Grčka komedija

Ovaj članak ili dio članka, djelomično ili uopće nije preveden sa srpskog jezika. (Rasprava)
Pomozite u prijevodu vodeći računa o stilu i pravopisu. Izvornik se možda nalazi na popisu drugih jezika.

Ovaj članak ima previše wikipoveznica ili su neodgovarajuće.

Članak treba ispraviti uklanjanjem ili popravljanjem neodgovarajućih wikipoveznica.

Grčka komedija bila je, uz tragediju i satirsku igru, jedan od tri glavna žanra starogrčkog
kazališta i obuhvaćala je niz scenskih vrsta, uključujući pučku improvizaciju, mim i flijačku farsu.
No po umjetničkoj vrijednosti i utjecaju na kasniju europsku književnost daleko iznad svih drugih
formi izdvaja se atička komedija, koja se danas konvencionalno dijeli na staru, srednju i
novu. Stara atička komedija sačuvala se u vidu jedanaest
cjelovitih Aristofanovih komada, srednja je sačuvana samo u fragmentima, koje je većinom
zabilježio Atenej iz Naukratisa, a novu poznajemo prije svega iz
opsežnih papirusnih fragmenata Menandrovog djela. Veliki grčki filozof Aristotel napisao je u
svojoj Poetici (oko 355. p.n.e.) da jekomedija "podražavanje nižih karaktera, ali ne u punom
obujmu onoga što je loše, nego onoga što je ružno, a smiješno je samo dio toga; jer smiješna je
neka grješka i rugoba koja ne donosi bola i nije pogubna; na primjer: smiješna maska, to je nešto
ružno i nakazno, ali ne boli".[1] Spoj dramske radnje s bogatstvom glazbe i plesa, kao
i lirskih glumačkih dijelova, čini grčku komediju, osobito staru atičku, umnogome nalik
kasnijim operetama ili čak mjuziklima.

Rekonstrukcija Dionizovog kazališta u Ateni u rimsko doba

Sadržaj
[sakrij]

 1 Podrijetlo i počeci komedije

o 1.1 Megara i Atika
o 1.2 Sicilijska komedija

 2 Atička komedija
o 2.1 Stara komedija

 2.1.1 Povijesni pregled

 2.1.2 Komedija i sloboda
  2.1.3 Struktura stare komedije
o 2.2 Srednja komedija

 2.2.1 Mit i svakodnevica

 2.2.2 Oblikovanje zapleta i likova
 2.2.3 Formalna obilježja
o 2.3 Nova komedija

 2.3.1 Pjesnici i njihov tekst

 2.3.2 Teme i likovi
 3 Komično kazalište
o 3.1 Dramska nadmetanja
o 3.2 Glumci

 3.2.1 Maske
 3.2.2 Odjeća i obuća
o 3.3 Hor
o 3.4 Publika

 4 Baština grčke komedije

 5 Reference
 6 Literatura

Podrijetlo i počeci komedije[uredi VE | uredi]

Talija, muza komedije, gleda u komičnu masku (pojedinost sa "Sarkofaga Muzâ")

Početke komedije i najstarije faze njenog razvoja karakteriziraju velike nepoznanice i

nedorečenosti, s obzirom na to da ta tema nije bila predmet značajnog interesa ni onda kada je o
njoj bilo puno više dostupnih informacija nego danas. Grci su se rijetko zanimali za antikvarska
ispitivanja, te su dugo smatrali da komedija ne zavrjeđuje posebnu pažnju, "jer se prvobitno",
kaže Aristotel, "komedija nije ozbiljno uzimala. Komičnim pjesnicima arhont je tek kasno
odobrio hor, a njega su ranije činili dragovoljci (ἐθελονταί). Tek onda kad je komedija dobila
određene umjetničke oblike, spominju se poznati njeni pjesnici. A tko je uveo maske ili prologe ili
povećao broj glumaca i drugo, nije poznato".[2] Formalnu definiciju komedije Aristotel ne daje, ali
je možda određuje kao "oponašanje onoga što je smiješno" (μίμησις τοῦ γελοίου), odnosno kao
"podražavanje nižih karaktera (μίμησις φαυλοτέρων), ali ne u punom obujmu onoga što je loše,
nego smiješnog dijela onog što je ružno".[3] S druge strane, postavljala se teza i da je Aristotelova
formalna definicija komedije danas izgubljena, ali da je morala nalikovati njegovoj
definiciji tragedije, tj. da je komediju opisivala kao neku vrstu pročišćenja, tj. katarze (κάθαρσις)
određenih osjećaja putem smijeha i poruge.
Ono što je pouzdano jest da je uspon komedije počeo njenim uključenjem u program Dionizijskog
festivala. I komedija i tragedija, kaže Aristotel, postale su od prvobitne improvizacije (ἀπ᾽ ἀρχῆς
αὐτοσχεδιαστικῆς), i to komedija "od onih koji su započinjali faličke pjesme" (ἀπὸ τῶν
ἐξαρχόντων τὰ φαλλικά)[4] u veselim povorkama (κῶμος), koje su na Dionizovim svetkovinama,
upriličenim povodom berbe grožđa, iskazivale osjećaje radosti i sreće, i to tako što su išle okolo,
što pješke što vozeći se na kolima, noseći falus kao simbol produktivne moći prirode i pjevajući
razvratne i šaljive pjesme u čast Dioniza i njegovih mitskih pratitelja. Uz te su pjesme često išle
grube improvizirane (αὐτοσχεδιαστική)[5] dosjetke, koje su članovi povorke upućivali okolnim
promatračima, upravo kao što hor u Aristofanovim Žabama nakon pjesme upućene Jakhu počne
ismijavati demagoga Arhedema.[6] Na takvo podrijetlo komedije ukazuje i sam naziv κωμῳδία, koji
se može protumačiti kao "pjesma komosa". Taj se zaključak izvodio iz Aristotelove tvrdnje da se
komedija razvila iz faličkih pjesama, kao i izDemostenovog spominjanja "komosa i pjesama
komosa" (ὁ κῶμος καὶ οἱ κωμῳδοί).[7] No već u antici postojala su i drukčija tumačenja ovog
naziva. Megarani su smatrali da je naziv "komedija" povezan s imenicom κώμη ("seoska
pjesma"), pa su to gledište navodili u prilog svojoj tvrdnji da je komedija stvorena u njih, a ne u
Atenjana. "Zato i uzimaju Dorani", kaže Aristotel, "i tragediju i komediju kao svoje tvorevine, a
komediju Megarani, i to i ovi ovdje, jer kažu da je postala kod njih u doba demokracije, i oni sa
Sicilije, jer otuda bijaše pjesnik Epiharm, koji je mnogo ranije živio nego Hionid i Magnet".[8] Ovo
tumačenje prihvatili su i neki stari gramatičari, npr. Ivan Ceces i nepoznati autor spisa O komediji,
koji daje dosta neobičan opis podrijetla komedije, ali je ipak značajan zato što ističe osobni napad
kao bit komedije: "komedija je u biti neka vrsta javne kritike ljudi" (κωμῳδία ἐστὶν ἡ ἐν μέσῳ λάου
κατηγορία ἤγουν δημοσίευσις), a i u suvremeno doba ta je teorija imala svojih pristaša.
Aristotel je začetke komedije vidio u homerskom epu Margit, "jer kako Ilijada i Odiseja stoje
prema tragediji, tako on stoji prema komediji".[9] I premda taj ep svakako prikazuje jedan lik sa
smiješne točke gledišta, ipak nalazimo da je komedija neki određeniji oblik prvi put poprimila kod
Dorana. Kako je navedeno, i Megara u kopnenoj Grčkoj i Megara Hiblejska naSiciliji tvrdile su da
je komedija nastala u njih, a što se tiče atičkog tipa komedije, tvrdnja istamske Megare čini se bar
donekle osnovanom. Ovi su Megarani bili poznati po svom grubom humoru,[10][11] a i njihovo
demokratsko uređenje, koje je bilo uvedeno dosta rano, naime nakon
svrgavanja tiranije početkom 6. stoljeća p.n.e., pogodovalo je razvitku komedije u pravom smislu
te riječi. U polisima s aristokratskim uređenjem impuls za podražavanjem smiješnoga i
apsurdnoga morao je naći neki manje neobuzdan način izražavanja. Tvrdnja Megarana da je
komedija od njih potekla, što se možda odnosi samo na jampsku komičnu tradiciju, javlja se
usporedo s tradicijom da je utemeljitelj atičke komedije Susarion, za kojeg Parska kronika kaže
da je negdje između 581. i 560. p.n.e. prvi put prikazao komediju u atičkoj demi Ikariji, središtu
Dionizovog kulta, i za kojeg kasnija predaja kaže da je rođen u jednom selu na području Megare,
odakle se preselio u Ikariju.[12]
Lakedemonjani, koji su voljeli mimetičku i glazbenu zabavu, imali su svoje "prikazivače"
(δεικηλικταί),[13][14] čiji su se scenski prikazi izgleda sastojali od travestije likova iz svakodnevnog
života, a najomiljeniji su bili kradljivac voća i strani ljekarnik, za čije su prikazivanje imali na
repertoaru poseban mimetički ples.[15] Među pretečama komedije nalaze se i "falofori"
(φαλλόφοροι = "nosači falusa") i "itifali" (ἰθύφαλλοι = "podizači falusa") u Sikionu, koji su,
prema Atenejevim riječima, bili isto što i spartanski "prikazivači" (δεικηλικταί).[16] Ovdje je u davnini
i ditiramb dramatiziran, komos (κῶμος) je prvi put poprimio više dramski oblik, a govorilo se i da
je bog Dioniz izmislio komediju u Sikionu.[17] "Falofori" nisu nosili maske, ali su svoja lica prekrivali
malim vijencima od divljeg tamjana, bodljikare, bršljena i ljubičice. Nakon što bi otpjevali pjesmu u
Dionizovu čast, podsmjehivali su se i rugali nasumično izabranim gledateljima. "Itifali" su, pak,
nosili maske koje su predstavljale pijance i inače su bili opremljeni kostimom u skladu sa svojom
ulogom. Moguće je da su vođe tih "horova" počele izgovarati improvizirane jampske stihove, na
koje je hor onda odgovarao, što je naposljetku predstavljalo začetak komične dramske
radnje. Anteja iz Linda (početak 6. stoljeća p.n.e.) sastavljao je takve faličke pjesme i sam ih
pjevao na čelu hora sastavljenog od "falofora", pa on tako stoji prema komediji kao Arion i
njegov ditirampski hor prema tragediji.[18] Takve komade, koje izvode horovi bez glumaca
odvojenih od hora i koji imaju više dramski oblik nego čiste lirske pjesme, neki su ispitivači nazvali
lirskim komedijama, dok su drugi odbacili mogućnost da je ikada postojala nekakva lirska
tragedija ili komedija koja bi se razlikovala od dramske tragedije i komedije, pa zastupaju
tradicionalno stajalište da se prije uspona uobičajene drame može govoriti samo o ditirambima i
faličkim pjesmama. Bez obzira na to kako bi se mogli nazvati ovi komadi, koje su izvodili horovi
bez glumaca odvojenih od hora i koji su imali više dramski oblik nego čiste lirske pjesme, to je
izgleda bio stupanj koji je u svom razvitku dostigla komedija među Megaranima prije nego što ju
je Susarion prenio u Atiku. Ona se, dakle, razvila iz kombinacije jampskih rugalica i faličkih
pjesama komosa, upravo kao što se tragedija rodila iz spoja rapsodskih recitacija i ditiramba.
Megara i Atika[uredi VE | uredi]
Prema vijestima iz antike, prve korake ka razvoju komedije u Atici načinio
je Susarion (Σουσαρίων, 6. stoljeće p.n.e.), za kojeg se u Parskoj kronici kaže da je u nekoj
godini između581. i 560. p.n.e. p.n.e. (taj je dio natpisa oštećen) prvi put prikazao komediju u
atičkoj demi Ikariji. Prema istom izvoru, tom prilikom upriličeno je nadmetanje, u kojem su za prvu
nagradu bile predviđene košara smokava i amfora vina. Prema jednoj kasnijoj predaji, Susarion je
rođen u selu Tripodisku na području Megare, odakle se preselio u atičku Ikariju.[19]Ikarija, gdje je,
prema mitu, Ikarije ugostio Dioniza i naučio ga kako se pravi vino, bila je najstarije središte
Dionizovog kulta u Atici[20] i sasvim je moguće da su procesije komosa tamo bile uobičajene puno
prije Susarionovog vremena. Jampske rugalice su već upražnjavane na Eleusinskim misterijama,
bilo u svrhu zabave bilo kao apotropajsko sredstvo, kada je procesija prelazila rijeku Kefis i tu
morala pretrpjeti uvrjede.[21] Zbog takvih šala i dosjetki, koje su dionizijski komosi dovikivali
gledateljima i prolaznicima, nastala je poslovica τὰ ἐξ ἁμάξης ("ono s kola [dobačeno]").[22][23]
[24]
Takva vrsta zadirkivanja smatrana je sastavnim dijelom festivala i prakticirala se ne samo
na Seoskim Dionizijama, nego i drugog danaAntesterija. Treće godine 50. Olimpijade, tj. 578.
p.n.e., Susarion je u Ikariji prikazao jednu komediju, koja se, pretpostavlja se, nalazila na onom
stupnju razvitka koji je dostignut među Megaranima. Ako se i prihvati ta tradicija, nemoguće je
utvrditi od čega se mogao sastojati Susarionov doprinos daljnjem razvoju komedije. U toj komediji
svakako nije moglo biti glumaca odvojenih od komosa ili hora. Hor je sam morao iznijeti ono
dramske radnje što je u komadu postojalo, jer dotad još nije bio uveden glumac odvojen od hora.
Prema jednom gramatičaru, Susarion je prvi jampskim izvedbama komosa dao pravilan metrički
oblik. On je bez sumnje umjesto drevnih improvizacija hora i njegovog vođe uveo plansku
kompoziciju, ali je ona i dalje bila opće naravi, s obzirom na to da je, kako kaže
Aristotel, Krates bio taj koji je prvi "počeo obrađivati opće gradivo i mitove, napustivši jampski
pravac" (ἦρξεν ἀφέμενος τῆς ἰαμβικῆς ἰδέας καθόλου ποιεῖν λόγους καὶ μύθους)".[25] Schömann je
pretpostavio da se pravilnost koja je uspostavljena za ikarijske horove odnosi na to da je definiran
sasvim određeni broj osoba koje čine hor i da je za njega uveden neki opći plan izvedbe, ali da su
pojedinosti prepuštene improvizaciji. U nekom se trenutku pri izvedbi horova razvila i
natjecateljska sastavnica, te su za nagradu, kako se čini, davane smokve i vino. Isto tako, članovi
hora su svoja lica premazivali vinskim talogom, bilo kako ih ostali ne bi prepoznali, bilo kako bi
dobili groteskni izgled. Tako je komedija dobila naziv τρυγῳδία ili talog-pjesma. Drugi su taj naziv
povezivali s tim da je kao nagrada davan vrč mladog vina (τρύξ) ili da su se komične predstave
izvodile u sezoni berbe grožđa (τρύγη).[26] S druge strane, Wilamowitz je sugerirao da tzv.
megarska komedija u Atici uopće nije potjecala iz Megare, nego da se radilo o vrsti komedije koju
su izumili Atenjani i u njoj se podsmjehivali vulgarnosti i gluposti Megarana, smještajući radnju u
Megaru isto onako kao što suRimljani radnju atelanske igre smještali u grad Atelu. U svakom
slučaju, nema sumnje da je ono što zovemo Susarionovom komedijom bilo namijenjeno trenutnoj
i kratkotrajnoj zabavi i da vjerojatno nije ni zapisivano: jedini cilj takve komedije bio je izazvati
smijeh gledatelja, i ona se najvjerojatnije oslanjala na grubi humor i neobuzdane osobne napade
karakteristične za megarsku komediju. No bez obzira na Susarionov eksperiment, čini se da je za
takvu komediju još bilo prerano u Ateni, možda zato što joj je za nju u to doba (polovina 6.stoljeća
p.n.e.) nedostajala sastavnica slobode koju donosi demokracija. Prema tome, komedija se u
Ateni nije njegovala, možda je čak bila i obeshrabrivana, i o njoj ne čujemo ništa idućih 80
godina, sve dok ju nisu obnovili Euet, Euksenid i Milo upravo u vrijeme kad je Epiharm začeo
dorsku komediju na Siciliji.[27]
Sicilijska komedija[uredi VE | uredi]

