Professional Documents
Culture Documents
Ivo Andrić - Zlostavljanje
Ivo Andrić - Zlostavljanje
Kad se kaže kakav je bio taj brak, odmah će se razumeti zašto je opšte
mišljenje bilo protiv žene.
Ona je bila sirota devojka. Otac joj je bio mali činovnik nekog
osiguravajućeg društva, upravo ono što se zove inkasant i što označava
ne običnog nameštenika, nego čoveka od poverenja i izvesne umešnosti.
U kući su bile još tri sestre i jedan brat. Anica je bila najstarija. Ćutljiva,
visoka i krupna, bele kože, bujne tamne kose i modrih očiju mirna
pogleda, koji ne kazuju ništa od onoga što njena velika ali pravilna i
sočna usta prećutkuju. Jedna od onih stasitih i snažnih devojaka koje se
stalno boje da razviju i pokažu svoju lepotu i stide se oblika svoga tela,
obaraju oči pred svačijim pogledom i, kad su u društvu, pripijaju nogu
uz nogu, grčevito stežu mišicama grudi, sve od neke bolne potrebe da se
načine manje i slabije nego što jesu, kad već ne mogu da prođu nečujne
i nevidljive pored ljudi.
Iz svoje sirotinjske kuće u kojoj su nemaština i, još više, njen preki otac,
živahne sestre i bolešljivi brat, stvarali atmosferu večitih uzbuđenja i
malih ali stalnih zategnutosti, Anica je prešla odjednom u momačku, ali
prostranu, mirnu i uređenu kuću toga muža koga joj je nepredviđena
sreća donela.
Sad je mogao sam sebi da kaže još mnogo više nego što ljudima može i
sme da kaže. Mogao je u tami da položi obe ruke na čvrsto toplo telo
zaspale žene, da ih položi ma gde, tamo gde slučajno padnu, i da kaže
sam sebi: "Sve je ovo moje, od kose pa do nožnih prstiju, moje i ničije
više!" Od tog osećanja sreće šire se dimenzije sopstvene ličnosti u
beskraj. Slatko je biti budan zbog toga osećanja i slatko zaspati uljuljkan
njim.
Jer, treba znati šta je za ovog čoveka u toku dugih godina rada i samo
njemu poznatih muka i odricanja značila žena, ili bolje reći misao o
ženi. Gazda Andrija je bio, kao što smo već rekli, uzor od savesna
radnika, vredan i poslušan dok je bio mlađi, strog i, kako je sam voleo
da kaže, pravedan kao gospodar. Sve je kod njega bilo savršeno, osim
njegovog spoljnog izgleda. Ni u kolevci nije bio lep, a docniji život ga
je doterivao na čudan kalup. Upravo, on je bio savršen tip ružnog
čoveka. Na tankim i kratkim nogama — snažan trup i dugačke ruke, a
na isto tako tankom i nevidljivom vratu — velika glava, zaturena i
utonula među ramena. Poznat vam je taj primerak čoveka za kog se ne
može kazati da je grbav, ali kod koga ima neka greška u odnosu između
glave, kičme i trupa, tako da izgledom i držanjem ostavlja utisak
grbavog čoveka. Sa godinama se ugojio i popunio, ali su mu noge i lice
ostali i dalje mršavi. Na licu gazda Andrija je imao jake i podsečene
brkove, koji su samo delimično krili velika usta sa kvarnim zubima u
donjoj vilici, a sa suviše belim i pravilnim, ali veštačkim u gornjoj.
Imao je žute, mutne oči sa poslovnim osmejkom u naborima sa strana,
oči koje su, čim bi se malo zaboravio, postajale umorne i beskrajno
tužne, nekako nelepo tužne. Ogolelo teme bilo je samo donekle
pokriveno čupercima pozajmljenim s obe strane. Stopala i ruke bili su
nesrazmerno veliki, iskrivljeni i kvrgavi od dugogodišnjeg rada i
stajanja za tezgom. Ali sve je to bilo ublaženo načinom koji je gazda
Andrija imao u svom opštenju sa ljudima, u poslovima, kao i pri
najobičnijem susretu. On je zaista bio čovek "koji ima načina", to jest
koji pokazuje prema svakom jednu naročitu vrstu poniznosti koja laska
sabesedniku, a njega samog nimalo ne unizuje. On je siromasima i
ljudima u nevolji umeo da da saveta, a bogatima i uticajnima da kaže
ono što ih u tom trenutku najviše zanima. Već godinama držao je on u
svojim rukama sve liferacije za vojsku, železnice i mnoge državne
ustanove; ostajao je redovno pobednik na licitacijama, a niko od
konkurenata nije mogao ništa da mu prigovori.
