Hrvatsko katoličko sveučilište

Ilica 242,
10 000 Zagreb
Odjel za povijest

Marta Petrić, Zrinka Todorić, Ivan Vuković

Promatračka misija Europske zajednice u Republici

Hrvatskoj
(Seminarski rad iz kolegija Povijest europskih integracija)

Dr. sc. Ivica Miškulin

(nositelj kolegija)

Zagreb,
Svibanj, 2019.
Sadržaj:
Uvod
 Tema ovoga seminarskog rada je Promatračka misija Europske zajednice u Republici
Hrvatskoj. Cilj seminarskog rada je predočiti djelovanje Europske zajednice, a poglavito
njene Promatračke misije u pokušajima rješavanja jugoslavenske krize te na razloge njene
neuspiješnosti. Kako bi se navedeni cilj postigao, rad je podijeljen u nekoliko segmenata:
Predvečerje rata i Europska zajednica i razlozi institucionaliziranja krize u kojima se u
osnovnim crtama sažimaju politički događaj u Socijalističkoj Federativnoj Republici
Jugoslaviji koji su posljedično doveli do eskalacije političke krize i potrebe za
institucionalizacijom jugoslavenske krize unutar Europske zajednice. Naposljetku, ova cjelina
rada objašnjava i određene oblike i načela pomoću kojih je Europska zajednica pokušala
riješiti jugoslavensku krizu. Drugi segment seminarskog rada obuhvaća djelovanje
Promatračke misije Europske zajednice na području Republike Hrvatske te sažima razloge
njene neuspješnosti. Posljednja cjelina seminara pobliže predstavlja diplomatsko djelovanje
Europske zajednice objašnjavajući prednosti i nedostatke njenog diplomatskog djelovanja na
primjeru Brijunske deklaracije te djelovanja Mirovne konferencije o Jugoslaviji.

U predvečerje rata (Ivan Vuković)

 Smrću Josipa Broza Tite, 4. svibnja, 1980. godine neriješeni politički problemi
Jugoslavije kao i njeni gospodarski problemi sve intenzivnije dolaze do izražaja te nagrizaju
budućnost opstanka Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.1 Neriješena nacionalna
pitanja u hrvatsko – srpskim političkim odnosima posljedično su doveli do izbijanja oružanih
ratnih sukoba te proglašavanja samostalnosti kao svojevrsne obrambene reakcije ratom
ugroženih jugoslavenskih republika. Pojavom Slobodana Miloševića na čelu Komunističke
partije Srbije započinje politička radikalizacija njene politke. Naime, Slobodan Milošević je
pomoću propagande namjeravao homogenizirati i radikalizirati srpsko stanovništvo
velikosrpskom političkom idejom.2 Nadalje, određeni broj istaknutih srpskih političkih
dužnosnika je u svojim sastancima održanima tijekom ožujka 1990. godine isticao
razmatranja kako je samo pitanje vremena kada će se SFR Jugoslavija raspasti te kako stoga
postoji potreba za prekrojavanjem postojećih nacionalnih granica srpskog nacionalnog
prostora. Dodatnom jačanju napetosti u hrvatsko – srpskim političkim odnosima na izvjestan
su način pridonijeli i prvi višestranački izbori u Republici Hrvatskoj. Završetkom izbora, 6. i
7. svibnja, 1990. godine pobjedila je Hrvatska demokratska zajednica predvođena Franjom
Tuđmanom, koju su srpski politički čelnici smatrali svojevrsnim „ustaškim leglom“. 3 Tijekom
svibnja 1990. godine, Jugoslavenska narodna armija provodi razoružavanje Teritorijalne
obrane u Republici Sloveniji i Republici Hrvatskoj kako bi navedenim zemljema bitno
smanjila ili pak u potpunosti onemogućila mogućnost pružanja učinkovitog obrambenog
otpora nakon izbijanja ratnih sukoba. Tijekom kolovoza 1990. godine, tzv. „balvan
revolucijom“ započinje otvorena oružana pobuna srpskog stanovništva u Republici Hrvatskoj.
Pobunjeno srpsko stanovništvo pritom je blokiralo nekoliko prometnih pravaca te proglasilo
ratno stanje. Jugoslavenska narodna armije pritom je također intervenirala kako bi
potpomognula djelovanje pobunjenog srpskog stanovništva te onemogućila djelovanje
hrvatske strane. Dana 21. rujna 1990. godine pobunjeno srpsko stanovništvo osniva tzv.
Srpsku autonomnu oblast Krajinu (SAO Krajina), a krajem prosinca 1990. Republika
Slovenija i Republika Hrvatska proglašavaju svoju samostalnost no ubrzo potom, sukladno
preporuci Europske zajednice, na odluku samostalnosti uvode tromjesečni moratorij nakon

1 Mario NOBILO. Hrvatski feniks: Diplomatski procesi iza zatvorenih vrata 1990.-1997. Zagreb: Nakladni
zavod Globus. 2000. str., 15.

