Professional Documents
Culture Documents
org
www.balkandownload.org
Yuri Herrera
Balade o teškim
vremenima
BalkanDownload.org
O poslovima kraljevstva
Znaci koji prethode smaku svijeta
Razmjena tijela
Prevela sa španjolskog
Željka Somun
2
www.balkandownload.org
O POSLOVIMA KRALJEVSTVA
3
www.balkandownload.org
Za Florenciju
4
www.balkandownload.org
5
www.balkandownload.org
“Nema više, slavujiću, imam još samo za jednu čašicu. Budi sretan da si i toliko do‐
bio.”
Vuk je bio naviknut na takve ishode. Događalo se. Bio je spreman odmahnuti ru‐
kom, Koga briga, kad je začuo za leđima.
“Plati umjetniku.”
Vuk se okrene i ugleda Kralja, koji je netremice gledao u pijanca. Glas mu je bio
staložen. Bila je to jasna naredba, ali ovaj nije znao stati.
“Kojem umjetniku?” upitao je. “Vidim samo ovog bijednika, a njemu sam već pla‐
tio.”
“Ne pravi se glup, prijatelju”, oštrijim će glasom Kralj, “plati mu i zaveži.”
Pijanac ustane i otklatari se do Kraljeva stola. Njegovi pobočnici poskočiše, ali
Kralj ostade miran. Pijanac ga s naporom razazna te reče:
“Vas poznajem. Čuo sam što govore.” “Da? I što kažu?”
Pijanac se nasmije. Nezgrapno se počeše po obrazu.
“A, ne, ne govorim ja o vašim poslovima, to svi znaju... Govorim o onom drugom.”
Opet se nasmijao.
Kraljevo se lice smrači. Malo zabaci glavu i ustane. Dade znak svom čuvaru da se
ne miče. Priđe pijancu i pograbi ga za vrat. Ovaj se neuspješno pokušavao osloboditi.
Kralj mu prilijepi usta na uho i reče:
“Vidiš, ja mislim da ništa nisi čuo. A znaš zašto? Zato što mrtvaci slabo čuju.”
Prisloni mu pištolj na trbuh i opali. Bio je to običan prasak, sasvim usputan.
Pijanac razrogači oči, pokuša se dohvatiti stola, zatetura i padne.
Lokva krvi ukaže se ispod njegova tijela. Kralj se okrene prema pijančevu kompa‐
njonu:
“A ti? Imaš li mi i ti štogod reći?”
Pijanac pograbi šešir i pobježe, pokretom ruke govoreći Ništa nisam vidio. Kralj se
nagne nad nepomično tijelo, stane prekopavati po džepu i izvuče snop novčanica. Iz‐
dvoji nekoliko i pruži ih Vuku, ostatak vrati.
“Uzmi, umjetniče”, reče.
Vuk uzme novčanice, i ne pogledavši ih. Nepomično je gledao u Kralja, upijao sva‐
ki njegov pokret. Promatrao ga je i kad je Kralj domahnuo čuvaru te bez žurbe izašao
iz lokala. Vuk je i dalje stajao kao ukopan dok su se pomična vrata klatila. Pomislio je
kako od ovog časa kalendari gube svaki smisao iz sasvim novog razloga: nijedan drugi
datum nema nikakve važnosti, samo ovaj, jer napokon je našao svoje mjesto pod sun‐
cem; i jer je načuo tajnu koju je, boguhvala, itekako želio čuvati.
6
www.balkandownload.org
PRAŠINA I SUNCE. MUK. Bijedni kućerak u kojem se ne razgovara. Njegovi roditelji, za‐
robljeni u istom kutku, nisu si imali što reći. Zato su se Vuku riječi nakupljale u usti‐
ma, a potom i na prstima. U školu je odlazio neredovito, ali je uspio naslutiti harmo‐
niju riječi koja je ovisila o tome kako ih nižeš i odašilješ. Bio je to intiman pothvat jer
su njegovi potezi po ploči bili nečitljivi, učitelj ga je smatrao divljom zvjerčicom, sto‐
ga se povlačio u osamu svoje bilježnice. Marom i ustrajnošću uspio je steći umijeće
vladanja slogovima i naglascima, prije no što su ga poslali da zarađuje za život na uli‐
ci i da nudi rime u zamjenu za milostinju i poneki novčić.
Ulica je bila neprijateljsko područje, surova borba čija pravila nije shvaćao; izdržao
je samo zahvaljujući upornom ponavljanju refrena dragih pjesama koje je neprestano
vrtio u glavi i sposobnosti da svijet doživljava kroz riječi koje su odjekivale u javnosti:
plakati, novine s kioska na uglu i natpisi spašavali su ga od kaosa. Zastao bi na nogos‐
tupu i uvijek iznova prelazio pogledom bujicu nabacanih riječi, zaboravljajući grubu
stvarnost koja ga je okruživala.
Jednoga dana otac mu tutne u ruke harmoniku. Hladno, kao da mu pokazuje kako
se izbijaju vrata, pouči ga kombiniranju dugmadi s desne strane s donjima s lijeve
strane te mu pokaže kako mijeh upuhuje i ispuhuje zrak i time mijenja boju tona.
“Dobro je pazi”, reče mu, “to je tvoj kruh.”
Sljedećeg je dana prešao na drugu stranu. Uzalud su ga čekali.
Majka je došla za njim, ali nije joj obećao da će se vratiti. Ostavili su mu harmoni‐
ku da svira po lokalima, u kojima je naučio da je za bolero potrebno biti ljepuškast, a
za pjevanje korida1 prikladno odjeven i uživljen u događaj o kojem pjeva. Naučio je
još i ovo: Ovdje si zato što su takva vremena i jer te nesreća na to natjerala. Postoji
Bog koji ti poručuje Izdrži, tako je kako je. I ono što je možda bilo najvažnije: Makni
se od tipa koji povraća.
Nikad se nije obazirao na apsurdno postojanje kalendara jer dani su nalikovali je‐
dan na drugi: obilaženje stolova, nuđenje pjesama, pružanje ruke, trpanje u džep. Da‐
tumi su dobivali imena samo kad bi se netko sažalio nad samim sobom ili nad drugi‐
ma, posezao za pištoljem i prikraćivao muke. Ili onda kad bi Vuk primjećivao hirovite
promjene na vlastitom tijelu. Ili kad bi ga oštra glavobolja mučila satima. Nečiji sud‐
nji dan i hirovitosti bili su dakle najvažnije okosnice vremena. U tome mu se sastojao
7
www.balkandownload.org
život.
A razumio se i u krv. Mogao je naslutiti kako se gruša krv ništarije koja ga doziva
Dođi, mali, dođi, mameći ga u kakav mračni kutak; kako se zgušnjava u venama ku‐
kavice koji se bezrazložno ceri; kako se razrjeđuje u tijelu onih koji na džuboksu uvi‐
jek iznova stavljaju istu bolećivu pjesmu; kako je bešćutna kod natmurenih prevara‐
nata.
Svake noći vraćao se u kartonsku izbu u kojoj je životario, buljio bi u okolne zido‐
ve i osjećao kako mu nadolaze riječi.
Počeo je pisati pjesme o onome što se događalo drugima. O ljubavi nije znao ništa,
ali je ponešto nagađao; ubacivao bi je između poslovica i narodnih mudrolija, doda‐
vao note i prodavao je. Sve se svodilo na ponavljanje, bilo je odraz života o kojem su
mu pripovijedali. Iako je slutio da bi s pjesmama mogao postići i više, nije znao kako
se nametnuti jer sve je već bilo rečeno, pa čemu uzaludan trud. Mogao je samo čekati,
ustrajati, nadati se. Čemu? Čudu.
8
www.balkandownload.org
9
www.balkandownload.org
10
www.balkandownload.org
trag.
“Ova”, zausti Upravitelj, pomalo rastreseno, kao da su mu misli bile negdje drug‐
dje, “ta je svačija.”
Opet se okrene prema Umjetniku, odmjeravajući ga, zatim dozove djevojku i reče
joj:
“Gospodin je bio jako zadovoljan ovim Umjetnikom, da vidimo hoćeš li ti znati
ugoditi njemu.”
Obuzet besmislenom panikom, u strahu od onoga što je odmah naslutio, ali i više
od toga, strepeći da bi ona zanosna biljčica mogla vidjeti kako se predaje, Umjetnik
prihvati djevojčinu nježnu ruku i pusti joj da ga odvede iz dvorane.
12
www.balkandownload.org
ŠTO BI S ONOM TEORIJOM da smo već bili ovdje, u nekom drugom životu? Da je Bog sva‐
kome namijenio neki zadatak stoljeća? Moren tim mislima, Umjetnik neko vrijeme
uopće nije mogao spavati, sve dok u Palači nije ugledao prizor koji ga je oslobodio:
fantastična naprava, gramofon s dijamantnom iglom za vinilne longplejke, pripadala
je Draguljaru, koji ju je jednog vikenda zaboravio isključiti, a kad se dva dana poslije
sjetio to učiniti, naprava više nije bila ni za što.
Eto što smo, pomisli Umjetnik. Naprava koje se nitko ne sjeća, koja ničemu ne slu‐
ži. Bog možda i jest postavio iglu, ali se potom lijepo otišao otrijezniti. Umjetnik je
već spoznao da nema nikog živog pod kapom nebeskom, a ni pod zemljom, tko bi ga
zaštitio, svatko gleda svoja posla; ali sad, na Dvoru, postajalo mu je jasno da bi čovjek
mogao uživati prije no što se dijamant smrvi. Više od toga ne treba ni očekivati.
Kralj ga je neki dan darivao najavom da je gotovo s iščekivanjem.
Djevojčina krv bila je jedva vidljivo strujanje među oblucima, ali zato je njezino ti‐
jelo bilo nevjerojatno gipko i dva dana bez prestanka nije dalo Umjetniku predahnuti.
Evo, već pomalo učiš, govorila mu je, a on je sa svakom novom nesvjesticom poželio
umrijeti ili se oženiti i samo je plakao. Mala mu je razotkrivala čitav jedan novi svijet
već i samim svojim govorom, koji nije bio odavde, i smijala se: Dovoljno je bilo da
prekoračiš ulicu, i gledaj kako si postao umiljat, pjevaču. I nju je Kralj spasio kad ju je
izvukao iz šupe blizu mosta i doveo u Palaču. Mala je svom zanosu nadijevala mnoš‐
tvo imena, kiteći ga netom naučenim riječima:
“Boravak ovdje, pjevaču moj, to ti je čisti gušt, tu je kul, tu je fan, tu je vau, ludni‐
ca, ovdje ti, pjevaču, dolaze sa svih strana i svima je tu super fajn.”
Kako je samo djelovala sretno, ali Umjetnik je ipak u njenim očima naslućivao
glad za blaženstvima kojih u Palači nije bilo.
Tijekom tih prvih dana Umjetnik gotovo ništa drugo nije radio, samo je jeo. Od pr‐
vog dana pojavljivao se u blagovaonici u vrijeme kad su objedovali stražari i s njima
je dijelio njihovu hranu, ali to je samo pobuđivalo sve veću, dugo nakupljanu glad.
Mala mu je savjetovala da postupi poput nje jer i sama je došla ovamo nakon godina
gladovanja: neka ide u blagovaonicu onda kad Kralj, koji je i sam ondje objedovao,
ponekad čak s ostalima, dovršava svoj ručak, pa nek jede iz tanjura koje on ostavi ne‐
taknute. Uvijek je bilo više tanjura i kuhar je dopuštao da ih počiste pod uvjetom da
13
www.balkandownload.org
ih ne iznose iz blagovaonice.
14
www.balkandownload.org
rekao mu je Upravitelj.
Umjetnik se jednom vratio do svog starog skloništa, bojao se da psi ne zauzmu nje‐
govu kartonsku izbu; no budući da ga u Palači nisu ni primjećivali ili su se već bili na‐
vikli na njega, donio je ovamo ono nešto malo svoga blaga, knjižicu s tekstovima, svo‐
ju jedinu pristojnu jaknu, i odlučio ostati.
15
www.balkandownload.org
NIJE BILO DVORANINA KOJEM bi uskratio svoje usluge. Napisao je baladu za onoga gringa
koji tako spretno iznalazi puteve za prolaz robe. Taj se povezao s grupicom mladića
kojima nije bila mrska pomisao na omamljenost, pa su svakog petka prelazili ovamo
kako bi se onesvješćivali s ove strane zida. Ima ovdje tko će se brinuti za vas, rekao im
je; evo baš tu, i povjerovali su mu. Najnerazumniji je bio konzulov sin, pjegavi mladac
kojeg je Gringo vozio kući ispunjen gotovo očinskom ljubavlju i sa sjedalima zatrpa‐
nima aromatičnim biljčicama. Bio je to sjajan posao sve dok mu pjegavi nije zaglavio
u nekoj bijednoj rupčagi. Jeziva pjesmica. Napisao je jednu i za Doktora, možda i naj‐
važniju figuru na Dvoru, kojeg je Kralj zadužio da pokrpa izrešetanog plaćenog uboji‐
cu. Otkucao ih je, ali nije znao da su saznali. Doktor ga je spasio i pridodao poklončić
za one koji su ga potkupili. Kad se dvolični vratio svojim bosovima, otrov u njegovoj
utrobi eksplodirao je točno prema planu, i svi neslavno izginuše. Napisao je jednu i za
Meksamera, koji je, kad se predstavljao, uvijek ponavljao Nisam ja prešao granicu,
granica je prešla mene. Meksamer je ondje prijeko bio agent sve dok se nije našao na
prekretnici, raskrižju na kojem je doživio prosvjetljenje: trojica njegovih okružila su
Kralja, koji se nakanio umrijeti prije no što ga se dočepaju, kadli Meksamera stane sa‐
lijetati pitanje A zašto bih ja morao biti s ove strane? Pa je izrešetao uniformirane
agente i sve od tada na strani je dobrih.
Nije bilo dvoranina kojem bi uskratio svoje usluge, ali Umjetnik je opjevao svačije
podvige ne zaboravljajući tko uistinu stoji iza svih njih. Da, faca si, ali možeš zahvaliti
Kralju. Da, kako si samo hrabar, ali samo zato što te na to potiče Kralj. To nije spomi‐
njao jedino kad je pisao ljubavna pisamca na šaptom izgovorenu zamolbu kakvog
dvoranina. Zatim bi ga tapšali po leđima ili grabili oko vrata i govorili: Što god zatre‐
baš, Umjetniče. Kralja, dakako, nije trebalo spominjati kad je pripremao dokumente
za poneki poslić koji je iziskivao pisani trag. Primjerice Ne brinite zbog pritvora, tamo
će biti naš policajac, policajac, ne milicajac; ili Upišite osobne podatke u krivotvorenu
putovnicu. Umjetnik je znao kako biti od koristi. A znao si je dati i na važnosti: ako bi
rekao Sad ne mogu, pišem baladu, dvorani su to uvažavali.
Dvojica s Dvora jedina ga nisu tražila pjesmu. A itekako su je zaslužili. Vidio ih je
zajedno na balkonu Palače kako ispijaju viski. Kad je Nasljedniku najavio da je njego‐
va pjesma gotovo dovršena, ovaj mu je odgovorio:
16
www.balkandownload.org
“Poslije.” Stisnuo je zube kao da zaustavlja riječi koje slijede i tek je ponovio: “Pos‐
lije.”
Čovjeka bi srsi prolazili od tog Nasljednika, s njegovim jednobojnim, uvijek bes‐
prijekorno čistim košuljama, i s očima koje su uvijek nagoviještale nevolju. Držao se
ukočeno, u maniri vječita samca.
A drugi koji nije tražio pjesmu, onaj koji je bdio nad Kraljevim imenom, Novinar,
rekao mu je:
“Bolje ne, ako me opjevate, postat ću neupotrebljiv. Promislite: kad bi tamo vani
saznali u što sam se upetljao, tko bi mi vjerovao da ništa ne znam?”
Umjetnik je shvatio. Mora ga pustiti da dovrši svoj posao. Kako bi budale zabav‐
ljao lažima, Novinar ih je morao prikazivati istinitima. On je, naprotiv, bio zadužen za
prave stvari, one koje su bile materijal za balade, a bilo ih je toliko za opjevati da je
lako mogao zaboraviti na one koje nisu išle u prilog Kralju.
“Ne ljutite se”, rekao je Novinar, “ne bih vas želio uvrijediti. Osim toga kad već to‐
liko volite pisati, dopustite da vam donesem neke knjige.”
Umjetniku od uzbuđenja zaigra srce, ali bio je naučen prikrivati emocije, pa se ni‐
šta nije dalo primijetiti.
“Vidjet ćete da će vam se dopasti”, rekao je Novinar. “Kad čovjek uživa u riječima,
to je kao da loče na uho.”
U taj čas sva trojica okrenuše glave jer je hodnikom prilazio Kralj, grabeći ljutitim
korakom i očigledno neispavan. Za njim je koračala žena u dugačkoj opravi, duge
prosijede kose; stamene građe i zlokobna izgleda. Kralj zastane na tren, pogleda ih ču‐
deći se što ih ovdje vidi, zatim krene dalje i uđe u prostoriju u dnu hodnika. Čeka te,
progovorila je žena ulazeći za njim. Zalupili su vratima.
Umjetnik ga nije vidio još od one zabave. Kraljev lik nije mu nedostajao jer ionako
je bio sveprisutan: u obožavanju s kojim ga se spominjalo, u njegovim naredbama
koje su se izvršavale, u sjaju cjelokupnog mjesta.
“Izašli su”, rekao je Novinar i srknuo gutljaj. “Je li riječ o Izdajici ili su posrijedi
uobičajene stvari?”
Nasljednik čvršće stisne čašu i kimne, no nije se činilo da odgovara na postavljena
pitanja.
“Ta vještica”, napokon propenta. A kad se već činilo da je to sve što je imao reći:
“Ali, sve se mijenja.”
Umjetnik, koji je znao držati jezik za zubima, upravi pogled prema pustinji i ostane
tako sve dok nije osjetio da su se ostali razišli po Palači. Zatim je s mačjom strpljivoš‐
ću stao motriti na vrata za kojima su nestali Kralj i Vještica. Ništa se nije čulo. Prišao
je bliže, pokušavao je nazreti sjene u svjetlu koje je prodiralo ispod vrata, prislonio je
uho. Ništa. Znao je da se ne treba petljati, ali znatiželja je nadvladala strah i sav us‐
treptao priđe vratima da ih otvori, no zaustavi ruku prije no što je dohvatio kvaku i
17
www.balkandownload.org
18
www.balkandownload.org
ZVUK. TOLIKO RIJEČI. NJEGOVIH. Prikupljenih tek da zaokupe misli. Glas. Valjak nesanice
melje papir, riječi upozoravaju, razgrću netaknutu bjelinu stranice i misli. Što je papir
negoli alat, poput pile u rukama tesara, poput pištolja u rukama ubojice? Ali valja do‐
vesti u red ovaj mahniti kovitlac pitanja bez odgovora. Tolika slova. Zvuk. Poput pra‐
ska. Kako se međusobno nadmeću, jedna drugu opijaju, zamagljuju pogled, pomute
razum. Tako savršene, pomalo neposlušne, u strahu same sebe optužujuć za zbrku: ri‐
ječi. Tolike riječi. Njegove. Burni sraz znakova u povezivanju. Poput vječne svjetlosti.
Glas. (Knjige je već poznavao, ali bile su mu odbojne, poput domovine koja ne vuče k
sebi. A sad je dopustio da ga povedu do riznice tajni. Do vječne svjetlosti.) Svaka ima
jedinstven sjaj i svaka na svoj način izriče istinu. Čak i one najhimbenije, čak i one
najnepostojanije. Tako je. Nije. Nisu tu da zabave misli. One su vječna svjetlost. Put u
nove kartonske izbe, daleko odavde. Gluhi pad, baš ovamo. (Poput čudaka koji nasta‐
njuju ovaj prostor.) Ne. Nisu tu da budu oku ugodan prizor, uhu blagodatan zvuk.
One su vječna svjetlost. Poput snopa svjetlosti koji se samovoljno obrušava na kamen,
poput hodajuće luči koja zastaje da pomiluje zemlju i spoznaje kako savršeno izvesti
povjerenu joj zadaću.
19
www.balkandownload.org
ONOG DANA KAD SU SREDILI Meksamera, Umjetniku se vratila glavobolja koja ga je muči‐
la još od djetinjih dana. Snašla bi ga poput udarca maljem, gubio je tlo pod nogama.
Obično zrikanje zrikavaca činilo mu se neizdrživom bukom i nije bilo ljekovitog na‐
pitka koji bi mu mogao olakšati muke. Doktor je dojurio kad je čuo kako ga Mala us‐
trašeno doziva, potražio uzrok bola u Umjetnikovim zjenicama, dok je ovaj govorio
Pustite, Doktore, pustite, proći će, a on ga ispitivao otkada, kako često, zbog čega, pro‐
pisao mu lijekove za smirenje i rekao:
“Morat ćemo to istražiti, razgovarat ću s Upraviteljem da sredi sve za bolnicu, za to
vrijeme evo uzmite recept.”
Kakav recept? Umjetnik da nešto uzme? On ni mlačnu vodu ne pije, njegov je
moto: Stisni zube, tako je kako je. Nek drugi posežu za pomadicama za dušu i tijelo,
ne tiče ga se; on se o sebi brine sam. Već je probao neki pripravak: žuto su mu dali
neki dobrostojeći pijanci, spadali su među one koji se kunu u prijateljstvo prema boci
i nekolicini pjesama; Umjetnik je izgubio osjećaj udaljenosti od zidova, a pjesme, nje‐
gove pjesme, zvučale su mu poput cvileža. Taj potpuni gubitak osjećaja vlastitog tijela
toliko ga je preplašio da je odlučio kako više nikad neće posegnuti za otrovima, ma
kakva čarobna obećanja nudili. Odmahnuo je Doktoru Dobro, dobro, samo da ga os‐
tavi na miru, a zatim je zaspao.
Nakon nekoliko sati probudio se zastrašujuće bistar, zahvaljujući čemu je već na‐
kon prvih krikova zaključio da se dogodila neka nesreća.
Krenuo je za pomahnitalim mnoštvom prema vratima Palače. Prije no što je ugle‐
dao Meksamera, Umjetnik je namirisao strah mase. Tek poneki glas psovkom je naru‐
šio tišinu i jezu koja je obuzela dvorane koji su okružili truplo. Oči su mrtvacu bile
otvorene, a ruke prekrižene sprijeda kao da mu je hladno. Zakrivljeni bodež ulazio mu
je u uho i izlazio iz njega, jedva prolivši nešto krvi. Uvijek je falila torba ili ogrtač,
tako se već uobičajilo, ali ruke mu nisu vezali, niti je na genitalijama imao tragove
elektrošokova kojima su pribjegavali kako bi natjerali čovjeka da propjeva. Iza gomile
stigao je i Kralj s uglednicima. Nasljednik glasno prokune i tad se pristupi pomnijem
pregledu. Kralj stane proučavati Meksamerovo tijelo. Zadrži se neko vrijeme tako, s
rukama o pasu i s izrazom lica onoga koji nije još sve dobro proučio. Zatim reče:
“Pokopajte ga.” I ode prema Palači.
20
www.balkandownload.org
Nasljednik je sveudilj zapitkivao: Tko je bio na straži? Kakav je bio bodež? Koliko
ih je bilo? A što si ti poduzeo? Nitko ništa nije vidio. Naredio je da dovedu dvojicu
stražara kako bi se uvjerio da uistinu znaju samo ono što su i rekli, i otišao je. Mrtav
hladan. Tako staložen, a tako ljut, pomisli Umjetnik, ali taj zasigurno zna što radi. I on
je krenuo za povorkom do kapelice u Palači, gdje je Doktor izvadio bodež iz Meksa‐
merova tijela govoreći: Nikad nisam vidio ovako nešto. Uto stiže Svećenik. Umjetnik
ga još nije poznavao iako je znao kakve usluge pruža Dvoru kao naknadu za novčanu
potporu koju je Kralj pružao crkvama, e da bi one sprovodile bijedne duše na nebo.
Oni koji su imali šešire skinuše ih i prekrižiše se. Svećenik je tihim glasom blagoslovio
Meksamera, a potom progovorio glasno:
“Kakvim to putem kročimo?”
Okupljeni rekoše Amen, premda nije bilo prikladno, i uto uđe Kralj. Ne čekajući da
im sam to naredi, gotovo svi izađoše, osim Vještice, Svećenika, Nasljednika i Gringa.
Umjetnik ustukne u sjenu i ostane tako, ne dišući.
“Bili su to oni gadovi”, reče Gringo, “oni s juga. Izdajica ne bi tako nešto izveo sam,
mora da su uz njega.”
“Ako žele rat, dobit će ga”, reče Vještica, jedina koja nije gledala mrtvo tijelo, nego
Kraljeve oči, pogledom oštrim poput mača.
Kralj se prigne i namjesti Meksameru kosu, nešto mu bezglasno reče, jedva pomi‐
čući usnama. Zatim se okrene prema Nasljedniku. Što kažeš?
“Sredit ćemo koga treba”, reče ovaj, “no što ako baš to žele? Kome odgovara rat?
Nama ne.”
“Bijedniče!” pljune na nj Vještica. “Bace ti mrtvaca u kuću, a ti šutiš? Izazivaju ti
bosa, a ti ništa?”
“Mi ne ubijamo ovako”, odvrati joj Nasljednik pokazujući Meksamerovu ranu,
“ovako ne ubijaju ni oni. Mislim da je nešto drugo posrijedi.”
“Slušajte”, ubaci se Kralj obraćajući se Gringu, “vi ćete mi provjeriti sa svoje strane
u što se upetljao Meksamer, da se ne prenaglimo ako se radi o kakvoj nerazriješenoj
razmirici. U međuvremenu pronađite mi Izdajicu, on nam je ionako dužan, ali ne po‐
duzimajte ništa dok vam ja to ne kažem.”
“Budemo li čekali...” pobuni se Vještica, ali Kralj je prekine.
“Pričekat ćemo i gotovo. Ne razumiješ se ti u rat.”
Bio je to način da je ušutka. Kralj pograbi Svećenika za rame i naloži mu:
“Ispratite mi ga na groblje, Upravitelj nek vam da za lijes.”
“...i što treba za imanje...” ulagivao se Svećenik. Kralj kimne. Okrene se i izađe iz
kapelice. Ostali krenuše za njim, svi osim Svećenika. Umjetnik iskorači iz sjene i pri‐
bliži mu se.
“Bit će da si zaslužio...” reče Svećenik Meksamerovim posmrtnim ostacima.
Na te riječi Umjetnik se trgne, kao ošinut. Izađe iz kapelice bez pozdrava, u želji da
posrami Svećenika. Znao je da je to uzaludna gesta: nitko ga nije ni primijetio; ali vri‐
21
www.balkandownload.org
jeđalo ga je ovo pomanjkanje poštovanja. Ako je išta uopće razumio, znao je da čo‐
vjek za života počini zlo, prije ili poslije, i zato je bolje odmah odlučiti kome će ga na‐
nijeti, baš kako je postupao Kralj. Tko je bio dovoljno hrabar da to prihvati? Tko je
prihvatio kalvariju zbog drugih? On je bio štit, rana koja postaje sve veća kako drugi
ne bi patili. Na Umjetnika nisu računali: on je odrastao trpeći samovolju moćnika, on
je doživljavao poniženja podjarmljenih; sve dok se nije pojavio Kralj. Pa što ako je na
drugu stranu donosio otrov koji su tražili? Nek im je. Što su oni ikada učinili za siro‐
mahe?
“Bit će da si zaslužio”, bijesno je procijedio Umjetnik te pomislio: Ako išta zaslužu‐
jemo, onda je to nebesko prostranstvo istine.
22
www.balkandownload.org
OPET JE DOLAZIO BOS S kojim se udružio, pa je Kralj pripremio zabavu, da oraspoloži lju‐
de. Ne samo da je uzvanike dobro opskrbio pićem, horsom i ženama već je i organizi‐
rao kockarnice i natjecanje u gađanju.
Cijeli se Dvor preselio u vrt. Iznijeli su krletke s desecima crnih golubova, da ih bo‐
lje razaznaju u sunčanoj omaglici pustinje. Kralj, Nasljednik i drugi bos te njegov po‐
bočnik postavili su se s puškama uperenim prema nebu. Svaki je imao po jednog stra‐
žara zaduženog da prikupi ono što pogode i da to ubaci u vreću iza strijelca. Otvorene
su krletke, i učas nastupe uzlazno lepršanje i pucnjava. Okupljeni su pljeskali svaki
put kad bi strijelci pogodili pticu i kad bi ona pala ostavljajući krvavi trag.
Bos je dobro gađao, dopustio si je čak da svome skupljaču puca u noge, dovikujući:
“Hajde, hajde, hajde, tupane, hajde, na posao.”
Okupljeni su pozdravljali bosovo postupanje, a on se neprestano cerekao dok je, ne
nišaneći i ne gledajući je li pogodio, neprestano pucao na sve strane. Skupljači su trč‐
karali s pogođenim pticama, povremeno se prepirući koja je čija, dok svaki ne bi od‐
nio po komad iste ptice. No ubrzo je postalo jasno da, iako je pažljivo nišanio i gotovo
uvijek pogađao, Kralj nije dovoljno brz i da gubi.
Umjetnik u mislima munjevito prevrti cijeli niz prizora: Kraljevu sramotu, podrug‐
ljivost i prenemaganje nikogovića koji se domogao pobjede, izraze lica dvorana: utu‐
čenih zbog njegova poraza. Nije on samo prevrtao misli; istoga je trena shvatio kako
može biti od pomoći. Približio se gledateljima i iskorištavajući trenutak u kojem su svi
pogledi bili uprti prema pokolju u zraku, prišao je Kraljevoj vreći, dok je njegov skup‐
ljač bio u polju. Čučnuo je i uzeo jednu pticu iz vreće. Stajao je tako sve dok se Kralj
nije okrenuo i krajnje zabezeknut shvatio što čini. Umjetnik je napravio nekoliko ko‐
raka ustranu, leđima okrenut gledateljima, do bosove vreće. Tu pričeka da ga bos vidi,
a zatim brzo, kao da je nešto skrivio, baci pticu u vreću. Preostala je još samo jedna
krletka i bos se više nije cerekao, već je opet između hitaca stao promatrati obje vreće.
Kad se na obzoru više nije vidjelo ptica, bos priđe Kralju.
“Što je?” reče dok mu se nerazumijevanje ocrtavalo na licu.
Kralj malo podigne glavu: o čemu je riječ? Bos naredi Umjetniku:
“Da ti vidim ruke.”
Umjetnik pokaže okrvavljene ruke, Kralj se prestane pretvarati i prasne u smijeh
23
www.balkandownload.org
24
www.balkandownload.org
25
www.balkandownload.org
nja za pisanjem, sluh mu je služio samo da nasluti njezine korake, oči samo da nadzi‐
ru tko zamiče za uglove, ruke samo da drhte od žudnje. Prikrivao je sve to. Oponašao
je samoga sebe, kako ne bi izgubio glavu.
Pri susretu bi se pripijao uz nju, razgovarali bi u hodu, odijevala je široke muške
hlače i raspuštene košulje, skrivala obline, no u hodu su se tijelo i široka tkanina dodi‐
rivali i Umjetnik ih je itekako slutio. Gotovo nikada nisu sjedili, a kad bi rijetko sjeli,
Jedna bi klonula na stolac kao da mu prepušta teret svojih oblina.
Tako su obilazili Palaču. Na prijevaru, kako su se iscrpljivale teme i prostor, Umjet‐
nik je polako upoznavao dijelove njezina tijela. U plesnoj dvorani dodirnuo joj je ruku
i pričao joj o svojim roditeljima s druge strane crte; u igračnici joj je laktom dodirnuo
rame dok se ona prisjećala svojih prijatelja iz djetinjstva; u oružarnici ju je pomilovao
po kosi i pričao joj o krčmama - no ona je na te teme prestajala slušati, iz nekog bi se
razloga isključila, polako bi sklapala oči kao da je hvata drijemež, i Umjetnik se trudio
da joj osigura tišinu i mir, jer tako će je još bolje upoznati; dok su razgovarali o Vješti‐
ci, bedrom je dodirnuo njeno bedro, dok su šetali prostorijom za sastanke sa šankom,
uredom sa šankom, terasom sa šankom, blagovaonicom sa šankom, sve do samog pre‐
krasnog bara sa šankom.
“Ona ga izbavlja od demona”, rekla je. Ispričala mu je kako je jednom davno, dok
još nije bio ovo što sad jest, Kralj zamolio njezinu majku da mu pomogne pa su njih
dvije napustile njezina oca, koji je bio dobar i stoga beskoristan, a sad je tek osamljen
čovjek.
Od tog se trena narušila partitura želje, shvatio je da nema dopuštenje da je dodi‐
ruje; Kralj mu je nije dao, a bez njegova dopuštenja nema naprijed. Prišao joj je jer je
povjerovao Maloj kad mu je rekla da je ona jedna od mnogih. I što će sad, kad ne
samo da je želi milovati već želi i biti s njom, dijeliti njenu samoću? Nije ju više grlio
dok su šetali, ali svoju uzdrhtalu žudnju nije uspijevao zatomiti. Ona je to primjećiva‐
la dok bi on promatrao njen mali, savršeni nos sa željom da prstom prijeđe od njego‐
va vrha do obrva.
“Ako mi je muha sjela na lice, slobodno je potjeraj”, rekla je Jedna, a Umjetnik je
sakrio ruke, poput lopova. Nasmijala se nježno, možda, i zatim ga povela u sobu punu
praznih polica.
“Knjižnica”, rekla je usput, kao da ništa nije ni rekla. Ipak, bilo je tu nešto papira,
neki priručnik, karte, novine koje su donosile priče umrlih, časopis u kojem je bila fo‐
tografijau boji članova Dvora na nekom vjenčanju. Umjetnik je u mislima poravnao
list papira kako bi zapisao radnu verziju balade o Kralju i njegovoj svojti kako plani‐
raju rat.
Tad se počeo preznojavati od muke jer Jedna je bila tako blizu: dok su prolazili po‐
kraj sobe u kojoj je obitavala Mala, koja je još uvijek bila njegova soba, lagano ga je
noktima dograbila oko pasa; dok su prolazili ispred stražarnice, priljubila je svoje lice
uz njegovo, uz smiješno opravdanje; na galeriji za razmjenu roba nije odolio da joj se
26
www.balkandownload.org
27
www.balkandownload.org
28
www.balkandownload.org
da Gazda bude kum djetetu, da pomogne s pubertetlijom. Svima pomaže. Što bi na‐
pravio da ga netko zamoli za pjesmu?”
Umjetnik kimne, odjednom obuzet krivnjom i uzbuđen prizorom. Oni najudaljeniji
izgledali su mu poput nejasna sivila, ali jasno je razabirao one koji su upravo pristigli
na kraj reda, uspravljali se, popravljali kosu, prestajali govoriti, zakopčavali dugmad.
U dnu, okružen dvoranima, Kralj je svakoga pogledao u oči, saslušao zatraženo, davao
znak Upravitelju, a Upravitelj je zapisivao. Kralj bi nekoga pomilovao po kosi, a neko‐
ga savjetovao ozbiljna glasa. Oni bi mu zatim poželjeli poljubiti ruku ili bi mu obgrlili
koljena, Kralj bi dopustio kratak izljev obožavanja, a potom bi ih otpravljao s blagom
odlučnošću.
Draguljara je također ponijela atmosfera audijencije; on, tako profinjen, kao da je
bio obuzet žarom puka; vani ih vjerojatno ne bi ni pogledao, ali ovdje mu nije promi‐
cala ni najmanja pojedinost Kraljeva postupanja koja ih je preobražavala.
“Zato i jesmo ovdje”, rekao je Draguljar, “da pridonesemo njegovoj moći. Što uop‐
će itko od nas predstavlja kad je sam? Ništa. Ali ovdje smo jaki, s njim, ista krv... I
neka nitko i ne pomišlja umanjiti njegovu moć!”
Draguljar je posljednje riječi izgovorio gotovo vičući, ljudi u blizini počeše se za‐
kratko ogledati, sve dok ga Novinar ne stane tapšati:
“Polako, Majstore, samo polako.”
Umjetnik je Draguljaru poželio skrenuti misli, pa ga upita:
“Izrađujete li ponekad nešto posebno za mušterije?”
“Sve što izradim posebno je”, rekao je Draguljar, “i sve posebno što ovdje vidite ja
sam izradio.”
Umjetniku se načas učini da su Novinar i Draguljar izmijenili iznenađen pogled, ili
da će se Novinar nečemu usprotiviti, ali potrajalo je samo tren, jer Audijencija je
upravo bila završila.
Kralj ustane i krene prema prolazu dok su molećivi pogledi pratili svaki njegov ko‐
rak; hodajući za njim, Upravitelj je ponavljao onima koji su ostali okupljeni: sljedeći
mjesec, sljedeći mjesec.
