Filozofija politike

Filozofija politike spada u praktičku filozofiju: etika, ekonomija i politika. Srodna je filozofiji prava i
socijalnoj filozofiji. Šira je od filozofije države koja proučava novovjekovnu i modernu državu. Ne
istražuje primarno empirijsku građu kao politička znanost i sociologija. Političko se izvodi iz etički
zasnovane normativne kritike društvenih i političkih odnosa. U 20. Stoljeću, normativna politička
filozofija obnavlja se poglavito od Teorije pravednosti Johna Rawlsa 1971.

Filozofija politike istražuje ustroj 'dobra' i 'najboljega', 'pravedna' i 'ispravna' poretka ljudskoga života
u zajednici. Odgovara na pitanja tko treba određivati sudbinu i upravljati zajednicom, kakve
ustanove trebaju biti i kakvi građani. Kao normativna disciplina kritički istražuje počela i temelje,
smisao i smjernice političkog djelovanja, pita o biti, opravdanju i svrsi djelovanja. Ispituje pojam,
ideju, smisao i cilj političke zajednice, postanak, oblik i zadaće države te granice vladavine.

Filozofija politike proučava pitanja pravednosti, dostojanstva, političke zajednice, države, vlasti,
prava, zakona, slobode, moći, mira koja se svode na jedno: pitanje o ispravnome

Osnovne teme političke filozofije:

- Pojam i načela političkoga

- Državna organizacija – teorija države
- Zasnivanje i ograničavanje vlasti
- Ugovorna teorija i podjele vlasti
- Ostvarivanje ljudskih prava – sloboda
- Jamstvo tolerancije i manjinskih prava
- Pitanja socijalne pravednosti
- Sudjelovanje građana u poslovima zajednice
- Zaštita etičkih principa u društvu
- Međunarnodni odnosi i osiguravanje mira

Politika je djelatnost kojom skupina ljudi čiji se stavovi i interesi razilaze donose zajedničke odluke.
Odluke su obvezne za tu skupinu i provode se kao zajednička strategija.

1. Pretpostavka je različitost stavova o konačnim ciljevima ili o sredstvima. Gdje se ljudi slažu ili
su jednosdušni ne treba politika.
2. Odluke se donose uvjeravanjem, pregovaranjem uz pretpostavljeni mehanizam donošenja
konačne odluke. Uvjeravanje i pregovaranje ponekad su nepoštene aktivnosti koje
podrazumijevanju obmanu protivnika i žrtvovanje principa radi političke koristi
3. Donesena je odluka autoritativna, postaje politika u smislu strategije – policy
4. Politika je vezana uz autoritet vlasti i nametanje odluka nepokornim pojedincima

Grci su otkrili 'politiku' kao pojmovni i argumentativni diskurs. Promišljanjem počela pomirili su
iskustveno istraživanje prava, države i politike s normativnim vrednovanjem, filozofskom kritikom. Od
mita do logosa krenuli su tragičari Eshil, Sofoklo, Euripid, povjesničari Herodot i Tukidid, govornici
Izokrat, Lisija i Demosten i sofisti Protagora, Gorgija i Prodik, pripremajući put Platonu i Aristotelu.
Platonova Polieteia opisuje ustroj najboljeg ustava. Kasni dijalog Zakoni predstavlja diskurzivno
političko djelo. Prvo u pravom smislu diskurzivno istraživanje politike, prava, pravednosti i države
načinio je Aristotel u Politici. Aristotel uvodi pitanja kojih nema kod platona kao što je : tko je
građanin?

Od Grka politika se shvaća kao oblik ćudoredna života obilježen:

- Pravom (dike)
- Običajem (nomos)
- Mjerom (sophrosyne)
- Pravednošću (dikaiosyne)

Grci su utemeljili politiku otkrićem djelovanja i odgovornosti, slobode izbora i subjekta. Politika se
ostvaruje u skupnom djelovanju, kada se uzajamno govori i natječe s mjerom. Cijeneći logos, skupni
govor, zbor, učinili su pojmove pravde i nepravde temeljem politike.

Politika se odnosi na polis, grad, gradodržavu. Riječ 'politika' potječe od naslova aristotelova djela –
ta politika – „što se odnosi na grad“, „građanski poslovi“. Vilim Moerbeke preveo je 1260.
Aristotelovu politiku izrazom „Politica“ a polis je prevo kao „civitas“ (građanstvo). Odatle grad,
građanin, građanstvo (city, citizen, citoyen). Izumom politike grci su razvili temeljne pojmove
„političkoga“:

- Polis: politička zajednica građana

- Politeaia: ustav, poredak, građansko pravo
- Politeuma: jezgro vlasti građanskog ustava
- Polites: politički građanin
- Politikos: državnik
- Politikon: političko
- Politeuesthai: politički djelovati

Politika se primarno odnosi na građane, a tek potom na grad. Grčki je polis u 5.st.pr.Kr. nastao
politički iz njegova identiteta s građanstvom. Identitet građanstva u Ateni uspostavljao se
demokratski: „svi smo mi grad.“ Građani su polis promatrali kao subjekt vlastita djelovanja i
oblikovanja. Na koga se odluka odnosi treba u njoj sudjelovati. Cjelinom polisa upravalja jedan,
manjina ili većina, odnosno svi. Politički identitet građanstva gradio se solidarnošću širokih slojeva
tako da su građani tvorili poredak grada – politeia. Pravo i poštivanje volje većine građana pokazalo
se njihovim izravnim političkim sudjelovanjem.

Naglašavanjem zajedništva (koinon) polisa učvršćivalo se građanstvo, biti građanin. Riječ politikos
sadrži normativnu sastavnicu, politički djeluje tko uistinu djeluje u smislu cjeline. To politikon : -
'političko' znači ono „u čemu postoji građanski bitak svih građana, što pripada svim građanima i
pojavljuje se u svima kao jedno.“

Značenje se udvostručuje:

1. Ta politika (pragmata): 'politički poslovi, koji se odnose na polis';

2. He politike (tehne, episteme): 'političko znanje'
Latinski je za oba značenja koristio jedan oblik riječi politica tako da se pod politikom shvaća i sama
stvar i njezino znanje.

Od renesanse država potiskuje izraze polis, res publica, regnuum i imperium. Država je novovjekovni
pojam izveden iz latinskoga status (stato, state, staat). Machiavellijev Vladar počinje riječima: sve su
države ili republike ili kneževine – lo stato. Novovjekovna su obilježja države: suverenost (vrhovna
moć odlučivanja), teritorijalna vlast, državni narod, nacija, a od revolucija i predstavnički sustav.
Definicija države Georga Jellineka ističe tri elementa:

1. Državna vlast
2. Državni narod
3. Državni teritorij

Max Weber (1864-1920) država kao oblik racionalne vladavine definira načinom uprave, prava i
monopola vlasti te razgraničuje od tradicionalnih oblika feudalizma ili sultanizma. U djelu Politika kao
poziv državu određuje kao entitet koji posjeduje „monopol na legitimnu uporabu fizičke sile“. To je
stožerna definicija države u modernoj zapadnoj političkoj znanosti. U najširem značenju pojam
države primjenjuje se na političke poretke polisa, imperija, kraljevstava, gradova republika i
novovjekovnih država.

Polis se razlikuje od države po veličini i po teritorijalnosti. Dok je novovjekovna država teritorijalna,

polis je savez osoba, građanstvo i ustav, teritorijalnost nije bitna. Za državu su granice konstitutivne,
ali aristotel kaže da „zidovi ne čine polis“. Polis tvore ljudi, građani. Novovjekovna je demokracija
predstavnička, a atenska neposredna, izravna. Udio građana u atenskim demokratskim ustanovama
skupštine, suda itd. Od 508/07. Do 322. Nijedna demokracija više nije dostigla. Svi su građani stvarali
politiku.