Gospodar i rob, flijačka scena s vaze crvenofiguralnog stila, oko 350.–340. p.n.e.

Epiharm (Ἐπίχαρμος, 6.–5. stoljeće p.n.e.), najveći dorski komediograf, rodio se oko 530. p.n.e. i
doživio duboku starost od nekih 90 godina. Još u antici navodili su se različiti gradovi kao
moguća mjesta rođenja, no prema Diogenu Laertiju, sam Epiharm zabilježio je da je u Megaru
Hiblejsku na Siciliji došao s otoka Kosa kad mu je bilo samo tri mjeseca, te da se odatle preselio
u Siracusu.[28] Do preseljenja u Siracusu možda je došlo kad je Megaru Hiblejsku razorio
sirakuški tiranin Gelon, dakle oko 486. p.n.e.. Na dvoru sirakuškog tiranina Hijerona I. bio je u
kontaktu s drugim velikanima grčke književnosti tog doba, među ostalima
sa Simonidom, Bakhilidom i Pindarom, kao i s tragičaremEshilom, koji je donekle možda utjecao i
na Epiharmov dramaturški rad.
Premda su od Epiharmovog djela danas ostali samo naslovi njegovih komedija i istrgnuti navodi,
za razumijevanje Epiharmovog doprinosa razvoju komedije važna je činjenica da je Megara
Hiblejska na Siciliji bila dorska kolonija, koju je osnovala Megara na Istmu u kopnenoj Grčkoj,
dakle polis koji je sebi prisvajao zasluge za izum komedije. Tu komediju, čiji oblik nije definitivno
utvrđen, možda je zatekao Epiharm kad je stigao u Megaru Hiblejsku i dao joj novi oblik, zajedno
s Formidom. Kako kaže Aristotel, Epiharm i Formid "stvorili su umjetnost obrađivanja priča" (τὸ
μύθους ποιεῖν),[29] a te riječi, prema jednima, znače da su njih dvojica stvorili komični zaplet, a
prema drugima, da su prvi stvarali komedije s mitološkom tematikom. Ovo drugo tumačenje čini
se vjerojatnijim, no u svakom slučaju obje teorije povlače jasnu razliku između Epiharmove
komedije, s jedne strane, i megarske komedije, s druge, koja je, kako se čini, u osnovi
bila flijačka, anonimna i gruba.[30] Ova je komedija tako u Epiharmovim djelima dobila svoju
umjetničku obradu u dorskom ambijentu, u grčkim kolonijama južne Italije i Sicilije.
Epiharm je "bio prvi koji je povezao rasparane dijelove komedije i uveo mnoga poboljšanja", kaže
nepoznati autor spisa O komediji (οὗτος πρῶτος τὴν κωμῳδίαν διερριμμένην ἀνεκτήσατο πολλὰ
προσφιλοτεχνήσας).[31] On je komičnu sastavnicu razvio dijelom u travestiju mitova, a dijelom u
crtanje naravi i karaktera, a oba pravca nastavljena su u komedijama Formida i Dinoloha i u
mimovima Sofrona i Ksenarha. Možda je arhitekt Demokop Mirila već u doba Hijerona I. u
Siracusi izgradio kazalište od klesanog kamena, u kojem su, između ostalih, svoje drame mogli
prikazivati i Eshil i Epiharm.[32] Zapleti u Epiharmovim komadima teško da su bili značajno
razvijeni, ali su zato vjerojatno bili razrađeni domišljati dijalozi i pojedinačni skečevi, u kojima su
davane travestije mitova i parodije filozofskih misli. Od 36 sačuvanih naslova većina ukazuje na
mitološku travestiju: Odisejbrodolomac, Odisej dezerter, Sirene, Hebina svadba, Busiris itd. U
drugoj skupini nalaze se komadi koji obrađuju prizore iz svakodnevnog
života: Seljak, Grabeži, Megaranka,Kobasica, Nada ili Bogatstvo, Veselja ili Otoci itd. Za
Epiharma se ponekad govorilo da je prvi na pozornicu izveo lik pijanice (premda se isti izum u
Ateni pripisivao Kratesu), kao i da je u Nadi ili Bogatstvu prvi izveo na scenu lik parazita ili možda
samo da je prvi uporabio to ime (παρασῖτος) za lik koji će postati uobičajen u kasnijoj komediji.[33]
Za osnovnu razliku između sicilijske i atičke komedije uzima se ponekad to što Epiharmovi
komadi najvjerojatnije nisu imali hor. S druge strane, činjenica da se neki naslovi njegovih
komada sastoje od imenica u množini (Plesači, Trojanci, Tridesetice itd.) snažno govori u prilog
tvrdnji da neki hor jest postojao, premda su i veličina i uloga tog hora mogle biti znatno drukčije
od onih koje će kasnije biti karakteristične za hor u atičkoj komediji. Glumci (možda njih trojica po
komadu) imali su faličke kostime. Cijeli tekst jedne drame nije bio dulji od 300–400 stihova, a čini
se da se u fragmentima mogu nazrijeti neki tragovi prologa. Pisao je dorskim dijalektom,
u trohejskim tetrametrima i anapestima. Osnovna sastavnica komike je parodija, pri čemu
parodiranje mitoloških tema ukazuje na blisku vezu sa satirskom igrom i s onim tragedijama u
kojima su likovi pomalo vulgarizirani, kao što je npr.Euripidova Helena. Premda se za neke
Epiharmove drame mogu nazrijeti književni uzori, ipak je kao najvažnija inspiracija za njegov
komediografski rad poslužio svakodnevni život, koji je već nadahnuo farsične fijačke karikature.
Čini se da su osobito bili omiljeni prikazi Odiseja kao lukavog lopova i Herakla kao proždrljivca,
motivi koje će obrađivati i atička komedija. Naslovi Formidovih komada
(npr. Admet, Alkinoj, Perzej), kao i Dinolohovih (npr. Alteja, Medeja, Telef), ukazuju na nastavak
tradicije travestije mitova i mitoloških junaka.[34] Misli se da se razlika između ovih komičnih farsi i
satirskih drama sastojala od toga što su u komediji ismijavani sami bogovi i junaci, dok su u
satirskoj igri plemenitiji likovi zadržavali svoje dostojanstvo, kao npr. Odisej u Kiklopu. Međutim,
"satirska pjesma uz uzvišene likove junaka ne postavlja ljudsku izopačenost, nego nedostatak
prave humanosti, dok komedija govori o kvarenju civilizirane humanosti".
Stvaralaštvo Sofrona (Σώφρων) cvjetalo je oko 450. p.n.e., dakle nekih pola stoljeća nakon
Epiharma. Sofronovi mimi bili su pisani nekom vrstom ritmičke proze, u dorskom dijalektu
obogaćenom nekim osobitostima pučkog govora na Siciliji. I pored
odsustva versifikacije, Aristotel u Poetici Sofronove mime ipak svrstava u pjesništvo zbog njihove
tematike i stila.[35] Komika je u Sofronovim mimima bila gruba, ali puna sentencioznosti i humora.
Naslovi pokazuju njihov karakter: Glasnik, Tunolovac, Starci, Sudionice na Istamskim
igrama,Žene koje žele istjerati božicu Hekatu. Ova dva posljednja mima možda su poslužila kao
uzor Teokritu za njegove Sirakužanke ili Adonisovu svetkovinu i Čarobnice. Sofron je zapravo
dao književnu formu jednoj vrsti pučke lakrdije koju su Grci na Siciliji, i inače u antici poznati po
vedrom duhu i smislu za humor,[36] od davnina prakticirali na javnim svetkovinama, a koja je po
svojoj prirodi dosta nalikovala izvedbama spartanskih prikazivača-glumaca (δεικηλίκται).

Atička komedija[uredi VE | uredi]

