Hpravo I Finansije 10 - 2023

1/VII Oktobar / Listopad 2023 No.10 Refam Creative Solutions - REC Jukićeva br.
2, 71000 Sarajevo
Časopis za pravnu i ekonomsku teoriju i praksu
Sastavljanje tužbe u vezi s raspravnim načelom - II dio

(činjenice, dokazi i vrijednost predmeta spora)
Adis Poljić
Uređenje rada maloljetnika u zakonodavnom sustavu Federacije

Bosne i Hercegovine
Bernard Iljazović
Značaj učeće organizacije u stvaranju konkurentske prednosti

Asja Gojačić
ISSN 2744-2683
Novi priručnik iz oblasti
javnih nabavki
Komentar Zakona o izmjenama i dopunama

Zakona o javnim nabavkama
WWW.REC.BA
SADRŽAJ BROJ 10 • OKTOBAR/LISTOPAD 2023 •
PRAVO RAČUNOVODSTVO I FINANSIJE
14 Sastavljanje tužbe u vezi s raspravnim

načelom - II dio (činjenice, dokazi i 77 Vrednovanje nematerijalne imovine
Ahmed Aljukić
vrijednost predmeta spora)
Adis Poljić
RADNI ODNOSI 87 Obračun po vrstama troškova

Jozo Piljić
27 Prijedlog izmjena i dopuna Zakona o radu

(„Službene novine Federacije BiH“, br. 99 Kontrola indirektnih poreza (PDV-a)
Samira Memić
26/16, 89/18 i 44/22)
Ljiljana Ćehajić OSVRT
37 Uređenje rada maloljetnika u

zakonodavnom sustavu Federacije Bosne i 111 Značaj učeće organizacije u stvaranju
konkurentske prednosti
Hercegovine Asja Gojačić
Bernard Iljazović
45 Sedmični odmor nije smo nedjelja

Azra Bublin
ODGOVORI NA PITANJA
128 Odgovori na pitanja iz javnih nabavki

50 Uvijeti rada umirovljenika u Republici
Hrvatskoj prema općim i posebnim
propisima 143 Odgovori na pitanja iz radnih odnosa u
Republici Srpskoj
Alan Vajda
159 Odgovori na pitanja iz radnih odnosa FBiH
JAVNE NABAVKE
176 Odgovori na pitanja iz finansija i
računovodstva u FBiH
63 Cijena i način plaćanja, mjesto i rok
isporuke robe/pružanja usluge/izvođenja
radova
Ervin Kreševljaković
ONLINE IZDANJE
www.rec.ba 2022
2023
Časopis za pravnu i ekonomsku teoriju i praksu PRAVO I FINANSIJE
UPUTE AUTORIMA
Pozivamo autore da dostavljaju svoje radove i priloge koji sadržajem odgovaraju
osnovnim tematskim opredjeljenjima časopisa “Pravo i finansije”. U časopisu
objavljujemo radove koji podliježu recenziji.
Objavljujemo:
a) stručne članke koji nude korisne prijedloge za određene struke i pri

tome ne moraju obavezno sadržavati izvorna istraživanja autora;
b) komentare zakona ili pojedinih zakonskih rješenja, direktiva Evropske
PRAVO I FINANSIJE unije, ili pozakonskih akata u okviru tematskih opredjeljenja časopisa;
Mjesečni naučni i stručni časopis c) članke iz oblasti sudske prakse (inozemne i domaće) koji nisu predhodno
objavljeni u zbornicima sudske prakse;
d) kritičke osvrte na pojedina zakonska ili podzakonska akta sa novim
IZDAVAČ: prijedlozima za njihovu izmjenu ili dopunu, i;
Refam Creative Solutions – REC d.o.o. e) prevode dosada neobjavljenih članaka, komentare evropskih direktiva i
Društvo za istraživanje i unaprjeđenje različitih uputstava koja odgovaraju osnovnim opredjeljenjima časopisa
i od značaja su za prilagođavanje i uključivanje Bosne i Hercegovine u
lokalnog i regionalnog razvoja
evropske integracione procese.
e-mail:
rec@rec.ba Da bi bili objavljeni u časopisu, radovi treba da ispunjavaju sljedeće uslove:
www.rec.ba
1. Radovi trebaju biti dostavljeni u elektronskoj formi (pisani u word-u,
Bosna i Hercegovina, times new roman, 12-ka). Isprintani radovi bez elektronske forme neće
71000 Sarajevo, Jukićeva 2 se posebno prekucavati osim ako ti troškovi idu na teret autora.
2. Naslovi trebaju biti jasni i informativni. Iznad ili ispod naslova navesti
ime autora, titulu/zvanje, i instituciju u kojoj je autor zaposlen.
Tel/Fax: 3. Svi tekstovi, gdje je god to moguće, a posebno u slučajevima kada
+ 387 33 40 87 78 elaboriraju pojedine segmente jednog problema, da sadrže koncizne
+ 387 33 40 87 79 podnaslove. Što više podnaslova;
+ 387 33 21 45 82 4. U lijevom gornjem uglu naslovne stranice rukopisa treba da stoji ime i
prezime autora, zvanje i naziv ustanove u kojoj radi;
Mob: 5. U slučajevima kada se koriste kratice i simboli, uz rad moraju biti
+387 61 150 454 obavezno priložena odgovarajuća objašnjenja;
6. Ukoliko u svom radu stručno elabrorira pojedina zakonska rješenja
ili pitanja koja se regulišu nekim zakonom, autor je obavezan navesti
ZA IZDAVAČA: tačan naziv odgovarajućeg zakona ili podzakonskog akta;
dr. sc. Fadil Šero 7. Svaki rad bi na početku teksta trebao da sadrži sažet prikaz autorske
elaboracije teme, u trećem licu, ne više od deset redova (SAŽETAK) i
KLJUČNE RIJEČ (ne više od dva reda). Izuzetak čine odgovori na pitanja
GLAVNI I i sudska praksa.
ODGOVORNI UREDNIK: 8. Tekstovi iz područja inozemne i domaće sudske prakse podliježu
dr. sc. Fadil Šero posebno obradi tako da jedan primjer sudske prakse treba biti sažet,
gdje je to god moguće, na jednu karticu teksta;
9. Da nisu prethodno dostavljeni drugom izdavaču a namjerom
Grafički dizajn: objavljivanja I u drugom časopisu.
Saša Kristić 10. Obim rukopisa je ograničen, u pravilu, ne više od deset strana izuzev
tamo gdje tema zahtjeva obradu na jednom (1) autorskom tabaku/
arku, odnosno petnaest stranica (stranice koje prelaze 15, odnosno 16
DTP: – 17 id. ne honoriramo);
Emin Smajić 11. Obzirom da se svaki rad recenzira autori su obavezni da uzmu u
razmatranje i stav recenzenta;
Godišnja pretplata na elektronsko
Ne objavljujemo:
izdanje časopisa
“Pravo i finansije” - 230 KM • Ne objavljujemo radove koje autori šalju u više časopisa ili su
U cijenu je uključen PDV već objavljeni u drugim časopisima. Poštujemo pravilo korektnog
međuodnosa i uvažavanja između autora i izdavača da autor jedan rad
ISSN 2744-2683 dostavlja jednom izdavaču, a ne više njih u isto vrijeme, pa tko objavi. U
slučaju da se krši ovo pravilo, a nama to postupanje autora, promakne
Časopis izlazi mjesečno. nećemo honorirati takve radove.
(osim dvobroja za juli/august). • Ne objavljujemo radove koji su dio neke cjeline (doktorata ili
magistarskog rada). Međutim, objavljujemo prerađene cjeline iz
doktorata i magistarskog rada ukoliko odgovaraju koncepciji časopisa.
Tekstovi se honoriraju zavisno od kvaliteta i obima.
BROJ 10 • OKTOBAR/LISTOPAD 2023 • 4

U cilju pružanja kontinuirane podrške u radu našim cijenjenim pretplatnicima, REC
d.o.o. je razvio novu vrstu usluge: Portal RECko za koju vjerujemo da će biti od
značajne pomoći u svakodnevnom poslovanju i rješavanju različitih dilema i pitanja
naših pretplatnika – budućih korisnika RECka.
Akcenat je na potpuno praktičnoj koristi našeg i Vašeg RECka, jer jednostavnim

načinom pretraživanja željene oblasti (Javne nabavke, Radni odnosi, Zaštita na
radu), korisnik je u mogućnosti da pronađe traženi odgovor u bazi od preko 10.643
pitanja i odgovora.
Važno je napomenuti da se baza pitanja i odgovora kontinuirano ažurira i dopunjava

što znači da se iz dana u dan korisnicima portala RECko unapređuje korisnost ovog
jednostavnog alata.
Modeli akata!
Poseban dio RECka čine primjeri modeli akata iz javnih nabavki, kao i radnih odnosa
kojima je moguće pristupiti u zavisnosti od toga na koji dio portala ste pretplaćeni.
Godišnja pretplata za 2023. godinu (sa PDV-om):

Javne nabavke – 300 KM
Radni odnosi FBiH – 300 KM Pretplata na dva portala – 560 KM
Radni odnosi RS – 300 KM Pretplata na tri portala – 830 KM
Zaštita na radu FBiH – 250 KM Pretplata na cjelokupni portal – 1000 KM
WWW.REC.BA
RECko „Javne nabavke“ je koncipiran po institutima Zakona o javnim nabavkama. Sastoji
se od pitanja i odgovora iz oblasti javnih nabavki, primjera modela akata koji se susreću
u javnim nabavkama kao i aktuelnih zakonskih propisa kojima je regulisana oblast javnih
nabavki u BiH.
RECko „Javne nabavke“ će najviše koristiti zaposlenicima kod ugovornih organa kao i
ponuđača.
Portal trenutno sadrži preko 4.000 odgovora na pitanja, kojima je moguće pristupiti sa
bilo kojeg uređaja (računar, mobitel, tablet), a u sklopu portala redovno će biti objavljivan
sadržaj koji je vezan za izmjene i dopune ovog Zakona.
Tokom januara pretplatnicima ćemo omogućiti pristup novom Portalu iz javnih nabavki
sa pitanjima i odgovorima koje tematiziraju sadržaj iz Zakona o izmejanma i dopunama
Zakona o javnim nabavkama. Tokom cijele godine pretplatnici će moći kopristiti oba
Portala iz javnih nabavki zavisno od interesovanja za sadržaj pitanja i odgovora.
Pretplatom na Portal RECko ostvarujete pravo na besplatne stručne savjete iz oblasti na

koju ste se pretplatili!

Javne nabavke – 300 KM
savjetodavni
4.000+ odgovora 55 modela akata
servis
RECko „Radni odnosi FBiH” koncipiran je po institutima / oblastima radno-pravnog
zakonodavstva. Sastoji se od pitanja i odgovora iz oblasti radnih odnosa u Federaciji BiH, te
primjera modela akata po različitim radno-pravnim institutima (zasnivanje radnog odnosa,
prestanak radnog odnosa, odmori i odsustva i dr.)
RECko „Radni odnosi FBiH“, će najviše koristiti pravnicima i drugim stručnim licima koja se
bave radnopravnim zakonodavstvom, ali i vlasnicima, menadžerima i direktorima firmi koji
žele da budu upućeni u regulisanje radnih odnosa na teritoriji FBiH.
sadržaj koji je vezan za radne odnose u Federaciji BiH.


Radni odnosi FBiH – 300 KM
savjetodavni
servis
RECko „Radni odnosi RS” koncipiran je po institutima / oblastima radno-pravnog
zakonodavstva. Sastoji se od pitanja i odgovora iz oblasti radnih odnosa u Republici Srpskoj,
te primjera modela akata po različitim radno-pravnim institutima (zasnivanje radnog
odnosa, prestanak radnog odnosa, odmori i odsustva i dr.)
RECko „Radni odnosi RS“, će najviše koristiti pravnicima i drugim stručnim licima koja se
bave radnopravnim zakonodavstvom, ali i vlasnicima, menadžerima i direktorima firmi koji
žele da budu upućeni u regulisanje radnih odnosa na teritoriji Republike Srpske.
sadržaj koji je vezan za radne odnose u Republici Srpskoj.


Radni odnosi RS – 300 KM
savjetodavni
servis
RECko „Zaštita na radu FBiH“ je koncipiran po institutima/oblastima Zakona o zaštiti na
radu u FBiH.
Sastoji se od pitanja i odgovora iz oblasti zaštite na radu u Federaciji BiH. Također, na ovom
portalu ćete moći preuzeti i modele akata za koje bude postojao osnov za njihovu izradu.
RECko „Zaštita na radu u FBiH“ će najviše koristiti pravnicima i drugim stručnim licima
(radniku i povjereniku za zaštitu na radu) koji se bave zaštitom na radu, ali i vlasnicima,
menadžerima i direktorima firmi koji žele da budu upućeni u regulisanje zaštite na radu na
teritoriji FBiH.
Portalu je moguće pristupiti sa bilo kojeg uređaja (računar, mobitel, tablet), a u sklopu
portala redovno će biti objavljivan sadržaj koji je vezan za Zakon o zaštiti na radu u FBiH.


Zaštita na radu FBiH – 250 KM
WWW.REC.BA
Cijena knjige iznosi 200, 00 KM sa PDV-om i troškovima dostave.

BROJ 5 • MAJ/SVIBANJ 2023 • 11

Kancelarijsko poslovanje u FBiH
radu u FBiH.
Sastoji se
Priručnik kojiod pitanja
je pred i odgovora
Vama pripremljen iz
je uoblasti
skladu zaštite na radu
sa Pravilnikom u Federaciji poslovanju
o kancelarijskom BiH. Također, nakoji
u FBiH ovomje
portalukrajem
usvojen ćete 2019.
moćigodine
preuzeti
(„Sl. inovine
modele akata
FBiH“, za koje bude postojao osnov za njihovu izradu.
broj 96/19).
Naša je želja da se kancelarijsko poslovanje shvati kao bitan segment rada organa izvršne i zakonodavne vlasti,
RECko
te drugih „Zaštita
subjekata na raduprava
javnoga u FBiH“ će najviše
i predstavi kao važan koristiti pravnicima
i neodvojiv i drugim
segment cjeline stručnim
ukupnog licima
funkcioniranja
(radniku
javne vlasti.i Ono
povjereniku za zaštitu
se ne vidi izvana, na nekoga
kroz oko radu) koji se baverad
ko posmatra zaštitom
subjekatana radu,prava,
javnoga ali i vlasnicima,
bilo da je
menadžerima
to i direktorima
stranka u upravnom firmi
postupku ili kojizainteresirani
obični žele da budu upućeni
građanin u regulisanje
koji traže zaštite ilinapodnose
određene odgovore radu na
teritoriji FBiH.
zahtijeve za rješavanje određenih problema.
Kancelarijsko poslovanje u ukupnosti svog postojanja nema dodira sa vanjskom stvarnošću, ali bitno utiče na
Portalu aktivnosti
dinamiku je moguće pristupiti
koje obavljaju sa bilo
subjekti kojeg
javnog prava uređaja (računar,
od kojih zavisi mobitel,
ostvarivanje tablet),
određenih pravaastranaka
u sklopu
u
portala redovno će biti objavljivan sadržaj koji je vezan za Zakon o zaštiti na radu u FBiH.
upravnom postupku ili krajnjih korisnika javnih usluga.
Želja autora priručnika je da se kancelarijsko poslovanje, a kako je to i propisano novim režimom pravnih odnosa,
Pretplatom
na na Portal
jedinstven, pravilan RECko način
i dinamičan ostvarujete pravo
primjenjuje na besplatne
na teritoriju stručne
FBiH, uključujući sve savjete iz oblasti
nivoe vlasti. Na takavna
način, svaki građanin, stranka u postupku ili posmatrač rada subjekata javnog prava moći će biti zadovoljan
njihovim radom, a svoja prava ostvarivat će u zakonom predviđenim rokovima, uz poštivanje svih predviđenih
pravila. Iz navedenih razloga preporučujemo Vam ovaj priručnik koji će Vam pomoći i olakšati svakodnevni rad
Godišnjau pretplata
u procesu upravljanja dokumentima za 2023. godinu (sa PDV-om):
javnoj službi.
Zaštita na radu FBiH – 250 KM
Cijena sa PDV-om i poštarinom – 25 KM
WWW.REC.BA
WWW.REC.BA
radu u FBiH.
Sastoji se od pitanja i odgovora iz oblasti zaštite na radu u Federaciji BiH. Također, na ovom
portalu ćete moći preuzeti i modele akata za koje bude postojao osnov za njihovu izradu.
Priručnik o primjeni PDV-a i akcize
RECko „Zaštita sabrana
U ovom priručniku na radu u FBiH“ ćepitanja
su mnogobrojna najviše koristiti
obveznika pravnicima
i zvanični odgovorii UINO
drugim stručnim
na ista. Priručnik licima
sadrži
(radniku i povjereniku
preko 240 pitanja i odgovora izza zaštitu
prakse, na radu) koji
sistematizovanih se zakonskim
prema bave zaštitom na radu, ali i vlasnicima,
institutima.
menadžerima i direktorima firmi koji žele da budu upućeni u regulisanje zaštite na radu na
Naš stručni saradnik za oblast PDV-a iz UINO, je kroz praktične primjere iz prakse u ovom priručniku dao odgovore
teritoriji FBiH. pitanja iz prakse, a što su porezni tretman otpisa zaliha, prefakturisanje, PDV na ino usluge,
na mnogobrojna
PDV tretman doznačenih sredstava i dr.
Portalu je moguće pristupiti sa bilo kojeg uređaja (računar, mobitel, tablet), a u sklopu
Priručnik je namijenjen poreskim obveznicima, računovodstvenim servisima, poreskim savjetnicima,
portala redovno
konsulatanskim će biti
kućama, objavljivan
advokatima i svim sadržaj koji je vezanlicima,
drugim zainteresovanim za Zakon o zaštiti
a njegov doprinosna radu
treba u FBiH.
da se ogleda
u lakšem razumijevanju propisa o PDV-u i propisa o akcizama što će u konačnici imati za cilj ispravno postupanje
Pretplatom
navedenih lica na Portalindirektnih
u sistemu RECko poreza.
ostvarujete pravo
Naime, kroz napraksu
svoju besplatne stručne
u UIO i izvan savjete
UIO, autor je bioizčesto
oblasti na
svjedok
negativnih implikacija po poreske obveznike zbog nedovoljnog poznavanja propisa iz oblasti PDV-a i akciza,
zbog čega se nada da će planirani doprinos priručnika biti i ostvaren, te da će priručnik uspjeti dati odgovore
na mnoga otvorena pitanja, a čitaoce zaintrigirati da više pažnje poklone pravilnoj primjeni propisa iz oblasti
indirektnih poreza. Jer naGodišnja pretplata
koncu, samo za 2023.
ukoliko imamo godinu
ispravno (sa PDV-om):
postupanje u sistemu indirektnih poreza, onda
gotovo sa sigurnošću možemo tvrditiZaštita
da nećemona radu FBiH – 250 KM poslovanje poreskog obveznika.
ugroziti uspješno i zakonito
Cijena sa PDV-om i poštarinom – 35 KM
WWW.REC.BA
WWW.REC.BA
doc. dr. sc. Adis Poljić
Sastavljanje tužbe u vezi s

raspravnim načelom - II dio
(činjenice, dokazi i vrijednost
predmeta spora)
Sažetak: Predmet ovog rada, koji je drugi dio teme sastavljanje tužbe
u vezi sa raspravnim načelom, je procesna građa i vrijednost predmeta
spora. U ovom radu je ukazano na konkretne primjere iz sudske prakse
u kojima je došlo do povrede raspravnog načela. Nije rijetka pojava
da stranke ne iznosu sve pravno relevantne činjenice i ne predlože
dokaze za dokazivanje pravno relevantnih činjenica, u kojem slučaju
jedini zakonit ishod može da bude neuspjeh u parnici. U pojedinim
slučajevima sudovi umjesto da sankcionišu ovaj propust stranaka
na njihovu štetu, oni pribjegavaju primjeni istražnog načela čime se
omogućava strankama, najčešće tužiocu, da iznesu nove činjenice i
predlože nove dokaze. Tužilac se ne bi trebao pouzdati u nezakonito
postupanje suda koje je usmjereno na utvrđivanje činjenica koje nisu
iznesene i nalaganje ili poticanje od strane suda da iznese činjenice
i predloži dokaze. Također, dužnost je tužioca da navede vrijednost
predmeta spora koji je obavezan element tužbe i bez kojeg je tužba
neuredna cijeneći pravila parničnog postupka za pojedine sporove.
Na osnovu istraživanja u radu dolazi se do zaključka da se dužnost
iznošenja činjenica u tužbi na kojima se zasniva tužbeni zahtjev
odnosi samo na onaj obim činjenica koji omogućava raspravljanje
o tužbenom zahtjevu i njegovu konkretizaciju, dok se u pogledu
navođenja dokaza ne može uspostaviti bilo kakav pravni standard i
bitno je da tužilac navede jedan ili više dokaza.
Ključne riječi: raspravno načelo, činjenice, dokazi, vrijednost

predmeta spora.
1. Uvod
Tužbeni zahtjev, činjenice na kojima se zasniva tužbeni zahtjev

i dokazi kojima se dokazuju pravno relevantne činjenice predstavljaju
jedinstven sistem međusobne zavisnosti i uticaja ova tri elementa.
Svaki od ovih elemenata zavisi od preostala dva, što je nužno cijeniti
kod podnošenja tužba. Za usvajanje tužbenog zahtjeva potrebno je
iznijeti činjenice i dokazati ove činjenice. Za uspjeh u parnici kada
su iznesene pravno relevantne činjenice i dokazane, potrebno je u
skladu s njima postaviti tužbeni zahtjev. Ova međusobna zavisnost i
potreba da se svi elementi pravilno navedu mora podstaknuti tužioca
da prije sastavljanja tužbe pravilno ocjeni koje činjenice može iznijeti
i dokazati, koje dokaze može izvesti i na koji način treba da postavi

tužbeni zahtjev prema činjenicama koje može dokazati. Ključno u

vezi činjenica i dokaza je raspravno načelo. Raspravno načelo za
stranke znači da su dužne iznijeti sve pravno relevantne činjenice i
predložiti dokaze kojima će utvrditi ove činjenice. U sudskoj praksi
nalazimo primjere gdje drugostepeni sud zahtijeva od prvostepenog
suda poduzimanje radnji koje kojima podstiče ili čak nalaže stranci
poduzimanje aktivnosti koje su karakteristične za istražno načelo.
Ovakvo nezakonito postupanje sudova, ostavlja ,,nadu“ strankama da
se mogu pouzdati u ulogu suda za njihov uspjeh u parnici. Stranke
se ne bi trebale nadati u postupanje suda, i potrebno je da iznesu sve
pravno relevantne činjenice i predlože dokaze kako bi uspjele u parnici,
odnosno da tužilac iste navede već u tužbi.
2. Činjenice na kojima tužilac zasniva tužbeni zahtjev
Historijski događaj za koji tužilac smatra da mu pruža osnovu

za isticanje određenog zahtjeva predstavlja stvarnu ili tužbenu osnovu
spora. 1 Činjenice koje se navode u tužbi moraju biti dovoljno precizno
opisane da omoguće konkretizaciju i specifikaciju spornog odnosa-
sistem substanciranja stvarne osnove spora.2 Radi se o životnom
događaju ili nizu događaja povezanih u cjelinu, odnosno o životnim
činjenicama na kojima se zasniva tužbeni zahtjev.3 Činjenice na kojima
tužilac zasniva zahtjev predstavljaju zapravo činjenični opis događanja
koji je doveo do podnošenju tužbe. Navedene činjenice trebaju
pokazati da postoji podudarnost između faktičnog stanja i onog koje
materijalnopravni zakon predviđa kao osnovu za pružanje pravne
zaštite koju tužilac traži, dok izbor činjenica koje tužilac iznosi u tužbi
zapravo zavisi o pravnoj ocjeni faktičnog stanja koje čini sam tužilac.4
Činjenični osnov tužbe mora da bude postavljen tako da
omogući razlikovanje postavljenog tužbenog zahtjeva od drugih i
da omogući strankama da raspravljaju o njemu5, odnosno činjenični
osnov tužbenog zahtjeva mora biti u tužbi prezentiran u obimu
koji omogućuje dopuštenost raspravljanja o tužbenom zahtjevu,
a ne i u obimu koji omogućuje odlučivanje o osnovanosti tužbenog 1 Triva, S. (1965) Građansko procesno
pravo. Zagreb: Narodne novine, str.
zahtjeva6. To je u stvari onaj obim činjenične građe koja omogućuje 326.
2 Ibid, str. 326.
konkretizaciju istaknutog tužbenog zahtjeva.7 Osim toga, on treba da 3 Zečević, E. (2009) Komentar Zakona
bude izložen tako da sud može ocijeniti samo na osnovu navoda u o parničnom postupku Federacije
Bosne i Hercegovine, 2. izd.,
tužbi, da li je dopušteno pružanje pravne zaštite u konkretnoj pravnoj Sarajevo: Logos, str. 61.
stvari.8 Činjenice se navode logično, hronološki, po tačkama, a odmah 4 Matić, T. (2021) ,,Forma i sadržaj
tužbe u parničnom postupku“,
na istom mjestu navode se dokazi za bitne činjenice.9 Iako je ovaj Financije i pravo, Vol. 9, 2/2021, str.
način sastavljanja tužbe najpregledniji, moguće je odmah znati kojim 155.
5 Stanković, G. (1989) Građansko
dokazima tužilac želi dokazati iznesene činjenice, može da nakon procesno pravo. Beograd: Zavod za
navođenja činjenica navede dokaze, ali je potrebno da navedene udžbenike i nastavna sredstva, str.
257.
činjenice (okolnosti) za koje predlaže svaki pojedini dokaz. 6 Čalija, B., Omanović, S. (2000)
Građansko procesno pravo.
Jedan dio činjeničnog osnova bi se morao odnositi, kao što je Sarajevo: Univerzitet u Sarajevu,
već navedeno, na nadležnost suda kako bi sud mogao utvrditi da li 7
Pravni fakultet, Sarajevo, str. 183.
Ibid, str. 183.
je nadležan, izuzev kada je na osnovu samog prebivališta ili sjedišta 8 Stanković, G. (1989) Građansko
tuženog evidentno da se radi o općoj mjesnoj nadležnosti, ili kada procesno pravo, op. cit., str. 257.str.
257.
iz činjeničnog osnova neposredno proizlazi osnov za nadležnost. 9 Vuković, S. (2010) Komentar zakona
o parničnom postupku: sa registrom
Naprimjer, tužilac je obavljao rad na području suda kojem je podnesena pojmova i obrascima, 2 izd.,
tužba, tako da se u tužbi navodi da je tužilac obavljao poslove Beograd: Poslovni biro, str. 74.
dostavljača robe na području općine X.

Dužnost tužioca je da iznese samo pravno relevantne činjenice.

Pravno irelevantne činjenice nisu bitne za parnični postupak i tužilac
ih nije dužan iznositi. Iznošenjem pravno irelevantnih činjenica tužilac
nepotrebno njima daje značaj, što može uticati i na sud da posveti veću
pažnju ovim činjenicama u odnosu na pravno relevantne. Raspravno
načelo zahtjeva od tužioca aktivan odnos prema parničnom postupku,
i ne može se na bilo koji način pouzdati da će sud nadomjestiti njegov
propust da navede pravno relevantne činjenice. Kod određivanja
koje su činjenice pravno relevantne tužilac treba da cijeni materijalne
odredbe koje su po njemu osnov tužbenog zahtjeva. Iako sud nije
vezan za pravni osnov tužbenog zahtjev, glavna smjernica za tužioca
je materijalna norma na kojoj on zasniva tužbeni zahtjev. Veoma težak
zadatak suda je da na pripremnom ročištu izvrši razdvajanje pravno
relevantnih od pravno irelevantnih činjenica, zbog čega se često
raspravlja o obje vrste činjenica.
Vrlo često se dešava u sudskoj praksi da se ne navode činjenice
za svaki tužbeni zahtjev već samo za pojedine, kada je u tužbi sadržano
više tužbenih zahtjeva. Također, vrlo često se ne navode činjenice
na kojima se zasniva zahtjev za zakonsku zateznu kamatu. Dužnost
tužioca je da kod zakonske zatezne kamate navede činjenice kada je
potraživanje dospjelo. Kamata se može dosuditi od dana dospjelosti
potraživanja.
Kod iznošenja činjenica potrebno je da tužilac ima u vidu da je
u našem parničnom postupku normirano raspravno načelo i da sud
ne smije uticati da tužilac iznese činjenice koje nije iznio u tužbi ili na
pripremnom ročištu. Prije nego što se odluči da sud postavi pitanje
radi saniranja deficita tvrdnje, potrebno je da ima u vidu da nije dužan
da utvrđuje i činjenice koje stranka nije iznijela, a koje su bitne za
pravilnu primjenu materijalnog prava10. Stranke iznose tvrdnje za koje
smatraju da su pravno relevantne i da su dovoljne za uspjeh u parnici.
Međutim, po ocjeni suda ove tvrdnje mogu biti nedovoljne i potrebno je
da stranke iznesu tvrdnje koje su po ocjeni suda relevantne. Naprimjer,
tuženi ističe prigovor zastare nematerijalne štete zbog protoka sedam
godina od dana nastanka štetnog događaja. Tužilac ne ističe kada je
završeno liječenje, odnosno kada je saznao za obim štete i štetnika. Za
sud nije sporno da je teret dokazivanja spornih tvrdnji na tužiocu i da
bi ovo pitanje trebao postaviti tužiocu. Sud ima dvije mogućnosti. Prva
mogućnost je da ne postavlja pitanje tužiocu kada je završeno liječenje,
odnosno kada je saznao za obim štete i štetnika, te da zakaže ročište
za glavnu raspravu. Druga mogućnost jeste da sud postavi pitanje
tužiocu na koje bi dobio odgovor u vezi navedenih tvrdnji i na taj način
sanirao deficit tvrdnje tužioca. Ukoliko bi sud postavio pitanje tužiocu
uticao bi da tužilac iznese tvrdnje koje su bitne za uspjeh u sporu, što
u konačnom ishodu može uticati da tužilac uspije u sporu. Posebno je
bitno istaći da postavljanje pitanja za saniranje deficita tvrdnje dovodi
do procesne situacije koja se najčešće ne može otkloniti u žalbenom
postupku. Naime, stranke imaju mogućnost isticanja novih tvrdnji do
zaključenja pripremnog ročišta i mogu isticati da bi iznijele tvrdnje i
da sud nije postavio pitanje zbog kojeg su iznijele pravno relevantne
10 Vidi: Dabić-Jovičić, B., Jašarspahić,
tvrdnje. Ukoliko bi drugostepeni sud ukinuo presudu zbog propusta Š. (2009) Modul 2-Građanska oblast,
na pripremnom ročištu, stranka bi mogla u ponovnom suđenju na Sarajevo: Visoko sudsko i tužilačko
vijeće BiH, str. 22.
pripremnom ročištu iznijeti tvrdnje koje je iznijela zbog pitanja suda.

Postavljanjem pitanja sud bi uticao na stranku da iznese

tvrdnje koje ranije nije iznijela, čime bi druga stranka bila dovedena
u neravnopravan položaj sa stanovišta raspravnog načela. Dužnost
stranke da iznese tvrdnje bila bi ublažena. Stranka ne bi više imala
dužnost da iznese sve pravno relevantne tvrdnje i za te tvrdnje dokaze,
već bi bila dužna da po osnovu pitanja suda iznese tvrdnje što je
suprotno raspravnom načelu. Zaključujemo, sud ne smije postavljati
pitanja strankama koja bi za posljedicu imala iznošenje tvrdnji kojima
bi došlo do upotpunjenja pravno relevantnih tvrdnji za usvajanje ili
odbijanje tužbenog zahtjeva. Za postavljanje pitanja radi saniranja
deficita tvrdnji, Knežević, M. navodi: ,,Sud ne smije da postavljanjem
pitanja provocira tužioca da postavlja tvrdnje o događaju koji nije isti
s događajem koji je element predmeta spora. Sud ne smije da postavlja
pitanja radi postavljanja tvrdnji o činjenicama koje doduše spadaju u
životni događaj kao predmet spora, ali koje se odnose na norme za koje
u vezi s navodima stranaka ne postoji nikakav povod za primjenu.“11
Procesna pravila ne oslobađaju sud dužnosti da doprinese
potpunom rasvjetljavanju činjeničnog stanja potrebnog za donošenje
presude, jer sud nije niti može biti pasivan posmatrač procesne borbe
koja se odvija između stranaka niti se primjenom pravila o teretu
dokazivanja može osloboditi ove odgovornosti. 12
Sud će postaviti pitanja vezano za razjašnjenje činjenica kada
je nejasno na kojim činjenicama tužilac zasniva svoj tužbeni zahtjev ili
na kojim činjenicama tuženi zasniva iznesene prigovore. Naprimjer,
ukoliko tužilac u tužbi navedene da je zaključio usmeni ugovor o
kupoprodaji, dok na pripremnom ročištu navede da je zaključio
pismeni ugovor o kupoprodaji i da će ovo dokazati saslušanjem
svjedoka jer nema primjerak pismenog ugovora. U ovom slučaju sud
treba da razjasni na kojim činjenicama tužilac zasniva svoj tužbeni
zahtjev, da li na činjenici da je zaključen usmeni ili pismeni ugovor o
kupoprodaji. Ne bi predstavljalo razjašnjenje činjenica ukoliko tužilac
traži da se utvrdi da je ništav ugovor dok u tužbi navodi činjenice
da su postojale mane volje kod zaključenja ugovora koje dovede do
rušljivosti ugovora. U ovom slučaju bi se radilo o pogrešno iznesenim
činjenicama i pitanja suda bi uticala na saniranje deficita činjenica i
da tužilac iznese činjenice za ništavost ugovora, iako je iznio samo
činjenice za rušljivost ugovora. Dakle, sud je dužan postavljati pitanja
za razjašnjenje činjenica, dok ne smije postavljati pitanja radi iznošenja
novih činjenica.
3. Dokaze kojima se utvrđuju činjenice
Pod dokazima se podrazumijevaju dokazna sredstava čije

izvođenje tužilac predlaže tokom postupka.13 Dokazi moraju biti
određeni, tako da se jasno može zaključiti na koje činjenice se odnose
određeni dokazi.14 Za obim navođenje dokaza u tužbi, s obzirom da
tužilac može dokaze predložiti i na pripremnom ročištu, nije moguće 11 Knežević, M. (2016) Raspravno
uspostaviti bilo kakav pravni standard. Nalaganje tužiocu od suda da načelo u srpskom parničnom
postupku. Beograd: Službeni
navedene dodatne dokaze značilo bi postupanje protivno raspravnom glasnik, str. 481.
načelu, zbog mogućnosti da tužilac predloženim dokazima po nalogu 12 Vidi: Keča, M. (2013) ,,O teretu
dokazivanja u parničnom
suda dokaže pravno relevantne činjenice i uspije u parnici. Za urednost postupku’’, Zbornik radova Pravnog
fakulteta Novi Sad, Vol. 47, 3/2013,
tužbe dovoljno je da tužilac navede jedan ili više dokaza, čime će tužba str. 86.

biti uredna. Uspješnost dokazivanja činjenica predloženim dokazima

u tužbi ne može biti predmet ispitivanja urednosti tužbe.
Tužiocu je kod iznošenja činjenica vodilja materijalna norma
koja njemu predstavlja osnov za usvajanje tužbenog zahtjev. Kod
iznošenja činjenica tužilac nema upute niti ograničenja kojim dokazima
će utvrditi pravno relevantne činjenice. Ovo je posljedica prihvatanja
načela slobodne ocjene dokaza u parničnom postupku.
Slobodna ocjena dokaza predstavlja način utvrđivanja činjenica
u parničnom postupku. Njen značaj je doveo do ustanovljenja načela
slobodne ocjene dokaza kao jednog od osnovnih načela parničnog
postupka. Na osnovu slobodne ocjene dokaz sud odlučuje koje će
činjenice uzeti kao dokazane, a kod ove odluke sud će savjesno i
brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.15 Slobodna
ocjena dokaza podrazumijeva i slobodno odlučivanje suda koji će se od
predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.16
Cilj slobodne ocjene dokaza je utvrđivanje činjeničnog stanja
bez bilo kakvih formalnih ograničenja za sud. Suprotan način ocjene
dokaza je sistem legalne ocjene dokaza. Branioci sistema legalne
ocjene dokaza osporavali su prednost sistema slobodne ocjene ističući
da je za uspješnost ove metode potrebno da sudije imaju savjesti,
istinoljubivosti i stručnog znanja, a da sudački kadar s kojim raspolaže
savremeno društvo nema nijedno od ovih neophodnih svojstava u
dovoljnoj mjeri razvijeno.17 Kod sistema legalne ocjene dokaza, nije od
značaja lični stav sudije jer je unaprijed zakonodavac odredio način
ocjene dokaza, a sudija treba samo da utvrdi da li postoje zakonom
predviđene pretpostavke za primjenu tih pravila koja se odnose na
ocjenu dokaza.18
Za savremeno doba je neprihvatljiva legalna ocjena dokaza. 13 Jakšić, A. (2010) Građansko procesno
pravo, 5. izd., Beograd: Pravni
Sudija treba da ima slobodu kod utvrđivanja činjenica. Nemoguće je fakultet Univerziteta u Beogradu,
uspostaviti pravila dokazivanja koja bi se primjenjivala na svaki slučaj 14
str. 271.
Radovanov, A. (2014) Građansko
kroz uske mogućnosti dokazivanja koje proklamuje legalna ocjena procesno pravo: parnični i
dokaza. Uloga sudije i jeste utvrđivanje činjenica i primjena prava. Kod vanparnični i postupak izvršenja
i obezbeđenja, 4. izd., Novi Sad:
legalne ocjene dokaza više ,,zakon sudi“, nego sudija. Praksa dovodi Pravni fakultet za privredu i
pravosuđe, str. 104.
do slučajeva koje je nemoguće normirati, kako obimom propisa tako 15 Član 13. Zakona o parničnom
i nepredvidljivosti situacija. Takvi slučajevi ne bi se mogli dokazati. postupku pred Sudom Bosne i
Hercegovine, Službeni glasnik
Prilikom sastavljanja tužbe, tužiocu bi bilo lakše da je u našem pravu BiH, br. 36/04, 84/07, 58/13, 94/16
prisutan sistem legalne ocjene dokaza na osnovu kojeg bi znao kojim i 34/21-ZPPBiH; član 8. Zakona o
parničnom postupku Federacije
dokazom će dokazati pojedine činjenice. Bosne i Hercegovine, Službene
novine FBiH, br. 53/03, 73/05, 19/06
Dodatnu ,,poteškoću“ tužiocu predstavlja prihvatanje i 98/15-ZPPFBiH; član 8. Zakona
raspravnog načela koje ograničava ulogu suda u vezi dokaza stranaka. o parničnom postupku Republike
Srpske, Službeni glasnik RS, br.
Stranke predlažu i izvode dokaze, a sud ne samo da ne predlaže 58/03, 85/03, 74/05, 63/07,105/08-
niti izvodi dokaze, već sud ne smije niti postavljati pitanja kojima odluka US RS, 45/09-odluka US
RS, 49/09 i 61/13--ZPPRS; član 8.
bi podstakao stranke da predlože dokaze. Postavljanje pitanja radi Zakona o parničnom postupku
saniranja deficita dokaznih prijedloga u uskoj je vezi sa postavljanjem Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine,
Službeni glasnik BD BiH, br. 28/18 i
pitanja radi saniranja deficita tvrdnji. U ovom slučaju stranka ne predlaže 6/21—ZPPBDBiH.
dokaze za dokazivanje svojih tvrdnji, i sud može postavljanjem pitanja 16 Odluka Vrhovnog suda RS, broj
75 0 P 000894 13 Rev od 23. 4. 2014.
uticati da stranke predlože dokaze. Naprimjer, tužilac nije predložio godine.
17 Triva, S. (1965) Građansko procesno
medicinsku dokumentaciju niti vještačenje po vještaku medicinske pravo, op. cit., str. 119.
struke za tužbeni zahtjev koji se odnosi na naknadu nematerijalne 18 Zečević, E. (2009) Komentar Zakona
o parničnom postupku Federacije
štete. Sud bi otklonio deficit dokaznih prijedloga ukoliko bi pitao Bosne i Hercegovine, 2. izd., op. cit.,
tužioca koje dokaze predlaže za naknadu nematerijalne štete odnosno str. 17.

zašto ne predloži medicinsku dokumentaciju i vještačenje po vještaku

medicinske struke. Međutim, sud ne smije da postavlja pitanja kojima
bi uticao da stranka predloži dokaze koje nije predložila, iz istih
razloga zbog kojih sud ne može postavljati pitanja stranci kako bi
iznijela tvrdnje koje nije samostalno iznijela.
Neposredna zadaća suda, međutim, nije (kako se inače tvrdi)
provjeriti jesu li tvrdnje stranaka istinite, već utvrditi postoji li ili
ne postoji ono za što je ustvrđeno da postoji ili ne postoji.19 Tvrdnja
o postojanju ili nepostojanju činjenica tek je inicijativa, povod da se
činjenice utvrde.20 Sud se ne izjašnjava o istinitosti tvrdnji već o postojanju
ili nepostojanju onoga za što je ustvrđeno da postoji ili ne postoji, a što je
utvrđivao smatrajući da je pravno relevantno.21 Nedovoljnu aktivnost
stranaka u postupku sud će adekvatno sankcionisati odlučivanjem
primjenom pravila o teretu dokazivanja nakon zaključene glavne
rasprave, ali ako su stranke udovoljile procesnom teretu u vlastitom
interesu, onda uzroke nepravilne i nezakonite presude treba tražiti
isključivo u sudu.22
Iako je prošlo skoro 20 godina od početka primjene raspravnog
načela, primjetno je u sudskoj praksi da sudovi primjenjuju istražno
načelo, što omogućava tužiocu da iako nije predložio određene dokaze
ipak uspije u parničnom postupku. Uobičajeno je da se raspravno
načelo povređuje u korist tužioca, ali se svakako tužilac ne bi smio
osloniti na pomoć suda koja se ogleda u kršenju raspravnog načela. U
nastavku će se ukazati na neke slučajeve iz sudske prakse u kojima je
došlo do kršenja raspravnog načela.
U prvom slučaju23, drugostepeni sud je naložio da prvostepeni
sud ,,...zatraži od stranaka da provedu dokaze kojima će dokazati relevantne
činjenice“. Suprotno je raspravnom načelu da prvostepeni sud nalaže
strankama da provedu određene dokaze, jer je jasno koja je posljedica
ukoliko stranke ne provedu potrebne dokaze. Sa druge strane, nejasno
je na koji bi način prvostepeni sud mogao ,,zatražiti“ od stranaka
provođenje dokaza i koja bi posljedica, u skladu sa uputom, bila ako
stranke ne postupe po traženju prvostepenog suda.
U drugom slučaju24, drugostepeni sud navodi: ,,U ponovnom
postupku prvostepeni sud će zatražiti od tužene da ponudi određene dokaze na
okolnost da je ona izvršavala određene obaveze po osnovu navedenog ugovora
o doživotnom izdržavanju prema ostaviocu, nakon što je isti zaključio brak
sa T.B. ubrzo nakon zaključenja navedenog ugovora o doživotnom 19 Dika, M. (2015) ,,O standardima
utvrđenosti činjenica u parničnom
izdržavanju (koja je umrla nakon ostavioca), na način, u mjeri i pod postupku“, Zbornik Pravnog
okolnostima kako je to pobliže opisala u odgovoru na tužbu tužilje i u fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 23,
1/2015, str. 37.
svom iskazu kao parnična stranka, a u skladu sa njenim navodom da 20 Ibid.
je to činila u dogovoru sa ostaviocem kao primaocem izdržavanja, te će 21
22
Ibid.
Mulabdić, S., Mulabdić, A.
preduzeti i druge potrebne radnje u skladu sa prijedlozima parničnih (2014) ,,Uloga stranaka i suda na
pripremnom ročištu“, Domaća
stranaka i donijet će novu na zakonu zasnovanu odluku, vodeći i strana sudska praksa, Vol. 11,
računa o primjedbama ovog suda.“ Za razliku od prethodnog slučaja, 61/2014, str. 20.
23 Odluka Kantonalnog suda u Tuzli,
drugostepeni sud navodi koje su činjenice pravno relevantne koje treba broj 32 0 P 092574 14 Gž od 16. 1.
dokazati tužena strana. Ponovo je nejasno na koji način će prvostepeni 2017. godine, kurziv dodan.
24 Odluka Okružnog suda u Bijeljini,
sud ,,zatražiti“ izvođenje određenih dokaza i koje su pravne posljedice broj 83 0 P 015199 17 Gž od 30. 3.
ukoliko stranke ne postupe po traženju suda. 2017. godine, kurziv dodan.
25 Odluka Okružnog suda u Bijeljini,
U trećem slučaju25, drugostepeni sud navodi: ,,Pazeći na pravilnu broj 83 0 I 020291 16 Gž od 4. 5. 2016.
godine, kurziv dodan.
primjenu materijalnog prava po službenoj dužnosti, prvostepeni sud je morao

naložiti tužiocu dostavljanje odluke o osnivanju (eventualno drugih odluka

Skupštine opštine kojim je propisan način obrazovanja cijena usluga), jer ove
podatke ima po prirodi stvari (i može i mora dokazati) upravo tužilac. Bez toga
nije bilo moguće pravilno primijeniti materijalno pravo. Sud je također morao
zatražiti o tome izjašnjenja od tužioca i eventualno mu naložiti da dostavi i
svoja opšta akta na osnovu kojih posluje ako su u vezi sa formiranjem cijena.“
Raspravno načelo ukazuje da se u svakom slučaju može primijeniti
materijalno pravo, samo sa različitim posljedicama. Propuštanje
dokazivanja pravno relevantnih činjenica od strane tužioca, ukoliko
i postoje dokazi, vodi do odbijanja tužbenog zahtjeva, identično kao
i da ti dokazi nepostoje, odnosno da tužilac nije mogao dokazati
pravno relevantne činjenice. Propust tužioca, u konkretnom slučaju,
da dokaže način obrazovanja sporne cijene usluga je propust tužioca
kojeg nije smio da ispravi prvostepeni sud. Prvostepeni sud ne može
po službenoj dužnosti naložiti dostavljanje dokaza za dokazivanje
pravno relevantnih činjenica, s obzirom da je to dužnost stranaka.
U četvrtom slučaju26, drugostepeni sud navodi: ,,U nastavku
postupka, sud će zatražiti od stranaka podatak da li je protiv tuženog vođen
krivični postupak zbog ovog udesa, kod kog suda i pod kojim brojem, da bi
izvršio uvid u spise krivičnog predmeta, po potrebi provesti vještačenje
po vještaku saobraćajne struke koji mora da se izjasni o osnovnom uzroku
saobraćajne nezgode, o eventualnim propustima i doprinosu drugog učesnika 26 Odluka Okružnog suda u Bijeljini,
u saobraćajnoj nezgodi, ukoliko ih ima, saslušati vještaka neuropsihijatra, broj 83 0 P 020226 17 Gž od 24. 10.
2017. godine, kurziv dodan.
specijalistu za bolesti zavisnosti, da se izjasni kolika je koncentracija alkohola 27 U prvostepenom postupku su
predloženi i izvedeni slijedeći
u krvi bila kod tuženog u momentu udesa i kako je alkoholisanost vozača dokazi: ,,…uvidom i čitanjem u
uticala na upravljanje automobilom, svjedoke čije izjave je predložio tužilac, zapisnik o uviđaju saobraćajne
nezgode broj … od … .2010. godine,
pozvati u sud radi saslušanja, zbog povrede načela neposrednosti čitanjem vansudsko poravnanje od … .2010.
izjava, provesti i druge dokaze koje stranke predlože, pa će savjesnom i godine broj protokola tužioca …,
odluku o likvidaciji štete broj …
brižljivom ocjenom svakog dokaza ponaosob, svih dokaza u njihovoj od 18.10.2010. godine, polisu broj
međusobnoj povezanosti, kao i na osnovu rezultata cjelokupnog …. od 24.03.2010. godine, uslove
za osiguranje vlasnika odnosno
postupka, donijeti novu na zakonu zasnovanu odluku, pri čemu će korisnika motornih i priključnih
kod odluke o glavnoj stvari, odlučiti i o sporednim potraživanjima, vozila od odgovornosti za štete
pričinjene trećim licima, zahtjev
to jest o troškovima postupka.“ Kod ovog slučaja je prisutan klasičan regresnom dužniku za naknadu
regresa broj … od 22.10.2010.
primjer istražnog načela sa izvođenjem velikog broja dokaza u cilju godine, opomenu regresnom
utvrđivanja materijalne istine, jer je sve navedene dokaze dužan da dužniku za naknadu regresa
broj … od 06.12.2010. godine sa
izvede prvostepeni sud, s tim da se ne smije naložiti ni strankama povratnicom,izvod broj 204 iz N.N.
izvođenje dokaza jer ovi dokazi nisu izvedeni u prvostepenom Banke od 22.10.2010. godine, tužbu
oštećenih iz predmetne saobraćajne
postupku.27 nezgode protiv ovde tužioca od
04.08.2010. godine, izvod iz matične
U petom slučaju ne radi se o izričitom kršenju raspravnog knjige vjenčanih za oštećenog od
načela, već njegova povreda indirektno proizlazi. Drugostepeni sud u 28.07.2010.godine, izvod iz matičnog
registra umrlih od 02.08.2010. godine
svojoj odluci28 navodi: ,,Stoga su osnovani žalbeni prigovori tuženog za oštećenog, izvod iz matičnog
da je uporedni radnik R.P. zaključno sa 2011. godinom imao navršenih registra rođenih za sina oštećenog od
02.08.2010. godine, izvod iz matičnog
24 godine staža i da je njegova neto plaća veća uslijed minulog staža, registra rođenih za sina oštećenog
a da je s druge strane radnik M. K. zaključno sa 2011. godinom imao od 02.08.2010. godine, Pravilnik
o jedinstvenim kriterijumima za
navršenih tek 2 godine radnog staža, i u skladu s tim gotovo minimalan utvrđivanje naknade nematerijalnih
minuli staž te da je plaća koja mu je isplaćena isključivo rezultat i nekih vidova materijalne štete
objavljen u Službenom listu CG
ostvarene norme i da je neprihvatljivo utvrđivati razliku isplaćene broj 35/2009 od 03.06.2009. godine“.
(Odluka Osnovnog suda u Zvorniku,
plaće sjekača koji je mlađe životne dobi, iz razloga što isti ostvaruju broj 83 0 P 020226 13 P od 20.01.2017.
veću normu uslijed bolje fizičke sposobnosti, a da radnici sjekači u godine).
poznijim godinama imaju manju ostvarenu normu, kao i žalbeni navodi broj 33 0 Rs 071584 22 Rsž 3 od 10. 6.
da su uporedni radnici uzeti radnici koji nemaju iste ili slične karakteristike 2022. godine, kurziv dodan.
kao tužilac.

U konkretnom slučaju da bi se moglo zakonito odlučiti o pravu

tužioca na naknadu štete zbog izgubljene dobiti, i njenu visinu, bitno je
utvrditi da li bi tužilac po redovnom toku stvari u utuženom periodu i
dalje radio na poslovima sjekača (iz podataka spisa slijedi da je tužilac
otišao u penziju tokom 2020. godine sa navršenih 40 godina radnog
staža), a s obzirom na težinu poslova, te u zavisnosti od tog utvrđenja,
visinu njegovih primanja u utuženom periodu uporediti sa visinom
prosječne plaće uporednih radnika, tj. radnika koji su približno počeli
raditi na poslovima sjekača, sa približno istim godinama starosti kao
tužilac.
Ove pravno relevantne činjenice, a koje su osnov za pravilno
odlučivanje u predmetnoj pravnoj stvari nisu raspravljene u postupku
koji je prethodio donošenju pobijane presude, a prvostepeni sud
je propustio da na pripremnom ročištu zatraži jasno izjašnjenje od
tužioca u vezi sa njegovim navodima i prijedlozima za predmetni
tužbeni zahtjev, uslijed čega je propustio da raspravi sve pravno
relevantne činjenice a slijedom toga nije kritički ni cijenio predmet
i obim vještačenja koje je tužilac predložio, a što za posljedicu ima
povredu odredbe člana 78. stav 2. ZPP, u vezi sa odredbom člana 81.
istog zakona.“ U ovom slučaju, tužilac je predložio izvođenje dokaza
vještačenjem i predložio u odnosu na koje će se radnike porediti plaća
tužioca. Prvostepeni sud nije mogao da odbije ovaj prijedlog niti da
odredi da se vještačenje odredi u odnosu na druge uporedne radnike.
Tužilac je podigao tužbu s namjerom dokazivanja da u odnosu na
određene radnike ima manju plaću i u odnosu na njih je zahtijevao da se
provede vještačenje. Određivanjem drugih uporednih radnika tužiocu
bi se onemogućilo raspravljanje. Drugostepeni sud je smatrao da
radnici u odnosu na koje je tužilac predložio vještačenje nisu uporedni
radnici što može dovesti samo do odbijanja tužbenog zahtjeva. Tužilac
nije dokazao da ima manju plaću u odnosu na uporedne radnike.
Međutim, drugostepeni sud je ukidanjem prvostepene presude dao
priliku tužiocu da odredi nove uporedne radnike za dokazivanje da
u odnosu na njih ima manju plaću. Uobičajeno je u sudskoj praksi da
tužilac ne određuje koji su to uporedni radnici već da to vještak utvrdi
na osnovu dostavljenih podataka od poslodavca. Pouzdaniji način za
tužioca je da on izričito ne navodi uporedne radnike već da njih utvrdi
vještak, a ako vještak ne utvrdi pravilno uporedne radnike može
iznositi primjedbe na vještačenje. Ukoliko tužilac želi da on odredi
uporedne radnike potrebno je da pravilno sve kriterije koji utiču na
sličnosti njihovog statusa, kao što je radno mjesto, godine života,
dužina obavljanja poslova i slično.
Zajedničko za sve navedene slučajeve iz sudske prakse je
suprotno postupanje i prema načelu slobodne ocjene dokaza, jer
prilikom izbora dokaza sud nije vezan samo za predložene dokaze već
se dozvoljava, tačnije nalaže, prvostepenom sudu da odredi izvođenje
dokaza koje stranke primarno nisu predložile. Od suda se zahtijeva
da naloži strankama predlaganje dokaza ili da sam odredi izvođenje
dokaza29. Navedena sudska praksa je posljedica ranijeg istražnog načela 29 ,,…po potrebi provesti vještačenje
koje se u BiH primjenjivalo do 2003. godine. Promjena sa istražnog na po vještaku saobraćajne struke koji
mora...“(Odluka Okružnog suda u
raspravno načelo je značajna promjena u parničnom postupka koju Bijeljini, broj 83 0 P 020226 17 Gž od
sudovi nisu u cijelosti prihvatili iako je protekao značajan period od 24.10.2017. godine, kurziv dodan)
uvođenja raspravnog načela u parnične postupke BiH.

Povreda raspravnog načela putem nalaganja strankama da

izvedu dokaze, dovodi i do povrede načela slobodne ocjene dokaza.
Sud može naložiti strankama da predlože dokaze tek nakon što je
razmatrao koji dokazi će biti izvedeni na glavnoj raspravi. Prilikom
razmatranja dokaza koji su pravno relevantni sud je dužan da se
ograniči na predložene dokaze. Ako sud naloži strankama da predlože
druge dokaze onda njegovo postupanje nije ograničeno na predložene
dokaze na koji način prvo povređuje načelo slobodne ocjene dokaze
prilikom utvrđivanja da nisu predloženi svi pravno relevantni dokazi.
Nakon toga, povređuje raspravno načelo putem nalaganja strankama
da predlože dokaze koje nisu predložile.
Navedena postupanja suda su nezakonita i ne mogu da
budu razlog da tužilac kod predlaganja dokaza u tužbi odnosno na
pripremnom ročištu smatra da će sud uticati na njega da predloži
određeni dokaz ili da sud ispravi propust tužioca u pogledu načina
predlaganja određenog dokaza.
Problem za tužioca se može javiti u pogledu pogrešnog shvatanja
na kome je teret dokazivanja određenih činjenica i da ne predloži dokaze
jer smatra da je na tuženom teret njihovog dokazivanja. U nastavku će
biti navedeni slučajevi iz sudske prakse u vezi tereta dokazivanja koje
tužioci trebaju imati u vidu kod predlaganja dokaza. Teret dokazivanje
da je vozilo bilo osigurano je na tužiocu. Osiguravajuće društvo nije
dužno da dokaže da vozilo nije bilo osigurano kod njega.30 U postupku
radi isplate regresnog duga, koji je isplaćen na ime naknade štete,
tuženi (štetnik) je dužan dokazati da je šteta na vozilu bila manja od
one koju je utvrdio tužilac (osiguravajuće društvo) i koju je isplatio
osiguraniku (oštećenom).31 Na poslodavcu je teret dokazivanja
postojanja opravdanih razloga za otkaz ugovora o radu, dok je radnik
dužan dokazati činjenice da se od poslodavca moglo očekivati da
zaposli njega na druge poslove.32 Na tužiocu je teret dokazivanja da
obezbjeđena ishrana kod tuženog, nije bila razmjerna odgovarajućem
procentu prosječne plaće isplaćene u FBiH, kako po kvalitetu, tako i
po kvantitetu, u slučaju kada je tužiocu bila obezbjeđena ishrana za
vrijeme rada.33 Za nasljedno pravo značajan je pravni stav sa sjednice
Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda FBiH održane dana 23. 5. 2022.
godine, prema kojem je na tuženim nasljednicima teret dokazivanja
činjenice kolika je visina vrijednosti naslijeđene imovine.34
4. Vrijednost predmeta spora
Dužnost tužioca je da u tužbi označi vrijednost predmeta

spora. Tužba u kojoj nije označena vrijednost predmeta spora smatra 30 Oduka Vrhovnog suda FBiH, broj
070-0-Rev-08-001188 od 22. 12. 2009.
se neurednom, pa će je sud vratiti tužiocu na ispravku.35 Ako tužilac godine.
u ostavljenom sudskom roku ne otkloni ovaj nedostatak, sud će tužbu 31 Odluka Kantonalnog suda u Tuzli,
broj 32 0 P 273018 17 Gž od 13. 4.
odbaciti.36 Tužilac neoznačavanjem vrijednosti predmeta spora utiče na 2021. godine.
dužinu trajanja postupka, s obzirom da je sud dužan donijeti rješenje broj 32 0 Rs 260979 17 Rsž od 11. 11.
kojim će vratiti tužbu na ispravku i tek nakon ispravke sud će tužbu 2020. godine.
dostaviti tuženom na odgovor. broj 32 0 P 011831 10 Gž od 15. 2.
2013. godine.
U slučaju neoznačavanja i nevraćanja tužbe na ispravku od 34 https://vsud-fbih.pravosudje.ba/
strane suda tužiocu, tužilac može da snosi posljedice u daljnjem toku vstvfo/B/70/article/109307
35 Mulabdić, S. (2010) Građansko
postupka, koje se mogu ogledati u nadoknadi troškova, visini sudske procesno pravo. Gračanica: Grin, str.
takse i obračunu nagrade advokatu, ili dopuštenosti na izjavljivanje 197.
36 Ibid, str. 197.

revizije.37 Naime, kada u tužbi vrijednost spora nije naznačena ili je

naznačena kao neodređena, a donesena je presuda koja se dalje pobija,
37 Odluka Vrhovnog suda FBiH, broj 070-0-
Rev- 08-001655 od 4. 2. 2010. godine.
dopuštenost revizije se cijeni prema osnovici po kojoj je tužilac platio 38 Zaključak sa Savjetovanja građanskih i
građansko-privrednih odjeljenja Saveznog
taksu za tužbu za dio koji se odnosi na pobijani dio drugostepene suda, Vrhovnih sudova i Vrhovnog vojnog
suda od 10. i 11. 6. 1981. godine, u: Odluka
presude,38 u slučaju kada se prilikom dopuštenosti revizije cijeni Apelacionog suda BDBiH, broj 097-0-Rev-07-
000008 od 16. 3. 2007. godine.
vrijednost predmeta spora. Ukoliko tužilac ne odredi vrijednost 39 Odluka Vrhovnog suda RS, broj Rev-260/05
od 9. 2. 2007. godine.
predmeta spora, onda to može da učini sud.39 Međutim, sud nema 40 Odluka Vrhovnog suda RH, broj Rev-26/01-2
od 29. 5. 2002. godine.
obavezu da utvrđuje vrijednost predmeta spora, već samo u slučaju 41 Član 256. stav 2. ZPPBiH; član 316. stav 2.
ZPPFBiH; član 316. stav 2. ZPPRS; član 65.
sumnje u naznačenu vrijednost predmeta spora, a ne u svakom stav 2. ZPPBDBiH.
42 Član 256. stav 3. ZPPBiH; član 316. stav 3.
slučaju.40 ZPPFBiH; član 316. stav 3. ZPPRS; član 65.
stav 3. ZPPBDBiH.
Tužilac prilikom označavanja vrijednosti predmeta spora uzi- 43 Odluka Vrhovnog suda FBiH, broj 45 0 P
004005 08 Rev od 4. 8. 2009. godine.
ma u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva,41 dok se kamate, ugovor- 44 Janković, M. et al. (1977) Komentar Zakona
o parničnom postupku. Beograd: Privredna
na kazna i ostala sporedna traženja ne uzimaju u obzir pri određivanju štampa, str. 60.
45 Ibid, str. 60.
vrijednosti spora ako ne čine glavni zahtjev.42 Pod glavnim zahtjevom, 46 Odluka Vrhovnog suda RH, broj Rev
1995/1990-2 od 27.12.1990. godine.
u smislu navedene odredbe, podrazumijeva se zahtjev stranke zbog 47 Vidi: Član 261. stav 2. ZPPBiH; član 321. stav
2. ZPPFBiH; član 321. stav 2. ZPPRS; član 70.
koga se parnica vodi, dok se sporednim traženjima smatraju zaht- stav 2. ZPPBDBiH.
jevi stranke koji se ističu povodom ili u vezi sa glavnim zahtjevom, 48 Odluka Okružnog suda u Banjoj Luci, broj 78
0 P 022124 16 Mož 3 od 26. 10. 2016. godine,
odnosno potraživanja akcesorne prirode u odnosu na glavni zahtjev. u: Domaća i strana sudska praksa. Sarajevo:
Privredna štampa, broj 70/2016, str. 96).
Samo u slučaju kada se sporedno potraživanje traži kao glavno po- 49 Prvostepeni sud je u obrazloženju naveo da
o prigovoru tužene u odnosu na vrijednost
traživanje tada se prema tom potraživanju određuje vrijednost spora. spora nije ni odlučivao, jer da se radi o
zahtjevu deklaratornog karaktera, međutim
Ovo zbog toga što tada prestaje da bude sporedno i predstavlja glavni ovaj pravni stav prvostepenog suda pogrešan
je, jer je upravo odredbom iz člana 321.
zahtjev u posebnoj parnici.43 Naprimjer, ugovorna kazna se može os- stavovi 2. i 3. ZPPFBiH predviđeno da u
slučaju kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na
tvarivati kao glavni zahtjev u posebnoj parnici, a može se ostvarivati novčani iznos, a kad je tužilac suviše visoko
ili nisko naznačio vrijednost spora, da će sud
i kao sporedno potraživanje u parnici koja je pokrenuta radi zahtjeva najkasnije na pripremnom ročištu, odnosno
na glavnoj raspravi na brz i pogodan
za izvršenje ugovora, a istovremeno se traži i ugovorna kazna koja je način provjeriti tačnost vrijednosti spora,
te rješenjem odrediti vrijednost predmeta
predviđena za slučaj neurednog izvršenja.44 Parnični troškovi ne mogu spora.
biti predmet posebne parnice, s obzirom da se zahtjev za nadokna- Dakle, sud mora odlučiti o prigovoru i o
tome dati razloge u smislu odredbi iz člana
du troškova parničnog postupka može postaviti do zaključenja glavne 321. stav 3. ZPPFBiH, pa kako to prvostepeni
sud nije učinio, žalba osnovano ukazuje na
rasprave, te ukoliko stranka ne postavi zahtjev u navedenom roku to da su povrijeđena prava žalioca i da je u
tom pogledu nepotpuno utvrđeno činjenično
gubi pravo da traži nadoknadu troškova, i dolazi do prekluzije pra- stanje, pa je u ovom dijelu valjalo uvažiti žalbe
tuženih, jer od odluke o visini vrijednosti
va.45 Treba istaći da http://sudskapraksa.vsrh.hr/supra/OdlukaTekst. spora zavisi i visina obaveze tuženih na
naknadu troškova tužilje kao i, eventualno,
asp?docID=3E29357D8BEA&Anonimizirano=3D&Title=5A4255079C- odluka u dijelu kojim su odbijeni zahtjevi
tuženih - žalitelja na naknadu troškova,
88BA541462EF5783CE689243EF9308 - 11vrijednost predmeta spora ne pa je odluka o troškovima, s obzirom na
to da po svojoj pravnoj prirodi predstavlja
mora nužno odgovarati protuvrijednosti imovine koja je predmet spo- rješenje, a temeljem odredbe iz člana 235.
tačka 3. ZPPFBiH, ukinuta i predmet vraćen
ra.46 prvostepenom sudu na ponovan postupak.
U ponovnom postupku prvostepeni sud
Kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, mjerodavna će odlučiti o prigovoru u pogledu visine
označene vrijednosti spora i zavisno o tome
je vrijednost predmeta spora koju je tužilac naznačio u tužbi.47 o pravu na naknadu troškova postupka
(Odluka Kantonalnog suda u Bihaću, broj
Naprimjer, raskid ugovora i predaja u posjed pokretnih stvari.48 Kada 17 0 P 006324 12 Gž, od 4. 12. 2013. godine,
u: Domaća i strana sudska praksa. Sarajevo:
se radi o zahtjevu deklaratornog karaktera, vrijednost predmeta spora Privredna štampa, broj 61/2014, str. 73, 74).
50 Vidi: Odluka Vrhovnog suda RH, broj Rev
se utvrđuje prema odredbama za tužbeni zahtjev koji se ne odnosi na 2069/1995-2 od 7. 12. 1995. godine.
novčani iznos.49 51 Vidi: Odluka Vrhovnog suda RH, broj Rev

468/07-2 od 30. 4. 2008. godine.
52 Vidi: Odluka Vrhovnog suda RH, broj Rev
Naprimjer, ovo postoji kod utvrđivanja da li su dva testamenta u 612/07-2 od 19. 9. 2007. godine.
53 Vidi: Član 261. stav 3. ZPPBiH; član 321. stav
saglasnosti,50 utvrđivanja ništavosti kupoprodajnog ugovora i zahtjeva 3. ZPPFBiH; član 321. stav 3. ZPPRS; član 70.
stav 3. ZPPBDBiH. U sudskoj praksi nalazimo
za utvrđivanje ništavosti sporazuma o prenosu prava vlasništva51 ili da je vrijednost spora ona vrijednost koja
utvrđivanja prava suvlasništva.52 je određena u tužbi, te kasnije eventualno

izmijenjene činjenice i opredjeljenje tužbenog
zahtjeva nisu od značaja za utvrđivanje
Ako je u slučaju kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani vrijednosti spora (Vidi: Odluka Kantonalnog
suda u Tuzli, broj 03 0 Mal 003658 09 Gž od
iznos, tužilac vrijednost predmeta spora suviše visoko ili suviše nisko 19. 10. 2010. godine). Međutim, u nastavku
odluke sud navodi da je ista vrijednosti spora
naznačio, sud će najkasnije na pripremnom ročištu, a ako pripremno ostala i na pripremnom ročištu, što ukazuje
ročište nije održano, onda na glavnoj raspravi prije početka rasprave o da je ustvari mišljenje u skladu sa pravilima
parničnog postupka. Navedeno mišljenje se
glavnoj stvari, brzo i na prikladan način provjeriti tačnost naznačene odnosi na odlučivanja kod troškova postupka
i ukazuje da nužnost ocjene vrijednosti
vrijednosti, te rješenjem odrediti vrijednost predmeta spora.53 Iako nije predmeta spora prvobitno postavljanog i
usvojenog tužbenog zahtjeva.

izričito normirano u slučajevima kada se tužbeni zahtjev odnosi na 54 Vidi: Odluka Vrhovnog suda RH, broj Rev
74/08-2 od 4. 9. 2008. godine.
novčani iznos, smatramo da je i u tom slučaju dužnost suda da provjeri 55 Vidi: Poznić, B. (1986) Građansko procesno
pravo, 9. izd., Beograd: Savremena
da li je označena vrijednost predmeta spora u skladu sa tužbenim 56
administracija, str. 203.
Vidi: Odluka Vrhovnog suda RH, broj Revt
zahtjevom. Može se reći da je sud dužan po službenoj dužnosti da 57
70/05-2 od 3. 11. 2005. godine.
Odluka Vrhovnog suda RH, broj Rev 644/06-
provjeri pravilnost označene vrijednosti predmeta spora.54 Za provjeru 2 od 3. 8. 2006. godine.
58 Odluka Vrhovnog suda RH, broj Revt 70/05-
sud će cijeniti prije svega postavljeni tužbeni zahtjev, ali i činjenice 2 od 3. 11. 2005. godine.
59 Vidi: Odluka Vrhovnog suda Republike
na kojima tužilac temelji tužbeni zahtjev jer se na osnovu navedenih Srbije, Rev 172/01 od 11. 4. 2001. godine
i Zaključak sa savjetovanja građanskih i
činjenica u tužbi može utvrditi da je vrijednost predmeta spora suviše građansko-privrednih odjeljenja Saveznog
visoko ili suviše nisko označena. Činjenice su bitne jer predstavljaju suda, Vrhovnih sudova i Vrhovnog Vojnog
suda od 15. i 16. 5. 1985. godine.
osnov tužbenog zahtjeva i iz njih proističe pravna posljedica istaknuta 60 Vidi: Odluka Vrhovnog suda FBiH, broj 070-
0- Rev- 09-001252 od 7. 9. 2010. godine.
tužbom.55 Naime, tužilac može u cilju plaćanja manjeg iznosa sudskih 61 U žalbi tuženi navodi da je prvostepeni sud
samovoljno odredio vrijednost spora čime,
taksi označiti manju vrijednost predmeta spora nego što potražuje prema stavu ovog suda, napada odluku o
troškovima postupka.
novčanim zahtjevom, te je sud u ovom slučaju dužan da od tužioca Tužilac je u tužbi označio vrijednost
predmeta spora u iznosu od 1.000,00 KM.
traži da odredi vrijednost predmeta spora u skladu sa postavljenim Prvostepeni sud je na ročištu za glavnu
raspravu pozvao tužioca da odredi novu
tužbenim zahtjevom. Ukoliko tužilac ne postupi na navedeni način sud vrijednost spora (veću) s obzirom da je
vrijednost spornog stana procijenjena na
će rješenjem odrediti vrijednost predmeta spora u skladu sa tužbenim nešto više od 40.000,00 KM, pa je tužilac
na ročištu za glavnu raspravu od 16. 1.
zahtjevom. Također, na pripremnom ročištu, bez obzira na što se odnosi 2006. godine odredio da je vrijednost spora
40.000,00 KM.
tužbeni zahtjev, tuženi može istaći prigovor da tužilac nije pravilno U članu 321. stav 3. ZPP određeno je da ako je
označio vrijednost predmeta spora. U ovom slučaju sud mora odmah u slučaju iz stava 2. ovog člana (kad tužbeni
zahtjev nije upravljen na isplatu) tužilac
odlučiti o prigovoru tuženog i ne može nakon završetka pripremnog suviše visoko ili suviše nisko naznačio
vrijednost predmeta spora, sud će najkasnije
ročišta donijeti rješenje kojim ga određuje.56 Sud može i mora vrijednost na pripremnom ročištu, a ako pripremno
ročište nije održano, onda na glavnoj
predmeta spora odrediti rješenjem.57 Dužnost suda je i da odredi raspravi, prije početka rasprave o glavnoj
stvari, brzo i na pogodan način provjeriti
vrijednost predmeta spora u slučaju kada je tužilac, nakon podnošenja tačnost naznačene vrijednosti te rješenjem
odrediti vrijednost predmeta spora.
tužbe, dostavio podnesak kojim mijenja vrijednost predmeta spora. To Iz spisa predmeta proizlazi da je označena
vrijednost spora u tužbi 1.000,00 KM, da
dalje znači da rješenje kojim se vrijednost predmeta spora određuje je prije ročišta za glavnu raspravu, u ovoj
pravnoj stvari, održano pripremno ročište
nakon pripremnog ročišta ili prvog ročišta za glavnu raspravu prije na kojem prvostepeni sud nije provjeravao
pravilnost označene vrijednosti spora.
nego što se tuženi upusti u raspravljanje o glavnoj stvari, nema pravni Kad je prvostepeni sud propustio da
na pripremnom ročištu, koje je održano
učinak i da kao mjerodavna vrijednost predmeta spora ostaje ona koju prije ročišta za glavnu raspravu, raspravi
je tužilac u tužbi naznačio.58 Kada nastupi prekluzija za utvrđivanje pravilnost označene vrijednosti spora u
skladu s odredbom iz člana 321. stav 3. ZPP,
vrijednosti predmeta spora, kao vrijednost predmeta spora ima se uzeti on više ne može o tome odlučivati na ročištu
za glavnu raspravu, a pogotovo to ne može
onaj iznos koji je označen u tužbi, odnosno vrijednost predmeta spora učiniti pozivanjem tužioca da kao vrijednost
spora označi veći iznos niti tužilac sam
označena u uvodu prvostepene presude.59 Sud samo do određene može, u toj fazi postupka, mijenjati u tužbi
označenu vrijednost spora.
faze postupka ima mogućnost i ovlaštenje da pristupi utvrđivanju Na ovaj način prvostepeni sud je učinio bitnu
povredu odredaba parničnog postupka iz
vrijednosti predmeta spora, pri čemu sudu kao ni tužiocu, ni jednom člana 321. stav 3, a koja je u vezi s odredbom
iz člana 209. ZPP uticala na zakonitost odluke
odredbom procesnog zakona nije dozvoljeno da vrijednost predmeta o troškovima postupka, jer je prvostepeni
sud kao osnovicu za naknadu troškova uzeo
spora utvrđuje u bilo kojoj fazi postupka.60 Suprotno postupanje iznos od 40.000,00 KM umjesto iznosa od
1.000,00 KM.
može dovesti do bitne povrede odredaba parničnog postupka. Na vrijednost spora od 1.000,00 KM, prema
odredbi iz člana 12. Tarife, advokatu pripada
Naprimjer, kada je prvostepeni sud propustio da na pripremnom nagrada od 80 bodova, a kako je vrijednost
ročištu održanom prije ročišta za glavnu raspravu raspravi pravilnost boda 3,00 KM to mu pripada nagrada od po
240,00 KM, za sastav tužbe, za zastupanje na
označene vrijednosti spora, više ne može o tome odlučivati na ročištu pripremnom i na ročištu za glavnu raspravu
(član 13. stav 1. tačka 1a, član 13. stav 1,
za glavnu raspravu, a pogotovo to ne može učiniti pozivanjem tužioca tačka 1b i c Tarife), pa nagrada advokatu za
sastav tužbe, zastupanje na pripremnom i na
da kao vrijednost predmeta spora označi veći iznos niti tužilac može ročištu za glavnu raspravu sa PDV od 17%,
iznosi 842,40 KM, dok se, prema Tarifnom
sam, u toj fazi postupka, mijenjati u tužbi označenu vrijednost spora, a broju 1. stav 1. Zakona o sudskim taksama
i Tarifnom broju 2. stav 1. istog zakona, za
ako ovako postupi, čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka tužbu i prvostepenu odluku, od označene
vrijednosti spora, na ime takse naplaćuje 5%,
iz člana 321. stav 3. ZPPFBiH, a koja je u vezi s odredbom iz člana pa je u konkretnom slučaju taksa na tužbu
50,00 KM kao i na prvostepenu odluku,
209. ZPPFBiH utiče na zakonitost odluke o troškovima postupka, ako tako da tužilac, s obzirom da je uspio u
sporu, ima pravo na nadoknadu ukupnih
prvostepeni sud kao osnovicu za naknadu troškova uzme iznos od troškova u iznosu od 942,40 KM, pa je žalba
tuženog u ovom dijelu uvažena, odluka o
40.000,00 KM umjesto iznosa od 1.000,00 KM.61 troškovima preinačena, a tako što je tuženi
obavezan tužiocu nadoknaditi troškove u
Zbog velikog broja predmeta kod sudova, te analiziranja drugih iznosu od 942,40 KM, dok je zahtjev tužioca
za nadoknadu troškova od 3.407,60 KM
dijelova tužbe, nisu rijetke situacije da sud propusti uvidjeti da tužilac odbijen.
Kako je odluka o troškovima po svojoj
nije označio vrijednost predmeta spora. Može se reći da je navedeni prirodi rješenje, to je u pogledu troškova
prvostepena odluka preinačena temeljem
razlog uticao da se u pravu Republike Hrvatske ostavi mogućnost odredbe iz člana 235. tačka 3. ZPP (Odluka
Kantonalnog suda u Bihaću, broj 001-1-
GŽ-06-001177, od 29. 12. 2008. godine, u:
Blagojević, M., Tajić, H. (2013) Građansko i
privredno pravo u praksi sudova u Bosni i
BROJ 10 • OKTOBAR/LISTOPAD 2023 • Hercegovini (aktuelna sudska praksa 2009-
2012), op. cit., str. 780, 781).
24
da ako sud nakon upuštanja tuženog u raspravljanje o glavnoj stvari

utvrdi da je tužilac propustio odrediti vrijednost predmeta spora,
sud prvog stepena brzo i na prikladan način, nakon što strankama
omogući da se o tome izjasne, određuje vrijednost predmeta spora,62
dok ukoliko prvostepeni sud propusti odrediti vrijednost predmeta
spora kada je tužilac propustio označiti vrijednost predmeta spora i
ne utvrdi vrijednost predmeta spora na propisani način najkasnije do
zaključenja glavne rasprave, smatrat će se da je vrijednost predmeta
spora 50.000.00 kn.63 Ostavljanje ove mogućnosti bilo bi dobro rješenje
i za parnične postupke u BiH.
Pored dužnosti suda da vrijednost predmeta spora bude
pravilno određena, tuženi može ukazati sudu na nepravilnost
označavanja vrijednosti predmeta spora.
Protiv rješenja kojim sud određuje vrijednost predmeta spora
nije dopuštena posebna žalba,64 već se rješenje može pobijati samo u
žalbi protiv konačne odluke.65
Pored navedenog načina određivanja vrijednosti predmeta
spora, posebni načini određivanja postoje u slučajevima66:
1. ako se zahtjev odnosi na buduća davanja koja se ponavljaju,
2. kada postoji više tužbenih zahtjeva,
3. kada postoji suparničarstvo,
4. kada se spor vodi o postojanju najamnog ili zakupnog odnosa,
ili iz odnosa korištenja stana, odnosno poslovnih prostorija,
5. ako se tužbom zahtijeva samo davanje osiguranja određenog
potraživanja ili ustanovljenje založnog prava,
6. kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, ali tužilac u
tužbi navede da pristaje da umjesto udovoljenja tom zahtjevu
primi određeni novčani iznos,
7. određivanje vrijednosti predmeta spora ako novčani iznos nije
izražen u konvertibilnim markama, i
8. ako postoji protivtužba.
5. Zaključak
Navođenje činjenica predstavlja historijski događaj za koji

tužilac smatra da mu pruža osnovu da uspije u parničnom postupku.
Činjenice na kojima tužilac zasniva zahtjev predstavljaju zapravo
činjenični opis događanja koji je doveo do podnošenju tužbe. Činjenični
osnov tužbe mora da bude postavljen tako da omogući razlikovanje
postavljenog tužbenog zahtjeva od drugih i da omogući strankama
da raspravljaju o njemu, odnosno činjenični osnov tužbenog zahtjeva
mora biti u tužbi prezentiran u obimu koji omogućuje dopuštenost 62 Član 40. stav 3. ZPPRH.
63 Član 40. stav 4. ZPPRH.
raspravljanja o tužbenom zahtjevu, a ne i u obimu koji omogućuje 64 Vidi: Član 261. stav 4. ZPPBiH; član
odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Navođenje činjenica 321. stav 4. ZPPFBiH; član 321. stav
4. ZPPRS; član 70. stav 4. ZPPBDBiH.
kojima je moguće raspravljati o tužbenom zahtjevu je dovoljno za 65 Vidi: Član 200. stav 2. ZPPBiH; član
urednost tužbe, ali nije za uspjeh u parnici. Za uspjeh u parnici tužilac 233. stav 2. ZPPFBiH; član 233. stav 2.
ZPPRS; član 355. stav 2. ZPPBDBiH.
je dužan da iznese pravno relevantne činjenice. Iznošenjem pravno 66 Više o tome: Poljić, A. (2019)
irelevantnih činjenica tužilac nepotrebno njima daje značaj, što može Troškovi parničnog postupka i
vrijednost predmeta spora. Sarajevo:
uticati i na sud da posveti veću pažnju ovim činjenicama u odnosu na Privredna štampa.
pravno relevantne.