Novovjekovna je politika predstavnička od 19.st. uglavnom je vode profesionalni političari i partijski

sustavi. Građanima je proeostala dragovoljna i počasna djelatnost. Građani u polisu nisu poznavali
razliku profesionalne počasne politike. Moderna se politika shvaća kao djelatnost u kojoj država
uređuje relativnu raspodjelu moći. Politika je izvedena iz moći. Državnik ne mora biti čovjek istinske
kršćanske etike iz propovijedi na gori. Politika nije za svece. Političar mora povezivati etiku konačnih
svrha i etiku odgovornosti.

Carl Schmitt u raspravi Pojam političkoga tvrdi da u 20.st. dolazi do svršetka epohe državnosti. Na to
mjesto dolazi pojam 'političkoga' koji se ne može pripisati određenom području. Pojavljuje se
posvuda gdje se ljudi udružuju i razilaze, kriterij je „razlikovanje prijatelja i neprijatelja“. Političko je
borba za život i smrt, bitak i ne bitak. Odvaja se od normativnoga i shvaća politiku decizionistički. Za
razliku od prtijske politike „političko“ je bit politike i najvažnije je za identitet.

Jedan od utemeljitelja normativne političke filozofije nakon dr.sv.rata u Njemačkoj Dolf Sternberger
suprotstavio se Carlu Schmittu tezom:“ predmet je i cilj politike mir... mir je politička kategorija
uopće.“

Renesansa normativne političke filozofije započinje 50-60-ih godina 20.st. i doživljava vrhunac 1971.
U djelu Johna Rawlsa Teorija pravednosti. U središte političke rasprave vraća se pojam pravednosti,
a račvaju se dvije ključne struje: liberalizam i kominitarizam.
Glavne struje i predstavnici novije političke filozofije:

- Neoklasična politička filozofija : Leo Strauss, Eric Voegelin, Hannah Arendt

- Kritička teorija društva: Max Horkheimer, Theodor Adorno, Herbert Marcuse, Franz
Neumann
- Neoliberalizam i ugovorne teorije: Friedrich A. Hayek, Isaiah Berlin, John Rawls, Robert
Nozick, James Buchanan, Bruce Ackermann
- Komunitarizam : Alasdair Maclntyre, Benjamin Barber, Charles Taylor, Amitai Etzioni,
Michael Walzer, Michael Sandel
- Neostrukturalizam i postmoderna : Miches Foucault, Gianni Vattimo
- Obnova praktične filozofije : Joachim Ritter, Hans-Georg Gadamer, Helmuth Kuhn, Wilhelm
Hennis, Ante Pažanin, Volker Gerhardt, Julian Nida-Rümrlin, Henning Ottmann
- Neomarxizam i teorija diskursa: Jürgen Habermas, Karl-Otto Apel, Zagrebačka filozofija
prakse
- Kršćanski personalizam: Emmanuel Mounier, Jacques Maritain, Nikolaj Berdjaev
- Postdemokracija: Jacques Ranciere, Colin Crouch

Platon
Utemeljuje filozofiju politike istraživanjem povijesti polisa i najboljeg ustava. Pravednost establira
kao temeljno pitanje politike i etike. To je intrinzična vrednota neovisna o koristi i mnijenjima ljudi.
Nalazi se jednako u duši kao i kozmosu. Napušta sintezu agonistike i svijesti polisa, ekscelencije i
zajedništva, koja karakterizira grčku kulturu. Filozofska politika potiskuje demokratske vrednote
jednakosti i zajedništva, a ističe težnju na izvrsnošću i najboljim činom. Najizvrsnija je krepost
mudrosti filozofa.

Politeia zasniva grad na tome što tko čini najbolje. Kada svatko čini ono što mu pripada u skladu s
krepostima, tada grad postiže pravednost. 'Idiopragija' je uzor pravednosti – 'činiti što kome pripada'.
Opreke su 'svaštarenje' (polypragmosyne) ili činiti što je strano (allotriopragmosyne). Iz grada
jednakih nastaje hijerarhijski ustrojen polis prema poretku najboljih čina. Politika se zasniva na
metafizici, nauku o idejama. Duša, polis i kozmos tvore jedinstvo. U zaokretu prema subjektivnosti
učvršćuje odgovornost pojedinca uzdignutu u tragediji i Sokratovu naučavanju. Čovjek bira svoj život
i stoga odgovara za njega.

Politiku utemeljuje na razlici znanja (episteme) i mnijenja (doxa). Znanje je ekskluzivno i pripada
odabranima. Naviši je ćudoredni život u zajednici. Polis je povećano mjerilo pojedinca. U pravednom
gradu ljudi dobivaju što im pripada, čine ono što vole i što najbolje mogu. Platonu je stalo do grada
kao cjeline, a istodobno potvrđuje okret prema subjektu. Ustav grada, politeia nastaje iz karaktera
ljudi koji tvore državu. Najbolji je grad aristokracija ili kraljevstvo (rabe se oba izraza 445 d-e),
idealna država u kojoj su tri staleža u skladu pod vodstvom uma.

Politeia ima za temu dokaz protiv sofista da je pravednik sretan. Prva knjiga naslovljena je prema
sofistu Trazimahu. Pobija mnijenje da je sreća puka korist, odnosno da je sretan tko pod prividom
pravednosti stječe prednosti. U knjigama 2-4 izlaže ideju, postanak i ustroj pravedna grada. Knjige 5-
7 prikazuju obilježja najboljega grada. Krajnji je temelj grada ideja dobra. Osma i deveta knjiga
donose nauk o nepravednim ustavima. Deseta knjiga dokazuje da pravednost i sreća nisu opreka
nego par. Knjige 8 i 9 opisuju propast, izopčavanje najboljega grada, udaljavanje od jedinstva dobra i
pravednosti prema apsolutnoj opreci i tiraniji.

Timokracija je vladavina 'časti' (time), 'ugleda', vojna vladavina.

Oilgarhija je vladavina 'manjine' (oligoi), cijeni imetak, bogati vladaju.
Demokracija nastaje pobjedom siromašnih geslom slobode i jednakosti, opisuje se kao bezvlađe,
anarhija.
Tiranija je opreka pravedna grada, samovađe silnika, luđaka tjerana strašću u kojemu nema traga
redu i umu. Nastaje kao reakcija na demokraciju. Ustavi odgovaraju izopačenim dušama.

Najbolji se grad zasniva na odgoju koji probire najbolje (VII, 521c-541b). Do 20. godine opća
naobrazba za sve (gimnastika, glazba, matematika, dijalektika, askeza), kada se odvajaju oni koji ne
udovoljavaju, a preostali se upućuju na daljnih deset godina odgoja. U 30. godini slijedi nova selekcija
i petogodišnja naobrazba u filozofiji. Slijedi 15 godina iskustva u životnim borbama, u špilji. S 50
godina sazrijevaju kraljevi filozofi – aristokratski spoj moći i mudrosti. Vladavina najboljih savršena je
demokracija, ekspertokracija.

Vladavina pripada kraljevima filozofima zato što posjeduju mudrost, znanje o najvišem dobru koje
omogućuje uvid u ispravnu politiku. „Ako, ili filozofi ne postanu u državama kraljevi, ili ako sadašnji
kraljevi i vladari ne postanu filozofi istinski i potpuno, i ako se to oboje ne složi u jedno, naime
državna vlast i filozofija.., onda ne će, mili Glaukone, prestati zlo u državama, a milsim ni u rodu
ljudskome.“ (Pol. V, 473 c-e). Drugi stalež čine čuvari koji brane grad, imaju krepost hrabrosti. Treći
stalež ima zadaću hranidbe. Bavi se poljodjelstvom, trgovinom ili obrtima. Kreposti su razboritost i
umjerenost, požude drži umjerenim.

Utopija – zamišlja što nije ostvarivo, može se predočiti, ne ozbiljiti. Politeia crta najbolju državu, uzor
savršen kao ideal. Ima najvišu zbiljnost ideje dobra. Sveutemeljujuća ideja dobra nije puki ideal koji
se ne može dosegnuti nego najzbiljskije. Najbolji grad se orijentira prema zbilji kao takvoj.

