želiš da otpjevam ovu pjesmu?” rekla sam Rogeru, dijelom razdragana, a
dijelom užasnuta. “Samo joj daj svoj pečat, pa ćemo vidjeti kako će ispasti”, uvjerljivo mi
je odgovorio. I to sam i učinila.
Pjesma govori o prostituciji. Nikad u životu nisam morala toliko nisko pasti, ali
smatram da je većina nas bila u prilikama kad smo se morali prodati, na ovaj ili onaj
način. Kad sam se predala Ikeu, kad sam šutjela da izbjegnem svađu, kad sam ostala s
njim unatoč potrebi da odem, o tome sam razmišljala dok sam pjevala pjesmu. O tuzi
koju osjećaš kad činiš nešto što ne želiš, dan za danom. Jako je emotivna.
Našli smo još pjesama, uključujući “Steel Claw”, s Jeffom Bečkom na gitari, “I Can’t
Stand the Rain”, “Better Be Good to Me”, i druge. Sve su one za mene nezaboravne jer sam
radila ono što volim, u gradu koji sam voljela i s ljudima kojima je uistinu bilo stalo do
mene i moje budućnosti. Toliko sam puta u životu osjećala da se moram izdignuti iznad
loše karme, ali ne i dok sam snimala “Private Dancer. Tada me je, čini se, život napokon
zapljusnuo dobrom karmom. Kolege me uvijek iznova zadivljuju. Bili su zauzeti svojim
pjesmama, ali našli su vremena i za mene i za moj novi album. Iskustvo je zaista
pokazalo da su glazbenici nevjerojatno velikodušni. Željeli su me uzdignuti, ne spustiti na
zemlju.
Knjige.Club 74
Ja sam letjela sve više od onog trenutka kad je izdan album Private dancer. Tijekom
ljeta 1984. bila sam na turneji s Lionelom Ritchijem kao predgrupa na turneji Can’t Slow
Down, kad se pjesma “Whats Love Got to Do with It” počela penjati na ljestvicama. Kako
je bilo uzbudljivo kad su ljudi pjevali sa mnom dok sam na pozornici izvodila nju ili “Let’s
Stay Together”!
Iznenadilo me kako se glazbena industrija mijenja. Nije više bilo dovoljno snimiti i
izdati pjesmu. Dolaskom MTV-ja. novog dvadeset četverosatnog kabelskog programa koji
je postao jako popularan glazbenici su morali praviti malene filmove, to jest spotove,
kako bi ilustrirali svoje pjesme. Prvi spot koji sam snimila bio je onaj za pjesmu ”Let’s
Stay Together”. Kao što je Roger volio reći, produkcija je bila ”jeftina i vesela” - samo ja i
moje plesačice, Annie i Lejeune, kamera i sićušan budžet od dvije tisuće dolara. Stvorio je
popriličnu pomutnju jer, kad su ljudi vidjeli kako erotično plešemo jedna uz drugu,
smatrali su da je to pomalo zločesto. Mi smo se tome dobro nasmijali.
S pjesmom “What’s Love Got to Do with It” pokušali smo nešto drugačije. Snimili smo
jednu crno-bijelu verziju, pomalo umjetničku, ali moja je diskografska kuća smatrala da
izgleda previše ozbiljno. Kasnije tog ljeta, kad sam bila u New Yorku i opet nastupala u
Ritzu, ponijeli smo kamere na ulicu. Snimali su me dok sam se šepurila kroz Brooklyn i
donji Manhattan u svojoj čuvenoj odjevnoj kombinaciji: traper jakni, mini suknji, visokim
potpeticama, bujnoj kosi i crvenim, jarkocrvenim usnama. Spot je postigao velik uspjeh i
na kraju je 1985. osvojio MTV-jevu nagradu za video-spot godine.
Najednom smo snimali spotove za svaku pjesmu, pa sam mogla osloboditi glumicu u
sebi. Ne znam kako smo našli vremena.
Spot koji smo snimali za pjesmu “Private Dancer” bio je jako ambiciozan,
s fantastičnim sekvencama, plesom koje je osmislila Arlene Phillips, pet ili šest promjena
kostima, i predivnom lokacijom - starom plesnom dvoranom Rivoli u Londonu.
Mislim da sam u to vrijeme bila stalno u pokretu.
Naravno, bila sam uzbuđena zbog svojih hitova, ali najdraži dio mojeg uspjeha, koji
se nakon svega nikako ne može nazvati uspjehom noći, bila je lavina prilika koje sam zbog
toga dobila. Svaki put kad bih dobila priliku surađivati s velikim pjevačem,
skladateljem ili producentom, ili okušati se u drugačijem žanru, postala bih
bolja pjevačica.
Uzmimo Bryana Adamsa, na primjer. Bio je tako mlad kad sam ga upoznala 1984.,
mislim da je imao dvadeset četiri godine, i presladak. Imao je neki sjaj u oku, poput
Vragolastog Denisa. Bryan je tvrdio da je godinama moj obožavatelj, iako se nije činio
dovoljno starim da bi bilo što radio godinama. Navodno me je, još kao tinejdžer,
dolazio slušati u klubovima u kojima sam izvodila svoj kabaretski spektakl. Slao mi je
kasete s pjesmama koje je htio da snimim, ali nikad mi nisu sjele. Odbijanje ga nikad nije
spriječilo da i dalje pokušava. Bio je jako uporan, i drago mi je da je bilo tako.
Kad sam prvi put čula pjesmu “It’s Only Love”, znala sam da je to pjesma za mene.
Bryan ju je producirao, pjesma je postala hit, a mi smo tako uživali izvodeći je zajedno,
da sam ga pozvala da pođe sa mnom na turneju. Predstavila sam ga kao “jednog tipa iz
Kanade i dodala: “Stvarno je sladak, znate”, zato što je i bio! Publika je odmah znala o
Knjige.Club 75
kome govorim. Bryan je imao tako odličnu energiju kad je otvorio koncert, da sam odmah
htjela izaći na pozornicu i zaplesati, a upravo su to rekli i Rolling Stonesi za Ikea i Tinu u
1960-ima.
Željela sam ostvariti još glumačkih uloga nakon Tommyja, pa možete zamisliti kako
sam bila polaskana kad mi je Steven Spielberg ponudio jednu od glavnih uloga u Boji
purpura, onu Shug Avery. Ipak, nisam imala dobar osjećaj u vezi tog projekta, koliko god
da je bio vrijedan. Priča je neugodno slična priči mojeg života s Ikeom. Jesam li rekla
slična? Bila je gotovo identična! Nisam željela nikad više ponovo proživjeti ni djelić te
noćne more, čak ni u filmu.
Pobješnjeli Max: Thunderdome bio je sasvim drugačija vrsta filma. Rekli su mi, kad su
producenti raspravljali o glumici za “Aunty Entity”, snažnu, veličanstvenu junakinju u
središtu njihova futurističko-akcijskog i avanturističkog filma, da su stalno govorili:
“Nađimo nekoga poput Tine Turner”. Čak su je i zvali “likom Tine Turner”. Konačno,
netko se dosjetio upitati pravu Tinu Turner bi li razmislila o prihvaćanju te uloge.
Pogledala sam prijašnja dva nastavka Pobješnjelog Maxa i bila sam velika
obožavateljica rada Georgea Millera, naročito Cestovnog ratnika. Srce mi je jače zakucalo
kad mi je ponudio ulogu. To je moj tip glume! Nisam željela snimati holivudske filmove,
jer se u Hollywoodu sve vrti oko glamura i ljepote, a ja sebe nikad nisam doživljavala
kao ljepoticu. U duši sam i dalje bila vragolanka. Pomisao na to da ću proputovati pola
svijeta do divljine središnje Australije, obrijati glavu, nositi oklop i voziti se u brzim
automobilima, a da ne spominjem ulogu kraljice... Šalite se? Ovo je bilo ostvarenje mojeg
sna. Naravno, nisam razmišljala o prašini, ni o temperaturi koja se penjala iznad 52
stupnja Celzijeva, tako visoko da je bilo teško napuniti rezervoare gorivom jer bi ono
isparilo čim bi došlo u doticaj sa zrakom! Ja sam razmišljala o nevjerojatnom liku i
ostvarenju jedne od mojih najdražih maštarija: utjelovljenju žene koja ima moć
muškarca.
Stvarno sam se povezala s Entity. Mogu biti mnogo različitih žena u različitim
trenucima - seksipilna, vesela, blesava, mlađa od svoje stvarne dobi i mudra za svoje
godine. Ali žena u mojoj srži jako je slična Entity, snažna i otporna. Toliko je toga izgubila,
a onda je toliko toga pretrpjela da bi je muškarci u njezinu svijetu poštovali. Pronašla sam
se u njezinoj borbi jer sam je i sama proživjela.
Fizički proces moje transformacije iz Tine u Entity bio je jako zanimljiv. Naučila sam
kako obrijati glavu svakog dana, jer je koža tako osjetljiva, da je bolje da to sam učiniš.
Iznenadilo me kako je moje lice lijepo, veoma lijepo s obrijanom glavom. Malo me je to
brinulo. Onda je došla ekipa frizera i šminkera da ostvare taj zamišljeni look, koji
su dovršili divljom plavom perikom. Naposljetku su stavili opremu na mene. Moj je oklop
bio težak trideset dva kilograma i bio je napravljen od mreže za kokošinjac, psećih
brnjica, i tko zna od čega još. O, Bože, izgledala sam opako.
Kostimografi su odradili odličan posao, ali nisam im vjerovala da će pogoditi s
cipelama. Nitko nikad ne pogodi. Donijela sam vlastite štikle na set, dizajnerske cipele za
koje sam znala da ću u njima zaista moći stajati, jer sam ih morala nositi nekoliko sati u
Knjige.Club 76
komadu. Na kraju svake pripreme pošpricali bi me svakakvim završnim sprejevima,

a kad bi ekipa završila, više nije bilo Tine. Bila sam Aunty Entity, od glave do pete.
Budući da sam pomalo smiona, zahtijevala sam samostalno izvođenje vratolomija,
bez kaskadera. Čak i ja moram priznati da je ponekad bilo strašno. Thunderdome je imao
neke divlje scene. Na filmskom setu surađuješ s ekipom da bi se zaštitio od ozljeda.
Na primjer, trebala sam izvesti dramatični skok u visokim potpeticama. Pogledala sam
jednom udaljenost koju trebam preskočiti (ovo je ista osoba koja nije razmišljala kad je
skočila s pozornice u osmom mjesecu trudnoće) i zaključila sam da ću zasigurno uganuti
gležanj. Rekla sam im da nam treba kutija da ublažimo doskok, skinula cipele dok sam
skakala i opet ih obula kad su snimali moj doskok. Ah... ta čarolija filmskog snimanja.
Ja sam bila zaslužna za Entityin prepoznatljivi smijeh. George Miller jednom me čuo
kako se smijem na setu, mislim da je nečiji šešir podletio pod kamion, ili nešto blesavo
poput toga, i odlučio da Entity mora zvučati baš poput mene - zaigrano i zlokobno u isto
vrijeme.
Najdraže mi je bilo slobodno vrijeme provoditi sjedeći iza Georgea i gledajući ga kako
daje upute drugim glumcima. Željela sam vidjeti kako je uistinu izgledao filmski svijet. On
bi rekao: “Ti si najusredotočenija pjevačica i glumica koju poznajem.” Mislim da se
iznenadio kad je vidio da s lakoćom surađujem s drugima, da nisam primadona. Htjela
sam mu reći: “Ne znaš ti odakle ja dolazim! Tamo nije dozvoljen ulaz primadonama.” Kad
se sada toga prisjetim, shvatim da nisam bila izvanredna u filmu, ne toliko dobra koliko
sam htjela biti. Ali dala sam najbolje od sebe i čini se da je bilo dovoljno.
Šarmirao me moj kolega Mel Gibson, kojeg sam uvijek zvala “Melvin”, jer je imao
nešto dječačko u sebi što me je podsjećalo na jednog od mojih sinova. Jako je opušten i
zaigran. Raditi s njim bilo je jako slično suradnji s glazbenicima; dobro se zabavljaš, ali
odradiš posao. Toliko sam ga zavoljela da me je, kad je film bio dovršen, boljelo čitati
priče o njegovu lošem ponašanju. Znala sam da je Melvin bolji od toga, pa sam mu poslala
njegovu sliku s porukom: “Molim te, nemoj ovo upropastiti.” Shvatio je ozbiljno moje
riječi i bio je sretan što sam mu izrazila podršku i brinula se za njegovu dobrobit.
Ne mogu si pomoći, uvijek sam se brinula za ljude do kojih mi je stalo. Keith Richards
savršeno me opisao kad je rekao Vanity Fairu da me doživljava kao “najdražu tetu” ili
“dobru vilu”, jer sam se uvijek pokušavala brinuti o ljudima kad bismo bili na turneji. Ako
bi netko bio prehlađen, ja bih ga gnjavila da zakopča jaknu i stavi šal i nudila VepoRub za
grlobolju. U duši sam podjednako “Majka Zemlja” i ”Rock ʽn’ Roll” i mislim da su zbog toga
moja prijateljstva s drugim glazbenicima potrajala.
Divlje i predivno putovanje koja je započelo pjesmom “Private Dancer” kulminiralo
je na dodjeli nagrada Grammy za 1984., koja se odvila u noći 26. veljače 1985. Osjećala
sam se pomalo ošamućeno jer sam imala gripu, ali i da sam bila u najboljem
zdravstvenom stanju, ta bi večer svejedno bila izvantjelesno iskustvo. Kad sam izišla
na pozornicu na vrhu stepenica i sišla niz njih pjevajući “What’s Love Got to Do with It”,
osjetila sam emotivni zagrljaj publike. Jako im se svidjela pjesma, ali i priča koja je uz nju
išla. Mislim da sam se obraćala svim ljudima koji sanjaju o svojoj drugoj prilici i
neumorno rade da bi taj san ostvarili. Roger je bio sa mnom te večeri, ali ni ja ni on nismo
Knjige.Club 77
mogli zamisliti da će “What’s Love Got to Do with It” osvojiti dva Grammyja, jednog za
snimku godine i jednog za najbolju žensku pop vokalnu izvedbu, a “Better Be Good to Me”
treću nagradu, za najbolju žensku rock vokalnu izvedbu.
Album Private Dancer na kraju je prodan u osam milijuna primjeraka u prvoj godini.
Ne brini, Rogere, snaći ćemo se.
Smiješno mi je prisjetiti se prvog vala mojeg novog uspjeha. Između snimanja
Thunderdomea, odrađivanja individualnih koncerata i prvog dijela turneje Private
Dancer, nisam imala vremena stati i razmisliti o tome što radim. Stalno sam putovala,
rijetko sam negdje ostajala. Nisam ni stigla izraditi kreditnu karticu, iako to nije spriječilo
novu mene, onu bogatu, da ne postanem kupac svjetske klase. Zapravo, uvijek sam bila
kupac svjetske klase, ali sad sam si to mogla i priuštiti! U jednom od mojih intervjua o
“povratku Tine Turner na scenu”, rekla sam časopisu People da samo želim karticu
American Express Gold. Dok se nisam dočepala kartice, posuđivala sam karticu od
svojeg menadžera i bilo koga drugoga u svojoj orbiti. “Ne brinite”, uvjerila sam osobu
koja je vodila intervju. “Uvijek im vratim novce.”
Oko mjesec dana nakon dodjele nagrade Grammy, otpjevala sam duet s Davidom
Bowiejem. I dalje me prolaze žmarci kad se toga sjetim. David i ja ostali smo bliski nakon
te večeri u Ritzu. Među nama se razvilo posebno prijateljstvo, zajedništvo koje je
proizašlo uzajamne naklonosti i divljenja te zajedničkih interesa. On je, poput mene, bio
budist. Našalio se da je u nekom trenutku svojeg života morao odlučiti hoće li postati
budistički redovnik ili rock-zvijezda. Slušala bih ga kako priča i upitala bih ga: “Davide,
kako tako mnogo znaš?” Oduševljavalo me što je bio informiran o svemu. Ne samo
o glazbi, o svemu. Mogao je pričati o umjetnosti, vjeri, bilo kojoj temi. Nasmijao bi se i
rekao: “Tina, ja nikad ne prestajem učiti.” On je stalno stjecao nova znanja, bio je pravi
renesansni čovjek, ali ne i naporan. Kad se sjetim Davida, pomislim na zraku svjetlosti.
On je gotovo imao aureolu.
Glazbeni spot za njegovu pjesmu “Tonight”, koji je snimljen tijekom nastupa uživo u
NEC areni u engleskom Birminghamu, u ožujku
1985., govori sve o osjećajima među nama. Ja sam počela pjevati ”Everything’s gonna
be all right, tonight”, njišući se uz zavodljivi reggae ritam. Potom se pojavio David,
izašavši iz maglice u bijelom kratkom sakou. Publika je bila iznenađena, a arena je
vibrirala kao da je bio potres! Izgledao je tako lijepo, poput anđela. Htjela sam reći “opa”,
ali nisam mogla govoriti. Morala sam učiniti bilo što, samo da ne stojim na mjestu, pa sam
se dramatično okrenula prema njemu. Tko se ne bi okrenuo da promotri takvu pojavu?
Dok smo večer prije vježbali, otkrila sam neke stvari o Davidu. Stvarno je znao
plesati, a znao je i glumiti. To ne mogu svi pjevači. Kad smo se zagrlili na toj pozornici, bio
je to predivan trenutak. Izgledali smo kao u transu, poput ljubavnog para. Iako, suprotno
glasinama, i žao mi je što ću nekoga razočarati, nikad nismo imali takvu vrstu odnosa.
Nismo nikad ni spavali zajedno. David je bio drugačiji od drugih rokera. Bio je pravi
džentlmen.
Mogu odmah nastaviti sa sljedećom vrućom temom. Jedno od pitanja o kojima se
najviše raspravljalo u povijesti rock ‘n’ rolla, a mislim da ne pretjerujem jer me to uvijek
Knjige.Club 78
pitaju, jest ono “Što vam je David Bowie šapnuo na uho dok ste plesali u spotu za
pjesmu ʽTonight’?” Novinari i obožavatelji očajnički žele odgovor. Neki su rekli da bi
mogli dovesti čitača s usana da dešifriraju Davidove riječi, ali njegova su usta tako blizu
mojeg uha i njegove se usne ne vide u potpunosti, pa to neće pomoći.
Da zaključimo: David se nagne i šapne, a ja reagiram kao da sam čula nešto jako
zločesto. Ne, nije rekao ništa prosto. To bih zapamtila. Ali pokušavam se sjetiti što mi je
zaista rekao.
Istina je da se jednostavno ne sjećam. A sad kad je David otišao u svoj grob, njegove
će riječi morati ostati misterij. Iako, nema jamstva da bi njegovo sjećanje bilo išta bolje
od mojega. Vjerojatno je i on zaboravio.
U jednom trenutku tijekom našeg dueta, mlada žena popela se na pozornicu i
uhvatila Davida za ruku. Sve se brzo dogodilo; zaštitari su je odveli, a David, koji je imao
odličan smisao za humor, odmah se našalio rekavši nešto poput: “Valjda bih trebao biti
sretan što je to bila žena”, aludirajući na vječne rasprave novinara o
njegovoj seksualnosti. Vjerojatno bi im tada sjekira pala u med da je takvo što učinio
muškarac. Danas ne bi ništa rekli, ili bi ga opisali kao seksualno ”fluidnog”, ali tada je to
bila velika priča, i to ga je zabavljalo.
Nakon pjesme “Tonight”, spomenula sam Davidu da bih htjela da mi napiše pjesmu,
neku sa sličnim ozračjem kao u pjesmi “Putting Out Fire”. Pristao je, ali sumnjala sam da
će je stići napisati. Glazbenici su mi često govorili da hoće, i imali su dobre namjere, ali
onda bi otišli i bavili se svojim životima i na to zaboravili. Ali ne i David. Nazvao me je
nekoliko mjeseci poslije, dok je bio negdje na skijanju, i rekao da ima odličnu pjesmu za
mene. “Zove se ‘Girls’”, rekao mi je, opisavši je kao “stvarno žestoku”, baš kao što sam
voljela, “ A”, dodao je, “ako je ti ne uzmeš, ja ću je snimiti”.
“Čekaj malo”, rekla sam. “Ako je ti želiš, znači da je prava.”
Ponekad, kad ljudi žele napisati pjesmu baš za mene, to obično ne bude dobro. Ja im
kažem: “Ne razumiješ, ja se mogu poistovjetiti s onim s čim se i ti poistovjećuješ.” Ako
čujem da su je za sebe napisali, i da je bi oni pjevali, onda je uzmem. Čim je David izrazio
želju da pjeva “Girls” (i na kraju ju je i snimio), ja sam znala da je to dobra, univerzalna
pjesma. Jako mi se sviđa što o ženama govori kako su moćne i misteriozne. Trebalo mi je
neko vrijeme da je shvatim kad sam se pripremala za snimanje, ali upravo to volim kod
Davidove glazbe, što me uvijek potakne na razmišljanje.
Kad sam posljednji put vidjela Davida, on je nastupao u Bruxellesu. Došla sam u
njegovu garderobu nakon koncerta i baš smo se napričali. Susret je bio ugodan, iako je
skrivao da je bolestan pa nisam znala da je to bio naš “posljednji ples”, naš posljednji
pozdrav.
“Volim te, Tina”, rekao je.
“Volim te, Davide”, odgovorila sam.
Tako mi je drago što smo se rastali tim riječima.
Erwin, koji jako dobro poznaje glazbenu industriju jer se njome bavi cijeli život,
jednom me je upitao: “Zašto su te Bowie i Jagger uzeli pod svoje okrilje? To nisu ni za
Knjige.Club 79
koga drugog učinili.” Objasnila sam mu da su me Englezi cijenili još od ranih dana “Ikea i
Tine”, i da su me još više podržali nakon što sam napustila Ikea.
Mislim da im se svidjelo ono što vide - ženu koja im se vokalno, može suprotstaviti,
surađivati na pozornici u rokerskom stilu, a da i pritom sve izgleda kao odlična zabava.
David je uvijek govorio: “Kad plešete s Tinom, ona vas gleda u oči.” Bili smo partneri.
Jednaki. U to vrijeme nije bilo žena koje su pjevale i plesale poput mene, koje su mogle
biti seksipilne, a da to ne bude seksualno. Izlazila sam na pozornicu u štiklama i kratkim
suknjama, i bilo je dobrog plesa i smijeha i zabave, a da se žene u publici nisu osjećale kao
da želim zavesti njihove muškarce. Nikad ništa negativno nije dolazilo s pozornice.
Beyoncé danas ima jednaku takvu energiju, ali tada sam ja bila jedina.
Koliko žena može držati svoj kraj pozornice s Mickom Jaggerom? Mick i ja uvijek smo
se odlično provodili, a naš nastup na Live Aidu 1965., povijesni koncert koji je organizirao
Bob Geldof za prikupljanje novaca za gladne u Etiopiji, savršeni je primjer toga.
Bilo je kasno navečer na stadionu JFK u Philadelphiji. Temperatura se popela na
trideset pet stupnjeva, a publika je tamo bila cijeli dan, slušajući razne izvođače, od Toma
Pettyja i Madonne do Beach Boysa i Boba Dylana. Sad su čekali Micka, koji nije
namjeravao dopustiti da ga ekstremna vrućina odvrati od njegova uobičajenog, jako
energičnog nastupa. Uvijek je bio u pokretu, i njegovi su obožavatelji to očekivali i ovaj
put.
Ja sam te večeri kao iznenađenje trebala otpjevati dvije pjesme s Mickom, i prije nego
što smo se popeli na pozornicu, kratko smo porazgovarali o tempu. Hali & Oates svirali
su kao prateći bend Micku, koji je nastupao kao samostalni glazbenik, bez Rolling
Stonesa, i mene je brinulo da sviraju malo presporo. Meni treba zalet. Ne znam plesati na
sporu glazbu. Rekla sam: “Mick, ne znam hoćemo li uspjeti ako nas oni ne mogu pratiti.”
Rekao mi je da se ne brinem, da će to on riješiti. ”Znam što želiš”, rekao je. “Ti želiš da
bude brzo? I izašao je i objasnio bendu kako trebaju svirati.
Kad se vratio, upitao me je: “Onda, što ćemo činiti?” Mick i ja nikad nismo mogli stajati
na mjestu i pjevati. Nismo bili takvi. Morali smo nešto činiti. Odmjerio me je. Na sebi sam
imala usku kožnatu majicu i suknju. Vidjela sam kako mu je u očima zasjala neka nevaljala
ideja.
“Može li se ta suknja skinuti?” prepredeno je upitao.
“Molim?!” bio je moj zaprepašteni odgovor.
“Skinut ću ti suknju.”
Upitala sam ga zašto bi to učinio, ali već je bilo prekasno da o tome raspravimo. Mick
me preduhitrio. “Samo da nešto izazovem”, rekao je. Razumljivo, ja sam bila malo
nervozna jer nikad nisam skinula suknju na pozornici. Srećom, bila sam pripremljena. U
ono se vrijeme nije nosilo samo donje rublje. Imala sam još mrežaste čarape,
potom plesačke gaćice da mi suknja ne padne, tako da nisu imali ništa za vidjeti, samo
kostim ispod kostima. Bila sam pokrivena - tješila sam se. I Mick je znao da sam
pokrivena. Bili smo profesionalci. Mick je izišao na pozornicu, zahvalio publici što su
izdržali na takvoj vrućini, a potom viknuo: “Gdje je Tina?” Izišla sam i odmah smo počeli
pjevati ”State of Shock”. Bilo je dobro, ali malo previše pitomo za Micka, koji voli
Knjige.Club 80
uzbuđenje. Kad smo počeli pjevati “It’s Only Rock ‘n Roll”, on je skinuo majicu, plesao
golih prsa po pozornici, a onda otparadirao s pozornice, kako bi se presvukao u žuti sako
i maskirne hlače, cijelo vrijeme pjevajući “But I like it”.
Vratio se, i ne preskočivši ni note, dodirnuo mi je struk. Osjetila sam, o, Bože, osjetila
sam da opipava tražeći kopču. Znala sam da će se to dogoditi. Spustila sam pogled jer sam
se pitala kako izgledam u tom trenutku.
Kad mi je dramatičnim potezom skinuo suknju, s olakšanjem sam shvatila da nije
strašno. Zahvaljujući činjenici da su me plesačke gaćice držale poput steznika, a mrežaste
čarape skrile moje donje rublje, sve je bilo oblikovano i na svojem mjestu, kao kod
plesača. Uspjela sam izgledati iznenađeno (to je ona glumica u meni) i skrila sam se
iza Micka da izgleda kao pravo iznenađenje. Publika se oduševila.
Mick je jednostavno nestašan, znate? Mi se samo igramo. Kad sam se prvi put pojavila
s njim na pozornici, pokušao mi je gurnuti mikrofon među prepone. On je poput svakog
nestašnog dječaka kojeg ste nekad poznavali u školi. Zato uvijek doživljavam Rolling
Stonese kao dječake, jer sam odgojila sinove. Kad odgajate dječake, onda znate da su oni
zaigrani. Uvijek sam morala biti na oprezu u Mickovu društvu jer nikad nisam znala što
će mi sljedeće podvaliti. On mi je poput brata. Nije mi neki neznanac povukao suknju. To
je učinio dječak kojeg sam poznavala... jako star “dječak”.
Mick je domišljat. Sjećam se da sam, baš nakon što sam napustila Ikea, došla u
Mickovu garderobu nakon koncerta, i kad me ugledao, počeo me zadirkivati: “Ne želim
nikakve oslobođene žene ovdje.” Vidjela sam da mu je drago radi mene i da je htio
podržati važne promjene u mojem životu, ali on je to učinio na svoj način, uvijek s dozom
humora.
Godinu dana nakon Live Aida srela sam Micka na koncertu Princeove zaklade u areni
Wembley u Londonu. Razgovor između nas uvijek je poput stolnog tenisa jer se on jako
voli natjecati. Ja sam mu rekla nešto poput: “O, Mick, baš ti je lijepa kosa.” Ne zastavši ni
sekunde, on mi je odgovorio: “Da, a još je i moja.” Takav je Mick, ukazuje mi na razliku
između moje perike i njegovih prirodnih kovrči. Nitko ga ne može nadmašiti u razgovoru.
Zato on daje najbolje intervjue. Zna kako se zabaviti s novinarima, kako preusmjeriti
pitanja upravo na osobu koja ih je postavila, pa uvijek uspije pobijediti u duelu.
Bez obzira na to koliko me on zadirkivao, Mick i drugi Stonesi uvijek su bili uz mene
kad sam ih trebala. Znam da smo prijatelji. Znam da se možemo osloniti jedni na druge.
Međutim, do kraja života Mick i ja ćemo i dalje zadirkivati jedno drugo i biti zaigrani. Mi
smo takvi.
Odlično sam se zabavljala kad je moja solo karijera doživjela uzlet. Stvarno sam imala
zbog čega biti zadovoljna nakon albuma Privat Dancer: odlazak na turneju s Rolling
Stonesima, Rodom Stewartom, Lionelom Ritchiejem i Bryanom Adamsom; snimanje
filma Pobješnjeli Max s Melom Gibsonom; nagrade Grammy; snimanje dueta s
Davidom Bowiejem. Uživala sam u umjetničkoj slobodi i komercijalnom uspjehu.
Kad sam napustila Ikea, skupila sam sve nagrade koje smo zajedno osvojili i sklonila
ih. Rekla sam sebi: “U redu, vidjet ću što mogu sanja; postići.” Na kraju sam popunila
prazna mjesta novim nagradama, potvrdama, srebrnim, platinastim i trostruko
Knjige.Club 81
platinastim albumima. Ljudi su me nazivali “novom senzacijom”. Naravno, to ne postoji,