2 Josip GLAURDIĆ. Vrijeme Europe: zapadne sile i raspad Jugoslavije. Zagreb: MATE. 2011., str. 21.
3 Nikica BARIĆ. Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990. – 1995. Zagreb: Školska knjiga. 2005., str. 61.
kojega uslijeđuje višegodišnja borba sa velikosrpskom agresijom i iznevjerenim očekivanjima
od međunarodne zajednice.4

Europska zajednica i razlozi institucionalizacije jugoslavenske krize (Ivan Vuković)

Europska je zajednica početkom 1990-ih godina predstavljala trgovačku i političku

uniju dvanaest zemalja članica čija su osnovna obilježlja parlamentarna demokracija sa
socijalno orijentiranim tržišnim odnosima. U svojim diplomatskim odnosima prema SFR
Jugoslaviji, Europska je zajednica nastojala uspostaviti partnerske odnose te SFR Jugoslaviju
ekonomski podložiti svojim utjecajima u cilju budućega političkog proširivanja Europske
zajednice na zemlje Jugositočne Europe. 5 Među nekoliko osnovnih razloga osnivanja
Promatračke misije Europske zajednice i njezine intervencije u jugoslavensku krizu možemo
istaknuti: diplomatski dobitak ugleda ukoliko Europska zajednica uspiješno razriješi krizu u
Jugoslaviji te se time odmakne od svojevrsnog „američkog tutorstva“ (s druge strane, ukoliko
se intervencija Europske zajednice pokaže neuspiješnom tada na izvjestan način dolazi do
gubitka njenog diplomatskog ugleda). Nadalje, među razloge intervencije Europske zajednice
u riješavanje jugoslavenske krize možemo navesti i izvjesnu bojazan od daljnje eskalacije
jugoslavenske krize u otvorene ratne sukobe te preljevanje tih sukoba na ostale zemlje SSSR-
a kao i strah od mogućih ratnih izbjeglica koji bi u slučaju rata u Jugoslaviji sigurnost mogli
potražiti u susjednim zemljama Europske zajednice. 6 Među temeljnim načelima intervencije
Europske zajednice u jugoslavensku krizu možemo istaknuti diplomatsko posredovanje
između zavađenih, sukobljenih strana, pružanje arbitraže, medijacije i „dobrih usluga“ putem
tzv. trojke i osnivanje konferencije za Jugoslaviju. U oblike intervencije Europske zajednice
možemo navesti diplomatsko posredništvo tzv. trojke, mirovnu konferenciju o Jugoslaviji,
posredovanje posebnog izaslanika Europske zajednice Henrija Wijaendetsa te naposljetku
uspostavu promatračke misije Europske zajednice.

Oblici intervencije Europske zajednice (Marta Petrić)

Posredovanje Europske zajednice u potpunosti isključuje vojnu intervenciju. Jedno od

obilježja same institucije je nepostojanje zajedničke vojske zemalja članica. Istovremeno,
takvim pristupom ukazuje se na težnju mirnog rješavanja sukoba koje se htjelo promovirati.

4 Nikica BARIĆ, Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990. – 1995. Zagreb: Školska knjiga. 2005., str. 119.
5 Ivica MIŠKULIN. „Sladoled i sunce“ – Promatračka misija Europske zajednice i Hrvatska, 1991. – 1995. u:
Časopis za suvremenu povijest. Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 42/2010, br. 2., str. 299.-300.

6 Mirjana CUPEK – HAMILL. Konferencija o miru u Jugoslaviji i raspad jugoslavenske federacije. Zagreb:
Leykam Inernational d.o.o., str. 65.-66.
Oblici intervencije su posredništvo trojke - sastavljeno od prošlog, sadašnjeg i budućeg
ministra vanjskih poslova zemlje predsjedavateljice Europske zajednice, potom mirovna
konferencija o Jugoslaviji, promatračka misija Europske zajednice te posredništvo posebnog
izaslanika Henrija Wijaendetsa koji se često unutar literature navodi pod nadimkom “leteći
Holandez”. Nasuprot tome, načela intervencije Europske zajednice su medijacija, pružanje
“dobrih usluga” - specifično za trojku, arbitraža i osnutak zasebne konferencije o Jugoslaviji.
Dana 23. lipnja 1991. godine; dva dana prije donošenja hrvatske i slovenske deklaracije o
neovisnosti, Vijeće ministara Europske zajednice donijelo je odluku kako neće priznati
deklaracije, stoga su ovlastili trojku za promatračku te posredničku misiju u raspadajućoj
Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji (SFRJ). S obzirom na osobnosti Europske
zajednice, trojke su veoma često djelovale u skladu s interesima svojih matičnih zemalja.
Nakon što je proglašena neovisnost Hrvatske i Slovenije, došlo je do službenog kraja
Jugoslavije, stoga dolazi do prestanka nezainteresirane politike iz okvira Europske zajednice. 7
Prvo izravno djelovanje Europske zajednice u procesu Domovinskog rata te same
jugoslavenske krize jest Brijunska deklaracija; službenog naziva Zajednička deklaracija o
mirnom rješavanju jugoslavenske krize. Dokument je nastao kao protureakcija na sukob
Jugoslavenske narodne armije (JNA) sa Slovenijom. Smatra se najvećim posredničkim
postignućem Europske zajednice pošto je nakon nastanka dokumenta donesen moratorij u
trajanju od tri mjeseca na odluku o neovisnosti, poziv na prekid vatre, povratak JNA u
vojarne, vraćanje Stjepana Mesića na mjesto predsjednika Predsjedništva SFRJ i naposljetku
osnivanje Promatračke misije Europske zajednice za Sloveniju te eventualno za Hrvatsku.
Brijunska deklaracija je odraz kašnjenja Europske zajednice u povijesnoj zbilji koja se
odvijala u sklopu jugoslavenske krize - ratni sukobi tada već traju. 8 Razlozi takve “pasivnosti”
u politici prema bivšoj Jugolsaviji ležali su u nedostatku kohezije unutar provođenja
zajedničke politike, nedostatak odlučnosti te nepostojanje instrumenata za rješavanje. 9
Nadalje će kolegica Todorić u svom dijelu detaljnije razraditi samu problematiku i važnost
navedenog dokumenta.