„Na nebu stoji uzor takva grada, a tko želi može ga vidjeti te se prema njemu upravljati. Svejedno
postoji li ili je ikada postojao takav grad... u stvari će zastupati takav i nikoji drugi.“ (IX, 592 b)
To je „paradigma“, uzor prema kojemu treba mjeriti postojeće države, loše ustave prema dobrima.
Ali nije puki misaoni pokus bez zbiljske vrijednosti.

U Državniku politiku određuje kao kraljevsku djelatnost. Istinski državnik djeluje iz vlastite spoznaje i
neovisno o suglasnosti građana. Sve određuje prava mjera koju mora pogoditi državnik. Politika traži
sredinu (mesotes) između krajnosti. Politici su srodna tri umijeća : vojskovođe, sudca i govornika.
Političko umijeće je znanje pravoga trenutka (kairos), kairologija. Razdiobom vladavine prema
zakonu i bez zakona na : kraljevstvo (dragovoljna i nezakonita) i tiraniju (nezakonita i
nasilna),aristokraciju i oligarhiju te vladavinu naroda ili siromašnih (demokracija) sa zakonom i bez
zakona pripremio je shemu ustava koju je kanonizirao Aristotel.

U Zakonima (oko 350.pr.kr.) utemeljuje 'drugi najbolji grad'. Građani su jednaki. Približava se politici
antičke demokracije, povezuje izvrsnost s težnjom za sredinom i mjerom. U gradu vladaju zakoni,
nomoi, koji obuhvaćaju i pravo i moral. U središtu je odgoj svih građana. Njime se razvijaju jednaka
vjerska uvjerenja. Odstupanja se ne trpe. Čuvari zakona i 'noćno vijeće' nadziru građane. Oni su
ministri odgoja, nasljednici 'kraljeva filozofa'. Cilj je jedinstvo grada i ostvarenje kreposti. Bog je mjera
svih stvari. Zakoni su 'priručnik' članovima Akademije za izgradnju grada. Pokazuju kako se zasniva
grad prema zakonu.
Aristotel
Aristotel polazi od politike kakva se u polisu doista vodi, danoga, običaja, ćudoređa i ustava, izreka ili
mnijenja ranijih mislitelja. Filozofija politike uzdiže sredinu, mjeru. Arete traži vrhunsko djelo, ne
prosječnosti. U središtu su politike vezanost za polis i zajedništvo života – čovjek je 'političko biće'.
Etika i politika orijentirane su prema dobru građaninu i čestitu čovjeku. Ne vladaju eksperti kao kod
Platona, politika je zajednički govor i međusobno savjetovanje jednakopravnih građana.

Praktična filozofija izdvoje je iz metafizike. Zasniva se kao samostalna disciplina i odvaja od područja
teorije. Orijentira se prema iskustvu. Praktičnu filozofiju naziva 'politikom' u općem značenju. Tu
spada etika, ekonomija i politika u užem smislu. Politika je najvažnija od svih znanosti: „budući je
pak u znanostima i umijećima svrha dobro, najveće je i najviše u najglavnijoj od svih, a ta je nauk o
državi; dobro je države ono pravedno, koje je opet na zajedničku korist.“ Praktična filozofija
obrađuje se u Nikomahovoj etici i Politici, a povezane su Topika, Retorika i Poetika.

Nasuprot Platonu tvrdi da politika nije jedinstvo nego mnoštvo. Spoznao je temeljnu razliku između
grada i kućanstva te osobitost građanske vladavine u odnosu na despotsku. Čovjek je političko biće
(zoon politikon, animal sociale). Za održanje i usavršavanje života treba zajednicu. Najviši je oblik
ćudoređa politička zajednica građana utemeljena na zakonu i kreposti. Politika je povezana s etikom,
nauk o državi praktični dio etike, dok je razmatranje kreposti njezin teoretski dio.

U prikazu ustava razlikovao je prema broju vladajućih kraljevstvo, aristokraciju i politeiu od njihovih
izopačenih oblika tiranije, oligarhije i demokracije. Nije davao prednost nijednom ustavu nego je
smatrao da se valja ravnati prema konkretnim potrebama određenog naroda u nekom vremenu.
Najbolja je mješavina aristokratskih i demokratskih elemenata da srednji stalež čini težište države.
Time se osigurava postojanost i izbjegavanje krajnosti.

Predmet je politike u prvom redu zakonodavstvo te uvid u pojedinačna pitanja djelatnosti građana.
Aristotel ispituje iskaze prethodnika. Potom istražuje što gradove općenito te ustave pojedinačno
uzdiže ili kvari. Zašto su neki dobri, a nekima vlada zlo. Politika istražuje apsolutno najbolji oblik
grada, relativno najbolji koji može ostvariti većina te isto tako najbolji oblik grada prema danim
okolnostima. Također pita kako se može popraviti loš ustav.

Cilj je politike pravednost, vladavina zakona, vladanje u korist vladanima – to su kriteriji dobra
poretka. Među opće ciljeve politike spada i jamstvo trajanja ustava. Bitni su za politiku prijateljstvo
među građanima i odgoj. Za razliku od Platonove ekspertokracije Aristotel opravdava građansku
politiku. Stručnjaci (liječnik ili kormilar) nisu mjerilo etičkoga i političkoga znanja. Politika je uzajamni
govor i međusobno savjetovanje ravnopravnih građana.

Aristotelova građanska etika i politika uz isticanje sredine i mjere cijeni postignuća i izvrsnost.
Osnovni etičko-politički pojam arete shvaća se kao vrhunsko postignuće ne samo kao sredinja mjera.
Povezuje svakodnevno s blistavim, građansko zajedništvo s aristokratskom veličinom. Ne uzdiže
kraljevstvo nego građansku vladavinu, polieteiu, ustav grada republike. Rastvara jedinstvo
metafizike i politike, razlučivanjem tri vrste znanja: teoretsko, praktično i poietično.
Razlika je prema osobinama predmetnih područja (vječni ili promjenljivi objekti), ciljevima znanja
(spoznaja, djelovanje ili proizvodnja) te različnim točnostima (akribeia). Praktično znanje orijentira
čovjeka u djelovanju (praxis). Zasnovano je na razboritosti (phronesis, prudentia). Odvija se u
području promjenljivoga gdje čovjek utječe na tijek zbivanja. Čovjek ne bira svoj život i odlučuje
slobodno. Običaji, pravila, presedani, uzori služe kao orijentacija. Nema stroge općosti i nužnosti,
egzaktnosti, nego u ocrtu (typo). Može se razborito odlučiti prema orijentirima. Geslo je prakse:
„najčešće tako, ali i drugačije“.

Sačuvane su tri etike: Nikomahova, Eudemova i Velika etika (Magna moralia). Nikomahova etika
najutjecajnija je filozofska etika zapadne kulture. Obrađuje što čovjek može učiniti za vlastitu sreću.
Sastoji se od deset knjiga povezanih glavnom temom o blaženstvu (eudaimonia). Prva knjiga definira
blaženstvo kao najviši cilj ljudske težnje. Krepost (arete) predstavlja put prema sreći: etičke
(ćudoredne) stječu se navičajem, a dijanoetičke (razumske) stječu se poukom.

Druga knjiga opisuje naviku, ethos, kao temelj kreposti koji se iskazuje u običajima. Navikom se stječe
'čvrsto osnovno vladanje' (hexis, lat. Habitus) koje jamči da se gotovo automatski čini ispravno.
Navika i habitus oblikuju afekte, daju uporište vladanju prema ugodi i neugodi. Treća knjiga dokazuje
dragovoljnost etičkog djelovanja. Pretpostavlja odluku, izbor između opcija (prohairesis). Katalog
etičkih kreposti izlaže 3. Do 5. Knjige: hrabrost, umjerenost, darežljivost, izdašnost, velikodušnost,
blagoćudnost, istinitost, dosjetljivost, prijateljstvo, pravednost.