ali postoje druge prilike. Drugi put sam imala priliku preokrenuti svoj život. Mogla sam
sve napraviti ispočetka, onako kako sam željela, i nisam morala živjeti u nečijoj sjeni. Ike
mi je uvijek govorio da ga sputavam, ali shvatila sam da je bilo upravo suprotno. Svakim
udarcem u moje tijelo i u moje samopouzdanje on je sputavao mene. Bez Ikea sam se
mogla vinuti u visine.
Mark Knopfler savršeno je to sažeo kad mi je napisao pjesmu ”Overnight Sensation.
Tad smo bili u Kanadi. Bio je na mojem nastupu, i, te večeri, dok me je pomno promatrao,
palo mu je pameti napisati pjesmu o djevojci koja je već dugo na sceni. Prošla je kroz trnje
i kamenje, no nikad nije prestala sanjati. Kad mi je Mark tek dao pjesmu, pomislila sam:
“Želim li ovo pjevati? Želim li se sjećati Ikea, i koliko je loše bilo dok ga nisam napustila?”
Markova pjesma pomogla mi je da shvatim da je to bio put kojim sam trebala poći i da je
ono što se dogodilo moja sudbina. Ike će uvijek biti dio moje priče, ali postajao je sve
manja slika u retrovizoru. Morala sam razmišljati o budućnosti, a ne o prošlosti.
Kad sam počela raditi s Rogerom, Ike je zamolio naše sinove da me pitaju bih li još
jednom pošla s njim na turneju. Čak je i s Rogerom razgovarao. Mislim da je dobio neku
ludu ideju da se udružimo sa Sonnyjem i Cher na nekakvoj “turneji bivših”, ako to možete
zamisliti, rekla sam Rogeru: “Jesi li ti lud? Nemaš pojma s čim bi imao posla da
surađujemo s lkeom. On je prevarant, a to nije ni blizu najgore što mogu reći o njemu.”
Nisam mogla podnijeti pomisao da stojim s njim na pozornici, a kamoli da pjevam
njegove pjesme.
Dugo se nisam morala brinuti o sukobima s lkeom. Što je moj uspjeh bio veći, on je
postajao sve tiši. To je čudno, zar ne? Nakon što se “What’s Love Got to Do with It” popela
na prvo mjesto ljestvica, više nije bilo nikakvih molbi za bilo kakvim ponovnim
okupljanjem. Mislim da je Ike napokon shvatio da se neću vratiti.
Više nisam prozborila s lkeom Turnerom.
Niti jednu jedinu riječ do dana njegove smrti, 12. prosinca 2007.
Knjige.Club 82
“ROMANSA SA STRANCEM30”
“U zraku je
romantika, tako
kažu
Ljubav te može
dočekati iza
ugla31”
30
Engl. “Foreign Affair”; naslov pjesme Tine Turner, (op. prev.)
31
Engl. “There's romance in the air, so they say love could be a small café away”; stihovi iz pjesme “Foreign Affair”,
(op. prev.)
Knjige.Club 83
K ako sam stalno govorila Rogeru, vjerojatno sve dok mu nije dojadilo, moj
dugogodišnji san bio je da napunim stadion ili veliku arenu, baš poput Rolling
Stonesa. Taj se san ostvario turnejom Private Dancer 1985. Održali smo 180 koncerata u
deset mjeseci, putujući svijetom do gradova Sjeverne Amerike, Europe, Australije i Azije.
Više od dva milijuna ljudi došlo je vidjeti “novu finu”, samostalnu izvođačicu sad poznatu
po pjesmi “What’s Love Got to Do with It”, “Let’s Stay Together” i “Private Dancer”. I dalje
sam pjevala njihove najdraže pjesme, naročito “Proud Mary” i “River Deep, Mountain
High”, a publika ih je obožavala slušati. Časopis Billboard napisao je: “Ona dolazi kako bi
dala sve što može”, a upravo sam se tako i osjećala. Bila sam presretna što sam na toj
pozornici. “Jeste li spremni za mene?” upitala bih mnoštvo. Itekako su bili spremni!
Bilo je to naporno, ali davala sam sve od sebe, od trenutka kad bih izašla na pozornicu
plešući, pa sve do posljednjeg bisa, što je obično bila moja verzija ZZ Topove pjesme
“Legs”.
Kad već spominjemo noge, Billboard je rekao i da imam “najpokretljivije noge u
glazbenoj industriji”. Zabavljala me je, i još uvijek me zabavlja, ta stalna pozornost koju
posvećuju mojim nogama. Meni zaista nije jasno. Jeste li ikad vidjeli ponijeve noge kad se
tek okoti? Duguljaste i tanke. Tako su meni moje noge uvijek izgledale. Kad sam bila mala,
pomislila bih: “Zašto izgledam poput malog ponija?” Moj kratki trup obješen je na ove
dvije klimave noge, ali naučila sam odijevanjem postići da dobro izgledaju. U Nutbushu
nitko se ne bi zagledao u moje noge. Crnkinje koje su bile punašne i pune oblina smatrane
su lijepima, ali moje tijelo, koje je samo bilo mršavo i ravno, nikad nije izazivalo poglede.
Znam kako izgledati dobro, ali ne bih se nazvala lijepom ženom.
Budući da sam bila na turneji gotovo godinu dana, nisam imala previše vremena za
privatni život. Već dugo nisam imala ozbiljnu vezu. Tijekom života nisam bila s puno
muškaraca, cijelu sam mladost provela s Ikeom, a nakon razvoda moje su veze češće
bile problematične nego vrijedne. Nikad nisam bila od onih žena koje su morale imati
seksualne odnose. Ponekad sam bez njih bila i godinu dana. Ako biste me vidjeli pod ruku
s nekim muškarcem, to je nešto značilo. Nisam izlazila s muškarcima samo radi društva.
Bilo je tu nekih zaljubljivanja, ali ništa važno. Nemojte se smijati, ali uvijek sam bila
pomalo nervozna na početku veze s novim muškarcem jer nisam znala kako će moja
perika biti prihvaćena!
Perika je bila nezaobilazni dio izgleda Tine Turner. Da izađem na pozornicu s
“prirodnom kosom”, publika me ne bi prepoznala. Rekli bi: “Gdje je Tina?” Jednom sam
pošla liječniku u St. Louisu koji me je pitao koje sam rase dok je zapisivao moju povijest
bolesti. Kad sam rekla: “Crnkinja”, on mi se suprotstavio. “Vaša kosa”, naglasio je s
nevjericom, primijetivši da je ravna i blistava. Nije imao pojma da nosim periku, i tako svi
reagiraju.
Knjige.Club 84
Ne iznenađuje me što ljudi misle da je perika moja prava kosa, jer sam je oduvijek
smatrala svojim produžetkom. Na neki način, to i jest moja kosa. Dok sam nastupala,
nikad nisam željela da perika postani poput kostima, dok je neki izvođači mijenjaju isto
kao što mijenjaju odjeću. Vjerujem da sam i tim stavom zadržala pristojan izgled. Kad mi
je “kosa” bila kovrčava van pozornice, onda bih ostavila isti osnovni stil i boju na
pozornici. Samo bih je malo uredila, da izgleda dramatičnije. “Pripremam je poput obroka
s tri slijeda”, znala sam reći osamdesetima, kad je u modi bila bujna kosa. Oprala bih je,
ostavila da se osuši, natapirala je, dodala onoga ljepljivog, opet je natapirala i ostavila da
se osuši. Bilo je to pretjerano, ali funkcioniralo je. Dok bih bila na pozornici, ponašala bih
se kao da je to moja kosa, prolazila bih prstima kroz nju i micala je s lica. Dok sam plesala,
zabacivala sam kosu tako realistično, da nitko nije mogao biti potpuno siguran da
ona nije, kako je Mick volio reći, moja.
Nikad neću prestati nositi periku. Ipak, koliko god mi se sviđalo što mi je ona bila
zgodna i činila me lijepom, uvijek je postojao rizik da ću sresti muškarca koji bi mogao
prigovoriti; muškarca kojemu bi bio problem upustiti se u romantičnu vezu s Tinom,
bujne kose i glamuroznih oprava, ali buditi se s nesređenom Annom Mae. Što ako se
razočara mojim stvarnim izdanjem? Uvijek me činilo pomalo nervoznom upuštanje u
takav rizik.
Ta me dvojba nije toliko brinula jer sam na turneji Private Dancer uvijek toliko
marljivo radila da nisam ni imala vremena za romantične veze. Barem sam si tako
govorila do onog dana kad smo Roger i ja sletjeli u Köln zbog velikog koncerta. Bila sam
umorna i pomalo loše volje, misleći na naporan raspored koji me je čekao. Dok smo
hodali zračnom lukom, neki je mladić izišao iza stupa da bi nas pozdravio. Mislila sam da
je neki stranac, možda obožavatelj, ali Roger ga je odmah prepoznao i srdačno ga
pozdravio, rekavši: “Zdravo, Erwine.” Bio je to Erwin Bach, jedan od direktora EMI-ja,
moje diskografske kuće u Europi, i tu je bio da dostavi iznenađenje od Rogera, novi
Mercedesov džip G-klase koji je bilo teško nabaviti. Ali pravo iznenađenje nije
bio automobil, nego muškarac!
Izgleda da je ovaj karizmatični stranac u ruci držao ključeve mojega srca, koje je
najednom počelo lupati BUM, BUM, BUM, prigušivši sve druge zvukove. Ruke su mi bile
hladne kao led. Tijelo mi drhtalo iznutra. “To je ljubav na prvi pogled”, čudila sam se. Samo
sam pomislila, ako sam uopće mogla misliti: “O, Bože, nisam spremna za ovo. Ovaj
zavodnik preda mnom raširio je ruke i pozdravio me. Pomislila sam: “E pa ne idem u to
naručje”, iako sam željela. Završili smo s upoznavanjem i šaljivim primjedbama i izišli iz
zračne luke Roger je uskočio u limuzinu koja nas je čekala, a ja sam ušla u džip s Erwinom
da mi ispriča sve o njemu dok me vozi u hotel.
Promatrala sam ga sa strane dok smo se vozili. Bio je mlad oko trideset godina, i bio
je jako lijep, iako ne u konvencionalnom smislu. Imao je tamnu kosu i stvarno lijepe ruke.
Volim muške ruke. Odjednom sam postala nesigurna zbog svojeg izgleda. Na sebi
sam imala džemper Issey Miyake i kožnate hlače, uglavnom rokerski look. Iako sam bila
jako zanimljiva, kad se danas toga sjetim, uvjerena sam da to nije bio najbolji trenutak.
Kosa mi je u to vrijeme bila velika. Velika i divlja. Baš sam je bila natapirala i raščupala,
poput onog poslovičnog jela u tri slijeda, pa je stršala. To je bio moj stil, to su
Knjige.Club 85
ljudi očekivali. Ali ako mene pitate, nije tako dobro izgledalo i sumnjam da sam Erwinu
bila privlačna. Oh, i ako kosa nije bila dovoljan razlog da mu budem odbojna, imala sam i
četrdeset šest godina, bila sam razvedena i majka dvoje, odnosno četvero “djece”, koja su
zapravo bili muškarci... baš poput Erwina.
Što je Erwinu prolazilo kroz glavu? Kasnije, dosta kasnije, doznala sam da je i on
osjetio onaj isti električni naboj koji je prošao kroza me. Opisao je naš susret čarobnim i
rekao da, kad me je gledao, nije vidio ”zvijezdu” ni moju boju kože, ni druge detalje. Vidio
je ženu, jako privlačnu ženu, ali nije znao što učiniti sa svojim osjećajima.
Naš razgovor u džipu bio je pomalo usiljen. Ja sam se teško koncentrirala (izgleda da
je i on imao isti problem), a postojala je i jezična barijera. Erwin je bio jako obrazovan i
znao je engleski, ali nije ga mnogo govorio, pa je bilo čudnih trenutaka tišine. “Saberi se,
rekla sam sebi tijekom vožnje koja je bila neobično i prekratka i preduga. ”Govori!” Želeći
očajnički nešto reći, zamolila sam ga da mi pokaže gdje se pale svjetla za maglu (kao da
je to bilo pravo pitanje), a on se zarumenio dok je pokušavao pronaći gumb. Uspjeli smo,
pomalo zastajkujući, razgovarati o kontrolnoj ploči i drugim bezazlenim temama dok
nismo došli do hotela.
Pozdravila sam ga, i, još drhteći, uspjela doći na kat do sobe, bacila se na krevet i
pomislila: “Baš je divan. Zaista divan. Što ću sada?” Bila sam šokirana. Nisam imala pojma
da ću pronaći uzbudljivu ljubav na prvi pogled u Njemačkoj. Gotovo sam imala osjećaj da
smo se povezali u nekom drugom životu. Sad sam morala smisliti kako ćemo se povezati
u ovom životu.
Ostvarivanje ciljeva nazivam “pletenjem”, i jako sam dobra u tome. Sljedećeg dana
bila sam na večeri s ekipom iz EMI-ja, uključujući i Erwina. Najavila sam da priređujem
božićnu zabavu (odluka koju sam donijela u istom tom trenutku) i da su svi pozvani (da,
i toga sam se upravo tad sjetila). Onda sam, poput pravog genija, dodala: “Slušajte me.
Želim vaše datume rođenja, kako bih mogla dati izraditi vaše astrološke karte, da vas
bolje upoznam.” Samo sam jednu osobu htjela pobliže upoznati, Erwina. Što sam više o
njemu doznavala, to me je više privlačio. Jedna mi je vidovnjakinja rekla da se njemu ne
može govoriti što će činiti, što je sasvim istinito do dana današnjeg. Nije mi bilo važno što
je mlađi niti što živi u Europi. Znate li što ja mislim? Mislim da mi je trebala ljubav.
Stvarno sam željela nekoga voljeti. Bila sam slobodna žena, imala sam pravo izbora. Moj
je izbor bio Erwin.
U to sam vrijeme bila pomalo nestašna. Jedne večeri, kad smo sjedili jedno do drugog
na još jednoj poslovnoj večeri, rekla sam sebi: “Nije me briga. Jednostavno ću ga upitati.”
Pogledala sam ga, tako zgodnog u majici Lacoste, trapericama i mokasinkama bez
čarapa i šapnula: “Erwine, kad dođeš u Ameriku, želim da vodiš ljubav sa mnom.” Polako
je okrenuo glavu i samo me pogledao, kao da nije mogao vjerovati što je čuo. Ni ja nisam
mogla vjerovati što sam rekla! Poslije mi je rekao da to nikad nije čuo od jedne žene.
Najprije je pomislio: “Opa, ove žene iz Kalifornije su stvarno divlje.” Ali ja nisam bila
divlja. Nikad prije nisam ništa slično učinila. Samu sebe nisam prepoznala.
Nakon nekog vremena Erwin je došao poslom u Los Angeles i otišli smo na večeru u
Spago, poznati restoran Wolfganga Pucka u koji se odlazi da biste bili viđeni i da biste
Knjige.Club 86
vidjeli poznate ljude. Pozvala sam sve kod sebe poslije večere (još jedna od mojih ne tako
suptilnih lukavština), i tada je naša prava veza započela. Svirala je glazba, drugi su gosti
odlutali, počeli smo se ljubiti i tako nastavili sve do spavaće sobe. Te je noći Erwin
prespavao kod mene.
Kao što znate, nisam imala previše iskustva u ljubavi i udvaranju. Moja prva ljubav u
srednjoj školi završila je slomljenim srcem. Bila sam još tinejdžerica kad sam se upustila
u prvu odraslu vezu, s Raymondom, ocem mojeg sina Craiga. A onda sam bila u braku s
Ikeom, a znate kako je to izgledalo. Trebala su mi desetljeća da se počnem ponašati poput
zatelebane školarke, i uživala sam u naletu osjećaja koji me je zapljusnuo u mojoj drugoj
adolescenciji.
Sljedećeg jutra, Erwin je trebao otići na Havaje na poslovni put. Odvezla sam ga do
hotela i otišla kući, cijelim putem u sedmom nebu. Kad mi je Rhonda, koja je uvijek bila
iza fotoaparata, donijela nekoliko fotografija nas dvoje s večere, odmah sam ih stavila u
okvire i izložila ih po kući. Erwin mi je bio u mislima sljedeća dva dana... dok me nije
nazvao i ležerno spomenuo da je put na Havaje otkazan. On je bio nekoliko kilometara
udaljen od mene, u Malibuu. Tamo je bio cijelo vrijeme, družio se na plaži s kolegama, i
nije se sjetio reći mi to. pokušala sam ostati hladna, ali u sebi sam bjesnila. “Tina,
budaletino glupa” pjenila sam se na sebe. Zašto sam odabirala tako loše muškarce? Zašto
uvijek mora biti razočaranje? Nisam mogla podnijeti pomisao da će me opet netko
povrijediti. Bilo mi je bolje samoj, zaključila sam.
Prošlo je nekoliko mjeseci. Srela sam Erwina kad sam promovirala album Private
Dancer u Baselu, u Švicarskoj, i vratio mi se onaj stari osjećaj. Unajmila sam kuću u
Gstaadu za blagdane i pozvala sam Erwina i neke druge ljude iz EMI-ja u posjet. Jedne
večeri, sjedila sam uz kamin s prijateljicom Harriet, kad sam sjetno rekla: “Oh, voljela bih
da je Erwin ovdje.” Toliko me se dojmio, da nisam mogla prestati razmišljati o njemu, ali
nisam se previše nadala da će doći u Gstaad. Harriet mi je rekla: “Pazi što želiš, draga.
Možda to baš i dobiješ. Ne znam je li ona nešto znala, ili je imala nekakve vidovnjačke
moći, ali odjednom me pozvao moj zaštitar i rekao: “Tina, netko vam je došao u posjet.”
Kad sam došla do vrata, tamo je stajao Erwin. Svemir mi je dao točno ono što sam željela.
Kako sam se osjećala? Sretno. Uzbuđeno. Nervozno. Spremno.
Erwin je na glavi imao seoski šešir koji je popularan u Njemačkoj. Smiješan, ali
simpatičan. U žurbi sam se sjetila da volim sve na njemu, uključujući i njegov smiješni
šešir. Erwin je zračio muževnošću koja mi je bila neodoljiva. Imao je neku nestašnu crtu
dječaka i mudrost i staloženost starijeg muškarca; odlična kombinacija. A sad, budući da
je bio tu, na mojem pragu, znala sam da mu se sviđam. Do kraja večeri, sudbine su nam
bile zapečaćene. Odlučila sam se spakirati i useliti kod njega tijekom nadolazećeg
odmora. Otada je moj dom bio tamo gdje je Erwin.
Prije nego što smo mogli objelodaniti našu vezu, Erwin je zahtijevao da nešto
učinimo. Uvijek je bio vrlo profesionalan što se tiče posla u EMI-ju. Kad je Erwin
diplomirao, otac ga je poticao da prihvati posao u tvrtki koja se bavila proizvodnjom
čelika, koji bi mu osigurao solidnu, iako ne pretjerano uzbudljivu budućnost. Problem je
bio u tome što je Erwin naišao na oglas za radno mjesto u glazbenoj tvrtki koja je
postavila pitanje: “Želite li surađivati s Beatlesima?” Pa naravno da je htio surađivati s
Knjige.Club 87
Beatlesima. Obožavao je glazbu i ponio ga je entuzijazam da će svoju strast moći