7 Mirjana CUPEK – HAMILL, Konferencija o miru u Jugoslaviji i raspad jugoslavenske federacije, Zagreb:
Leykam International d.o.o, 2008.,str. 65-66.

8 Ivica MIŠKULIN, „Sladoled i sunce“ – Promatračka misija Europske zajednice i Hrvatska, 1991. – 1995. u:
Časopis za suvremenu povijest. Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 42/2010., br.2., str. 301.

9 Sandro KNEZOVIĆ, Iva KORNFEIN. Europska unija kao globalni čimbenik sigurnosti i važnost stabilnosti
jugoistočne Europe. U: Sigurnost i obrana Republike Hrvatske u euroatlantskom kontekstu, ur: Tomislav Smerić,
Gabrijela Sabol. Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, 2009., str. 28.
 Iz navedenog spektra područja djelovanja Europske zajednice u vrijeme krize,
možemo zaključiti kako zajednica distancirano pokušava kalibrirati unutar situacije bez
aktivnijeg uključivanja u događajnicu, ali uz pomoć održavanja komunikacijskih relacija.

Promatračka misija Europske zajednice (Marta Petrić)

Promatračka misija Europske zajednice, pod nazivom European Community
Monitoring Mission - ECMM, bila je njena prva misija takvog oblika, a svoje prvo djelovanje
obavlja u Hrvatskoj.10 Misija je osnovana s ciljem doprinosa stabilizaciji prekida vatre i
nadgledanja povlačenja postrojbi JNA iz Slovenije. Ustroj misije donesen je 5. srpnja 1991.
godine na ministarskom zasjedanju Europske zajednice, a provedbu doživljava Brijunskom
deklaracijom.11 Prvobitno se misija odnosila samo na Sloveniju, iako izrazito začuđujuće
pošto joj je glavno sjedište bilo u gradu Zagrebu te se djelovanje proširivalo na područja
hrvatskog teritorija. Nelogičnost je riješena krajem srpnja 1991. kada je vrh Europske
zajednice donio odluku o proširenju mandata Promatračke misije na Hrvatsku. Prije dolaska,
morala su se usuglasiti neka važna pitanja poput mandata, trajanja i djelovanja misije.
Republika Hrvatska je u to vrijeme bila razoružana protupravnim oduzimanjem cjelokupnog
naoružanja Teritorijalne obrane još u svibnju 1990. godine, stoga se zauzimala se za što brži
dolazak misije zbog trenutačnog omjera snaga koji je bio višestruko na strani neprijatelja. 12
Shodno tomu, srpska strana je odugovlačila cjelokupan proces uz rasplamsavanje ratnog
stanja unutar hrvatskih granica istodobno računajući na tromost međunarodnih institucija, a
Memorandum o suglasnosti o proširenju promatračkih aktivnosti u Jugoslaviji je potpisan tek
1. rujna 1991. godine u Beogradu.13

Djelovanje i izgled Promatračke misije (Marta Petrić)

Misija je imala promatračko – nadzornu ulogu koja je podrazumijevala neutralnost u
odnosu na sukobljene strane. Promatrači su bili podijeljeni u ekipe ili team, a obilježavale su
ih bijele odore s istaknutom zastavom Europske zajednice bez obzira što je bilo dogovoreno

10 Međunarodne mirovne misije na tlu RH. Pogledano: 20. svibnja 2019. http://www.mvep.hr/hr/vanjska-
politika/multilateralni-odnosi0/medunarodna-sigurnost/mirovne-misije/medunarodne-mirovne-misije-na-tlu-rh/

11 Ivica MIŠKULIN, „Sladoled i sunce“ – Promatračka misija Europske zajednice i Hrvatska, 1991. – 1995.,
str. 303.

12 Roman MALARIĆ, Djelovanje EZ u jugoslavenskoj krizi: Hrvatski ured pri Promatračkoj misiji EZ 1991 -
1992. - sjećanja sudionika. Pogledano:http://croatiarediviva.com/2016/12/01/djelovanje-europske-zajednice-
jugoslavenskoj-krizi-hrvatski-ured-pri-promatrackoj-misiji-ez-1991-92-sjecanja-sudionika/, 20. svibanj 2019.

13 Ivica MIŠKULIN, „Sladoled i sunce“ – Promatračka misija Europske zajednice i Hrvatska, 1991. – 1995.,
str. 310.
da će nositi civilnu odjeću. Neki od glavnih problema promatrača bili su nemogućnost
naoružanja, vojnog djelovanja, zatim slaba upućenost i slabo poznavanje Hrvatske te njezine
povijesti. Stoga, valja istaknuti kako se zadaća promatrača svodila na pokušaje u
poboljšavanju komunikacije između sukobljenih strana.14

Prvi promatrači pristigli su nakon potpisivanja spomenutog Memoranduma iz 1. rujna

