PF 012023

1/VII Januar-Siječanj 2023 No.1 Refam Creative Solutions - REC Jukićeva br.
2, 71000 Sarajevo
Časopis za pravnu i ekonomsku teoriju i praksu
O kontroli zakonitosti
podzakonskih propisa od
strane redovnih sudova
Predrag Krsmanović
Povrat PDV-a stranim

pravnim licima
Jasna Junuz Šoto
Raspoređivanje radnika
na drugo radno mjesto
Danijela Radonić
ISSN 2744-2683
Novi priručnik iz oblasti
javnih nabavki
Komentar Zakona o izmjenama i dopunama

Zakona o javnim nabavkama
WWW.REC.BA
SADRŽAJ BROJ 1 • JANUAR/SIJEČANJ 2023 •
PRAVO
14 O kontroli zakonitosti podzakonskih

propisa od strane redovnih sudova 114 Provodba zaštite na radu za strane
radnike u Republici Hrvatskoj - II Dio
Predrag Krsmanović Alan Vajda
35 Određenost zahtjeva za nadoknadu

troškova parničnog postupka
FINANSIJE I RAČUNOVODSTVO
Adis Poljić
133 Povrat PDV-a stranim pravnim licima
Jasna Junuz Šoto
53 Glavna rasprava u parničnom postupku
Dušan Đuričić
141 Izračun
izvora
potrebnih obrtnih sredstava i
62 Kratki prikaz legalizacije stranih javnih

isprava u Bosni i Hercegovini
Jozo Piljić
Faruk Latifović
SUDSKA PRAKSA
72 Mirno uživanje imovine kao ljudsko pravo
pod okriljem zaštite Evropske konvencije
za zaštitu ljudskih prava i osnovnih 147 Sudska praksa:
Priredili: Adis Poljić i Predrag
sloboda Krsmanović
Jasmin Mehmedović
PITANJA I ODGOVORI
RADNI ODNOSI
185 Pitanja i odgovori iz
86 Raspoređivanje radnika na drugo radno
mjesto
javnih nabavki
Danijela Radonić
98 Pravna rješenja i primjena Zakona o

plaćama i naknadama u organima vlast u
FBiH (II DIO)
Ljiljana Ćehajić
ONLINE IZDANJE
www.rec.ba 2022
2023
Časopis za pravnu i ekonomsku teoriju i praksu PRAVO I FINANSIJE
UPUTE AUTORIMA
Pozivamo autore da dostavljaju svoje radove i priloge koji sadržajem odgovaraju
osnovnim tematskim opredjeljenjima časopisa “Pravo i finansije”. U časopisu
objavljujemo radove koji podliježu recenziji.
Objavljujemo:
a) stručne članke koji nude korisne prijedloge za određene struke i pri