Redoslijed navođenja elemenata u tužbi zavisi od tužioca, ali

tužioci najčešće nakon navođenja činjenica odmah na istom mjestu
navode dokaze kojima dokazuju činjenice. Može se reći da je ovaj
način sastavljanja tužbe najpregledniji, moguće je odmah znati kojim
dokazima tužilac želi dokazati iznesene činjenice, pravilno je i da
nakon navođenja činjenica tužilac navede dokaze, ali je potrebno da
navedene činjenice (okolnosti) za koje predlaže svaki pojedini dokaz.
Za urednost tužbe dovoljno je da tužilac navede jedan ili više dokaza,
čime će biti tužba uredna, s obzirom da uspješnost dokazivanja činjenica
predloženim dokazima u tužbi ne može biti predmet ispitivanja
urednosti tužbe. O uspjehu ili neuspjehu tužioca da dokaže pravno
relevantne činjenice sud odlučuje u odluci o glavnoj stvari. Tužilac je
slobodan u izboru dokaznih sredstava zbog slobodne ocjene dokaza.
Suprotno, prihvatanje legalne ocjene dokaza značilo bi da tužilac samo
određenim dokaznim sredstvom može dokazivati pravno relevantne
činjenice.
Tužba u kojoj nije označena vrijednost predmeta spora smatra
se neurednom, pa će je sud vratiti tužiocu na ispravku. Ako tužilac u
ostavljenom sudskom roku ne otkloni ovaj nedostatak, sud će tužbu
odbaciti. Tužilac vrijednosti predmeta spora označava prema iznosu
u tužbenom zahtjevu, ali kod pojedinih vrsta potraživanja, najčešće
potraživanja koja se isplaćuju nakon protoka određenog perioda,
potrebno je da vrijednost predmeta spora tužilac odredi prema
pravilima parničnog postupka za tu vrstu spora.
Dakle, na osnovu analize pravnih normi i sudske prakse,
zaključuje se da dužnost iznošenja činjenica u tužbi na kojima
se zasniva tužbeni zahtjev odnosi samo na onaj obim činjenica
koji omogućava raspravljanje o tužbenom zahtjevu i njegovu
konkretizaciju, dok preostale pravno relevantne činjenice tužilac
može iznijeti i na pripremnom ročištu. Za tužioca je povoljnije da u
tužbi iznese činjenice, kako ne bi uslijed propusta da na pripremnom
ročištu iznese činjenice došlo do odbijanja tužbenog zahtjeva. Tužilac
je dužan u tužbi da navedene dokaze, s tim da njihovu brojnost nije
moguće na bilo koji način iskazati, kao što je to kod činjenica. Uspjeh
u parnici tužilac može osigurati samo kada iznese pravno relevantne
činjenice i izvede dokaza kojima će dokazati pravno relevantne
činjenice, tako da je preporučljivo da tužilac u tužbi navede sve ove
činjenice i predloženi dokaze za njihovo dokazivanje kako ne bi došlo
do propusta na pripremnom ročištu. Dužnost je tužioca da navede
vrijednost predmeta spora koji je obavezan element tužbe i bez kojeg je
tužba neuredna, i da pri tome cijeni primarno tužbeni zahtjev, i pravila
parničnog postupka za pojedine sporove.

Ljiljana Ćehajić, dipl. iur.
Prijedlog izmjena i dopuna

Zakona o radu („Službene novine
Federacije BiH“, br. 26/16, 89/18 i
44/22)
U članu 4. dodati novi stav (2) koji glasi:
(2) Ako radnik ne stupi na rad danom utvrđenim ugovorom o radu,

smatra se da nije zasnovao radni odnos, osim ako je spriječen da stupi
na rad iz opravdanih razloga ili ako se radnik i poslodavac drugačije
dogovore.
Obrazloženje:
Predložene odredbe ne ostavljaju dilemu u pogledu zasnivanja
radnog odnosa, koju poslodavci često imaju i ne znaju kako postupiti.
Izmijeniti član 19.
U stavu (3) riječi: „osim ako to ovim zakonom nije izričito zabranjeno“
brisati riječ “ovim“
Obrazloženje:
Korištenjem pojma „zakonom“, a ne „ovim zakonom“ upućuje
da se, ne samo Zakonom o radu već i nekim drugim zakonom, može
izričito zabraniti da se opštim aktom ili ugovorom o radu utvrde druga
ili propišu povoljnija prava i povoljniji uslovi rada od onih utvrđenih
ovim, tim zakonom.
Zakon o radu nema odredbe kojima izričito zabranjuje, već
samo odredbe kojima propisuje određene pravne institute, a ne
propisuje da oni mogu biti drukčije uređeni pravilnikom o radu.
Ovo pitanje treba razmotriti i utvrditi šta je bila namjera
zakonodavca, s obzirom da poslodavci često razrađuju odredbe
zakona i utvrđuju povoljnija prava od prava izričito propisanih ovim
zakonom.
Izmijeniti stav (1) člana 20a. da glasi:
(1) Ugovor o radu zaključuje se nakon provođenja procedure prijema

propisane pravilnikom o radu poslodavca.
Obrazloženje:
Sadašnji stav (1) člana 20a. suprotan je članu 4. stav (1) ZORa.
Dopuna člana 21. novim stavom (5) koji glasi:
(5) Stručni nadzor, praćenje i ocjenjivanje probnog rada poslodavac

reguliše pravilnikom o radu ili opštim aktom poslodavca.

Obrazloženje:
Ako je ugovoren probni rad, onda se mora znati ko vrši

stručni nadzor, praćenje i ocjenjivanje probnog rada, onda to treba biti
propisano pravilnikom o radu ili opštim aktom poslodavca.
Izmijeniti stav (1) člana 22. da glasi:
(1) Ugovor o radu zaključuju u pravilu na neodređeno vrijeme, a na

određeno vrijeme samo pod uslovima propisanim ovim zakonom.
Obrazloženje:
Ovakvo rješenje postoji u ZOR-u RS. Poslodavci u FBiH

zloupotrebljavaju ovaj pravni institut i u pravilu zaključuju ugovore
o radu na određeno vrijeme, umjesto probnog rada ili radi vlastite
procjene do kada će im neki radnik trebati, bez obzira na sistematizovano
radno mjesto, čime se radnici na teritoriji BiH dovode u neravnopravan
položaj, nije im garantovana sigurnost posla ili se, nakon prekida od 60
dana, opet angažuju ista lica, što čini očiglednim potrebu poslodavca
za tim radnim mjestom, uz izbjegavanje da radni odnos preraste na
neodređeno vrijeme
Izmijeniti stav (4) člana 22. da glasi:
(4) Ako je ugovor o radu na određeno vrijeme zaključen suprotno

odredbama ovog zakona ili ako radnik ostane da radi kod
poslodavca najmanje pet radnih dana po isteku vremena za koje
je ugovor zaključen, smatra se da je radni odnos zasnovan na
neodređeno vrijeme.
Obrazloženje:
Smatramo da je neophodno utvrditi koliko radnih dana rada se

smatra da je ugovor o radu prerastao na neodređeno vrijeme.
Dodati novi član 22a. kojim će se regulisati rad na određeno

vrijeme.
Član 22a.
(1) U cilju zasnivanja radnog odnosa čije je trajanje unaprijed određeno
objektivnim razlozima koji su opravdani rokom, izvršenjem tačno
određenog posla ili nastupanjem unaprijed određenog događaja,
poslodavac i radnik mogu zaključiti ugovor o radu na određeno
vrijeme.
(2) Poslodavac i radnik mogu zaključiti jedan ili više ugovora o radu iz
stava 1. ovog člana za period koji sa prekidima ili bez prekida ne može
biti duži od ukupno tri godine.
(3) Prekid kraći od 60 dana ne smatra se prekidom perioda iz stava 2.
ovog člana.
(4) Izuzetno od stava 2. ovog člana, ugovor o radu na određeno vrijeme
može da se zaključi na period duži od tri godine:
1) ako je to potrebno zbog zamjene privremeno odsutnog radnika, do

njegovog povratka,
2) za rad na projektu čije je trajanje unaprijed određeno, do završetka
projekta, a najduže 60 mjeseci i
3) sa nezaposlenim kome do ispunjenja jednog od uslova za ostvarivanje
prava na starosnu penziju nedostaje do pet godina, najduže do
ispunjenja uslova, u skladu sa propisima o penzijskom i invalidskom
osiguranju.
(5) Radni odnos zasnovan na određeno vrijeme prestaje istekom roka
određenog ugovorom.
Dodati u stav (1) člana 24. slijedeće uslove:
- trajanju ugovora i razlogu za zaključivanje iz člana 22a., ako se

zaključuje ugovor o radu na određeno vrijeme,
- poslovima sa posebnim uslovima rada na radnom mjestu, ako postoje,
Obrazloženje:
Usaglašavanje sa predloženim članom 22a. i Zakonom o zaštiti

na radu.
Izmijeniti u stavu (2) člana 24.
Riječi: „kolektivnog ugovora ili pravilnika o radu“ zamijeniti riječima:

“kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili opšteg akta poslodavca kojim su
uređena ta pitanja“
Obrazloženje:
Poslodavci koji nisu obavezni donijeti pravilnik o radu ni

kolektivni ugovor u dilemi su kako regulisati pitanja prava i obaveze
radnika , s obzirom da ona moraju biti jednaka za sve radnike.
Dodati iz člana 26. nove članove kojima će se regulisati:
- Pored rada od kuće ili drugog mjesta rada (stan, vikendica, hotel, itd.),
a za koji nisu potrebna posebna sredstva rada, posebni prostor i sl.
(poslovi koji se obavljaju na daljinu putem računara, administrativni
i sl. poslovi) potrebno je regulisati i ovu vrstu rada, kao i omogućiti
kombinovanje poslova iz čl. 24. i 26. u ugovoru o radu.
- rad kućnog pomoćnog osoblja.
Obrazloženje:
Rad od kuće ili drugog prostora koji obezbijedi radni prostor

uglavnom se odnosio na neke proizvodne prostore. Ovdje se predlaže
rad za poslove koji se mogu obavljati isključivo putem računara, na
daljinu i ne mora biti stan radnika niti bi radnik trebao tražiti posebne
troškove, as obzirom na pogodnost takvog rada, a poslodavac kontrolu
vrši na osnovu obavljenih poslova i njihovog urednog evidentiranja.

Izmjene i dopune člana 27.
Uvesti pojam koji je u upotreb.- menadžerski ugovor i šta najmanje

sadrži
Obrazloženje:
Menadžerski ugovor je pojam koji se stalno koristi za rad

uprave koji nije radni odnos, a ničim nije regulisano šta takav ugovor
sadrži.
Brisati član 32. stav (5) ili dopuniti:
Obrazloženje:
Nema opravdanja a ni kriterija za dogovor o većem iznosu

plaće pripravnika od one koja je utvrđena pravilnikom o radu.
Opravdanje bi bilo da se pripravnicima na radnim mjestima

s povećanim rizikom umanjena plaća uveća sa dodatkom za rad koja
pripada radnom mjestu s povećanim rizikom , pa bi se onda trebao
dopuniti u kojim slučajevima je plaća veća od 70%, a ne u: „dogovoru
s direktorom“
Dopuniti član 34.stav (6):
Dodati pravo na godišnji odmor lica na stručnom osposobljavanju bez

zasnivanja radnog odnosa, koji bi trebao imati pravo na godišnji odmor kao i
pripravnik koji je u radnom odnosu.
Dopuniti član 35. stav (5):
Odrediti koje je to najkraće nepuno radno vrijeme , npr. „ne kraće

od ¼ punog sedmičnog radnog vremena, osim ako posebnim propisom nije
drugačije propisano“.
Obrazloženje:
U ZORRS je to „ne kraće od ¼ punog sedmičnog radnog

vremena, osim ako posebnim propisom nije drugačije propisano“.
Ovaj institut poslodavci dovode do besmisla, određuju radno

vrijeme jedan ili dva dana sedmično (posebno visoko obrazovanje)
Dodati član 36.a:
Kojim će se regulisati raspored radnog vremena, smjenski rad i

turnus.
Obrazloženje:
U praksi poslodavci određuju raspored smjene od 7-19 sati pa

dva dana odmora , onda od 19-7 ujutru i dva dana odmora.

Članom 2 tačka 1. Evropske socijalne povelje (revidirane)

propisano je da , u cilju osiguravanja efikasnog korištenja prava
na pravične uslove rada, zemlje potpisnice preuzimaju obavezu
da predvide razumno dnevno i sedmično radno vrijeme, radnu
sedmicu koja se progresivno smanjuje u mjeri koju dopušta povećanje
produktivnosti i drugi relevantni faktori.
Cilj ovih odredaba je zaštita radnika od izrabljivanja , odnosno
spriječavanje dugotrajnog rada , odnosno propisivanje razumnog
dnevnog i sedmičnog radnog vremena, što je i propisano domaćim
zakonodavstvom ,
Izmijeniti član 38. - Prekovremeni rad:
- Izjednačiti dužinu trajanja prekovremenog rada sa prekovremenim

radom u RS, da ne može trajati više od deset časova sedmično, niti
duže od četiri časa dnevno, radi izjednačavanja s pravima radnika u
RS;
- propisati zabranu prekovremenog rada u slučaju ako bi prekovremeni
rad, po nalazu nadležnog zdravstvenog organa, mogao da pogorša
zdravstveno stanje radnika, radi izjednačavanja s pravima radnika
u RS;
- Propisati da je dežurstvo na radnom mjestu također prekovremeni rad,
koji se uređuje posebnim propisom, kolektivnim ugovorom ili opštim
aktom poslodavca, jer se sada ovo pravo različito reguliše kolektivnim
ugovorima;
- propisati da je poslodavac dužan pravilnikom o radu propisati način
na koji se uvodi prekovremeni rad (pismeni zahtjev ili nalog, rješenje,
odluka), s pravom radnika na podnošenje zahtjeva za zaštitu prava,
koje ne zadržava izvršenje rješenja, s obzirom na razloge uvođenja. Akt
poslodavca treba da sadrži razlog uvođenja i broj sati prekovremenog
rada koje je radnik dužan obaviti u određenom vremenskom periodu,
u skladu sa zakonom i visinu naknade, jer je ovo pitanje neregulisano,
pa se prekovremeni rad uvodi na način da se zloupotrebljava pravo
radnika, izbjegava evidencija i kontrola trajanja tog rada;
- propisati ili zabraniti mogućnost da se sati prekovremenog rada,
umjesto obračuna naknade, zamijene slobodnim satima (danima)
ako to traži radnik, jer je to postala nezakonita praksa poslodavaca, s
kojom se ne slažu svi radnici, a nekima to odgovara;
- regulisati prekovremeni rad sezonskih radnik, koji rade uz radnike
poslodavca kojima je radno vrijeme preraspodijeljeno, odnosno
utvrditi da li se rad ovih radnika, koji se obavlja duže od punog radnog
vremena poslodavca, smatra prekovremenim rado i tako i plaća, radi
zaštite ovih radnika od diskriminacije;
- regulisati da radniku pripada pravo na ishranu u toku rada u slučaju
obavljanja prekovremenog rada dužeg od tri sata dnevno u visini od
0,85% od visine naknade za ishranu u toku rada, radi izjednačavanja
s pravima radnika u RS;
- regulisati naknadu za prekovremeni rad radnika upućenog na
službeno putovanje, za rad u dane sedmičnog odmora i praznika i
druge dane kada se ne radi, jer to stvara slane dileme kod radnika koji
budu upućen na službeni put u dane sedmičnog odmora ili radi tim
danima.

Izmijeniti član 41.stav (4):
U stavu (4) brisati riječi: „ukoliko takvi poslovi postoje, odnosno ako
uz prekvalifikaciju i dokvalifikaciju postoji mogućnost rasporeda radnika na
druge poslove“.
Obrazloženje:
Na ovaj način se obavezuje poslodavac da uloži napor , izmijeni

sistematizaciju i preduzme sve mjere da radniku, kojem prijeti nastanak
invalidnosti zbog rada noću, obezbijedi radno mjesto i ne ostavi ga bez
posla, što sadašnje rješenje omogućava.
Dopuniti član 44.-iza stava (3) dodati nove st.(4) i (5), a

dosadašnji stav (4) postaje stav (5)
(4) Radnik koji radi duže od četiri sata, a kraće od šest sati dnevno ima
pravo na odmor u toku rada u trajanju od najmanje 15 minuta.
(5) Radnik koji radi duže od punog radnog vremena, a najmanje četiri
sata dnevno, pored odmora iz stava 1. ovog člana ima pravo i na
dodatni odmor u toku rada u trajanju od najmanje 15 minuta.
Obrazloženje:
Ove odredbe omogućavaju kraći odmor i toku rada radnicima

koji ne rade najmanje šest sati dnevno, odnosno dodatni odmor
radnicima koji rade prekovremeno, najmanje četiri sata prekovremeno.
Dopuniti član 47.:
Radnik koji radi na poslovima sa povećanim rizikom, ima pravo na

godišnji odmor najmanje u trajanju od 30 radnih dana, koji se uvećava u
skladu sa članom 49.stav (1) ovog zakona.
Obrazloženje:
Poslovi s povećanim rizikom treba da omoguće i duži godišnji

odmor radnika koji ih obavljaju, radi obnove zdravstvenog stanja tih
radnika.
Dopuniti član 50. novim stavom koji glasi:
(6) Radnik koji nije iskoristio godišnji odmor od najmanje 12 radnih dana
u tekućoj kalendarskoj godini zbog odsutnosti sa rada sa naknadom,
ima pravo da preostali dio godišnjeg odmora iskoristi najkasnije do
30. juna naredne godine.
Obrazloženje:
Radnicima, koji zbog bolovanja i drugih odsustava s naknadom

propisanih ovim zakonom nisu bili u mogućnosti da iskoriste godišnji
odmor od najmanje 12 radnih dana u tekućoj kalendarskoj godini,

treba omogućiti korištenje godišnjeg odmora u narednoj godini, jer

ova odsustva ne znače da su odmarali pa im nije potreban godišnji
odmor, a i radi izjednačavanja s pravima radnika u RS.
Dodati novi član 50a.:
(1) Radnik kojem prestane radni odnos radi prelaska na rad kod drugog
poslodavca, za tu kalendarsku godinu koristi godišnji odmor kod
poslodavca kod kojeg je stekao pravo i to prije prestanka radnog odnosa.
(2) Radniku kojem prestaje radni odnos zbog ispunjavanja uslova za
odlazak u starosnu penziju i radniku kojem prestaje radni odnos
na određeno vrijeme, poslodavac je dužan da obezbijedi korišćenje
godišnjeg odmora prije prestanka radnog odnosa, odnosno sticanja
uslova za starosnu penziju.
(3) Ako radnik iz st. 1. i 2. ovog člana krivicom poslodavca,
u cijelosti ili djelimično, ne iskoristi godišnji odmor, ima pravo na
naknadu štete u visini prosječne plate radnika ostvarene u prethodna
tri mjeseca, srazmjerno dužini neiskorišćenog godišnjeg odmora.
Obrazloženje:
Ovim odredbama obavezuje se poslodavac da prije prestanka

radnog odnosa omogući radniku korištenje godišnjeg odmora , a
radnika iz stava (1) da na vrijeme obavijesti poslodavca da prelazi na
rad kod drugog poslodavca, a sadašnjem poslodavcu omogući da na
vrijeme nađe zamjenu na tom radnom mjestu, istovremeno se skida
teret s budućeg poslodavca da mu omogući korištenje tog godišnjeg
odmora.
Dopuniti član 52.stav (1):
U članu 52. stav (1) dopuniti rokom za donošenje plana godišnjih

odmora za tekuću godinu npr. do kraja juna tekuće godine.
Izmijeniti stav (4) člana 52. da glasi :
(4) U slučaju prestanka ugovora o radu, kao i u drugim slučajevima

kada radnik godišnji odmor ili njegov dio nije iskoristio krivicom poslodavca,
poslodavac je dužan radniku koji nije iskoristio cijeli ili dio godišnjeg odmora
isplatiti naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora u iznosu koji bi primio
da je koristio cijeli, odnosno preostali dio godišnjeg odmora.
Obrazloženje:
Naknada zbog neiskorištenog godišnjeg odmora treba postojati

ne samo kod prestanka ugovora o radu već uvijek ako godišnji odmor
ili njegov dio nije iskoristio krivicom poslodavca, jer poslodavci često
onemogućavaju radniku korištenje godišnjeg odmora u tekućoj godini
(ni prvog dijela) , zbog čega radnici ne mogu koristiti godišnji odmor
ni do 30.juna naredne godine, bez ikakvih posljedica po poslodavca, a
radnici se ne usuđuju pokretati sudske postupke za naknadu štete.

Dopuniti član 53. novim st. (7) i (8), koji glase:
(7) Uz zahtjev za korišćenje plaćenog odsustva po svim osnovima,

potrebno je priložiti odgovarajući dokaz o postojanju slučaja za koji se
traži plaćeno odsustvo.
(8) Plaćeno odsustvo koristi se u vrijeme nastanka slučaja za koji se
odsustvo traži.
Obrazloženje:
Zbog čestih nedostataka u pravilnicima u radu, poslodavci

imaju dileme kada i na osnovu koje dokumentacije se koristi plaćeno
odsustvo.
Dodati novi član 54a. - Mirovanje prava iz radnog odnosa
(1) Radniku koji je zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme, prava

i obaveze iz radnog odnosa miruju za vrijeme pritvora i izdržavanja
kazne zatvora, odnosno izrečene mjere bezbjednosti, vaspitne ili
zaštitne mjere u trajanju do tri mjeseca, ako počinjeno djelo nije teža
povreda radne obaveze iz pravilnika o radu.
(2) Radnik kome su prava i obaveze iz radnog odnosa mirovale po osnovu
stava (1) ovog člana dužan je da se u roku od pet dana od dana
prestanka mirovanja vrati na rad kod poslodavca, a ako poslodavac
nije u mogućnosti da mu ponudi odgovarajući posao, radniku se
otkazuje ugovor o radu.
Obrazloženje:
Ovo je najčešća dilema poslodavca , koju treba regulisati

ovim zakonom, da bi znali postupati s radnikom za vrijeme pritvora
i izdržavanja kazne zatvora, odnosno izrečene mjere bezbjednosti,
vaspitne ili zaštitne mjere u trajanju do tri mjeseca, ako počinjeno djelo
nije teža povreda radne obaveze iz pravilnika o radu, zbog koje se
radniku može otkazati ugovor o radu (npr. saobraćajni udes)
Dopuniti član 62. stav (1)
Na kraju teksta dodati riječi: “,a za blizance i svako treće i naredno

dijete, u trajanju od 18 mjeseci neprekidno.“
Obrazloženje:
Ove odredbe izjednačavaju prava žene u FBiH sa pravima u RS.
Dopuna člana 75. stav (4):
Na kraju teksta dodaju se riječi:“ posebno na osnovu kvaliteta i obima

obavljenog posla, kao i doprinosa radnika poslovnom rezultatu poslodavca.“

Obrazloženje:
Poslodavci nedovoljno pažnje posvećuju ocjenjivanju rada

radnika i ne propisuju ni osnovne kriterije ocjenjivanja , pa ih je
potrebno propisati.
Izmijeniti član 81. stav (3):
Riječi:“ u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i

ugovorom o radu“ zamijeniti riječima:“ u visini od 50% plate koju bi ostvario
da je radio.“
Obrazloženje:
Zbog različitog pristupa i najčešće zanemarivanja da se reguliše

ova naknada, smatramo opravdanim da bude uređena ovim zakonom,
a time se ovo pravo izjednačava s pravom radnika u RS.
Dodati član 81a):
(1) Poslodavac, uz konsultacije sa vijećem uposlenika odnosno sindikatom,

, ako vijeće uposlenika nije organizovan kod poslodavca, može radnika
uputiti na plaćeno odsustvo (čekanje) u slučaju neplaniranog
privremenog smanjenja obima poslova kod poslodavca, kao i razloga
ekonomsko-finansijske ili tehničko-tehnološke prirode.
(2) Za vrijeme trajanja odsustva iz stava (1) ovog člana radnici ostvaruju
pravo na naknadu plate u visini od najmanje 50% prosječne plate
radnika ostvarene u prethodna tri mjeseca.
(3) Način upućivanja radnika, dužina trajanja, međusobna prava i
obaveze radnika i druga pitanja vezana za bliže uređenje odsustva iz
stava (1) ovog člana uređuju se pravilnikom o radu.
Obrazloženje:
Pitanje upućivanja radnika na plaćeno odsustvo, u slučaju

neplaniranog privremenog smanjenja obima poslova kod poslodavca,
kao i razloga ekonomsko-finansijske ili tehničko-tehnološke prirode,
nije regulisano ovim zakonom, a jeste ZOR-om RS, pa radnike
poslodavca koji rade u dva entiteta stavlja u neravnopravan položaj
Dopuna člana 108. stav (2):
Na kraju teksta briše se tačka i dodaju riječi: „ili plaća na radnom

mjestu na koje je privremeno raspoređen , ukoliko je ta plaća za njega povoljnija.
Obrazloženje:
Treba omogućiti poslodavcu da radnika privremeno premjesti

na radno mjesto s višom plaćom, ukoliko radnik ispunjava uslove za
rad na tom radnom mjestu i da dobije plaću tog radnog mjesta.

Dodati u član 118. novi st. (2) i (6) koji glase:
(2) Sistematizacijom se utvrđuju: unutrašnja organizacija, radna

mjesta, opis poslova, te posebni uslovi neophodni za zasnivanje radnog odnosa,
kao što su vještine i radno iskustvo, vrsta i stepen stručne spreme, odnosno
nivoi obrazovanja i zanimanja potrebnih za obavljanje sistematizovanih radnih
mjesta, broj izvršilaca i drugo, u skladu s klasifikacijom i opisom zanimanja.
(6)Poslodavac koji zapošljava manje od 30 radnika može donijeti

pravilnik o radu ili pitanja iz stava (1) ovog člana regulisati svojim opštim
aktima, uz obavezne konsultacije sa radnicima ili njihovim organizacijama
ako su formirane.
Obrazloženje:
Poslodavci uglavnom ne znaju šta sadrži sistematizacija, pa ih

je potrebno uputiti.
Smatramo da poslodavci moraju imati opšte akte kojim se

uređuju plaće, organizacija rada, sistematizacija radnih mjesta, posebni
uvjeti za zasnivanje radnog odnosa i druga pitanja značajna za radnika
i poslodavca, u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom, a ne za
svaki pojedini ugovor o radu ugovarati drugačija prava i obaveze.
Kaznene odredbe:
Prilagoditi usvojenim izmjenama i dopunama.

Bernard Iljazović, univ. bacc. admin. public
Uređenje rada maloljetnika

u zakonodavnom sustavu
Federacije Bosne i Hercegovine
Sažetak: U Federaciji Bosne i Hercegovine maloljetne osobe –
maloljetnici imaju posebnu pravnu zaštitu zajamčenu relevantnim
zakonskim propisima i međunarodnim aktima. Naime, maloljetnim
osobama dopušta se rad, ali pod strogo propisanim uvjetima kojih se
treba pridržavati, i to posebice radi njihove zaštite u radnom - pravnom
odnosu. Što se tiče međunarodnih akata, Bosna i Hercegovina
ratificirala je ukupno 83 Konvencije Međunarodne organizacije rada,
uključujući i Konvencije koje se odnose na zaštitu maloljetnika, od
kojih se posebno ističu Konvencija br. 138 o minimalnim godinama
iz 1973. godine i Konvencija br. 182. o najgorim oblicima dječjeg
rada iz 1999. godine. U Bosni i Hercegovini je važeći dualistički
metod uvođenja konvencija Međunarodne organizacije rada, s tim
da ratificirana konvencija ima supremaciju nad domaćim propisima.
Prema dualističkom metodu, ratificirana međunarodna konvencija ne
uključuje se automatski u unutrašnji pravni poredak, nego je obaveza
države da poslije ratifikacije konvencije izvrši izmjene u nacionalnom
zakonodavstvu (donošenjem novih propisa ili izmjenom i dopunom
postojećih) i na taj način osigura primjenu konvencije.
Iz standarda Konvencije br. 138. proizlazi da su minimalne godine
za prijam na rad ili u zaposlenje ograničene završetkom obveznog
školovanja. U svakom slučaju ta granica ne smije biti ispod 15
godina, ali uz postojanje iznimke. Naime, države članice zadržavaju
pravo da dobnu granicu snize na 14 godina, pod uvjetom da se
radi o državi čija ekonomija i edukacijski sustav nisu u dovoljnoj
mjeri razvijeni, te nakon što su prethodno konzultirale organizacije
poslodavaca i radnika. No, za rad na poslovima koji mogu štetiti
zdravlju, sigurnosti i moralu mlade osobe dobna granica za prijam na
rad podiže se na 18 godina. Uz to, države članice obvezne su nakon
prethodnog savjetovanja sa organizacijama radnika i poslodavaca,
u svojim nacionalnim zakonodavstvima odrediti vrste poslova
koji bi spadali u kategoriju štetnih po zdravlje, sigurnost i moral
mladih osoba. Također, imaju mogućnost autorizirati rad, odnosno
zaposlenje šesnaestogodišnje osobe, uz uvjet da je zdravlje, sigurnost
i moral mlade osobe u potpunosti zaštićen, te da je mlada osoba
primila specifična uputstva, odnosno stručnu izobrazbu primjerenu
relevantnoj struci ili aktivnosti.
Ključne riječi: poslodavac, maloljetnik, radni odnos, zaštita

maloljetnika

Uvodno
Poslodavci se najčešće odlučuju radi nedostatka potrebne

radne snage na tržištu rada na zapošljavanje maloljetnika za obavljanje
određenih poslova. Pri tome se trebaju pridržavati pravnih normi koje
vrijede za zapošljavanje maloljetnika, odnosno sklapanje ugovora
o radu s maloljetnikom, kao i ostalih normi koje reguliraju taj radni
odnos.
Ugovor između poslodavca i maloljetnika može se sklopiti na
neodređeno ili određeno vrijeme, te puno ili nepuno rado vrijeme. Za
vrijeme trajanja radnog odnosa pripadaju mu sva prava koja vrijede
i za punoljetne radnike (plaća, mirovinsko i zdravstveno osiguranje,
naknada plaće za period u kojem opravdano izostaje s radnog mjesta…)
Shodno tome, u nastavku teksta biti će više riječi o problematici
zapošljavanja maloljetnika u skladu s nacionalnim zakonodavstvom
FBIH.
Uvjeti za zasnivanje radnog odnosa s maloljetnikom
Na početku bi prvenstveno naglasili da se sa licem mlađim

od 15 godina života ne može zaključiti ugovor o radu, niti se može
zaposliti na bilo koju vrstu poslova.
Maloljetnik (odnosno lice između 15 i 18 godina života) može
zaključiti ugovor o radu, odnosno zaposliti se uz suglasnost zakonskog
zastupnika i pod uvjetom da od ovlaštenog ljekara ili nadležne
zdravstvene ustanove pribavi ljekarsko uvjerenje kojim dokazuje da
ima opću zdravstvenu sposobnost za rad.
Nakon što zakonski zastupnik ovlasti maloljetnika za sklapanje
određenog ugovora o radu, maloljetnik je poslovno sposoban za
poduzimanje svih pravnih radnji u vezi ispunjenja prava i obveza iz
tog ugovora, uključujući i samostalno sklapanje i raskidanje ugovora o
radu.
Pod općom zdravstvenom sposobnosti za rad podrazumijeva se
da radnik može da obavlja sve poslove za koje je kvalificiran sukladno
završenom stupnju obrazovanja, odnosno poslove radnog mjesta za
koje se zaključuje ugovor o radu.
Maloljetni radnik, s ciljem zaštite njegovog zdravlja i
psihofizičkog razvoja, ima pravo na ljekarski pregled najmanje jednom
u dvije godine, s tim da troškove ljekarskog pregleda snosi poslodavac.
S ciljem prevencije, ako maloljetnik, njegov roditelj ili zakonski
zastupnik, radničko vijeće ili sindikat posumnjaju da poslovi koje
obavlja maloljetnik ugrožavaju njegovu sigurnost, zdravlje, ćudoređe
ili razvoj, tada bi trebali zahtijevati od poslodavca da ovlašteni liječnik
pregleda maloljetnika, te da u nalazu i mišljenju ocijeni da li poslovi
koje obavlja ugrožavaju maloljetnika. Troškove takvog liječničkog
pregleda, te nalaza i mišljenja snosio bi poslodavac.
Iz navedenog proizlazi da bi maloljetnik mogao zasnovati
radni odnos potrebno je da ispunjava dvije temeljne pretpostavke:
• navršavanje određene dobi
• zdravstvena sposobnost

Radno vrijeme maloljetnih radnika
Puno radno vrijeme za maloljetne radnike ne smije biti duže od

35 sati sedmično (dok je npr. za punoljetne radnike 40 sati sedmično).
Maloljetni radnik može raditi u preraspodjeli radnog vremena samo
ukoliko pisanom izjavom pristane na takav rad.
Tu se postavlja pitanje što se podrazumijeva pod preraspodjelom
radnog vremena? Prema članku 39. Zakona o radu, ako priroda posla
to zahtijeva, puno i nepuno radno vrijeme može se preraspodijeliti tako
da tokom jednog perioda traje duže, a tokom drugog perioda kraće
od punog radnog vremena, s tim da prosječno radno vrijeme u toku
trajanja preraspodjele, ne može biti duže od 52 sata sedmično, a za
sezonske poslove najduže 60 sati sedmično. O uvođenju preraspodjele,
poslodavac je dužan donijeti pisanu odluku koja se dostavlja radniku.
U slučaju da je uvedena preraspodjela radnog vremena, tada prosječno
radno vrijeme tokom kalendarske godine ili drugog perioda određenog
kolektivnim ugovorom, ne može biti duže od punog ili nepunog
radnog vremena. Treba naglasiti da se preraspodijeljeno radno vrijeme
ne smatra prekovremenim radom.
Nije dozvoljen prekovremeni rad maloljetnom radniku, s
tim da ako je poslodavac ipak uveo prekovremeni rad maloljetniku,
inspekcija rada zabraniti će takav rad.
Također, zabranjen je noćni rad maloljetnih radnika. Naime, za
maloljetne radnike u industriji, rad u vremenu između 19 sati uvečer i
7 sati ujutro idućeg dana, smatra se noćnim radom. Dok za maloljetne
radnike koji nisu zaposleni u industriji, rad u vremenu između 20 sati
uvečer i 6 sati ujutro idućeg dana, smatra se noćnim radom.
Iznimno, maloljetni radnici privremeno mogu biti izuzeti od
zabrane noćnog rada i to u slučaju havarija, više sile i zaštite interesa
Federacije, na osnovu suglasnosti inspekcije rada kantona (u nastavku
teksta nadležna inspekcija rada).
Iako je iz odredbi Zakona o radu razvidno da će federalni
ministar rada i socijalne politike pravilnikom propisati koje se
djelatnosti smatraju industrijom, taj podzakonski propis do današnjeg
dana nije još donesen kako bi se moglo urediti to područje, što ostavlja
prostor za manipulacije i iskorištavanje maloljetnih radnika, te je stoga
nužno što prije urediti tu problematiku.
Na primjer u Republici Hrvatskoj državi članici Europske unije,
donesen je Pravilnik o djelatnostima koje se smatraju industrijom1,
sukladno kojemu je propisano da se industrijom smatraju djelatnosti
koje su Odlukom o nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti 2007.– NKD 2007.
(»Narodne novine« broj 58/07 i 72/07 – ispravak Odluke) razvrstane u
sljedeća područja:
1. B – Rudarstvo, npr. vađenje ugljena i lignita, vađenje metalnih
ruda pridobivanje ugljikovodika…
2. C – Prerađivačka industrija, npr. proizvodnja prehrambenih
proizvoda, pića, duhanskih proizvoda, odjeće, tekstila,
kemikalija i kemijskih proizvoda, metala, električne opreme…
3. D – Opskrba električnom energijom, plinom, parom i
klimatizacija, npr. opskrba električnom energijom, plinom,
parom i klimatizaciju…

4. E – Opskrba vodom: uklanjanje otpadnih voda, gospodarenje

otpadom, te djelatnosti sanacije okoliša, npr. skupljanje,
pročišćavanje i opskrbu vodom, uklanjanje otpadnih voda…
5. F – Građevinarstvo, gradnju zgrada, gradnju građevina
niskogradnje…
Odmori maloljetnih radnika
Maloljetni radnik ima pravo na sedmični odmor u trajanju

od najmanje 24 sata neprekidno, dok za vrijeme rada na sezonskim
poslovima, ima pravo na dnevni odmor u trajanju od najmanje 12 sati
neprekidno. Također, ima pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju
od najmanje 24 radna dana.
Zaštita maloljetnih radnika
Maloljetnik ne može raditi na naročito teškim fizičkim

poslovima, radovima pod zemljom ili pod vodom, kao ni na ostalim
poslovima koji bi mogli štetno i sa povećanim rizikom da utječu na
njegov život i zdravlje, razvoj i moral, s obzirom na njegove psihofizičke
osobine.
Ako se maloljetni radnici angažiraju na takvim poslovima,
inspektor rada zabraniti će rad maloljetnika. U tom slučaju poslodavac
je dužan maloljetnom radniku ponuditi zaključivanje ugovora o radu
za obavljanje drugih odgovarajućih poslova, a ako takvih poslova
nema, dužan mu je ponuditi prekvalifikaciju ili dokvalifikaciju
za druge odgovarajuće poslove. Ukoliko, nakon prekvalifikacije
ili dokvalifikacije ne postoje poslovi koje maloljetni radnik može
obavljati, tada mu poslodavac može otkazati ugovor o radu na način i
pod uvjetima propisanim Zakonom o radu.2
Iako je odredbama Zakona o radu propisano da će federalni
ministar rada i socijalne politike posebnim propisom utvrditi
prethodno navedene poslove, taj posebni propis do današnjeg dana
još nije donesen.
I ovdje ćemo ukazati na primjer kako je ta problematika riješena
u Republici Hrvatskoj, a što bi moglo biti dobar smjerokaz, na koji
način to urediti u FBIH.
Prema Pravilniku o poslovima na kojima se ne smije zaposliti
maloljetnik3 određeno je da se radi zaštite ćudoređa, maloljetnik se
ne smije zaposliti na poslovima u kockarnicama, salonima za igru na
sreću, disko klubovima, noćnim barovima i noćnim klubovima…
Također, maloljetnici moraju biti zaštićeni od svih posebnih
opasnosti za njihovu sigurnost, zdravlje i razvoj koje su posljedica
nedostatka iskustva, nedostatka svijesti o postojećim ili mogućim
1 Pravilnik o djelatnostima koje se
opasnostima ili činjenice da još uvijek nisu u potpuno psihofizički smatraju industrijom, NN, br. 32/15.
zdravi. Sukladno tome, ne mogu se zaposliti na poslovima koji su 2 Zakon o radu, Službene novine
FBIH, br. 26/16, 89/18, 23/20 –
prema propisima zaštite na radu utvrđeni kao poslovi s posebnim Odluka Ustavnog suda i 49/21 –
uvjetima rada (npr. koji uključuju štetno izlaganje agensima koji su 3
dr.zakon
Pravilnik o poslovima na kojima se
otrovni, kancerogeni, kod kojih postoji opasnost od buke ili vibracija ne smije zaposliti maloljetnik, NN,
br. 89/15, 94/16, 109/19.
štetnih za zdravlje, koji uključuju štetno izlaganje fizikalnim, biološkim

i kemijskim štetnostima, kod kojih postoji opasnost za život zbog

izloženosti ekstremnoj hladnoći ili toplini, proizvodnje i rukovanja
napravama, pirotehničkim sredstvima i drugim predmetima koji
sadrže eksplozive, klanja životinja u industrijskim razmjerima, od
kojih postoji opasnost od rušenja građevina; kod kojih postoji opasnost
od visokonaponskog elektriciteta…).
U nastavku teksta biti će više riječi o postupku i načinu
otkazivanja ugovora o radu maloljetnih radnika, sukladno odredbama
Zakona o radu.
Postupak i uvjeti otkazivanja ugovora o radu
Poslodavac može otkazati radniku ugovor o radu, uz propisani

otkazni rok, u sljedećim slučajevima:
• ako je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili
organizacijskih razloga, ili
• radnik nije u mogućnosti da izvršava svoje obaveze iz radnog
odnosa.
Naime, poslodavac može otkazati ugovor o radu zbog
navedenih razloga, ako se ne može osnovano očekivati od poslodavca
da zaposli radnika na druge poslove ili da ga prekvalifikuje i
dokvalifikuje za rad na drugim poslovima. Ako u periodu od jedne
godine od otkazivanja ugovora o radu (zbog ekonomskih, tehničkih
ili organizacijskih razloga), poslodavac namjerava zaposliti radnika
sa istim kvalifikacijama i stupnjom stručne spreme ili na istom
radnom mjestu, tada je prije zapošljavanja drugih lica dužan ponuditi
zaposlenje onim radnicima čiji su ugovori o radu otkazani.
Otkaz poslodavca bez obaveze poštivanja otkaznog roka
Poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku, bez obaveze

poštivanja otkaznog roka, u slučaju da je radnik odgovoran za teži
prijestup ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a koji
su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da
nastavi radni odnos.
Treba istaknuti da se u slučaju lakših prijestupa ili lakših
povreda radnih obaveza iz ugovora o radu, ugovor o radu ne može
otkazati bez prethodnog pisanog upozorenja radniku. Pri tome pisano
upozorenje sadrži opis prijestupa ili povrede radne obveze za koje se
radnik smatra odgovornim i izjavu o namjeri da se otkaže ugovor o
radu bez davanja predviđenog otkaznog roka za slučaj da se prijestup
ponovi u roku od šest mjeseci nakon izdavanja pisanog upozorenja
poslodavca.
Vrste prijestupa ili povreda radnih obveza utvrđuju se
kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu.

Otkaz radnika bez obaveze poštivanja otkaznog roka
Također i radnik može otkazati ugovor o radu bez obaveze

poštivanja otkaznog roka, u slučaju da je poslodavac odgovoran za
prijestup ili povredu obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode
da ne bi bilo osnovano očekivati od radnika da nastavi radni odnos. U
tom slučaju, radnik će imati sva prava u skladu sa zakonom, kao da je
ugovor nezakonito otkazan od strane poslodavca.
U navedenim slučajevima (otkaz poslodavca i otkaz radnika
bez obaveze poštivanja otkaznog ugovor), ugovor o radu može se
otkazati u roku od 60 dana od dana saznanja za činjenicu zbog koje
se daje otkaz, ali najduže u roku od jedne godine od dana učinjene
povrede.
Omogućavanje iznošenja odbrane radnika
Ako poslodavac otkazuje ugovor o radu zbog ponašanja

ili rada radnika, tada je obavezan omogućiti radniku da se izjasni o
elementima odgovornosti koja mu se stavlja na teret.
U slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, na poslodavcu će
biti teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora
o radu, odnosno zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih
razloga, ili kada radnik ne izvršava svoje obveze ili radnog odnosa, ili
radi odgovornosti za teži prijestup ili za težu povredu radnih obaveza
iz ugovora o radu, ili u slučaju lakših prijestupa ili lakših povreda
radnih obaveza iz ugovora o radu.
Treba naglasiti da se otkaz daje u pisanoj formi, s tim da je
poslodavac obavezan, u pisanoj formi i obrazložiti otkaz. Otkaz se
dostavlja radniku, odnosno poslodavcu kojem se otkazuje.
Trajanje otkaznog roka
Što se tiče otkaznih rokova, otkazni rok ne može biti kraći od

sedam dana u slučaju da radnik otkazuje ugovor o radu, ni kraći od 14
dana u slučaju da poslodavac otkazuje ugovor o radu.
Naime, otkazni rok počinje da teče od dana uručenja otkaza
radniku, odnosno poslodavcu.
Treba naglasiti da se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o
radu i ugovorom o radu može utvrditi duže trajanje otkaznog roka, ali
ne duže od mjesec dana kada radnik daje otkaz poslodavcu, odnosno
tri mjeseca kada poslodavac daje otkaz.
S obzirom na učestalo kršenje prava radnika, skrenuli bi pažnju
i na njihova prava u slučaju nezakonitog otkaza, propisana Zakonom
o radu.
Naime, ako radnik, na zahtjev poslodavca, prestane sa radom
prije isteka propisanog otkaznog roka, poslodavac je obvezan radniku
isplatiti naknadu plaće, te priznati sva ostala prava kao da je radio do
isteka otkaznog roka.
U slučaju da sud utvrdi da je otkaz nezakonit, tada može
poslodavca obavezati na sljedeće radnje:
• vratiti radnika na rad, na njegov zahtjev, na poslove na kojima

je radio ili druge odgovarajuće poslove i isplatiti mu naknadu

plaće u visini plaće koju bi radnik ostvario da je radio i
nadoknadi mu štetu, ili
• isplatiti radniku:
 naknadu plaće u visini plaće koju bi radnik ostvario da je
radio
 naknadu štete za pretrpljenu štetu
 otpremninu na koju radnik ima pravo u skladu sa
zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili
ugovorom o radu
 druge naknade na koje radnik ima pravo, u skladu sa
zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili
ugovorom o radu.
Ako radnik prestane sa radom prije isteka propisanog otkaznog
roka, bez suglasnosti poslodavca, tada poslodavac ima pravo na
naknadu štete prema opštim propisima o naknadi štete.
Radnik koji osporava otkazivanje ugovora o radu može tražiti
da sud donese privremenu mjeru o njegovom vraćanju na rad, do
okončanja sudskog spora.
Prekršajne sankcije
Za nepridržavanje propisanih pravila, utvrđene su i prekršajne

sankcije, odnosno novčane kazne.
Tako će se novčanom kaznom od 1.000,00 do 3.000,00 KM, a u
ponovljenom prekršaju novčanom kaznom od 5.000,00 do 10.000,00
KM kazniti za prekršaj poslodavac - pravno lice, na primjer u
sljedećim slučajevima:
• zaključi ugovor o radu, odnosno zaposli na bilo koju vrstu
poslova maloljetnika suprotno zakonskim odredbama
• naredi prekovremeni rad maloljetnom radniku
• ne postupi po zabrani inspektora rada kojim se zabranjuje
prekovremeni rad
• maloljetnom radniku, bez njegovog pisanog pristanka, naredi
rad u preraspodjeli radnog vremena
• maloljetnom radniku naredi da radi noću
• ne osigura ljekarski pregled maloljetnika najmanje jedanput u
dvije godine
• rasporedi maloljetnika da radi na naročito teškim fizičkim
poslovima, radovima pod zemljom ili pod vodom, te na ostalim
poslovima koji bi mogli štetno i sa povećanim rizikom da utiču
na njegov život i zdravlje, razvoj i moral, s obzirom na njegove
psihofizičke osobine.
Ako su navedeni prekršaji učinjeni prema maloljetnom radniku
tada se najniži i najviši iznos novčane kazne uvećava dvostruko.
Za te prekršaje kazniti će se i odgovorno lice kod poslodavca
koji je pravno lice, novčanom kaznom od 2.000,00 do 5.000,00 KM.
Također, za navedene prekršaje kazniti će se i poslodavac - fizičko lice
novčanom kaznom od 2.000,00 do 5.000,00 KM.

Zaključno
Zaštita maloljetnika u radnom odnosu sukladno nacionalnom

zakonodavstvu u FBIH nije na zadovoljavajućoj razini, te bi stoga
zakonodavac trebao poduzeti određene zakonske intervencije u svrhu
njihova poboljšanja, posebice imajući na umu da se radi o posebnoj
kategoriji radnika u radno-pravnom odnosu.
Do današnjeg dana nisu donesena dva ključna podzakonska
propisa, odnosno Pravilnika koja bi definirala vrstu poslova koja se
smatraju industrijom, kao i poslova koji bi mogli štetno i sa povećanim
rizikom utjecati na život i zdravlje, razvoj i moral maloljetnika, s obzirom
na njegove psihofizičke osobine. U praksi je i dalje evidentno učestalo
iskorištavanje maloljetnika, za što se ne snose odgovarajuće sankcije,
pa je s ciljem prevencije nužno provođenje češćih i koordiniranih
inspekcijskih kontrola. Također, nužno je jačanje i svijesti u samoj
društvenoj okolini o štetnim učincima iskorištavanja maloljetnika na
njihov psihofizički razvoj.
Iako maloljetnici svojim radom mogu poboljšati kako svoj tako
i financijski saldo svoje obitelji, njihovo zapošljavanje bi trebalo biti
samo u nužnoj potrebi, pri čemu upravo roditelji maloljetnika trebaju
imati ključnu ulogu.

Azra Bublin, dipl. iur.
SEDMIČNI ODMOR NIJE

SAMO NEDJELJA
Sažetak: U posljednje vrijeme aktualiziran je institut – SEDMIČNI
ODMOR. Ide se sa zahtjevom da se ovaj odmor obavezno koristi
u nedjelju. Međutim u raspravama, koje se vode o ovom odmoru,
zapaža se nepoznavanje odnosno nedovoljno poznavanje odredaba
ovog instituta. Naime, proizilazi kao da radnik uopšte ne koristi
sedmični odmor, ako ga ne koristi u nedjelju, nego drugog radnog
dana. Zbog ovih dilema, autorica želi da šire pojasni odredbe instituta
o sedmičnom odmoru, kao i druge nepravilnosti i teškoće koje se
javljaju u njihovoj primjeni.
Ključne riječi: Zakon o radu, sedmični odmor, osiguranje sedmičnog

odmora.
UVODNE NAPOMENE
Zakonom o radu1 izričito je propisano da se radniku ne može

uskratiti pravo na odmor u toku rada, dnevni i sedmični odmor (član
46.stav (3).
Takođe, Zakon nije propisao da se sedmični odmor koristi
nedjeljom.
Međutim, inicijativa je da se u oblasti trgovine sedmični odmor
isključivo koristi u nedjelju.
Slično rješenje predviđeno je u Republici Hrvatskoj. Opštim
propisom o radnim odnosima navedeno pitanje regulisano je za sve
radnike.
Osnovni problem je što radnik ne koristi sedmični odmor u
skladu sa Zakonom o radu.
Tako, radnik uopšte ne koristi sedmični odmor, ili ga koristi
djelimično - manji broj sati.
Zbog ovih, kao i drugih povreda odredaba Zakona, autorica je
često isticala potrebu efikasnijeg inspekcijskog nadzora, o čemu će se
dati širi osvrt u tekstu ovog članka.
ZAKONSKO REGULISANJE SEDMIČNOG ODMORA
Zakonom o radu utvrđeno je pravo radnika na sedmični odmor

u trajanju od najmanje 24 sata neprekidno.
Međutim, ako je neophodno da radnik radi na dan svog
sedmičnog odmora, mora mu se osigurati jedan dan u periodu
određenom prema dogovoru poslodavca i radnika, koji ne može biti
1 Zakon o radu („Službene novine
duži od dvije sedmice. Ovakvom zakonskom odredbom omogućit će Federacije BiH“, br. 26/16 i 89/18)
se pravilnije korištenje sedmičnog odmora.

Sedmični odmor koristit će se poslije isteka vremena koje je

određeno za dnevni odmor.
Dani ovog odmora ne bi se mogli kumulirati i naknadno
koristiti (npr. 15 dana neprekidno), nego samo u periodu koji bude
određen dogovorom poslodavca i radnika koji ne može biti duži od
dvije sedmice.
Naime, drugačijim shvatanjem ove odredbe, izgubila bi se
svrha njegovog korištenja, a to je rekreacija radnika nakon određenog
vremenskog perioda u trajanju od najmanje 24 sata neprekidno.
Kod instituta sedmičnog odmora značajne su novine u odnosu
na prethodno zakonsko regulisanje.
Tako je predviđeno da poslodavac može tražiti od radnika da
radi i na dan svog sedmičnog odmora u slučaju:
- više sile;
- vanrednog povećanja obima posla, ukoliko poslodavac ne
može primijeniti druge mjere;
- sprječavanja gubitka kvarljive robe;
- u drugim slučajevima utvrđenim u kolektivnom ugovoru
ili u pravilniku o radu.
Ovdje postoji opasnost da poslodavci mogu ovu zakonsku
odredbu da široko primjenjuju, posebno u slučajevima predviđenim
pravilnikom o radu, odnosno i izvan slučajeva utvrđenih kolektivnim
ugovorom i pravilnikom o radu.
Posebna je teškoća i što su pojmovi za navedene slučajeve široki
i neprecizni („ne može primijeniti druge mjere“).
U odnosu na dosadašnje zakonsko regulisanje, izričito je
regulisano da se radniku ne može uskratiti pravo na: odmor u toku
rada, dnevni odmor i sedmični odmor, a cilj je zaštita radnika.
U praksi su česta pitanja kako radnik, koji radi u smjenama,
koristi sedmični odmor. I u ovom slučaju radniku se obezbjeđuje
sedmični odmor u skladu sa Zakonom.
Kao dani sedmičnog odmora, kada je rad organizovan u
smjenama, određuje se drugi dan – utorak, srijeda... i ovi dani ne
moraju biti subota i nedjelja, znači mogu biti radni dan.
Dosadašnjim zakonskim regulisanjem nije bila predviđena
obaveza da se osigurava dan sedmičnog odmora najduže u vremenu od
dvije sedmice, samo je bilo predviđeno – prema dogovoru poslodavca
i radnika, što se često nije ni realizovalo.
INSTITUT SEDMIČNI ODMOR - PRIMJENA U PRAKSI
U diskusijama, koje su se javile u javnosti, povodom zahtjeva

nadležnih u oblasti trgovine da se radnicima u ovoj oblasti obavezno
obezbijedi korištenje sedmičnog odmora u nedjelju, stiče se utisak da
većina građana shvata da radnici u ovoj oblasti uopšte i ne koriste
sedmični odmor, jer ga ne koriste u nedjelju.
U ovom članku upravo se naglašava da se radniku ne može

uskratiti sedmični odmor od najmanje 24 sata neprekidno.

Drugo je pitanje kako će radnik koristiti ovo svoje pravo,
obzirom na specifičnosti djelatnosti u kojoj je zaposlen.
Tako je upravo u djelatnostima: saobraćaja, zdravstva,
ugostiteljstva, pa radnik kada radi u smjenama u pravilu neće uvijek
koristiti sedmični odmor u dane nedjelje, nego u neke druge radne
dane u skladu sa Zakonom o radu.
Međutim, povrede odredaba Zakona dosta su česte, jer se
radniku ne obezbjeđuje sedmični odmor, odnosno ne obezbjeđuje se u
propisanoj dužini od 24 sata neprekidno, nego znatno kraće, posebno
u ugostiteljstvu (prethodno mu je produženo radno vrijeme).
Pored toga, ne osigurava se jedan dan, u periodu određenom
prema dogovoru poslodavca i radnika, ako je neophodno da radnik
radi na dan svog sedmičnog odmora.
Takođe, ovaj dogovor ne osigurava se ni u zakonom
predviđenom roku - ne duže od dvije sedmice.
Prethodno je navedeno u kojim slučajevima poslodavac može
tražiti od radnika da radi na dan svog sedmičnog odmora.
Međutim, iako se ne radi u zakonom predviđenim slučajevima,
radniku se ne obezbjeđuje ovaj odmor.
Zbog svega navedenog autorica ukazuje na značaj pravilne
primjene odredaba o sedmičnom odmoru, kao i odredaba Zakona
o drugim odmorima – odmor u toku radnog dana, dnevni odmor,
godišnji odmor.
Naime, uskraćivanje prava na ove odmore znatno se ugrožava
zdravlje i život radnika.
Zbog toga je značajno da se i sedmični odmor koristi u skladu
sa Zakonom.
Ovo su česte pojave, pa je zato potrebno da se vrši redovan
inspekcijski nadzor i da se preduzimaju i preventivne i represivne
mjere.
U tom smislu i sve nadležne institucije trebalo bi preduzimati
odgovarajuće mjere za sprječavanje nepravilnosti u provođenju
odredaba Zakona o odmorima. Zakonom je propisan i prekršaj za
poslodavca – pravno lice ako radniku ne omogući korištenje sedmičnog
odmora.
Značajne su preventivne mjere koje bi inspektor trebao
preduzimati u vršenju inspekcijskog nadzora – davanje uputa, savjeta
i pojašnjenja u provođenju odredaba Zakona, kao i da o problemima i
nejasnoćama u provođenju Zakona obavijesti nadležne organe.
Takođe, da u zakonom propisanim slučajevima preduzima i
represivne mjere.
Ističemo da bi se inspekcijski nadzor trebao češće da obavlja u
odnosu na institute odmora – odmor u toku radnog dana, dnevni odmor,
sedmični odmor i godišnji odmor, obzirom da česte nepravilnosti i
uskraćivanje prava na korištenje navedenih odmora znatno utiče na
zdravlje i život radnika (ne obezbjeđuje se adekvatna rekreacija radnih
sposobnosti), što dovodi do povreda na radu i smrtnih slučajeva.

ZAKLJUČNA RAZMATRANJA
U ovom članku autorica je nastojala da ukaže na značaj i bit

sedmičnog odmora za rekreaciju radnika i očuvanje njegovog zdravlja
i života, kao i da da se obezbijedi što kvalitetniji privatni i poslovni
život radnika.
Ukoliko radnik ne koristi sedmični odmor u skladu sa Zakonom
o radu, gubi se svrha i cilj navedenih zakonskih odredaba.
Međutim, u praksi ima dosta nejasnoća, kao i nepravilnosti u
primjeni zakonskih odredaba o sedmičnom odmoru, što je prethodno
navedeno.
Tako ima i slučajeva da se kumuliraju dani sedmičnog odmora
i do 15 dana, koje radnik koristi za svoje privatne poslove.
Mišljenja smo, da institut sedmičnog odmora treba da se
reguliše opštim propisom o radnim odnosima (osnovna pitanja), a
ne posebnim propisima, kojima bi se trebale regulisati specifičnosti u
odnosu na određenu djelatnosti.
Iskustva iz Republike Hrvatske pokazuju da su različita
mišljenja da li da se kao dan sedmičnog odmora odredi nedjelja.
Tu nije bilo jedinstveno mišljenje ni radnika.
Jedni smatraju da je dobro rješenje da nedjelja bude dan
sedmičnog odmora, jer nedjelju provedu sa porodicom, što doprinosi
kvalitetu privatnog života.
Međutim, drugi radnici, kao i poslodavci, smatraju da je dobro
raditi nedjeljom, pa u neki drugi radni dan, kada koriste ovaj odmor
mogu obaviti svoje privatne obaveze (odlazak kod nadležnih organa i
drugih subjekata radi ostvarivanja svojih prava i obaveza – lična karta,
pasoš, poreske obaveze i drugo, sedmične kupovine, prisustvovanje
predavanjima i ispitima, ako se doškoluju.
Poslodavci ističu da, pored velikih nameta koja imaju, obavezno
korištenje odmora u nedjelju dovodi do znatnih gubitaka u njihovim
prihodima, što se ne može kasnije nadoknaditi.
Mišljenje je da, u pravilu, treba omogućiti da se sedmični
odmor koristi u nedjelju, ali da imaju zanimanja kada radnici neće moći
uvijek koristiti kao dan sedmičnog odmora nedjelju – radnici zaposleni
u zdravstvu, u policiji, rad na benzinskim pumpama, ugostiteljstvu,
dispečeri, saobraćaju, rad u smjenama i u drugim djelatnostima i
slučajevima.
Napominjemo, da bi kod izrade novog zakona o radu i kod
regulisanja instituta – SEDMIČNI ODMOR, trebalo uzeti u obzir
dosadašnja iskustva u provođenju njegovih odredaba, kao i rješenja
drugih zemalja, npr. Republike Hrvatske koja i za kratko vrijeme
primjene novog Zakona o radu, pa i ovog zakonskog instituta, ima
dosta primjedaba i pitanja, posebno od strane poslodavaca.
Kod izrade novog zakona o radu u našoj zemlji posebno bi
trebalo da aktivno učestvuju predstavnici radnika i poslodavaca,
inspekcijski organi, nadležna ministarstva, kao i stručnjaci iz ove
oblasti.

Bilo bi dobro da se provede i javna rasprava, jer se radi o

egzistencijalnom zakonu, od interesa za svakog građanina.
Dobro proučena i analizirana zakonska rješenja dovest će do
jasne i pravilne primjene Zakona u praksi.
Ovo je važno, pitanje obzirom na vrijeme i troškove koje
prouzrokuju procedure izrade svakog zakona (prednacrt, nacrt,
prijedlog zakona, amandmani, javna rasprava, vraćanje na doradu i
drugo).

Alan Vajda, mag. iur
UVJETI RADA
UMIROVLJENIKA U
REPUBLICI HRVATSKOJ
PREMA OPĆIM I POSEBNIM
PROPISIMA
Sažetak: Navedenim stručnim člankom se daje prikaz bitnih pitanja
za rad umirovljenika/penzionera što je jedne strane zbog manjka radne
snage vrlo aktualno pitanje, dok s druge strane umirovljenici trebaju
voditi brigu da im se zbog rada uz mirovinu ne bude obustavljena
isplata iste. Naime, umirovljenici mogu raditi temeljem Zakona o
radu, kao i temeljem Zakona o obveznim odnosima, odnosno Zakona
o trgovačkim društvima.
Uvod
Umirovljenik e korisnik mirovine koji je prema odredbama Za

kona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj 157/13., 151/14.,
33/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21. i 119/22). definiran
kao osiguranik kojem je priznato pravo na mirovinu.
Mirovina se može odrediti kao novčana naknada koja se
umirovljeniku isplaćuje mjesečno, a stečena je na temelju osiguranja za
slučaj starosti, invalidnosti ili smrti ili mu je dodijeljena zbog zasluga.
Stjecanje prava na mirovinu ponajprije je utvrđeno odredbama Zakona
o mirovinskom osiguranu. Ona je zapravo jedna od bitnih tekovina
socijalne države, koja je rezervirana za osobe ozbiljnije životne dobi.
Tako, udio stanovništva u dobi od 65 i više godina iznosi 22,45 %,
prema podatcima iz zadnjeg Popisa stanovništva.
Dakle, uključivanje umirovljenika u svijet rada i njihovo
zadržavanje unutar njega iznimno je važno za tržište rada, s obzirom
na permanentan nedostatak radne snage, a znanje i iskustvo umirovlje
nih radnika od iznimne je važnosti kako za zaposlene unutar kolektiva
u kojemu rade umirovljenici tako i za društvenu zajednicu u cjelini.
Osnovna statusno-pravna pitanja rada umirovljenika na
temelju zakona
Kao što je uvodno navedeno, zapošljavanje umirovljenika vrlo
je značajno. Ono se može odvijati u okviru radnog odnosa. Za takav
je oblik rada potrebno zasnovati radni odnos na temelju ugovora u
radu. Taj je ugovor, u statusnom smislu (na neodređeno vrijeme i na
određeno vrijeme) uređen Zakonom o radu (Narodne novine, broj
93/14., 127/17., 98/19., 151/22. i 64/23.).
Osim rada umirovljenika na temelju Zakona o radu, treba uzeti
u obzir i rad umirovljenika na temelju odredaba:

Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05.,

41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22., dalje: ZOO)
Zakona o trgovačkim društvima (Narodne novine, broj 111/93.,
34/99., 52/00. – Odl. USRH, 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 111/12.,
68/13., 110/15., 40/19., 34/22., 114/22. i 18/23., dalje: ZTD).
Rad umirovljenika na temelju Zakona o radu
Radni odnos umirovljenika, u nas je u statusno-pravnom
smislu uređen Zakonom o radu.
Osim ZR-a, kao općeg propisa kojim se uređuju radni odnosi
u Republici Hrvatskoj, ako drugim aktom ili propisom koji je na snazi,
nije drukčije određeno – radno-pravna pitanja umirovljenika uređena
su još i nekim od sljedećih zakona i pravilnika:
Zakonom o zaštiti na radu (Narodne novine, broj 71/14., 118/14.,
154/14., 94/98. i 96/98.) i brojnim drugim pravilnicima iz područja zašite
na radu (npr. obveza izrade procjene rizika, osnove protupožarne
zaštite i dr.) koji se primjenjuju i na poslodavca koji zapošljava
umirovljenika, jasno, u suženom opsegu, ovisno o kapacitetu i ostalim
tehničkim svojstvima objekta i okoliša u kojemu se obavlja predmetni
rad;
Zakonom o blagdanima, spomendanima i neradnim danima
u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, broj 110/19.) koji se također
primjenjuje i na poslodavca koji zapošljava umirovljenika, jer mu se
mora omogućiti izostanak s posla za vrijeme blagdana, dakako uz
naknadu plaće za te dane;
Pravilnikom o sadržaju obračuna plaće, naknade plaće,
otpremnine i naknade za neiskorišteni godišnji odmor (Narodne
novine, broj 68/23.) koji se primjenjuje prilikom obračuna primitaka;
Pravilnikom o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima
(Narodne novine, broj 73/17.);
Pravilnikom o radu poslodavca – tj. ako poslodavac koji
zapošljava više od 19 radnika isti mora donijeti pravilnik o radu i u
njemu urediti zakonom utvrđena pitanja.
Tako se odredbe Zakona o radu primjenjuju i na radni odnos
zasnovan između poslodavca i umirovljenika kao radnika.
Neke od karakteristika takva radnog odnosa:
umirovljenik kao radnik je fizička osoba (notorna činjenica, jer
svaki radnik prema Zakonu o radu jest fizička osoba)
poslodavac jest fizička ili pravna osoba koja zapošljava
umirovljenika za obavljanje ugovorenih poslova.
Nadalje, temeljem Zakona o obveznim odnosima, stranke
predmetnog odnosa moraju imati punu (potpunu) poslovnu
sposobnost.
Također se poslodavcu umirovljenika koji zapošljava 20 ili više
radnika nameću dodatne obveze (npr. glede otkazivanja ugovora o
radu, zaštite dostojanstva radnika, obveze donošenja pravilnika o radu
itd.).
Kad je riječ o obvezi sklapanja ugovora o radu, napominjemo da
se na sklapanje ugovora o radu između umirovljenika (kao radnika) i
poslodavca primjenjuju sve relevantne odredbe Zakona o radu, kao da
je riječ o bilo kojem drugom (individualnom) radno-pravnom odnosu.