Dionizovo kazalište u Ateni

"Kad god se u čast Dioniza" ― piše Demosten u 4. stoljeću p.n.e. ― "u Pireju odvijaju povorka i
komični i tragični nastupi, na Lenejama povorka i tragični i komični nastupi, na Gradskim
Dionizijama povorka, dječaci,[37]komos i tragični i komični nastupi te povorka i nadmetanje na
Targelijama, u te dane nije dopušteno dužnicima zaplijeniti ili oduzeti bilo kakvu imovinu, makar
su prekoračili rok otplate".[38] U 4. stoljeću p.n.e. podignut je i natpis s popisom svih dotadašnjih
pobjednika na Gradskim (ili Velikim) Dionizijama, koji počinje riječima: ἀφ’ οὗ πρῶ]τον κῶμοι
ἦσαν τῶ[ι Διονύσωι ("od kada prvi put komosi bijahu [priređeni] Dionisu").[39] Za svaku su godinu
upisani pobjednici ovim redom nadmetanja: dječački hor, muški hor, komedija, tragedija. Iz ovih
se podataka može zaključiti da je, bar što se tiče Atene u 4. stoljeću p.n.e., veseli hor odraslih
muškaraca bio jedna arhaična odlika Velikih Dionisija, i sasvim je vjerojatno da se komedija
razvila iz nastupa takvih horova. No umjesto pitanja: "kada je komos prvi put razvio dramski
karakter?" ― na koje se ne može odgovoriti ― danas znanstvenici traže odgovor na pitanje: "u
kojim se trenucima u prošlosti i u kojim se sve mjestima u grčkom svijetu mogu pronaći sastojci
koji čine atičku komediju?" Sačuvani komadi stare atičke komedije sadrže dvije različite
sastavnice, koje su možda potekle iz sasvim različitih izvora: prvi je kostimirani hor koji se obraća
izravno publici, a drugi su dramske scene za koje je kostim hora nevažan.
Atička komedija tradicionalno se dijeli na staru, srednju i novu komediju. Bilo je i mišljenja da
srednja atička komedija ne predstavlja posebnu vrstu i da ju treba pripojiti novoj komediji.
Theodor Kock u svom izdanju fragmenata atičkih komediografa podijelio je cjelokupnu atičku
komediju na staru i novu ponudivši nekoliko razloga za odbacivanje srednje kao posebne vrste.
Prije svega, srednja komedija izdvaja se kao posebna cjelina tek u Hadrijanovo doba, dok
Aristotel,[40] aleksandrijski filolozi, Kvintilijan,[41] Velej Paterkul[42] i Plutarh[43] govore samo o staroj i
novoj komediji. Dalje, kaže Kock, razvitak stare komedije nekada se dijelio na dva vremenska
razdoblja, prije i poslije Kratina,[44][45] ali gramatičari koji su djelovali u doba Hadrijana smatrali su
da radije treba podijeliti novu komediju, jer je njen korpus po obujmu bio neusporedivo veći i
razvijao se u mnogo duljem vremenskom razdoblju nego korpus djela stare komedije. Osim toga,
smatrao je Kock, ne može se povući istinska razlika između srednje i nove komedije na način na
koji se ta razlika može povući između stare komedije, s jedne strane, i sve kasnije komedije, s
druge strane, u kojoj nema ni parabaze ni lirskih pjesama hora. Napokon, može se dokazati i da
se takva razlika ne može povući ni kad se radi o tematici: sve teme koje se smatraju
karakterističnim za srednju i novu komediju pojavljuju se i u staroj komediji, a politička satira, koja
se smatra specifičnom odlikom stare komedije, ponekad se, makar u aluzijama, nalazi i u djelima
nove komedije.[46]
Stara komedija[uredi VE | uredi]
Povijesni pregled[uredi VE | uredi]
Najraniji nadnevak koji imamo za književnu povijest komedije jest 486. p.n.e., kad je na atenskim
Velikim Dionizijama službeno uvedeno komično dramsko nadmetanje. Pobjedu je tom prilikom
odnio pjesnik Hionid (Χιωνίδης ili Χιονίδης), "prvak stare komedije",[47] kojega su se kasniji
naraštaji sjećali zbog malo čega drugoga. Ako Hionid i Magnet (Μάγνης, oko 484.–oko 424.
p.n.e.) predstavljaju prvi naraštaj pjesnika stare atičke komedije, na što ukazuje Aristotel,
[48]
onda Kratin i Krates predstavljaju drugi, a Eupolid i Aristofan treći i posljednji naraštaj.
Hionid i Magnet, a s njima i Euet (Εὐέτης), Euksenid (Εὐξενίδης), Milo (Μύλλος)
i Ekfantid (Ἐκφαντίδης), pisali su komade koji su, kako se čini, u osnovi bili reprodukcija stare
megarske farse Susarionove, oblikom svakako različiti zbog dodavanja jednog ili više glumaca
odvojenih od hora, vjerojatno po ugledu na napredak načinjen u tragediji. No onaj tip atičke
drame koji je nazvan starom komedijom u užem smislu riječi počinje s Kratinom (Κρατῖνος, oko
519. p.n.e.–oko 421. p.n.e.), koji je za komediju bio ono što je za tragediju bioEshil. Kratin je
komediju učinio sredstvom za osobni napad na pojedince i za prekoravanje javnih i privatnih
poroka suvremenika. Nepoznati autor spisa O komediji piše kako je Kratin onom zabavnom
dodao korisno jer je napadao zločince i kažnjavao ih komedijom kao javnim bičem.[49] Svoju kritiku
nije čak ni ublažavao dozom razdraganosti i satiričnosti, kao Aristofan, već je "svoje prijekore
jasno i razgovjetno izručivao na gole glave prijestupnika".[50][51][52] Pod Periklovom demokratskom
vladom komedija je lako pronašla svoje mjesto u društvu i brzo se razvijala. Kratin je navodno i
broj glumaca u komediji normirao na tri.[53] No Krates (Κράτης, polovina 5. stoljeća p.n.e.) bio je
onaj koji je prvi "počeo obrađivati opće gradivo i mitove" (καθόλου ποιεῖν λόγους καὶ μύθους)",
[54]
tj. koji je komediju od žanra koji se ruga pojedincima uzdigao na žanr općeg karaktera i
značaja, u kojem su zapleti dobili pjesničku obradu, bilo da su uzeti iz stvarnog života ili iz mašte,
dok su likovi, čak i oni zasnovani na suvremenicima, prije bili generalizacije nego što su
odslikavali konkretne pojedince. "Pjesništvo", kaže Aristotel, "više prikazuje ono što je opće (τὰ
καθόλου), a povijest ono što je pojedinačno (τὰ καθ᾽ ἕκαστον).[55] Kako u sačuvanim Kratesovim
fragmentima nema ni traga osobnih ili političkih napada, može se zaključiti da je on stvarao
"pitomiju, mirniju i savršeniju komediju", odnosno da je za predmet svojih komedija birao teme
koje su mu omogućavale uopćavanje ljudskih karaktera.[56] Premda je Krates bio mlađi
suvremenik Kratinov i isprva glumio u njegovim komadima, ipak su Kratinove komedije
predstavljale napredak, jer su Kratesovoj univerzalnosti dodale moćnu osobnu satiru i ozbiljnu
političku i društvenu angažiranost, a i jedno i drugo postat će glavne tematske odlike stare atičke
komedije kakva je nama poznata.[57] Izgleda da su Krates i Ferekrat, koji se ugledao na njega, po
karakteru svojih komada bili bliži srednjoj nego staroj komediji.
Stara atička komedija nazvana je komedijom karikature, a to je svakako i bila, ali je bila i više od
toga. Na svom vrhuncu, u djelima Kratina, Hermipa (Ἕρμιππος), Eupolida (Εὔπολις, oko 446.
p.n.e.–oko 411. p.n.e.) i osobito Aristofana (Ἀριστοφάνης, oko 445. p.n.e–oko 385. p.n.e.), ona je
prije svega i gotovo u potpunosti politička. Građu joj je moglo dati sve što je pripadalo političkoj i
društvenoj sferi Atene, a napadala je sve što je prijetilo slobodi, vjerskim običajima i
tradicionalnim etičkim i estetskim običajima. Ta je komedija bila neka vrsta oštre kritike javnih i
privatnih poroka, u kojoj je komediografima bila data potpuna sloboda govora (παρρησία).[58]
[59]
Premda nisu bili isključeni ni osobni napadi bez ikakvih viših pretenzija osim trenutne zabave,
ipak su najčešće likovi suvremenika izvođeni na pozornicu i ismijavani u vezi s nekim političkim ili
društvenim događajem. Zaplet je uvijek postavljen u kontekstu neke suvremene situacije, ali nosi
snažno istaknutu dozu fantastike. Najraznovrsniji likovi, oživljene alegorije i mitološka bića
pojavljivala su se na pozornici zajedno s likovima suvremenika (i prepoznatljivih kao takvih) iz
stvarnog života. Uz toliku količinu potencijalne građe za tematiku i oblik komedija, zamršeni su
zapleti bili nepotrebni i nisu primjenjivani. Premda je ova vrsta stare komedije bila moguća samo
u uvjetima demokratskog uređenja, ipak su njeni pjesnici uglavnom bili neprijateljski raspoloženi
prema toj istoj demokraciji i prema njenim vođama. Neki od najogorčenijih napada na Perikla
mogu se naći upravo u djelima komičnih pjesnika, npr. Teleklida (Τηλεκλείδης) i Hermipa. Drugo
je pitanje koliki je zapravo bio domet tih napada koji su dolazili s komične pozornice. Sudeći po
onome što znamo o sudbini nekih od glavnih Aristofanovih meta, utjecaj komediografa na
društveno-politički razvoj Atene nije bio veliki, ako ga je uopće i bilo: Kleon je izabran za jednog
od deset atenskih stratega nedugo nakon što su prvu nagradu na Lenejama osvojili
Aristofanovi Vitezovi, puni žestokih napada uperenih upravo prema Kleonu.
Aristofan