tome ne moraju obavezno sadržavati izvorna istraživanja autora;
b) komentare zakona ili pojedinih zakonskih rješenja, direktiva Evropske
PRAVO I FINANSIJE unije, ili pozakonskih akata u okviru tematskih opredjeljenja časopisa;
Mjesečni naučni i stručni časopis c) članke iz oblasti sudske prakse (inozemne i domaće) koji nisu predhodno
objavljeni u zbornicima sudske prakse;
d) kritičke osvrte na pojedina zakonska ili podzakonska akta sa novim
IZDAVAČ: prijedlozima za njihovu izmjenu ili dopunu, i;
Refam Creative Solutions – REC d.o.o. e) prevode dosada neobjavljenih članaka, komentare evropskih direktiva i
Društvo za istraživanje i unaprjeđenje različitih uputstava koja odgovaraju osnovnim opredjeljenjima časopisa
i od značaja su za prilagođavanje i uključivanje Bosne i Hercegovine u
lokalnog i regionalnog razvoja
evropske integracione procese.
e-mail:
rec@rec.ba Da bi bili objavljeni u časopisu, radovi treba da ispunjavaju sljedeće uslove:
www.rec.ba
1. Radovi trebaju biti dostavljeni u elektronskoj formi (pisani u word-u,
Bosna i Hercegovina, times new roman, 12-ka). Isprintani radovi bez elektronske forme neće
71000 Sarajevo, Jukićeva 2 se posebno prekucavati osim ako ti troškovi idu na teret autora.
2. Naslovi trebaju biti jasni i informativni. Iznad ili ispod naslova navesti
ime autora, titulu/zvanje, i instituciju u kojoj je autor zaposlen.
Tel/Fax: 3. Svi tekstovi, gdje je god to moguće, a posebno u slučajevima kada
+ 387 33 40 87 78 elaboriraju pojedine segmente jednog problema, da sadrže koncizne
+ 387 33 40 87 79 podnaslove. Što više podnaslova;
+ 387 33 21 45 82 4. U lijevom gornjem uglu naslovne stranice rukopisa treba da stoji ime i
prezime autora, zvanje i naziv ustanove u kojoj radi;
Mob: 5. U slučajevima kada se koriste kratice i simboli, uz rad moraju biti
+387 61 150 454 obavezno priložena odgovarajuća objašnjenja;
6. Ukoliko u svom radu stručno elabrorira pojedina zakonska rješenja
ili pitanja koja se regulišu nekim zakonom, autor je obavezan navesti
ZA IZDAVAČA: tačan naziv odgovarajućeg zakona ili podzakonskog akta;
dr. sc. Fadil Šero 7. Svaki rad bi na početku teksta trebao da sadrži sažet prikaz autorske
elaboracije teme, u trećem licu, ne više od deset redova (SAŽETAK) i
KLJUČNE RIJEČ (ne više od dva reda). Izuzetak čine odgovori na pitanja
GLAVNI I i sudska praksa.
ODGOVORNI UREDNIK: 8. Tekstovi iz područja inozemne i domaće sudske prakse podliježu
dr. sc. Fadil Šero posebno obradi tako da jedan primjer sudske prakse treba biti sažet,
gdje je to god moguće, na jednu karticu teksta;
9. Da nisu prethodno dostavljeni drugom izdavaču a namjerom
Grafički dizajn: objavljivanja I u drugom časopisu.
Saša Kristić 10. Obim rukopisa je ograničen, u pravilu, ne više od deset strana izuzev
tamo gdje tema zahtjeva obradu na jednom (1) autorskom tabaku/
arku, odnosno petnaest stranica (stranice koje prelaze 15, odnosno 16
DTP: – 17 id. ne honoriramo);
Emin Smajić 11. Obzirom da se svaki rad recenzira autori su obavezni da uzmu u
razmatranje i stav recenzenta;
Godišnja pretplata na elektronsko
Ne objavljujemo:
izdanje časopisa
“Pravo i finansije” - 230 KM • Ne objavljujemo radove koje autori šalju u više časopisa ili su
U cijenu je uključen PDV već objavljeni u drugim časopisima. Poštujemo pravilo korektnog
međuodnosa i uvažavanja između autora i izdavača da autor jedan rad
ISSN 2744-2683 dostavlja jednom izdavaču, a ne više njih u isto vrijeme, pa tko objavi. U
slučaju da se krši ovo pravilo, a nama to postupanje autora, promakne
Časopis izlazi mjesečno. nećemo honorirati takve radove.
(osim dvobroja za juli/august). • Ne objavljujemo radove koji su dio neke cjeline (doktorata ili
magistarskog rada). Međutim, objavljujemo prerađene cjeline iz
doktorata i magistarskog rada ukoliko odgovaraju koncepciji časopisa.
Tekstovi se honoriraju zavisno od kvaliteta i obima.
BROJ 1 • JANUAR/SIJEČANJ 2023 • 4