“Dođite”, reče Novinar.
Pohrlili su s kraja reda i Novinar je pristupio Kralju. “Gospodine, čini se da imamo
problem s Umjetnikom...” Kralj zastane i podigne obrvu.
“Dobro, ne s Umjetnikom, kakve bi nam pak on probleme mogao zadavati”, nasmi‐
je se Novinar, “ali brbljavci s radija imaju problem s njim. Ne sviđaju im se njegove
pjesme.”
“I onda?” reče Kralj, kao da kaže Moš mislit.
“Uvijek isto: da se ljudima ne može lijepo govoriti o vama.”
Kralj je gledao prema Galeriji, s koje su ljudi odlazili kućama, odnoseći nešto mi‐
lostinje.
“Kao da nam trebaju ti bijednici da bi ljudi govorili o meni”, rekao je. “Ne brinite
29
www.balkandownload.org
se, Upravitelj će srediti s nekim prijateljima da vaša glazba izađe na ulicu... Napokon,
tako mi poslujemo, zar ne?”
Vidjelo se da je Kralj umoran, ali istodobno pun smjerne snage. Smiješio se, a
osmijeh mu je bio poput zaštitničkog zagrljaja koji je Umjetniku govorio: zašto da
uopće nagrađuješ te budale svojom pjesmom? Glavno da smo mi zadovoljni. Nek se
boje, nek se čude, uštogljeni, nabijem ih. Pa zato i jesi umjetnik!”
30
www.balkandownload.org
MRTVI SU. SVI SU ONI MRTVI. Oni drugi. Kašlju i pljuju i znojem izbacuju svoju trulu smrt
natopljenu samozavaravanjem, kao da istiskuju dijamante. Smiješe se razotkrivajući
bijedne zube, poput mrtvaca; poput mrtvaca procjenjuju kako ih ništa loše ne može
snaći.
Baš tako.
Druge proganjaju noćne more: ovi ovdje, ovi dobri, prava su mora; ova muka, ova
buka, ovaj lik. Ali tu je sve stvarnije, ovdje je živo meso, rezak krik, tek istrošena i is‐
krzana, bezbojna koža. Bol pretočena u raspadnutu tvar koja se jedva drži na okupu.
Mrtve se ne pita za dopuštenje. Barem ne mrtve bijednike. Čini se što se može. Po‐
kušava se i pretpostavlja, kao kad se izgovara ime, ne mareći smeta li to drugima. Ili
pak: baš da se osjeti njihov strah, jer tuđi strah hrani, potvrđuje hrabrost i nužnost
postojanja onih dobrih koji se okupljaju i pokreću svijet.
Moraš ih počupati za kosu i suočiti ih s odurnom, gorkom, smrdljivom i stvarnom
istinom koja ih mami. Moraš ih posjesti na trnovito tlo, moraš ih uroniti u stravu ovih
noći, moraš im zadjenuti naš pjev pod nokte, moraš im oderati kožu. Moraš ih uštroji‐
ti, moraš ih izmlatiti.
Umiru od straha kad čuju za taj košmar koji odnosi živote i riječi. Plaši ih što Ovaj
utjelovljuje sve, što Onaj daje snagu svima. U strahu se pitaju tko je i kakav je i kako
mu se obratiti. Usuđuju se to spoznati tek kad se suoče s istinom o sebi, pri jelu, pri
plesu, kad ih obuzme žar, kad ih obuzme bijes, tad postaju odvažni. Oni bi najradije
slušali samo lijepe stvari, točno, ali ove pjesme ne pitaju za dopuštenje, narkokorida
nije slika koja ukrašava zid. Ona je ime i oružje.
Strašan lijek.
Koji ih oslobađa, da bi na koncu ustanovili kako su im crvi već rastočili tijelo.
31
www.balkandownload.org
32
www.balkandownload.org
33
www.balkandownload.org
DOKTOR MU PRESTANE ZAVIRIVATI u očne duplje i nevoljko reče: “Sve dok mi ne dopustite
da vam preciznim instrumentima zavirim u glavu, neću znati u čemu je problem...
Makar, imam određene sumnje.”
Ovo posljednje bilo je izrečeno u registru u kojem se strogoća miješala s tugom.
Umjetnik nije dopuštao da mu se približe s nožem ni s bilo čime nalik na nož. Nekoli‐
ko trenutaka nitko nije rekao ni riječi: bio je to dijalog prešućenih predosjećaja. Uto se
Doktor trgne uz smiješak:
“U međuvremenu možemo barem sanirati postojeće stanje”, nagne se nad stol, do‐
hvati karton te ga postavi na par metara od Umjetnika, “jer ono je očigledno, premda
ga vi možda niste svjesni.”
Bila je to piramida slova i brojki koji su se smanjivali, postajući sasvim majušnima
u dnu. Doktor reče:
“Odavno je ne koristim, ovdje nitko ne želi nositi naočale, prekrijte jedno oko.”
Umjetnik prekrije lijevo. Doktor se nadoveže.
“Čudi me da se ljudi već ne sudaraju u prolazima, recite koja slova vidite.”
“N, J, H, K, 3, T, L, Y, R,T, P.”
“Kad bolje promislim, sudaraju se, i vi ste to već opazili, nije li tako? Sljedeći red,
drugim okom.” “H, O, C, K, W, N, Z, W.”
“Dobro. Zamislite. Ponekad vam se čini da svatko nosi vilicu i nož, a pritom sigur‐
no nitko i ne pomišlja na gozbu. Sljedeći, opet lijevim.”
“J, A, 2, T, S, C, 8, A, Z, F, B?”
“Blizu ste: 3. Volio bih da sve bude kao prije, među nama, čini se da su se svi raspo‐
jasali. Sljedeći.” “D, E,Y, E, 1, R, V, 7»
“L, a ne 1. Vidite: Izdajica se udružio s onima s juga, ali nemoguće je znati Čini li
to u ime nekoga odavde. Drugačiji su, novi su u poslu, sve nešto potajice. Sljedeće.”
“H, E, F,... Opet S, 3, Y, 9, P, W, 4, D.”
“Hm. Počelo je. A to sjedne strane Kicoša čini izuzetno nervoznim, najbolje je dr‐
žati se podalje kad je u takvom raspoloženju, lako poteže, još otkako je bio klinac... S
druge strane, tu je Ta žena, nikad se ne zna što želi. Sljedeći.”
“N, E, Z?, E... U, J, L... Opet N.”
“Hm. Bit će dovoljno. Sad ćemo to srediti.”
34
www.balkandownload.org
Doktor opet priđe stolu i dograbi neku spravu od metala i stakla. Stao je skidati i
stavljati stakalca i posadio je Umjetniku na nos. Slova na kartonu odjednom postado‐
še vidljiva, ali nestalna. Plešu, rekao je Umjetnik. Doktor opet promijeni stakalca. A
sad? Razvučena su. Druga stakalca. Kako vidite? Umjetnik nije odgovarao. Nije više
gledao slova. Mučio se zatečen tolikim novim detaljima: pomalo gruba površina zido‐
va, zlaćana prašina koja lebdi među sunčevim zrakama. A onda iznenada: Nasljednik
u okviru vrata.
“Što se tu događa?” upitao je.
Umjetnik nije mogao ne primijetiti njegovu odjeću. I sad se, na vlastite oči, najbo‐
lje uvjerio što ti odjevni predmeti podrazumijevaju: lanene hlače, a ne traperice; laga‐
na krem košulja, bez prugica i ukrasa. Činilo se da već sami ti materijali dovoljno go‐
vore o Nasljedniku, kao da naglašavaju koliko je različit od ostalih, da se njegov život
sastoji od lagodnijih dana, da mu je krv nemirna i da je pomalo napet.
“Ništa. Pregledavam Umjetnika”, odgovori Doktor.
Nasljednikovo lice razvuče se u osmijeh koji je više sličio nekontroliranu grčenju.
“Jasno. To je tvoj posao”, lagano kimne. “To je tvoj posao, nije li tako? Time se ne
bave drugi. Time se ne bavi primjerice ona Vještica.”
Napravi nekoliko koraka i zaustavi se ispred Doktora.
“Koju li boljku ta kučka olakšava Gospodaru?” Položi ruke na Doktorova ramena.
“Reci mi.”
Doktor izdrži Nasljednikov pogled, tek nakratko, zatim mu se oči suzno uzbibaju.
“Ne znam, ja sam samo liječnik, ne znam ja ništa o tome.”
“O čemu to, Doktore? Objasni mi jer, vidiš, malo sam glup, pa mi svakakve glupos‐
ti padaju na pamet. Maločas sam mislio da si mene spominjao, baš dobro da sam se
prevario, jer kad meni nešto nije jasno, totalno poludim. Stoga mi je puno draže kad
znam o čemu se govori.”
“Kunem se da ne znam”, činilo se da se Doktor sav usukao, pomalo je i drhtao,
“nitko mi se ne povjerava.”
Umjetnik uoči kako se Nasljedniku naježila koža na vratu i padne mu na pamet da
ovako bjesni samo onaj tko ne nalazi užitka u postelji.
“Dobro, kad saznaš, reci mi, jer ja u tebe imam povjerenja.” Spusti ruke i zaputi se
prema vratima; prije izlaska reče: “I ne brini, sve je u prilagodbi.”
35
www.balkandownload.org
OTKAKO GA JE MALA IZBACILA, Umjetnik je kružio oko stražarskih baraka i lijegao na le‐
žaj onoga kome bi došao red za obilazak. Noćas ga je naglo probudio stražar koji se
upravo vratio s obilaska, pa se sasvim razbudio i više nije želio zauzeti novi slobodni
prostor. Krenuo je u šetnju Palačom u potrazi za kakvim raskrižjem s dovoljno rasvje‐
te da može iznova čitati knjige pripovijedaka i pjesama koje mu je dao Novinar. Nositi
ih sa sobom bilo je kao ići s prijateljem koji zna svakojake tajne.
Nalaktio se na neki balkon s pogledom na trg koji je cijele noći bio osvijetljen, oda‐
bravši pogodnu žardinijeru. Taman se udobno smjestio, kad je čuo povike.
“Gdje? Gdje?” S jedne strane iskrsne Vještica s radioprijamnikom prilijepljenim uz
uho. Na drugoj strani, točno ispod mjesta na kojem se on nalazio, pojavi se stražar, za
sobom dovlačeći Jednu.
“Uhvatili smo je kako nagovara nekog kamiondžiju da je poveze”, rekao je stražar,
očito ponosan. Ostao je stajati. Možda se ponadao da je došao čas kad će mu Vještica
izraziti svoju zahvalnost, no ona mu je samo pokazala smjer iz kojega je došao: Nesta‐
ni. Stražar ode. Dvije žene neko su se vrijeme promatrale bez riječi. Zatim Jedna pro‐
govori:
“Ovi gadovi nemaju nikakvo pravo govoriti mi smijem li izaći ili ne.”
Vještica energično zamahne rukom i jednim udarcem sruši je na tlo.
“Ne govore ti to ovi gadovi. To ti ja kažem.”
Čučne, uspravi svoju kćer i protrese je za ramena.
“Koga vraga hoćeš? Ne vidiš li da nam vrijeme curi kroz prste? Jesam li zato toliko
dugo čekala?”
Pridigne je umornim pokretom. Zatim je uhvati za ruke i nježnije reče:
“Što je tamo? Propast. Ovdje ćeš imati sve, čim sredim tog čovjeka. Pričekaj još
malo. Kad mu snažna krv koju mu dajem oplemeni sjeme, i ti moraš biti spremna. Pa
ako vražja ptičica i ne posluži, već ću naći načina da ti sve sredim.”
“Jesam li ja ikada rekla da me taj šljam zanima?” upitala je Jedna, još uvijek snu‐
ždena. Njezina majka ustane. Tad primijeti kako ih Umjetnik promatra, ali ne pokaže
iznenađenost.
“Nisam primijetila ni da ti je odbojan”, rekla je, “pa si zato, što se mene tiče, zainte‐
resirana, a ako i nisi, sad smo se već uvalile do grla.”
36
www.balkandownload.org
Povuče rukom Jednu da ustane i dok ju je odvlačila prema sobi, baci pogled prema
balkonu gdje je bio Umjetnik.
“Nećeš mi pomrsiti račune”, reče, “niti ću dopustiti da moje planove uništi nekakav
bijednik.”
37
www.balkandownload.org
38
www.balkandownload.org
Umjetnik se okrene i ugleda trbušastog čovječuljka koji se hvatao pojasa dok je go‐
vorio. Isprva se činilo da se Jedna uplašila, no zatim se uzjoguni: cijelo joj se tijelo
napne, kao da će skočiti, ali samo zakorači i stane pokraj Umjetnika. Čovjek također
zakorači prema njima.
“Onda... da obavimo posao? Sve znaš, svatko daje drugome ono što mu se sviđa.”
Iako ga je u trenu obuzela srdžba, Umjetnik nije znao kako bi ikoga zaštitio, stoga
podigne ruke, tek da napravi nešto, i zavrne rukave kao da se sprema na tučnjavu.
Čovjek ustukne i uplašeno podigne ruke.
“Ma daj! Smiri se, nema razloga za svađu. Ako je hoćeš, vodi je, konačno, ovakvih
ima posvuda.”
Jedna s leđa obgrli Umjetnika i odvuče ga do ulaza u neku zgradu, ne ispuštajući
ga iz zagrljaja. Glasno opsuje prema muškarcu, pa ona i Umjetnik, zagrljeni, kao da
žele umaći iz grada, zamaknu kroz ulaz. U hotel. Našli su se u hotelu. Neko su vrijeme
promatrali recepciju, ne znajući što će, sve dok se Jedna ne odvaži, zatraži kljuć i do‐
mahne Umjetniku da pođe za njom.
Kad su se našli u sobi, ona se užurbano razodjene, mahnito svlačeći njega, opkorači
ga hladno, usredotočeno, i Umjetnika rastuži spoznaja, osjećao je da ona gleda mimo
njegova lica, u jastuk, u zid. Zato nije učinio ništa drugo doli je držao nježno oko bo‐
kova i čekao. Ona se odjednom zaustavi i ostane potišteno sjediti na njemu.
“Neću ti se ispričati”, rekla je; uzmakne i legne do njega, “problem je u tome što ne
znam kako se ponašati s muškarcima koji djeluju pošteno.”
Zavlada šutnja. Svjetiljka prekrivena komarcima donekle je probijala tminu.
Umjetnik odluči rastjerati misli, želio je jedino biti ovdje, s Jednom. Odjednom je ras‐
poznao njezinu krv: pretjecala je krivudavo i nesigurno zbog nevidljivih kamenih gro‐
mada. Umjetnik opipa venu na njenoj ruci, slijedeći je do šake i natrag. Dodirne i dru‐
gom rukom njezino tijelo, osluškujući venu bedra. Prijeđe rukom preko nježnih oblina
u ritmu njezina pulsa. Osjetio je kako joj krv sve brže kola i kako ruke postaju bespo‐
moćne jer svaki dio njezine puti sluti drugačiju bujicu. Promotri njezino lice: bilo je
svrhovito; postoje lica koja se čine slučajna, ali ne i ovo lice harmoničnih crta, ne ova
put nalik na topli pijesak koja oblikuje zaobljene obraze, malene usnice, zube koji za‐
grizaju usnu, ne i ovo lice koje upravo postaje opijeno samo sobom. Voljeli su se us‐
trajno, sigurni da je to jedini način da opstanu. I neizmjerno polako: bez nepovjerenja
i nemira oko neizvjesnog ishoda svoje priče.
Zatim izađoše na ulicu ozareni, nesvjesni vječite gungule koja ondje vlada. Priđe
im netko da im proda piratske snimke i Umjetnik primijeti da je među njima i jedna s
njegovim imenom, koje mu ništa ne znači. Kralj je održao riječ, ali ta ga spoznaja nije
dotakla, danas je doživio važnijih stvari.
Vidjeli su kako iz jedne gostionice izlazi Gringo, nesigurnim korakom. Pogledao ih
je iznenađeno, ali ne dižući halabuku.
“Mislio sam da si na drugoj strani”, reče Umjetnik.
39
www.balkandownload.org
“Bio sam i vratio se, sve uzalud, tko bi to očekivao? Meksamera više nije za vidjeti,
otkako im je okrenuo leđa, više nije imao posla s one strane. Osim toga: jedino što je
još uopće i radio, dobavljao je Gospodaru ženske, kao da su mu uopće ičemu i služile,
ali o tome”, nespretno prinese prst ustima, “o tome ni riječi, jelda? Ništa ne znate... Ni
ja ne znam ništa o vama. Najbolje. Najbolje je ne znati, pogotovo sad kad će sve otići
do vraga.”
Ledena prašina uskovitla se gradom. Gringo se okrene, napravi nekoliko krivuda‐
vih koraka i obruši se na vrata obližnje krčme.
40
www.balkandownload.org
ČEGA IMA TU? ČEGA IMA TAMO IZA? Neki novi svijet pod suncem? Mnoštvo krugova koji
se šire oko kamena u vodi? (Je li život nalik na kamen okružen vodom?)
Gledati, gledati, gledati i ne gledati: nema oblika, samo nagomilano gađenje prema
samome sebi. Ohola grimasa, lijena masa.
Čega ima tu? Čega ima tamo, iza gomila svega?
Znači, tako, nema ničega.
Okrenuti leđa zavodljivoj igri i odabrati pravo ogledalo: podići ga u visinu očiju i
gledati: ledeni procijep nestaje, kratka spirala vapi, tajna udvostručena u tamnome
sjaju. Cijeli svijet stane u ogledalo, svaki je prizor poput obrnutog broja. Mnoštvo se
natiskuje željno nježnih dodira, svaka je put drugačija.
41
www.balkandownload.org
“DA ČUJEM, RECITE MI KAKO nastaje narkokorida?” upitao je Novinar. “Ispričaš neki doga‐
đaj i onda?”
Umjetnik je znao kako, ali nikad prije nije to trebao objašnjavati, njegova vještina
bila je stidljivo prikrivani dar, kojega gotovo nikada nije bio ni svjestan. Sad se među‐
tim odvažio progovoriti.
“Događaj se ispriča sam, ali treba mu udahnuti život”, odgovorio je, “ponešto naču‐
ješ, ponešto dodaš i tako gradiš priču. Jer ako se ne poigravamo naklapanjima, čemu
onda uopće pisati pjesme. Takva balada ne iznosi istinu, ali je lijepa i istjeruje pravdu.
Zato je prikladna da njome iskazujemo čast svome Gospodaru.”
Novinar kimne premda nije djelovao pretjerano uvjeren.
Sjedili su na terasi, ispijali kavu. Umjetnik je uživao u razgovoru, lišenom svake
uobičajene prijetvornosti. Bio je sve vičniji rječitosti zahvaljujući knjigama koje mu je
Novinar davao i koje, usprkos navaljivanju, nije dobivao nazad.
“To je u redu”, rekao je Novinar, “to je u redu za nas, koji mu vežemo sijeno i čuva‐
mo leđa, ali vi ste nešto drugo, ne kažem da vam nije stalo do njega, ali vi se bavite
umjetnošću, ne trebate slatkorječivošću obigravati oko Gospodara.”
“Zašto ne? Pišem o onome što me dira, pa ako su to Gospodareva djela, zašto ne?”
“Jasno, jasno, nemojte me krivo shvatiti, Umjetnice, samo želim reći da ste slobod‐
ni, da ne ovisite o ovome. Drago mi je da vas ova naša ludnica nadahnjuje, samo se
nadam da nećete biti dovedeni u situaciju da morate birati. Vidim koliko ste puni
strasti, pa budete li jednog dana morali birati između strasti i nužde, onda ste, Umjet‐
nice, nadrljali.”
Osjećao je da Novinar udara u žice čije tonove nije želio čuti. Oprezno mu je dao
za pravo, ali u njegovu odgovoru bilo je i otpora:
“Ma, potrajat ću koliko i moje pjesme.”
Otvorila su se vrata prostorije u dnu i pojavila se Vještica. Široka bijela odora na‐
glašavala je krv na vršcima njezinih prstiju. Sva se zgrčila, cijelim tijelom napeta kao
puška.
“Što radite ovdje?” zalaje. “Niste mogli naći kakvo drugo mjesto za dangubijenje?
Mislite da ćete nešto saznati, prilijepljeni ovdje kao kakve uši? Gubite se, mangupi!
Nosite se, ovdje nema ništa za vas!”
42
www.balkandownload.org
43
www.balkandownload.org
44
www.balkandownload.org
tvo.”
“Stvarno? Nemojte me navlačiti, jer njuškala prepoznajem samo tako.”
Umjetnik zastane i reče:
“Slobodno me pretresite.”
Bos se nasmije i nagradi šalu lupajući dlanovima po stolu.
“Ako je istina da si samo pjevač, pjevat ćeš dok ti ne presuši grlo. Povest ću ja tebe
kao poklon za moga gazdu. Možeš li pripremiti jednu za njega?”
Pripremio je i više negoli jednu, skladao je prijateljske balade za neprijateljskoga
gazdu; toliko mu je podilazio da se stjecao dojam kako je ovaj istinski kralj. Srećom,
nisu naručili nijednu u kojoj bi trebao kritizirati Kralja, ali čim bi zapjevao ovome,
Umjetnika bi nešto štrecnulo negdje između trbuha i njedara, neka dotad nepoznata
boljka, koju je pokušavao ublažiti uvjeravajući samoga sebe kako vrijedi truda lagati
zbog Njega.
Lagano je kružio među okupljenima, dobro promišljajući gdje će se zadržati, koga
bolje promotriti, kada nešto reći. Nije smio pogriješiti. I ovu zabavu resilo je obilje
zveckavog nakita, plavokosih djevojaka, crvenih čizmica od kože mravojeda, glazbe‐
nika na podiju, pečena mesa i variva, stražara, krletki. A Umjetnik se sav posvetio os‐
luškivanju razgovora koji bi dali naslutiti kakvu zavjeru. A bilo ih je napretek, neki
starac kovao je zavjeru protiv svoje žene, tri djevojke ismijavale su odjeću u koju se
ugurala njihova kuma, dva žutokljunca izazivala su nekog dotjeranoga gosta, župnik
je na jedvite jade odolijevao piću, ali ništa od toga nije mu bilo od koristi. Sve je bilo
isto kao i na Dvoru.
Umjetnik je motrio i motrio, sve kroz nova stakalca koja mu je propisao Doktor, i
jedna mu spoznaja razbistri pogled: sve je potpuno isto. Osjetio je kako se zabava
odvija rutiniranom brzinom. Jedini koji je odskakao bio je on sam, koji je sve proma‐
trao sa strane. Samo je on bio neobičan. Bila je to ugodna spoznaja, poput blagog svje‐
tlucanja među okupljenima, poput osjećaja da je nečijim dolaskom sve postalo bolje.
Dok je pjevao balade drugome kralju, neuglednom plavokosom tipu u smokingu, či‐
nio je to s prirodnošću koja ga je morala zabrinuti, jer je uvidio kako se ugodno osjeća
u ulozi onoga koga ne obvezuje krvna osveta. I upravo tamo i u tom času, nestalo je
zujanja koje ga je morilo otkako ga je Kralj zadužio da mu bude od koristi. Pred oči‐
ma mu se ukazao svaki detalj Kraljeva lica, kao pod povećalom ustanovio je ocvalost
njegove kože, nepostojanost njegova položaja, kao i bilo koje druge osobe na ovome
mjestu. Prikrio je činjenicu koliko ga je to otkriće zgromilo. Odlučio je otići, ali prije
negoli je pronašao izlaz, još je sačuvao toliko pribranosti da primijeti čovjeka koji se u
razgovoru zadržao pokraj šanka, promatrao ga je tek trenutak, ali dovoljno da zamije‐
ti njegovu elegantnu odjeću i da shvati da je to isti onaj čovjek koji se pojavljivao na
fotografijama u novinama iz knjižnice, uvijek u pratnji drugog, jednako elegantnog
muškarca.
45
www.balkandownload.org
Zdravlje ti vene
Djeca se glože
Nisi valjda rekao i ti
Da bez mene se može!
46
www.balkandownload.org
Zapisao je to jednim potezom pera, netom otišavši sa zabave. Prije no što je krenuo
ovom baladom zaraziti prijatelje, osjetio je uzbuđenje, kao kad nizbrdicom juriš u ka‐
mionu; istovremeno osjećajući nemir i nešto poput olakšanja.
47
www.balkandownload.org
PUTEM DO PALAČE PITAO SE što bi se dogodilo kad bi krenuo u drugome smjeru, u nekom
sasvim nepoznatom smjeru. Otkako je došao na Dvor, čudio se toj potrebi da prijeđe
granicu ili da ode u bilo koji drugi grad, makar bio i s naše strane. Čak ni vijesti o
umjetnicima koji su uspjeli s druge strane nisu ga poljuljale u njegovoj odluci, uosta‐
lom, zašto bi odlazio? U Palači je imao sve: glasove, boje, uzbuđenja, priče. Nije riječ o
tome da je promijenio odluku, samo je dopustio mogućnost da negdje na obzoru pos‐
toji neko drugačije mjesto, negdje između dvije krajnje točke između kojih se sada
lomi. Kako bi bilo kad bi...? Čemu gubiti vrijeme, pomislio je, naučio je da mora biti
gdje mu se kaže, sve dok ne osjeti da to više nije mjesto za njega.
Vratio se i odmah je saznao za novu tragediju, ovoga puta nisu ga na to upozorili
ljudi koji bi hrlili na mjesto zločina, već oni koji su s njega pokušavali pobjeći; gonjeni
žurbom, a ne strahom, a to je u svemu bilo najnevjerojatnije. Kročio je kontra te buji‐
ce sve do središnjeg dvora. U samom je središtu ugledao isprva tek lokvu krvi nad
koju se nadvio Doktor, a što je bliže prilazio, to je bolje razaznavao muško tijelo na‐
topljeno crvenilom, raširenih nogu i ruku, da bi napokon prepoznao Novinarevo tru‐
plo. Grudi mu ispuni navala bijesa, prvi put izgubio je prijatelja, makar ga nikada
tako nije nazvao. Gamad, jedva je procijedio. Novinaru su prerezali vrat, a pogled mu
je bio otvoren prema nebu kao da očekuje nekoga.
Pokraj njegove glave ležao je nož kojim su ga ubili: i ovoga puta bio je to bodež za‐
krivljena vrha.
“Gamad”, ponovi Umjetnik, “ovoga puta usudili su se čak dovde.”
Tek što je izrekao ove riječi, nadođe mu nastavak, koji zauzda: da barem.
Prišao im je Draguljar, trčeći teškim korakom i obuzet nevjericom. Prišavši im,
nagne se nad bodež.
Doktor bespomoćno slegne ramenima.
“Naprosto ne razumijem čemu to igranje noževima, tako neukusno.”
“Ovo nisu napravili isti”, rekao je Draguljar.
“Kako znaš?”
“Ovaj je nož drugačiji, ovaj nož je čisto sranje.”
Trenutačno i instinktivno Umjetnik je spoznao tko je i zašto ubio Meksamera i No‐
vinara, te odluči da više ne može biti tek puki promatrač. Bez pozdrava napusti Dvor
48
www.balkandownload.org
jer sad ga je osim bijesa stao obuzimati i strah. Ode potražiti Jednu. Jedna! Gdje li je?
Nema je u sobi, nije u vrtovima, ni na galerijama, ni na terasama.
“Bio si s mojom kćeri.”
Pred njim se ispriječi Vještica, iznenada banuvši na terasu. Netremice ga je proma‐
trala, premda ne onako srdito kao inače. Izgovorila je to staloženo i hladno. Umjetnika
iznenadi tolika promjena, činilo se kao da je već riješila kakvu važnu dvojbu, pa će se
sad pozabaviti manje važnim pitanjima.
“Jesi je napumpao?”
Umjetnik odmah ispali Ne, ne dopustivši druge mogućnosti.
“Ti valjda znaš”, nastavi ona i pruži mu papir ispisan širokim i neujednačenim slo‐
vima.
“Čer ti više niš ne služi jer je trudna pitaj pjevača”, pisalo je. Umjetnik se i nehotice
raznježi vidjevši rukopis i slova kojima je poučio Malu, pitajući se zašto izmišlja. Tek
poslije spopadne ga misao da bi to mogla biti istina, te ga obuze vrtoglavica. Papir mu
zadrhti u rukama. Vještica ga uzme natrag i pomiluje Umjetnika po licu.
“Polako, samo mirno, vidjet ćeš da ćemo sve srediti.”
Gledala ga je s nježnošću koja mu je bila poznata, ali se nije mogao sjetiti otkuda,
okrenula se i otišla.
On je trčao sve do djevojčine sobe, da bi ustanovio kako je jedini preostali trag tek
nekolicina ostavljenih odjevnih predmeta. Tad nastavi trkom obilaziti Palaču, grčevito
tražeći Jednu, a sa svakom praznom prostorijom na koju je nailazio njegova je hitnja
jačala. Ne samo da je znao na što je sve spremna Vještica već je i osjećao potrebu da
spriječi svaku moguću buduću nesreću.
Pronašao ju je u igračnici. Igrala je pasijans za četvrtastim stolom, a kad je ušao,
nije se ni najmanje začudila što ga vidi.
“Je li istina?” upitao je.
Kao da se tek probudila, nabrala je obrve. Što?
Pa naravno. Nije. Ne može biti istina. Mala to ne bi mogla znati. Ali ta mogućnost
već se nastanila u njegovim mislima i odluka je dobivala obrise. Nježno pograbi Jednu
za ruku. Ona se nevoljko pokuša oteti.
“Što je? Što hoćeš?”
“Ništa”, odgovori Umjetnik, “pokazat ću ti jedno drugo mjesto.”
Izveo ju je iz Palače, a da se nije pretjerano bunila ni oduševljavala, poveo ju je u
hotel podalje od ulica, pokraj mosta, rekavši da će sutra doći po nju i neka ga čeka. Na
izlasku, mirisi ulice podsjetili su ga na nježnost koju mu je iskazala Vještica: on je
znao kako se miluje telad prije klanja.
49
www.balkandownload.org
50
www.balkandownload.org
51
www.balkandownload.org
DAO SE U TRK HODNICIMA PORED prostorija koje su mu vrtoglavo promicale pred očima
jer Umjetnik je sve bliže naslućivao korake, tap, tap, tap, tog tipa koji ga slijedi, pa je
stao sve brže grabiti bez imalo svijesti kuda će i kamo, vođen jedino nevidljivim kom‐
pasom koji ga je bez najave odveo do skrivenoga kutka terase. Ovdje terasa, a tamo:
bezdan pustinje. Ili: prostorija u koju se ne zalazi. Tap, tap, tap, tap, sustižu ga koraci.
Bez puno nade dohvati se kvake na vratima, kadli ona ipak popusti. Zakorači u pros‐
toriju, zastane usred prostora promatrajući zidove prekrivene slikama žena koje kao
da su očima pratile onoga tko ih je gledao; baš sve, razgolićene, posjednute, polegnute,
ukočene. Viđao je Kralja kako zalazi ovamo i ne izlazi, znači da mora postojati neki
prolaz. Pogledom u času obuhvati cijeli prostor i iza jednog portreta ljudskog tijela ot‐
krije procijep, okomitu crnu liniju. Mora da je netko tek na tren izašao i zato soba nije
bila zaključana. Tap, tap, tap, koraci su sad bili već sasvim blizu. Pomakne portret,
uistinu se ukažu vrata. Zakorači unutra i zatvorivši za sobom vrata, nađe se uronjen u
tminu. Opipa zidove i ustanovi da se nalazi u tunelu, a kad krene naprijed, osjeti da se
spušta prostranim kratkim stubištem. Što je više napredovao, prigušena narančasta
svjetlost sve mu je više otkrivala put. To blago svjetlo zasja punim sjajem kad Umjet‐
nik kroči u drugu prostoriju, u kojoj je u svakom procijepu zida bila po jedna svijeća,
zatim oltar, vijenci agavinih trnova, pejotl,3 plava pera krvavih vršaka, slika Kralja Si‐
naloe,4 kamenje posloženo na tlu tako da oblikuje ljudski lik, glineni ćupovi puni
vode. Polako podigne ruke, kao da se boji da će uništiti privid. Tad začuje korake kako
silaze, ali nisu to bile čizme njegova progonitelja, bili su to lagani koraci koji se nisu
toliko žurili.
Pojavi se Vještica. Zastane na ulazu s dvije svijeće u ruci. Zatim, ne ispuštajući
Umjetnika iz vida, prepoznavši ga, krene prema oltaru.
“Jesi li vidio moju kćer?” zapita. “Nije više ovdje.” “Je li trudna?”
Umjetnik odmahne glavom. Vještica spusti pogled, zamišljeno; razočarano se na‐
mršti, no ubrzo ravnodušno slegne ramenima. Ostavila je svijeće na oltaru, netremice
gledajući prema njemu, zatim uokolo, kao da nešto traži.
“Tko bi pomislio da sitnica može tako boljeti. Krasan si nered napravio. Ne samo
da mi nimalo ne pomažeš oko priče s trudnoćom već još i na sva usta govoriš da nije
sposoban izroditi nasljednika. Samo je još to nedostajalo da ga dokrajče.” Zatim do‐
52
www.balkandownload.org
metne, kao za sebe: “...Da bar nisi dopustio da moja kći ode, možda bi onaj drugi bio
zainteresiran, sad kad više ne treba paziti hoće li mu predstavljati prijetnju i kad može
razmišljati o nasljedniku.”
Vješticu odjednom napusti sva snaga, Umjetnik primijeti njen starački zamor,
umor kakav joj prije ne bi mogao pripisati. Tužnim je glasom upitala:
“Znaš li kamo je otišla?”
“Ne.”
“Hajde, neka joj je, da vidimo hoće li naći bolji put.” Uspravi se, trgne se i reče.
“Treba ići dalje.”
I ode. Za koji tren i Umjetnik pođe za njom. Izašao je bešumnim korakom, šuljajući
se prema izlazu iako to nije bilo neophodno: Palača je bila pusta. Veličanstvena i mrz‐
la poput kraljevskoga groba. Oduči pobjeći kroz stražnji vrt, ali na izlazu naleti na
Draguljara; on je nosio bodež zakrivljene oštrice, činilo se, isti onaj kao za prvog zlo‐
čina. Krv je kapala po bijelome mramoru.
“Sve je bilo uzalud”, progovori Draguljar kroz suze, “nitko ga nije spasio. Što ćemo
sad?”
Umjetnik bi radije da ovaj nema noža, ne zato da ga ne bi ranio, odmah mu je bilo
jasno da je to nemoguće, već zato što ga je stezao kao da je to jedino što mu još preos‐
taje. No predosjećao je da će pokuša li pomoći Draguljaru, na kraju poći s njim.
Oprezno se odmakne od tog zadihanog, naoružanog čovjeka i izađe u vrt.
Premda je malo nedostajalo da stane na njega, jedva da je prije odlaska uopće
obratio pozornost na beživotno tijelo priklanog pauna.
53
www.balkandownload.org
BUDUĆI DA JE ZNAO DA sad ima vremena napretek, nije se žudno bacio na nju, osim toga,
otkako je stigao u hotel, satima je zaneseno promatrao novi sjaj kojim je Jedna zračila.
Nije govorila, samo se smiješila blaženo poput novorođenčeta, dišući slobodno cijelim
tijelom, zaštićena aurom koju se Umjetnik nije usudio oskvrnuti. Bila je cvijet, jedins‐
tven cvijet, energija koja je nadmašila samu sebe. E jesu čudne žene, pomisli, dovoljno
je malo brige pa da zablistaju.
Čudo jedno, zaključi, da mogu satima promatrati takvu ženu, pravo čudo. Čudo,
šaputao je, i stane ga opsjedati osjećaj kako tu nešto nije u redu, ponavljao je poput
refrena kako bi to uopće moglo biti moguće da ima pravo uzeti što nije njegovo, što
pripada onome koji mu je pomogao. Ta pomisao gotovo ga zgromi, no nešto se u nje‐
mu prelomi i na usne mu zasjedne riječ Ne: nema nikakve vlasti nad mojim životom,
ne prihvaćam da mi govore što mi je činiti. Ta istina već mu se bila nastanila u nutri‐
ni, samo je još nije znao imenovati. Uslijed iznenadne spoznaje sjedne na krevet.
Dugo ostane tako, osjećajući kako se prostor oko njega širi i sluteći da bi ga Jedna sva‐
kim svojim pokretom u cijelosti mogla ispuniti.