Naše znanje o staroj komediji i dalje se umnogome oslanja na sačuvanih

jedanaest Aristofanovih komada (od 44, koliko je napisao). Svi Aristofanovi komadi imaju u
osnovi isti obrazac: neka revolucionarna ideja, koja treba promijeniti postojeće stanje koje
protagonist više ne može podnositi, provodi se usprkos svem protivljenju i dovodi se do svojih
krajnjih posljedica, koje su za neke dobre, a za neke loše. Kako se satira izlaže u obliku utopije,
nevjerojatnost radnje stvara izrazito jak komični učinak. Tako u Aharnjanima (Ἀχαρνῆς, 425.
p.n.e.) čovjek kojem je dozlogrdio rat sklapa separatni mirovni ugovor s Spartom i pridržava ga se
usprkos svim optužbama za izdaju te uživa blagodati mira, kao što su gozbe, neometana
trgovina, slavlja i povratak svom imanju. U Vitezovima (Ἱππῆς, 424. p.n.e.) oštro se napada vođa
radikalne demokracije Kleon koji je tada bio na vrhuncu moći. Oblaci (Νεφέλαι, 423. p.n.e.)
kritiziraju sofističko obrazovanje, predstavljajućiSokrata kao karikaturu sofistike i prikazujući
nadmetanje Pravednog i Krivičnog govora, gdje prvi hvali staro i strogo obrazovanje, a drugi
dokazuje da nema pravde i da se zakoni mogu kršiti. Ose (Σφῆκες, 422. p.n.e.) ismijavaju strast
Atenjana za parničenjem prikazujući sudski proces protiv psa koji je ukrao sir.
Komedija Mir (Εἰρήνη, 421. p.n.e.) prikazana je nekoliko dana prije Nikijinog mira: jedan seljak
odlazi na nebo osloboditi božicu mira koju zarobljenu drži bog rata, oslobađa je i donosi za zemlju
usprkos protivljenju proizvođača oružja. Najduhovitija je komedija Ptice (Ὄρνιθες, 414. pne.) koja
parodira političke, socijalne i vjerske planove o poboljšanju svijeta: dva Atenjana lete prema
pticama i između neba i zemlje osnivaju ptičji grad, Kukunebograd (Νεφελοκοκκυγία), odakle će
ptice vladati ljudima i bogovima.Ženska skupština u Tesmoforiju (Θεσμοφοριάζουσαι, 411. p.n.e.)
parodira suvremene tragične pjesnike, posebno Euripida, kojeg žene osuđuju na smrt zbog
njegove mizoginije. Lizistrata (Λυσιστράτη = ona koja raspušta vojsku, 411. p.n.e.) prikazana je
poslije atenskog poraza kod Siracuse i ima antiratnu tendenciju: žene zaraćenih strana uskraćuju
spolne odnose svojim muževima i time ih prisiljavaju na sklapanje mira. Žabe (Βάτραχοι, 405.
p.n.e.) napisane su nakon Euripidove smrti: Dioniz, zabrinut zbog sudbine tragedije, odlazi
u Had dovesti na svijet Euripida, a u drugom dijelu komada nadmeću se Eshil i Euripid navodima
iz svojih tragedija, gdje pobjedu odnosi Eshil. Komedija Žene u narodnoj
skupštini (Ἐκκλησιάζουσαι, 392. p.n.e.) ismijava žene, koje umjesto
narodnih demagoga preuzimaju državnu upravu i uspostavljaju zajedništvo imovine, žena i
muževa: to je jedini eksperiment, kaže pjesnik, koji Atena još nije probala. U
komediji Pluto (Πλοῦτος = Bogatstvo, 388. p.n.e.) žali se pjesnik na nepravedno raspodijeljeno
bogatstvo, a ponajviše je uspjela scena nadmetanja Bogatstva i Siromaštva.
Za ovu vrstu komedije karakteristična je, dakle, obrada tema od opće važnosti, npr. rat i mir,
suvremeno i tradicionalno obrazovanje, pravična i nepravična raspodjela bogatstva, te njihovo
transponiranje u svijet običnih ljudi i njihovih obitelji. No politička stara komedija bila je zapravo
samo jedna vrsta komedije, koja je došla do izražaja upravo zahvaljujući činjenici što njoj
pripadaju glavni Aristofanovi komadi koji su došli do nas. No Aristofan i njegovi suvremenici nisu
obrađivali samo političku tematiku, već i razne druge teme kojima se komedija bavila i prije i
nakon njih. Tako se, osim za Kratesa, i za Ferekrata, koji se na njega ugledao, može reći da po
prevladavajućoj tematici pripada prije srednjoj ili čak novoj komediji: on, na primjer,
u Hironu (Χείρων) kritizira inovacije u glazbi, u Divljacima (Ἄγριοι) opisuje život van civilizacije, a
u Dobrim ljudima (Ἀγαθοί) napada ekstravagantan život viših društvenih slojeva.[60] Mitološke
teme obrađivao je Kratin u Nemezi (Νέμεσις) i Odisejima (Ὀδυσσεῖς), a književne u Ljudima
sa Serifosa (Σερίφιοι), kao i u komadu Arhilosi(Ἀρχίλοχοι), u kojem se pojavljuju
likovi Homera i Hesioda. Književnost je i tema Tragičnih pjevača (Τραγῳδοὶ) i Muza (Μοῦσαι)
komediografa Friniha (Φρύνιχος), kao i u Aristofanovim Žabama i danas
izgubljenom Amfijaraju (Ἀμφιάραος). Rešavanje zagonetki (γρῖφοι), jednu od odlika nove
komedije, nalazimo već u Kratinovim Kleobulinama(Κλεοβουλῖναι). Motiv zlatnog doba obrađuju
Teleklid u Amfiktioncima (Ἀμφικτύονες) i Eupolid u Zlatnom rodu (Χρύσουν γένος). Hermip je
napisao Rođenje Atene (Ἀθηνᾶς γοναί), a zna se da su "rođenja" (γοναὶ) bila među omiljenim
motivima srednje komedije. Čak i u Aristofanovom Plutu ne radi se više o politici ili o književnost,
nego o nejednakoj i nepravednoj raspodjeli bogatstva, svi likovi u tom komadu su generalizacije,
a jednu od glavnih uloga igra rob, kao što će biti slučaj u kasnijoj komediji. A spominje se i
Aristofanova komedijaKokal (Κώκαλος),[61] koja sa svojom temom ljubavne intrige i
scenom prepoznavanja jasno anticipira neke od glavnih odlika nove atičke komedije.
Mahaffy zamjećuje da pjesnici stare komedije nisu mogli biti tako produktivni kao tragičari, jer su
svoje zaplete morali izmišljati; s druge strane, budući da su ti zapleti ovisili o efemernim
("dnevnopolitičkim") događajima, komediografi su morali pisati brže od tragičara. On čak
zamjećuje i neke sličnosti između razdoblja stare komedije i Shakespeareovogdoba, npr. to da su
pisci često počinjali kao glumci[62] ― pa tako iz nekih antičkih vijesti saznajemo da su Krates i
Ferekrat također bili glumci, i to suparnički nastrojeni jedan prema drugom;[63] zatim da su morali
stvarati vrlo brzo te su umjesto novih komada prikazivali i izmijenjene inačice starih, pa tako
čujemo o dva izdanja Aristofanovih Oblaka; dalje, autori su se često oslanjali na djelo drugih
komediografa, što je moglo ići sve do optužbi za plagijat ― Eupolid, na primjer, optužuje
Aristofana da je pozajmio od njega za Vitezove, dok Aristofan u kasnijem
izdanju Oblaka optužuje Eupolida da je za Mariku pozajmio iz njegovih Vitezova,[64] i konačno, da
su svoje drame prikazivali pod tuđim imenom ― tako je, na primjer, Aristofan često prikazivao
svoje komade pod imenima kazališnih djelatnika Filonida i Kalistrata.
Komedija i sloboda[uredi VE | uredi]
Sloboda izražavanja koju su pjesnici stare komedije imali u Ateni rasla je i padala s političkom
slobodom u tom polisu.[65] Štoviše, ako je vjerovati Ciceronu, postojao je i poseban zakon koji je
atenskim komediografima jamčio nekažnjivost: "U Grka je" ― kaže Ciceron ― i zakonom bilo
dopušteno da se u komediji o svakome po imenu kaže ono što se želi reći".[66][67] No koliki je bio
utjecaj komedije na društvenu i političku stvarnost suvremene Atene i dalje je predmet rasprave.
S jedne strane, Platon izgleda nije potcjenjivao utjecaj koji komedija ima na formiranje predstava i
zaključaka kod "običnog naroda", pa u Obrani Sokratovoj ukazuje na Aristofanove Oblake kao
jedan od glavnih izvora informacija oSokratu za običnog čovjeka: "To ste i sami gledali u komediji
Aristofanovoj" ― kaže tu Sokrat ― "nekakav Sokrat lebdi ondje i govori da zrakom putuje, i
mnoge druge gluposti blebeće; a od svega toga ja ništa, ni puno ni malo, ne razumijem".[68] S
druge strane, atenska publika je 424. p.n.e. dodijelila prvu nagradu Aristofanovim Vitezovima, u
kojima je Kleon, tadašnji neumitni vođa demokracije, predstavljen kao opaki paflagonski rob, a
onda je nekoliko tjedana potom tog istog Kleona izabrala za stratega.
Razdoblje prosperiteta "političke komedije" počelo je učvršćivanjem atenske moći
nakon perzijskih ratova i završio se krajem peloponeškog rata ili možda nešto kasnije, odnosno
obuhvaća otprilike razdoblje od 460. p.n.e. do 393. p.n.e. p.n.e. No i u tom se razdoblju
ostvarivanje pjesničke slobode susretalo s otporima. U vrijeme arhonta Morihida (440.–439.
p.n.e., Periklo je bio jedan od desetorice stratega) donesen je zakon koji je zabranio
komediografima ismijavati žive suvremenike tako što bi ih prikazivali na pozornici pod pravim
imenom ("zakon protiv spominjanja ljudi po imenu u komediji").[69] Taj je zakon ostao na snazi
dvije godine, da bi bio ukinut u doba arhonta Eutimena (437.–436. p.n.e., Periklo je i dalje na
položaju stratega). Drugo ograničenje, koje je vjerojatno uvedeno otprilike u isto vrijeme, ticalo se
zabrane članovima Areopaga, vrhovne sudske instance u Ateni, baviti se pisanjem
komedija. [70] Od 436. p.n.e. politička komedija je nastavila cvjetati, sve dok nije došla pod udar
nekog Sirakosija, za koga se sumnjalo da je djelovao na Alkibijadovnagovor. Na prijedlog tog
Sirakosija donijet je jedan zakon, vjerojatno 416.–415. p.n.e. p.n.e., "da se nitko ne smije po
imenu spominjati u komediji" (μὴ κωμῳδεῖσθαι ὀνομαστί τινα),[71] no taj zakon nije dugo ostao na
snazi. Što se tiče navoda da je sličan zakon donijet i na prijedlog nekog Antimaha,[72] pokazano je
dosta uvjerljivo da je taj zakon najvjerojatnije plod fikcije i da nikada nije postojao.[73] No zato se
sa sigurnošću može pretpostaviti, premda neposrednih vijesti nemamo, da je oligarhijski prevrat
411. p.n.e. utjecao na slobodu izražavanja u komediji.[74]
Ako je tada i došlo do opadanja komediografske djelatnosti, Aristofanove Žabe (406. p.n.e.) i
Platonov Kleofont (405. p.n.e.) jasni su pokazatelji njenog oživljavanja nakon obnove
demokracije. Jednako je sigurno i da je nakon pada Atene i tijekom vladavine tridesetorice
tirana komediografska sloboda bila ponovno ograničena, ne samo zbog gubitka političke slobode,
nego i zbog opće iscrpljenosti prouzrokovane ratom, koja nije dopuštala opremanje i održavanje
horova s onom starom raskoši.[75] Otvoreno su se postavljala pitanja i o opravdanosti velikih
troškova horegije u usporedbi sa sve većim troškovima za vojne potrebe.[76][77] Preprjeke su
komediografima znali stvoriti i oni koji su u njihovim komadima bili napadnuti. Konačno, na
prijedlog ditirampskog pjesnika Kinesije, koji je kao loš umjetnik bio pod stalnim udarom čitavog
niza komediografa, donesen je zakon (možda oko 390. p.n.e.) koji je toliko ograničio javne
troškove za prikazivanje komedija da se hor morao u potpunosti ukinuti.[78] Na to je
komediograf Stratis odgovorio komedijom Kinesija, u kojoj je ovoga nazvao "ubojicom horova"
(χοροκτόνος).[79] Uskoro potom na prijedlog Agirija donesen je zakon kojim se smanjila i naknada
komičnim pjesnicima za prikazivanje predstava.[80]
Stara komedija trajala je otprilike od 80. do 94. Olimpijade, tj. od 458. do 404. p.n.e. Od Kratina
do Teopompa smjenjuje se niz od 41 pjesnika, od kojih je njih 14 živjelo prije Aristofana. Svima
njima pripisuje se između više od 360 komedija. Kasniji Aristofanovi komadi pripadaju prije
srednjoj nego staroj komediji. A drevna megarska komedija, koju je navodno unaprijedio neki
glumac Meson (Μαίσων) uvođenjem stalnih likova,[81] neko je vrijeme postojala usporedo s
umjetnički razvijenijom atičkom komedijom, kao što je to bio slučaj i s jampskim zabavama u
Siracusi i u starim dorskim polisima kopnene Grčke.
Struktura stare komedije[uredi VE | uredi]
Struktura stare atičke komedije poznata nam je samo iz tekstova devet sačuvanih komedija
Aristofanovih, koje su sve nastale u razdoblju od 425. do 405. p.n.e. Od djela ostalih pisaca stare
komedije sačuvani su samo oskudni fragmenti. Kompozicija stare atičke komedije bila je
određena spojem horskih (pretežno lirskih) elemenata, s jedne, i čisto dramskih elemenata, s
druge strane. Hor je, kako se čini, imao 24 člana i mogao se podijeliti na dva poluhora. Kad su ovi
nastupali samostalno, izgleda da je horovođa predvodio prvi poluhor, dok je drugi poluhor imao
svojeg, drugog horovođu. Glumci su nosili kostim, koji je uključivao i veliki kožni falus okačen za
pojas. Broj glumaca bio je u komediji ograničen na tri, kao i u razvijenoj tragediji, što znači da je
jedan glumac često morao glumiti više uloga u istoj predstavi.
Osnovni elementi koji su činili staru komediju jesu: prolog, paroda, agon, parabaza, epizodne
scene, egzoda. Prolog je scena u kojoj se publika obavještava o temi komada. Slijediparoda, tj.
bučni ulazak hora na pozornicu, pri čemu pjesmu hora povremeno prekida govor glumaca.
Paroda prerasta u agon, tj. u raspravu dvojice glumaca, koji zastupaju oprječne stavove i
mišljenja, uz sudioništvo hora. Agon ima složenu strukturu. Nakon uvodne pjesme horovođa
potiče jednog od glumaca govoriti (to je obično onaj koji će u raspravi biti pobijeđen). Prvi glumac
iznosi svoje argumente, pri čemu ga upadicama mogu prekidati njegov protivnik, drugi govornik,
ili neki od komičnih tipova. Vrhunac izlaganja prvog glumca čini zadihani "pnigos", završni dio
besjede iznijet ubrzanim tempom, izgovoren gotovo u jednom dahu. Zatim drugi glumac ponavlja
cijelu shemu. Na kraju hor izlaže svoj zaključak o raspravi u tzv. sfragidi (σφραγίς = pečat). Agon
je kulminacija zapleta u komadu i uglavnom je posvećen nekom aktualnom problemu. Od
sačuvanih komedija, agona nema uAharnjanima i Tesmoforijazusama, a
u Vitezovima i Oblacima javljaju se po dva agona. Nakon agona obično dolazi parabaza,
najvažnija horska partija, gdje glumci napuštaju pozornicu, a hor stupa naprijed (παραβαίνειν) i
obraća se izravno publici, čime razbija scensku iluziju. Parabaza tematski često izlazi iz okvira
dramske radnje i bavi se samim pjesnikom ili političkom situacijom u Ateni. To je najčešće tema
središnje besjede horovođe (tzv. prave parabaze). U pet starijih Aristofanovih komedija horovođa
tu čak i govori u ime samog pjesnika. S formalne strane, parabaza ima dva glavna djela. Prvi dio
čine kratki uvod, tzv. komation (κομμάτιον) upućen publici te "prava" parabaza, tj. dulja besjeda
horovođe (epirema), koja na kraju prelazi u pnigos. Drugi glavni dio četiri pjesme poluhorova (oda
i antoda, epirema i antepirema), pri čemu nakon svake od ove četiri pjesme slijede govorni
dijelovi u kojima se vođe poluhorova obraćaju publici. Pored glavne, mogla se javiti i sporedna
parabaza. Parabaza, kao dio komedije koji je isključivo horski i koji ne utječe na razvoj radnje,
opada kako raste zanimanje za organiziranu dramsku radnju i kako slabi uloga hora. Zatim slijedi
niz epizodnih scena, u kojima hor ne sudjeluje, a gdje se junak komedije susreće s različitim
komičnim likovima, koje jednog po jednog ispraća s pozornice ili tjera u bijeg. Predstava se
najčešće završava nagovještajem raspusnog veselja: svetkovine, svadbe, gozbe. U svečanoj
povorci hor izlazi sa scene (to je egzoda), a s njim obično i glavni junak komedije.
Važnost glazbenog čimbenika u staroj atičkoj komediji dobro se vidi u Aristofanovim Pticama,
komediji koja "predstavlja spektakularni vrhunac glazbene strane antičke komedije" i u čijem se
samom tekstu mogu prepoznati neke od vizualnih i glazbenih mogućnosti stvorenih izborom hora
sastavljenog od ptica. Prvih dvjestotinjak stihova posvećeno je uglavnom postupnoj pripemi za
razrađeni slijed horskih pjesama. Na početku komada dvojica Atenjana kreću na put među oblake
u potrazi za mirom i za sreću svaki sa sobom nosi po jednu pticu (ὄρνις = "znamenje", ali i
"ptica"). U oblacima sreću mitskog Tereja, koji se pretvorio u pupavca, i nakon razgovora s njim
odlučuju osnovati ptičji grad ni na nebu ni na zemlji koji će se zvati Kukunebograd
(Νεφελοκοκκυγία, od νεφέλη = oblak i κόκκυξ = ptica kukavica). Pozivaju se ptice pridružiti se
ovom pothvatu. Prvo pupavac Terej u lirskim stihovima poziva svoju suprugu Proknu, slavuja po
obliku, koja odgovara slavujevom pjesmom, a zatim se pozivaju ptice s polja, iz vrta, s planine, iz
močvare, s mora. Riječi variraju između ljudskog jezika i onomatopejskih poziva različitim
vrstama ptica, a metrička struktura jasno ukazuje na pjesmu virtuoza i na ples s plesnim koracima
i koreografijom koji se mijenjaju u ovisnosti o tome koja skupina ptica se poziva. Konačno, kad se
ptice pojave na pozornici, svaka je obučena u drukčiji raskošni kostim u skladu s vrstom kojom
pripada.
Srednja komedija[uredi VE | uredi]

Brončani kip glumca u grčkoj komediji, 3. stoljeće p.n.e.