U cilju pružanja kontinuirane podrške u radu našim cijenjenim pretplatnicima, REC
d.o.o. je razvio novu vrstu usluge: Portal RECko za koju vjerujemo da će biti od
značajne pomoći u svakodnevnom poslovanju i rješavanju različitih dilema i pitanja
naših pretplatnika – budućih korisnika RECka.
Akcenat je na potpuno praktičnoj koristi našeg i Vašeg RECka, jer jednostavnim

načinom pretraživanja željene oblasti (Javne nabavke, Radni odnosi, Zaštita na
radu), korisnik je u mogućnosti da pronađe traženi odgovor u bazi od preko 10.643
pitanja i odgovora.
Važno je napomenuti da se baza pitanja i odgovora kontinuirano ažurira i dopunjava

što znači da se iz dana u dan korisnicima portala RECko unapređuje korisnost ovog
jednostavnog alata.
Modeli akata!
Poseban dio RECka čine primjeri modeli akata iz javnih nabavki, kao i radnih odnosa
kojima je moguće pristupiti u zavisnosti od toga na koji dio portala ste pretplaćeni.
Godišnja pretplata za 2023. godinu (sa PDV-om):

Javne nabavke – 300 KM
Radni odnosi FBiH – 300 KM Pretplata na dva portala – 560 KM
Radni odnosi RS – 300 KM Pretplata na tri portala – 830 KM
Zaštita na radu FBiH – 250 KM Pretplata na cjelokupni portal – 1000 KM
WWW.REC.BA
RECko „Javne nabavke“ je koncipiran po institutima Zakona o javnim nabavkama. Sastoji
se od pitanja i odgovora iz oblasti javnih nabavki, primjera modela akata koji se susreću
u javnim nabavkama kao i aktuelnih zakonskih propisa kojima je regulisana oblast javnih
nabavki u BiH.
RECko „Javne nabavke“ će najviše koristiti zaposlenicima kod ugovornih organa kao i
ponuđača.
Portal trenutno sadrži preko 4.000 odgovora na pitanja, kojima je moguće pristupiti sa
bilo kojeg uređaja (računar, mobitel, tablet), a u sklopu portala redovno će biti objavljivan
sadržaj koji je vezan za izmjene i dopune ovog Zakona.
Tokom januara pretplatnicima ćemo omogućiti pristup novom Portalu iz javnih nabavki
sa pitanjima i odgovorima koje tematiziraju sadržaj iz Zakona o izmejanma i dopunama
Zakona o javnim nabavkama. Tokom cijele godine pretplatnici će moći kopristiti oba
Portala iz javnih nabavki zavisno od interesovanja za sadržaj pitanja i odgovora.
Pretplatom na Portal RECko ostvarujete pravo na besplatne stručne savjete iz oblasti na

koju ste se pretplatili!

Javne nabavke – 300 KM
savjetodavni
4.000+ odgovora 55 modela akata
servis
RECko „Radni odnosi FBiH” koncipiran je po institutima / oblastima radno-pravnog
zakonodavstva. Sastoji se od pitanja i odgovora iz oblasti radnih odnosa u Federaciji BiH, te
primjera modela akata po različitim radno-pravnim institutima (zasnivanje radnog odnosa,
prestanak radnog odnosa, odmori i odsustva i dr.)
RECko „Radni odnosi FBiH“, će najviše koristiti pravnicima i drugim stručnim licima koja se
bave radnopravnim zakonodavstvom, ali i vlasnicima, menadžerima i direktorima firmi koji
žele da budu upućeni u regulisanje radnih odnosa na teritoriji FBiH.
sadržaj koji je vezan za radne odnose u Federaciji BiH.