pretvoriti u zanimanje. Javio se na oglas koji je postavio EM I, dobio posao, i započeo
karijeru u glazbenoj industriji, postigavši na kraju takav uspjeh da mu je čak i otac morao
priznati da je bio u pravu što je izabrao Beatlese, a ne čelik.
Erwin je smatrao da nije primjereno da izlazi s EMI-jevom glazbenicom (to jest sa
mnom), a da prije o tome ne porazgovara sa svojim nadređenima. Dogovorio je sastanak
s gospodinom Wilfredom Jungom, generalnim direktorom za Srednju Europu, kako bi
mu objasnio situaciju. Bio je nervozan jer nije mogao predvidjeti kakva će biti reakcija.
Što ako bude morao birati između svojeg posla i mene? Predstavio je svoj slučaj
gospodinu Wilfredu, koji je pažljivo slušao i izgledao kao da razmišlja o tome. Konačno je
progovorio.
“Postoji problem”, rekao je gospodin Wilfred.
“Mogu li znati koji je to problem?” pristojno je upitao Erwin. “Mogao bih postati malo
ljubomoran” odgovorio je gospodin Wilfred, čime je na svoj način dao Erwinu svoj
blagoslov.
Imao je jedno upozorenje. “Slušaj”, upozorio je Erwina, “ako je to prava stvar, ako je
ljubav, to je odlično. Ali nemoj da sljedeći tjedan pročitam u novinama da ste prekinuli.”
S ovim riječima Erwin je mogao krenuti naprijed. Tako je počela moja ljubavna priča.
Nakratko ću se malo vratiti unatrag da progovorim o očiglednoj tabu-temi - razlici
od šesnaest godina među nama. U mojoj glavi to nije nikad predstavljalo problem, ni onda
ni sad. Kao prvo, Erwin i ja bili smo odrasle osobe kad smo započeli vezu. Dob je
predstavljala puno manji problem od činjenice da smo imali drugačiju prošlost, životna
iskustva i ličnosti, a s takvim se problemima suočavaju svi parovi. Ja sam Amerikanka, a
on je Nijemac. To je najveća razlika.
Svijet bi mogao doživjeti Erwina kao Tinina “mlađeg muškarca”, ali prava istina je da
on zapravo ima šezdeset, a ja šesnaest godina. Erwin je oduvijek bio stara duša. Mnogo je
zreliji od mene. Razmisli prije nego nešto učini i oprezan je, dok sam ja ta koja će skočiti,
a da ne pogledam ispred sebe. Zna biti jako krut u svojim navikama. I sad svira svoju
harmoniku, kao što je činio kad je bio dječak. I kad smo se prvi put spetljali, iznenadilo
me da ima rutinu zatvaranja vrata i gašenja svjetala prije odlaska na spavanje, što ja
nikad nisam činila. Kad sam ga upitala: “Zašto to radimo?” uzvratio je: “Noć je. Zatvorimo
vrata i pogasimo svjetla”, hladno je odgovorio. Zadirkivala sam ga da zvuči poput nekog
starca!
Zapravo, shvatila sam da je većina ljudi bila sretna zbog mene, i čak pozdravljala našu
vezu. Moje ponašanje pomoglo je starijim ženama da budu manje sramežljive po pitanju
romantične veze s mlađim Muškarcima. Jako sam vjerovala u nas i trudila sam se ne
obraćati pozornost na negativnosti. Zašto i bih? Već sam imala težak život i loš brak. Bilo
je vrijeme da se pobrinem za sebe.
Moj stav o Erwinu dodatak je mojim općenitim razmišljanjima o starenju. Ne
vjerujem u ograničenja. Ne zamaram se time što starim, dok god se osjećam dobro, držim
do sebe i držim korak s vremenom.
Knjige.Club 88
Kao što kaže Deepak Chopra32, sad postoji nova vrsta “starijih ljudi.” Duže živimo,
više radimo, čak se i drugačije odijevamo. Ja se ne pokušavam odijevati poput mladih
djevojaka. Shvatila sam da mogu izgledati jednako dobro, a da ne pokazujem dekolte ili
nosim jako kratke suknje. Moram se malo pokriti kad ostarim, ali u tome nema ništa loše.
Samo to morate prihvatiti i pronaći stil koji vama odgovara. Postoji jedan izraz: “Nikad s
ovog svijeta nećete živi otići.” To je istina. Nećemo. Idi naprijed. Potrudi se oko šminke,
frizure i odjeće. Moraš se razvijati. Kao i Erwin, nikad ne doživljavam dob ili boju kože
kao prepreku.
Cher i ja razgovarale smo o ovome s Oprom tijekom jednog intervjua prije nekoliko
godina. Kad je ona upitala Cher što misli o starenju, Cher je odgovorila: “Mislim da je to
grozno!” Ja se nisam složila. “Ja ga dočekujem raširenih ruku”, rekla sam iznenađenoj
publici, nabrajajući razne primjere u kojima život s godinama postaje bolji. Objasnila sam
da je moj život starije žene mnogo bolji nego kad sam bila mlada; zbog mudrosti, načina
na koji razmišljam, stava. Dolazi do pozitivnih promjena kad ste još zdravi i dobro
izgledate. Prihvatit ću i osamdeset, devedeset, koliko god, kad taj trenutak dođe.
Inače, kad mi je bilo četrdeset šest, ja nisam izgledala starije od tridesetogodišnjeg
Erwina, a ni danas ne izgledam starije od njega. Oprah me jednom upitala razmišljam li
ikad, kad smo sami, o tome koliko je Erwin mlađi od mene. Odgovorila sam joj da ne
razmišljam. Razmišljam samo o tome da smo to Erwin i ja. Čak ni noću ni zbog čega ne
osjećam da bih se trebala potruditi da izgledam lijepo u krevetu. To smo odavno prošli.
Što ljubav ima s tim? Mnogo toga!
Ugodno nam je u vlastitoj koži i, što je još važnije, ugodno nam je jedno pored
drugoga!
Zato sam donijela ispravnu odluku kad sam, zaljubljena preko ušiju, spakirala torbe
i uputila se u Erwinov stan u Marienburgu, u Njemačkoj, predgrađu Kölna nalik Bel Airu.
Njegov stan učinio mi se minimalističkim, ali mislila sam da je tako jer se nedavno uselio.
Kad sam malo bolje upoznala Erwina, shvatila sam da mu je minimalizam u krvi: mrzi
stvari. Ja ću prekriti svaku površinu knjigama, svijećama, fotografijama, potpurijem, bilo
čime da dodam dašak osobnosti. Erwinova je filozofija “manje je više”. Njegov stolić za
dnevni boravak iz snova na sebi ne bi imao ništa osim televizijskog upravljača. Više
o ovome kasnije...
Erwinov trosobni stan bio je klasičan momački stan, opremljen odličnim zvučnicima,
ali bez nepotrebnih sitnica. Umjetnine su bile naslonjene na zidove, a hrpe glazbenih
ploča bile su posvuda, iako je Erwin tvrdio da ih je na tisuće prodao prije nego što se
uselio i da je zadržao samo nekoliko stotina najdražih. Ja sam odmah promislila: ”Ovu
prostoriju treba urediti”. Nisam ništa rekla i nisam znala kad će se to dogoditi, ali već sam
imala neke ideje i jedva sam čekala započeti preobrazbu.
Važniji je problem predstavljala moja prtljaga. Planirala sam ostati cijeli mjesec, pa
sam spakirala oko deset kofera Louis Vuitton s velikim izborom odjeće, dovoljnim da
pokrijem gotovo svaku moguću prigodu. U Erwinovu stanu od sto kvadrata za to nije bilo
mjesta. Morala sam spremiti svoju prtljagu u podrum i trčati dolje po odjeću.
32
Deepak Chopra - liječnik, govornik, autor, zagovornik alternativne medicine, (op. prev.)
Knjige.Club 89
Erwinovi susjedi morali su gurnuti “Louisa” kad god bi trebali koristiti perilicu i sušilicu.
Bilo je malo nezgodno, ali zamislite njihovo iznenađenje kad ušli u praonicu i naletjeli na
Tinu Turner, koja prekapa po svojim kuferima, pokušavajući pronaći nešto za odjenuti.
Sa mnom su na ovom putovanju bili i moji zaštitari. Koliko god mi je to zvučalo čudno,
sad kad sam postala “nova senzacija”, nisam mogla putovati bez njih. Oni su spavali u
obližnjem hotelu, gdje nisu morali svoje torbe držati u podrumu, a ja sam bila kod Erwina.
Ne kažem da mi nije bilo ugodno. Uživala sam s njim. Željela sam provoditi više vremena
s njim, a ne pobjeći, što sam uvijek željela dok sam bila s Ikeom. Prvi put u životu osjećala
sam da sam zaista u ljubavnoj vezi. “Ovako to treba izgledati”, rekla sam sebi. Bili smo
dvoje ljudi koji su rado živjeli zajedno i uživali u svakodnevnom životu.
Sigurna sam da je Erwin s vremena na vrijeme kolutao očima, budući da nikad nije
bio impresioniran slavnima i životom koji uz to ide, ne nakon toliko godina u glazbenoj
industriji. “Ostani prizemljena”, rekao je, “nemoj se oslanjati na privilegije koje idu
uz slavu jer one mogu nestati brzo kako su i došle.” Bio je to dobar savjet, ali čak je i on
morao priznati da je zgodno što imam svoju ekipu zaštitara. Komunicirali smo voki-
tokijem. Štitili su me kad smo izlazili u javnost i omogućili nam da uživamo u privatnosti
doma. Kad nismo imali energije za izlazak iz stana, oni bi nam donijeli hranu, pa
smo mogli uživati u luksuzu privatne večere.
Priznajem da me je jednom entuzijazam za našim novim životom doveo u nepriliku
kakvu biste vidjeli u epizodi serije Volim Lucy. Nisu baš svi moji ludi planovi bili dobre
ideje. Erwin je trebao odletjeti za Brazil na kratki poslovni put, samo za vikend, a ja sam
ostala u stanu. Nisam si mogla pomoći, pa me je, čim je otišao, a ja ostala sama, obuzela
ona potreba za preuređenjem. Bez imalo oklijevanja otrčala sam u Pesch, poznatu
trgovinu interijera u Kölnu, i obavila vrtoglavu kupnju. Inače se fini namještaj morao
naručiti šest mjeseci unaprijed. Ipak, kad sam zamolila za brzu dostavu, u trgovini su
je uspjeli organizirati za sljedeći dan, što je jedna od onih privilegija na koje me Erwin
upozorio. Sve sam u stanu premjestila i nestrpljivo čekala otkrivenje velikog iznenađenja.
Erwinu je bilo užasno na povratnom putovanju iz Brazila. Ozlijedio se na letu kad su
mu preko stopala prešla kolica s hranom pa je u nedjelju stigao šepajući i u velikim
bolovima. Ono što je ugledao nije mu pomoglo da se osjeća bolje. Mislio je da je u
pogrešnom stanu. Ne, u pogrešnom svijetu, kako je rekao. Kamo god je pogledao, bili
su neki za njega suvišni predmeti. Napunila sam prostorije namještajem i dodacima. Čak
sam i angažirala nekoga da premjesti njegove voljene zvučnike. Ja nisam mogla biti
ponosnija što sam sve uspjela napraviti u samo dva dana, ali jadni Erwin bio je užasnut.
Poželio je sve vratiti kako je bilo prije nego što sam se ja umiješala. Situacija se pretvarala
u jednu od mojih najgorih “operacija joj!”
Srećom, na večeru nam je došao prijatelj, pa je Erwin morao suzdržati svoj bijes. Do
sutra se malo smirio i počeo se privikavati na promjene. S vremenom ih je prihvatio. Zar
nije smiješno da mu je teže bilo prilagoditi se novom namještaju nego novoj ženi u
svojem životu? Preživjeli smo tu bitku, ali rat oko dekoriranja traje do danas. Erwin i
dalje žudi za onom minimalističkom prostorijom s praznim stolićem i daljinskim
upravljačem, a ja se okružujem antikvitetima, umjetninama, dragim predmetima i svim i
svačim što mi se sviđa.
Knjige.Club 90
S vremenom smo stvorili svoju verziju rutine, ako se rutinom može smatrati
putovanje slobodnim danom s jednog kontinenta na drugi. Upoznala sam Erwina s
obitelji na Božić, a on je taj test prošao s odličnim. Ma, koja zna biti teška, oduševila se što
je tako pristojan i obziran, tako iskreno zainteresiran za nju i Alline. Erwin je
postavljao mnogo pitanja, a Ma i Alline voljele su razgovarati, pa je to bila
dobra kombinacija. Nije me iznenadilo što se tako dobro slažu. Kako bi moje majka i
sestra mogle odoljeti Erwinovim brojnim čarima? I one su se njemu svidjele i bilo mu je
drago što su tako jednostavne.
Erwin me nikad nije pitao hoću li mu biti djevojka, iako me jest upitao na svoj
šarmantni njemački način: “Jesmo li zajedno?” Mi to ne bismo tako rekli u Americi, ah
svidjelo mi se. Počeo je zaista nešto osjećati za mene, ali bojao se prebrzo djelovati jer je
stalno razmišljao: ”Oh, te divlje i nepredvidljive djevojke iz Kalifornije”, sjetivši se
onog mojeg nestašnog upucavanja kad smo se upoznali. Brinuo se da se poigravam s
njim, da bih mogla jednog dana pobjeći. Morao mi je naučiti vjerovati kao što sam ja
vjerovala njemu. Ja se nisam bojala. Nisam tražila supruga, željela sam biti voljena. U
djetinjstvu - nikad voljena. U prošlim vezama - nikad voljena. Cijelog svojeg života - nikad
uistinu voljena. Najviše od svega željela sam osjetiti da me Erwin voli.
Iako smo, kad sam putovala zbog posla, postali zaista dobri u održavanju ljubavi na
daljinu, bilo je teško toliko dugo biti razdvojen oceanom. To je značilo mnogo seljenja.
Objasnila sam Erwinu da moram imati dom, mjesto gdje ću se ugnijezditi. Nisam bila
spremna preseliti se u Njemačku jer nisam govorila jezik, ali London mi se činio dobrim
izborom. Bila bih bliže Erwinu, a i taj mi je grad već bio drugi dom. Godine 1988. Rhonda
mi je pomogla iseliti stvari iz kuće u Kaliforniji i preselila sam se u Kensington, blizu
Notting Hilla. Kad sam se tek doselila u London, Erwin, koji je i dalje živio u
Njemačkoj, dolazio je zrakoplovom da bi proveo vikende sa mnom kad sam bila u gradu.
Živjela sam u prekrasnoj bijeloj gradskoj kući, poput onih koje su mi bile tako dražesne
kad sam prvi put došla u London u šezdesetima. Često bih se sjetila sebe u mladosti,
djevojke koja je željela ostati u bajkovitoj zemlji autobusa na kat, Big Bena i zaziva ”Bože,
čuvaj kraljicu”. Dvadeset godina kasnije, evo me tu, živim svoj san. Uglavnom sam mogla
šetati ulicama bez smetnji. Kad bi mi moji engleski obožavatelji prilazili, to bi činili
pristojno i diskretno, pa sam imala malo više slobode kretanja nego u drugim gradovima.
Uzmimo za primjer Milano. Ljudi s fotoaparatima lovili su me sve do hotela. Ipak je riječ
“paparazzo” nastala u Italiji. Kad god bih izišla na ulicu, morala bih zastati i davati
autograme prije nego što bih mogla išta drugo činiti. Bilo mi je jako lijepo što su Talijani
toliko oduševljeni, ali u tim je uvjetima bilo teže upravljati svakodnevnim životom.
Gdje god bih došla u Europi, bila sam zapanjena izljevom ljubavi i podrške mojih
obožavatelja. Zbog toga mi je Njemačka jedna od najdražih zemalja. Tamo nikad nisam
izgubila svoju publiku, čak ni nakon što sam napustila Ike & Tina Revue, i prije uspjeha
albuma Private Dancer. jedan od mojih najuzbudljivijih nastupa bio je u Münchenu 1985.,
kad me dočekala fantastična publika od dvanaest tisuća glasnih i zahvalnih obožavatelja
u Olympiahalleu.
Ta je večer za mene imala posebno značenje jer me vratila u vrijeme kad smo ja i Ike
prvi put nastupali u Münchenu. Iz nekog razloga nitko se nije pojavio na tom koncertu,
Knjige.Club 91
bio je to tužan odaziv od stotinjak ljudi. Ike je bio toliko razočaran i ljutit da nije htio izaći
na pozornicu. Morala sam ga uvjeriti da su oni koji su došli zaslužili naš najbolji nastup, i
konačno je pristao. Vratiti se sada sama u München i vidjeti tisuće ljudi koji su došli
vidjeti mene... pa, nitko ne može znati koliko sam zbog toga bila sretna. Odlično smo se
proveli, a večer je završila spektakularnim vatrometom.
Dirnula me reakcija obožavatelja u Švedskoj kad sam u zadnji trenutak morala
otkazati koncert. Dobila sam tešku upalu sinusa u večer zakazanog koncerta i bila sam
previše bolesna da bih nastupila. Organizator je izišao na pozornicu kako bi donio loše
vijesti, očekujući da će naići na ljutitu publiku. No, ljudi su bili toliko zabrinuti zbog mojeg
zdravlja, da su pljeskali i navijali kako bi izrazili svoju podršku.
Slali su mi čestitke, pisma i cvijeće, a kad smo ponovo zakazali nastup bilo je još više
publike nego prvi put. Kad god putujem po svijetu shvatim da su moji obožavatelji
najbolji ljudi.
Putovanja po turnejama za mene su postala način života. Nakon turneje Private
Dancer uslijedile su turneje Break Every Rule 1987., Foreign Affair 1990. i What's Love Got
to Do with It 1993. Uz pomoć mašte, sredstava i krasne obitelji glazbenika, plesačica i
tehničara, koncerti su postajali sve spektakularniji i to mi je odgovaralo. Istodobno mi je
bilo važno da zadržim tu osobnu notu. Željela sam da moji obožavatelji dozive najbolje
moguće iskustvo s “Tinom”.
Priznajem da sam učinila jednu pogrešku na početku turneje Break Every Rule. Nisam
izvela “Proud Mary” na prva dva koncerta. Malo sam bila umorna od pjevanja te pjesme,
a mislila sam da ju je i publici možda malo dosadilo slušati. Tek kad sam je ponovo
uvrstila na popis pjesama u Amsterdamu, shvatila sam koliko nam je svima
nedostajala! Publika je podivljala i pjevala je pjesmu umjesto nas. “Moramo
vratiti ‘Mary’!” rekla sam suradnicima. “Ona i dalje plovi po rijeci!” Na svakoj turneji, kad
god bismo na pozornici izvodili “Proud Mary”, kompletna ekipa iza scene ostavila bi ono
što je radila i plesala bi zajedno s nama, sve okrete, pokrete rukom i glavom. Tako mi
izvodimo “Proud Mary”.
Kako sam odabirala pjesme? Nisam se trebala poistovjetiti s pjesmom u smislu
osobnog iskustva. Zapravo, nikad nisam voljela autobiografske pjesme jer sam ih
dovoljno otpjevala, a i dosadilo mi je pjevati tužne pjesme. Morali su mi se svidjeti stihovi,
ali i melodija mi je bila jako važna jer me ona motivirala na pjevanje. Volim pjesme koje
zadovoljavaju oba kriterija i sviđaju se i mladima i starima.
I redoslijed pjesama, ili “set lista, kako se naziva, jednako je važan. Uvijek bih
započinjala koncert nekom pjesmom koja će podignuti publiku, nekom poput “Steamy
Windows”, pomalo nestašnom, ali i živahnom i zabavnom. Nakon nekoliko pjesama,
presvukla bih odjeću i započela drugačiji set, možda tužnijih, poput “Lets Stay Together.”
I tako nekoliko pjesama, do posljednjeg, eksplozivnog seta s “Proud Mary” i
“Nutbush”, pjesmama koje su me približile ljudima. Pjesme su bile organizirane tako da
publici priušte emotivno iskustvo.
Često me pitaju: “Što vam je prolazilo kroz glavu prije nego što biste izišli na
pozornicu? Koja je bila vaša rutina?” Evo što se događalo iza zastora. Za mene je nastup
Knjige.Club 92
započinjao u garderobi, u kojoj sam se mentalno pripremala da postanem “Tina”. Postoji