Kako je stara atička komedija velikim dijelom bila plod žive političke i društvene aktivnosti
atenskog demosa i slobode koju je polis jamčio, ona je opadala i na kraju prestala postojati kad je
nestalo slobodne političke djelatnosti neophodne za njen razvoj. Naslijedila ju je komedija nešto
drukčijeg stila, poznata kao srednja atička komedija, za koju se obično uzima da je trajala
od 385. do 330. p.n.e. No kako su njeni začeci zamjetni već krajem 5. stoljeća p.n.e., neki
ispitivači njen početak stavljaju u 404. p.n.e., dok joj je kraj u svakom slučaju čvrsto vezan za
gubitak grčke samostalnosti pod Filipom II. i Aleksandrom Velikim.[82] Tijekom ovih 60–70 godina
atenski je polis formalno zadržao demokratski poredak, ali je od njegovog ranijeg duha malo toga
ostalo, a nestalo je i nekadašnje energije i interesa javnosti angažirati se u radu za društveno
dobro. Stoga komedija ovog razdoblja napušta satiru na račun pojedinca i prelazi na satiru na
račun skupina ljudi, pa se u takvoj komediji pojedinac nalazi na udaru komediografa uglavnom
samo kao predstavnik određene skupine.
Atensko kazalište 4. stoljeća p.n.e. privlačio je pjesnike s raznih krajeva grčkog svijeta i, s druge
strane, jednako obilato u druge polise izvozilo predstave. A predstava je svakako bilo puno:
prema nepoznatom autoru spisa O komediji, "srednja komedija broji 57 pjesnika i njihovih 617
drama",[83] dok Atenej, možda koristeći drukčiji sustav klasifikacije, kaže da je "pročitao više od
800 drama koje pripadaju takozvanoj srednjoj komediji".[84] Od svih tih djela ostali su samo kratki
fragmenti i puno naslova, a od onih 57 pjesnika Meineke je uspio nabrojiti imena njih 39, dok se
drugdje spominje da je poznato 46 imena. Najpoznatiji su bili Antifan i Aleksid, od kojih je prvi
napisao 260 ili čak 365 komedija i osobito se istaknuo u prikazivanju karakternih tipova
(Parazit, Preljubnici, Kockari itd.), neatičkih likova (Epidauranin,Beoćanka, Deljanka itd.)
i mitoloških travestija (Asklepije, Busiris, Ganimed itd.), a drugi je napisao 245 komada i, sudeći
po naslovima, crtao je ženske karaktere, zanimanja, doživljaje, naklonosti. Treći velikan srednje
komedije bio je Anaksandrid, koji je navodno izumio onu vrstu zapleta koja će kasnije postati tako
popularna (kao u Terencijevoj Braći), gdje junak prvo obljubi devojku, a kasnije se oženi njome,
[85]
premda smo taj motiv susreli u Aristofanovom Kolaku. Aleksid je prvi na pozornici u Atici
prikazao lik parazita pod tim nazivom i njegovim doživljajima i dosjetkama dao nove crte, premda
sam lik predstavlja Epiharmov izum.
Mit i svakodnevica[uredi VE | uredi]
Pored prikrivenih aluzija na suvremene prilike, među uobičajenim temama jesu kritika
vrijednosnih stavova filozofa i književnika, posebnoplatoničara i pitagorejaca, zatim parodiranje
djela pjesnika, kako suvremenih tako i onih iz prošlosti, te napokon različite mitološke travestije.
Politička tematika u komediji postupno se gubi i ustupa mjesto drugim, dominantnijim interesima
Grka 4. stoljeća p.n.e. Iznimka je, kako se čini, Timokle, u čijim fragmentima nalazimo značajan
broj aluzija na suvremenike i političke teme, što ga čini zanimljivim poznim izdankom takve vrste
komedije: bio je pristaša promakedonske politike i u svojim je komadima, između ostalih,
napadao Demostena iHiperida, a nalazimo ga kako piše i nakon što su oni umrli i nakon što
je Menandar već započeo svoju dramaturšku karijeru. Aristofanove pozne
komedije Eklesijazuse i Plutopolitičke su naravi u smislu da nude rješenje, dakako komično, za
životne teškoće koje muče Atenu, no u obje su komedije ta rješenja prije socijalno-ekonomske
neko čisto političke naravi, bilo da se radi o kvazi-komunističkoj državi koju osnivaju žene, bilo da
se radi o redistribuciji bogatstva. U odnosu, na primjer, na Oblake i karikaturalnog lika Sokrata
koji lebdi kako bi mu se duh približio zraku, Eklesijazuse i Pluto su "suvremene" komedije, jer
stavljaju naglasak na socijalno-ekonomske teškoće, udaljavaju se od osobnih napada i kritiziraju
određene ideje s principijelnog stajališta sadržaja i posljedica tih ideja.
U Eklesijazusama nalazimo i najstariju komičnu scenu s dva starca suprotstavljenih naravi: dok
jedan, pun entuzijazma, žuri predati svoju imovinu u ruke zajednice, dotle je drugi skeptičan i
stalno odlaže taj potez, ali zato trči na besplatnu gozbu koju je država priredila; oni su preteče
takvih parova u novoj komediji kao što su Demeja i Nikerat u Menadrovoj Samljanki ili Demeja i
Micion u Terencijevoj Braći.
Od satire na račun filozofa poznat je jedan fragment Epikrata iz Ambrakije, u kojem se
ismijavaju Platon i njegovi učenici, koji su prikazani kako raspravljaju o tome je li tikva zelje, trava
ili drvo, dok ih ne ismije neki ljekarnik, a kad se oni na to naljute, spokojno se pojavljuje Platon i
naređuje im vratiti se na prva počela i o svemu tome još jednom razmisliti. Ta scena nalikuje
poznatoj sceni sa Sokratovom "mislionicom" u Aristofanovim Oblacima, u kojoj karikaturalno
predstavljeni Sokrat "lebdi" na nekoj uzdignutoj katedri kako bi mu se duh približio zraku.
U Antifana i Aleksida, koji su među najvažnijim pjesnicima srednje komedije, česta je satira na
račun bijednog života pitagorejaca, koji ne jedu živa bića, ali jedu psa koji je ubijen ranije, tada
više nije živo biće.
Od sačuvanih naslova koji se mogu datirati, tek nešto manje od polovine onih koji pripadaju
komedijama napisanim tijekom posljednjih dvadeset godina 5. stoljeća p.n.e. obrađuje mitološku
tematiku ― u smislu da uzimaju zaplet i likove iz mita te ono smiješno zasnivaju na sukobu i
kontrastu između događaja i sustava vrijednosti prisutnih u "izvornom" mitu, s jedne strane, i
njihovih odraza u svijetu običnih ljudi ili čak onih još gorih; za razdoblje od 400. do 350. p.n.e. broj
takvih komedija kreće se između trećine i polovine, dok ih u razdoblju od 350. do 320. p.n.e. ima
tek jedna desetina. Posebno je zanimljiva obrada mita o Augi, jer sadrži
motive silovanja i prepoznavanja, koje su antički filolozi smatrali glavnim karakteristikama nove
komedije i čiji se tragovi mogu pronaći već u dvije posljednje Aristofanove komedije. Ovaj je
mit Euripid obradio u Augi (Αὐγή), jednoj od posljednjih tragedija koje je napisao, što je možda i
poslužilo kao neposredna inspiracija Fililiju i Eupolidu napisati komedije pod naslovom Auga.
Fililijeva je komedija možda i napisana krajem 5. stoljeća p.n.e., dok je sjećanje na Euripidovu
istoimenu tragediju još bilo svježe, a čini se da iz tog razdoblja potječe i cijeli niz statueta
od terakote koji prikazuju likove u vezi s komičnom obradom tog mita (Herakle, žena koja u
sramoti pokriva svoje lice, stara dadilja s bebom u naručju itd.). Fragmenti koji se odnose na jela i
pića, a koje iz mnogobrojnih djela srednje komedije citira Atenej donekle nam pokazuju kako su
komediografi mogli "prizemljiti" mit i podsjećaju nas na tradicionalni lik Herakla u komediji kao
proždrljivca. Ali i izolirani stihovi mogli su se preuzeti od tragičara i preokrenuti u komične svrhe,
kao kad Anaksandrid uzima čuveni stih iz Euripidove Auge i pomoću parodije ga pretvara u
politički humor: Euripidovo "Priroda je tako htjela, a ona ne mari za zakone" kod Anaksandrida
postaje: "Država je tako htjela, a ona ne mari za zakone".
Oblikovanje zapleta i likova[uredi VE | uredi]
S današnje točke gledišta, srednja komedija predstavlja prijelaz sa stare na novu atičku komediju,
a ovoj drugoj približava se osobito po većoj pažnji koja se pridaje izgradnji zapleta, koji su, kako
se čini, često bili temeljeni na ljubavnim intrigama, kao i po odsustvu neobuzdane grotesknosti,
raskalašnosti i fantaziranja karakterističnih za staru komediju. Aristotel zamjećuje da je jedna od
razlika između stare i nove komedije u tome što su stari komediografi izmamljivali smijeh
"razvratnim govorom" (αἰσχρολογία), a novi to čine pomoću "aluzije" (ὑπόνοια).[86] Prevladava sve
istančanije opažanje, približavanje stvarnom životu i njegovanje izraza, dok se u crtanju likova ne
zamjećuje velika kreativnost: "Pjesnici srednje komedije nisu pretendirali na pjesnički stil, već
zbog korištenja svakodnevnog govora njihova djela imaju odlike proze, tako da je poetska žica u
njima prava rijetkost. A svi obraćaju veliku pažnju na zaplet" ― kaže nepoznati autor spisa O
komediji.[87] Postupno napuštanje osobnih napada svakako je jedan od čimbenika koji je doprinio
usavršavanju komičnih zapleta. Za izgradnju zapleta poslužio je, s jedne strane, mit, sa svojim
već postojećim likovima i pričama. S druge strane, za sagledavanje razvoja komedije s tipičnim
fiktivnim likovima ovisimo o rekonstrukciji pojedinačnih komada na osnovi rimskih adaptacija i
Menandrovog djela. Plautovi Menehmi, kao komedija zamjene identiteta, zajedno sAmfitrionom i
možda Menandrovim Štitom daju neku predstavu o načinima na koje su pjesnici srednje komedije
mogli razvijati zaplet u svojim komadima. Pri tom sačuvani naslovi kao što su Dva slična (kod
Antifana i drugih) te Blizanci i Bliznakinje (kod Anaksandrida, Antifana, Aleksida i drugih) ukazuje
prije na sustavnu pojavu nego na izolirane slučajeve. Jedan fragment Antifanove
komedije Poezija (Ποίησις) sadrži dio nekog govora o tome kako je lako pisati tragediju i kako je,
s druge strane, teško pisati komediju. Moguće je da je to dio prologa koji Poezija govori u ime
pjesnika, kao što je u staroj komediji to činio hor u parabazi. Dok tragičari, kaže se u tom
fragmentu, jednostavno odaberu jedan mit, čije su okolnosti publici već poznate, obrade ga i na
kraju riješe zaplet pomoću stroja (μηχανή / machina), dotle se komediografi muče izmišljati
zaplete, likove i cijelu radnju, kako ono što se dogodilo prije početka komedije, tako i ono što će
se dogoditi na kraju. Tako je Antifan na ovom mjestu skicirao koncept komedije kao umjetnički
izgrađene fikcije, tj. kao izmišljene priče u čijem se središtu nalazi zaplet, sa svojim početkom,
sredinom (sadašnjom situacijom) i krajem. Koncept o organski strukturiranoj komediji o fiktivnim
ljudima blizak je nekim Aristotelovim načelima o kompoziciji drame: "Pjesništvo", kaže Aristotel,
"prikazuje više ono što jest, a historiografija ono što je pojedinačno", npr. "što je Alkibijad uradio ili
doživio", pri čemu je "u oblasti komedije to već jasno došlo do izraza: kad pjesnici sastave priču
prema vjerojatnosti, oni svojim licima nadijevaju kakva god imena, a ne pjevaju, kao jampski
pjesnici, određenim pojedinim licima".[88]
Naše znanje o srednjoj komediji u golemoj se mjeri zasniva na navodima i fragmentima iz tih
djela koje je Atenej stavio u usta gostima na gozbi koja čini središnji motiv njegovog
djela Deipnosophistae. No teme razgovora na jednoj gozbi, makar njoj prisustvovali učeni ljudi,
relativno su ograničene ― kuhari, razne vrste hrane, vino, vinske čaše, hetere ― i to su upravo
motivi koji prevladavaju i u Atenejevim navodima iz srednje komedije. Izbor bi vjerojatno bio
sasvim drukčiji kad bismo raspolagali slučajnim uzorkom motiva, likova i dijaloga
s papirusnih fragmenata, pa i to treba uzeti kao čimbenik koji je utjecao na to da komedija 4.
stoljeća p.n.e. ponekad smatra repetitivnom ili monitonom, premda je za to, makar jednim
dijelom, odgovoran i jedan unutarnji pjesnički razlog ― naime, činjenica da poznata tema,
obogaćena samo malim daškom nečeg novog, može biti važan sastojak uspjeha. Lik kuhara
(μάγειρος), čest u sačuvanim fragmentima, može poslužiti kako bi se uočili neki obrasci
razvoja tipskih likova uopće, uključujući i one koji su slabo zastupljeni u raspoloživim navodima iz
srednje komedije i koji se pojavljuju već definirani kod Menandra i u rimskoj komediji. Već u
ranijim fazama razvoja grčke komedije sreću se mladi i stari ljubavnici, mlade i stare hetere;
kasnije se u ulozi povjerljivih savjetnika i pomagača pojavljuju kućni robovi ili, pak,
laskavi paraziti; kao preprjeke tu su obično strogi i škrti očevi ili zapovjednički nastrojene majke, a
svoj red čekaju i svodnik, lihvar i kuhar, koji se angažira kako bi pripremio svadbu ili neku drugu
svetkovinu. Arhetipi za neke od ovih tipskih likova mogu se pronaći u ranijoj komediji, koja ih je
pak crtala kroz prizmu živih suvremenika: tragajući za likom koji će se u Aharnjanima suprotstaviti
Dikeopolovom separatnom miru sa Spartom, Aristofan izvodi na pozornicu lik Lamaha, njemu
suvremenog vojnog zapovjednika, koji se pojavljuje u punoj hoplitskoj opremi, viče i bijesni, ali ne
postiže ništa i na kraju završi ranjen dok junak komedije uživa u vinu i ženama. Na toj osnovi
mogao se dalje graditi lik plautovskog hvalisavog vojnika (miles gloriosus), premda dakako
Aristofanov Lamah nije prvi lik vojnika u književnosti. O tipologiji likova, osim na temelju
fragmenata, zaključujemo i po predstavama komičnih maski, glumaca i scena na djelima likovne
umjetnosti.
Formalna obilježja[uredi VE | uredi]
Što se tiče njihovih formalnih obilježja, djela srednje komedije, uopćeno govoreći, nisu imala
ni parabaze ni horske lirike, a to je bar dijelom bio slučaj i
s Kratinovim Odisejima,Aristofanovim Plutom i Eolosikonom i nekim drugim dramama koje
vremenski pripadaju staroj komediji. Štoviše, nepoznati pisac Aristofanovog životopisa kaže da
u Kokalu Aristofan "uvodi silovanje i prepoznavanje i sve drugo u čemu ga je Menandar slijedio",
[89]
čime anticipira neke od glavnih elemenata nove komedije. U Plutu ― na mjestima gdje bi se
inače očekivale horske partije ― u rukopisima se nalazi samo reč ΧΟΡΟΥ = "(pjesma) hora",
koja možda označava da je u tom trenutku hor plesao i pjevao, ali ta pjesma nije imala veze s
radnjom u konkretnoj komediji, već se prije radilo o nekoj vrsti glazbenog interludija.[90] Već u
Aristofanovom Plutu jedino značajno pojavljivanje hora u jeste paroda (st. 253 sqq), u kojoj hor
starih seljaka s Karionom zapodijeva razgovor u trohejskim tetrametrima (dakle, ne u lirskim
metrima), zatim u jampskim stihovima pjeva parodiju na Filoksenov ditirambKiklop (st. 290 sqq) i
na kraju se vraćaju svojoj uobičajenoj ulozi s pjesmom koja je u rukopisu označena rječju
ΧΟΡΟΥ, no čak ni parodija na Filoksena, premda čini dio teksta komedije, zapravo nema nikakve
organske veze sa zapletom i mogla bi se sasvim dobro uklopiti u bilo koji drugi komad sa sličnom
radnjom.
Smanjena uloga hora bila je uvjetovana, s jedne strane, promjenom duha same komedije, a s
druge strane, sve većim teškoćama pronaći osobu koja bi mogla vršiti dužnost horega, odnosno
koja bi na sebe preuzela opremanje, obuku i uzdržavanje hora. Naime, tijekom cijelog 4. stoljeća
p.n.e. društveno-ekonomska kriza ugrožavala je sustav horegije, pa su se postavljala i pitanja o
opravdanosti golemih troškova horegije u usporedbi sa sve većim troškovima za vojne potrebe.
[91]
Već 405. p.n.e. horegiju na Velikim Dionizijama vršila su dva čovjeka,
nazvana sunchorēgoí (συνχορηγοί). No do promjena u komediji dolazilo je postupno, pa je
najvjerojatnije to slučaj bio i s promjenama u njenim formalnim obilježjima. Nakon što je jedno
vrijeme hor nastavio postojati i bez sredstava za punu obuku u glazbi i plesu, hor je na kraju u
potpunosti uklonjen iz predstave. Neki fragmenti iz djela srednje komedije koji su stigli do nas
pisani su lirskim metrima, što ukazuje na postojanje hora. Posebno se ustrajnom pokazala sama
ideja da hor može imati svoj zaseban identitet ili izvesti vlastitu predstavu, makar samo prilikom
ulaska na pozornicu.
Sudeći po golemom broju komada napisanih u okviru srednje komedije, s jedne strane, i po
malom broju pobjeda koje su zabilježene za njihove autore, s druge strane ― Antifan, najbolji od
njih, pobijedio je samo trinaest puta[92] ― te uzimajući u obzir relativno mali utjecaj tih djela,
Mahaffy sugerira da su ona možda bila namijenjena prije čitanju nego izvođenju na pozornici. S
druge strane, u ovom je razdoblju atička komedija postala istinski međunarodna (u skladu s
tadašnjim poimanjem ekumene kao svijeta koji govori grčkim), a o njenoj popularnosti govore i
motivi komičnih scena na tzv. flijačkim vazama, odnosno oslikanim vazama pronađenim u južnoj
Italiji, koje se datiraju počevši od prve četvrtine 4. stoljeća p.n.e., kao i atičke statuete od terakote,
koje su pronađene na širokom prostranstvu od Ampurije kod Barcelone, preko Olinta i Linda, do
južne Rusije.
Nova komedija[uredi VE | uredi]
Atička komička maska od terakote, 4. ili 3. stoljeće p.n.e.