U svitanje se iskrao iz sobe. Zaputio se u krčmu u kojoj je upoznao Kralja. Mjesto
nalik na mnoga, s mnoštvom usputnih posjetitelja i šačicom stalnih mušterija koje su
ga održavale na životu. Sa zidova se vazda cijedila zagasita vlaga dok su se opušci gu‐
bili u piljevini poput ugažene trave. Jedino što se uvijek činilo novim bile su šarene
trake, navečer je uvijek bilo šarenih traka, i muzike po cijeli dan izuzev kratke stanke
u doba najjače pripeke. Opila ga je srdačna prisnost animir-dama u glazbenim stanka‐
ma, očarali su ga posjetitelji koji nisu bili nalik na obične pijance, već su djelovali ot‐
mjeno: Dopuštate da vas počastim? Pa je saznao svu istinu o onome što veseli i mori
prosječnog čovjeka:
O protjeranom emigrantu, kojega sad ni ovdje ne žele, tražili su da pjeva himnu,
da objasni što je molcajete5 kako se priprema pipián,6 sve kako bi ustanovili je li uisti‐
nu sposoban ostati; od nervoze je sve zaboravio, pa su ga protjerali. O bosovu šegrtu
koji je praćkom prebacivao zamotuljke kokaina s jedne na drugu stranu rijeke, prela‐
zio i jednostavno ih skupljao, sve dok pukim slučajem nije takvim bijelim kamičkom
strefio nekog gringa ravno u glavu, i makar mu je posao propao, sveudilj se voli nazi‐
vati osvetnikom. O ženi koja je iz osvete nevjernome mužu prodala kuću nekom sum‐
54
www.balkandownload.org
njivom špekulantu, pa je čovjek ostao bez žene, bez krova i bez mira. O dečku koji je
izmislio vlastitu otmicu ne bi li izvukao novac roditeljima, koji su otmičarima hladno
odgovorili: Znate što? Već nam je dosta tog besposličara, riješite ga se, a mi ćemo vam
dati pola traženog iznosa. A on je, tužan i jadan, pristao, uzeo novac, potrošio ga na
piće i onda obavio svoj dio.
Tko je bio Kralj? Moćnik. Tračak svjetlosti koji je obasjao njihove mračne kutke jer
to je bio jedini način, sve dok se nije otkrilo tko je. Jadna izdana duša. Kap u moru
onih koji imaju svatko svoju priču. Čovjek koji nije imao nikakve moći nad čistim
sklopom Umjetnikova uma. (Umjetnik si je dopustio uživati u osjećaju moći koja nad‐
mašuje moć Dvora, lukavstvo s kojim je raspredao priče raspletalo je veličanstveno i
moćno tkanje. Neku sasvim drugu stvarnost.)
55
www.balkandownload.org
REĆI PRIJATELJ, SAN, VRČ, zemlja, odjek. Reći bilo što. Slušati suzvučje svih tišina. Imeno‐
vati obećavajuće prostranstvo. A zatim šutjeti.
56
www.balkandownload.org
TREBALO JE SAMO ZBROJITI dva i dva, posložiti kockice, i pitanja su dobila odgovore. Mo‐
gao bi to učiniti, ispričati svima, no smučilo mu se od svega, zaključi kako mu uopće
nije stalo do razotkrivanja cijele te priče, da je riječ o nizu slučajnosti povezanih s ne‐
čim većim što je već ionako znao.
Tako je razmišljao gledajući u novine ranojutarnjeg posjetitelja; dominirale su dvi‐
je fotografije: na jednoj Vještičino mrtvo tijelo, izrešetano kišom metaka, pokraj beži‐
votnog tijela Izdajice s metkom u zatiljku. Na drugoj Kralj okružen petoricom zado‐
voljnih vojnika. Potresli su ga vlastiti osjećaji prema životima skrivenima iza tih foto‐
grafija. Mahnito divljanje za koje Vještičino nepomično tijelo više nije bilo sposobno.
Sumnjivi poslovi ubijenoga. Osim toga bilo je nečeg čudnog na Kraljevu licu, čudnog
jer je bilo neuobičajeno: i on je djelovao zadovoljno, zračio je neizmjernom i nedodir‐
ljivom uznositošću. Kako mu je to polazilo za rukom? Umjetnik ispod fotografije pro‐
čita da je Kralj uhvaćen u “intimnom činu” s tri žene. O da, pomisli. Evo priče dostoj‐
ne da je opjeva, ne onu koju je Kralj tako dostojanstveno igrao do samoga kraja, već
drugu, o maskama, sebičnosti i bijedi. Pa reče samome sebi: Priča koju netko tek treba
ispričati. Zašto bi poricao novinarske izmišljotine? Trenutačno mu je bila važnija isti‐
na negoli istinita priča.
Iznenadna tišina u Luci nagna ga da se progura između stolova i parova kako bi vi‐
dio što se događa. Ono što je ugledao na ulazu sledi mu krv, ne zato što ga je naročito
iznenadilo, već upravo zato što je bilo očekivano, a on to ipak nije predvidio. Tamo je
bio Upravitelj, s dvojicom stražara. Njegov otmjeni izgled i njihova ukočenost oduda‐
rali su od atmosfere krčme, naglašavajući moć koju su svi odmah prepoznali. Umjet‐
nik pusti da mu priđu, oduzet će mu život, ali strah je nadjačala tuga zbog svega ono‐
ga što je posljednjih sati spoznao, a što više neće moći učiniti. Upravitelj stane pred
njega, pogleda okupljene i naredi Nastavite sa svirkom. Laganim pokretom ruke od‐
gurne Umjetnika prema jednom kraju šanka.
“Što radiš tako daleko od svojih prijatelja, Umjetniče?”
“Ovo su moji prijatelji.”
Upravitelj svrne podrugljiv pogled na parove i glazbenike na koje mu je Umjetnik
ukazao.
“Ne lupetaj”, pokaže na fotografiju Izdajice u novinama, “ovako je skončao jer se
57
www.balkandownload.org
sasvim istrošio, ali ti si još upotrebljiv. Gospodar želi da se vratiš i da nastaviš raditi s
njim.”
“Go... Gospodar? Tko...?”
“Pa tko bi bio, onaj koji je oduvijek bio predodređen za to.”
Umjetnik kratko promisli i odmah zaključi da neće moći napisati ništa što bi uzdi‐
zalo Nasljednika; taj je imao previše lica, uostalom on više nije imao vremena za tak‐
ve ljude. Pa ako je to sve, ako je to njegova konačna odluka - neka bude, barem je us‐
pio ponešto shvatiti prije samoga kraja.
“Oprostit ćete mi, Upravitelju, ali ne mogu vam dati ono što nemam. Beskoristan
sam vašem gospodaru, pa ako dopustite, bolje mi je samome.”
Upravitelj ga promotri ne bi li ustanovio koliko je iskren. Zatim se opet osvrne po
Luci u želji da na sve pljune, što i učini. To čine svi, ali nitko s toliko prezira kao
Upravitelj.
“Dobro”, reče potom. “Vi ste na gubitku. Sad će uistinu sve biti kako Bog zapovije‐
da, sad smo svi na istoj strani.”
Posljednji put pogleda Umjetnika, možda s nadom da će se predomisliti, zatim kre‐
ne prema vratima. Prije no što će izaći, reče nešto jednom od stražara. Stražar se vrati
do šanka, nikom rastvori jaknu i pokaže cijev umetnutu između tijela i hlača; ipak
nije posegnuo za njom, rukom krene prema džepu, izvadi novčanicu i pruži je Umjet‐
niku.
“Dostajat će ti za jednu stvar. Uskoči u autobus i ne vraćaj se.”
Umjetnik je promatrao kako se udaljava i posljednji stražar osjećajući kako je s tre‐
skom vrata zadan i posljednji udarac ovom zidu. Od sad pa nadalje njegov život neće
ovisiti ni o kakvom kralju.
58
www.balkandownload.org
OŠTRICA JUTARNJEG SUNCA PROBIJE mu zjenice čim je zakoračio iz krčme i bol mu opet sta‐
ne svrdlati glavu.
U hotelu, Ona je sjedila na pokrivaču, leđima okrenuta svjetlosti. Mirno je proma‐
trala svoju nepomičnu sjenu. Vuk ju je promatrao iz mračnog dijela sobe. Smirena.
Sama sa sobom u blagom ritmu. Žalobni nemir ipak joj se ocrtavao na usnama. I što
da joj on sada kaže? Nek se ne brine, da će biti dobro? Kako da joj kaže ono što zna?
U mislima pokuša složiti poneku smislenu rečenicu te zaključi kako se strašne stvari
ne mogu samo tako reći. Zaputi se kroz sobu sve dok ne stigne do Nje.
“Majka ti je mrtva.”
Na tren ga pogleda s nevjericom. Kad uvidje da joj ne laže, stane grčevito jecati i
klone na krevet; prekrije lice rukama i tako sklupčana prepusti se beskrajno samot‐
nom plaču. Vuk je nježno dodirne kao da svojim milovanjem želi otjerati svaku bol.
Mogao bi ostati tako zauvijek, tješeći je. Jecaji pomalo splasnuše, sve dok se nije činilo
da je usnula. No odjednom se uspravi, obriše lice i reče:
“Hajdemo, krenimo već.”
Skupiše svoje stvari i izađoše u grad. Godišnje doba promijenilo se preko noći i
gusti zlaćani cvjetni prah lebdio je zrakom, ali Ona je žurno grabila kao da bježi pred
prašinom prošlih dana, kao da pokušava umaći svemu što bi je moglo zadržati.
Čekao je dok je Ona kupovala karte. Trčali su prema autobusu, gdje ga je Ona, na
ulaznim stubama, zaustavila:
“Nemoj sada poći sa mnom”, rekla je, “ne tražim da me čekaš, ništa ti ne mogu
obećati, samo nemoj poći sada.”
Dugo ga je ljubila, i tad Vuk osjeti, premda ne reče ništa, znao je da je neće zadrža‐
ti. Pustio je da Ona izvuče svoju ruku iz njegovih dlanova i gledao je kako odlazi.
Bolno mu je tuklo u sljepoočnicama, ali nije proklinjao. To je njegova bol. I da
skonča, bila bi to njegova smrt. Bio je gospodar svakog djelića svoga tijela, svojih rije‐
či, grada koji više nije trebao tražiti, svoje ljubavi, svog strpljenja i odluke da se preto‐
či u Njenu krv, u kojoj je osjetio snagu izvora, svoju vlastitu krv.
59
www.balkandownload.org
60
www.balkandownload.org
61
www.balkandownload.org
1.
ZEMLJA
62
www.balkandownload.org
MRTVA SAM, POMISLI MILENA kad se sve zatreslo: neki čovjek sa štapom prelazio je ulicu,
kadli odjednom mukli cvilež rascijepi asfalt, čovjek zastane kao da čeka da mu pono‐
ve pitanje, a tlo zine pod njegovim nogama; progutalo je čovjeka, a s njim i neki auto‐
mobil i jednog psa, sav zrak uokolo, čak i vrisak prolaznika. Mrtva sam, pomisli Mile‐
na, i čim je to pomislila, cijelo njezino tijelo pobuni se protiv takve primisli i ona očaj‐
nički zamlatara nogama unazad, pri svakom koraku iznova na samom rubu provalije,
sve dok ponor nije opisao savršeni krug, a Milena ostala na sigurnom.
Bijedni skučeni grade, reče, neprestano toneš sve dublje u podzemlje.
Bilo je to prvi put da ju je zateklo zemno ludilo. Gradić je bio ispresijecan mrežom
tunela prorupljenih petostoljetnom proždrljivošću tragača za srebrom, a povremeno bi
kakav jadničak na najgori način saznao koliko su ti prolazi loše poduprti. Nekolicina
kuća već je tako otpravljena u podzemni svijet, i jedno nogometno igralište, i pola
prazne školske zgrade. Takve se stvari uvijek događaju drugima, sve dok se ne dogode
nama, pomislila je. Baci pogled u bezdan, sažali se nad nesretnikom na putu u pakao,
Sretan put, reče iskreno, pa će šaptom: Bolje da požurim za svojim poslom.
Njezina majka, Cora, pozvala ju je i rekla joj Pođi, curo, odnesi ove papire svome
bratu, ne želim ih slati poštom, a kome bih drugome mogla tako nešto povjeriti, neću
valjda nekom muškom? Zatim ju je prigrlila, onako, na svoja njedra, bez drame i suza,
jer Cora je bila takva: ma, da si i dva koraka od nje, svejedno se čini kao da si joj u
naručju, uronjen u njene tamne grudi, u hladovinu njezina širokog i snažnog vrata,
dovoljno je da ti kaže samo riječ, i već si ozdravio. I rekla joj je Pođi u Gradić, potraži
moćnike, ponudi im kakvu uslugu, vidi da ti pomognu oko puta.
Nije bilo posebnog razloga što joj se na listi prvi našao gospodin T, ali nešto nalik
na žeđ naprosto ju je doplavilo do saune u kojoj se nalazio. Osjećala je kako joj se
zemlja zavukla skroz pod nokte, baš kao da je i sama bila propala u provaliju. Ulazni‐
ce je naplaćivao temperamentni i uznositi momak s kojim je Milena jednom prilikom
izašla. Zbilo se to onako nespretno kako se takve stvari već i događaju; no, muški ko
muški, svi do jednog i svaki za sebe vjeruju da su baš oni najbolja prilika za malo ak‐
cije, a budući da se ispostavilo da je s njom ispalo pomalo šepavo, od tada je, svaki
63
www.balkandownload.org
put kad bi se sreli, mladić spuštao pogled. Milena je sporim korakom prošla ispred
njega, a on je provirio kroz prozorčić kao da želi reći Ne, ne možete, ili pak Vi, vi ne
možete: u svom nastojanju ustrajao je tri sekunde jer ona se nije zaustavila, pa se oka‐
nio ponavljanja iste rečenice, mogavši još samo uputiti strog pogled kad je ona već
promakla i zaputila se prema kupeljima.
Gospodin T bio je sretni prizor blijedih oblina prošaranih plavičastim venama; gos‐
podin T boravio je u toploj i vlažnoj prostoriji. Stranice jutarnjih novina bile su poli‐
jepljene po mozaičnim pločicama na zidu i gospodin T odljepljivao je jednu po jednu
kako je napredovao s čitanjem. Nije se iznenadio kad je ugledao Milenu. Što je, rekao
je, može pivica? Pa hajde, rekla je Milena. Gospodin T izvadio je pivo iz kutije s le‐
dom koja mu je stajala do nogu, rukom je odčepio i dao joj bocu. Nagnuli su, oboje, i
iskapili do dna kao da je riječ o kakvom nadmetanju. Potom su u tišini uživali u dvo‐
boju vode izvana i one iznutra.
Pa kako je gospođa? upitao je gospodin T.
Ima tome već dosta vremena kako mu je Cora pomogla, Milena nije točno znala o
čemu se radilo, znala je samo da je gospodin T tada bio u bijegu, a Cora ga je sklonila
dok ne prođe hajka. Od tada je za njega sve što bi Cora rekla bilo poput božje zapovi‐
jedi.
Ide, i to je sve, znate kako ona kaže.
Gospodin T kimne i potom Milena doda: Poslala me da obavim nešto, pa naznači
smjer.
Prijeći ćeš? upita gospodin T. Milena potvrdno kimne.
Dobro, idi, a ja ću poslati poruku, pa kad budeš tamo, moji će se ljudi pobrinuti da
prijeđeš.
Tko?
Prepoznat će te.
Opet nastupi tišina. Milena pomisli da sad gotovo može čuti kako joj kroz tijelo
kola tekućina koja se u kapljama znoja probija kroz pore njezine kože da izbije van.
Bio je to ugodan osjećaj, uostalom uvijek je voljela šutnju u društvu gospodina T, još
od vremena kad je bio nalik na mršavu i ustrašenu životinju, kad mu je nosila napitak
od agave i sušenog mesa, dok je bio u bijegu. No morala je krenuti, ne samo zato da
obavi što joj je povjereno već i zato što je znala, ma koliko bili povezani, da njemu to
ne može povjeriti; iznimke su bile jedno, a mijenjanje pravila nešto sasvim drugo. Za‐
hvali mu, gospodin T reče Nema na čemu, mila, i ona ode.
Znala je gdje će naći gospodina Ha, ali nije bila sigurna hoće li moći ući, makar je
znala i onoga na ulazu, mangupa čiji stručak nije željela prihvatiti jer ga je i predobro
poznavala. Govorilo se da je, između ostalih rabota, negdje uz cestu zaustavio neku
ženu i priveo je po nalogu gospodina H. Milena ga je upitala je li to istina, onomad
kad joj je udvarao, na što je odgovorio Kakve veze ima jesam li to učinio ili ne, naj‐
važnije je znati da nijednoj nisam uskratio užitak. Zvučalo je kao da se hvali kakvim
64
www.balkandownload.org
dobročinstvom.
Stigla je. Na natpisu je stajalo “Krčma Raskolnikov”. Ispod natpisa, čuvar na vrati‐
ma. Njega nije mogla pridobiti koketiranjem, zato stane pred njega i reče Pitaj ga
može li me primiti. Čuvar joj uputi pogled pun ledene mržnje i kimne, ali se ne po‐
makne s ulaza; strpa gumu za žvakanje u usta, stane je žvakati i prežvakavati pa je
ispljune. Još se jednom zagleda u Milenu. Zatim se nevoljko okrene, kao da ide na pi‐
šanje, onako tek da se razbudi; uđe u krčmu, vrati se, nasloni se na zid. Samo je šutio.
Milena uzdahne pa čuvar tek tada reče Hoćeš li ući ili ne?
Unutra je zatekla tek petoricu pijanaca. Teško je bilo utvrditi im točno brojno sta‐
nje jer uvijek bi se barem jedan zagubio uvaljan u piljevini. Mjesto je, prema očekiva‐
njima, zaudaralo po mokraći i fermentiranom voću. U dnu prostorije zavjesa je odva‐
jala prosti puk od važnih gostiju: iako je to bio samo komadić tkanine, nitko nije zala‐
zio u taj odvojeni prostor bez dopuštenja. Požuri, začuje Milena glas gospodina H.
Odmakne zavjesu ustranu i ugleda zlatni bljesak i košulju s motivima ptica u koju
se odjenuo gospodin H igrajući domino sa svojim tjelohraniteljima. Tjelohranitelji su
svi bili nalik jedan na drugoga i, koliko je znala, nisu imali imena, ali su zato imali
puške. Tjelohranitelj kalibra .45 igrao je s gospodinom H protiv dvojice tjelohranitelja
kalibra .38. Gospodin H imao je u ruci tri pločice i gledao je iskosa Milenu, ne spušta‐
jući nijednu. Nije joj ponudio da sjedne.
Vi ste mome bratu savjetovali kamo da pođe kako bi riješio svoje poslove, reče Mi‐
lena, Sad ja idem onamo da ga nađem.
Gospodin H skupi pločice u šaku i sad je bolje pogleda.
Namjeravaš prijeći? reče zabrinuto, iako je odgovor bio očigledan. Milena odgovori
potvrdno.
Gospodin H zloguko se nasmije, s prirodnošću s kojom bi zmija sakrila noge. Vikne
nešto na jeziku koji Milena nije poznavala, pa kad krčmar proviri kroz zavjesu, reče
Donesi curi napitak od agave.
Krčmareva glava nestane, a ovaj reče Svakako, curo, svakako...
Došla si tražiti pomoć, zar ne, ali ponosna si, pa ti je teško reći da tražiš pomoć, a
vidi mene, ja ti kažem Svakako.
Sad ćemo prijeći na protuuslugu. Gospodin H nije mogao gledati magarca, a da ne
pomisli na teret. Gospodin H nije se prestajao smiješiti, no i dalje je bio samo reptil u
hlačama. Tko zna u kakvom je odnosu taj grubijan bio s njezinom majkom. Znala je
da ne razgovaraju, ali pripisivala je to bahatosti ovog moćnika. Netko joj je prišapnuo
da su Cora i on rođaci, netko drugi pak da se jednostavno ne podnose, no ona se ni‐
kad o tome nije raspitivala jer Cora je sigurno imala razloga da joj o tome ne govori.
Milena je međutim mogla naslutiti sklonost zlodjelima koja je lebdjela u zraku. Sad
slijedi protuusluga.
Samo ću te zamoliti da nešto poneseš, sitnicu, ništa više, predat ćeš to jednome
mom prijanu, a on će tebe posavjetovati oko tvog brata.
65
www.balkandownload.org
66
www.balkandownload.org
68
www.balkandownload.org
2.
PRIJELAZ PREKO VODE
69
www.balkandownload.org
NIJE SE MOGLA IZGUBITI. Svaki put kad se vraćala u Veliki Mravinjak, hodala je lebdećim
korakom jer to nije bilo mjesto na kojem je željela ostaviti trag, i ponavljala je sama
sebi da se ne može izgubiti, a pod time nije mislila na skretanje s puta ili lutanje, nego
doslovno na to da bi se mogla izgubiti, zauvijek nestati iza brojnih prepreka koje su
zaklanjale obzor; ili da bi se mogla izgubiti u toj ljudskoj masi koja gradi palače. Zato
joj je bilo draže putovati ispod zemlje do druge autobusne stanice. Vlakovi su u cije‐
losti pokrivali prometnu mrežu, ali nikad nisu izlazili iz zemljine utrobe; ovdje dolje
nije ju gušio zasićeni zrak, niti se izlagala opasnosti pretjeranog oduševljavanja. Nije
se smjela ni izgubiti, ni zaludjeti, previše ljudi čekalo je na nju. Dok bude na putu,
netko će je mijenjati na telefonskoj centrali, ali ona je jedina govorila sva tri jezika i
samo se ona znala nositi s lošim vijestima, samo je ona znala kojim tonom treba naja‐
viti pojedina imena koja su, ajme, bila toliko iščekivana.
A tu su, povrh svega, bili oni koji su je čekali bez obzira na to što govorila ili kakve
poruke prenosila. Bila je tu njezina sestrica, koja bi se stisnula uz nju i pomno pratila
nevolje odraslih širom otvorenih očiju i s rukama u krilu. Milena je osjećala kako ona
upija sve oko sebe i u sebi taloži sve strasti koje su odlazile i dolazile putem telefon‐
skih žica. (Da, još uvijek te volim, Evo, ubrzo, Evo, odmah, Da, skoro, Stiglo ti je?, Re‐
kao ti je?, Kad je to bilo?, Kako se to dogodilo?, Kako je to, zaboga, moguće?, Zove se
ovako, Zove se onako, Ne razumiješ me, Nikad ne bih to pomislio, Više neživim ovdje.)
Sve je više odrastala, u tome muškom svijetu, pa ju je Milena željela naučiti onom
najvažnijem, kako ih upoznati i kako se s njima nositi; kako u njima uživati. Da su ra‐
njivi, iako su grubi na riječima; da ti mogu slomiti srce, iako su poput djece.
Bio je tu i zaručnik. Tako ga je zvala, iako to nikad nisu dogovorili, i makar ona
nije osjećala da bi bila nečiji par, zvala ga je zaručnikom jer se ponašao do te mjere
zaručnički da bi negiranje tog statusa, makar samo u sebi, bilo kao da poriče nešto
očigledno. Zaručnik. Prvi put izašla je s njim kad se događalo ono s izborom gradona‐
čelnika. Onog dana kad je sve bilo gotovo, Milena je poželjela izaći na piće, nije joj
bilo do alkohola, samo su je obuzeli neki nemir i čežnja za izlaskom, pa je bila dovolj‐
no neoprezna da pođe s njim, kao što je znala izlaziti i s drugima kad je ono nekoliko
puta prije dolazila u Gradić; površna zabava iz puke želje za zaboravom. Nema nima‐
lo dvojbe da je vrlo uspješno stresla sa sebe umor obavljenog posla, i premda nije že‐
70
www.balkandownload.org
ljela velikih iskaza pažnje, dovoljno je bilo već i to da se čovjek pojavi, ovaj ju je
okružio s toliko predanog obožavanja da mora da je gajio nježne osjećaje već otprije.
Vidjela ga je već na vratima škole u kojoj je radio, primijetila je da je ne gleda: pro‐
matrao je sve uokolo osim nje; ali snašla se, prišla mu je pod izgovorom da nema ma‐
ramu, pa neka je on obgrli oko vrata, šetali su, smijala se neobuzdano svakoj njegovoj
riječi, pogotovo besmislicama, i na koncu ga je smotala kao nit koju će povlačiti iz
svoje sobe. Vodio je ljubav sa žarkom predanošću, mijenjajući usnama oblik njenih
bradavica, a dok bi svršavao, obuzimala ga je pobjedonosna i tugaljiva drhtavica.
Nakon toga je otišao za poslom u Veliki Mravinjak, a kad se mjesecima poslije po‐
javio na telefonskoj centrali kako bi joj nešto rekao, onako dotjeran i sigurna pogleda,
odmah je znala što joj želi reći, pa se potrudila da ne ostanu nasamo. Satima je visio
tamo, bez riječi, dok mu nije rekla Dođi koji drugi dan pa ćemo razgovarati. Ali kad je
opet došao, stala ga je ispitivati o njegovu poslu i o putovanju, ali nikad ništa o njego‐
vim osjećajima. Zamolila ga je da više ne dolazi k njoj na posao, da će ona potražiti
njega. Tako je i bilo: potražila bi ga za vikend; opet su izlazili, a kad bi naslutila da se
sprema progovoriti, Milena bi ga ljubila s prijetvornim pretjerivanjem, samo da mu
začepi usta. Tako je uspijevala odgađati čas izjašnjavanja, sve do večeri uoči putova‐
nja na koje ju je naputila Cora. Taj put, i prije no što ga je uspjela ušutkati, on je is‐
pružio ruke i makar je nije ni dodirnuo, osjetila je kao da ju je odgurnuo na drugi kraj
prostorije.
Ti se mene bojiš, rekao je. Ne zato što bih ja tebi učinio štogod nažao, nego samo
zato što me se želiš bojati.
Ustao je i stao pred nju popravljajući nebeski plavu košulju; spremao se poći, a da
nisu vodili ljubav, no Milena ništa ne reče jer je bila svjesna koliko ga je stajalo da us‐
tane iz kreveta; mogla se praviti luda - nemam pojma o čemu govoriš - ili ga optužiti
da izaziva svađu, ali lagano podrhtavanje koje se dalo naslutiti na njegovim usnama i
usredotočeno disanje pri kojem je jedva ostajao pribran pobudili su u njoj poštovanje
koje nije mogla zanemariti; zato je rekla Nije to, na što on podigne pogled, pretvorivši
se u uho da što bolje čuje što mu Milena ima reći, ali ona samo propenta Razgovarat
ćemo kad se vratim i... Nije još ni dovršila, a on je već potvrdno kimao Da, da, i opet
me ušutkuješ samo da se nastavim vraćati i da iznova odlazim shrvan umorom onoga
tko zna da mu lažu i da je po tom pitanju bespomoćan.
Ima tri godine kako je došao jedan od tjelohranitelja gospodina H s nekim papiri‐
ma ne bi li Milenu izvijestio da imaju neki komad zemlje tamo, s druge strane rijeke,
koju im je ostavio neki gospodin. Na papirima je stajalo ime koje je moglo pripadati
onome tko je bio njen otac prije no što je već odavno nestao, no Milena nije obraćala
pozornost na to, već je stala Coru zasipati pitanjima što to sve znači, o čemu se tu
radi, na što je Cora odgovorila Ma ništa, to su samo mutna posla gospodina H. No u
71
www.balkandownload.org
Dvojica su je promatrala dok je stajala u redu za autobusne karte, jedan joj u pro‐
lazu priđe i sasvim primaknuvši usne reče Zovem se Daj mi! Nije ju ni taknuo, ali je
zapahne svojim odbojnim dahom. Milena nije bila naviknuta na tako nešto. Nije da
sličnih neugodnosti već nije doživjela, ali nije si željela dopustiti da se na njih navik‐
ne. Obično bi ih poslala u neku stvar ili nije ni gubila vrijeme na takve bijednike; tako
učini i sad. Ali ne iz navike. Kupila je kartu i ušla u autobus. Uskoro ugleda i tu dvoji‐
cu kako ulaze. Bili su tek mladići pahuljastih brčića, uzbuđeni zbog prvog putovanja.
Kako najvjerojatnije nisu imali pojma što prava pustolovina podrazumijeva, sami
sebe zasigurno su doživljavali istinskim pustolovima. Hodali su naguravajući se pre‐
ma svojim sjedalima, nekoliko redova iza Milene, a onaj koji joj se prije obratio zasta‐
ne kod njezina reda i reče smiješeći se Čini mi se da sam ja ovdje te sjedne kraj nje.
Milena ne reče ništa. Autobus krene; gotovo istovremeno Milena osjeti prvi dodir, leti‐
mičan, kao slučajan, ali njoj takve slučajnosti nisu bile nepoznate: milimetarsko trlja‐
nje uz njen lakat vrlo lako prelazi u neskriveno pipanje. Izoštri pogled ustranu i pri‐
premi se za ono što bi moglo uslijediti, ako budala ustraje. A ustrajao je. Loše od‐
glumljeno pusti da mu lijeva ruka padne na lijevu nogu te tromo nastavi padati na
sjedalo pa kad je podigne, dotakne njezino bedro, jasno, bez loše namjere. Milena se
okrene prema njemu, pogleda ga ravno u oči kako bi znao da ono što slijedi nije slu‐
čajno, stavi prst pred usne, hej, tiho, a drugom rukom uhvati srednji prst ruke koja ju
je dotakla i savije ga na koji centimetar do nadlanice; sve se odigralo u sekundi. Usli‐
jed siline bola pustolov klekne u uzani prostor između sjedala i razjapi usta da ispusti
krik, no prije negoli je ta naredba stigla do njegova mozga, Milena mu je već prstima
na usnama nalagala hej, tiho; dala mu je vremena da se privikne na pomisao kako ga
žena ima u šaci, a onda mu došapnula unijevši mu se u lice Ne sviđa mi se kad me pi‐
paju nepoznati mulci, kužiš?
Mladac nije mogao povjerovati, tako se barem činilo po njegovu zblenutom pogle‐
du.
72
www.balkandownload.org
Bila je noć kad se probudila. Više se nisu čuli njegovi jecaji, samo brujanje motora
autobusa i hrkanje pojedinih putnika. Nikad se nije mogla sa sigurnošću prisjetiti što
je sanjala, kao što nije mogla sa sigurnošću utvrditi da je neko mjesto uistinu ondje
kamo ga smješta karta, sve dok ne bi stigla tamo; ali činilo joj se da je sanjala izgub‐
ljene gradove, doslovno tako: izgubljene gradove unutar drugih izgubljenih gradova,
kako svi plutaju po neprobojnoj površini.
Promatrala je krajolik koji je promicao iza prozorskog stakla. Znala je čega tamo
ima, kakvih boja, kakve bijede i kakva obilja, mutna sjećanja na jedno manje bezočno
vrijeme, sela u kojima više nema ljudi. No dok je promatrala neprobojni noćni mir,
tminu koju bi tek gdjegdje, neodređeno, probila pokoja iskra, i osjećajući tu sumornu
tišinu, pitala se što li se to samo tamo vani kuha: što li će se izrodit ili krepat dok ljudi
gledaju na drugu stranu. Što li će se ukazati, pitala se ispotiha, zamišljajući da će, kad
prođe ovaj rasvjetni stup, ili onaj drugi, ili onaj treći, otkriti što se to događalo pod
okriljem mraka. Možda toliko toga novoga, možda čak i nešto dobro; ili ipak ne. Čak
ni dok se tako poigravala, nije gajila prevelikih očekivanja.
Za ostatka putovanja oni dečki nisu joj više prilazili. Kad se autobus zaustavljao na
benzinskim stanicama, čekali su da Milena izađe pa su tek onda oprezno izlazili, po‐
put bjegunaca, i vraćali se na svoja mjesta prije nje. Prošli su cijelim krajem bez ijed‐
noga komentara o krajobrazu.
Autobus je napokon stigao na sam kraj kopna, bila je gotovo ponoć sljedećega
dana. Niz hotela načičkanih uz obalu rijeke svoje dobro poslovanje imao je zahvaliti
masovnom iseljavanju. Milena je obilazila oko hotela, pitajući se kako će pronaći čo‐
vjeka kojeg joj je preporučio gospodin T, ali nije nailazila na poglede prepoznavanja,
pa je odlučila poći u jedan od hotela. Zatražila je smještaj, platila, pokazali su joj vra‐
73
www.balkandownload.org
ta na prvom katu, ali nisu joj dali ključ. Ušavši u sobu, shvatila je: u velikoj prostoriji
bilo je petnaest ili dvadeset ležaja na kojima su se natiskivali ljudi koji su govorili raz‐
ličite jezike; djevojke, cijele obitelji, starci, ponajviše osamljeni muškarci, pa čak i ne‐
kolicina djece. Zatvorila je vrata i potražila smještaj u drugoj sobi, ali u svakoj je vla‐
dala ista gungula.
Raspitala se za kupaonicu. Bile su samo dvije na svakom katu, jedna za žene, druga
za muškarce. Zaputila se u žensku kako bi se istuširala nakon dugog putovanja iz Veli‐
kog Mravinjaka. U zahodima benzinskih stanica mogla se tek djelomično oprati.
Oplahnula bi pazuha, vrat, lice; skinula bi hlače da ih malo protrese. Jednom su je
umalo ostavili jer se predugo zadržala sušeći se uz ventilator. Sad se napokon mogla
cijela oprati i nije ju zasmetalo što u hotelskom tušu nije bilo tople vode, tako je bilo i
u njezinu selu. Dok se tuširala, čula je kako je još netko ušao u kupaonicu, čula je
kako korača i kako zastaje, kao da razmišlja, a zatim uzima njenu naprtnjaču i kopa
po njenim stvarima. Provirila je iz tuša. Bila je to žena srednje dobi, djelovala je
umorno, u ruci je držala njezin ruž, počela se mazati i nije prestala iako ju je Milena
promatrala i žena je to dobro znala. Gledala ju je kako se dotjeruje. Činila je to polako
i sigurno, prelazila je ružem s jedne na drugu stranu svake usne, gdje bi podigla ruž,
kao da je stigla do ruba provalije, spojila bi usne da ravnomjerno rasporedi ruž i sku‐
pila ih u poljubac. Kad je završila, još uvijek se promatrajući u ogledalu, rekla je Ja ti
naime želim početi kako treba, ne znam hoće li malo boje pomoći, ali da ne kažu da
dolazim zapuštena, shvaćaš? Tek tad se okrenula prema Mileni. Jako si lijepa, rekla je
Milena, sve će biti dobro, vidjet ćeš. Žena se nasmiješila, rekla je Hvala ti, mila, vratila
ruž u naprtnjaču i izišla iz kupaonice.
Nakon tuširanja opet je obišla sobe u kojima su izbjegli izdržavali noć. Mnogi od
njih budni su čekali da stigne njihova veza i najavi im da je kucnuo čas. Nekom star‐
cu koji nije znao čitati pročitala je pismo u kojemu mu sin objašnjava kako će ga naći
kad jednom prijeđe. Jednu je djevojku poučila kako se kaže sapun na jeziku druge
strane, a drugoj je objasnila, kako su i njoj rekli, da se s one strane ne smije priprema‐
ti hrana na ulici. Bilo je i nekih trgovaca koji su stigli iz suprotnog smjera i spavali gr‐
čevito stežući odjeću ili igračke koje su donijeli za prodaju.
Izišla je na ulicu. Malene skupine ljudi šetale su uz obalu udaljavajući se od svje‐
tlosti grada s druge strane, sve dok ne bi pronašli svoje mjesto prelaska. Među njima
je ugledala ona dva dečka iz autobusa kako svaki s jednim od posrednika dogovara ci‐
jenu prijelaza. Ta su se dvojica nakratko udaljila da se posavjetuju i to su činili na je‐
ziku druge strane kako ih dečki ne bi razumjeli. Hoćemo li ih već jednom prebaciti?
upitao je jedan, a drugi je odgovarao nek se strpe, što nas briga što se njima žuri,
Osim toga dojavili su mi da je postrožena kontrola, Stvarno?, Stvarno, Hajde, onda ih
sad moramo prebaciti ili se praviti kao da ćemo ih prebaciti: imam drugu skupinu
koja plaća više ako ih prebacimo sad, Mogli bismo ove iskoristiti kao mamac, a preba‐
citi druge, I ja sam tako mislio. Tako su govorili, na jeziku druge strane, a Milena ih je
74
www.balkandownload.org
čula kad se približila i prošla pokraj njih. Nastavila je koračati i kad je stigla do mjesta
na kojem su stajali oni dečki, rekla im je, ne okrećući se da ih pogleda, Brišite. Onaj
koji ju je bio dirao trgne se, ali drugi je, čini se, ipak shvatio da ona govori o nečem
drugom i da se ne ljuti na njih. Brišite, žele vas prevariti, na vašem bih mjestu potra‐
žila drugu vezu, rekla je i produžila dalje. Dečki su pogledavali prema onoj dvojici, a
oni su shvatili da im je Milena nešto rekla, i jedni i drugi u času skopčaju da tu više
nema kruha, pa se muškarci okrenu na peti u potrazi za drugim mušterijama.