'Kruna' je etičkih kreposti pravednost a približava joj se prijateljstvo. Pravednost nije 'idiopragija'
nego 'univerzalna pragija', pravednik mora moći sve: biti hrabar, razborit, darežljiv. Pravednost se
uvijek odnosi na druge, semper ad alterum, dobro drugoga. Ona nije na štetu pravedniku, kako kaže
Trazimah, nego na korist svima. Mjera pravednosti nije transcedentna ideja dobra nego se dobiva
hermeneutički iz ćudoredna života, iz pitanja: Što je općenito pravedno? Kako se pravedno razdjeljuje,
razmjenjuje, kažnjava?

Šesta knjiga raspravlja o razumskim krepostima: „Neka bude pet načina kojima duša postiže istinu s
pomoću izrijeka ili nijeka, a ti su: umijeće, znanost, razboritost, mudrost, umnost.“ (NE VI, 3). Od
razumskih kreposti za djelovanje je najvažnija razboritost (phronesis) koja upravlja djelovanjem
pojedinca i grada, bez nje ne bi mogli biti sretni. Razboritost se odnosi na krajnje i pojedinačne stvari,
krepost koja vodi do istine o ljudskome. Razboritost je oblikovao prema retoričkom modelu
razgovora i uzajamnoga savjetovanja. Razborite odluke proizlaze iz savjetovanja s drugima ili sa
samim sobom. Teorija ne treba savjetovanje, ona zaključuje i izvodi vječnu i nepromjenjivu istinu
monološki.

Ćudoredno djelovanje proizlazi iz ethosa i logosa. Ethos se odgojem oblikuje u habitus. Logos preko
razboritosti omogućuje promišljen izbor i razboritu slobodnu odluku. Naglašavanjem uloge ethosa
suprotstavlja se sokratovskom 'kreposnom znanju'. Ne djelujemo samo temeljem znanja, prvo treba
naučiti ispravno promatrati. Odgoj pravoga znanja ovisan je o ethosu, bez njega nema pravoga 'oka'.
Razborit uvid ćudoredan je čin, znanje je ovisno o vrlini. Sedma knjiga prelazi s kreposti na njihove
opreke i pokazuje posljetke neuzdržanosti te raspravlja o užitku.

Osma i deveta knjiga obrađuju kreposti „prijateljstva“ (philia), temelj sreće i u privatnom i u
političkom životu. „Nitko ne bi izabrao živjeti bez prijatelja, pa čak i kad bi imao i sva ostala dobra.“
(NE VIII, 1). Prijateljstvo obuhvaća: ljubav (roditelja, supružnika, braće), slučajno ili ograničeno
prijateljstvo na putovanju ili trajnu gostoljubivost te politički pojam prijateljstva građana u polisu,
temelj zajedništva. U desetoj knjizi govori o užitku (hedone) te o teoretskom životu filozofa kao
najvišem obliku sreće – vita contemplativa.

Politički život ima posebno značenje. Zajednica, grad temelj je ljuskog života. Periklo naziva onog tko
ne sudjeluje u životu grada „beskorisnim čovjekom“; nije dobar ni za što, 'danguba' (Tukidid 40,2). U
gradu je filozof građanin među građanima, a ne kralj filozof. Samo u teoretskom životu transcendira
grad i ljudski svijet. Filozofi teoretskim životom gradu otvaraju dimenziju nadpolitičkoga, na što ljudi
ne mogu utjecati. Ljudskome životu pripada i nešto iznad politike, dimenzija vječnoga i božanskoga.
Politički život normalan je oblik građanske sreće, ali je gradu od velike važnosti moći se približiti i
teoretskoj dimenziji vječnoga.

Politika je pisana 345.-325. Najstarije su VII i VIII knjige (oko 345.?). slijede I-III (335.?) te IV-VI (nakon
329).

- Knji. I – uvod s teorijom postanka grada, političkom antropologijom i ekonomijom

- Knji. II – kritika već poznatih ustava, posebice Platonovih nacrta
- Knji. III – temeljni pojmovi politike: građanin i ustav
- Knji. IV-VI – ustavi, njihovo održavanje i promjena (metabole)
- Knji. VII-VIII – najbolji grad i njemu primjeren odgoj

Politika je praktična filozofija o sreći grada, etika o sreći pojedinca. Grad čine građanstvo i ustav.
Građanin je tko smije sudjelovati u ustanovama grada. Ustav nije samo pravni akt nego ustroj grada,
ono što ga oblikuje i održava. Razlikom kućanstva i grada (oikos i polis) odvaja se privatno od
javnoga, što je Platon u idealnom gradu sjedinio. Grad ima prednost pred pojedincem kao organizam
pred organom, supstancija pred akcidencijom. Čovjek ne može živjeti bez grada. Zajednica nije
ugovor.

Druga je antropološka odrednica čovjeka retorička. On je biće koje ima logos (zoon logon echon 1, 2,
1253a9-10). Logos ovdje znači um (animal rationale) i govor. Čovjek je biće logosa, govor je sredstvo
sporazumijevanja na koje su ljudi upućeni u zajednici. Povezani su pojmovi communication i
community. Političko biće savjetuje se i dogovara u zajednici kako bi naučilo razborito djelovati i
pronašlo put do sreće. Aristotel kritizira zajedničko vlasništvo u Platonovoj Politei (II, 2-5) i Zakonima
(II, 6).

Raspravlja o nacrtima idealnih država Faleja Halcedonjanina (II, 7) i Hipodama iz Mileta (II, 8).
Istražuje ustave Sparte (II, 9), Krete (II, 10) i Kartage (II, 11), te zakonodavstva. Sklon je Solonovoj
'ograničenoj' pučkoj vladavini. On je „puku dao najnužniju moć da biraju upravitelje i pokazivaju ih
na odgovornosti (jer kada puk ne bi bio gospodar nad time, bio bi rob i neprijatelj države)“ (1274a15).
Namjesto idiopragije gdje svatko čini stalno isto (vlada ili se pokorava), Aristotel predlaže
'naizmjeničnu vladavinu' kao u pučkoj ili ustavnoj vladavini. Svi građani sudjeluju u vladanju „kao da
se smjenjuju postolari i stolari“ (1261 a 35).

Građanin je „tko sudjeluje u skupštini i sudstvu“ (III, 1). Krepost dobra čovjeka je ista, dok krepost
valjana građanina ovisi o ustavu. Aristokracija traži izvrsnost, oligarhija imutak, demokracija samo
slobodno rođenje. U dobru ustavu svi građani trebaju imati krepost građanina, ali ne savršeno dobra
čovjeka. Demokratski ustav traži naizmjeničnu vladavinu: „pohvaljuje se sposobnost vladati i biti
vladan, i čini se kako je krepost pravoga građanina uzmoći i lijepo vladati i bivati vladan.“ (III, 4).
Politički sud puka „bolji je ili nije lošiji“ od stručnjaka (III, 11). Zajedništvom se zbrajaju krepost i uvid
koji nadmašuju pojedinca.

Podjela ustava u tri dobre vladavine i tri zastrane izložena je u III, 6-8 i IV-VI. Prvi kriterij razlikovanja
je najviša vlast i cilj ustava. Za dobre je vladavine cilj „opći probitak“ (bonum commune) dok je za
zastrane zasebnička korist: pojedinca (tiranija), bogatih (oligarhija) ili siromašnih (demokracija).
Redoslijed zastrana ide od najgore tiranije do najmanje loše demokracije. Najbolji ustav određuje se
u donosu prema danim uvjetima. Negdje je kraljevstvo najbolje (III, 13, IV, 2). Najbolji državni
poredak može biti i demokracija (III, 15) i ustavni poredak (politeia IV, 8-9, 11-13).

