Sv. Zoilo bio je svećenik koji je pokornički živio u 3. st., u Akvileji.

U teškom vremenu progona prvih kršćana, u doba Dioklecijana, izložio se

učiniti djelo milosrđa i mrtvoga pokopati, pa je tako pokopao tijelo mučenika
Krševana i mnogih drugih koji su trpjeli zbog svoje vjere i Krista. Umro je na
glasu svetosti i pokopan je u crkvi, u Akvileji, gdje se brzo proširio njegov kult.

Nakon provale Huna i razaranja tog grada 452. god., Zoilove moći prenesene su
u biskupiju Udine, gdje je bio čašćen 6. veljače, odakle se štovanje proširilo u
Istru, i danas se štuje u sjevernoj Italiji. Od 1307. god. do početka 18. st. u Zadru
nije bilo crkve koja nije imala sliku, palu, oltar ili neki umjetnički prikaz sv.
Zoila, što potvrđuje koliko je bio čašćen i voljen u zadarskom puku. Kult
svetaca gradskih zaštitnika u srednjovjekovlju jedan je od najupečatljivijih
oblika religioznosti gradskih komuna.

Sv. Zoilo zauzima važno mjesto u zadarskoj hagiografiji jer je bio jedan od
najomiljenijih svetaca zadarskog puka, najugroženijeg dijela zadarskog društva.

Zadarski nadbiskup Luca Stella određuje da se sarkofag s posmrtnim ostacima

sv. Zoila, koji se nalazio u crkvi Marije Velike zbog njezina rušenja, 16.
prosinca 1622. god. prenese u zadarsku katedralu sv. Stošije. Zbog toga se sv.
Zoilo časti i 23. prosinca, datum koji se uzima kao datum njegove mučeničke
smrti i 16. prosinca, kada se obavio prijenos posmrtnih ostataka sv. Zoila u
zadarsku katedralu.

Zoilo kroz stoljeća bio zaštitnik zadarskih siromaha, kao i naslovnik hospitala i
ubožnica najugroženijih Zadrana. Zagovoru sv. Zoila utjecali su se brojni pučani
u socijalnoj potrebi, u staleškom smislu niži slojevi zadarskog građanstva.