Hodala je gore-dolje obalom rijeke sve dok noć nije okrenula prema svitanju; tad je
sjela do vode i promatrala obzor grickajući posljednju slatku pločicu s kikirikijem, i
baš kad se sunce stalo uzdizati, ugledala je s druge strane svjetlo koje se kretalo. U čis‐
toj svjetlosti svitanja razaznala je ljudski lik koji je pokušavao privući njenu pozor‐
nost, pa je podigla ruku i stala domahivati. Čovjek utrne fenjer i ode do kamioneta
koji je bio parkiran malo dalje. Vratio se s golemom gumom kotača, možda od trakto‐
ra, bacio je u vodu, uskočio u sredinu i zaputio se preko rijeke otiskujući se malenim
veslom što ga je također ponio. Kako se približavao, Milena je bolje razaznavala nje‐
gove obrise: imao je uglačanu tamnu put onih koji mnogo vremena provode na suncu,
kratka prosvjeda brada ublažavala je crte njegova lica posred kojeg se kočio, lagano
povijen, velik nos; nosio je bijelu košulju koja je potamnjela od vode što mu je dose‐
zala do prsa, a imao je i naprtnjaču. Učinilo joj se da je zdepast, ali kad je izronio iz
vode, vidjela je da je visok i stasit. Bio je spretan i snažan. Svaki mišić na njegovim
rukama i vratu činio se istreniranim za nešto sasvim određeno i zahtjevno.
Onda, upitao je čim je izronio, Kažu mi da tražiš neki komad zemlje.
Taman posla, rekla je Milena, zemlje ovdje ima i previše, tražim brata, on je, pa‐
metnjaković, krenuo za komadom zemlje. Džukac, rekao je pružajući joj ruku.
Milena, uzvratila je. Ruka mu je bila gruba, ali ugodna na dodir, topla, iako je tek
iskočio iz vode.
Džukac je izvadio kutiju cigareta iz svoje naprtnjače, pripalio dvije i jednu pružio
Mileni. Milena snažno povuče, zadrži dim u plućima - zamišljala je kovitlac spirala
dima - zatim ga ispuhne.
Kako si me prepoznao? upitala je.
Poslali su mi tvoju fotografiju, cijelog tijela.
Milena na tren pomisli da će se našaliti na račun fotografije:
Bolje izgledaš uživo, ili Ugodna li iznenađenja, ili Lijepih li očiju; nešto od onih be‐
smislica za koje muški misle da su originalne, no Džukac je samo pušio promatrajući
izlazak sunca.
Ne bi li bilo bolje pričekati da padne noć? rekla je Milena. Sad bi nas lako mogli ot‐
kriti, nije li tako?
Kakvi, imaju drugih briga, rekao je; namigne i dometne Imam ja svojih veza.
Popušili su cigarete pa je rekao Hajdemo sad. Izvadio je iz naprtnjače i drugo malo
veslo i pružio ga Mileni, vratio je gumu kotača u vodu, uskočio u nju i pomogao Mile‐
75
www.balkandownload.org
76
www.balkandownload.org
3.
MJESTO NA KOJEM SE DODIRUJU BRDA
77
www.balkandownload.org
ISPRVA NIJE BILO NIČEGA. Tek asfaltna traka iskrzanih rubova usred bijele zemlje. Tek tad
razaznala je dvije planine koje se sudaraju u dnu pejzaža: kao da su se stvorile niotku‐
da i srele baš tu usred ničega i uporno ovako besramno nasrću jedna na drugu, prem‐
da bi se površnom promatraču moglo činiti da tek sasvim tiho stoje. Nedaleko je ka‐
mionet kojim ćeš nastaviti putovanje, rekao je Džukac, Ali najprije ćemo zastati da se
preodjeneš.
Zatim je u daljini ugledala stablo, a pod stablom neku trudnu ženu. Njezin trbuh
uočila je prije negoli njezine noge, ili njezino lice, ili kosu, i zaključila je da se odmara
u sjeni tog stabla. Još je pomislila, ako ništa drugo, da bi to mogao biti dobar znak:
zemlja u kojoj trudnica ide pustim krajem pa legne u iščekivanju djeteta, bez ikakve
brige. Ali kako su se približavali, jasnije su razabirali ljudski lik, to nije bila žena, niti
je trbuh bio trudnički; bio je to neki jadnik trbuha naduta uslijed truljenja, kojem su
lešinari već iskljuvali oči i jezik. Milena se okrene da vidi je li se i Džukac prevario
poput nje, ali nije. Džukac joj je ispričao kako je jednom vodio čovjeka koji se vraćao
u stari kraj jer mu je supruga bila na samrti i kako su se putem izgubili - to se zbilo
kad se Džukac tek počeo baviti prebacivanjima - ali je neko zabadalo od farmera po‐
mislilo da pokušavaju ući, a ne izaći te su, zahvaljujući tome što ih je ovaj progonio,
pronašli put povratka, nažalost prekasno. Čovjek se vratio, rekao je Džukac, Ali kad je
stigao, crna zemljica već ih je dijelila.
Jedan od prvih čiji ju je odlazak rastužio nedavno se vratio u Selo, ajme, kako li je
samo bio nakrcan odjećom i satovima i novim riječima koje će znati izgovarati u svoj
novi telefon. Pobrinuo se da na telefonskoj centrali okupi sve koji su zinuli od čuda
dok je Mileni javno držao lekciju, kao da mu se baš ona nešto zamjerila, premda joj,
kako je sam rekao, samo želi pokazati što je donio jer se ona razumije u te stvari. Iz‐
vukao je dva mobitela, jedan je dao svojoj majci, Evo, gazdarice, samo stisneš ovu tip‐
ku kad čuješ da zvoni i vidjet ćeš, hajde, izađi, a on se mašio za drugi mobitel. Raz‐
metljivom gestom potapšao je Milenu po ruci i rekao Slušaj me, mala, čovjek lako os‐
tane bez posla, zato gledaj i uči. Pritisnuo je neku tipku i čekao na poznati zvuk slo‐
bodne linije, tuu-tuu, ali nije ga dočekao. Nasmijao se kao da ga to previše ne zabri‐
njava, Ništa zato, rekao je, Na ovima ne zvuči isto. Nastavio je birati broj mobitela što
ga je njegova majka držala na uhu s druge strane zida. Čulo se, istina, tit-tit-tit dok je
78
www.balkandownload.org
Što si rekao čovjeku na telefonu? upitala je Milena. Rekao sam da mi je nešto sum‐
njivo, i pokaže glavom van, Osim što je domoljub, ovaj farmer vodi neke mutne pos‐
love, ne muči ga toliko što mi nemamo dokumente, on strahuje zbog sebe.
Siguran si u to?
Džukac slegne ramenima: Činjenica je da mi taj gad poprilično duguje.
Ostali su tako neko vrijeme, Milena zagledana u njega, a Džukac zadubljen u svoje
misli, ne skidajući oka s prozora. Tad on reče Nek bude što mora biti, počne li frka,
kreni prema prolazu među planinama i drž se puteljka, nek ti sunce uvijek bude za le‐
đima.
Pričekala je da krene prema vratima i tad je iz naprtnjače izvadila plastičnu vreći‐
cu s poklonom što joj ga je pripremila Cora i s paketom koji joj je povjerio gospodin
H, sakrila ih je ispod jakne i krenula za njim. Kad su izišli, farmer im je prišao držeći
revolver u ruci, premda ga nije uperio u njih.
Ovo ti je bilo posljednje putovanje, gulikožo.
Nisam gulikoža, rekao je Džukac.
Daj, pa vidio sam kako prebacuješ ljude, odgovorio mu je ovaj, A sad sam te ulovio
na djelu.
To ne poričem, rekao je Džukac, Ali nisam gulikoža.
Tip složi facu kao da teškom mukom može pojmiti nešto toliko nezamislivo. Neko
je vrijeme pomno proučavao njegovo lice čekajući da mu se takva mogućnost razjas‐
ni. Odlučio je da će ih za sada ipak držati na nišanu.
Morat ću se pobuniti što nas tu zadržavaš, nastavio je Džukac.
Uto primijetiše da više nisu sami. Dva policijska kamioneta približavala su se pre‐
ko ravnice, bez sirene, ali punom brzinom. U času kad je farmerova pozornost popus‐
tila jer se okrenuo, Džukac skoči i pograbi ga za ruku u kojoj je držao revolver. Farmer
pritisne okidač s ubilačkim nagonom, ali njegovi meci razletješe se uokolo ne nanijev‐
ši nikakvo zlo jer mu je Džukac odmicao cijev od živih meta. Farmer je bio visok i
snažan, ali ni sva njegova snaga nije bila dovoljna da povrati ravnotežu. Džukac na‐
pokon uspije provući svoju nogu između njegovih i obojica se strovališe na pijesak.
Policijska vozila zaustavila su se na desetak metara od njih, a policajci koji su bili u
njima isturili su cijevi kroz otvorena vrata.
Briši! rekao je Džukac. Milena krene prema njemu, iako je shvatila da je govorio
njoj, pomislila je da želi da mu pomogne, sigurno je želio da mu pomogne, Milena nije
bila naviknuta da joj govore Briši.
Još jedan hitac otme se iz revolvera; Milena pred sobom ugleda cijev, gledala je
kako se širi u času kad riga vatru i kako se ponovno skuplja u trenu kad je metak za‐
hvati po rebrima. Jačina pogotka natjera je da se okrene oko sebe, ali je ne sruši, pa
nošena istim udarcem, koji je ponese dva koraka naprijed, opali farmera nogom u bra‐
du. On se nastavi kretati, ne snalazeći se baš najbolje: kao i njegovi meci i on je tražio
80
www.balkandownload.org
kako će zgoditi Džukca u vrat, no pogađao je u prazno. Sad ga Džukac dohvati po bra‐
di, nije ga srušio, ali ga ošamuti i reče naglašavajući svaku riječ Znam ja kako ću s to‐
bom. Milena baci pogled prema policijskim vozilima, zatim još jednom prema mu‐
škarcima na pješčanom tlu, pa prema planinama koje se nisu prestajale sudarati, tu
pred njom, i udari u trk, usred sveg tog oružja i mahnitih muškaraca. Čula je glasove
iza sebe kako joj naređuju Stani, lezi, ali nije se okretala, pa ni onda kad je čula drugi
hitac, koji su zasigurno ispalili policajci jer zvučao je drugačije, ne onako silno kao
farmerov.
Trčala je uz brijeg sve dok više nije mogla čuti povike iza sebe, tad se osvrnula. Po‐
licajci su obojicu držali na nišanu, Džukac je podigao ruke iza glave, dok se činilo da
je farmer bez svijesti. Jedan od policajaca gledao je za Milenom, ali nije pokazivao na‐
mjeru da krene za njom. Milena tek tada pogleda svoju ranu. Metak je okrznuo kožu
u visini rebara bez namjere da zaviri u pluća, kao da se samo želio nasloniti uz nju ne
čineći veliku štetu. Mogla je vidjeti dodirnu ranu, ali nije ju boljela i tek je neznatno,
krvarila. Dobaci još jedan pogled prema mjestu okršaja. Više nijedan policajac nije
motrio na nju. Džukac je bio na tlu, govorio je nešto, oni su ga slušali stojeći u polu‐
krugu oko njega. Farmer je i dalje ležao licem prema tlu.
Milena se prisjeti njegovih usana dok je izgovarao Znam ja kako ću s tobom. Znala
je da im uglavnom govori o njoj, odlučila je nastaviti s usponom.
Naprtnjače. Što li sve nose ljudi koji ovdje skončavaju svoj život. Milena je vidjela
njihove naprtnjače koje je nagomilalo vrijeme. Amuleti, pisma, poneka violina za fan‐
dango ili harfa jaranera8. Ovčji kožusi. Oni koji su odlazili nosili su kožuhe jer su im
rekli da u jednu stvar mogu biti sigurni, a to je da će biti ledeno, iako na putu ne ne‐
dostaje ni pustinjskih predjela. Ono malo novca što su imali stavljali su u cipele, a nož
u stražnji džep. Fotografije, fotografije, fotografije. Fotografije koje su sa sobom odno‐
sili bile su poput obećanja, no kad su se vraćali, u međuvremenu bi ih uglavnom već
bili pogubili.
Kad se Cora sjetila da je pošalje po svoje starije dijete, ona je u svoju naprtnjaču
potrpala: malu metalnoplavu svjetiljku, za tamu koja se upravo navlačila, bijelu maji‐
cu i jednu pletenu šarenu, ako bude kakve zabave, troje gaćice, tako da uvijek ima
jedne čiste ako ih ne uspije oprati, knjiško-lokalni rječnik (te pretpotopne knjige, sko‐
ro sasvim izblijedjele, ali ipak, pomognu ti baš poput onih ljudi koji ne znaju gdje je
neka ulica, a ipak prstom upiru u pravom smjeru), crtež što ga je nacrtala njezina ses‐
trica, naglašenim i kružnim potezima, koji je prikazivao nju, Milenu i Coru kako stoje
poredane po visini od najmanje do najveće, slijeva nadesno, sapun od agavine srčike,
ruž za usne, koji nije bio toliko izrazito crven koliko je bio trajan, i zalihe hrane: ploči‐
ce amaranta i kolačiće od kikirikija. Odlazila je da se više ne vrati, zato je ponijela
tako malo stvari.
81
www.balkandownload.org
4.
BRDO VULKANSKOG MINERALA
82
www.balkandownload.org
KAD SE DOMOGLA VRHA VULKANSKOGA kratera između dvije planine, počelo je sniježiti.
Milena nikad nije vidjela snijeg, pa kad je zastala kako bi gledala tu kišu laganih kris‐
tala, isprva joj se učini kao da se nešto rastapa. Jedna pahuljica uhvati se njenih trepa‐
vica: poput mnoštva križića ili tornjića palače, u svakom slučaju opipljivo i složeno
čudo, a kad se čas poslije rastopila, zapitala se kako je uopće moguće da se neke stvari,
neke zemlje, neke osobe čine vječnima kad je ustvari sve nalik na ovaj majušni dvor
od leda: neponovljivo, dražesno i krhko. Osjeti navalu razočaranja, ali istopi se i pone‐
što od strahovanja nakupljenih otkako je kročila s kućnog praga.
S druge strane u podnožju planina bio je kamionet kako je Džukac i najavio. Prišla
je, otvorila vrata stražnjeg sjedala i rekla Ti si čovjek gospodina H? Vozač poskoči od
straha, zatim se potrudi povratiti držanje opasnog tipa, podigne nos u znak potvrdnog
odgovora, zatim joj kimne Uđi.
Tijekom vožnje vozač se svako malo okretao prema njoj u želji da ona možda za‐
počne razgovor koji bi on potom odbio, ali Mileni nije bilo do brbljanja; bilo bi očeki‐
vano da bude umorna, ali bila je uglavnom nestrpljiva. Okrenula se prema prozoru
kao da promatra krajobraz, iako nije gledala van. Ako se ubrzo ne vrati, što će biti sa
svim onim ljudima koji neće imati kako razgovarati sa svojima? Mora se vratiti, Cora
računa na nju; a što bi bilo i kako bi bilo na telefonskoj centrali bez nje? Ajme grijeha,
krenuti u život za radnog vremena. Grad je bio nervozan skup betonskih blokova i
žute boje.
Od ulice do ulice načičkane oznake raznoraznih zabrana koje su stanovnike imale
uvjeriti da su zaštićeni, sigurni, susretljivi, prostodušni, važni, neprestano nadgledani,
bezbrižni i neobuzdani; sol jedine zemlje koju je vrijedno poznavati. Preplavili su tr‐
govački centar, carstvo u kojem se moglo imati više od ostalih, ili nešto drugačije od
ostalih ili kakvu novu robnu marku ili pak veću štrucu kruha nego što je imaju drugi.
Milena je tek dodirnula koju limenku i pomirisala kakvu bočicu i radije odlučila otići
promatrajući sav taj narod oko blagajni i njihova melankolična lica dok gledaju u di‐
gitalni zaslon gotovo poskakujući svaki put kad mašina proizvede tut! registriravši po‐
jedini proizvod. Po izlasku na ulicu, nadomještaju tu kratkotrajnu hirovitost, nabacu‐
jući neproziran izraz lica da nikoga ne uvrijede.
Usred tog prostranstva kojim dominiraju beton i željezo ipak je vrlo brzo osjetila
83
www.balkandownload.org
neku prisutnost, koja se trunila poput vijaka što padaju s prozora: na uglovima, na
skelama, na nogostupima; letimični pogledi prepoznavanja koji bi se trenutačno pri‐
krivali i skretali. Bili su to sunarodnjaci zauzeti poslovima: zidari, prodavači cvijeća,
nosači, vozači; savršeno prikriveni tako da ne odaju ama baš nikakvu povezanost, vid‐
ljivo je bilo samo jedno: da su ovdje kako bi primali naredbe. Bili su isti kao i tamo,
ali ne onako glasni, i baš nitko nije prosjačio.
Sličnih, no manje upadljivih natruha naslutila je prolazeći kroz restorane: neviđe‐
nih slatkoća i dražesti, suzvučja koja joj nikad prije ne podražiše nosnice nit se dota‐
koše nepca, pečenja koja bacaju u trans. To su mjesta na kojima kruži hrana dalekih
krajeva, ali koja istovremeno zadržava ono nešto domaće, nešto poznato u načinu br‐
zog posluživanja. Stala je obilaziti restorane tako brzo da su poslužitelji lako zaključi‐
vali Ova nije došla jesti, i tako stigla do četvrtog restorana zaključivši da ih i ovdje
ima, užurbanijih nego igdje drugdje, kuhari, pomoćnici, perači, spravljali su jela naju‐
daljenijih krajeva.
Sva su jela u biti meksička, zaključi. Sama se sebi podsmjehne. Nije tome tako, ali
joj se dopalo tako misliti.
Vozač povuče ruke k sebi primijetivši da Milena vadi smotuljak što joj ga je dao
gospodin H. Meni ne dajete ništa, to valjda znate? Ostavio ju je u nekoj pustoj ulici
rekavši Ovdje će vam reći kamo da ga odnesete. Kako tamo nije bilo nikoga, prošetala
je tržnicom i nanjušila restorane. Kad se vratila, naišla je na otvorenu cvjećarnicu; na
vratima je sjedio neki starac ruke oslonjene o štap dok je drugom ustima prinosio ko‐
mad kruha. Milena stane pred njega. Pogledali su se. Milena i opet posegne za smo‐
tuljkom, ali stari joj reče Pričekajte, osvježite se malo pa ću vas odvesti. Štapom poka‐
že prema vratašcima u dnu dućana. Milena uđe, opere ruke i lice; rana na rebrima bila
je suha, dok se sapunala, jedva da je osjetila neznatno zatezanje. Kad je izašla iz kupa‐
onice, stari je već bio na nogama. Dođite, rekao joj je. Vidite one ljude? Milena je vi‐
djela dva tipa u crnom automobilu sa srebrnim felgama. Murjaci, razbijaju glavu na‐
gađajući tko ste, nastavi, prošećimo dok im ne popusti pažnja. Krenuše u šetnju. Auto
ih je izbliza pratio, onda odjednom ubrzao i nestao, ali ubrzo se vratio i nastavio ih
pratiti s razdaljine.
Odvest ću vas do stadiona, rekao je stari. Ne budu li nas više pratili, tamo ćete pre‐
dati što imate, a ja ću vam dotle pričati o vašem bratu.
Milenu obuzme loš predosjećaj: Ubili su ga?
Ne, živ je kao živo srebro, tamo je, vidjet ćete koliko se promijenio, ali činjenica je
da je za njega sve dobro ispalo. Baš poput vas, i on je nosio smotuljak koji mu je po‐
vjerio gospodin H i bilo je gadno, ali na koncu se sve sredilo.
Znate li gdje je?
Stari joj reče Dajte da se oslonim o vas. Milena ga uhvati pod ruku, a stari iskoristi
84
www.balkandownload.org
prestano tapša. Jako sporo ona sad napokon izvuče smotuljak koji mu je bio namije‐
njen. Gospodin P pruži ruku, odvagne pošiljku ne ispuštajući Milenu iz vida pa preda
smotuljak jednom od svojih suradnika. Tapšao je i tapšao svoj nož smiješeći se Mileni
dok su ostali razmatali smotuljak, zamatali ga i govorili Svježa roba. No gospodin P i
dalje je netremice gledao Milenu i smiješio joj se i tapšao nož o svom pasu, a ona je
željela otići, ali nije ni glasa mogla ispustiti.
I, ne bi željela raditi za mene, mala? reče gospodin P bezočno je gledajući.
Tražim brata.
Jasno, brata.
Gospodin P skrene pogled s nje, počeše bradicu i stane ponavljati Brata, brata.
Prijeđe pogledom s određenom znatiželjom preko stadiona, okrene se, muškarci se
počnu polako razilaziti izlazeći kroz prolaze, i Milena ostane sama.
86
www.balkandownload.org
5.
TAMO GDJE VJETAR SIJEČE POPUT NOŽA
87
www.balkandownload.org
SELJACI SU I PRIDOŠLICE, i jedno i drugo pokazuju silno srdito; kad bi se uspjeli malo suz‐
držati, mogli bi biti uzorni građani, čak i oni koji najviše prigovaraju, ali ispotiha. Nji‐
hove kretnje i navike razotkrivaju davnašnja sjećanja i začuđenost došljaka. Odjed‐
nom progovore. Govore nekim miješanim jezikom koji se Mileni istog časa podvuče
pod kožu jer je baš poput nje: podložan utjecajima i nestajanju, propuštan, poveznica
između različitog i sličnog, pa onda poveznica s još druga dva, i onda opet s druga
dva, koji nisu nikad sasvim isti, ali koji povezuju.
Više negoli na pola puta između onog seljačkog i onog došljačkog njezin je jezik
neuhvatljiva nit između onoga što nestaje i onoga što još nije stvoreno. Nije to defini‐
tivno izumiranje. Milena ne primjećuje u svom jeziku nikakvo naglo nestajanje, već
plaho pretapanje, promjenu kao obrambeni mehanizam. Oni su sposobni govoriti sa‐
vršenom knjiškom varijantom pa bez upozorenja okrenuti na savršen došljački i oba
se mogu održati, između onoga što se smatra savršenim i onoga što postaje savršeno,
u mijeni dviju živućih zvijeri, sve dok uslijed nemara ili iz sasvim jasne namjere
odjednom ne prestanu prelaziti iz jezika u jezik i nastave govoriti samo drugim. U je‐
ziku se budi nostalgija za zemljom koju su napustili ili koju uopće nisu upoznali, kad
upotrebljavaju riječi koje imenuju predmete; odaju se kad upotrijebe strani glagol
oblikujući ga na knjiški način sa zvučnim nastavkom drugog podneblja.
Kad u jeziku upotrijebiš riječ koja služi istoj svrsi na drugom jeziku, dolazi do su‐
zvučja sastavnica i jednog i drugog jezika: ako kažeš Daj mi vatre kad bi oni rekli Daj
mi svjetlo, koliko toga naučimo o vatri, svjetlu i o davanju? Nije riječ o drugom nači‐
nu govorenja o stvarima: riječ je samo o novim spoznajama. To je novo poimanje svi‐
jeta, smatra Milena: obećava nešto drugo, znači nešto drugo, stvara različite slike. Tko
zna hoće li se ustaliti, tko zna hoće li svi prihvatiti njihove oblike, razmišlja ona, ali
oni su tu, bore se za opstanak.
Na papiriću koji joj je tutnuo stari bila je napisana adresa u drugom gradu, no,
kako se čini, nije potrebno izlaziti iz ovoga grada da bi se došlo do drugoga: trebalo je
samo uskočiti u autobus i voziti se ulicama i prolaziti uz trgovačke centre i nakon
mnogih tih i takvih i još raznoraznih, stići će.
Gotovo da nije ni primijetila kad je napokon stigla na traženu adresu jer gradovi
nisu imali središta iz kojih bi se pružale avenije. Samo bi odjednom opažala da se ime
88
www.balkandownload.org
Po iseljenicima koji bi se vraćali njezin je brat uspio poslati dvije ili tri poruke.
Dvije ili tri, a ne dvije, ili tri; Milena nije mogla točno ustvrditi jer se nakon prvog pi‐
sma ono drugo, a možda i još jedno, svodilo na istu priču punu optimizma. U prvom
je pisalo:
Još nisam našao parcelu, ali ubrzo, vidjet ćete.
Ovdje je sve uređeno, sve ima svoj broj i ljudi se gledaju u oči, ali pritom si ništa
ne govore.
I ovdje ima zabava, ali ne pleše se nit se moli, one nisu posvećene nikome. Najvaž‐
nija je ipak zabava purice, koja je sjajna jer se samo jede i jede.
Ovdje je čovjek jako osamljen, ali ima toliko mnogo stvari. Donijet ću vam nešto
kad se vratim. Čim ovo sredim, vraćam se, vidjet ćete.
U drugom pismu više nije spominjao ni zemlju ni parcelu niti planove. Pisalo je:
Dobro sam, imam posao.
A treće, ako ga je uopće bilo, vjerojatno je ustrajalo u istom tonu: Već sam vam re‐
kao da sam dobro, ne pitajte me više.
89
www.balkandownload.org
Teže od samog nabrajanja bilo je obilaženje tih osam parcela. Probijati se kroz
hladnoću onako sama, pokretana samo unutarnjim žarom; ići od ulice do ulice, a da
im ne vidiš razlike; sudarajući se s preprekama koje su zadržavale ljude kako bi auto‐
mobili mogli slobodno prolaziti. Ili se sudarati s ljudima koji nisu govorili nijedan od
jezika koje je znala: četvrti doseljenika pridošlih iz susjednih dijelova grada, oni su je
dozivali riječima koje bi ostale visjeti u zraku. Umarali su je spomenici u čast neke
tuđe povijesti. Prezir, riječi pune nepovjerenja. I onda opet hladnoća, gora nego prije,
koja ju je nesmiljeno šibala.
A kad je stigla i ugledala ono što je tražila, pred njom je zjapila praznina.
No bilo je tu strojeva koji su još radili. To je prvo što je ugledala kad su joj pokaza‐
li parcelu: rovokopači koji uporno ruju uokolo kao da moraju pod hitno iskopati svu
zemlju; veličina te provalije i precizan rez njenih rubova bili su nerazmjerni skrom‐
nim sposobnostima radnih strojeva. Ono što se ovdje nalazilo izvučeno je u jednom
potezu, izbačeno s ovog svijeta, više ne postoji.
Ne znam što su vam rekli, rekao je srditi doseljenik, Ne znam što misle da im se tu
zagubilo, ali ovdje to neće naći, ovdje nije bilo ničega prije.
90
www.balkandownload.org
6.
TAMO GDJE SE VIJORE ZASTAVE
91
www.balkandownload.org
BIJEDO, ZAČUJE KAD SE USPELA na osmi brežuljak s kojeg se nadala ugledati brata, Došla si
po plaću, bijedo? Otvori oči. Crvenokosi, ogromni došljo, koji je bazdio po duhanu,
zurio je u nju. Milena je znala da bijednik čezne da je dohvati ili povali, pa je polaga‐
no ustala ne ispuštajući ga iz vida jer kad u strahu okreneš leđa, tad se najviše izlažeš
mogućnosti napada; otvorila je vrata kabine bankomata i izišla.
Raspitivala se za brata tamo oko one provalije. Prilazila je ljudima kad je čula da
govore knjiški, opisivala bi ga, oponašala njegov govor, spominjala njegove omiljene
boje, ponavljala priču o zemlji koju je došao tražiti, spominjala odakle su, nabrajala
što sve zna raditi, uporno je zahtijevala i molila da se pokušaju prisjetiti ako su ga
poznavali. Sve dok je ledeni vjetar nije natjerao da potraži zaklon u kabini bankoma‐
ta, gdje se sklupčala poput psa i nakon dugog drhturenja uspjela zaspati pa je sanjala
kako savladava jedno, dva, tri, sedam brda i kad je stigla na vrh osmoga, probudio ju
je grubi prezir crvenokosog.
Još nije sasvim svanulo, nebo je bilo poput krvavog daška koji nikako da se odluči
naleći na zemlju; ali već je bilo vrijeme kad se ljudi koji joj mogu pružiti informacije
opet užurbano kreću uokolo. Stane hodati trljajući dlanove kako bi im se vratila ru‐
mena boja, dok je istovremeno pažljivo osluškivala sve oko sebe. Prolazeći ulicom sa
stražnje strane nekog restorana, začula je ne samo poznati govor nego i poznati glas.
Naviri se i ugleda mladića iz autobusa kako dovlači velike bocune do vrata restorana;
radio je energično, fićukao neku staru pjesmu, bio je samo u hlačama i potkošulji, ali
nije se činilo da mu smeta jutarnja svježina. Imao je malen povez na ruci gdje ga je
Milena bila ozlijedila. Nasmiješi se kad je ugleda i priđe joj, ali što se više približavao,
to mu se lice više žarilo, ne toliko od straha koliko od tuge. Kako li to izgledam? po‐
misli Milena.
Posrećilo ti se, jelda? reče Milena.
Itekako, odgovori mladić, Kako si ti prošla?
Ide nekako, snalazim se, ali još uvijek nisam pronašla koga tražim.
Taj koga tražiš isto je našao posao? Da, ali ne znam gdje.
Mladić je malo oklijevao, a onda joj reče Dođi sa mnom.
Ušli su u restoran. Milena je hodala za njim između uzavrelih lonaca, noževa, ku‐
hinjskih sjekira, tava, obezglavljenih pilića i još živih ribljih repova, do kuta u kojem
92
www.balkandownload.org
je neka žena čistila crvene paprike. Bila je blijeda i nježna, neizmjerno dražesna lica,
no Mileni se učini da nalikuje na Coru, možda zbog toga kako je radila, kao da razodi‐
jeva unuke prije tuširanja, ili možda zato što je odmah, baš kao i s Corom, osjetila da
joj može vjerovati. Žena nakratko podigne pogled i zadrži ga na tren na Mileni, ne is‐
puštajući papričice iz ruke, zatim spusti pogled.
Doña, ovo je moja prijateljica, reče mladić, Traži nekog svog, pa kako ste vi tolike
vidjeli prolaziti ovuda...
Da, znam, reče žena, ne potrudivši se ispuniti šutnju koja je nastupila.
Što? reče Milena, Što znate, señora?
Znam tko si.
Upoznali ste mog brata?
Žena kimne.
Stigao je ovamo, iznuren i preplašen poput kakvog psa lutalice, rekla je. Dali smo
mu juhe i neku vestu i pustili smo ga da ostane ispod polica za posuđe. Ima tome već
sigurno godinu dana, možda manje. Tih dana navratila je neka domaća žena, beskraj‐
no tužna izgleda, raspitivala se imamo li kakvog momka koji hitno treba posao, vidje‐
lo se da je dobra, ali bila je jako tužna, pa sam rekla tvom bratu da vidi hoće li mu to
odgovarati, kao što sam vam rekla, djelovala je pošteno, ali sasvim utučeno, ali nisam
mogla znati što ona treba. Tvoj brat se pošao vidjeti s njom i više se nije vratio. Vjeru‐
jem da mu je onda odgovaralo. A znate li kamo je otišao?
Nek te dečko povede, već sam mu pokazala susjedstvo.
Žena je mladiću navela adresu i Milena ga je već vukla prema ulici, kad odjednom
zastane i okrene se s pitanjem Kako ste znali tko sam? Moj brat vam je rekao kako
ćete me prepoznati?
Da, i zato. Rekao mi je da ima sestru za koju se na prvi pogled vidi da je pametna i
načitana, rekla je žena, I zato.
Nisu stigli ni do sljedećeg bloka zgrada, a mladić je već zaostajao odlučivši Mileni
samo pokazati kuću u kojoj se nalazi njezin brat. Milena pohrli; doslovno je osjećala
kako joj noge ne dotiču tlo, odlučna lebdjeti režući zrak sve dok ne pronađe brata i
dok ga ne vrati kući i nikad više ne kroči na strano tlo.
Kuća je bila lijepa i velika i ružičasta i okružena drvenom ogradom. Milena otvori
vratašca posred ograde, priđe ulaznim vratima, pozvoni, pričeka. Čula je zvuk muških
koraka koji su se približavali i ponadala se da bi to odmah mogao biti on, da bi baš on
mogao otvoriti vrata, da više ne odgađaju susret. Vrata se otvore i ukaže se malešni
čovjek s naočalama, omotan crvenim kućnim ogrtačem. Bio je crn. Nikad u svom ži‐
votu nije izbliza vidjela toliko crnaca, a odjednom joj se učini da su upravo oni ključ
njene potrage. Milena ga je promatrala kao da mu predbacuje što je mršaviji, tamnije
puti i stariji od njezina brata, kao da se pokušavao izdavati za njega. Zausti da nešto
kaže, ali on je pretekne Mogu staviti plavu periku ako želite.
93
www.balkandownload.org
Milena se načas zbuni, a zatim prasne u smijeh, gušeći se. Oprostite, odgovori na
domaćem jeziku, Očekivala sam da će netko drugi otvoriti vrata.
Bijelac? Mislite da je ovo bjelačka kuća? Ne, ne...
Onda ste pogodili, ovo je bjelačka kuća, tu nema pomoći, jedino bih se mogao pre‐
oblačiti u bijelca. Sviđa li vam se moj haljetak?
Ne... Da... Kao što sam rekla, očekivala sam još nekog.
Drugog crnca. Čini vam se da nisam dovoljno crn?
Milena se smijala. Čovjek se smijao. Odjednom je napusti svaka zabrinutost. Prvi
put otkako je prešla, osjećala se dobrodošlom, premda joj još ništa nisu ponudili.
Ne, ni crnca ni bijelca, tražim brata, rekli su mi da je dobio posao u ovoj kući.
Ajme, ajme, reče čovjek pretjerano naglašavajući razočaranost, Mogao sam si i
misliti da moje molbe ne mogu biti uslišene tako brzo... Sinoć sam skrušeno prekli‐
njao Boga: Bože, pošalji mi neku finu gospođicu da me spasi mojih muka.
Žao mi je...
Da, jasno, brat... Nije ovdje. Ali ja jesam. Obitelj koja je ovdje živjela odselila se.
Na drugi kontinent. Prodali su kuću, a ja sam je kupio. Ne znam zašto su otišli, sve se
ionako neprestano mijenja, a ovo je idealno mjesto da se čovjek skrasi.
Milena osjeti da je napušta i posljednji atom snage za koji se bila grčevito držala,
sad se snaga izgubila, iz ove posljednje ulice nema izlaza, sreća joj je okrenula leđa.
Nek sve ide do vraga, pomisli, i ovaj tip, i svi prije njega, do vraga sav taj trud, odoh
se objesiti na prvi stup i nek vjetar lamata mnome kao kakvom krpom, udrit ću u
plač, pa nek vrag odnese i mene. Mahne crncu u znak pozdrava i okrene se da ode.
Ali jedan je ostao, reče čovjek.
Milena se zabulji u njega, kao da mu pokušava čitati s usana.
Što?
Ostao je njihov najstariji sin. Vojnik. Pođete li do vojne baze, naći ćete ga.
Milena nije shvaćala na što misli pošten narod kad spominje Obitelj. Ona je pozna‐
vala razdvojene obitelji, velike obitelji, ogorčene obitelji, srdačne obitelji, snalažljive
obitelji, turobne obitelji, gostoljubive obitelji, poduzetne obitelji, ali nikad nije upoz‐
nala onu Sretnu obitelj o kojoj se toliko govori i u koju se toliki kunu i žele je zaštititi;
sve obitelji imaju više odrednica ili imaju onu jednu koja je kod svake obitelji potpu‐
no različita: nema obitelji u kojoj je sve med i mlijeko, ni one u kojoj je sve puko odri‐
canje, i ono što ih veseli za svaku je obitelj sasvim različito.
Vidjela je ljude koji odlaze kako bi spasili obitelj i one koji bježe od obitelji da spa‐
se sebe. Obitelji koje beskrajno dugo i staloženo sjede i razgovaraju za objedom, kao i
one koje se vole šutke. (Njezinu su trenutačno činile tri žene. Srce joj se stezalo pri po‐
misli na sestricu; tješila ju je samo pomisao da i ona zna paziti na sebe, baš poput nje.)