svakodnevna Tina koja ustane, doručkuje, čita, odlazi u kupovinu i opušta se s
društvom. A postoji i moja izvođačka strana, ona Tina koja komunicira s publikom kad su
sve oči u nju uprte. To je kao da imate dvije osobnosti. Slične su, ali definitivno sam željela
biti impresivnija na pozornici. Nikad se nisam vokalno pripremala za nastup, iako znam
da to nekim pjevačima pomaže; sjećam se da se Mick upjevavao i šetao prije izlaska na
pozornicu. Meni nitko nikad nije rekao da to učinim kad sam tek postala pjevačica i tijelo
mi se naviknulo na rad bez zagrijavanja. Svoj snažni glas pripisujem činjenici da nismo
imali telefon kad sam bila dijete. Umjesto toga, mi smo se dovikivali sa svojim rođacima
koji su živjeli preko puta, pa sam naučila biti glasna da me mogu čuti!
Sama u garderobi, uvijek sam transformaciju započinjala na isti način. Najprije bih
sjela pred ogledalo i počela nanositi šminku. Radije sam to sama činila jer nakon
profesionalnih šminkera izgledaš presavršeno, ili, ako nisu vješti, možeš izgledati poput
klauna. Ja je nanosim polako i umjereno, nikad previše. Tako sam razmišljala i u vrijeme
“Ikea i Tine”, kad sam se morala odijevati u autobusu ili u skladištu. Voljela sam da bude
suptilno. Završila bih jarkim crvenim ružom, što vam je jedino potrebno, jer su usne tako
vidljive. Onda stavim periku, jako je čvrsto zakačim ukosnicama, pa nije bilo šanse da se
pomakne ili, ne daj Bože, padne.
Sjećam se kad sam bila s Ikeom, jedna nas je novinarka upitala bi li ona mogla biti
Ikette na jednu večer. Pisala je članak i mislila je da će joj trebati samo dva dana da
savlada cijelu rutinu, plesanje pjevanje, nošenje perike, haljina i cipela, i da to izvede na
pozornici. Mislim da nije bila svjesna koliko je za to potrebno priprema, koliko smo radili,
da smo mi zapravo talentirane. Nije problem bio u tome što je bila bjelkinja, imali smo
već Iketta bjelkinja, niti što je bila drska (kad je došlo vrijeme nastupa, moje su plesačice
bile užasno ljute na nju). Veći je problem bio u tome što u njezinu tijelu nije bilo ni
jednog mišića koji je znao plesati! Kad je počeo koncert, izdržala je tridesetak sekundi
prije nego što joj je počela kliziti perika s glave, splela se preko vlastitih nogu i završila
na podu u pozi Ala Jolsona33 iz pjesme ”Mammy”34, što je bilo pomalo neugodno. Pogled
koji joj je uputio Ike bio je neprocjenjiv. Riječi koje su uslijedile bile su neponovljive.
Tad smo je posljednji put vidjeli.
Moja priprema nije ostavljala mjesta pomicanju perike ili problemu s odjećom. Dok
sam se sređivala, stalno sam sebi postavljala pitanja. ”Kako izgledam? Je li mi dobra
frizura? Imam li sve što mi treba da se zaštitim? Morala sam se pobrinuti da mi grudi ne
skaču uokolo ili ispadaju. Nadalje, morala sam misliti i na svoju stražnjicu. Ako mi se
podigne suknja (ili je tu negdje Mick Jagger da mi skine suknju), jesam li pristojno
pokrivena?
Nikad mi nije bio primarni cilj da izgledam seksipilno i nije me brinulo kako će
muškarci reagirati na moj izgled. Uvijek sam se obraćala ženama u publici, jer ako su
33
Al Jolson - američki pjevač, komičar i glumac, (op. prev.)
34
”Mammy” - pjesma koju Al Jolson izvodi u filmu “The Jazz Singer, oslanjajući se u jednom dijelu na koljeno, (op.
prev.)
Knjige.Club 93
djevojke na vašoj strani, i muškarci će biti. Željela sam se svidjeti ženama, pa sam ih
odlučila uvjeriti da se samo zabavljam i da im ne pokušavam preoteti muškarce.
Ustvari, većina kostima koje su ljudi smatrali izazovnima bili su odabrani zbog
praktičnosti. Mrežaste čarape nisu se kidale često kao neke druge. U kratkim suknjama
bilo je lakše plesati jer su mi noge bile slobodne, a i dobro su izgledale s mojim kratkim
trupom. Na koži nisu ostajali tragovi znoja ni prljavštine, a i nije se gužvala. Toliko o
seksipilu.
Kad bih završila sa svim potrebnim radnjama, još bih se jednom pogledala u ogledalo.
Ako bih ispravno obavila svoj posao, onda bi ona žena koja je ušla u garderobu nestala, a
zamijenila bi je izvođačica Tina Turner. Bila sam spremna za nastup.
Uvijek bih se držala za ruku svojeg zaštitara na putu do pozornice. Možete reći da
sam praznovjerna, ali nisam željela izvrnuti stopalo, ili se poskliznuti, prije nego što
koncert uopće započne. Atmosfera iza pozornice obično je bila jako vesela. Bili smo jedna
velika obitelj. Glazbenici bi svirali svoje instrumente, uvježbavajući nešto i plešući kako
bi se uživjeli. Rijetko bih im se pridružila, osim ponekad kad bi svirali neku pjesmu koja
mi se jako sviđala. Moje bi se plesačice držale za ruke i zajedno pomolile, a ja bih ih nježno
potapšala po leđima i prošla pokraj njih do pozornice. Svaki sam dan meditirala, pa
nisam osjećala potrebu nešto činiti baš prije samog koncerta. Ti su trenuci za mene
predstavljali zatišje pred oluju. Stajala sam na svojem mjestu na platformi i čekala. Čim
bih začula početnu glazbu i kad bi me osvijetlio reflektor, ja bih preuzela ulogu, smiješeći
se ljudima.
Da, to je gluma, ali mislim to u pozitivnom smislu. Morate biti impresivni na
pozornici, ne onakvi kakvi ste u svakodnevnom životu. Kad sam nastupala, vjerovala sam
da svaka pjesma priča neku priču koju sam ja pričala pjevanjem i pokretima. Moja je
publika željela kazalište i to smo im i dali. Počnete s nastupom ne znajući kakvi su i koliko
će biti aktivni, ali želite ih zadiviti. Kad bi bili mirni i kad ne bi plesali, tada smo se svi
zajedno morali potruditi da ih uključimo u nastup i pokažemo što znači dobra zabava. Ja
bih djevojkama dala tajni znak, kao da im govorim da je to jedna od takvih publika, a
onda bismo se stvarno potrudile.
Sjećam se kad sam jednom zastala i rekla: “Hej, ljudi. Baš je tiho ovdje.” A onda bih
započela s nastupom. U sekundi su bili na nogama i potpuno uživljeni. Neke publike imaju
stav “da vidimo”. Dođu misleći se “je li ovaj koncert onakav kakav govore da jest?”, a vi ih
samo morate drugačijim pristupom privući. Na kraju bismo ih uvijek pridobili. Željela
sam da se zabave najbolje što mogu i nisam pristajala na manje od toga. Najdraže mi je
bilo kad sam uživala s publikom kao što su oni uživali sa mnom. Drugačije plešete kad
vam je zabavno. Malo bih im mahnula rukom, a ako bi mi svi uzvratili, onda bih znala da
su usredotočeni.
Imala sam poseban odnos s plesačicama. Ponekad bih pogledahu njihova dražesna
lica i pomislila da izgledaju poput prekrasnog buketa cvijeća. Nikad nisu bile samo ukras
na pozornici. Zaista smo se trudile i svaki je pokret bio isplaniran. Osmislile smo
koreografiju tako da su se uglavnom plesačice kretale po pozornici, a ja sam se
koncentrirala na pjevanje. Kad bih ja prestala pjevati radi instrumentalnog
Knjige.Club 94
solističkog dijela, one bi došle do mene i plesala bih s njima, dok opet ne bih počela
pjevati. Pokreti su izgledali jednostavno i lagano, ali bili su pažljivo osmišljeni. Zapravo,
djevojke su se toliko naviknule pratiti me, da su jedne večeri, kad sam pala usred pjesme,
sve pale za mnom na pod! Mislile su da sam neke nove pokrete smislila na licu mjesta.
Drugom sam se prilikom spotaknula o nešto i prosula se po pozornici. Pogledala sam
svojeg saksofonista da me podigne, ali on je samo nastavio svirati. Vjerojatno je mislio da
glumim kad sam rekla: ”Timmy! Pomozi mi!” I Clare je, moja glavna plesačica, isto
pomislila. Vidjela me ispruženu na podu, ali smatrala je da znam što činim jer sam uvijek
znala! Budući da od njih nije bilo nikakve pomoći, samo sam skočila na noge i nastavila
plesati.
Mislim da se ljudi pitaju kako nisam češće padala. “Kako ste mogli plesati u tim
visokim, visokim štiklama?” žele znati. Porazgovarajmo o štiklama. Naviknula sam se
nositi ih nakon toliko godina plesanja po pozornici, ali imala sam i svoju metodu. Uvijek
pomalo stojite na nožnim prstima, s težinom naprijed, i pokušavate ne stajati na cijelim
stopalima. Nožni prsti iznenađujuće su snažni. Jedne sam večeri plesala na pozornici koja
je, kako sam malo kasnije shvatila, bila nagnuta, i osjetila sam kako padam prema
naprijed. Spasilo me je mojih deset nožnih prstiju; zapanjilo me što su me kroz cipele
uspjeli sadržati na mjestu.
Obožavam nositi lijepe cipele na pozornici... Louboutinke, Manolo Blahnik... moj zid
s cipelama odaje počast mojim omiljenim dizajnerima. Jedno od mojih tajnih oružja za
izdržljivost bio je Pasquale Fabrizio, majstor postolar koji me je podsjećao na Gepetta iz
Pinocchija. Cher mi je rekla za njega. Iako je živio u Los Angelesu, Pasquale i
njegovi radnici, koji su sjedili na stolčićima za malini stolovima, izgledali su baš poput
starih postolara u europskim bajkama. Izrađivali su izvanredne cipele za sve u
zabavljačkoj industriji, od Franka Sinatre do Lize Minnelli. Pasquale bi izradio model
stopala klijenta, koji se naziva “kalup”, i koristio bi ga za ručnu izradu posebnih
cipela, dodatno učvršćujući petu i potplat metalnom pločicom, da ne pukne. Ne možete
plesati u labavoj cipeli, a Pasqualeove kreacije tako dobro pristaju da imate osjećaj da su
dio noge. Mogla sam stajati, plesati, bilo što raditi, i to dulje vrijeme, a da se nisam morala
brinuti da će me noge izdati.
Zaista sam trebala svoje noge one večeri kad sam 1988. nastupala na stadionu
Maracana u Brazilu. Nevjerojatno, ali na jednom mojem koncertu s turneje Break Every
Rule pojavilo se više od 180 000 ljudi. Često sam maštala o tome kako bi izgledalo da
zabavljam zaista veliku publiku, ali nikad nisam zamišljala toliko veliku publiku, veliku
poput neke iz Guinnessove knjige rekorda koja je postavila rekord u broju prodanih
koncertnih ulaznica samostalnog izvođača. Nisam uopće mogla vidjeti individualno
osobu po osobu, publika je bila ogromna i prostirala se daleko u tamu, ali rečeno mi je da
je bilo više žena nego muškaraca, i obožavatelja svih dobnih skupina, od tinejdžera i do
djedova i baka. Bili su tako sretni i uzbuđeni što su tu. Ono što nisam predvidjela jest
koliko će teško biti pjevati i plesati pred tolikim brojem ljudi. Nikad nisam upitala Micka,
a vjerojatno sam trebala: “Kako nastupaš pred tako ogromnom publikom?” Imaš osjećaj
kao da istodobno trebaš biti svuda po pozornici, trčeći s jedne strane na drugu, kako bi
dopro do svih. Te sam se večeri toliko kretala na rekordnoj vrućini i vlazi, da sam
Knjige.Club 95
vjerojatno samo znojenjem izgubila tri kilograma, i to dok sam mijenjala mini-suknje
jednu za drugom.
Poslije sam doznala da postoji umjetnost zabavljanja više desetaka tisuća ljudi.
Naučila sam mijenjati položaj na pozornici: otpjevala bih neku pjesmu okrenuta prema
jednoj strani arene, pomaknula se na sredinu za sljedeću pjesmu, pa na drugu stranu za
sljedeću. Zabavljala sam različite dijelove dvorane u različitim trenucima, pobrinuvši
se da su do kraja koncerta svi vidjeli nešto što je njima bilo upućeno. Zato sam počela
koristiti ekrane. Znam da ih neki pjevači ne vole jer smatraju da bi koncert trebao biti
stvarno iskustvo, ali kako ostaviti dojam na obožavatelje na velikim stadionima, kad su
od pozornice udaljeni gotovo kilometar i pol? Želim da vide što radim, moje izraze lica
dok pjevam, detalje moje koreografije. Da mogu doživjeti moj nastup baš kao obožavatelji
u prvim redovima i otići s osjećajem da su vidjeli nešto spektakularno.
Moj najveći san bio je uspjeh poput ovoga: napuniti stadion, izaći na pozornicu i
pogledati publiku znajući da su došli zbog mene. Kako mi se život preko noći promijenio
na bolje. Nakon toliko tuge, nakon što sam mislila da ljubav nikada neće biti dio mojeg
života, sad je ljubav bila posvuda oko mene. Uživala sam u toplom zagrljaju publike na
svakom koncertu: imala sam odličan odnos s Erwinom; i, nakon objave moje
autobiografije Ja, Tina 1986. (i filmske adaptacije koja je uslijedila, What’s Love Got to Do
with It, 1993.), bila sam zapljusnuta ljubavlju, podrškom i zahvalnošću žena, ali i
muškaraca, koji su čuli moju priču i koje je ona nadahnula.
Zaista sam bila iznenađena. Godinama sam oklijevala govoriti o svojem iskustvu s
Ikeom iz očitih, a ponekad i manje očitih razloga. Bilo mi je tako neugodno kad bi ljudi
čuli užasne detalje. Nisam željela ružan život, a ipak sam se u njega upetljala. Onda sam
dobila potrebu stalno iznova pričati o tome. Nisam uspijevala odgovoriti na sva pitanja
koja su ljudi postavljali nakon što su doznali što se dogodilo među nama. Bila su tako
osobna. “Zašto si ostala? Zašto si otišla? Zašto ništa tada nisi rekla? Možeš li mi pokazati
svoje ožiljke? Nisam ni sebi mogla objasniti, pa kako bi onda to nekome drugome
objasnila? Sve je to bilo tako komplicirano, da su mi bila potrebna desetljeća da bol i
zbunjenost ostavim iza sebe.
Ta mi je tema bila tako stresna da se nikad nisam uspjela prisiliti da pogledam What’s
Love Got to Do with It. A kad sam napokon vidjela nekoliko video isječaka na televiziji,
nisam bila sretna zbog nekih odluka filmaša. Na primjer, odijevali su nas veoma kičasto,
a pod tim mislim pretjerano, čak i neukusno. I kuću su pogrešno dekorirali, iako su
snimali upravo u kući u kojoj smo živjeli. Na neki su nas način predstavili kao drugačije
ljude. Bez obzira na kreativne nesuglasje nisam željela dva sata iznova proživljavati
noćnu moru koju sam godinama jako trudila zaboraviti.
Što god mislila o Ikeu i našoj prošlosti, i koliko god to željela zaboraviti, bila sam
dirnuta što je moja tužna priča mogla pomoći drugima. Oprah, koja me mnogo puta
intervjuirala, imala je naviku pitati me ono isto teško pitanje: “Sjećaš li se kad te je Ike
prvi pit udario?” Osjetivši da mi je dosadilo ponovo proživljavati te uspomene rekla mi je
u četiri oka: “Tina, ti znaš zašto te to stalno pitam.” Oprah je vidjela viši cilj u našem
razgovoru. Pomogla mi je da shvatim kako je važno da i dalje o tome pričam, da drugima
dajem pouku. Bila je to prilika da se obratim zlostavljanim ženama i da usmjerim pažnju
Knjige.Club 96
na tešku temu. Ako me čuju kako iskreno govorim o svojim iskustvima, možda će smoći
hrabrosti poduzeti nešto u vezi vlastite situacije.
Stalno mi govore obožavatelji, i oni koji mi se osobno obrate i oni koji mi pišu veoma
emotivna pisma, da im je neki aspekt moje priče, bio to moj bijeg od Ikea, odlučnost da
se pobrinem za sebe, posvećenost, otpornost ili moj optimizam, zaista pomogao. Kad god
smo bili na turneji, Roger i ja nismo mogli prošetati nekom zračnom lukom, a da nas ne
zaustavi netko tko mi je htio ispričati svoju priču. Obično bi mi prilazile žene, ali sjećam
se kad je jedan muškarac povikao: “Tina Turner, pogledao sam tvoj film i više nikad neću
tući svoju ženu!” Uznemirujuća poruka, ali na kraju i pozitivna.
Oprah je na jednom od mojih koncerata na turneji Wildest Dreams sjedila pokraj neke
žene koja joj se povjerila: “Došla sam ovdje jer sam tražila hrabrost da ostavim muškarca
koji me tuče. Večeras sam našla tu hrabrost.” Oprah mi je rekla: “Tvoja se uloga ne sastoji
samo od pjevanja i plesanja. Ti predstavljaj i mogućnost. Kad te ljudi vide kako nastupaš,
oni znaju da si se izvukla iz dubokog očaja. To znači, da, koliko se god jedna žena loše
osjećala, ona može biti poput tebe.
David Bowie zvao me je feniksom koji se uzdiže iz pepela”. Znam zvuči otrcano, ali
kad je on to rekao, bila je to čista poezija, a njegove riječi zaista su predstavljale ono što
sam u sebi osjećala. Svima koji su u vezama žrtve zlostavljanja poručujem sljedeće: “Ništa
ne može gore od ovoga što sada proživljavate. Ako ostanete i odete, ako se uzdignete
iznad pepela, život će se pred vama otvorit. Ali morate to učiniti na svoj način. Znate, ja
sam svoj život živjela kako sam jedino znala, a to je dobro ispalo. Nikad nisam mislila da
ću imati utjecaja na nekog drugoga ali sretna sam što život poput mojega može biti
inspiracija drugima.
Knjige.Club 97
“POTPUNA KONTROLA35”
“Prodala bih
dušu za
potpunu
kontrolu36”
35
“Total Control”; Tinina obrada pjesme grupe The Motels, (op. prev.)
36
“I would sell my soul for total control”; stihovi iz pjesme “Total Control”, (op. prev.)
Knjige.Club 98
P eter Lindbergh, koji je uistinu izvrstan fotograf, snimio je jednu od mojih najdražih
fotografija kad smo 1989. u Parizu snimali fotografiju za omot mojeg albuma Foreign
Affair. Bili smo na Eiffelovu tornju i Peter me upitao bih li pozirala bliže rubu. Mogu ja
bolje od toga”, pomislila sam. Ipak sam ja bila djevojčica koja se voljela penjati po
stablima. I dalje sam voljela avanture, i obožavala sam učiniti bilo što, čak i fotografiju,
uzbudljivijom (judima. Zašto samo stajati na Eiffelovu tornju kad se mogu penjati?
Na sebi sam imala kratku haljinu pokojnog dizajnera Azzedinea Alaia, koji mi je bio
dobar prijatelj. Obožavala sam njegovu odjeću. Čim je odjenete, pofrancuzite se. Kad sam
predložila da učinim nešto pomalo ekstremno, mislim da je Peter postao malo nervozan.
Pogledao je moje štikle i rekao: “U cipelama?” A što se tiče Rogera, on je bio
u predinfarktnom stanju. “Nemoj to činiti, ako padneš, osiguranje to neće pokriti”, uspio
je izustiti što je brže mogao, nadajući se da će me zaustaviti. Ali ja sam ga ignorirala i
uzverala se uz toranj. Prenijela sam težinu na stopala, držala se jednom rukom, zabacila
kosu i izvila leđa, s veličanstvenim gradom svjetla u pozadini. Tako sam željela živjeti, s
Europom pod nogama. Svake sam se godine sve više osjećala kao doma u Starom svijetu
i znala sam da želim da on postane moj novi svijet.
Bilo je mnogo razloga zbog kojih sam razmišljala o trajnom preseljenju u Europu.
Kao prvo (i ovo je možda bilo podsvjesno), osjećala sam se sigurnije u inozemstvu jer nije
bilo šanse da sretnem Ikea ili da vidim nekakve podsjetnike na naš zajednički život.
Kad sam primljena u Kuću slavnih rock n’ rolla 1991., na svečanosti u njujorškom hotelu
Waldorf Astoria, netko mi je dao program da se na njega potpišem i šokirala sam se kad
sam na njemu ugledala Ikeov potpis. Pogledala sam po prostoriji i ugledala ga. Nismo se
susreli ni tog ni nekog drugog dana, ali naš mogući susret podsjetio me je kako je lijepo
živjeti negdje gdje se ne moram na svakom koraku brinuti da će naići. U stranoj zemlji
mogla sam zaboraviti na njega.
Kad mi se karijera razvila, shvatila sam i da sam najuspješnija u inozemstvu. U
Americi je bila drugačija energija. Neke su pjesme blokirane jer ih se smatralo previše
crnačkima da bi bile bjelačke, ili obratno, a najvažnije je bilo snimiti hit. U Europi je bilo
manje diskriminacije. Moja je publika brzo rasla, obožavatelji su bili izrazito vjerni, a bilo
je i jako mnogo glazbenika, tekstopisaca i producenata koji su sa mnom željeli surađivati.
Ako pak želim biti sasvim iskrena, onda ću reći da je zaljubljivanje u predivnog
Europljanina bio glavni razlog mog preseljenja. Nakon nekog vremena bilo je logično da
se preselim u Njemačku, kako bismo Erwin i ja imali pravi zajednički dom. U Kölnu sam
se već osjećala kao kod kuće jer sam s njim tamo provodila mnogo vremena.
Godine 1990. našli smo ciglenu ladanjsku kuću i potpuno je renovirali, što je potrajalo
nekoliko mjeseci. Kao nekome tko je većinu svog vremena na putu, sasvim logično, jedna
mi kuća nije bila dovoljna, pa sam se zaljubila i u jednu vilu na jugu Francuske. Jednom
Knjige.Club 99
mi je vidovnjakinja rekla da ću kupiti kuću u cvijeću i bila je u pravu. Bila je to moja kuća
visoko u planini, s pogledom na Nicu. Nazvala sam je “Anna Fleur” zbog cvijeća i dragog
podsjetnika na moje pravo ime, Anna. Moja strast prema uređenju rasplamsala se u ovoj
klasičnoj vili, u kojoj je moja mašta podivljala. Kombinirala sam komade namještaja
muzejske kvalitete iz razdoblja Luja Filipa s art déco komadima, suvremenim francuskim
namještajem i bilo čim drugim što bi mi privuklo pozornost. Sve se, naravno, dobro
uklopilo! Ostavila sam jednu posebnu prostoriju na katu za meditaciju, i upravo sam u
njoj započinjala gotovo svaki svoj dan. Bilo mi je potrebno nekoliko godina da pretvorim
kuću u utočište iz svojih snova.
Mike Wallace došao je u “Annu Fleur” kako bi me intervjuirao za emisiju 60 Minutes.
Bilo nam je tako ugodno, razgovarali smo iskreno i šetali smo po kući i vrtovima. U
jednom trenutku on je pogledao oko sebe i upitao me mislim li da sam zaslužila takav
luksuz. “Zaslužujem i više”, odgovorila sam bez oklijevanja. Radim gotovo četrdeset
godina i svaki sam dolar zaradila na težak način. Uživala ja u emotivnom zadovoljstvu jer
sam s muškarcem kojeg volim ili u povlasticama koje su dolazile uz uspješnu karijeru,
bila sam i zahvalna i ponosna na sve što sam postigla. I znala sam da to zaslužujem.
Prijatelji Bono i Edge iz U2-a imali su kuće u obližnjem gradu, Ezesur-Meru, pokraj
Nice. Pozvali su me na večeru i dok sam hodala prilazom, začula sam nedvojbeni glas
kako komentira moj nedvojbeni glas. Bio je to Jack Nicholson koji je razvlačio: “Čujem
te kako dolaziš.” Iako smo oboje glumili u filmu Tommy, nikad nismo snimali u isto
vrijeme, pa je ovo bio naš prvi susret. Proveli smo cijelu večer razgovarajući,
razmjenjujući priče o svojim iskustvima, mojem pjevanju, njegovoj glumi, našem
mišljenju o nastupanju. U jednom trenutku Bono i Edge spomenuli su da pišu tematsku
pjesmu za novi film o Jamesu Bondu, “Golden Eye”, i željeli su da je ja otpjevam.
Bila sam oduševljena... dok nisam čula Bonovu demosnimku, koja se sastojala od
kratkih glazbenih isječaka koji nisu ni stvarali pravu melodiju. “Što je ovo?” pomislila sam.
Nisam znala ni u kojem bi je tonalitetu otpjevala. Bono je rekao da je, nakon što mi ju je
poslao shvatio da je zaista loša, pa smo se tome mogli nasmijati. Ali ja sam sebi rekla da
se samo uhvatim zadatka i naučim je. Upila sam je i otpjevala na svoj način i čak je i Bono
bio zadivljen. Mislim da smo je snimili iz dva ili tri pokušaja.
Nakon toga mi se, zapravo, svidjelo kako je “Golden Eye preobrazila moje pjevanje.
Nikad nisam snimila pjesmu poput te, a i zaista mi je pružila priliku da budem kreativna
u smislu pretvaranja tih grubih fragmenata u glatku i izražajnu pjesmu koja je pristajala
filmu i postala prava atrakcija kad god bih je izvodila na turneji.
Videospot za pjesmu “Golden Eye” bio je čisti glamur. Kosa mi je bila podignuta u
mojoj verziji klasične punđe. Odjenula sam usku, bijelu večernju haljinu sa spuštenim
naramenicama i elegantnim prorezom koji je uokvirivao moje noge kad god bih hodala.
A što se tiče finih detalja, dodala sam duguljaste, blještave dijamantne naušnice.
Moj izgled bio je odlična kombinacija retro pjesme “Goldfinger” Shirley Bassey i
modernog Bonda, i mislim da se pjesma odlično uklopila s ovim upečatljivim izgledom.
Iako sam bila sretna na mnogim mjestima koja smo Erwin i ja nazivali domom
tijekom naših prvih deset zajedničkih godina, osjetila sam novu razinu zadovoljstva kad
Knjige.Club 100
nas je 1995. sudbina dovela u Švicarsku. Kažem “sudbina, ali razlog našeg preseljenja bio
je više prozaičan nego što je bio poetičan. Erwina su tražili da se preseli u Zürich kako bi
vodio tamošnji ured EMI-ja, a ja sam, poput dobre Frau, otišla sa svojim partnerom na
njegovu novu lokaciju. Unajmili smo kuću dok smo gledali nekretnine, a onda smo
jednom prilikom prošli autom kroz ogradna vrata dvorca Algonquin. Izišla sam iz
automobila, podignula pogled i osjetila trnce po cijelom tijelu, isti onaj osjećaj koji me je
preplavio kad sam upoznala Erwina.
Ovog puta doživjela sam ljubav na prvi pogled prema kući - svojoj kući iz snova.
Staromodna vila smještena na jezeru Zürich, bila je zapuštena i u lošem stanju, ali vidjela
sam da su njezini nedostaci kozmetičke prirode. Odmah sam znala što ću učiniti da je
uljepšam, i nisam mogla dočekati početak, prvu polovicu života živjela sam u Americi.
Drugu polovicu života živjet ću u Europi”, rekla sam Harper’s Bazaaru. Konačno, došla
sam kući.
Što mi se sviđalo u Švicarskoj? Sve! Švicarska nije Tennessee, ali uvijek se sjetim
pejzaža u kojima sam uživala dok sam odrastala, osobito kad vidim farme i livade u
švicarskim selima. Obožavam istraživati gradove i njihove izvrsno očuvane povijesne
građevine. Kamo god da odem, ostanem zadivljena kako je zemlja čista. Zrak je tako svjež
da se jednostavan čin disanja doima poput ispijanja čaše hladne, bistre vode.
Sviđa mi se i izmjena godišnjih doba, svako je doba drugačije. Stabla izgube lišće, pa
se ono vrati sljedeće godine. Zvuči jednostavno, ali to sam uzimala zdravo za gotovo kad
sam bila dijete. Zapravo smo u mnogim mjestima na svijetu izgubili taj osjećaj za ritam
prirode. Ovdje je zima zaista zima, hladna, oštra i slikovita, sa snijegom poput onog iz
priča. U gradu imamo i staromodno klizalište koje podsjeća na sliku s razglednice.
Švicarska je poznata po svojim pejzažima, ali ima i druge kvalitete. Sviđa mi se
ovdašnja vlada. U Švicarskoj je zakon upravo ono što treba biti. “Ne vozite brzo” znači
upravo to što piše. Prekršite zakon prebrzom vožnjom i ostat ćete bez vozačke dozvole.
Pravila nisu dvosmislena pa uvijek znate na čemu ste. Oh, i svi u Švicarskoj dolaze točno
na vrijeme, na čemu sam morala poraditi na početku. Kad sam se tek doselila i otmjeno
zakasnila na dužnost, netko me je nježno ukorio što kasnim, rekavši mi da ne mogu
kasniti samo zato što sam slavna osoba. Nisu mi trebali dvaput reći.
U ovoj zemlji pristojnost je najvažnija. U trgovini, na benzinskoj stanici, posvuda,
prije nego što se išta drugo obavlja, od ljudi se očekuje da jedan drugome požele “dobro
jutro” ili “dobar dan”, kako bi se međusobno povezali. U Americi smo obično u nekakvoj
žurbi pa često zaboravimo na te sitne geste ili ih smatramo površnima Jednom, kad sam
čula zvono na vratima, povikala sam Erwinu bez razmišljanja: “Otvori vrata!” Bio je tako
uvrijeđen. Trebala sam reći: ”Dragi, hoćeš li, molim te, otvoriti vrata?” Upravo to ću reći
kad sljedeći put zazvoni zvono. Biti uljudan i obziran, riječju i djelom zaista poboljšava
kvalitetu života svakome.
Srećom za mene, Švicarci imaju dugu tradiciju primanja stranaca. Erwin i ja smo
tijekom ovih godina stekli divne prijatelje i naš krug nema nikakve veze sa zabavljačkom
industrijom, kao ni drugi aspekti našeg života u dvorcu Algonquin. Zaključak svega jest
da sam se uvijek osjećala ugodno, sigurno i sretno u Švicarskoj.
Knjige.Club 101
U kasnim 1990-im bilo je logično da dovedem svoju obitelj, što znači sinove, majku i
sestru u Europu kad god bismo se poželjeli družiti. Ti susreti nisu uvijek bili jednostavni.
Bez obzira na to koliko imamo godina i iskustva i koliko samouvjereni i uspješni
postanemo, u nama uvijek čuči jedan dio koji se pita: “Što moja majka misli o meni?”
Mogla bih se pretvarati u svojem ravnodušnom stilu da mi nije smetalo majčino
napuštanje kad sam bila mlada ili da me nije frustrirala činjenica što je zanijekala moj
talent kad sam bila s Ikeom, ali boljela me je njezina ravnodušnost. Nisam dopustila da to
utječe na moje ponašanje prema njoj, nisam bila takva. Ipak, znala sam tko je ona i koja
su joj ograničenja. Živjela sam svoj život znajući da me nije voljela onako kako bi majka
trebala voljeti svoje dijete.
Kad je Ike ušao u naše živote, Ma ga je vidjela kao sunce, mjesec i zvijezde. U njezinoj
glavi on je bio slavna ličnost, glavni stvaratelj novca koji smo zarađivali i uspjeha koji smo
postigli. Jednostavno nije vidjela njegove mane, čak ni onda kad se njegovo ružno
ponašanje odvijalo pred njom samom. Definitivno nije mislila da sam ja izvor naše sreće.
Prema njoj, ja sam trebala biti zahvalna što me je Ike držao pored sebe. Kad sam pobjegla,
Ma je pomogla Ikeu da me pronađe. Uvijek je bila na njegovoj strani. Ipak je on bio vlasnik
kuće u kojoj je živjela, pa mu je ta činjenica kupila njezinu lojalnost. Ma je čak održavala
kontakt s Ikeom i nakon što smo se razveli. I dalje ga je zvala zetom. Nisam željela čuti
nikakve detalje, ali znala sam da su ostali u kontaktu.
Ma je bila na Ikeovoj strani sve dok moj uspjeh nije postao toliko velik da ga nije
mogla ignorirati. Onda je zaista poletjela visoko na krilima slave Tine Turner jer je, više
od ičega, uživala biti majka slavne osobe. Kad bismo zajedno izašle van, ona je morala
sjesti za stol u prednjem dijelu, tako da svi mogu vidjeti da je s Tinom. Da je bar takvu
ljubav pokazivala za Annu Mae.
Bila je moja majka, a ja sam bila u mogućnosti da se brinem za nju, pa sam se zato i
brinula. Nakon nekog vremena preselila sam je iz St. Louisa u Kaliforniju, gdje sam joj
kupila novu kuću. Nije joj se svidjela, pa sam joj kupila drugu i namjestila je. Željela je
raditi, pa sam joj našla posao u kozmetičkom salonu, gdje se mogla družiti s ljudima.
Slušala sam njezina beskrajna prigovaranja. Kad bih je posjetila u Los Angelesu, očistila
bih joj kuhinju kad je bila prijava. Ispravljala sam sve njezine pogreške, a neke su od njih
bile velike, poput slučaja kad je iščupala cijeli klimatizacijski uređaj u novoj kući koju sam
joj tek kupila. Dovodila sam je u svoje domove u Engleskoj, Francuskoj i Švicarskoj da joj
pokažem svoj svijet, i pozvala sam je da uživa u mojem uspjehu.
Ništa to mami nije bilo važno. Nekako je i dalje sumnjala da sam sposobna bilo što
postići. Kad je Erwin ušao u moj život, zaključila je da je zasigurno on odgovoran za lijepo
uređenje naših kuća, što je pokazalo koliko malo zna o meni i o njemu. Ne znam kako je
Erwin ostao ozbiljan dok joj je smireno pokušao objasniti da je “Tina uredila interijer”
Kao da bi Erwinu palo na pamet išta urediti!
Netrpeljivost je doživjela vrhunac kad su nas jednom prilikom Ma i Alline došle
posjetiti na jug Francuske. Tad je Ma bila bolesna. Bila je naporna pacijentica i
promijenila je barem dvadeset medicinskih sestara. Sad je htjela da se Alline stalno brine
o njoj, ali nije bila baš dobra prema njoj, a meni je bilo žao sestre. Uvijek je zbog
nečega morala prigovarati ili izazivati svađu. Očajnički sam željela mir za sve nas. Željela
Knjige.Club 102
sam jutrom ustati, uživati u predivnom pogledu na Mediteran i biti sretna. Rekla sam
majci da bi trebala prestati stvarati takav kaos u obitelji. “Čitaš Bibliju i kažeš da bi ti
trebala pomoći, ali ne može ti pomoći ako se stalno svađaš s Alline”, rekla sam joj.
To je sve što sam joj imala reći. Bila je spremna napasti me dvostruko jače, ali ovog
puta odlučila sam preuzeti kontrolu nad našim narušenim odnosom majke i kćeri,
jednom zasvagda. “Ma”, rekla sam odlučno, “nema mjesta svađi. Ili se pomiri s Alline, i
promijeni ponašanje, ili ću srediti da te netko odvede kući u Kaliforniju. Ovako ne možeš
ostati.” Nekako su moje riječi doprle do nje. Shvaćala je da mislim ozbiljno ono što sam
rekla i zaključila da se mora popraviti ili će biti posljedica. Nakon toga više nije bilo
prigovaranja.
Majka je umrla 1999.
Jako me je potresla njezina smrt, djelomično zato što sam žalila za odnosom koji smo
trebale imati, a nikad nismo. Razmislila sam o tome i odlučila da neću otići na misu za
nju, jer sam smatrala da bi tog dana moja majka trebala biti u središtu pozornosti. Moja
je odluka stvorila nekoliko ružnih članaka o tome koliko puna sebe mogu biti da ne
dođem na misu za majku. Naravno, to nije bio slučaj. Nisam htjela da se ta prigoda vrti
oko mene, s fotografima i obožavateljima koji mi poklanjaju svu svoju pozornost, a majku
ignoriraju.
Ne mogu reći isto i za Ikea. Sestra mi je rekla da je došao u kuću i ponudio odvesti
moju obitelj do crkve, ali mu je Alline rekla da već imaju prijevoz. Smetalo mi je što su ga
u jednom govoru naveli kao majčina “dragog zeta”. Njegova prisutnost tog dana stvorila
je najgoru vrstu tabloidskih naslova o “Ikeu i Tini”, koje sam ja htjela izbjeći.
Ubrzo nakon mise, potiho sam stigla zrakoplovom na privatni pogreb. Majka je
kremirana, a ja sam organizirala da se cijela obitelj okupi na brodu kako bismo prosuli
njezin pepeo u more uz kalifornijsku obalu. Naravno, Ike nije bio pozvan.
Majka i baka često su mi u mislima. Njihovu sam prisutnost intenzivno osjetila pri
jednom od posjeta vidovnjakinji. Rekla je da su s nama duše; da čuje kako moja baka i
majka komuniciraju (vjerojatno se svađaju) i da baka Georgie govori mami: “Znaš da nisi
bila dobra prema Ann.” Pokušavajući se obraniti, majka je odgovorila: “Trudila sam se.”
“E, pa nisi se dovoljno potrudila”, ispalila je moja baka, ne dopustivši joj da se s tim izvuče.
Čak ni u duhovnom svijetu, i to vjerojatno za cijelu vječnost, baka Georgie neće dopustiti
mami da zaboravi kako mi nije bila dobra majka.
Majčinstvo je teško. Imamo određena očekivanja o tome kako bi se naši roditelji
trebali ponašati, a onda nas često razočaraju jer su samo ljudska bića. Znam da bi za moju
djecu bilo dobro da su imali majku i oca koji su s njima bili kod kuće, ali nije tako bilo. Mi
smo uvijek bili na putu, a Ikeovi demoni, njegova slijepa ambicija, ovisnost o drogama,
bijes i nasilje koje je uz njega išlo, stvorili su ozračje straha i nesigurnosti koje je utjecalo
na dječake dok su odrastali. Gledali su moje šljive na oku i slušali naše beskrajne svađe.
Ikeova djeca nikad nisu imala neku reakciju, ali mojeg najstarijeg sina, Craiga, koji je
bio jako osjetljiv i emotivan, to je jako uznemiravalo. Kad je Ike jednom prilikom vikao
na mene, Craig je pokucao na vrata i rekao: “Majko, jesi li dobro?” Moja prva pomisao bila
je: “O, ovo se ne smije događati u kući.” Nisam željela da djeca čuju ni vide što se događa.
Knjige.Club 103
Znala sam da će to ostaviti traga na njima, a tako je i bilo. Ikeovo ponašanje obilježilo nas
je na različite načine.
Odgojila sam sva četiri mladića i željela sam im najbolje, ali nikada nisam bila
sentimentalna i posesivna majka. Kad su odrasli, rekla sam im: “Neću se brinuti o vama.
Želim da se naučiti sami brinuti za sebe.” Uistinu sam vjerovala da ću im, ohrabrujući ih
da budu neovisni, pomoći u životu više nego da im nešto dam. I oni su imali
svojih problema. Najviše sam vremena provela s Craigom, koji uvijek izgledala tužno kad
se rastajemo, kao kad je bio dječak. Neki te osjećaji nikada ne napuste.
Ronnie, koji se nekad drugima hvalio da je on jedini “pravi” sin Ikea i Tine, sukobljava
se sa mnom otkad je bio tinejdžer. Poput oca, i on je imao problema s drogama (ovakve
ovisnosti mogu biti nasljedne) i poigravao se sa zakonom kad je bio mlađi. U njegovim
divljim danima jednom ga je privela policija zbog mnogobrojnih neplaćenih kazni
za parkiranje. Stavili su ga u ćeliju, a na njegovo iznenađenje, tamo ga je čekao Ike, u istoj
ćeliji, u isto vrijeme. Kakve su šanse za to? Ike je to odmah vidio kao priliku. Tjerao je
Ronnieja da obavlja njegove zadatke, da mu pravi krevet i čisti umjesto njega. Srećom,
Ronnie je to iskustvo doživio kao upozorenje. Ako ne želi završiti poput svoj oca, a tvrdio
je da ne želi, morao je svoj život dovesti u red. On je glazbenik, pa nosi taj teret da mora
raditi u sjeni poznatih roditelja.
Ike Jr. i Michael odmaknuti su se od mene nakon razvoda. Neću pokušavati ispričati
njihove priče umjesto njih, ali reći ću da nikad nisam željela da dečki financijski ovise o
meni jer sam znala da će uz takvu pomoć postati slabići. “Nisam ja banka”, znala sam se
našaliti.
Moraju se vlastitim rukama i nogama uzdržavati, poput mene.
Godine 2000., nakon uživanja u nekoliko slobodnih godina u mojem intenzivnom
izvođačkom rasporedu, odlučila sam opet otputovati, na turneju Twenty Four Seven
Millenium. Ovu sam turneju zaista zamislila kao posljednju; sprint kroz Europu i Sjevernu
Ameriku s koncertom koji će mojoj publici dati sve što je ikad željela. Smatrala sam da je,
nakon četrdeset četiri godine nastupanja, vjerojatno stiglo vrijeme da se povučem i da
me ljudi zapamte na mojem vrhuncu. Bilo mi je drago još jednom to učiniti i čvrsto sam
odlučila da će to biti koncert za pamćenje.
Kad sam počela nastupati u arenama, moji su koncerti postali bogatiji, konceptualniji
i dobivali su jako maštovitu produkciju. Iako sam prije govorila da želim biti glumica, više
me nije vuklo prema filmu jer sam se osjećala kao da sam u filmu svaki put kad bih
zakoračila na pozornicu. Svaki je koncert bio drama, gluma, mali (ili ne tako mali) film,
da se tako izrazim, s glumačkom ekipom, ogromnom tehničkom ekipom i predivnim
scenografijama. Mark Fisher, genij arhitekture koji je osmislio scenografiju za sve, od
Pink Floyda do Rolling Stonesa, U2-a i Lady Gage, nadmašio je sam sebe ogromnom
produkcijom koja , je imala zadivljujuće specijalne efekte.
Prava divota i atrakcija koja je Rogera tijekom gotovo svakog koncerta poslala u ranu
smrt bio je “Claw”, konzolni krak od 18 do 25 metara koji me je nosio iznad publike.
Plesala sam po uskoj platformi u svojim štiklama, ponekad se pretvarajući da samo malo
klizim kako bih prepala Rogera, i visjela nad ogradom da budem bliže ljudima. Bila sam
Knjige.Club 104
im tako blizu da sam im mogla vidjeti lica, čak im pogledati u oči, a i oni su vidjeli mene.
Jako mi se sviđao taj trenutak povezanosti i zajedništva.
Turneja Twenty Four Seven bila je jako zahtjevna i nakon nje sam žudjela za dužom
stankom, možda i stalnom. Nikad nisam bila jedna od onih koji se ne mogu opustiti. Moj
je posao bučan, ali ja volim tišinu. Kako sam provodila vrijeme kad nisam radila? Nisam
imala potrebu slušati glazbu. Voljela sam čitati, meditirati, razgovarati s Erwinom i
uživati u svojem najslađem užitku, gledanju horora, što strašnijeg to boljeg. Godine
nastupanja oblikovale su moju rutinu na način da sam postala okorjela noćna ptica. Do
današnjeg dana Erwin i ja ostajemo budni do ranih jutarnjih sati i kasno ustajemo. Na
ulazu u dvorac Algonquin stoji veliki metalni znak na kojem piše: “Dostave primamo
samo iza podne.”
Kad nemamo posla kod kuće, najdraže nam je otići automobilom do naše kućice na
selu. Postoji jedan odličan izraz za zabačeno mjesto u kojem je smještena naša kućica. Oni
to zovu mjestom “wo sich Fuchs und Hase gute Nacht sagen”, što znači “gdje lisica i zec
jedno drugom kažu laku noć”. Drugim imenom, zabit! To nam se sviđa. Nikamo ne
moramo ići i ništa ne moramo raditi.
Kad idemo na selo, automobil nam je ispovjedaonica. Ovaj oblik putne terapije
preporučujem svim parovima. Dok se vozimo, Erwin za volanom, a ja na suvozačkom
mjestu, razgovaramo o svemu. Koja god tema bila, mi o njoj razgovaramo otvoreno, ništa
ne uljepšavamo i sve je dozvoljeno. Kao što Erwin voli reći: “U kokpitu nema tajni.” To
smo naučili od Dalaj Lame. Ne ovaj dio s automobilom, nego ideju da je sukob pozitivna
stvar. “Reći ću vam jedno”, rekao je, “uvijek se sukobljavajte. Kad nešto držite u sebi, onda
vam se to s vremenom obije o glavu. Čim je Erwin to čuo, počeo se otvarati. Naši
razgovori znaju se malo zahuktati i ponekad mi treba vremena da se ohladim jer jako
emotivno reagiram.
Bez obzira na sve, mi to razgovorom riješimo. Znamo da u vezi treba biti kompromisa
i tako živimo. Zvuči smiješno, no moja iskustva u lošoj vezi s Ikeom pomogla su mi
da cijenim i održavam dobar odnos s Erwinom.
Jedna osjetljiva tema nakon svih ovih godina? Uređenje interijera. Da, ratovi zbog
uređenja i dalje su aktualni, naročito na selu, i ni brojni sati putne terapije to nikad neće
promijeniti. Kad sam počela provoditi vrijeme u kući na selu, pomislila sam: “Hoće li mi
ovdje biti ugodno?” Nagovorila sam Erwina da odemo u kupovinu, pa bih rekla: ”Dragi,
sviđa li ti se ovo?” pokazujući mu neki komad namještaja. Erwin bi odglumio da mu sviđa,
a onda bi me otkantao i naručio što god želi, obično suprotno od onoga što sam ja
odabrala.
Ova je kuća bila Erwinovo utočište, mjesto koje treba zadržati jednostavnim i
muževnim. Konačno, rekla sam sebi: “U redu, Tina. Ti si imala sve druge kuće. Pusti ga.
Ova je njegova. Neka mu je.” Ali bilo mi je, i dalje jest, zaista teško!
Erwin voli raditi rukama. Posjeduje sav mogući električni alat koji postoji.
Oduševljava ga i sve što ima motor; automobil, motocikl, čak i brod, a garaža mu je
vrhunski opremljena. Za Erwina, vožnja je sport. Odlazi na sedmodnevna putovanja s
drugim zaljubljenicima u automobile i motocikle i uvijek mi pokušava objasniti zašto
Knjige.Club 105
tako uživa u tim vožnjama. Ja kažem: “To je vožnja. To je cesta. To je automobil. Što je u
tome tako posebno?” Ali Erwin kaže da je to jedno bratstvo, koje njeguje ona bezuvjetna
prijateljstva rođena iz zajedničkih interesa. Tvrdi da je negativni imidž motociklista
jednostavno pogrešan i da su oni dobri i pouzdani ljudi. Sve što ja o tome znam je da će
on s tih putovanja vjerojatno doći smrdeći na benzin. A jednom se vratio kući s utrke
“Mille miglia” u Italiji s jednim problemčićem. Automobil, crveni trkaći Ferrari 340
America iz 1951. imao je problem s pregrijavanjem. Ispušna je cijev toliko zagrijala pod
automobila da su se otopili potplati Erwinovih cipela Timberland. Morao ih je omotati
tekstilnom ljepljivom trakom kako bi mogao hodati. To se zove posvećenost! Zadirkujem
ga, ali jako mi je drago što je Erwin tako strastven u vezi svojih interesa.
Život mi je postao tako miran tijekom ovog razdoblja da se možda u to vrijeme
pitanje “Je li Tina Turner umrla?” sve više počelo javljati u tražilici Google. Ako je bilo
kakvih sumnji oko toga jesam li mrtva ili živa, sve su glasine stale 2005., kad sam primila
počast u Kennedyjevom centru u Washingtonu. Najprije nisam htjela ići, jer nisam
smatrala da sam učinila nešto vrijedno medalje. Uvijek sam doživljavala sebe kao nekoga
tko je jednostavno ustao i otišao na posao. Odjenula sam ipak svoju najljepšu Gallianovu
haljinu i pridružila se ostalim primateljima počasti; Robertu Redfordu, Tonyju Bennettu,
Julie Harris i Suzanne-Farrell. Slušala sam pritom kako ljudi nevjerojatno lijepo govore o
meni, uključujući predsjednika Georgea W. Busha, koji je u najavi rekao da imam
najpoznatije noge u zabavljačkoj industriji.
Sjedila sam u kazalištu, gledajući Ala Greena, Queen Latifu i Melissu Etheridge kako
izvode moje poznate pjesme i svi su na svoj način bili odlični, ali pravo otkriće te večeri
bila je Beyoncé. Izišla je na pozornicu u jednoj od prvih haljina koje je Bob Mackie
dizajnirao za mene (imao je duplikate u svojoj arhivi) i rekla: “Često, kad pomislim na
inspiraciju, sjetim se dviju Tina u mojem životu - moje majke, Tine, naravno, i
nevjerojatne Tine Turner.
Nikad neću zaboraviti onaj prvi put kad sam vas gledala kako nastupate. Nikad u
životu nisam vidjela tako moćnu i neustrašivu ženu.” Dirnula me je svojim iskrenim
riječima. Onda je počela pjevati “Proud Mary”. Kažem vam, njezina je izvedba sve ozarila.
Publika je sve vrijeme stajala na nogama, plešući uz glazbu. Svi su gledali mene da vide
što ja mislim o tome što netko drugi izvodi moju pjesmu. Uživala sam! Jedva sam čekala
otići u garderobu reći Beyoncé koliko je ona bila neustrašiva i moćna.
Bila sam jako sretna što sam te večeri srela Caroline Kennedy. Odmah sam se sjetila
njezine majke i koliko mi je značila i, poput svih ostalih u mojoj generaciji, sjećala sam se
Caroline i njezina brata kad su bili djeca. Stari kennedyjevski šarm i dalje je moćno
djelovao na mene. Poskočila sam i uzviknula: “Došla sam radi tebe!”, jednako oduševljena
kao što sam bila kad sam ugledala Jackie u onom hotelskom predvorju prvi put. Bila sam
tako sretna što vidim Caroline, a kad sam čula kako svojim nježnim glasom govori o
mojem životu, sve mi je bilo vrijedno truda. Govorila je o mojoj glazbenoj karijeri i o
tome kako sam postala zvijezda. “Ali”, dodala je, “kad Tina skine periku, tada nastupa
tama.”
Ali ta je tama nestajala. Postajala je tako davna uspomena da sam se, 2007., kad sam
saznala da je Ike umro od predoziranja kokainom, osjetila neobično nepovezanom.
Knjige.Club 106
Doznala sam od djece da je Ike imao težak život. Nikad se nije izvukao iz svijeta droge,
svako malo završio bi u zatvoru te je i dalje pokušavao uhvatiti taj nedostižni hit.
Njegovo ga je nezadovoljstvo toliko tištalo, da ga je na kraju i uništilo. Bila je to tužna
priča.
Naravno, novinari su me zasipali pitanjima, tražeći priču za naslovnicu i nadajući se
da ću dati nekakvu izjavu. Ja sam se držala na tihoj i pristojnoj distanci. Ike više uopće
nije bio dio mojeg života. Bilo je to kao da sam čula za neku osobu koju više ne poznajem,
zapravo, osobu koju gotovo trideset godina nisam poznavala. Kad sam shvatila da ništa
ne osjećam, zaključila sam da sam zaista sve prebrodila.
Tijekom stanke, usmjerila sam svoje umjetničke porive u glazbeni projekt u
Švicarskoj. Moja prijateljica Regula Curti ponudila mi je suradnju na projektu Beyond,
njezinoj misiji da snimi preklapajuće i isprepletene kršćanske i budističke molitve te ih
približi ljudima. Mantranje je bilo važan dio mojeg života, a suradnja s Regulom
na snimanju projekta Beyond, ukupno četiri CD-a, pružila mi je priliku da kroz pjesmu
izrazim svoju duhovnost. Jako sam željela uputiti duhovnu poruku, ali nisam bila sigurna
kakva bi točno poruka trebala biti, pa sam se obratila Deepaku Chopri za pomoć. Erwin
i ja otputovali smo u Chopra Centar u Kaliforniji, gdje smo se sastali s Deepakom i zamolili
ga za savjet. Dobila sam inspiraciju. “Započni svaki dan pjevanjem poput ptica. Pjevanje
te odvodi daleko, daleko, na jednu drugu razinu”, bila je jedna od poruka koje sam željela
prenijeti publici Beyonda.
Znam da sam rekla da će mi turneja Twenty Four Seven biti posljednja i da se smatram
umirovljenom, ali dogodilo se nekoliku stvari zbog kojih sam promijenila svoju odluku.
Imala sam veliku čast izvesti “Proud Mary” s Beyoncé na dodjelama nagrada Grammy
2008. Ona je posebna, snažna žena, sa snažnim glasom. Pjevanje i plesanje s njom vratilo
me je u one večeri kad sam se odlično zabavljala sa svojim plesačicama. Ponekad je
najbolji dio posla bilo upravo ono vrijeme kad smo djevojke i ja bile nestašne na
pozornici, onoliko nestašne koliko smo željele biti. Zapitala sam se... nedostaje li mi to?
Barem mrvicu?
Još jedan od okidača bio je susret sa Sophiom Loren na Armanijevoj modnoj reviji u
Milanu. Počele smo razgovarati o novostima u našim životima i spomenula sam joj da
sam uzela stanku od pjevanja. ”Koliku?” upitala je. Kad sam odgovorila: “Oh, oko sedam
godina”, ona je brzo odgovorila: “Stanka je gotova! Ljudi te žele vidjeti. Vrati se na posao.”
Shvatila sam da zbog pojavljivanja na Grammyjima dobivam puno više pošte od
obožavatelja. Kamo god sam išla, ljudi su mi davali poruke, ponekad napisane na
papirnatim salvetama. Sve sam ih sačuvala, i odjednom shvatila da ih imam poprilično
mnogo. Tada sam nazvala Rogera i rekla: “Vrijeme je za posljednju turneju.” U dobi od
šezdeset devet, bila sam spremna izaći iz “mirovine” i otići na turneju. Prikladno,
turnejom Fiftieth Anniversary proslavila bih svojih pola stoljeća (ah, to zvuči tako dugo)
kao pjevačica. Isplanirali smo započeti turneju u Missouriju, gdje je započela i moja
karijera s Ikeom i grupom Kings of Rhythm.
Uvijek sam željela da mi koncerti budu raskošniji i uzbudljiviji za publiku, ali kad smo
dogovorili prvi nastup u Kansas Cityju, neki nesposobni glavešina odlučio je da ne smijem
Knjige.Club 107
hodati po “Clawu” dok pjevam “Nutbush” jer bi to bio sigurnosni rizik. Vjerojatno je
mislio da sam prestara da držim ravnotežu. Roger je rekao: “U redu, ali tko će to reći
Tini?” Odgovor je bio: “Nitko.” Nitko se nije usudio reći Tini. Plesala sam kao luda na tom
Clawu, viseći nad publikom i pjevajući ”još jednom Nutbush”! I to je definitivno bila jedna
od onih večeri kad sam se pretvarala da padam!
Bila sam uzbuđena što sam se vratila na posao, ali primijetila sam da više nisam
jednako energična. U mojoj dobi bilo je za očekivati da ću biti umorna, uzevši u obzir da
sam bila na zahtjevnoj međunarodnoj turneji. Osim toga, imala sam i povišeni krvni tlak.
Dobila sam dijagnozu 1978., ali tada nisam previše o tome razmišljala. To je bilo genetski,
i sestra i majka su imale isti problem.
Ne sjećam se da mi je itko rekao što točno znači imati povišeni krvni tlak niti kakvog
će on utjecaja imati na moje tijelo. Ja sam to shvatila doslovno kao da je ”povišeni” krvni
tlak za mene normalna stvar pa se nisam brinula o tome kako ću ga spustiti. Godine 1985.
liječnik mi je dao lijek, jednu tabletu dnevno, i to je bilo to.
Nekih večeri, dok sam se šminkala, morala sam se na silu oraspoložiti. Iako sam se
osjećala letargično, bolno i iscrpljeno, kad bih izašla na pozornicu, ja sam bila Tina.
Publika je vidjela onu Tinu koju je i željela vidjeti, ali ja sam primjećivala razliku.
Za mene, svaka pjesma koju pjevam prilika je da uzletim, vinem se. Svakim
koncertom postajalo mi je teže prebaciti se u tu drugu brzinu, uzletjeti kako sam prije
bila naviknula.
Vjerovala sam da je moje tijelo počelo reagirati na rad s povišenim krvnim tlakom i
lijekom, i da je to razlog zbog kojeg nisam mogla otpjevati neke tonove. Kvragu! Htjela
sam otpjevati te tonove. Što god da me sprječavalo, morala sam se tome oduprijeti, i
potrošila bih zadnje zrnce energije i života da dovršim svoj koncert svaku večer. Roger
bi došao u moju garderobu nakon nastupa i pogledao bi me, onako kao da zna da sam
previše umorna da tako još dugo nastavim.
Tijekom turneje dobila sam jaki bronhitis. Morali smo odgoditi nekoliko koncerata,
pa je posljednji trebao biti 5. svibnja 2009. u Sheffieldu, gradu u Yorkshireu oko tri sata
sjeverno od Londona. Sheffield je bio rodni grad moje glavne plesačice, Claire, pa smo
se zaista odlično zabavili te večeri. Htjela sam da se svi provedu kao nikad u životu prije
nego što odu s koncerta. Uvjerena sam da se svi koji su bili u publici sjećaju Tinina
posljednjeg koncerta.
Mislim da je preko milijun ljudi u Sjevernoj Americi i Europi na kraju vidjelo turneju
Fiftieth Anniversary, a i danas mi obožavatelji govore kako su uživali.
Nakon posljednjeg nastupa vratila sam se u hotel. Bila sam jako tiha. Znala sam da je
to kraj. Ustala sam sljedećeg jutra, nisam nikoga vidjela, čak ni Rogera, i ukrcala sam se s
Erwinom u zrakoplov. Sjedila sam mirno, smirena i odlučna. Duboko sam udahnula i
rekla sebi: ”Više se ne vraćam.”
Želim ovo pažljivo reći, jer ne želim da me itko pogrešno shvati, ali nakon
dugogodišnjeg napornog rada, spremna sam stati. Ovo je bio pravi trenutak da to učinim
jer sam željela završiti dok me se obožavatelji sjećaju u mojem najboljem izdanju. Nisam
htjela da dođu na koncert za godinu, dvije, i pomisle: “Oh, prije je bila dobra.”
Knjige.Club 108
Bila sam jako ponosna i uvijek sam znala izabrati pravi trenutak. Ima jedan mudar
izraz: “Otiđi sa zabave prije nego što završi”. Bila sam spremna reći zbogom “Proud
Mary”, spremna objesiti svoje plesne cipele o klin i poći kući.
Knjige.Club 109
10
“KOMPLICIRANA KATASTROFA37”
“Sve što smo