Radni odnosi FBiH – 300 KM
savjetodavni
servis
RECko „Radni odnosi RS” koncipiran je po institutima / oblastima radno-pravnog
zakonodavstva. Sastoji se od pitanja i odgovora iz oblasti radnih odnosa u Republici Srpskoj,
te primjera modela akata po različitim radno-pravnim institutima (zasnivanje radnog
odnosa, prestanak radnog odnosa, odmori i odsustva i dr.)
RECko „Radni odnosi RS“, će najviše koristiti pravnicima i drugim stručnim licima koja se
bave radnopravnim zakonodavstvom, ali i vlasnicima, menadžerima i direktorima firmi koji
žele da budu upućeni u regulisanje radnih odnosa na teritoriji Republike Srpske.
sadržaj koji je vezan za radne odnose u Republici Srpskoj.


Radni odnosi RS – 300 KM
savjetodavni
servis
RECko „Zaštita na radu FBiH“ je koncipiran po institutima/oblastima Zakona o zaštiti na
radu u FBiH.
Sastoji se od pitanja i odgovora iz oblasti zaštite na radu u Federaciji BiH. Također, na ovom
portalu ćete moći preuzeti i modele akata za koje bude postojao osnov za njihovu izradu.
RECko „Zaštita na radu u FBiH“ će najviše koristiti pravnicima i drugim stručnim licima
(radniku i povjereniku za zaštitu na radu) koji se bave zaštitom na radu, ali i vlasnicima,
menadžerima i direktorima firmi koji žele da budu upućeni u regulisanje zaštite na radu na
teritoriji FBiH.
Portalu je moguće pristupiti sa bilo kojeg uređaja (računar, mobitel, tablet), a u sklopu
portala redovno će biti objavljivan sadržaj koji je vezan za Zakon o zaštiti na radu u FBiH.


Zaštita na radu FBiH – 250 KM
WWW.REC.BA
Cijena knjige iznosi 200, 00 KM sa PDV-om i troškovima dostave.


ODMORI I ODSUSTVA PRIMJENA PROPISA

u radno-pravnom O ZAŠTITI LIČNIH
zakonodavstvu FBiH PODATAKA
Cijena – 18,00 KM sa PDV-om Cijena – 20,00 KM sa PDV-om

i poštarinom i poštarinom
Autorice: Ljiljana Ćehajić, dipl.iur., Autorice:

Mirela Mašić, dipl.oec., mr. Sabina Mirela Gljiva, mr. iur.
Džanović Danijela Radonić, dipl. iur.
SADRŽAJ: SADRŽAJ:
UVOD ZAŠTITA LIČNIH PODATAKA

I- ODMOR U TOKU RADNOG VREMENA
II - DNEVNI ODMOR 1. ZAŠTITA LIČNIH PODATAKA RADNIKA
III - SEDMIČNI ODMOR 2. POSTUPAK ZAPOŠLJAVANJA
IV - GODIŠNJI ODMOR 3. RADNI ODNOS
V- PLAĆENO ODSUSTVO 4. PRESTANAK RADNOG ODNOSA
VI - NEPLAĆENO ODSUSTVO
VII - PORODILJSKO ODSUSTVO I PLAĆENA
ODSUSTVA ŽENE - MAJKE
VIII -PRIVREMENA SPRIJEČENOST ZA RAD
PRILOZI:
Tabela 1: Pregled naknada majkama - porodil-
jama prema kantonalnim propisima
Tabela 2: Pregled naknada za vrijeme
privremene spriječenosti za rad u FBiH (po
kantonima)
Pitanja i odgovori (odmori i odsustva)
Ogledni primjeri akata (odmori i odsustva)

Cijena – 10 KM
sa PDV-om i poštarinom
Evidencija o radnom vremenu
Cijena – 10 KM
Evidencija o radnicima – matična

evidencija kod poslodavca
Cijena – 10 KM
Evidencija o drugim licima angažovanim na

radu kod poslodavca

Predrag Krsmanović1
O KONTROLI ZAKONITOSTI
PODZAKONSKIH PROPISA
OD STRANE REDOVNIH
SUDOVA
“Ali je najbezumnije smatrati da je pravedno sve što se nalazi u
narodnim uredbama ili u zakonima. Da li su takvi i zakoni koje su
donijeli tirani? [...] Jer, samo jedno pravo povezuje ljudsku zajednicu,
i jedan ga zakon ustanovljava: onaj zakon koji prema ispravnom umu
zapovijeda i zabranjuje. Bio on negdje zapisan ili ne, nepravedan je
onaj ko ga ne poštuje.”