Uostalom, obitelji se zasnivaju iz čudesnih pobuda: da se napuči zemlja, slučajno,
94
www.balkandownload.org
Putem do vojne baze Milena je prošla ispred zdanja na čijim je stubama bilo mnoš‐
tvo ljudi sa šarenim zastavama; kako su je napustili zanos i svaka užurbanost, zastala
je da vidi što se to događa. Bilo je tu parova koji su se držali za ruke i stajali u redu
kako bi došli do čovjeka vrlo svečana držanja koji im je govorio nešto na što bi svi za‐
plakali, bilo je tu i riže i pljeskanja i velikog ushićenja. Vjenčavali su se. Milenu je to‐
liko zabljesnula ljepota obreda da nije odmah primijetila da su parove činila samo po
dva muškarca ili dvije žene, a ne muškarac i žena; kad je to uvidjela, dirnule su je
suze koje su poput cvjetova padale iz njihovih očiju, mora da je bilo iznimno teško
stići do ovog trenutka i poželjela je da bude moguće da ljudi koje je upoznala u ovak‐
voj prilici zauvijek ostanu ovako sretni. Jedino nije razumjela zašto su toliko važni pr‐
sten, onaj čovjek svečana držanja i kumovi. Milena je ostala zadivljena iskrenim uz‐
buđenjem njihovih prijatelja koje je bilo u potpunoj opreci s ispraznom dosadom ta‐
kozvanih normalnih vjenčanja; događalo joj se da prenosi tajne poruke, da ustupa
svoj dom nedopuštenim ljubavima i svoju odjeću za slobodonosne povorke. Svjedočila
je drugačijim vrstama ljubavi... A ovi sad čine sve isto. Osjetila se lagano izigranom,
ali onda se zapita što, uostalom, ona uopće zna. Pa zaključi kako oni sigurno poznaju
one druge brakove, dobre brakove u kojima se ljudi ne rastaju, u kojima roditelji ne
odlaze i u kojima supružnici ne prestaju razgovarati. Valjda su zato tako zadovoljni i
ne smeta im što oponašaju one koje su oduvijek prezirali. Ili je stvar možda u tome,
pomisli, da se žele domoći kakvoga god papira, makar samo zato da nalikuju na osta‐
le, bit će da ljudima dojadi biti drugačiji.
Nastavila je prema zapadu, da bi nakon mnogih prijeđenih ulica ugledala još jednu
95
www.balkandownload.org
nakupinu zastava, jednako lijepih, ali strogo poredanih i potpuno iste veličine. Stigla
je do vojnika.
BalkanDownload.org
96
www.balkandownload.org
7.
TAMO GDJE SE PROŽDIRU LJUDSKA SRCA
97
www.balkandownload.org
Nijedno od njih nije odmah prepoznalo utvaru s kojom se suočilo. Milena čak usta‐
ne, pozdravi i stane zahvaljivati i zausti pitanje, sve prije negoli je uočila koliko vojnik
nevjerojatno nalikuje na njezina brata i koliko se ustvari razlikuje od njega; bio je kao
on, niska čela, guste kose, ali blijed i snažniji. U istom djeliću sekunde shvatila je da je
riječ o zabludi, da ovo jest njezin brat, ali isto tako da zabluda tu ne prestaje. Na tren
joj zastane dah, vršcima prstiju jedne ruke osloni se o pisaći stol da povrati ravnotežu
te podigne drugu ruku da dodirne tu prikazu, tog čovjeka kojeg ovdje nije ni tražila.
On je uhvati za ruku, reče vojniku Odmah se vraćam i izađe s Milenom na ulicu.
Neko su vrijeme hodali u tišini. Okretali su glave i gledali jedno drugo, sad on, sad
ona, i onda bi se opet pogledavali, u nevjerici. Još su neko vrijeme promišljali što bi
jedno drugome trebali reći. Napokon, sveudilj gledajući preda se, on zapodjene razgo‐
vor:
Jesi li se jako namučila tražeći me?
Kako se uzme, pronašla sam te kad sam se već prestala truditi. Kako je Cora?
Drži se, reče Milena; prisjetila se pošiljke koju mu je nosila, ali ga samo upita A
ona parcela?
Njezin se brat nasmije: Već si je obišla, zar ne? Milena kimne.
98
www.balkandownload.org
Nakon toga sam stao obijati pragove, zapadajući u sve veće nevolje, sve dok nisam
upoznao staru gospođu u restoranu. Pomogla mi je u oporavku svojim juhama, kako
bih se mogao vratiti.
Ali nisi se vratio.
Ne, rekao je, nisam se vratio.
Brat joj tad ispriča nevjerojatnu priču. Nakon neuspjeha s terenom bilo ga je stid
vratiti se, zato je prihvatio posao koji su mu ponudili. Ona žena bila mu je ponudila i
nemoguće, ako joj je voljan pomoći. Govorila je knjiški pa ga je stala preklinjati za
pomoć svim umilnim riječima koje je mogla pronaći u rječniku. Odvela ga je kući,
predstavila ga svom suprugu, svojoj kćerkici i, strpljivo pričekavši da otključa svoju
sobu, jednome nadurenome mladiću.
Njemu ćeš pomoći, rekla je žena, Ali željela sam da upoznaš i cijelu obitelj kojoj
ćeš pomoći.
Bio je po prilici njegovih godina, na pragu zrelosti. Baš poput njega, bez znanja
obitelji odvažio se dokazivati svoju muževnost i prijavio se u vojsku i za koji dan tre‐
bao je biti poslan na drugi kraj zemaljske kugle kako bi se borio protiv tko zna kojih
ljudi koje će morati ubijati tko zna na kakve sve jezive načine. Bio je stariji od njega,
ali ponašanje mu je bilo dječje: tijekom tog mučnog sata koliko je trajao razgovor ne‐
prestano je stiskao šake, stezao usne, a pogled je podigao tek kad je sve bilo dogovore‐
no. Sljedećih dana nekoliko puta prilazio je Mileninu bratu kako bi ga pitao tko je,
odakle je došao, boji li se; ali on nije dovoljno dobro poznavao jezik da bi mu mogao
odgovoriti, pa mu je samo ponavljao ime svoga Mjesta, ili ime zemlje kako ne bi ra‐
zotkrio suvišne detalje svog prethodnog života, ili bi samo rekao ne, ne bojim se. Dru‐
gi je mladić kimao i nevoljko odlazio, kao da bi želio nešto reći, ali se ne usuđuje.
Dogovor je bio ovakav: Milenin brat izdavat će se za njega. Kad se vrati, obitelj će
mu isplatiti nagradu za učinjenu uslugu. Znatan iznos, naglasili su. Osim toga može
zadržati njegove dokumente, s njegovim imenom i svim pripadajućim podacima. Ako
se ne vrati, novac će poslati njegovoj obitelji. A tebe, tebe bi nam isto poslali nazad?
upitala je Milena. Nemojmo o tome.
Pristao je bez krzmanja. Pridružit će se najmoćnijoj vojsci na svijetu i vjerovao je
da je to dovoljna garancija da će se vratiti čitav. Posljednje dane prije odlaska provo‐
dio je u njihovoj kući. Uvježbali su ga da upamti odgovore koje valja dati kad se javi
u vojsku, poučili su ga kako da oponaša potpis onoga koga će zamijeniti, naučio je
broj njegove osobne iskaznice, pripremali su mu palačinke i toplo mlijeko, dobro su se
odnosili prema njemu. Svih tih dana spavao je u mladićevoj sobi ne prestajući se pita‐
ti zašto bi netko poželio napustiti tako udoban krevet, no odmah bi odgovorio samo‐
me sebi kako svatko mora učiniti nešto za samoga sebe.
Onoga jutra kad se trebao javiti u vojarnu, osjeti napadaj straha čim je otvorio oči
i sjetio se da je svanuo dan odlaska u rat, no znao je da nema nazad, pa je otišao i od‐
govarao na postavljena pitanja i potpisao se kako su ga poučili. Časnici koji su ga do‐
99
www.balkandownload.org
čekali nepovjerljivo su promatrali nesklad njegova imena i lica, njegova straha i činje‐
nice da se dobrovoljno prijavio, no svejedno su ga primili. Tako je otišao u rat.
Kako je to prošlo? upita Milena, Taj rat.
Njezin brat pokuša slijeganjem ramenima izbjeći to pitanje, ali taj ga je pokret iz‐
dao: kad su se ramena vratila na svoje mjesto, činilo se da povlače cijelo njegovo tijelo
naniže, kao da pogled okreće vlastitoj nutrini.
Zašto želiš znati, pitao je. Ionako ne bi mogla shvatiti.
Pokušavam shvatiti tebe.
Udahne, naglo podigne ruku pa joj promrsi kosu; spusti ruku obuhvativši je dru‐
gim dlanom i kimne.
Nije kao u filmovima, reče, Znam da ovdje sve izgleda kao u filmovima, ali tamo
nije tako. Provodiš dane i dane zatvoren i čini se da se ništa ne događa sve dok jednog
dana ne izađeš, ali ne znaš protiv koga se boriš ni gdje se neprijatelj skriva. Odjednom
saznaš da je tvoj prijatelj umro toga jutra, a da nitko nije znao otkuda je doletio me‐
tak, ili naletiš na granatu koju nitko nije vidio da pada, ali ona je tu, čeka tebe. Onda
ih moramo ići tražiti. No kad ih pronađemo, oni ne rade ništa, a mi moramo uvjeriti
sami sebe da su oni krivci, inače bismo poludjeli.
Jesu li te ranili? upita Milena.
Odmahne glavom i skupi usne, bez ponosa i bez olakšanja.
Nisu me ni takli, reče, Kad je dolazilo do borbe, uvijek sam ja udarao, kako ne bi
udarali mene... Ima ih koji se otprve navuku. Ja nisam taj. Ali znaš kako se kaže: kud
svi, tud i...
Po isteku mjeseci koji su mu bili određeni pojavio se u kući one obitelji. Ništa nije
tražio, samo je došao, pokucao na vrata i ušao. Gledali su ga u nevjerici, zapanjeni da
stoji pred njima, živ i s vojnim odlikovanjima: živ. Zapazio je da ih na neki način
muči činjenica da se vratio, kao da se radi o strancu koji se pojavio s namjerom da im
govori o nečemu što nema nikakve veze s njihovim otmjenim jedaćim priborom, s nji‐
hovim bijelim plahtama ni s njihovim obiteljskim kamionetom. Otac mu je čestitao,
ponudio mu pivo, zahvalio u ime svoje zemlje te stao prtljati nešto o poteškoćama pri
prikupljanju novca i o komplikacijama koje će on imati pri korištenju mladićevim
identitetom te kako bi bilo najbolje da se zaposli kod njih pa bi tako, ako želi, mogao
riješiti pitanje ostanka u zemlji. No majka ga prekine. Rekla je Ne. Rekla je Ispunit
ćemo obećanje. Ali ovdje ga svi poznaju, rekao je otac, govoreći o svom sinu. Onda
ćemo se odseliti, odgovorila je majka. Promijenit ćemo ime, počinjemo otpočetka, rek‐
la je majka.
Budući da nisu očekivali da će se vratiti, nisu imali novac koji su mu obećali; dali
su mu nešto, manje od očekivanoga, ali mnogo više no što bi za isto vrijeme mogao
zaraditi pomažući u kuhinji ili služeći oko stolova. I tako su otišli.
100
www.balkandownload.org
102
www.balkandownload.org
8.
ZMIJA KOJA VREBA
103
www.balkandownload.org
VEĆ JE OSTAVILA VOJARNU ZA SOBOM, kad začuje Hej, ti! Stani! Tebi govorim! Okrene se i
ugleda strahovito blijedog policajca koji je upirao prstom prema njoj. Jesi li gluha?
Stani u red.
Na nekoj zapuštenoj parceli prekrivenoj lokvama crne vode klečalo je desetak mu‐
škaraca, pogleda uprta u pod. Svi su bili ili su izgledali kao da su njeni zemljaci. Mile‐
na zauzme svoje mjesto pokraj njih.
Mislite da možete samo tako doći i lagodno živjeti, a da se za to niste pomučili, go‐
vorio je policajac, E pa, imam vam nešto reći, ima nas domoljuba koji budno motrimo
i sad ćemo vam očitati bukvicu. Kao prvo: naučite se stajati u redu. Ako nekamo želite
ići, stanite u red i pitajte za dopuštenje, ako želite ići liječniku, stanite u red i pitajte
za dopuštenje, ako mi želite uputiti ma samo slovca, stanite u red i pitajte za dopušte‐
nje. Stanite u red i pitajte za dopuštenje. Tako se to ovdje radi, među civiliziranim lju‐
dima! A ne da preskačete živice i kopate tunele.
Krajičkom oka Milena je vidjela kako se ukazuje policajčev jezik dok je govorio, iz‐
razito ružičast i šiljast. Također je vidjela, makar je nije pokazivao, kako ne skida ruku
s opasača za kojim je nosio pištolj. Odjednom se policajac okrene prema jednom od
njih koji je stajao do nje.
Što to imaš?
Zakorači prema njemu i ponovi Što to imaš?
Čovjek je u rukama držao knjižicu i čvršće je stegnuo kad mu se policajac približio.
Oklijevao je, ali mu na koncu ipak dopusti da mu je istrgne.
Evo ga, reče policajac prelistavši je. Pjesme. Baš ste mi vi neki kvalificirani radnici,
nemate novaca, nemate dokumenata, ali pjesme ste si ponijeli. Romantičan si, je li?
Pjesnik? Pisac? E pa, sad ćemo mi to vidjeti.
Istrgne jednu od zadnjih stranica, prisloni je na korice knjige, izvadi olovku iz ko‐
šulje i sve pruži čovjeku.
Piši.
Čovjek podigne pogled ne shvaćajući o čemu se radi.
Rekao sam ti da pišeš, ne da me gledaš, blesavče. Oči na papir i piši što misliš zašto
si se našao u govnima, što misliš zašto si dopao šaka ovom domoljubnom policijskom
službeniku? Ili ti možda nije jasno u čemu si pogriješio? Znaš ti dobro. Piši.
104
www.balkandownload.org
Čovjek prisloni olovku na papir i počne ispisivati slovo, ali drhtanje ruke u tome
ga onemogući. Ispadne mu olovka, podigne je i pokuša ponovno. Nije uspijevao napi‐
sati nijedne riječi, tek usplahirenu žvrljotinu.
Milena mu naglo istrgne olovku i knjigu. Policajac vrisne Tebi nisam rekao da...
Ali ušuti kad primijeti kako Milena počinje pisati bez imalo podrhtavanja. Motrio je
na nju dok je to činila, neprestano se podrugljivo cereći, premda nije mogao prikriti
smetenost.
Milena nije zastajala da razmisli koja bi riječ bolje odgovarala ni da provjeri kako
napisano zvuči. Ispisala je deset redaka, a kad je završila, položila je olovku na knjigu
i na njoj zadržala pogled. Policajac pričeka koji trenutak, zatim reče Daj mi to, pogra‐
bi papir i stane čitati naglas:
Mi smo krivi za sav nered, mi koji ne govorimo vaš jezik niti znamo šutjeti. Mi koji
nismo stigli brodom, koji prašinom onečišćujemo vaš prag, koji lomimo vaše žice. Mi
koji vam otimamo posao, koji čeznemo čistiti vaša govna, koji naprosto želimo raditi
po cijeli bogovetni dan. Mi koji na vaše besprijekorne ulice donosimo zapah mirisa po
jelu, mi koji smo vam donijeli nasilje koje je vama bilo potpuno strano, mi koji vam
prenosimo vaše ljekarije, mi kojima treba okovati vratove i gležnjeve; mi, kojima nije
teško ni umrijeti za vas; tko bi drugi bio kriv nego mi koji se tko zna čemu nadamo.
Mi tamnoputi, mi zdepasti, mi masni, mi mutavi, mi debeli, mi slabokrvni. Mi, divlja‐
ci.
Policajac je započeo čitanje gromkim glasom, ali ubrzo je izgubio dramski naboj pa
kako se približavao zadnji redak, glas mu se gotovo pretvori u šapat. Kad je završio či‐
tanje, i dalje je gledao u papir kao da je zapeo na zadnjem slovu. Kad je napokon po‐
digao pogled, činilo se da su ga napustili svaka srdžba i zanimanje za njegove uznike.
Zgužva papir i baci ga iza sebe. Pogleda na drugu stranu, okrene se razgovarajući s
nekim preko radiostanice i nestane.
Milena ustane čim je policajac otišao, ali ostalima je trebalo malo duže da shvate
da ih nitko neće privesti. Pogledavali su se pomiješanih osjećaja zadovoljstva i nevje‐
rice, a onda pogledavali Milenu, ali više joj ništa nisu mogli reći jer ona je već opet
krenula dalje, pa su mogli još samo nazreti njezin lik ocrtan na osunčanoj pozadini.
105
www.balkandownload.org
9.
TAMO GDJE SU CRNI MINERALI
GDJE NEMA PROZORA NI OTVORA ZA DIM
106
www.balkandownload.org
NIJE SE MOGLA ZAUSTAVITI, morala je ići dalje iako nije znala kako će se vratiti. Ritam ko‐
raka, njezino neopterećeno tijelo, lagan zvuk njezina disanja koji ju je gurao naprijed.
Ubrza korak; dok joj je blijedo sunce udaralo u lice, koračala je sivim ulicama pokraj
kuća koje su sve bile nalik jedna na drugu, poput ladica kakva ormara.
Stigla je do parka koji je odzvanjao ptičjim cvrkutom prije počinka. Prošla je sredi‐
nom parka, nije hodala stazom koja ga je okruživala, a njene su noge u hodu - tap,
tap, tap - ostavljale tragove na zemljanom tlu. Navukla se večernja naoblaka i uskoro
nije vidjela vlastite korake, ipak Milena nije zastajala: hodala je brzo - tap, tap, tap -
vođena stablima punima ptičjeg pjeva. Ubrzo začuje Hodaš u tami, mila.
Okrene se da vidi tko to govori, jer bio je to knjiški jezik, pa ugleda kako na klupi
sjedi, sasvim nalik na samoga sebe, a opet tako drugačiji, malo puniji, naočitiji, ili mu
je to samo narastao nos, i smiješi joj se, Džukac. Prvo je vidjela žar, a onda čovjeka
koji ga potiče. Milena osjeti kako joj se osmijeh razlio licem, makar nije doživjela pri‐
padajući osjećaj smijanja jer činilo se kao da su joj osjećaji otupjeli.
Što ćeš ti ovdje? upita.
Znaš ti mene, pobrinut ću se za tebe.
Ne radiš li ti za gospodina H? Kad stignem ovamo, trebao bi mi pomoći gospodin
Q.
Radim za onoga tko mi da posao. Nisam prestao motriti na tebe, znam gdje si sve
bila i što si sve prošla.
Svagdje je teško, ali ne snalazim se ovdje, ne razumijem ovo mjesto.
Ne brini. Ni oni ne razumiju, žive u strahu da će ostati bez svjetla, kao da, uosta‐
lom, ne živimo između munje i sijevanja. Ne brini. Oni trebaju nas. Žele živjeti vječ‐
no, a još uvijek ne shvaćaju da je za to potrebno promijeniti boju i broj. Ali to se već
događa.
Džukac povuče snažan dim, gotovo sažeže cigaretu. Zatim reče Sad kad si tu pođi
za mnom. Ustane i Milena stane uz njega. Napuste park, zađu u malen labirint uličica
koje su izgledale kao da pripadaju nekom drugom gradu i zastanu pred uskim, niskim,
neprozirnim vratašcima.
Uđi, naloži Džukac.
I što će se tu zbiti?
107
www.balkandownload.org
Tu će ti pomoći.
Milena se sagne kako bi se mogla provući kroz vrata i nakon prvoga koraka osjeti
hladni zrak koji je dopirao s druge strane, ali nije joj smetala hladnoća; opazi kako se
nalazi na vrhu kružnih stuba. Počne se spuštati, okrene se da vidi slijedi li je Džukac,
no on je ostao na ulazu, dobacio joj poljubac i nestao s okvira vrata dok je Milena gu‐
bila iz vida posljednje tračke sunca. Nastavi se spuštati. Nakon četiri spiralna okreta
stigne do drugih vrata, na kojima zatekne staru i lijepu ženu, dugih bijelih noktiju i
napudrana lica, s brošem u liku leptira koji joj je pridržavao krajeve ogrtača. Na vrati‐
ma je bio natpis na kojem je pisalo Jarcha. Pokušavala se sjetiti kako se kaže izlaz na
još kojem od jezika koje je poznavala, ali neuspješno. Ovo je bila jedina riječ koja joj
je padala na pamet. Izlaz. Žena je izvadila dvije cigarete iz crne tabakere, istovremeno
pripalila obje i pružila joj jednu. Milena je uzme i prođe.
Prostorija je nalikovala na sobu kakvog mjesečara: sasvim jasna, a opet nekako da‐
leka, nestvarna, a ipak živa; bilo je tu mnogo ljudi, vrlo mirnih, svi su pušili, i mada se
nije vidjelo nikakvih otvora ni osjećalo nikakva strujanja zraka, nije bilo zagušljivo.
Poput kakve stare melodije, obuzme je iznenadna nelagoda, koja potakne strah da bi
se uskoro moglo dogoditi nešto strašno. Nešto će se dogoditi, nešto će se dogoditi.
Prođoše je srsi, ali jeza ubrzo nestade kao uljuljkana jedinim jasnim zvukom koji se
mogao čuti, sve dosad nije ga bila svjesna: nije bilo glazbe ni razgovora, samo zvuk
vode koja teče, ne onako kao u cijevima, već onako snažno kako teku podzemne rije‐
ke, što je podsjeti da se odavno nije okupala, a ipak nije bila prljava niti je neugodno
mirisala - uopće ni po čemu nije mirisala. Što će se sad dogoditi?
Tad ugleda kako se kroz mnoštvo prema njoj probija neki visok i vitak čovjek, ogr‐
nut širokom kožnatom jaknom. Imao je velike zube koji su žućkastim sjajem obojili
njegov širok osmijeh. Zastane ispred nje.
Evo, pruži joj papire, Sve je sređeno.
Milena uzme papire i pogleda o čemu je riječ. Bila je to ona, s drugim imenom i
drugim mjestom rođenja. Njezina fotografija, novi brojevi, novo zanimanje, novo pre‐
bivalište. Oderali su me, promrmlja.
Kad je podigla pogled, njega više nije bilo, pa je obuzme panika, samo na tren - ili
je možda i potrajalo; nije mogla sigurno reći jer nije imala sat, nitko nije imao sat -
osjeti kako je količina novotarija nadilazi; no već za koji trenutak - ili je to bilo mnogo
poslije - popusti tjeskoba neizvjesnosti i krivnje: prisjeti se svoje obitelji poput obrisa
dragoga kraja koji se gubi, Mjesto, Gradić, Veliki Mravinjak, sve one boje, pa zaključi
da nije kraj svijeta; prigrli taj osjećaj svim svojim bićem i svakim atomom svog sjeća‐
nja, napokon se prepusti i na koncu reče Kad sve na svijetu utihne, bit ću spremna.
108
www.balkandownload.org
RAZMJENA TIJELA
109
www.balkandownload.org
110
www.balkandownload.org
1.
PROBUDI GA STRAŠNA ŽEĐ, USTANE i krene po vodu, ali vrč je bio suh, pa se niz lijevak
otme tek vlažni dašak. Baci ogorčen pogled na gotovo praznu bocu rakije od agave na
stolu i zaključi kako će dan biti paklen. Nije mogao znati da on to već i jest, satima, is‐
tinski jeziv, puno gori od njegova privatnog djelića pakla što si ga je priskrbio pićem.
Odluči prošetati. Otvori vrata i začudi se kad u hodniku ne ugleda Gospicu koja se
obično tuda motala i koja je živjela ovdje sve otkako je Kućerina bila Kućerina, a ne
tek niz dvokatnica za bijednike. Otvori ulična vrata. Čim je iskoračio, neko stezanje u
ramenu upozori ga da nešto nije kako treba.
Znao je da ne sanja jer su njegovi snovi inače sasvim priprosti. Kad bi uspijevao
zaspati na nekoliko sati, sanjao je; snove do te mjere žive da mu nisu donosili nikakav
odmor, malene preinake vlastitih nevažnih doživljaja, bezveznih razgovora i starih
strahova. Ponekad je sanjao da mu ispadaju zubi, dok su drugi snovi bili beznačajni;
nimalo nalik na ovaj.
Zujanje: zatim zbijena navala komaraca koji se sjatiše oko lokve kao da je pokuša‐
vaju podići. Nigdje nikoga, ničega, ni glasa niti ikakvog drugog zvuka, na ovoj aveniji
koja bi u ovaj sat već trebala biti zakrčena vozilima. Tad pogleda bolje: lokva se nala‐
zila u podnožju stabla, kao da se netko na njega naslonio dok je povraćao; ono što su
komarci srkali nije bila voda, nego krv.
Nije bilo ni vjetra. Sinoć je puhalo ko ludo, sad bi se trebao osjećati barem lagani
povjetarac, a vladala je tek posvemašnja nepokretnost: sve je djelovalo pretjerano
stvarno jer je ustvari sve bilo prepušteno samo sebi. Zatvori vrata i ostane stajati pred
njima ne znajući što će. Vrati se u sobu pa zastane promatrajući stol i krevet. Sjedne
na krevet. Najviše ga je plašilo to što nije znao čega bi se trebao bojati; bio je navikao
snalaziti se u nepredvidivim situacijama, ali i nepredvidivost ima granice, kad ujutro
otvoriš vrata, uglavnom možeš računati s tim da nisu baš svi odjednom netragom
nestali. Činilo se kao da je zaspao u dizalu, a kad se probudio, otvorena vrata vodila
su u stan za koji uopće nije znao da postoji.
No, krenimo redom, pomisli, već ću saznati o čemu je riječ, ali prvo voda. Voda.
Raširi nosnice, iznova se pažljivo osvrne oko sebe i glasno reče Pa jasno. Ustane, s ča‐
šom ode u kupaonicu, podigne poklopac kotlića i ustanovi kako na dnu jedva da ima
nešto malo vode; dizao se noćas na pišanje i kotlić se nakon puštanja vode nije napu‐
111
www.balkandownload.org
nio. Zagrabi po dnu kotlića, al’ jedva nakupi za pola čaše. U tijelu mu je još preostala
jedna jedina kap vode, a i ta je za proboj odlučila odabrati točno određeno mjesto na
njegovoj sljepoočnici,
Dovraga, pa otkad to i ja nasjedam na njihove fore?
Još prije samo četiri dana činilo se kao loš vic, opetovano strašenje čim nosom pro‐
moli na ulicu, pa se bodrio Polako, stari, nisi ti tako naivan. Svi su znali: što je, da je,
dobro nije. Znali su da bolest dolazi od insekata, a insekti žive samo u kužnim podru‐
čjima. Mogao si ih se riješiti tako da ih smotanim novinama pljesneš o zid. Tko nema
za novine, može se poslužiti potplatom cipele. Snađi se, pa nije bolest povlastica. Je‐
dva stojiš na nogama! uobičajilo se govoriti svakome koga bi spopalo kihanje ili ka‐
šalj, vrtoglavica ili jadikovka.
U Kućerini je jedino prizemlje bilo nastanjeno i samo se bljedunjavi student uisti‐
nu ustrašio. Otkako su zaredala upozorenja, često ga je čuo kako trči do svojih vrata i
kroz zirak prati ulazi li tkogod u zgradu ili izlazi iz nje. Gospica je međutim nastavila
izlaziti i pratiti što rade sustanari. Vidio je i da je Trostruka Plavuša izašla jedno jutro,
sa svojim dečkom. Uznemirivala ga je blizina Trostruke Plavuše, koja je lijegala, budi‐
la se i kupala odmah s druge strane zida; koja je tijelo sapela u uzanu odjeću, pri
čemu su mu se rubovi njezinih gaćica smiješili dok se udaljavala. Trostruka Plavuša
nikad nije dizala pogled, čak ni kad bi se sreli pri izlasku, a on bi govorio Oprostite ili
Prođite ili Izvolite, osim ono jednom kad je išla s dečkom i na trenutak se ne samo
okrenula za njim već mu se i osmjehnula.
Čemu se uopće mogao nadati, on koji upropasti hlače čim ih odjene: ma kako lije‐
po izgledale u ormaru, u dodiru s njegovim tijelom one se nagužvaju, postanu vrećas‐
te, izgube sjaj; zadobivale su neki metalni miris koji ih je upropaštavao. Kao da je sve
oko njega vrlo brzo uviđalo da je on nalik na stajalište za kamione koje nakratko do‐
bro dođe, ali na kojem nitko ne bi poželio ostati. A njoj su se sviđali dečki poput ovo‐
ga koji joj je dolazio: ulickani grubijan u razdrljenoj košulji, tako da svi dobro vide
zlatni medaljon s Gospom. Za razliku od nje, njezin ga je dečko pozdravljao, onako
kako se u baru ostavlja napojnica u želji da ti posluže ubojitiju čašicu.
Tijekom četiri prethodna dana poruka je glasila Smirite se, svi se smirite, situacija
se neće pogoršavati. A sam je svjedočio napetoj šutnji ispunjenoj nepovjerenjem: u
autobus je ušao putujući trgovac nudeći bočice s gelom za mjehuriće; propuhivao je
gel kroz obruč na dršku poklopca, a maleni sunčani sustavi letjeli su posvuda po auto‐
busu, lelujali se, uspinjali, sjedali na neke od putnika, ne rasprsnuvši se. Mjehurići od
gela, govorio je, otporniji su nego mjehurići od sapunice, njima se možete igrati, na
što je nekolicinu mjehurića dohvatio vršcima prstiju, bacao ih i hvatao i otpuhivao.
Jedan se rasprsnuo nekom tipu na čelu i čini se da su upravo u tom trenu baš svi po‐
112
www.balkandownload.org
mislili isto, kako je mjehurić pun zraka i sline iz usta tog neznanca. Panični grč sledio
je lica putnika kraj prolaza; tip je ustao i rekao Širiš zarazu, a trgovac je propentao Što
je bilo, prijatelju?,
Ne budi takav, ali ovaj ga je već dohvatio; kad ga je pograbio za vestu, vozač je us‐
porio vožnju - neznatno - i otvorio vrata kako bi čovjek trgovca i njegove bočice izba‐
cio na pločnik. Potom je zatvorio vrata i ubrzao. I nitko nije rekao ni riječi. Nije ni on.
Ali tad su se još mogli nadati da su izbjegli opasnosti. Sinoćnje vijesti međutim
nisu više bile samo najava. Na sve strane širile su se glasine o tome kako su u nekom
restoranu dvojica koja se nisu poznavala odjednom počela pljuvati krv i gotovo isto‐
vremeno klonula svaki preko svog stola. Tad se oglasila i Vlada izjavljujući Vjerujemo
da je epidemija - prvi put poslužili su se tim izrazom - možda ipak agresivnija no što
smo mislili i vjerujemo da je prenose isključivo komarci - egipatski komarci, naglasili
su - premda ima nekoliko slučajeva gdje se čini da je zaraza prenesena drugačije i sto‐
ga, dok ne isključimo sve mogućnosti, najbolje je da sve obustavimo, ali nije potrebno
ni pretjerano se brinuti jer ima mudrih glava koje pokušavaju otkriti o čemu je riječ, a
tu su i bolnice, ako ipak niste sigurni kako postupiti, preporučujemo da ostanete kod
kuće, da po mogućnosti nikoga ne ljubite i ne dodirujete, da prekrivate nos i usta te da
dojavite i najmanji znak bolesti koji bi se mogao pojaviti, a nadasve da se ne brinete.
Takva se izjava mogla protumačiti jedino kao Ako se ne zatvorite u kuću, zarazit ćete
se, pa će se pokazati kako smo se dakle u vašem slučaju ipak prevarili.
Opet otvori vrata Kućerine, napravi dva koraka, ali ga ulica i ovaj put zapahom
pustoši odgurne unatrag. Cijelim se tijelom zdvojno prigne koji milimetar, Ti vrapca,
što da radim, kadli osjeti lagan dodir na vratu, pljesne se dlanom i ugleda svoju ruku
umrljanu krvlju insekta. Ustukne. Zalupi vratima i ostane zagledan u dlan, zapanjen.
Što se dogodilo? začuje glas za leđima. Okrene se i u dnu hodnika ugleda Trostru‐
ku Plavušu. Navirivala se iz svog stana čvrsto se držeći rukom za dovratak.
Zaputi se prema njoj otirući ruku o hlače. Što je to?
Zamastio sam ruku.
Trostruka Plavuša opusti se i upita:
Što se događa vani?
Ništa, odgovori joj, ali baš ništa.
Ona kimne. Bit će da je gledala vijesti, no nije se usuđivala povjerovati.
Dobar dan, reče on.
Već je večer, odgovori Trostruka Plavuša. Trepćući spusti pogled, odmahne kao
susprežući srditost i reče Nemam više kredita na telefonu.
Prebacit ću ti sa svog telefona, odmah joj ponudi, kao da ga neka nevidljiva sila
tjera da izgovara takve riječi svaki put kad je u ženskom društvu.
Trostruka Plavuša stane ustranu i, premda su transakciju mogli obaviti u hodniku,
113
www.balkandownload.org
glavom mu pokaže prema svojim vratima. Stan je odisao dobrim ukusom: ljubičasti
naslonjač za dvoje, plakat plavuše u naslonjaču sličnom njezinu, plavi tepih. Zamoli je
čašu s vodom, uvjeren da ona cijeni profinjeno izražavanje, ali ona ga tek čudno po‐
gleda.
Pošto su obavili prijenos, okrene mu leđa kako bi telefonirala.
Trostrukoj Plavuši hlače su se uvlačile u sve pore. Promatrao ju je onako kako bi
blejao u kakav izlog, sa strašnom halapljivošću, u želji da je zgrabi, stisne, obgrli, obli‐
že i da uzme i za kod kuće. Polako joj, dršćući, spušta plave gaćice, ali ne, ni prstom
nije mako, onjuši njezin zatiljak i ljubi joj trostruko plavu kosu na vratu, ali ne, nije ni
mrdnuo prekriženim rukama, onako mrtav hladan kakvim se znao prikazivati. A ona
je govorila u telefon I što će se dogoditi? Zar ćemo svi umrijeti, ili što? Zašto onda ne
dođeš? Pa ti imaš auto, ne moraš se ni s kim sresti... Aha, onda nitko ne bi bio s nji‐
ma? Ajme, ali ako ne dođeš sad, bit će sve gore, pa ćeš na kraju ostati tamo zarobljen
sa svojom mamom i sestrama, da, znam, znam, je, brzo će to proći, dobro, da, i ja tebe
volim, pusa. Okrene se i reče Neće doći.
Tad je trebao ustati i poći, reći Nema na čemu, iako mu ona nije ni zahvalila, i nes‐
tati. Ali za to nije imao volje.
Hajdemo gledati televiziju, rekla je i otišla u svoju sobu.
Tek je malo virnuo, ne usuđujući se prijeći preko praga. Soba je bila žarkoružičasta
i pretrpana jastucima. Sjela je na rub kreveta, upalila televizor i potapšala pokrivač.
Dođi.
Odjednom stane sliniti; njegova usta više nisu bila pustinja gdje lešinari kruže iz‐
nad njegova jezika, bila su poput zakrčene ulice, poput začepljenog odvoda. Posluša je
i naloži samome sebi da ostane miran. Na televiziji su na vijestima govorili o letećim
čudovištima. Tijelo poput crnog metka sa sjajnim prugama, šest dlakavih dugih nogu
koje čine kukmicu nad tijelom, a iza kukmice okruglasta glava s izduženim ticalima i
dvama tubastim usnim otvorima. Ružan ko sam vrag, reklo bi se.
Izgleda baš opasno, zar ne? rekla je. On potvrdno kimne, gutajući nakupljenu slinu.
Pa reče Bog zna je V to pravi, ulovili ga i sad ga pokazuju, a možda su optužili krivo‐
ga kukca.
Samo se šalio, ali Trostruka Plavuša okrene se prema njemu širom otvorenih očiju i
reče Pametno zboriš.
Bila je uvjerena. Moguće je, sasvim sigurno bio je u pravu.
Uto se smrači. U stan Trostruke Plavuše, baš kao ni u njegov, nije dopiralo svjetlo s
ulice, nalazili su se u zabačenom dijelu Kućerine, i odjednom zavlada mrkli mrak.
Ona rekne tek A joj i ništa više pa oboje zašutješe, a tišina bijaše opipljiva i nabijena
skrivenim namjerama: ništa ne moraš raditi ni paziti na držanje, ne moraš je gledati
iskosa kao da viriš kroz pritvorena vrata, dovoljno je samo biti tu i znati da ti je nado‐
hvat usana, mada to nitko ne znao i makar ni sam ne možeš u to biti siguran, no bila
114
www.balkandownload.org
je to stvar vjerovanja.
Tako se, znači, osjećaš kad nisi stalno u nekom iščekivanju, kad neprestano nešto
ne očekuješ, neprestano, ovo je dakle stanje mirovanja, kad si suočen sam sa sobom i
ne žudiš za svjetlom. Pomalo zastrašujuće i sasvim neočekivano rekla je vjerujem da
smo ovakvi bili prije no što smo bili bebe, slažeš li se? Šutljive ličinke, u tami.
Ništa nije rekao. Njezin glas vrati ga na pokrivač, u sobu pretrpanu jastucima. I
opet je poželi dodirnuti, i opet mu ponestane odlučnosti.