Kraljevstvo dijeli u pet vrsta (III, 14-17):

1. Spartansko (kralj je vrhovni zapovjednik)

2. Barbarsko
3. Izabranih presuditelja (pr. Pitak, Solon)
4. Junačkoga doba prema zakonu i izoborom podanika
5. Kraljevstvo očinske i gospodarske vladavine

Protivi se neograničenoj jednovladi. Svakom ustavu preporučuje vladavinu zakona pred osobnom
valdavinom jer je neosobni zakon oslobođen strasti.

Hipotetički pita što bi bilo kada bi postojao čovjek koji krepošću druge toliko nadmašuje da ne bi
više mogao biti „dijelom države“. Takva istaknuta čovjeka ne bi trebalo ni odstraniti niti prognati iz
grada. On je sam sebi zakon i ne može se njime vladati. „Preostaje, dakle, kako se čini i naravnim, da
svi takvog slušaju rado, tako te ti budu doživotni kraljevi u državama.“ Od Hegela do Kelsena to se
mjesto navodi kao dokaz Aristotelove blizine Aleksandru Makedonskom i njegovoj monarhiji.

Za Aristotela je kraljevstvo postalo anakronizam. „Nu sada ne nastaju kraljevstva.“ (V, 10, 1313 a 4).
Jer je broj jednakih ljudi postao prevelik tako da se nitko više ne ističe toliko veličinom. Aristokraciji
daje prednost pred kraljevstvom. Razlikuje tri oblika :

1. U pravom smislu kao vladavina kreposnih koja ukida razdvoj 'dobra čovjeka' i 'valjana
građanina'
2. Mješavina s pučkom vladavinom (u Sparti)
3. Mješavina s pučkom i manjinskom vladavinom (u Kartagi)(IV, 7)

Ustavna vladavina teži aristokraciji kada se činovnici biraju prema kompetenciji, a ne prema imutku.

Ustavna vladavina (politeia – libera civitas, res publica, polity), republikanski ustav ima istaknuto
mjesto (IV 8-9, 11-12). Riječ je o 'mješovitu ustavu' (demokracija i oligarhija – ždrijeb i izbor) gdje
ustanove sprječavaju rascjep na siromašne i bogate. Podjelom moći uspostavlja se stabilnost.
Pravedno usklađuje zahtjev za jednakošću prema broju i većinu sa zahtjevom za imutkom i
proporcionalnom jednakošću. Nepravedna bi bila samo jedna jednakost, jer samo jednake treba
tretirati jednako. Politeia pogađa etičko-politički cilj – pravu sredinu. Srednji je stalež sredina društva,
zato mu povjerava umnu vladavinu. Srednji stalež društvena je osnova 'politeje' jer je bez
pleoneksije, htijenja imati više. Nije lakom za položajima kao bogati niti bježi od službi kao siromašni.
Srednji je posjed najbolji put k sreći, politeia najbolji put k sreći grada u kojemu umjeren ustav
omogućuje naizmjeničnu vladavinu. Sredinom i mjerom politeia odgovara smjeru grčke povijesti od
Solona, koji je prvi pokušao povijesno pomirenje siromašnih i bogatih – Aristotel ga često hvali.
Odgovara grčkoj kulturi mjere i izbjegavanja krajnosti. Taj ustav temeljem jednakosti dobra je osnova
prijateljstva građana i oslobođen je pobuna (nema ga u V. Knjizi gdje se istražuju uzroci prevrata). U
politeji Aristotel pokušava oligarhijski umjeriti zahtjeve radikalne demokracije. Institucionalizira se
podjela vlasti.

Tiranija (IV 10, V 10-12) je najlošiji ustav. Kao suprotnost kraljevstva u sebi ujedinjuje najlošije strane
ekstremne demokracije (borbu protiv svega plemenitoga i izvrsnoga) i oligarhije (težnju za novcem).
Tiranin vodi politiku privida, čini tako kao da je kralj – makijavelizam. Tiranija se ne može stabilizirati
strategijama kojima se tirani služe. Tiranin teži malodušnosti građana (suprotnost velikodušnosti),
nepovjerenju (ukida druženje građana, žene postaju doušnici muževa) i nemoći (skrbe za svakodnevni
život).

Oligarhija je vladavina bogatih i dijeli se na četiri vrste prema krugu vladajućih koji se suzuje. U
prvom su krugu svi koji imaju velik imutak, u drugom se u službe kooptiraju, u trećem su nasljedne, a
četvrta je vladavina činovnika (IV, 5). Prve se tri mogu povezati s vladavinom zakona, dok je četvrta
posve izopačena – dynasteia. Ona prezire zakon i iz vladavine novca prelazi u tiraniju. Za stabilizaciju
oligarhija potrebna je njihova demokratizacija. Aristotel preporučuje približavanje politeji tako da
najvažnije službe ostanu bogatima, a kontrola siromašnima.

Demokracija spada u zastrane. Odbacuje radikalni oblik s dijetama i deagozima kojiu su uveli Efijalt i
Periklo. Bitne su oznake demokracije sloboda (eleutheria) „živjeti kako tko hoće“ te jednakost u
„naizmjeničnoj vladavini“ prema broju, a ne prema časti. Zakon je što odluči večina jednakih. Službe
se podjeljuju ždrijebom i mandati su kratki. Skupštine donose bitne odluke i za njih se plaćaju dijete.
Putpuna demokratska jednakost jednostrana je aritmetička jednakost broja koju treba nadopuniti
proporcionalnom s obzirom na nejednakost posjeda.

Dva su nedostatka demokracije prema Aristotelu: sklonost egalitarizmu i pretjeranoj slobodi, da živi
'kako tko hoće'. Najbolja je demokracija u kojoj se službe prepuštaju bogatima ili sposobnima, kada
narod izabire i nadzire službenike. Jednom navodi pet, drugi put četiri vrste demokracije. Prva od pet
zapravo je politeia, treba jamčiti jednak udio u vladavini siromašnima i bogatima. Druga traži mali
imutak, treća vezuje pristup položajima za naslijeđe, četvrta za građansko pravo, peta samo za
slobodno rođenje. Odluzme li se prva, tri su vrste spojive sa zakonom, a jedna je bez zakona.

Ekstremna je demokracija bezzakonje, u njoj vladaju demagozi. Narod je despot, demagozi ulizice
naroda (analogno ulizicama tiranina). Službe se biraju odlukama naroda. Takva demokracija nije
uopće ustav. Kritizira dijete koje je uveo Periklo. Neopravdano je izokrenuta slika antičke
demokracije.

Vrsta demokracije Službe Zakon

1. (Politeia) Jednak udio za siromašne i Vladavina zakona
bogate
2. Prema imutku Vladavina zakona
3. Prema naslijeđu Vladavina zakona
4. Prema građanskom pravu Vladavina zakona
5. Prema slobodnom rođenju Bez zakona
Istraživanje 'promjena ustava' (metabole ton politeion) u V.knj. najviše se bavi demokracijama i
oligarhijama jer su najraširenije. Kraljevstvo i tiranija obrađuju se manje (V, 10-12), promjene
aristokracija još manje (V, 7), a ustavna vladavina spominje se samo u uzgrednim napomenama jer se
njoj pripisuje najveća stabilnost. Poput Platona niz uzroka nalazi u dušama ljudi, njihovu unutarnjem
nemiru i pobunama. Borba za ispravan ustav borba je za pravednost. Razlikuje tri skupine uzroka i
počela: duševno stanje pobunjenika, njihove ciljeve i daljnje uzroke.

U dušama nastaje pobuna kada zbiljna ne odgovara vlastitom shvaćanju pravednosti. Demokrati
smatraju da jednakost rođenja sve izjednačuje, dok je za oligarhe nejednakost imutka dovoljno
mjerilo za sve drugo. Prvi teže za jednakim pravom, drugi za svojom prevlašću. Glavni su ciljevi
pobunjenika „dobitak“ i „čast“, službe ili javni ugled. Dalji su uzroci buna : obijest, strah, premoć,
prijezir, porast mimo razmjera, svađa, zazor, maloća, etnička nesličnost izazvana promjenama puka i
doseljavanjem. Najvažnije je sredstvo za održanje ustava primjeren politički odgoj.