Kako koji dan, njoj su ti razgovori sve neprijatniji i sve teži. Ni sama
sebi neće da prizna koliko je muče i zamaraju. Zbunjuje je njegov nov
način pričanja, pun neodmerenosti, žestine, ironije, ćudljivosti i
nezdrave mašte, i toliko oprečan sa njegovim govorom i ponašanjem
preko dana, na poslu i u društvu. Vređa je kao suviše jaka svetlost ono
njegovo večito "razumeš?" Trudi se da ga gleda pravo, ne trepćući, ali je
to staje napora. A gazda Andrijini razgovori su rasli i pretvarali se u sve
nove i smelije monologe, u kojima je puštao sve više maha svojoj mašti
i svome jeziku, i u kojima se cela njegova i njemu samom dotle
nepoznata ličnost, u sve čudnijim stavovima i sve novim prelivima,
nadimala i bleštala pred očima začuđene i pomalo uplašene ali
nepokolebljivo mirne žene.
Anica uzme pletivo i sedne ispod lampe, a već strepi u sebi od njegovog
neizbežnog govora. Gazda Andrija zapali cigaretu, razvije jutrošnje
novine i zavali se u fotelju. (On samo posle jela puši, i to ovako
raskopčan, bez kravate, u žućkastom kaputu od kamilje dlake, koji mu
dopire gotovo do kolena.) Nešto čita za sebe, a nešto ženi, naglas. A u
vezi s pročitanim on raspreda svoja mišljenja ili iznosi svoja sećanja,
dok ga žena samo gleda preko pletiva i retko dobacuje poneku reč, koja
raspaljuje njegovu rečitost i odvodi njegovo pričanje na puteve i njemu
samom dotle neslućene.
- Pa, treba ići kralju lično na referisanje. I šta može takva beda od
činovnika da kaže kralju o stanju u varoši, o raspoloženju naroda? Može
da se klanja, da sastavi pete i aminuje sve što se od njega traži. A tu
upravo treba čovek koji će da se isprsi - u danom trenutku, razumeš, u
danom trenutku! - i da kaže: "Vaše Veličanstvo, to ne može." "Šta, kako
ne može?" - "Ne može, Vaše Veličanstvo, tako i tako, zato i zato."
- Eto, molim te, eto vidiš šta piše! "Ljubavne afere mladog trgovca pred
sudom". "Sin bogatog trgovca pao je u ruke prepredene lepotice". Vidiš
ove slepce i bilmeze, Bože, bože, što sam ja u tim stvarima bio oduvek
razuman i neumoljiv prema sebi i prema drugima! A nije da nisam imao
prilike. Ej hej!
Četkar učini neku grimasu ustima i kresnu palcem o srednji prst leve
ruke, a žena zadrhta u sebi i obori oči, uverena da će sada čuti nešto
ružno i bolno. Jer ničega se nije toliko bojala i gadila koliko razgovora o
fizičkoj ljubavi i njegovih aluzija i šala o tome. Ali čovek je zadovoljno
ćutao i samo se sa visine smeškao.
- Eto, ne znam kako to. Nisam nikad bio neki kicoš ni besposličar. I ima
toliko lepših ljudi od mene - kaže sada četkar, tražeći pogledom
odgovor u njenim očima - ali nekako su se žene lepile za mene. I to
pamet da ti stane - kakve žene, iz kakvog društva. Ali nema kod mene
slabosti ni popuštanja. Uvek sam znao šta hoću, gde mogu da se
upustim, i dokle treba da idem. Nikad nisu one odlučivale o tome, nego
uvek ja. I tu nije bilo izuzetka, pa da je kao vila. Razumeš?
I čovek pokazuje svoje velike čvornate prste ženi pored sebe. Lepa,
bujna, dvadeset godina mlađa i za dve glave viša od njega, ona ih gleda
sa hladnim zaprepašćenjem u sebi.
Kad sve to svrši, on legne u svoj krevet, pogleda još jednom ženu koja u
tom trenutku uvek sklopi oči kao da spava, prekrsti se, ugasi lampu i,
okrenuvši ženi leđa, zaspi odjednom, kao životinja.
U ovim noćnim satima ženi se razbije san. Ne želi da joj muž dođe u
postelju. To nipošto. Usrećava je i sama pomisao da on spava. Ali sama
ne može ni da zaspi ni da mirno bdi. Izgleda joj da postelja pod njom
diše i da vrelina bije iz jastuka. Sama sebi govori da treba da se samo
malo strpi i za trenutak smiri, pa će videti da je sve to varka. Legne na
leđa, sklopi oči i diše duboko i jednomerno. Ako ni to ne pomogne, i
diže se, odlazi tiho u kupatilo i kvasi hladnom vodom grudi i vrat. To
obično pomaže i donosi san. - A buđenje je isto tako neobično i na svoj
način teško.
