Mia Budimir, 3.c, 29.11.2021. g.

TKO JE I ZAŠTO UTEMELJIO CRVENI KRIŽ?

Osnivač Crvenog križa, Jean – Henry Dunant, rodio se 1828. g. u Ženevi. Odrastao je u
imućnoj i vrlo pobožnoj obitelji. Do 1859., kada je otišao na poslovni put u Italiju, bio je
tipičan poslovni čovjek, no taj put zauvijek mu je promijenio život.

Nedaleko od sela Solferina u sjevernoj Italiji, Dunant je kao slučajni prolaznik svjedočio
krvavoj bitki između austrijske i francusko – pijemontske vojske 24. lipnja 1859. Patnju
ranjenih vojnika opisao je ovim riječima: „Ranjenici su krajnjim naporom hvatali dah,
boreći se s vrelinom dana i prašinom, dozivajući u pomoć glasom koji je iz trena u tren
slabio. Kraj nekih se zguriše suborci, no oni su mogli učiniti vrlo malo da im olakšaju
tegobe. Nije bilo lijekova,
nedostajalo im je hrane, a
ni vode nije bilo. Mogli su
samo pružiti ruke
umirućima i utješiti ih kako
su najbolje znali, nadajući
se da će nosač stići prije
nego bude kasno.“
(Dunant, Jean – Henry, Un
souvenir de Solférino,
Ženeva, 1862., str. 12.) Henry Dunant i seoska žena pomažu ranjenome vojniku,
Solferinska bitka, 1859. g.
Sretniji vojnici su na nosilima
prebacivani u bolnicu gdje su malobrojni liječnici teške ozljede najčešće „liječili“
amputacijama. Manje rane uglavnom su premotavane bez čišćenja. Pritom se pazilo tko su,
jer pobjednici Francuzi nisu željeli pružiti nikakvu pomoć austrijskim ranjenicima. U svom
tom kaosu Dunant je otišao u obližnja sela i pozvao lokalne seoske žene da pomognu
vojnicima. Iako su to za njih bili stranci, Dunant je tvrdio da su to „tutti fratelli“ – sve naša
braća. Žene su pravile zavoje i strpljivo previjale ranjenike, a kasnije su Dunanta počeli
slušati svi – i vojnici, i liječnici, i seljaci. Nastavio je raditi sve dok se ranjenici kojima je
pružena najnužnija pomoć nisu počeli otpremati na liječenje u gradske bolnice. Ta bitka
zauvijek je poremetila dotadašnji Dunantov normalni život. Bilo mu je posve jasno da će se i
u budućim vremenima voditi novi ratovi u kojima će stradavati veliki broj ljudi. Svoja
razmišljanja pretočio je u knjigu „Sjećanje na Solferino“ postavljajući u njoj pitanje: „Ne bi
li bilo moguće u doba mira osnovati društvo za pomoć, sastavljeno od gorljivih, predanih i
dobro obučenih dragovoljaca koji bi pomagali ranjenicima u ratu, koji bi se kretali bojnim
poljem i pronalazili ranjenike prije no što bi ovi umrli od gladi, žeđi i prepušteni samima
sebi?“ (Dunant, Jean – Henry, Un souvenir de Solférino, Ženeva, 1862., str. 36. – 37.) Knjiga
je pobudila golemo zanimanje europske javnosti. Time je s članovima Društva za javnu
dobrobit u Ženevi 1863. organizirao susret izaslanika europskih država. Na njemu su
dogovorena osnovna načela buduće međunarodne organizacije te prihvaćen simbol crvenog
križa na bijeloj podlozi (švicarski državni grb s obrnutim bojama). Njega će kao znak
prepoznavanja nositi svi oni koji se brinu o ranjenicima, a ujedno će to biti i znak njihove
neutralnosti. Kasnije su uvedeni simboli crvenog polumjeseca (muslimanske zemlje) i
crvenog kristala (neutralnost). Dunant je 1864. održao osnivačku skupštinu Međunarodnog
odbora Crvenog križa. Na njoj su ovlašteni diplomati 16 europskih država usvojili prvu
Ženevsku konvenciju. Time se svim ranjenicima, medicinskom osoblju i sanitetskim
ustanovama u ratu jamčila neutralnost, a pravo
na jednako liječenje dobili su svi vojnici. Tako je
ideja Međunarodne organizacije Crvenog križa
postala stvarnost. Međutim, zbog humanitarnih
aktivnosti Dunant je zanemario poslovne obveze
pa je 1867. g. bankrotirao. Tijekom idućih
Simboli pokreta: crveni križ, polumjesec godina bio je zaboravljen, dok ga ponovno nije
i kristal
otkrio jedan novinar. Vrhunac je uslijedio 1901.
kada je postao prvi dobitnik Nobelove nagrade za mir. Novac od nagrade nije potrošio, već
ga je darovao u humanitarne svrhe. Umro je 1910. g. u prenoćištu za siromašne, a njegov
rođendan (8. svibnja) obilježava se kao Međunarodni dan Crvenoga križa i Crvenoga
polumjeseca.

Dunant je ostavio iza sebe pokret koji danas djeluje snagom koja je nadmašila njegove
najveće snove. Crveni križ danas broji više od 97 milijuna dobrovoljaca i najveća je
humanitarna organizacija na svijetu. Upravo zbog njegove izdržljivosti i neumorne potrage za
boljim svijetom, Henry Dunant treba predstavljati uzor svima nama.

LITERATURA: Dunant, Jean – Henry. Un souvenir de Solférino. Ženeva, 1862,

hekint.org, dw.com, ckkg.org.rs