Pjesnici i njihov tekst[uredi VE | uredi]

Razvoj započet u razdoblju srednje komedije nastavljen je u novoj atičkoj komediji, za koju se
uzima da je cvjetala od posljednje četvrtine 4. stoljeća p.n.e. do polovine 3. stoljeća p.n.e. Za
početak joj se obično uzima smrt Aleksandra Velikog 323. p.n.e., a za kraj smrt njenog
posljednjeg istaknutog predstavnika Filemona 263. p.n.e. Nepoznati autor spisa O komediji zna
za 64 pjesnika nove komedije, od kojih su najistaknutiji
bili Filemon, Menandar, Difil, Filipid, Posidip i Apolodor.[93] Prva trojica smatraju se najvećim
komediografima ovog razdoblja, a iznad svih Menandar, čija je prva komedija, Gnjev (Ὀργή),
izvedena 321. p.n.e. i koji je umro oko 292./291. p.n.e. Premda za života nije bio najuspješniji,
Menandar je brzo bio prepoznat kao izvanredan predstavnik ove vrste komedije. U ediciji Poetae
comici Graeci[94] navodi se gotovo osamdeset dramatičara koji se, s manjom ili većom
vjerojatnošću, mogu datirati u razdoblje između 325. i 200. p.n.e., te još njih pedeset iz kasnijeg
razdoblja, no za mnoge od njih imamo tek njihova imena ili čak samo fragmente njihovih imena
nađene na natpisima. Komedije Menandra, a možda i drugih pjesnika nove komedije, bile su vrlo
čitane sve do 7. stoljeća, kada su bile u cjelosti izgubljene, a znanje o njima zasnivalo se gotovo
isključivo na rimskim adaptacijama Plauta i Terencija.
Tek u 20. stoljeću, kad su otkriveni papirusi s duljim i kraćim fragmentima Menandrovih komedija,
stvorila se mogućnost neposrednog uvida u umjetničko stvaralaštvo ovog komediografa. Veći
fragmenti Menandrovih komedija prvi put su otkriveni u kodeksu iz Kaira, koji je objavljen 1907. i
koji je sadržavao velike dijelove Parničara (Ἐπιτρέποντες), Djevojke s podrezanom
kosom (Περικειρομένη) i Samljanke (Σαμία), kao i početak Junaka (Ἥρως). Ti su fragmenti
obuhvaćali ukupno oko 1 600 stihova i omogućili su neposredan uvid u Menandrovo dramsko
umijeće u izgradnji dijaloga, obradi zapleta i oblikovanju karaktera, ali i usporedbu djela nove
komedije s rimskim adaptacijama Plauta, Terencija i drugih pisaca palijate. Zatim je 1959. iz
Bodmerovog kodeksa objavljen Namćor (Δύσκολος), prikazan na Lenejama 316. p.n.e. i sačuvan
gotovo u cjelosti. Osim ovih, posjedujemo značajne dijelove Štita (Ἀσπίϛ),Omraženog
čovjeka (Μισούμενος), Sikionjanina (Σικυώνιος) i Dvostrukog prevaranta (Δὶς ἐξαπατῶν). Od ove
posljednje komedije sačuvano je tek stotinjak stihova, a među njima i odlomak koji je očito Plautu
bio uzor za stihove 494‒562 u Bakhidama, i to je zasad jedini sačuvani dio grčkog teksta neke
komedije za koji se u postojećim rimskim palijatamapouzdano može naći neposredni ekvivalent.
No tekst kojim raspolažemo čini manje od 8% od ukupne Menandrove produkcije. To je otprilike
količina teksta koju imamo i za Sofokla, dok za Aristofana, na primjer, posedujemo između 25% i
30% teksta koji je bio poznat aleksandrijskim knjižničarima. Ono što znamo o Menandru
dopunjeno je našim poznavanjem rimskih adaptacija. Za Plauta se pretpostavlja da
je Ćup bazirao na komadu Vrč ili Blago, Bakhide na Dvostrukom
prevarantu, Kovčežić na Ženama što zajedno obeduju, a Stiha na prvom izdanju Braće. Terencije
je svoju Djevojku s Androsa bazirao na Menandrovoj istoimenoj komediji, s dodacima iz Djevojke
iz Perinta, Samomučitelja na istoimenoj komediji Menandrovoj, Evnuha na
Menandrovom Evnuhu s dodacima iz Laskavca, a Braću na drugom izdanju Braće s jednom
scenom iz Difilovih Ljudi što umiru zajedno. Naše vrlo oskudne fragmente iz djela drugih pjesnika
nove komedije upotpunjuju rimske prerade; zna se, naime, da je Plaut
koristio Filemona (za Trgovca, Avet i Tri groša) i Difila (za Kasinu, Konopac i vjerojatno za
fragmentarno sačuvanu komediju Kovčeg, napisanu možda po uzoru na Difilov Splav), a da se
Terencije ugledao na Apolodora iz Karista (za Svekrvu i Formiona) i na Difila (za jednu scenu
u Braći).
Teme i likovi[uredi VE | uredi]
"Završio sam komediju" ― rekao je, prema Plutarhu, Menandar jednom prilikom ― "naime,
razradio sam temu, treba samo da je ukomponiram u stihove".[95] Premda je Menandar darivao
veliku pažnju i oblikovanju dijaloga, na prvom mjestu nalazi se opći plan zapleta i njegova
razrada. Na jednom poznatom reljefnom portretu predstavljen je Menandar kako sjedi i gleda u
masku mladića, koju drži ispred sebe, a na stolu pored njega nalaze se još dvije maske ―
umjetnik je možda upravo zamišljao Menandra u trenutku dok "komponira stihove".

Menandar

U Menandra ne nalazimo pokazatelje da su njegove komedije sadržavale horske pjesme, premda