Tako, prije početka rada:

poslodavac mora umirovljenika prijaviti na obvezna osiguranja
(HZZO i HZMO) umirovljenik kao budući radnik mora obaviti liječ
nički pregled, ako je takva obveza utvrđena nekim aktom ili propisom
jer ona ne proizlazi iz Zakona o radu umirovljenik kao budući radnik
mora ishoditi sanitarnu iskaznicu ako se zapošljava na radnom mjestu
na kojemu dolazi u doticaj s hranom
Poslodavac je dužan omogućiti radniku da se upozna s
propisima u vezi s radnim odnosima te ga je dužan upoznati s
organizacijom rada i zaštitom zdravlja i sigurnosti na radu (čl. 8. ZR-a)
Poslodavac mora dostaviti primjerak ugovora o radu kada je
sklopljen u pisanom obliku te dostaviti primjerak prijave na obvezno
mirovinsko i zdravstveno osiguranje u roku od 8 dana od isteka roka
za prijavu na obvezna osiguranja prema posebnom propisu (čl. 14. st.
5. ZR-a)
Ako poslodavac sudjeluje u plaćanju dobrovoljnoga
mirovinskog osiguranja radnika, obvezan je u roku od mjesec dana
od početka rada, odnosno od ugovaranja plaćanja radnika pisano
obavijestiti o nazivu tijela kojemu se obavljaju uplate (čl. 14. st. 6. ZR-a)
S umirovljenikom sklopiti ugovor o radu u pisanom obliku, kao
temeljem zasnivanja radnog odnosa. Ako ugovor o radu nije sklopljen
u pisanom obliku, poslodavac je obvezan prije početka rada izdati
radniku pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu.
Sam faktični rad može započeti obavljati tek nakon što bude
umirovljenik / radnik prijavljen na spomenuta obvezna osiguranja.
Ono što je pritom važno napomenuti jest to da umirovljenik
može nastaviti raditi kod istog poslodavca kod kojega je radio do
mirovine ili sklopiti (novi) ugovor kod novog poslodavca kod kojega
nije uopće (nikada) radio ili je radio prije uz određeni vremenski
prekid.
Ne treba osobito isticati kako se pod tako utvrđenim uvjetima s
umirovljenikom može sklopiti:
a) ugovor o radu na neodređeno vrijeme ili
b) ugovor o radu na određeno vrijeme.
Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o radu (Narodne
novine, broj 151/22.), uvelike je izmijenjen i dopunjen institut ugovora
o radu na određeno vrijeme.
Stoga se nova ograničenja odnose i na rad umirovljenika, što
znači da nema iznimaka od pravila (novih ograničenja) kada je riječ o
radu umirovljenika na određeno vrijeme.
Što se tiče samog sadržaja takva ugovora o radu, napominjemo
da taj ugovor mora sadržavati minimum podataka propisanih
odredbom čl. 15. Zakona o radu.
Zapreke kod ugovaranja ugovora za rad umirovljenika
Za poslove koje obavlja umirovljenik (u okviru svojih radnih
zadataka i sl.) obvezno je, u načelu, sklopiti ugovor o radu, a ne neki
drugi pravni posao.
Naime, poslodavci u nas i dalje imaju naviku sklapati npr.
ugovor o djelu za obavljanje stanovitih poslova.

Dakako, o ugovoru o djelu i mogućnosti rada umirovljenika

na temelju ugovora o djelu napominjemo da umirovljenici (kao i
druge osobe) mogu raditi na temelju ugovora o djelu samo na način
i pod uvjetima strogo utvrđenim relevantnim odredbama Zakona o
obveznim odnosima.
Dakle, sklopi li se za obavljanje takvih poslova neki drugi
ugovor, a ne ugovor o radu kad postoje elementi radnog odnosa,
odnosno nema uvjeta za sklapanje nekoga drugog ugovora, takav će
se ugovor prema Zakonu o radu smatrati ugovorom o radu, time da uz
to postoji i prekršajna odgovornost poslodavca.
Daljnja zapreka za rad umirovljenika na temelju ugovora o
radu leži u tome što umirovljenici ne mogu sklopiti ugovor o radu na
puno radno vrijeme, a da bi zadržali mirovinu, već samo na nepuno
radno vrijeme.
Daljnja zapreka za rad umirovljenika na temelju ugovora o
radu leži u tome što umirovljenici ne mogu raditi u dodatnom radu, a
da bi istovremeno zadržali mirovinu.
Naime, dodatni se rad može odrediti kao rad radnika koji je
zaposlen kod jednog poslodavca na puno radno vrijeme od 40 sati
tjedno ili kod dvaju ili više poslodavaca, a (u zbroju) na ukupno radno
vrijeme od 40 sati tjedno – koji dodatno (dopunski) radi za drugog
poslodavca na način, u vremenu i pod uvjetima utvrđenim Zakonom
o radu.
Slijedom navedenoga, a s obzirom na to da nema mogućnosti
za umirovljenike raditi puno radno vrijeme od 40 sati tjedno i pritom
zadržati mirovinu, oni ne mogu raditi u dodatnom radu jer nedostaje
onaj prvi uvjet za valjanost dodatnog rada, a to je rad od 40 sati tjedno
kod jednog ili više poslodavaca.
Obveza vođenja evidencija u području rada za

umirovljene radnike
Na temelju prisilne odredbe čl. 5. Zakona o radu, poslodavac

je dužan voditi evidenciju o radnicima koji su kod njega zaposleni, te
je u slučaju nevođenja ili nepravilnog vođenja evidencije, predviđena
sankcija.
No, za praksu bitni “tehnički” detalji, odnosno sadržaj i način
vođenja evidencije o radnicima, ako drugim propisom nije drukčije
uređeno, propisuje se Pravilnikom o sadržaju i načinu vođenja
evidencije o radnicima.
Dakle, obveza je poslodavca koji zapošljava umirovljenika
(uostalom kao i svakog poslodavca u nas koji zapošljava barem jednog
radnika), voditi predmetne evidencije, a u skladu sa svim relevantnim
odredbama Pravilnika o evidencijama.
No, ako je umirovljenik ujedno radnik koji ima status
rukovodeće osobe, radnik član obitelji poslodavca fizičke osobe koji
živi u zajedničkom kućanstvu s poslodavcem i koji u radnom odnosu
obavlja određene poslove za poslodavca i sl., tada se primjenjuje odred
ba čl. st. 3. čl. 88. Zakona o radu i čl. 13. Pravilnika o evidencijama,
prema kojoj poslodavac mora i za radnike za koje, zbog posebnosti

njihovih poslova, radno vrijeme nije moguće mjeriti ili unaprijed

odrediti ili ga radnik određuje samostalno (kao što je radnik koji
ima status rukovodeće osobe, radnik član obitelji poslodavca fizičke
osobe koji živi u zajedničkom kućanstvu s poslodavcem i koji u rad
nom odnosu obavlja određene poslove za poslodavca i slično), voditi
podatke potrebne za ostvarivanje prava iz radnog odnosa, a ako isti
s poslodavcem nisu ugovorili samostalnost u određivanju najdužeg
trajanja tjednog radnog vremena, noćnom radu te dnevnom i tjednom
odmoru.
Prema tome, u sam ugovor o radu u navedenim se slučajevima
(kategorija umirovljenih radnika) ugrađuje tzv. klauzulu samostalnosti
u određivanju radnog vremena.
Obveza provedbe ovrhe na plaći za umirovljene radnike
Ako (pre)zaduženi odnosno ovršeni radnik prima plaću koja
je manja od prosječne neto plaće u Republici Hrvatskoj, od ovrhe je
izuzet iznos u visini tri četvrtine plaće ovršenika, ali ne više od dvije
trećine prosječne neto plaće u Republici Hrvatskoj, a ako se ovrha
provodi radi naplate tražbine po osnovi zakonskog uzdržavanja,
naknade štete nastale zbog narušenja zdravlja ili smanjenja, odnosno
gubitka radne sposobnosti i naknade štete za izgubljeno uzdržavanje
zbog smrti davatelja uzdržavanja, iznos u visini jedne polovine neto
plaće ovršenika, osim u slučaju ovrhe radi prisilne naplate novčanih
iznosa za uzdržavanje djeteta u kojem slučaju je od ovrhe izuzet iznos
koji odgovara iznosu od jedne četvrtine neto plaće ovršenika.
Napominjemo da spomenuta prosječna neto-plaća u 2023.
godini iznosi 1.006,44 € i da se primjenjuje u cijeloj 2023. godini.
Dakle, i poslodavac koji zapošljava umirovljenog radnika opterećenog
ovrhom na novčanim sredstvima, mora uplaćivati propisani dio plaće
na blokirani račun radnika, i onda (potom) FINA provodi ovrhu na
tim sredstvima, pod uvjetima i na način propisan zakonom.
Rad umirovljenika na temelju Zakona o obveznim odnosima
Umirovljenici kod nas mogu raditi, bez zasnivanja
radnog odnosa, na temelju Zakona o obveznim odnosima, na način i
pod uvjetima propisanim tim Zakonom.
Stoga, oni mogu raditi na temelju:
ugovora o djelu, koji je uređen odredbama čl. 590.-619. ZOO-a,
ugovora o nalogu, koji je uređen odredbama čl. čl. 763.-784. ZOO-a,
drugoga obvezno-pravnog ugovora.
Ako je riječ o izvođenju djela, nedvojbeno kao temelj toga
ističemo ugovor o djelu (engl. temporary service contract; njem.
Werkvertrag), a to je obvezno-pravni ugovor kojim se izvođač obvezuje
obaviti određeni posao (kao što je izrada ili popravak neke stvari,
izvršenje kakva fizičkog ili umnog rada i sl.), a naručitelj se obvezuje
platiti mu za to naknadu.
Nužno je istaknuti da je sada ugovor o djelu u nas gotovo izvan
primjene za fizičke osobe koje ne obavljaju registriranu djelatnost
(takve osobe porezni propisi nazivaju građanin), te da u takve osobe
spadaju umirovljenici koji obavljaju rad.

Naime, na temelju posebnog propisa, neprijavljeni rad je

zabranjen, a u užem smislu je to rad koji s obzirom na narav i vrstu
rada i ovlasti poslodavca ima obilježje radnog odnosa, a nije zakonito
ugovoren ili nema valjanu pravnu osnovu odnosno za koji nije
uspostavljena odgovarajuća prijava na obvezna osiguranja u skladu s
posebnim propisima te obuhvaća sljedeće pojavne oblike:
obavljanje rada bez prijave na obvezno mirovinsko osiguranje
prije početka rada, s prvim danom početka rada odnosno na
odgovarajuće radno vrijeme ili
obavljanje rada bez sklopljenog ugovora o radu u pisanom
obliku ili bez pisane potvrde o sklopljenom ugovoru o radu ili
obavljanje rada na temelju drugih sklopljenih obvezno pravnih
ugovora između poslodavca i fizičke osobe kada takav rad s obzirom
na svoju narav i vrstu te ovlasti poslodavca ima obilježja posla za koji
se zasniva radni odnos ili
zapošljavanje državljanina treće zemlje protivno odredbama
propisa kojim se uređuju uvjeti ulaska, kretanja, boravka i rada
stranaca koji su državljani trećih zemalja.
Da ne bi bilo zabune, ugovor o djelu u nas i dalje postoji, samo
bi ga inače trebalo vrlo restriktivno primjenjivati, a on je u mnogim
slučajevima isključen kada je riječ o obavljanju poslova umirovljenika.
Dakle, za obavljanje poslova koji imaju navedene značajke
potrebno je sklopiti ugovor o radu. Sklopi li se za obavljanje takvih
poslova neki drugi ugovor, on će se prema samom Zakonu o radu
smatrati ugovorom o radu, osim ako poslodavac ne dokaže suprotno
(zakonska presumpcija sklapanja ugovora o radu).
S obzirom na to da se u praksi učestalo umjesto ugovora o radu
sklapao ugovor o djelu, radi razlikovanja tih dvaju ugovora ističemo
neke od bitnih značajki ugovora o djelu:
privremenost, odnosno nedostatak trajnosti
djelo kao konačan rezultat
nedostatak osobnog obavljanja posla
unaprijed konkretiziran predmet obveze
naknada (a ne plaća) za obavljeno djelo
stranke ugovora o djelu nazivaju se izvođač i naručitelj.
Kad je pak riječ o ugovoru o nalogu, važno je istaknuti da je
obvezno-pravni ugovor. Njime se obvezuje i ovlašćuje nalogoprimac
poduzimati za račun nalogodavca određene poslove, s time da
nalogoprimac ima pravo na naknadu za svoj trud, osim ako je drukčije
ugovoreno ili proizlazi iz naravi međusobnog odnosa.
Pritom je važno istaknuti razliku između ugovora o nalogu
i ugovora o djelu, koja je značajna i očituje se u tome da se ugovor
o nalogu daje za poduzimanje određenih pravnih radnji, poglavito
zastupanja nalogodavca (konkretno, trgovačkog društva koje je ime
novalo osobu za njegovo zastupanje), dok kod ugovor o djelu to nije
slučaj, jer se on, kako je već navedeno, skalpa za izvođenje nekog djela.
Prema tome, da bi umirovljenik legalno radio bez zasnivanja
radnog odnosa, primjerice, na temelju ugovora o djelu ili ugovora o
nalogu, takav rad mora biti u skladu s naravi tih ugovora i utemeljen

na spomenutim odredbama Zakona o obveznim odnosima, bez

odstupanja.
U protivnom, smatrat će se da je sklopljen ugovor u radu,
što, između ostaloga, uz prekršajnu odgovornost, povlači sa sobom
i obvezu naknadnog sklapanja ugovora o radu i obvezu naknadne
prijave na obvezna osiguranja.
Rad umirovljenika na temelju Zakona o trgovačkim društvima
Umirovljenici mogu raditi i kao prokuristi, odnosno prokurist
može biti u radnom odnosu u trgovačkom društvu u kojemu je
imenovan prokuristom, pa se tada njegova prava i obveze uređuju
ugovorom o radu, u skladu s prisilnim odredbama Zakona o radu.
Samo zasnivanje radnog odnosa s prokuristom temelji se na ugovoru
o radu.
Na sklapanje ugovora o radu između prokurista (kao radnika) i
poslodavca (kao trgovačkog društva u kojem je imenovan prokuristom)
primjenjuju se sve relevantne odredbe Zakona o radu, kao da je riječ
o bilo kojem drugom (individualnom) radno-pravnom odnosu, te ne
mora biti u radnom odnosu u tom društvu.
U takvom slučaju on može svoju prokurističku funkciju
obavljati pro bono na osnovi prisilnih odredaba Zakona o trgovačkim
društvima ili ako s društvom postigne, recimo, sporazum o tome
da za obavljanje prokurističke funkcije (povremeno ili tajnije) pri
ma određena novčana sredstva, tada se njegova prava i obveze (s
društvom) uređuju posebnim pravnim poslom koji se naziva ugovor o
nalogu.
Napominjemo da je prokura trgovačka punomoć čiji su sadržaj
i opseg ovlasti određeni Zakonom o trgovačkim društvima te je
uređena odredbama čl. 44. – 54. navedenog zakona. Kad je riječ o formi
prokure, izričito je propisano da se prokura daje u pisanom obliku.
Što se pak tiče načina davanja prokure, odredbom čl. 44. st. 3.
navedenog zakona propisano je da se ona mora predvidjeti društvenim
ugovorom društva s ograničenom odgovornošću (dalje: d.o.o.),
odnosno izjavom o osnivanju (ako d.o.o. ima jednog člana društva),
odnosno statutom dioničkog društva.
Osoba kojoj se daje prokura jednostavno se naziva prokurist.
Prokura se može dati svakoj punoljetnoj i potpuno poslovno sposobnoj
osobi, bez obzira na dužnost koju obnaša i poslove koje obavlja, osim
ako što drugo nije predviđeno temeljnim ustrojbenim aktom društva.
Status, prava i obveze te osobe nisu propisani samo Zakonom
o trgovačkim društvima nego proizlaze i iz drugih propisa i u tom
smislu čine cjelinu, što je bitno za aktualnu praksu koju tako možemo
razmatrati s nekoliko motrišta.
Naslovljena ograničenja ovlasti prokurista i zabrane mogu biti
utvrđeni:
- temeljenim ustrojbenim aktom društva
U tom slučaju ograničenja i zabrane nemaju učinka prema trećim
osobama, bez obzira na to je li treća osoba za njih znala ili je morala
znati. Naime, odredbom čl. 48. Zakona je propisano da ograničenje
prokure koje nije predviđeno Zakonom o trgovačkim društvima nema
učinka prema trećim osobama, bez obzira na to je li treća osoba za njih
znala ili morala znati.
- Zakonom o trgovačkim društvima

Naime, prokurist ne može, u skladu s odredbom čl. 47. st. 2.
Zakona, bez posebne ovlasti:
otuđiti nekretnine trgovačkoga društva
opteretiti nekretnine trgovačkoga društva
davati izjave ili poduzimati pravne radnje kojima se započinje
stečajni ili drugi postupak koji dovodi do prestanka društva.
Prokurist ne može davati punomoć za sklapanje poslova
drugim osobama. Na temelju odredbe čl. 54. Zakona, davanje prokure
i njezin opoziv upisuju se u sudski registar. Dakle, prokurist se upisuje
u sudski registar.
Nadalje, umirovljenici mogu raditi i kao direktori (članovi
uprave) trgovačkih društava.
Jedna od temeljnih razlika između prokurista i člana uprave
leži u tome što prokurist ne zastupa društvo po zakonu, dakle, on nije
zakonski zastupnik društva u kojemu je imenovan prokuristom, dok
je član uprave zakonski zastupnik društva, dakle zastupa društvo na
temelju zakona. član uprave ili članovi uprave imenuju prokurista
(donošenjem odluke o njegovu imenovanju) ako su za to ovlašteni
temeljnim ustrojbenim aktom društva.
Nadalje, razlika između prokurista i člana uprave je u tome
što d.o.o. ne može postojati bez član(ov)a uprave, niti može biti
društvo upisano u sudski registar a da prethodno ne bude imenovan
član uprave, dok, dakako, ono može postojati bez prokurista, jer se
prokurist imenuje voljom organa koji je temeljnim ustrojbenim aktom
određen imenovati ga.
Dakle, sličnosti između prokurista i člana uprave su te da i
jedan i drugi zastupa društvo, jasno, član uprave bez ograničenja, za
razliku od prokurista koji zastupa društvo na temelju punomoći i uz
razmatrana ograničenje i zabrane u ovom članku.
Vezano za upis u sudski registar, napominjemo da se oboje (i
prokurist i član uprave) obvezno upisuju u sudski registar. Također,
obje te osobe moraju biti fizičke osobe te da bi bile podobne za
imenovanje na svoju funkciju, moraju ispunjavati određene uvjete i
imati određena svojstva.
Jednako tako, i član uprave može, ali i ne mora, biti u radnom
odnosu u društvu u kojemu je imenovan članom uprave. To znači
da vrijedi sve navedeno za prokurista, a to je da član uprave može
raditi na temelju ugovora o radu u okviru radnog odnosa, odnosno na
temelju ugovora o nalogu za obavljanje pravnih poslova zastupanja i
sl. ako nije zaposlen u društvu u kojemu je imenovan na tu dužnost, a
svoju funkciju člana uprave ne obavlja pro bono.
Naznaka o radu umirovljenika na temelju Zakona o
mirovinskom osiguranju
Mogućnost zapošljavanja korisnika mirovine bez obustave
mirovine za vrijeme zaposlenja uređeno je čl. 99. Zakona o mirovinskom
osiguranju, pod uvjetom da radno vrijeme ne može trajati dulje od
polovine punoga radnog vremena.

To pravo može ostvariti korisnik:

starosne mirovine koji je ostvario starosnu mirovinu prema čl.
33. HZMO-a kada navrši 65 godina života i najmanje 15 godina staža.
Iznimka je uređena čl. 180. toga Zakona za žene koje ostvare
pravo na starosnu mirovinu prema navršenim godinama života u
prijelaznom razdoblju od 2020. do 2029. godine kako slijedi:
u 2020. godini – 62 godine i 6 mjeseci života
u 2022. godini – 63 godine života
u 2023. godini – 63 godine i 3 mjeseca života
u 2026. godini – 64 godine života
u 2027. godini – 64 godine i 3 mjeseca života
u 2029. godini – 64 godine i 9 mjeseci života.
starosne mirovine koji je ostvario starosnu mirovinu i korisnik
starosne mirovine koji je tu mirovinu ostvario do stupanja na snagu
toga Zakona.
koji je ostvario starosnu mirovinu za dugogodišnjeg
osiguranika prema čl. 35. Zakona kada navrši 60 godina života i 41
godinu mirovinskog staža osiguranja u efektivnom trajanju
invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad,
ostvarene do stupanja na snagu toga Zakona
invalidske mirovine zbog djelomičnoga gubitka radne
sposobnosti ostvarene prema tome Zakonu
koji obavlja sezonske poslove u poljoprivredi prema propisu
kojim se uređuje tržište rada i drugim propisima kojima je ovo
pitanje uređeno na drukčiji način odnosno izričito propisano da se ne
obustavlja isplata mirovine
koji ostvaruje drugi dohodak, odnosno obavlja drugu
djelatnost (čl. 17. toga Zakona)
starosne mirovine ostvarene prema posebnim propisima o
pravima iz mirovinskog osiguranja
djelatnih vojnih osoba, policijskih službenika i ovlaštenih
službenih osoba, prijašnjim propisima o pravima iz mirovinskog
i invalidskog osiguranja vojnih osiguranika, o službi u Oružanim
snagama Republike Hrvatske, o pravima djelatnika unutarnjih poslova,
o pravima djelatnika na izvršenju sankcija izrečenih za kaznena djela,
privrednih prijestupa i prekršaja ili propisu o posebnim pravima iz
mirovinskog osiguranja zaposlenika na poslovima razminiranja ili pro
pisu o pravima profesionalnih vatrogasaca, koji se tijekom korištenja
prava zaposli do polovine punoga radnog vremena
¾ starosne mirovine ostvarene prema posebnim propisima o
pravima iz mirovinskog osiguranja djelatnih vojnih osoba, policijskih
službenika i ovlaštenih službenih osoba, prijašnjim propisima o
pravima iz mirovinskog i invalidskog osiguranja vojnih osiguranika,
o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske, o pravima djelat

nika unutarnjih poslova, o pravima djelatnika na izvršenju sankcija

izrečenih za kaznena djela, privrednih prijestupa i prekršaja ili
propisu o posebnim pravima iz mirovinskog osiguranja zaposlenika
na poslovima razminiranja ili propisu o pravima profesionalnih
vatrogasaca, koji se tijekom korištenja prava zaposli s punim radnim
vremenom
¾ prijevremene starosne mirovine
¾ obiteljske mirovine ili dijela obiteljske mirovine
¾ invalidske mirovine zbog profesionalne ili opće nesposobnosti
za rad prema posebnom propisu kojim se uređuju prava hrvatskih
branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji, koji prema
tom propisu za vrijeme obavljanja dužnosti upravitelja zadruge nije
obvezno osiguran na mirovinsko osiguranje.
Prijava na mirovinsko osiguranje
Ako je riječ o umirovljeniku koji je već korisnik mirovine

ostvarene u prethodnom razdoblju, a nije tada zasnovao radni odnos i
sada se želi zaposliti, poslodavac ga prijavljuje na mirovinsko i zdravstve
no osiguranje putem propisanih tiskanica (M-1P, na mirovinsko
osiguranje, T1 na zdravstveno osiguranje ili putem e-Mirovinsko s
predviđenom oznakom da je riječ o radniku umirovljeniku). Ako je pak
riječ o osobi koja podnese zahtjev za mirovinu, a želi nastaviti radni
odnos, tada treba sastaviti Aneks ugovora o radu te putem Tiskanice
M-3P promijeniti radno vrijeme s punoga na nepuno, a možebitno i
s neodređenog na određeno radno vrijeme ili obrnuto. Kada osoba
dobije pravomoćno rješenje HZMO-a o mirovini, poslodavac ponovo
mijenja podatke u prijavi putem Tiskanice M-3P u kojoj pod rednim
brojem 14 obilježava status zaposlenog umirovljenika.
Određivanje plaće umirovljenika
Glede statusa osiguranja i plaćanja doprinosa i poreza na
dohodak, umirovljenik u radnom odnosu ne razlikuje se od ostalih
radnika u radnom odnosu, osim što njegovo radno vrijeme ne može
trajati dulje od polovine punoga radnog vremena. Osnova osiguranja
je radni odnos u kojemu stječe i prava iz radnog odnosa koja se
financiraju iz obveznih doprinosa. Osnovica za plaćanje doprinosa je
ugovorena plaća.
Kao i za ostale zaposlenike. Obveznik obračunavanja i plaćanja
doprinosa i poreza na dohodak je poslodavac. Visina plaće nije
ograničena, osim što ne može biti niža od minimalne plaće odrađene
u polovini radnog vremena odnosno polovine minimalne plaće.
Minimalna plaća u RH uređuje se za svaku godinu Uredbom o visini
minimalne plaće. Prema Uredbi objavljenoj u Nar. nov., br. 122/22.,
minimalna plaća u 2023. godine iznosi 700,00 € mjesečno. S obzirom
na to da je rad umirovljenika bez obustave mirovine uvjetovan
zaposlenjem najviše na polovinu radnog vremena, znači da plaća
umirovljenika koji radi polovinu punoga radnog vremena, može biti
ugovorena najmanje u visini polovine minimalne plaće odnosno 350,00
€ (700,00 × 0,5) mjesečno.

Međutim, umirovljenik može ugovoriti s poslodavcem rad u

vremenu kraćem od polovine punoga radnog vremena te najmanja
plaća može iznositi najmanje u visini razmjernog dijela od polovine
minimalne plaće. Primjerice, ako umirovljenik radi dva sata dnevno
u mjesecu koji ima 176 radnih sati odnosno 22 radna dana, to znači
da u mjesecu odradi 44 radna sata. U tom slučaju plaća može iznositi
najmanje 175,00 € mjesečno (350,00 : 88 × 44). Nema zapreke da ta plaća
zaposlenog umirovljenika bude i veća od navedenih najnižih svota.
Stope po kojima se plaćaju doprinosi
Iz plaće i na plaću umirovljenika doprinosi se plaćaju po
jednakim stopama kao i za ostale osobe u radnom odnosu.
To su:
doprinos za mirovinsko osiguranje po stopi od 20 %
ako primaju mirovinu iz I. i II. stupa mirovinskog osiguranja
plaćaju:
doprinos za mirovinsko osiguranje za I. stup 15 %
doprinos za mirovinsko osiguranje II. stup 5 %
doprinos za obvezno zdravstveno osiguranje po stopi od 16,5 %.
Porez na dohodak i prirez iz plaće zaposlenog umirovljenika
Porez na dohodak iz plaće umirovljenika obračunava se prema
propisima o oporezivanju dohotka od nesamostalnog rada jednako
kao i za ostale zaposlenike.
No, treba obratiti pozornost na korištenje osobnog odbitka.
Poreznu karticu prilikom umirovljenja osiguranika Porezna uprava
elektroničkim putem dostavlja u HZMO – isplatitelju mirovine koja se
jednako kao i plaća smatra dohotkom od nesamostalnog rada, jednako
kao i plaća ostvarena u radnom odnosu. Prilikom isplate mirovine
isplatitelj odnosno HZMO obračunava porez na dohodak koristeći
osobni odbitak kako je upisano u Poreznoj kartici, a to je osnovni osobni
odbitak u svoti od 530,90 € možebitno uvećan s osnove uzdržavanih
članova obitelji u skladu s čl. 14. Zakona o porezu na dohodak (Nar.
nov., br. 115/16. – 151/22.).
Zaposleni umirovljenik s poreznog motrišta smatra se osobom
koja ostvaruje primitak od nesamostalnog rada kod dvaju isplatitelja
te ukupna svota osobnog odbitka može iznositi ukupno 530,90 €,
možebitno uvećana s osnove uzdržavane djece ili drugih izdržavanih
članova obitelji, mjesečno. To znači da osobni odbitak može koristiti:
samo HZMO kod isplate mirovine
samo poslodavac kod isplate plaće, a HZMO u tom slučaju
obračunava porez i prirez na mirovinu po smanjenoj stopi za
50 %, u skladu s čl. 24. st. 5. Zakona o porezu na dohodak.
podijeliti osobni odbitak tako da HZMO koristi osobni odbitak
u visini mirovine, a poslodavac koristi razliku osobnog
odbitka do pune svote osobnog odbitka koji ukupno iznosi
530,90 €.
Doprinosi i porez na dohodak umirovljenika člana uprave
Članovi uprave i izvršni direktori trgovačkih društava,
likvidatori i upravitelji zadruge se prema čl. 12. ZOMO-a smatraju
obveznim osiguranicima, ako posebnim propisom nije drukčije

određeno. To znači da ako bi osoba nakon umirovljenja i dalje zadržala

status člana uprave, smatrao bi se obveznim osiguranikom s te osnove
za kojega je odredbom čl. 92. Zakona o doprinosima propisana
osnovica za plaćanje doprinosa u visini prosječne plaće kojom se
smatra isplaćena plaća kod pravnih osoba u RH u razdoblju siječanj –
kolovoz prethodne godine. Ta je plaća u 2022. godini iznosila 10.301,01
kn odnosno 1.367,18 € koja se primjenjuje u 2023. godini.
U tom slučaju navedeni osiguranici plaćaju doprinose prema
rješenju Porezne uprave, i to:
doprinos za mirovinsko osiguranje na temelju generacijske
solidarnosti (I. st.) po stopi od 20 % ako primaju mirovinu samo iz I.
stupa mirovinskog osiguranja ako im se mirovina isplaćuje iz. I. i II.
stupa, plaćaju doprinose 15 % za I. st. i 5 % za II. stup mirovinskog
osiguranja, što ukupno iznosi 20 %. doprinos za zdravstveno osiguranje
po stopi od 16,5 %.
To znači da je ukupna stopa za plaćanje doprinosa 36,5 %. Kada
tu stopu primijenimo na propisanu osnovicu od 1.367,18 €, mjesečna
obveza za doprinose iznosi 499,02 €.
U tom slučaju obustavlja se isplata mirovine.
Međutim, umirovljenik član uprave može se zaposliti u
polovini radnog vremena te je u tom slučaju obvezni osiguranik s
osnove radnog odnosa prema čl. 9. ZOMO-a. U skladu s čl. 187. st. 2.
Zakona o doprinosima, osnovica za plaćanje doprinosa je ugovorena
plaća. U tom slučaju se ne obustavlja isplata mirovine.
Prava zaposlenih umirovljenika s osnove radnog odnosa
Zaposleni umirovljenici ostvaruju jednaka prava iz radnog
odnosa pod istim uvjetima kao i ostali zaposlenici bez obzira na to što
im je ograničeno radno vrijeme najviše na polovinu punoga radnog
vremena ili čak manje od polovine punoga radnog vremena.
Posebno se to odnosi na neoporezive isplate koje poslodavac
može isplatiti neoporezivo do određene svote:
. naknade za prijevoz na posao i s posla u visini stvarnih
izdataka
. dnevnice za službeno putovanje u tuzemstvu i u inozemstvu
te ostale troškove vezane za službeno putovanje
. dnevnice za rad na terenu
. naknade za prehranu tijekom rada u paušalnoj svoti ili na
temelju stvarnih podataka o prehrani na temelju računa za
prehranu koje podmiruje poslodavac za svoje radnike
. naknade za posebne rezultate rada
. najam stambenog prostora
. podmirenje naknada za dopunsko i dodatno zdravstveno
osiguranje.
No bez obzira na to što su umirovljenici obvezno osigurani u
okviru zdravstvenog osiguranja, ako se zaposle, poslodavac je obvezan
i na njihovu plaću plaćati doprinose i porez na dohodak jednako kao i
za sve ostale zaposlenike. Međutim, prema čl. 50. Zakona o obveznom
zdravstvenom osiguranju (Nar. nov., br. 80/13., 137/13., 98/19. i 33/23.)
osiguranik koji je navršio 70 godina života nema pravo na naknadu

plaće na teret sredstava obveznoga zdravstvenog osiguranja za vrijeme

privremene nesposobnosti, već na teret sredstava poslodavca.
RAD UMIROVLJENIKA PO UGOVORU O DJELU
Pravni temelj ugovora o djelu nalazimo u čl. 590. Zakona o

obveznim odnosima. Kao što je već navedeno, riječ je o povremenim
poslovima za koje NE postoji obveza prijave u obvezna osiguranja te ih
mogu obavljati i umirovljenici bez utjecaja na isplatu mirovine. No, bez
obzira na to što nema obveze prijave u socijalna osiguranja, primitci
ostvareni povremeno na temelju ugovora o djelu ipak podliježu
plaćanju doprinosa i poreza na dohodak te s te osnove na određeni
način ostvaruju i prava iz mirovinskog i zdravstvenog osiguranja.
U Zakonu o porezu na dohodak tako ostvarene povremene
primitke prepoznajemo pod nazivom drugi dohodak koji ostvaruju:
članovi skupština i nadzornih odbora trgovačkih društava,
upravnih odbora, upravnih vijeća i drugih njima odgovarajućih tijela
drugih pravnih osoba, članova povjerenstava i odbora koje imaju ta
tijela i sudaca porotnika koji nemaju svojstvo djelatnika u sudu
¾ osobe koje ostvaruju djela kao svoje individualne tvorevine
(autorska djela) u skladu sa Zakonom o autorskom pravu i srodnim
pravima (Nar. nov., br. 111/21.)
¾ sportaši s osnove sportske djelatnosti
¾ trgovački putnici, agenti, akviziteri, sportski suci i delegati,
tumači, prevoditelji, turistički djelatnici,
konzultanti, sudski vještaci te druge slične posebno
nenavedene djelatnosti na temelju kojih fizičke
osobe ostvaruju primitke prema ugovorima s fizičkim i
pravnim osobama.
Kako je vidljivo u navedenim odredbama, riječ je o osobama
bez obzira na to u kojem su socijalnom statusu, što znači da te poslove
mogu obavljati i umirovljenici.

Ervin Kreševljaković, dipl. pravnik
CIJENA I NAČIN PLAĆANJA,

MJESTO I ROK ISPORUKE
ROBE / PRUŽANJA USLUGE /
IZVOĐENJA RADOVA
Sažetak: Kod ugovora o javnoj nabavci robe, usluga i/ili radova,
osim predmeta ugovora, osnovnim (bitnim) elementima ugovora
smatraju se i cijena (vrijednost) ugovora i način odnosno rok plaćanja
po ugovoru te na kraju mjesto i rok isporuke robe/pružanja usluge/
izvođenja radova.
Kada je u pitanju cijena, u kontekstu javnih nabavki, najvažnije teme
kojima ćemo se baviti u ovom članku su identične cijene ponuda i
način rješavanja tog problema, (ne)promjenjivost cijena tokom
trajanja ugovora, te možda ključna stvar a to je pitanje jedinične
cijene te odnosa između jedinične i ukupne cijene ponude tj. ugovora.
Osim cijene (vrijednosti) ugovora gotovo podjednako bitno je i pitanje
izbora momenta izvršenja same nabavke a ta problematika se ogleda
u preciznom definisanju mjesta i roka isporuke robe/pružanja usluge
i/ili izvođenja radova.
Ključne riječi: cijena (vrijednost) ugovora, jedinična cijena, ukupna

cijena, način plaćanja, rok plaćanja, mjesto i rok isporuke robe/
pružanja usluge/izvođenja radova.
UVOD
U nastavku ovog našeg serijala posvećenog ugovaranju u

postupcima javne nabavke, nakon jedne od najbitnijih tema svake
javne nabavke, samim tim i ugovora o javnoj nabavci a to je definisanje
predmeta javne nabavke odnosno ugovora putem pripreme tehničke
specifikacije kao centralnog dijela svake tenderske dokumentacije,
koje smo obradili u prošlom broju našeg časopisa, sada nastavljamo
sa još nekoliko osnovnih tj. bitnih elemenata ugovora. To je prije svega
cijena (vrijednost) ugovora a zatim način i rok plaćanja po ugovoru
kao jednim od, osim predmeta ugovora, najbitnijih elemenata svakog
ugovora o javnoj nabavci o kojima se mora voditi računa već prilikom
pripreme tenderske dokumentacije odnosno nacrta ugovora kao
njenog dijela.
Kada je u pitanju cijena ponuda, što u konačnici predstavlja
cijenu (vrijednost) ugovora, kao jedna od najinteresantnijih stvari
koja se pojavljuje jeste pitanje postojanja identičnih cijena ponuda u
jednom postupku javne nabavke te na koji način se to pitanje tretira i
u konačnici rješava. Veoma važno je i pitanje (ne)promjenjivosti cijena

u svakom postupku javne nabavke. Ovo je bitno, pogotovo sada, kada

smo Izmjenama i dopunama Zakona o javnim nabavkama iz 2022.
godine, „dobili“ mogućnost, naravno uz ispunjavanje određenih
uslova, izmjene cijene ugovora čija realizacija je u toku a koja ranije,
barem ne u ovakvom obliku, prema našem zakonodavstvu nije bila
moguća. Izmjena ugovora – Aneks ugovora, pa u tom smislu i izmjena
cijene (vrijednosti) ugovora, je toliko važna tema da svakako zaslužuje
poseban članak tako da je već sada najavljujemo kao sljedeću temu za
novembarski broj časopisa. Inače, po pitanju cijene jako bitno je naglasiti
i međusobni odnos jedinične i ukupne cijene ponude tj. ugovora.
Po pitanju definisanja cijene odnosno načina i roka plaćanja
u ugovoru o javnoj nabavci, kao njegovim bitnim elementima, tu se
postavljaju mnoga pitanja koja mora da uzme u obzir ugovorni organ
još u (ranoj) fazi pripreme tenderske dokumentacije odnosno nacrta
ugovora kao njenog sastavnog dijela. Navešćemo samo neka od tih
pitanja na koja ugovorni organ, zavisno od predmeta nabavke, potreba
ugovornog organa, analize tržišta, (ne)postojanja konkurencije i svih
ostalih uslova, mora imati spreman odgovor ukoliko želi sačiniti
kvalitetnu tendersku dokumentaciju odnosno nacrt ugovora o javnoj
nabavci:
 Da li se namjerava izvršiti jednokratna nabavka ili više njih
(nabavka sa sukcesivnom isporukom)?
 Šta sve tačno cijena pokriva? Da li je nešto isključeno iz cijene?
 Ukoliko s radi o uvozu robe (ugovaranje uz korištenje
INCOTERMS-a): Ko plaća prevoz, osiguranje, carinu i sve
ostale troškove uvoznih dažbina?
 Da li je cijena (ili cijene) fiksna u toku važenja ugovora ili je
dozvoljena njena izmjena (podešavanje) kako bi se uračunala
fluktuacija kursa? Ako se cijene podešavaju po kom osnovu i
na koji način se to radi?
 U kojoj valuti ili valutama se vrši isplata, i ko snosi rizik
fluktuacije kursa?
 Da li se isplata vrši u čekovima, bankarskim transferima ili
dokumentarnim akreditivima?
 Da li se isplata vrši odmah po isporuci robe/pružanju usluge/
izvođenju radova ili u određenom vremenskom periodu nakon
toga? Koji je to vremenski period i od čega zavisi?
 Da li je moguće plaćanje vrši avansno, u ratama, ili je u pitanju
jednokratna (jedinstvena) isplata? Kako se određuju veličine
(tranše) ovih isplata?
 Ukoliko se plaća avansno, kako se na osnovu njega izračunavaju
ostale isplate?
 Da li se dio isplate zadržava na određeno vrijeme kako bi se
pokrio rizik od grešaka (retencija ili garantni depozit) ili taj
rizik pokriva bankarska garancija koju obezbjeđuje dobavljač?
 Da li ugovorni organ - naručilac treba da pruži garanciju isplate,
i ako da, na koji način je dužan to uraditi?
 Šta se radi ako isplata po ugovoru kasni? Da li se dobavljaču
plaća kamata i, ako da, po kojem osnovu?

 Da li dobavljač ima pravo na usporavanje radova ili njihovo

zaustavljanje sve dok ne bude plaćen onaj iznos koji kasni? Da
li u tom slučaju dobavljač ima pravo da raskine ugovor?
 Ako se isporučene robe, pružene usluge ili izvedeni radovi ne
slažu u potpunosti sa tehničkim specifikacijama, može li da se
smanji cijena ili cijene, i ako da, po kom osnovu i na koji način?
 Šta se događa u slučaju neblagovremenog poštivanja ugovornih
obaveza odnosno kašnjenja u njihovoj realizaciji?
 Šta se događa (i kako se postupa) sa eventualnim zahtjevom
dobavljača o izmjeni cijene u skladu sa odredbama člana 75. st.
(5) do (13) Zakona o javnim nabavkama?
Na sva ova, ali i mnoga druga pitanja koja tretiraju pitanja
cijene i načina te roka plaćanja obaveza po ugovoru, ugovorni organ
mora imati spremne jasne i precizne odgovore i to već u fazi pripreme
tenderske dokumentacije odnosno nacrta ugovora o javnoj nabavci.
Sve ove stvari moraju biti definisane na jasan i nedvosmislen način prije
svega kako bi svi ponuđači bili u istom položaju prilikom pripreme
svojih ponuda ali i kako bi, nakon otvaranja ponuda, ugovorni organi
sve pristigle ponude mogli porediti na stvarno konkurentnoj osnovi i
na osnovu identičnih parametara. No i pored najbolje pripreme dešava
se da se neka pitanja i dileme moraju rješavati tek nakon otvaranja
ponuda.
CIJENA PONUDE – VRIJEDNOST UGOVORA
Kada je u pitanju cijena ponude značajno je skrenuti pažnju

na odredbu člana 68. (Razlozi za odbacivanje zahtjeva za učešće
ili ponude) Zakona o javnim nabavkama i to na stav (4), u kome je
propisano da je ugovorni organ dužan odbaciti zahtjev za učešće ili
ponudu, i u sljedećim slučajevima, kad (između ostalog):
„a) ponuđač u svojoj ponudi ne navede cijenu, nego samo navede da
će ponuditi cijenu koja je za određeni postotak ili vrijednost niža od ponude s
najnižom cijenom, ili ponudu u kojoj cijena nije iskazana u ukupnom iznosu,
u skladu sa zahtjevima iz tenderske dokumentacije;“
Putem ove odredbe zakonodavac nam zapravo poručuje dvije,
za javne nabavke, izuzetno bitne stvari:
1) U postupcima javnih nabavki nije moguće tj. nije dozvoljeno
nenavoditi (neiskazati) cijenu u svojoj ponudi, te se pri tome
koristiti formulacijama da će (nekad u budućnosti?!) ponuditi
cijenu koja je za određeni postotak ili vrijednost niža od ponude
s najnižom cijenom.
2) U postupcima javnih nabavki nije moguće tj. nije dozvoljeno
dati ponudu u kojoj cijena nije iskazana u ukupnom iznosu,
naravno sve u skladu sa zahtjevima definisanim, prije svega u
tenderskoj dokumentaciji.
Ukoliko se pak dese ovakve situacije i ponuđači se ogluše o ovu
odredbu Zakona o javnim nabavkama, ugovorni organi su dužni odbaciti
njihov zahtjev za učešće odnosno ponudu. Dakle, u postupcima javne
nabavke, svi ponuđači moraju imati jednak tretman i njihove ponude
moraju se porediti na osnovu jedinstvenih, unaprijed pripremljenih

i transparentno saopštenih kriterija. Ne postoji mogućnost za neke

buduće korekcije i popravke odnosno prilagođavanja u odnosu na
ostale ponude. Istovremeno, u postupcima javne nabavke, ukoliko ima
više stavki u ponudi, pa samim tim i više jediničnih cijena, poređenje
ponuda se vrši isključivo na način poređenja ukupnih cijena ponude a
ne pojedinačnih (jediničnih) cijena pojedinih stavki.
INDENTIČNE CIJENE PONUDA
Često se u svakodnevnoj praksi provođenja postupaka javnih

nabavki govori i polemiše o „slučaju identične ponuđene cijene“, i s
tim u vezi, (ne)mogućnosti izbora najpovoljnijeg ponuđača odnosno
ponude. Naime, članom 64. stav (1) Zakona o javnim nabavkama
regulisano je da:
„Ugovorni organ dodjeljuje ugovor na osnovu jednog od sljedećih
kriterija:
a) ekonomski najpovoljnija ponuda ili
b) najniža cijena.“
O problematici identičnih cijena Agencija za javne nabavke je
objavila svoje mišljenje još 2015. godine, u kome se, između ostalog,
kaže:
„Kada se govori o kriteriju „najniža cijena“, termin „cijena“ je u
jednini. Shodno tome, kada u postupku javne nabavke dva ili više ponuđača
ponude identične cijene, u slučaju primjene ovog kriterija, to znači da imamo
više „najnižih cijena“, što znači da ne postoji mogućnost dodjele ugovora.
Ukoliko bi se u ovakvim situacijama ipak dodijelio ugovor uvođenjem nekog
„dodatnog“ kriterija, svi drugi ponuđači koji imaju istu cijenu imali bi
opravdan osnov za korištenje pravnih lijekova, jer kao što je rečeno, radi se o
jednini tj. jednom ponuđaču i jednoj najnižoj cijeni.“
Naime, osim navođenja da bi u takvom slučaju imali više od
jednog ponuđača i više od jedne ponuđene cijene koje su (iste) identične,
poenta je da „(naknadno) uvođenje nekog dodatnog kriterija“, po
propisima koji važe za javne nabavke, nije ni u kom slučaju dozvoljena,
jer ta „mogućnost“ apsolutno ne postoji i u suprotnosti je sa svim
principima na kojima počiva sistem javnih nabavki, i to ne bi trebalo
biti sporno. Naravno, ovdje se radi o jednoj izvanrednoj situaciji koja
se doduše rijetko događa u praksi, ali se ipak događa.
Odgovor na opravdano postavljeno pitanje. Kako da postupe
ugovorni organi u ovakvim situacijama, možemo naći u nastavku
citiranja mišljenja Agencije za javne nabavke u kome se kaže:
„Često se postavlja pitanje da li se u slučaju identičnih cijena može ugovor
dodijeliti ponuđaču koji je prije predao ponudu? Bez obzira na činjenicu „prvi
u vremenu jači u pravu“, mišljenja smo da nije moguće dodijeliti ugovor
ponuđaču koji je prije predao ponudu. Naime, svaki ponuđač ima diskreciono
pravo dostaviti ponudu u bilo koje vrijeme u roku koji mu je određen za dostavu
ponuda. U suprotnom to bi značilo da je ugovor dodijeljen po kriteriju koji
nije predviđen članom 64. Zakona.
Prema tome, u odnosu na sve gore navedeno, ugovornom organu u
predmetnoj situaciji u kojoj postoje „dvije najpovoljnije“ ponude sa identičnom
cijenom ne preostaje ništa drugo do poništenje postupka javne nabavke

u skladu sa članom 69. stav (3) Zakona. U pogledu istih cijena u slučaju
kriterija najniže cijene identično objašnjenje bilo je i u prethodnoj legislativi.“
Naravno da citirana izreka iz rimskog prava „prior tempore
potior iure“ (prvi u vremenu jači u pravu) ovdje ne može da važi jer
u postupcima javnih nabavki važe neka druga pravila, te se ovakvom
stavu Agencije za javne nabavke ne može ništa prigovoriti. Taj stav
je korektan i zasnovan je na činjenicama koje proizilaze iz zakonskih
odredbi osim činjenice da se u konkretnom slučaju zapravo neće
raditi o poništenju nego o otkazivanju postupka nabavke i to zbog
dokazanih razloga koji su izvan kontrole ugovornog organa i koji se
nisu mogli predvidjeti u vrijeme pokretanja postupka javne nabavke,
kako to nalaže član 69. stav (3) Zakona.
KORIŠTENJE KRITERIJA „EKONOMSKI

NAJPOVOLJNIJA PONUDA“
Ugovorni organ kada pokreće postupak javne nabavke

uglavnom ne može znati (naravno, i ne treba da zna) kakve cijene
ponuda će dobiti u određenom postupku javne nabavke. Međutim,
postoje postupci javne nabavke u kojima cijena ponude zavisi
od određenih zakonskih odredbi ili internih pravila određenih
organizacija i institucija koje na izvjestan način „diktiraju“ samu cijenu
ponude. Takav slučaj je kada se vrši nabavka npr. revizorskih usluga
gdje je tarifa za pružanje ovih usluga „diktirana“ Tarifom revizorskih
usluga koju je propisala Skupština revizorske komore. Slično je i sa
ugovaranjem advokatskih kao i notarskih usluga gdje su cijene usluga
(tarife) takođe zakonom propisane, kao i u nekim drugim slučajevima
poput pružanja usluga tehničkih pregleda vozila i slično. Ono što je
bitno u takvim slučajevima jeste da ugovorni organi, kada započinju
ovu vrstu postupaka javne nabavke, moraju da znaju za postojanje
ovakvih i sličnih propisa, te da tada izbjegavaju korištenje kriterija
„najniže cijene“ jer je osnovano očekivati da će dobiti dvije ili više
identičnih cijena ponuda. Dakle u takvim i sličnim slučajevima,
korištenje kriterija za dodjelu ugovora – „najniža cijena“ nije moguće
(nije opravdano), te je tada potrebno koristiti drugi kriterij za dodjelu
ugovora, a to je „ekonomski najpovoljnija ponuda“.
U ovakvim slučajevima izbor najpovoljnije ponude/ponuđača
vrši se, kroz više propisanih podkriterija za izbor ponuda, gdje treba
voditi računa da cijena mora uvijek biti jedan od podkriterija u
skladu sa članom 3. stav (6) Uputstva za pripremu modela tenderske
dokumentacije i ponuda.
Pri tome, tenderskom dokumentacijom propisana metodologija
za vrednovanje ponuda, može sadržavati i odredbu da se u slučaju
istog broja bodova dvije ili više ponuda, prednost daje ponudi koja u
podkriteriju cijena ima najnižu cijenu, sve u skladu sa članom 3. stav
(9) Uputstva. Ovo naravno nije obavezujući, i jedini mogući pristup, pa
ugovorni organi u tenderskoj dokumentaciji odnosno metodologiji za
vrednovanje ponuda mogu propisati i da se prednost daje pojedinim
(drugim) podkriterijima (a ne samo cijeni) u skladu sa njihovim
rangiranjem na „opadajućoj listi“ podkriterija.

(NE)PROMJENJIVOST CIJENA
Problematika cijene i ostalih uslova navedenih u tenderskoj

dokumentaciji, kao i njihovih eventualnih izmjena, u postupcima
javne nabavke nekada je bila regulisana (samo) članom 72. stav (5)
Zakona o javnim nabavkama:
„Prilikom dodjele ugovora o nabavci, cijene navedene u najpovoljnijoj
(odabranoj) ponudi, kao i ostali uslovi navedeni u tenderskoj dokumentaciji,
ne mogu se mijenjati.“
U tom smislu kao primjer dobre prakse često je navođeno
ubacivanje u ugovore tzv. „klauzule o nepromjenjivosti cijena“.
Primjer dobre prakse:

Cijene iz ovog ugovora prema ponudi Isporučioca su fiksne i
ne mogu se mijenjati ni pod kojim uslovima. ili
Cijene iz ovog ugovora utvrđene u ponudi Isporučioca bit će
nepromijenjene za cijelo vrijeme važenja (trajanja) ovog ugovora.
Ovo opšte pravilo o nepromjenjivosti cijena, u nastavku istog
stava (5) ima i jedan dodatak koji je zapravo predstavljao izuzetak od
ovog opšteg pravila:
„Izuzetno, ako se u tenderskoj dokumentaciji predviđa odredba o
promjenjivosti cijena s objektivno utvrđenim pravilima o promjenjivosti
cijene, takva odredba unosi se u ugovor o javnoj nabavci.“
U suštini ovdje se radi o primjeni tzv. “cjenovne formule” koja,
kao što vidimo, mora biti inkorporirana u tekst ugovora i o tome se
mora voditi računa već prilikom sačinjavanja tenderske dokumentacije
odnosno nacrta ugovora.

Primjena cjenovne formule u ugovoru o npr. isporuci goriva:
benzina, dizel goriva, lož ulja, itd. (primjer koji je dat važi za područje
Federacije BiH), može da izgleda ovako:
Isporučene količine goriva naručilac će plaćati po osnovu

mjesečnih faktura čiji će iznos biti utvrđen množenjem količine
isporučenog goriva u tom mjesecu (prema obostrano potpisanim
otpremnicama) i utvrđene jedinične cijene goriva za taj mjesec.
Utvrđivanje jedinične cijene goriva po kojoj će biti plaćana mjesečna
isporuka vršit će se na osnovu sljedeće formule:
Jc = K x Pc (KM/l), pri čemu je:
Jc – jedinična cijena po kojoj će biti fakturisano u toku mjeseca

isporučeno gorivo, iskazana sa PDV-om, (KM/l);
K – koeficijent koji će biti određen po formuli: K = C1/C2= ______
(KM/l), pri čemu je:
C1 - ponuđena jedinična cijena goriva na dan otvaranja ponuda sa
popustom i PDVom (KM/l).

C2 - prosječna cijena goriva u Federaciji BiH sa PDV-om (KM/l), u

sedmici koja je prethodila danu otvaranja ponuda i koja je
iznosila ___ KM/litri.
(Napomena: Podatak će biti dobijen od strane Ministarstva trgovine
Federacije BiH).
Koeficijent K je konstantan (fiksan) tokom cijelog perioda važenja
ugovora.
Pc – prosječna cijena goriva u Federaciji BiH sa PDV-om (KM/l), u
sedmici koja prethodi mjesecu izdavanja i dostave narudžbenice sa
mjesečnim potrebama za gorivom.
Naručilac će istovremeno sa upućivanjem zahtjeva isporučiocu
za isporuku goriva, od Ministarstva trgovine Federacije BiH službenim
putem zatražiti prosječnu cijenu goriva u Federaciji BiH sa PDV-
om (KM/l), u sedmici koja prethodi mjesecu izdavanja i dostave
narudžbenice. Nakon dobijanja tražene cijene naručilac će istu
proslijediti isporučiocu, koji će nakon isporuke svih poručenih količina
goriva pripremiti fakturu prema gore navedenoj formuli.
S druge strane, Zakon o obligacionim odnosima je članom 397.
definisao tzv. „kliznu skalu“:
„U ugovorima u kojima se jedna strana obavezuje da izradi i isporuči
određene predmete dozvoljeno je ugovoriti da će cijena zavisiti od cijena
materijala i od rada, kao i drugih elemenata koji utiču na visinu troškova
proizvodnje, u određeno vrijeme na određenom tržištu.“
Izvod iz sudske prakse:

„Kada je ugovoreno utvrđivanje cijene primjenom klizne skale, cijena
se definitivno utvrđuje prema danu kada je izvođač po ugovoru trebao izvršiti
izradu predmeta.“
Iz obrazloženja: Stranke su ugovorile da će se iznos cijene radova
utvrđivati prema stvarno izvedenim količinama i jediničnim cijenama iz
ponude, uz primjenu klizne skale shodno pozitivnim propisima. U ugovorima
u kojima se jedna strana obavezuje izraditi i isporučiti određene predmete (a to
je i ugovor zaključen između parničnih stranaka) dopušteno je ugovoriti da će
cijena zavisiti od cijene materijala i od rada, te drugih elemenata koji utiču na
visinu troškova proizvodnje u određeno vrijeme na određenom tržištu – klizna
skala.“
(Vs BiH, Pž. 450/88, od 10.7.1989. – Bilten Vs BiH 4/89 – 79)
Međutim, usvajanjem Izmjena i dopuna Zakona o javnim

nabavkama u septembru 2022. godine kojim su u članu 75. dodati
novi stavovi (5) do (13), ova prethodna priča o neprimjenjivosti cijena
poprilično je relativizirana. Tako sada, pored toga što i dalje važi odredba
propisana članom 72. stav (5) Zakona kojom se, prilikom dodjele
ugovora, cijene navedene u najpovoljnijoj (odabranoj) ponudi, kao i
ostali uslovi navedeni u tenderskoj dokumentaciji, ne mogu mijenjati,
sada imamo i 9 potpuno novih stavova člana 75. Zakona koji govore o
tome da se zapravo ugovor o javnoj nabavci (ali i okvirni sporazum)
može izmijeniti tokom njegovog trajanja i to bez provođenja novog
postupka javne nabavke i uz ispunjavanje određenih uslova. Ovo je

pomalo kontradiktorno i zbunjujuće no, kao što smo to ranije naveli,

ova problematika zaslužuje posebnu temu o čemu ćete moći čitati već
u našem sljedećem članku u novom broju našeg časopisa.
Inače, za ugovore koji sadrže odredbu o indeksaciji cijene
(odredba o promjenjivosti cijene s objektivno utvrđenim pravilima o
promjenjivosti cijene), referentna vrijednost za izračun maksimalnog
povećanja cijene je ažurirana cijena prvobitnog ugovora u trenutku
izmjene. Ovo je na izvjestan način dorada druge rečenice iz stava (5)
člana 72. Zakona o javnim nabavkama u kojoj se kaže da: „izuzetno,
ako se u tenderskoj dokumentaciji predviđa odredba o promjenjivosti
cijena s objektivno utvrđenim pravilima o promjenjivosti cijene, takva
odredba unosi se u ugovor o javnoj nabavci.“
UKUPNA I JEDINIČNA CIJENA
Kada govorimo o cijeni bitno je skrenuti pažnju i na razlike

između ukupne cijene ponude i jedinične(ih) cijene(a). Ukupna cijena
navedena u ponudi je predmet saopštavanja prilikom javnog otvaranja
ponuda u skladu sa članom 63. stav (4) Zakona o javnim nabavkama i
na osnovu nje se vrši poređenje i rangiranje ponuda, naravno ukoliko
je kriterij za odabir - najniža cijena. Ova ukupna cijena ponude se
može promijeniti ukoliko je prilikom računanja došlo do računske
greške. Međutim, kada su u pitanju jedinične cijene u ponudi stvari
stoje potpuno drugačije. Jedinična cijena se pominje u članu 17. stav (5)
Uputstva za pripremu modela tenderske dokumentacije i ponuda:
„JEDINIČNA CIJENA STAVKE SE NE SMATRA

RAČUNSKOM GREŠKOM ODNOSNO NE MOŽE SE
ISPRAVLJATI.“
Ovo je izuzetno važna odredba koja definiše suštinu odnosno

karakter jedinične cijene u sistemu javnih nabavki. Drugim riječima,
prihvatljivo je da se mijenjaju pojedinačni zbirovi, pa čak i ukupan
zbir u ponudi, dakle ukupna cijena ponude, jer se dopušta pogreška
prilikom izračuna ponude koja se može naknadno popraviti. Međutim,
u sistemu javnih nabavki, apsolutno je neprihvatljivo da se nakon
otvaranja ponuda mijenja jedinična cijena jer izmjena jedinične cijene u
suštini znači izmjenu same ponude, a što je u suprotnosti sa osnovnim
načelima (principima) javnih nabavki.
Izmjena cijena ponude, bilo da se radi o jediničnim cijenama
ili o ukupnoj cijeni ponude moguća je na način i uz primjenu odredbi
propisanih zakonom i podzakonskim aktima, i to sve do momenta
otvaranja ponuda. Nakon otvaranja ponuda i uvida u ponuđene
cijene nema više promjene jediničnih cijena osim naravno pominjanih
izmjena propisanih članom 75. stavovi (5) do (13) Zakona o javnim
nabavkama.

CIJENA U KONTEKSTU KRITERIJA ZA DODJELU

UGOVORA
Imajući u vidu da je, u skladu sa članom 64. Zakona o javnim

nabavkama, „najniža cijena“ jedan od dva kriterija za dodjelu ugovora,
pitanje definisanja (određivanja) cijene u tenderskoj dokumentaciji
odnosno nacrtu ugovora, i sa tog aspekta, iznimno je važno. Ovo
tim prije kada smo svjesni već odavno ustaljene prakse kod nas
koja nam govori da je kriterij „najniže cijene“ zapravo kriterij broj
1. koji preovladava, dok na nabavke uz primjenu drugog kriterija -
„ekonomski najpovoljnija ponuda“ otpada mnogo manji dio, i takva
praksa je prisutna već godinama. Pri tome, ovakva loša i, dugoročno
gledano, pogrešna praksa se primjenjuje na većinu nabavki i bez obzira
na njenu vrijednost, razvijenost tržišta i s tim u vezi (ne)postojanje
konkurentnosti, realnih potreba i zahtjeva ugovornih organa i
slično. Ovu konstataciju potvrđuju i godišnji izvještaji o dodijeljenim
ugovorima u postupcima javnih nabavki koje sačinjava Agencija za
javne nabavke, iz kojih je vidljivo da, kada posmatramo ukupan broj
zaključenih ugovora u periodu 2016. – 2022. godina, učešće kriterija
„ekonomski najpovoljnije ponude“ se kreće od gotovo mizernih 9 %
do (još uvijek relativno niskih) 30%, dok se učešće kriterija „najniže
cijene“ smanjilo sa enormnih 91 % na, u posljednjih par godina stabilnih
(mada i dalje neopravdano velikih) 70 %.
Potpuno suprotno ovim pokazateljima iz naše zemlje, praksa
zemalja Evropske unije, po pitanju kriterija za dodjelu ugovora o
javnim nabavkama, ide u sasvim drugom pravcu. Naime, u skladu sa
Direktivom 2014/24/EU u principu jedini kriterij za odabir ponude
jeste „ekonomski najpovoljnija ponuda“.
Da bismo u punom kapacitetu shvatili suštinu jednog ovakvog
određenja koje je u odnosu na našu praksu dijametralno suprotno te
kako bismo u potpunosti razumjeli mnogo širi kontekst i pozadinu
cijele ove priče citiraćemo u cjelini odredbu člana 67. (Kriterij za odabir
ponude) te sa njim usko povezan član 68. (Trošak životnog vijeka)
Direktive EU 2014/14:
Kriterij za odabir ponude

„1. Ne dovodeći u pitanje nacionalne zakone i druge propise o cijeni
određene robe ili naknadi za određene usluge, ugovorni organi temelje dodjelu
ugovora o javnoj nabavci na ekonomski najpovoljnijoj ponudi.
2. Ekonomski najpovoljnija ponuda sa stanovišta ugovornog organa
utvrđuje se na temelju cijene ili troška, primjenom pristupa isplativosti, kao
što je trošak životnog vijeka, u skladu s članom 68., te može uključivati najbolji
omjer između cijene i kvalitete, koji se ocjenjuje na temelju kriterija, uključujući
kvalitativne, okolišne i/ili društvene aspekte, povezanih s predmetom ugovora
o javnoj nabavci. Ti kriteriji mogu obuhvaćati, na primjer:
(a) kvalitetu, uključujući tehničku vrijednost, estetske i funkcionalne
aspekte, dostupnost, rješenje za sve korisnike, društvene, okolišne i
inovativne aspekte te trgovanje i uvjete trgovanja;
(b) organizaciju, kvalifikacije i iskustvo osoblja angažiranog na izvršenju
određenog ugovora, ako kvaliteta angažiranog osoblja može značajno

utjecati na razinu uspješnosti izvršenja ugovora; ili

(c) usluge nakon prodaje i tehničku pomoć, uvjete isporuke kao što su
datum isporuke, proces isporuke i rok isporuke ili rok izvršenja.
Element troška može biti i u obliku fiksne cijene ili troška na temelju
čega se privredni subjekti natječu samo po kriterijima kvalitete.
Države članice modu odrediti da ugovorni organi ne smiju koristiti
samo cijenu ili samo trošak kao jedini kriterij za dodjelu ili mogu ograničiti
njihovu primjenu na određene kategorije ugovornih organa ili određene vrste
ugovora.
3. Smatra se da su kriteriji za odabir ponude povezani s predmetom
ugovora o javnoj nabavci ako se odnose na radove, robu ili usluge koje se
pružaju u okviru tog ugovora u bilo kojem aspektu i u bilo kojoj fazi njihovog
životnog vijeka, uključujući faktore obuhvaćene u:
(a) određenom postupku proizvodnje, nabavke ili trgovine tim radovima,
robom ili uslugama; ili
(b) određenom postupku za drugu fazu njihovog životnog vijeka ,i onda
kada takvi faktori nisu dio njihovog materijalnog sadržaja.
4. Kriteriji za odabir ponude ne smiju dati neograničenu slobodu
izbora ugovornom organu. Oni moraju osigurati mogućnost učinkovitog
nadmetanja te moraju biti popraćeni specifikacijama kojima se omogućuje
učinkovita provjera informacija koje su pružili ponuditelji da bi se procijenilo
u kojoj mjeri ponude udovoljavaju kriterijima za odabir ponuda. U slučaju
dileme, ugovorni organi moraju učinkovito provjeriti točnost podataka i
dokaza koje su dostavili ponuditelji.
5. Ugovorni organ mora navesti u dokumentaciji o nabavci relativni
ponder koji dodjeljuje svakom kriteriju koji je odabran u svrhu određivanja
ekonomski najpovoljnije ponude, osim kada se on utvrđuje samo na temelju
cijene.
Ti se ponderi mogi izraziti određivanjem raspona s odgovarajućom
maksimalnom razlikom.
Ako ponderisanje nije moguće zbog objektivnih razloga, ugovorni
organ navodi kriterije od najvažnijeg prema manje važnom.“
Trošak životnog vijeka
„1. Trošak životnog vijeka obuhvaća, do relativnog stepena, sve

sljedeće troškove ili dio sljedećih troškova tokom životnog vijeka proizvoda,
usluge ili radova:
(a) troškove koje snosi ugovorni organ ili drugi korisnici kao što su:
i. troškovi nabavke;
ii. troškovi upotrebe kao što je potrošnja energije i drugih resursa;
iii. troškovi održavanja;
iv. troškovi kraja životnog vijeka kao što su troškovi prikupljanja i
recikliranja;
(b) troškove pripisane okolišnim vanjskim učincima povezanim s
proizvodnjom, uslugom ili radovima tokom njihovog životnog vijeka,
ako se može odrediti i provjeriti njihova novčana vrijednost; takvi
troškovi mogu uključivati troškove emisije stakleničnih plinova

i emisije drugih zagađivača te ostale troškove zbog ublažavanja

klimatskih promjena.
2. Ako ugovorni organi procjenjuju troškove korištenjem pristupa
troškova životnog vijeka, u dokumentaciji o nabavci moraju navesti podatke
koje trebaju dostaviti ponuditelji i metodu koju će ugovorni organ koristiti za
određivanje troškova životnog vijeka na temelju tih podataka.
Metoda koja se koristi za procjenu troškova pripisanih okolišnim vanjskim
učincima mora ispuniti sve sljedeće uvjete:
(a) temelji se na kriterijima koji se mogu objektivno provjeriti i koji
nisu diskriminirajući. Posebno, ako nije utvrđena za višekratnu ili
trajnju upotrebu, ne smije neopravdano davati prednost ili stavljati u
nepovoljniji položaj određene privredne subjekte;
(b) dostupna je svim zainteresiranim stranama;
(c) tražene podatke mogu, uz razumno nastojanje, dostaviti prosječno
pažljivi privredni subjekti, uključujući privredne subjekte iz trećih
zemalja koje su stranke GPA-a (Sporazuma o javnoj nabavci) ili
drugih međunarodnih sporazuma koji obavezuju Uniju.
3. Kada je zakonodavnim aktom Unije zajednička metoda za izračun
životnog vijeka postala obavezna, ta se zajednička metoda primjenjuje na
procjenu troškova životnog vijeka...“
Citirali smo ove članove Direktive EU sa ciljem stvaranja jedne
šire slike odnosno kako bi se vidjelo na koji način se u Evropskoj
uniji uopšte pristupa ovoj problematici. Dakle, osim što (većinska)
primjena kriterija „najniža cijena“, kao u našem slučaju, direktno
podstiče i pogoduje nizu koruptivnih aktivnosti, ona ima za krajnji
efekat i ekonomske učinke koji su potpuno suprotni dobroj praksi
javnih nabavki oličenoj kroz izraz - „najbolja vrijednost za novac“.
Idući ka tome da se uvijek kupuje samo ono što je najjeftinije, bez
obzira na kvalitet i sve ostale karakteristike roba, usluga ili radova,
ne može se očekivati da se ujedno postižu i odgovarajući ekonomski
efekti za ugovorne organe pa i širu društvenu zajednicu. Ovakav
sistem i pristup može samo da pogoduje pojedinačnim interesima
a nikako razvoju ekonomije na stvarno konkurentnoj osnovi, kao ni
društva u cjelini. Stoga, bez obzira što se ovdje radi o Direktivi EU,
preporučujemo (prvenstveno) ugovornim organima da pažljivo prouče
ove „evropske“ odredbe bez obzira što su one za nas u ovom momentu
još uvijek pravno neobavezujuće. Bez obzira na to činjenica je da se naše
zakonodavstvo o javnim nabavkama u mnogim elementima oslanja
na Direktive EU koje regulišu javne nabavke tako da razumijevanje
suštine odredbi Direktiva EU i njihovo inkorporisanje u našu praksu
provođenja postupaka javne nabavke može biti veoma koristan alat,
između ostalog i, prilikom definisanja tenderske dokumentacije i
„pozicioniranja“ cijene sa svim potrebnim elementima od kojih se ona
sastoji.
NAČIN I ROK PLAĆANJA (PO UGOVORU)
Pored definisanja cijene (vrijednosti) ugovora veoma bitni

elementi ugovora, koji su usko vezani za cijenu, su i način i rok
plaćanja obaveza po ugovoru. Način i rok plaćanja su elementi koji
se direktno tiču finansijske stabilnosti pojedinih ponuđača te se, i na

taj način, procjenjuje njihova ozbiljnost kao ponuđača. U tom smislu

ugovorni organi moraju voditi računa da njihovi zahtjevi u pogledu
definisanja ova dva kriterija, koji direktno utiču i na samu cijenu
konačne ponude, budu u skladu kako sa njihovim potrebama tako
i sa realnim mogućnostima tržišta odnosno zakonskim propisima.
Takođe ne treba zaboraviti da način i rok plaćanja mogu predstavljati
i podkriterije u sklopu nabavki koje se odvijaju uz primjenu kriterija
za dodjelu ugovora - ekonomski najpovoljnija ponuda. U smislu
navedenog, ukoliko ugovorni organi postave prestroge (neopravdane)
uslove za način i rok plaćanja to će se neminovno odraziti na cijenu
ponuda tako da je moguće da će u tim slučajevima ugovorni organi
morati za određene robe/usluge i/ili radove plaćati više nego što je
to objektivno potrebno te tako neće moći dobiti (postići) – „najbolju
vrijednost za novac“.
U tom smislu u ugovorima je nužno jasno i precizno određivanje
načina plaćanja, a pogotovo roka plaćanja, i to po mogućnosti
navođenjem tačnog datuma, do koga odnosno u kome dospijeva
plaćanje obaveza po ugovoru, kao npr. u niže navedenim primjerima.