Koji gutljajčić?
Joj, da, pasala bi mi votka.
Imam rakije od agave.
Naslutio je grimasu na njezinu licu.
Pa dobro. Treba sve probati, zar ne?
Odlijepe se od kreveta, a ona ga jednom rukom dodirne po ruci, drugom po rame‐
nu.
Ako sad poklekneš, ako odustaneš, ode svaka šansa. Pustio je da ga povede sporije
no što je bilo nužno kako bi dodir duže trajao. Otvorila je vrata i ukazao se pravokut‐
nik svjetlosti na prozorčiću vrata u dnu hodnika.
Odmah se vraćam.
Sigurnim korakom pohrli do stola u svom stanu, pograbi bocu i, iskustvom steče‐
nim čestim teturanjem, s nepogrešivom sigurnošću dohvati čašice. Prije no što se za‐
puti nazad, otiđe do kraja hodnika i pogleda van. Ustanovi da su se komarči udaljili
od lokve i da je ono za što je mislio da je krv, ustvari crna izmaglica koja lebdi ponad
lokve. Prisjeti se da je prethodnih dana znao vidjeti lokvice prekrivene bjeličastom ko‐
prenom, ovo je bilo prvi put da vidi crnu.
Zaposjednut zaraženim insektima, grad je i dalje bio uronjen u tišinu.
Na povratku se orijentirao po svjetlosti koja je dopirala s prozorčića na peći. Plavi‐
časta silueta Trostruke Plavuše govorila je u prilog tome da ona već reže sir, rajčicu i
pikantne sušene papričice.
Da nešto gricnemo, inače valjam gluposti kad popijem.
Punili su i presavijali tortilje, jeli s nogu. Stali zalogaje zalijevati pićem.
A zašto tebi nitko ne dolazi? upitala je. Vani im je svima dobro, odgovorio je, Unu‐
tra rakijica i ja ne trošimo riječi uludo.
Ljudi koji su sami na kraju polude, rekla je.
Njemu se uvijek činilo pravim čudom da netko uopće poželi biti u njegovu druš‐
tvu. Naročito žene, muškarci ionako nisu odveć izbirljivi. Kad se počeo upuštati u in‐
timne odnose, teško je mogao potisnuti pomisao kako se žena koja leži s njim u kreve‐
tu ondje zatekla tek pukom slučajnošću. Ponekad je čak znao izaći iz sobe pa bi se u
nju navirivao i navirivao u nevjerici što tamo vidi golu ženu koja čeka njega. To mu
115
www.balkandownload.org
117
www.balkandownload.org
gleda ga tek krajičkom oka i reče Stvarno si lud, a on će Mijau, i baci se na posao.
U visini njezine lijeve lopatice otkrije prilično dubok ožiljak u obliku crte, s obje
strane izvijen prema gore. Prijeđe prstom preko njega.
Od čega je to?
Kad smo bili klinci, mom ludom bratu narkiću izgubila se pikula, pa me odlučio
probosti viljuškom. Viljuškom?
Pa rekla sam ti da nije sav svoj.
Vrlo pažljivo odmakne prst od ožiljka, kao da se boji da će ga oštetiti, i poljubi ga.
Ona izvije leđa. Spusti naramenicu njezine majice i prije no što će je skinuti, prijeđe
vršcima dvaju prstiju uzduž njene kralježnice. Nije se više trudio pružati ruke da je la‐
gano dodirne, priđe joj sasvim blizu kao da su mu ruke prekratke, pa se mora priljubi‐
ti uz nju da je uzmogne dosegnuti. Dok je osvajao nove predjele, gotovo sasvim pri
dnu leđa, drugu ruku spusti na njen bok i nježno je privuče k sebi. Prvi put osjeti opi‐
ranje. Mi se gotovo uopće ne poznajemo.
On zaustavi ruke, ali ih ne odmakne niti popusti stisak na njezinu boku.
Ovo je najbolje, rekao je.
I prije no što je izgovorio sljedeće riječi, osjetio je kako postaje onaj stari lukavac:
Lukavac alias Romantični.
Ovo je najbolje jer svima nam je potrebna nježnost, zamisli samo kakav bi bio svi‐
jet kad bismo se svi voljeli, umjesto da se ubijamo. Jesi li vidjela koliku patnju ljudi
nanose jedni drugima, a i ne znaju koga uzimaju na nišan?
Vjerovao je u to, uistinu je tako mislio, ali poput pravog lukavca govorio joj je to u
namjeri da je pridobije. Ovu priliku nikako nije smio propustiti. Lupež ostaje lupež.
Trostruka Plavuša okrene se prema njemu, izraz lica s kojim ga je promatrala go‐
vorio je da je izgovorio nešto neoprostivo. Promatrala ga je neko vrijeme, sva uzdrh‐
tala, a onda ga je zagrlila oko vrata i poljubila, jezikom obavijajući njegov u znak no‐
voosvojenog prostora, više ga obilježavajući nego ljubeći, dok je on već postajao toli‐
ko uzbuđen da nije znao što bi prije, no njegova lijeva ruka, koja se već poigravala
oko njezina struka, i njegova desna ruka, koja se zadržala na njezinu trbuhu, probudi‐
še mu volju koja se načas gotovo poljuljala. Zavuče joj ruke ispod majice i otkrije nje‐
zine grudi. Nije ih tako zamišljao, a često je mislio o njima, u njegovoj mašti bile su
gotovo opipljive, ali nikad nisu onakve kakvima ih zamišljamo, bile su manje i ispup‐
čene ijedna od njih malo se naginjala prema unutra kao da ga moli da je lizne i dok je
to poslušno činio, iznenadi se kad mu Trostruka Plavuša krene skidati košulju; iznena‐
di se da i ona to želi.
Prelazio je s jedne na drugu, zdvojan što ih ne može istovremeno sisati. Klizne jezi‐
kom naniže, prateći gotovo nevidljiv trag trostruko plavih dlačica koji se gubio u hla‐
čama; raskopča ih, ali prije no što ih skine, prijeđe rukom ispod oskudna materijala
kako bi osjetio kovrčave dlačice. Ustane u strahu da se ona, u djeliću sekunde koji mu
je bio potreban da skine hlače, ne bi pokolebala, ali ona mu vrškom nožnog prsta nas‐
118
www.balkandownload.org
tavi milovati trbuh. Skine sve osim svojih neuglednih gaća, spusti se na koljena i kad
je stao razmicati njezine gaćice, začuje Trostruku Plavušu kako pita Kako se zovem?
Podigne pogled, vrtoglavo premećući u glavi nekolicinu podjednako glupavih od‐
govora.
Pa ni ti ne znaš kako se ja zovem.
To nije isto, tikvane.
Bio je dovoljno mudar da nastavi s milovanjem i za vrijeme razgovora, jer čim su
prestali govoriti, Trostruka Plavuša više se nije zamarala imenima, a on je pustio da
mu se jezik naslađuje kako se samo naslađivati može kad ga se ništa ne pita. Osjetivši
da je više ne treba pitati za dopuštenje, skine joj minijaturne gaćice i razgolitivši i
sebe do kraja, privuče je za bokove k sebi, ali ona će A kondom?
Vrag odnio kondom. I sam se zapitao isto, ali je i sam sebi rekao Daj, ne davi sad s
tim.
Navuče hlače i reče Da se nisi makla.
Bos izađe na hodnik. Nigdje ni traga bljedunjavom studentu. Uđe u stan, mantra‐
jući u maniri pravog pohotnika:
Ali dobro je znao da ih nema. Ovo sve izmantrao je i prošli put, prije više mjeseci,
kad je ispod kreveta nabasao na jednog blistavog i sjajnog, hrabrog vojnika. Posljed‐
njeg. Ali sad nije imao vremena za heroje i čudesa. Neizvjesnost, koja mu je pružila
tolike ugodne trenutke, sad je pokazivala svoje neugodno lice. Hajde, mladiću, put
pod noge i trk u trgovinu.
Takoreći preko puta nalazila se ljekarna koju je vodio ostarjeli par koji je kondome
i uloške još uvijek umatao u grubi papir kako bi kupca poštedjeli nelagode pri izlasku,
ali mentalna slika pohranjena istog jutra podsjeti ga da je valoviti lim na vratima tr‐
govine bio spušten. U mislima se razleti cijelom četvrti u potrazi za najbližim trgovi‐
119
www.balkandownload.org
nama i ljekarnama i reče samome sebi Jurim, žurim, a kako i ne bih. Iziđe iz svog sta‐
na i prije no što uđe u stan Trostruke Plavuše, na zadnjim vratima u dnu hodnika
ugleda bljedunjavog studenta koji ga je pri izlasku iz svog stana netremice promatrao
užarenim, staklastim očima.
Trostruka Plavuša i dalje je ispružena na naslonjaču promatrala odsjaje svijeća na
plafonu. Ponovi i njoj što je rekao samome sebi: jurim, žurim, do obližnje ljekarne.
Ona se uspravi na naslonjaču.
Ne, ne, ne, kako ćeš sad izaći u ono vani, pa ne gori nam pod petama.
Očito ga nije dobro poznavala. Ne bi on inače obraćao pozornost na njene riječi, ali
trenutačna situacija, pogubnija od epidemije, kad Trostruka Plavuša eto ovdje, pred
njim, gola, ustraje i doziva ga Dođi, nalagala je da digne ruke od ljekarne i od kondo‐
ma: klauzura i vapeća djeva.
Izginut ću hrabro poput ratnika. Približi joj se i okomi se na njen jezik istovremeno
se opet razodijevajući, kadli ona rekne Ovdje nam baš i nije ugodno pa ga povede u
sobu, gdje se isprva prepusti milovanjima kojima je obasuo njenu obnaženu i trostru‐
ko glatku put, što ju je usnama prelazio izvana, a prstima iznutra, da bi onda njene
usne duljinom njegova uda prešle s riječi na djela; prevrtali su se stežući koščata i pu‐
našna ramena, zaobljene i uske bokove, sve dok u njenu središtu nije osjetio toplinu,
spremnost i usredotočenost koja ga izazove na proboj. Osjećaj stezanja oko njegova
uda koji je dopirao iz samog središta njezina tijela, makar trajao samo trenutak, bio je
vrijedan svakog truda. Bilo je brzo, ali u času u kojem se zbilo, milijun epidemija po‐
haralo je opustošene gradove u kojima još jedino odzvanja osamljeni duboki izdah, a
ona ga još jednom pogleda kao da je učinio nešto nedopustivo, kao da nije želio izdr‐
žati duže: pritijesni ga usnama svog međunožja, nogama, noktima, a onda mu jedva
čujnim, ali čvrstim glasom reče Izlazi.
Izašao je i bacio se na stranu do nje. Očekivao je da će mu pokazati vrata, pa se bo‐
drio kako je to i mnogo puta prije činio: Sve ono što je dobro samo je maleni dio ne‐
čeg strašnog. No, umjesto da viče na njega, ona ispruži ruku, obuhvati njegov ud, čvr‐
sto, i počne ga usredotočeno maziti sve dok nije svršio, iako joj je govorio Čekaj, sta‐
ni, nadajući se tko zna čemu.
Sanjao je. U nizu slika koje su kroz san u mutnim polutonovima obnavljale protek‐
li dan pojavio se, kao i često puta prije, onaj crni pas, ali sad je taj crni pas, čupav i
mokar, zgrbljena hrpta, snažno otresao vodu sa sebe, pravu bujicu kapljica, i sa sva‐
kom česticom vode koja je unepovrat nestajala osjećao je kako on, taživotinja koja je
ujedno bio on sam, postaje sve lakši, sve dok se nije probudio, toliko lagan da je osje‐
ćao kako dodiruje plafon.
Ona je i dalje ležala pokraj njega. Tijekom noći bio je neprestano svjestan činjenice
da je ona uz njega. Ni onda kad je bio životinja koja stresa kapljice vode, ni onda dok
je treperilo svjetlo u dnu hodnika, niti posljednji put suočen s licem bljedunjavog stu‐
denta koji ga je netremice promatrao, nije prestajao biti svjestan činjenice da je ona
120
www.balkandownload.org
uz njega, pripijena uz njegovo tijelo; ali ipak si je to iznova ponovio - ovdje su, pod is‐
tim pokrivačem.
Počne milovati svaku oblinu njena tijela. Začuje brujanje hladnjaka s druge strane
vrata i preplaši se kad ustanovi da je došla struja, jer se pobojao da će se upaliti lampa
i da će ga ona vidjeti: tako mršavog, na plahti koju je svu izgužvao baš kao što gužva
svoju odjeću, i zato, kad je osjetio da se budi, napravi ššš-ššš i zavuče ruku između
njenih bedara kako bi joj vrlo nježno pobudio želju, i da je još nakratko uljulja u san.
Gotovo nepostojećom kretnjom nastavi pomicati ruku i u ritmu njena dubljeg i ubrza‐
nijeg disanja pojača pokret i osjeti kako ga napušta svaka bojazan i kako polako hlapi
rečenica koju su si međusobno u šali dobacivali njegovi rođaci kad bi ugledali kakvu
krasoticu: Ma zaboravi, pa što bi ti uopće znao s tim.
Osjetio je usredotočenost njezine razbuđene želje, a potom nastupi novo opuštanje
kad se sasvim razbudila. Ti ih sigurno ne vidiš, progovori napokon. Što?
Ja vidim boje. Kad sam bila mala, bila je to samo vrlo intenzivna svjetlost, ali sad
vidim svjetlucanje u bojama. Kakve boje vidiš sad?
Ne znam. Nježne. Kad nestanu, zaboravim. Poželio je da ovo potraje zauvijek. Po‐
kopajte me sad, bacite zemlju preko mene, dok sam ovako zatečen, u nevjerici. Zako‐
pajte me, izjedite me, spalite me, kupite me, prodajte me, sakrijte me. Sasijecite me na
komadiće, ali nek ovo potraje zauvijek.
Odjednom, ničim izazvana, obuzme ga krivnja.
Ono jučer sam ozbiljno mislio, izlane, Želio sam te tako pridobiti, ali ozbiljno sam
mislio.
Nije odgovorila.
Ljutiš li se?
Misliš ono kad si govorio kakav bi bio svijet kad bismo svi izmjenjivali nježnosti i
tako to? Da.
Da, znam. A što si ti mislio? Da sam tako glupa? Tako to ide kad osvajaš, zar ne?
Zašto sad o tome govoriš? Ludice. Zašto? Imala je pravo.
Tako sam navikao, moj stil, ali s tobom nisam želio tako. Znaš li čime se bavim?
Znam.
Uspravi se i sam upali lampu na stoliću kako bi je bolje vidio: Znaš? Stvarno?
Jasno. Baviš se mutnim poslovima na sudu.
Sledio se. Tako nešto da mu kaže usred svih ovih nježnosti.
Jednom je čuo Gospicu kako govori Gazda mi je rekao da gospodina na broju tri ne
požurujem ako kasni s plaćanjem jer taj ima opasne veze, pa ne želi imati problema s
njim.
Nije namjeravao ništa reći, ali prekine šutnju jer mu je zazvonio mobitel. Odluči
odgovoriti na poziv, iako bi ga najradije prečuo.
Javi se Da, Nitko ne odgovori, ali je prepoznao otežano disanje bijednika s druge
strane i znao je, ako ga zove sad kad je u gradu ovakva situacija, znači da ga treba i
121
www.balkandownload.org
122
www.balkandownload.org
2.
PONAŠAJU SE POPUT ŽIVOTINJA, pomisli Otkupitelj promatrajući mačke kako jedna za dru‐
gom trčkaraju po zidiću ispred zgrade i malu, veselu skupinu pasa koja harači sredi‐
nom ulice; psi su mahali repovima i ćulili uši, dašćući glasno, a kad bi neki automobil
i naišao, razmicali su se savršeno uigrano da ga propuste pa trčali za njim nekoliko
metara, lajući za njegovim gumama. Bez uobičajene gungule osjećaju se slobodno, po‐
mislio je. I sam zrak činio se oslobođenim primjesa: u nedostatku ispušnih plinova
jasno se isticao miris palisandrovine, nadjačavši otužne zapahe koje je sve dovde gore
nanijela tropska oluja, kao nikad prije, a potom se razmahao vjetar kao nikad do sad, i
zato su mirisi, umjesto da se rasprše, uskuhali.
Bilo je ljudi, ali više su nalikovali na sporadične crve negoli na gospodare zemlje:
nekolicina u automobilima zatvorenih prozora; gospodin koji je običavao najavljivati
smak svijeta u parku tri ulice dalje, sad je bio sam, zbunjen tišinom; čovjek u bijelom
ogrtaču brzim korakom prelazio je ulicu; i ljekarne, dvije-tri bile su otvorene. Otkupi‐
telj zastane u jednoj od njih kako bi kupio zaštitne maske i bocu vode. Zaposlenica ga
je zgađeno poslužila na daljinu, primajući novčiće jedan po jedan, maramicom.
Ovako s vrata i ne čini se tako loše, pomisli Otkupitelj, gotovo zadovoljno. Samo
da brzo prođe. I odjednom više nije toliko mrzio Delfína što ga je izvukao iz kreveta
Trostruke Plavuše, koja ga je upitala Tko te zove u ovakav dan da tako žurno odlaziš?
Pokazujući glavom prema ulici. Odvratio je Jedna bitanga, a ona će Stvarno si lud gle‐
dajući ga kako se odijeva pa dometne Sad kad nam je tako lijepo, i onda ću te morati
ostavit pred vratima kad sljedeći put pokucaš. Otkupitelj na tren prekine kopčanje
dugmadi na košulji, da je pogleda kako bi se uvjerio misli li to ona ozbiljno, pa iako je
ustanovio da je sasvim ozbiljna, opet prione na zakopčavanje i reče Ne znam kako ti,
ali ja zarađujem za život zahvaljujući činjenici da postoje mjesta s kojih ljudi ne
mogu otići.
Nije mu se izlazilo, no ref leksi su mu se pokrenuli kad se oglasio telefon, a Delfín
mu rekao Trebam te da mi pomogneš oko razmjene.
Za koga?
Za mene.
Što se dogodilo?
Ne znam, sinoć neko sranje, netko mi je odveo sina.
123
www.balkandownload.org
Romea?
Da.
Sigurno zna tko ga ima, zato i zove njega, ne da bi ga pronašao, već da posreduje u
predaji. Koga li samo ima Delfín? Za koga ga želi razmijeniti?
Gdje se to dogodilo?
124
www.balkandownload.org
kim?
Óscar napokon prestane gladiti brk kako bi mogao pokazati točno određeno mjesto
na pločniku, kao da ga dotiče prstom.
Odjednom ga nisam više vidio da leži na tlu, nego su ga neki momci smještali u
auto.
Koji momci?
Iz obitelji Castro.
Castro, pomisli Otkupitelj, Zaboga. Kako li je Delfín saznao?
A ti još uvijek radiš usluge tom gadu? zapita Óscar.
U ovom njegovu poslu ljudi bi mu do besvijesti zahvaljivali što im je pomogao kad
su bili u škripcu, samo što ne bi plakali od olakšanja kad bi ih poštedio određenih ra‐
bota, pa bi mu slali čekove i pletenke; a zatim ga više ne bi ni pozdravljali jer su pam‐
tili situacije u kojima su se bili našli. Možda je njegov odnos s Delfínom bio nalik na
to i svaki put kad bi čuo njegovo hroptanje, sjetio bi se na čemu se temelji njihov od‐
nos, premda je u ovoj situaciji Otkupitelj još uvijek otplaćivao što mu se ovaj našao
pri ruci u jednome mračnom trenutku.
Još uvijek.
No, dobro. Mora da je saznao zato što je i mala bila ovdje. Otkupitelj ga preneraže‐
no pogleda. Kći? Neukrotiva?
O da, i sekica je bila tu, baš na izlasku iz Zloduha, sve je vidjela i ništa nije rekla
sve dok joj brata nisu odveli, a onda je počela vrištati ko bez duše, ali nitko nije obra‐
ćao pažnju.
Otkupitelj kimne. Izvuče zaštitne maske koje je nosio u jednom od džepova, jednu
zadrži, a ostale da Óscaru.
Možda ih iskoristiš.
Ovdje se sve iskoristi.
Vratio se u svoj dio grada u kojem se nalazila i kuća obitelji Fonseca, kakvih šest
ulica ponad njegove. Putem je vidio kako prolazi vlak. Vlakovi više gotovo uopće nisu
vozili, još otkako su ih prije nekoliko godina prodali. Ali ovo je bila kompozicija od
osam zapečaćenih vagona koji su polako klizili tračnicama. Odvozi li zdrave ili boles‐
ne? pitao se.
Zastane pred metalnim vratima veže i zalupa uzastopno deset puta da ga čuju u
kući koja je bila na drugom kraju dvorišta koje je Delfín opremio za zabave. Nitko
nije dolazio. Opet je deset puta zabubnjao po vratima, pa pričekao. Ništa. Taman se
spremao na novi niz udaraca, kad začuje pomicanje zasuna s druge strane vrata.
Tko je? zaštekće ženski glas. To je bila ona.
Ja sam, rekao je.
Neukrotiva ništa ne reče, ali Otkupitelj je dobro mogao čuti njeno disanje s druge
strane vrata. Pozvao me tvoj tata.
Djevojka odgurne i drugi zasun pa se iza odškrinutih vrata djelomično ukaže njezi‐
125
www.balkandownload.org
no divlje lice, podignuta obrva, namršten nos, stisnute usne. Ništa nije rekla. Otkupi‐
telj je uporno ustrajao Pozvao me tvoj tata. Idi i pitaj ga.
Nećete mi vi govoriti što da radim, a što ne, u jednom dahu izgovori Neukrotiva.
Zagledala se u njega, a onda zatvorila vrata. Nakon pet minuta se vratila. Dođite kas‐
nije, rekla je, Sad ne.
Otkupitelj otpuhne, ali niti se on pomakne, niti Neukrotiva povuče zasun.
Koga ste vi pokupili? upita je. Samo da nije ono čega se pribojavao, samo da nije
to.
Neukrotiva ga prostrijeli pogledom i reče: Imamo Lutkicu.
Dovraga. Ali nije to rekao glasno. Rekao je Gdje je? Neukrotiva mu se podsmjehne
kao da želi reći E jesi blesav.
Zašto ste me zvali ako mi ne dopuštate da obavim posao, ustrajao je, Ništa neću
napraviti, ali moram odlučiti kako to izvesti.
Neukrotiva primakne lice pritvorenim vratima. Bazdjela je na konjak.
Tu je, u blizini, u velikoj bijeloj kući nasuprot Školi.
Nevjerojatno. Otkupitelj je volio vjerovati da zna takoreći za svaku gradsku zavje‐
ru, nagodbu, spletku koja bi iole bila vrijedna pažnje, ali ovo ga je zaprepastilo: Tko je
vlasnik kuće obitelji Perica? I zašto Delfín ondje drži Lutkicu?
Dobro, rekao je, Idem tamo, reci ocu da me nazove.
Neukrotiva je povukla zasun, slušao je kako se udaljava.
126
www.balkandownload.org
Onaj put tražili su ga da izvuče Lutkicu iz trgovine u nekoj četvrti navrh brda jer
ju je dečko pokušao oteti, no Lutkica je na semaforu pobjegla iz auta i otrčala do pro‐
davaonice. Dečko je pošao za njom, ali kad je počelo natezanje, vlasnici dućana otje‐
rali su ga i netko je pozvao njenu braću - da, tu pak svatko svakog poznaje. Ipak, prije
nego što su imali priliku navaliti na njega, otac je pozvao Otkupitelja da ne dođe do
nemilog ishoda. Dečko nije bio ni pijan, ni napušen, niti drogiran, jedino nije mogao
shvatiti da se Lutkica odjednom drži tako uznosito i da ne želi poći s njim, iako je već
tako bila odlučila. Otkupitelj je ušao u trgovinu, uvjerio se da je Lutkica dobro - i bila
je: bljedilo i ustrašeno, ubrzano disanje ionako su joj bili svojstveni - pa se obratio
dečku.
Čuj, stari... Istina, nije da me se tiče, ali nešto ću ti reći pa onda idem, može? Gle,
kompa, na tvojoj sam strani, znam kako se osjećaš kad te izigraju, osim toga, ovi pap‐
ci drže tvoju curu, pa nije ona njihova, zar ne? Ali ovakav nedostatak poštovanja još i
više upada u oči ako udariš u dreku. Ponekad je bolje pustiti da se stvari malo slegnu i
ostati gospodin. Nije li tako? Nije veći frajer onaj koji diže veću frku, već onaj koji
uopće nema potrebe za tim, samo te to molim, razmisli malo. A dečko, ne samo da je
razmislio nego mu je i zahvalio uz zvučno rukovanje, a potom doviknuo prema trgo‐
vini A mi se još vidimo! Tako je i bilo, za dva tjedna opet su bili zajedno, ali to više
nije bio njegov problem, Otkupitelj je po potrebi posredovao riječima, e da bi si ljudi
dalje nastavili komplicirati živote kako su znali i umjeli, kakav bi to posao bio kad bi
još i sudio o svačijim grijesima i manama. Te večeri, dok je vodio Lutkicu kući, svaki
put kad bi je upitao što joj je dečko skrivio, ona bi odgovarala Ništa, stvarno, gospodi‐
ne, ali danas nisam htjela poći s njim.
127
www.balkandownload.org
128
www.balkandownload.org
kočio, njegov brat izletio je kroz vjetrobransko staklo, kamionet se isprevrtao i kad se
Neandertalac napokon uspio izvući ispod toga krša, njegov brat već je izdisao uz rub‐
ni trak ceste, utonuo u vlastitu agoniju dok su mu po licu padale Neandertalčeve suze,
a on mu govorio Drš se, buraz, još malo, kao da bi mu to moglo spasiti život, ali nije.
Napokon su stigla kola hitne pomoći, tek da pokupe mrtvo tijelo koje je nakon tolikog
uljuljkivanja sad djelovalo gotovo blaženo.
Otkupitelju se činilo da se Neandertalac dugo pokušavao uništiti kokainom; a otka‐
ko se dogodilo to s njegovim bratom, ti su pokušaji postali još očitiji, izazivao je poli‐
cajce, upuštao se u svaku uličnu tučnjavu, sve dok si jednom usred neke terevenke
nije ispalio metak ravno u srce.
Ničim izazvan, dok su se oko njega drugi nalijevali, otišao je u svoju sobu i ustrije‐
lio se. Toliko nespretno da je i ta jedna kartica koju je uvijek nosio u džepu košulje da
si složi lajnu skrenula metak, koji je okrznuo srce i izašao na leđa. Zatekli su ga na no‐
gama, kako se klati izgubljena pogleda. Ni danas neće biti hladetine, procijedio je i,
kako sam kaže, prasnuo u smijeh.
Otkupitelju samoubojstvo nikad nije padalo na pamet, pa ni kad se zatekao u
onom škripcu iz kojega ga je Delfín izvukao. Svaki put kad bi saznao da je netko želio
presuditi samome sebi, nije se mogao načuditi, pogotovo ako je taj netko još uvijek
bio u stanju boriti se; nije se čudio zato što bi mu se to činilo velikim grijehom, nego
stoga što je to bilo kao da je iznenada otkrio da ta osoba pripada nekoj drugoj vrsti i
nije mogao pojmiti da žive na istom planetu. Donosili su odluke na koje nisu uistinu
bili spremni. A, ti si dakle odlučio da ćeš odsad udisati amonijak? Sviđa ti se to? Ne
odgovaraju.
Stigao je do Neandertalčeve kuće, pozvonio i vratio se da ga pričeka u bubi.
Gledao je kako se približava sakupljač starog željeza koji je posred ulice teglio svo‐
ja kolica. Ugledao je Otkupitelja s njegovom zaštitnom maskom, podsmjehnuo mu se i
stao napadno kašljati; zatim je odmahnuo glavom i krenuo dalje.
Otvore se vrata.
Što ima? upita ga Otkupitelj.
Ma daj, nemaš koga uštipnut ni za lijek, reče Neandertalac promatrajući iz bube
pustu ulicu.
Otkupitelj presiječe aveniju, u čijem dnu ugleda dva vojna kamiona, pa promijeni
smjer.
Napokon jednom nema prometa, a ja opet moram ići dužim putem, reče.
Na sljedećoj aveniji ugledali su malenu pogrebnu povorku: lijes za kojim su išla
dva automobila, u jednom su bile tri, a u drugom samo jedna osoba.
O da, reče Neandertalac, baš silno oplakuju svog jadnog pokojnika.
Dok su se mimoilazili s povorkom, Neandertalac se naviri kroz prozorčić i glasno
reče, kao da se obraća mrtvacu u lijesu, Koja pušiona.
Tako je govorio u svakoj prilici, za političku debatu, za romantično povjeravanje,
129
www.balkandownload.org
za nogometnu utakmicu. Zatim bi obično dodavao još koju riječ; u ovom slučaju, kad
je već uvukao glavu, rekao je Mogli su ti bar skupiti utrobu...
Sladak ko šećerna bolest, takav je bio Neandertalac. Morao je neprestano gnjaviti,
stalno gunđati, kao da je pod obavezno. Zašto je prijateljevao s Neandertalcem? Zato
što su već odavno dobri prijatelji? Zato što je gledao kako iz dana u dan postaje sve
nesretniji? Ili zato što je u njemu prepoznavao vlastite slabosti? Upravo zato postaje‐
mo neprijatelji vlastitih prijatelja, kad se udaljimo od njih, razmišljao je, jer tad su
njihove mane samo njihove, a ne kao onda kad smo ih dijelili. Možda bi najbolje bilo
imati kratkotrajna prijateljstva, povučeš li se dovoljno brzo, oni ostaju sami sa svojim
manama.
Kad su već bili sasvim blizu, Otkupitelj skrene i nađe se pred još jednim vojnim
kamionom. Nije ga više mogao izbjeći, pa je lagano prikočio i stao se polukružno
okretati, no vojnik mu pokaza rukom kamo da stane. Zaustavi bubu i pričeka. Vojnik
priđe autu, pogleda stražnje sjedalo, zatim Otkupitelja i na koncu Neandertalca, koji
reče Što je? Što su rekli, kad počinje policijski sat? Zar čovjek više ne može izaći na
ulicu, a da ga ne gnjave?
Vojnik obiđe auto kako bi došao s Neandertalčeve strane pa ga bezizražajno pogle‐
da, ali mu se ne primakne. Tad pogleda prema kamionu i pokaže glavom na bubu. Pri‐
bliži se časnik sa zaštitnom maskom i prstom naloži Otkupitelju da izađe. Otkupitelj
to i napravi. Jedan vojnik pretraživao je nekog mladog pankera oslonjenog rukama o
kamion.
Dobar dan, satniče, reče Otkupitelj.
Satnik gotovo neprimjetno izvije obrve, činilo se odajući Otkupitelju priznanje na
pokazanom poznavanju činova. No, reče, Već je večer.
Satnik ih je promatrao dokono, kao da gricka kakvu slamku, strpljivo i zamišljeno.
Otkupitelj je znao da je najpametnije šutjeti pa se bez riječi što bolje uspravi kao da
želi reći Vidite, satniče, kako sam dobar. Satnik iskosa pogleda Neandertalca i reče Ne‐
što ste mi prpošni.
Otkupitelj ponikne pogledom kao da se ispričava.
Ne smijem ni misliti s kakvim se sve problemima morate nositi u ovakvoj situaciji,
satniče, svi smo pomalo nervozni, kao što možete i zamisliti, i jedina nam je želja do‐
moći se kuće i zatvoriti se u njoj.
Kod kamiona, jedan od vojnika leđima prisloni pankera na vozilo obrušivši se na
njega Što si to sve po sebi navjesio? pa ga stane udarati rukom po ušima, usnama,
gdje god je imao naušnica. Mladić je primao udarce ne štiteći se rukama.
Morat ću vas privesti dok sve provjerim, reče satnik.
No ubrzo odvrati pogled od Otkupitelja: okrene se prema vojnicima koji su stajali
pokraj kamiona i reče Poskidajte mu te drangulije. Jedan od vojnika zaveže mladiću
ruke na leđima dok mu je drugi počeo čupati naušnice. Panker se bezglasno previjao,
tanak trag krvi navre iz obrva, iz nosa, s usana. Otkupitelj zaključi kako je kucnuo po‐
130
www.balkandownload.org
voljan trenutak i da se otvara prostor za njihov uzmak. U svakoj drugoj prilici bio bi
pokušao pomoći dečku, ali danas to jednostavno nije dolazilo u obzir.
Sad vam baš nije zgodno, satniče? Ne bih vam želio oduzimati dragocjeno vrijeme.
Posegne za svojom posjetnicom na kojoj se ponosno kočila titula koja mu nikad
nije dodijeljena i reče Ako ikad zatrebate moje usluge.
Satnik prihvati posjetnicu, ali je ne pogleda. Razmisli koji trenutak pa mu lijevim
kažiprstom naloži da uđe u auto, a desnim zaduži vojnike da ubace pankera u kamion.
Hvata vam, satniče, reče Otkupitelj. Sjedne u bubu, pokrene motor.
Šutke su prešli nekoliko ulica pa Neandertalac progovori Sam je to tražio, nije li?
Kad si momak nakiti toliku gvožđuriju po sebi, mora nagrabusiti.
Daj šuti, reče Otkupitelj.
Otiđi do kuće obitelji Perica, pisalo je u poruci na njegovu mobitelu koja mu je sti‐
gla s nepoznatog broja; ali to je mogao biti jedino Delfín.
Bilo je ljudi kojima nisi mogao znati pravu vrijednost dok ne prigusti. Delfína je
bilo lako pročitati. Dugogodišnji policijski doušnik, rastavljen, otac dvoje djece, sina i
kćeri. Nadimak je zaradio kad mu se na nosu otvorila rupa od konzumiranja kokaina;
ali da to ne bude sve, poslije su ga još i napucali u prsa, pa je disao samo jednim pluć‐
nim krilom. Ali i u takvom stanju trudio se ostavljati dojam kao u vremenima kad je
nosio pištolj i značku i mlatio ljude po ulicama. Usprkos svemu tome nije očekivao
čuti ono što je ovaj izgovorio kad je došao vidjeti Lutkicu.
Došao je s Neandertalcem do kuće obitelji Perica, a Neukrotiva ih je već čekala
vani.
Samo jedan može ući, rekla je kad je ugledala Neandertalca, I reci ovome da stavi
zaštitnu masku ili da se odmah gubi odavde.
Otkupitelj pruži Neandertalcu zaštitnu masku, a ovaj se njome posluži kao ubru‐
som da obriše usta pa je baci na tlo. Neukrotiva bljesne očicama, gotovo kao nagovje‐
štaj osmijeha.
Ulazi, rekla je Otkupitelju.
Kuća obitelji Perica bila je prostrana i čista i imala je drveni trijem, kao da netko
nije mogao zaboraviti stil svoje tropske kuće iako sad živi tisućama kilometara uda‐
ljen od mora. Otkupitelj je prvi put ulazio u ovu kuću. Tek što je zakoračio preko pra‐
ga, zabljesne ga golemi prostor u koji se svjetlost slijevala kroz dvanaest visokih pro‐
zora. Nasred tog ogromnog salona stajao je stol, a na stolu je ležala Lutkica.
Nije se trebao ni približiti da shvati da to više nije Lutkica, no svejedno mora to
obaviti i pobrinuti se za ono što je ostalo. Prišao je nevoljko, sporim koracima, kleca‐
vih nogu i zgrčene duše. Lutkica je bila blijeda, pepeljasta, s tragovima krvi između
nosa i usana, zgrčenih šaka i tužna lica. Iako sitna i tiha, bila je ledeno srce cijele obi‐
telji, kao da ih još uvijek sve drži na okupu. Tko bi znao koje je to već po redu mrtvo
131
www.balkandownload.org
tijelo koje je vidio, ali ga jako podsjeti na prvo s kojim se davno suočio.
U taj čas iza Otkupitelja se pojavi Delfín i u toj najsvjetlijoj prostoriji na cijelome
svijetu reče mu Dirneš H se u mene, još uvijek sam sposoban uzvratiti udarac.
Ovaj bi posao bio lak kad bismo se morali boriti samo protiv prijatelja, običavao je
govoriti Otkupitelj, no sad zaključi Ne sluša mi se ovoga gada, a neću ni misliti na iš‐
čupane zube i iskopane oči do kojih sve ovo vodi. U sličnim prilikama, već se uvjerio,
i najizopačenijim likovima moraš pružiti šansu, jer svi su ljudi nalik na mrtve zvijez‐
de: ono što od njih dopire do nas nije više ono što se u međuvremenu izgubilo ili što
se promijenilo, pa bilo to i samo tren nakon zvjezdanog bljeska ili ljudskog zločina.
Ali ovo.
Što ste joj napravili? upita.
Ništa novo, odgovori Delfín.
Zašto ovdje? Zašto je držiš ovdje?