ima indicija o postojanju lirskih stihova koje su izgovarali glumci u posebnim situacijama, kao i
recitativa, odnosno stihova izgovorenih uz glazbenu pratnju, što je nesumnjivo bio slučaj u
živahnoj završnoj sceni Namćora, kad starca Knemona na silu odvlače na svečanost. No osnovni
ton Menandrove komedije jest govor karakterističan za svakodnevnu komunikaciju među ljudima,
pa mu je samim tim osnovna metrička shema jampski trimetar, koji je Aristotel smatrao najbližim
običnom govoru.[96]
Za novu komediju tipično je da radnja bude smještena u svakodnevno obiteljsko okruženje i da se
bavi odnosima međusobno bliskih ljudi, kao i da jedan od elemenata zapleta bude neka ljubavna
intriga, bilo da se radi o mladiću koji mora osvojiti djevojku u koju se zaljubio, bilo da se radi o
svađi, rastanku i pomirenju između dvoje ljudi koji su već bili zajedno; kod takve drame publika se
zapravo smije sebi, odnosno emocijama koje prepoznaje u sebe ili u prijatelja i rođaka. Kao
ilustracija ovog postupka navodi se rečenica Aristofana Bizantinca: "O Menandre i živote, tko je
koga od vas oponašao?" (ὦ Μένανδρε καὶ βίε, πότερος ἄρ᾽ ὑμῶν πότερον
ἀπεμιμήσατο). Ciceron je novu komediju opisao kao "oponašanje života, zrcalo svakodnevice,
sliku istine" (imitationem vitae, speculum consuetudinis, imaginem veritatis)[97][98]
Umjesto bujnih Aristofanovih fantazija punih političke kritike i osobne poruge, na atičku pozornicu
i na pozornice helenističkog svijeta stupaju komedije koje prikazuju neki komični zaplet iz
svakodnevnog života običnog građanina ili su jednostavno parodije tragedija s mitološkom
temom. Nova atička komedija ima kozmopolitski karakter, iako je mjesto radnje uglavnom Atena.
Mnogi njeni pisci i nisu Atenjani: Menandar je bio iz Atene, ali Difil je rođen u Sinopi na južnoj
obali Crnog mora, a Filemon u Siracusi na Siciliji ili u gradu Soloj u Kilikiji. Same komedije,
premda su stvarane u Ateni, brzo su se širile i izvođene su po cijelom helenističkom svijetu, o
čemu svjedoči i arheološki materijal, osobito slike s antičkih vaza i sačuvane kazališne maske od
terakote. Lica koja se u tim komadima pojavljuju na pozornici zajednička su svim helenističkim
gradovima istočnog Sredozemlja: lakoumni i zaljubljeni mladići (sinovi), licemjerni i škrti starci
(očevi), snalažljivi i lažljivi robovi, proždrljivi i laskavi paraziti, brbljavi i kradljivi kuhari,
lakomi svodnici, hvalisavi vojnici, dominantne i goropadne supruge, elegantne i lukavehetere,
obljubljene devojke koje su na prijevaru dopale ropstva. Odnosno, Apulejevim riječima, tu su:
"lažljivi svodnik, mladić što gori od ljubavi, lukavi rob, prevarna družbenica, dominantna supruga,
popustljiva majka, stric što prekorava, prijatelj što pomaže i vojnik što boj bije, ali i proždrljivi
paraziti i nježni roditelji i bestidne hetere".[99] Kao precizno oblikovani tipovi ta lica imaju trajnu
vrijednost, pa se i u renesansnoj i kasnijoj europskoj komediji sreću licemjerni ili škrti starac,
rasipni i lakomisleni sin, snalažljivi sluga, lakomi svodnik, lukava hetera i nesretna, zaljubljena
djevojka. O šarenom premda ponešto jednoličnom svijetu tih likova nove atičke komedije svjedoči
i arheološki materijal, osobito slike s antičkih vaza i sačuvane kazališne maske: znamo tako za
nekih devet tipova staraca, jedanaest tipova mladića, sedam tipova robova itd.
Opći, kozmopolitski karakter novoj atičkoj komediji daje i tematika. Uglavnom je riječ u
sentimentalnoj ljubavi, čijem ostvarenju stoji na putu nesretna sudbina slobodne djevojke
prijevarom ili grješkom prodane u ropstvo, lakomost svodnika i štedljivost opreznog oca. Sve te
preprjeke najčešće svladava umjesto mladog i lakomislenog mladića njegov snalažljivi i lažljivi
rob. Ovi se motivi ponavljaju u raznim spojevima i obradama. Tipične scene i standardne teme
nove atičke komedije relativno su malobrojne, pa su stoga i same komedije vjerojatno bile
ponešto jednolične, čak i travestije mitskih povijesti, koje su pisci sastavljali bilo neposredno
prema mitu, bilo obrađujući tragedije s mitološkom tematikom, najviše one Euripidove. No nova je
komedija važne sastavnice preuzela iz tragedije, posebno Euripidove. Od Euripida su
komediografi naučili stvarati dobar zaplet, od njega potječe i prolog, kojim se u novoj komediji
publika obavještava o prethodnim zbivanjima i koji uglavnom izgovara neka alegorijska osoba,
npr. Έλεγχος ("Sramota"), Φόβος ("Strah"), Ἀήρ ("Zrak"), od njega, napokon, potječu i gorka,
ironična i tužna razmišljanja o životu i umijeće prikazivanja snažnih emocija na pozornici; zbog
svega toga Euripid se može nazvati, ako ne baš ocem, onda svakako pretečom nove komedije.
U ovakvoj komediji izgradnja zapleta i oblikovanje likova nerazdvojno su povezani. Pjesnikova
originalnost sastojala se upravo u pronalaženju neočekivanih rješenja i u manevriranju unutar
strogih okvira nove komedije, kao i u individualizaciji tipskih likova (starca, mladića, roba, hetere,
parazita itd.), osobito u pogledu iskazivanja raspoloženja i emocija. Dok se radnja odvija u nizu
vjerojatnih scena (odnosno, publika prihvaća da bi se u istim okolnostima ljudi koje vidimo na
sceni vjerojatno ili sigurno i u stvarnom životu ponašali upravo onako kako se ponašaju na sceni),
različiti su likovi predstavljeni na takav način da na osnovi onoga što kažu o drugim likovima mi
možemo donijeti vrijednosni sud i o njima samima i o tim drugim likovima. Ponekad se iznosi
tvrdnja da u djelima nove komedije nema razvoja lika, ali zato se razvija portret koji je
predstavljen publici, kao i sustav kontrasta koji izgrađuju i ojačavaju taj lik.
Jedna od glavnih sastavnica Menandrove umjetničke snage je njegova sposobnost preinačiti
jednu tipičnu situaciju tako što uvodi neki neobičan kontekst, novu inačicu, neočekivanu dodatnu
dimenziju, drukčiju strukturu. To se vidi i po njegovoj obradi tipičnih likova, obično prepoznatljivih
od samog početka po maskama, kostimima i čak standardnim imenima: kako se razvija radnja,
Menandar ocrtava portret koji pokazuje da ono tipično ipak nije ono što se čini na površini, kako
se vidi na primjeru Polemona, Stratofana i Trasonida ― tri lika "hvalisavog vojnika" koja se
pojavljuju u Djevojci s podrezanom kosom, Sikionjaninu i Omraženom čovjeku ― čiji je tipski lik
"hvalisavog vojnika" (miles gloriosus) fiksiran, ali je svaki od njih ocrtan kao pojedinac s
osobinama koje prije potiču osjećaj simpatije i zanimanja nego superiornosti i poruge. O drugim
pjesnicima nove komedije znamo neusporedivo manje nego o Menandru, no moguće je da su
i Filemon i Difil imali "opušteniji tradicionalniji i na neki način duhovitiji pristup pisanju", uključujući,
na primjer, i duge monologe koje izgovaraju likovi kuhara i parazita. Sudeći po rimskim
preradama, Filemon je bio osobito vješt u komponiranju komedija situacije, dok je Difil, sudeći
po Konopcu, volio romantičnu komediju smještenu u udaljene predjele. O tome koliko je važno
imati puni kontekst i koliko smo oštećeni činjenicom da raspolažemo samo fragmentima vidi se
na primjeru čuvene izrijeke "Koga bogovi vole, umire mlad" (Menandrov fragment 111), koja se
citira kao jedna od važnih moralnih sentencija iz antike; no iz konteksta u Plautovoj
adaptaciji (Quem di diligunt, adulescens moritur)[100] vidimo da te riječi zapravo izgovara rob na
račun svog gospodara, starog i još živog.
Kako je krajem antike Menandrov opus izgubljen, suvremena su stoljeća upoznala svijet nove
komedije putem Plautovih i Terencijevih prerada. Ideja o zabavnim događajima, izmišljenim ali
temeljenim na stvarnom svakodnevnom životu običnih ljudi, pokazala se vrlo plodnom, te je od
antike do danas proizvela mnogobrojne izdanke, koji danas, pored drame, uključuju
i roman, radio, televiziju i film. Djela ovakve vrste imaju dvije osnovne odlike: s jedne strane,
njihovi likovi i zapleti pružaju gledateljima mogućnost bijega u svijet u kojem se njihove želje
ostvaruju, a s druge, ta djela u većoj ili manjoj mjeri posjeduju i određeni odgojni ili obrazovni
utjecaj.

Komično kazalište[uredi VE | uredi]

Kazalište u atičkoj demi Toriku

Dramska nadmetanja[uredi VE | uredi]

Drame su se prvobitno prikazivale na tzv. Malim ili Seoskim Dionizijama (Διονύσια τὰ κατ᾽
ἄγρους), koje su se slavile od 8. do 12. posejdona (studeni/prosinac), i to uglavnom u Pireju, ali i
u okolnim atičkim demama, npr. u Kolitu (Κολλυτός),[101] Eksoni(Αἰξωνή), Eleusini i Toriku. Kad su
ustanovljene Leneje i Velike Dionizije, na Seoskim Dionizijama najvjerojatnije su prikazivani samo
reprizni komadi, i to možda bez hora. Na Lenejskom festivalu, koji se održavao od 8. do
12. gameliona (prosinac/siječanj) i koji je ustanovio Pizistrat, isprva su se prikazivale tragedije, ali
nakon ustanovljenja Velikih Dionizija na Lenejama su se prije svega prikazivale komedije. Tu su,
na primjer, premijerno prikazani Aharnjani, Vitezovi, Ose i Žabe. Tragedije su se na Lenejama
ponovo prikazivale od 464. p.n.e.[102] ili, prema drugima, tek od 443. p.n.e. Pretpostavlja se da je
nadmetanje na Lenejama trajalo dva dana, što bi bilo dovoljno za dvije tragične trilogije od dva
različita tragičara te za jedno komično nadmetanje, koje je vjerojatno bilo organizirano kao i ono
na Velikim Dionizijama. U početku su na Lenejama prikazivani samo novi, premijerni komadi.
Strancima, kako se čini, prisustvo nije bilo dopušteno.[103] O organizaciji dramskih nadmetanja na
Lenejama brinuo se arhont basileus.[104] Na Velikim ili Gradskim Dionizijama (Διονύσια τὰ ἐν
ἄστει), koje su se održavale od 8. do 14. elafeboliona (veljača/ožujak) i koje su ustanovljene
nakon perzijskih ratova, prikazivale su se i tragedije i komedije, pri čemu je glavni događaj
svakako bilo prikazivanje tragedija.[105][106] U komičnom nadmetanju natjecala su se prvo tri
pjesnika a od 4. stoljeća p.n.e. petorica pjesnika s po jednom komedijom, pri čemu je do
povećanja broja pjesnika možda došlo zbog toga što je nestalo hora kao organskog dijela
komada. Organizacija dramskih nadmetanja na Velikim Dionizijama bila je u rukama arhonta
eponima.[107] NaAntesterijama, koje su se održavale od 11. do 13. antesterija (siječanj/veljača),
komedije se nisu prikazivale, jer se zakon govornika Likurga (τὸν περὶ τῶν κωμῳδῶν ἀγῶνα τοῖς
Χύτροις ἐπιτελεῖν ἐφάμιλλον ἐν τῷ θεάτρῳ = "da o svetkovini lonaca treba se održati nadmetanje
komičara") odnosio na natjecanje komičnih glumaca, a ne na izvođenje komičnih predstava.
[108]
Na svim svetkovinama na kojima su održavana dramska natjecanja komedije su prikazivane
prije tragedija.[109] Pretpostavlja se da su se na Velikim Dionizijama sve komedije izvodile u
jednom danu, nakon čega je tri dana bilo predviđeno za tri tragične tetralogije ― po jedan dan za
svaku.
O uspjehu predstava odlučivali su suci koje je arhont postavljao ždrijebom, i to njih petoricu za
komediju i najvjerojatnije desetoricu za tragediju. Kao pobjednika suci bi proglasili autora najbolje
predstave, ali i njegovog horega i protagonista, a arhont bi najvjerojatnije svu trojicu ovjenčao
bršljanovim vijencem, dok bi pjesniku dodijelio i neku novčanu nagradu. O cijelom nadmetanju
arhont bi sastavio zapisnik, u kojem bi naveo svoje ime, praznik, imena pjesnika i horega,
naslove drama, imena protagonista i sudsku ocjenu; takav zapisnik zvao se didaskalija i čuvao se
u državnoj pismohrani. Prikazivani su samo novi komadi, a ponavljanje starijih bila je rijetka
iznimka. Ali kad se završilo doba velikih grčkih tragičara, postalo je uobičajeno da se jedna
njihova drama prikaže na svakom tragičnom nadmetanju. Takva tragedija u didaskalijama je
označena kao "stara" (παλαιά), nasuprot "novoj" (καινή). Na komičnom nadmetanju 345.
p.n.e. spominju se četiri nove komedije; 352. p.n.e. prikazana je jedna Euripidova tragedija; no
što se tiče komedije, tek u 2. stoljeću p.n.e.nalazimo da je prikazana komedija nekog od starijih
komediografa ― Menandra, Posidipa ili Filemona, ali dakako ne Aristofana, čija bi djela imala
malo smisla ako bi se izvodila u vrijeme kad više nisu bile među živima osobe koje se u njima
kritiziraju. Na osnovi toga se možda može izvesti zaključak da je običaj da se prikazuju drame
starijih pjesnika za komediju uveden kasnije u usporedbi s tragedijom.[110]
Glumci[uredi VE | uredi]

Figura glumca koji na glavi nosi masku ćelavog roba i u ruci drži nešto (torbu?), terakota, 2. stoljeće p.n.e.