planirali otišlo
je sa suzama38”
37
Engl. Complicated Disaster, pjesma Tine Turner, (op. prev.)
38
Engl. “All the plans we were making just got washed away with the tears”; stihovi iz pjesme Complicated Disaster,
(op. prev.)
Knjige.Club 110
Jako je smiješno kad ljudi pitaju: “Pa što ćeš sada raditi kad si u mirovini?” Ali bit
mirovine i jest da ništa ne radiš. Da ne moraš I nemaš namjeru raditi. Željela sam biti
kod kuće i uživati u svakodnevnim sitnicama. Ići u nabavku, šetati s Erwinom, raditi
u vrtu i staviti ruke u zemlju, gledati kako se izmjenjuju godišnja doba na jezeru, i najviše
od svega, željela sara uživati u tišini. Ne treba mi glazba, iako tu i tamo naletim na pjesme
koje me povuku da ih pjevam kad ih čujem. Reći ću vam što mi se trenutačno sviđa, to je
pjesma Coldplaya i Chainsmokersa “Something Just Like This” (“du-du-du, du-du-du, du-
du-du, du-du-du, du-du-du, du-du-du”). “Obožavam je!”
Vidjela sam Micka na koncertu ubrzo nakon svoje posljednje turneje, i osjetila sam
da me je htio prekoriti kad sam mu rekla da se povlačim sa scene. Jedini trenutak u kojem
je Mick šutio i nije mi brzo uzvratio odgovorom je onaj u kojem sam ga upitala: “Mick,
umoriš li se ikad?” Dugo je šutio. Pretpostavila sam da je odgovor pozitivan, ali on to
nikad neće reći. Takav je. Mislim da će ostati na sceni dok god bude hodao. I to je u redu.
On je Mick Jagger iz Rolling Stonesa i to mu zaista pristaje.
Ja sam otpočetka uživala u mirovini. Osjećala sam se dobro, a mislim da sam još i
izgledala dobro; definitivno sam izgledala mlađe za svoje godine. Ja nisam tip koji vježba.
Linija je jednostavno bila rezultat mog posla i svih tih godina koje sam provela plešući.
Tvrdim da je glavni razlog što sam ostala u formi to što sam pedeset godina izvodila
najintenzivnije moguće treninge. Mogu reći i da nikad nisam uzimala droge niti pušila
cigarete, i to pomaže. Volim odspavati osam sati kad god je to moguće, i ne skačem iz
kreveta osim ako imam neki sastanak. Sad sam usporena jer volim kad sve ide lijepo i...
lagano.
Očito nešto radim kako treba jer su me 2013. pozvali iz njemačkog Voguea da budem
na njihovoj naslovnici. Mislim da mogu sa sigurnošću reći da sam, u dobi od sedamdeset
tri godine, bila najstarija žena na naslovnici u povijesti Voguea. Rado sam i
samouvjereno pozirala fotografima Claudiu Knoepfel i Stefanu Indlekoferu, s rukama na
kukovima, u predivnoj plavoj haljini Giorgia Armanija, jer sam osjećala da šaljem jako
pozitivnu poruku ženama svih dobi. Dok sam nastupala, znala sam reći da mi godine
nikad nisu prioritet, čak ni ne razmišljam o njima. Bila sam bezvremenska. Isto mislim i
sada o načinu na koji živim svoj život. Ako vodite računa o sebi iznutra i izvana, možete
zračiti ljepotom i srećom. Broj, koji god on bio, ne znači ništa.
Sa zrelošću ipak dođe vrijeme kad morate početi rješavati neka pitanja i želite
preuzeti kontrolu. Odlučila sam organizirati svoj život i riješiti se svega što mi ne treba.
Prodala sam neke nekretnine, uključujući i kuću na jugu Francuske, koja je bila
prekrasna, ali u kojoj više nisam htjela provoditi vrijeme jer sam bila jako sretna u
Švicarskoj. I počela sam razmišljati o Erwinu. Bili smo zajedno dvadeset šest godina, par
u svakom smislu, osim onom legalnom. On mi je bio najbliža osoba u ovom životu i
Knjige.Club 111
smatrala sam da nije pošteno, ako mi se nešto dogodi, da on nema pravo ni o čemu
odlučiti. Oboje smo znali da je vrijeme za sljedeći korak.
Pristala sam na Erwinovu romantičnu prosidbu na našem predivnom krstarenju
grčkim otocima 2012. Obvezala sam se i na zajednički život u Švicarskoj prijavom za
državljanstvo. Ne želim odati krivi dojam oko svoje odluke da se odreknem američke
putovnice. Mnogo sam o tome razmišljala. Nikada neću predati onaj dio mene koji je
rođen u Americi ili koji se osjeća “američkim”, ali život mi se promijenio kad sam se
zaljubila u Erwina i počela živjeti u Europi. Sa svakom sljedećom godinom imala sam sve
manje razloga za povratak u Ameriku. Moja draga sestra Alline umrla je 2010. Što se tiče
mojih sinova, oni su odrasle osobe s vlastitim životima, a uvijek me mogu nazvati
telefonom ili doći zrakoplovom. Bilo mi je logično prigrliti Švicarsku, državu u kojoj sam
živjela i živim gotovo dvadeset godina, kao svoj službeni dom.
Znate, lakše se roditi kao državljanin neke zemlje nego istim postati. Morala sam
proći težak test, toliko težak da sam se za njega pripremala s učiteljem. Morala sam
naučiti švicarsku povijest i malo visokonjemačkog jezika, najstandardnije (i najteže)
varijante jezika. Zatim sam se morala pojaviti pred komisijom koja će ocijeniti
moju prijavu. Pitala sam može li Erwin biti uz mene na moj važni dan, ali rekli su da ne
može, nego samo tražitelj državljanstva.
Ušla sam u prostoriju i stala pred sedam članova komisije. Nastupala sam pred
milijunskom publikom i nikad nisam osjećala strah, ni jedne sekunde, ali pred ovom
skupinom... bila sam prestravljena. Nadajući se da ću ublažiti napetu situaciju, odmah
sam priznala da sam jako nervozna. Nikakve reakcije. Onda sam podijelila slatkiše koje
sam kupila za tu prigodu, što je, priznajem, bio očajnički trik, ali tko ne voli slatkiše?
Naročito u Švicarskoj. I dalje nije bilo nikakve reakcije, pa sam pomislila: “Tina, ni slatkiši
nemaju učinka.” Komisija je jako ozbiljno shvaćala svoj posao. Bila sam sama.
Muškarac prodornog glasa rekao mi je: “Tina, shvaćate li da morate govoriti jezik
prije nego što možete zatražiti državljanstvo?”
“Da”, odgovorila sam, želeći im se svidjeti. “Mogu vam reći tko sam, odakle dolazim i
koliko imam djece, na visokonjemačkom.” Valjda. Mogla sam pokušati, a ako bi mi
zatrebala pomoć, bilo mi je dopušteno pogledati u knjižicu s odgovorima. Možda sam bila
paranoična, ali kunem se da je jedan od mlađih ispitivača zurio u mene, pokušavajući me
učiniti još nervoznijom nego što sam bila.
Duboko sam udahnula i rekla: “Ich bin Tina Turner.”
Kako bih odgovorila na sljedeće pitanje, morala sam zaviriti u knjižicu. Sjetila sam se
upitati: “Mogu li?” - “Darf ich?” Učitelj me stalno podsjećao da su Švicarci sitničavi u
pogledu manira, uvijek pitaj dopuštenje. I to sam uspješno odradila.
Posljednje pitanje bilo je najteže. “Možete li nam reći nešto o Švicarskoj?”
Mozak mi je stao, dok se nisam sjetila da sam nedavno bila na jednoj zabavi s nekim
tko je objašnjavao “Schweizerpsalm”, švicarsku himnu. Ta je osoba rekla da zvuči više kao
hvalospjev nego kao tipična domoljubna pjesma, a “Schweizerpsalm” doslovno znači
“švicarski psalam”. Istog trena odlučila da će to biti tema mojeg odgovora. ”Trenutačno
Knjige.Club 112
učim državnu himnu”, rekla sam samouvjereno, “i mislim da je zanimljivo što zvuči tako
vjerski, poput pjesama koje bismo čuli u crkvi”.
Ispitivač je ostao zabezeknut. Nimalo ga ne bi iznenadilo da sam počela govoriti o DJ
Bobi, švicarskom rock-pjevaču, ali nikako nije očekivao da će Tina Turner govoriti o
državnoj himni, najštovanijoj pjesmi u zemlji. Izgleda da je to bio savršeni odgovor. Opet
me je spasila pjesma. Komisija je odobrila moj zahtjev i postala sam ponosna vlasnica
švicarske putovnice.
Iz nekog razloga, vijest o mojem novom državljanstvu brzo se proširila i, osim meni,
bila je jako zanimljiva i drugim ljudima. Nastala je takva galama, uz neprestane rasprave
o tome da sam to zasigurno učinila zbog poreza, što nije bilo istina. Smatram da je
činjenica da živim u toj zemlji sedamnaest godina s osobom koju volim dovoljan razlog
da je smatram svojim domom, osobito uzevši u obzir činjenicu da će mi voljena osoba
postati suprug.
Nadam se da su detalji našeg vjenčanja svježi u vašim glavama kao što su u mojoj,
iako nisam sigurna da ih je moj opis vjerno dočarao. Kad zatvorim oči, i dalje osjetim
miris božanskog cvijeća. Vjerojatno nisam prva mladenka koja bi stalno gledala DVD
svojeg vjenčanja, i svaki put kad ga upalim, primijetim neki detalj koji mi je
prije promaknuo.
Bajka se nastavila i dan nakon vjenčanja, kad smo se Erwin i ja uputili na medeni
mjesec u Grand hotel vile Feltrinelli na Gardskom jezeru u Italiji. Pošli smo automobilom
i ostavili smo cvjetne vijence s vjenčanja na prednjem dijelu automobila, što je bio
dražestan i tradicionalan potez za jedan zreli par. Kiša je počela lijevati (hvala Bogu da
nije padala dan ranije!) i cvijeće se toliko natopilo i otežalo da smo se morali zaustaviti i
ukloniti ga. Hotel je bio savršeno mjesto za medeni mjesec, s romantičnom kućicom uz
jezero koju smo imali samo za sebe.
Zamijenili smo jedno predivno mjesto drugim kad smo sreli Opru u legendarnom
Grand-Hôtelu du Cap-Ferrat na jugu Francuske, kako bismo snimili nekoliko intervjua za
njezinu emisiju Oprah's Next Chapter.
Jedino Oprah može nagovoriti mladenku da ode sa svojeg medenog mjeseca. Pristala
sam, dijelom zato što se tako dobro zabavimo zajedno, a dijelom zato što sam htjela
posljednji put pričati o svojem starom životu prije nego što započnem novi život kao
supruga Erwina Bacha. Bila sam voljna razgovarati o svemu, uključujući i razdoblje s
Ikeom, nadajući se da ću jednom zasvagda zatvoriti ta vrata.
Opri sam u povjerenju rekla kako sam posljednjih nekoliko godina provela
planirajući, organizirajući se i pripremajući. Uputila sam je u razloge svog odlaska u
mirovinu, svoju opsesiju reduciranjem svega što posjedujem i u svoju odluku da se
usredotočim na ono što je uistinu važno. Tvrdila sam da preuzimam kontrolu nad svojim
životom. Znate li onu odličnu poslovicu: “Ako želite nasmijati Boga, kažite mu
svoje planove”? Kad se sjetim ove situacije, odmah mi padne napamet ta izreka, jer je
“kontrola” posljednja riječ kojom bih opisala ono što mi se dogodilo. Samo tri mjeseca
nakon vjenčanja, u jedno obično listopadsko jutro, kad sam se trebala s prijateljima
Knjige.Club 113
sretno uputiti na odmor u Marakeš, lupio me je užasavajući podsjetnik na

