1.

RIZICI I LJUDSKA SIGURNOST U DRUŠTVIMA ZNANJA

Jedno od glavnih pitanja koje se postavljaju je kako spriječi rizike ako ih prethodno ne
prepoznamo. Sva se društva suočavaju s tim izazovom. Društva znanja čine se spremnijima
nego ikad za preuzimanje te zadaće. Mnoštvo različitih informacija i znanja, kao posljedica
nove tehnološke revolucije, nesumnjivo je velika prednost za istraživače koji imaju pristup
velikom broju izvora. Takvo mnoštvo, čije je obilježje pretjeranost i širenje, može biti i
prepreka u prepoznavanju opasnosti. Kad je riječ o tumačenju iskustava iz prošlosti,
prepoznavanju znakova promjene ili donošenju prilagodljivih odluka, višak informacija
otežava određivanje presudnosti određenog čimbenika. Iako se radom istraživača, stručnjaka
ili analitičara stvaraju nove informacije, time se istodobno relevantne informacije odjeljuju od
nediferenciranog protoka dostupnih podataka. Funkcioniranje upravljanja informacijama
utemeljeno na znanju ilustrira djelovanje promišljanja (reflectivity) u rastućim društvima
znanja. Primjena tog promišljanja nije samo tehničke prirode, ona je i pitanje dobrog
upravljanja.

Treba naglasi da prepoznavanje rizika zahtjeva učinkovito funkcioniranje onih

promatrača i činitelja čije tehničke znanstvene sposobnosti moraju priznavati privatna i javna
tijela koja donose odluke kao i cijelo civilno društvo. Katastrofalni tsunami koji je 26.
prosinca 2004. godine poharao obale Indijskog oceana razotkrio je slabosti u prepoznavanju
rizika u nekim zemljama. U regijama koje je pogodio tsunami nekolicina je znanstvenika vrlo
rano primila informacije o katastrofi koja se približava. No, unatoč naporima te informacije
nisu na vrijeme mogli prenijeti onima koji donose odluke. U mnogim su zemljama u razvoju
nemogućnosti prepoznavanja rizika ponajprije vezane za relativnu izoliranost stručnjaka za
analizu rizika, bilo da je riječ o tehnološkim, industrijskim zdravstvenim ili prehrambenim
rizicima. Stoga, prepoznavanje rizika mora postati prioritetna zadaća znanstvenih politika
kako bi se putem odgovarajućih struktura (bilo da je riječ o neovisnim strukturama i onima
koje su povezane s određenim državnim tijelima) osigurao pravodobni prijenos ključnih
informacija do najviših razina na kojima se donose odluke, osobito kad je riječ o
katastrofama. Na međunarodnoj razini, također se mogu osnovati opservatoriji za praćenje
unaprijed određenih rizika.1
1
Usp. UNESCO World Report: Towards Knowledge Societies, Op. cit. str. 133.