Broj glumaca bio je ograničen i svi su bili muškarci. U početku je sve uloge tumačio jedan
glumac, da bi Eshil uveo drugoga, a Sofoklo trećega glumca. Taj se broj više nije mijenjao ni u
komediji ni u tragediji, pa je jedan glumac tijekom predstave prikazivao više uloga, a to je bilo
moguće samim tim što su glumci prikazivali i muška i ženska lica i što su nosili maske. Prvi
glumac (protagonist) prikazivao je najteže i najzahtjevnije uloge, drugi glumac (deuteragonist)
one uloge koje najviše dolaze u kontakt s protagonistom, a treći (tritagonist) neznatnije uloge,
uključujući lica koja izgovaraju prolog i ona koja se u tragediji pojavljuju kao deus ex
machina (θεὸς ἀπὸ μηχανῆς). Glumac je morao biti vješt u deklamaciji i pjevanju i melodramskom
prikazivanju, tj. deklamaciji uz pratnju frule, a morao je znati i bar malo plesati. Jampski trimetri su
kazivani, a ono što je bilo u drugim metrima, kao i replike koje su izmjenjivali hor i glumci, to se ili
pjevalo ili se recitiralo uz frulu.
Maske[uredi VE | uredi]
Glumci su na pozornici nosili upadljivu odjeću i obuću te maske ili obrazine ili ličine (πρώσοπα), a
sve su se te sastavnice razlikovale u različitim vrstama drame: u tragediji, komediji i satirskoj igri.
Maske su u nastarije vrijeme pravljene od kore drveta, a kasnije obično od platna. Na slikama se
vidi da su na prednjoj strani imale veliki otvor za usta i dva manja za oči. Razlikovale su se tipične
ili karakterne i netipične ili individualne maske. Maske u staroj komediji, ako su i imale periku ili
vijenac, uglavnom su ličile na osobe koje su se u predstavi kritizirale, odnosno bile su potreti
suvremenika ili su bile načinjene tako da budu što smješnije, odnosno kao karikature. U novoj
komediji bile su 43 tipične maske: 8 za starce, 11 za mladiće, 7 za robove, 3 za stare robinje, 14
za mlade robinje.[111] Za maske u srednjoj i novoj komediji Platonije kaže: "Ni maske nisu jednako
pravili kao u staroj komediji. U staroj pravili su maske slične onim licima koja su izvrgnuta ruglu, i
to zato da bi se lice po sličnosti odmah prepoznalo, prije no što glumac išta kaže. U srednjoj i
novoj napravili bi maske namjerno za smijeh (...) trudeći se da ni slučajno ne liče na
nekog makedonskog službenika i da ne bi pjesnik pao u sumnju kako se namjerno ruga i tako
nastradao. Ta na maskama u Menandrovojkomediji vidimo kakve obrve imaju i kako su im usta
iskrivljena: i uopće nisu kao kod ljudi".[112] Maske je pravio "maskar" ili "obrazinar" (σκευοποιός),
za kojeg Aristotel kaže: "Za oblikovanje prizora još je važnija vještina obrazinarska nego
pjesnička".[113] No jasno je da su, osobito u staro vrijeme, i sami pjesnici bili uključeni u definiranje
izgleda maski, a to se vidi i po tome što su se Frinihu i Eshilu pripisivale osobite zasluge za
razvitak maski.[114][115]
Odjeća i obuća[uredi VE | uredi]
Odjeću koju su glumci nosili u staroj atičkoj komediji poznajemo kako iz navoda u samim
dramama tako i iz slika na vazama, posebno onih iz južne Italije, na kojima su
predstavljene flijačke scene, koje su u značajnoj mjeri nalikovale komediji u Ateni. No postoje i
atičke vaze, sa scenama iz vremena koje prethodi Aristofanu i svim sačuvanim komičnim
fragmentima. I koncept komičnog hora sastavljenog od životinja (ptica, kukaca, riba) stariji je od
Aristofana, koji ga je povezivao s Magnetovom starom komedijom. Na jednoj amfori iz sredine 6.
stoljeća p.n.e., koja se čuva u Berlinu, naslikani su frulaš i trojica mladića u oklopu, koja su
uzjahala trojicu starijih bradatih muškaraca: atenski vitezovi, nekih 125 godina prije no što će ih
Aristofan uporabiti kao komični hor. Mlađi su prikazi frulaša i po dvojice plesača obučenih u
kostim pijetla (500.‒480. p.n.e.), koji su naslikani na jednoj drugoj amfori u Berlinu i na jednom
vinskom vrču (oinochoe) koji se čuva u Londonu.
Komični glumci bili su obučeni u tradicionalni komični kostim, naprijed s napuhanim jastukom
privezanim za trbuh, a iza s golemim jastukom pričvršćenim za stražnjicu, a za muške uloge i s
kožnim falusom koji je visio na bedru ispod kratkog ogrtača i koji se, po Aristofanovim riječima,
mogao iskoristiti kako bi izmamio smijeh dječaka u publici.[116] Falusni rekvizit bio je od kože, vrha
obojenog crveno,[117] a ponekad se kačio i oko vrata.[118] Neka vrsta trikoa ili hula-hopki
(σωμάτιον), od kože ili od tkanine, navlačila se preko trbuha i grudi, a bila je toliko skučena da na
slikama likovi koji ju nose često izgledaju nagi. Čini se da je taj triko redovno nošen, i nalazimo ga
s rupama probušenim u obliku očiju, kao i ukrašenog vezom ili vodoravnim prugama. Ponekad ne
prijanja uz tijelo, nego pada u naborima. Od druge odjeće koja se nosila uz tijelo, likovi slobodnih
ljudi nosili su neku vrstutunike (ἀμφιμάσχαλος), dok su likovi robova i radnika nosili
tzv. eksomis (ἐξωμίς), koji je desnu ruku i rame ostavljao nepokrivene, a nekad
i kožuh (διφθέρα[119] ili σπολάς[120]).Hiton se rijetko spominje u Aristofana, ali povremeno se nailazi
na neke njegove podvrste (ἡμιδιπλοίσιον,[121] κροκωτίδιον[122] i κροκωτός,[123] koji su nosile žene).
Od ogrtača glavni je za muškarce bio himatij (ἱμάτιον),[124] dok su skromnije i jeftinije inačice bile
λῃδάριον[125] i τριβώνιον,[126] Udobna kabanica koju su nosili likovi starih ljudi zvala se χλαῖνα,[127]
[128]
dok je σισύρα bio ogrtač od ovčje kože i također se nosio kao kabanica.[129] Žene su također
nosile himatij,[130] čija je podvrsta bio "okružnik" (ἔγκυκλον),[131] možda kružnog oblika. U jednoj
sceni Tesmoforijazusa vidimo kako žena oblači odjeću ovim redom: triko (σωμάτιον), božurni
hiton (κροκωτός), pojas (στρόφιον) i "okružnik" (ἔγκυκλον).[132]
Od pokrivala za glavu u tekstovima se spominje κυνῆ[133] ("kožna kaciga"),[134] dok su slikama
predstavljeni najraznovrsnije kape, npr. šešir širokog oboda (πέτασος) na Hermesu. U određenim
prilikama na glavu su se stavljali vijenci.[135] Za žene se spominje da na glavi imaju mrežice
(κεκρύφαλοι), povezače (μίτραι) i perike (κεφαλαὶ περίθετοι).[136]
Žena obučena u hiton (lijevo) i dvije žene s himatijem prebačenim preko hitona (desno)

Što se tiče obuće, na slikama su glumci uglavnom predstavljeni bosi, ali to je svakako samo zbog
nepažnje umjetnikâ. U tekstovima se spominju papuče od crvene kože (ἐμβάδες),[137] zatim
"lakonske" (Λακωνικαὶ)[138] za muškarce i "perzijske" (Περσικαὶ)[139] za žene. U specijalnim
prilikama glumac je u komediji nosio obuću s veoma visokim drvenim đonom,
zvanu koturn (κόθορνος),[140] koja je inače bila uobičajena obuća tragičnih glumaca.
Neka lica u komediji imala su i svoja specijalna obilježja; na primjer,
kad Dioniz oponaša Herakla u Žabama, u ruci drži toljagu i ogrnut je lavljom kožom,[141] dok je na
slikama Zeus predstavljen s munjom u ruci. Dakako, groteskni likovi bili su obučeni u jednako
groteskni kostim, kao npr. Pseudartabas u Aharnjanima.
Što se tiče kostima članova hora, čini se da se u staroj atičkoj komediji odjeća sastojala od trikoa
(σωμάτιον), hitona (χιτών) i himatija (ἱμάτιον), od kojih se ovaj posljednji skidao prije plesne točke.
[142]
Naravno, kad je to zahtjevala tematika komada, horeuti su nosili najčudnovatije fantastične
ukrase, npr. u obliku osa, ptica, oblaka, žaba: Aristofanove ose same kažu da imaju žalac,[143] a
za oblake se doznaje iz sholija[144] da su imali šarene himatije. Dio kostima članova hora bio je,
dakako, i falus, ali glumci u novoj komediji više ga nisu nosili. Na nogama su horeuti nosili
sandale (σανδαλίσκοι).[145]
U novoj komediji mijenja se groteskni kostim stare komedije i još više se približava odjeći u
običnom životu. I dalje se često nailazi na triko (σωμάτιον), ali bez napuhanih jastuka ispod
njega, koji su bili karakteristični za staru komediju. Dugi hiton obično nose slobodni muškarci svih
uzrasta, parazit te neki robovi, a kratki hiton vojnici i većina robova. Himatij su nosili muškarci iz
svih slojeva, pri čemu se njegov donji dio prebacivao preko lijevog ramena. Hlamidu (χλαμὺς),
vrstu putne kabanice, nosili su vojnici.[146] Pastirski ogrtač nazvan κοσύμβη vjerojatno je bio neka
vrsta marame koja bi se obavila oko tijela ili bi se prebacila preko ramena; ἐγκόμβωμα ili
ἐπίρρημα[147] bio je bijeli plašt koji su nosili robovi i zavezivao se tako da je obje ruke ostavljao
slobodnim. Na nogama su uglavnom nosili neku vrstu skučenih hula-hopki, a samo rijetko
svojevrsne široke hlače. Kuhari su nosili pregaču (διπλῆ).[148] Na slikama su glumci u novoj
komediji uglavnom nepokrivenih glava, no vojnik se nalazi s okruglim ravnim šeširom. Na
nogama glumci su nosili obuću sa zatvorenim prstima (ἐμβάς) ili pak obuću koja je ostavljala
otvorene prste, a nailazi se i na čarape. Likovi žena nosili su hiton koji je dopirao do poda i često
se zvao συμμετρία,[149] a preko njega navlačile su himatij. Što se tiče dodatnih rekvizita za
pojedine likove, čujemo da su starci imali zakrivljeni štap za šetnju (καμπύλη);[150] seljaci su imali
ravnu motku (λαγωβόλον), torbicu (πήρα) i kožnu tuniku;[151] svodnici su imali ravnu palicu koja se
zvala ἄρεσκος[152] parazit je imao posudicu s uljem (λήκυθος) i strigil (στλεγγίς), tj. strugalicu za
tijelo;[153][154] vojnik je imao mač.[155]
Kostimi koje su nosili različiti tipski likovi razlikovali su se i po boji. Tako su, prema Juliju Poluku,
starci nosili bijelu odjeću, mlađi ljudi (νεώτεροι) crvenu ili tamno ljubičastu (φοινικὶς ἤ
μελαμπόρφυρον ἱμάτιον),[156] dok je odjeća mladeži (νεανίσκοι) bila ljubičasta,[157] premda Elije
Donat kaže da je bila šarena (discolor).[158] Paraziti su imali crne ili sive ogrtače, vojnik purpurnu
hlamidu,[159] a robovi i obrtnici bijeli himatij.[160] Starije žene nosile su odjeću tamno plave boje
(ἀερίνη) ili boje zelene jabuke (μηλίνη), osim svećenica, koje su se oblačile u bijelo. Svodnice su
oko glave omotavale ljubičastu traku.[161] U Ateni je postojao zakon da hetere trebaju nositi odjeću
jarkih boja,[162] a na slikama su predstavljene u crvenom ili žutom hitonu i u bijelom ili žutom
himatiju. Koketna djevojka (ἅβρα περίκουρος) nosila je bijeli hiton, a heterina služavka
(παράψηστον θεραπαινίδιον) hiton boje šafrana.[163]
Hor[uredi VE | uredi]
Prema glumcima stajao je hor, koji je bio i jedna od temeljnih sastavnica atičke komedije, a
sastojao se od 24 člana, horeuta (χορευταί), koje je predvodio horovođa ili korifej (κορυφαῖος). Za
hor se starao horeg, čija se dužnost nazivala horegijom i pripadala je u tzv. liturgije, tj. službe koje
je za narod obavljao bogati građanin. Horegija za tragične predstave uvedena je nakon Klistena,
a ranije su se o tragičnim horovima brinuli Pizistratidi. A "komičnim pesnicima", kaže Aristotel,
"arhont je tek kasno odobrio hor, a njega su ranije činili dragovoljci";[164] to se dogodilo
između 465. i 450. p.n.e., kad je uvedena scenografija. Arhont je odlučivao kojem pjesniku će se
dodijeliti koji horeg kako bi spremio hor. Horeg je morao hor sastaviti, opremiti i pronaći mu
frulaše i učitelja koji će ga uvježbati. Demetrije Faleranin ukinuo je sustav horegije 310. p.n.e. i
postavio jednog agonoteta na mandat od godinu dana, koji je za Velike Dionizije prilikom svih
nadmetanja vršio funkcije i arhonta i horega.
Publika[uredi VE | uredi]

Aristofan (lijevo) i Menandar (desno), dva lica atičke komedije

Pravo posjećivati kazališne predstave imali su u Ateni građani, meteci i stranci,

a robovi najvjerojatnije samo kao pratitelji svojih gospodara. Postavljalo se pitanje o tome je li
ženama bilo dopušteno prisustvovati komičnim predstavama, kao što su svakako mogle
prisustvovati tragičnim.[165] Čini se da je zakon dopuštao ženama prisustvo komičnim
predstavama, a da su one tu mogućnost i koristile vidimo, na primjer, za staru komediju po
jednom stihu u Aristofanovom Miru,[166] za novu komediju po jednom fiktivnom Menandrovom
pismu iz peraAlkifronova,[167] a za rimsko doba po tome što su određena mjesta u Dionizovom
kazalištu bila namijenjena svećenicama. Osim toga, tragedija i komedija činile su jedinstveni,
povezani događaj, pa je dopusnica za prisustvo tragičnim nadmetanjima prirodno
podrazumijevala dopusnicu i za komične predstave. Ali to ne znači da su sve žene i
prisustvovale, a može se pretpostaviti da su npr. mnoge djevojke iz uglednih obitelji izbjegavale
takve predstave. Da sve žene nisu prisustvovale može se možda pretpostaviti na osnovi jednog
odlomka izPtica.[168] Dečaci su svakako prisustvovali.[169][170][171]

Baština grčke komedije[uredi VE | uredi]

Aristofanova politička komedija nije našla neposredne nastavljače u kasnijoj grčkoj komediji, ali
se odjeci i utjecaji njegovog djela osjećaju od 16. stoljeća. Andreas Divus preveo je 1528. u
Veneciji njegove komedije na latinski, i ti su se prijevodi u doba renesanse čitali diljem Europe. U
Francuskoj je Jean Racine napisao svoju komediju Les Plaideurs (1668.) inspiriran Osama, a na
Aristofana će se ugledati i Émile Augier,Victorien Sardou, Edmond Rostand i drugi; u
Engleskoj Ben Jonson, Francis Beaumont i John Fletcher, te Thomas Middleton, Henry
Fielding, sir George Otto Trevelyan i drugi, a u Njemačkoj August von Platen-
Hallermünde, Goethe, Ludwig Tieck, Heinrich Hoffmann i Robert Prutz. Goethe, koji je u
Aristofana našao topliju i živahniju vrstu komedije od one koju je vidio kod Terencija i Plauta,
priredio je kratku dramu Die Vögel ugledajući se na Ptice i prikazao je u Weimaru. Tijekom 19. i
20. stoljeća Aristofanu su se okretali i konzervativci i revolucionari: Anatolij Lunačarski,
prvi sovjetski komesar za kulturu i obrazovanje, izjavio je da će Aristofan uvijek imati svoje mjesto
u proleterskom kazalištu, dok su, s druge strane, konzervativni pruski intelektualci Aristofana
smatrali duhovitim protivnikom društvene promjene.[172]
Nova komedija, doduše preko Plauta i Terencija, izvršila je snažan utjecaj na europsku
književnost, koji je posebno izražen u komedijama Williama Shakespearea, Bena
Jonsona,Williama Congrevea i Williama Wycherleya,[173] kao i Molièrea, Goldonija i drugih
dramskih pisaca. U krajnjoj liniji, svaka suvremena romantična komedija i komedija intrige duguje
mnogo toga senzibilitetu nove atičke komedije.