vlastitu smrtnost.
Probudila sam se, otvorila oči i pokušala govoriti, ali riječi nisu izlazile. Erwin, koji je
u krizi uvijek hladne glave, znao je da se nešto opasno događa i odmah je zvao mojeg
liječnika, profesora doktora Vettera, koji mu je rekao da mi da aspirin i odmah me odvede
u bolnicu, ja sam stalno mislila da mi nije ništa. Čak sam odbila sjesti u invalidska kolica
kad su me dočekali s njima na ulazu u bolnicu, popustivši tek nakon što mi je liječnik
rekao da ću njima doći brže na kat. Bolničko osoblje prebacilo me je na stol, pokrilo
dekom, a ja sam pomislila: “Izgleda da ne idemo u Marakeš.” Nekako nisam shvaćala da je
moje stanje vrlo ozbiljno, da sam doživjela moždani udar.
Poricanje, poricanje, poricanje.
Toliko sam bila nesvjesna onoga što se događa, da sam, čim sam ostala sama u sobi,
odlučila ustati. Prebacila sam noge preko stola i odmah pala na pod. Tad sam shvatila da
ne mogu sama stajati na nogama. “O, Bože, što sam učinila?” rekla sam sebi, kao da sam
sama odgovorna za svoj pad. “I kako mogu ovo popraviti?” bilo je moje sljedeće pitanje.
Nažalost, nisam imala sve odgovore, a bilo mi je previše neugodno pozvati pomoć. Imala
sam duge noge i čelične mišiće od plesanja, ali nisam imala snage ustati. Prestravljena,
dovukla sam se do kauča i nekako uspjela povući tijelo u sjedeći položaj,
razmišljajući cijelo vrijeme kako ne mogu zamisliti da je Tina Turner paralizirana. Nakon
nekog vremena sam zaspala.
Sutradan, profesor doktor Vetter rekao mi je da sam doživjela moždani udar. Ovog
sam ga puta čula. Moždani udar zadao je težak udarac mojem tijelu. Cijela desna strana
bila mi je oduzeta. Objasnio mi je da ću morati vježbati s fizioterapeutom kako bih opet
naučila hodati i da će mi korištenje desne ruke predstavljati problem. Čak su me morali
naučiti i kako mogu ustati ako padnem. Počela sam shvaćati da ću padati... često.
Obično smo bezbrižna, pustolovna djeca kad prvi put učinio hodati, i imamo
ogromno samopouzdanje jer nismo naišli na prepreke koje život pred nas postavlja. Ali
ako morate učiti hodati kao odrasla osoba, onda točno znate što se može dogoditi ako
padnete, a to nikad nije dobro. A i ponižavajuće je. Osjećala sam se tako slabom,
tako bespomoćnom. Vjerovala sam da više nikad neću moći obuti štikle, a kamoli u njima
plesati.
Ostala sam u bolnici desetak dana i za to sam se vrijeme sabrala. Ja sam borac,
podsjetila sam se. Uvijek sam bila. Zaklela sam se da se nikad neću predati, da ću natjerati
svoje noge da opet hodaju i da ih neću prestati tome učiti, sve dok više ne budem mogla
stajati. Tjerala sam se da stalno nešto radim, jer upornost je uvijek bila moj
moto. Djelovalo je, ali rehabilitacija nije bila nimalo jednostavna.
Koliko god sam se htjela usredotočiti na oporavak, morala sam razmišljati i o onome
što se događa u vanjskom svijetu. Kružile su glasine. “Tina Turner oporavlja se nakon
moždanog udara.” “Tina Turner ima misterioznu bolest.” Ako se vijest proširi, opkolit će
paparazzi, a mnoštvo zabrinutih obožavatelja održat će bdijenje pred mojim vratima. Nije
to imalo veze s taštinom, iako sam znala da bi novinari srušili jedni druge za priliku da
me fotografiraju u mojem jadnom stanju. Jednostavno nisam mogla podnijeti nikakve
Knjige.Club 114
smetnje Bio bi to još jedan problem koji treba riješiti u trenutku kad sam ih zaista imala
previše. Sve sam zanijekala. Nikome nismo rekli.
Nekoliko tjedana nakon mojeg moždanog udara, dok sam se još oporavljala pod
nadzorom svojih liječnika, okrenula sam se tradicionalnoj kineskoj medicini kako bi mi
pomogla da počnem hodati. Moždani udar ostavio je traga na mojem licu i načinu na koji
sam hodala. Sylvie Ackerman, moja liječnica kineske medicine, predložila mi je
akupunkturu, naročito u predjelu lica, nekoliko puta tjedno. Doznala sam da je cilj u
tradicionalnoj kineskoj medicini dovesti u ravnotežu tjelesne energije - yin i yang, plus i
minus - poput baterije. Jako sam svjesna svojeg tijela i primijetila sam svaku promjenu i
poboljšanje koje sam doživjela nakon svakog tretmana. Rekla sam da je to “polagano i
predivno vraćanje u život”. Kad sam uvidjela koliko mi pomaže kineska medicina, postala
mi je sastavni dio života.
Pa ipak, posljedice moždanog udara dugo ću osjećati. I danas mi je teško potpisati se,
a da to bude čitko, tako da nema ništa od autograma. Psihološke su posljedice bile još
teže. Na vjenčanju sam prvi put shvatila da nešto nije u redu s mojim tijelom, kad sam
osjetila nelagodu u vratu i prsima nakon obreda. Bol nije bila jaka, i prošla je misteriozno,
kako je i došla, ali počela sam misliti da je to bio znak. Znak čega? Starenja? Ozbiljnog
zdravstvenog problema? A sad sam doživjela moždani udar, što sam smatrala tipičnim za
stare i nezdrave ljude, nikako ne za sebe.
Bila sam očajna. Borba za oporavak u meni nije ostavila ni trunčicu snage ni
vitalnosti. A nisam se borila samo s posljedicama udara. Moj liječnik bio je zabrinut da bi
moj povišeni krvni tlak mogao djelovati na bubrege, pa me poslao specijalistu. Dr. Joerg
Bleisch, nefrolog, rekao mi je da mi bubrezi rade na samo 35 posto njihove
normalne funkcije. Zabrinut, rekao je da će ih morati pažljivo pratiti i propisao mi je još
lijekova za kontrolu povišenog krvnog tlaka.
Dok sam pokušavala prihvatiti užasne novosti o svojim bolesnim bubrezima,
započela sam novo poglavlje u, kako će se pokazati, I dugotrajnoj zdravstvenoj sapunici.
Nova kriza započela je godinu dana nakon moždanog udara, tijekom odmora u Grčkoj.
Veliki sam obožavatelj filmova poput Sudara titana, i bilo kakvih priča o bogovima,
čudovištima i grčkoj mitologiji, pa sam jedva čekala uživo vidjeti klasični grčki pejzaž.
Tako sam istraživala ruševine i uživala u starinama, kad mi se najednom zavrtjelo u glavi,
ostala sam bez daha i osjetila mučninu u želucu. To me je doslovno oborilo s nogu.
Otkrila sam da imam vertigo, koji Švicarci zovu Schwindel, ekstremni poremećaj
ravnoteže, i to je bilo uznemirujuće i zastrašujuće. Neustrašiva Tina, koja se penjala po
Eiffelovu tornju i plesala na dizalici u pokretu, povremeno glumeći pad samo kako
bi vidjela paničan izraz na menadžerovu licu (oprosti, Roger), nije mogla podignuti glavu,
a da ne osjeti mučninu. Nisam mogla stajati, hodati, ni usredotočiti se. Zapravo, bilo kakav
pokret bio mi je neprijatelj. Tijelo mi se vrtjelo izvan kontrole, i moj se svijet vrtio zajedno
s njim.
To je bila nova zdravstvena tegoba i morala sam odmah potražiti pomoć. Srećom,
živjela sam u zemlji s najboljim zdravstvenim osiguranjem u svijetu. Vertigo, koji je često
olako okarakteriziran kao “vrtoglavica” i koji je neistražena bolest na mnogim
Knjige.Club 115
mjestima, važno je područje proučavanja u Zürichu, u mojem susjedstvu. Poslali su me

na pregled kod prof. dr. Dominika Straumanna, neurologa u jednoj ustanovi za posebna
istraživanja, Interdisciplinarnom centru za vertigo i neurološke poremećaje vida.
Stručnjaci su zaključili da se tako neugodno osjećam jer mi se sićušni kristal duboko u
ušnom kanalu (zove se otokonija) oslobodio i treba ga usidriti, što je složen i moguće
bolan proces.
Postoji i stručnije objašnjenje, ali liječnici su ustvrdili da ću se liječio na stolici. Poveli
su me kroz podzemni tunel do osamljena prostora u podrumu sveučilišta. Prvi put kad
sam ugledala stolicu našalila sam se: “Sjedi li ovdje Frankensteinovo čudovište?” Sličilo
je nečemu iz znanstvenog pokusa; ogroman komad opreme koji je izgledao kao
da pripada NASA-i ili futurističkom vlaku smrti. “Zar očekuju da ću se na ovo popeti i
provozati?” pomislila sam. Moj liječnik, zajedno sa svoja dva asistenta, pomogao mi je da
se popnem, zavezao me i upalio je.
“Stolica” o kojoj govorim zapravo je trodimenzionalna rotacijska platforma koja
funkcionira kao troosni stimulator, kako su mi rekli Okreće se u svim smjerovima i
kutovima. U mojem slučaju, cilj je bio natjerati zalutali kristal, izvor mojeg vertiga, da se
vrati u pravilan položaj. Nakon toga, obećali su mi liječnici, dezorijentirajuća bolest
će nestati. Tako sam sjedila, vezana za uređaj, kovitlajući se prostorom, stisnutih šaka, s
nogama u zraku, naopako, bočno, u svim mogućim pravcima, širom otvorenih očiju, kako
bi liječnici mogli proučavati moje šarenice oka, kako bi vidjeli ima li indikacija koje
govore da liječenje djeluje. “Nemojte se pomicati, Tina” stalno su ponavljali. To je zvučalo
pomalo smiješno jer ljudi obično očekuju da budem u pokretu. Ali, vjerujte mi, nije mi
padalo na pamet šaliti se dok sam bila vezana u toj stolici. Osjećala sam tako duboku i
intenzivnu mučninu da mi je prodrla sve do duše. Morala sam se vratiti u stolicu na
još nekoliko tretmana, i svaki put sam se nakon njih osjećala uništeno.
Kad je bilo jako loše, Erwin me je morao ostaviti u klinici preko noći jer sam bila
preslaba da izdržim kratki put do kuće.
Bio je to sretan dan kad je neuhvatljivi kristal reagirao na okretanja stolice koja
prkosi gravitaciji i sjeo na svoje mjesto, označivši kraj mojeg vertiga. Tretman me je
toliko iscrpio, da sam gotovo mjesec dana sjedila u invalidskim kolicima. Zaprijetio je
jednom da će se vratiti, ali skupila sam zadnji atom snage u svojem tijelu i prisilila se na
borbu. Čim sam osjetila poznate znakove napadaja, trudila sam se mirovati, znajući cijelo
vrijeme da zločesti Schwindel čeka, šapćući: ”Ako napraviš pogrešan korak, dolazim.”
Znoj mi je oblio cijelo tijelo dok sam se borila protiv tog osjećaja. Bilo je to gotovo poput
zurenja u psa u čijim očima piše: “Ako se pomakneš, ugrist ću te.” Ali ja sam se vrsto
držala, opirući se, nagovarajući ga da ode.
Pobijedila sam i bila sam ponosna na sebe, ne znajući da me čekaju još veće bitke.
Bitke nakon kojih ću pomisliti: “Kako sam od one slike zdravlja, djevojke s naslovnice,
mladenke, pobogu, došla do Joba?
Svakim posjetom dr. Bleischu, koji je pokušavao držati pod kontrolom moj povišeni
krvni tlak, sve sam više postajala svjesna da nešto nije u redu s mojim bubrezima.
Pokušala sam shvatiti zašto su uopće važni. To je nešto o čemu prije nisam razmišljala.
Knjige.Club 116
Pretpostavljam da većina ljudi ne zna gdje su im smješteni organi ni što oni rade, dok se
sami ne nađu usred medicinskog problema.
Ne zaboravite da smo imali i jezičnu barijeru. Ja govorim samo malo njemačkog, pa
su mi liječnici složene medicinske probleme morali objašnjavati na engleskom jeziku,
koji je njima bio stran. Nije bilo Jednostavno, ali bili su jako strpljivi sa mnom i izvrsno su
to odradili.
Jednostavno objašnjenje jest da se u bubrezima nalazi filtracijski sustav tijela i da oni
svakog dana očiste oko 1700 litara krvi. U jako složenom procesu, krv prolazi kroz filtere,
koji se zovu “glomeruli”, a štetne tvari uklanjaju se i konačno izlučuju u urin. Kada
organizam pravilno funkcionira, mi nismo ni svjesni da se to događa. Ako bubrezi otkazu
i više ne mogu sprječavati nakupljanje štetnih tvar, soli ni višak vode, tijelo se može naći
u ozbiljnom problemu.
Ako se to dogodi, onda je potrebna terapija zamjene bubrežne funkcije, u obliku
transplantacije bubrega ili dijalize. Zlatni standard u ovakvoj situaciji jest transplantacija
bubrega. Jedan potpuno funkcionalan bubreg može zamijeniti oba. S novim bubregom,
ljudi mogu dobiti veliku šansu za vođenje gotovo normalnog života. Primatelji
transplantiranog bubrega žive duže od pacijenata na dijalizi, a i bolje se osjećaju.
Druga mogućnost jest dijaliza, ili hemodijaliza ili peritonejska dijaliza. Uglavnom se
koristi hemodijaliza, koja se obično obavlja u bolnici ili centru za dijalizu. To uključuje
odlazak na tretman koji traje oko četiri sata triput tjedno, tijekom kojih uređaj filtrira
toksine i višak vode iz krvi.
Iako, nisam sigurna koliko je ovih informacija moj mozak tad uspio upiti. Kad ste
bolesni, onda je lako ne čuti ono što vam liječnici govore, od straha, otpora i poricanja.
Čak i kad sam otprilike bila svjesna pojmova poput “transplantacije”, ili “dijalize”, nisam
mislila da sam u neposrednoj opasnosti.
Plan je bio usredotočiti se na poboljšanje ili barem stabilizaciju funkcije mojih
bubrega. Eto opet te riječi, plan. Čekaj malo, Tina. Znaš što se dogodi kad počneš
spominjati neki plan. To obično znači da stiže neka nepredvidiva prepreka, a tako je i bilo.
Bila sam neugodno iznenađena još jednom medicinskom komplikacijom, a ona je
bila značajna. Mjesecima sam patila od poremećaja o kojem nitko ne želi govoriti:
kroničnom proljevu. Bila sam tako slaba, a moj organizam tako nepredvidljiv, da više
nisam mogla izaći iz kuće. Zapravo, jedva sam mogla sići s prvog kata. Trebala mi je sva
snaga koju imam da šepajući prijeđem kratki put od spavaće sobe do kupaonice.
Osjećala sam se poput zatvorenika i izgledala sam užasno. Jedva sam sama sebe mogla
prepoznati. Imala sam sreće što je Erwin bio uz mene kad mi je najviše trebao.
U siječnju 2016. zaprepastila sam se kad su mi dijagnosticirali rak crijeva, karcinom
i nekoliko zloćudnih polipa, u ranom stadiju. Tada nismo znali hoće li se rak moći ukloniti,
a kamoli hoće li biti ikakvih daljnjih postupaka. Dani neizvjesnosti bili su užasni. Šuljala
sam se po kući, nemirno ulazeći iz jedne prostorije u drugu. Zurila sam u jezero, zidove,
svoje fotografije iz prošlosti, čak i klavir, iako u mojem životu nije bilo glazbe. “Sad ti je
zasigurno žao što si oženio staru ženu”, viknula sam Erwinu, jer smo stalno išli od jednog
liječnika do drugog. Srećom, on je stvarno imao dobar stav. Erwin je uvijek zračio
Knjige.Club 117
samopouzdanjem, optimizmom i životnom radošću, a takav je bio otkad sam ga upoznala.

Uz njegovu pomoć, pokušavala sam ostati smirena tijekom ovog potresnog razdoblja
uspona i padova.
Dobro je što takvo razdoblje ima jednako uspona koliko i padova. Imala sam
operaciju mjesec dana nakon dijagnoze i uklonili su zahvaćeni dio crijeva. Srećom, rak je
rano pronađen i ispostavilo se da je sporo napredovao. Liječnici su bili optimistični glede
izlječenja, a ja sam opet osjetila tračak nade. Ali samo tračak, i samo na trenutak.
Dr. Bleisch objasnio mi je da mi bubrezi propadaju i da se nalazimo pred
medicinskom dvojbom. Rak je užasna vijest u bilo kakvim okolnostima, ali u mojem
slučaju posljedice su bile dalekosežne. Kao pacijent s karcinomom trebala bih uzimati
lijekove za podizanje imunološkog sustava. Problem je bio u tome što
transplantirani Pacijenti trebaju uzimati “imunosupresive”, lijekove koji imaju suprotan
učinak jer suzbijaju djelovanje imunološkog sustava, kako novi organ ne bi bio odbačen.
Drugim riječima, ta su dva liječenja oprečna. Lijekovi za kontrolu mojeg karcinoma bili bi
u izravnog konfliktu s lijekovima potrebnim za uspješnu transplantaciju, u slučaju da mi
bubrezi otkažu do te točke kad bi mi zatrebao novi.
Šokirala sam se što sam se našla u ovoj užasnoj, bezizlaznoj situaciji Podsvjesno sam
se nadala da ću, ako mi se ikad dogodi stvarna katastrofa s bubrezima, moći ići na
transplantaciju. Ali dr. Bleisch rekao mi je da, s obzirom na operaciju karcinoma, to
vjerojatno neće biti moguće. Morat ćemo na godinu dana odgoditi bilo kakve planove za
transplantaciju. Godinu dana! Kao da sam imala godinu dana Naravno, veće je pitanje bilo
ono odakle ću ja dobiti bubreg, ako mi bude potreban?
U ovom slučaju nije bilo zgodno što živim u Švicarskoj. U to vrijeme, tamo je stopa
darivanja organa (od umrlih donora) bila jedna od najnižih u Europi, što znači da bi, kad
bih se upisala na listu čekanja, moje ime tamo stajalo neodređeno vrijeme. Imala
sam sedamdeset pet godina. Realno govoreći, koliko bih trebala čekati da dođem na vrh
popisa? Bih li uopće došla na red? Budući da sam bila žena od sedamdesetak godina, bilo
je vjerojatno da neću dobiti tu mogućnost. A budući da sam bila žena od sedamdesetak
godina s karcinomom, moja je situacija bila nemoguća. Opet sam se našla u situaciji s
mnogobrojnim preprekama. Kupiti bubreg na crnom tržištu nije dolazilo u obzir. Nikad
o tome nisam ni razmišljala. Ali možete li zamisliti da neka slavna osoba potajno pokuša
kupiti organ? To bi vjerojatno završilo na Instagramu.
U srpnju su moji bubrezi bili tako slabi da me je dr. Bleisch uskoro poslao na dijalizu.
Bila sam u potpunosti protiv toga. “O, ne, ne i ne”, rekla sam mu. “Neću živjeti pomoću
nekog uređaja”. Nisam tako zamišljala život.
Ali toksini u mojem tijelu počeli su preuzimati kontrolu. Nisam mogla jesti. Imala sam
prištiće po cijelom trbuhu. Ja sam preživljavala, ali nisam živjela. Pretpostavljam da tako
izgleda kad umirete, samo polako, polako i polako nestajete. U budizmu je smrt
prihvaćanje. ”Nisam više djevojčica”, pomislila sam. Prije nekoliko godina, možda sam
rekla: “Ah, ne želim umrijeti jer ne znam što me još čeka.” Ali u ovoj dobi, osjećala sam da
sam ispunila ono zbog čega sam došla na ovaj svijet. Kada ovako dugo živite, onda vas ne
čeka mnogo toga. Ako moji bubrezi otkazuju i ako je došlo vrijeme da umrem, to sam
Knjige.Club 118
mogla prihvatiti. Samo sam bila malo umorna. Pridružila bih se majci i sestri, i to je bilo
u redu. Kad je vrijeme, onda je zaista vrijeme. Nakon života dolazi smrt. Bila sam spremna
to prihvatiti.
Nije me brinula pomisao na umiranje jer sam uvijek bila znatiželjna po pitanju
zagrobnog života, ali brinuo me je način na koji ću umrijeti. Jedna od prednosti života u
Švicarskoj jest činjenica da je potpomognuto samoubojstvo legalno. Nakon što utvrdi da
je osoba mentalno zdrava, liječnik može propisati smrtonosnu injekciju pacijentu koji
“neizdrživo pati”. Ali pacijent sam sebi mora dati injekciju. Kako sam shvatila, oslobodi
se mjesto, date sebi jednu malu injekciju, ili piće, onda se nasmiješite i odete u drugu
dimenziju kako biste dobili odgovore na neka pitanja. To je zvučalo kao bezbolni način
da riješite bolni problem. Postoji nekoliko organizacija koje nude usluge organizacije
procesa, uključujući Exit i Dignitas.
Ja sam se učlanila u Exit, za svaki slučaj.
Mislim da je tada pomisao na moju smrt postala stvarnost za Erwina. Jako je
potreseno govorio o tome kako me ne želi izgubiti, kako ne želi da odem. Rekao je da ne
želi drugu ženu ni drugi život. Da smo sretni i da će učiniti sve što može da ostanemo
zajedno.
Tada me je Erwin šokirao kad mi je rekao da mi želi dati svoj bubreg.
Nisam tada mogla vjerovati što govori, a ima i sad trenutaka kad u to ne mogu
povjerovati. Bila sam osupnuta njegovom velikodušnom ponudom. Budući da sam ga
voljela, moja prva reakcija bila je da ga pokušam odgovoriti od poduzimanja tako
ozbiljnog i nepovratnog koraka. On je bio mlad muškarac. Zašto bi toliko riskirao da
meni, starijoj ženi, omogući još nekoliko godina života? Znao je da može živjeti s jednim
bubregom. Ali što ako se njemu nešto dogodi? Što ako jednog dana bude imao problema
sa svojim bubregom? “Dušo, ti si mlad. Nemoj, nemoj, nemoj dirati svoj život. Misli na
svoju budućnost”, molila sam ga.
Ali Erwin je već odlučio. Kad je razmišljao o budućnosti, razmišljao je o meni. “Moja
budućnost je naša budućnost”, rekao mi je. I nije nimalo bio zabrinut zbog mogućnosti da
će mu jednom zatrebati bubreg. Vjerovao je u dar davanja. “Ako daješ, onda i dobivaš”,
rekao je, uvjeren da će se svemir za njega pobrinuti.
Plakala sam dok smo sjedili u dnevnom boravku držeći se za ruke i gledajući jezero.
Unatoč činjenici da su moji liječnici bili skeptični oko mogućnosti transplantacije
bubrega, ja sam odlučila vjerovati da se to može i hoće ostvariti. U tom trenutku osjetila
sam nešto što je nedostajalo u mojem životu otkad je ovaj niz medicinskih
katastrofa počeo.
Osjetila sam nadu.
Knjige.Club 119
11
“PITAJ ME KAKO SAM39”
“O, čekam u oluji,