1991. godine. Mogli su se prepoznati po bijelim odorama, a upravo zbog toga su ironično u
narodu nazivani „sladoledarima“ te je postojalo uvjerenje da u bitnoj mjeri ne doprinose
smirivanju stanja na terenu, odnosno kako svojim djelovanjem „niti štete niti koriste“. Njihovi
automobili i helikopteri su također bili bijele boje. 15 Uz neutralnost, redovito su morali
izvješćivati svoje sjedište u Den Haagu o ratnom stanju na terenu. Njihovo koordinacijsko
središte promatrača za cijelu bivšu Jugoslaviju bilo je u Hotelu I u gradu Zagrebu, a Hrvatski
ured pri Promatračkoj misiji pružao im je usluge prevođenja i praćenja na terenu, dok
su regionalni centri Promatračke misije bili smješteni u gradovima Kninu, Zenici i
Beogradu.16 Najveći broj promatrača bile su vojne osobe koje su prilikom obavljanja misije
imale status civila te su bili raspoređeni kao operativci na terenu. Ostatak promatrača je
činilo diplomatsko osoblje, dok su neki promatrači isključivo obavljali zadaće u središnjem
uredu u Hotelu I. Vozila na samom terenu su bila vojna i terenska, a posjedovala su
telekomunikacijski sustav koji se sastojao od prijenosnog računala te male satelitske antene uz
pomoć koje su promatrači mogli slati izvješća izravno u Haag ili matične zemlje nakon
obilaska terena. Promatrači su imali svoje hrvatske pratitelje koji su s njima obilazili teren i
radili kao prevoditelji, ali istovremeno kao vodiči. Promatrači i prevoditelji su imali
zajamčenu punu slobodu kretanja od sukobljenih strana. Višednevne misije promatrača su
trajale od sedam do deset dana na udaljenijim mjestima poput istočne Slavonije, nasuprot
tome, misije u zapadnoj Slavoniji su obično trajale kraće - dva do tri dana.17

14 Ivica MIŠKULIN, „Sladoled i sunce“ – Promatračka misija Europske zajednice i Hrvatska, 1991. – 1995. u:
Časopis za suvremenu povijest. Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 42/2010., br.2., str. 314.-315.

15 Roman MALARIĆ, Djelovanje EZ u jugoslavenskoj krizi: Hrvatski ured pri Promatračkoj misiji EZ 1991 -
1992. - sjećanja sudionika.
Pogledano:http://croatiarediviva.com/2016/12/01/djelovanje-europske-zajednice-jugoslavenskoj-krizi-hrvatski-
ured-pri-promatrackoj-misiji-ez-1991-92-sjecanja-sudionika/, 21. svibanj 2019.

16 ECMM - Observers in white. Pogledano: 21. svibnja 2019. http://greeksongs.gr/ecmm.htm

17 Roman MALARIĆ, Djelovanje EZ u jugoslavenskoj krizi: Hrvatski ured pri Promatračkoj misiji EZ 1991 -
1992. - sjećanja sudionika. Pogledano:http://croatiarediviva.com/2016/12/01/djelovanje-europske-zajednice-
jugoslavenskoj-krizi-hrvatski-ured-pri-promatrackoj-misiji-ez-1991-92-sjecanja-sudionika/, 20. svibanj 2019.
 Najtragičniji događaj vezan uz prisustvo Promatračke misije u Hrvatskoj je rušenje
helikoptera s promatračima 7. siječnja 1992. godine u selu Podruta kod Novog Marofa. Ratni
zrakoplov JNA MIG-21 navođenim je raketama pogodio nenaoružani
helikopter Promatračke misije koji je letio iz Mađarske prema Zagreb; pri čemu su poginula
četvorica talijanskih i jedan francuski mirovni promatrač - pukovnik Enzo Venturin,
poručnik Marco Matta, Silvano Natale i Fiorenzo Ramacci te natporučnik Jean – Loup
Eychenne. Projektile je ispalio major JNA i pilot Emir Šišić.18
Uzroci neuspjeha misije bili su nemogućnost vojnog djelovanja, malobrojnost
promatrača - samo 200 ljudi te razjedinjenost europske politike. Pojedinačne delegacije unutar
promatrača bile su instrumentarij politike vlastite države.19 Nakon prihvaćanja mirovnog
plana Ujedinjenih naroda te dolaskom njihovih snaga, uloga Promatračke misije je ostala
istovjetna prvobitnom stanju uz naglasak kako je djelovanje Promatrača ključno za mirno
rješavanje krize.20 Unatoč neuspjehu, internacionalizacija jugoslavenske krize bila je
neminovna posljedica niza koraka hrvatske i europske diplomacije.21

Brijunska deklaracija (Zrinka Todorić)

Službeni naziv Brijunske deklaracije, poznatije u dokumentima po mjestu održavanja

je „Zajednička deklaracija o mirnom rješavanju jugoslavenske krize”, a održala se 7. srpnja
1991. godine. Njezina važnost očituje se u tome što se Europska zajednica prvi put službeno
uključila u jugoslavensku krizu. Naime, u vanjskoj politici, Sjedinjene Američke Države i
Europska zajednica dotad su htjele održati cjelovitost Jugoslavije i regionalnu stabilnost te se
nisu miješale u unutarnjopolitičke sukobe. „U odnosu na Jugoslaviju takvo stajalište
podrazumijevalo je ponajprije inzistiranje na njezinoj cjelovitosti.“ 22 Održavanje Brijunske
deklaracije označava početak internacionalizacije i institucionalizacije jugoslavenske krize. 23
Sudionici Brijunske deklaracije bili su domaćin, hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, zatim
18 Povijest.hr. JNA oborila helikopter s promatračima EZ-a (1992.), Pogledano: 21. svibnja 2019.,
https://povijest.hr/nadanasnjidan/jna-oborila-helikopter-s-promatracima-ez-a-1992/