Nisu bili laki ti noćni časovi u kojima je žena ležala budna, ne znajući
često ni sama pravo da li je to stoga što ne može da zaspi ili što hoće da
bdi. Pa ipak, oni su joj bili dragi, kao i ti trenuci buđenja, jer su bili
samo njeni, jedino što je bilo potpuno i isključivo njeno u sadašnjem
životu.
Ali četkar je, eto, u poslednje vreme počeo i od tih časova da joj uzima
ponešto za sebe. Jer njegova strast da svojoj ženi priča i pred njom
glumi, sve je više rasla, a časovi posle večere nisu mu više bili dovoljni.
Sve se češće dešavalo da gazda Andrija, oduševljen i uzbuđen
sopstvenim pričanjem, produži da govori još i kod ženine postelje.
Stvar počinje, kao uvek, u onoj niskoj fotelji. On čita naglas neki članak
o neophodnim, zamašnim reformama koje neko predlaže u narodnoj
privredi, državnoj upravi, školi ili vojsci. A zatim objašnjava ženi, sa
rečitom ironijom, kako su svi ti ljudi ili plaćena piskarala, ili naivni
profesori koji misle da javni život preobražavaju teorijama i člancima.
Pred ženinim očima dve čvornate i maljave ruke drže i snažno okreću to
imaginarno kormilo.
- Niko ne zna do koje bih mere ja umeo da budem strog i neumoljiv. Da,
da, mnogi mene površno poznaju. Misle da sam ovako uslužan, ljubazan
i predusretljiv, da je to zbog nedostatka snage i smelosti, da sam ja neki
mek i bolećiv čovek. E, vidiš, tu se varaju. Guja sam ja! Arnautin! Ja
bih, kad to državna potreba zatraži, otpuštao, slao na robiju i ubijao ako
treba. Jeste, ubijao, ubijao! I usna mi ne bi zadrhtala. Samo proverim
stvar, ocenim i presudim, pa: fik! fik! fik!
Kad opet otvori oči, vidi njegov nepoverljiv i prodiran pogled, koji traži
u izrazu njenog lica potvrdu ili poricanje. A zatim kao dokaz da on nije
čovek slabe volje i plašljiva srca, priča joj jedan od svojih doživljaja iz
mladosti. Ima ih svega četiri-pet i oni se ponavljaju često, ali četkar ih
svaki put priča kao potpuno nove. Najčešće dolazi i najubedljivije zvuči
priča o generalnom štrajku u Budimpešti, koji je gazda Andrija doživeo
kao mlad kalfa. Tada je on pred očima uplašene mase radnika, koja se
bila sabila u neki mrtvi ugao, prešao mirno preko celog trga preko koga
su zviždali ubojni meci žandarmerije sa druge obale Dunava. I posle,
ceo svet se pitao ko je taj mladić koga kuršum, izgleda, ne bije; i hteli su
da ga na rukama nose, fotografišu, i pred novinare izvode, ali on se
sklonio, nije mu bilo do toga.
Anica zna dobro tu priču, ali ona je svaki put prati i proverava u svom
jakom pamćenju da li četkar štogod menja, oduzima ili dodaje. I začudo,
priča je svaki put do sitnica verna i jednaka, kako samo pričanje
izmišljenih doživljaja može da bude.
- Da, da, draga moja, nije gazda Andrija neka zadušna baba - kaže
čovek u spavaćici nekim uvređenim glasom i prekorno, iako žena nije
ništa rekla, a gornja usna mu na jednoj strani lako podrhtava.
A kad on, zasićen i zadovoljen, legne i zaspi, ovako kao sada, ona tek
onda potpuno oseti izuzetnu težinu i nakaradni jad svoga položaja.