U VII i VIII knj. Izlaže nauk o najboljem gradu kao gradu sreće. Svatko mora moći izabrati oblik života
koji vodi sreći – praktično-politički i teoretski. Istražuje što treba najbolji grad: broj žitelja i veličina,
veza s morem, krepost građana, staleži te položaj. Završetak Politike obrađuje odgoj slično
Platonovim Zakonima. Smatra se da su posljenje dvije knjige prve napisane oko 345, a desetljeće
poslije prerađene. Jaeger ih smatra 'prapolitikom' koja se razvijala prema empirističkoj političkoj
znanosti u IV-VI knj.

Najbolji je grad „zajednica jednakih“. Potrebna mu je naizmjenična vladavina. Sličan je aristokratski

obojenoj ustavnoj vladavini. Naglasak je na kreposti i izvrsnosti građana koja se postiže primjerenim
odgojem. Odgoj se sastoji od gimnastičke i muzičke sastavnice. Orijentira se prema „srednjemu,
mogućemu i prikladnome“. Srednje je najbolje, tako i u glazbi dorski tonalitet između frigijskoga i
lidijskoga. Najbolji grad zasniva se na primatu smislenoga i praktičnoga, vita activa, zato što
praktično ima svrhu u samome sebi.

Najbolja država ujedinjuje ljude ne samo radi zajedničkog blagostanja nego im omogućuje istinski
najbolji, savršen život – u sreći i kreposti koja u velikoj mjeri počiva na odgoju. „Nitko, dakle, dvoumiti
neće kako zakonodavac treba pokloniti najveću pozornost odgoju mladeži; jer u državama gdje to
izostane, škodi se državnome poretku. Treba, naime, odgajati u skladu sa svakom pojedinačnom
državom. Jer svaki pojedini državni poredak ima svoje običaje, koji su izvorno zasnovali dotični
poredak i dalje ga održavaju, kao što pučansko [ćudoređe] održava pučku vladavinu, a ono manjinske
vladavine – vlast nekolicine, i uvijek: što su bolji dotični običaji, to su uzrokom boljeg državnog
poretka.“ (Politika VIII, 1; 1337 a 11 – 18)

„Ethika“ (što se odnosi na ćudoređe) i „ta politika“ (što se odnosi na grad) povezane su jer se odnose
na najviši cilj ljudskoga djelovanja – sreću. Sve kreposti imaju dvostruki smisao – etički i politički.
Posebice „kruna“ svih vrlina, pravednost, ali i prijateljstvo određuju život grada kao i privatni život.
Od šezdesetih godina 20.st. počinje renesansa Aristotelove praktične filozofije: Hannah Arendt, Dolf
Sternberger, Joachim Ritter, Alasdair MacIntyre, Martha C. Nussbaum.

Niccolo Machiavelli (1469-1527)

'Makijavelizam' je „naučavanje i praksa koja politici daje prednost pred moralom.“ Utemeljitelj je
emancipacije politike od morala, izumitelj čiste politike, mislitelj koji je vladarima i političarima
učinio savjest čistom u prljavom poslu politike. Je li 'makijavelist' realist koji opisuje kakva politika
jest, domoljub ili republikanac koji se ogledao i u savjetovanju državnika?

Rođen je u Firenci, s 29 godina 1498. Stupio je u službu Republike kao predstojnik druge državne
kancelarije i tajnik Vijeća desetorice ( za vanjsku politiku). U politici je ostao 14 godina. Bio je
diplomat (poslanik na Francuskom dvoru kod Cesara Borgie, cara Maximiliana). Organizirao je vojsku
1506. Povratkom Medicija 1512. Otpušten je optužbom za urotu i osuđen na tamnicu. Povukao se na
imanje San Casciano s nadom da će se ponovno vratiti u politiku. Odbačen iz politike postao je
analitičar i da bi se ponovno preporučio piše između srpnja i prosinca 1513. Raspravu Il principe
(objavljena 1532.) Povratkom Republike 1527. Slovi kao pristaša Medicija.

U krugu humanista piše književna djela, komedija Mandragola (1518). Drugo je glavno djelo Discorsi
(1519). Jedina je objavljena knjiga za života Dell'arte della guera (1520). Knjiga o vladaru smatra se
jedinstvenim napadajem na vjeru i moral, završila je 20 godina nakon objavljivanja 1552. Zajendo s
ostalim Machiavellijevim djelima na Indexu. Izvanjskim oblikom spada u žanr 'zrcala vladara' što se
pišu od antike (Ksenofont, Kiropedija, Izokrat, Ciparski razgovori) do renesanse: Erazmo
Roterdamski, Kršćanski vladar (Institutio principis Christiani [1516.]).

Sadržajem je prekid književne tradicije koja vladaru predočuje staleške kreposti da bude pravedan,
pobožan, blag itd. Poruka je da vladar ne mora biti krepostan, mora se samo priviđati da to jest.
Štetno bi bilo za moć vladara kada bi se morao držati nefleksibilno načela morala. Vladar mora biti
fleksibilan, kaput vješati prema vjetru: „ne odustajati od dobra toliko dugo dok je to moguće, ali se
okretati prema zlu čim je to nužno.“ Ljudi se oslanjaju na puki privid. Tko pobijedi u njihovim očima
ima pravo: „puk se uvijek zanosi sjajem i uspjehom; a na svijetu postoji samo puk.“

Privid namjesto bitka, uspješniji je prividno pravedan od pravednika, takav se nauk nije zastupao od
sofista Trazimaha u Državi (2.knj.). Platon je naučavao da se mora činiti pravedno zato što je to
pravedno, jer to ima intrinzičnu vrijednost. Erazmo je pisao: „ako istodobno možeš biti vladar i dobar
čovijek, onda ispuni tu najljepšu zadaću: ako pak ne, onda radije nemoj biti vladar nego da iz tog
razloga budeš loš čovjek.“ (Institutio principis Christiani)

Nakon 15.st. kršćanstva Machiavelli se vraća sofistici i izokreće 'zrcalo vladara'. Ne savjetuje vladaru
da bude dobar vladar i čovjek nego kako da osvoji i učvrsti vlast. Orijentacija klasične politike prema
dobru životu nadomješta naukom čiji su idoli moć i uspijeh. Iz zrcala vladara postaje moderni
priručnik uspijeha, tehnika moći. Razara tradicionalno jedinstvo honestum i utile, onoga što je
ispravno i onoga što je korisno. Ciceron je u trećoj knjizi De republica protivno Karnedu dokazivao da
su primjeri sukoba koristi i morala samo prividni. (Treba li kupcu kazati da je kuća koja se prodaje
zatrovana? Treba li nasljedniku priopćiti da ga vreba otrovna zmija?).

Uvijek je ispravno slijediti honestum. Sukob ćudoređa i koristi prividan je čak i u politici. I tu treba
djelovati pravedno i kad se tako čini pokazat će se da su pravednost i istinska korist povezani. Nekad
može biti korisno prekršiti moral. Preporuka nije da se stalno djeluje amoralno kako bi vladar bio
uspješan. Vladar treba, kada je moguće, držati se morala, ali ima slučajeva u kojima je to štetno i
njegovoj moći škodljivo ako ne bude spreman za prijestup. Vladar treba biti i dalje pravedan i blag, ali
kada moć zahtijeva djelovati i nepravedno.
Sljedeća je maksima poznati primjer opravdana okrutna djelovanja: „Pri otimanju neke države
osvajač mora promisliti sve sramotne čine koje nužno mora počiniti i te ih obaviti odjednom da ih se
ne bi moralo svaki dan ponavljati.“ Vladar nema nijedan naputak za kršćanski život vladara, nema
spomena grijehu i savjesti, onostranosti i Strašnom sudu. Namjesto kršćanskih instancija
odgovornosti stupa instancija uspijeha, ona postaje apsolut bez konkurencije. Vladar se sastoji od 26
poglavlja. U prvih 13 riječ je o vladavinama, a u posljednjih 13 o vladaru.