19 Ivica MIŠKULIN, „Sladoled i sunce“ – Promatračka misija Europske zajednice i Hrvatska, 1991. – 1995.,
str. 321.

20 Mario NOBILO, Hrvatski feniks: diplomatski procesi iza zatvorenih vrata 1990. - 1997.,
Zagreb: Nakladni zavod Globus, 2000., str. 225.
21 Miroslav TUĐMAN. Strategijski dosezi europskih i hrvatskih mirovnih inicijativa 1991. - 1993. U: Hrvatski
Istok u Domovinskom ratu - iskustva, spoznaje i posljedice, ur: Miljenko Brekalo. Zagreb: Institut društvenih
znanosti Ivo Pilar, 2015., str. 15.

22 POFUK, Lucija. MIŠKULIN, Ivica.: Europsko vijeće mudraca i okvir optimalne ravnoteže: korijeni,
donošenje i posljedice Brijusnke deklaracije. u: Pilar: časopis za društvene i humanističke studije. Vol IX br.17-
18. (2014.), str. 48.
slovenski predsjednik Milan Kučan i srbijanski predstavnik Borislav Jović, naime, srbijanski
predsjednik Slobodan Milošević odbio je doći, a jugoslavensku stranu predstavljali su
savezni premijer Ante Marković, ministar vanjskih poslova Budimir Lončar, vice-admiral
Stane Brovet i većina članova Predsjedništva. S druge strane, Europsku zajednicu
predstavljali su nizozemski, luksemburški i portugalski ministri vanjskih poslova: Hans van
den Broek, Jacques Poos i João de Deus Pinheiro. Početak uključivanja Europske zajednice u
jugoslavensku krizu može se pratiti od lipnja 1991., kada je ustrojena posebna ministarska
trojka EZ-a s osnovnom zadaćom pružanja dobrih usluga; njezina zadaća bila je neobavezno
savjetovanje, a prvo aktivno djelovanje u međunarodnoj politici predstavlja, kao što je
navedeno, Brijunska deklaracija. Razlozi uključivanja Europske zajednice su višestruki.
Mogu se podijeliti na geopolitičke, odnose unutarnjih snaga u pojedinim zemljama članicama
te političko-psihološke. Geopolitički, prostor Jugoslavije predstavlja kolosijek između zapada
i istoka Europe, a u vrijeme postojanja Jugoslavije također je i prekretnica različitih političkih
frakcija, naime, liberalne demokracije na zapadu te komunističkih zemalja na istoku.
Povijesno gledajući, prostor Balkanskog poluotoka oduvijek je bio „minsko polje“ te mjesto
učestalih i teških ratnih sukoba. Kada se promatraju odnosi unutarnjih snaga u zemljama
članicama Europske zajednice, najveća oprjeka u mišljenju o Jugoslaviji bila je između Velike
Britanije i Njemačke, obje velesile. Velika Britanija nastojala je očuvati Jugoslaviju, dok se
Njemačka okrenula priznavanju samostalnih država. Općenito su države Europske zajednice
raspad Jugoslavije doživljavale kao uznemirujuću radi gubitka regionalne stabilnosti. „Naime,
mogućnost raspada jugoslavenske federacije na male, ekonomski “neodržive” i politički
“nestabilne” zemlje ugrožavala je poredak i sustav međunarodnih granica uspostavljen u
Europi nakon Drugoga svjetskog rata, a oživila je i nadmetanje zapadnih, pa i drugih sila za
interesne sfere na Balkanu.“24 Političko-psihološki razlozi direktno se nadovezuju na
povijesne prilike u 20. stoljeću. Naime, Prvi i Drugi svjetski rat i njihove razorne posljedice
još su bili svježi u sjećanjima europskih naroda i političara koji nisu htjeli još jedan ratni
sukob na europskom tlu. Karakteristike Europske zajednice u djelovanju na jugoslavensku
krizu su iduće: zbog navedenih međuodnosa sila jer se Europska zajednica sastojala od
politički i gospodarski neravnomjerno razvijenih država, često je dolazilo do pretpostavljanja
interesa pojedinih zemalja članica zajedničkim interesima EZ-a kao cjeline. Također, izražena

23 POFUK, L., MIŠKULIN I.: Europsko vijeće mudraca i okvir optimalne ravnoteže: korijeni, donošenje i
posljedice Brijunske deklaracije, str. 51.