Baci se na posao, mladiću, Delfínova šaka pljesne ga po šiji. Na posao. Sad si je vi‐
dio, kreni.
Otkupitelja obuzme silna želja da mu razbuca to malo nosa što mu je ostalo, ali ti‐
jelo ga jednostavno nije poslušalo. Okrene se na peti i iziđe iz kuće. Vani je Neander‐
talac razgovarao s Neukrotivom:
Onda, djevojko, čime se baviš?
Neukrotiva zausti da nešto kaže, ali ugledavši Otkupitelja, smrkne joj se pogled pa
reče: Osvetom.
Otkupitelj izdrža njen pogled u iskušenju da je pograbi za ramena i dobro protrese.
Zašto nije to napravio, zašto nije zgazio Delfínovu facu, ako uopće imalo drži do sebe.
Za leđima začuje kako Delfín tegobno sopće i govori Ne obraćaj pažnju, nije osveta,
jedva da je i obračun.
132
www.balkandownload.org
3.
KAKO MISLIŠ JESAM LI SIGURNA? odgovorila je Vicky kad ju je Otkupitelj zamolio da pođe
s njim. Pa već vodaš za sobom tog sirotog Neandertalca, nije li tako? I njega si pitao je
li siguran želi li ići s tobom? Nisi, nije li tako, crve? Tog tupana koji ne može ni samo‐
ga sebe naciljati kako spada vučeš sa sobom gore-dolje, a mene, koja na poslu rješa‐
vam itekakva sranja, smatraš mimozom kojoj valjda treba dadilja.
Radilo se o profesionalnoj deformaciji, a ne o kavalirštini: u carstvu Riječi svi su
muškarci Šefovi, a sve žene Damice, provjereno, i makar je znao da je Vicky grubijan‐
ka po rođenju i k tome da je puca adrenalin, nije mogao odoljeti porivu da je tetoši.
Vicky mu je povremeno pomagala stišati poneku svađu, sve sa smiješkom na licu, dje‐
lujući mudro, što je i bila, i slatko, što je bila tek povremeno. A nekad mu je pomaga‐
la, kao što je i sad bio slučaj, u odgonetanju tijela.
Morat ćeš biti brza, rekao joj je kad je ušla u bubu u svojoj uniformi bolničarke,
Ali moraš biti temeljita, moram znati ima li tragova udaraca.
Neandertalac se potiho stao cerekati, bezglasno se tresući. Njih dvoje ga pogledaju.
Što si jeo za doručak, nakazo? upitao ga je Otkupitelj. Smijem se jer i sam to pone‐
kad kažem: bit ću brz, ali temeljit. Nitko se nije nasmijao. Kad je ugledao Vickyin po‐
gled pun mržnje, Neandertalac se pokuša izvući uz Ups, nisam tako mislio, nego ono
kad nekome ličim zidove, eto ti.
Da si bar maler, reče Vicky, ali ti si samo običan gnjavator: nema gorega od ljudi
koji baš nikad nisu ozbiljni. Ali ne brini, i tad ga potapša po obrazu, Ne brini, razumi‐
jem ja tvoju jarčevu spiku, k užim da nisi loš, tvoj problem je što ne znaš kontrolirati
organ za glupost.
Otkupitelj nije znao mrze li se Neandertalac i Vicky uistinu ili je to samo način is‐
kazivanja uzajamne naklonosti. Prisjetio se nečega što se zbilo ubrzo nakon smrti nje‐
gova brata. Izašli su jednog dana na piće i slušao je kako Neandertalac iskorištava pri‐
ču o nesreći - integralnu verziju: i vražjega klinca, i prevrtanje, i agoniju umiranja -
nabacujući se nekoj curi. Nije da je on njoj otvorio svoje srce, nego joj je prepričavao
najdramatičnije dijelove događaja samo kako bi ona njemu otvorila svoja njedra. Ot‐
kupitelj joj skrene pozornost da je to bio nizak udarac čak i za Neandertalca, no Vicky
samo namjesti tužno lice kao da želi reći Mogu ja i bolje, ali odgovori tek A što bi ti
htio, on iz svega izvlači korist, a sad je prošao lišo. Kad bi našao kupca, nabio bi cijenu
133
www.balkandownload.org
Prije no što će se vratiti do kuće obitelji Perica, svratili su do Vickyina bivšeg deč‐
ka. Bio je Vickyin ljubavnik i velika ljubav, ali isteklo je vrijeme koje mu je naznačila
kao rok. Vicky je mogla trpjeti, ali trpljenje se ne priznaje kao bračno stanje, a on je
svoje već imao regulirano.
U totalnoj su panici, rekla je, Svi na okupu u kući njegovih roditelja jer se alarm
oglasio baš kad je on došao sa svojom ženom da im preda novac pa se sad ne usuđuju
izaći... Izgleda da je netko bolestan, pa ih je uvjerio da me puste unutra da ga pregle‐
dam.
Taj bivši ljubavnik. Izraz njezina lica ublažio bi se kad bi ga spominjala.
Mogu s tobom? upitao je Otkupitelj, Možda uspijem nešto izvući iz njega, ti se lo‐
vaši svi međusobno poznaju. Nakon tolike izolacije sigurno je željan razgovora, mene
poznaje, radio sam s njemu bliskim ljudima.
Vicky izvuče gumene rukavice i pruži ih Otkupitelju.
Ništa ne diraj.
Pozvonili su. Iz kuće se začuje zvuk kraćeg dogovaranja. Idi ti, Neka ide on, Onda
idem ja, Nemoj ti, majko, Pusti je neka ide, Ne, ja ću.
Ha, otperjala im posluga, reče Vicky, Sad moraju savladati otvaranje vrata.
Otvorio je on. Nije nosio zaštitnu masku. Otužno se smiješio. Njegov osmijeh imao
je značiti Nikad te neću prestati voljeti, ali već sam se obvezao. Bio je zgodan, pravi
vrag. Na Otkupitelja je svrnuo pogled kakav bi uputio električaru koji je došao iako je
sa strujom sve u najboljem redu.
Došao je sa mnom, reče Vicky, Poznaje tvojeg oca.
Svi su bili u prostoriji opremljenoj namještajem od drva i crvenog baršuna koji je
odisao uznositom nostalgijom. Svakome komad namještaja, svakome čašica. Majka u
naslonjaču, votka s ledom u ruci, pijana; izopačeni mlađi brat, dvadesetogodišnjak, na
kraju sofe, viski s ledom u ruci, pijan; otac u naslonjaču s najvišim naslonom, s otvo‐
renim konjakom u ruci, crkvenjački oblokan. Vidjelo se da su prestrašeni, ali i više od
toga, zagnjavljeni. I ne znamo koliko se ne podnosimo sve dok nismo primorani pod‐
nositi jedni druge, zaključani u istoj sobi, pomisli Otkupitelj.
Tko je bolestan? upita Vicky promatrajući ove primjerke zajapurenih obraza i us‐
treptala bila.
Bivši ljubavnik pokaže jedna vrata:
Ona.
Vicky mu dobaci krajnje prezriv pogled, kimne i krene prema vratima.
U dnu prostorije na krevetu je sjedila žena u plavoj haljini držeći šalicu čaja. Bila
je našminkana, ali jasno se vidio grč onih koji svakodnevno ispijaju čašu žuči. Vicky
je promotri s praga, a Otkupitelj iz susjedne prostorije. Vicky zakorači naprijed, podu‐
134
www.balkandownload.org
Putem prema kući obitelji Perica Otkupitelj na uglu opazi cvjećarnicu, upečatljiv
prizor u opustjelom gradu, i sjeti se Lutkice, koja se sama i izranjavana smrzavala u
135
www.balkandownload.org
onoj kući bez ikoga da joj uputi barem koju riječ. Zaustavi auto i reče Pričekajte me,
izađe i kupi cvijeće. Nije bilo kadifica, ali nađe šeboja. Kad bolje promisli, nikad nije
vidio da bi ova cvjećarnica bila zatvorena, ni za praznika, ni za mračnih svitanja.
Kad su stigli, Otkupitelj se zaputi razgovarati s Neukrotivom, ali nije bilo potrebe
za uvjeravanjem, jer Vicky je u njenim očima uživala ugled, pa mu Vicky samo reče
Odmah se vraćam, ne brini.
Čak je primaknula ruku i Neukrotivoj popravila uvojak kose iza uha, na što se ona
nije nasmiješila, ali nije ni ustuknula.
Pušili su u autu dok je Vicky obavljala svoje. I Neukrotiva je pušila, stojećke, usto‐
bočena na ulazu. Popušili su prvu cigaretu.
Pripalili su drugu. Popušili su drugu, pripalili treću i tad je izašla. Vicky lagano po‐
tapša Neukrotivu po ramenu, gestom suosjećanja; priđe joj sasvim blizu i nešto pri‐
šapne. Zatim krene prema autu. Što si joj rekla? upita Neandertalac.
Ne budemo li mi žene pomagale jedna drugoj, ne znam tko će. Od čega je umrla?
upita Otkupitelj.
Od ovog sranja, Vicky pokaže neodređeno svud oko njih, Ali sigurno je danima
nitko nije njegovao, kad je u ovakvom stanju. Po položaju ruku vidi se da je trpjela
bolove u zglobovima, a krv na usnama i nosu potvrđuje da je do konačnih simptoma
došlo zato što nije dobila nikakve lijekove.
Znači, zato što su je ovi držali zatvorenu?
Nema tome dugo da je umrla, ali bila je bolesna danima prije no što su je oteli.
Jesu li joj što napravili... nakon smrti?
Vicky je neko vrijeme samo šutke gledala preda se. Djelovala je umorno.
Nisu je silovali, ako to pitaš, ali nešto su joj napravili. Onaj idiot Delfín naopako
joj je navukao gaćice.
Nije znao tko će je poslati, ali očekivao je da će uskoro primiti poruku. Kad je na‐
pokon stigla, odmah mu je bilo jasno tko je zadužen za drugo tijelo.
Što je, Kolega? Vidimo se pred kućom obitelji Castro.
Samo jedna osoba oslovljavala ga je Kolega, s velikim K. Menonit.
Upoznali su se jednom prilikom kad su obojica bila angažirana da odu po pokojni‐
ka, tamo negdje u njegovu udaljenom kraju. Menonit je bio rođak obitelji, pa kad je
Otkupitelj stigao, zatekao ga je kako mu pokušava prišiti prst.
Nije dolazilo u obzir da ga tako preda, pa morao ga je vratiti kući.
Menonit ga je čekao ispred kuće, uspravan poput stabla izraslog iz asfalta. Sad nije
nosio kombinezon od trapera ni šešir od novinskog papira, ali bio je u gumenim čiz‐
mama i kariranoj košulji. Crvenkasta mu je brada provirivala iz zaštitne maske. Zagr‐
liše se pa ga Otkupitelj upita:
Što to znači? Otkud ti ovdje? Nikad još nisi potegao iz svoje zabiti.
136
www.balkandownload.org
Znaš kako je, nije mene natjerala moja, već tuđa muka. Sve znam.
I tako je Menonit morao napustiti svoj stari kraj i naviknuti se na okruženje u ko‐
jem svatko nekamo žuri; tišinu i jednostavne rabote zamijeniti za motore i asfalt.
Tamo je barem bio okružen svojima, a ovdje ni to. Tko zna kome je stao na žulj kad je
morao potegnuti ovako daleko. No vratimo se mi onome zbog čega smo došli.
Reci, pa pokaže prema kući obitelji Castro.
Dečko je tamo, odgovori Menonit, Oni mu nisu ništa napravili.
Moram razgovarati s njim.
Neće ići, Kolega.
Stezanjem usana Menonit naglasi ozbiljnost situacije kako bi pojačao dojam vlasti‐
tih riječi. S Romeom više neće moći razgovarati.
Dovraga, reče Otkupitelj, Što se toga tiče, na istom smo.
Ispriča mu sve što je znao, ali tako da se stekne dojam kako zna i više od toga: Lut‐
kicu nije ubio nitko od obitelji Fonseca, umrla je zbog bolesti, trebat će još samo malo
urediti tijelo.
Menonit kimne, duboko udahne pa reče Sad slijedi najgore. Pričekaj me. Okrene se
i opet uđe u kuću obitelji Castro.
Tijekom te dvije minute koliko je trebalo da iziđe njezin otac, imao je dojam kao
da se ulica sužava i počinje treperiti. Otkupitelj izvuče cigaretu, ali se predomisli i
vrati je u kutiju, svrne pogled prema kući, zatim u suprotnom smjeru. Prekriži ruke.
Dovraga, reče.
Za leđima začuje otvaranje, a potom tresak ulaznih vrata kuće obitelji Castro; i di‐
sanje otežalo od plača, i korake koji mu se približavaju. Pogleda iskosa prema bubi i
gotovo neprimjetnim pokretom ruke naloži Vicky i Neandertalcu Ostanite gdje jeste.
Kad je osjetio da mu je na korak blizu, okrene se prema njemu: znao ga je otprije,
ali njezin otac njega nije prepoznao, i svake ga je sekunde bio sve manje sposoban
prepoznati jer je naočigled stario kako se jedna bojazan sve jasnije nastanjivala u nje‐
mu, ma kakva bila silina bijesa kojom joj se želio oduprijeti. Odgurne Otkupitelja pre‐
ma prtljažniku bube i zaurla mu u lice.
Dovedi mi je! Odmah mi je dovedi! Cijelu mi je dovedi, gade! Da si mi je smjesta
doveo živu i zdravu!
Stari se tresao stišćući šake, ali se suzdržavao da ga ne pograbi za vrat. Uto iz kuće
istrčaše njegovi sinovi, kao pušteni s lanca. Stariji je nosio palicu, a drugi batinu, žu‐
deći da ovdje pronađu nešto što bi opravdalo njihovu odlučnost i toliku mržnju. Kad
ih je ugledao, Neandertalac izađe iz bube i ostane tako zabivši palčeve u remen na
hlačama; izađe i Vicky, polaganije, promatrajući ih sa svoje strane auta. Jedno od njih
dvoje dojmilo se braće, koja su i dalje prilazila, ali sporijim korakom. Mlađi prinese
batinu Otkupiteljevu licu.
Menonit podigne ruku i reče Pomalo, momče.
Dečko je netremice gledao u Otkupitelja ustrajan u svome gnjevu, kadli njegov
137
www.balkandownload.org
138
www.balkandownload.org
viknuo Opa, jesi se dotjerao, pa nije ovo Las Vegas, na što nam je dobacio Magarci, da
magarci, idem kamo hoću jer ja plaćam novcem, a ne u naturi. Eto.
Ali samo smo se zezali, reče mlađi, Iako se možda čini kao izazivanje.
S nekim ljudima možeš samo tako razgovarati, reče stariji. Otkupitelj kimne pot‐
vrdno. Znao je što žele reći. A zatim?
To je bilo ranije, reče stariji, A kad smo nešto kasnije izašli da obiđemo još koji
klub, ugledali smo Romea, prilično pijanog, na parkiralištu, sam bog zna kamo se za‐
putio, teturao je i tad ga je udario kamionet, išao je unazad, vjerujem da ga uopće
nisu vidjeli.
Otkupitelj se trgne iznenađeno, ali nije se želio okretati prema Vicky kako bi pro‐
vjerio može li ona potvrditi to što govore.
Auto? Kažeš da mu je to od auta?
E. Srušio ga je i odjurio. Pa smo brat i ja otišli vidjeti kako je. Teško je disao, ali re‐
kao nam je neka ne zovemo hitnu, da će biti bolje. Podigli smo ga i stavili na stražnje
sjedalo mog auta. Krenuli smo, ali je putem molio da ga ne vozimo u bolnicu, da ga
malo primimo u kuću da dođe sebi, pa će onda i on kući.
Otkupitelj priđe dečkima i zagleda se jednom pa drugom u oči, tragajući za kak‐
vom loše prikrivenom laži.
Ništa mu niste napravili i to je sve. Sigurni ste.
Momci kimnuše.
Ovaj, reče stariji, Nije baš sve. Dovukli smo ga ovamo i htjeli smo zvati liječnika,
ali kad smo ga unijeli u kuću, postao je nekako trom i mlitav pa onda jako težak, i po‐
trajalo je koju minutu dok nismo shvatili da je već umro, nismo mislili da je tako loše.
Ovdje? Bilo mu je loše, a vi ste ga dovukli tu dolje? Ne, bili smo gore, u salonu. Ali
onda je netko nazvao. Neka djevojka, ubaci se mlađi.
Da, neka djevojka, i rekla je da je obitelj Fonseca ugrabila Lutkicu i da nam je neće
predati dok im ne damo Romea. Zato i nismo nikoga zvali, već smo ga spustili dolje
da tijelo ne propadne.
Otkupitelj pogleda Romea, kojem je Vicky sad proučavala ruke. Činilo se da su Ro‐
mea došle glave neke stare boljke, smrt mu je samo dodala pepeljastu boju, ali vidjelo
se da je bolovao otprije.
Ostavite nas nasamo, reče Otkupitelj ne obraćajući se nikome posebno, na što obi‐
telj Castro napusti prostoriju.
Pa naravno da su ga tražili da ga sjebu, reče Menonit. A sredio ga je zaručnik neke
susjedice koju je ševio. Nemoj me, pa kako li je to saznao jadni zaručnik? I otkud sve
to zna Menonit, koji uopće nije odavde?
To ti dođe kao savjet ili kao poruka? zanimalo je Otkupitelja.
I jedno i drugo, iako nisi tražio. Zaručnik je postao malo nervozan, pa se uokolo
raspitivao prijeteći da će Romeu razbiti njušku. To je načuo jedan moj poznanik, pa je
došlo i do mene.
139
www.balkandownload.org
Da ne povjeruješ da baš svaka jebena stvarca, svaki stvor, čim dahne, odmah zaslu‐
žuje ime, razmišljao je, Ili barem kakav nadimak koji pripomaže raspoznavanju.
Prognanik iliti Menonit. Odrpanac iliti Otkupitelj. Osamljena dušica odnosno Svje‐
tlo oka moga. Oteta jadnica iliti Kud si krenula. Osveta iliti Obračun. Jesemti odnosno
Nemaš brige. Prezir iliti Tko se još toga sjeća. Bojim se iliti Ništa ne znam. Umirem od
straha iliti Ovdje ini je dobro. Jebeni stvor iliti Vlastiti otac. To sam i očekivao odnos‐
no Da vam nije palo na pamet. Zauzdana riječ iliti Čista istina.
140
www.balkandownload.org
ju je pomalo žalio, kao što je žalio one koji ne znaju kakav je osjećaj kad prvi put
ugledaš neki veliki grad jer su u velikom gradu odrastali, ili onoga koji ne pamti ka‐
kav je osjećaj kad prvi put otkriješ da si lijep, ili kad prvi put poljubiš nekoga za koga
si mislio da ga nikad nećeš moći poljubiti; ne znaju za čuda.
A čuj, ponekad se i cure umore, zar ne? reče Neandertalac.
Zaboga, reče Vicky.
Nećeš se valjda opet naljutiti na mene.
Neću, ali ti nemaš pojma o pojmu. Muški bi zaskočili i stolac, sve da je i tronožac,
ali ako žena zavede kakvu grdobu ili budalu, ne znači da ćemo leći s bilo kim, to samo
znači da žena zna da je to tek početak, da ima više od toga. Vi to shvatite tek mnogo
godina kasnije, kad više ne skačete neprestano na sve što vam se nade na putu.
Hvala ti, kraljica si, znao sam da ćemo ti jednog dana porasti u očima.
Ali da bi to bilo moguće, valja imati dušu, odgovori Vicky Neandertalcu.
A možda je Vicky ustvari jako dobro shvaćala neke druge stvari. Kako bilo da bilo,
Otkupitelj prikoči i prepusti ih njihovoj šutnji jer je upravo bio ugledao ljekarnu. Čim
je izašao iz auta, ustanovio je da je zatvorena i da je valoviti lim sav ulubljen od uda‐
raca, šipkom, palicom ili gnjevnom šakom, a na njemu je stajala olovkom ispisana po‐
ruka: NEMA ZAŠTITNIH MASKI.
Ništa od toga. Mora dovršiti posao. Možda putem naiđe na koju otvorenu. Vrati se
do auta, spusti svoj prozor da ne sluša kako Vicky i Neandertalac šute, međutim sad
tišina ulice uđe u auto: cijela šuma antena emitirala je histerične signale koje je strah
posijao u ljudskim glavama. Mogao je osjetiti napetost iza zatvorenih vrata i nedosta‐
tak potrebe za izlaženjem. Bilo je zapanjujuće vidjeti s kakvom su lakoćom svi prihva‐
tili kućni pritvor.
Opet je vozio prema kući obitelji Castro, nije se zaustavio, dvaput je obišao blok
zgrada i onda se zaputio prema kući obitelji Perica. Zanimalo ga je gdje će naletjeti na
policijsku ophodnju,znao je da hoće: svaka se vožnja plaća, ma koliko se zavaravali da
je besplatna. Ulicu prije no što će stići do kuće obitelji Perica, opet naiđu na pogrebnu
povorku. Inače bi je zaobišao da ne mora čekati iza vozila koja mile, ali ovo je bila
najtužnija procesija koju je ikada vidio, u kolima s lijesom samo vozač, a iza kola je‐
dan jedini auto, buba, a u njemu samo jedna osoba, sa zaštitnom maskom.
Obišao je njihov blok zgrada, a onda se zaputio prema Neandertalčevoj kući, sve
vrijeme mjerkajući ulicu. Činila se prohodnija nego ikada, ali strah koji je probijao is‐
pod kućnih vrata ledio mu je krv u žilama; zastajkivao je na svakom uglu i ogledavao
se na sve strane, svakih dvadeset sekundi navirivao se u retrovizor i uvijek bi ugledao
isti prizor, za petama mu je bio asfalt koji samo što ne prsne. To ključanje događalo se
već duže vrijeme, ali sad su bili vidljivi i zračni mjehuri bubrenja.
Ostavi Neandertalca kod njegove kuće, a ovaj otiđe bez riječi pozdrava. Zaputi se
prema Vickyinoj kući. Opet su naišli na istu povorku, zadržala ih je racija. Jedan voj‐
nik otvarao je lijes, a druga dvojica ispitivala su vozača i ožalošćenoga.
141
www.balkandownload.org
142
www.balkandownload.org
nepomičnim vratima. Napokon Trostruka Plavuša progovori Jesi li cijeloga dana nosio
zaštitnu masku?
Jesam, slaže Otkupitelj.
Trostruka Plavuša opet malo pričeka i onda vrlo sporo otvori vrata. Zakorači una‐
zad, Otkupitelj uđe i zatvori za sobom. Odmah se baci na nju, skine masku i stane je
ljubiti. Ona se samo prepusti, opuštenih ruku, mlitava tijela, ali prpošna jezika. U taj
čas Otkupitelj se sjeti svih koji su mu tijekom dana dahtali u lice, i onoga komarca što
ga je zgnječio na vratu i sveg onog nečeg što mu sad već možda kola venama, a on se
tu huljski naslađuje čarima poprsja i procijepa, besramnik. Možda je osjetila njegovo
grizodušje, a možda je samo željela znati, uglavnom Trostruka Plavuša odgurne ga us‐
tranu.
S kim si razgovarao?
S kim nisam razgovarao?
S kim si razgovarao o meni, bijedniče? rekla je i naglašavajući posljednju riječ, za‐
bije mu u ruku dugačak crveni nokat. Ni s kim. Zašto?
Čim si otišao, došao je moj dragi, bijesan kao pas, počeo se izdirati na mene, da
koga to puštam u kuću i ne znam što sve nije izgovorio.
Nisam ja. Sigurno je onaj gad, susjed.
Trostruka Plavuša nije bila iznenađena.
Pa da.
Zašto uopće pitaš?
Zato što muškarci uvijek brbljaju. Kao da moraju prijateljima podnijeti izvještaj.
Svinje.
Krasno. Trostruka Plavuša zamahne u mraku i pogodi ga ravno među oči. A ono‐
me drugome tepala je Ljubavi.
Otišao je bez pozdrava, nastavi ona tužna lica. Otkupitelj je pomiluje po obrazu.
I sad si jako tužna? reče nježno.
Ne.
Trostruka Plavuša zavuče ruku pod njegovu košulju, preleti mu prstima preko tije‐
la pa mu iznenada gurnuvši ruku u hlače stegne ud i poduhvati jaja kao da ih odvagu‐
je.
Kondomi, reče.
Otkupitelj je obujmi oko vrata i poljubi. Ona pokuša izmigoljiti, a on poželi da se
to ne događa, ne, u glavi rastjera insekte i ljude i zatvorene ljekarne, ali uzalud, Tros‐
truka Plavuša odgurne njegovu ruku i odskoči ustranu govoreći Va-di-kon-dom.
Izraz Otkupiteljeva lica govorio je Samo čas da se sjetim gdje mi je, pa se na tren
opet uzalud ponada da bi možda mogao naći neku otvorenu ljekarnu, no prije nego
što je ponovno slagao, Trostruka Plavuša reče Nisi ih kupio. E jesi budala. Nisi ih ku‐
pio.
Podigne ruke kao da ga ne želi ni dodirnuti, otvori vrata i reče Imam posla.
143
www.balkandownload.org
Njegov pogled bio je pun preklinjanja, njezin pun otrova, pa se odvukao slomljen i
ranjen, puštajući da ga tresak njenih vrata odgurne prema vlastitom pragu.
Uđe i baci se na krevet.
Ponekad noću, kad bi ga crni pas ostavljao na miru, zamišljao je da spava u utrobi
neke životinje koja ga štiti od hladnoće. No noćas ga nije ostavljao na miru.
144
www.balkandownload.org
4.
146
www.balkandownload.org
Opet nazove Gustava, onog sveznalicu sa suda. Nije se javljao. Uđe u bubu i pusti
da ga vodi sjećanje na ranojutarnji povratak u Kućerinu, nakon sve one zbrke; na pus‐
tom raskrižju prisjeti se da na ulicama nema nikoga. Bio je gladan kao vuk. I žedan.
Ali vode je bilo samo u ustajalim lokvama na pločniku i u onim sivim i tmastim obla‐
cima, koji međutim nisu iscijedili ni kapi. Otužno ludilo ljudi, grada, vremena, dok svi
bjesne jedni na druge i svatko kuje vlastite planove.
Zaputi se prema kući obitelji Perica. Odjednom ugleda nešto nasred ulice, pa naglo
prikoči. Neka zgužvana odjeća ili zgaženi psi. Zaobiđe tu hrpu i u prolazu svrne po‐
gled na nju: nije ono što je mislio, nego sasvim pocrnjelo ljudsko truplo. Otkupitelju
se učini poznato. Spusti prozor i naviri se. Bio je to sakupljač starog željeza s kojim se
neki dan mimoišao. Preko usana je imao zaštitnu masku, a oči širom otvorene kao da
je doživio prosvjetljenje. Otkupitelj zatvori prozor i doda gas.
Prije no što je pozvonio na vratima, izvuče zaštitnu masku iz džepa na hlačama. S
jedne strane sva kruta od sline, a s druge od susreta s tolikim ljudima, kao da mu uop‐
će može više koristiti. Vrati je u hlače i pozvoni.
Neukrotiva proviri kroz prozor, zatim otvori vrata i stane ustranu. Otkupitelj uđe i
ustanovi da su na Lutkicu stavili nekoliko vreća s ledom, cijele, neotvorene vreće. Us‐
prkos ledu na njoj se vidjela promjena: kao da je dobila boju i da se nešto novo nasta‐
nilo u njoj. Oslobodio ju je vreća i bacio ih na tlo. Zatim je pokuša podići, ali bila je
nevjerojatno teška. Pogleda Neukrotivu, možda bi pristala pomoći; djelovala je pristu‐
pačnije nego inače, ali je ipak odluči podići sam. Sve će biti u redu, govorio je ljušturi
njena tijela podigavši je na ruke. S njom u naručju izašao je u olovno jutro.
Iako to nije tražio od nje, Neukrotiva je pošla za njim, otvorila vrata bube i pomak‐
nula suvozačevo sjedalo da može smjestiti tijelo.
Još se nije ukočilo, pa ga je mogao namjestiti kao da se Lutkica sklupčala kako bi
malo odspavala tijekom duge vožnje i kao da će tek povremeno, podižući glavu, pitati
Jesmo li već stigli? Jesmo li već stigli?
Hej! Kamo si ti krenula? reče Otkupitelj kad je vidio da Neukrotiva ulazi u bubu.
Idem s tobom.
Zar ti nisu objasnili kako to ide? Ja i čovjek s njihove strane provjeravamo je li sve
u redu i onda obavimo razmjenu.
Da, znam. Ali rekli su mi da ipak pratim kamo ćeš s njom. I da ne ideš sam.
Krenuo je. Jedva da je zašao za prvi ugao, kadli ugleda neke dečke kako trče noseći
nešto u rukama. Nasluti o čemu je riječ i priđe bliže. I stvarno, netko je razbio lokot
na trgovini, pa se pomalo krade. Mangupi. Kako bilo, zaustavi auto, izađe, uzme boce
s vodom, dva vakumirana sendviča i ostavi nekoliko novčanica na visokom pultu, na‐
dajući se da ih klinci neće moći dosegnuti. Obuzda se da ne počne jesti sendviče dok
ne iziđe iz trgovine.
147
www.balkandownload.org
Na ulici je bilo sve manje automobila. Na aveniji koja je inače bila pogubna za pre‐
laženje sad si mogao strahovati još jedino od onih koje ne vidiš. Kao da su se odjed‐
nom potvrdile sve predrasude koje je svatko gajio prema drugima.
Kažu da ima ljudi koji namjerno šire zarazu, reče Neukrotiva, kao da je čula njego‐
ve misli.
Ništa joj ne odgovori, ali se okrene i opet je pogleda. Promatrao je njene ruke: pu‐
načke, nježne, s dva požutjela prsta. Zahvaljujući maskama sad je više promatrao oči i
ruke.
Potraje li ovo, ljudi će se prepoznavati po noktima.
Upoznao sam ti šogora, zaskoči je.
Neukrotiva ga pogleda s licem prestravljene djevojčice.
Da, požuri Otkupitelj, Hoćeš li mi ispričati što se dogodilo? Neukrotiva se zagleda
u daljinu i prekriži ruke pokušavajući dobiti na vremenu. Otkupitelj joj odluči malo
pomoći. Castrovi mu nisu ništa napravili, nije li tako? Neukrotiva odmahne glavom.
Nisu. Kad sam izašla, već je ležao na tlu, a oni su tek prilazili. Zašto mu ti nisi priš‐
la?
Sad se ona zagleda u njegove ruke, ili je možda njen pogled odlutao i mnogo dalje.
Otkupitelj je bio spreman postaviti još koje pitanje, ali ona reče Nije volio da ga
itko vidi kad se nije osjećao dobro, kad je bio tužan. Ne znam je li to bio razlog, što bi
me mrzio da sam ga takvog vidjela, ili to što sam bila prilično pijana i nisam baš naj‐
bolje shvaćala što se događa. Stalno sam pijana.
Ova bi djevojka sad zasigurno briznula u plač da je samo imala blagog pojma kako
se to radi, pomisli Otkupitelj promatrajući je potpuno shrvanu, dok njen pogled klizi
prema podu automobila. I tad Neukrotiva napokon zaplače, bio je to težak i kratkotra‐
jan plač, bez ikakva pokreta, možda nije ni shvatila da plače.
On nije želio izlaziti, nije želio izlaziti, ponovila je, Bojao se ove vražje zaraze, bo‐
lesnih ljudi, balavih prolaznika koji pljuju krv, nije mu padalo na pamet da ide liječni‐
ku, bojao se makar samo prići mjestima gdje su svi ti bolesnici.
A zašto ste onda oteli Lutkicu?
Tata je rekao neka napravimo tako, da potražimo nekoga iz obitelji Castro, i da će
mu sad konačno platiti, tako je rekao. Ja sam izašla van jer sam ovdje znala viđati
Lutkicu, znala sam da je uvijek sama. Srela sam je kad je odlazila iz kuće, vidjelo se
da joj je loše, rekla sam joj neka pođe sa mnom, nije me ništa pitala, nije željela znati
kamo idemo. Povela sam je kući i tata se odmah udobrovoljio, smjestili smo je u auto
i odveli je u kuću obitelji Perica. Tad sam primijetila kako joj između usnica probija
krv. Polegli smo je i nije potrajalo dugo.
Pa zar nisi pitala Delfína zašto to radi?
Jesam, ali rekao je samo: moraš biti odana obitelji, napravi što ti kažem. Onda sam
mu rekla da Romeo možda i nije tako loše, ali ne znam je li povjerovao da bi on us‐
tvari mogao biti dobro, ili je ono što je imao s Castrovima bilo važnije, jer samo je re‐
148
www.balkandownload.org
U retrovizoru ugleda kako mu se na samo koji metar približava crni kamionet. Us‐
pori da ga prestignu, ali kamionet se poravna s njima, netko iznutra promotri Lutkicu
na stražnjem sjedalu, i onda im kamionet zapriječi put. Iz njega iskoče dva gadna tipa,
djelovali su baš opasno. Onaj koji je sišao s putničkog sjedala nije Otkupitelju ni tre‐
bao reći da priđe. Otkupitelj ugasi motor i izađe. Ni ovi bijednici nisu nosili zaštitne
maske.
Neka i cura izađe, reče jedan od njih.
Ovaj grad doživio je razdoblja u kojima su ljudi masovno umirali, ali tad je to bilo
uglavnom zbog tuberkuloze ili u određenoj mjeri zbog neimaštine, uobičajenih poja‐
va. Možda zato što je život bio kratak, stanovnici su naučili ne zabadati nos u tuđa
posla: život je bio dovoljno čupav, a da bi još brinuli i tuđe brige. Možda su upravo
zato i vodili računa o lijepom ophođenju, povazdan nazivali dobar dan, moj naklon,
ljubim ruke i prosim lijepo, držeći se na pristojnoj distanci. Ali ovi za tako nešto nikad
nisu ni čuli.
Neukrotiva iziđe iz auta i stane iza Otkupitelja, prekriživši ruke.
Što ste napravili ovoj drugoj? upita tip.
Ništa, ubila je ova boleština.
Lik bolje namjesti tamne naočale, priđe do auta, nakratko promotri Lutkicu pa se
vrati. Treba vam tijelo?
Narafski, reče Otkupitelj, Ako sam na ulici, znači da moram predati tijelo.
Ma, nama fali jedno tijelo, reče tip, Ustvari, sad ih ima na sve strane.
Rekao je nešto svom kompanjonu pa uskočiše u vozilo. Otkupitelj i Neukrotiva uđu
u svoje.
Bilo bi normalno da nam fale umrli, reče Neukrotiva.
Nakon te rečenice Otkupitelj poželi otići i sve zaboraviti i poželi da svi zaborave na
149
www.balkandownload.org
njega, da se sakrije pod neki kamen ili na kakav ormar. Tko zna zašto su nam ostavili
ovaj zalog, pomisli, Mora da drugi Otkupitelj pregovara uvjete preuzimanja.
Stigli su do Kućerine, pružio je ključeve Neukrotivoj da mu otvori vrata, spustio
Lutkicu i polegao je na svoj krevet. Neukrotiva je pogledom obuhvatila Otkupiteljev
dom kao da se čudi što ne živi u spilji pa reče Idem ja sad i da je nisi premještao, a da
nas ne obavijestiš.
I ode.
Otkupitelj se nasloni na drveni stol nasuprot krevetu i pokuša promotriti Lutkicu
strogo profesionalno, a to je bilo stvarno teško, najradije bi joj bio prišao i držao je za
ruku. To je i napravio. Bila je hladna i još uvijek nježna.
Sad ćemo mi tebe urediti, draga, reče.
Ustane, poravna joj suknju, sasvim joj sklopi kapke i zagladi obrve. Potraži dasku
za peglanje koju mjesecima nije upotrebljavao, skine joj majicu na kopčanje, ispegla
je na stolu pa je opet odjene.
Što još? Trebalo je još ponešto napraviti, ali nije znao kako, niti je želio to učiniti.
Zamolit će Vicky za pomoć. Izvadi telefon, nije bilo signala.
Iziđe na ulicu, dogovori se s Vicky da dođe do njega, zatim nazove Neandertalca,
Dođi, vrijeme je.
Taman je krenuo u Kućerinu, kadli se iza ugla pojavi Trostruka Plavuša. Pričeka je
stojeći pred ulazom i kad je stigla, pokretom ruku i bez riječi upita Kako?
Trostruka Plavuša zabaci glavu i reče Pa kad si ti tako beskoristan...
Zgrabi ga za ruku i povuče prema Kućerini. Hodala je ispred njega, smiješila se
njemu, danas su se, bez imalo sumnje, rubovi njenih gaćica smiješili baš njemu.
Prije no što će ući u njezin stan, Otkupitelj joj reče Samo da zaključam svoja vrata.
