1.

LOKALNO I AUTOHTONO ZNANJE

Kao što smo vidjeli informacijska revolucija nedvosmisleno potiče prevlast

tehnološkoga i znanstvenog znanja nad drugim oblicima znanja, poput praktičnog znanja,
autohtonog znanja, lokalnog znanja, usmene tradicije, svakodnevnog znanja itd. Usmene i
pismene sposobnosti odgovaraju različitim sustavima znanja, a taj je pluralizam glavni uzrok
raznolikosti kultura. Stoga, osnovno obilježje tih oblika znanja nije povezano s određenom
zemljopisnom raspodjelom kultura, već s načinom na koji pojedinci stvaraju razmjenjuju i
oblikuju svoje znanje – bez obzira na kulturu kojoj pripadaju. Ono što povezuje ta naizgled
različita znanja jest njihov gotovo skrivani karakter. To znanje nije zabilježeno u pisanom
obliku, već se usmeno prenosi sjedne generacije na drugu, a blisko je povezano s prirodom -
bilo da je riječ o poljoprivrednim ili medicinskim postupcima ili o prilagodbi ponašanja
promjenama u okolišu.

Opisujući ta najčešće usmena, marginalizirana, odnosno skrivena znanja (invisible

knowledge), nekadašnji folkloristi i suvremeni etnolozi, pa čak i psiholozi, ipak su ostavili
pisane bilješke. Iako su zabilježeni, ti oblici znanja nisu kodificirani, pa ostaju vezani uz
praksu i udaljeni od znanstvenih i tehnoloških znanja. Na primjer, izvornost lokalnog znanja
teško je sustavno izmjeriti, za razliku od tehnološkog znanja, što pokazuju radovi objavljeni u
vodećim znanstvenim časopisima.1

1.1. Lokalno znanje i održivi razvoj

Jednostavna zamjena lokalnog znanja znanstvenim znanjem bila bi pogubna za

čovječanstvo, osobito za zemlje u razvoju jer znanstvena proizvodnja nije dovoljna kako bi se
zaštitile određene vrste vitalnog znanja. Sprečavanje širenja šumskih požara, prevencija
prijenosa virusa i unapređenje hortikulturne proizvodnje uz čuvanje okoliša, samo su neke
ljudske mjere u kojima se primjenjuje lokalno znanje koje je često presudno. Takvo se znanje
sve rjeđe uzima u obzir osobito u razvojnim projektima. Lokalno se znanje obično naknadno
1
Usp. UNESCO World Report: Towards Knowledge Societies, Op. cit. str. 148.
prihvaća (osobito ako se mobilizira javno mišljenje), ali rijetko od samog početka. Drugi
činitelj koji sprečava razvoj tog tipa znanja jest složenost mehanizama koji omogućuju
korištenje i prijenos takvoga vitalnog znanja, a vlast ih često smatra preskupima ili politički
nepromišljenima. No njihova učinkovitija integracija u ekonomije utemeljene na znanju
donijela bi neke prednosti.

Ponajprije je riječ o ekonomskim prednostima, osobito u kontekstu ekološke

održivosti razvojnih projekata, ali i kulturnim prednostima što ih donosi valorizacija znanja
koja su obično obilježena povezanošću s nekim zastarjelim oblicima samodostatnosti te,
naposljetku o političkim prednostima za vlade koje žele promicati aktivnu integraciju
zajednica s takvim znanjem. Integracijom lokalnog znanja u razvojne projekte naglasak bi se
prenio na hibridnu dimenziju nekih znanja. Poticanje inicijativa za održivi razvoj nezamislivo
je bez te integracije. Sve veća svijest o globalnom karakteru ekoloških pitanja - odnosno o
zajedničkoj odgovornosti – koja se pojavljuje diljem svijeta utječe na očitovanje lokalnog
znanja u upravljanju obnovljivim resursima. Obrada zemlje u Latinskoj Americi i Africi,
dobila je važno mjesto u razvojnim strategijama, što je prije samo 25 godina bilo teško
zamislivo. Razvoj novih komercijalnih tržišta utjecao je na veće značenje tzv.. tradicionalnih
metoda liječenja, poput kineske ili afričke medicine. Sve veća potreba za stvaranjem nacrta za
politike upravljanja vodama također se očituje u učinkovitijem uključivanju lokalnog znanja u
presudno pitanje ljudske sigurnosti.2

2
Usp. UNESCO World Report: Towards Knowledge Societies, Op. cit. str. 140.