24 BEKIĆ, Andrea. London i Bonn – dva pola politike Europske zajednice prema priznanju Republike Hrvatske
1991. godine. u: Časopis za suvremenu povijest. Vol. 42 br. 2. (2010.), str. 341.
je nemogućnost uobličavanja zajedničke politike; naime, Europska zajednica kao organizacija
nije imala plan niti objektivnu snagu kako riješiti jugoslavensku krizu te se činilo da djeluje
„ex machina“. Kada je i djelovala, osjećala se posvemašnja apatija i nezainteresiranost pri
djelovanju, osim u humanitarnom aspektu. Zbog političke inertnosti, Europska je zajednica
kasnila za događajima, a naposlijetku je pokazala i nemogućnost djelovanja na protagoniste.
Potkraj lipnja 1991., u vrijeme sukoba, lideri zemalja EZ-a nisu se mogli usuglasiti niti o
tekstu zajedničke izjave; a „trojka“ kao cilj ima zaustavljanje oružanog sukoba. Velika
Britanija odlučno se protivila bilo kakvoj vojnoj intervenciji, iako je veći broj drugih zemalja
članica u različitim trenutcima bio drugačijeg mišljenja, a Francuska zahtijeva uključenje UN-
a. Brijunska deklaracija nastaje u kontekstu navedenih čimbenika, sa dominantno izraženom
političkom inertnosti i kašnjenjem za događajima, a to se najviše očituje u sadržaju
deklaracije koja najviše pozornosti posvećuje situaciji u Sloveniji, iako je u tom trenutku već
Hrvatska prostor ratnog sukoba. Naposlijetku, neuspjeh Brijunske deklaracije očituje se u
tome što se deklaracijama i sličnim diplomatskim sredstvima nije moglo natjerati protagoniste
krize na poslušnost. Ipak, važnost Brijunske deklaracije mogla bi se sažeti u idućim točkama:
JNA se povukla u vojarne, došlo je do prekida vatre i prekida ratnih djelovanja na slovenskom
teritoriju25; potpisan je i sporazum o tromjesečnoj suspenziji odluka o proglašenju
nezavisnosti Hrvatske i Slovenije (Ustavna odluka o suverenosti i samostalnosti Republike
Hrvatske donesena je 25. lipnja 1991. od Sabora i predstavlja ustavnopravni temelj
samostalnosti i nezavisnosti hrvatske države26) te su se sve potpisnice složile da se u ratnu
krizu uključe prve promatračke misije EZ-a.

Mirovna konferencija o Jugoslaviji (Zrinka Todorić)

Potkraj kolovoza 1991. na prijedlog njemačkog saveznog ministra vanjskih poslova

Hansa Dietricha Genschera, Vijeće ministara EZ-a donosi odluku o osnutku Konferencije o
Jugoslaviji, s ciljem rješenja krize, postizanja primirja i zaustavljanja velikosrpske agresije. 27
Ona se održala između 7. rujna i 12. prosinca 1991. godine. Na čelo Konferencije imenovan

25 POFUK, Lucija. MIŠKULIN, Ivica.: Europsko vijeće mudraca i okvir optimalne ravnoteže: korijeni,
donošenje i posljedice Brijusnke deklaracije. u: Pilar: časopis za društvene i humanističke studije. Vol IX br.17-
18. (2014.), str. 53.

26 VUKAS BUDISLAV, ml., Prijedlozi i nacrti konfederalizacije Jugoslavije 1990./91. – posljednji pokušaji
“spašavanja” zajedničke države. Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci. Vol. 27 br. 2. 2006., str. 786.
27 BEKIĆ, Andrea. London i Bonn – dva pola politike Europske zajednice prema priznanju Republike Hrvatske
1991. godine. u: Časopis za suvremenu povijest. Vol. 42 br. 2. (2010.), str. 354.
je nekadašnji ministar vanjskih poslova u vladi Velike Britanije lord Peter Carrington.
Dogovor zemalja članica bio je da nitko u EZ neće priznati neovisnost i suverenitet nijedne
republike dok se ne pronađe rješenje za cjelokupni problem. 28 Posebnu važnost ima
specijalizirano stručno – Badinterovo povjerenstvo ili komisija koje donosi stručno stajalište o
pravnim pitanjima kako bi se kriza mirno riješila. „Jedan od ključnih argumenata u prilog
odluke članica EZ-a o priznanju Hrvatske bilo je Mišljenje br. 1 Arbitražne komisije
Konferencije o Jugoslaviji od 29. studenoga 1991. godine. Pravni stručnjaci komisije,
predvođeni Robertom Badinterom, zaključili su da se Jugoslavija nalazi u procesu raspada i
da republike između sebe moraju riješiti pitanje sukcesije.“ 29 Velike sile, osobito EZ i SAD,
izuzev Njemačke i snažne i odlučne vatikanske diplomacije pape Ivana Pavla, zalagale su se
za neki oblik očuvanja Jugoslavije. Javljaju se velike proturječnosti s gledišta međunarodnog
prava; s jedne strane priznato je pravo naroda na samoodređenje, koje ima korijenje u uti
possidetis iuris u pitanjima dekolonizacije u Latinskoj Americi u 19.st. dok se s druge strane
nalazi Povelja UN-a, u kojoj je izrijekom naglašena zabrana uporabe sile "uperene protiv
teritorijalne cjelovitosti ili političke nezavisnosti bilo koje države. Naposlijetku je prevagnulo
prvo gledište tj. države članice EZ i SAD priklonile su se mišljenju da države nastale
raspadom Jugoslavije imaju legitimno i legalno pravo na postojanje. Naime, dogodile su se
velike i značajne promjene koje su uzrokovale priklanjanje takvom mišljenju. Dana 7.
listopada 1991. godine zrakoplovstvo JNA izvršilo je napad na Zagreb, nastojeći likvidirati
hrvatsko državno vodstvo čime je prekinut prekid vatre i izražena aktivna agresija, a 8.
listopada istekao je tromjesečni moratorij na brijunske odluke, koji je obvezivao Hrvatsku na
pokušaj „pomirdbe“ i ostanak u nekoj formi jugoslavenske zajednice. Stoga je Hrvatski sabor
proglasio prekid svih državnopravnih veza s jugoslavenskom federacijom i republikama koje
su činile tu državu i pozvao države međunarodne zajednice na međunarodno priznanje.
Mirovna konferencija o Jugoslaviji zasjeda 18. listopada 1991. godine te donosi bitne odluke:
novo primirje i povlačenje JNA iz Hrvatske, a od jugoslavenskih republika traže obavezu
zaštite ljudskih i manjinskih prava u novoosnovanim državama te obveze republika u
prihvaćanju institucionaliziranih standarda OESS-a. U svome nacrtu, Konferencija spominje
mogući savez država, ali je sada posebno naglašen "međunarodnopravni subjektivitet
republika", što je u usporedbi s prijašnjim zaključcima jasna nakana Konferencije da će