Naručilac se obavezuje da nakon izvršenih radova i dostave
računa, i ovjerenog zapisnika o tehničkom prijemu i primopredaji
radova bez primjedbi, od strane Izvođača radova, izvrši plaćanje
u roku od ___ dana, na žiro račun Izvođača radova otvorenog
kod: ____________ (označavanje banke). ili
Naručilac se obavezuje da će plaćanje izvršiti u roku od __ dana od dana
prijema ispostavljene fakture, u skladu sa čl. 107. Pravilnika o primjeni
Zakona o PDV-u i obostrano potpisanim i ovjerenim zapisnikom ili
radnim nalogom.
IZBOR MOMENTA IZVRŠENJA

(Mjesto i rok isporuke robe/pružanja usluga/izvođenja
radova)
Izbor momenta izvršenja je jedno od tri najvažnije stvari kod

izrade nacrta ugovora o javnoj nabavci. Druge dvije su kvalitet i cijena.
Naime, od momenta potrebe za obezbjeđivanjem roba, usluga ili
radova zavisi određivanje budžeta određene nabavke. Istovremeno,
mnoštvo drugih odluka i akcija može da zavisi od datuma/momenta
isporuke robe, pružanja usluge ili izvođenja radova.
Od velike je važnosti da se prilikom izrade nacrta ugovora
posebna pažnja obrati na izbor momenta izvršenja, i to definisanjem
odnosno rješavanjem (barem) sljedećih otvorenih pitanja:
Kada ugovor o javnoj nabavci stupa na snagu?
 Kada dobavljač/pružalac usluge/izvođač radova započinje svoj
posao?
 Kada ugovorni organ - naručilac ispunjava svoje obaveze?
 Kada i gdje će se desiti isporuka robe/pružanje usluga/izvođenje
radova?

 Šta će se desiti ukoliko dođe do kašnjenja u ispunjavanju

obaveza bilo koje ugovorne strane?
 Da li postoje neki dodatni rokovi za ispunjavanje obaveza?
 Da li će doći do naplate štete nastale usljed zakašnjenja kako bi
se ispunili dodatni rokovi ili rok završetka radova?
 Ako se to desi, kolika je šteta i po kom osnovu je nastala?
Kao i u slučaju načina i roka plaćanja po ugovoru ne smijemo
zaboraviti da izbor momenta izvršenja, između ostalog, može značajno
uticati i na cijenu nabavke, jer što se češće i više ograničenja postavlja
dobavljaču, cijena koju će on naplatiti ugovornom organu – naručiocu
bit će veća.
NAPOMENA: Mora postojati balans između zaštite
ugovornog organa - naručioca od rizika zakašnjenja i izlaganja istih
riziku veće cijene zbog bespotrebno oštrih vremenskih ograničenja
dobavljača.
U postupcima javne nabavke, pogotovo javne nabavke
roba, u slučajevima dobijanja ponuda domaćih i stranih ponuđača,
neophodno je izvršiti ujednačavanje ponuda ponuđača iz više zemalja
tj. izvršiti njihovo svođenje na istu ravan (identičnu polaznu osnovu),
a što kod postupaka javne nabavke ima krucijalno značenje. U tom
smislu od velike pomoći može biti upotreba tzv. transportnih klauzula,
jer se njihovom primjenom, na vrlo efikasan i jednostavan način može
izvršiti ujednačavanje ponuda različitih ponuđača tj. ponuđača iz više
zemalja. Ove transportne klauzule, poznate kao INCOTERMS, inače
prvobitno namijenjene samo vanjskoj trgovini, mogu se bez problema
upotrebljavati i u domaćoj trgovini, što je veoma značajno za javne
nabavke, o čemu ćemo nešto detaljnije pisati u jednom od sljedećih
brojeva našeg časopisa.
ZAKLJUČAK
Pravilno i kvalitetno definisanje predmeta javne nabavke,

cijene ponude tj. ugovora sa kojom su u uskoj vezi rok i način plaćanja
po ugovoru te na kraju izbor momenta izvršenja nabavke odnosno
mjesto i rok isporuke robe/pružanja usluge i/ili izvođenja radova, jesu
osnovni odnosno najbitniji elementi ugovora. To su zapravo ključne
odredbe kada je u pitanju sačinjavanje bilo kojeg ugovora o javnoj
nabavci bez obzira na to da li se radi o nabavci robe, vršenju usluga i/
ili izvođenju radova. Dakle to su elementi bez kojih praktično ne može
da postoji niti jedan ugovor o javnoj nabavci.
U tom smislu ključni momenti jesu shvatanje suštine jedinične
cijene odnosno jediničnih cijena ponuda koje su u principu nepromjenjive
za razliku od ukupne cijene ponude koja se, pod određenim uslovima
i po unaprijed propisanoj proceduri, može korigovati i promijeniti.
Ovdje je naravno riječ o postupku javne nabavke u tzv. tenderskoj
fazi za razliku od tzv. posttenderske faze, dakle fazi nakon zaključenja
ugovora, kada je u situacijama predviđenim članom 75. stavovi (5)
do (13) Zakona o javnim nabavkama omogućena izmjena tj. aneks
ugovora uključujući cijenu (vrijednost) ugovora.

Isto tako bitno je zapamtiti da određivanje načina i roka

plaćanja, kao uostalom i momenta izvršenja ugovora direktno utiče
sa samu cijenu ponude tj. ugovora te je njihovo pravilno i kvalitetno
definisanje jedna od najbitnijih stvari prilikom sačinjavanja tenderske
dokumentacije odnosno nacrta ugovora o javnoj nabavci. To se mora
uraditi sa puno osjećaja za realnost i stvarne potrebe ugovornih organa
odnosno u konačnici krajnjih korisnika svake pojedine nabavke vodeći
pri tome računa o postojanju neophodnog balansa između zaštite
ugovornog organa od raznih rizika neopravdanog izlaganja nerealno
većim cijenama ponuda. Sve ovo je potrebno u cilju izbjegavanja
definisanja nepotrebnih (neizbalansiranih) (pre)oštrih uslova koji
se mogu zahtijevati tenderskom dokumentacijom i to vezano za
ove osnovne (bitne) elemente ugovora, na prvom mjestu sa cijenom
(vrijednošću) ugovora.

Ahmed Aljukić, dipl. ecc
VREDNOVANJE
NEMATERIJALNE IMOVINE
Sažetak: Postoje brojni razlozi zašto se vlasnik ili vlasnici društva
ili uprava društva odlučuje za korištenje usluge procjene vrijednosti.
Nekad se radi o pripremi društva za dokapitalizaciju zbog potrebe
pribavljanja kapitala, zatim se može raditi o izdvajanju dijela
poslovanja koje se želi prodati ili društvo jednostavno želi izaći na
berzu, gdje je potrebno napraviti procjenu vrijednosti, te izračunati
vrijednost kapitala. Možda jedan od vlasnika ne želi više biti dijelom
vlasničke strukture, te želi isplatu ili se jednostavno radi o prodaji
100% vlasničkih udjela nekoj od zainteresiranih strana.
Nebitno o kojim razlozima se radi i koju potrebu društvo ima, procjena
pokušava dati odgovor na pitanje koliko nešto vrijedi. To nešto može biti
dio udjela u vlasništvu jednog od suvlasnika, a može biti i cjelokupna
vrijednost društva u koju spada i njegova nematerijalna imovina. U
ovom članku navesti ćemo zakonski okvir ovlaštenih procjenitelja koji
vrše evaluaciju nematerijalne imovine. Također navest ćemo da li se
priznaje ili ne interno dobijena nematerijalna imovina, kao pristupe i
metode prilikom procjene nematerijalne imovine.
Ključne riječi: Nematerijalna imovina, goodwill, imovina, MRS 36

– umanjenje imovine, odnos imovine i goodwila, pristupi procjeni
vrijednosti, tržišni pristup, dohodovni (prihodovni) pristup, troškovni
pristup, metoda viška zarada, metoda oslobađanja od tantijema,
metoda premijskih prihoda ili metoda sa-i-bez, Greenfieldova metoda,
metoda distributera.
UVOD
Nematerijalnu imovinu je gotovo uvijek teže vrednovati od

materijalne imovine, iz nekoliko razloga. U slučaju intelektualne
svojine, nematerijalna imovina po definiciji je nemonetarna imovina
koja se manifestira kroz svoja ekonomska svojstva. Ona nema fizički
oblik, ali donosi prava i/ili ekonomske koristi svojem vlasniku.
Nematerijalna imovina u koju spadaju žigovi, patenti, industrijski
dizajn, te ostala subjektivna prava koja su intelektualni proizvod, kao
nematerijalna dobra su važan aspekt brojnih privrednih društva. Imaju
sve karakteristike imovine. Mogu se kupiti, prodati, dati na korištenje i
licencirati pod određenim uslovima. Često se stiču u sklopu akvizicije
nekog društva i naravno imaju vrijednost.
Nematerijalna ulaganja spadaju u dvije široke kategorije:
- prepoznatljiva nematerijalna ulaganja i
- povećanje vrijednosti.

U segmentu nematerijalne imovine koja se može identifikovati

nalazi se intelektualna svojina kao što su patenti i žigovi, odnosi sa
kupcima i ugovori. Ova imovina obično ima zakonsko pravo svojine i
može se prodati ili odvojiti od poslovanja. Vlasnici mogu iskoristiti ovu
imovinu u poslovanju, putem licencnih naknada, autorskih naknada,
ili prodajom ove imovine.
U drugoj kategoriji, nematerijalna ulaganja kao što su radni
procesi, kvalifikovani menadžment i obučena radna snaga pružaju
konkurentske prednosti i povećavaju vrijednost neograničenog
poslovanja, ali se ne mogu prodati odvojeno od preduzeća.
Kao rezultat toga, postoji nekoliko objektivnih metoda za
vrednovanje nematerijalne imovine. Metode i modeli vrednovanja za
pouzdano vrednovanje nematerijalne imovine, posebno intelektualne
svojine postaju sve važniji, pošto nematerijalna imovina čini sve veći
udeo u cjelokupnoj korporativnoj imovini. U ovom članku ćemo
pogledati šta spada u nematerijalne imovinu i ispitati kako vrednovati
nematerijalnu imovinu.
Zakonom o računovodstvu i reviziji FBiH koji je obavljen u
Službenim novinama FBiH 15/21, profesija Ovlaštenog procjenitelja
ekonomske vrijednosti pravnih lica, imovine, obaveza i kapitala,
uokvirena je Zakonskom regulativom. Profesija Ovlaštenih
procjenitelja prethodno bila je regulisana Uredbom o procjenjivanju
ekonomske vrijednosti pravnih lica, imovine, obaveza i kapitala
(Službene novine FBIH 70/13). Zakonom o računovodstvu i reviziji FBiH
(Službene novine 15/21) u članu 27. naznačeno je procjenjivanje bilansnih
pozicija. Pod procjenjivanjem bilansnih pozicija podrazumijeva se
utvrđivanje vrijednosti pojedinih ili ukupnih pozicija bilansa. Potreba
za procjenjivanjem pojedinih stavki imovine, obaveza i/ili kapitala kod
pravnih lica, odnosno pojedinih pozicija finansijskih izvještaja, može
nastati u situacijama kada to zahtijevaju MRS/MSFI. U tim situacijama
procjena pozicija vrši se dinamikom i na način kako to predviđaju
MRS/MSFI. Procjenu bilansnih pozicija mogu vršiti ovlašteni
procjenitelji koji imaju certifikat Ovlaštenog procjenitelja koji je izdat
od Saveza računovođa, revizora i finansijskih radnika FBiH i koji imaju
važeću licencu koju je izdalo Federalno ministarstvo pravde FBiH,
a pod uslovom da se Ovlašteni procjenitelj nalazi na listi Ovlaštenih
procjenitelja kod Federalnog ministarstva pravde FBiH.
Konkretna nematerijalna imovina se definiše i opisuje pomoću
svojstava kao što su njeno vlasništvo, funkcija, tržišna pozicija i ugled.
Ta svojstva razlikuju jednu od druge nematerijalne imovine. Postoji
više vrsta nematerijalne imovine, ali se često smatra da spadaju u
jednu ili više od sljedećih kategorija:
a) nematerijalna imovina povezana s marketingom služi primarno za
marketing ili promociju proizvoda ili usluga. Neki od primjera
ove vrste su zaštitni znakovi, trgovački nazivi, jedinstveni
dizajn i nazivi internetskih domena,
b) nematerijalna imovina povezana s kupcima uključuje liste kupaca,
otvorene narudžbe, ugovore s kupcima i ugovorne i neugovorne
odnose s kupcima,
c) nematerijalna imovina povezana s umjetnošću proizilazi iz prava
na koristi od umjetničkih djela kao što su predstave, knjige,

filmovi i muzika, te iz neugovorne zaštite autorskih prava,

d) nematerijalna imovina povezana s ugovorima predstavlja vrijednost
prava koja proistječu iz ugovornih sporazuma. U primjere ove
vrste imovine spadaju ugovori o licencama i tantijemama,
ugovori o djelu, odnosno ugovori o nabavkama, ugovori o
najmu, prava emitiranja, ugovori o servisiranju, ugovori o
radu i sporazumi o zabrani konkurencije, te prava na prirodne
resurse,
e) nematerijalna imovina zasnovana na tehnologiji proizilazi iz
ugovornih i neugovornih prava na korištenje patentirane
tehnologije, nepatentirane tehnologije, baza podataka, formula,
dizajna, softvera, postupaka ili recepture.
Posebno kod procjene vrijednosti nematerijalne imovine,
procjenitelji moraju razumjeti konkretno što treba da se procijeni i
koja je svrha procjene vrijednosti. Na primjer, vrijednost podataka
o kupcima (imena, adrese, itd.) u pravilu se značajno razlikuju od
vrijednosti ugovora s kupcima (onih ugovora koji postoje na datum
procjene vrijednosti) i odnosa s kupcima (vrijednost još postojećih
odnosa s kupcima, uključujući postojeće i buduće ugovore). Vrijednost
koje nematerijalne imovine treba procijeniti i kako se ta imovina
definiše i kako se može razlikovati ovisno o svrsi procjene vrijednosti,
a razlike u načinu definiranja nematerijalne imovine mogu voditi
značajnim razlikama u vrijednosti.
Nematerijalna imovina danas u eri “ekonomije znanja” još
više dobija na značajnosti, tako da se u bilansima privrednih društava
(posebno iz sektora tehnologije) mogu identifikovati enormni iznosi
nematerijalne imovine. (Ivica Pervan, 2021. predavanja)
Međutim, zbog konzervativnih računovodstvenih standarda
(IASB i FASB), najveći dio interno generisane nematerijalne imovine
(know how, intelektualni kapital, tajne formule, brend, žig i sl.) ne se
priznaje u finansijskim izvještajima.
Iako se takva imovina ne iskazuje u računovodstvenoj
vrijednosti imovine/glavnice, tržište tj. ulagači na berzama svojim
tehnikama vrednovanja obračunavaju i taj dio vrijednosti. Sve
prethodno stavke navedene neće udovoljiti definiciji nematerijalnog
sredstva, kao npr. mogućnost identifikovanja, kontrola resursa i
postojanje budućih ekonomskih koristi. Ako stavka ne zadovoljava
definiciji nematerijalnog sredstva, izdatak za njeno sticanje ili interno
stvaranje priznaje se kao rashod u trenutku nastanka. Međutim, ako
je imovina stečena poslovnim spajanjem, a ne može se priznati, njena
vrijednost ulazi u goodwill.
Definicija nematerijalnog sredstva nalaže da nematerijalno
sredstvo treba biti odredivo kako bi se jasno razlikovalo od goodwilla.
Sredstvo je odredivo kad je:
• odvojivo, tj. ako se može odvojiti ili razdvojiti od subjekta
i prodati, prenijeti, licencirati, iznajmiti ili razmijeniti,
pojedinačno ili zajedno s pripadajućim ugovorom, sredstvom
ili obavezom, ili
• proizlazi iz ugovornih ili drugih zakonskih prava, neovisno o
tome da li se ta prava mogu prenositi ili odvojiti od subjekta

ili od ostalih prava i obaveza.

Nematerijalna imovina treba se priznati samo ako:
a) je vjerojatno da će buduće ekonomske koristi, koje se mogu
pripisati imovini, priticati društvu, i
b) trošak nabavke te imovine se može pouzdano utvrditi.
Nematerijalna imovina početno se mjeri po trošku. Trošak
zasebno stečenog nematerijalnog sredstva uključuje:
a) njegovu nabavnu cijenu, uključujući i ostale zavisne troškove,
b) bilo koji izdatak koji se izravno može pripisati pripremi
sredstva za namjeravanu upotrebu.
Interno dobijena nematerijalna imovina
Ponekad je teško procijeniti ispunjava li interno dobivena
nematerijalna imovina uslove za priznavanje, i to zbog problema
prilikom:
a) procjene postoji li identifikovana imovina koja će vjerojatno
dati buduće ekonomske koristi,
b) pouzdanog određivanja troška nabavke imovine.
U nekim slučajevima trošak koji stvara interno dobivena
nematerijalna imovina ne može se razlikovati od troška održavanja ili
povećanja interno dobivenog goodwilla ili od dnevno vođenih poslova.
Kako bi se procijenilo zadovoljava li neka interno dobivena imovina
kriterijima za priznavanje, subjekt stvaranje imovine razvrstava u:
a) fazu istraživanja, i
b) fazu razvoja.
Nematerijalna imovina se ne priznaje u fazi istraživanja.
Izdaci kod istraživanja faze istraživanja internog projekta priznaju
se kao rashodi kada nastanu. Nematerijalna imovina nastala u fazi
razvoja priznat će se kao imovina, samo ako, društvo može dokazati
sve navedeno:1
• tehničku provedivost nematerijalne imovine koja se dovršava
tako da bude raspoloživa za upotrebu ili prodaju,
• namjeru dovršenja nematerijalne imovine i njene upotreba ili
prodaje,
• mogućnost upotrebe ili prodaje nematerijalne imovine,
• način na koji će nematerijalna imovina davati vjerojatne buduće
ekonomske koristi. Subjekt između ostalog može dokazati i
postojanje tržišta za proizvod nematerijalne imovine ili za samu
nematerijalnu imovinu, ili korisnost nematerijalne imovine u
slučaju da se ona koristi interno,
• raspoloživost odgovarajućih tehničkih, finansijskih i drugih
izvora za završetak razvoja i korištenje ili prodaju nematerijalne
imovine,
• mogućnost pouzdanog mjerenja troška koji se može pripisati 1 Pervan, I. (2022). Procjena vrijednosti
nematerijalne imovine prema MSFI
nematerijalnoj imovini tokom razvoja. I MSPV 210. [Power Point]. Savez
računovođa, revizora i finansijskih
Interno dobijeni zaštitni znakovi, oznake, publicirajući djelatnika FBiH: Program edukacije
nazivi, popisi kupaca i drugih sličnih stvari ne smiju se priznati za stjecanje zvanja Ovlašteni
Procijenitelj.
kao nematerijalna imovina. Interno dobiveni goodwill ne smije se 2 Ibid.
priznati kao imovina. 2Društvo će kao svoju računovodstvenu politiku

izabrati model troška ili model revalorizacije. Nakon početnog

priznavanja, nematerijalna imovina će se mjeriti po trošku umanjenom
za akumuliranu amortizaciju i akumulirane gubitke od umanjenja.
Nakon početnog priznavanja, nematerijalna imovina će se mjeriti po
revaloriziranom iznosu, koji je fer vrijednosti na datum revalorizacije
umanjena za kasnije akumuliranu amortizaciju i kasnije akumulirane
gubitke od umanjenja.
Za potrebe revalorizacije prema ovome standardu, fer vrijednost
se treba odrediti prema aktivnom tržištu. Model revalorizacije se mora
primijeniti na cijelu skupinu, a ne samo na jednu stavku nematerijalne
imovine. Ako nema aktivnog tržišta nematerijalna imovina se vrednuje
prema trošku.
Računovodstvo nematerijalne imovine se temelji na njenom
korisnom vijeku trajanja. Nematerijalna imovina s ograničenim vijekom
trajanja se amortizira tokom vijeka trajanja. Nematerijalna imovina
s neograničenim korisnim vijekom upotrebe se NE AMORTIZIRA.
U skladu s MRS 36 - Umanjenje imovine, od društva se zahtijeva da
testira na umanjenje nematerijalnu imovinu s neodređenim vijekom
trajanja upoređujući iznos sredstva koji se može nadoknaditi s
knjigovodstvenim iznosom imovine.
Test na umanjenje treba provoditi:
• godišnje i
• kad god postoji indikacija da se nematerijalna imovina može
umanjiti.
Odnos goodwill-a i imovine
“Odnos goodwill-a i imovine je finansijski omjer koje uspoređuje

nematerijalnu imovinu poput goodwilla, položaja u industriji ili
jedinstvenu poziciju na tržištu s drugom imovinom društva kako bi
se utvrdilo da li je goodwill ispravno evidentiran. Goodwill je sinonim
za ugled i poslovanje koje može biti velika prednost za društvo.
Računovodstveni izraz goodwill omogućuje društvima da procjene
vrijednost svog ugleda u novčanom obliku. Iako je goodwill važan i
može imati značajnu vrijednost, njegova vrijednost mora se uporediti
s ostalom imovinom pri određivanju vrijednosti društva.”3 Omjer
goodwilla i imovine prikazuje vrijednost konačne imovine društva i
snage njenog imena. Što je veći omjer to je veća vrijednost goodwill-a i
stvarne imovine društva.
Goodwill je imovina koja predstavlja buduce ekonomske
koristi od ostale imovine stečene poslovnim spajanjem koja nije
pojedinačno utvrđena i odvojeno priznata. Javlja se kod svih vrsta
poslovnih spajanja. Goodwill ne stvara novčane tokove neovisno od
druge imovine. Prema MSFI 3 goodwill se testira na umanjenje (ne
amortizira se).
Društva obično imaju goodwill u svojim bilansima ako kupuju
druga društva ili imovinu za više od knjigovodstvene vrijednosti ili 3 Alphacapitalis (n.d.) Omjer
fer tržišne vrijednosti društva ili imovine. “Omjer goodwill-a prema goodwilla i imovine. [online]
Dostupno na: https://alphacapitalis.
imovini predstavlja koliki postotak ukupne imovine se odnosi na com/glossary/omjer-goodwilla-i-
goodwill. Promjene u odnosima goodwill-a i imovine su važne da imovine/

bi uvidjeli efekte spajanja i akvizicija na vrijednost društva. Ukoliko

je omjer goodwill-a prema aktivi povećan, tada stečeni goodwill
premašuje ostale vrijednosti imovine. Možemo reći da društvo kupuje
više društava i plaća za njih, odnosno da stiče materijalnu imovinu
male vrijednosti i popunjava bilanse nestvarnom imovinom.”4
Pristupi i metode procjene vrijednosti
Tri pristupa procjeni vrijednosti opisani u MSPV 105 - Pristupi

procjeni vrijednosti se mogu koristiti kod procjene nematerijalne
imovine:
• Tržišni pristup,
• Prihodovni (dohodovni) pristup,
• Troškovni pristup.
Tržišni pristup
Kod tržišnog pristupa, vrijednost nematerijalne imovine
određuje se pozivanjem na tržišnu aktivnost. Transakcije koje uključuju
nematerijalnu, često uključuju i drugu imovinu, kao što je poslovna
kombinacija koja uključuje nematerijalnu imovinu. Procjenitelji moraju
postupati u skladu s tačkama 20.2. i 20.3. MSPV - 105 kada određuju
da li primijeniti tržišni pristup na procjenu vrijednosti nematerijalne
imovine. Pored toga, procjenitelji trebaju koristiti tržišni pristup kod
procjene vrijednosti nematerijalne imovine samo ako su zadovoljena
oba sljedeća kriterija:5
• dostupne su informacije o transakcijama po načelu izvan
dohvata ruke, koje uključuju istu ili sličnu nematerijalnu
imovinu na datum procjene vrijednosti ili blizu tog datuma,
• dostupno je dovoljno informacija da omoguće procjenitelju da
uskladi sve značajne razlike između predmetne nematerijalne
imovine i imovine uključene u date transakcije.
U primjere nematerijalne imovine za koju se ponekad koristi
tržišni pristup spadaju:6
• odobrenja za emitiranje programa,
• nazivi internetskih domena,
• odobrenja za taksiranje.
Prihodovni (dohodovni) pristup
Kod prihodovnog pristupa, vrijednost nematerijalne imovine

se utvrđuje pozivanjem na sadašnju vrijednost prihoda, novčanih
tokova ili ušteda troškova koji se mogu pripisati nematerijalnoj imovini
tokom njenog ekonomskog vijeka. Prihod povezan s nematerijalnom
imovinom često je uključen u cijenu koja je plaćena za dobra ili usluge 4 Ibid.
i razdvajanje prihoda koji se vezuje uz datu nematerijalnu imovinu od 5 International Valuation Standards
Council (primjena od 31.01.2022.)
prihoda povezanog s drugom materijalnom i nematerijalnom imovinom Međunarodni standardi procjene
se može pokazati kao izazov. Mnoge od metoda prihodovnog pristupa vrijednosti (MSPV)
6 Ibid.
su osmišljene da služe za razdvajanje ekonomskih koristi koje se

vezuju uz neku nematerijalnu imovinu. Prihodovni pristup je metoda

koja se najčešće koristi za procjenu vrijednosti nematerijalne imovine,
uključujući sljedeću:
• tehnologiju,
• nematerijalnu imovinu povezanu s kupcima (na primjer,
otvorene narudžbe, ugovore, odnose),
• trgovačke znakove/zaštitne znakove/brendove,
• licence za rad (kao što su franšizni ugovori, odobrenja za igre
na sreću, odobrenja za emitiranje programa), i
• sporazume o zabrani konkurencije.
Postoji više metoda prihodovnog pristupa:
• metoda viška zarada,
• metoda oslobađanja od tantijema,
• metoda premijskih prihoda ili metoda sa-i-bez,
• Greenfieldova metoda,
• metoda distributera.
Metoda viška zarada

Metoda viška zarada (eng. Multi excess earnings method – MEEM)
tehnika je procjene koja se obično koristi za mjerenje fer vrijednosti
nematerijalne imovine. Temeljno načelo na kojem se zasniva metoda
viška zarade je izdvajanje neto zarade koja se može pripisati imovini
koja se procjenjuje. Novčani tokovi se općenito koriste kao osnova
za primjenu ove metode, a fer vrijednost nematerijalne imovine
jednaka je sadašnjoj vrijednosti inkrementalnih novčanih tokova
nakon oporezivanja (višak zarade), koji se mogu pripisati isključivo
nematerijalnoj imovini tokom njenog preostalog vijeka trajanja.
Mjerenje fer vrijednosti nematerijalne imovine počinje procjenom
očekivanog neto prihoda određene grupe imovine. Troškovi
imovine tada se oduzimaju od ukupnih neto novčanih tokova nakon
oporezivanja, predviđenih za kombiniranu grupu imovine, kako bi
se dobio višak zarade koji se može pripisati nematerijalnoj imovini.
Goodwill je isključen iz procjene jer se općenito ne posmatra kao
imovina koja se može pouzdano izmjeriti. Višak novčanih tokova tada
se diskontuje na neto sadašnju vrijednost.
Metoda oslobađanja od tantijema

Metoda oslobađanja od tantijema (eng. Relief-from-royalty
method) je uobičajena metoda za mjerenje fer vrijednosti nematerijalne
imovine koja je često predmet licenciranja, kao što su trgovačka imena,
patenti i vlasničke tehnologije.
Temeljni koncept na kojem se temelji ova metoda je davanje
kupcu usporedivih prava na korištenje imovine koja je predmet
procjene, ali putem licence jer je imovina u vlasništvu treće strane. Fer
vrijednost imovine je sadašnja vrijednost licenciranih naknada, koje se
izbjegavaju vlasništvom nad tom imovinom (tj. ušteda od tantijema).
Za odgovarajuću primjenu ove metode, ključno je razviti hipotetsku
stopu po kojoj se tantijemi procjenjuju.

Odabir stope po kojoj se tantijemi procjenjuju zahtijeva

procjenu, jer većina robnih marki, trgovačkih naziva, zaštitnih znakova
i intelektualnog vlasništva imaju jedinstvene karakteristike. Ukoliko
je dostupna, stvarna stopa po kojoj se tantijemi naplaćuju, najbolja je
početna tačka za procjenu. Korištenje dostupnih tržišnih podataka
također se može koristiti za odabir stope po kojoj će se tantijemi
procjenjivati.
U nedostatku tržišnih stopa, razvijene su druge metode za
procjenu stopa tantijema. To uključuje metodu podjele dobiti (u kojoj
se dobit poduzeća raspoređuje na različite poslovne funkcije), metodu
povrata na imovinu (u kojoj se povrat na drugu imovinu oduzima od
dobiti poslovanja) i metodu uporedive dobiti (u kojoj se razmatraju
mjere profitabilnosti subjekata ili poslovnih jedinica koje obavljaju
aktivnosti slične onima koje pruža nematerijalna imovina).
Metoda premijskih prihoda ili metoda sa-i-bez

Metoda premijskih prihoda ili metoda sa-i-bez (eng. with
and without method) predviđa vrijednost nematerijalne imovine kao
razliku između uspostavljenog tekućeg poslovanja i onoga u kojem
nematerijalna imovina ne postoji.
Ukoliko se nematerijalna imovina može obnoviti ili zamijeniti u
određenom vremenskom razdoblju, samim tim je razdoblje izgubljene
dobiti, koje bi se uzimalo u obzir pri vrednovanju nematerijalne
imovine, ograničeno na vrijeme obnove. Međutim, dodatni troškovi
potrebni za obnovu nematerijalne imovine, također povećavaju razliku
između scenarija, te prema tome i vrijednost nematerijalne imovine.
„With and without“ metoda procjene je najprimjenljivija za
imovinu koja daje inkrementalne koristi, bilo kroz veće prihode ili
niže troškove, ali gdje postoji druga imovina koja potiče generisanje
prihoda. Ključna pretpostavka ove metode očituje se u tome koliko
je vremena i dodatnih troškova potrebno za ponovno stvaranje
nematerijalne imovine, kao i iznos izgubljenih novčanih tokova koji bi
se trebali pretpostaviti tokom tog razdoblja.
Greenfieldova metoda
Greenfieldova metoda je konceptualno slična metodi viška
zarada, ali umjesto oduzimanja naknade za korištenje kontribucijske
imovine od novčanog toka da se odrazi doprinos kontribucijske
imovine, Greenfieldova metoda pretpostavlja da bi vlasnik predmetne
imovine morao izgraditi, kupiti ili unajmiti kontribucijsku imovinu.
Kada se gradi ili kupuje kontribucijska imovina, koristi se trošak
zamjenske imovine jednake upotrebe, radije nego trošak ponovnog
stvaranja. Greenfieldova metoda se često koristi za procjenu vrijednosti
„omogućujuće“ nematerijalne imovine, kao što su ugovori o franšizama
i odobrenja za emitiranje programa.
Metoda distributera
Metoda distributera, poznata i pod nazivom metoda
razdvajanja, je varijacija metode viška zarada za više razdoblja, koja
se ponekad koristi za procjenu vrijednosti nematerijalne imovine

povezane s kupcima. Suština metode distributera je to da se od

poslovanja sastavljenih iz više funkcija očekuje da stvaraju dobit
povezanu sa svakom od tih funkcija. Obzirom da distributeri u pravilu
vrše samo funkcije koje se tiču dostavljanja proizvoda kupcima, a ne i
one koje se odnose na razvoj intelektualnog vlasništva ili proizvodnju,
informacije o profitnim maržama koje zarade distributeri se koriste
da se procijeni višak zarada koji se može pripisati nematerijalnoj
imovini povezanoj s kupcima. Metoda distributera, poznata i pod
nazivom metoda razdvajanja, je varijacija metode viška zarada za više
razdoblja, koja se ponekad koristi za procjenu vrijednosti nematerijalne
imovine povezane s kupcima. Suština metode distributera je to da se
od poslovanja sastavljenih iz više funkcija očekuje da stvaraju dobit
povezanu sa svakom od tih funkcija. Obzirom da distributeri u pravilu
vrše samo funkcije koje se tiču dostavljanja proizvoda kupcima, a ne i
one koje se odnose na razvoj intelektualnog vlasništva ili proizvodnju,
informacije o profitnim maržama koje zarade distributeri se koriste da
se procijeni višak zarada koji se može pripisati nematerijalnoj imovini
povezanoj s kupcima.
Troškovni pristup
Kod troškovnog pristupa, vrijednost nematerijalne imovine se

određuje na osnovu troškova zamjene slične imovine, odnosno imovine
sličnih mogućnosti ili upotrebljivosti. U skladu s navedenim kriteriji-
ma, troškovni pristup najčešće se koristi za nematerijalnu imovinu kao
što je:
• softver nabavljen od treće strane,
• interno izrađeni ili softver koji se interno koristi i nije namijenjen
prodaji i
• angažovana radna snaga.
Zaključak
Nematerijalna imovina je specifična vrsta imovine jer nije

opipljiva, tako da je društvima ponekad izazovno odrediti može
li nešto biti priznato kao dugoročna nematerijalna imovina, jer je
potrebno zadovoljiti određene uslove. Intelektualno vlasništvo –
žig, patent, industrijski dizajn, te ostala subjektivna prava koja su
intelektualni proizvod, kao nematerijalna dobra važan su dio života
brojnih privrednih društava. Imaju sve karakteristike imovine. Mogu se
kupiti, prodati, dati na korištenje i licencirati pod određenim uslovima.
Naime, kad dolazi do prodaje društva, investicija i vrijednosnih papira,
takva imovina tada će se procijeniti i bit će sigurno uzeta u obzir njena
vrijednost prilikom pregovora o cijeni i vrijednosti određenog društva.
Kada je riječ o nematerijalnoj imovini koja neupitno ima svoju vrijednost,
investitori ili vlasnici često ignorišu njenu ekonomsku vrijednost, te
apsolutno zanemaruju taj aspekt i potencijal intelektualnog vlasništva.
Nematerijalna imovina može se komercijalizirati (licenciranje, franšize
i slično, dalje prenositi, tj. prodavati i ista može biti predmet založnog
prava (npr. radi osiguranja novčanih kredita). Pravilna procjena

vrijednosti takve nematerijalne imovine, neupitno donosi vrijednost i

društvu koje u svojoj imovini ima takvu nematerijalnu imovinu, a i
vlasnicima te imovine.
Da bi se pravilno procjenila nematerijalna imovina i sačinio
elaborat o istoj, potrebno je angažovati licencirane stručnjake iz oblasti
procjene ekonomske vrijednosti imovine, kapitala i obaveza. Procjenu
vrijednosti imovine, kapitala i obaveza, odnosno davanje ekonomske
vrijednosti u FBiH, potrebno je da izvrše Ovlašteni procjenitelji koji
imaju zvanični Certifikat OP izdat od strane Saveza računovođa,
revizora i finansijskih radnika u FBiH i Licencu OP izdatu od strane
Federalnog ministarstva pravde, te da se nalaze na listi ovlaštenih
procjenitelja Federalnog ministarstva pravde.

Prof. dr. sc. Jozo Piljić
OBRAČUN PO VRSTAMA
TROŠKOVA
Sažetak: Troškovi nastaju usljed ciljne upotrebe i trošenja dobara u
proizvodnom procesu. Zbog toga se vrsta dobra i karakter potrošnje
smatraju osnovnim kriterijem raščlanjavanja vrsta troškova. Za
konkretno poduzeće treba izabrati one kriterije, koji predstavljaju
pogodnu osnovu za dostizanje željenih ciljeva u obračunu troškova.
Pri tom, od naročitog značaja za obračun troškova su kriteriji
porijekla dobra koje je predmet potrošnje i mjesto nastanka troška.
Nasuprot tome, raščlanjavanje koje se sprovodi na osnovu kriterija
mogućnosti pripisivanja, ponašanja pri promjeni stepena uposlenosti,
zatim područja i mjesta troškova, odnosno procesa i nosioca troškova,
u mnogome zavisi od strukture samih mjesta troškova, proizvodnih
procesa i obračuna po nosiocima troškova. Kalkulacijom se obuhvataju
svi troškovi koji su nastali u procesu proizvodnje i obračunavaju na
proizvode poduzeća. Sprovodiocima obračuna troškova i donosiocima
poslovnih odluka su potrebni podaci o troškovima.
Ključne riječi: raščlanjivanje troškova, kalkulacija troškova,
1. Opći kriteriji za raščlanjavanje troškova
Obračun po vrstama troškova predstavlja prvi korak

svakog obračuna troškova i služi za knjigovodstveno obuhvatanje i
raščlanjavanje svih vrsta troškova u toku nekog obračunskog perioda.
Osnovno pitanje ovog obračuna glasi: koji troškovi su nastali? Kod
obračuna po vrstama troškova se ne radi o posebnom obračunu, već
samo o uređenom evidentiranju troškova. Time se postiže preglednost
u pogledu strukture troškova poduzeća. Ovim obračunom se, na
primjer, može sagledati utjecaj povećanja zarada ili cijena materijala
na ukupne troškove poduzeća. U zavisnosti od obračunskih ciljeva
kojima se teži, mogu se uzeti u obzir različiti kriteriji za podjelu vrsta
troškova, koji predstavljaju također i osnovu za obračun troškova na
mjesta i nosioce. Najznačajniji kriteriji za podjelu vrsta troškova bi bili:
vrsta dobra koje je predmet potrošnje, porijeklo dobra, mogućnost
pripisivanja, ponašanje pri promjeni stepena uposlenosti, kao i područja
troškova, mjesta troškova, proizvodni procesi i nosioci troškova.
Troškovi nastaju usljed ciljne upotrebe i trošenja dobara u
proizvodnom procesu. Zbog toga se vrsta dobra i karakter potrošnje
smatraju osnovnim kriterijem raščlanjavanja vrsta troškova. Shodno
ovom kriteriju, obično se pravi razlika između: troškova materijala,
zarada, otpisivanja, kamata, stranih usluga, itd. Ovdje se često
naznačava i ročnost vrsta dobara, pri čemu se osnovni materijal i usluge
najčešće troše jednokratnom upotrebom u proizvodnom procesu, pa
se nazivaju i kratkoročnim dobrima. S druge strane, postrojenja u vidu

mašina za proizvodnju su predmet otpisivanja u dužem vremenskom

periodu, te se zbog toga označavaju i kao dugoročna dobra. Kriterij
porijeklo dobra, usmjerena je na konstataciju da li je neko dobro
proizvedeno unutar poduzeća ili je nabavljeno izvan njega. Prema
ovom kriteriju razlikuju se primarni i sekundarni troškovi. Dobra koja
su nabavljena izvan poduzeća predstavljaju tzv. „originalna dobra“ a
njihovom potrošnjom nastaju primarni troškovi. Ukoliko su određena
dobra proizvedena i ponovo stavljena u proizvodni proces unutar
istog poduzeća, radi se o tzv. „izvedenim dobrima“, čijim trošenjem
nastaju sekundarni troškovi. Ako cjelokupno poduzeće posmatramo
kao jedno obračunsku jedinicu, primarni troškovi nastaju samo za ona
dobra koja su nabavljena od drugih obračunskih jedinica. Trošenje
dobara koja su proizvedena u sopstvenoj režiji, u koja npr. spadaju
sopstveno proizvedene mašine ili interne usluge popravki, dovodi
do nastanka sekundarnih troškova. Za uzročnu raspodjelu troškova
u obračunu po mjestima i nosiocima troškova, od suštinske važnosti
je podjela na pojedinačne (direktne) i opće (indirektne) troškove,
prema kriteriju mogućnosti pripisivanja troškova. Pojedinačnim
troškovima se označavaju svi oni troškovi koji mogu direktno da
se pripišu izabranim odnosnim veličinama. U ovom slučaju visina
troškova direktno zavisi od vrste i broja odnosnih veličina. Odnosne
veličine obično predstavljaju pojedinačni gotovi proizvodi kao nosioci
troškova, grupe proizvoda, mjesta troškova, procesi ili obuhvatna
područja troškova.
Kriterij Vrsta troškova

- Troškovi materijala
- Troškovi zarada
Vrsta dobra i karakter potrošnje
- Troškovi otpisivanja
(prirodne vrste troškova)
- Troškovi kamata
- Troškovi stranih usluga
- Primarni troškovi
Porijeklo dobra
- Sekundarni troškovi
- Pojedinačni (direktni) troškovi
Mogućnost pripisivanja
- Opći (indirektni) troškovi
Ponašanje pri promjeni stepena - Varijabilni troškovi
uposlenosti - Fiksni troškovi
- Troškovi nabavke
- Troškovi izrade
Područje troškova
- Troškovi uprave
- Troškovi prodaje
- MT 1
Mjesto troškova - MT 2
- MT 3
- PP 1.1
Proizvodni proces - PP 1.2
- PP 1.3
- Proizvod A
Nosioc troškova
- Proizvod B
Mogućnosti klasifikacije vrsta troškova

Svi troškovi koji ne mogu direktno da se obračunaju na izabrane

odnosne veličine, označavaju se kao opći troškovi. Podjela troškova na
pojedinačne i opće prvenstveno zavisi od vrste posmatrane odnosne
veličine. Shodno tome, može se napraviti razlika između pojedinačnih
i općih troškova za jedinicu proizvoda, grupu proizvoda, mjesta
troškova, procese i područja troškova. Jedna vrsta troškova, kao
npr. vrijednost utroška materijala na određenom mjestu troškova,
može da predstavlja opće troškove nosioca troškova i istovremeno
pojedinačne troškove mjesta troškova, ukoliko ova potrošnja može
direktno da se pripiše posmatranom mjestu troškova ali ne i nosiocu
troškova. Ukoliko odnosne veličine nisu jasno navedene, uobičajeno se
govori o pojedinačnim ili općim troškovima nosioca troškova. Iz čisto
tehničko-obračunskih razlika, određene kategorije troškova se često
odvojeno evidentiraju i označavaju kao posebni troškovi. Pri tom se
pravi razlika između posebnih pojedinačnih i posebnih varijabilnih
troškova. U posebne pojedinačne troškove spadaju najčešće troškovi
posebnog materijala za izradu, zatim troškovi licenci, pakovanja, raznih
provizija, itd. Ovi troškovi mogu direktno da se pripišu određenom
nosiocu troškova, ali ne mogu da se svrstaju u osnovni materijal za
izradu ili zarade. Posebni opći troškovi se odnose na grupu alata, koja
zajednički može da se proizvede i koristi u izradi više vrsta proizvoda.
Stepen uposlenosti se u teoriji označava kao jedan od
najznačajnijih troškovnih faktora. On predstavlja ostvareni učinak ili
učinak koji treba da se ostvari u poduzeću tokom jednog obračunskog
perioda. Mjeru uposlenosti pri proizvodnji jednog proizvoda
predstavlja broj proizvedenih jedinica tog proizvoda. U slučaju
proizvodnje više proizvoda znatno je teže pronaći odgovarajući
pokazatelj stepena uposlenosti. U odsustvu jednoznačnog pokazatelja,
uobičajeno se koriste radni časovi, časovi izrade ili mašinski časovi.
Troškovi, koji pri izmjeni jednog troškovnog faktora (u ovom slučaju
stepena uposlenosti) ostaju nepromijenjeni, nazivaju se fiksnim
troškovima (u odnosu na izabrani troškovni faktor). Ukoliko troškovi
iskazuju različite vrijednosti uzimanjem u obzir više troškovnih
faktora, riječ je o varijabilnim troškovima. Shodno kriteriju ponašanja
pri promjeni stepena uposlenosti, dolazi se do podjele na fiksne i
varijabilne troškove
Troškovi se dalje mogu podjeliti prema područjima i mjestima
u kojima su nastali. Ukoliko se kao troškovna područja posmatraju
faze proizvodnog procesa, sprovodi se podjela na troškove nabavke,
izrade, skladištenja, prodaje, računovodstva i uprave. Slično tome,
praktična je podjela vrsta troškova prema različitim mjestima
troškova i proizvodnim procesima. Također se može sprovesti podjela
vrsta troškova i prema nosiocima troškova ili pojedinačnim grupama
proizvoda. Na primjer, zarade i troškovi materijala mogu se podjeliti
shodno proizvedenim proizvodima i/ili grupama proizvoda.
Primjena svih pomenutih kriterija dovodi do jednog
sveobuhvatnog raščlanjavanja vrsta troškova. Za konkretno poduzeće
treba izabrati one kriterije, koji predstavljaju pogodnu osnovu za
dostizanje željenih ciljeva u obračunu troškova. Pri tom, od naročitog
značaja za obračun troškova su kriteriji porijekla dobra koje je predmet
potrošnje i mjesto nastanka troška. Nasuprot tome, raščlanjavanje koje
se sprovodi na osnovu kriterija mogućnosti pripisivanja, ponašanja

pri promjeni stepena uposlenosti, zatim područja i mjesta troškova,

odnosno procesa i nosioca troškova, u mnogome zavisi od strukture
samih mjesta troškova, proizvodnih procesa i obračuna po nosiocima
troškova.
2. Obračun po vrstama troškova i financijsko

knjigovodstvo
Obračun troškova i financijsko knjigovodstvo su dva različita

sistema poslovnog računovodstva, koji mogu da se posmatraju
nezavisno jedan od drugog. Ovaj prvi sistem pruža donosiocima odluka
u poduzeću informacije koje su relevantne za donošenje poslovnih
odluka. Za razliku od toga, financijsko knjigovodstvo služi prije svega,
utvrđivanju periodičnog rezultata za potrebe isplate vlasničkih udijela i
plaćanja poreza. U praksi je učestala tijesna povezanost oba ova sistema,
pošto mnogi podaci iz financijskog knjigovodstva mogu da se koriste i
u obračunu troškova. Ova povezanost se sprovodi preko obračuna po
vrstama troškova. U financijskom knjigovodstvu se knjiženje rashoda
sprovodi na odgovarajućim kontima, koji su za to predviđeni. Ukoliko
se na primjer, sa skladišta uzme odgovarajuća količina materijala
za potrebe proizvodnje, zadužit će se odgovarajući konto rashoda
materijala, za vrijednost uzetog materijala. U obračunu troškova, to
izdavanje materijala u proizvodnju prouzrokovat će nastanak troškova
za vrstu troškova materijala. Iz tog razloga je svrsishodno da se ovaj
postupak ne obuhvata odvojeno i u financijskom knjigovodstvu i
obračunu troškova, već samo jednom. U savremenim poduzećima,
knjiženje se obično sprovodi pomoću nekog softverskog rješenja.
Primjenom softverskog poslovnog rješenja SAP ERP (Enterprise
Ressource Planning), konta rashoda i vrsta troškova su integrisana, tako
da zaduženje na kontima rashoda dovodi do istovremenog povećanja
stanja na kontima odgovarajućih vrsta troškova. U tom slučaju može
doći do odstupanja između financijskog knjigovodstva i obračuna po
vrstama troškova. To se obično javlja kod tzv. kalkulativnih troškova,
odnosno troškova koji ne predstavljaju istovremeno i rashode. Tako
na primjer, u obračunu troškova se knjiže troškovi kamata, dok se u
financijskom knjigovodstvu, kao rashod evidentiraju samo iznosi
kamata na pozajmljeni kapital.
3. Obračun troškova materijala
Troškovi materijala su u mnogim sektorima prerađivačke

industrije najvažnija vrsta troškova. Oni najčešće nastaju kada se
kupljeni materijal izda u proces proizvodnje. Također treba napomenuti
da i nezavršeni proizvodi predstavljaju troškove materijala. Ponekad
čak i gotovi proizvodi mogu da predstavljaju troškove materijala.
Primjer za to bi bili završeni motori koji se ugrađuju u automobile ili
brodove.
Cijelokupni matrijal koji je kupljen za potrebe proizvodnje
dijeli se na osnovni, pomoćni i sporedni materijal.
Osnovni materijal predstavlja suštinsku komponentu gotovog
proizvoda. U proizvodnji namještaja osnovni materijal bi činili drvo
i staklo, u hemijskoj industriji sirova nafta, u proizvodnji piva voda,

ječam i hmelj, u automobilskoj industriji razne legure čelika, aluminija,

guma i plastika, itd. Osnovni materijal se po pravilu može obračunati
na gotove proizvode kao pojedinačni, odnosno direktni trošak.
Pomoćni materijal predstavljaju komponente koje su također
prepoznatljive u konačnom proizvodu ali ne čine njegov suštinski dio.
Tu se najčešće ubrajaju farbe i ljepkovi u proizvodnji namještaja, lak,
šarafi, nitne, zakivci u mašinskoj i automobilskoj industriji. Razlog za
pravljenje razlike između suštinskih sastavnih komponenti i onih koji
to nisu, sastoji se u tome, da nije kod svih vrsta materijala ekonomično
pojedinačno knjigovodstveno obuhvatanje. Kod onih materijala koji
u konačnom proizvodu nisu prepoznatljivi kao suštinski, rashod na
ime pojedinačnog knjigovodstvenog obuhvata i obračunavanja bi bio
isuviše visok. Iz tog razloga se trošenje pomoćnog materijala tretira
kao opći trošak i raspoređuje zajedno sa drugim općim troškovima na
konačne proizvode.
Sporedni materijal čine komponente koje ne ulaze direktno
u konačni proizvod ali su neophodne za održavanje proizvodne
spremnosti i stavljanje u pogon proizvodnih postrojenja. U takav
materijal se ubrajaju razna ulja i masti i djelimično električna energija.
Troškovi ovog materijala se također tretiraju kao opći troškovi i
obračunavaju se na konačne proizvode istovjetno kao i troškovi
pomoćnog materijala.
Trošenje materijala je također prisutno i izvan direktnog
proizvodnog procesa. Za normalno funkcioniranje područja uprave
poduzeća neophodan je kancelarijski materijal, kao na primjer papir,
olovke spajalice ili patroni za štampače. Pored sopstvenih proizvoda,
poduzeća ostvaruju dio prihoda i prodajom proizvoda koji su
proizvedeni u drugim poduzećima. Ti proizvodi se označavaju kao
roba i također predstavljaju vrstu materijala u obračunu troškova.
3.1. Postupci obuhvatanja troškova materijala
Postoje dva osnovna postupka za obuhvatanje troškova

materijala. Prvi se sastoji u odvojenom evidentiranju količinske i
cjenovne komponente, dok druga metoda ne razdvaja ove dvije
komponente, već posmatra troškove u ukupnom iznosu.
Kod odvojenog evidentiranja utrošene količine i cijene
materijala, jasno se sagledava struktura troškova u pogledu obje ove
komponente. Ovaj postupak povećava stepen preciznosti mjerenja
utrošenih količina materijala i olakšava sagledavanje vrsta i struktura
cijena koje se nalaze u osnovi vrednovanja troškova. Međutim, ovaj
postupak pretpostavlja da je mjerenje pojedinačno utrošenih količina
materijala uopće moguće. Za evidentiranje utrošenih količina materija
od suštinske važnosti su vrsta materijala i karakter njegove potrošnje.
Za vrste materijala kod kojih nije moguće ili je teško izvodljivo
odvojeno obuhvatanje utrošene količine i cijene, na raspolaganju je
postupak nediferenciranog obuhvatanja vrijednosti. Kod njega se
sagledava vrijednost ukupnog troška, bez prethodnog raščlanjavanja
na količinsku i cjenovnu komponentu. Ovaj postupak je moguć
tako što se polazi od iznosa nastalih izdavanja i naziva se načinom
vremenske raspodjele isplata. Kod ovog načina, iznosi nastalih

troškova i rashoda se poklapaju u istom obračunskom periodu. Iznos

nastalih rashoda u financijskom knjigovodstvu se direktno preuzima
kao trošak u obračunu po vrstama troškova. Zbog toga se ovi troškovi u
literaturi obično nazivaju tekućim ili neprekidnim troškovima. U nizu
nastalih poslovnih događaja, rashodi i troškovi su jednaki periodičnim
isplatama. Primjer za ovaj slučaj bi bile mjesečne isplate po računu
za utrošenu električnu energiju, gas, vodu, zakupninu, telefonske i
poštanske usluge. U ovom slučaju se, zbog uprošćavanja obračuna,
također ne praktikuje tačno razgraničavanje perioda, ukoliko se
isplate odnose na protekli mjesec. Isplate se tada tretiraju kao novčano
vrednovana potrošnja tekućeg mjeseca, iako je utrošak zapravo nastao
u prethodnom mjesecu. Ove isplate se obično označavaju kao zaostale
isplate. Međutim, ukoliko između isplata i potrošnje postoji veće
vremensko nepodudaranje, neophodno je posebno razgraničavanje
isplata po obračunskim periodima.
3.2. Problemi i forme obuhvatanja utroška materijala
Utrošak materijala može da se utvrdi indirektnom i direktnom

metodom. Obje metode se razlikuju po načinu uključivanja konačnog
stanja zaliha u utvrđivanje utroška materijala. Indirektna metoda
utvrđivanja utroška se sprovodi posredstvom inventara na kraju
obračunskog perioda. Pod inventarom se podrazumijeva fizički popis
zaliha putem brojanja, premjeravanja i utvrđivanja težine. Utrošena
količina materijala proizilazi iz poređenja stanja zaliha na kraju
obračunskog perioda (mjeseca) i priliva materijala tokom istog perioda,
shodno sljedećoj jednakosti:
Početno stanje zaliha
+ Prilivi materijala
− Konačno stanje zaliha (na osnovu inventara)
= Odliv materijala (potrošnja)
Metoda indirektnog utvrđivanja potrošnje materijala

objasnit ćemo na jednom uprošćenom primjeru. Za finalnu montažu
automobila, pogonu su, između ostalog, potrebne gume od dobavljača.
Za utvrđivanje količine guma koje su ugrađene u automobile (potrošnja
materijala), primjenjuje se metoda inventara. Za mjesec april, dobavljač
je isporučio ukupno 22.500 komada guma. Na kraju svakog mjeseca,
u pogonu se sprovodi inventar, kako bi se utvrdilo stanje zaliha svih
vrsta materijala. Za protekli mjesec april, utvrđeno je sljedeće stanje
zaliha guma:

Početno stanje materijala na dan 1. aprila: 2.680 komada

Konačno stanje materijala na dan 30. aprila 1.980 komada
Potrošnja guma za mjesec april se primjenom metode inventara

utvrđuje na sljedeći način:
Početno stanje materijala zaliha na dan 1. aprila 2.680 komada
+ Prilivi materijala u aprilu 22.500 komada
− Konačno stanje materijala (na osnovu inventara) 1.980 komada

= Odliv materijala (potrošnja) 23.200 komada
Opisana metoda inventara za utvrđivanje utroška materijala u

obračunskom periodu ima tri važna nedostatka:
1. Uprkos činjenici da se inventar materijala sprovodi redovno
na kraju svakog obračunskog perioda, što daje precizno stanje
zaliha, ova metoda je prilično skupa.
2. Nije moguće konstatirati razlog potrošnje materijala. Ostaje
nejasno da li je potrošnja materijala rezultat redovnog
proizvodnog procesa ili možda krađe ili nekog drugog vida
štete.
3. Također nije moguće utvrditi za koje mjesto troškova nosioca
troškova je materijal utrošen. Ova informacija je od izuzetne
važnosti, kako bi se troškovi materijala što preciznije obračunali
na mjesta i nosioce troškova.
Kod direktne metode, potrošnja materijala se utvrđuje
samostalno, odnosno bez uključivanja u obračun konačnog stanja zaliha
na kraju perioda. Najvažniji postupci za ovakvo utvrđivanje potrošnje
materijala su tekuće pripisivanje i povratni obračun. Kod postupka
tekućeg pripisivanja potrošnja materijala se utvrđuje neposredno
putem knjigovodstvenog utvrđivanja stanja zaliha u svakom trenutku
obračunskog perioda, shodno sljedećoj jednakosti:
Početno stanje zaliha
+ Prilivi materijala
− Odliv materijala (potrošnja)

= Konačno stanje zaliha (računski utvrđeno)
Za svaki priliv materijala na skladište ili odliv, odnosno

izdavanje u potrošnju, sastavlja se odgovarajući dokument u vidu
prijemnice ili otpremnice. Poređenjem količine početnog stanja zaliha
s ovim dokumentima, računskim putem je moguće utvrditi količinu
utrošenog materijala i trenutno stanje zaliha, u svakom trenutku
posmatranog obračunskog perioda. Ukoliko ne postoji skladište
materijala, nego se izdavanje u proizvodnju sprovodi putem just-in-
time principa, potrošnja se utvrđuje na osnovu prijemnice. U tom
slučaju se dokumenti prijamnica i otpremnica u potpunosti poklapaju.

Postupak pripisivanja ima za rezultat računski utvrđeno konačno

stanje zaliha, koje često može da odstupa od stvarnog stanja, zbog
pojave krađe, rastura ili kvarljivosti materijala. Stvarno stanje zaliha
se i ovdje utvrđuje putem zakonski propisanog inventara. Razlika
u odnosu na prethodni postupak se sastoji u tome što se u ovom
slučaju inventar obično sprovodi na kraju poslovne godine, a ne na
kraju svakog kraćeg obračunskog perioda, koji se obično poklapa sa
kalendarskim mjesecom.
Ukupna Količina guma po Tip automobila

Br. Datum
količina guma tipu automobila BMW
1.220 BMW 525i
1.050 BMW 525xi
1 04. 04. 4.800
1.450 BMW 530d
1.080 BMW 530xd
1.480 BMW 525i
1.150 BMW 525xi
2 11. 04. 6.200
2.020 BMW 530d
1.550 BMW 530xd
1.480 BMW 525i
1.250 BMW 525xi
3 18. 04. 7.150
2.460 BMW 530d
1.960 BMW 530xd
1.200 BMW 525i
1.250 BMW 525xi
4 25. 04. 5.050
1.300 BMW 530d
1.300 BMW 530xd
Ukupna količina guma izdata u proces finalne montaže iznosi:

23.200 komada. Ovaj postupak utvrđivanja potrošnje materijala će
također biti objašnjen na jednom računskom primjeru (prethodna
tabela), koji predstavlja proširenje prethodnog primjera. Pošto
rukovodioci u pogonu želje da znaju za koje modele automobila BMW
serije 5 se koriste gume, neophodno je izmjeniti postupak obuhvatanja
potrošnje materijala. Umjesto postupka inventarisanja, primijenjivat
će se postupak pripisivanja. U pogonu se primjenjuje princip just-in-
time isporuke materijala za potrebe nedjeljne proizvodnje, tako da ne
postoji uobičajeno skladište materijala, već tzv. međuskladište između
pojedinih faza montaže automobila. U ovom slučaju prijemnica
materijala predstavlja istovremeno i otpremnicu, kojom se dokumentuje
izdavanje guma u proces finalne montaže. U mjesecu aprilu sastavljene
četiri otpremnice, za početak montaže u svakoj nedjelji. Na svakoj
otpremnici su navedeni datum izdavanja u montažu, izdata količina
guma i tip automobila BMW serije 5 za koji se gume montiraju.
Ovaj postupak obuhvatanja potrošnje materijala ima tri
osnovne karakteristike:
1. Pogodan je za potrebe obračuna troškova, jer obuhvata
svaku pojedinačnu količinu materijala koja se izdaje u proces
proizvodnje.
2. Moguće je odmah utvrditi za koje mjesto ili nosioca troškova se
vrši izdavanje materijala sa zaliha.

3. Nije moguće utvrditi neplanski odliv materijala, kao što

su krađa, rastur ili kvarljivost. Za utvrđivanje ovog odliva
materijala neophodno je sprovođenje zakonski propisanog
inventara na kraju poslovne godine.
4. Kalkulacija
4.1. Zadaci i organizacija kalkulacije
Kalkulacijom se obuhvataju svi troškovi koji su nastali u procesu

proizvodnje i obračunavaju na proizvode poduzeća. Sprovodiocima
obračuna troškova i donosiocima poslovnih odluka su potrebni podaci
o troškovima za postupak kalkulacije u različitim situacijama:
− Industrijska poduzeća koriste informacije o troškovima koji
nastaju u procesu proizvodnje, za planiranje proizvodnog
programa.
− Trgovačkim poduzećima su potrebni rezultati kalkulacije za
donošenje odluka o nabavkama. To se naročito odnosi na izbor
dobavljača i pregovaranje oko nabavne cijene.
− Prodajne, odnosno bruto cijene se često utvrđuju dodavanjem
iznosa ciljne dobiti na ukupne jedinične troškove. to je često
prisutno kod javnih nabavki, čije se cijene utvrđuju na osnovu
određenih propisa. Poduzeća za snabdevane, kao što su
elektrodistribucija, isporučioci zemnog gasa, ali i monopolisti
u području telekomunikacija, poštanskih i željezničkih usluga,
ne mogu samostalno da formiraju cijene svojih usluga, već ih
ograničavaju odgovarajuće regulatorne institucije. Prilikom
utvrđivanja iznosa primjerene naknade ovih poduzeća za
pružene usluge, regulatorne institucije se često oslanjaju na
troškove proizvodnje, odnosno nabavke.
− Rezultati kalkulacije se često koriste i za potrebe kontrole. U
cilju kontrole troškova, menadžmentu trebaju informacije o
visini troškova završenih proizvoda. Na taj način se može
kontinuirano utjecati na sniženje troškova. Osim toga,
omogućava se da se iznenadni rast troškova blagovremeno
spriječi i preduzmu adekvatne mjere za trajno suzbijanje sličnih
pojava.
− Pomoću kontrole uspjeha, menadžment poduzeća sagledava
da li su proizvodnja i prodaja određenog proizvoda ekonomski
isplative. Ovdje se suočavaju ciljni prihodi od prodaje i troškovi
proizvodnje i prodaje posmatranog proizvoda.
− Na kraju svake poslovne godine treba da se, u okviru
vrednovanja zaliha, obračuna vrijednost proizvedenih ali još
neprodatih proizvoda (gotovih i poluzavršenih). Utvrđena
vrijednost zaliha se potom koristi i u eksternom i u internom
računovodstvu.
U pomenutim primjerima rezultati kalkulacije se koriste
za svrhe planiranja (utvrđivanje proizvodnog programa, strategije
nabavke i cjenovne politike), kontrole (kontrola troškova i rezultata),
kao i dokumentovanja (vrednovanje stanja zaliha). Međutim, vremenski

aspekt kalkulacije se prilično razlikuje. Kalkulacija za svrhu planiranja

se može sprovesti već na početku poslovne godine, dok utvrđivanje
stanja zaliha može pouzdano sagledati tek na kraju poslovne godine.
Za blagovremeno planiranje potrebno je redovno provođenje kontrole
troškova i rezultata, također i za periode kraće od godine. Različiti
vremenski aspekti utiču na raspoložive informacije i pretpostavke
postupka kalkulacije. Iako se tzv. obračunske svrhe kalkulacije jasno
razlikuju, dalja razmatranja će pokazati, da je tehnika primijenjenih
kalkulacionih postupaka, relativno ista.
Kao glavni rezultat kalkulacije razlikuju se troškovi proizvodnje
i ukupni troškovi. Proizvodni troškovi predstavljaju one troškove, koji
nastaju pri neposrednoj proizvodnji nekog proizvoda. Ukupni troškovi
sadrže pored troškova proizvodnje također i troškove razvoja, uprave
i prodaje:
Troškovi materijala
+ Troškovi izrade
= Proizvodni troškovi
+ Troškovi razvoja
+ Troškovi uprave
+ Troškovi prodaje
= Ukupni troškovi
Ukoliko su raspoloživi ukupni troškovi po jedinici nekog

proizvoda, uvođenjem raznih dodataka na ime željene dobiti, popusta
za promptno plaćanje, poreza na dodatu vrijednost, lako se utvrđuje
bruto prodajna cijena za proizvode industrijske proizvodnje.
Ukupni troškovi
+ Dodatak na ime željene dobiti (u % ukupnih troškova)

= Prodajna cijena za naplatu
+ Popust za promptno plaćanje (u % ciljne prodajne cijene)

= Ciljna prodajna cijena
+ Drugi popusti (u % neto prodajne cijene)

= Neto prodajna cijena
+ Porez na dodanu vrijednost (u % neto prodajne cijene)

= Bruto prodajna cijena
Nasuprot industrijskim, trgovačka poduzeća kupuju proizvode

radi dalje prodaje, bez ikakve daljne obrade. Polazeći od bruto prodajne
cijene, po kojoj su nabavili proizvode od dobavljača, kalkulacijom
utvrđuju nabavnu cijenu, po kojoj vrednuju zalihe na kraju poslovne
godine.

Bruto obračunska ili prodajna cijena

− Porez na dodanu vrijednost (u % neto obračunske cijene)
= Neto obračunska cijena
− Popust (u % neto obračunske cijene)
= Ciljna kupovna cijena
− Popust za promptno plaćanje (u % ciljne kupovne cijene)
= Nabavna cijena za plaćanje
+ Transportni troškovi
+ Ostali zavisni troškovi (osiguranje, carina)
= Nabavna cijena
4.1.1. Razgraničenje i podjela nosilaca troškova
U postupku kalkulacije troškovi se pripisuju učincima, koji su

njihovi glavni izazivači, pa se zbog toga i nazivaju nosiocima troškova.
Oni dakle predstavljaju svaki samostalni učinak, odnosno jedinicu
proizvoda.
Zbog uzimanja u obzir nosilaca troškova, postupak kalkulacije
se često još naziva i obračun troškova po jedinici učinka. Kako bi
se naglasili različiti momenti kalkulacije, često se vrši podjela na
predkalkulaciju (za planiranje proizvodnog programa, određivanje
nabavne i prodajne cijene), međukalkulaciju (za kontrolu troškova i
ostvarenog uspjeha) i naknadnu kalkulaciju (za vrednovanje zaliha
i kontrolu troškova i ostvarenog uspjeha). Informacije o troškovima
koji su nastali u vezi sa proizvodnjom nekog proizvoda, potrebne su
za obračun troškova i učinaka u internom računovodstvu, kao i za
obračun uspjeha u eksternom računovodstvu. Pošto oba obračuna
koriste različite vrijednosne osnove, postoji razlika između proizvodnih
troškova (interno računovodstvo) i troškova proizvodnje (eksterno
računovodstvo).
4.1.2. Odnos između karakteristika proizvoda i

postupka kalkulacije
Osnovni postupak kalkulacije proizvodnih i ukupnih troškova

se određuje prema tipu proizvodnje.
Kod pojedinačne izrade proizvodi nisu međusobno jednaki,
dok su kod serijske izrade, proizvodi unutar iste serije istovjetni. Izrada
po vrstama se karakteriše time da su proizvodi neznatno različiti u
dimenzijama, obliku ili formatu, dok su materijali i proces proizvodnje
jedinstveni. U masovnoj izradi se proizvodi veća količina jednog
homogenog proizvoda. Slična situacija je i kod uslužnih poduzeća.
Tako na primjer, projekti konsultantskih kompanija, umnogome
odgovaraju pojedinačnoj izradi. S druge strane, sprovođenje transfera
novčanih sredstava u bankama je uporedivo sa masovnom izradom.
Kod pojedinačne i serijske izrade, prije samog otpočinjanja
proizvodnje, postoji radni nalog koji bliže opisuje proizvod, koji
je predmet izrade. U okviru kalkulacije na osnovu porudžbine,
posmatra se porudžbina kao nosilac troškova, čiji troškovi treba da
se utvrde. U tom slučaju, jedinični troškovi se izračunavaju iz odnosa
troškova porudžbine i veličine porudžbine:

Troškovi porudžbine
Jedinični troškovi = --------------------------
Veličina porudžbine
Nasuprot tome, kod masovne i izrade po vrstama, proizvodi se

veliki broj proizvoda za anonimne učesnike na tržištu. Pošto su u tom
slučaju proizvodi značajno homogeni, nije neophodno da se utvrđuje
iznos troškova po jednoj porudžbini. Preporučljivije je da se utvrde
troškovi proizvodnog područja, dok se jedinični troškovi obračunavaju
iz odnosa sa količinom proizvoda:
Zbroj troškova proizvodnog područja
Jedinični troškovi = -----------------------------------------------
Količina proizvoda
Razlike u postupku kalkulacije postoje naravno kod

proizvodnih i uslužnih poduzeća. Na primjer, kod čeličana, fabrika
tepiha ili porculana, radi se o materijalnim dobrima, dok je kod
avionskih kompanija, špeditera ili univerziteta riječ o nematerijalnim
dobrima. S aspekta obračuna troškova, ključna razlika se sastoji u tome
da nematerijalna dobra ne mogu da se skladište. Kod usluga špeditera
se nikad ne postavlja pitanje o vrijednosti zaliha pruženih usluga.
Proizvodni troškovi proizvedenih nematerijalnih dobara uvijek
odgovaraju proizvodnim troškovima prodatih dobara.
4.2. Kalkulacija u pojedinačnoj i serijskoj izradi
Pojedinačna i serijska izrada se karakterišu snažnom

orijentacijom na zahtjeve kupaca. dodatne i kalkulacije na osnovu
mašinskih sati izrade. Kao što je već naglašeno, za takav vid izrade
je karakteristična primjena dodatne i kalkulacije na osnovu mašinskih
sati izrade. Suština dodatne kalkulacije se sastoji u razdvajanju
direktnih i općih troškova. Direktni troškovi mogu direktno da se
pripišu pojedinačnoj porudžbini, odnosno pojedinačnom radnom
nalogu koji iz nje proizilazi. Ova činjenica je rezultat okolnosti da su
za svaku pojedinačnu porudžbinu, još prije početka samog procesa
izrade, poznati proizvodni proces, odnosno vrsta i količina potrebnog
materijala. Osim toga, tokom same proizvodnje, lako se može sagledati
potrošnja materijala i uposlenost radnika na osnovu izdatih trebovanja
i vremena provedenog prilikom izrade proizvoda. Na osnovu ovih
informacija, troškovi na ime potrošnje materijala za izradu i zarade
uposlenih radnika, mogu direktno da se pripišu pojedinačnim
porudžbinama. Iz tog razloga se govori o pojedinačnim troškovima
materijala i pojedinačnim troškovima zarada.
Za razliku od pojedinačnih, opći troškovi ne mogu direktno
da se pripišu porudžbinama. U ove troškove spadaju na primjer,
troškovi raznih maziva i drugi pomoćni materijali prilikom korištenja
proizvodnih postrojenja, zatim troškovi električne energije, grijanja,
zarade pomoćnih radnika, plate režijskog osoblja, amortizacija
postrojenja, kao i porez na nepokretnosti. Iako su razne vrste maziva
neophodne za izradu proizvoda u više različitih porudžbina, njihov
utrošak se često ne može tačno obračunati prilikom izrade proizvoda
u jednoj porudžbini.

Samira Memić, diplomirani ekonomist1
Kontrola indirektnih poreza

(PDV-a)
Sažetak: Kontrola je ispitivanje i utvrđivanje tačne poreske obaveze
obveznika indirektnih poreza od inspektora i drugih lica UIO ovlaštenih
za poslove kontrole. Predmet kontrole može biti svako lice koje ima
obaveze po osnovu indirektnih poreza. Indirektni porezi su: uvozne
i izvozne dažbine, akciza, porez na dodatu vrijednost, cestarina i svi
drugi porezi zaračunati na robu i usluge pored, ili umjesto navedenih
obaveza. Postupak kontrole može da obuhvati kontrolu jednog ili
više vrsta indirektnih poreza, činjenica bitnih za oporezivanje tih
elemenata za jedan ili više poreskih perioda, kao i kontinuiranu
kontrolu nad pojedinim poslovnim aktivnostima poreskog obveznika.
Postavlja se pitanje, kako se vrši postupak kontrole indirektnih poreza
(PDV-a) od strane ovlaštenih lica-inspektora? U ovom članku, autor
pokušava dati odgovor da riješi dileme poreskih obveznika
Ključne riječi: Uprava za indirektno oporezivanje, inspektor, poreski

obveznik, postupak kontrole, tip kontrole, zapisnik, rješenje, žalba
Uvod
Uprava za indirektno oporezivanje je ovlaštena za primjenu i

provođenje zakonskih propisa o indirektnom oporezivanju. UIO štiti
interese poreskih obveznika u dijelu koji se odnosi na izmirivanje
poreskih obaveza, na tajnost podataka i druge interese koji proizilaze
iz pojedinačnih zakona o indirektnim porezima, s tim da ne može
zastupati interese poreskih obveznika pred trećim licima. UIO štiti i
interese korisnika prihoda indirektnih poreza.
Fizička lica, pravna lica i svi drugi subjekti odgovorni za
postupanje u vezi s indirektnim porezima, dužni su da pruže UIO
bilo koju vrstu podataka, izvještaja, službenih akata i drugih dokaza
koji se odnose na indirektne poreze u vezi sa izvršavanjem vlastitih
obaveza ili obaveza proisteklih iz njihovih poslovnih odnosa sa drugim
licima. Ove obaveze izvršavaju se na način i u rokovima propisanim
podzakonskim aktima ili u hitnom postupku po zahtjevu UIO.
Šta je kontrola indirektnih poreza?
Od kojih faza se sastoji postupak kontrole?
Kontrola poreza na dodatu vrijednost
Kontrola obuhvata kontrolu pravilnosti i pravovremenost

obračunavanja i iskazivanja podataka o indirektnim porezima u
prijavama samooporezivanja, pregled poslovanja poreskog obveznika, 1 Viši stručni saradnik-inspektor,
provjeru ažurnosti, tačnosti i vjerodostojnosti knjigovodstvenih i Uprava za indirektno oporezivanje
- Regionalni centar Tuzla, Odsjek za
drugih evidencija u cilju utvrđivanja tačne poreske obaveze indirektnih poreze
poreza i poduzimanja mjera u skladu sa zakonom.