i pitaj me kako
sam
Kad stvari krenu
naopako
Zašto me ne
pitaš kako
sam40”
39
Engl. “Ask me how I feel”; pjesma Tine Turner, (op. prev.)
40
Engl. “Oh, I'm waiting in the storm, ask me how I feel. When things are going wrong, why don't you ask me how I
feel”; stihovi iz pjesme “Ask me how I feel”, (op. prev.)
Knjige.Club 120
A ko sam željela ostati zdrava, budimo objektivni, živa, morala sam se podvrgnuti
dijalizi. Znala sam da je to nešto što moram učiniti, jedino što mogu učiniti, ali
svejedno sam i dalje bila nesretna što ću toliko vremena provesti spojena na nekakav
uređaj. Kad sam otišla u posjet klinici kako bi mi sve objasnili, upozorila sam liječnika:
“Samo gledam opremu.” U prostoriji za dijalizu ugledala sam neki R2D2, spravu kao iz
Star Warsa, kako stoji i gleda me. Ovaj mali uređaj preuzet će funkciju mojih bubrega.
“Želim li zaista to učiniti?” pitala sam se. Nisam imala izbora. Nisam se tome radovala,
bilo je to samo nešto što moram učiniti. To je bilo moje zaobilazno putovanje prema
stolici za dijalizu bolnice u Zollikonu u Švicarskoj.
Prvog dana u klinici liječnik mi je pokazao gdje će mi umetnuti kateter na prsima
kako bi me povezao s uređajem. Moja prva reakcija bila je: “Eh, više ne mogu nositi
izrezane majice jer će tu biti rupa!” Možda jesam bila bolesna, ali i dalje sam bila Tina
koja uvijek razmišlja o modi i dobrom izgledu. Rekli su mi da pripazim da mi se ne
inficira mjesto na kojem je umetnut kateter, jer će tamo stajati sve dok budem išla na
dijalizu. Neka od ostalih pravila bila su da pijem manje tekućine i da izbjegavam kontakt
s bolesnim osobama.
Prostorija za dijalizu bila je svijetla i neuređena (ne, nisam je imala potrebu urediti),
a namještaj je bio prekriven sivom plastičnom folijom, da bi se lakše održavao.
Najupečatljiviji detalj u prostoriji bio je zvuk pumpi koje su hujale dok su bile spojene na
pacijente. Osjetila sam hujanje i u svojem tijelu dok su tekućine tekle kroz njega
tijekom dijalize. Taj je osjećaj bio tako intenzivan da se nastavio i satima nakon tretmana,
kao kad tijelo ponekad osjeća ritmično povlačenje valova nakon plivanja u moru.
Neki su mi dani bili lakši od drugih. Kad bi izvukli previše vode tijekom procesa
pročišćavanja, osjećala bih se slabom i umornom na kraju i to bih rekla sestrama pri
sljedećem dolasku.
Iako ne mogu reći da sam voljela odlaziti u kliniku niti da sam se tome radovala,
naviknula sam biti tamo. Mislim da sam se svidjela sestrama jer su očekivale da će se Tina
Turner ponašati poput zvijezde, biti nedruželjubiva i razmažena, te da će imati razne
zahtjeve, koje nikad nisam imala. “Vi ste tako dragi”, rekle bi iznenađeno. Drugi su se
pacijenti obično žalili, što je očekivano, budući da su bili bolesni i osjećali nelagodu. Ja
sam se trudila biti dobro raspoložena. Smatrala sam da se nemam zbog čega žaliti. Suprug
će mi dati svoj bubreg, i bila sam tako zahvalna zbog toga! Stalno sam se podsjećala da
sam sretna, a ne prokleta, iako su mi se bolesti samo redale jedna za drugom.
Sljedećih devet mjeseci stolica za dijalizu bila mi je centar svijeta. Pomoglo mi je
stvaranje rutine. Sam tretman manje me je uznemiravao jer sam znala što mogu
očekivati. Naučila sam da je najbolje odjenuti mekanu, udobnu odjeću, i često bih zaspala
prva dva sata jer sam i dalje bila slaba i loše se osjećala. Kad bih se probudila, Erwin i
Dider naš majordom, predivan čovjek koji naše kućanstvo vodi brižno, vješto i elegantno,
Knjige.Club 121
bili su pored mene u slučaju da poželim društvo. Zabavljala bih se knjigama, koje su mi
uvijek bile pri ruci, a ostatak sam vremena sanjarila.
Uživala sam u listanju knjige fotografija Horsta P. Horsta. Prvi put kad sam vidjela
njegove radove bila sam u Londonu (mislim da sam kupovala u Molton Brownu) i gotovo
su mi se noge odsjekle kad sam ugledala uokvirene fotografije na zidu. Nikad nisam
vidjela tako lijepe fotografije. Odisale su takvom elegancijom i glamurom, a fotograf
koji ih je snimio bio je Horst P. Horst. Nije me zanimala njihova cijena, morala sam ih
imati. Objesila sam ih po cijeloj kući i svaki dan im se divila. Ponijela sam Horstovu knjigu
sa sobom u bolnicu jer su mi njegove najbolje fotografije, uključujući ženu s lepezom,
ženu okrenutu leđima u korzetu i golu ženu umotanu u zavjesu od satena, pokazivale da
u svijetu još uvijek ima ljepote. Podsjećale su me na dom u kojem su i bile izložene.
Prikupila sam puno knjiga Deepaka Chopre jer proučavam njegove ideje o svjesnosti
i čvrstoj povezanosti između tijela i uma. Susret s njim u Kaliforniji potvrdio mi je osjećaj
da je on jedna jako posebna duša na ovom planetu, a njegove me riječi uvijek nadahnjuju.
Knjiga tajni posebno mi je godila u bolnici jer Chopra govori o tome kako suočavanje sa
smrću može pomoći osobi da razvije pravu strast za životom, a ta mi je poruka danas
potpuno jasna. Tu i tamo, kad imam slobodan trenutak, odem u svoju prostoriju za
mantranje i sjednem pročitati ono što on poručuje, samo prikupljajući informacije
i upijajući ih. Ne znam što me čeka na drugom svijetu, ali želim biti spremna, a Deepak
Chopra uči nas da se tijelo i duh moraju stalno razvijati kako bi se povezali sa svijetom
koji ne vidimo.
Moje zanimanje za Dantea malo je teže objasniti, vjerojatno zato što je Dantea teže
razumjeti. Ne usudiš se pomaknuti kad čitaš Dantea! Kad sam počela listati njegove
knjige, a to je bilo prije dijalize, osjećala sam se kao da stojim na jajetu na jednoj nozi i da
će ta ljuska puknuti. Znala sam da njegove knjige moram čitati više puta kako
bih razumjela što govori o životu nakon smrti. “Božanstvena komedija” poručuje da na
putu do raja moramo proći razna iskušenja i patnje da bismo došli na vrh. Ako učinio,
napredujemo do sljedeće razine Svaki život ima svoje kušnje, neki imaju dramatičnije od
drugih, ja sam imala dovoljno kušnji i smatram da sam nešto pritom naučila ali tko može
reći da ću ikad doseći onu vrstu prosvjetljenja koju opisuje Dante? Koliko god to teško
zvučalo, ja sam čvrsto odlučila upustiti se u izazov i pokušati.
Kad nisam imala volje za čitanjem, pustila bih da mi misli lete kamo god žele. Koliko
sam puta rekla: “Svršeno je s Ikeom?” A opet sam lutala sjećanjima koja sam toliko dugo
držala zakopanima, na primjer sjećanje na naše vjenčanje u Tijuani i onaj odlazak na
erotski nastup nakon njega. Na stolici sam imala vremena i motivacije da se prisjetim
svega, da odgledam svoj život “unatrag”. Imala sam vremena za razmišljanje o važnim
pitanjima. Zvuči pomalo kao klišej da vidite pred očima cijeli svoj život kad mislite da ćete
umrijeti, ali to mi se upravo i dogodilo.
Mjesto radnje se pomicalo kako se sadašnjost preklapala s prošlošću. Majka i Ike
stalno su mi bili u mislima dok sam bila u klinici. Ništa nije moglo promijeniti činjenicu
da me je majka napustila i Ike zlostavljao. Niti to da sam previše godina vjerovala da me
nitko nikad neće voljeti. Ali sad sam razvijala drugačiju perspektivu. Shvatila sam da ova
iskustva, ma kako bolna bila, više nemaju utjecaja na mene. Nakon što je Erwin ušao u
Knjige.Club 122
moj život, moja tužna priča postala je ljubavna priča. Ako je itko ikad sumnjao da gajimo
stvarne osjećaje jedno prema drugome, ovaj veliki dar koji mi je Erwin ponudio,
dar života, pokazao je da su u krivu.
I dalje sam pila lijekove za kontrolu povišenog krvnog tlaka i postala sam ogorčena
jer sam bila uvjerena da se zbog njih osjećam gore. Sjećala sam se kako mi je život
izgledao prije tableta i željela sam se ponovo osjećati bistro i energično, poput sebe. Kad
mi je prijateljica predložila da pokušam drugačiji pristup i preporučila homeopata
u francuskoj, odmah sam prihvatila ideju.
Vjerovala sam u drugačiji način liječenja. Homeopat mi je rekao da na moje tijelo
negativno utječu toksini iz vodovodnih instalacija dvorca Algonquin. Tako sam željela
isprobati novi pristup, bez obzira koliko nevjerojatan bio, da sam dala zamijeniti sve
cijevi u kući i ugraditi male uređaje koji su kristalima pročišćavali vođu.
Umjesto uzimanja lijekova, ja sam stalno pila tako tretiranu vodu kako bih se borila
protiv povišenog krvnog tlaka i osjećala sam se bolje nakon nove terapije. Možda je to
bilo sranje, ali ja sam vjerovala u to i, kako sam rekla Erwinu, moj je stav tada bio takav
da mi ne može naškoditi. Znam da su te mjere bile pomalo ekstremne i da moji uspješni
švicarski liječnici nikad ne bi odobrili to što radim, pa sam se ponijela poput kukavice.
Jednostavno im nisam rekla da sam prestala uzimati lijekove za krvni tlak niti da sam
eksperimentirala s alternativnom terapijom.
Nevolja je počela kad sam otišla kod dr. Bleischa na pregled. Prošla su oko tri mjeseca
i jako me je zanimalo je li homeopatska terapija smanjila moj krvni tlak i poboljšala stanje
mojih bubrega. Osjećala sam se dobro, pa sam očekivala dobre vijesti. Ležerno sam
priznala dr. Bleischu da ne uzimam lijekove za krvni tlak, da sam samo prestala, misleći
da to priznanje neće biti od velikog značaja. Bila je to velika pogreška. Velika, velika
pogreška. Izgledao je šokirano i vjerojatno je htio reći: “Stvarno si zabrljala.” Ali s
nevjericom me upitao: “Zar niste razgovarali o tome sa svojim drugim liječnicima?”
Objasnio mi je da mogu nastati ozbiljne komplikacije za bubreg kad pacijent
prestane uzimati ključne lijekove.
Vjerovali ili ne, nisam shvaćala da neliječeni povišeni krvni tlak može ubrzati
oštećenje bubrega dok mi liječnik nije rekao ono što sam taj dan doznala, da mi je moje
neliječenje povišenog krvnog tlaka, zapravo, uništilo bubrege. Naravno, drugačije bih se
ponašala da sam znala. Ne bih mijenjala svoje lijekove za homeopatsku zamjenu da
sam shvaćala da je toliko toga na kocki. Posljedice mojeg neznanja na kraju su postale
pitanje života i smrti.
Najednom mi je postalo jasno da je bitka protiv bolesti bitka za potpunu i točnu
informaciju. Možda sam, kao u onoj poslovici spašavala brod koji tone, ali sad mi je bilo
važno da shvatim što se dogodilo mojem tijelu, kako bih mogla donositi bolje odluke
u budućnosti. Na primjer, nisam znala da bolest bubrega zovu “tihim ubojicom”. Kad ljudi
osjete neke od simptoma zatajenja bubrega, 80 posto njihova bubrežnog tkiva već je
uništeno. Moja bolest, povišeni krvni tlak, jedan je od vodećih uzroka zatajenja bubrega.
Kad sad malo promislim, možda i nisam na početku imala simptome, ali neki
od problema zbog kojih sam kasnije krivila lijekove, od osjećaja umora i mučnine, do
svrbeža, definitivno su simptomi zadnjeg stadija bolesti bubrega.
Knjige.Club 123
O, koliko sam puta sebi postavljala ova pitanja. Zašto nisam slušala liječnike? Odakle
mi pomisao da sama sebi mogu odrediti terapiju? Ne pokušavam reći ništa protiv
homeopatije. Zapravo, mene je uspješno liječio homeopat nakon što mi je
dijagnosticirana tuberkuloza 1969. Vjerovala sam u vraćanje tijela u ravnotežu i čišćenje
toksina iz krvi i to sam godinama činila. Pomoglo mi je kad sam bila mlada, ali kad sam
ostarjela i imala ozbiljnu, kroničnu bolest koja je ovisila o konvencionalnoj medicini, nije
bilo vjerojatno da mi homeopatija može pomoći. Da barem nisam prestala uzimati
lijekove. Da bar, da bar! Tako malena odluka, ali ona koja će me i dalje moriti.
Uobičajeno optimistična, željela sam znati kako to mogu popraviti, ako postoji išta
što mogu učiniti da oživim svoje bubrege. Rečeno mi je da ne postoji način da izbrišem
negativne posljedice svojeg djelovanja.
U prosincu 2016. bubrezi su mi radili s niskih 20 posto kapaciteta. “Znači li ovo
smrt?” upitala sam, dopustivši si da u potpunosti shvatim očiti odgovor.
U tom užasnom trenutku kad sam osjećala krivnju, samooptuživanje, i da, žaljenje,
shvatila sam nešto predivno o Erwinu. Nikad mi nije predbacio za moju pogrešku, ni
riječju ni pogledom. Naprotiv, bio je odan, drag i pun razumijevanja. Što je važnije, bio je
odlučan da mi pomogne da sve to preživim.
Budući da su mi postoci tako strmoglave padali i da smo se borili s vremenom,
rješenje koje je nedavno izgledalo kao nemoguće, transplantacija bubrega, postalo mi je
jedini mogući spas. Podvrgnula sam se po drugi put kolonoskopiji kako bi se utvrdilo je
li ostalo stanica raka u mojim crijevima i, nekim čudom, dobila dijagnozu da je “sve čisto”.
Budući da više nisam morala brinuti o oprečnim terapijama, a imali smo i Erwinov
bubreg, mogli smo započeti s pripremama za transplantaciju.
Erwin i ja jako smo pažljivo razmislili o tome koju ćemo švicarsku bolnicu odabrati
za operaciju. Odabrali smo Sveučilišnu bolnicu u Baselu jer su nam je preporučili
prijatelji i pouzdani stručnjaci. Osim toga, dobila sam i neki predosjećaj kad smo je prvi
put posjetili. Tamo sam se osjećala sigurno. Svidjelo nam se osoblje, svi su djelovali
jako profesionalno, a imali smo i puno povjerenje u prof. dr. Jürga Steigera, liječnika
zaduženog za moj slučaj, prof. dr. Guerkea, mojeg kirurga, i Thomasa Voegelea, bolničkog
koordinatora koji se trebao pobrinuti za sve detalje.
Dok su oni mene proučavali, i ja sam njih proučavala, i zadivilo me ono što sam
vidjela. U ordinaciji prof. dr. Steigera vidjela sam ugodne ljudske znakove, uključujući
fotografije njegove djece i sliku farme, za koju sam doznala da njemu ima posebno
značenje jer je prikazivala planinsku regiju u kojoj je živjela njegova majka s obitelji.
Dobila sam dojam da je sretan čovjek, uvijek veseo i pozitivan, čak i kad srno razgovarali
o ozbiljnim stvarima. Njegov me je stav ohrabrivao. Kad bi me pogledao, imala sam
osjećaj da vidi cjelovitu osobu, a ne samo bolest.
Pripremanje za transplantaciju bubrega ogroman je pothvat kako za primatelja, tako
i za darivatelja, a najteži dio dolazi prije nego što kirurg napravi prvi rez. Erwinova
velikodušna odluka da mi da jedan od svojih bubrega bila je prvi korak u dugotrajnom i
složenom procesu odobrenja. Od 2000. godine, gotovo polovica svih transplantacija
koje su obavljene u Švicarskoj bile su one od živih donora, kad neka osoba dobrovoljno
Knjige.Club 124
daje jedan od svojih organa nekome kome je potreban. Postoje stroga pravila. U prvim
danima transplantacije, živi donor trebao je biti krvni srodnik, roditelj, brat, sestra ili
dijete. Tek su 1991. vjenčani (ili nevjenčani) partneri i prijatelji mogli darovati
svoje organe.
Da, bilo je od ključne važnosti da mi Ervinov bubreg odgovara, a opsežni medicinski
pregledi trebali su utvrditi našu kompatibilnost. Standardno odobrenje uključivalo je i
temeljitu “psihosocijalnu procjenu”, odnosno niz psiholoških testova kako bi se
utvrdilo Erwinovo stanje uma. Zašto želi biti donor? Kakav je naš odnos? Kako je donio
tu odluku? Kako se nosi sa stresom? Ovo su bila samo neka od pitanja na koja je morao
odgovoriti.
Proces razgovora s darivateljem je rigorozan jer liječnici ponekad naiđu na nekoga
tko se iz pogrešnih razloga odrekao svojeg bubrega. Spomenuli su suprugu farmera koja
je donirala bubreg svojem suprugu, a zatim podnijela zahtjev za razvodom čim je izišla iz
bolnice. Ona je imala stav: “Obavila sam svoju dužnost, sad te mogu zauvijek napustiti.”
U svojoj glavi ona je bubregom kupovala slobodu.
U podsvijesti sam se pitala hoće li netko pomisliti da je Erwinova donacija na neki
način naplaćena. Nevjerojatno, s obzirom na to koliko smo dugo zajedno, ali i dalje su
postojali ljudi koji su željeli vjerovati da se Erwin oženio mnome zbog novca i slave. Što
bi inače mladi muškarac radio sa starijom ženom? Erwin i ja znali smo da to nije istina, i
on je uvijek ignorirao glasine i nisu mu smetale. Tad kad sam bila oslabjela, mene su
izluđivale. Erwinu nikad nije bilo stalo do toga, njemu je stalo do mene. Kao Što sam i
očekivala, nakon što su porazgovarali s Erwinom, liječnici su zaključili da mi ne daje
bubreg radi financijske koristi, a bio je i potpuno svjestan svih rizika. Erwin je točno znao
što radi. Erwin uvijek točno zna što radi, takav je. Njegova ponuda da mi da svoj bubreg
bila je najljepši dar, dar ljubavi.
Nakon Erwinova fizičkog pregleda, liječnici su potvrdili ono što sam godinama znala
- da je u odličnoj formi. Zapravo, bio je tako zdrav da su mu biološku dob ocijenili mlađom
od kronološke (što ga, za mene, nije činilo mlađim od mene jer je i dalje imao naviku
gašenja svjetala i zatvaranja vrata po noći, baš poput starog čovjeka!). Šalila sam se da ću
s Erwinovim bubregom moći trčati maraton.
Medicinske pretrage kojima su nas liječnici podvrgnuli bile su opsežne. Erwin i ja
imamo istu krvnu grupu, A, pa je to bio dobar početak, ali bilo je i drugih faktora koje je
trebalo razmotriti. Pojednostavljujem cijeli proces, ali išli smo na tipizaciju tkiva,
koja pokazuje koliko istih antigena imaju primatelj i donor, i križnu probu, koja predviđa
kako će primatelj reagirati na novi bubreg. Pozitivna križna proba zapravo je loša vijest
jer znači da će primateljev organizam napasti novi organ, i transplantacija neće biti
moguća. Prošli smo sve pretrage, pa smo imali čvrste temelje za uspješnu transplantaciju.
Dotad smo Erwin i ja trebali ostati zdravi. Samo sam čula sat kako otkucava. Nisam
si mogla priuštiti da izgubim ni zrnce snage, energije, ni hrabrosti. Naravno, brinula sam
se da će opet doći do odgode ili, ne daj Bože, nekog drugog problema, a svakim sam
danom bila sve starija. Osjetili smo olakšanje kad su nam javili da možemo krenuti dalje
s postupkom. Bila sam zaista spremna, doslovno sam počela odbrojavati dane.
Knjige.Club 125
Putovali smo u Basel, koji je automobilom udaljen oko dva sata od Züricha, kako
bismo se sastali s transplantacijskim timom. Basel je jedan od najvećih gradova u
Švicarskoj i smješten je na Rajni, jednoj od najvećih rijeka u Europi. Fascinira me pogled
na vodu, što je ironično jer ne znam plivati. Moje divljenje samo je estetske naravi. Kad
sam kod kuće, obožavam gledati jezero Zürich. Uživam u različitim bojama i volim gledati
odsjaj neba na njemu; kako ponekad ide u jednom, a ponekad u drugom smjeru, ili je
potpuno mirno.
Jednako sam se osjećala dok sam gledala strujanja Rajne tijekom naših posjeta
Baselu. Ponekad je rijeka lijena i teče sporo kroz grad, a ponekad bjesni, divlja je i opasna.
Najviše sam voljela gledati Rajnu jer me je podsjećala na naše sretne dane u Kölnu, u
kojem je rijeka važan dio života. Vrijeme koje smo Erwin i ja ondje zajedno proveli bilo
je za nas r ovi početak, ne samo za nas kao par, nego i za mene osobno, jer sam bila
slobodna i po prvi put zaista zaljubljena. Šetanje njezinim obalama uvijek me je
ispunjavalo osjećajem blagostanja. Posvuda bih vidjela mlade ljude kako se kupaju i
zabavljaju. Život u svoj svojoj slavi! Nadala sam se da će Rajna za mene još jednom
označiti novi početak, kao što je to učinila prije.
Erwin je u Baselu isplanirao naš dolazak tako da možemo kriomice ući i izaći iz
bolnice, a da nas ne prepoznaju, kao što je učinio u klinici za dijalizu u Zürichu. Parkirao
je u podzemnoj garaži i za ruku me poveo u tunel koji vodi do glavne zgrade. Tunel je bio
dug oko dvjesto metara i predstavljao je neku vrstu granice između vanjskog i unutarnjeg
svijeta bolnice. Meni je to bilo simbolično, poput rijeke Styx, rijeke između svjetova života
i smrti u Danteovom Paklu. Osjećala sam nelagodu dok smo njime prolazili i nestrpljivo
sam tražila neke znakove da se bližimo izlazu. Najprije smo prošli uređaj s Coca-Colom,
potom crvene zidove koji su postupno postajali sivi, i konačno smo stigli do dizala koje
nas je odvelo u glavno predvorje bolnice. Hodali smo okretno i tiho, a ja sam obično imala
kapuljaču na glavi. Nekako smo se uspjeli provući pored stotine ljudi, a da nas nijednom
nisu zaustavili zbog fotografiranja. To je moguće samo u Švicarskoj!
Još jednom, prof. dr. Steiger pažljivo je objasnio sve što moramo znati o procesu
transplantacije. I opet sam doznala da sam “mačka s devet (možda deset) života”. Već
sam bila pacijentica s visokim rizikom zbog nedavnog karcinoma, ali rizik se povećao kad
su pretrage pokazale da mi je srce oštećeno od dugogodišnjeg povišenog krvnog tlaka:
mišić je bio povećan, a krvne žile kalcificirane. Došlo je do pitanja može li slabo srce
izdržati napor pri operaciji ili ne. Te su me vijesti zabrinule, ali već sam se naviknula na
prepreke i nisam dopustila da mi ovo umanji entuzijazam.
Prof. dr. Steiger vidio je da sam snažna i da imam jaku volju. Naposljetku je zaključio
da mi je srce spremno za operaciju, pa je dao zeleno svjetlo za transplantaciju, odredivši
termin za 7. travnja 2017. Naši liječnici bili su oduševljeni kako je opušten i otvoren bio
Erwin kad smo se približili terminu operacije. Većina donora postane jako nervozna,
ponekad do te točke da su preplašeniji od osobe koja prima organ, ali ne i Erwin. On je
bio veseo i smiren tijekom cijelog procesa. Ne mogu reći isto za sebe. Tijelo mi je prošlo
kroz toliko fizičkog i emocionalnog stresa, da mi je raspoloženje bilo
nepredvidljivo. Ponekad sam bila tužna, zbog čega sam osjećala krivnju, jer sam znala da
bih trebala biti sretna.
Knjige.Club 126
Jako mnogo planiranja bilo je potrebno da bi se pripremile dvije operacije. Bile su

potrebne dvije operacijske dvorane, jedna za donora i jedna za primatelja, dva kirurška
tima, sve po dva. Najprije trebaju operirati Erwina. Posljednjih nekoliko godina, naši
strahovi i nade vrtjeli su se oko moje dijagnoze; mojeg moždanog udara, mojeg povišenog
krvnog tlaka, mojeg karcinoma. Iako sam, što je razumljivo bila nervozna zbog
transplantacije, više sam bila zabrinuta zbog svojeg Erwina, kojem su tad trebali izvaditi
bubreg iz tijela... zbog mene Jedva sam mogla slušati opis “retroperitoneoskopske
nefrektomije” kako se zvala ova operacija. Bubreg, koji je prekriven slojem
zaštitnog, masnog tkiva, otvara se, podvezuje se bubrežna arterija, bubrežna vena i vadi
bubreg, ispire se specijalnom hladnom tekućinom, stavlja na led u posudi i brzo odnosi
primatelju radi transplantacije.
Nisam željela razmišljati ni o kakvim neugodnim detaljima kad su Erwina kolicima
odveli u njegovu operacijsku dvoranu. Nakon otprilike sat vremena, kirurg je dao znak
da mogu započeti s pripremom primatelja, i odjednom je došao moj red. Dali su mi neko
sredstvo za smirenje, potom su me sestre prebacile s kreveta na operacijski
stol. Prostorija je bila jako osvijetljena i puna užurbanih ljudi. Stalno su me pitali kako se
zovem i zašto sam tamo, kako bi bili sigurni da sam baš taj pacijent za tu operaciju. Onda
mi je jedan mladić postavio elektrode i stavio mi kanilu u venu. Respirator je pumpao,
anestezija je počela teći, kapci su mi treptali i zatvorili se i zaspala sam.
Sljedeće čega se sjećam jest da su me sestre zvale, pokušavajući me probuditi. Izgleda
da sam ležala u istom položaju kao kad sam zatvorila oči, ali prošlo je nekoliko sati. Rekli
su mi da je operacija gotova i da su liječnici zadovoljni. Bila sam tako omamljena da mi je
sve, svjetla, zvukovi, kratki razgovori, posjete liječnika i sestara, izgledalo kao da sanjam.
Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da se nalazim u jedinici intenzivnog liječenja
okružena brojnim uređajima i da započinjem svoj novi život kao žena sa zdravim
bubregom.
Bila sam suvislija sljedećeg dana kad sam se probudila. Bila sam tako uzbuđena što
je operacija gotova i, nakon nekoliko pokušaja istezanja prstiju, shvatila sam da se dobro
osjećam. Najsvjetliji trenutak boravka u bolnici bio je Erwinov dolazak u moju sobu. lako
je došao svojim invalidskim kolicima, nekako je uspio dobro izgledati. Pozdravio me
s energičnim: “Hej, dušo!” Bila sam preplavljena srećom, ushićenjem i olakšanjem što
smo sve to preživjeli.
Kad je prošlo neko vrijeme od operacije, bila sam spremna čuti sve detalje. Liječnici
su mi rekli da je Erwin cijelo vrijeme ležao na boku, a ja na leđima. Od početka do kraja
prošlo je oko dva i pol sata, iako je kritični dio operacije, sama transplantacija, obavljena
u roku od nekoliko minuta. Bilo mi je zanimljivo što su moj beskorisni bubreg ostavili na
svom mjestu, što je standardna praksa. Sad imam tri bubrega! Naježila sam se dok su
opisivali dramatični trenutak kad mi je krv počela teći Erwinovim bubregom i kad se moj
novi organ jarko zacrvenio od znakova života. Bilo je to poput čarolije.
Erwin i ja besprijekorno smo se oporavili. Njegova je soba bila pokraj moje i donijeli
smo mnogo veselja i smijeha u tu bolnicu, naročito kad bi se Erwin dovezao kolicima u
moju sobu i zabavljao sve oko sebe. Osoblje je bilo naviknuto brinuti o starim i bolesnim
ljudima, ali Erwin je, taj živahni, mlađi muškarac koji je dao supruzi svoj bubreg, bio tako
Knjige.Club 127
pun života i šarma, da je bio dobrodošla razonoda. Prof. dr. Steigera zabavljalo je što se
moj suprug opskrbio hrpama časopisa o automobilima, koje je opsesivno čitao. Erwin je
očito planirao svoje sljedeće putovanje.
Prof. dr. Guerke, moj kirurg, bio je poprilično zadivljen mojim oporavkom. Mogli su
me otpustiti već nakon sedam dana jer sam bila snažna i liječnici su smatrali da neće biti
nikakvih problema. Erwinov oporavak bio je još brži. On se odmah vratio na svoje, i za
nekoliko tjedana već je uživao u svojoj prvoj čaši vina. Otad ide punom brzinom naprijed.
Kad kažem punom brzinom, onda stvarno mislim punom brzinom. Šest mjeseci
nakon operacije, skočio je na svoj Harley-Davidson i krenuo na turneju po Americi s
prijateljima motociklistima. Nakon toga smo otišli u bolnicu u Baselu na pregled, a Erwin
se požalio da ga boli vrat. “Da, gospodine Bach”, rekao je liječnik, “ali to nema veze s
operacijom, ni dobi, niti nečim sličnim, to ima veze s vašim Harleyem!”
Ja sam, s druge strane, imala i uspone i padove. Moje tijelo pokušava odbaciti novi
bubreg, što nije neuobičajeno nakon transplantacije. To znači da moram uzimati jake
doze imunosupresiva da oslabim svoja antitijela i spriječim ih da napadnu organ koji ne
prepoznaju. Ponekad terapija uključuje i dodatno vrijeme u bolnici, a uz nju dolaze
i neugodne nuspojave, uključujući vrtoglavicu, zaboravljivost, tjeskobu i povremene
napadaje nenormalnog proljeva. Ironično je, kad osjećam vrtoglavicu, da je to sad zbog
niskog krvnog tlaka, što mi je potpuno novi osjećaj. Moram piti mnogo tableta, u jednom
trenutku pila sam ih dvadeset dnevno, i to činim jako oprezno, znajući da ne
smijem napraviti ni jednu pogrešku.
Godine 2017., kad su se približili blagdani, počela sam se osjećati sve energičnije.
Radovala sam se svojem rođendanu 26. studenog, koji smo planirali proslaviti s najbližim
prijateljima u našoj kući na selu. Uvijek volim dobivati čestitke za rođendan, poruke, a
sad i elektroničke poruke koje obilježavaju tu prigodu, ali ova mi je godina bila
naročito značajna jer smo Erwin i ja toliko toga prošli. Ne pokušavam izazivati sudbinu,
znam da moja medicinska avantura nije ni približno gotova. Nakon transplantacije na
rasporedu je uvijek neki novi pregled, pretraga ili biopsija, ali još uvijek sam ovdje. Mi
smo još uvijek ovdje, povezaniji nego što smo ikad pomislili da ćemo biti, i to je razlog
za proslavu.
Erwin je znao da se stara Tina (ili sam možda bila nova i poboljšana Tina) vratila kad
sam se uzbudila oko naručivanja novih stolića za dnevnu sobu. Onda sam izvukla ukrase
i pretvorila naš dom u božićnu zemlju čuda. Kod mene je potreba za uređenjem interijera
sigurni znak života.
Nakon tolikih godina bolesti, straha, očaja, predaje, osjetila sam radost blagdana,
radost življenja.
Knjige.Club 128
12
“OVDJE JE RAJ41”
“Budućnost je
sadašnji trenutak,
ne nešto
daleko42”
41
Engl. “Paradise is here”; pjesma Tine Turner, (op. prev.)
42
Engl. “The future is this moment, not some place out there”; stihovi iz pjesme “Paradise is here” (op. prev.)
Knjige.Club 129
D ok sam se borila sa svim ovim bolestima, Erwin me iznenadio rekavši da očekujemo