28 BEKIĆ, Andrea. London i Bonn – dva pola politike Europske zajednice prema priznanju Republike Hrvatske
1991. godine. u: Časopis za suvremenu povijest. Vol. 42 br. 2. 2010., str. 356.

29 BEKIĆ, A. London i Bonn – dva pola politike Europske zajednice prema priznanju Republike Hrvatske
1991. godine. str. 358.
međunarodno priznati sve države jugoslavenske federacije. Idući bitni korak bilo je osnivanje
Badinterovog povjerenstva 29. studenog 1991. Ono se zalagalo da nasljedovanje država treba
rješavati na temelju načela međunarodnog prava i pravičnosti, u koje su uključena temeljna
prava čovjeka, naroda i nacionalnih manjina 30, zatim SFRJ gubi legitimitet na međunarodnoj
razini tj. prestaje postojati kao država. Niti jedna država nasljedovateljica nema pravo
nastaviti članstvo SFRJ u međunarodnim organizacijama, a SR Jugoslavija je nova država.
Što se tiče međusobnih granica, one bi se trebale rješavati sporazumno, uzimajući u obzir uti
possidetis, a dan neovisnosti za Hrvatsku i Sloveniju je 8. listopada 1991. Nakon mišljenja
Badinterove komisije, usvojenih manjinskih zakona te sporazuma o prekidu vatre i povlačenju
JNA iz Hrvatske, postignutog u studentom pod pokroviteljstvom posebnog izaslanika UN-a
Cyrusa Vancea, stvoreni su jaki argumenti za međunarodno priznavanje Hrvatske. Istoga dana
kada je Republika Hrvatska proglasila suverenost i samostalnost, slične akte o neovisnosti je
donijela i Republika Slovenija te su se već sutradan dvije države uzajamno priznale (26.06.).
Nakon toga, Hrvatsku je priznala Litva i države Baltika, zatim Island i Njemačka, koja je
odigrala ključnu ulogu u priznavanju Hrvatske u EZ. 31 Prizanje je trebalo stupiti na snagu 15.
siječnja 1992., a najavile su ga i Italija, Švedska i Vatikan te San Marino. Naposlijetku, 15.
siječnja Hrvatsku su priznale sve države u EZ. Zbog važnosti Mirovne konferencije u raspadu
Jugoslavije te konačnom priznavanju nezavisnosti novnonastalih država te očitovanju
Badinterove komisije, koja je bila izvršno tijelo Konferencije, o istom, simbolično se može
reći da je Badinterova komisija omogućila „smrt Jugoslavije“.

Zaključak (Zrinka Todorić)