Kontrolisano lice je lice koje je registrovano kao obveznik

indirektnih poreza. Izuzetno, kontrolisano lice može biti i lice koje
nije upisano u Jedinstveni registar obveznika indirektnih poreza po
osnovu PDV i akcize ako:
a lice ispunjava zakonom propisane uslove ili postoje indicije da
ispunjava uslove za registraciju obveznika indirektnih poreza,
b) UIO raspolaže ili postoji potreba za provjerom informacija,
činjenica ili dokaza koji mogu biti povezani sa postupkom
indirektnog oporezivanja, ili
c) je to naročito propisano zakonima i podzakonskim aktima.
Kontrolu obveznika indirektnih poreza vrše lica s posebnim
ovlaštenjima - inspektori u skladu sa zakonom. U određenim
slučajevima direktor UIO može ovlastiti i druga lica da privremeno
obavljaju poslove kontrole.
Lica sa posebnim ovlaštenjima imaju nadležnost da obavljaju
poslove kontrole lica koja imaju obaveze po osnovu indirektnih
poreza, odnosno posjeduju komercijalnu robu na teritoriji cijele Bosne
i Hercegovine.
Inspektorima UIO za indirektne poreze dozvoljen je ulazak u
poslovne prostorije ili bilo koji drugi objekat ili mjesto gdje se obavljaju
privredne djelatnosti, odnosno gdje se nalaze dobra ili bilo kakvi
dokazi o njima.
Obveznici indirektnih poreza inspektorima indirektnih poreza
pružaju neophodnu pomoć i saradnju za vrijeme vršenja kontrole i
stavljaju na raspolaganje sve tražene podatke. Lica koja su obavezna
plaćati indirektne poreze a koja pozove inspektor za indirektne poreze
obavezna su biti prisutna traženog dana ili u traženo vrijeme bilo
lično ili posredstvom svojih pravnih zastupnika. Izuzetno, ako postoji
opravdan razlog, inspektori UIO za indirektne poreze mogu insistirati
da se obveznik indirektnih poreza pojavi lično a ne njegov pravni
zastupnik.
U okviru svojih nadležnosti inspektor ima pravo da:
a) vrši kontrolu ispravnosti, pravovremenosti, tačnosti i urednosti
obračunavanja i plaćanja indirektnih poreza;
b) vrši kontrolu ispunjavanja drugih obaveza u skladu s ovim i
drugim zakonima o indirektnom oporezivanju;
c) otkriva, obračunava i nalaže uplatu obaveza indirektnih poreza
po osnovu neprijavljene obaveze;
d) otkriva, istražuje, sprečava i prijavljuje krivična djela i prekršaje
prema zakonima o indirektnim porezima;
e) privremeno, do pravosnažnosti rješenja o izvršenom prekršaju
ili krivičnom djelu, oduzme robu koja je predmet prekršaja ili
krivičnog djela;
f) i druga prava u skladu sa zakonom.
Inspektor ima službenu legitimaciju kojom dokazuje identitet i
ovlaštenja predviđena zakonom.
Ovlašteno službeno lice UIO, u okviru svojih ovlaštenja
utvrđenih zakonima Bosne i Hercegovine, ima pravo i obavezu da:
a) zahtijeva pomoć od policijskih i vojnih organa, kada je to

neophodno radi sprečavanja ili otkrivanja krivičnih djela i

prekršaja;
b) zahtijeva od lica koja mogu pružiti pomoć prilikom prikupljanja
potrebnih informacija da svjedoče ili daju informacije, daju na
uvid i ustupe dokumentaciju, omoguće njeno kopiranje, pruže i
druge dokaze koje posjeduju ili koji su pod njihovom kontrolom
i da traže da navedene radnje izvrše drugi ovlašteni organi;
c) s drugim organima razmjenjuje informacije u vezi s postupcima;
d) u objektima i u drugim prostorijama poreskog obveznika ili
drugog lica, izvrši uvid u poslovne knjige, dokumentaciju
i podatke pohranjene u kompjuteru, zahtijeva kopiranje
dokumentacije, u toku i nakon okončanog postupka za sva
pitanja naplate indirektnih poreza;
e) obavlja inspekcijski nadzor, izvršava prinudnu naplatu
indirektnih poreza i na drugi način primjenjuje ovlaštenja u
skladu sa zakonom;
f) utvrđuje poreski dug obveznika na osnovu njegovih poslovnih
knjiga i evidencija i drugih dokaza, uključujući sve činjenice na
osnovu indicija;
g) izuzme knjige i evidencije i druge predmete potrebne za
provođenje i izvršavanje poreskih zakona;
h) privremeno oduzme robu i predmete poreskog obveznika
u svrhu naplate poreskih dugova, kada postoji osnovana
sumnja da je naplata duga neizvjesna i da vrši prijavu poreskih
prekršaja;
i) dostavlja informacije organima koji nisu nadležni za poreze i
da od njih traži da okončaju ili odbiju izdavanje ili obnavljanje
dozvole poreskim obveznicima koji nisu izmirili svoju obavezu,
a postoji vjerovatnoća da dug neće biti izmiren;
j) koristi i druga ovlaštenja utvrđena zakonom.
Prilikom preduzimanja radnji, shodno ovlaštenjima, ovlašteno
službeno lice dužno je voditi računa da ne prouzrokuje veću štetu nego
što je to neophodno kako bi se postigla njihova svrha.
O upotrebi sile propisane ovim zakonom ovlašteno službeno
lice dužno je, odmah po završetku službe, podnijeti pisani izvještaj
neposrednom rukovodiocu. Ovlašteno službeno lice ne može se
smatrati odgovornim u građanskopravnom postupku za štetu
pričinjenu drugim licima, ako djeluje u okviru svojih ovlaštenja.
U slučaju nastanka štete, tužba se može podnijeti protiv Bosne i
Hercegovine.
UIO će zaštititi ovlašteno službeno lice u postupcima koji se
vode protiv njega za radnje koje je obavio u skladu sa zakonom, pri
korištenju svojih ovlaštenja.
Ovlaštena službena lica odgovorna su disciplinski, prekršajno
i krivično za štetu koju na radu prouzrokuju prekoračenjem službenih
ovlaštenja ili krajnjom nepažnjom.
Disciplinski, prekršajni ili krivični postupak pokreće Uprava
po službenoj dužnosti.

Obveznik ima pravo da:

a) dobije informaciju i pomoć od UIO u ostvarivanju njegovih
prava i izvršavanju njegovih obaveza u vezi s indirektnim
porezima,
b) dobije, bez zahtjeva i u vremenskim periodima utvrđenim
ovim zakonom, povrate koji proizilaze iz svakog indirektnog
poreza, povrate neosnovano izvršenih uplata i povrat troškova
garancije kako je propisano ovim zakonom, uz utvrđenu
zateznu kamatu,
c) je u svakom trenutku upoznat sa situacijom postupka
indirektnog oporezivanja u kojem je poreski obveznik za
indirektne poreze stranka,
d) poznaje identitet organa i osoblja koje radi za UIO a pod
čijom odgovornošću su izvršene radnje i postupci indirektnog
oporezivanja u kojima je poreski obveznik za indirektne poreze
stranka,
e) dobije uvjerenja i obrasce prijava za indirektni porez koje
podnosi poreski obveznik za indirektni porez,
f) na zahtjev, dobije potvrdu za svaki dokument koji podnese
UIO,
g) na povjerljivost, kako je propisano zakonom, svih podataka,
izvještaja ili zapisa pribavljenih od UIO, u smislu da se isključivo
koriste u upravljanju i provođenju indirektnih poreza ili kazni i
da nikada ne budu dati ili proslijeđeni trećim stranama, osim u
slučajevima propisanim zakonom,
h) se službenici UIO prema njemu ophode s dužnim poštovanjem
i uvažavanjem,
i) se svaki postupak UIO koji uključuje prisustvo poreskog
obveznika za indirektni porez vrši tako da se izbjegne bilo
kakvo zadiranje u njegovo lično dostojanstvo ili bilo kakva
nepotrebna neugodnost,
j) podnosi zahtjeve i dokumente i druge relevantne dokaze koje
će razmatrati nadležni organi koji donose rješenje,
k) se izjasni na saslušanju u skladu s onim što je propisano
zakonom,
l) bude informisan o procjeni vrijednosti nekretnine koja će biti
predmet sticanja ili prijenosa,
m) bude informisan o pokretanju inspekcijskih radnji i o njihovom
karakteru i obimu, kao i o pravima i dužnostima za vrijeme tih
radnji i rokovima utvrđenim zakonom u okviru kojih će se te
radnje vršiti,
n) podnese prijedloge i prigovore u pogledu obavljanja poslova
UIO,
o) se njegovi zahtjevi s relevantnim dokazima razmatraju i navode
u zvaničnim dokumentima koje sačinjavaju radnici UIO u
postupcima indirektnog oporezivanja,
p) traži podršku i podnosi zahtjeve i obavezujuće dokumente po
zakonima o indirektnim porezima službi UIO po svom izboru.

Postupak kontrole
Postupak kontrole pokreće se nalogom za kontrolu, a sastoji se

od sljedećih faza:
a) izdavanje naloga za kontrolu,
b) obavještavanje kontrolisane osobe o početku kontrole,
c) pripremne radnje za obavljanje kontrole,
d) kontrola poslovne dokumentacije kontrolisanog lica,
e sačinjavanje zapisnika o kontroli, i
f) donošenje upravnog akta (rješenja).
Izdavanje naloga za kontrolu

Nalog za kontrolu u pisanoj formi izdaje, mijenja i potpisuje šef
nadležne grupe za reviziju i kontrolu u regionalnom centru uz pisanu
suglasnost šefa Odsjeka za poreze u regionalnom centru, odnosno šef
Grupe za kontrolu velikih poreskih obveznika uz pismenu saglasnost
šefa Odsjeka za kontrolu velikih poreskih obveznika.
Nalog sadrži:
a) naziv organa ispred kojeg se izdaje nalog,
b) broj, datum i mjesto izdavanja naloga,
c) pravni temelj kontrole,
d) naziv i adresu kontrolisanog lica,
e) identifikacijski broj kontrolisanog lica,
f) iznos ukupnog gradivnog PDV i/ili iznos akcize za period koji
je predmet kontrole,
g) predmet kontrole,
h) tip kontrole,
i) vrstu kontrolisanog poreza,
j) period koji se kontroliše
k) ime ovlaštene/ovlaštenih lica koja obavljaju postupak kontrole,
l) datum početka kontrole,
m) potpis šefa grupe koji izdaje nalog,
n) saglasnost šefa odsjeka i
o) pečat organa.
Tip kontrole: Potpuna kontrola obuhvata kontrolu ispravnosti

iskazanih iznosa svih polja u PDV prijavi i ispravnost iskazanog
iznosa svih polja akcizne prijave u određenom poreskom periodu.
Potpuna kontrola se vrši kontrolom svih transakcija ili na bazi uzorka
određenog dijela transakcija u periodu koji je predmet kontrole.
Period kontrole može da bude bilo koji poreski period, a početni
i završni poreski period obuhvaćen kontrolom se definiše nalogom za
kontrolu.

Ovlaštena osoba može predložiti neposrednom rukovodiocu

da se produži, odnosno skrati period kontrole, kad za takav zahtjev
postoje objektivni razlozi. Ukoliko je neposredni rukovoditelj saglasan
sa zahtjevom izvršit će izmjenu kontrolisanog perioda na izdanom
nalogu za kontrolu. Izmijenjeni nalog za kontrolu se dostavlja
poreskom obvezniku.
U postupku potpune kontrole ovlašteno lice sačinjava zapisnik
o kontroli i donosi rješenje.
Potpuna kontrola može obuhvatiti poreske periode koji su bili
predmetom djelimičnih kontrola.
Ukoliko se u postupku potpune kontrole ili iz drugih izvora
utvrde nove činjenice ili okolnosti vezane za poslovne transakcije koje
su bile predmetom djelimične kontrole, a koje predstavljaju osnov
za izmjenu iznosa obaveze u odnosu na prethodno utvrđeni razrez
u postupku djelimične kontrole, vrši se obnova postupka razreza
(dopunski razrez), i za period koji je bio predmet djelimične kontrole.
Tip kontrole: Djelimična kontrola obuhvata kontrolu pojedinih
poslovnih aktivnosti i činjenica bitnih za oporezivanje, a koje mogu
imati za posljedicu promjenu bilo kojeg polja PDV prijave i promjenu
polja akcizne prijave, za transakcije koje su obuhvaćene ovom
kontrolom.
U postupku djelimične kontrole ovlašteno lice sačinjava
zapisnik i donosi rješenje.
Tip kontrole: Djelimična kontrola bez razreza - informativna
kontrola, čija je svrha prikupljanje informacije koje se mogu koristiti
u drugim postupcima, uključujući i informacije koje se prikupljaju
kontrolom pojedinih poslovnih aktivnosti poreskog obveznika.
Informativna kontrola se može obavljati i za potrebe drugih
organizacionih jedinica UIO, i za potrebe drugih institucija Bosne i
Hercegovine, entiteta i Brčko Distrikta BiH.
Informativna kontrola nema za posljedicu razrez poreske
obaveze i može se vršiti i za periode koji su bile predmet bilo koje vrste
kontrole, kao i za period za koji je nastupila zastara.
Postupak informativne kontrole se okončava sačinjavanjem
zapisnika o informativnoj kontroli, ili službenom zabilješkom ukoliko
se ista radi na osnovu raspoložive dokumentacije u službenim
prostorijama UIO.
Ukoliko se u postupku informativne kontrole utvrde činjenice
koje upućuju na to da je potrebno izvršiti djelimičnu ili potpunu
kontrolu ovlaštena osoba predlaže šefu nadležne grupe za kontrolu
pokretanje postupka kontrole, nakon čega šef te grupe izdaje nalog za
djelimičnu ili potpunu kontrolu.
Gradivni PDV (zbir ukupnog iznosa ulaznog i izlaznog PDV u
određenom periodu) te po osnovu istog određuje se broj dana potreban
za vršenje terenskog dijela kontrole.
Inspektor: Kod izdavanja naloga šef nadležne grupe za kontrolu
je dužan voditi računa da ovlašteno lice koje je obavljalo prethodnu
potpunu kontrolu kod kontrolisanog lica ne može vršiti naredni
postupak potpune kontrole.

Naredni postupak kontrole ne podrazumijeva postupak

pokrenut nalogom kojim se pokreće ponovni postupak kontrole po
odluci iz rješenja prvostepenog ili drugostepenog organa donesenog
po žalbi obveznika.
Obavještavanje kontrolisane osobe o početku kontrole
Kontrolisano lice se, prije početka postupka kontrole,
obavještava o planiranom početku kontrole, telefonski, dostavljanjem
naloga faksom, ličnim uručenjem ili nekim drugim putem, najkasnije
dan prije dana određenog za početak kontrole.
O telefonskom obavještavanju kontrolisanog lica ovlašteno
lice konstatuje isto u zapisniku o kontroli, a o ostalim načinima
obavještavanja u spis ulaže odgovarajući dokaz (izvještaj o prijemu
faks obavijesti, dostavnicu o uručenju naloga, potvrdu prijema naloga
prilikom ličnog uručenja i sl).
Izuzetno, obaviještenje kontrolisanog lica se ne primjenjuje
ako bi se time ugrozila svrha postupka kontrole. U tom slučaju nalog
za kontrolu se predaje kontrolisanom licu neposredno prije početka
kontrole.
Ukoliko kontrolisano lice po nalogu za kontrolu podnese
zahtjev za odgodu početka kontrole isti razmatra i o njemu zaključkom
odlučuje šef Grupe za kontrolu.
Ukoliko kontrolisano lice i/ili ovlašteni predstavnik
kontrolisanog lica po nalogu za kontrolu podnese zahtjev za izuzeće
isti razmatra i o njemu zaključkom odlučuje direktor UIO odnosno lica
na koje je prenijeto ovlaštenje.
Pripremne radnje za obavljanje kontrole

Priprema kontrole obuhvata skup mjera i aktivnosti za što
ekonomičnije, efikasnije i racionalnije vršenje kontrole, a naročito:
a) pribavljanje raspoloživih informacija o licu koje je predmet
kontrole pohranjenih u informacionim sistemima UIO kao
i ostalih podataka zaprimljenih od drugih organizacionih
jedinica UIO, institucija BiH, entitetskih institucija, institucija
Brčko Distrikta BiH i ostalih organa,
b) vršenje uvida u ostale evidencije kojima raspolaže UIO,
c) vršenje uvida i analizu poreske kartice kontrolisanog lica,
d) upoznavanje sa zakonskim propisima kojima je regulisana
djelatnost obveznika u cilju boljeg i sveobuhvatnijeg
razumijevanja knjigovodstvenih evidencija koje treba da
posjeduje i oporezivog prometa koji vrši.
Kontrola poslovne dokumentacije kontrolisanog lica

Kontrola indirektnih poreza može se vršiti kada to bude
odgovaralo UIO, u mjestu gdje:
a) obveznik ima mjesto boravka u svrhe indirektnih poreza,
odnosno gdje njegov pravni zastupnik ima svoj ured ili mjesto
boravka,
b) se poslovanje vrši djelimično ili u cjelosti,

c) postoji bilo kakav dokaz obaveze po osnovu indirektnih poreza i

d) u objektima UIO.
Kada se kontrola indirektnih poreza vrši u prostorijama
obveznika, poštuje se njegovo radno vrijeme, i kada je moguće, uz
zajednički pristanak napraviti dogovor za drugi dan ili vrijeme. Ako to
okolnosti nalažu, kontrola se može vršiti bilo kojim danom i u bilo koje
vrijeme.
Terenska kontrola se obavlja u prostorijama poreskog obveznika
s ciljem provjere tačnosti i potpunosti podataka iskazanih u poreskoj/
akciznoj prijavi, kao i drugih evidencija s kojima raspolaže UIO.
Uredska kontrola se vrši u objektima UIO, a poreski obveznik
je dužan da na poziv UIO, neposredno, učestvuje u postupku uredske
kontrole.
Uredska kontrola obuhvata provjeru pojedinih podataka
od značaja za oporezivanje, a koje je moguće provjeriti uvidom u
evidencije kontrolisanog lica ili evidencije s kojima raspolaže UIO, te
izvođenje drugih dokaza koji ne zahtijevaju kontrolu na terenu.
Ukoliko ovlašteno lice UIO u postupku kontrole ne pronađe
kontrolisano lice na prijavljenoj adresi, a dostupna mu je dokumentacija,
provodi postupak kontrole na osnovu dostupne dokumentacije a zatim
sačinjava zapisnik i donosi rješenje.
Ukoliko ovlašteno lice UIO u postupku kontrole pronađe
kontrolisano lice na prijavljenoj adresi, ali nema raspoložive
dokumentacije ili ako je dokumentacija neuredna, nepotpuna
ili neažurna, ovlašteno lice donosi zaključak na osnovu kojeg se
kontrolisanom licu nalaže da obezbijedi urednu, potpunu, ažurnu
i propisanu knjigovodstvenu evidenciju na osnovu koje se može na
pouzdan način utvrditi poreska obaveza po osnovu indirektnog
poreza.
Ukoliko kontrolisano lice ne postupi po datom zaključku, ili
ukoliko se knjigovodstvena evidencija ne smatra vjerodostojnom,
obaveza po osnovu indirektnih poreza utvrđuje se na osnovu
posrednog dokaza uključujući raspoloživu dokumentaciju u onoj mjeri
u kojoj se ona smatra pouzdanom.
Ovlašteno lice UIO će voditi postupak kontrole uz prisustvo
ovlaštenog predstavnika kontrolisanog lica.
Ukoliko ovlašteni predstavnik kontrolisanog lica ne prisustvuje
vršenju postupka kontrole, iako je uredno obaviješten o pokretanju
postupka kontrole, kontrola će se provesti i okončati bez njegovog
prisustva a na bazi raspoložive dokumentacije i podataka.
Ovlašteno lice UIO, u skladu sa okolnostima određene kontrole,
je dužno da:
a) izvrši uvid u rješenja o registraciji kontrolisanog obveznika
izdatih od nadležnog organa sa svim promjenama podataka,
b) obrati pažnju na djelatnost kontrolisanog lica,
c) izvrši provjeru zakonom propisane evidencije za svaku vrstu
indirektnih poreza,
d) izvrši pregled raspoložive ili na bazi uzorka odabrane
dokumentacije,

e) izvrši provjera usuglašenosti dokumentacije i evidencije sa

stvarnim poslovnim događajima,
f) pribavi, prema potrebi, informaciju o prilivu i odlivu sredstava
preko transakcijskih računa banaka, informacije o finansijskim
izvještajima od nadležnog entitetskog organa, organa Brčko
Distrikta BiH i druge relevantne informacije o kontrolisanom
obvezniku i o privatnoj imovini lica povezanih s kontrolisanim
obveznikom,
g) iz računovodstvene evidencije kontrolisanog lica izuzme
kopije: bruto bilansa za pravno lice za kontrolisani period,
pregleda prometa po svim kupcima i dobavljačima, analitičkog
pregleda osnovnih sredstava, KUF i KIF i drugih dokaza i
dokumentacije koja se odnosi na utvrđeni razrez indirektnih
poreza.
Ukoliko se u postupku kontrole ukaže potreba za provjerom
bilo koje poslovne aktivnosti ili činjenice bitne za okončanje postupka
kontrole, pristupa se slanju zahtjeva za informacijom kroz program
UIO nadležnoj organizacionoj jedinici.
Dokumenti koji se sačinjavaju u postupku kontrole su:
a) obavještenje,
b) službena zabilješka,
c) pisana izjava,
d) zapisnik o kontroli, i
e) drugi dokumenti.
Upravni akti koji se donose u postupku kontrole su:

a) rješenje, i
b) zaključak.
Obavještenje je dokument kojim UIO obavještava kontrolisano

lice o početku postupka ili o bilo kojoj drugoj činjenici ili okolnosti u
vezi s tim. Pod obavještenjima se također, podrazumijevaju i zahtjevi
za traženje bilo koje potrebne informacije od bilo kojeg lica ili subjekta.
Službena zabilješka se sačinjava o svim radnjama i činjenicama u
postupku kontrole za koje nije propisano sačinjavanje zapisnika.
Postupak kontrole se može dokumentovati i pisanom izjavom.
Pisana izjava je dokument kojom davatelj izjave, na zahtjev ovlaštenog
lica, daje pisano izjašnjenje o činjenicama i okolnostima bitnim za
postupak kontrole.
Zaključak donosi ovlašteno lice i istim se odlučuje o pitanjima
koja se tiču postupka kontrole. Zaključkom se nalažu radnje i određuju
rokovi za otklanjanje nepravilnosti.
Sačinjavanje zapisnika o kontroli
Po završetku kontrole ovlašteno lice UIO sačinjava zapisnik o
izvršenoj kontroli u što kraćem roku.
Zapisnik koji treba biti numerisan sadrži sljedeće:
a) naziv organa koji sačinjava zapisnik,

b) pravni osnov za izradu zapisnika,

c) broj, mjesto i datum njegove izrade,
d) vrsta kontrole i period kontrole,
e) datum početka i datum završetka kontrole,
f) ime, prezime ili naziv pravnog lica, identifikacijski broj i sjedište
ili prebivalište kontrolisanog lica i podatke o odgovornom licu
pravnog lica,
g) ovlašteni predstavnik kontrolisanog lica,
h) prijedlog razreza indirektnih poreza,
i) opis radnji, činjenica i dokaza obavljenih u postupku a naročito
činjenice značajne za izmjenu porezne obaveze kao i pravni
osnov,
j) nalaz ovlaštenog lica o mogućem postojanju prekršaja u vezi
s indirektnim porezima, uz obavezno navođenje odgovornog
lica kontrolisanog lica za odgovarajući poreski period,
k) pouku o pravnom lijeku, i
l) potpis ovlaštene/ovlaštenih lica.
Zapisnik se sačinjava u četiri istovjetna primjerka i isti se, nakon
konsultacija sa stručnim savjetnikom - koordinatorom, dostavlja šefu
Grupe za reviziju i kontrolu u regionalnom centru odnosno šefu Grupe
za kontrolu velikih poreskih obveznika, na analiziranje i upoznavanje
sa sadržajem svakog zapisnika. Šefovi nadležnih grupa za kontrolu su
u obavezi da se očituju o nalazu zapisnika u informacionom sistemu
UIO.
Ovlašteno lice UIO dostavlja jedan primjerak zapisnika o
kontroli kontrolisanom licu u što kraćem roku. Zapisnikom o kontroli
je potrebno detaljno opisati činjenice i dokaze u vezi sa utvrđenim
nezakonitostima i nepravilnostima, a posebno koje utiču na prijedlog
razreza dodatne obaveze.
Spis predmeta pored zapisnika treba da sadrži sve relevantne
izjave, objašnjenja, stručna mišljenja, stavove kao i isprave i
dokumentaciju na osnovu kojih je sačinjen zapisnik. Na zapisnik se
može uložiti primjedba u roku od pet radnih dana, od dana prijema
zapisnika.
Ovlašteno lice donosi rješenje u najkraćem roku, a koji ne može
biti duži od 20 dana od dana prijema primjedbi na zapisnik, osim u
izuzetnim slučajevima kada se po odobrenju šefa grupe navedeni
rok može produžiti ali ne može biti duži od 60 dana od dana prijema
primjedbi na zapisnik.
U slučajevima gdje kontrolisano lice nije podnijelo primjedbe
u propisanom roku ovlašteno lice donosi rješenje u najkraćem roku, a
koji ne može biti duži od 30 dana od dana uručenja zapisnika.
Rješenje
Rješenje obavezno mora da sadrži:
a) naziv organa koji donosi rješenje,
b) broj i datum rješenja,
c) uvod,

d) dispozitiv,
e) obrazloženje,
f) pouku o pravnom lijeku,
g) potpis ovlaštene/ovlaštenih lica i
h) pečat organa.
Dispozitivom se rješava o predmetu postupka u cijelosti,

utvrđuju prava i obaveze kontrolisanog lica što podrazumijeva razrez
indirektnih poreza za kontrolisani period, te nalaže poduzimanje radnji
i mjera za otklanjanje nezakonitosti i nepravilnosti sa određivanjem
rokova za njihovo poduzimanje. Dispozitivom rješenja se odlučuje o
podnesenoj primjedbi na zapisnik o kontroli.
U obrazloženju rješenja navode se izvedeni dokazi i utvrđeno
činjenično stanje, pravni osnov, razlog utvrđene razlike između
podataka iz prijava samooporezivanja, automatskog razreza, ili razreza
po bilo kojem propisanom načinu i iznosu indirektnih poreza koji su
utvrđeni u postupku kontrole, primjedbe na zapisnik, kao i razlog
prihvatanja ili odbijanja primjedbe na zapisnik o kontroli.
Podnošenje žalbi
Protiv svakog prvostepenog rješenja koje donese UIO ili radnji
koje utiču na pravni status lica, izuzev razreza koji su sačinjeni umjesto
poreskih prijava indirektnih poreza koje nisu dostavljene u zakonom
ostavljenom roku, može se podnijeti žalba u roku od 15 dana od dana
uručenja rješenja, osim ako ovim ili bilo kojim drugim zakonom koji se
odnosi na indirektne poreze nije drugačije propisano.
Član 137. stav 1. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja
navodi da: “Žalba ne odgađa izvršenje rješenja.”
Izuzetno od ovoga, izvršenje rješenja može se odgoditi ako
poreski obveznik podnese odgovarajuće garancije kojim se osigurava
plaćanje obaveza po osnovu indirektnih poreza.
Poreski obveznik podnosi žalbu prvostepenom organu koji je
donio rješenje.
Prvostepenu odluku po žalbi donosi prvostepeni organ UIO
koji je donio rješenje, u roku od mjesec dana od dana podnošenja žalbe.
Protiv rješenja koje je donio prvostepeni organ po žalbi, poreski
obveznik ima pravo žalbe drugostepenom organu.
Direktor UIO odlučuje po žalbi u drugoj upravnoj instanci, koji
rješenje donosi i dostavlja u roku od tri mjeseca od dana prijema žalbe.
Rješenje drugostepenog organa po žalbi je konačni upravni akt.
Protiv rješenja drugostepenog organa može se pokrenuti
upravni spor tužbom kod Upravnog odjela Suda Bosne i Hercegovine.
Pravo na pokretanje upravnog spora kod Upravnog odjela
Suda Bosne i Hercegovine imaju ona lica, obveznici indirektnih poreza,
čija su prava ili interesi direktno ugroženi rješenjima drugostepenog
organa.
Upravni spor kod Upravnog odjela Suda Bosne i Hercegovine
se pokreće, ako nije drugačije propisano posebnim zakonom, u roku

od mjesec dana od dana nakon uručenja dokumenta, koji je konačni

upravni akt, zainteresiranoj strani.
Pokretanje upravnog spora ne odgađa izvršenje rješenja, izuzev
ako obveznik indirektnog poreza podnese odgovarajuće garancije koje
će osigurati plaćanje obaveza po osnovu indirektnih poreza.
ZAKLJUČAK
Svrha kontrole indirektnih poreza je da kontroliše poštovanje

obaveza po osnovu indirektnih poreza i vrši ispravku stanja. Postupak
kontrole pokreće se po službenoj dužnosti, a vrše je lica sa posebnim
ovlaštenjima-inspektori. Kontrola indirektnih poreza sastoji se od
izvršavanja administrativnih poslova s ciljem otkrivanja činjenica u
vezi sa indirektnim porezima koje su nepoznate Upravi za indirektno
oporezivanje, provjere pouzdanosti i tačnosti informacija podnesenih
od obveznika indirektnih poreza te utvrđivanje razreza indirektnih
poreza kao rezultata kontrole indirektnih poreza.

Prof. dr. Asja Gojačić
Značaj učešća organizacije u

stvaranju konkurentske prednosti
Uvod
Savremene kompanije sve više postaju „učeće organizacije”

(Learning Organization), dakle, organizacije koje su sposobne da
sistematski i u kontinuitetu prikupljaju, kreiraju i koriste nova
znanja u svom poslovanju. Učeće organizacije imaju mehanizme
kojima neprestano uvećavaju fond svojih znanja o tržištu, tehnologiji,
menadžmentu i, što je još važnije, ta znanja ove organizacije koriste da
bi podizale efikasnost svojih poslovnih procesa i tako unaprijeđivale
svoje performanse. Savremene kompanije postaju učeće organizacije
ne zato što njihovi menadžeri i zaposleni vole da uče nove stvari već
zato što je to jedini način da prežive u savremenom okruženju. Naime,
posle zemlje i prirodnih resursa u XVIII i XIX vijeku, tehnologije
i finansijskih resursa u XX vijeku, znanje postaje osnovni resurs i
izvor konkurentske prednosti preduzeća u XXI vijeku. Neće više biti
u prednosti ona kompanija koja ima pristup prirodnim resursima,
tehnologiji i/ili obilju finansijskih sredstava već ona koja ima sposobnost
kontinuelnog učenja i korišćenja znanja u cilju stvaranja superiornih
proizvoda i usluga na tržištu.
U savremenim tržišnim uslovima jedini trajni izvor konkurentske
prednosti preduzeća na tržištu nalazi se u njegovoj sposobnosti učenja.
Kompanija može da kreira održivu konkurentsku prednost samo ako
raspolaže sposobnostima i resursima koji: a) obezbjeđuju superiornu
vrijednost za potrošača; b) teško se imitiraju; c) mogu se primjeniti u
više slučajeva. Konkurentnu prednost, međutim, ne donose resursi
sami po sebi, već sposobnost preduzeća da ih iskoristi na način koji
je superioran u odnosu na konkurente. Savremeni uslovi veoma
brzih tehnoloških promjena, promjene potreba potrošača, radikalnih
promjena u socijalnom i političkom okruženju obezvrijeđuju prednosti
koju preduzeća stiču na osnovu raspolaganja određenim materijalnim
resursima (npr. kapitalom). U turbulentnim uslovima brzih promjena
preduzeće stiče konkurentsku prednost na tržištu ne zato što ima nešto
što druga preduzeća nemaju već zato što umije i može da uradi nešto
bolje od drugih. Jezgro kompetentnosti (core competence) preduzeća
čini ono što preduzeće može ili umije bolje od konkurenata. Na drugoj
strani, to jezgro kompetentnosti preduzeća predstavlja jedini trajni
i sigurni izvor njegove konkurentske prednosti na tržištu. Jezgro
kompetentnosti se izgrađuje samo kroz proces učenja. To postaje
potpuno jasno ako organizaciju posmatramo iz procesne perspektive.
Preduzeće se može posmatrati kao velika mreža poslovnih procesa
kroz koje ono koristi svoje resurse da bi ostvarilo svoje ciljeve. Svaki
proces se može predstaviti kao niz sukcesivnih aktivnosti koje neki
input transformišu u output. Svakako najpoznatiji model procesa
u preduzeću je Porterov lanac vrijednosti. Konkurentska prednost na
tržištu se stiče kreiranjem superiornih procesa dizajna, proizvodnje,

upravljanja troškovima, logistike, prodaje itd. Jezgro kompetentnosti

preduzeća zapravo leži u njegovoj sposobnosti da izvršava poslovne
procese na superiorniji način od svojih konkurenata. Ona se izgrađuje
tako što preduzeće uči kako da brže, bolje, jeftinije obavlja procese
odnosno da dizajnira, proizvodi, distribuira, servisira, prodaje bolje od
svojih konkurenata. Zato nije čudno da u Njemačkoj, Velikoj Britaniji
i Švedskoj već od sredine 80-tih godina prošlog vijeka ulaganja
kompanija u neopipljive resurse prevazilaze ulaganja u materijalne
resurse a u SAD ulaganja u informacionu tehnologiju već dugi niz
godina premašuju ulaganja u proizvodnu tehnologiju. Pod uticajem
svijesti da jedino znanje omogućuje kreiranje dodatne vrijednosti na
tržištu, menadžeri pridaju sve veći značaj učenju i korišćenju znanja.
Sve veći broj kompanija kreira posebne sisteme i procedure čiji je cilj
pribavljanje, memorisanje, diseminacija i korišćenje organizacionog
znanja. Pojavljuje se čak i posebna profesija i radno mjesto u kompaniji
po nazivom – glavni menadžer znanja (Chief Knowledge Officer). Ali
tu se promjene ne zaustavljaju. Kompanije sve više prilagođavaju
svoj organizacioni dizajn, sisteme pa i stilove vodstva i organizacionu
kulturu potrebi podsticanja organizacionog učenja i efikasnog
korišćenja znanja. Tako savremene kompanije postaju tzv. učeće
organizacije (Learning Organizations).
U tekstu koji slijedi prikazat ćemo osnovne konture i
karakteristike učeće organizacije. Predstavit ćemo elemente organizacije
koje kompanija mora da ima da bi bila tzv. učeća organizacija. To su
upravo oni elementi, mehanizmi, sistemi i prakse koji obezbjeđuju
sposobnost preduzeća da prikupljaju kreiraju, organizuju i koriste
organizaciono znanje. Stoga ćemo posebno analizirati organizacionu
strukturu, organizacionu kulturu, upravljanje ljudskim resursima i
liderstvo u učećim organizacijama. Takođe, predstavit ćemo i prakse
koje te organizacije koriste kako bi kontinuelno uvećavale i koristile
fond svoga znanja. No, prije toga neophodno je da razumijemo proces
organizacionog učenja i njegove vrste.
Sadržaj i proces organizacionog učenja
Organizaciono učenje se najčešće definiše kao promjena u

savijesti i ponašanju članova organizacije koja obezbjeđuje podizanje
sposobnosti organizacije da se prilagodi svome okruženju. Iz ove
definicije proizilazi da organizaciono učenje ima dvije osnovne
komponente sadržaja: kognitivnu i bihevioralnu. Naime, proces učenja
podrazumjeva promjene kako u mentalnim strukturama članova
organizacije tako i u njihovim akcijama i ponašanjima. Ljudi tokom
učenja mijenjaju ne samo sopstveno znanje i razumjevanje svoga
mjesta i uloge u organizaciji već i svoje ponašanje. Autori u oblasti
organizacionog učenja se slažu u tome da sama promjena kognitivnih
struktura koja implicira promjenu svijesti članova organizacije nije
dovoljna da bi smo zaključili da je došlo do organizacionog učenja.
Neophodno je da ta promjena svijesti ljudi izazove i promjenu njihovog
ponašanja (ili barem sposobnosti da se mijenja ponašanje) kako bi
nastale neke (pozitivne) posljedice po organizaciju.
Slična dihotomija postoji i kada je riječ o prirodi procesa
organizacionog učenja. Jedni autori naglašavaju njegovu tehničku

stranu: procesiranje informacija. Ovi autori u organizacionom učenju

vide prije svega proces prikupljanja, prerade, memorisanja, difuzije i
korišćenja informacija. Drugi autori naglašavaju, međutim, socijalni
karakter procesa organizacionog učenja. Za razliku od individualnog,
organizaciono učenje uvijek uključuje neku vrstu socijalne interakcije
članova organizacije. Nova znanja u organizacionom učenju nastaju,
ne u mentalnim strukturama jednog čovjeka, već u interakcijama
mentalnih struktura više ljudi. Baš zbog te interakcije organizaciono
učenje može da kreira znanje koje se ne nalazi niti kod jednog
pojedinačnog člana organizacije.
Istraživači najčešće organizaciono učenje vide kao proces
putem koga se proširuje repertoar potencijalnih ponašanja članova
organizacije kao pojedinaca ali i organizacije kao kolektiva. Dakle,
svrha organizacionog učenja jeste da organizacija razvije kompetencije
koje do tada nije imala, posebno one kompetencije koje joj omogućuju
da ostvari konkurentsku prednost na tržištu. Budući da je vrlo
često preduslov učenja novih ponašanja prethodno „odučavanje” od
postojećeg ponašanja, to se nekada radi, ne o dodavanju novih, već
o zamjeni postojećih oblika ponašanja u organizaciji. Ovaj pogled
na organizaciono učenje je blizak perspektivi organizacionih rutina.
Naime, organizaciono učenje se može posmatrati i kao proces razvoja
i primjene novih pravila i rutina u organizaciji. Svaka organizacija
funkcioniše kroz sistem pravila i rutina koji reguliše ponašanje
pojedinaca i grupa u njoj. Pravila i rutine nastaju dugotrajnim procesom
sticanja iskustva članova organizacije u riješavanju problema sa kojima
se u svakodnevnom radu sreću. Zato rutine zapravo akumuliraju
znanje koje su članovi organizacije u dužem vremenskom periodu
stekli. Sticanje novih znanja odnosno učenje dovodi do unaprijeđenja
repertoara rutina kojima organizacija raspolaže i kojima može da
odgovori na promjene u okruženju. Konkurentska prednost na tržištu,
se prema ovoj perspektivi, stiče razvijanjem superiornih rutina u
odnosu na ostale učesnike na tržištu. Superiorne rutine koje je jedna
kompanija razvila predstavljaju ono što zovemo jezgro kompetentnosti
(core competence) a koje i daje prednost na tržištu. Promjena rutina,
međutim, nije ni malo laka stvar. Rutine su ne samo izvor konkurentske
prednosti već i inercije. Rutine mogu da spriječavaju organizaciono
učenje jer, što su rutine starije, one se teže mijenjaju. Na žalost,
problem i jeste u tome da, što su rutine starije, veća je vjerovatnoća da
su zastarijele i da okruženje zahtijeva njihovu promjenu.
Organizaciono učenje se uvijek posmatra povezano sa
organizacionim znanjem. Učenje se tretira kao proces u kome se
kreira znanje. Dakle, znanje je statička a učenje dinamička kategorija.
Organizaciono učenje je proces putem koga organizacija stiče,
manipuliše i koristi znanje. U organizaciji postoji nešto što zovemo
„organizaciono znanje”. To su sve one vještine, znanja i sposobnosti koje
dijele zaposleni i menadžeri kompanije i na osnovu kojih oni vode svoj
biznis. Organizaciono znanje čine određena iskustva, znanja sadržana
u rutinama, strukturama, sistemima, tehnologiji rada a koja se ne
gube odlaskom bilo koga pojedinca iz organizacije. Nije rijedak slučaj
da je dobar dio tog organizacionog znanja podsvijesnog karaktera,
da zaposleni i nisu svijesni toga znanja za vrijeme dokle ga koriste.
Organizaciono znanje se mora stalno koristiti kako se ne bi izgubilo ali

i uvećavati. Ništa ne vrijedi nikako znanje u organizaciji ukoliko se ono

ne koristi u svakodnevnoj borbi na tržištu.
Potrebno je napraviti i distinkciju između organizacionog
učenja i učeće organizacije (Learning Organization). Organizaciono
učenje je proces dok je učeća organizacija ili organizacija koja uči
istovremeno uslov i posljedica toga procesa. Naime, pod učećom
organizacijom podrazumijevamo onu organizaciju koja razvija
sposobnosti organizacionog učenja, koja predstavlja povoljan okvir
za učenje i koja podstiče i usmjerava napore njenih članova da uče.
Istovremeno, učeća organizacija je posljedica procesa organizacionog
učenja jer se učenjem takođe uči i kako da se uči. Učeća organizacija
ima sposobnost da relativno lako i brzo unaprijeđuje i mijenja svoje
rutine gradeći na taj način nove kompetencije koje će joj omogućiti
da opstane u promjenljivom okruženju. Zato organizacije moraju da
nauče kako da postanu učeće organizacije.
Vrlo važna je distinkcija između organizacionog učenja i
organizacionih promjena. Ta dva pojma iako usko povezana jesu jasno
odvojena. Svako učenje podrazumjeva promjenu ali svaka promjena
ne znači i učenje. Organizacije mogu da se mijenjaju a da pri tome
nisu ništa naučile. Svaka organizaciona promjena podrazumjeva
neku promjenu shvatanja i ponašanja pojedinaca i grupa kao i
poslovnih procesa na nivou organizacije. Međutim, samo u procesu
organizacionog učenja ta promjena vodi ka unaprijeđenju ključnih
kompetencija organizacije kojom ona postaje sposobna da se prilagodi
svome okruženju. U svakoj organizacionoj promjeni razvijaju se nove
sposobnosti odnosno proširuje repertoar kompetencija bilo pojedinaca
bilo samih organizacija. Međutim, jedino u organizacionom učenju te
promjene se sastoje u usvajanju onih ponašanja koja podižu na viši
nivo sposobnost organizacije da opstane i razvija se u promjenljivom
okruženju. Organizacije mogu dakle, da se promjene pod pritiskom
okruženja i da primjene drugačiji obrazac ponašanja, drugačije
organizacione šeme kao i drugačije poslovne procese a da pri tome
nisu proširile svoju bazu znanja niti su naučile zašto to rade. Takve
promjene neće doprinijeti sposobnosti organizacije da se prilagođava
promjenama u okruženju niti će doprinijeti izgradnji njenih ključnih
kompetencija. Razumno je očekivati da će takve organizacije vrlo brzo
doći u situaciju da se mijenjaju ponovo i to opet pod pritiskom okruženja.
Na drugoj strani, kada kompanija mijenja svoju strukturu i procese ali
pri tome proširuje svoju bazu znanja, ona stiče sposobnosti ne samo
prilagođavanja već i kreiranja promjena u okruženju. Ova sposobnost
postaje izvor konkurentske prednosti nad ostalim preduzećima koji se
kroz učenje samo prilagođavaju.
Proces organizacionog učenja se najčešće posmatra iz ugla
procesiranja znanja i informacija. Tako se u brojnim konceptima
organizacionog učenja, ovaj proces sastoji od pribavljanja, širenja
i korišćenja znanja u organizaciji. Prema jednom od tih koncepata,
proces organizacionog učenja sastoji se od pet osnovnih faza.
Identifikacija postojećeg znanja jeste prva faza u organizacionom
učenju. U ovoj fazi se prepoznaje i identifikuje znanje važno za
organizaciju. Osnovni kriterijum u ocjeni relevantnosti nekog znanja
za organizaciju jeste njegov doprinos unaprijeđivanju ključnih
kompetentnosti kompanije. Identifikacija se odnosi za interno znanje

tj. ono koje postoji unutar organizacije i eksterno znanje tj. ono koje
postoji van organizacije. Identifikacija internog znanja sastoji se u
artikulaciji, sistematizaciji i formalizaciji toga znanja, čime se ono
prepoznaje kao validan kompanijski resurs. Identifikacija eksternog
znanja odnosi se na prikupljanje svih znanja koja mogu biti od
koristi kompaniji a koja se nalaze van nje same kao što su podaci sa
tržišta, podaci o tehnologiji itd. Druga faza organizacionog učenja
jeste generisanje novog znanja u organizaciji. Ova faza se sastoji u
stvaranju novih ideja i inovacija u procesima ili proizvodima kojima
se unaprijeđuje jezgro kompetentnosti kompanije. U tome procesu
osnova predstavlja prethodno identifikovano postojeće znanje. U
sljedećem koraku organizacionog učenja vrši se difuzija postojećeg
i novog znanja u organizaciji. Znanje će biti beskorisno ako ostane
na mjestu gdje je kreirano i ne kreće se kroz organizaciju ili ostane
nedostupno onima kojima je potrebno. Integracija i modifikacija znanja
je četvrta faza procesa organizacionog učenja u kojoj se organizaciono
znanje memoriše, čuva, strukturira i čini dostupnim za sve članove
organizacije kojima može biti od koristi. U tom procesu znanje može
biti modifikovano i unaprijeđeno. Najzad, poslednja faza u procesu
organizacionog učenja jeste korišćenje znanja za promjenu ponašanja
članova organizacije odnosno za njihovu akciju. U ovoj fazi se tek
vidi svrha organizacionog učenja jer bez akcije odnosno promjene
ponašanja, novo znanje nema smisla.
Učešća organizacija (Learning organization)
Ključno pitanje za menadžment preduzeća nije: „da li treba našu

kompaniju da transformišemo u učeću organizaciju?” već je to pitanje: „kako
izgraditi učeću organizaciju?” Iskustva brojnih svjetskih kompanija koja
su već transformisana u učeće organizacije, kao i doprinosi brojnih
akademskih istraživača sistematizovani u menadžment literaturi
iz ove oblasti, pružaju neke odgovore. Prije svega, da kažemo da
se organizacije najčešće posmatraju u dihotomijama formalnih i
neformalnih, „mekih” i „tvrdih” elemenata odnosno strukture i ljudi.
Jednom riječju, organizacija uvijek ima dvije strane: formalne sisteme,
strukture, procedure i odluke, sa jedne i ljude sa svim njihovim
ličnostima, vrijednostima, motivima, konfliktima, grupama, sa druge
strane.
Izgradnja učeće organizacije podrazumjeva da se, kako u
njenu formalnu tako i u njenu neformalnu stranu, uključe oni elementi
koji podstiču, olakšavaju, ubrzavaju i katalizuju stvaranje, difuziju,
memorisanje i korišćenje novog znanja. Pregled literature pokazuje da se
izdvajaju neki elementi organizacije koji najdirektnije, najbrže i najčešće
obezbjeđuju organizaciono učenje. Među njima su neki formalni ili
„tvrdi” dok su drugi neformalni ili „meki” elementi organizacije. „Tvrdi”
ili formalni elementi organizacije koji imaju potencijal za stimulisanje
organizacionog učenja su: organizaciona struktura i sistemi upravljanja
ljudskim resursima. „Meki” ili neformalni elementi organizacije koji
predstavljaju važan faktor organizacionog učenja su: organizaciona
kultura kao i metodi, rutine i prakse organizacionog učenja. Liderstvo
se u svim istraživanjima pokazalo kao važan integrativni faktor
organizacionog učenja. Dakle, ako se želi izgraditi učeća organizacija

potrebno je u dizajnu organizacione strukture, u organizacionoj

strukturi kompanije, u sistemima upravljanja ljudskim resursima kao i
u metodama, rutinama i praksama uključiti one elemente koji podstiču
i olakšavaju organizaciono učenje. Odgovornost da vodi taj proces ima
lider kompanije. Koncept učeće organizacije može se vidjeti na slici.
Slika: Koncept učeće organizacije
U narednom dijelu teksta predstavit ćemo detaljnije

karakteristike strukture, kulture, liderstva, upravljanja ljudskim
resursima kao i metode i prakse učeće organizacije.
Liderstvo u učećim organizacijama
Bez liderstva nema organizacionog učenja, u tome se slažu

gotovo svi autori u ovoj oblasti. Liderstvo je faktor koji objedinjuje
sve ostale komponente koji čine kontekst organizacionog učenja:
organizacionu strukturu, kulturu i klimu, promjene, komunikaciju
itd. Naime, lider kompanije je taj koji treba da obezbjedi izgradnju
organizacionog dizajna koji podržava organizaciono učenje,
usađivanje kulturnih vrijednosti učenja i razvoja u svijesti zaposlenih,
izgradnju klime povjerenja i tolerancije na greške, usvajanje sistema
zarada koji stimuliše i nagrađuje učenje zaposlenih, ustanovljavanje
komunikacijskih kanala koji obezbjeđuju organizaciono učenje itd.
Najzad, liderstvo je odgovorno da se obezbjedi autonomija zaposlenih
bez koje je organizaciono kao i individualno učenje nemoguće ostvariti.
Iznad, svega, lideri moraju da pokažu svoju sopstvenu posvećenost
učenju. Bez te posvećenosti, koja mora biti vrlo eksplicitno izražena,
neće biti moguće mobilisati energiju i motivisati ostale menadžere i
zaposlene u kompaniji da se učenjem stalno uvode promjene. Ne
zaboravimo da učenje uvijek znači promjenu a da svaka promjena
traži određenu motivaciju i energiju da bi se izvela. Te motivisanosti
i energije neće biti osim ako lider ne pokaže da je učenje neophodno
i uslov opstanka i razvoja preduzeća. Lider to može učiniti tako što
će napisati saopštenje, memorandum, obraćanje zaposlenima u

kompanijskim novinama ili preko kompanijskog intraneta ali je još

bolje ako uz to, u svom svakodnevnom radu, pokazuje da mu je zaista
stalo da zaposleni i menadžeri pojedinačno i kolektivno svakoga dana
uče i stiču nova znanja koja odmah primjenjuju unoseći promjene kako
u svoje ponašanje tako i u poslovanje kompanije.
Lider mora na djelu da pokaže da poštuje autonomiju svojih
saradnika, njihove ideje ali i njihovo pravo na grešku. Poznata je
anegdota o jednom mladom menadžeru koji je u svojoj kompaniji,
pokušavajući da uvede neke promjene, napravio grešku i izazvao
gubitak od 10 miliona dolara. Pozvan je kod predsjednika kompanije
i očekivao je, naravno, otkaz. Predsjednik ga je pola sata kritikovao i
ukazivao mu na njegove greške a zatim ga poslao nazad u kancelariju.
Mladi menadžer je bio veoma iznenađen: „Kako, zar mi nećete dati
otkaz?” „Sad da vam dam otkaz, kada sam uložio 10 miliona dolara u vašu
edukaciju? Ne pada mi na pamet”, odgovorio je predsjednik kompanije.
Tako razmišlja lider učeće organizacije.
Prema jednom mišljenju lideri imaju 4 uloge u izgradnji
organizacije koja uči:
Model: Lider mora služiti ostalima u organizaciji kao primjer
od koga će učiti. On mora prvi da nauči nešto novo, prvi da prizna
grešku i da nešto nauči iz nje, prvi da djeli informacije sa ostalima
u organizaciji kao i da prvi preispituje osnovne pretpostavke na
kojima bazira poslovanje preduzeća. U svom ponašanju on mora da
pokazuje: konstantnost, konzistentnost, pouzdanost i integritet. Iz tog
ugla gledano, nije dobra praksa mnogih naših lidera koji organizuju
edukaciju menadžmenta kompanije na kojoj zatim učestvuju svi
menadžeri – osim njega samog.
Mentor: Pored toga što služi kao model ostalima kako da se
ponašaju, lider mora da služi i kao mentor koji pomaže ostalima da
svoje ponašanje modifikuju prema zahtjevima procesa učenja. On treba
da kreira atmosferu koja stimuliše učenje, da daje podršku onima koji
uče i razvijaju se, da organizuje učenje kao i da pomaže zaposlenima
da ocjene rezultate učenja.
Menadžer: Lider preduzeća mora da se ponaša i kao
menadžer kada je to potrebno da bi se unaprijedio proces učenja. To
podrazumjeva njegovu ulogu u dizajniranju organizacione strukture
koja podržava organizaciono učenje, u raspodjeli poslova i zadataka,
rotaciji saradnika na zanimljiva i nova zaduženja, alokaciju nagrada i
kazni, obezbjeđenje finansijskih sredstava neophodnih za učenje itd.
Monitor: Lider organizacije mora da prati i kontroliše proces
učenja i da preduzima korektivne akcije ako on ne napreduje.
Organizacioni dizajn učeće organizacije
Da bi smo izgradili učeću organizaciju neophodno je dizajnirati

njenu strukturu na način koji stimuliše, olakšava i ubrzava proces
pribavljanja, difuzije i korišćenja organizacionog znanja.
Struktura svake organizacije predstavlja formalni aranžman
koji određuje način na koji je u organizaciji: a) izvršeno grupisanje
poslova i zadataka u organizacione jedinice; b) izvršena distribucija

autoriteta i odgovornosti za donošenje odluka u organizaciji; c)

izvršena podjela rada i dizajnirana radna mjesta; d) uspostavljen
mehanizam koordinacije i kontrole organizacionih jedinica i pozicija.
Organizaciona struktura u značajnoj mjeri, mada ne i potpuno,
određuje način na koji će se odvijati poslovni procesi u njoj i tako, u
krajnjoj liniji, utiče na efikasnost tih procesa. Struktura može biti tako
dizajnirana da predstavlja barijeru odvijanju poslovnih procesa usljed
čega ona te procese otežava, komplikuje, presjeca i usporava ali isto
tako struktura može biti tako dizajnirana da obezbjeđuje najbrži i
najefikasniji mogući protok poslovnog procesa kroz nju. Stoga sama
organizaciona struktura odnosno njen dizajn mogu u većoj ili manjoj
mjeri postati izvor konkurentske prednosti. Ona može, međutim,
biti osnova sticanja konkurentske prednosti i indirektno: tako što
će u većoj ili manjoj mjeri podsticati, ubrzavati i olakšavati proces
organizacionog učenja i kreiranja organizacionog znanja. Stoga je
za menadžment preduzeća od izuzetne važnosti da zna kako treba
dizajnirati organizacionu strukturu da bi na bila povoljan ambijent za
organizaciono učenje.
Osnovne modele organizacione strukture možemo
klasifikovati na funkcionalni, divizionalni i matrični ali i na mehanički
i organski. Neki modeli su više a neki manje prilagođeni principima
organizacionog učenja. Svakako da će organska struktura biti bolje
okruženje za organizaciono učenje nego birokratska ili mehanička ali i u
toj strukturi je ono moguće. No, svi se slažu da menadžment kompanije
mora gotovo uvijek da unosi određene modifikacije u organizacionu
strukturu svoga preduzeća kako bi je učinio boljim kontekstom za
organizaciono učenje. Da bi kompanija postala učeća organizacija,
njena struktura mora da bude dizajnirana tako da obezbjedi nesmetano
odvijanje procesa stvaranja i korišćenja novih znanja. To, prema većini
autora, podrazumjeva da organizaciona struktura, ma kog tipa bila,
ima sljedeće karakteristike:
- Minimalna specijalizacija poslova i zadataka. Da bi organizacija
imala sposobnost učenja, potrebno je smanjiti nivo specijalizacije
zaposlenih na njihovim radnim mjestima ispod tehnički mogućeg ili
ekonomski efikasnog nivoa. To je neophodno prosto zato što visoka
specijalizacija umanjuje šanse zaposlenih da obavljaju raznovrsne
poslove i zadatke i da, prenoseći znanja iz jedne u drugu oblast rada,
kombinuju i modifikuju ta znanja te tako stvaraju nova znanja odnosno
uče. Treba primjeniti princip minimalne specifikacije poslova, zadataka
i uloga za sve članove organizacije kako bi oni imali slobodu njihovog
mijenjanja tokom procesa učenja. Radna mjesta treba da obuhvataju
širu lepezu poslova i zadataka kako bi se proširili horizonti zaposlenih
i kako bi oni postali sposobni i spremni da generišu i primjenjuju nove
oblike rutina u radnom procesu. Često korišćeni metodi smanjenja
specijalizacije jesu rotacija zaposlenih, kada oni zamjenjuju svoja radna
mjesta kao i “proširivanje posla”, kada se zaposlenima daju poslovi
koji pripadaju različitim radnim mjestima. Na taj način zaposleni
se stavljaju u poziciju da prenose metode, rutine i tehnike sa jednog
radnog mjesta na drugo i tako osvježavaju, inoviraju i mijenjaju radne
procese stičući nova znanja i vještine. Smanjenje stepena specijalizacije
će svakako, u određenom stepenu, sniziti produktivnost rada a time i
ekonomičnost poslovanja. No, za očekivati je da će koristi koje donosi

sa sobom proces organizacionog učenja biti daleko veće. Takođe, u

uslovima vrlo visoke specijalizacije ljudi su demotivisani da bilo šta
mijenjaju, pružaju jak otpor promjenama pa je i sama organizacija vrlo
nefleksibilna. Snižavanje stepena specijalizacije će doprinijeti i većoj
fleksibilnosti organizacije. Ne samo da će zaposleni koji ovladaju sa
više vještina i znanja lakše moći da zamjene kolegu koji je odsutan
iz organizacije, već takvi zaposleni lakše prihvataju dalje promjene i
novine u radnom procesu. Najzad, u uslovima visoke specijalizacije
zaposleni često pate od sindroma apatije i zasićenja poslom pa su i nisko
motivisani i nezadovoljni radom. Smanjenje stepena specijalizacije ne
samo da ohrabruje učenje već i povećava zadovoljstvo zaposlenih.
Tako se dešava da krajnja posljedica smanjenja specijalizacije nije
pad već povećavanje produktivnosti usljed povećavanja motivacije i
zadovoljstva zaposlenih.
- Višak funkcija (Redundancy). Od pojedinaca, grupa kao i
organizacionih dijelova se očekuje da razviju veći broj različitih vještina,
sposobnosti i znanja kako bi bili u stanju da obavljaju ne samo svoju,
već i funkcije koje su dodijeljene drugim organizacionim jedinicama
i pojedincima u organizaciji. Time se postiže da svaki organizacioni
dio ima uvid u funkcionisanje cjeline organizacije što je neophodan
preduslov njegovog učenja. Ne smije se zaboraviti da su mnoge
inovacije nastale kroz interakciju različitih funkcionalnih specijalizacija
i primjenom principa iz jedne funkcionalne oblasti u drugoj. Važno je
da pojedinci i grupe u organizaciji stiču različite kompetencije čak i
kada se one u neposrednoj budućnosti neće koristiti već će biti na neki
način „višak”. Osim prednosti koje redundanca ima za organizaciono
učenje, ona povećava i zadovoljstvo zaposlenih raznovrsnošću rada
kao i fleksibilnost organizacije.
- Raznovrsnost procesa i metoda rada (Operational Variety). U
obavljanju poslova i zadataka na svakom radnom mjestu dozvoljeno
je korišćenje većeg broja različitih metoda rada. Dakle, standardizacija
i formalizacija, koje čine stub birokratske organizacije, se smanjuju na
najmanju moguću mjeru. Potrebno je obezbjediti da zaposleni imaju na
raspolaganju široku lepezu mogućih metoda rada na njihovim radnim
mjestima i dozvoliti im da samostalno, prema sopstvenoj procjeni,
biraju metod rada koji će primjeniti.
- Balans kontrole i autonomije. Uvijek osjetljivo pitanje: koliko
nižim menadžerima i zaposlenima ostaviti autonomije u donošenju
odluka i kako ih kontrolisati, u učećoj organizaciji posebno dolazi
do izražaja. Potrebno je, naime, obezbjediti vrlo osjetljivi balans
između dva oprečna zahtjeva: sa jedne strane, potrebna je autonomija
zaposlenih jer jedino u uslovima autonomije oni mogu da kreiraju i
primjenjuju nova znanja. Na drugoj strani, u prirodi svake organizacije
jeste kontrola jer bez nje nema ni organizacije.
- Minimalni broj hijerarhijskih nivoa. Broj hijerarhijskih nivoa se
smanjuje na najmanju moguću mjeru tako da se učeće organizacije
često nazivaju horizontalnim. Time se ubrzava vertikalna komunikacija
u strukturi a motivacija i razvoj karijere zaposlenih se mijenja od
uspinjanja hijerarhijskim ljestvicama ka razvoju vještina i znanja i
napredovanju u struci. Mali broj hijerarhijskih nivoa je kompatibilan i
sa višim stepenom autonomije, nižim stepenom specijalizacije i većom
raznovrsnošću operativnih procesa.

- Timovi. Svakako jedna od najprepoznatljivijih karakteristika

savremenih organizacija jeste intenzivna upotreba timova. Savremene
kompanije sve češće pored svoje bazične strukture primenjuju i
tzv. „superstrukturu”. To su zapravo timovi, kreirani van postojeće
organizacione šeme, koji obavljaju određene zadatke i pri tome, kreiraju
i primjenjuju nova znanja. Timovi su obično interfunkcionalni jer u
njih ulaze pojedinci iz različitih poslovnih funkcija ili pak iz različitih
divizija, regija, filijala. To je neobično važno, ne samo za koordinaciju
već i za učenje, jer se ono najbolje postiže kada se ljudi u organizaciji
izlože različitim perspektivama od onih koje sami imaju.
- Intenzivna komunikacija. Apsolutno najvažnija karakteristika
organizacione strukture učeće organizacije jeste intenzivna
komunikacija. Nema organizacionog učenja ukoliko nije obezbjeđen
vrlo intenzivan, višesmjerni i slobodan protok informacija i ideja
u strukturi. U tom cilju, granice organizacionih jedinica su vrlo
propustljive tako da informacije slobodno teku između organizacionih
dijelova. Vrlo je intenzivna lateralna komunikacija između pojedinaca
na istom hijerarhijskom nivou. Takođe, intenzivna mora biti i vertikalna
komunikacija između hijerarhijskih nivoa što može predstavljati
problem u centralizovanim strukturama i autoritarnim kulturama.
Bez obzira da li je vertikalna ili horizontalna, komunikacija mora biti
otvorena, iskrena, sa puno povjerenja i bez skrivanja informacija.
- Integracija i propusne interne granice. Učeće organizuje
karakteriše intenzivna upotreba integrativnih mehanizama u strukturi
kao što su rukovodioci proizvoda, brend menadžeri, rukovodioci
tržišta, vođe projekata i sl. Ove pozicije integrišu i koordiniraju rad više
sektora, poslovnih funkcija ili poslovnih jedinica. Njihov zadatak je da
što više intenziviraju komunikaciju i koordinaciju između pojedinaca i
organizacionih dijelova čime se stvaraju povoljniji uslovi za stvaranje i
transfer znanja kroz organizaciju.
- Propusne eksterne granice. Učeće organizacije su razvile
mehanizam kako da učine svoje eksterne granice propusnim za
relevantne informacije iz okruženja. Bez njih nema ni organizacionog
učenja jer najveći dio novog znanja u organizacijama se zapravo
apsorbuje iz okruženja a samo manji dio se u većini organizacija,
kreira unutar nje same. U tom procesu transferisanja informacija preko
eksternih granica, vrlo važnu ulogu imaju one pozicije, funkcije ili
jedinice koje imaju direktan kontakt sa okruženjem.
Organizaciona kultura učeće organizacije
Organizaciona kultura predstavlja “sistem pretpostavki,

vrijednosti i normi ponašanja koje su članovi jedne organizacije razvili ili
usvojili kroz zajedničko iskustvo i koji bitno određuje njihovo mišljenje i
ponašanje”. Mada čini tzv. „meku” komponentu organizacije i mada
je nemjerljiva, organizaciona kultura ima vrlo značajan uticaj na
poslovanje i uspješnost preduzeća. Većina konsultanata ali i poslovnih
ljudi se slaže da organizaciona kultura može biti “čarobni štapić”
uspjeha ali i „tihi ubica” preduzeća. Ona može nametnuti zaposlenima
takve vrijednosti, stavove i norme koje će njihovo ponašanje usmjeriti
u pravcu izgradnje konkurentske prednosti preduzeća. Ukoliko, na

primjer, želite izgraditi konkurentsku prednost kompanije na brzini

i kvalitetu servisa, to nećete moći da postignete ukoliko svi vaši
zaposleni svakodnevno ne ispoljavaju ponašanje kojim se taj servis
podiže na najviši nivo. A to će biti moguće samo ako zaposleni zaista
vjeruju i prihvataju normu vrhunskog servisa. Na drugoj strani,
organizaciona kultura može blokirati promjene i tako prouzrokovati
propast preduzeća. Ima mnogo primjera u poslovnoj praksi da su
kompanije propale jer se nisu prilagodile promjenama na tržištu a
to nisu učinile zato što se menadžment tih kompanija slijepo držao
ustaljenih a prevaziđenih pretpostavki i vjerovanja.
Organizaciona kultura ima dvosmjeran odnos sa organizacionim
učenjem. Ona, sa jedne strane, predstavlja rezultat organizacionog
učenja jer se zajedničke pretpostavke, vjerovanja, vrijednosti i norme
ponašanja u organizaciji razvijaju upravo kroz proces učenja kako
da se riješavaju ključni problemi sa kojima se organizacija sreće. Na
drugoj strani, organizaciona kultura je važan kontekstualni faktor koji
opredjeljuje sposobnost organizacije da uči. Sposobnost organizacije
da apsorbuje nova znanja iz okruženja u velikoj mjeri zavisi od
dominantnog stava među zaposlenima a posebno među menadžerima
o odnosu organizacije i okruženja. Sposobnost organizacije da kreira
i koristi nova znanja zavisi od podsvijesnih vjerovanja i stavova o
korisnosti znanja, načina njegovog kreiranja itd. Opšte je uvjerenje
među akademskim istraživačima i konsultantima da izgradnja
učeće organizacije zavisi, u dobroj mjeri, od izgradnje organizacione
kulture određenog profila i sadržaja. Brojna istraživanja su ukazala na
određene vrijednosti koje mora da sadrži kultura učeće organizacije.
Izgradnja učeće organizacije podrazumjeva napor menadžmenta da
ove vrijednosti ugradi u kulturu kompanije:
- Otvorenost prema okruženju. U organizaciji koja uči neophodno
je da postoji otvorenost prema uticajima iz okruženja. Jedino tako će
biti moguće da zaposleni prihvataju uticaje iz okruženja i transformišu
ih u novo znanje.
- Orijentacija na kreiranje vrijednosti. Da bi zaposleni u organizaciji
bili motivisani da uče, stiču i koriste nova znanja oni moraju prethodno
usvojiti implicitnu pretpostavku da je osnovni cilj njihovog preduzeća
- kreiranje superiorne vrijednosti za potrošača. Ukoliko cilj preduzeća
nije kreiranje vrijednosti za potrošača, nema ni potrebe za učenjem.
- Tolerancija grešaka i rizika. Učenje podrazumjeva isprobavanje
mnogih novih ideja, novih metoda rada, novih proizvoda, novih
sistema i struktura. Samim tim, učenje uključuje rizik greške. Stoga
je neophodno u organizacionu kulturu ugraditi stav da su greške
prirodan pratilac procesa učenja i da je razumno prihvatanje rizika
prihvatljivo. Ukoliko u organizaciji nema tolerancije grešaka, neće biti
ni učenja jer će se svi pribojavati da isprobaju nešto novo. Organizacija
u kojoj niko ne griješi, sigurno je organizacija u kojoj niko ništa ne
inovira.
- Orijentacija na istraživanje (radoznalost). Važna komponenta
kulture učeće organizacije jeste sklonost ljudi da stalno istražuju, da
stalno postavljaju pitanja, prikupljaju podatke, da se stalno pitaju da
li se poslovanje kompanije može unaprijediti i kako. Tu radoznalost i
kreativnost rukovodstvo kompanije treba uvijek da podržava iako je
nekada teško upravljati radoznalim, kreativnim ljudima.

- Otvorenost u internoj komunikaciji. Ova kulturna vrijednost

podrazumjeva stav da se sve informacije u organizaciji moraju dijeliti
sa svima, da ne smije biti skrivenih interesa, potisnutih konflikata i
da se sve mora riješavati u iskrenoj i otvorenoj diskusiji. Otvorenost
je neophodna za učenje jer bez nje nema ni komunikacije. Otvorenost
zahtjeva da menadžeri prihvataju nova znanja, nove perspektive i ideje.
Ukoliko se želi potpuna otvorenost onda to podrazumjeva odustajanje
od korišćenja informacija kao izvora moći od strane menadžera.
- Pozitivan stav prema promjenama. Organizacije uče da bi vršile
promjene, da bi unaprijedile postojeće i uvele nove metode i načine
rada. Zato kultura učeće organizacije mora da sadrži i pozitivan stav
prema promjenama. Promjene se uvijek moraju gledati kao izvor šansi
a ne opasnosti za preduzeće.
- Sistemska perspektiva. Sistemska perspektiva podrazumjeva
sposobnost da se razumiju veze i odnosi između događaja, ljudi i
problema u preduzeću. To je orijentacija da svako u organizaciji, bez
obzira na svoju poziciju, analizira probleme u organizaciji sa aspekta
organizacije kao cjeline a ne njenih dijelova.
- Razvoj ljudi. Kultura učeće organizacije mora da sadrži stav
da je razvoj njenih članova u najboljem interesu same organizacije kao
cjeline. Osnovna premisa na kojoj bazira kultura učeće organizacije
jeste da preduzeće može da ostvari konkurentnu prednost na tržištu
samo ukoliko obezbjedi najbolje uslove za razvoj sopstvenih ljudi.
Upravljanje ljudskim resursima u učećim organizacijama
U organizacionom učenju važnu ulogu igra upravljanje ljudskim

resursima (human resource management), još uvijek vrlo zapostavljena
funkcija u mnogim našim preduzećima. Neki vrlo važni poslovi koji
mogu da pospiješe proces organizacionog učenja se nalaze u domenu
rada funkcije upravljanja ljudskim resursima. Tri najznačajnije
funkcije u domenu ljudskih resursa za proces organizacionog učenja
su: regrutacija i selekcija zaposlenih, njihova obuka i razvoj kao i
kompenzacija (nagrađivanje).
- Proces selekcije i regrutacije zaposlenih ima za cilj da obezbjedi
potrebne ljudske potencijale za razvoj ključne kompetentnosti
kompanije. U učećim organizacijama, za razliku od onih koje to nisu,
fokus u selekciji i prijemu zaposlenih je, ne na znanjima koja oni već
imaju, već na njihovoj sposobnosti i želji da dalje uče i razvijaju se.
Dakle, kompanije treba da regrutuju i primaju one ljude koji pokazuju
visoku volju i sposobnost daljeg učenja jer je to neophodna pretpostavka
organizacionog učenja.
- Funkcija obuke i razvoja najdirektnije utiče na proces
organizacionog učenja budući da se u njoj vrši pribavljanje i širenje
novih znanja od strane zaposlenih i menadžera u organizaciji. Obuka
i razvoj zaposlenih obuhvata sistematske i formalizovane metode
za prikupljanje i difuziju novog znanja u organizaciji. Kroz trening
i obuku zaposleni takođe vježbaju novo ponašanje na osnovu novih
saznanja. Sve učeće organizacije velika sredstva ulažu u obuku i razvoj
svojih ljudi.