Ne bi da imaš kakvo blago, reče ona, ne znajući da je danas spremniji no ikad po‐
tući se na nož da zaštiti ono što je iza njih.
Zaključa i uđe u njen stan. Trostruka Plavuša povede ga u svoju sobu i pokaže pre‐
ma krevetu: Lezi.
Otkupitelj legne i dok se ona razodjenula, on je već bio kao od majke rođen. Sad ju
je prvi put vidio cijelu, pravo čudo žive puti. Pomisli da će svršiti već pri samom po‐
gledu na njeno obrijano međunožje, ili da će svršiti pri pomisli kako će joj uskoro lju‐
biti grudi, koje su se činile većima i podatnijima nego prošli put, ili da će svršiti u iš‐
čekivanju dodira njene stražnjice na svojim dlanovima ili onog trena kad je baci na
krevet i tad će, o, hvala svecu zaštitniku pohotnika, napokon ševiti; pokuša ustati, ali
ona mu reče Da si odmah legao!
Legne, gledajući je kako se dira objema rukama; a zatim ona klekne na krevet i
uzme ga u usta.
Otkupitelj je stezao rubove pokrivača dok mu je usnama i rukama klizila po udu.
Poželi joj reći Sad, ali nikad to ne bi uspio izgovoriti, no ona se na vrijeme izmakne i
reče Spreman. Otvori paketić kondoma koji je bila položila na stolić i dok je izvlačila
150
www.balkandownload.org
151
www.balkandownload.org
ali uspio je u njemu izbistriti preostalu snagu i otežano progovoriti. Pomozite mi, ili
Ne ostavljajte me samog, ili Dodirnite me, ili Pustite me. Prišao mu je i uzmahao se
rukama, što, što, što da radim. Čovjek ga je netremice promatrao onim pošteđenim
okom, koje se sve više sklapalo, a onda se i posljednji put otvorilo uz posljednji uzdah
i više ga nije mogao uhvatiti za ruku, čučnuo je pred njegovo lice, i dalje je šutio, ali
očima mu je govorio Čekajte, čekajte, sad ćemo.
Nekoliko minuta poslije vratili su se doušnici i bez riječi ga počeli dizati, jedan is‐
pod pazuha, drugi za gležnjeve. Tad se trgnuo i s jedva savladanim autoritativnim sta‐
vom ispriječio na vratima ćelije, podigao ruke i rekao Kamo? Kamo?, još nismo sasta‐
vili zapisnik. Doušnici su ga pogledali ne shvaćajući što to on govori, taj balavac dje‐
lovao je kao da nešto tepa svojim plišancima. Oni se prihvatiše svoga posla, a on će
opet Ne! Ne, kad kažem! Još nismo obavijestili njegovu obitelj! Rekao je to podižući
glas, ali ispod njegovih riječi naslućivao se plačljivi prizvuk. Ovaj put doušnici su ga
stvarno pogledali kao da razmišljaju Što to blebeće ovaj klaun pa opet spustiše mrtva‐
ca, za kojeg su dobro znali da nije od onih koje se predaje obitelji, čak su malo razgi‐
bali prste jer sad će opet morati pribjeći udarcima, no ipak nije osjetio njihove šake,
nego nečiju ruku na svom ramenu, okrenuo se i ugledao toga kvartovskog smutljivca
koji mu je pomogao da dobije posao, i taj mu reče Hvala ti na svemu, gospon fiškal, i
smiješio se gad kao da mu je brat, Ostalo je naša briga.
Razmišljao je o pogledu onog čovjeka, nikako ga nije mogao zaboraviti; o vlasti‐
tom odrazu zauvijek utisnutom u njegovu zjenicu, o dogovoru koji su sklopili u tom
posljednjem času i zato protrese glavom, više u znak preklinjanja negoli naredbe.
A onaj gad, koji je tada još imao cijela i pluća i nos, prijateljski namigne doušnici‐
ma da iznesu tijelo, kao da ih poziva da svrate k njemu doma, zagleda mu se u lice i
reče Ne brini, mladiću, ja ti čuvam leđa.
Odlučio je tad da je vrijeme da prestane odmahivati glavom i stajati im na putu
kako bi spriječio da iznesu tijelo, te da više ništa neće reći. I upravo je u tom času prvi
put osjetio prisutnost onog crnog psa koji ga više nikada neće ostaviti na miru; tek će
ga povremeno izgubiti iz vida, ali on će uvijek biti tu.
Naučio se živjeti s njim, u pojedinim ga je trenucima čak i prizivao. U njemu se sve
lomilo, ali mu je ujedno i omogućivalo da se ponaša odvažno i da donosi odluke koje
bez njega nikad ne bi donio. Ta njegova mračna strana poticala ga je da nešto poduzi‐
ma ili mu je pak ubijala svako osjećanje, bila je gotovo opipljiva, toliko stvarna da je
sličila kosti za koju i ne znaš da postoji sve dok ti ne probije kožu.
Otkupitelj se svega toga prisjetio, približio lice Delfínovu i rekao mu, gotovo mu
dodirujući nos, Neće ići.
Delfín malo uzmakne i pogleda ga podrugljivo. Zašto? Zato što si zaključao vrata?
Otkupitelj izvadi ključ, stavi ga u bravu, okrene ga, otvori vrata i stane ustranu.
Ni ovako neće ići, reče.
Delfín, još uvijek s podsmijehom, reče Utopim te u čaši vode pa pograbi šarke na
152
www.balkandownload.org
vratima, ali tad ga Neukrotiva uhvati za ruku. Ali rekao vam je da neće ići.
Delfín se zapanjeno okrene prema njoj. Mora da se radi o nekoj zabuni.
Ako želiš, razgovarat ćemo poslije, a sad bez gluposti i lijepo se ponašaj.
Ali Neukrotiva ga natjera da se okrene povlačeći ga za ruku. Ne. Sad je na vama
red da pogledate istini u oči. Delfín pokuša nešto reći, ali ona mu jače stisne ruku.
Dosta. Ne budite ludi.
Delfín je neko vrijeme promatrao svoju ruku, obuzdanu rukom vlastite mu kćeri,
možda je slušao i vlastito disanje, pa kimne baš kao da je sam odlučio kako je sad naj‐
bolje otići. Iskosa pogleda Otkupitelja, u znak usputna pozdrava, pa se polako zaputi
prema izlazu.
Prije no što će izaći, još se jednom okrene i reče Uskoro će se dogoditi nešto uistinu
strašno.
I ode.
To sigurno, pomisli Otkupitelj, Ali mrtvo tijelo mi nećeš uzeti.
Prije no što se vratio u stan Trostruke Plavuše, ode do ulaza u Kućerinu kako bi
provjerio jesu li vrata dobro zatvorena. Proviri na ulicu. Jutro je još uvijek oblačno,
pomisli. Već je poslijepodne, ispravi sam sebe. I opet smo sami, nema nikoga da ga pi‐
tamo za pravu adresu, pomisli. Zatim razabere neki prigušeni zvuk slijeva, ali nije se
ni potrudio okrenuti jer sve što nije bilo otužno jadanje iza zatvorenih vrata bilo je
gotovo nemoguće čuti u ovom pustom i bezvoljnom gradu. Možda i zato što njegov
crni pas nije bio tu da ga podsjeti da je sve moguće. I osjeti tres!, hladan i drven tresak
po glavi, i ugleda kako mu se pod brzo približava i još ga po rebrima dohvati sam vrh
neke cipele, pa zatim po obrazu, i mnoštvo udaraca petom, pod kojima mu se spljošti
uho. Boljelo je ko sam vrag, morao bi se zaštititi rukama, morao bi uzvratiti koji uda‐
rac, reče samome sebi, i još ga nije napuštala nada da bi to čak i mogao, kad se dohva‐
ti nečije šake i pokuša se uspraviti, ali osjeti novi udarac i nešto puče, kao da je otkva‐
čen s kakve stijene i pada u mračnu i leđnu prazninu, bez rubova i bez dna.
153
www.balkandownload.org
5.
PROBUDI SE I UGLEDA OBLAČNO nebo kako mu pada u oči. Učini mu se da su protekli dugi
mračni sati, ali nije moglo biti više od nekoliko minuta jer tu je bio Neandertalac, koji
mu je maločas na telefon rekao da je već krenuo.
Sanjao je. Štoviše, vidio je jasno kao dan tog egipatskoga komarca kako mu siše
vrat s podmuklim uživanjem.
Na ulici je bilo praznično raspoloženje, masa se naguravala pred Kućerinom: klup‐
ko bijele košulje, plavih hlača i jedan vojni nož ležali su na koji centimetar od njega,
Neandertalac je obzirno na podu prignječio onog nalickanog razmetljivca, dečka Tros‐
truke Plavuše, dok se Trostruka Plavuša navirivala kroz pritvorena vrata Kućerine s li‐
cem koje je odavalo strah, ali ujedno i zanimanje.
Ne, stvarno, to je sve, dopusti, pomoći ću ti da ustaneš, govorio je Neandertalac
razmetljivcu, Evo ti ruka.
Nalickani ispruži ruku kao da prihvaća ponudu, na što mu Neandertalac svom sna‐
gom prilijepi otvoreni dlan posred lica.
Da nisi dizao ruku na mene, bijedo.
I nasmije se. Zatim reče Ne, oprosti, stari, šalim se, ustani da popričamo.
Razmetljivac se sklupča u sigurnost svoje čahure na tlu pa ga Neandertalac još jed‐
nom tresne.
Odgovori kad razgovaram s tobom.
Daj ga pusti, javi se Otkupitelj iz svoje čahure na tlu, Nije da jadnik nema oprav‐
danih razloga.
Pa samo razgovaramo, odgovori Neandertalac.
Njega su pretukli u trenu i bog zna kako ih je Neandertalac sredio bez ičije pomoći.
Možda bi se trebao osjećati krivim što ga uvlači u svađe koje nisu njegove, ali već j e
odavno odlučio da se neće petljati ako je već Neandertalac odlučio srljati u vlastitu
propast. Ma zaboli me, zaključi.
Krajičkom oka opazi neki pokret u blizini, ali kad se okrene da pogleda, ono klupko
do razmetljivca već se uspravilo i stezalo nož, odlučno da dokaže da ga ne nosi samo
tako. Baci se na Neandertalca, koji se u prvi mah i ne pomakne, kao da razmišlja Neka
bude što mora biti, kao da mu čine uslugu, i kad je vršak noža već zahvatio njegov tr‐
buh, on pograbi protivnikovu ruku i savije ju, ali protivnikovo tijelo nije se okrenulo
154
www.balkandownload.org
istom brzinom, pa se vrlo jasno čuo zvuk pucanja kostiju, na što se klupko stropošta
na tlo.
Neandertalac je bio ozaren kao netom okupan ili tek porođen.
Ustvari, čini se da njemu nije do umiranja, razmišljao je Otkupitelj, ali nije mu ni
do okolišanja.
Nevjerojatan si, reče mu Otkupitelj, Ko rođen za televiziju.
A ne, odgovori Neandertalac, Da postanem popularan, još bi rekli da sam izmišljen
lik.
Otkupitelj ustane i dvojcu na tlu reče Idite sad.
Klupko otpuže koji metar, ustane i brzo odšepesa prema ulici. Nalickani je još uvi‐
jek bio tu, proučavajući unutrašnju stranu svojih nadlaktica.
Napokon ustane i krene prema vratima Kućerine. Ugledavši ga, Trostruka Plavuša
zalupi vrata.
Nisi valjda mislio ući? Pogledaj se kakav si. Molim?
Zaraza vlada, a ti nemaš nikakve zaštite. Sigurno si već pokupio nešto.
Ali nosio sam masku, branio se, Skinuo mi ju je onaj gad kad me opalio.
Nastupi kratka šutnja. Trostruka Plavuša na tren odškrine vrata i pogleda ga u oči.
To svi kažu, reče. I opet zatvori vrata.
Tek što se, ne više sasvim ulickan, razmetljivac pokupio, stigla je Vicky. Ugledala
ih je još izdaleka kako stoje na ulazu u Kućerinu, pa se stala približavati, motreći
uokolo. Prije no što je išta rekla, pogledom je ispratila razmetljivog momka, zatim po‐
gledala Neandertalca, pa tragove krvi po tlu, a na kraju i Otkupitelja. Da ti prepri‐
čam? reče Neandertalac.
Vicky još jednom pogledom obuhvati cijeli prizor kao da je obuzima neka tuga, pa
krene pregledavati Otkupitelja, opipa mu vrat, pregleda oči, porezotinu iznad obrve i
posjeklinu na usni. Otkupitelju je još ječalo po rebrima, ali nije osjećao da bi išta bilo
slomljeno.
Zini, reče Vicky. Otkupitelj otvori usta, a Vicky mu prstom izbaci zub.
Ovaj je dao svoje, reče, Ostatak budaletine je u komadu. Samo malo, reče Otkupi‐
telj, Pogledaj ima li nešto ovdje. Pokaže na vrat. Vicky mu zabaci glavu i pogleda. Od‐
makne se pa pogleda opet. Što misliš, što je? Kao neki plik? Vicky bolje pogleda.
Nešto je, ali mogao bi biti trag nečije pete. No da umireš, već bi se počeo osjećati
loše. To svakodnevno viđam u bolnici. Uglavnom, ta boleština ne napreduje tako brzo,
ali virusi se sjećaju ako su već bili na nekome mjestu i onda ih je jako teško zaustaviti.
Kad se vrate, naprave veću štetu.
Ako je presudno osjeća li se loše, onda je itekako zarazan, no zasad je zarazu osje‐
ćao samo u plućima, koja su mu nastradala od cipelarenja.
Hajdemo pogledati Lutkicu, reče.
155
www.balkandownload.org
Dođe do četvrti u kojoj je živio Gustavo. To i nije bila četvrt, već više neko naselje,
malo ljepše uređeno, ali pusto kao i dio grada u kojem je on živio. Iziđe iz auta, po‐
zvoni i ubrzo se na vratima pojavi neka djevojka. Mogla je imati najviše petnaest ili
šesnaest godina, i bila je trudna. Uđite, progovori tihim glasom, i ode.
Prostorije, zidovi, namještaj, kvake na vratima, sve je blistalo od čistoće, to i nije
bila savršeno čista kuća, već bunker koji se brani od izvanjskog svijeta. Gustavo je sje‐
dio u naslonjaču u salonu. Očigledno se tek vratio sa suda, jer još nije skinuo kravatu
i sako. Nije ga vidio nekoliko godina. Dobro se držao, ali podbradak i podočnjaci oda‐
vali su da je prevalio šezdesetu. Djevojka mu pruži zaštitnu masku. Bila je neispavana
ili slabokrvna.
Mamice, donesi našem pravniku pivo, reče Gustavo.
Pri ulasku Otkupitelj nije opazio dječaka za njegovim leđima. Nešto se događalo s
tim djetetom. Smiješio se i micao nogama, ali nije se baš uspijevao kretati, niti je gle‐
dao i u što određeno.
Poslom? upita Gustavo.
156
www.balkandownload.org
Jasno.
Na podu do naslonjača stajala je metalna kutija puna listova marihuane. Gustavo
izvuče povelik komad rižina papira, pa još jedan, koji poliže da ih spoji kako bi dobio
veći papir. Natenane smota veličanstveni džoint pa kad primijeti da ga Otkupitelj pro‐
matra, reče Neću te otkucati, ako hoćeš, smotaj si jedan.
Nogom odgurne kutiju prema njemu.
Ne treba, reče Otkupitelj.
Čemu onda mogu zahvaliti posjet?
Kuća obitelji Perica.
Što s njom?
Gori.
Gustavo izvije obrve i širom otvori oči, ali ne ispusti oblak dima što ga je uvukao u
pluća. Zadrži ga još koji trenutak, a kad ga ispuhne, reče Bilo je i vrijeme, čudi me
samo da se nešto takvo nije već ranije dogodilo.
Zašto?
Jer su to zaslužili.
Gustavo povuče novi dim i Otkupitelju prepusti inicijativu. O čemu je riječ?
Nije tu riječ o dvije obitelji, nego samo o jednoj, ili skoro jednoj, odgovori glasom
prigušenim od dima koji je još zadržavao, Dečki su od istog oca, o tome je riječ.
Ispusti dim.
Stari Castro se oženio po svim pravilima, ali jednog dana za oko mu je zapela dru‐
ga cura, upustio se s njom i zasnovao drugu obitelj. Nikakav problem, zar ne? Sve pod
kontrolom. Ali onda je stari jarac umro, kakvih petnaest godina kasnije, i tad je sve
počelo.
Djevojka priđe s pivom za Otkupitelja, a Gustavo joj reče Pričekaj.
Nježno je rukom dodirne po stražnjici i dobaci joj zvučan poljubac. Djevojka je ne‐
pomično stajala.
Nisi još upoznao moju suprugu? Prava svetica. Hajde, mamice, idi i spremi mi
džin-tonik, onako kako samo ti znaš.
Djevojka ode.
Gustavo, ovakav Gustavo, ne bi bio zamisliv u nekim drugim vremenima. Prvi put
u povijesti čovječanstva cijele legije muškaraca njegove dobi mogle su ševiti kao da su
desetljeća mlađi, Što to zaboravljaju starci kojima se još diže, razmišljao je Otkupitelj,
Kao da se za poraze ne sazna.
Živimo u nevjerojatnim vremenima, reče Gustavo, Ljudi danas toliko toga znaju
da mogu odabrati čak i vlastita sjećanja. Prije nije bilo tako, ljudi su živjeli od naslje‐
đa svojih očeva. Još ih ima nekolicina, takvih koji se grčevito hvataju i ne puštaju.
Koga?
Umrlog. Na dan bdijenja u mrtvačnici se pojavila druga obitelj, ona prva, da odaju
počast i da se pozdrave. Udovice se pozdraviše, sinovi se i ne pogledaše, u obje obitelji
157
www.balkandownload.org
bio je po jedan mladić, gotovo iste dobi, shvaćaš. Ali kad su Castrovi saznali da će ga
sahraniti, ne znam više gdje, sva je uljudnost pala u vodu. Ispalo je da su članovi obi‐
telji Fonseca sljedbenici neke sekte, kažu da su kršćani, ali da ne pripadaju crkvi.
Da, uvijek je tuđa vjera sektaška, nije li tako? reče Otkupitelj neoprezno, a dobro je
znao da ljude treba pustiti da govore, bez upadica. Gustavo ga pogleda kao da mu je
ovaj upravo ispljunuo hranu u lice, zatim opet povuče dim i nastavi.
Dogodilo se očekivano: prva udovica preklinjala je da ga ne pokopaju tamo, zatim
je zahtijevala da ga ne pokopaju tamo, a kako se druga protivila, prva joj je rekla da
joj to neće dopustiti, da je ona ipak legitimna supruga i da će već vidjeti. Otišla je i
vrlo brzo se vratila s odvjetnicima. Udovica Fonseca rekla je nek im ne padne na pa‐
met da ga odnesu, pa su odvjetnici doveli policajce.
I onda su ga odnijeli?
Pa naravno, oni su bili nositelji obiteljskog prezimena. Sinu druge obitelji nije dao
svoje prezime, želio je izbjeći probleme. E, da. Tad krene dernjava, navlačenje, prijet‐
nje, ali ja se najviše sjećam tog dječaka, Delfína, tad ga još nisu tako zvali, kako je ste‐
zao šake i gledao u lijes dok su ga odnosili. Oči su mu se od mržnje pretvorile u uske
procijepe.
Gustavo se nagne naprijed da vidi stiže li konačno njegovo piće, ali sa svoga mjes‐
ta nije mogao vidjeti kuhinju. Otkupitelj je, naprotiv, dobro vidio djevojku kako otva‐
ra bocu.
Problem je u tome što nije ostavio oporuku, nastavi Gustavo, A kuća u kojoj je ži‐
vio bila je na njegovo ime i na ime njegove gospođe, dočim kuća u koju su se preselili
nije bila upisana na njegovo ime.
Kuća obitelji Perica.
E, da. I sve od tada se vodi parnica oko toga kome će kuća ostati, makar ja znam da
Delfín ima ključeve, da obilazi kuću, povremeno čak i ulazi u nju. Bolje da su je spali‐
li, nitko ne voli dijeliti novac, ali i to je lakše nego dijeliti šaku posmrtnog pepela.
Nisu imali nikakvog Otkupitelja da im pomogne, pomisli Otkupitelj.
E pa sad će dijeliti manju dobit, ali bit će više pepela.
Što?
Umro je Delfínov sin; i kći obitelji Castro. I sad svaka obitelj ima mrtvo tijelo koje
pripada drugoj obitelji. Po drugi put Gustavu samo što nisu ispale oči. Pobiše se?
Sad je Otkupitelj uživao u trenucima odugovlačenja s odgovorom, posegnuvši za
gutljajem piva. Slučajnost.
Gustavo progovori poluzatvorenih očiju.
Takve se stvari naprosto ne događaju, reče.
Dođe mu želja da ipak popuši jedan džoint. No zaključi kako će biti bolje da ne,
morao je poći. Pogleda prema kuhinji da se pozdravi s djevojkom i vidje kako stavlja
ruku u Gustavovu čašu, djelovala je zamišljeno dok je dodirivala komadiće leda kao
da ih želi potopiti. Taj prizor bio je prožet nevinošću svega onoga zastrašujućeg što se
158
www.balkandownload.org
Na povratku je kupio još cvijeća i zastao promatrajući onog luđaka koji je običavao
pretrčavati ulicu između automobila, sve dok ga jedan nije odbacio na pločnik. E pa,
sad kad nigdje nije bilo nikoga, on je lijepo koračao nogostupom.
Kako to? upitao ga je. Ali luđak ga je samo gledao, kao da ne shvaća njegovo pita‐
nje.
Dogovorio se s Menonitom da će razmjenu obaviti na prvom uglu do Kućerine. S
obzirom na stanje u gradu, najbolje je djelovati brzo i na licu mjesta, umjesto da traže
kakvo povoljnije mjesto. Nazvao je i Delfína i rekao mu da je kucnuo čas, neka dođe,
ali neka ga pusti da obavi svoj posao.
Neandertalac je u stanu sjedio uz kavu s Vicky, nasuprot krevetu na kojem je ležala
Lutkica. Sigurno je onda došla voda.
Dolaze, reče im, Budite na oprezu, a Neandertalac nek me obavijesti kad stignu.
Neandertalac ispije svoju kavu i iziđe. Otkupitelj sjedne u naslonjač.
Tebe više neću miješati u te rabote, reče on Vicky.
Ovaj put bar izgleda da je stvarno važno, reče ona.
Više nisu ništa rekli. Sve je bilo tako tiho da se čula beskrajna tišina kojom je zrači‐
la Lutkica, kao da je upila sve zvukove prostorije. Tišina je bila opipljiva, ali bezoblič‐
na. Kako opisati ono što nije tu? Koje se ime daje onome što ne postoji, a što upravo
zato jest? Najveći umovi koji su izmislili nulu, razmišljao je, ipak su joj dali ime i čak
su je uvrstili u brojevni niz, kao da ona tamo može poslušno stajati. Ali povremeno,
baš kao što je i sad dok je ovako suočen s Lutkicom, nula se pobuni i sve proguta.
Na uglu su, dovikne Neandertalac s praga Kućerine.
Idem sad po njega da ti je pomogne prenijeti, reče Vicky.
Ne, ne, taj grubijan još će je ozlijediti.
Vicky ga je promatrala preplašeno i zabrinuto, možda čak i pomalo zadivljeno.
Onda ću ti ja pomoći da je podigneš.
Priđu krevetu, on podmetne ruku ispod njezina ramena, a drugu podvuče ispod ko‐
ljena dok joj je Vicky pridržavala glavu. Pokuša je podići, ali bol u rebrima natjera ga
da je spusti. Dovraga, reče. Pokuša opet i opet se savije od bola, dovraga, i nije shva‐
ćao zašto, ali znao je da malo nedostaje pa da zaplače.
Čučni, reče Vicky, Dizat ćeš se malo-pomalo, a i ja ću je pridržavati za ramena.
Napraviše tako, a kad je osjetio svu njenu težinu na svojim rukama, uspravi se što
je brže mogao.
Vicky joj namjesti ruke sprijeda i položi joj glavu da izgleda kao da drijema u nje‐
govu naručju.
Hajdemo, reče on.
Vicky otvori vrata, potrči pa otvori i druga, on je išao za njom bolno šepesajući,
159
www.balkandownload.org
Majčicu ti poljubim, govorio je osjećajući svaku pojedinu masnicu i cijelo svoje bolno
tijelo, Da ti majčicu; a onda svrne pogled na Lutkicu: Nemoj mi pasti, da ti nije palo
na pamet da mi sad padneš.
Smračilo se, no osim toga još se nešto bilo promijenilo, pala je temperatura i zrak
se pročistio; nije bilo vjetra, ali bilo je nekog strujanja. I nebo je bilo čisto, obasjano
svjetlošću koja je dopirala odozdo.
Nećeš da ti pomognem? reče Neandertalac vidjevši ga kako posrće. Ne.
Onda je drži kako treba, nećeš im je valjda predati kao neku vreću.
Ma znam.
Opazi kako se za uglom pojavljuje Delfínov kamionet. U njemu su bili samo on i
Neukrotiva. Kad su izašli, Neandertalac im priđe kako bi provjerio da nemaju palicu
ili polugu ili kakvo drugo ubojito pomagalo.
Otkupitelj se uspravi i krene ravno na suprotnu stranu, gdje su se nazirali ogromna
Menonitova pojava, nemirne sjenke Castrovih sinova i žar cigarete njihova oca. Iza
njih stajala su crna mrtvačka kola. Romeove majke nije bilo. Neke majke dođu po svo‐
ju djecu, druge ostaju kod kuće, kako bilo da bilo, one žele biti sigurne da njihovo di‐
jete kod kuće sve čeka spremno kad ga donesu natrag.
Menonit priđe u nekoliko koraka i stane ispred Otkupitelja. Pažljivo promotri Lut‐
kicu.
Trebam li je pregledati?
Nema potrebe. A mogu li se ja pouzdati da mi ga predaješ kakvog sam ga jučer vi‐
dio? Baš takvog.
Menonit se okrene i zaputi prema uglu, zaobiđe kola i vrati se s Romeom na ruka‐
ma. Neandertalac ga preuzme i gotovo u istom času Otkupitelj preda Lutkicu njezinoj
braći. Sve do tada obitelji su stajale šutke, ali kad joj je Neandertalac prišao noseći
njezina brata, Neukrotiva ustukne i počne neutješno plakati, glasno zapomažući, pa
prekrije rukama usta i njeni krici udariše o njezin dlan. Toliko se tresla da joj je treba‐
lo nekoliko koraka da priđe Romeu, iako joj je bio sasvim blizu, pa ga zagrli i ostane
tako plačući na njegovim prsima. Na drugoj su strani braća smještala Lutkicu u kola i
jecala susprežući glasan plač. Njihov otac odmahivao je glavom; onda se odjednom
odlučno zaputi prema Delfínu, pa i Menonit krene naprijed, za svaki slučaj, ali stari je
samo dlanom pokazivao prema kolima i otvarao usta ne nalazeći riječi, sve dok napo‐
kon ne uspije izgovoriti Kažu mi da se razboljela, da mi je niste vi ubili, i vjerujem im,
ali zašto je uopće bilo potrebno da ovoliko mučimo jedni druge? I čemu sve to? Sva‐
đamo se oko hrpice pepela.
Ali to je bila moja hrpica pepela, reče Delfín. Zazvučalo je kao da ima mnogo više
snage no što mu je uistinu preostalo, i glas mu nije zadrhtao, usprkos plućnom krilu
što ga već godinama nije imao.
Drugi ne odgovori odmah.
Istina. Ali Lutkica nije imala nikakve veze s tim.
160
www.balkandownload.org
Delfín više ništa ne reče. Stari krene prema kolima i otvori vrata da uđe.
Nije voljela da je tako zovu, dovikne mu Neukrotiva, pa se on okrene prema njoj,
Imam ja ime, rekla mi je onoga dana kad je pošla sa mnom, ne zovi me Lutkica. I tad
mi je rekla svoje ime.
Stari Castro neko ju je vrijeme promatrao pa na koncu reče Znam kako mi se zove
kći.
Uspne se u kola. Prije no što će poći za njim, Menonit priđe kako bi se pozdravio.
Dodirnuše se stisnutim šakama.
Vraćaš li se kući? upita Otkupitelj.
Kakvi, ne znam čak ni imam li se čemu vratiti.
Otkupitelj priđe Neukrotivoj i reče joj Nazovi ga.
Pogledala ga je ne shvaćajući.
Šogora.
Neukrotiva sad kimne, okrene se i ode.
Neandertalac otprati članove obitelji Fonseca do njihova kamioneta i smjesti Ro‐
mea u prtljažnik. Kako su išli u suprotnim smjerovima, obitelji se još jednom susret‐
nu, ali ovaj put se i ne pogledaše. Danas su se porušile tolike u kamenu zapisane riječi
da je ulica nakon njihova prolaska bila potpuno razorena.
Otkupitelj je promatrao kola kako se udaljavaju. Tko li će sahraniti tu djevojku? pi‐
tao se, Jer oni sigurno neće - ti koji su je toliko oplakivali i toliko prijetili - neće joj oni
kopati grob. Kad ćemo prestati vlastitim rukama pokapati one koje volimo? razmišljao
je. Možemo li uopće išta očekivati od ovakvih ljudi?
Sramežljivo zapuše hladan vjetar. Neandertalac protrlja dlanove i reče Što ćemo
sad? Imaš li štogod za popiti?
Ne, reče Vicky, Radije pođimo, nek svatko spere gorčinu kako zna.
Pa dobro, reče Neandertalac, odmjeri Otkupitelja od glave do pete, A da ti odeš vi‐
djeti može li ti se kojim slučajem posrećiti sa susjedom, makar meni osobno djeluješ
više mrtav nego živ.
Tresne ga svom snagom po leđima i reče Hajdemo onda.
Vicky priđe kako bi ga poljubila i dok se spremala to učiniti, okrene se naglo ustra‐
nu i kihne u unutrašnjost lakta.
Najvjerojatnije se u bliskoj budućnosti nitko neće ni sjećati u kojem su to trenu svi
tako počeli činiti, umjesto da kao nekad pokriju nos rukama. Mora zavladati veliki
strah da bi se neke navike ustalile i ostale poput ožiljaka koji kao da su oduvijek tu i
bili. Vjerojatno će i oni sami poslije biti samo poput nečijeg ožiljka, bez imena, bez
spomena, samo trag na koži.
Jer i ovo će proći, kao što sve prolazi, svi će neko vrijeme žalovati, dok ih ne za‐
okupi neka nova bojazan.
Otišli su, a on se vrati u Kućerinu. Pokušavao se prisjetiti neke prikladne mantre,
161
www.balkandownload.org
ali na pamet mu je padala samo ona Kupite me, prodajte me, sakrijte me, ali ovako
više ne ide.
Trostruka Plavuša otvori mu vrata i Otkupitelj uđe u njen stan.
Trostruka Plavuša promotri njegovu razbijenu usnicu i nježno dodirne krvavu
ranu na glavi.
Budale, reče, Cijeli život jedni druge podbadaju, a sad kao da ništa nije bilo, sve
dok se ne ustreme na nekog drugog.
Možda nam nema spasa, reče Otkupitelj, Što misliš?
Što mislim?, Trostruka Plavuša gledala ga je kao da je potpuno poludio, Ja ne na‐
sjedam na te priče o slabićima. Što mislim? Netko se valjda u to razumije bolje od
mene, ali ja bar govorim ono što mislim.
Od uzbuđenja uzbibaše joj se grudi.
Otkupitelj joj obujmi tijelo i prijeđe rukom od ramena do oblina njene stražnjice.
Osim toga, nastavi ona, Na televiziji su rekli da ima i izliječenih, da več znaju o
čemu se radi i da se ne mora umrijeti.
Stiskali su se uza zid i nešto krvi s Otkupiteljevih usana nađe se na njezinima.
Trostruka Plavuša naglo trzne glavom unazad i reče Slušaj.
Začuje se prvi nalet snažnog vjetra koji se uzvitla oko Kućerine. Možda su se raziš‐
li oblaci, reče i odskoči od Otkupitelja.
Otkupitelj ju je promatrao postrance, tako dražesnu i usredotočenu na zvukove s
ulice. Riječi i djela jedino su što imam, razmišljao je. Ponekad je tu još i strah.
Dosta mi je tog čamijenja u kući, reče Trostruka Plavuša.
Zakorači u hodnik, zatim na ulicu, Otkupitelj pođe za njom, ali prije no što će je
dostići na izlaznim vratima, otvore se vrata Gospičina stana.
Vaši su posjetitelji već otišli?
Da, gospođo, zahvaljujem na vašoj diskreciji.
Mladiću, reče Gospica, Vi znate, zar ne?
Znao je, ali isto je tako znao da je ponekad bolje prešutjeti. Ništa ne reče.
Razljutio se i otišao, nastavi Gospica, Mislila sam da više nikad neću ni čuti za nje‐
ga, vidite što se sve događa ovih dana, ljudi samo nestaju, ali zvali su me sa suda,
neka gospodična koju je on zamolio da me nazove. Ne znam zašto su ga priveli. Da je
sav izubijan, ali da ga više ne tuku.
Gospica zastane kako bi dala priliku Otkupitelju da se uključi; on se ponada da ne
traži od njega ono što je očigledno tražila.
Ići ću po njega, reče Gospica, Možete mi reći gdje je to?
Eto ti na, naravno da to traži od njega. Pomišljao je na tren da tog balavca ostavi
da provede noć u ćeliji. Možda je Gustavo bio u pravu: ovih dana prečesto koračamo
uz tijela klonula na tlu, više se ne možemo praviti da ih ne vidimo.
Nije vas strah sad izlaziti? upitao je Gospicu.
Pa, sad više i ne razmišljam o strahu.
162
www.balkandownload.org
Bolje da ne izlazite, poći ću ja i dovest ću vam ga, samo da prije nešto obavim.
Hvala, mladiću. Zaputio se prema izlazu. Mladiću, zovne Gospica. Otkupitelj se okre‐
ne. Ja to nisam tražila, reče ona. Otkupitelj kimne.
Okrene se. Odoh, reče samome sebi. Otvori vrata Kućerine i zakorači van da opet
vidi zvijezde.
163
www.balkandownload.org
164
www.balkandownload.org
ŽELJKA SOMUN rođena je 1967, u Zagrebu, gdje živi i radi. Na Filozofskom fakultetu
Sveučilišta u Zagrebu diplomirala je španjolski jezik i književnost te francuski jezik i
književnost. Književnim prevođenjem bavi se od 2000. Članica je Društva hrvatskih
književnih prevodilaca od 2005.
Sa španjolskog je prevela: Luis Sepúlveda, Yacaré, Dnevnik sentimentalnog ubojice,
2000., Luis Sepúlveda, Svijet na kraju svijeta, 2000., Juan Arias, Paulo Coelho: Ispovi‐
jest hodočasnika, 2001., Javier Marías, V boju sutra na me misli, 2005., Gabriel García
Márquez, Sjećanje na moje tužne kurve, 2006., Roberto Bolaño, Čileanski nokturno,
2008., Ramón Díaz Eterovic, Druga želja, 2010., Felix J. Palma, Vremenska karta,
2012., Jorge Bucay, Priče za razmišljanje, Put samoovisnosti, 2013., i Joël Dicker, Istina
o Slučaju Harry Quebert, 2014.
165
www.balkandownload.org
ZABILJEŠKE
1 Španj. corrido, narco-corrido - balada, krvožedna i eksplicitna oda kartelima droge i narkobosovima; veliča na‐
silje, opijate i novac. (op. prev.)
2 Socol - meksičko alkoholno piće slično tekili. (op. prev.)
3 Pejotl - maleni kaktus, raste u Meksiku, sadržava halucinogeni meskalin. (op. prev.)
4 Jesús Malverde ili Jesús Juarez Mazo (1870.-1909), poznat i kao “velikodušni lupež”, “anđeo čuvar siromašnih”
ili “narkosvetac”, heroj meksičkog folklora Sinaloe, naročito među onima upetljanima u trgovinu drogama, (op.
prev.)
5 Molcajete - pribor za usitnjavanje začina, sjemenki, lijekova i si.; mužar. (op. prev.)
6 Pipián - varivo s mesom i povrćem. (op. prev.)
7 Tamales - meksičko jelo koje se priprema od kuhanoga kukuruznog brašna s pikantnim komadićima mesa koji
se zamataju u osušene listove komušine i kuhaju na pari. (op. prev.)
8 Arpa jaranera (španj.) - meksički žičani instrument sličan gitari. (op. prev.)
166
www.balkandownload.org
Sadržaj
Balade o teškim vremenima 2
O POSLOVIMA KRALJEVSTVA 3
ZNACI KOJI PRETHODE SMAKU SVIJETA 60
RAZMJENA TIJELA 109
O autoru 164
O prevoditelju 165
Zabilješke 166
167