Sadržaj Vladara:

Kap. 1-13 (14) (O vladavinama):

1. Pregled
2. Nasljedne
3. Mješovite
4. Naviknute na (pogledaj sljedeći broj)
5. Ranije slobodne vladare
6. Stečene
7. Stečene pomoću virtu fortuna
8. Zločinom
9. Naklonošću građana
10. Svjetovne
11. Duhovne
12. Plaćenici
13. Milicije
14. Vladar i ratovanje

Kap. 15-26 (O vladaru)

15. Pregled
16. Darežljivost (liberalitas), štedljivost (parsimonia)
17. Okrutnost (crudelitas), blagost (pietas)
18. Kršenje i vjernost (fides) riječi
19. Izbjegavanje mržnje (odium) i prijezira (contemptus)
20. Utvrde
21. Ugled
22. Savjetnici
23. Ulizice (secretarii)
24. Gubitak vlasti talijanskih vladara
25. Moć fortuna i moć virtu
26. Poziv na oslobođenje Italije

Razdioba je načinjena „metodom dijalektike opreka“. Koristi alternative i antiteze: države su ili
kneževine ili republike, kneževine su ili naslijeđene ili nove. Mogu se steći vrlinom ili srećom.
Alternative su orijentacija za djelovanje. Može se vlast steći srećom, ali je bolje vlastitom
sposobnošću ili, ako je stečena srećom, graditi je na sposobnosti. Virtu i fortuna velike su moći
opstanka koje odrđuju sve zbivanje. Sve države imaju kao „najvažniji temelj“ „dobre zakone i dobru
vojsku“. Dobra je vojska milicija, vođama plaćenika ne treba vjerovati. Ako su sposobni, nepouzdani
su, ako su nesposobni, kvare opet vlast.

Pri obradi pohvalnih i zlih osobina vladara ne polazi od želja nego realistično, od „zbiljske biti stvari“.
Vladar ne može imati sve dobre osobine ali treba biti toliko razborit da „izbjegne loš glas poroka“.
Vladar ne treba biti darežljiv, jer će previše trošiti i povećavati poreze. Iznimke su faze uspona
(Cezarova izborna kampanja) ili dioba tuđeg dobra (Kir, Cezar ili Aleksandar). Treba brinuti da je na
glasu blagosti, ali se ne smije bojati okrutnosti kada je nužno.

U dvojbi treba li vladar graditi na stahu ili ljubavi, poziva se na Kaligulinu omiljenu izreku pjesnika
Acciusa (1.st.pr.kr.): „Neka mrze, ako se samo boje.“ (oderint dum metuant.) odlučuje se kao i
Kaligula za strah, on je sigurniji put jer se za ljude može kazati „da su nezahvalni, nepostojani, lažljivi,
prijetvorni, stražljivi i pohlepni“. Pouka je pogl. 18 da se ljudi ne drže riječi i zato se ne treba ni vladar
držati svoje riječi kada bi mu nanijela štetu. Umjesto toga treba kršiti „vjernost, milosrđe, ljudskost i
vjeru“, „da bi potvrdio vlast“. Vladar se treba čuvati mržnje i prijezira, inače se izlaže urotama.

Rimski carevi morali su odlučivati žele li radije zadovoljiti narod ili vojsku. Dok su se oni prije
odlučivali za vojsku, danas se mora za narod. Na dvojbu treba li vladar graditi radije „utvrde“ ili
„ugled“ odgovara prvo samo ako „vladar ima više straha od svog naroda nego od stranih sila“.
Najbolja je utvrda „ne biti omražen kod naroda“. Ugled vladar postiže „značajnim pothvatima (le
gradni imprese) i rijetkim primjerima“. Pohvalan je uzor Ferdinanda Aragonskoga koji je protjerao
Maure iz Španjolske te vodio rat „pod izgovorom vjere“.

Važan je za vladare izbor pravih savjetnika. Trebaju se čuvati laskavaca. Pravi se savjetnik prepoznaje
tako što nije usmjeren na vlastiti probitak. Jer vlastitom probitku teži vladar sam. Treba savjetnika
odlikovati, učiniti imućnim, dati da sudjeluje u počastima i dužnostima. Zaključna su tri poglavlja
posvećena položaju Italije. Vladari Italije zasluženo su izgubili vlast jer nisu bili dovoljno naoružani,
bili su omraženi kod naroda ili se nisu razračunali s velikašima. Situacija nije bezizlazna. Fortuna je
„samo napola gospodarica naših čina“.

U krizi domovine ne preporučuje se oklijevanje nego odlučno postupanje. Poziva rod Medicija da
oslobodi Italiju od barbara. „Vrlina će protiv bijesa pograbiti oružje, da kratku borbu bije: jer
hrabrost drevna u srcima italskim još zamrla nije.“ (Petrarkina kancona Italiji). Virtu je pojam sa
preko 30 prevedenica – vrlina, od lat. Vir, „muž“ koji se ističe jer se zna služiti oružjem. I za vladara je
važno ovladati umijećem ratovanja, tu nema smisla politika privida. Stari pojam slave i ugleda nema
više značenja u moralnom nego u tehničkom smislu koliko znače za uspijeh. Dobar i zao glas samo su
činitelji moći.

Virtu je politička energija, snaga koja osniva carstva i ljude politički udružuje. U povijesti putuje od
zemlje do zemlje, iz Asirije prema Mediji i Perziji, odatle prema Rimu, Franačkom Carstvu, Turcima,
Nijemcima (Disc. II). Virtu je djelatna snaga, zgrabiti odlučno, naprasito: „ja pak smatram da je bolje
biti naprasit nego obziran; jer sreća je žena, pa je moraš tući i krotiti; i vidi se kako se ona prije
pokorava nprasitima nego obzirnima koji u svemu postupaju hladno. Sreća je, kako rekosmo žena, pa
je uvijek prijateljica mladih ljudi jer su bezobzirniji, žešći i s više joj smjelosti zapovijedaju.“

Fortuna se tradicionalno predočuje kao boginja, zato erotička analogija prema ženi. Grčka je boginja
sreće Tyhe (Pindar, Polibije) moć koja uz djela ljudi određuje povijest. Od antike se prikazuje na kugli,
od Boetija sa simbolom kola sreće. Fortuna nije stoička nesavladiva sudbina, ona je poput „plahovitih
rijeka koje, kad se razbjesne“ nose sve pred sobom, ali se ljudi u mirna vremena mogu „osigurati
branama i nasipima“. Razboritim predviđanjem i snagom čina postaje se gospodar njome. „Sudbina
upravlja polovicom naših djela, ali onu drugu polovicu (ili otprilike toliko) prepušta nama“.

Nema kršćanske vjere u providnost, kolo sreće s usponom i padom sila simbol je povijesti koja nema
smisla i cilja. U novom vijeku nestaje teleologije (Blumenberg). Najbolje je čovjeku skakati s kola na
kolo sreće i izbjegavati padove. Lukavstvo je vladara da zna dobro procijeniti situaciju, „prigodu“
(occasione) i „duh vremena“ (qualita dei tempi) i prema tome orijentirati djelovanje. Prigodu opisuje
kao boginju s krilima na nogama koje drži na kotaču, naprijed je kosa raspletena pred licem i grudima
da ju nitko ne prepozna, a straga je ćelava. Zato je uzaludno truditi se kada prođe ili se okrene, treba
ju uhvatiti za čuperak.

Kairos je bog povoljnog trenutka. Politika je „kairološka“, djelovanje se usmjeruje na pravi čas. Nužda
(necessita) stanje u kojemu je čovjek izazvan na djelovanje, krizni slučaj u kojemu čovjek mora
uporabom svih snaga okrenuti prema boljemu. Vrlina je tamo najveće „gdje je namjanje prostora za
slobodan izbor“. Nužda opravdava, oslobađa od morala i zakona. „Vladar je „prinuđen“ djelovati
protiv riječi, milosrđa itd. U pogl. 18 tumači vladaru da ne mora održati riječ, vjeru (fides). Svi koji su
učinili velika djela (gran cose) nisu polagali puno na danu riječ.