Obično se kaže da „kompanija ne dobija od zaposlenih ono što želi već

ono što plaća”. Na žalost, to često nije uopšte ista stvar. Ako kompanija
želi da postane učeća organizacija njeni zaposleni moraju da stalno uče
i razvijaju se. Da bi oni učili i razvijali se, moraju biti motivisani a da
bi bili motivisani, zaposleni moraju biti nagrađeni za sticanje novih
znanja. To znači da, ako želimo da izgradimo učeću organizaciju, sistem
kompenzacije u njoj mora uključivati nagrade za sticanje i primjenu
novog znanja. U savremenim sistemima kompenzacije zaposlenih, postoje
brojni metodi nagrađivanja koji prepoznaju i nagrađuju sticanje novih
znanja i vještina zaposlenih. Jednim imenom oni se zovu kompenzacija
bazirana na znanju (Knowledge Based Compensation). Poenta u tim
sistemima kompenzacije jeste u tome da zaposleni prelazi iz jednog
nivoa plate u novi onda kada pokaže i dokaže da je unaprijedio svoje
znanje i to, kako po dubini znanja (prešao na viši stepen poznavanja
i ovladavanja određenom oblasti ili procesom) tako i po širini znanja
(ovladao novim oblastima znanja i vještina).
Metodi i prakse organizacionog učenja
Uticaj koji je koncept organizacionog učenja i upravljanja

znanjem do sada imao na kompanije je bio daleko ispod renomea
ovog koncepta u akademskim krugovima. Razlog tome je svakako
nedostatak praktičnih sredstava, metoda ili praksi kojima bi se
iniciralo ili stimulisalo organizaciono učenje. Ipak, u posljednje vrijeme
se pojavljuju iskustva preduzeća koja su primjenila neke metode
upravljanja znanjem ili organizacionim učenjem. Neki od tih metoda
su poznati od ranije ali su sada u konceptu organizacionog učenja
dobili novu dimenziju i značaj. Neki metodi su, pak potpuno novi
i nastali su kao rezultat rada menadžera i konsultanata u najboljim
svjetskim kompanijama. Izgradnja učeće organizacije podrazumjeva
aktivnu primjenu sljedećih metoda i praksi organizacionog učenja:
- Refleksije i analize. Ovaj metod podrazumjeva da stručnjaci koji
su radili na određenom projektu ili u poslovnom procesu sistematski
analiziraju svoje iskustvo i zatim ga artikulišu kroz određene
zaključke koje pretače u pisane dokumente. Očigledno je da se ovaj
metod koristi za konverziju implicitnog u eksplicitno znanje kao i za
stvaranje novog znanja. Zaposleni u kompanijama često vrše refleksije
na sopstveno iskustvo ali neformalno, nesistematično i bez pisanih
tragova tako da su dragocjena saznanja u njima posle nekog vremena
izgubljena. Refleksije i analize nekog posla, projekta, procesa mogu
biti individualne ali i timske kao npr. u tzv. „post mortem” diskusijama
članova projektnog tima. Istraživači su otkrili da su članovi tima obično
vrlo iskreni kada je riječ o ocjeni rada tima tokom projekta, sopstvenim
greškama i dometima projekta.
- Diskusije, konferencije. Ovaj metod takođe podrazumjeva
artikulaciju implicitnog znanja u eksplicitno od strane zaposlenih
i menadžera na osnovu njihovog iskustva. Međutim, ovaj metod
podrazumjeva i kombinaciju postojećih eksplicitnih znanja. Drugim
riječima, ne samo da se ovim metodom može vršiti stvaranje novog
već i identifikacija postojećeg znanja pa i difuzija toga znanja kroz
organizaciju. Ove diskusije mogu biti organizovane na različite načine.
Poznat je metod tzv. „otvorenog prostora” (open space) kao i metod

„prorađivanja” problema (work out). Najzad, metod koji se i sada

često koristi jeste diskusija o stanju na tržištu. Svaki od tih metoda
ima svoju tehnologiju i algoritam ali se svi oni zasnivaju na otvorenoj,
iskrenoj diskusiji problema sa kojima se zaposleni i menadžeri sreću u
svakodnevnom radu kao i na prenošenju iskustava odnosno znanja i
informacija između njih.
- Izveštaji. Osnovni cilj izveštaja nije toliko artikulacija znanja
koliko njegova difuzija i memorisanje odnosno kombinacija. Izveštaje
pišu različiti stručnjaci i menadžeri koji učestvuju u procesima i
poslovima za koje se pretpostavlja da mogu doprinijeti izgradnji
ključnih kompetentnosti kompanije. To mogu biti izveštaji iz
svakodnevnih aktivnosti, izveštaji sa naučnih ili stručnih konferencija
koje je stručnjak posjetio ali i izveštaji menadžera prodaje sa terena.
Izveštaji sami po sebi ne dodaju novo znanje u kompaniji ukoliko
nisu sistematski obrađivani, prikupljani, sortirani i dostupni svim
zaposlenima.
- Kompanijska biblioteka. Veoma novo znanja se u svakoj
organizaciji nalazi rasuto po organizacionim jedinicama, radnim
mjestima, geografski i funkcionalno daleko jedno od drugog. Već
samo koncentrisanje na jednom mjestu dokumenata, analiza, izveštaja,
priručnika i svega drugog što nosi određena znanja o biznisu i ključnim
kompetencijama kompanije može da ima dramatičan efekat kako na
povećavanje količine znanja tako i na njegovu upotrebnu vrijednost.
Vrlo često se u kompanijama osjeća nedostatak znanja o nekom procesu
ili problemu dok to znanje zapravo postoji u nekom drugom dijelu
kompanije. Uzrok tome jeste fragmentisanost znanja u kompanijama
koja se može prevazići kroz ustanovljavanje jedinstvene baze znanja.
Preduzeća koja u značajnoj mjeri zavise od količine znanja, kao što
su konsultantske firme, su i do sada imala neku vrstu kompanijske
biblioteke kao mjesta na kome se nalazi koncentrisana većina znanja,
metoda, tehnologija koje su potrebne u radu njihovim zaposlenima.
Ova „biblioteka”, naravno, ne mora biti fizička već može biti i virtuelna
odnosno biti pohranjena u elektronskom obliku i lako dostupna svima.
Jer, isto toliko koliko je važno oformiti bazu znanja u organizaciji,
važno je i obezbjediti njeno lako, jednostavno i efikasno korišćenje i
dopunjavanje.
- Uputstva, priručnici, procedure. Ovaj metod organizacionog
učenja obezbjeđuje kako artikulaciju implicitnog znanja tako i njegovo
širenje. Radi se o tome da iskusni stručnjaci u preduzeću svoje znanje,
koje je vrlo često samo u njihovim glavama, pretoče u pisani dokument
koji se zatim uključuje u kompanijsku bazu znanja i postaje dostupan
svima kojima je neophodan. Kada god se ocjeni da je u određenoj
oblasti rada došlo do kreiranja značajnog novog znanja koje će biti
korisno u budućnosti, treba ga artikulisati kroz neku formu uputstva
ili priručnika ili procedure.
- Intranet. Interna elektronska komunikacija u svakoj kompaniji
dramatično povećava ne samo korišćenje postojećeg već i kreiranje
novog znanja. Fragmentacija znanja u organizaciji je često uzrok
njegovog suboptimalnog iskorišćenja. Brzina, sveobuhvatnost i
dostupnost informacija na internoj elektronskoj mreži kompanije
obezbjeđuje da se postojeće znanja integriše.

- Benčmarking (benchmarking), obilasci. Vrlo značajan oblik

identifikovanja novog znanja jeste poznata benčmarking metoda. Ona
se sastoji u tome da menadžeri i stručnjaci iz jedne organizacije dolaze
do novih saznanja na taj način što analiziraju iskustva neke druge
organizacije. Najbolje je kada su organizacije koje služe kao model
ili primjer za analizu njihovi konkurenti ili lideri u grani, ali to nije
čest slučaj zbog teškoća da se obezbjedi pristup tim organizacijama.
Jedna varijanta benčmarkinga jeste situacija u kojoj se menadžeri ili
stručnjaci iz jednog dijela kompanije vode u obilazak, studijsku posjetu
drugom dijelu kompanije. To može biti značajno sredstvo za razmjenu
iskustava, prenošenje uspješnih metoda ili sistema rada odnosno za
kombinaciju postojećih eksplicitnih znanja ili pak za njihovu difuziju.
- Mentorstvo. Ova se metoda zove još i „učenje iz sjenke”. To
je osnovni oblik socijalizacije kao metoda za konverziju implicitnog
znanja kojim raspolaže mentor u implicitno znanje učenika. Moguće
ga je primjeniti kako u proizvodnoj operativi, tako i u prodaji ali i u top
menadžmentu. Ključ za uspjeh ovog metoda jeste motivacija mentora
da prenese učeniku svoja najdublja znanja kao i sposobnost učenika
da kroz rad i socijalizaciju sa mentorom od njega preuzme čak i ona
znanja kojih ovaj nije ni svijestan da ih ima.
- Rotacija, obilasci. Rotacijom zaposlenih sa jednog na drugo
radno mjesto značajno se doprinosi kombinovanju i difuziji znanja.
Vrlo često se inovacije dešavaju kada se način razmišljanja iz jedne
poslovne funkcije ili specijalističke oblasti rada prenese u neku drugu
poslovnu funkciju ili specijalističku oblast. Tako se razbijaju stereotipi
i predrasude kojima raspolaže svaka specijalizacija i otvara prostor
za kreativno razmišljanje. Osim toga, novi zaposleni koji je tek došao
na novo radno mjesto prenosi u organizacionu cjelinu u koju je došao
znanja iz svoje originalne organizacione cjeline a kada se u nju vrati, on
nosi sa sobom nova znanja koja je stekao u organizacionoj jedinici gde
je privremeno radio.
- Interaktivno kompjutersko modeliranje, laboratorije. Neke
kompanije primjenjuju razvijene kompjuterske programe kako bi
obezbjedile individualno ili grupno razvijanje mentalnih modela i mapa
nekih problema. Na taj način se može vršiti kako kombinacija postojećih
znanja tako i artikulacija implicitnih znanja. Ukoliko se kompjuterske
laboratorije i softveri koriste za vježbanje i eksperimentisanje, oni
mogu da posluže i kao sredstvo za internalizaciju znanja tj. njegovog
pretvaranja u ponašanje.
Zaključna razmatranja
Savremene kompanije postaju učeće organizacije ne zato što

njihovi menadžeri i zaposleni vole da uče nove stvari već zato što je to
jedini način da prežive u savremenom okruženju. Učeće organizacije
imaju mehanizme kojima neprestano uvećavaju fond svojih znanja o
tržištu, tehnologiji, menadžmentu i, što je još važnije, ta znanja ove
organizacije koriste da bi podizale efikasnost svojih poslovnih procesa
i tako unaprijeđivale svoje performanse. Preduzeće se može posmatrati
kao velika mreža poslovnih procesa kroz koje ono koristi svoje resurse
da bi ostvarilo svoje ciljeve. Svaki proces se može predstaviti kao
niz sukcesivnih aktivnosti koje neki input transformišu u output.

Konkurentska prednost na tržištu se stiče kreiranjem superiornih

procesa dizajna, proizvodnje, upravljanja troškovima, logistike,
prodaje itd. Jezgro kompetentnosti preduzeća zapravo leži u njegovoj
sposobnosti da izvršava poslovne procese na superiorniji način od
svojih konkurenata. Ona se izgrađuje tako što preduzeće uči kako da
brže, bolje, jeftinije obavlja procese odnosno da dizajnira, proizvodi,
distribuira, servisira, prodaje bolje od svojih konkurenata.
Pod uticajem svijesti da jedino znanje omogućuje kreiranje
dodatne vrijednosti na tržištu, menadžeri pridaju sve veći značaj učenju
i korišćenju znanja. Organizaciono učenje se najčešće definiše kao
promjena u savijesti i ponašanju članova organizacije koja obezbjeđuje
podizanje sposobnosti organizacije da se prilagodi svome okruženju.
Iz ove definicije proizilazi da organizaciono učenje ima dvije osnovne
komponente sadržaja: kognitivnu i bihevioralnu. Naime, proces učenja
podrazumjeva promjene kako u mentalnim strukturama članova
organizacije tako i u njihovim akcijama i ponašanjima. Istraživači
najčešće organizaciono učenje vide kao proces putem koga se proširuje
repertoar potencijalnih ponašanja članova organizacije kao pojedinaca
ali i organizacije kao kolektiva. Dakle, svrha organizacionog učenja
jeste da organizacija razvije kompetencije koje do tada nije imala,
posebno one kompetencije koje joj omogućuju da ostvari konkurentsku
prednost na tržištu. Ovaj pogled na organizaciono učenje je blizak
perspektivi organizacionih rutina. Naime, organizaciono učenje se
može posmatrati i kao proces razvoja i primjene novih pravila i rutina
u organizaciji. Svaka organizacija funkcioniše kroz sistem pravila i
rutina koji reguliše ponašanje pojedinaca i grupa u njoj. Pravila i rutine
nastaju dugotrajnim procesom sticanja iskustva članova organizacije
u riješavanju problema sa kojima se u svakodnevnom radu sreću.
Zato rutine zapravo akumuliraju znanje koje su članovi organizacije
u dužem vremenskom periodu stekli. Sticanje novih znanja odnosno
učenje dovodi do unaprijeđenja repertoara rutina kojima organizacija
raspolaže i kojima može da odgovori na promjene u okruženju.
Konkurentska prednost na tržištu, se prema ovoj perspektivi, stiče
razvijanjem superiornih rutina u odnosu na ostale učesnike na tržištu.
Superiorne rutine koje je jedna kompanija razvila predstavljaju ono
što zovemo jezgro kompetentnosti (core competence) a koje i daje
prednost na tržištu.
Potrebno je napraviti i distinkciju između organizacionog
učenja i učeće organizacije. Organizaciono učenje je proces dok je učeća
organizacija ili organizacija koja uči istovremeno uslov i posljedica
toga procesa. Naime, pod učećom organizacijom podrazumijevamo
onu organizaciju koja razvija sposobnosti organizacionog učenja, koja
predstavlja povoljan okvir za učenje i koja podstiče i usmjerava napore
njenih članova da uče. Istovremeno, učeća organizacija je posljedica
procesa organizacionog učenja jer se učenjem takođe uči i kako da se uči.
Učeća organizacija ima sposobnost da relativno lako i brzo unaprijeđuje
i mijenja svoje rutine gradeći na taj način nove kompetencije koje će joj
omogućiti da opstane u promjenljivom okruženju. Zato organizacije
moraju da nauče kako da postanu učeće organizacije.
Izgradnja učeće organizacije podrazumjeva da se, kako u
njenu formalnu tako i u njenu neformalnu stranu, uključe oni elementi
koji podstiču, olakšavaju, ubrzavaju i katalizuju stvaranje, difuziju,

memorisanje i korišćenje novog znanja. Pregled literature pokazuje da se

izdvajaju neki elementi organizacije koji najdirektnije, najbrže i najčešće
obezbjeđuju organizaciono učenje. Među njima su neki formalni ili
„tvrdi” dok su drugi neformalni ili „meki” elementi organizacije. „Tvrdi”
ili formalni elementi organizacije koji imaju potencijal za stimulisanje
organizacionog učenja su: organizaciona struktura i sistemi upravljanja
ljudskim resursima. „Meki” ili neformalni elementi organizacije koji
predstavljaju važan faktor organizacionog učenja su: organizaciona
kultura kao i metodi, rutine i prakse organizacionog učenja. Liderstvo
se u svim istraživanjima pokazalo kao važan integrativni faktor
organizacionog učenja. Dakle, ako se želi izgraditi učeća organizacija
potrebno je u dizajnu organizacione strukture, u organizacionoj
strukturi kompanije, u sistemima upravljanja ljudskim resursima kao i
u metodama, rutinama i praksama uključiti one elemente koji podstiču
i olakšavaju organizaciono učenje.

SAVJETODAVNI SERVIS
Odgovori na pitanja iz javnih nabavki
Dopuštenost izjavljene žalbe od ponuđača, dok je na snazi

Odluka o obustavi postupka
PITANJE: Ugovorno organ u predmetnoj nabavci računara i
računarske opreme zaprimilo žalbu ponuđača. Nakon zaprimljene
žalbe UO donesi odluku o obustavi postupka, na portalu e-nabavke
izvjestio je potencijalne ponuđače o zaprimljenoj žalbi. Ugovorni
organ interesuje da li drugi ponuđači mogu izjaviti žalbu na
tendersku dokumentaciju, dok je na snazi Odluka o obustavi
postupka po žalbi ponuđača?
ODGOVOR: Član 110. stav (1) Zakona o javnim nabavkama
(„Službeni glasnik BiH“, br. 39/14 i 59/22) – u daljem tekstu Zakon
glasi:
(1) Blagovremena, dopuštena, od ovlaštenog lica i lica koje ima
aktivnu legitimaciju izjavljena žalba odgađa nastavak postupka
javne nabavke, zaključenje i/ili izvršenje ugovora o javnoj
nabavci ili okvirnog sporazuma do donošenja odluke URŽ-a.
Dakle, ugovorni organ odgađa sve svoje aktivnosti do okončanja
postupka po žalbi ali to ne isključuje mogućnost ponuđača da u roku
koji je propisan članom 101 stav (1) pod a) Zakona izjavi žalbu i to:
a) u roku od deset dana od dana objavljivanja obavještenja u
odnosu na podatke iz obavještenja o nabavci, odnosno u roku

od deset dana od dana preuzimanja tenderske dokumentacije

na sadržaj tenderske dokumentacije;
odnosno stavom (5) istog člana koji propisuje rokove za žalbu u
konkurentskom postupku na način da se žalba izjavljuje u roku od pet
dana od: a) preuzimanja konkurentskog zahtjeva;
S tim u vezi, ponuđač ima pravo da u ostavljenom roku uloži
žalbu na tendersku dokumentaciju bez obzira što je ugovorni organ
postupio prema članu 110. Zakona i postupak obustavio jer mu je
to pravo omogućeno gore citiranim odredbama Zakona. Isto tako, u
slučaju postojanja više žalbi, Ugovorni organ je obavezan da svaku
pojedinačnu žalbu analizira i očituje se u odnosu na žalbene navode
svake pojedinačne žalbe.
Napominjemo da ugovorni organ po izjavljenoj žalbi ima
obavezu da postupi prema članu 110. Zakona kojim je detaljno propisan
postupak i redoslijed mogućnosti ugovornog organa po izjavljenoj
žalbi. Želimo istaći da ukoliko se desi da ugovorni organ dobije žalbu
nakon što je postupak obustavio zbog ranije izjavljene žalbe, u tom
slučaju ugovorni organ ne mora opet obustavljati postupak cijeneći da
je tu aktivnost izvršio tj. bio obavezan učiniti kada je zaprimio prvu
žalbu u predmetnom postupku nabavke.
Obzirom da član 112. stav (1) Zakona ostavlja mogućnost da
ako postoji više žalbi koje se odnose na isti postupak javne nabavke,
predsjedavajući URŽ-a može donijeti zaključak o spajanju postupaka,
bez utvrđivanja postojanja bilo kakvih drugih uslova za spajanje
postupaka. U tom slučaju donosi se jedno rješenje po žalbama u tom
postupku javne nabavke. Rokovi se računaju od datuma prijema
posljednje žalbe. U skladu sa prethodno navedenim predlažemo da
kao primjer dobre prakse ugovorni organ u svom izjašnjenju na drugu
žalbu iskoristi mogućnost da predloži i zamoli predsjedavajućeg
URŽ-a da u skladu sa članom 112. Zakona spoji postupak po ovoj žalbi
i po prethodnoj žalbi.
Izmjena ugovora kod principa “ključ u ruke”

PITANJE: Da li se novi član 75. stavovi 5 do 13 koji govore
o izmjeni ugovora bez provođenja novog postupka nabavke mogu
primjenjivati na zaključene ugovore o izvođenju radova po principu
ključ u ruke. Naime, imamo zaključen ugovor o izvođenju radova
po principu ključ u ruke (dakle ugovorena samo ukupna vrijednost
ugovora bez jediničnih cijena) sa izvođačem čija je realizacija u toku i
izvođač traži izmjenu cijene ugovora jer je došlo do povećanja cijena
materijala i radne snage na osnovu kojih je formirao ponudu za oko
21 %. Izvođač traži da mu se prizna razlika u cijeni koja prelazi 10%
od vrijednosti prvobitnog ugovora. Da li je moguće raditi izmjene
ugovora primjenom člana 75. ZJN kad se radi o ugovorima koji
su zaključeni po principu ključ u ruke. Ako je moguće molim vas
za opis postupanja u toj situaciji , na koji način izvršiti navedenu
izmjenu ugovora ukoliko ugovorni organ prihvati zahtjev izvođača
radova.
ODGOVOR: Članom 75. stav (5) Zakona o javnim nabavkama
(„Službeni glasnik BIH“, br. 39/14 i 59/22) – u daljem tekstu: Zakon je
definisano sljedeće:

(1) Izuzetno od odredbi člana 72. stav (5) ovog zakona, ugovor
o javnoj nabavci može se izmijeniti tokom njegovog trajanja
bez provođenja novog postupka javne nabavke ako su
kumulativno ispunjeni sljedeći uslovi:
a) do potrebe za izmjenom došlo je zbog okolnosti koje pažljiv i
savjestan ugovorni organ nije mogao predvidjeti;
b) izmjenom se ne mjenja cjelokupna priroda ugovora;
c) svako povećanje cijene nije veće od 30% vrijednosti prvobitnog
ugovora i ne može imati za cilj izbjegavanje primjene ovog
zakona.
Dalje, stavom (6) istog člana Zakona je definisano:
(6) Izmjena ugovora u smislu stava (5) ovog člana nije moguća
ako je riječ o povećanju cijena do 5% vrijednosti prvobitnog ugovora
robe i usluga, odnosno do 10% vrijednosti prvobitnog ugovora o javnoj
nabavci radova. Bitno je istaći da član 75. stava (5) Zakona predviđa da
se ugovor može izmijeniti u slučaju ispunjavanja naprijed navedenih
Zakonom propisanih uslova, ali izmjena ugovora nije obaveza za
ugovorno tijelo. Naime, da li će ugovorno tijelo izmijeniti ugovor ostaje
njemu na dispoziciji bez obzira što su ispunjeni zakonom predviđeni
uslovi koji omogućavaju izmjenu ugovora. Uslov iz člana 75. stav (5)
pod c) Zakona se odnosi na vrijednost ugovora/okvirnog sporazuma,
a ne na pojedinačnu cijenu artikla a stav (6) člana 75. Zakona propisuje
da izmjena ugovora u smislu stava (5) ovog člana nije moguća ako je
riječ o povećanju cijena do 5% vrijednosti prvobitnog ugovora robe
i usluga, odnosno do 10% vrijednosti prvobitnog ugovora o javnoj
nabavci radova. Dakle, i u ovom slučaju povećanje cijena zakonodavac
propisuje u odnosu na vrijednost ugovora. Također, napominjemo
da se odredba člana 75. stav (5) do (12) Zakona primjenjuje na sve
ugovore / okvirne sporazume koji su u toku a sve u skladu sa stavom
(13) člana 75. Zakona koji glasi: Odredbe st. od (5) do (12) ovog člana
primjenjuju se na sve ugovore o javnoj nabavci /okvirne sporazume,
čije trajanje i realizacija je u toku, kao i na sve buduće ugovore o javnoj
nabavci/okvirne sporazume, koji će biti zaključeni nakon provedenih
postupaka javnih nabavki.
Dakle, da bi zahtjev za izmjenu ugovor uopšte mogao biti
razmatran od strane ugovornog organa, potrebno je da uslovi iz stava
(5) ovog člana budu kumulativno ispunjeni. Naglašavamo da izmjena
ugovora nije obavezna ni po samom zakonu (već se, po zakonskoj
normi, ugovor može izmijeniti izuzetno). Tako, recimo, ukoliko
ugovorni organ ne može da obezbijedi dodatna sredstva za povećanje
ugovornih cijena, ugovorni organ nije primoran ni kroz odredbe člana
75. stav (5) do (13) Zakona da pristupi izmjeni ugovora/okvirnog
sporazuma.
Naglašavamo da ugovorni organ može a ne mora prihvatiti
takav uslov i izmjeniti ugovor. Eventualno povećanje cijene se računa
samo za razliku u cijeni koja prelazi 5%, odnosno 10%. Dakle, ukoliko je
zahtjev za povećanje cijene 21% za radove i isti je od strane ugovornog
organa okarakterisan kao opravdan, maksimalno povećanje cijene
može biti 11% jer je to razlika koje prelazi zakonskih 10%. Povećanje
cijene se može tražiti samo za dio ugovora koji nije realiziran tj. plaćen
tako da sve plaćene i okončane situacije ne mogu biti predmetom

povećanja cijena. Izmjena ugovora mora rezultirati pisanim aktom

(Aneksom, Izmjenom i sl.) u kojem će biti jasno navedene odredbe koje
se mijenjaju a sve u skladu sa zakonskim procedurama.
Tumačenje člana 86. Zakona?

PITANJE: Članak 86. Zakona o javnim nabavama BiH, da li
mi možete malo pobliže reći na šta se odnosi?
ODGOVOR: Član 86. Zakona o javnim nabavkama („Službeni
glasnik BIH“, br. 39/14 i 59/22) – u daljem tekstu: Zakon propisuje
izuzeća od primjene Zakona isključivo za sektorske ugovorne organe i
to:
(1) Sektorski ugovorni organ, osim izuzeća iz člana 10. ovog
zakona, izuzet je od primjene ovog zakona, i kada dodjeljuje:
a) ugovor za nabavku robe ili usluga za daljnju prodaju ili
davanje u zakup trećim licima, pod uslovom da sektorskom
ugovornom organu ne pripada posebno ili isključivo pravo na
prodaju ili davanje u zakup predmeta takvih ugovora, te da i
drugi subjekti mogu slobodno prodavati ili davati pod zakup
pod istim uslovima kao i sektorski ugovorni organ ili sektorski
ugovorni organi;
b) ugovor koji zaključi sektorski ugovorni organ u svrhe koje
ne uključuju obavljanje djelatnosti definiranih čl. 78.-84. ovog
zakona.
(2) Sektorski ugovorni organ koji obavlja djelatnosti definirane
zakonom izuzet je od primjene odredbi ovog zakona za ugovore
koje dodjeljuje povezanom preduzeću, poslovnom partnerstvu
ili sektorskom ugovornom organu koji je sastavni dio poslovnog
partnerstva. Uslovi i način na koji se dodjeljuju ovi ugovori bit će
definirani uputstvom koje donosi Vijeće ministara BiH, u roku od šest
mjeseci od stupanja na snagu ovog zakona.
Dakle, iz naprijed navedenog zaključuje se da su od primjene
ovog zakona izuzeti samo sektorski ugovorni organi, a nikako klasični
ugovorni organi kada dodjeljuju ugovore za nabavku robe ili usluga
za daljnu prodaju pod uslovom da sektorskom ugovornom organu
ne pripada posebno ili isključivo pravo na prodaju predmeta takvih
ugovora, te da i drugi subjekti mogu slobodno prodavati ili davati pod
zakup pod istim uslovima kao i sektorski ugovorni organi. Vezano za
stav (2) ovog člana ističemo da se radi o izuzećima od primjene zakona
za sektorske ugovorne organe koji obavljaju djelatnosti definisane
zakonom i to za ugovore koje dodjeljuju povezanom preduzeću,
poslovnom partnerstvu ili sektorskom ugovornom organu koji je
sastavni dio poslovnog partnerstva iz člana 86. stav (2) Zakona, a koja
je zapravo mnogo bliže definisana Uputstvom u uslovima i načinu
na koji sektorski ugovorni organ dodjeljuje ugovore povezanom
preduzeću, poslovnom partnerstvu ili sektorskom ugovornom organu
koji je sastavni dio poslovnog partnerstva (“Službeni glasnik BiH”, br.
97/14)
Napominjemo da postoji obaveza propisana zakonom da i u
slučaju dodjele ugovora iz člana 10. i 86. Zakona ugovorni organ je
obavezan unijeti izvještaj u sistem „E-nabavke“ u roku od 30 dana od
dana zaključenja ugovora.

Imajući u prethodno navedeno, preporuka je je da sektorski

ugovorni organi internim aktom odrede za koje predmete nabavke
nisu u obavezni primjeniti postupke definisane Zakonom te da tim
pravilnikom detaljno definišu proceduru za provođenje ove vrsta
postupaka poštujući opće principe javnih nabavki, obzirom da se radi
u slučaju izuzeća radi o trošenju javnih sredstava.
Ponovno pokretanje istog postupka usljed raskida ugovora,

da li je potrebno mijenjati Plan nabavki?
PITANJE: Ugovorni organ je sproveo javnu nabavku za
predmet Usluge održavanja, servisiranja vozila i zamjena guma.
Okvirni sporazum je potpisan, a nakon mjesec dana isti je obostrano
raskinut. Okvirni sporazum nije realizovan uopšte. Da li ugovorni
organ može ponovo sprovesti javnu nabavku za tu istu stavku u planu
javnih nabavki jer nam je ta usluga potrebna ili mora izmijeniti plan
javnih nabavki i DODATI novu stavku pod istim nazivom “Usluge
održavanja, servisiranja vozila i zamjena guma”? Šta je u ovom
slučaju ispravno uraditi?
ODGOVOR: Obzirom da je nabavka pokrenuta ali nije
realizovana tj. ugovor je raskinut a samim tim i nabavka poništena,
mišljenja smo da Vi možete pokrenuti ponovnu proceduru nabavke na
osnovu postojećeg plana javnih nabavki i pozicije predviđene za Vašu
nabavku „Usluge održavanja, servisiranja vozila i zamjena guma“
jer finansijska sredstva nisu potrošena i Vi faktički samo ponavljate
postupak javne nabavke.
Redoslijed koraka po zaprimljenoj žalbi?

PITANJE: Ugovorni organ je zaprimio žalbu žalitelja (pored
žalbenih navoda, žalitelj ističe naknadu troškova sastava žalbe po
punomoćniku) na tendersku dokumentaciju, u postupku nabavke
higijenskog materijala putem konkurentskog zahtjeva, kako UO
namjerava usvojiti žalbu, zamoliti ću Vas za upute, te da li je ispravan
postupak UO na način kako slijedi: Donosi Rješenje kojim se usvaja
žalba, te vrši izmjena tenderske dokumentacije. Nadalje, zanima me
postupak obavještavanja putem portala Javnih nabavki o izjavljenoj
žalbi, kome se dostavlja Rješenje, te da li je neophodno isto objaviti
na web stranici UO, te ukoliko u sadržaju žalbe nedostaje dokaz
o plaćenoj naknadi za pokretanje žalbenog postupka, obzirom da
članom 106. Zakona, URŽ poziva žalioca da upotpuni žalbu?
ODGOVOR: Članom 100. Zakona o javnim nabavkama
(„Službeni glasnik BIH“, br. 39/14 i 59/22) – u daljem tekstu: Zakon je
definisan postupak ugovornog organa po žalbi i to kako slijedi:
(1) Ugovorni organ dužan je u roku od pet dana od dana zaprimanja
žalbe utvrditi da li je žalba blagovremena, dopuštena, izjavljena
od ovlaštenog lica i od lica koje ima aktivnu legitimaciju.
(2) Ako ugovorni organ utvrdi da je žalba neblagovremena,
nedopuštena i izjavljena od neovlaštenog lica, od lica koje nema
aktivnu legitimaciju, odbacit će je zaključkom. Protiv ovog
zaključka žalilac ima mogućnost podnošenja žalbe URŽ-u i to
u roku od pet dana od dana prijema zaključka.
(3) Ako je žalba blagovremena, dopuštena i izjavljena od ovlaštenog

lica i lica koje ima aktivnu legitimaciju, ugovorni organ,

razmatrajući žalbu, može utvrditi da je ona djelimično ili u
cijelosti osnovana i svojim rješenjem ispraviti radnju, preduzeti
činjenje, izmijeniti i/ili dopuniti tendersku dokumentaciju ili
može postojeću odluku ili rješenje staviti van snage i zamijeniti
je drugom odlukom ili rješenjem, ili poništiti postupak javne
nabavke u slučaju da su ispunjeni uslovi iz člana 69. st. (2) i (3)
ovog zakona, te o tome obavijestiti učesnike u postupku javne
nabavke na način određen ovim zakonom, u roku od pet dana
od dana prijema žalbe.
(4) Protiv rješenja ugovornog organa iz stava (3) ovog člana može
se izjaviti žalba URŽ-u, putem ugovornog organa, u roku od
deset dana od dana prijema rješenja. Ugovorni organ prosljeđuje
žalbu URŽ-u sa svojim izjašnjenjem i dokumentacijom u roku
od pet dana od datuma zaprimanja.
(5) Ako ugovorni organ postupajući po žalbi utvrdi da je žalba
blagovremena, dopuštena, izjavljena od ovlaštenog lica i lica koje
ima aktivnu legitimaciju, ali da je u cijelosti neosnovana, neće
donositi odluku o tome, ali je dužan u roku od pet dana od datuma
zaprimanja žalbu proslijediti URŽ-u, sa svojim izjašnjenjem
na navode žalbe, kao i kompletnom dokumentacijom u vezi s
postupkom protiv kojeg je izjavljena žalba.
Dalje, članom 110. stav (1) Zakona je propisana obaveza
obustavljanja postupka nabavke do donošenja odluke URŽ-a po
predmetnoj žalbi te je stavom (2) istog člana definisano da ugovorni
organ sve učesnike u postupku javne nabavke o izjavljenoj žalbi
obavještava putem portala javnih nabavki.
Dakle, imajuću u vidu sve prethodno navedeno, a cijeneći
sadržaj Vašeg pitanja mišljenja smo da je potrebno da obustavite
postupak nabavke na način da svim ponuđačima koji su preuzeli TD
putem mail-a dostavite obavještenje/odluku o obustavljanju postupka
jer, prema dosadašnjim informacijama iz Agencije za javne nabavke,
mogućnost obustavljanja postupka putem portala javnih nabavki
još uvijek nije moguća, ali postoji obaveza da svaki ugovorni organ
obavijesti putem portala javnih nabavki sve učesnike o izjavljenoj
žalbi!
Samo obavještenje o izjavljenoj žalbi, bez mogućnosti suspenzije
postupka putem portala javnih nabavki, mislim da nema svrhu osim
samo informaciju ponuđačima koja nema nikakvu posljedicu, te
praktično ništa ne mijenja u odnosu na dosadašnju praksu.
Svrha obavještavanja putem portala o žalbi, a nemati
mogućnost da putem portala obustavimo postupak je, prema mom
ličnom mišljenju, najblaže rečeno upitna ali imamo Zakon i treba ga
poštovati.
Dalje, doneseno rješenje kojim prihvatate žalbene navode
dostavljate samo žaliocu te nakon proteka roka za žalbu na pomenuto
rješenje nastavljate sa postupkom tj. otvaranjem ponuda u predviđenom
terminu (prethodno navedeno se odnosi na situaciju da niste imali
izjavljenu žalbu na Vaše rješenje međutim, ukoliko se desi da dobijete
žalbu na rješenje bit ćete u obavezi da tu žalbu zajedno sa svojim
izjašnjenjem proslijedite URŽ-u na predmetno odlučivanje u skladu

sa gore navedenim članom 100. stav (4) Zakona.). Napominjemo da

nemate obavezu objavljivanja rješenja na svojoj web stranici. Ukoliko
u sadržaju žalbe nedostaje dokaz o plaćenoj naknadi za pokretanje
žalbenog postupka, Ugovorni organ to ne tretira uopšte već je to
obaveza URŽ-a da u skladu sa članom 106. Zakona, da pozove žalioca
da upotpuni žalbu.
Davanje prostora u Zakup sektorskog Ug. Organa?

PITANJE: Sektorski ugovorni organ planira da daje u zakup
prostor za obavljanje komercijalnih poslova. Da li je vezan za Zakon
o javnim nabavkama ili je slobodan pri odabiru lica kojem će izdati
prostor?
ODGOVOR: Članom 6. Zakona o javnim nabavkama
(„Službeni glasnik BiH”, broj 39/14 i 59/22) u daljem tekstu Zakon,
propisano je da je ugovorni organ dužan da dodjeljuje ugovore o javnoj
nabavci roba, usluga i radova primjenjujući postupke definisane ovim
zakonom i podzakonskim aktima. Takođe, članom 3. stav (1) Zakona
propisani su opšti principi koje su ugovorni organi dužni poštovati, a
sa ciljem najefikasnijeg trošenja javnih sredstava. Dakle, trošenje javnih
sredstava mora biti putem Zakona, dok prihod i sticanje finansijske
koristi nije predmet Zakona o javnim nabavkama.
Budući da se iz postavljenog pitanja da zaključiti da se u
konkretnom slučaju ne radi o trošenju javnih sredstava, već suprotno,
o sticanju sredstava davanjem prostora pod zakup, proističe da za
konkretan ugovor nije obavezna primjena Zakona o javnim nabavkama.
Kako, i na koji način u skladu sa kojim procedurama će biti
odabrano lice kojem će se prostor izdati je pitanje svakog privrednog
subjekta i njegovih internih procedura.
Utvrđivanje kvalifikacionih uslova tehničke i profesionalne

sposobnosti kod udruženja?
PITANJE: Na koji način se ispunjavaju uslovi kvalifikacioni
uslovi za tehničku i profesionalnu sposobnost (izvod iz sudskog
registra, tehnička i profesionalna sposobnost) ukoliko ponudu
dostavlja udruženje građana?
ODGOVOR: Zakonom o javnim nabavkama („Službeni glasnik
BiH”, broj 39/14 i 59/22) u daljem tekstu Zakon, je propisano kako i
na koji način ponuđači ispunjavaju uslove iz člana 46. (Sposobnost
obavljanja profesionalne djelatnosti) odnosno 48. do 51. (tehnička i
profesionalna sposobnost u postupku nabavke robe/radova/usluga)
ne praveći razliku da li se radi o udruženju građana ili ne.
U skladu sa presudom Suda BiH br. S1 3 032200 19 U od
10.07.2020. godine i S1 3 U 033127 19 U od 13.01.2021. godine ugovorni
organi nakon provedenog postupka nabavke mogu zaključiti ugovor
sa udruženjem građana.
Dakle, ugovorni organ ima obavezu da provede odgovarajući
postupak nabavke u skladu sa Zakonom i zaključi ugovor / poništi
postupak i svako udruženje građana može da učestvuje u postupcima
javnih nabavki pod jednakim uslovima kao i drugi privredni subjekti.

Dakle, ako je pitanje bilo u smislu veze udruženja građana i

grupe ponuđača, naglašavamo da Zakon posmatra udruženje građana
kao ponuđača a nikako kao grupu ponuđača te u tom smislu i obaveze
ispunjavanja uslova postavljenih u tenderskoj dokumentaciji vezano
za tehničku i profesionalnu sposobnost udruženje mora da ispuni
kao i svaki drugi ponuđač. Podsjećamo da je članom 57. stav (1)
Zakona propisano da u postupku javne nabavke kandidat/ponuđač se
pridržava zahtjeva i uslova iz tenderske dokumentacije.
Direktni sporazum u vezi najma i punjenja tonera

PITANJE: Radi se o direktnom sporazumu, najam i punjenje
tonera. U našoj ustanovi su toneri firme koja nam ih zamjenjuje i
puni.
Na takav način smo to uradili prethodnih godina jer nam
je isplativije ih puniti, nego kupovati nove tonere. Radi se o
zdravstvenoj ustanovi, Domu zdravlja, gdje svaka ordinacija ima
printer i u administraciji.
Procjenjena vrijednost nam je za najam i punjenje 6.000,00
KM bez PDV-a.
Prethodnih godina bi mi zaključili ugovor na ovaj iznos i
pratili da ga na godišnjoj razini ne pređemo. Po našem zahtjevu za
punjenje tonera, oni bi ispostavljali račun.
Sad kad nema ugovora kod direktnog sporazuma, na kakav
način bi mi odradili ovu nabavu najma i punjenja tonera.
Nije nam jasno.
Što se tiče računa, hoćemo li nam odmah dostaviti račun
6.000,00 KM bez PDV da ga platimo i podnesemo izvješće u sustav,
obzirom da nam je tolika procjenjena vrijednost, pa da pratimo
nakon podnošenja izvješća tokom godine “u koja smo doba“ s
uslugama tj. koliko još možemo potrošiti.
Nadamo se da smo se razumjeli. Lakše nam je bilo s ugovorom
nego ovako sad s računom, konkretno za ovu vrstu usluge. Kad čl.
37. Zakona o izmjenama i dopunama ZJN propisuje da je dovoljan
račun kod direktnog sporazuma?
ODGOVOR: Član 10. stav (2) Uputstva o uslovima i načinu
objavljivanja obavještenja i dostavljanja izvještaja o postupcima javnih
nabavki na portalu javnih nabavki (“Službeni glasnik BiH” broj 80/22)
propisuje:
Ugovorni organ dužan je objaviti izvještaj o provedenom
postupku direktnog sporazuma na Portalu u roku od 30 dana od dana
okončanja postupka javne nabavke. Izvještaj o provedenom postupku
direktnog sporazuma sadrži podatke o:
a) ugovornom organu,
b) nazivu predmeta ugovora,
c) lotovima,
d) predmetu nabavke iz Jedinstvenog rječnika javne nabavke,
e) datumu računa/zaključenja ugovora,
f) vrijednosti računa/ugovora (bez PDV-a),
g) dobavljaču,

h) poništenju, u slučaju da je postupak poništen.

Dakle, vi ćete u sistem unijeti onaj račun u iznosu i datumom
koji se nalazi na tom računu bilo da se radi o jednom ili više računa po
tom direktnom sporazumu.
Što se tiče ugovora, napominjemo da je od 10.12.2022.godine
prestao da važi Pravilnik o direktnom sporazumu („Službeni glasnik
BiH“, broj 90/14) kojim je bila propisana obaveza zaključivanja ugovora
za vrijednosti preko 1.000,00 KM bez PDV-a.
Međutim, savjetujemo da bez obzira što nemate sada zakonsku
obavezu zaključivanja ugovora, Vi to možete i dalje činiti ukoliko je
praksa pokazala da je to Vama potrebno i korisno sa aspekta praćenja
realizacije direktnog sporazuma. Dakle, ništa Vas ne spriječava da i
u Vašem konkretnom slučaju nastavite sa praksom koju ste imali do
sada te da zaključite ugovor za predmetnu uslugu i na taj način imate
kontrolu nad utrošenim količinskim i finansijskim dijelom nabavke.
U slučaju zaključivanja ugovora Vi biste onda u objavili izvještaj
o provedenom postupku direktnog sporazuma unoseći datum
zaključenja tog ugovora bez obzira na broj narudžbenica po istom.
Objava i dostava odluke o otkazivanju postupka javne

nabavke?
PITANJE: Molim da me informišete u slučaju kada se donosi
Odluka o otkazivanju postupka (u fazi preuzimanja tenderske
dokumentacije), da li je Odluku dovoljno objaviti na web stranici,
ili je potrebno istu poslati i “potencijalnim ponuđačima” koji su
preuzeli tendersku dokumentaciju ?
ODGOVOR: Članom 69. stav (3) Zakona o javnim nabavkama
(„Službeni glasnik BiH”, broj 39/14 i 59/22) u daljem tekstu Zakon,
propisano je da
(3) Ugovorni organ može otkazati postupak javne nabavke
samo zbog dokazanih razloga koji su izvan kontrole ugovornog organa
i koji se nisu mogli predvidjeti u vrijeme pokretanja postupka javne
nabavke.
Dakle, da bi postupak mogao biti otkazan potrebno je da postoje
dokazani i opravdani i nepredvidivi razlozi koji su bili izvan kontrole
i uticaja ugovornog organa u trenutku pokretanja postupka javne
nabavke. Odgovornost na dokazivanju tih okolnosti je na ugovornom
organu. Dalje, ugovorni organ donosi odluku o otkazivanju postupka
i u situaciji kada se još radi o fazi dostavljanja ponuda, taj postupak
poništi na portalu javnih nabavki na isti način kao što to čini kada ima
situaciju da je donio odluku o poništenju. Na taj će svi ponuđači koji
su preuzeli tendersku dokumentaciju biti obaviješteni da je postupak
poništen zbog otkazivanja istog. Pojedinačno obavještavanje ponuđača
koji se preuzeli tendersku dokumentaciju nije potrebno. Također,
odluku o otkazivanju objavite i na svojoj web stranici u cilju potpune
transparentnosti cijelog postupka.

Tretiranje ponuda u kojim izjave iz čl. 45, 50 i 52 ne sadrže

sve podatke postupka?
PITANJE: Molimo Vas za pojašnjenje slijedećeg: Obzirom
da je forma izjave iz člana 45., 50. i 52 ZJN, podzakonski akt, kako
tretirati prihvatljivost Izjave, ukoliko ponuđač u istim ne upiše vrstu
postupka nabavke, a popuni naziv postupka i sve ostale podatke?
Kako tretirati prihvatljivost Izjave iz člana 50. ZJN, ukoliko
ponuđač izjavu ne popuni na način kako je propisano podzakonskim
aktom, konkretno ne zaokruži tačke koje su definisane kao
zahtjevi u tenderskoj dokumentaciji (jednu ili više) a dalje u dijelu
izjave: „Navesti precizne podatke vezane za zahtjeve iz tenderske
dokumentacije“, ponuđač precizno navede čime raspolaže prema
zahtjevima iz tenderske dokumentacije?
ODGOVOR: Smatramo da se u Vašem opisanom slučaju
radi o formalnom nedostatku na izjavi jer se iz svih ostalih podataka
(naziv postupka, broj obavještenja i dr.) jasno može zaključiti o kojem
postupku se radi i za koji postupak se izjave odnose, što je suština
ili bi bar trebala biti, tako da podatak o vrsti postupka, po našem
mišljenju ni na koji način ne utiče na validnost dostavljene izjave a
samim tim i ponude. Mišljenja da takav propust unutar dokumenta
ne utiče na valjanost ponude ako se iz sadržaja cjelokupne izjave jasno
i nedvosmisleno može utvrditi o kojem postupku se radi. Naravno,
pretpostavka je da su svi ostali elementi izjave uredni. Prethodno
navedeno je samo naše mišljenje što ne isključuje mogućnost da, u
slučaju žalbe, URŽ drugačije postupi.
Naglašavamo da je članom 50. stav (2) Zakona o javnim
nabavkama („Službeni glasnik BiH”, broj 39/14 i 59/22) u daljem tekstu
Zakon, definisano sljedeće:
(2) U slučaju ograničenog postupka, pregovaračkog postupka s
objavom obavještenja, pregovaračkog postupka bez objave obavještenja
o nabavci i takmičarskom dijalogu dokumenti navedeni u stavu (1)
tač. c), d), e) i f) ovog člana dostavljaju se kao obične kopije zajedno
sa izjavom koju ovjerava kandidat/ponuđač, u formi i na način koji
propisuje Agencija podzakonskim aktom koji donosi Vijeće ministara
BiH, najkasnije u roku od tri mjeseca od stupanja na snagu ovog
Zakona.
Mišljenja smo da ne zaokruživanje tačaka koje se odnose na
dokumentaciju za koju je ponuđač dao izjavu i za koje je dostavio
kopije u svojoj ponudi, predstavljaju nedostatak koji se smatra kao
neprihvatljiv te samim tim ponuda ponuđača koji je dostavio takvu
izjavu bi trebala biti proglašena kao neprihvatljiva. Napominjemo da i
u formi izjave iz člana 50. Zakona jasno je navedeno (Zaokružiti tačke
koje su definisane kao zahtjevi u tenderskoj dokumentaciji (jednu ili
više).
Pokretanje novog postupka, radi stalnih žalbi koje se ulažu?

PITANJE: Kao ugovorni organ od početka godine provodimo
otvoreni postupak javne nabavke potrošnog materijala, sa namjerom
zaključivanja okvirnog sporazuma na period od 12. mjeseci.
Navedeni postupak nabavke je ponovo obustavljen zbog izjavljenih
žalbi ponuđača na odluku o izboru najpovoljnijeg ponuđača. Kako

su u toku e-aukcije ponuđači značajno snizili cijene svojih ponuda,

žalbu je ovaj put uložio i odabrani ponuđač.
Iako je postupak javne nabavke započet blagovremeno,
a zbog stalnih žalbi traje jako duga, da bi mogli funkcionisati,
neophodne stavke potrošnog materijala smo osigurali posudbom od
drugog organa, te smo čak i potrošili skoro sve količine nekih stavki.
Zbog toga za te stavke bi trebali odmah pokrenuti novi postupak
nabavke, jer i kada se započeti postupak okonča te stavke će nam
odmah biti potrošene (vraćanje posuđenih količina).
Interesuje nas da li postoji smetnja da odmah za te stavke
pokrenemo novi otvoreni postupak javne nabavke?
ODGOVOR: Nažalost, situacije kao što je Vaša se u praksi
često dešavaju. Mišljenja smo da bi ispravno bilo da sačekate okončanje
otvorenog postupka pred URŽ-om te da onda u skladu sa tim rješenjem
i postupite. Vođenje dva paralelna postupka za isti predmet nabavke
Zakon nije ostavio kao mogućnost, te samim tim takvo postupanje nije
dozvoljeno jer je Vaš otvoreni postupak pokrenut na osnovu plana
javnih nabavki i kao takav može biti okončan potpisivanjem ugovora
ili poništenjem postupka.
Kao zakonsku mogućnost predlažemo da razmislite o primjeni
člana 111. stav (1) tačka e) Zakona o javnim nabavkama koji glasi da
URŽ može:
- odlučiti o zahtjevu ugovornog organa za nastavak postupka
javne nabavke u bilo kojem trenutku nakon prijema žalbe, a do
donošenja odluke URŽ-a, po ispunjenju uslova u smislu da odluka
o obustavi postupka ne prouzrokuje nesrazmjernu štetu na račun
javnog interesa. Zahtjev ugovornog organa za nastavak postupka
mora biti obrazložen, a teret dokazivanja na postojanje okolnosti za
nastavak postupka je na ugovornom organu. URŽ će donijeti odluku
po zahtjevu za nastavak postupka javne nabavke u roku od pet dana
od dana dostavljanja dokumentacije po žalbi od strane ugovornog
organa, odnosno podnošenja zahtjeva, ako je zahtjev dostavljen nakon
što je ugovorni organ dostavio žalbu s dokumentacijom.
Koji je rok za žalbu, ukoliko se isključuje ponuđač na 12

mjeseci iz učešća?
PITANJE: Pitanje se tiče pouke o pravnom lijeku. Kada
isključujemo ponuditelja na razdoblje od 12 mjeseci, koliko dana je
rok za žalbu?
ODGOVOR: Članom 45. stav (5) i (6) Zakona o javnim
nabavkama („Službeni glasnik BiH“, br. 39/14 i 59/22) – u daljem tekstu
Zakon, je propisana mogućnost isključenja ponuđača i to:
(5) Ugovorni organ može na period od 12 mjeseci isključiti iz
učešća u postupku nabavke kandidata/ponuđača koji se nađe u bilo
kojoj od sljedećih situacija:
a) ako ima dokaz da je kandidat/ponuđač sklopio sporazum s
drugim kandidatom/ponuđačem kojima je cilj narušavanje
tržišne konkurencije;
b) ako ugovorni organ može dokazati odgovarajućim dokaznim
sredstvima da je ponuđač kriv za teški profesionalni propust

koji dovodi u pitanje njegov integritet;

c) ako se utvrde značajni nedostaci tokom provedbe prethodnog
javnog ugovora ili prethodnog ugovora sa sektorskim
ugovornim organom čija je posljedica bila prijevremeni raskid
tog prethodnog ugovora, naknada štete ili druga slična sankcija;
d) ako je kandidat/ponuđač lažno prikazao činjenice pri
dostavljanju podataka potrebnih za provjeru kvalifikacijskih i/
ili kriterija za dodjelu ugovora, ako je prikrio takve informacije
ili nije u stanju priložiti popratne dokumente;
e) ako se sukob interesa u smislu člana 52. ovog Zakona ne može
ukloniti drugim, manje drastičnim mjerama.
(6) Rok od 12 mjeseci računa se od dana donošenja odluke
nadležnog organa iz stava (5) ovog člana Zakona.
Dakle, Zakon je definisao uslove za isključenje ali obzirom da
Zakon nije precizirao kako i na koji način će ta odluka / rješenje/ akt o
isključenju izgledati samim tim Zakonom o javnim nabavkama nije ni
određen rok za žalbu po toj predmetnoj odluci / rješenju / aktu.
Stavom (6) citiranog člana je propisano da rok od 12 mjeseci teče od
dana donošenja odluke nadležnog organa ne precizirajući ko je taj
nadležni organ. Shodno tome, cijenimo da je Ugovorni organ taj koji
treba provesti takav postupak u smislu prikupljanja svih relevantnih
činjenica i dokaza te prijaviti nadležnim organima koji bi trebali
donijeti odgovarajuću odluku kako bi rok za isključenje mogao teći.
Primjena i uslovi za pregovarački postupak bez objave

obavještenja kod nabavke knjigovodstvenog programa?
PITANJE: Zanima nas pregovarački postupak bez objave
obavještenja, kako se tačno provodi? U pitanju je knjigovodstveni
program, na kojem postoji ekskluzivno (autorsko) pravo (licence),
koji je već u primjeni, a nabavljen je prošle godine putem direktnog
sporazuma. Da li ovaj postupak može da se primjeni i koji su tačno
koraci za njegovu primjenu.
ODGOVOR: Članom 21. stav (c) Zakona o javnim nabavkama
(„Službeni glasnik BiH“, br. 39/14 i 59/22) – u daljem tekstu Zakon, je
propisana mogućnost provedbe pregovaračkog postupka bez objave
obavještenje i to:
c) kada se iz suštinskih, dokazivih tehničkih ili umjetničkih
razloga, ili iz razloga koji se odnose na zaštitu ekskluzivnih prava,
ugovor može dodijeliti samo određenom dobavljaču;
Naglašavamo da je odgovornost za ispunjavanje uslova za
primjenu ove vrste postupka isključivo na ugovornom organu te
da shodno tome mora biti spreman da u svakom trenutku ponudi
adekvatno obrazloženje primjene ove vrste postupka.
Napominjemo da je pregovarački postupak bez objave
obavještenja o nabavci postupak koji se sastoji od tri faze i to:
• I Faza - pretkvalifikacija
• II Faza - dostavljanje početne ponude i pregovaranje
• III Faza - dostavljanje konačne ponude
Međutim, prije ovih faza neophodno je učiniti sljedeće:

1. Planirati postupak nabavke u planu javnih nabavki

2. Donijeti odluku o pokretanju postupka javne nabavke
3. Imenovati Komisiju za provedbu predmetnog postupka
Članom 28. Zakona je propisan način provođenja ovog
postupka ali ćemo radi lakšeg pregleda u nastavku prezentovati
redoslijed koraka po fazama za provedbu pregovaračkog postupka
bez objave obavještenja o nabavci i to po fazama kako slijedi:
I FAZA
- Priprema zahtjeva za učešće – pretkvalifikaciona dokumentacija
(rokovi za dostavu nisu zakonom definisani)
- Objavljuje na portalu javnih nabavki informacije o
pregovaračkom postupku koji namjerava provoditi bez objave
obavještenja o nabavci, tako što će tendersku dokumentaciju
učiniti dostupnom svim zainteresiranim kandidatima u slučaju
primjene na osnovu tački a), b) i c) člana 21. Zakona.
- Otvaranje zahtjeva za učešće – (nema javnog otvaranja)
- Provjera dostavljenog zahtjeva u smislu ispunjavanja
postavljenih uslova
- Sačinjavanje zapisnika o analizi zahtjeva za učešće
- Donošenje odluke o rezultatima pretkvalifikacije u skladu sa
članom 70. Zakona
- Dostavljanje Odluke o rezultatima pretkvalifikacije učesnicima
u postupku
II FAZA
- Priprema teksta početne ponude
- Dostavljanje početne ponude kvalifikovanom ponuđaču sa
jasnim rokom za dostavu iste kao i datumom za održavanje
pregovora (rokovi za dostavu nisu zakonom definisani)
- Otvaranje početne ponude – (nema javnog otvaranja)
- Provjera dostavljene početne ponude u smislu ispunjavanja
postavljenih uslova – početna ponuda je osnov za održavanje
pregovora
- Sačinjavanje zapisnika o analizi početne ponude
- Održavanje pregovora u previđenom terminu sa obaveznim
sačinjavanjem zapisnika sa održanih pregovora
- Ne donosi se odluka u II fazi
III FAZA
- Priprema teksta konačne ponude
- Dostavljanje konačne ponude ponuđaču sa jasnim rokom za
dostavu iste (rokovi za dostavu nisu zakonom definisani)
- Javno otvaranje konačne ponude - samo u slučaju dva ili više
ponuđača
- Provjera dostavljene konačne ponude u smislu ispunjavanja

postavljenih uslova
- Sačinjavanje zapisnika o ocjeni ponuda
- Donošenje Odluke o rezultatima postupka nabavke u skladu sa
članom 70. Zakona i u skladu s kriterijima za dodjelu ugovora
- Mogućnost objavljivanja dobrovoljnog ex ante obavještenje o
transparentnosti
- Dostavljanje Odluke o rezultatima postupka nabavke i zapisnik
o ocjeni ponuda u skladu sa članom 71. stav (2) Zakona
Nakon okončanog postupka, ugovorni organ dužan je:
a) zaključiti ugovor s najuspješnijim ponuđačem ili poništiti
postupak javne nabavke;
b) objaviti obavještenje o ishodu postupka;
c) dostaviti izvještaj Agenciji, u skladu s članom 75. ovog zakona,
a po zahtjevu Agencije i detaljno obrazloženje.
Gotovinski polog za jamstvo, na koji način propisani takvo

zahtijevanje?
PITANJE: Ukoliko ugovorno tijelo želi kao jamstvo bilo za
ozbiljnost ponude, bilo za uredno izvršenje ugovora tražiti mjenicu,
ček ili gotovinski polog, na koji način to može učiniti, i što i kako
to treba propisati u tenderskoj dokumentaciji? Gdje se doznačuje
gotovinski polog za jamstvo i kada?
ODGOVOR: Pravilnikom o formi garancije za ozbiljnost
ponude i izvršenje ugovora (Službeni list BiH br. 90/14) – u daljem tekstu
Pravilnik, je detaljno propisana procedura i uslovi korištenja garancija
u postupcima javnih nabavki. Cijeneći Vaše pitanje naglašavamo da su
članom 4. navedenog Pravilnika definisani oblici garancije i to:
(1) Ugovorni organ može pored predviđene bezuslovne bankovne
garancije, iznimno, kada to smatra primjerenim, zahtijevati
da se garancija uz ponudu dostavi u obliku: čeka, ili mjenice.
Garancija uz ponudu se također može dostaviti u gotovini,
ili u gotovinskom ekvivalentu, ili kao bankovni transfer, pod
uslovom da je garancija primljena prije isteka navedenog roka.
(2) Ugovorni organ u tenderskoj dokumentaciji navodi sve
zahtjeve koje subjekt koji izdaje takvu garanciju mora ispuniti.
(3) Ukoliko ugovorni organ nije u tenderskoj dokumentaciji
precizno naveo koji oblik garancije uz ponudu zahtijeva,
ponuđač ima pravo izabrati jedan od oblika garancije
utvrđenim u stavu (1) ovog člana.
Dakle, mogućnost izbora za koji će se oblik garancije za uredno
izvršenje ugovora odlučiti je na dispoziciji ugovornom organu.
Napominjemo da svi uslovi i informacije vezano za dostavljanje
garancije moraju biti jasno navedeni u tenderskoj dokumentaciji
pružajući jednake informacije svim potencijalnim učesnicima u
postupku nabavke. Bez obzira za koji oblik garancije za uredno
izvršenje ugovora se ugovorni organ odluči, potrebno je da u tenderskoj
dokumentaciji navede iznos garancije, rok važenja garancije, način i
rok za dostavljanje iste, podatke u smislu ako se radi o gotovinskom
pologu gdje i kako se isti dostavlja, ako se radi o bankovnom transferu

broj računa, ime banke i sl. Forma bankarske garancije za uredno

izvršenje ugovora je sastavni dio Pravilnika i potrebno je da bude i
sastavni dio tenderske dokumentacije ukoliko se ugovorni organ
odluči za ovaj oblik garancije. Također ako se ugovorni organ odluči
za garanciju u formi mjenice savjetujemo da jedan od aneksa tenderske
dokumentacije bude i mjenična izjava koju bi izabrani ponuđač bio
obavezan, uz mjenicu, dostaviti nakon dodjele ugovora.
Napominjemo da nedostavljanje garancije na način kako je
to propisano tenderskom dokumentacijom uzrokuje da se zaključeni
ugovor smatra apsolutno ništavnim.
Što se tiče garancije za ozbiljnost ponude tu Pravilnik nije
omogućio izbor između oblika iste, već se garancija za ozbiljnost
ponude isključivo dostavlja kao bezuslovna bankarska garancija čiju
formu možete pronaći kao prilog navedenog Pravilnika. Napominjemo
da garanciju za ozbiljnost ponude nije moguće zahtjevati za postupke
čije je procijenjena vrijednost ispod 100.000,00 KM bez PDV-a. 6/2023.
Na pitanja odgovorio
Zlatko Lazović – ovlašteni predavač za javne nabavke AJN.

SAVJETODAVNI SERVIS
Pitanja i odgovori iz radnih odnosa u Republici Srpskoj
Ugovor o radu sa studentom

PITANJE: Za koje poslove i kada zakonski smijemo angažirati
studente, te u kojem obimu. Studenti bi trebali raditi u filijalama.
ODGOVOR: Rad studenata u Republici Srpskoj nije decidno
uređen propisima. Stoga će se primjeniti Zakon o radu – u slučaju
zaključenja ugovora o radu na određeno/neodređeno vrijeme ili
ugovora van radnog odnosa. U tom slučaju ugovor o radu se zaključuje
za poslove iz djelatnosti poslodavca, dok se ugovor o privremenim
i povremenim poslovima zaključuje za poslove koji ne predstavljaju
poslove za koje se zaključuje ugovor o radu. Imajući u vidu da su
studenti lica starija od 18 godina ne postoje ograničenja u vezi poslova
koje oni mogu obavljati. Obim posla treba biti uklopljen u 40-časovno
radno vrijeme sedmično, odnosno manje od toga.
Ne dostavljanje doznake i obračun plate

PITANJE: Kako postupiti u slučaju da radnik ne dostavi
doznake za bolovanje do početka obračuna plate za prethodni
mesec? Ukoliko ne dostavi doznake za prethodni period ne možemo
pravilno izvršiti obračun plate, jer nemamo dokaz o njegovom
bolovanju. Kako da postupimo ako nam radnik dostavi doznake za
bolovanje naknadno, nakon što završimo obračun plate?

ODGOVOR: Članom 20. stav 1. Pravilnika o ostvarivanju

prava na naknadu plate za vrijeme privremene nesposobnosti za rad
(„Službeni glasnik Republike Srpske” broj 14/2022, 99/22) propisano
je da ovlašćeni doktor porodične medicine osiguraniku Fonda izdaje
izvještaj o trajanju privremene nesposobnosti za rad najkasnije do
5. u mjesecu za prethodni mjesec, na obrascu iz člana 11. stav 3. tog
pravilnika u jednom primjerku (original) radi ostvarivanja prava na
naknadu plate, a druga dva primjerka (kopije) zadržava. Shodno tome,
i radnik je dužan da u istom roku da poslodavcu dostavi doznake a
u svakom slučaju najkasnije do momenta kada se završava obračun
plate. Ako radnik do tada ne dostavi doznake ne ostvaruje pravo na
naknadu plate u periodu bolovanja koje nije opravdao, a poslodavac
stiče i mogućnost da utvrđuje povredu radne obaveze - neopravdan
izostanak s posla u trajanju od tri dana u kalendarskoj godini odnosno
povredu radne dužnosti. Ako nakon toga radnik naknadno dostavi
doznake, otpast će otkazni razlog pa će poslodavac izvršiti korekciju
obračuna plate i istu obračunati na način kao da je radnik blagovremeno
dostavio doznake. Razlika plate će mu se isplatiti prilikom obračuna
naredne plate.
Disciplinski postupak u slučaju teže povrede radne

obaveze
PITANJE: Molimo Vas za mišljenje u pogledu disciplinskog
postupka za težu povredu radne obaveze:
Radnik je učinio težu povredu radne obaveze, nakon čega je
neposredni rukovodilac podnio prijavu povrede radne obaveze koja
je obrazložena i potkrijepljena dokazima između ostalih i izjavom
radnika datoj u pismenoj formi kojom priznaje da je učinio težu
povredu radne obaveze.
Radnik je zatim privremeno udaljen sa rada do okončanja
disciplinskog postupka, a najduže tri mjeseca. Na rješenje o
privremenom udaljenju nije uložio prigovor. Zatim je doneseno
i rješenje o pokretanju disciplinskog postupka koje je zajedno sa
kompletnim predmetom i svim prilozima dostavljeno radniku i
Disciplinskoj komisiji. Pošto radnik nije član sindikata, Sindikalnoj
organizaciji nije ni dostavljano Imajući u vidu da se za težu povredu
radne obaveze može izreći mjera prestanak radnog odnosa, shodno
članu 180. ZOR-a, radniku je dostavljeno obavještenje da se u roku
od osam dana od dana dostavljanja izjasni na navode obavještenja,
radnik je isto uredno primio, ali se na navode u ostavljenom roku
nije izjasnio. Disciplinska rasprava je zakazana i poziv radniku
dostavljen 15 dana prije održavanja rasprave.
Radnik je pet dana prije održavanja disciplinske rasprave
angažovao advokata koji se obratio zahtjevom za dostavljanje
dokumentacije vezano za usmenu raspravu u predmetnom
disciplinskom postupku i za odgodu disciplinske rasprave iz razloga
što advokat nije u mogućnosti pristupiti na zakazanu disciplinsku
raspravu zbog zakazanih ročišta za isti dan.
U odgovoru na zahtjev je dostavljena tražena dokumentacija
uz napomenu da je ista dostavljena ranije i radniku i da istom
raspolaže, kao i obavještenje da će se na disciplinskoj raspravi
odlučiti o zahtjevu za odgodu zakazane disciplinske rasprave.

Saglasno odredbama člana 34. Posebnog kolektivnog

ugovora za zaposlene o oblasti zdravstva stav 3. je propisano da
uredno pozvani radnik, koji nije u mogućnosti da pristupi pretresu,
može iznijeti svoju odbranu putem pismenog izjašnjenja ili putem
punomoćnika, odnosno može tražiti odgodu pretresa uz navođenje
razloga, o čemu odlučuje predsjednik Disciplinske komisije, te
odredbi člana 35. stav 2. pretres će se odložiti ako je radnik opravdano
spriječen da dođe.
Imajući u vidu da je radnik uredno primio poziv za raspravu
na 15 dana ranije i da je imao dovoljno vremena da blagovremeno
angažuje advokata koji može pristupiti na disciplinsku raspravu,
da advokat kog je angažovao odmah traži odgodu disciplinske
rasprave a da pri tom nije dostavio dokaz o zakazanim drugim
ročištima za taj dan, samo je naveo da je zbog navedenog razloga
spriječen pristupiti kao punomoćnik na disciplinsku raspravu, da
termini koje je ponudio kao svoje slobodne termine ne odgovaraju
svjedocima koji su važni za utvrđivanje disciplinske odgovornosti i
da je disciplinska rasprava zakazana nakon usaglašavanja obaveza
svjedoka, molimo Vas za mišljenje da li je ispravno postupanje da
se na zakazanoj disciplinskoj raspravi odbije zahtjev advokata za
odgodu disciplinske rasprave iz navedenih razloga, tim prije što je
u dostavljenom punomoćju izabrani advokat ovlašten da u slučaju
svoje spriječenosti može angažovati drugog advokata ili advokatskog
pripravnika da ga zamjenjuje.
ODGOVOR: Kolektivnim ugovorom za zaposlene u oblasti
zdravstva (“Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 2/2022) uređeno
je pokretanje, vođenje, zastarjelost disciplinskog postupka za
utvrđivanje disciplinske odgovornosti zbog povrede radnih obaveza
i druga pitanja od značaja za zaštitu radne discipline, kao i pitanje
materijalne odgovornosti radnika. Pravo na odbranu je detaljnije
razrađeno članom 34. PKU. Radniku mora biti omogućeno da se izjasni
na navode koji mu se stavljaju na teret i da iznese svoju odbranu,
ukoliko je to moguće s obzirom na okolnosti slučaja (stav 1.); radnik
može dati izjavu, odnosno iznijeti svoju odbranu pismeno ili usmeno
na pretresu, lično ili putem punomoćnika. Punomoćnik može biti
advokat, bračni ili vanbračni supružnik radnika protiv koga se vodi
postupak ili srodnik u pravoj liniji do drugog stepena, pobočnoj liniji
do trećeg stepena srodstva ili tazbinskoj do drugog stepena srodstva
(stav 2.); uredno pozvani radnik, koji nije u mogućnosti da pristupi
pretresu, može iznijeti svoju odbranu putem pismenog izjašnjenja
ili putem punomoćnika, odnosno može tražiti odgodu pretresa uz
navođenje razloga, o čemu odlučuje predsjednik disciplinske komisije
(stav 3.), ako uredno pozvani radnik ne pristupi pretresu i ne opravda
svoj izostanak, pretres će se održati u njegovom odsustvu (stav 4.).
Nesporno je da radnik disponira ovlašćenjem o načinu iznošenja
odbrane – lično ili preko punomoćnika u ličnosti advokata ili drugog
lica. Pritom disciplinska komisija mora da sva odugovlačenja u
postupku cijeni sa aspekta njihove opravdanosti. U situaciji kada je
radnik prisutan na raspravi, a advokat kao iskazani punomoćnik nije
dokumentovao razloge koje navodi o nemogućnosti pristupa raspravi,
a njegovo ovlašćenje sadrži i odredbu o zamjeničkom punomoćniku
smatramo da nema smetnji da se odbije zahtjev advokata i rasprava

održi u njegovom odsustvu – posebno kada imamo u vidu odredbu

člana 35. stav 2. PKU koja ne reguliše odsustvo advokata sa rasprave.
Rasprava će se odložiti samo ako ne postoji dokaz da je poziv uručen,
odnosno ako je radnik opravdano spriječen da dođe na raspravu, a tada
se određuje novi termin održavanja rasprave. Bitno je da na raspravu
pristupi uredno pozvani radnik koji prema odredbi člana 34. stav 2.
PKU, može dati izjavu, odnosno iznijeti svoju odbranu pismeno ili
usmeno na pretresu, lično ili putem punomoćnika. Ipak, pri donošenju
oduke o tome treba imati u vidu da su velike šanse da se odluka o
utvrđenoj odgovornosti pobija upravo zbog toga. I u toj situaciji biće
važno dobro obrazložiti razloge odbijanja odlaganja kako ste ih već
naveli u svom pitanju.
Da li je društvo dužno da primjenjuje Pravilnik o radu

ili Zakon o radu u smislu disciplinske odgovornosti?
PITANJE: Da li je privredno društvo koje ima Pravilnik o
disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti, dužno primijeniti isti u
smislu vođenja disciplinskog postupka ili se može pozvati samo na
ZOR i dostaviti Obavještenje o razlogu za otkaz ugovora o radu u
smislu člana 180. ZOR? Radi se o izvršenju krađe a kao dokazi se
koriste potvrde o predaji predmeta, izjave i dr. dokazi pribavljeni od
strane policije.
ODGOVOR: U pravilu, postupak za utvrđivanje
odgovornosti radnika propisan je čl. 180. do 185. Zakona o radu
(„Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 1/16, 66/18, 91/21 – Odluka
USRS i 119/21). Kod poslodavaca kod kojih je disciplinski postupak
uređen pravilnikom trebalo bi provesti disciplinski postupak a ne
primjenjivati postupak utvrđivanja odgovornosti koji se pokreće
na osnovu člana 180. ZOR. U situaciji kada poslodavac ima valjane
dokaze o krađi, može za vrijeme trajanja disciplinskog postupka
radnika udaljiti sa rada shodno članu 149. ZOR. Ovdje se radi o
fakultativnom razlogu koji poslodavac može primjeniti ako je radnik
zatečen u vršenju radnji za koje se osnovano sumnja da predstavljaju
krivično djelo, težu povredu radne obaveze ili radnji koje ugrožavaju
imovinu veće vrijednosti. Udaljenje radnika sa rada može trajati
najduže do tri mjeseca, u kojem roku je poslodavac dužan da odluči o
odgovornosti radnika (stav 2.). Ako je protiv radnika pokrenut krivični
postupak, udaljenje radnika traje do okončanja krivičnog postupka,
ako poslodavac drugačije ne odluči (stav 3.).
Ugovor o radu na određeno vrijeme

PITANJE: Da li poslodavac može zaključivati više ugovora o
radu na određeno vrijeme sa radnikom do 24 mjeseca, navodeći tačno
vrijeme trajanja ali ne i razlog zaključivanja takvog ugovora. Da li bi
se takav ugovor mogao okarakterisati kao ugovor na neodređeno jer
nije naveden razlog iako je naveden rok trajanja?
Prema čl.33. stav 3. Zakona o radu navedeno je da, ako nije
naznačen rok trajanja ILI osnov za zaključivanje tek onda bi se takav
ugovor smatrao ugovorom na neodređeno...
Po tome bi onda poslodavac mogao zaključivati ugovore na
određeno sa tačno navedenim trajanjem bez da navodi razlog tj.
osnov?