Oseća se unižena, zgužvana i uprljana, kao da su o nju otrli neke vlažne
i nečiste ruke, a zatim je bacili u ovu mračnu dubinu. Pomišlja da bi
trebalo da se brani i spasava, ali ne vidi kako. I nesreće imaju svoje
kategorije. U koju spada ova? Izgleda da to ne može da se odredi. A ono
što ne može da nađe mesta ni u jednoj od postojećih kategorija, treba
svak da snosi sam, jer tome nema leka. Jedan čovek, pogotovu jedna
žena, mora u odbrani svojih prava i svoje ličnosti da se osloni na druge
ljude i na svoje pravo onakvo kakvo je formulisano u zakonima, ili bar u
shvatanjima i navikama društva. A na šta ona može da se požali u ovom
prividno savršenom braku? Kako da kaže drugima da je zlostavljana na
izuzetno ružan i tako nepodnošljiv način, da mora da beži i da se
spasava ako neće da izludi i svisne od dosade, stida i gađenja nad njim i
nad samim sobom? Kako da dokaže da je život u ovoj čestitoj, bogatoj
kući uz muža, pametnog, ljubaznog, sređenog čoveka - nepodnošljiv? I
zbog čega? Kako da to učini, kad ni sama pred sobom ne ume da se
izrazi, kad ni ovde među četiri zida, pred samim ovim kukavcem, ne
nalazi snage da se odbrani i zaštiti? Zna samo jedno, da pati i da dugo
neće moći izdržati. Možda to i jeste prava, velika i potpuna ljudska
nesreća, kad je čovek nem od gađenja i ukočen od stida zbog onoga što
drugi sa njim čine, tako da ne ume i ne može da brani svoje pravo, nego
mora, pored toga što je žrtva, da uzme na sebe i izgled krivca.
U ovim trenucima ona najčešće misli o bežanju iz ove kuće. Kao što se
u detinjstvu, ovako u toploj postelji i tami, mašta o fantastičnim
doživljajima, velikim srećama i čudnim uspesima, tako ona sada
zamišlja kako bi i divno i strašno bilo napustiti ovu kuću i ovoga
čoveka. Jednom odlukom i jednim pokretom osloboditi se svega i
zauvek. Oseća dobro koliko bi to smelo bilo, koliko bezumno i kako
strašno po nju i nerazumljivo u očima porodice i sveta. Uviđa da je to
nemogućno i neizvodljivo. Pa ipak, već minut docnije uhvati samu sebe
kako opet zamišlja svoje bekstvo do u sitnice. U trenutku kad nikog
nema u kući, pobacati u svoj devojački kofer najnužnije stvari, samo
one koje je donela, i okrenuti leđa svemu. Prosto se vratiti u malu očevu
kuću na periferiji. Tu su pored oca još i najmlađa sestra i brat. Ona
studira filozofiju i piše stihove, a on je bolešljiv i ne voli da radi, ali
lepo svira u gitaru i tako je dobar da ima nadimak "anđelska duša".
Istina, otac je nabusit, čovek na svoju ruku. Istina, kuća je teška. Posla
mnogo i uvek ponešto nedostaje. Ali šta je to sve prema ovome ovde?
Kao neostvarljiv san i nedostižna sreća izgledaju joj sada sirotinja i
kulučenje njenog nekadašnjeg života, kao nešto što se ni po koju cenu i
ni na koji način ne može postići kad se jednom napusti. Jer ona zna
dobro da je otac ne bi ni primio u kuću, da bi se našla sama, protiv celog
sveta, da bi bekstvo značilo nelogičan i strašan korak, isto što i
samoubistvo. I žena sklapa oči čvršće i, budna, ipak uporno sanja i dalje
svoj san o bežanju očinskoj kući.
Sve su češći i sve duži bivali ti časovi bez sna, u kojima ona leži pored
male humke zaspalog čoveka, koji će prvom prilikom, u razgovoru sa
gostima, kazati skromno, a samouvereno:
I dok to misli, mlada žena oseća bol u otežalim dojkama, bol koji raste,
raste i nagoni je da pritiskuje prsa obema rukama, ali tada se bol razlije
po telu i ona guta jauk sa suzama. Mišići na bedrima poigravaju tako da
je njene rođene noge gone da ustane. Dušnik joj svaki čas poleće ka
ustima i oduzima dah.
Tako bdi i tako u neko doba i zaspi, kad je njen umor uveri da je
uzaludno tražiti izlaz tamo gde ga nema i da će sutra biti, bogzna kako i
otkud, bolje, bolje ili bar drugačije.