goste. Pozvao je te večeri devet, možda deset, osoba u dvorac Algonquin kako bi sa
mnom porazgovarali o stvaranju Tine: Mjuzikla o Tini Turner, kazališnoj predstavi
utemeljenoj na priči o mojem životu. Htjela sam reći: “Ne! Ne! Gotova sam s tim!” Nisam
željela ponovo pričati o prošlosti, a kamoli slušati kako ljudi pjevaju o tome, ali bilo
je prekasno. Sastanak je bio dogovoren i ljudi su došli izdaleka da bi me vidjeli, pa sam
morala biti ljubazna i saslušati ih.
Ja sam dolazila iz svijeta rock ’n’ rolla, pa mi je glazbeno kazalište predstavljalo
misterij. Pokušavajući započeti razgovor, upitala sam Joopa Van Den Endea, jednog od
producenata: “Koja je razlika između mjuzikla i velikog rock-koncerta?” Kad mi je rekao
da je mjuzikl priča ispričana pjesmama, shvatila sam da između njih postoje
sličnosti. Znala sam da se Tina: Mjuzikl o Tini Turner trebao dogoditi, jer moj je život baš
kao priča, priča s pjesmama. Konačno, ta mi je ideja dobila smisao. Vjerovala sam da će
ljudi koji su uključeni u stvaranje , mjuzikla, uključujući nagrađivanu redateljicu Phyllidu
Lloyd, koja je režirala mjuzikl Mamma Mia!, i dramatičarku Katori Hali, koja je, poput
mene, iz države Tennessee, to dobro odraditi.
Dala sam blagoslov Tini: Mjuziklu o Tini Turner i nakon prvog koraka napravila i
drugi. Sjela sam s producenticom Tali Pelman i aktivno se uključila u proces vjernog
prikaza moje priče; ne toliko činjenica, koliko osjećaja. Kad se biografija adaptira za
pozornicu, posebice kao mjuzikl u kojem likovi ponekad pjevaju umjesto da govore,
stvari se skrate i pomiješaju; to je dramaturška sloboda. To mi nije bilo važno sve dok su
emocije vjerno prikazane. Htjela sam da mjuzikl uhvati moj autentični duh, u dobrim i
lošim trenucima, i slavi moj cjeloživotni odnos prema glazbi i mojoj publici. Nisam htjela
da predstava bude o ženi koja postane slavna. To je obična tema. Moja je biografija život,
život jedne žene koja je počela kao djevojčica iz Nutbusha i koja se, iako je pred sobom
imala mnogo prepreka, otisnula u veliki svijet isključivo svojim glasom, optimizmom i
voljom za preživljavanjem.
Naravno, važno je pitanje bilo tko će igrati Tinu. Nakon potrage, angažirali su
predivnu mladu glumicu, Adrienne Warren. Morala je naučiti pjesme, usavršiti pokrete i
korake, pronaći odgovarajuće izraze lica i razviti lik, a sve to u sjeni prave Tine. Nisam je
željela činiti nervoznom, ali željela sam je usmjeriti.
Pretvaranje u Tinu uključuje više od same perike, kratke suknje i štikli, iako pravi
kostimi pomažu. “Kao prvo”, rekla sam joj, “moraš biti svjesna da će svi biti sitničavi oko
toga što glumiš Tinu. Ne možeš se brinuti o tome što će ljudi govoriti po tom pitanju. Ti
nisi Tina. Moji su obožavatelji sjedili na svakoj turneji, svakom koncertu, i oni dobro
znaju, kao i ja, svaki pokret koji sam ikad napravila. Zato me nemoj samo oponašati. Uči,
Knjige.Club 130
ali moraš biti pomalo svoja, pa se tek onda u potpunosti predati ulozi.” Adrienne je
morala pronaći “Tinu u sebi”.
Mogla sam joj reći kako sam se osjećala u različitim trenucima u životu, dati joj
savjete o fraziranju i pjevanju pravih nota, pokazati joj kako mrdati kukovima u stranu,
umjesto naprijed-natrag, i pokazati joj detalje plesa Pony. Sve je to bilo jednostavno
učiniti. Najvažnija lekcija koju sam joj morala prenijeti jest da uvijek misli na svoju
publiku i usredotoči se na njihove osjećaje. “Kad pogledaš prema publici i vidiš da publika
stvarno uživa u tvojoj izvedbi, da se zabavlja, moraš se držati tog osjećaja i dopustiti da
te on motivira da budeš dobra koliko je i Tina bila.” Rekla sam joj da mora uzeti njihov
entuzijazam i isti im vratiti, poput poklona. Moja najduža ljubavna veza bila je ona
s publikom.
Ako sam i pomislila na sekundu da sam, nakon transplantacije, konačno zaslužila
sjediti u jednoj od svojih predivno tapetiranih antiknih stolica i jesti švicarsku čokoladu,
otkrila sam da Erwin ima druge ideje o tome kako bih trebala provoditi svoje vrijeme.
Nakon toliko planiranja stigao je trenutak za službenu najavu projekta Tina: Mjuzikl o
Tini Turner i pripremu predstave za premijeru, i on je očekivao da ću biti uključena u
svaki njezin djelić. Kao da to nije bilo dovoljno, Erwin me je i ohrabrio da napišem ove
memoare i budem tema jednog dokumentarca.
Blagoslovljena sam što sam imala prekrasnu karijeru, i kad sam se odlučila povući,
to sam učinila jer sam zaista bila spremna napustiti javni život. Nije mi bio potreban ni
mjuzikl, ni knjiga, a najmanje dokumentarne. Ono zbog čega ipak nisam sve to odbacila
jesu čestitke i pisma koja sam dobila, kojima mi ljudi govore koliko im moja priča znači.
Osjećam da je moja priča moje naslijeđe i moram je proslijediti. Sinulo mi je i da postoje
neke stvari koje prije nisam rekla i trebala bih ih napokon reći svojim glasom.
Iako sam se uistinu željela opustiti i uživati u oporavku i mirovini, bilo mi je jasno što
je Erwin naumio i zbog toga sam ga obožavala. Kao što je i očekivao, kad sam bila bolesna
i borila se protiv očaja, razmišljanje o mjuziklu pomagalo mi je da ostanem usredotočena
i dalo mi je nešto čemu ću se radovati. A nakon operacije, rad na knjizi dao mi je priliku
da iznova proživim svoje uspomene, i dobre i loše, i da izrazim neke od ideja koje sam
dobila razmišljajući o svom životu. Uglavnom, Erwin me je uposlio da nastavim dalje sa
životom, i njegov je plan bio uspješan.
Cilj mi je bio do 18. listopada 2017., kad smo trebali najaviti mjuzikl i prvi put
predstaviti Adrienne Warren medijima, biti u odličnoj formi. Službena premijera bila mi
je još veći izazov. To je bio ambiciozan pothvat, budući da sam šest mjeseci prije bila na
ozbiljnoj transplantacijskoj operaciji.
Bojala sam se da neću uspjeti. Lice mi je bilo otečeno od uzimanja kortizona. Od
lijekova sam bila smušena. Ponekad mi je bilo teško pamtiti stvari. Razina energije stalno
mi je varirala, a raspoloženje mi je bilo nepredvidljivo. Osobito sam sumnjala u
uspješnost ovog plana u vrijeme kad mi je tijelo prijetilo da će odbaciti Erwinov
bubreg. Iscrpila su me stalna putovanja u Basel radi dodatnih pretraga. Nisam vjerovala
da ću biti spremna pojaviti se pred kamerama i gomilom novinara na listopadskoj
Knjige.Club 131
premijeri. Što da sam morala doći u invalidskim kolicima? Kako bih se suočila s
obožavateljima? Bi li me prihvatili takvu?
Iako je moj oporavak tekao sporo, nekako sam se pribrala. Odjevena u uredni crni
Armanijev sako, jarkocrvenu košulju i crne hlače, stajala sam pokraj Adrienne, i zajedno
smo otpjevale početak pjesme “Proud Mary”. Dok je ona ostala na pozornici kako bi
završila pjesmu, ja sam se pomaknula sa strane da sjednem i poslušam je. Bila sam
tako zadovoljna njezinom izvedbom, da sam plesala i pjevala uz nju. Imala sam dobar
predosjećaj za mjuzikl i za svoje prvo javno pojavljivanje.
Službena premijera Tine: Mjuzikla o Tini Turner šest mjeseci poslije održala se u
Aldwychu, jednom od najstarijih londonskih kazališta. Nisam prvi put gledala predstavu
te večeri, ali u publici su trebali biti i kritičari i bilo je nemoguće ne biti pomalo nervozan
jer sam znala da će me promatrati, pokušavajući procijeniti moju reakciju. Pažljivo
sam se odjenula, izabravši crni Armanijev smoking. U stvarnom životu nosim klasičnu
odjeću i željela sam da moja odjevna kombinacija ne privlači pozornost. Za dašak
dramatičnosti na ruke sam navukla elegantan par Armanijevih polurukavica.
Večer je smiješno započela po izlasku iz hotela. Obožavatelji su na biciklima pratili
naš automobil sve do kazališta, nadajući se da će me nagovoriti da dajem autograme.
Uspjela sam dati jedan ili dva, što mi je bilo jako teško nakon moždanog udara, a potom
sam prošla kroz mnoštvo koje je stajalo oko Aldwycha.
Jako sam se iznenadila kad su ljudi ustali i počeli pljeskati kad sam ušla u dvoranu.
Malo me je bilo sram jer sam samo razmišljala: “Zašto meni plješćete? Neću ja biti na
pozornici!” Naposljetku sam shvatila da mi publika poručuje: “To je tvoj život i večeras ga
slavimo.” Nije bilo ni jednog praznog sjedala i bilo mi je drago vidjeti neka poznata lica u
dvorani, od Roda Stewarta (koji je izgledao baš poput džentlmenske rock-zvijezde) i
Marka Knopflera, do naših dragih prijatelja iz Švicarske.
Sjela sam, pokušavajući se mentalno i emocionalno pripremiti za predstavu. Svjetla
su se pogasila, zastor podigao, i onda sam začula zvuk koji poznajem poput vlastitog
daha: nam-myoho-renge-kyo, budističku mantru koja je dio mene kao i vlastito ime. Prvi
song, ”Nutbush City Limits” (pjesma koju sam, sjećate se, ja napisala), otvorila je
predstavu s publikom koja je lupkala nogama o pod.
Kako je čudno vidjeti ljude iz mojeg života kao likove, osobito baku Georgie. Imala
sam osjećaj da je opet sa mnom! Majku, sestru, moju djecu, Rhondu, Rogera i, naravno,
Ikea. I Erwina, mojeg supruga, lika na pozornici i stvarnog čovjeka koji je sjedio pored
mene, spreman da mi stisne ruku na prvi znak nelagode.
Bez obzira na to koliko puta sam zamišljala različite scene u svojoj glavi, nije bilo
načina da predvidim iskustvo gledanja vlastita života na pozornici. Osjetila sam smisao
svake riječi, a opet, čitavi prizori i pjesme proletjele su u trenu. Neki su se trenuci isticali,
jedan naročito, jer je, kad sad pogledam unatrag, bio važna prekretnica u mojem životu -
prvi put kad sam zamišljala život bez Ikea.
Slušajući “River Deep, Mountain High”, shvatila sam da mi znači više od jedne pjesme.
To je himna. Kad sam počela surađivati s Philom Spectorom i čula kako mi govori: “Samo
melodiju, Tina”, shvatila sam da postoje i drugačiji načini pjevanja... drugačiji načini
Knjige.Club 132
življenja. Nisam to tad znala jer nisam mogla vidjeti budućnost, ali ja sam iz te suradnje
izašla preobražena, s okusom neovisnosti, neuobičajenim osjećajem vlastite vrijednosti i
publikom u Europi, gdje su prigrlili pjesmu koju Amerika nije znala voljeti. Nakon te
pjesme, povučena je granica. Nikad se više neću zadovoljiti Ikeovim načinom jer sam
bila pametnija i željela sam više.
“River Deep, Mountain High” bila je vrhunac u mojem životu, i vrhunac je i u mjuziklu,
koji je maštovito izrežirala Phyllida i moćno izvela Adrienne. Bila sam zadivljena, a
mislim da je jednako zadivljena bila i publika.
Mislim da je većina ljudi željela znati kako ću reagirati na prizore obiteljskog nasilja
koji su sastavni dio moje priče. Čak sam se i ja pitala kako ću se zbog njih osjećati. Mogu
vam reći da razmišljanje o prošlosti i dalje ima tu moć da mi donese noćne more. Još
nisam pogledala film What’s Love Got to Do with It. Kad je film izašao, moji su osjećaji
prema Ikeu bili svježi i neriješeni i nikad se tome nisam vraćala. Hoće li mi biti lakše
pogledati mjuzikl?
Zadnji put kad sam razmišljala o prošlosti bila sam u klinici u Švicarskoj, sjedila na
stolici prekrivenoj antiseptičkom plastičnom navlakom, priključena na uređaj za dijalizu.
Sve mi je bilo neizvjesno, i zdravlje i budućnost. Ali, na premijeri u Londonu, gledala sam
kako se moja prošlost odvija u udobnosti raskošnog baršunastog sjedala, najboljeg u
dvorani. Sad sam na nekom drugom mjestu, u doslovnom i prenesenom smislu; na
drugačijem sjedalu i u drugačijem stanju uma.
To je moja priča, ali to nisam ja. Kad se nešto ružno odvija na pozornici, meni ne može
nauditi.
Zato sam tako sjedila i uživala u njoj izdaleka. Ljudi su očekivali da ću plakati, ali ja
sam sjedila tamo i smijala se. Nije bilo smiješno, ali bilo je čudno, gotovo jezivo.
Praktički sam trljala oči kad je Kobna Holdbrook-Smith izišao na pozornicu kao Ike.
Bilo je to kao da je Ike ustao iz groba i savršeno se uvukao u tijelo tog mladića. Ne samo
da je izgledao baš poput Ikea, nego se i ponašao kao on, imao isti način govora i geste.
Zato sam reagirala tako neočekivano.
Napokon sam prihvatila svoju prošlost i jako sam sretna da joj se ponekad mogu i
nasmijati. Ponosna sam što je moje naslijeđe u tako dobrim rakama. Toliko talenta,
energije i duše je na toj pozornici. Adrienneina transformacija iz naivne djevojke sa sela
u moćnu ženu jedan je nevjerojatan prizor, završetak mjuzikla čista je čarolija.
“Tina” dolazi naprijed, do ruba pozornice, izravno se obraćajući publici i govori da ima
toga još. Onda povede cijeli rock-sastavu uzbudljivi bis, baš kao što sam ja uvijek
završavala svoje koncerte. U djeliću sekunde, Adrienne i Tina stopile su se u jedno.
Kad je publika na premijeri začula uvodne akorde pjesme “Proud Mary” muškarci,
žene, a čak i kritičari skočili su na noge i na nogama i ostali. Osjećala sam se kao da sam
opet u posvećenoj crkvi. Svi su bili uživljeni, pjevali su, pljeskali, njihali se uz ritam glazbe.
Pljesak se nastavio kad me je Adrienne povela do pozornice da pozdravim ljude. Bila sam
preplavljena njihovom ljubavi i naklonosti. A imala sam i posebnu poruku za njih.
Gledajući Adrienne s divljenjem, rekla sam publici da se sad, kad sam pronašla svoju
zamjenu, mogu uistinu povući. A to sam i mislila.
Knjige.Club 133
Gledajući Kobnu Holdbrook-Smitha, ali vidjevši Ikea, rekla sam im: “Opraštam mu.”
A i to sam zaista mislila.
Prije nego što sam izgovorila svoje posljednje riječi, razmišljala sam o toj večeri, o
dugotrajnom putovanju koje sam prošla od Nutbusha do ovog kazališta u Londonu, o
svemu što sam doživjela, od malene Anne Mae, pa sve do ovdje. I pomislila sam:
“Blagoslovljena sam.”
Poput dragog i neustrašivog djeteta u predstavi, došla sam na svijet koji me nije volio,
ali nisam odustala.
Preživjela sam brak iz pakla koji me je gotovo uništio, ali nisam odustala.
Doživjela sam razočaranje i neuspjeh zbog spola, dobi, boje kože i svih drugih
prepreka koje mi je sudbina stavila na put, ali nisam odustala.
Pronašla sam sreću s Erwinom, ali kao što sad znate, gotovo sam sve izgubila... dok
me ljubav nije spasila. I dalje ne odustajem.
Moje oproštajne riječi publici te večeri, i moje oproštajne riječi vama, izražavaju ono
što osjećam prema svojoj životnoj priči. Sjetivši se stare budističke poslovice, rekla sam:
“Moguće je otrov pretvoriti u lijek.”
Sad mogu razumjeti zašto je moja karma bila upravo takva kakva je bila. Dobro je
proizašlo iz onog ružnog. Sreća je proizašla iz boli. I nikad nisam bila tako potpuno sretna
kao što sam danas.
Knjige.Club 134
Knjige.Club 135
POGOVOR
CRAIG RAYMOND TURNER
1958. - 2018.
B ok, dušo. Samo sam ti htio čuti glas i taj tvoj smijeh.” Nasmiješila sam se kad mi je to
rekao sin Craig jer smo se uvijek šalili zbog toga što me je zvao “dušo”. Tko zove
svoju majku “dušo”?
Naš se razgovor nije činio posebnim u tom trenutku. Bio je to samo uobičajeni
telefonski razgovor između majke i sina, a dogodio se krajem lipnja. Craig je bio u Los
Angelesu. Ja sam bila kod kuće u Zürichu. Radovali smo se njegovu skorašnjem posjetu u
kolovozu, kad smo namjeravali proslaviti njegov šezdeseti rođendan. Bilo je večeri kad
bismo se smjestili za uistinu dug razgovor, čak i pogledali pritom cijeli film, dajući
smiješne komentare. Ovo nije bila takva večer.
Craig mi je rekao da je upoznao ženu zbog koje se osjećao onako kako se godinama
nije osjećao. “Majko, stvarno sam sretan”, rekao je. Bilo mi je tako drago zbog njega jer
sam se brinula da previše vremena provodi sam. Rekao je i da baš kreće na mantranje,
što je bila još jedna pozitivna stvar. Mantranje otvara um, srce i duh. Kao zaključak,
dodao je: “Ti znaš da mi daješ hrabrost. Stvarno mi daješ dobre savjete.” Naše nježne
riječi i povremene šale bile su rutina, zbog čega je ono što se dogodilo samo nekoliko
tjedana kasnije bilo još šokantnije...
Treći srpnja 2018. izgledao je kao da će biti stvarno dobar dan. Erwin i ja slavili smo
petu obljetnicu braka i osjećala sam se dovoljno snažnom da otputujem u Pariz na modnu
reviju prijatelja Giorgia Armanija. Moj oporavak nakon transplantacije bubrega bio je
tako težak, tako pun uspona i padova, da sam s radošću dočekala priliku da učinim nešto
bezbrižno. Otišli smo na večeru s prijateljima i uživali smijući se i razgovarajući. Kad smo
se Erwin i ja vratili u hotel, bila sam umorna i spremna za krevet.
Erwin je provjerio naše poruke i pustio jednu poruku našeg knjigovođe o Craigu.
Počinjala je ovako: “Isključi zvučnik.” To je i učinio, pa nestao u susjednu sobu da je sam
Knjige.Club 136
presluša. A ja sam pomislila: “Ajme, u što se Craig sad uvalio?” Mislila sam da je
slupao automobil, ili da je bio u nekakvoj sličnoj neprilici.
Ali kad se Erwin vratio, bio je vidno potresen. Rekao mi je da je Craig umro. Ne u
nesreći, što nervozna majka uvijek pomisli. Ne, moj je sin počinio samoubojstvo. Ubio se.
Čula sam Erwinove riječi, ali nisam zapravo razumjela njihovo značenje. Ukočila sam se.
“Ovo ne može biti istina”, molila sam se. Ne sjećam se što se sljedeće dogodilo. Što
sam mislila ni osjećala. Bilo je suza i povika od nevjerice. Probadajuća bol u mojem srcu.
Noć čiste emocije. A onda i pitanja, beskrajna pitanja. Zašto, zašto, zašto?
Bit ću iskrena prema vama. Definitivno pokušavam biti iskrena prema samoj sebi.
Craig je bio osjetljiv sin. I danas ga vidim kao dječaka, starog možda dvije, tri godine, kako
očajnički želi sjesti pokraj mene kad dođem s turneje kući, ali Ike mu govori da ode
u svoju sobu. Uvjerena sam da u svojoj glavici nije imao riječi kojima bi opisao koliko je
želio svoju majku, ni svoj osjećaj gubitka kad ja nisam mogla biti s njim. To nije bio moj
izbor. Na taj smo način zarađivali za život. I, naravno, baš kad bi se naviknuo da sam kod
kuće, došlo bi vrijeme da opet odem, a to je značilo da će opet biti sam. Majke nikad nema.
Nije bilo važno je li ostao s mojom sestrom, majkom ili pouzdanom dadiljom. Craig nije
želio njih, želio je mene.
Mislim da su ova sjećanja ostala s Craigom cijeli njegov život. Kad je malo narastao,
a ja nastupala samostalno, pokušala sam ga držati uza se, vodeći ga čak na turneju sa
sobom. Ali Craigu je bilo teško uklopiti se jer je želio biti sam svoj šef. Mislim da je tad
počeo piti. S vremenom je počeo odlaziti na sastanke anonimnih alkoholičara i činilo se
da mu pomažu. Nažalost, njegovi su se osjećaji usamljenosti i nesigurnosti uvijek vraćali.
Kad me Craig posjećivao u Francuskoj, a kasnije i u Švicarskoj, postao bi tih i tužan
kad bi došlo vrijeme da se vrati u Los Angeles. Rekao bi: “Opet taj osjećaj”, misleći na
usamljenost. Kad bi god to spomenuo, ja sam mu pokušavala pružiti podršku. Rekla bih
mu: ”U redu, dragi. Ako se tako osjećaš, onda moraš nešto poduzeti u vezi toga. Nađi neku
ženu, živi s njom, vjenčajte se. Moraš pokušati zaboraviti ono što se dogodilo u prošlosti.
Život ti se sad mijenja.” Željela sam da se sjeti kako se meni život promijenio nakon što
sam otišla od Ikea, kako je sve bilo bolje. Rekao mi je da radi na tome i ja sam mu
povjerovala.
Mislila sam da mu je bolje, naročito nakon što mi je rekao da je zadovoljan svojim
novim poslom, curom i kućom, koju je baš bio preuredio. Zašto je, u ovom razdoblju
njegova života, prevladala tama? Možda se vratio piću, navodno je bilo praznih boca od
alkohola u kući kad je umro. Možda ga je to nagnalo da povuče okidač. Nisam ni znala da
ima pištolj. Pitala sam svojeg mlađeg sina, Ronnieja, odakle mu pištolj. Užasna je ironija
što je on pripadao mami. Ona je imala pištolj, a kad je umrla, Craig ga je odnio kući i čuvao
ga svih tih godina. Izgleda da je mislio da će ga možda jednom i upotrijebiti.
Ja sam bila zaprepaštena koliko je planirao svoje samoubojstvo. Poželio je to učiniti.
Onda se pripremio. A onda je to i učinio. Napisao je poruke, rekao je da me voli, ostavio
je upute za svoj pogreb i napisao oporuku.
Organizirala sam skromni, privatni pogreb u Los Angelesu za obitelj i nekoliko
bliskih prijatelja. Nisam željela ništa javno, s novinarima i gledateljima. Željela sam
Knjige.Club 137
pamtiti Craiga onakvog kakav je bio, a ne se usredotočiti na način na koji je umro.

Prostorija je bila puna njegovih predivnih fotografija s onim ležernim osmijehom, i
prekrasnog bijelog cvijeća. Craig je služio u mornarici nakon što je maturirao. Budući da
je bio časno otpušteni veteran, primio je sve mornaričke počasti na pogrebu, uključujući
uručivanje američke zastave i sviranje pjesme “Taps43”. Bila sam jako dirnuta tim
počastima i stalno sam razmišljala kako bi ponosan bio što ih je primio. Pogreb smo
zaključili odlaskom na brod, kako bismo prosuli njegov pepeo u more, kao što smo učinili
za moju majku i sestru. Bacila sam jednu ružu u more kao svoj posljednji pozdrav.
Željela sam imati samo nekoliko Craigovih stvari, da me podsjete na njega. Njegove
naočale - jer sam ga uvijek zadirkivala kako ih smiješno drži na nosu. I fotografije koje je
snimao kad god bi me posjetio. Napravit ču maleni oltar u svojoj sobi za mantranje, kako
bi bio uz mene dok meditiram. I dalje se trudim da mi bude blizu. Bilo mu je pedeset devet
godina kad je umro, ali uvijek će biti moje dijete.
Znam da ću ovo preživjeti, nekako, ja sam snažna. Voljela bih da sam mogla prenijeti
dio svoje snage Craigu, ili da ju je on mogao pronaći u sebi.
Ali ono što zaista želim jest još jednom ćuti kako me sin zove “dušo”.
43
Taps - pjesma koji se izvodi trubom na američkim pogrebima s vojnom počasti, (op. prev.)
Knjige.Club 138
Knjige.Club 139
Knjige.Club 140
Knjige.Club 141
Knjige.Club 142
Knjige.Club 143
Knjige.Club 144
Knjige.Club 145
Knjige.Club 146
Knjige.Club 147
Knjige.Club 148
Knjige.Club 149
Knjige.Club 150
Knjige.Club 151
Knjige.Club 152
Knjige.Club 153
Knjige.Club 154
Knjige.Club 155
Knjige.Club 156
Knjige.Club 157
Knjige.Club 158
Knjige.Club 159
Knjige.Club 160
Knjige.Club 161
Knjige.Club 162
ZAHVALE
L jubavna priča ne bi postojala, ni na stranicama ove knjige, ni u mojem životu, da nema

mojeg divnog supruga, Erwina Bacha. Dan 7. travnja, kad mi je dao svoj bubreg i
drugu šansu za život, moj je novi rođendan. Moja zahvalnost i odanost prema njemu
zaista su “duboke kao rijeka, i visoke kao planina”44. Neka uvijek jedno drugo
nasmijavamo, što je pravi znak uspješne veze.
Iskreno bih željela zahvaliti svojini liječnicima. Bez njihova znanja i posvećenosti ne
bih preživjela svoju po život opasnu bolest. Promišljenost prof. dr. Vettera, dosljednost i
ustrajnost dr. Bleischa, te samouvjerenost i profesionalizam prof. dr. Steigera, prof. dr.
Gurkea i prof. dr. Heussa omogućili su da danas budem ovdje i pišem ove riječi. Moji
liječnici i osoblje Sveučilišne bolnice u Zürichu, klinike u Zollikerbergu, kao i Sveučilišne
bolnice u Baselu spasili su mi život, olakšali oporavak, i uza sve to, izrazito poštivali i
štitili moju privatnost.
Zahvalna sam svojim suautorima, Debori Davis i Dominiku Wichmannu, što su mi
pomogli da istražim svoju prošlost i ispričam svoju priču. Vrijeme koje smo proveli
zajedno bilo je jednako ugodno koliko i produktivno.
I hvala Rhondi Graam, Rogeru Daviesu, Peteru Lindberghu, Harryju Langdonu, Beatu
i Reguli Curti, Slyvie Ackerman, Torstenu Siefertu, Andreasu Bodenmannu, Scottu
Waxmanu i tvrtki Looping Group što su rado pristali biti dijelom ovog projekta.
44
Aluzija na pjesmu “River Deep, Mountain High”, (op. prev.)
Knjige.Club 163
O AUTORIMA
Legendarna karijera Tine Turner trajala je više od pedeset godina. Osvojila je brojne
nagrade, uključujući osam Grammyja. Nakon prvih hitova poput “River Deep, Mountain
High” i “Proud Mary”, njezin samostalni album iz 1984., Private Dancer, prodan je u
dvadeset milijuna primjeraka u cijelom svijetu i uključivao je najpopularnije singlice
“What’s Love Got to Do with It”, “Better Be Good to Me”, ”Private Dancer” i “Let’s Stay
Together”. Glumila je Acid Queen u filmu Tommy iz 1975. i uz Mela Gibsona odigrala
jednu od glavnih uloga u filmu Pobješnjeli Max: Beyond Thunderdome. Njezina
jako popularna autobiografija I, Tina pretvorena je u film What's Love Got to Do with It.
Jedna od najpopularnijih izvođača na svijetu, Tina je prodala više karata za koncerte nego
bilo koji drugi samostalni glazbenik u povijesti. Živi sa suprugom, Erwinom Bachom, u
Zürichu u Švicarskoj.
Deborah Davis autorica je osam knjiga, uključujući Strapless: John Singer Sargent and the
Fall of Madame X; Party of the Century: The Fabulous Story of Truman Capote and His Black
and White Ball; Gilded: How Newport Became the Richest Resort in America; The Oprah
Winfrey Show: Reflections on an American Legacy; Guest of Honor: Booker T. Washington,
Theodore Roosevelt, and the White House Dinner That Shocked a Nation, koja je osvojila
prestižnu nagradu Phillis Wheatley za najbolje povijesno djelo 2013. i bila nominirana za
nagradu NAACP Image; Fabritius and the Goldfinch, koju je Amazon proglasio jednom od
najboljih knjiga 2014.; i The Trip: Andy Warhols Plastic-Fantastic Cross-Country
Adventure.
Dominik Wichmann bio je petnaest godina glavni urednik dvaju poznatih njemačkih
časopisa: Stern i Süddeutsche Zeitung Magazin. Osvojio je nekoliko novinarskih nagrada
za svoj urednički i autorski rad. Nedavno je napisao knjigu Zwischen zwei Leben za
bivšeg njemačkog ministra vanjskih poslova Guida Westerweliea. Knjiga je bila bestseler
u Njemačkoj više od šezdeset tjedana i prema njoj će dogodine biti snimljen film.
Knjige.Club 164
PRODALA DVJESTO MILIJUNA

ALBUMA
OSVOJILA DVANAEST GRAMMYJA
JEDNA I JEDINSTVENA TINA TURNER
“Činila sam opasne stvari, a i one su se događale meni, ali u

posljednjem trenutku nešto bi mi uvijek reklo kada pobjeći i kako
preživjeti. Što god mi se dogodilo, ja sam se uvijek uspijevala izvući.
Zaključila sam da mi je možda suđeno preživjeti. Možda sam ovdje
s razlogom. A možda sam ovdje upravo zato da bih vam ispričala
svoju priču.“
Knjige.Club 165

Tina Turner - Moja Ljubavna Priča

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Tina Turner - Moja Ljubavna Priča

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Gringos & Knjige.

“A znate li što kažem ljudima koji me pitaju: ‘Što učinite kad je

TINA TURNER - neprikosnovena kraljica rock’n’rolla i živuća legenda

Od ranog djetinjstva u Nutbushu u Tenneseeju, usponu do slave

TINA TURNER, rođena kao Anna Mae Bullock, pjevačica je i glumica

Razvela se od Ikea Turnera 1978. godine i zatim izgradila samostalnu

Naslov izvornika MY LOVE STORY

“U MOJEM GLASU UVIJEK JE BILA PRISUTNA EMOCIJA

MOJA LJUBAVNA PRIČA

S jedim na stolici za dijalizu u bolnici u Zollikonu, u Švicarskoj, samo deset minuta od

nagomilanom na stolovima i pravim karnevalskim ozračjem. Za zabavu uživo pobrinuo

Uživala sam plešući s curama, a ponekad mi je to bilo i jedino zadovoljstvo. Stalno

petlja putovanja, proba i nastupa, s usputnim snimanjima pjesama kojima bismo

“NE ŽELIM SE SVAĐATI15”

koji su klopotali na izmjenu straže u Buckinghamskoj palači. Nastup bi tako kasno

Kad smo završili, Ikette su me držale i pomogle mi da dođem do garderobe. Tamo je

Ne želim tratiti ni sekunde na prazna naklapanja,

Nakon te večeri postale smo dobre prijateljice i odlično se provodile surađujući na

iz automobila i popela se na pločnik. Kad su me upitali kamo idem, objasnila sam im da

da mi je odgovor lud, nije mi to rekao. Rekla sam mu da nastupam u Venecijanskoj

Na mojem trećem koncertu u Ritzu 1983. zvijezde su se posložile, u doslovnom i

Martynom Wareom i Glennom Gregoryjem iz inovativne pop-tehno grupe Heaven 17.

komadu. Na kraju svake pripreme pošpricali bi me svakakvim završnim sprejevima,

platinastim albumima. Ljudi su me nazivali “novom senzacijom”. Naravno, to ne postoji,

Beatlesima. Obožavao je glazbu i ponio ga je entuzijazam da će svoju strast moći

započinjao u garderobi, u kojoj sam se mentalno pripremala da postanem “Tina”. Postoji

“Sve što smo

sretno uputiti na odmor u Marakeš, lupio me je užasavajući podsjetnik na

mjestima, važno je područje proučavanja u Zürichu, u mojem susjedstvu. Poslali su me

samopouzdanjem, optimizmom i životnom radošću, a takav je bio otkad sam ga upoznala.

“PITAJ ME KAKO SAM39”

“O, čekam u oluji,

Jako mnogo planiranja bilo je potrebno da bi se pripremile dvije operacije. Bile su

D ok sam se borila sa svim ovim bolestima, Erwin me iznenadio rekavši da očekujemo

CRAIG RAYMOND TURNER

pamtiti Craiga onakvog kakav je bio, a ne se usredotočiti na način na koji je umro.

L jubavna priča ne bi postojala, ni na stranicama ove knjige, ni u mojem životu, da nema

PRODALA DVJESTO MILIJUNA

OSVOJILA DVANAEST GRAMMYJA

JEDNA I JEDINSTVENA TINA TURNER

“Činila sam opasne stvari, a i one su se događale meni, ali u

You might also like