Kako ima različitih mišljenja u vezi navedenog, a u praksi

je najčešća pojava da se takvi ugovori zaključuju samo sa rokom
trajanja ali uvijek bez osnova (a što zakon nalaže), zbog čega me i
interesuje “status” takvih ugovora, molila bih vas za vaše mišljenje.
ODGOVOR: Rad na određeno vrijeme je izuzetak koji je uređen
članom 39. Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj
1/16, 66/18, 91/21 – Odluka USRS i 119/21) – u daljem tekstu: ZOR.
U cilju zasnivanja radnog odnosa čije je trajanje unaprijed određeno
objektivnim razlozima koji su opravdani rokom, izvršenjem tačno
određenog posla ili nastupanjem unaprijed određenog događaja,
poslodavac i radnik mogu zaključiti ugovor o radu na određeno
vrijeme (stav 1.), poslodavac i radnik mogu zaključiti jedan ili više
ugovora o radu iz stava 1. ovog člana za period koji sa prekidima ili
bez prekida ne može biti duži od ukupno 24 mjeseca (stav 2.) a ako je
ugovor o radu na određeno vrijeme zaključen suprotno odredbama
ovog zakona ili ako radnik ostane da radi kod poslodavca najmanje pet
radnih dana po isteku vremena za koje je ugovor zaključen, smatra se
da je radni odnos zasnovan na neodređeno vrijeme (stav 5.). Članom
33. stav 2. ZOR propisano je da se ugovorom o radu na neodređeno
vrijeme smatra ugovor o radu u kome nije naznačeno vrijeme trajanja
ili osnov za zaključenje ugovora na određeno vrijeme iz člana 39. st. 1.
i 4. ZOR. Prema članu 35. stav 2. ZOR, obavezni sadržaj ugovor o radu
na određeno vrijeme su podaci o:
1) nazivu i sjedištu poslodavca,
2) imenu, prezimenu, stručnoj spremi i prebivalištu, odnosno
boravištu radnika,
3 datumu stupanja radnika na rad,
4) radnom mjestu na kome se radnik zapošljava i mjestu rada, sa
podacima o dužini i rasporedu radnog vremena,
5) plati, novčanim naknadama i drugim primanjima radnika po
osnovu rada,
6) dužini godišnjeg odmora,
7) trajanju ugovora i razlogu za zaključivanje iz člana 39. stav 1,
ako se zaključuje ugovor o radu na određeno vrijeme,
8) rokovima za otkazivanje ugovora o radu zaključenog na
neodređeno vrijeme i
9) poslovima sa posebnim uslovima rada na radnom mjestu, ako
postoje.
Pored toga, to je i propisano obrascima koji su sastavni dio
Pravilnika o obrascima ugovora o radu („Službeni glasnik Republike
Srpske“ broj 9/22), koji u relevantno dijelu navodi:
• Ovim ugovorom zasniva se radni odnos između poslodavca
i radnika na određeno vrijeme radi: (navesti objektivan
razlog za zasnivanje radnog odnos na određeno vrijeme, a
koji je opravdan rokom, izvršenjem tačno određenog posla ili
nastupanjem unaprijed određenog događaja).
Shodno tome, ugovor o radu na određeno vrijeme u kojem
je naveden period trajanja, a nije naveden osnov – razlog zaključenja
smatrat će se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme.

Pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada

PITANJE: Kako postupiti u situaciji kada radnik nakon što
je upućen na prekid rada u skladu sa čl. 81. st. 3 Zakona o radu FBiH
dostavi nalaz o privremenoj spriječenosti za rad/doznake za vrijeme
trajanja istog, odnosno po kojem osnovu obračunati naknadu plaće
imajući u vidu činjenicu da su propisani različiti procenti/iznosi u
slučaju prekida rada i privremene spriječenosti za rad?
ODGOVOR: Prema članu 81. stav (3) Zakona o radu
(„Službene novine FBiH’“ broj 26/2016, 89/18, 44/22) – u daljem
tekstu: ZOR, radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida
rada do kojeg je došlo zbog okolnosti za koje radnik nije kriv (viša
sila, privremeni zastoj u proizvodnji i sl.), u skladu sa kolektivnim
ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Stavom 1. istog
člana propisano je da radnik ima pravo na naknadu plaće za period
odsustvovanja sa rada iz opravdanih razloga predviđenih zakonom,
propisom kantona, kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu
(godišnji odmor, privremena spriječenost za rad, porođajno odsustvo,
plaćeno odsustvo i sl.).
Ova situacija nije decidno uređena ZOR, te ako to nije detaljnije
uređeno opštim aktom ili ugovorom o radu, smatramo da se primjenjuje
naknada (kao i osnov) koja je povoljnija za radnika.
Urnek ugovora o probnom radu

PITANJE: Imate li model akta ugovora o probnom radu, bili
bismo Vam zahvalni da nam pošaljete?
ODGOVOR: Obrazac ugovora o probnom radu je sadržan u
prilogu 3. Pravilnika o obrascima ugovora o radu (“Službeni glasnik
Republike Srpske” broj 9/22)
Na osnovu člana 37. Zakona o radu („Službeni glasnik Republike
Srpske“, br. 1/16, 66/18, 91/21 – Odluka Ustavnog suda Republike
Srpske i 119/21) poslodavac (naziv / ime i prezime poslodavca) (u
daljem tekstu: poslodavac) i radnik (ime i prezime radnika) iz (adresa
radnika: grad, ulica i broj), sa završenom školom/fakultetom (naziv
škole/fakulteta) i stručnim/naučnim nazivom (akademsko / stručno
zvanje / zanimanje (u daljem tekstu: radnik), zaključuju:

UGOVOR O PROBNOM RADU
1. Ovim ugovorom uređuje se probni rad radnika kod poslodavca u

trajanju od (dana/mjeseci).
2. Radnik stupa na probni rad (datum) godine, a završava (datum)
godine.
3. Probni rad se može produžiti za još (dana/mjeseci), o čemu se
zaključuje poseban sporazum.
4. Radnik se za vrijeme probnog rada raspoređuje na radno mjesto,
odnosno poslove (naziv radnog mjesta).
5. Za vrijeme probnog rada, radne naloge radniku izdaje neposredni
rukovodilac organizacione jedinice u čijem se sastavu nalazi
radno mjesto na koje je radnik raspoređen.
Izvještaj o rezultatima rada radnika nakon isteka probnog rada
organu poslodavca nadležnom za donošenje odluke o prijemu
radnika dostavit će lice koje je pratilo rad radnika.
6. Radno vrijeme radnika iznosi (broj časova) časova u radnoj
sedmici i raspoređuje se u (petodnevnoj / šestodnevnoj) radnoj
sedmici (jednokratnim / dvokratnim / smjenskim) rasporedom
radnog vremena.
7. Za redovan rad i prosječno ostvarene rezultate rada radnik
ostvaruje bruto platu u iznosu (iznos bruto plate) konvertibilnih
maraka mjesečno.
8. Osnovna plata radnika, u skladu sa zakonom, kolektivnim
ugovorom i ugovorom o radu, uvećava se:
‒ (procenat uvećanja, najmanje 0,3%) za svaku godinu radnog staža
radnika,
‒ (procenat uvećanja, %) po osnovu prekovremenog rada,
‒ (procenat uvećanja, %) po osnovu rada na dan republičkog
praznika, odnosno drugog dana kada se po Zakonu ne radi,
‒ (procenat uvećanja, %) po osnovu noćnog rada,
‒ (procenat uvećanja, %) po osnovu pripravnosti,
‒ (procenat uvećanja, %) po osnovu rada na radnom mjestu sa
otežanim uslovima rada,
‒ (procenat uvećanja, %) po osnovu radnog učinka,
‒ (procenat uvećanja, %) po osnovu (osnov uvećanja).
9. Poslodavac će radniku platu isplaćivati (sedmično, svake dvije
sedmice / mjesečno), a najkasnije do (dana) u mjesecu, odnosno
kraja tekućeg mjeseca za prethodni mjesec, ukoliko platu isplaćuje
mjesečno.
10. Radniku ili njegovoj porodici pripada pomoć u slučaju:
‒ smrti radnika (iznos) konvertibilnih maraka, ‒ smrti člana
porodice (iznos) konvertibilnih maraka, ‒ nastupanja teške
invalidnosti ili dugotrajne bolesti radnika (iznos) konvertibilnih
maraka, ‒ u (slučaju) (iznos) konvertibilnih maraka.
11. Pravo na odmore, odsustva, zaštitu na radu, zaštitu prava
iz radnog odnosa i sva druga prava po osnovu rada koja nisu

posebno uređena ovim ugovorom, radnik ostvaruje u skladu

sa odgovarajućim odredbama Zakona o radu, drugih propisa,
kolektivnih ugovora, te opštih akata poslodavca (naziv opštih
akata poslodavca), sa kojima je radnik upoznat prilikom
zaključivanja ovog ugovora.
12. Poslodavac će, u skladu sa Zakonom, radnika prijaviti na
obavezne vidove osiguranja u Jedinstveni sistem registracije,
kontrole i naplate doprinosa i radniku uručiti kopiju prijave.
13. Stručni nadzor i praćenje rada radnika u svrhu ocjenjivanja vršit
će (ime i prezime / pozicija ocjenjivača).
Ocjena probnog rada vrši se na način i po postupku koji su
utvrđeni opštim aktom poslodavca, a konačna ocjena rezultata
daje se radniku i poslodavcu najkasnije sedam dana prije isteka
roka navedenog u tački 2. ovog ugovora.
14. Ukoliko je radnik zadovoljio na poslovima radnog mjesta za
vrijeme probnog rada, poslodavac će radniku ponuditi zaključenje
ugovora o radu.
U slučaju da radnik nije zadovoljio, radni odnos radnika na
probnom radu prestaje danom navedenim u tački 2. ovog
ugovora.
15. Poslodavac, kao i radnik, imaju pravo da otkažu Ugovor o
probnom radu i prije isteka roka na koji je Ugovor zaključen, uz
otkazni rok od sedam dana.
16. Ovaj ugovor zaključen je (datum) godine u (mjesto zaključenja
ugovora).
Jedan primjerak Ugovora uručen je radniku prije stupanja na rad.
Ugovorne strane
Radnik Za poslodavca


PITANJE: Sa radnicom smo zaključili više ugovora o radu (4)
na određeno vrijeme zbog povećanog obima posla.
Ugovor joj je otkazan zbog isteka roka na koji je zasnovan,
odnosno radni odnos prestaje po sili zakona.
Radnica je podnijela tužbu zbog neosnovanog otkaza, jer
smatra da je trebala dobiti ugovor o radu na neodređeno vrijeme,
da povećan obim posla nije detaljno naveden razlog za zasnivanje
otkaza na određeno vrijeme i da je otkaz neosnovan jer nisu navedeni
detalji u rješenju u otkazu već da se ugovor otkazuje zbog isteka roka
na koji je zasnovan, odnosno radni odnos prestaje po sili zakona.
Kakve su naše mogućnosti sada?

ODGOVOR: Prema članu 39. stav 1. Zakona o radu („Službeni
glasnik Republike Srpske“ broj 1/16, 66/18, 91/21 – Odluka USRS i
119/21) – u daljem tekstu: ZOR, u cilju zasnivanja radnog odnosa čije je
trajanje unaprijed određeno objektivnim razlozima koji su opravdani
rokom, izvršenjem tačno određenog posla ili nastupanjem unaprijed
određenog događaja, poslodavac i radnik mogu zaključiti ugovor
o radu na određeno vrijeme. Poslodavac i radnik mogu zaključiti
jedan ili više ugovora o radu iz stava 1. tog člana za period koji sa
prekidima ili bez prekida ne može biti duži od ukupno 24 mjeseca,
shodno stavu 2. istog člana. Pritom, poslodavac mora imati u vidu
i odredbu stava 5. istog člana kojom je propisana presumpcija da je
radni odnos zasnovan na neodređeno vrijeme ako je ugovor o radu na
određeno vrijeme zaključen suprotno odredbama ovog zakona ili ako
radnik ostane da radi kod poslodavca najmanje pet radnih dana po
isteku vremena za koje je ugovor zaključen. Prema stavu 6. istog člana
radni odnos zasnovan na određeno vrijeme prestaje istekom roka
određenog ugovorom. Ovo pitanje je djelimično uređeno i članom 33.
stav 2 ZOR zbog čega će se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme
smatrati ugovor o radu u kome nije naznačeno vrijeme trajanja ili
osnov za zaključenje ugovora na određeno vrijeme iz člana 39. st. 1.
i 4. ZOR. Ako je u ugovoru kao razlog naveden povećan obim posla,
u slučaju spora poslodavac mora biti u mogućnosti da to i dokaže, a
na pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja će uticati i period trajanja
spornog radnog odnosa i druge okolnosti.
Na osnovu uopštenih podataka koje ste naveli u pitanju ne
možemo dati konkretniji odgovor o procjeni Vaših mogućnosti.
Disciplinski postupak u javnim zdravstvenim

ustanovama
PITANJE: Molimo Vas za mišljenje o situaciji kada je
Disciplinska komisija po provedenom disciplinskom postupku za
teže povrede radne obaveze, nepoštovanja radne discipline radniku
izrekla mjeru prestanka radnog odnosa. Odluka je dostavljena
putem pošte sa povratnicom i radniku i njegovom punomoćniku,
advokatu koji ga je u postupku zastupao. Na odluku Disciplinske
komisije punomoćnik je uložio žalbu direktoru kao drugostepenom
organu u skladu sa Posebnim kolektivnim ugovorom za zaposlene
u javnim ustanovama u oblasti zdravstva kojim je propisan

disciplinski postupak, koja je odbijena kao neosnovana i potvrđena

odluka Disciplinske komisije. Odluka direktora po žalbi je konačna
u postupku kod poslodavca. Imajući u vidu da slijedi otkaz ugovora
o radu zbog teže povrede radne obaveze, nepoštovanja radne
discipline, molimo Vas za mišljenje da li ispravno donijeti rješenje
o otkazu ugovora o radu odmah po donošenju odluke po žalbi, ili je
neophodno najprije dostaviti odluku po žalbi, pa nakon prijema iste
od strane advokata i radnika raditi rješenje o otkazu ugovora o radu.
Takođe Vas molimo za mišljenje u vezi sa izjašnjenjem
punomoćnika radnika koji tvrdi da se disciplinski postupak
mora voditi po odredbama Zakona o krivičnom postupku (iako to
Posebni kolektivni ugovor ne propisuje ni za pitanja koja nisu ovim
Kolektivnim ugovorom posebno uređena), kao i da je disciplinski
postupak propisan Pravilnikom o disciplinskoj i materijalnoj
odgovornosti u skladu sa kojim prisustvo uredno pozvanog
direktora kao donosioca rješenja o pokretanju disciplinskog
postupka na disciplinskoj raspravi nije smetnja da se rasprava održi,
imajući u vidu da je rješenje o pokretanju disciplinskog postupka
potkrijepljeno dokazima koje je Disciplinska komisija provela
u postupku. Molimo Vas za mišljenje da li je neophodno dokaze
kojima je rješenje o pokretanju disciplinskog postupka ponovo
formalno predložiti i na disciplinskoj raspravi od strane pokretača
postupka i da li postoji povreda postupka kada je Disciplinska
komisija te dokaze provela a da nisu ponovo formalno predloženi u
postupku od strane pokretača postupka, pogotovo imajući u vidu da
je Pravilnikom o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti propisano
da Disciplinska komisija može odlučiti da se izvedu i oni dokazi
koji nisu predloženi, ili od kojih se odustalo, a da nije propisano da
pokretač disciplinskog postupka na samoj raspravi treba da predloži
dokaze uzimajući u obzir da su isti u prilogu rješenja o pokretanju
disciplinskog postupka i da prisustvo pokretača disciplinskog
postupka nije nužno za provođenje disciplinske rasprave (ista se
može provesti i u njegovom odsustvu ako je uredno pozvan).
ODGOVOR: Disciplinski postupak u javnim zdravstvenim
ustanovama načelno je regulisan Posebnim kolektivnim ugovorom za
zaposlene u javnim ustanovama u oblasti zdravstva („Službeni glasnik
Republike Srpske“, broj 2/2022), ali ne sadrži odredbe o dostavljanju.
Ipak, imajući u vidu pravila o dostavljanju koja proizilaze iz procesnih
zakona, mišljenja smo da je uputno da se odluka po žalbi dostavi
iskazanom punomoćniku i da se tek nakon toga pristupi donošenju i
dostavljanju rješenja o otkazu ugovora o radu. Prema članu 185. stav 4.
Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 1/16, 66/18,
91/21 – Odluka USRS i 119/21), radniku prestaje radni odnos danom
dostavljanja rješenja o otkazu, osim ako ovim zakonom ili samim
rješenjem nije određen drugi rok.
Zakon o krivičnom postupku se ne primjenjuje prilikom
provođenja disciplinskog postupka, stoga navodi punomoćnika u tom
pravcu nisu osnovani niti relevantni.
Pravilnikom o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti
detaljnije je uređen postupak, te bi poslodavac trebao isti da provede
u cjelosti na način uređen Pravilnikom. Ako je propisano da predlagač

predloži i provede na raspravi već dostavljene dokaze onda je to

tako trebalo i uraditi. Ukoliko je to izostalo za ocjenu zakonitosti
provedenog postupka cijenit će se okolnost da li je radniku omogućeno
pravo na odbranu. Pretres je uređen članom 35. PKU, te pretresom
rukovodi predsjednik komisije, koji daje i oduzima riječ, postavlja
pitanja, traži objašnjenja, a nakon toga daje riječ članovima komisije
(stav 1.); a u toku rasprave vodi se zapisnik (stav 2.). Za provođenje
dokaza i utvrđivanje činjeničnog stanja bitno je da su isti dostupni
komisiji jer ona donosi odluku. U tom smislu formalno nepredlaganje
dokaza od strane direktora – predlagača, nije od odlučujućeg uticaja
na eventualno utvrđivanje manjkavosti postupka.
Pravni lijek na rješenje o otkazu ugovora o radu

PITANJE: Molila bih Vas još za mišljenje o pravnom lijeku
na rješenje o otkazu, da li je dovoljno u pravnoj pouci uputiti na
prijedlog za mirno rješavanje spora, odnosno tužbu nadležnom
sudu, imajući u vidu da će se isto raditi na osnovu odluke po žalbi
radnika, koja je konačna u postupku kod poslodavca, kada je u
pitanju disciplinski postupak.
Ili ipak treba u pravnoj pouci na rješenju o otkazu navesti
prigovor Upravnom odboru u roku od 30 dana u skladu sa članom
200. Zakona o radu.
ODGOVOR: Radniku treba dati pouku iz člana 201. Zakona
o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 1/16, 66/18, 91/21 –
Odluka USRS i 119/21) koja glasi:
„Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo
iz radnog odnosa može da podnese prijedlog za mirno rješavanje
radnog spora u roku od 30 dana od dana saznanja za povredu prava, a
najkasnije u roku od tri mjeseca od dana učinjene povrede Agenciji za
mirno rješavanje radnih sporova Banja Luka ili tužbu nadležnom sudu
u roku od šest mjeseci od dana saznanja za povredu prava ili dana
učinjene povrede.“
Ovo iz razloga što Posebni kolektivni ugovor za zaposlene u
javnim ustanovama u oblasti zdravstva („Službeni glasnik Republike
Srpske“ broj 2/2022) – u daljem tekstu: PKU, ne sadrži posebne
odredbe o zaštiti prava radnika, osim prava na žalbu u disciplinskom
postupku. Prema članu 40. stav 5. PKU, odluka direktora po žalbi je
konačna odluka u postupku kod poslodavca. Imajući u vidu da se
odluka o otkazu donosi na osnovu konačne odluke u disciplinskom
postupku radniku dati pouku iz člana 201. ZOR. Na to upućuje i
odredba člana 131. Zakona o zdravstvenoj zaštiti („Službeni glasnik
Republike Srpske“ broj 57/22) kojom je propisano da se na pitanja
radnopravnog statusa zdravstvenog radnika i zdravstvenog saradnika
koja nisu uređena tim zakonom primjenjuju propisi kojima je uređena
oblast rada.


PITANJE: U ugovorima o radu na određeno vrijeme u član 1
glasi:
1. 1. Ovim ugovorom zasniva se radni odnos između
poslodavca i radnika na određeno vrijeme radi
povećanog obima posla.
2. 2. Radnik stupa u radni odnos dana 01.06.2023. godine
i raspoređuje se na radno mjesto, odnosno poslove
_____, koje će obavljati do 31.08.2023. godine.
Da li je član 1. potrebno dodatno definisati ili je dovoljno
navesti da je u pitanju povećan obim posla?
Ukoliko nije dovoljno, molim da mi napišete kako tačno
definisati taj član?
ODGOVOR: Shodno članu 39. stav 1. Zakona o radu („Službeni
glasnik Republike Srpske“ broj 1/16, 66/18, 91/21 – Odluka USRS i
119/21) – u daljem tekstu: ZOR, poslodavac i radnik mogu zaključiti
ugovor o radu na određeno vrijeme u cilju zasnivanja radnog odnosa
čije je trajanje unaprijed određeno objektivnim razlozima koji su
opravdani rokom, izvršenjem tačno određenog posla ili nastupanjem
unaprijed određenog događaja. U pravcu konkretizovanja objektivnih
razloga opravdanih rokom, u ugovoru se može navesti razlog
povećanje obima posla s tim da je to potrebno konkretizovati na način
da se konkretno povećanje posla dodatno obrazloži. Povećanje obima
posla može nastati npr. ako poslodavac zaključi ugovor sa kupcem
kojim se obavezuje da u kraćem roku isporuči veću količinu proizvoda,
tj. usljed pojačane tražnje sezonskih roba ili usluga. Druga situacija
kada objektivno dolazi do povećanja obima posla je radi oročenog
otklanjanja posljedica elementarnih nepogoda i sl. U tom pravcu, ako
je razlog zaključenja ugovora o radu na određeno vrijeme povećan
obim posla, primjer odredbe u ugovoru bi glasio:
1. Ovim ugovorom zasniva se radni odnos između
poslodavca i radnika na određeno vrijeme radi povećanja obima
posla koje je nastalo zbog zaključenja ugovora sa kupcem (broj
_______________ od ______2023.) / prema radnim nalozima od r.b. ___
do r.b. ___ / isporuke kupcima za mjesec juni 2023. godine.
Ovo je bitno jer se ugovor o radu u pravilu zaključuje na
neodređeno vrijeme, a na određeno vrijeme samo prema pravilima iz
člana 39. ZOR.
Obračunavanje naknade zbog manje plate na drugom

radnom mjestu
PITANJE: Molim vas za pojašnjenje kako u skladu sa
članovima 58. i 59. Zakon o penzijsko-invalidskom osiguranju
(„Službeni glasnik Republike Srpske“), broj: 134/2011, 82/2013,
96/2013 – odluka US, 103/2015, 111/2021, 15/2022, 132/2022 i 43/2023
– odluka US) obračunati naknadu zbog manje plate na drugom
radnom mjestu. Kako postupiti ako je npr. radnik zbog smanjenja
radne sposobnosti raspoređen na drugo mjesto prije 5 godina kada
je visina plate na radnom mjestu sa kojeg je raspoređen bila znatno
niža u odnosu na sada?

ODGOVOR: Prema članu 57. Zakona o penzijskom i

invalidskom osiguranju (“Službeni glasnik Republike Srpske”, broj
134/2011, 82/13, 96/13, 103/15, 111/21, 15/22, 132/22, 43/23 – Odluka
USRS) – u daljem tekstu: ZPIO, osiguranik kome se na osnovu smanjene
radne sposobnosti obezbjeđuje pravo na raspoređivanje na drugo
radno mjesto, odnosno pravo na prekvalifikaciju ili dokvalifikaciju ima
pravo na:
a) naknadu plate od dana nastanka invalidnosti do dana
rasporeda na drugo radno mjesto, odnosno do upućivanja
na prekvalifikaciju ili dokvalifikaciju, kao i od dana završene
prekvalifikacije ili dokvalifikacije do rasporeda na drugo radno
mjesto (u daljem tekstu: naknada zbog čekanja),
b) naknadu plate za vrijeme prekvalifikacije ili dokvalifikacije
(u daljem tekstu: naknada za vrijeme prekvalifikacije ili
dokvalifikacije) i
v) naknadu plate zbog manje plate na drugom radnom mjestu (u
daljem tekstu: naknada zbog manje plate).
Način određivanja iznosa naknade plate uređen je članom
58. ZPIO, prema kojem osnovica za određivanje naknade plate (u
daljem tekstu: osnovica naknada) iz člana 57. ovog zakona je prosječna
neto plata koju je osiguranik ostvario u godini koja prethodi godini
nastanka invalidnosti, valorizacijom dovedena na nivo plata za mjesec
za koji se isplaćuje naknada (stav 1.), a valorizacija u skladu sa stavom
1. ovog člana vrši se tako što se prosječna neto plata koju je osiguranik
ostvario u godini koja prethodi godini nastanka invalidnosti usklađuje
sa kretanjem prosječne neto plate svih zaposlenih kod poslodavca i
dovodi na nivo plata za mjesec za koji se isplaćuje naknada. Prema članu
59. stav 3. ZPIO, naknada zbog manje plate pripada od dana rasporeda
na drugo radno mjesto i isplaćuje se u visini razlike između osnovice
naknade i neto plate osiguranika na drugom radnom mjestu. Iako
ovom odredbom nije eksplicitno određeno da se jednom utvrđen iznos
naknade usklađuje sa opštim trendom rasta plata koji je u Republici
Srpskoj prisutan od 2018. godine, primjenom načela in favorem
laboratoris, potrebno je izvršiti valorizaciju naknade na način određen
članom 58. stav 2. ZPIO, tj. prosječna neto plata koju je osiguranik
ostvario u godini koja prethodi godini nastanka invalidnosti uskladit
će se sa kretanjem prosječne neto plate svih zaposlenih kod poslodavca
i dovesti na nivo plata za mjesec za koji se isplaćuje naknada.
Vođenje posebnih evidencija o materijalu sa kojim

radnik radi
PITANJE: S obzirom da, po zakonu, dnevne zalihe materijala
i alata u pogonima moraju biti dokumentovane želimo da imamo
dodatak u ugovorima rukovodilaca koji ih stavlja u punu nadležnost
za evidenciju. Takođe sa odgovarajućom odgovornošću.
Na koji način to da uradimo? Ako može da pošaljete
obrazac.
ODGOVOR: Obaveza radnika treba biti usklađena sa opisom
poslova iz sistematizacije. Ako je u opisu poslova (koji je uručen
radniku - rukovodiocu) navedeno da je dužan da vodi u pisanoj formi
evidenciju o dnevnim zalihama materijala i alata u pogonima, onda

je u ugovoru navođenjem radnog mjesta obuhvaćeno i to. Ukoliko

poslodavac nema akt o sistematizaciji u kojem je naveden pomenuti
opis posla, onda u ugovoru treba dodati da je radnik – rukovodilac
dužan da dnevno i ažurno voditi evidencije o ...... Odgovornost za taj
posao nema potrebe posebno navoditi u ugovoru, jer to već potpada
pod opštu dužnost radnika da radi sve poslove radnog mjesta na
koje je raspoređen. To proizilazi iz odredbe člana 15. stav 1. tačka 2.
Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 1/16, 66/18,
91/21 – Odluka USRS i 119/21) prema kojoj je radnik dužan da poštuje
organizaciju rada i poslovanja kod poslodavca, kao i uslove i pravila
poslodavca u vezi sa ispunjavanjem ugovornih i drugih obaveza iz
radnog odnosa.
Da li skladište mora biti registrovano?

PITANJE: Ukoliko otvorimo skladište u kome bi imali i
zaposlene radnike, da li je potrebno to skladište registrovati kao
poslovnu jedinicu?
Na koji način se ono registruje, kao poslovna jedinica ili baš
kao skladište (ima li poseban naziv)?
ODGOVOR: Osnivanje poslovnih jedinica primarno je
regulisano članom 3a. Zakona o privrednim društvima (“Službeni
glasnik Republike Srpske”, broj 127/2008, 58/09, 100/11, 67/13,
100/17, 82/19, 17/23). Prema stavu 1. tog člana, poslovna jedinica
osniva se odlukom koju donosi skupština društva, odnosno ortaci ili
komplementari, ako osnivačkim aktom, odnosno statutom društva nije
drugačije određeno. Sadržaj odluke određen je stavom 2. Istog člana,
prema kojem odluka obavezno sadrži:
a) poslovno ime društva, naziv i adresu poslovne jedinice,
b) djelatnosti poslovne jedinice,
v) lično ime zastupnika poslovne jedinice i obim ovlašćenja
zastupnika, ako je zastupnik poslovne jedinice različit od
zastupnika društva.
Obaveza registracije određena je stavom 3. na način da se
poslovna jedinica koja je van sjedišta privrednog društva obavezno
registruje u skladu sa zakonom kojim se uređuje registracija poslovnih
subjekata, osim ako posebnim propisom nije drugačije uređeno.
U tom smislu, relevantne će biti i odredbe Zakona o registraciji
poslovnih subjekata u Republici Srpskoj (“Službeni glasnik Republike
Srpske” broj 67/2013, 15/16, 84/19) – u daljem tekstu: ZRPS. Prema članu
23. ZRPS, posebni podaci, odnosno podaci koji se unose u Registar u
slučaju upisa dijelova subjekta upisa, upisa međusobno povezanih
subjekta upisa, te upisa statusnih promjena, odnosno promjena opštih
i posebnih podataka od značaja za pravni promet odnose se, između
ostalog, i na upis dijela ili poslovne jedinice subjekta upisa.
Članom 24. ZRPS propisano je da su podaci koji se unose u
Registar prilikom registracije podružnice ili poslovne jedinice subjekta
upisa:
a) naziv i mjesto poslovanja poslovne jedinice ili podružnice,
b) skraćena oznaka poslovne jedinice ili podružnice ukoliko ga
subjekat upisa ima,

v) djelatnost poslovne jedinice ili podružnice subjekta upisa,

g) naziv, broj i datum akta o osnivanju poslovne jedinice ili
podružnice subjekta upisa,
d) ime i prezime, prebivalište, odnosno boravište, svojstvo, obim
ovlašćenja, broj lične karte ili druge isprave na osnovu koje
je utvrđen identitet lica ovlašćenog za zastupanje poslovne
jedinice ili podružnice subjekta upisa (stav 1.), poslovna
jedinica ili podružnica subjekta upisa upisuje se u glavnu
knjigu Registra kod nadležnog registarskog suda prema
sjedištu subjekta upisa (stav 2.).
Shodno tome, ako je skladište na adresi registrovane poslovne
jedinice ili sjedišta onda nije neophodno posebno vršiti registraciju
istog. Ako je planirano skladište kao posebna organizaciona jedinice
izdvojena od sjedišta ili drugi poslovnih jedinica onda ga je potrebno
registrovati kod nadležnog suda a putem Agencije za posredničke,
informatičke i finansijske usluge. U tom slučaju naziv poslovne
jedinice bi mogao glasiti „Poslovna jedinica (Glavno) Skladište“ iako
može imati i neki drugi naziv a obavljati poslove skladišta.
Može li se radnik prijaviti retroaktivno?

PITANJE: Otkazali smo ugovor o radu na određeno vrijeme
zbog isteka roka na koji je zasnovan, zaključno sa 30.04.2023.
Radnica je podnijela tužbu jer smatra da je trebao biti
zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Kako se ne bismo
upuštali u postupak koji može predugo da traje, odlučili smo da je
vratimo na posao.
Da li smo u obavezi da je prijavimo retroaktivno, od 01.05.2023.
i isplatimo platu za maj sa pripadajućim porezima i doprinosima
ili možemo sada da je kontaktiramo i zasnujemo novi ugovor sa
datumom početka rada u junu?
Ukoliko smo u obavezi da je prijavimo od 01.05.2023. kako
bismo je u tom slučaju evidentirali u šihtarici?
ODGOVOR: Prema članu 33. stav 1. Zakona o radu („Službeni
glasnik Republike Srpske“ broj 1/16, 66/18, 91/21 – Odluka USRS i 119/21)
– u daljem tekstu: ZOR, ugovor o radu, po pravilu, zaključuje se na
neodređeno vrijeme, a pod uslovima predviđenim članom 39. tog zakona
može se zaključiti i na određeno vrijeme. U konkretnoj situaciji, ako ste
već odlučili da sa radnicom zaključite ugovor o radu na neodređeno
vrijeme preporučujemo da se izvrši povezivanje radnog staža od
01.05.2023. godine. Radnica nije radila u maju zbog čega ne ostvaruje
pravo na platu, iako poslodavac može istu da isplati uz prethodno
popunjavanje evidencije prisustva na radu kao da je radila. Ukoliko
poslodavac izabere opciju da joj ne isplati platu za maj 2023. godine
onda će u evidenciji izvršiti popunjavanje posljednje kolone (odsustvo
po drugom osnovu) i izvršiti samo uplatu poreza i doprinosa. Imajući u
vidu da je ugovor o radu na određeno vrijeme prestao njegovim istekom
(30.4.2023. godine), nije pogrešno ugovor o radu zaključiti sa datumom
iz mjeseca juna 2023. godine kada će radnica biti ponovo prijavljena u
Jedinstveni sistem, dakle kao da nije bilo prethodnog rada na određeno
vrijeme.

Produavanje probnog rada

PITANJE: S obzirom da je u Zakonu o radu navedeno da
se ugovor o probnom radu može produžiti sporazumno još do 3
mjeseca, da li se produžava novim ugovorom o probnom radu ili se
pravi sporazumni ugovor (ukoliko je u pitanju sporazum - zamolila
bih da pošaljete obrazac tog ugovora).
ODGOVOR: Članom 37. Zakona o radu („Službeni glasnik
Republike Srpske“ broj 1/16, 66/18, 91/21 – Odluka USRS i 119/21) – u
daljem tekstu: ZOR, propisano je da se ugovorom o radu ili posebnim
ugovorom o probnom radu može ugovoriti probni rad radnika, koji
može trajati najviše do tri mjeseca (stav 1.); a izuzetno, ovaj rok može
se sporazumno produžiti još do tri mjeseca (stav 2.). Rukovodeći se da
je članom 38. stav 2. ZOR propisano da radniku koji ne zadovolji na
poslovima radnog mjesta za vrijeme obavljanja probnog rada prestaje
radni odnos danom isteka roka određenog ugovorom o probnom
radu, smatramo da je potrebno zaključiti novi ugovor o probnom radu
za period na koji je izvršeno produženje perioda probnog rada.
Na pitanja odgovorila Danijela Radonić, dipl. iur.

SAVJETODAVNI SERVIS
Odgovori na pitanja iz radnih odnosa u FBiH
Prekovremeni rad i rad na dane sedmičnog odmora

PITANJE: Možete li nam dostaviti mišljenje FMRSP o
prekovremenom radu i radu na dane sedmičnog odmora?
ODGOVOR: “PITANJE: Potrebno nam je mišljenje u vezi sa
primjenom odredaba Zakona o radu koje se odnose na prekovremeni
rad i rad na dan državnog praznika.
ODGOVOR: Odredbom člana 36. stav 2. Zakona o radu
propisano je da puno radno vrijeme traje 40 sati sedmično, ako
zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom
o radu nije određeno u kraćem trajanju. Odredbom člana 38. stav 1.
navedenog zakona propisano je da je u slučaju više sile (požar, potres,
poplava) i iznenadnog povećanja obima posla, kao i u drugim sličnim
slučajevima neophodne potrebe, radnik je na zahtjev poslodavca
obavezan da radi duže od punog radnog vremena (prekovremeni rad),
a najduže do osam sati sedmično.
Shodno navedenom, radno vrijeme određeno u dužem trajanju
od punog radnog vremena smatra se prekovremenim radom, bez
obzira da li se isto obavlja poslije redovnog radnog vremena ili na dan
sedmičnog odmora. Odredbom člana 76. Zakona o radu propisano
je da radnik ima pravo na povećanu plaću za otežane uvjete rada,
prekovremeni rad i noćni rad, te za rad na dan sedmičnog odmora,
praznika ili nekog drugog dana za koji je zakonom određeno da se

ne radi, u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i

ugovorom o radu. Mišljenja smo da se pravo na povećanu plaću za
prekovremeni rad i rad na dane državnog praznika ne isključuju.“
(Broj: 03-34/11-3254/16 od 03.02.2017. godine)
„PITANJE: Tražimo mišljenje u vezi sa pravom na uvećanje
plaće za rad na dan sedmičnog odmora i prekovremeni rad ukoliko
je radnik na službenom putovanju radio na dan sedmičnog odmora.
Također, zatraženo je mišljenje u pogledu primjene Uredbe o
naknadama troškova za službena putovanja u slučaju kada se radi
o privrednom društvu sa sjedištem na teritoriji Federacije Bosne i
Hercegovine.
ODGOVOR: Odredbom člana 76. Zakona o radu propisano
je da radnik ima pravo na povećanu plaću za otežane uvjete rada,
prekovremeni rad i noćni rad, te za rad na dan sedmičnog odmora,
praznika ili nekog drugog dana za koji je zakonom određeno da se
ne radi, u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i
ugovorom o radu. Dakle, Zakon o radu u pogledu ostvarivanja prava
na povećanu plaću za prekovremeni rad i rad na dan sedmičnog
odmora rada upućuje na kolektivni ugovor, pravilnik o radu i ugovor o
radu. S tim u vezi, ukoliko poslodavca ne obavezuje nijedan kolektivni
ugovor, niti poslodavac ima obavezu donošenja pravilnika o radu,
mišljenja smo da bi pravo na povećanje plaće po osnovima iz odredbe
člana 76. Zakona o radu, trebalo biti uređeno ugovorom o radu.
Nadalje, pitanje upućivanja radnika na službeno putovanje,
odnosno pitanje naknada troškova za takvu vrstu rada nije predmet
Zakona o radu, kao općeg propisa kojim su uređena određena pitanja
iz radnog odnosa, te navedena pitanja mogu biti uređena posebnim
propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom
o radu. Generalno, radnik za dane provedene na službenom
putovanju bi trebao ostvariti pravo na plaću kao da je radio puno
radno vrijeme, te dodatno dnevnicu koja podrazumijeva naknadu
troškova za ishranu na službenom putovanju, kao i eventualno
naknadu za smještaj, troškove prevoza i druge izdatke koji bi mogli
nastati u vezi sa službenim putovanjem. Međutim, ukoliko bi radnik,
nakon ispunjenog fonda radnih sati u radnoj sedmici, bio upućen na
službeno putovanje, odnosno ukoliko bi na službeno putovanje bio
upućen u dane vikenda kada inače ne radi, mišljenja smo da bi se taj
rad smatrao prekovremenim radom. S obzirom da bi u tom slučaju
radnik, pored troškova za službeno putovanje, mogao istovremeno
ostvariti i pravo povećanu plaću po dva osnova (prekovremeni rad i
rad na dan sedmičnog odmora), to bi mogućnost kumulacije, odnosno
eventualno isključivanje ostvarivanja prava na uvećanu plaću po više
osnova zavisilo od načina na koji je ovo pitanje uređeno kolektivnim
ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu.
Pored toga, odredbom člana 46. Zakona o radu propisano je da
radnik ima pravo na sedmični odmor u trajanju od najmanje 24 sata
neprekidno, a ako je neophodno da radi na dan svog sedmičnog odmora,
osigurava mu se jedan dan u periodu određenom prema dogovoru
poslodavca i radnika koji ne može biti duži od dvije sedmice. Od
radnika se može tražiti da radi na dan svog sedmičnog odmora samo u
slučaju više sile, vanrednog povećanja obima posla ukoliko poslodavac

ne može primijeniti druge mjere sprječavanja gubitka kvarljive robe,

kao i u drugim slučajevima utvrđenim kolektivnim ugovorom ili
pravilnikom o radu. Istom odredbom, u stavu 3. je propisano da
se radniku ne može uskratiti pravo na odmor u toku rada, dnevni
odmor i sedmični odmor. Imajući u vidu svrhu korištenja sedmičnog
odmora, te uzimajući u obzir da je odredba člana 46. stav 3. Zakona
o radu imperativnog karaktera, mišljenja smo da isto podrazumijeva
da je poslodavac obavezan radniku omogućiti korištenje sedmičnog
odmora. Dakle, ukoliko je od radnika zatraženo da u slučajevima
utvrđenim zakonom, kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu,
radi na dan sedmičnog odmora, što podrazumijeva i upućivanje na
službeno putovanje od strane poslodavca, mišljenja smo da mu je
poslodavac, u skladu sa odredbom člana 46. Zakona o radu, dužan
osigurati dan odmora u trajanju od najmanje 24 sata.
Što se tiče Vašeg upita u dijelu koji se odnosi na primjenu
Uredbe o naknadama troškova za službena putovanja , u slučaju kada
se radi o privrednom društvu sa sjedištem na teritoriji Federacije Bosne
i Hercegovine, predlažemo da se za davanje mišljenja u tom dijelu
obratite Federalnom ministarstvu finansija, odnosno Federalnom
ministarstvu pravde.“
(Broj: 03-34/11-1848/19 od 07.08.2019. godine)
ZAKLJUČAK: Na osnovu mišljenja FMRSP a shodno našem

telefonskom razgovoru, u konkretnom slučaju se može primijeniti
mišljenje Federalnog ministarstva rada i socijalne politike, odnosno
da se naknada za prekovremeni rad i rad na dane sedmičnog odmora
međusobno ne isključuju, pogotovo iz razloga što je Vašim kolektivnim
ugovorom navedeno da se naknade međusobno ne isključuju. Pored
uvećanja dnevnice za rad na dane sedmičnog odmora i prekovremeni
rad, radnik ukoliko je radio na dane sedmičnog odmora, osigurava
mu se jedan dan u periodu određenom prema dogovoru poslodavca i
radnika koji ne može biti duži od dvije sedmice. Naglašavamo da smo
navedenu problematiku provjerili i sa nadležnim inspektorima rada
koji se na terenu bave navedenim problemima.
Službeno putovanje i prekovremeni rad

PITANJE: Da li zaposlenik ima pravo na isplatu naknade
za prekovremene sate ako se nalazi na službenom putu? Naime,
zaposlenik je po nalogu neposredno nadređenog upućen na službeni
put za koji mu je uredno obračunata dnevnica prema Uredbi o
naknadama troškova za službena putovanja te plaćeni troškovi
smještaja
Naime, isti se obratio sa zahtjevom pored obračunate
dnevnice od ukupno 16 sati, a vrijeme provedeno na službenom
putu od 24.5. u 13,00 sati i vrijeme dolaska sa službenog puta 25. 5. u
21,30 sati., traži priznavanje naknade za ostalo vrijeme provedeno na
službenom putovanju, ( i to od 15, 30 sati do 24,00 sati te vrijeme od
00,00 do 7,00 sati i od 15,30 do 21 i 30 sati)
ODGOVOR: Što se tiče obračuna prekovremenih sati za
vrijeme službenog putovanja, u mišljenju Federalnog ministarstva
rada i socijalne politike, broj: 03-34/11-671/19 IK, navodi se sljedeće:

„S tim u vezi, ističemo da je odredbom člana 76. Zakona o radu

(„Sl. novine FBiH“, br. 26/16 i 89/18) propisano je da radnik ima pravo
na uvećanu plaću za otežane uvjete rada, prekovremeni rad i noćni rad,
te za rad na dan sedmičnog odmora, praznika ili nekog drugog dana
za koji je zakonom određeno da se ne radi, u skladu sa kolektivnim
ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu.
Naime, naknada za službeno putovanje nije pravo utvrđeno
Zakonom o radu, te je u navedenom smislu način i visina ostvarivanja
naknada za službena putovanja, uključujući međusobno isključivanje
pojedinih naknada, predmet kolektivnog ugovora, pravilnika o radu
ili ugovora o radu.
Međutim, mišljenja smo da se boravak na službenom putu
ne može posmatrati u kontekstu radnog vremena i prekovremenog
rada, s obzirom da se za dane provedene na službenom putu dobiva
plaća, kao da je radnik radio puno radno vrijeme, te dodatno dnevnica
koja podrazumijeva naknadu troškova za ishranu na službenom
putovanju, kao i eventualno naknade za smještaj, troškove prevoza i
druge izdatke koji bi mogli nastati u svezi sa službenim putovanjem.
Također, smatramo da ukoliko je neophodno da radnik radi na dan svoj
sedmičnog odmora (što podrazumijeva i boravak na službenom putu),
poslodavac mu je dužan osigurati drugi dan u periodu određenom
prema dogovoru poslodavca i radnika koji ne može biti duži od dvije
sedmice, a u skladu sa članom 46. stav (1) Zakona o radu.“
Shodno mišljenju Federalnog ministarstva rada i socijalne
politike radnik u konkretnom slučaju nema pravo na uvećanje plate
po osnovu prekovremenog rada.
Izmjena ugovora o radu radniku koji je na bolovanju

PITANJE: Kao poslodavac smo usvojili novu sistematizaciju
radnih mjesta.
Radniku koji je na dužem bolovanju planirali smo dostaviti
novi ugovor o radu da ga potpiše. Nije u pitanju povreda na radu i
radnik je u mogućnosti razumjeti i potpisati ugovor.
Šta više, novim ugovorom se povećavaju plata na njegovom
radnom mjestu.
Možemo li tražiti da radnik potpiše novi ugovor dok je na
bolovanju, ili moramo čekati da se vrati na posao.
Kršimo li zakonske obaveze, ako i sačekamo da se radnik
vrati, jer nama kao poslodavcu to bi i išlo u korist.
ODGOVOR: U ovom slučaju, kao i u bilo kojem drugom
slučaju kada se mjenjaju elementi ugovora o radu, bez obzira da
li je riječ o usklađivanju ugovora o radu sa zakonom, kolektivnim
ugovorom, pravilnikom o radu, premještanju radnika na drugo radno
mjesto iz opravdanih razloga (izmjena organizacije i sistematizacije
poslova, promjene u sadržini poslova radnog mjesta i sl.) primjenjujete
institut otkaza ugovora o radu sa ponudom izmijenjenog ugovora o
radu shodno članu 107. Zakona o radu („Službene novine Federacije
BiH“, br. 26/16, 89/18 i 44/22), odnosno radniku nudite novi ugovor o
radu pod izmijenjenim okolnostima.

Prema tome, i u konkretnom slučaju, prilikom promjene

plaće primjenjivat će se institut otkaza ugovora o radu sa ponudom
izmijenjenog ugovora o radu, u skladu sa članom 107. ZORFBiH.
Postupak je da poslodavac otkazuje radniku (odluka / rješenje
o otkazu) dosadašnji ugovor o radu i istovremeno mu ponudi novi
ugovor o radu. Da li ćete otkaz dostaviti u formi rješenja (uz dostavu
novog ugovora) zavisi od toga da li ste svojim pravilnikom o radu
propisali da se o pravima i obavezama radnika odlučuje rješenjem.
Ukoliko jeste, onda se i otkaz ugovora o radu sa ponudom novog pod
izmijenjenim okolnostima daje u formi rješenja i uz dostavu novog
ugovora, sa propisanim rokom za očitovanje, u skladu sa članom 107.
ZORFBiH.
Radnik je dužan, u roku koji odredi poslodavac, ali ne kraćem
od osam dana, odgovoriti na ponudu poslodavca.
Međutim, kad je u pitanju privremena nesposobnost za rad
radnika, ona ne može biti i neopravdan je razlog za otkaz ugovora o
radu, saglasno članu 98. ZORFBiH.
Također, ako je privremena spriječenost za rad nastala kao
posljedica povrede na radu ili profesionalnog oboljenja, poslodavac
radniku ne može otkazati ugovor o radu, bez obzira da li je ugovor o
radu zaključen na određeno ili neodređeno vrijeme, dok se ne uspostavi
radna sposobnost, odnosno zaključi bolovanje (član 71. ZORFBiH).
Ako je u pitanju bolest ili povreda izvan rada, privremena
spriječenost za rad nije smetnja za otkaz ugovora o radu, odnosno
premještaj radnika, pod uslovom da za to postoje opravdani razlozi
(izmjena sistematizacije, ukidanje radnog mjesta, propisivanje novih
radnih mjesta na kojima bi radnik bolje obavljao poslove i dr.). U tom
slučaju i radniku koji je privremeno spriječen za rad možete ponuditi
drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i drugim
radnim sposobnostima.
Regulisanje isplata dnevnica za službeno putovanje

PITANJE: Pošto smo u fazi izrade normativnih akata, došli
smo do isplate dnevnica za službeno putovanje.
Molimo Vas da nam pomognete oko donošenja zakonite
odredbe koju bi ugradili u Pravilnik o plaćama i drugim naknadama
radnika Službe.
Kolika je dnevnica za službeno putovanje van kantona i dali
se može povećati i na koji način?
Molimo Vas da navedete propise koji regulišu ovo pitanje.
ODGOVOR: Naknade za službeni put propisuje sam
poslodavac ili donosi odluku da primjenjuje federalnu uredbu o
dnevnicama za službena putovanja.
Svaki radnik upućen na službeno putovanje ima pravo
na dnevnice i naknade troškova službenog putovanja u zemlji i
inostranstvu.
Uredbom o naknadama troškova za službena putovanja
(“Službene novine Federacije BiH”, broj 44/16 i 50/16) su utvrđene vrste
i visina naknada za službena putovanja, kao i postupak ostvarivanja

prava na ove naknade kako za službena putovanja unutar Bosne i

Hercegovine tako i za službena putovanja u inostranstvo.
Uredbom o naknadama troškova za službena putovanja
(„Službene novine Federacije BiH“, br. 63/10, 9/11) propisano je da
naknade za službeno putovanje obuhvataju naknadu za smještaj,
ishranu i prijevozne i druge troškove predviđene ovom uredbom. Pod
dnevnicom, u smislu ove uredbe, podrazumijeva se naknada troškova
za ishranu na službenom putovanju. Jedna dnevnica obračunava se
za svaka 24 sata provedena na službenom putovanju. Za službeno
putovanje koje traje duže od 12 sati, obračunava se jedna dnevnica, a
za službeno putovanje koje traje osam do 12 sati pola dnevnice. Visina
je 25KM.
Pravna lica mogu, kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o
radu, propisati da se na službena putovanja primjenjuju odredbe ove
federalne uredbe, ali nisu obavezni, pa mogu sami propisati naknade
za službena putovanja.
Međutim napominjemo da je Uredba o naknadama troškova
za službena putovanja (“Službene novine Federacije BiH”, broj 44/16 i
50/16) se direktno odnosi samo na državne službenike i namještenike
u federalnim organima državne službe, njena primjena se indirektno
odnosi na sve obveznike poreza na dohodak, s obzirom na to da se
kod definisanja neoporezivih naknada troškova službenih putovanja
u članu 20. stav (1), (2) i (3) Pravilnika o primjeni Zakona o porezu na
dohodak (“Sl. novine FBiH”, br. 48/2021, 77/2021, 20/2022, 57/2022 i
5/2023) poziva upravo na Uredbu o naknadama troškova za službena
putovanja, i to onu na federalnom nivou, kao referentnu osnovu za
isplatu neoporezivih dnevnica, troškova smještaja, prevoza i drugih
troškova službenog putovanja.
Članom 20. stavom (2) i (3) Pravilnika o primjeni zakona o porezu
na dohodak propisano je da naknade troškova službenog putovanja iz
stava (1) tačka 1) ovog člana obuhvataju: neoporezivi iznos naknade
za smještaj, ishranu, prijevozne i druge troškove utvrđene Uredbom
o naknadama troškova za službena putovanja (“Službene novine
Federacije BiH”, br. 44/16 i 50/16) koja važi za budžetske korisnike,
kao i za druge porezne obveznike. Naknade iz stava (2) ovog člana
se smatraju neoporezivim prihodom poreznog obveznika ako su
isplaćene fizičkom licu koje kod isplatioca ima status zaposlenika i ako
su utvrđene po kriterijima i isplaćene pod uvjetima, na način i najviše
do iznosa propisanih u skladu sa Uredbom o naknadama troškova
za službena putovanja (“Službene novine Federacije BiH”, br. 44/16 i
50/16).
S obzirom na to da je je navedena Uredba značajna s aspekta
definisanja neoporezivih naknada, a ne u s aspekta ostvarivanja i obima
prava i obaveza u vezi sa službenim putovanjem, ukoliko ste svojim
pravilnikom o radu propisali da se dnevnica obračunava na način i
u iznosima drugačijim u odnosu na odredbe Uredbe, postupat ćete u
skladu sa svojim pravilnikom o radu, ili npr. granskim kolektivnim
ugovorom ukoliko ste potpisnici istog. Naravno, prilikom definisanja
poreznog tretmana isplaćenih naknada rukovodit ćete se navedenom
Uredbom i Pravilnikom.

Dakle, poslodavac može propisati i veće dnevnice od iznosa

koji su navedeni u Federalnoj uredbi (25 KM), međutim u tom slučaju
shodno pravilniku o primjeni zakona o porezu na dohodak taj iznos
iznad 25 KM bi bio oporeziv, jer se Pravilnik poziva na Uredbu u
slučaju neoporezivog iznosa isplaćene dnevnice.
Obustava plaće
PITANJE: Djelatnici imaju odobren limit potrošnje za
korištenje mobitela u službene svrhe.
Prekoračenje po limitu su obvezni uplatiti društvu.
Ukoliko bi se išlo na provedbu prekoračenje putem obustava
od plaće svaki mjesec, mora li djelatnik svaki mjesec potpisati izjavu/
suglasnost da mu se XY iznos provede ili se može napraviti generalna
suglasnost u kojoj neće biti naveden iznos i koja bi vrijedila za tu
vrstu obustave.
Ako je djelatnik prezadužen, može li se tom generalnom
ili pojedinačnom suglasnosti „skidati“ iznos iznad propisanog (po
Zakonu o izvršnom postupku)
ODGOVOR: Shodno članu 82. Zakona o radu, poslodavac
ne može, bez izvršne sudske odluke ili bez saglasnosti radnika, svoje
potraživanje prema njemu naplatiti uskraćivanjem isplate plaće ili
nekog njenog dijela, odnosno uskraćivanjem isplate naknade plaće ili
dijela naknade plaće. Dakle, ukoliko poslodavac ima pisani pristanak
radnika za obustavu određenog iznosa od plaće, ili, pak, izvršnu
sudsku odluku, isti ima mogućnost da obustavi dio plaće.
Saglasnost radnika iz stava 1. ovog člana ne može se dati prije
nastanka potraživanja.
Članom 83. Zakona o radu je propisano da se plaća ili naknada
plaće može prisilno obustaviti u skladu sa propisom kojim se reguliše
izvršni postupak. Članom 138. Zakona o izvršnom postupku je
propisano da se obustava plaće ili naknada plaće koja iznosi do 1000
KM može obustaviti do 1/2, a preko 1000 KM do 2/3.
Shodno navedenim zakonskim odredbama mišljenja smo da
trebate u momentu nastanka potraživanja tražiti od radnika izjavu o
obustavi plate a ne prije toga. Međutim, radniku se može obustaviti
plaća u bilo kojem iznosu bez ograničenja u visini, ali samo ako radnik
da saglasnost. Dakle, od volje radnika zavisi koja visina plaće mu se
može obustaviti od isplate. Pri tome, obaveze za porez na dohodak i
doprinose, u svakom slučaju, dužni ste platiti na ukupan iznos plaće
radnika.
Otkaz ugovora o probnom radu

PITANJE: Poslodavac je sa radnikom zaključio ugovor o radu
na određeno vrijeme-1 godina sa probnim rokom od tri mjeseca.
Radnik ne radi kako poslodavac to od njega očekuje i kako mu je
naloženo (poslodavac nije zadovoljan njegovim radom). Poslodavac
želi da mu otkaže ugovor o radu.
Da li će u ovom slučaju poslodavac ispravno postupiti ako
primijeni tačku b) stava 1 Člana 96 ZOR-a-radnik nije u mogućnosti
da izvršava obaveze iz radnog odnosa i otkazati ugovor uz poštivanje

otkaznog roka od 15 dana odnosno 7 dana ako mu želi ugovor

otkazati tokom perioda probnog rada?
ODGOVOR: Prilikom zaključivanja ugovora o radu može se
ugovoriti probni rad. Ova odredba član 21. stava (1) Zakona o radu (“Sl.
novine FBiH”, br. 26/2016, 89/2018, 23/2020 - odluka US, 49/2021 - dr.
zakon, 103/2021 - dr. zakon i 44/2022) upućuje na pravo poslodavca da
odlučuje da li će za obavljanje određenog posla biti potrebna provjera
radnika da li taj posao može i zna obavljati, odnosno da li će se na tim
poslovima ugovarati probni rad ili neće.
Autonomno pravo poslodavca je da odredi na kojim poslovima
zaposlenik podliježe obavezi probnog rada, koliko traje probni rad, ko
prati izvršavanje probnog rada i daje ocjenu njegove uspješnosti. Ova
pitanja poslodavac uređuje pravilnikom o radu ili aktom poslodavca
koji nije obavezan donijeti pravilnik o radu, odnosno ugovorom o
radu, da bi se izbjegla mogućnost diskriminacije, odnosno obezbijedila
primjena jednakog prava na sve radnike koji podliježu probnom radu.
Poslodavac mora odrediti mentora radniku ili drugo tijelo koji će pratiti
probni rad radnika, koji će u pisanom obliku dati svoju ocjenu i svoje
mišljenje i na temelju kojeg će poslodavac i donijeti odluku. Zavisno od
ocjene poslodavac će odlučiti da li će tom radniku otkazati ugovor o
radu ili će ugovor o radu nastavit egzistirati, odnosno radnik nastaviti
s radom.
U slučaju da radnik nije sposoban za obavljanje posla za koji
je u ugovoru o radu ugovoren probni rad, o čemu postoji pismeno
svjedočenje / nalaz i ocjena lica koje je zaduženo da prati izvršavanje
probnog rada, poslodavac mu može prekinuti probni rad, a to
podrazumijeva i otkaz ugovora o radu, uz otkazni rok od sedam dana.
Daje su u formi Odluke/Rješenja o ocjeni probnog rada i Rješenje o
otkazu ugovora o radu zbog nezadovoljavajućeg probnog rada.
Međutim, za slučaj nezadovoljavajuće ocjene probnog rada
nakon obavljenog cjelokupnog perioda probnog rada, poslodavac
ugovorom o radu mora odrediti i rok za otkaz ugovora o radu, kako
je to propisano članom 21. stav (4) Zakona o radu, a ovaj otkazni rok
također se prethodno propisuje opštim aktom poslodavca. 6/2023.
Preambula pravilnika o radu

PITANJE: Da li je prilikom donošenja izmjene Pravilnika o
radu Preduzeća potrebno vršiti i izmjenu preambule, u slučaju da je
u preambuli osnovnog Pravilnik o radu navedena između ostalog
i kao pravni osnov Uredba koja više nije na snazi, jer je donesena
nova uredba ili je prilikom donošenja Izmjene Pravilnika o radu
dovoljno se pozvati na novu Uredbu ?
ODGOVOR: Zakon o radu ne precizira obavezne elemente
preambule.
Smatramo da preambula nije obavezna ali je poželjna da se
nalazi u pravilniku o radu a poslodavac će se pozvati na propise koje
primjenjuje i koji su važeći u trenutku donošenja pravilnika o radu
kako bi se znalo na koje se akte poziva poslodavac kao što su, Zakon o
radu, kolektivni ugovor, uredba o postupku prijema u radni odnos i sl.

Ukoliko već vršite izmjene pravilnika o radu smatramo da

navedeni pravilnik treba da ima važeće propise na koje se poziva.
Naknada za neiskorišteni godišnji odmor

PITANJE: Kako se reguliše korištenje godišnjeg odmora za
vrijeme otkaznog roka? Posebno me interesuje ako se zbog obima
i organizacije posla ne može odobriti korištenje godišnjeg odmora
u otkaznom roku, da li u tom slučaju poslodavac isplaćuje radniku
neiskorišteni godišnji odmor (one dane koje je radnik tražio), i na
koji način se to obračunava, da li se obračunava normalno plata kao
ostale mjesece kada je radnik na poslu ili se dodatno plaća? Da li je
potrebno popratiti isto nekom odlukom?
ODGOVOR: Poslodavac je obavezan donijeti plan korištenja
godišnjih odmora radnika, na način kako je to definisano u članu 52.
stav (1) Zakona o radu („Službene novine Federacije BiH“, br. 26/16,
89/18 i 44/22). Plan korištenja godišnjeg odmora utvrđuje poslodavac,
uz prethodnu konsultaciju sa radnicima ili njihovim predstavnicima u
skladu sa zakonom, uzimajući u obzir potrebe posla, kao i opravdane
razloge radnika, a tek na osnovu plana donosi rješenja.
Na ovaj način poslodavac planira i obezbjeđuje način
održavanja procesa rada u periodu kada radnici koriste godišnje
odmore, naizmjenično ili kolektivno.
Prilikom planiranja korištenja godišnjeg odmora poslodavac
mora planom obuhvatiti sve radnike u svim dijelovima procesa rada,
bez obzira na to da li su zaključili ugovore o radu na određeno ili
neodređeno vrijeme, sa punim ili nepunim radnim vremenom, kao i
one čiji se radni odnos po sili zakona završava u tekućoj godini.
Dakle, radnik nije dužan da zahtijeva korištenje godišnjeg
odmora nego mu je to pravo poslodavac dužan omogućiti u skladu sa
planom godišnjih odmora.
Član 47. Zakona o radu (“Sl. novine FBiH”, br. 26/2016,
89/2018, 23/2020 - odluka US, 49/2021 - dr. zakon, 103/2021 - dr. zakon i
44/2022) propisuje da radnik, za svaku kalendarsku godinu, ima pravo
na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje 20 radnih dana, a
najduže 30 radnih dana.
Prema članu 48. Zakona o radu, radnik koji se prvi put zaposli
ili koji ima prekid rada između dva radna odnosa duži od 15 dana,
stiče pravo na godišnji odmor nakon šest mjeseci neprekidnog rada.
Ako radnik nije stekao pravo na puni godišnji odmor u ovom smislu,
ima pravo na najmanje jedan dan godišnjeg odmora za svaki navršeni
mjesec dana rada, u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o
radu i ugovorom o radu.
Članom 52. stav 4. Zakona o radu propisuje da u slučaju
prestanka ugovora o radu, poslodavac je dužan radniku koji nije
iskoristio cijeli ili dio godišnjeg odmora isplatiti naknadu umjesto
korištenja godišnjeg odmora u iznosu koji bi primio da je koristio cijeli,
odnosno preostali dio godišnjeg odmora, ako godišnji odmor ili njegov
dio nije iskoristio krivicom poslodavca.“
Iz ove odredbe proizlazi da se moraju ispuniti dva uvjeta da bi
poslodavac bio obavezan isplatiti naknadu za nekorištenje godišnjeg
odmora a to su: prestanak radnog odnosa i krivica poslodavca.

Dakle, na osnovu citiranih odredbi zakona možemo zaključiti

da ukoliko postoji krivica poslodavca poslodavac je dužan da isplati
cjelokupni neiskorišteni godišnji odmor, a ne samo dane koje je radnih
zahtijevao da koristi godišnji odmor. Poslodavac će donijeti Rješenje o
isplati neiskorištenih dana godišnjeg odmora.
Savjetujemo Vam da pročitate članak u časopisu „Pravo i
finansije“ na temu „Određivanje naknade za godišnji odmor od strane
sudskog vještaka ekonomske struke“ autora Aleksandar Bozalo u
kojem je detaljno objašnjen metod izračuna naknade za neiskorišteni
godišnji odmor. Članak je objavljen u Martu 2023. godine.
Usklađivanje ugovora o radu sa pravilnikom o radu

PITANJE: Prema internim aktima Preduzeća Pravilnik o radu
stupa na snagu 8.dana od dana objave na oglasnoj ploči Preduzeća.
Ukoliko je 8.dan subota da li se prenosi na ponedjeljak ili stupa na
snagu u subotu? Novi ugovori o radu će se protokolisati prvog radnog
dana, u ponedjeljak. Koji datum navesti kao datum kada stupaju
na snagu, da li datum kada se zaključuje Ugovor (ponedjeljak) ili
datum kada je Pravilnik stupio na snagu?
ODGOVOR: Uvijek kad se mijenjaju elementi ugovora o radu
primjenjuje se član 107. Zakona o radu (“Sl. novine FBiH”, br. 26/2016,
89/2018, 23/2020 - odluka US, 49/2021 - dr. zakon, 103/2021 - dr. zakon
i 44/2022), odnosno primjenjuje se institut otkaza ugovora o radu sa
ponudom izmijenjenog ugovora o radu, s obzirom da ZORFBiH ne
poznaje aneks kao formu izmjene ugovora o radu.
Shodno navedenom, i u konkretnom slučaju, prilikom
usklađivanja ugovora o radu sa pravilnikom o radu primjenjivat će se
institut otkaza ugovora o radu sa ponudom izmijenjenog ugovora o
radu, u skladu sa članom 107. ZORFBiH.
Međutim, poslodavac je dužan da u ovom slučaju postupi
u skladu sa članom 26. Zakona o vijeću zaposlenika, jer se odredbe
ovog člana odnose i na otkaz ugovora o radu s ponudom izmijenjenog
ugovora o radu. Dakle, poslodavac može, u konkretnom slučaju,
samo uz prethodnu suglasnost vijeća uposlenika ili sindikata (ako nije
formirano vijeće zaposlenika), donijeti odluku o otkazu ugovora o
radu s ponudom izmijenjenog ugovora.
Postupak je da poslodavac otkazuje radniku (odluka / rješenje
o otkazu) dosadašnji ugovor o radu i istovremeno mu ponudi novi
ugovor o radu. Da li ćete otkaz dostaviti u formi rješenja (uz dostavu
novog ugovora) zavisi od toga da li ste svojim pravilnikom o radu
propisali da se o pravima i obavezama radnika odlučuje rješenjem.
Ukoliko jeste, onda se i otkaz ugovora o radu sa ponudom novog pod
izmijenjenim okolnostima daje u formi rješenja i uz dostavu novog
ugovora, sa propisanim rokom za očitovanje, u skladu sa članom 107.
ZORFBiH.
Radnik je dužan, u roku koji odredi poslodavac, ali ne kraćem
od osam dana, odgovoriti na ponudu poslodavca.
Mišljenja smo da nema smetnji da u ugovorima o radu navedete
da će se ugovor o radu primjenjivati od datuma stupanja na snagu
pravilnika o radu iz razloga što je kraći vremenski period (2 dana).

Ustupanje žalbe prvostepenoj komisiji

PITANJE: Ustanova je izjavila žalbu direktoru Federalnog
zavoda PIO/MIO na Rješenje o utvrđivanju prava invalida II
kategorije na zapošljavanje na drugom radnom mjestu. Dom
zdravlja se usmenim putem obraća ustanovi sa zahtjevom da se
prvostepenoj komisiji dostavi navedena žalba. Da li je ustanova
dužna žalbu proslijediti prvostepenoj komisiji i ukoliko jeste koji
propis upućuje na to.
ODGOVOR: Prije svega napominjemo da je članom 104. Zakona
o PIO (“Sl. novine FBiH”, br. 13/2018, 93/2019 - odluka US, 90/2021,
19/2022 i 42/2023 - odluka US) žalba protiv rješenja prvostepenog
organa ne odlaže izvršenje rješenja.
Napominjemo da se osiguranicima kod kojih je utvrđena II
kategorija invalidnosti - promijenjena radna sposobnost osigurava
pravo da budu raspoređeni na drugo odgovarajuće radno mjesto,
odnosno pravo na odgovarajuće zaposlenje, prekvalifikaciju odnosno
dokvalifikaciju, kao i pravo na odgovarajuće novčane naknade u vezi s
korištenjem tih prava (član 52. Zakona).
Što se tiče vašeg pitanja i ustupanje žalbe prvostepenoj komisiji
koja je utvrdila privremenu spriječenost za rad, ne postoji zakonski
osnov za takvo ustupanje. Ukoliko je poslodavac uložio žalbu Institutu
za medicinsko vještačenje, svako naredno postupanje jeste između
poslodavca i Instituta za medicinsko vještačenje, odnosno poslodavac
je dužan samo da provede Rješenje o utvrđivanju invalidnosti radnika,
odnosno da mu ponudi novo radno mjesto u skladu sa Rješenjem o
utvrđivanju promjene radne sposobnosti.
Angažman maloljetnih lica

PITANJE: Osim ferijalne prakse, da li je moguće na neki drugi
način da poslodavac - privredno društvo angažuje srednjoškolce za
obavljanje određenih poslova na period od max. 2 mjeseca?
ODGOVOR: U konkretnom slučaju mišljenja smo da možete
zaključiti ugovor o radu na određeno vrijeme sa maloljetnikom
u skladu sa članom 20. stav (2) Zakona o radu („Službene novine
Federacije BiH“, br. 26/16, 89/18 i 44/22) - uz saglasnost zakonskog
zastupnika (roditelja) i pod uvjetom da od ovlaštenog ljekara ili
nadležne zdravstvene ustanove pribavi ljekarsko uvjerenje kojim
dokazuje da ima opću zdravstvenu sposobnost za rad.
Naime, u smislu odredbe člana 20. pomenutog zakona, ugovor
o radu se ne može zaključiti sa licem mlađim od 15 godina starosti, s
tim da lice između 15 i 18 godina života, tj. maloljetnik, može zaključiti
ugovor o radu, odnosno zaposliti se samo uz saglasnost zakonskog
zastupnika i pod uvjetom da od ovlaštenog ljekara ili nadležne
zdravstvene ustanove pribavi ljekarsko uvjerenje kojim dokazuje da
ima opću zdravstvenu sposobnost za rad.
Također, imate mogućnost zaključivanja ugovora o
privremenim i povremenim poslovima ukoliko su navedeni poslovi
privremenog karaktera.
Ugovor o obavljanju privremenih i povremenih poslova je
ugovor koji nema karakter ugovora o radu i njegovim zaključivanjem

se ne zasniva radni odnos. Da bi se zaključio ovakav ugovor potrebno

je da za to budu ispunjeni određeni uslovi i to član 166. Zakona o radu
(„Službene novine Federacije BiH“, br. 26/16, 89/18 i 44/22):
a. da su privremeni i povremeni poslovi utvrđeni u kolektivnom
ugovoru ili u pravilniku o radu,
b. da privremeni i povremeni poslovi ne predstavljaju poslove za
koje se zaključuje ugovor o radu na određeno ili neodređeno
vrijeme, sa punim ili nepunim radnim vremenom i da ne traju
duže od 60 dana u toku kalendarske godine.
Dakle, iz prethodno navedenih odredbi proističe da to ne mogu
biti poslovi koji su sistematizovani u Pravilniku o radu poslodavca a
privremeni i povremeni poslovi moraju biti utvrđeni u kolektivnom
ugovoru ili u pravilniku o radu.
Lica angažovana na ovim poslovima nemaju status osiguranika
u smislu nesamostalnog rada i na isplate naknade po navedenom
ugovoru isplatilac je dužan obračunati „male“ doprinose (4% za
zdravstveno osiguranje – na teret osiguranika i 6% za penzijsko-
invalidsko osiguranje – na teret isplatioca) i porez na dohodak, kao i
opću vodnu naknadu i naknadu za nesreće (obje po 0,5%).
Također, u skladu s Odlukom o visini doprinosa za PIO („Sl.
novine FBiH“, broj 26/14) za lica osigurana u određenim okolnostima
poslodavac je dužan platiti dodatnih 60 KM za PIO/MIO.
Što se tiče obrasca putem kojeg se Poreznoj upravi FBiH
prijavljuju isplate fizičkim licima po osnovu ugovora o privremenim
i povremenim poslovima sa pripadajućim porezom na dohodak i
doprinosima, mišljenja smo da to trebate prijaviti na obrascu ASD 1032
– Akontacija poreza po odbitku na prihode od drugih samostalnih
djelatnosti.
Može li na zahtjev radnika poslodavac odobriti rad od 24h

neprekidno?
PITANJE: Imamo zahtjev radnice koja radi u smjenama
u bolnici da joj se radno vrijeme preraspodjeli na 24 sata dnevno,
pa nakon toga odmor. Da li možemo dozvoliti da neko radi 24h u
kontinuitetu.
ODGOVOR: Članom 45. Zakona o radu (“Službene novine
Federacije BiH”, broj: 26/16, 89/18 i 44/22) propisano je da radnik ima
pravo na odmor između dva uzastopna radna dana (dnevni odmor) u
trajanju od najmanje 12 sati neprekidno.
Također, dnevni odmor radnika koji radi u smjenama ne može biti
kraći od 12 sati, što znači da mu se sljedeća smjena ne može odrediti u
periodu od 12 sati od prethodne smjene.
Shodno navedenom, niste u mogućnosti da organizirate rad
24h radnice jer je to u suprotnosti sa Zakonom o radu.
Ocjena probnog rada

PITANJE: Poslodavac je početkom travnja ove godine s
radnikom zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme s probnim
radom od 3 mjeseca.