Ona ne zna više ni kako sebi da to objasni, ali samo vidi da se njen muž
po svršenom poslu, kad posle večere ostane s njom nasamo, prosto
pretvara u čudovište. I svake večeri to je neka druga uloga koju on pred
njom igra, svaki put sve manje logična i verovatna, sve odvratnija i
strašnija. Ona ne nalazi snage da ga u tome spreči, ni da se brani, sluša
ga sa dosadom, sa gnušanjem, pa sa užasom, jer nju od tih razgovora
počinje u poslednje vreme već istinski strah da hvata. Zna da je sve
samo naklapanje nemoćnog jadnika, koji noću, u časovima posle
trezvenog dnevnog posla i pre mirnog noćnog sna, otvara svoj vašar
čudovišta i pokazuje svoje, svetu nepoznato, naličje, i to samo pred
njom, ženom koju hrani i odeva i pred kojom, dosledno, ne mora da ima
nikakvog stida ni obzira. Zna, pa ipak je hvata strah. Jer u svom
hvalisanju i nabrajanju svega što bi on mogao da uradi, da je nešto onaj
i onakav kakvim se u tom trenutku zamišlja, četkar je već odavno
prešao granice ne samo onoga što je verovatno i mogućno nego i onoga
što je dopušteno i prirodno.
Sad su večeri sve češće bivale za njega prava orgija sujete, žudnja za
vlašću, pomame za silom i slavom i bogzna još kakvih nagona koje je
preko dana krio, ili za koje ni sam nije znao da ih nosi u sebi - a za nju
potajni užas i sve duža nesanica. I svaka stvar je mogla da posluži kao
povod. Razgovor pođe, na primer, od jedne opširne vesti iz kriminalne
hronike. Na pustoj poljani, ispod železničkog mosta, nađena je mrtva
neka žena, strankinja, izbodena nožem. Žena je bila mlada, lepa,
otmena, očigledno iz boljeg društva. Ceo slučaj bio je neobjašnjiv. Sva
se štampa raspisala o njemu i svi se pitaju: ko je tajanstvena lepotica?
Ko su ubice i kakav bi mogao biti povod zločinu?
- Budale! Šta tu ima mnogo da se pita? Zar je malo tajnih društava ili
špijunskih organizacija? I zar je jedna takva lepotica u njihovoj službi?
A sa tim društvima ti je ovako: vrbuju te i ti uđeš; zakuneš se, zakuneš
se na revolver i kamu da ćeš bez pogovora izvršavati sva naređenja i da
nećeš nikad i nikome odati tajnu. Posle, pogrešiš nešto ili odaš, i već si
osuđen. Spasa ti nema. Kad se najmanje nadaš: nož u leđa. Tako i treba!
Tu nema milosrđa ni oklevanja. Da mi je rođena sestra, ja glasam: smrt.
I presuda se izvršava, automatski, munjevito. Ako treba, izvršavam je
sam svojom rukom. Razumeš? I sad se ova blesava i mekušna policija
rastrčala i raspričala. Te "radi se o crnomanjastom snažnom čoveku
visokog rasta", te ovaj bi mogao biti, te onaj je isključen, a za ovoga nije
verovatno. Ništa oni ne znaju, ja tebi da kažem. Svi su oni slepci i
slabići, i po sebi sude i ostale.
Gromko se smejući, četkar obiđe jednom oko stola i opet se nađe lice u
lice sa ženom.
- To mogu da kažem, jer takav sam i sam. Svi misle: gazda Andrija
ljubazan, mek čovek, dobričina, a ne znaju i ne slute ko je i šta je
Andrija Zereković! Ha, ha! Nisam ja bubica ni bravak, nego arslan,
arslan, i to onaj potajni, najopasniji. Razumeš? Eto, ja znam da i ti
misliš kako ja ne bih ni u snu mogao da ubijem tako nekog prestupnika
kao što je ova žena na poljani.
Žena obara oči, krv joj udara u obraze, usne se miču, ali ne nalazi reči.
Gazda Andrija ispi čašu vode koja je stajala na stolu i pogleda ženu
prekorno, ali i sa izvesnom blagošću u kojoj ima mnogo prezira, kao da
joj prašta što ne razume i ne zna ono što i nije lako znati, i što i toliki
drugi, pametniji od nje, ne znaju i ne slute.
Zatim gazda Andrija čita još malo novine, a onda se digne i svečanim,
mirnim korakom, koji bi odgovarao mnogo višem i snažnijem čoveku
nego što je on, ode u kupatilo da se spremi za spavanje.
Tako joj često prođe polovina noći. A sutrašnji dan donosi miran
svakidašnji život, veče muževljeva pričanja, a noć opet nepoznate
patnje.
Više od dve godine Anica je živela tako. Nije bilo nikakva razloga da
joj tako ne prođe i treća godina, i četvrta, i sve dalje redom. U svojim
mislima odavno se ona pomirila s tim da se njena muka ne može
nikome ni nagovestiti, a kamoli kazati, i prema tome da joj nema ni
leka. Godine bi prošle; ako ne bi podlegla, ona bi ih preturila, sve ćutke;
preturila bi godine, ali nije mogla da preturi sate i minute.