30 VUKAS BUDISLAV, ml., Prijedlozi i nacrti konfederalizacije Jugoslavije 1990./91. – posljednji pokušaji
“spašavanja” zajedničke države. Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci. Vol. 27 br. 2. 2006., str. 789.
31 BEKIĆ, Andrea. London i Bonn – dva pola politike Europske zajednice prema priznanju Republike Hrvatske
1991. godine. u: Časipis za suvremenu povijest. Vol. 42 br. 2. (2010.), str. 361.
 Europska zajednica pokazala je veliku nezainteresiranost i nespremnost za događaje na
području Jugoslavije. U svome djelovanju zauzela je prvenstveno pasivni stav, koji je kasnije
ponešto modificirala. Njezino djelovanje prvenstveno se odražavalo kao savjetodavno, u
obliku „pružanja dobrih usluga“ i trojke. Prvo aktivno uključivanje označava donošenje
Brijunske deklaracije 7. srpnja 1991. godine, no sadržaj deklaracije već je uvelike kasnio za
zbivanjima „na terenu“ te je pokazao svu nemoć EZ u konkretnom djelovanju. Promatračka
misija, koja je imala nadozornu ulogu i prejudicirala je neutralnost u odnosu sukobljenih
strana, nije imala mogućnost vojne intervencije, već se njen rad bazirao na poboljšanju
komunikacije. Uzroci neuspjeha promatračke misije bili su idući: neodovoljno poznavanje
povijesnih prilika na hrvatskom prostoru, nemogućnost vojnog djelovanja, mali broj
promatrača te nepostojanje jedinstvene politike EZ u rješavanju pitanja jugoslavenske krize.
Sav neuspjeh Promatračke misije vidljiv je iz naziva kojim ih je narod označavao, a to je
„sladoledari“. Dakle, neka vrsta atrakcije, koja ne čini štetu, ali niti ne koristi. Brijunskom
deklaracijom dolazi do prvoga aktivnog uključivanja EZ u jugoslavensku krizu te do
internacionalizacije i institucionalizacije jugoslavenske krize. Ona je također pokazala znatno
kaskanje za realnom situacijom, kao i nezainteresiranost i pasivnost u aktivnom uključivanju,
no također je omogućila prekid vatre i povlačenje JNA u vojarne te sporazum o tromjesečnoj
suspenziji odluka o proglašenju nezavisnosti Hrvatske i Slovenije. Mirovna konferencija o
Jugoslaviji, s osnovanim Badinterovim povjerenstvom kao izvršnim tijelom, zasjedala je 18.
listopada 1991. godine, kad su se dogodile znatne promjene na prostoru zemalja bivše
Jugoslavije, stoga se promijenio i stav EZ i pojedinih zemalja članica prema Hrvatskoj,
osobito Njemačke. Donesena je odluka o novom primirju i povlačenju JNA iz Hrvatske te
naglašena važnost poštivanja ljudskih i manjinskih prava te obveze republika u prihvaćanju
institucionaliziranih standarda OESS-a u novoosnovanim državama. Spominje se i mogući
savez država, ali je sada posebno naglašen "međunarodnopravni subjektivitet republika", što
je u usporedbi s prijašnjim zaključcima jasna nakana Konferencije da će međunarodno
priznati sve države jugoslavenske federacije. Badinterova komisija dodatno je naglasila da
nasljedovanje država treba rješavati na temelju načela međunarodnog prava i pravičnosti, u
koje su uključena temeljna prava čovjeka, naroda i nacionalnih manjina, nepostojanje SFRJ
kao države, nepostojanje država nasljedovateljica kao pravnih zastupnika u korištenju
članstva SFRJ u međunarodnim organizacijama, a SR Jugoslavija je nova država. Granice
među državama trebale bi se rješavati sporazumno, uzimajući u obzir uti possidetis, a dan
neovisnosti za Hrvatsku i Sloveniju je 8. listopada 1991. godine.
Korištena literatura i izvori:
 BARIĆ, Nikica. Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990. – 1995., Zagreb: Školska knjiga. 2005.
BEKIĆ, Andrea. London i Bonn – dva pola politike Europske zajednice prema priznanju
Republike Hrvatske 1991. godine. u: Časopis za suvremenu povijest. Vol. 42 br. 2. 2010.
CUPEK – HAMILL, Mirjana. Konferencija o miru u Jugoslaviji i raspad jugoslavenske
federacije. Zagreb: Leykam International d.o.o. 2008.

GLAURDIĆ, Josip. Vrijeme Europe: zapadne sile i raspad Jugoslavije. Zagreb: MATE,
2011.

KNEZOVIĆ, Sandro. KORNFEIN, Iva. Europska unija kao globalni čimbenik sigurnosti
i važnost stabilnosti jugoistočne Europe. u: Sigurnost i obrana Republike Hrvatske u
euroatlnaskom kontekstu. ur: Tomislav Smerić, Gabrijela Sabol. Zagreb: Institut društvenih
znanosti Ivo Pilar. 2009.

MIŠKULIN, Ivica. „Sladoled i sunce“ – Promatračka misija Europske zajednice i

Hrvatska, 1991. – 1995. u: Časopis za suvremenu povijest, 42/2010., br.2. Zagreb: Hrvatski
institut za povijest. 2010.

MALARIĆ, Roman. Djelovanje EZ u jugoslavenskoj krizi: Hrvatski ured pri

Promatračkoj misiji EZ 1991 – 1992. – sijećanje sudionika. Pogledano: 20. 5. 2019.
http://croatiarediviva.com/2016/12/01/djelovanje-europske-zajednice-jugoslavenskoj-krizi-
hrvatski-ured-pri-promatrackoj-misiji-ez-1991-92-sjecanja-sudionika/.

NOBILO, Mario. Hrvatski feniks: diplomatski procesi iza zatvorenih vrata, 1990. – 1997.
Zagreb: Nakladni zavod Globus. 2000.

POFUK, Lucija. MIŠKULIN, Ivica.: Europsko vijeće mudraca i okvir optimalne

ravnoteže: korijeni, donošenje i posljedice Brijusnke deklaracije. u: Pilar: časopis za
društvene i humanističke studije. Vol IX br.17-18. (2014.)

TUĐMAN, Miroslav. Strategijski dosezi europskih i hrvatskih mirovnih inicijativa 1991.

– 1993. u: Hrvatski Istok u Domovinskom ratu – iskustva, spoznaje i posljedice. ur: Miljenko
Brekalo. Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar. 2015.

VUKAS BUDISLAV, ml., Prijedlozi i nacrti konfederalizacije Jugoslavije 1990./91. –

posljednji pokušaji “spašavanja” zajedničke države. Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u
Rijeci. Vol. 27 br. 2. 2006.
ECMM – Observers in white. Pogledano: 21.5.2019. http://greeksongs.gr/ecmm.htm.
 Povijest.hr. JNA oborila helicopter s promatračima EZ-a (1992.). Pogledano: 21.5.2019.
https://povijest.hr/nadanasnjidan/jna-oborila-helikopter-s-promatracima-ez-a-1992/.
Međunarodne mirovne misije na tlu RH. Pogledano: 20. svibnja 2019.
http://www.mvep.hr/hr/vanjska-politika/multilateralni-odnosi0/medunarodna-sigurnost/
mirovne-misije/medunarodne-mirovne-misije-na-tlu-rh/