Nakon proteka svega nekoliko dana, poslodavac je uočio da

radnik ne zadovoljava, ne izvršava efikasno svoje obveze, te da će
mu nakon probnog rada prestati radni odnos.
Međutim, događa se situacija da radnik odlazi na bolovanje
nakon svega 15 dana rada. Bolovanje traje već dva mjeseca i izgledno
je da će trajati i do okončanja roka probnog rada. Koje su mogućnosti
poslodavcu da otkaže ugovor o radu ovom djelatniku na zakonit
način? Da li je poslodavac kod ugovaranja probnog rada obvezan
ostaviti cijeli rok probnog rada da bi dao priliku djelatniku, ili može
primjerice nakon par dana otkazati ugovor o radu?
Zbog odlaska na bolovanje, poslodavac nije ni napravio
ocjenu rada, smatrajući da će djelatnik na bolovanju biti par dana,
te da će nakon povratka s bolovanja dokumentirati ocjenu rada radi
otkaza.
ODGOVOR: Prilikom zaključivanja ugovora o radu može se
ugovoriti probni rad. Ova odredba član 21. stava (1) Zakona o radu (“Sl.
novine FBiH”, br. 26/2016, 89/2018, 23/2020 - odluka US, 49/2021 - dr.
zakon, 103/2021 - dr. zakon i 44/2022) upućuje na pravo poslodavca da
odlučuje da li će za obavljanje određenog posla biti potrebna provjera
radnika da li taj posao može i zna obavljati, odnosno da li će se na tim
poslovima ugovarati probni rad ili neće.
Autonomno pravo poslodavca je da odredi na kojim poslovima
zaposlenik podliježe obavezi probnog rada, koliko traje probni rad, ko
prati izvršavanje probnog rada i daje ocjenu njegove uspješnosti. Ova
pitanja poslodavac uređuje pravilnikom o radu ili aktom poslodavca
koji nije obavezan donijeti pravilnik o radu, odnosno ugovorom o
radu, da bi se izbjegla mogućnost diskriminacije, odnosno obezbijedila
primjena jednakog prava na sve radnike koji podliježu probnom radu.
Poslodavac mora odrediti mentora radniku ili drugo tijelo koji će pratiti
probni rad radnika, koji će u pisanom obliku dati svoju ocjenu i svoje
mišljenje i na temelju kojeg će poslodavac i donijeti odluku. Zavisno od
ocjene poslodavac će odlučiti da li će tom radniku otkazati ugovor o
radu ili će ugovor o radu nastavit egzistirati, odnosno radnik nastaviti
s radom.
U slučaju da radnik nije sposoban za obavljanje posla za koji
je u ugovoru o radu ugovoren probni rad, o čemu postoji pismeno
svjedočenje / nalaz i ocjena lica koje je zaduženo da prati izvršavanje
probnog rada, poslodavac mu može prekinuti probni rad, a to
podrazumijeva i otkaz ugovora o radu, uz otkazni rok od sedam dana.
Daje su u formi Odluke/Rješenja o ocjeni probnog rada i Rješenje o
otkazu ugovora o radu zbog nezadovoljavajućeg probnog rada.
Međutim, za slučaj nezadovoljavajuće ocjene probnog rada
nakon obavljenog cjelokupnog perioda probnog rada, poslodavac
ugovorom o radu mora odrediti i rok za otkaz ugovora o radu, kako
je to propisano članom 21. stav (4) Zakona o radu, a ovaj otkazni rok
također se prethodno propisuje opštim aktom poslodavca.
Pomoć u slučaju teške bolesti užeg člana porodice

PITANJE: Radnica nam se obratila sa zahtjevom za
ostvarivanje prava na jednokratnu novčanu pomoć u slučaju teze

bolesti člana užeg domaćinstva-majke u skladu s našim Pravilnikom

o radu. Na osnovu zahtjeva radnice, uputili smo zahtjev za davanje
stručnog mišljenja od strane nadležne medicinske ustanove, da
izvrše ocjenu nalaza radi davanja ocjene da li bolest koja je navedena
u medicinskoj dokumentaciji spada u tešku bolest u skladu sa
naredbom o listi teških bolesti te da li radnica ima pravo na novčanu
pomoć zbog teške bolesti člana uze porodice u skladu sa našim
Pravilnikom o radu koji smo im dostavili. Nakon dostavljanja našeg
zahtjeva nadležnoj ustanovi, radnica koja se obratila sa navedenim
zahtjevom je podnijela novi zahtjev za ostvarenje prava na novčanu
naknadu za slučaj smrti člana užeg domaćinstva-majke, i na osnovu
zahtjeva za dodjelu pomoći istoj je isplaćena novčana pomoć zbog
smrti člana uze porodice-majke.
Nakon sto smo dodijelili pomoć zbog smrti člana uze
porodice-majke radnice, dobili smo mišljenje od nadležne
zdravstvene ustanove da bolest majke naše radnice spade u teške
bolesti po naredbi o listi teške bolesti te da ista ima pravo na pomoć
zbog teške bolesti člana uze porodice-majke.
Molim vas da nam odgovorite da li možemo radnici dati
pomoć za slučaj teške bolesti nakon sto smo dali jednokratnu
pomoć za slučaj smrti iz razloga sto smo od nadležne ustanove
dobili mišljenje nakon smrti majke radnice, jer pomoć nismo mogli
isplatiti prije dobivanja stručnog mišljenja.
ODGOVOR: Što se tiče naknade (pomoći) u slučaju smrti
radnika i članova uže porodice napominjemo da Zakon o radu ne
propisuje obavezu, kao ni minimalni iznos naknade (pomoći) u
slučaju smrti užeg člana porodice. Naime, navedeno pravo je najčešće
regulisano granskim kolektivnim ugovorima ili pravilnikom o radu
poslodavca.
U konkretnom slučaju mišljenja smo da postoji pravni osnov
za isplatu navedene naknade jer je radnica blagovremeno podnijela
zahtjev za isplatu navedene naknade. U momentu podnošenja zahtjeva
radnica je postupila u skladu sa odredbama pravilnika o radu te iz
navedenog razloga smo mišljenja da postoji pravni osnov za isplatu
navedene naknade jer je radnica u tim momentima imala stvarne
troškove jer se radi o teškoj bolesti užeg člana porodice.
Pripravnički staž i neplaćeno odsustvo

PITANJE: Ukoliko osoba koja radi u javnoj ustanovi na
radnom mjestu sa SSS u međuvremenu završi VSS, postoji li
mogućnost da u toj ustanovi obavi pripravnički rad, sa tim da nakon
obavljenog pripravničkog rada postoji garancija da se vrati na radno
mjesto u skladu sa SSS (jer je u radnom odnosu na neodređeno
vrijeme u toj ustanovi).
ODGOVOR: Mišljenja smo da u navedenom slučaju postoji
mogućnost da radnik uzme neplaćeno odsustvo za vrijeme trajanja
pripravničkog staža. Kod poslodavca moraju postojati propisani
slučajevi u pravilniku o radu kada i u kojim slučajevima se može
radniku odobriti neplaćeno odsustvo. Ukoliko takva mogućnost
postoji u pravilniku o radu, radnik može uzeti neplaćeno odsustvo,
a poslodavac će ga odjaviti sa obaveznog osiguranja, nakon čega se

može radnik prijaviti po osnovu ugovora o radu sa pripravnikom.

Poslodavac može radniku, na njegov pisani zahtjev, odobriti odsustvo
sa rada bez naknade plaće - neplaćeno odsustvo, u skladu sa članom
54. Zakona o radu (“Sl. novine FBiH”, br. 26/2016, 89/2018, 23/2020 -
odluka US, 49/2021 - dr. zakon, 103/2021 - dr. zakon i 44/2022) a uvjeti
i vrijeme korištenja neplaćenog odsustva uređuju se kolektivnim
ugovorom ili pravilnikom o radu. Ovo neplaćeno odsustvo može biti
do i preko 30 dana.
Za vrijeme neplaćenog odsustva prava i obaveze radnika
miruju (član 54. stav 4. ZORFBiH). Ovo znači da se radnik odjavljuje
iz evidencije u Poreznoj upravi, a po povratku sa neplaćenog odsustva
ponovo, nesmetano, nastavlja radni odnos i prijavljuje se u evidenciju
u PU. U periodu odjave, poslodavac nema obavezu plaćanja doprinosa
za radnika koji je na neplaćenom odsustvu.
Premještaj radnika na novo radno mjesto

PITANJE: U pitanju je javna ustanova. Zanima nas treba
li provesti javni natječaj ili interni premještaj u slučaju promjene
radnog mjesta. Naime, dva radnika mijenjaju svoje radno mjesto,
prvi sa stručnog savjetnika prelazi na mjesto šefa službe, a drugo
radno mjesto direktor - također prelazi na radno mjesto šef službe.
ODGOVOR: Uredbom o postupku prijema u radni odnos u
javnom sektoru u Hercegovačko-neretvanskom kantonu („Službene
novine HNK“, broj: 4/19, 5/19 i 5/20) članom 6. propisni su izuzeci od
obaveze javnog oglašavanja. Navedenim članom u stavu (1) propisano
je:
(1) Izuzetno od odredbe člana 5. ove Uredbe, kod poslodavca
iz člana 1. ove Uredbe prijem u radni odnos se vrši bez provedene
procedure obaveznog javnog oglašavanja u slučaju:
a) otkaza s ponudom izmijenjenog ugovora o radu za radno
mjesto za koje je radnik ispunjavao uslove u pogledu stručne spreme
u momentu zasnivanja radnog odnosa, s tim da ispunjava uslov
potrebnog radnog iskustva za ponuđeno radno mjesto, izuzev izmjene
u pogledu trajanja ugovora o radu.
Dakle, ukoliko radno mjesto za šefa službe u sistematizaciji
radnih mjesta zahtijeva istu stručnu spremu za koju je radnik zaključio
prethodni ugovor o radu, navedene radnike možete premjestiti na
novo radno mjesto ukoliko ispunjavaju uvjete iz sistematizacije radnih
mjesta i u pogledu stručne spreme i u pogledu radnog iskustva za
novo radno mjesto. 6/2023.
Može li poslodavac uposliti drugog radnika na određeno

vrijeme ukoliko je radnik otišao na neplaćeno odsustvo?
PITANJE: Da li se na radno mjesto na kojem je uposlen radnik
kojem je odobreno neplaćeno odsustvo u trajanju do godine dana
može uposliti drugi radnik za vrijeme trajanja neplaćenog odsustva?
ODGOVOR: Poslodavac može radniku, na njegov pisani
zahtjev, odobriti odsustvo sa rada bez naknade plaće - neplaćeno
odsustvo, u skladu sa članom 54. Zakona o radu (“Sl. novine FBiH”,
br. 26/2016, 89/2018, 23/2020 - odluka US, 49/2021 - dr. zakon, 103/2021

- dr. zakon i 44/2022) a uvjeti i vrijeme korištenja neplaćenog odsustva

uređuju se kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu. Ovo
neplaćeno odsustvo može biti do i preko 30 dana.
Za vrijeme neplaćenog odsustva prava i obaveze radnika
miruju (član 54. stav 4. ZORFBiH). Ovo znači da se radnik odjavljuje
iz evidencije u Poreznoj upravi, a po povratku sa neplaćenog odsustva
ponovo, nesmetano, nastavlja radni odnos i prijavljuje se u evidenciju
u PU. U periodu odjave, poslodavac nema obavezu plaćanja doprinosa
za radnika koji je na neplaćenom odsustvu.
Mišljenja smo da poslodavac može zaposliti novog radnika po
osnovu ugovora o radu na određeno radi zamjene odsutnog radnika,
ali u Vašem slučaju mora provesti javni oglas u skladu sa Uredbom
o postupku prijema u radni odnos („Službeni glasnik Unsko-sanskog
kantona“, broj 7/19).
Porodiljska naknada u KS
PITANJE: Kolika je porodiljska naknada u KS na mjesečnom
nivou i koja je obaveza poslodavca po Kolektivnom Ugovoru a
metalsku industriju za porodilje?
ODGOVOR: U skladu sa članom 62. Zakona o radu („Službene
novine Federacije BiH“, br. 26/16, 89/18 i 44/22), za vrijeme trudnoće,
porođaja i njege djeteta, žena ima pravo na porođajno odsustvo u
trajanju od jedne godine neprekidno. Zakonom o radu je propisano,
(član 68) da za vrijeme korištenja porođajnog odsustva, radnik ima
pravo na naknadu plaće, u skladu sa posebnim zakonom. To su
federalni i kantonalni zakoni kojima se reguliše zaštita porodice sa
djecom. Dalje, stavom (2) navedenog člana Zakona je navedeno da se
radniku može isplatiti i razlika do pune plaće na teret poslodavca.
Dakle, nema prepreke da poslodavac radnici koja se nalazi na
porodiljskom odsustvu isplaćuje razliku između njene plaće i naknade
koju za vrijeme porodiljskog odsustva prima po rješenju nadležnog
centra za socijalni rad, u skladu sa kantonalnim propisom.
Pravo na naknadu plaće koja pripada radniku na porodiljskom
odsustvu, u skladu s odredbama člana 68. Zakona o radu, utvrđeno je
Zakonom o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice
sa djecom (“Sl. novine Kantona Sarajevo”, br. 38/2014 - prečišćen
tekst, 38/2016, 44/2017, 28/2018, 52/2021 i 40/22). Prema navedenom
Zakonu u članovima 149-151. propisano je da naknada plaće ženi-
majci koja najmanje 12 mjeseci prije odlaska na porodiljsko odsustvo
ima zaključen ugovor o radu ili rješenje o zasnivanju radnog odnosa i
prijavu na obavezno osiguranje po osnovu radnog odnosa, utvrđuje se
u iznosu 60% prosječne plaće, s tim da taj iznos ne može biti manji od
najniže plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine.
Naknada plaće ženi-majci koja manje od 12 mjeseci prije
odlaska na porodiljsko odsustvo ima zaključen ugovor o radu ili
rješenje o zasnivanju radnog odnosa i prijavu na obavezno osiguranje
po osnovu radnog odnosa, utvrđuje se u iznosu 30% prosječne plaće.
Na iznos naknade plaće ženi-majci uplaćuju se doprinosi za PIO,
zdravstvo i osiguranje od nezaposlenosti i izmiruju se poreske
obaveze u skladu sa zakonom. Ukoliko poslodavac za kompletan ili

dio porodiljskog odsustva ženi - majci uplaćuje doprinose i poreske

obaveze iz stava 1. ovog člana, iz Budžeta Kantona Sarajevo će se
isplaćivati samo naknada plaće ženi - majci.
U skladu sa članom 143. Zakona o radu (“Sl. novine FBiH”, br.
26/2016, 89/2018, 23/2020 - odluka US, 49/2021 - dr. zakon, 103/2021 -
dr. zakon i 44/2022), Federalni ministar rada i socijalne politike proširio
je primjenu kolektivnih ugovora na sve poslodavce na području
Federacije Bosne i Hercegovine. U „Službenim novinama Federacije
BiH“ broj: 53/22 (06.07.2022.) i „Službene novine Federacije BiH“ broj
57/22 (20.7.2022.) objavljene su odluke o proširenju primjene:
-Kolektivni ugovor za djelatnost proizvodnje i prerade metala
u Federaciji BiH („Službene novine Federacije BiH“, br. 63/21).
U navedenom kolektivnom ugovoru u članu 49. je pripisano
da Poslodavac obračunava i isplaćuje radniku naknade plaće naknadu
za vrijeme porođajnog odsustva, u visini razlike između porodiljske
naknade i plaće koju bi radnica ostvarila da je radila.
Dakle, u konkretnom slučaju poslodavac je dužan da radnici na
porodiljskom odsustvu isplati naknadu plaće u visini razlike između
porodiljske naknade i plaće koju bi radnica ostvarila da je radila.
Na pitanja odgovorio Jusuf Brkić, dipl. iur.

SAVJETODAVNI SERVIS
Odgovori na pitanja iz oblasti finansija i računovodstva
Obrazac za vođenje evidencije službenog vozila

PITANJE: Potrebna nam je konsultacija sa Vama po pitanju
Obrazca PN4.
Naime, nama je jasno da je obavezna službena evidencija,
kako bi se pratio način upotrebe vozila (poslovna ili privatna svrha)
zbog poreznih propisa.
Pročitali smo u jednom časopisu da navedena evidencija ne
mora biti striktno na navedenom obrazcu, da se ista može voditi u
slobodnoj formi npr. (Excel tabela), koja će biti pregledna i jasna za
očitanje korištenja službenog vozila u službene/privatne svrhe.
Namjeravamo ugraditi GPS uređaje u vozila, jer smo dobili
informaciju da ispis koji se može uraditi iz GPS aplikacije u formi
Excel tabele je validna evidencija kod poreznih inspektora.
Da li je ovo validno i u skladu sa poreznim propisima?
ODGOVOR: Pravilnik o primjeni Zakona o porezu na
dohodak (“Sl. novine FBiH”, br. 48/2021, 77/2021, 20/2022, 57/2022 i
5/2023) definiše u članu 16. stav (4) Koristima u smislu stava (3) ovog
člana smatra se i:
c) vrijednosti prihoda od korištenje vozila prema obimu
stvarnog korištenja vozila u privatne svrhe, a prema evidenciji o
pređenoj kilometraži na način da se pređena kilometraža množi sa
15% prosječne cijene naftnih derivata po pređenom kilometru, osim

kod ekološki prihvatljivih vozila (električna i hibridna) gdje se pređena

kilometraža množi sa 0,30 KM po pređenom kilometru.
Nadalje u članu 17. se definiše u stavu:
(2) Vrijednost prihoda u stvarima i pravima utvrđuje se na
sljedeći način:
c) pri korištenju vozila - prihod je iznos u visini od 1% nabavne
vrijednosti prijevoznih sredstava mjesečno (uvećano za porez na
dodanu vrijednost) odnosno u visini 20% od mjesečne rate za operativni
lizing ili dugotrajni najam (uvećano za porez na dodanu vrijednost),
bez obzira na obim korištenja vozila u privatne svrhe. Prihod se može
utvrđivati i prema obimu stvarnog korištenja iz člana 16. stav (4) tačka
c) ovog pravilnika.
(3) Ukoliko se vozilo daje na korištenje zaposleniku u privatne
svrhe, poslodavac je obavezan donijeti odluku o načinu i uslovima
tog korištenja, kao i načinu utvrđivanja plaće zaposlenika i lica koje
ostvaruje prihode iz člana 10. stav (3) Zakona.
(4) Ukoliko se korist po osnovi korištenja vozila u privatne svrhe
utvrđuje prema obimu stvarnog korištenja, poslodavac je obvezan
voditi evidenciju o prijeđenoj kilometraži i vremenu korištenja vozila
u privatne svrhe, a način vođenja te evidencije utvrđuje odlukom iz
stava (3) ovoga člana.
(5) Ukoliko se ne vodi evidencija o stvarnom korištenju iz stava
(4) ovog člana, prihodi od korištenja vozila u privatne svrhe mogu
se utvrditi u visini 1% nabavne vrijednosti vozila mjesečno odnosno
u visini 20% iznosa mjesečne rate za operativni lizing ili dugotrajni
najam.
Dakle, porezni propisi nisu propisali nikakav specifičan
obrazac vođenja privatne I poslovne kilometraže, nego su uređenje
vođenja istih ostavili na izbor poslodavcu- poreskom obvezniku.
Navedeno je potvrđeno u članu 17. Stav 4. Pravilnika u kojem
se eksplicitno navodi da je poslodavac (poreski obveznik) obvezan
voditi evidenciju o prijeđenoj kilometraži i vremenu korištenja vozila
u privatne svrhe, a način vođenja te evidencije utvrđuje odlukom iz
stava (3) ovoga člana.
Međutim, s druge strane član 7. Zakona o cestovnom prijevozu
Federacije Bosne i Hercegovine (“Sl. novine FBiH”, br. 28/2006, 2/2010,
57/2020 i 44/2022) definiše da:
U motornom vozilu kojim se vrši prijevoz mora se nalaziti putni
nalog popunjen i ovjeren na način propisan posebnim pravilnikom.
U članu 1. Pravilnika o obaveznom sadržaju i načinu
popunjavanja obrasca putnog naloga (“Sl. novine FBiH”, br. 7/2007)
propisuje se obrazac, sadržaj i način popunjavanja i izdavanja obrasca
putnog naloga za sva vozila koja prilikom obavljanja prijevoza moraju
posjedovati putni nalog.
U članu 2. Pravilnika propisano je da obrazac putnog naloga
kada je razvijen ima dimenzije 210 x 297 mm, a presavijen 148 x 210
mm i štampa se u obliku bloka - knjige i to:
4. obrazac putnog naloga za putnički automobil PN-4.

Svaki obrazac putnog naloga štampa se u dva primjerka

(original i kopija).
Članom 5. Pravilnika je propisano da obrazac putnog naloga
za putnički automobil PN-4 vlasnik vozila može koristiti u svrhu
vremenskog praćenja korištenja vozila, relacije kretanja, kilometraže,
potrošnje goriva i maziva.
Dakle, propisi o cestovnom prometu su propisali vođenje
PN-4 naloga za putnička vozila I u Zakonu o cestovnom prometu su
propisane kazne za neposjedovanje istog.
Porez po odbitku
PITANJE: Da li smo u obavezi obračunati I platiti porez
po odbitku za fakture koje Vam dostavljam u prilogu ovog maila.
Naime, riječ je o naknadama za govornike koji će fizički biti prisutni
na Drive HR konferenciji za našu firmu, koja će se održati u Sarajevu.
ODGOVOR: U skladu sa članom 4. Zakona o autorskim
i srodnim pravima (Službeni glasnik BiH broj 63/2010) stav (1)
Autorskim djelom smatra se individualna duhovna tvorevina iz
oblasti književnosti, nauke i umjetnosti bez obzira na vrstu, način i
oblik izražavanja, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.
(2) Autorskim djelom smatraju se naročito:
b) govorna djela (govori, predavanja, propovijedi i druga djela
iste prirode),
Članom 38. stav (10) Zakona o porezu na dobit (“Sl. novine
FBiH”, br. 15/2016 i 15/2020) definisano je sljedeće:
(1) Porez po odbitku obračunava se na prihod koji je ostvario
nerezident obavljanjem povremene djelatnosti na teritoriji Federacije,
osim prihoda koji se može pripisati poslovnoj jedinici nerezidenta u
Federaciji. Porez po odbitku obračunava se na osnovu isplate ili na
drugi način izmirene:
c) naknada za autorska prava i druga prava intelektualnog
vlasništva;
(10) Pojam naknade za autorska prava i druga prava
intelektualnog vlasništva znači naknada za korištenje ili pravo
korištenja autorskog prava na književno, umjetničko ili naučno djelo
uključujući kinematografske filmove, bilo koji patent, licence, zaštitni
znak, dizajn ili model, plan, tajnu formulu ili postupak ili za informacije
o industrijskom, komercijalnom ili naučnom iskustvu i druga slična
prava koja se plaćaju nerezidentima.
Član 57. Pravilnika o primjeni Zakona o porezu na dobit (“Sl.
novine FBiH”, br. 88/2016, 11/2017, 96/2017, 94/2019, 87/2020 i 33/2022)
definiše sljedeće:
(1) Autorske naknade predstavljaju naknade koje se plaćaju ili
na drugi način izmiruju na ime prava ili prava korištenja.
(2) Pod pravima u smislu stava (1) ovog člana smatraju se:
a) pravo na književno, umjetničko ili naučno djelo uključujući
kinematografske filmove, zapise radio ili televizijskih programa ili
kompjuterskih programa;

Prijava poreza po odbitku po osnovu autorske naknade je

definisana u članu 113. Na način da:
(1) Porezni obveznik koji vrši isplatu autorske naknade dužan
je dostaviti Prijavu poreza po odbitku po osnovu autorske naknade -
Obrazac POD 817 na način iz člana 109. ovog Pravilnika.
Član 109 Prijava poreza po odbitku:
Obveznik je dužan u roku od deset dana nakon isteka mjeseca
u kojem je izvršena uplata poreza po odbitku za i u ime nerezidenta,
podnijeti porezne prijave iz čl. 111., 112., 113., 114. i 115. ovog Pravilnika
u skladu sa pripadajućim oblikom isplaćenog odnosno izmirenog
prihoda, Poreznoj upravi elektronskim putem.
Dakle, usluge predavača koji će predavati na teritoriji BIH se
smatra naknadom za autorsko djelo i za istu je obaveza izvršiti plaćanje
poreza po odbitku i prijaviti putem obrasca POD-817.
Knjiženje i raspodjela dobiti

PITANJE: Molim Vas za uputu za knjiženje, naime Skupština
Društva je donijela Odluku o raspodijeli dobiti na: isplatu dobiti
vlasniku, isplatu nagrade za organe upravljanja (bruto) i dio na
neraspoređenu dobit?
ODGOVOR: Prije svega potrebno je obratiti pažnju na
činjenicu da pravo na dobit imaju samo vlasnici udjela. Naime, u
skladu sa Zakonom o privrednim društvima (“Sl. novine FBiH”, br.
81/2015 i 75/2021) tačnije članom 330. dobit se dijeli među članovima
društva srazmjerno sa visinom udjela, ako drugačije nije ugovoreno.
Član 55. Zakona o porezu na dobit (Sl. novine FBiH”, br. 15/2016
i 15/2020) definisana je isplata iz dobiti na način da:
(1) Obveznik ne može vršiti isplate iz dobiti ukoliko na dan
isplate ima neizmirenih obaveza na osnovu direktnih poreza i/ili
doprinosa ili obaveza prema zaposlenicima sa osnova prihoda od
nesamostalne djelatnosti.
(2) Obveznik ne može davati pozajmice ili vršiti prijenos
imovine na druga pravna lica ukoliko ima neizmirenih obaveza na
osnovu plaćanja javnih prihoda ili obaveza prema zaposlenicima sa
osnova prihoda od nesamostalne djelatnosti.
Nadalje, članom 85. Pravilnika o primjeni Zakona o porezu na
dobit (“Sl. novine FBiH”, br. 88/2016, 11/2017, 96/2017, 94/2019, 87/2020
i 33/2022) definisano je da:
(1) Isplate iz dobiti u smislu člana 55. Zakona uključuju
raspodjelu po osnovu prava vlasništva na ime dobiti tog poreznog
obveznika, nezavisno u kojem obliku se ta raspodjela izvršila,
novčanom ili nenovčanom, prema vlasnicima kapitala.
Dakle, nije moguće izvršiti isplatu nagrada organima
upravljanja iz dobiti jer isti nisu vlasnici udjela.
Isplatu organima upravljanja ukoliko vršite kao nagradu ista
ima tretman dohodka od nesamostalne djelatnosti i u potpunosti je
oporeziva „punim“ doprinosima i porezima i dužni ste je prijaviti na
obrascima 2001 i MIP -1023.

Knjiženje odluke o isplati dobiti vlasnicima bi bilo kako slijedi:

3410- Neraspoređena dobit izvještajnog perioda D
4620- Obaveze po osnovu raspodjele dobiti društva sa
ograničenom odgovornošću P
Dok se knjiženje odluke o neraspoređenoj dobiti evidentira kao:
3410- Neraspoređena dobit izvještajnog perioda D
3400- Neraspoređena dobit ranijih perioda P
Izlazna faktura
PITANJE: Potrebna nam je jedna informacija u vezi
ispostavljanja izlazne fakture prema našoj matici koja ima sjedište
u Finskoj. Naime jedan nas kolega koji je redovno zaposlen u X je
dio internacionalnog tima na nivou grupacije te po osnovu toga je
dogovoreno da ćemo ispostavljati fakturu prema matici u iznosu od
50% bruto 2 plate tog uposlenika jer je estimacija da će 50% ukupnog
rada biti za taj internacionalni tim.
Član 15 zakona o PDV-u kaže da se usluge stavljanja osoblja
na raspolaganje oporezuju prema mjestu gdje je sjedište primaoca
usluge, sto znaci da po tom osnovu ova faktura bi se mogla i trebala
ispostaviti bez PDV-a, međutim, naša dilema je da li će se ovaj
poslovni događaj tretirati kao ustupanje radne snage ili kao neka
„klasična IT usluga prema povezanom pravnom licu koja se samo
računa kao 50% troška radne snage“. Uposleniku će i dalje poslovne
zadatke i organizaciju dnevnih aktivnosti određivati njegov
nadređeni u Kolektiv d.o.o. kako je i definisano njegovim ugovorom
o radu, ali i sistematizacijom poslova. Jedina razlika je sto će sada
raditi i dijelom za internacionalni tim.
Molim vas za potvrdu da li se ovako definisana poslovna
aktivnost može okarakterisati kao ustupanje radne snage, te da li
smo u obavezi ispostaviti fakturu sa PDV-om.
ODGOVOR: Članom 3. Zakona o porezu na dodatu vrijednost
(„Službeni glasnik BiH“, br. 9/05, 35/05 100/08, 33/17 i 46/23) propisano
je da se PDV plaća na promet dobara i usluga koje poreski obveznik,
u okviru obavljanja svojih djelatnosti, izvrši na teritoriji Bosne i
Hercegovine uz naknadu i uvoz dobara u Bosnu i Hercegovinu.
Članom 8. stav (1) Zakona propisano je da se prometom usluga
smatraju svi poslovi i radnje izvršene u okviru obavljanja privredne
djelatnosti, a koji ne čini promet dobara iz čl. 4.-7. ovog zakona.
U skladu sa odredbama člana 15. stav (2) tačka 4. Zakona
mjestom gdje se vrši promet usluga smatra da se nalazi u BiH kada
se radi o mjestu gdje primalac usluge obavlja djelatnost, ima stalno
sjedište, stalnu adresu ili uobičajeno prebivalište, ako se radi o
uslugama:
a. prijenosa, ustupanja, propuštanja i stavljanja nekome na
raspolaganje imovinskih prava, autorskih prava, prava na
patente, licence, zaštitnih znakova i drugih prava intelektualne
svojine;
b. reklamiranja;
c. savjetnika, inženjera, advokata, revizora, računovođa, tumača,

obrade podataka i davanja podataka;

d. preuzimanja obaveze da se u potpunosti ili djelimično odustane
od vršenja neke djelatnosti ili korištenja nekog prava;
e. bankarskim, finansijskim uslugama i uslugama u oblasti
osiguranja i reosiguranja, osim iznajmljivanja sefova;
f. stavljanja osoblja na raspolaganje;
g. pružanja telekomunikacionih usluga, što znači prijenos,
emitiranje ili prijem znakova, signala, teksta, slika, zvukova
ili informacija putem kablovskih, optičkih ili drugih
elektromagnetnih sistema, uključujući i pravo na korištenje
takvog prijenosa, emitiranja ili prijema;
h. iznajmljivanja pokretnih stvari, osim prijevoznih sredstava;
i. posredovanja prilikom pružanja usluga iz podtački a) do h).
Ako usluge iz člana 15. stav (2) tačka 4. Zakona pruža obveznik
koji ima sjedište ili prebivalište u BiH za primaoca usluga koji nema
svoje sjedište ili prebivalište u BiH, mjestom pružanja usluga smatra
se mjesto gdje primalac usluge ima sjedište svoje firme ili prebivalište,
shodno tački 5. člana 15. stav (2) Zakona.
Obveznik je u skladu sa članom 55. stav (1) Zakona dužan
da klijentu izda fakturu ili drugi dokument koji služi kao faktura, za
svaki promet dobara i usluga, izuzev za onaj promet koji je oslobođen
u svrhe PDV-a u smislu člana 24. i 25. ovog zakona.
U slučajevima kada je obveznik dužan izdati poresku fakturu,
a isporučena dobra ili usluge nisu oporezive PDV-om, na poreskoj
fakturi je dužan, u smislu člana 107. stav (2) Pravilnika, naznačiti član
Zakona po kome se obračun PDV-a ne vrši.
Članom 70. Zakona propisano da se kombinovana nomenklatura
tarifnih oznaka koristi za razvrstavanje proizvoda, dok se standardna
klasifikacija djelatnosti koristi za klasifikaciju poslovnih djelatnosti
(Klasifikacija djelatnosti BiH).
Shodno navedenom, budući da se iz Vašeg pitanja ne može
sa sigurnošću utvrditi da li poreski obveznik iz BiH ino licu pruža IT
uslugu ili uslugu ustupanja svog uposlenika, u nastavku Vam dajemo
pojašnjenje poreskog tretmana za obe navedene situacije, kako slijedi:
Naime, ukoliko se usluge navedene u Vašem upitu (IT usluge) koje
poreski obveznik iz BiH pruža ino licu, u skladu sa standardnom
klasifikacijom djelatnosti u BiH, mogu smatrati uslugama iz člana 15.
stav (2) tačka 4.pod a) ili c) Zakona, iste su oporezive u mjestu gdje
primalac usluge obavlja djelatnost, ima stalno sjedište ili ispostavu,
odnosno u inostranstvu.
Nadalje, ukoliko poreski obveznik iz BiH na osnovu ugovornog
odnosa sa ino licem, zapravo vrši uslugu ustupanja svog uposlenika
licu iz inostranstva, (navedeno se može utvrditi samo na osnovu
ugovora sa ino licem), radi se o uslugama koje su takođe oporezive
u mjestu gdje primalac usluge obavlja djelatnost, ima stalno sjedište,
ispostavu, stalnu adresu ili uobičajeno prebivalište, shodno članu 15.
stav (2) tačka 4. alineja f) Zakona.
Dakle, u oba slučaja predmetna usluga je oporeziva u
inostranstvu, te poreski obveznik sa sjedištem u Bosni i Hercegovini

na ispostavljenoj fakturi ino licu neće obračunati PDV, ali je, u smislu
člana 107. stav (2) Pravilnika o primjeni Zakona o porezu na dodatu
vrijednost („Službeni glasnik BiH”, br. 93/05, 21/06, 60/06, 06/07,
100/07, 35/08, 65/10, 85/17, 44/20, 47/22 i 87/22), u obavezi da prilikom
ispostavljanja fakture za izvršenu uslugu naznači član Zakona po
kome se obračun PDV-a ne vrši (član 15. stav (2) tačka 4.pod a), c) ili f)
Zakona).
S tim u vezi, u svrhu dokazivanja da se usluga vrši firmi iz
inostranstva, a u cilju sticanja uslova za oslobađanje od obaveze
obračunavanja PDV-a, potrebno je tražiti od primaoca usluge potvrdu
o registraciji kao poreskog obveznika u inostranstvu, shodno članu
21. stav (9) Pravilnika. Dakle, predmetni promet usluga trebao bi biti
oporezovan porezom u zemlji u kojoj je inostrana firma registrovana.
Nadalje, članom 16. Zakona propisana je mogućnost da UIO,
radi izbjegavanja duplog oporezivanja ili neoporezivanja, može u
preciziranim slučajevima odrediti mjesto pružanja usluga za usluge
iz člana 15. stav (2) tačka 4. Zakona, kao i za usluge iznajmljivanja
prevoznih sredstava.
Stoga je članom 21. stav (7) naprijed navedenog pravilnika
propisano da radi izbjegavanja duplog oporezivanja ili neoporezivanja
iz člana 16. Zakona, mjesto prometa za usluge iz člana 15. stav (2) tačka
4. Zakona i usluge iznajmljivanja prevoznih sredstava jeste mjesto gdje
se usluga faktički koristi ili uživa kada isporučilac i/ili primalac ima
sjedište preduzeća ili prebivalište izvan BiH.
Ukoliko se usluga na koju se odnosi stav (7) koristi ili uživa i
unutar i izvan BiH, mjesto prometa je mjesto gdje se usluga pretežno
koristi ili uživa, shodno članu 21. stav (8) istog Pravilnika.
Znači, odredbe člana 21. stav (7) i (8) navedenog Pravilnika
se primjenjuju jedino u slučaju postojanja duplog oporezivanja ili
neoporezivanja navedenih usluga, a u cilju njegovog izbjegavanja.
Navedeno znači da bi se za usluge ustupanja uposlenika koje bi obveznik
iz Bosne i Hercegovine obavio za primaoca iz inostranstva, član 21.
stav (7) i (8) Pravilnika mogao primijeniti samo u slučaju kada iste ne
bi podlijegale oporezivanju porezom na dodatu vrijednost u zemlji
primaoca u inostranstvu, a sve u cilju da se izbjegne neoporezivanje
istih.
Usluge sponzorstva prema klijentu iz inostranstva

PITANJE: Potrebno nam je stručno mišljenje u vezi usluge
sponzorstva prema klijentu iz inostranstva. Naime, naša firma će u
Oktobru ove godine imati DRIVE konferenciju koja će se održati
u Sarajevu. Trenutno imamo jednog klijenta iz inostranstva koji je
spreman da bude sponzor ove konferencije, međutim, nismo sigurni
da li je moguće ovu fakturu izdati bez PDV-a ukoliko klijent dostavi
potvrdu o rezidentnosti po osnovu člana 15, tačka 4.
ODGOVOR: Članom 3. Zakona o porezu na dodatu vrijednost
(„Službeni glasnik BiH“, br. 9/05, 35/05, 100/08, 33/17 i 46/23) propisano
da se PDV plaća na promet dobara i usluga koje poreski obveznik,
u okviru obavljanja svojih djelatnosti, izvrši na teritoriji Bosne i
Hercegovine uz naknadu, i uvoz dobara u Bosnu i Hercegovinu.

Odredbama člana 8. Zakona propisano je da se prometom

usluga, u smislu ovog Zakona, smatraju svi poslovi i radnje izvršene u
okviru obavljanja privredne djelatnosti, a koji ne čini promet dobara iz
čl. 4. – 7. ovog Zakona.
Takođe, članom 17. stav (1) Pravilnika o primjeni Zakona o
porezu na dodatu vrijednost („Službeni glasnik BiH”, br. 93/05, 21/06,
60/06, 06/07, 100/07, 35/08, 85/17, 65/10, 44/20, 47/22 i 87/22), propisano
je da se sve isporuke koje se vrše u okviru obavljanja djelatnosti, a koje
se ne smatraju isporučenim dobrima, smatraju prometom usluga i
podliježu obračunavanju PDV-a, osim u slučajevima koji su posebno
propisani članovima 24. do 30. Zakona.
Nadalje, članom 15. stav (2) tačka 3. podtačka b) Zakona
propisano je da se mjestom gdje se vrši promet usluga smatra da
se nalazi u Bosni i Hercegovini kada se radi o mjestu gdje je usluga
stvarno izvršena, ako se radi o uslugama iz oblasti kulture, umjetnosti,
obrazovanja i nauke, sporta, zabavno estradnim i sličnim uslugama,
uključujući usluge organiziranja manifestacija, kao i s njima povezane
usluge.
Prema članu 21. stav (5) tačka a) Pravilnika mjesto obavljanja
usluga je BiH ako je to mjesto gdje je usluga stvarno obavljena, i to
kod umjetničkih (npr. operskih, glumačkih, pjevačkih), naučnih (npr.
naučna predavanja i davanja mišljenja, ali ne i savjetovanja naručioca),
nastavnih (npr. usluge obuke, organizovanje kurseva), sportskih (npr.
tenis, ronjenje), zabavnih ili sličnih usluga (npr. filmske predstave,
plesne priredbe) i usluga njihovog organizovanja.
Poreska osnovica prometa dobara i usluga jeste, shodno
odredbama člana 20. stav (1) Zakona, oporezivi iznos naknade (u
novcu, stvarima ili uslugama) koju obveznik primi ili treba da primi
za isporučena dobra ili pružene usluge, uključujući subvencije koje
su neposredno povezane sa cijenom tih dobara ili usluga, u koju nije
uključen PDV, ako ovim Zakonom nije drukčije propisano.
Članom 55. stav (1) Zakona propisano je da je obveznik dužan
da klijentu izda fakturu ili drugi dokument koji služi kao faktura za
svaki promet dobara i usluga, izuzev za onaj promet koji je oslobođen
u svrhe PDV-a u smislu člana 24. i 25. Zakona.
Shodno navedenom, ukoliko usluge organizovanja
manifestacija, kao i s njima povezane usluge, vrši obveznik sa sjedištem
u Bosni i Hercegovini drugom licu (domaćem i ino licu), mjestom
pružanja usluga smatra se mjesto gdje je usluga stvarno izvršena,
shodno odredbama člana 15. stav (2) tačka 3. podtačka b) Zakona o
porezu na dodatu vrijednost i člana 21. stav (5) tačka a) Pravilnika o
primjeni Zakona o porezu na dodatu vrijednost.
Članom 15. stav (2) tačka 4. podtačka b) Zakona propisano je
da mjestom gdje se vrši promet usluga smatra se da se nalazi u Bosni
i Hercegovini kada se radi o mjestu gdje primalac usluge obavlja
djelatnost, ima stalno sjedište, ispostavu, stalnu adresu ili uobičajeno
prebivalište, ako se radi o uslugama reklamiranja.
Ako usluge iz tačke 4. ovog člana pruža obveznik koji ima
sjedište ili prebivalište u Bosni i Hercegovini za primaoca usluga koji
nema svoje sjedište ili prebivalište u Bosni i Hercegovini, mjestom

pružanja usluga, u smislu člana 15. stav (2) tačka 5. Zakona, smatra se
mjesto gdje primalac usluge ima sjedište svoje firme ili prebivalište.
Pri vršenju usluga iz člana 15. stav (2) tačka 4 i 5. Zakona u slučajevima
kada primalac usluge nije poreski obveznik na teritoriji BiH, odnosno
nema svoje prebivalište u BiH, davalac usluge, u svrhu dokazivanja da
se usluga vrši stranom licu, a u cilju sticanja uslova za oslobađanje od
obaveze obračunavanja PDV-a, dužan je od primaoca usluge uzeti ime
i prezime, adresu i broj pasoša za fizičko lice, a za pravno lice potvrdu
o registraciji poreskog obveznika, shodno članu 21. stav (9) Pravilnika.
U skladu sa članom 70. stav 1. Zakona, standardna klasifikacija
djelatnosti se koristi za klasifikaciju poslovnih djelatnosti.
Shodno navedenom, ukoliko se usluge sponzorstva navedene u
Vašem upitu, prema važećoj standardnoj klasifikaciji djelatnosti u BiH,
mogu svrstati u usluge reklamiranja, to iste podliježu oporezivanju
prema mjestu gdje primalac usluge (lice koje se zapravo reklamira)
ima sjedište svoje firme ili prebivalište. Stoga, ukoliko će, prema
navodima iz predmetnog zahtjeva, poreski obveznik sa sjedištem u
Bosni i Hercegovini pružati usluge reklamiranja licu u inostranstvu,
iste će podlijegati oporezivanju u inostranstvu.
U tom slučaju, poreski obveznik iz Bosne i Hercegovine
neće na poreskim fakturama, koje će za izvršene predmetne usluge
ispostavljati licu sa sjedištem u inostranstvu, obračunati PDV, ali je
u obavezi da na istim, u smislu člana 107. stav 2. Pravilnika, naznači
član Zakona po kojem PDV nije obračunat (u konkretnom slučaju član
15. stav 2. tačka 4. podtačka b) Zakona). Takođe, poreski obveznik iz
Bosne i Hercegovine je dužan da pribavi dokaze iz člana 21. stav (9)
Pravilnika.
Međutim, članom 16. Zakona propisana je mogućnost da UIO,
radi izbjegavanja duplog oporezivanja ili neoporezivanja, može u
preciziranim slučajevima odrediti mjesto pružanja usluga za usluge
iz člana 15. stav 2. tačka 4. Zakona, kao i za usluge iznajmljivanja
prevoznih sredstava. Stoga je članom 21. stav (7) naprijed navedenog
pravilnika propisano da radi izbjegavanja duplog oporezivanja ili
neoporezivanja iz člana 16. Zakona, mjesto prometa za usluge iz člana
15. stav 2. tačka 4. Zakona i usluge iznajmljivanja prevoznih sredstava
jeste mjesto gdje se usluga faktički koristi ili uživa kada isporučilac i/
ili primalac ima sjedište preduzeća ili prebivalište izvan BiH. Ukoliko
se usluga na koju se odnosi stav (7) koristi ili uživa i unutar i izvan
BiH, mjesto prometa je mjesto gdje se usluga pretežno koristi ili uživa,
shodno članu 21. stav (8) istog pravilnika.
Znači, odredbe člana 21. stav (7) i (8) navedenog pravilnika
se primjenjuju jedino u slučaju postojanja duplog oporezivanja ili
neoporezivanja navedenih usluga, a u cilju njegovog izbjegavanja.
Navedeno znači da bi se za usluge reklamiranja koje je obveznik iz
Bosne i Hercegovine obavio za primaoca iz inostranstva član 21. stav
(7) i (8) Pravilnika mogao primijeniti samo u slučaju kada iste ne bi
podlijegale oporezivanju porezom na dodatu vrijednost u zemlji
primaoca u inostranstvu, a sve u cilju da se izbjegne neoporezivanje
istih.

Zaokruživanje cijene
PITANJE: Prilikom naplate usluga putem bankovnih kartica
da li smo u obavezi izvršiti zaokruživanje na apoene od 0 ili 0,5 kao
kod gotovinske naplate ili je prihvatljivo da se naplata izvrši bez
zaokruživanje jer se radi o žiralnom plaćanju klijenta?
ODGOVOR: U skladu sa članom 11. Zakona o unutrašnjoj
trgovini (Službene novine FBIH br 40/2010 i 79/2017) stav 7 i 8 definišu
sljedeće:
7) Trgovac je dužan formirati i istaći cijenu robe koju stavlja
u promet u domaćoj valuti u apoenima koji su u opticaju u Bosni i
Hercegovini i izdati račun za prodatu robu.
8) Za robu koja se prodaje u rasutom stanju po jediničnoj mjeri,
zavisno od vrste robe (kilogram, litar, metar i sl.), trgovac je dužan
iznos računa zaokružiti u skladu sa propisom Centralne banke Bosne i
Hercegovine.
Dakle, navedene odredbe se odnose na trgovce robom i
trgovačkim uslugama.
Članom 26. su definisane trgovačke usluge i u stavu 2.
navedenog člana je definisano:
(2) Trgovačke usluge su: posredničke, zastupničke, komisione,
berzanske, franšizing, uskladištenje, otpremanje i dopremanje robe
(špedicija), kontrola kvaliteta i kvantiteta robe, marketing, tržnica na
veliko, tržnica na malo, trgovački centar, stočna pijaca, vašar, sajam
(usluge priređivanja sajmova i privrednih izložbi) i druge usluge
uobičajene u trgovini.
Pod pretpostavkom da Vaša firma ne obavlja trgovačke usluge,
mišljenja smo da se navedene odredbe zaokruživanje ne odnose na
Vas.
S druge strane platna bankovna kartica nije definisana
kao gotovina tako da i zbog toga zaključujemo da naplata koja nije
zaokružena na apoene 0 ili 0,5 ne predstavlja problem.
Na pitanja odgovorila Adisa Duharkić Serdarević, mr. ecc.
Porezni tretman prodaje robe radnicima po cijenama nižim od

tržišnih cijena
PITANJE: Htjeli bismo našim zaposlenicima da određeni
proizvodni asortiman kojim prometujemo, prodamo po nižoj cijeni
od ostalih kupaca. Nismo sigurni da li je bitno za ovaj upit, ali u
pitanju je roba koja je pred istek roka trajanja. Dakle, konkretno, da
li možemo našim zaposlenicima prodati naše proizvode po npr. 20%
nižoj cijeni u odnosu na sve ostale kupce?
Iz neformalnih razgovora, dobili smo informaciju da Porezna
Uprava FBiH takve popuste posmatra kao korist za zaposlenike, te je
onda na iznos tog popusta potrebno obračunati pripadajuće poreze
i doprinose na teret firme, pa nas zanima i Vaše mišljenje po ovom
pitanju.
ODGOVOR: Članom 10. stav (3) Zakona o porezu na dohodak
(‘’Službene novine Federacije BiH’’, broj: 10/08, 9/10, 44/11, 7/13 i 65/13)

propisano je da u oporezivi dohodak ulaze, između ostalog, i koristi

koje su primljene od nesamostalne djelatnosti i korištenje dobara i
usluga koji su besplatni ili po cijeni koja je niža od tržišne cijene.
Shodno tome, ukoliko cijene po kojima ste planirali prodati
svojim radnicima nisu ujedno i tržišne cijene (bez obzira na to da li
je roba pred istekom roka trajanja ili ne), odnosno ukoliko istu robu
ne prodajete i ostalim kupcima po toj cijeni, razlika između prodajne
i tržišne cijene će predstavljati korist radnika, odnosno dužni ste
obračunati sve pripadajuće doprinose i porez na dohodak, kao na
plaću.
Međutim, ukoliko navedene proizvode prodajete/ponudite po
toj cijeni i drugim licima koja nisu vaši zaposlenici, odnosno ukoliko
npr. svojim internim aktom propišete određeni procenat popusta za
robu koja je pred istekom trajanja, te navedene proizvode prodajete po
toj cijeni i radnicima i „trećim“ licima, u tom slučaju bez obzira na to
što bi radnici npr. kupili najveću količinu tih proizvoda navedeno se ne
bi posmatralo kao korist radnika, te ne bi postojala obaveza obračuna i
plaćanja doprinosa i poreza na dohodak.
Evidentiranje krajnje potrošnje u PDV prijavi

PITANJE: Kao dio otpremnine radniku koji odlazi u penziju,
firma kupuje poklon. Poklon smo kupili u firmi koja ima sjedište
u Distriktu Brčko. Budući da za predmetnu nabavku ne koristimo
pravo odbitka ulaznog PDV-a, upit glasi u koje polje PDV prijave
ide PDV iz krajnje potrošnje po osnovu nabavke navedene robe (32-
naše sjedište ili 34- sjedište prodavca?)
ODGOVOR: Uputstvo za popunjavanje PDV prijave sa
pojašnjenjem načina popunjavanja polja krajnje potrošnje, a koje
je sastavni dio Pravilnika o primjeni Zakona o porezu na dodanu
vrijednost, propisuje da se ulazni PDV iz poreskih faktura na koje
porezni obveznik nema pravo na odbitak određuje vodeći računa o
sjedištu poreznog obveznika koji je izvršio promet dobara, odnosno
gdje je sjedište obveznika koji je izvršio promet dobara (u FBiH, RS
ili Brčko Distriktu što je kod vas slučaj). Shodno navedenom, PDV iz
fakture za spomenuti poklon, a na koju niste imali pravo na odbitak
evidentirate u polje 34, tj. prema sjedištu prodavca (Brčko Distrikt).
Obveznik obračuna PDV-a bez prava na odbitak ulaznog

poreza
PITANJE: Naša firma iznajmljuje putnički automobil rent-
a-car u Hrvatskoj. Na fakturi koju nam ispostavlja dobavljač nije
obračunat porez sa naznakom da su usluge oslobođene u skladu sa
članom 17. Zakona u Hrvatskoj (mjesto obavljanja usluga smatra se
prebivalište ili uobičajeno boravište poreznog obveznika primatelja
usluge).
Da li sam ja obveznik obračuna PDV-a bez prava na odbitak
ulaznog poreza, s obzirom da u prometu usluga u BiH na usluge
renta-a-car nemamo pravo odbitnog ulaznog poreza.
ODGOVOR: Prema članu 15. Zakona o PDV-u, kojim je
definisano mjesto prometa usluga, možemo zaključiti da se navedene
usluge oporezuju prema mjestu izvršenja, a ne prema mjestu primaoca

usluge. Naime, navedene rent-a-car usluge shodno navedenom

članu Zakona se generalno oporezuju u skladu s općim principom
oporezivanja, tj. prema mjestu izvršenja.
Međutim, napominjemo da navedene odredbe postojećih
propisa o PDV-u nisu usklađene sa odredbama Direktive EU, te se
stoga pojavljuje navedeno „neslaganje“ u smislu mjesta oporezivanja
ovakvih i sličnih usluga. Upravo iz navedenih razloga PDV propisi
predviđaju određene principe na bazi kojih se rješavaju potencijalne
nedoumice u ovakvim situacijama, a u cilju izbjegavanja dvostrukog
neoporezivanja.
Član 21. (st. 7. i 8.) Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u
propisuje da u slučajevima kada pružalac ili primalac ima sjedište ili
prebivalište izvan BiH, a cilju izbjegavanja duplog oporezivanja ili
neoporezivanja takvih usluga, uzima da je mjesto tj. država oporezivanja
ona država gdje se dotična usluga faktički koristi ili uživa. Ukoliko se,
pak, posmatrana usluga koristi ili uživa u obje države, oporezivanje će
se izvršiti u državi gdje se ona pretežno koristi ili uživa.
U skladu sa svim navedenim, ako se rent-a-car usluga faktički
ili pretežno koristi/uživa u BiH primalac takve usluge, u konkretnom
slučaju vi, će zaračunati PDV na primljenu fakturu ako strani pružalac
te usluge nije obračunao svoj porez (iako ove usluge po našim PDV
propisima inače nisu oporezive prema sjedištu primaoca).
Što se tiče prava na odbitak ulaznog PDV, isto je propisano
članom 32. Zakona o PDV-u, kao i članom 64. pratećeg Pravilnika.
Članom 32. stav (1) Zakona o PDV-u je propisano da je ulazni porez,
u vezi s poreskim obveznikom, iznos PDV-a koji mu je obračunat
na promet dobara ili usluga i PDV koji plati ili treba platiti prilikom
uvoza dobara, gdje se (u oba slučaja) radi o dobrima ili uslugama koje
koristi ili treba koristiti u svrhu poslovanja koje vrši. Prema odredbama
člana 32. stav (2) Zakona, obveznik ima pravo odbiti PDV koji je
obavezan platiti ili ga je platio prilikom kupovine dobara ili usluga
od drugog obveznika ili prilikom uvoza dobara, pod uslovom da ta
dobra, odnosno usluge koristi za promet dobara i usluga koji podliježe
plaćanju PDV-a.
Obveznik ne može ostvariti pravo na odbitak ulaznog poreza
na nabavku, proizvodnju i uvoz putničkih automobila, autobusa,
motocikla, plovnih objekata i zrakoplova i rezervnih dijelova za takva
prevozna sredstva, goriva i potrošnog materijala za potrebe prevoza,
kao i iznajmljivanje, održavanje, popravke i druge usluge koje su
povezane s korištenjem tih prevoznih sredstava, osim ako prevozna
sredstva i druga dobra koristi isključivo za obavljanje svoje poslovne
djelatnosti, shodno članu 32. stav (6) tačka 1. Zakona.
Članom 63. stav (1) Pravilnika o primjeni Zakona o porezu na
dodatu vrijednost, propisano je da poreski obveznici koji obavljaju
oporezive isporuke dobara i usluga imaju pravo na odbitak ulaznog
poreza ako su ispunjeni sljedeći uslovi:
a) da je na fakturi za primljena dobra ili obavljene usluge iskazan
PDV u skladu sa članom 55. Zakona,
b) da je isporuka dobara ili usluga primljena od drugog PDV
obveznika,

c) da za primljene isporuke prema članu 32. Zakona, nije isključeno

pravo na odbitak ulaznog poreza,
d) da je isporuka obavljena poreskom obvezniku u poslovne
svrhe.
Shodno naprijed navedenom, ukoliko poreski obveznik
iznajmljeno putničko vozilo koristi isključivo za obavljanje svoje
poslovne djelatnosti, u tom slučaju isti ima pravo na odbitak ulaznog
poreza, pod pretpostavkom da su ispunjeni uslovi propisani članom
32. Zakona i članom 63. Pravilnika.
Može li državni službenik otvoriti dopunsku djelatnost

PITANJE: Da li rukovodeći državni službenik, certificirani
računovođa, raspoređen za obavljanje poslova iz oblasti finansija
i računovodstva u instituciji u kojoj je zaposlen može otvoriti obrt
kao dopunsku djelatnost iz oblasti finansija i računovodstva i
obavljati poslove certificiranog računovođe bez da je zaposlen u tom
obrtu? Dakle je li spojivo biti državni službenik i paralelno sa tim
otvoriti obrt kao dopunsko djelatnost i ostvarivati dodatne prihode?
Djelatnost kojom bi se obrt bavio je iz oblasti računovodstva i
finansija.
ODGOVOR: S aspekta propisa o računovodstvu, konkretnije
članom 32. Zakona o računovodstvu i reviziji u FBiH, propisano je
da pravno lice vođenje poslovnih knjiga i sačinjavanje finansijskih
izvještaja može povjeriti ugovorom, uz određenu naknadu:
a) drugom pravnom licu koje je registrovano isključivo za
pružanje knjigovodstvenih i računovodstvenih usluga i koje
ima sve potrebne resurse za pravilno, kvalitetno i efikasno
obavljanje tih usluga, te koje ima zaposlena kvalificirana lica
koja su odgovorna za vođenje poslovnih knjiga i sačinjavanje
finansijskih izvještaja i koja ispunjavaju i druge uslove utvrđene
ovim zakonom i općim aktom pravnog lica, ili
b) poduzetniku registrovanom za pružanje knjigovodstvenih
i računovodstvenih usluga koji ima sve potrebne resurse za
pravilno, kvalitetno i efikasno obavljanje tih usluga, a koji je
sam kvalificirano lice ili zapošljava drugo kvalificirano lice i koji
ispunjava i druge uslove utvrđene ovim zakonom i internim
općim aktom.
Pod pojmom kvalificirana lica podrazumijevaju se lica koja
posjeduju važeću licencu certificiranog računovođe u skladu sa
odredbama ovog zakona pod uslovom da su prethodno registrovana
u registrima iz člana 35. ovog zakona.
Zakonom o obrtu i srodnim djelatnostima u FBiH, obrt se
definiše kao samostalno i trajno obavljanje dopuštenih i registrovanih
privrednih djelatnosti u osnovnom, dopunskom ili dodatnom
zanimanju od strane fizičkih lica sa ciljem postizanja dobiti koja se
ostvaruje proizvodnjom, prometom ili pružanjem usluga na tržištu.
Dodatno, Zakonom o obrtu i srodnim djelatnostima u FBiH propisano
je fizičko lice koje ispunjava opšte uslove i ima zasnovan radni odnos,
može obavljati obrt kao dopunsko zanimanje, isključivo samostalnim
radom i to najduže 20 sati sedmično.

Dakle, načelno nema nikakvih zakonskih prepreka da lice koje je u

radnom odnosu otvori obrt u formi dopunske djelatnosti za pružanje
računovodstvenih i finansijskih usluga, naravno, uz ispunjenje
zakonskih uvjeta.
Dalje, članom 19. stav 1.tačka a) Zakona o državnoj službi u
FBiH propisna je nespojivosti sa dužnostima državnog službenika,
gdje se između ostalog, navodi da državni službenik ne smije obavljati
dužnost, djelatnost ili biti na položaju koji dovodi do sukoba interesa
sa njegovim službenim dužnostima, a naročito da državni službenik
ne smije obavljati dodatnu djelatnost za koju se plaća naknada, osim u
slučaju kada je to odobrio rukovodilac organa državne službe.
Odredbama člana 32. Uredbe o poslovima osnovne djelatnosti
iz nadležnosti organa državne službe koje obavljaju državni službenici,
uvjetima za vršenje tih poslova i ostvarivanju određenih prava iz radnog
odnosa („Službene novine Federacije BiH“, br, 35/04, 3/06, 19/12, 8/14,
9/16 i 23/17) državni službenik može obavljati dopunsku djelatnost za
koju se plaća naknada u slučajevima koji se odnose na pružanje raznih
stručnih usluga iz oblasti ekonomskih, tehničko - tehnoloških i pravnih
poslova, kao što je izrada programa, projektovanje, računovodstveni,
finansijski i pravni poslovi, edukacija i obrazovanje, rad u raznim
stručnim komisijama ili radnim grupama i vršenje drugih sličnih
intelektualnih poslova.
Navedeni poslovi mogu se obavljati samo uz prethodno
pribavljenu pismenu saglasnost rukovodioca organa državne službe,
koja se izdaje na pismeni zahtjev državnog službenika, a saglasnost
se može dati samo pod uvjetom ako dopunska djelatnost ne remeti
obavljanje službenih poslova iz nadležnosti organa državne službe za
koje je zadužen. državni službenik.
Shodno navedenom, ukoliko bi obavljanje navedene djelatnosti
dovelo do sukoba interesa sa službenim dužnostima dotičnog državnog
službenika, bilo bi u suprotnosti s odredbama Zakona o državnoj
službi. Međutim, ukoliko takvo što ne bi dovelo do sukoba interesa sa
službenim dužnostima dotičnog državnog službenika, smatramo da ,
uz odobrenje rukovodioca organa državne službe, osnivanje dopunske
djelatnosti bi bilo moguće i u skladu s važećom legislativom.
Ulazni PDV
PITANJE: Dobavljač (djelatnost niskogradnje) koji je uvezao
putničko vozilo u 06-om mjesecu ove godine i sada ga fakturiše
drugom pravnom licu sa PDV-om. Vozilo nije registrovano. tj. na
stranim tablama je. Da li UIo može osporiti ulazni PDV, jer prodavač
nije registrovan za trgovinu vozilima.
ODGOVOR: Članom 32. stav (1) Zakona o porezu na
dodatu vrijednost propisano je da je ulazni porez, u vezi s poreskim
obveznikom, iznos PDV-a koji mu je obračunat na promet dobara ili
usluga i PDV koji plati ili treba platiti prilikom uvoza dobara, gdje se
(u oba slučaja) radi o dobrima ili uslugama koje koristi ili treba koristiti
u svrhu poslovanja koje vrši.
Prema odredbama člana 32. stav (2) Zakona, obveznik ima
pravo odbiti PDV koji je obavezan platiti ili ga je platio prilikom
kupovine dobara ili usluga od drugog obveznika ili prilikom uvoza

dobara, pod uslovom da ta dobra, odnosno usluge koristi za promet

dobara i usluga koji podliježe plaćanju PDV-a.
Obveznik ne može ostvariti pravo na odbitak ulaznog poreza
na nabavku, proizvodnju i uvoz putničkih automobila, autobusa,
motocikla, plovnih objekata i zrakoplova i rezervnih dijelova za takva
prevozna sredstva, goriva i potrošnog materijala za potrebe prevoza,
kao i iznajmljivanje, održavanje, popravke i druge usluge koje su
povezane s korištenjem tih prevoznih sredstava, osim ako prevozna
sredstva i druga dobra koristi isključivo za obavljanje svoje poslovne
djelatnosti, shodno članu 32. stav (6) tačka 1. Zakona.
Članom 63. stav (1) Pravilnika o primjeni Zakona o porezu
na dodatu vrijednost propisano je da poreski obveznici koji obavljaju
oporezive isporuke dobara i usluga imaju pravo na odbitak ulaznog
poreza ako su ispunjeni sljedeći uslovi:
a) da je na fakturi za primljena dobra ili obavljene usluge iskazan
PDV u skladu sa članom 55. Zakona,
b) da je isporuka dobara ili usluga primljena od drugog PDV
obveznika,
c) da za primljene isporuke prema članu 32. Zakona, nije
isključeno pravo na odbitak ulaznog poreza,
d) da je isporuka obavljena poreskom obvezniku u poslovne
svrhe.
Putnički automobili, avioni i brodovi za prevoz poslovodstva,
rukovodnih i drugih zaposlenih se ne odnose na prevozna sredstva
koja se koriste isključivo za obavljanje svoje poslovne djelatnosti,
shodno članu 64. stav (1) Pravilnika.
Shodno naprijed navedenom, ukoliko poreski obveznik
nabavljeno putničko vozilo koristi isključivo za obavljanje svoje
poslovne djelatnosti, u tom slučaju poreski obveznik ima pravo na
odbitak ulaznog poreza prilikom nabavke tih putničkih vozila, kao i
za nabavljeno gorivo, rezervne dijelove i popravku tih automobila pod
pretpostavkom da su ispunjeni uslovi propisani članom 32. Zakona i
članom 63. Pravilnika.
Međutim, ukoliko poreski obveznik nabavljena putnička
vozila ne koristi isključivo za obavljanje svoje poslovne djelatnosti, u
tom slučaju poreski obveznik nema pravo na odbitak ulaznog poreza
prilikom nabavke tih putničkih vozila.
Dodatno napominjemo da je članom 36. stav (2) Zakona o
PDV propisano da obveznik, koji je ostvario pravo na odbitak ulaznog
poreza pri nabavci opreme za vršenje svoje poslovne djelatnosti, dužan
je izvršiti ispravku odbitka ulaznog poreza ako prestane ispunjavati
uslove za ostvarivanje ovog prava, i to u roku od pet godina od
kalendarske godine u kojoj je počela upotreba opreme. Opremom
se smatraju stalna sredstva koja podliježu amortizaciji, čija nabavna
cijena prelazi iznos od 10.000,00 KM, a koja se, prema propisima o
računovodstvu, klasificiraju kao stalna materijalna aktiva obveznika.
Shodno svemu navedenom, a s obzirom na to da shodno
informacijama iz upita ne možemo zaključiti za koju svrhu je nabavljen
spomenuti putnički automobil, ponovo napominjemo da ukoliko isti
nije bio nabavljen isključivo za poslovne svrhe, porezni obveznik nije

ni imao pravo na odbitak ulaznog poreza. Također, napominjemo da

u tom slučaju (kada ulazni porez nije prethodno odbijen) prodaja istog
ne podliježe oporezivanju PDV-om, u skladu sa članom 64. stav 2.
Pravilnika.
Također, a kao što smo prethodno naveli, porezni obveznik
ima pravo na odbitak ulaznog PDV-a, između ostalog, ukoliko je na
fakturi za primljena dobra ili obavljene usluge iskazan PDV u skladu
sa članom 55. Zakona.
Ugovor o djelu – porezni tretman

PITANJE: Firma planira da angažuje fizičko lice po osnovu
ugovora o djelu, državljanina Hrvatske za obavljanje remonta
postrojenja. Da li je određen minimalan ili maksimalan novčani
iznos koji firma plaća za obavljeni posao po osnovu ugovora o djelu.
Kako regulisati plaćanje naknade obzirom da se radi o stranom
državljaninu i da li smo obavezni plaćati doprinose i poreze i u
kojim procentima i u kojoj valuti?
ODGOVOR: Zaključivanje ugovora o djelu uređeno je Zakonom
o obligacijama - ZOO (čl. 600 do 629). Ugovorom o djelu izvođač
radova, djela se obavezuje da obavi određeni posao, kao što je izrada ili
opravka neke stvari ili izvršenje nekog fizičkog ili intelektualnog rada
i slično, a naručilac se obavezuje da mu za to plati naknadu. Ugovor o
djelu je jednokratni posao, koji traje dok se ne izvrši ugovoreno djelo.
Dakle, riječ je o radu za drugoga, a ne i u službi drugoga, gdje izvođač
sam organizuje posao i za taj izvršeni posao prima određenu cijenu –
naknadu, a ne plaću. ZOO nije propisao minimalni, niti maksimalni
iznos naknade koji se može ugovoriti prilikom zaključivanja ugovora
o djelu. Dakle, iznos naknade (bez obzira na to da li je riječ o rezidentu
ili nerezidentu) se ugovara slobodno, prilikom zaključivanja ugovora
o djelu. Što se tiče valute u kojoj će se ugovoriti navedena naknada,
smatramo da bi u konkretnom slučaju najadekvatnije bilo da se iskaže
dvojna valuta (u BAM i u EUR).
S poreznog aspekta, napominjemo da s obzirom na to da
je dotično lice iz R Hrvatske s kojom BiH ima zaključen Ugovor o
izbjegavanju dvostrukog oporezivanja, odredbe navedenog ugovora
imaju prioritet u primjeni u odnosu na odredbe naših propisa o porezu
na dohodak.
Shodno članu 14. Ugovora, kojim je propisano da dohodak koji
ostvari rezident države ugovornice od profesionalnih djelatnosti ili
drugih samostalnih djelatnosti oporezuje se samo u toj državi, osim:
a) ako u drugoj državi ugovornici ima stalno sjedište koje mu
redovito stoji na raspolaganju za obavljanje njegovih djelatnosti;
u tom slučaju, samo onaj dio dohotka koji se može pripisati
tom stalnom sjedištu može se oporezivati u toj drugoj državi
ugovornici; ili
b) ako boravi u drugoj državi ugovornici u razdoblju ili
razdobljima koja iznose ili u zbroju prelaze 183 dana u bilo
kojem dvanaestomjesečnom razdoblju koje počinje ili završava
u predmetnoj poreznoj godini; u tom slučaju, samo onaj dio
dohotka ostvaren od njegovih djelatnosti obavljenih u toj drugoj
državi ugovornici može se oporezivati u toj drugoj državi.

Dakle, pod pretpostavkom da dotično lice neće u konkretnom

slučaju boraviti u FBiH u periodu/periodima dužim od 183 dana,
ugovorena naknada po osnovu ugovora o djelu, nije oporeziva u BiH,
već u državi rezidentnosti tj. u Republici Hrvatskoj.
Uz prijavu Poreznoj upravi putem PDN – 1033 obrasca (na kojem
ćete upisati 0,00 KM), potrebno je priložiti i potvrdu o rezidentnosti
dotičnog lice, te s obzirom na to da dotični nema boravište na teritoriji
FBiH, istog registrovati kod nadležne jedinice Porezne uprave gdje se
nalazi sjedište isplatioca (za dobijanje nerezidentnog identifikacionog
broja).
Međutim, ukoliko ne biste bili u mogućnosti obezbijediti
spomenutu potvrdu o rezidentnosti dotičnog lica, bili biste dužni
obračunati porez na dohodak po stopi od 10%, kao i naknadu za vode
i nesreće (po 0,5%), te isto prijaviti poreskoj upravi putem PDN – 1033
obrasca.
Što se tiče doprinosa, s obzirom na to da je riječ o nerezidentnom
fizičkom licu, shodno Zakonu o doprinosima, ista ne podliježu obavezi
plaćanja doprinosa.
Na pitanje odgovarali saradnici REC-a

Cijena sa PDV - om 50,00 KM

Hpravo I Finansije 10 - 2023

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Hpravo I Finansije 10 - 2023

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

1/VII Oktobar / Listopad 2023 No.10 Refam Creative Solutions - REC Jukićeva br.

Časopis za pravnu i ekonomsku teoriju i praksu

Sastavljanje tužbe u vezi s raspravnim načelom - II dio

Uređenje rada maloljetnika u zakonodavnom sustavu Federacije

Značaj učeće organizacije u stvaranju konkurentske prednosti

Komentar Zakona o izmjenama i dopunama

14 Sastavljanje tužbe u vezi s raspravnim

RADNI ODNOSI 87 Obračun po vrstama troškova

27 Prijedlog izmjena i dopuna Zakona o radu

37 Uređenje rada maloljetnika u

45 Sedmični odmor nije smo nedjelja

128 Odgovori na pitanja iz javnih nabavki

a) stručne članke koji nude korisne prijedloge za određene struke i pri

Tekstovi se honoriraju zavisno od kvaliteta i obima.

BROJ 10 • OKTOBAR/LISTOPAD 2023 • 4

Akcenat je na potpuno praktičnoj koristi našeg i Vašeg RECka, jer jednostavnim

Važno je napomenuti da se baza pitanja i odgovora kontinuirano ažurira i dopunjava

Godišnja pretplata za 2023. godinu (sa PDV-om):

Pretplatom na Portal RECko ostvarujete pravo na besplatne stručne savjete iz oblasti na

Godišnja pretplata za 2023. godinu (sa PDV-om):

Pretplatom na Portal RECko ostvarujete pravo na besplatne stručne savjete iz oblasti na

Godišnja pretplata za 2023. godinu (sa PDV-om):

Pretplatom na Portal RECko ostvarujete pravo na besplatne stručne savjete iz oblasti na

Godišnja pretplata za 2023. godinu (sa PDV-om):

Pretplatom na Portal RECko ostvarujete pravo na besplatne stručne savjete iz oblasti na

Godišnja pretplata za 2023. godinu (sa PDV-om):

Cijena knjige iznosi 200, 00 KM sa PDV-om i troškovima dostave.

BROJ 10 • OKTOBAR/LISTOPAD 2023 • 10

BROJ 5 • MAJ/SVIBANJ 2023 • 11

Cijena sa PDV-om i poštarinom – 35 KM

doc. dr. sc. Adis Poljić

Sastavljanje tužbe u vezi s

Ključne riječi: raspravno načelo, činjenice, dokazi, vrijednost

Tužbeni zahtjev, činjenice na kojima se zasniva tužbeni zahtjev

BROJ 10 • OKTOBAR/LISTOPAD 2023 • 14

tužbeni zahtjev prema činjenicama koje može dokazati. Ključno u

2. Činjenice na kojima tužilac zasniva tužbeni zahtjev

Historijski događaj za koji tužilac smatra da mu pruža osnovu

BROJ 10 • OKTOBAR/LISTOPAD 2023 • 15

Dužnost tužioca je da iznese samo pravno relevantne činjenice.

BROJ 10 • OKTOBAR/LISTOPAD 2023 • 16

Postavljanjem pitanja sud bi uticao na stranku da iznese

3. Dokaze kojima se utvrđuju činjenice

Pod dokazima se podrazumijevaju dokazna sredstava čije

BROJ 10 • OKTOBAR/LISTOPAD 2023 • 17

biti uredna. Uspješnost dokazivanja činjenica predloženim dokazima

BROJ 10 • OKTOBAR/LISTOPAD 2023 • 18

zašto ne predloži medicinsku dokumentaciju i vještačenje po vještaku

BROJ 10 • OKTOBAR/LISTOPAD 2023 • 19

naložiti tužiocu dostavljanje odluke o osnivanju (eventualno drugih odluka

BROJ 10 • OKTOBAR/LISTOPAD 2023 • 20

U konkretnom slučaju da bi se moglo zakonito odlučiti o pravu

uvođenja raspravnog načela u parnične postupke BiH.

BROJ 10 • OKTOBAR/LISTOPAD 2023 • 21

Povreda raspravnog načela putem nalaganja strankama da

4. Vrijednost predmeta spora

Dužnost tužioca je da u tužbi označi vrijednost predmeta

BROJ 10 • OKTOBAR/LISTOPAD 2023 • 22

revizije.37 Naime, kada u tužbi vrijednost spora nije naznačena ili je

novčani iznos.49 51 Vidi: Odluka Vrhovnog suda RH, broj Rev

utvrđivanja prava suvlasništva.52 je određena u tužbi, te kasnije eventualno

BROJ 10 • OKTOBAR/LISTOPAD 2023 • 23

da ako sud nakon upuštanja tuženog u raspravljanje o glavnoj stvari