SEMINAR

Studija slučaja (case study) metodološka je strategija koja podrazumijeva

odbacivanje kvantitativnog načina razmišljanja koji teži statističkoj

generalizaciji te prelazak na kvalitativni način razmišljanja drugačijeg u

polazištu i razvoju ideje istraživanja.

U takvim se kvalitativnim istraživanjima refleksivno promišlja o društvenim

fenomenima koji se istražuju na različite, (ne)strukturirane, kreativne i

fleksibilne načine. Iako ne postoji jedinstvena i jednoznačna definicija što

studiju slučaja čini specifičnom u odnosu na druge istraživačke strategije,

studija slučaja zanimljiva je, ali i složena strategija u društvenim znanostima.

Što je studija slučaja?

Istraživač sam odabire „slučaj“ koji odgovara njegovom trenutačnom fokusu

i kriterijima istraživanja zbog čega studija slučaja nije metodološki izbor,

već izbor onoga što se istražuje (slučaja). Uzorak studije slučaja je

namjeran uz naglasak na dubokom razumijevanju specifičnosti pojedinih

slučajeva, ali intenzivno, produbljeno i u realnom kontekstu.

U monografiji Kvalitativna studija slučaja: od ideje do realizacije autorice

definiraju što je studija slučaja tumačeći obilježja kvalitativne studije koja se

ne može smatrati samo metodom prikupljanja podataka. Definiciji slučaja

pristupaju u terminima objekta i subjekta te pojašnjavaju svrhu upotrebe

različitih metoda istraživanja.

Studija slučaja u okvirima znanstvene discipline dragocjena je strategija kada

postoji obilje podataka, a malo teorije. U nedostatku zajedničkog teorijskog

modela, studije slučaja postaju građevni blokovi iz kojih se konstruira

razumijevanje određene problematike u nekoj disciplini.

No, što je s upotrebom u nastavi?

Studija slučaja u nastavi

Američke poslovne škole 1950-ih godina počinju koristiti strategiju slučaja s

ciljem što većeg približavanja nastave poslovnoj praksi, nakon čega se širi i u

ostale dijelove svijeta. Korištenje strategije slučaja u nastavi pomiče fokus od

akumulacije znanja na stjecanje sposobnosti rješavanje problema. Cilj

tako nije samo učenik koji ZNA, već učenik koji MOŽE specificirati

problem i ponuditi njegovo razumijevanje.

Za razliku od prirodoslovnih disciplina koje mogu utvrditi stroge zakonitosti

među varijablama te se u nastavi na predavanjima iznose opća načela koja se

kasnije konkretiziraju u primjerima na vježbama, u humanističkim i

društvenim disciplinama povezanost znanstvenih varijabli je mnogostruka,

promjenjiva i nisko korelirana. Upravo zato korištenje studije slučaja, koja

istražuje i promišlja o problemima više nego o općim načelima, može

ponuditi nove strategije učenja i poučavanja u nastavi povijesti. Prema M.

Biličiću, „neovisno o tome je li problem definiran ili ga tek treba ustanoviti,

bit nastavne metode slučaja je da se problem rješava kroz uzajamnu suradnju

studenata (učenika) i nastavnika.“

Primjeri iz prakse

Studija slučaja u nastavi može se koristiti kao jedna od izbornih tema unutar

kurikuluma Povijesti. Nastavnik obrađuje temu (slučaj) iz, primjerice, lokalne

povijesti i učenicima prikazuje specifičnosti pojedinih povijesnih događaja ili

procesa koje potom može uklopiti u širi povijesni kontekst (ne)obrađenih

nastavnih sadržaja. Drugi je način da učenici samostalno provode samostalne

studije slučaja kao oblik manjeg istraživačkog rada. Potonji provodim

kontinuirano u četvrtom razredu srednje škole kada učenici već vješto

barataju povjesničarskim vještinama i dobro su upoznati s procedurom

istraživačkoga rada.
Zbog nastavnog opterećenja i opsežnog propisanog gradiva 4. razreda SŠ, ali

i posebnog interesa koji učenici pokazuju za povijest 20. i 21. stoljeća,

strategija studije slučaja pokazala mi se kao prilično brza, konkretna i

učenicima motivirajuća strategija kojom uspješno vrednujem različite razine

učeničkih postignuća.

Kolekcije izvora

Historiana.eu je online obrazovni multimedijski alat koji učenicima nudi

multiperspektivne i komparativne povijesne izvore kao dopunu udžbenicima

nacionalne povijesti. Historiana.eu nudi okvir za usporedbu i suprotstavljanje

utjecaja i odgovora europskih naroda na niz različitih događaja koji su

oblikovali svijet te na taj način potiče stjecanje novih povijesnih znanja,

razvoj kritičkog mišljenja i digitalnih kompetencija mladih generacija. Osim

razrađenih scenarija poučavanja i e-lekcija, posebno su vrijedne upravo

kolekcije povijesnih izvora (Source collections) koje nude pregršt tema za

upotrebu u nastavi. Unutar pojedine teme nudi se više desetaka primjera

pojedinačno opisanih i kontekstualiziranih primjera (uglavnom slikovnih)

povijesnih izvora.