Vladareva su stredstva moći lukavstvo i sila, ono što se prije vezalo uz tiranina. Prispodoba je koja se
stavlja na grb vladara uzor licise i lava. „Kad je već vladaru nužno da se služi životinjskim svojstvima,
mora između njih izabrati lisicu i lava, jer se lav ne može braniti od mreže, a lisica od vukova. Mora,
dakle, biti lisica, hoće li izbjeći mrežu, a lav da prepadne vukove.“ Vladar je tiranin koji mora prikriti
svoju životinjsku narav, „biti veliki glumac i opsjenar.“ Nasuprot Aristotelovu „političkom biću“ vladar
se ne uklapa u zajednicu jednakih građana koji vladaju i pokoravaju se, on se uzdiže iznad njih i ne
pridržava riječi, ali i pada na razinu „beštije“, „umjetnoga demona“ – demonologika namjesto
politike.

Savjeti vladaru preuzeti si uz naučavanja o tiraniji Aristotelove Politike gdje se propisuje da treba
izbjegavati mržnji i prijezir, sebi pripisivati časti a neugodnosti prenositi na druge, da se vladar treba
prikazivati kao štedljiv gospodar, da ne smije posezati za ženama i imanjima podanika. Aristotel
tiranima pokazuje da će propasti kada se služe sredstvima tiranske politike – izazivaju malodušje, siju
nepovjerenje, građane ponižavaju. Tiraninu je suprostavljen dobar vladar. Kod Machiavellija je
tiranin sam sa sobom, emancipirao se od slike kralja. On vladara ne želi odgajati i popravljati. Privid je
postao obuhvatan. Računa se uspjeh bez obzira kako se postigne. Jedini su ciljevi osvjanje i
održavanje vlasti.

U Raspravama o prvoj dekadi Tita Livija tema su republike koje su izostavljene u Vladaru. Razgovori
o povijesti Rima na temelju Livijeva djela Ab urbe condita govore o vremenu od osnivanja do
293.pr.kr. Što je rimsku republiku učinilo velikom i stabilnom? I. Knjiga tumači procvat republika i
što su njihove prednosti. II. Prikazuje rimsku ekspanziju, imperijalnu republiku. III. Knjiga navodi
exempla rimske izvrsnosti. Rasprave nisu posvećene moćnicima i vlastodršcima kao Vladar nego
građanima, članovima humanističkoga kruga: Cosimo Rucellai i Zanovi Boundelmonti.

Riječ tiranin izbjegnuta je u Vladaru, a Rasprave počinju kritikom tiranije. Cezara ljudi slave
opsjenjeni njegocom srećom i slavom. U istini on je „vrjedniji prijezira“ nego Catilina. Tiranina čekaju
„sramota, osveta, poniženje, pogibelj i nemir“. Od 26 rimskih careva 16 su ubijeni. Dobri su vladari
bili usvojeni carevi, dok su Caligula, Neron, Vitelije bili zločinci. „Vojske Zapada i Istoka“ ne bi bile
dovoljne „da ih obrane od njihovih neprijatelja“. Ako vladar nije vezan zakonima „u većoj će mjeri
(nego narod) biti nezahvalan, hirovit i nerazborit“. Države mogu cvasti samo kada se oslobode silnika.
Samo se u republikama postiže uspjeh.

Rasprave su u pogledu morala ambivalentne. U njima se ponavljaju neke od upitnih maksima iz

Vladara: užasna djela počiniti odjednom, ravnanje prema uspjehu, obesnaživanje pravnih i moralnih
mjerila kada je u pitanju domovina. „Nikada razborita glava neće prekorijevati muža zbog izvanredna
djela koje je počinio da bi osnovao kraljevstvo ili konstituirao nezavisnu državu. Ako djelo i govori
proti v njega, opravdava ga ipak uspijeh.“

Machiavelli pronalazi prvi odgovor na pitanje što republike čini velikima kod Polibija koji je u
Historijama opisao uspon Rima do svjetske sile u stoljeće i pol. Tajni je recept u prednostima ustava.
Uz to Machiavelli dodaje značenje religije za republiku, ulogu narodne vojske, sposobnost za
reforme, povratak za početak, izjednačenje velikaša i puka te na koncu temelj svakoga
republikanizma: krepost. U republici namjesto virtu vladara dolazi građanska krepost, virtu civile.
Republikanizam polazi od udjela pojedinca u zajedničkome, patriotskoga građanstva.

Dok je Plutarh dokazivao da su Rimljani stekli carstvo srećom (fortuna) Machiavelli pokazuje
sposobnošću (virtu), bilo hrabrih vojnika bilo mudrih zakonodavaca. Republika stoji i pada s krepošću
građana. Polazište je realistično: „Svi koji su pisali o politici dokazuju da zakonodavac mora poći od
toga da su svi ljudi zli te da stalno slijede svoje zle sklonosti kada za to imaju priliku.“ Slavi poznate
primjere rimske kreposti: Scipion, Camillus, Cincinnatus.

Tacitova 'zlatna istina' glasi: „Molim od srca za dobre vladare, ali sam zadovoljan sa svakim kakv god
bio.“ Antimakijavelizam započinje nakon objavljivanja Vladara 1532., a začetnik je engleski kardinal
Reginald Pole (+1558.), protivnik crkvene politike Henrika VIII. I zagovornik jedinstva Crkve. Za njega
je Vladar pisan „prstom đavla“ (Satanae digito scriptum), demonija moći. Optužio je tajnika Henrika
VIII, Thomasa Cromvella da je čitajući Machiavellija bio zavedem i nagovorio vladara na crkveni
raskol.

Hugenot Innocent Gentillet u spisu Contre-Machiavelli (1576) proglasio je Machiavellija krivim za

krvoproliće Bartolomejske noći 1572. Naredbodavka krvoprolića Katarina Medici bila je kćerka
Lorenza Medicija kojemu je bio posvećen Vladar. U obranu Machiavellija pisali su mnogi, zastupajući
da je:

- Realist (Bacon, Burckhardt, Nietzsche, Burnham, Gramsci),

- Patriot (Herder, Fichte, Hegel, Mussolini),
- Republikanac (Boccalini, Spinoza, Rousseau, Pocock, Skinner).

Ključni je Machiavellijev republikanski argument da narod s korumpiranim moralom nije sposoban

za slobodu. Umijeće samovladanja povezano je s krepošću samokontrole. Bez orijentacije prema
općem dobru prijeti politička diktatura. Građanska krepost nužan je preduvijet održanja
republikanske slobode. Republikanizam je opreka i nadopuna liberalizma.

Razdvajanjem politike i morala na mjesto kreposti polazišna je točka postao privatni probitak
građana. Kompenzacijski oblici institucionalnoga uređenja umjesto građanske kreposti traže se u
društvenom ugovoru. Američki 'federalisti' Hamilton, Madison i Jay izgradili su sustav 'nadzora i
ravnoteže' – 'checks & balances' – koji preokreće sukob suprostvaljenih interesa u produktivnom
pravcu. Bernard Bailyn & Gordon Wood dokazuju da su očevi utemeljitelji Amerike bili inspirirani
republikanizmom.

Hannah Arendt oživljava ideju republikanizma kao posrednika koji ublažuje napetosti između
zahtjeva demokracije i liberalizma, egalitarizma i individualne slobode. Sudjelovanje građana
omogućuje slobodu u demokratskoj republici. John G. A. Pocock povezao je republikanizam u Firenzi,
Britaniji i Americi. 'Machiavellijanski moment' – kada se nova republika suoči s problemom održanja
stabilnosti svojih ideala i ustanova. Istraživači republikanizma: Quentin Skinner, Philip Pettit, Michael
Sandel.