Ciceron
Sažetak: Povodom različitih pravnih shvatanje pojedinih sudova,

u radu su predstavljena sporna pitanja koja se, prvenstveno, tiču
ovlaštenja redovnih sudova da u sudskim postupcima vrše konkretnu
kontrolu zakonitosti podzakonskih propisa. Ukratko su razmotrena
i načela zakonitosti i pravičnosti, te predstavljen normativni okvir
koji se tiče spornih pitanja, a ukazano je i na praksu Evropskog suda
za ljudska prava u Strazburu, Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Evropske komisije za demokratiju kroz pravo (Venecijanska komisija),
i Ustavnog suda Kosova.
Ključne riječi: ustavnost-zakonitost-podzakonski-propisi-opšti-akti-

pravičnost-Ustavni-sud-Federacije-BiH-Vrhovni-sud-kantonalni-
sudovi-Evropska-konvencija-ljudskim-pravima-pravo-imovina-
sudska-praksa-Evropski-sud-ljudska-prava-komisija-demokratiju-
kroz-pravo-Venecijanska-komisija
UVOD
Neposredan povod ovog rada su različita pravna

shvatanja Upravnog odjeljenja Vrhovnog suda Federacije BiH i
Upravnog odjeljenja Kantonalnog suda u Tuzli u pogledu pitanja
da li su redovni sudovi u Federaciji BiH ovlašteni da u sudskim
postupcima vrše konkretnu kontrolu zakonitosti podzakonskih
propisa koji regulišu određenu materijalnu oblast.
Ova različita pravna shvatanja postoje u više različitih 1 Predsjednik upravnog odjeljenja
materijalno-pravnih oblasti, ali će, zbog ograničenosti prostora, Kantonalnog suda u Tuzli

ovaj problem u radu biti ilustrovan primjerima iz sudske prakse

koja se odnose na samo dvije materijalno-pravne oblasti, odnosno
dvije vrste naknada, i to:
1. naknade za korištenje zemljišta u putnom i zaštitnom

pojasu lokalnog puta, i
2. naknade za korištenje javnih površina za potrebe
izgrađenih podzemnih i nadzemnih telekomunikacionih
instalacija.
Poznato je da redovni sudovi u obavljanju sudske

funkcije koriste cijeli niz propisa, počev od ustava i ratifikovanih
međunarodno-pravnih dokumenata, preko zakona, do velikog
mnoštva podzakonskih propisa i drugih opštih akata.
Osnovna funkcija redovnih sudova je da štite najvažnija

prava i slobode zagarantovane ustavima i zakonom, i da na
taj način obezbjeđuju dva vrlo važna pravna načela: načelo
ustavnosti i načelo zakonitosti.
Ova univerzalna načela obično su jasno i izričito regulisana

u ustavima, kao najvažnijim unutrašnjim pravnim aktima, dok je
načelo zakonitosti često regulisano i pojedinim zakonima.
Prema načelu ustavnosti, zakoni i svi drugi propisi

moraju biti u skladu sa ustavom, dok, prema načelu zakonitosti,
svi podzakonski propisi moraju biti u skladu sa zakonima.
U cilju rasvjetljavanja predmetne dileme po pitanju da

li su redovni sudovi u Federaciji BiH ovlašteni da u sudskim
postupcima vrše konkretnu kontrolu zakonitosti podzakonskih
propisa na osnovu kojih se odlučuje u tim postupcima, u radu će
biti dat opšti osvrt na pojam zakonitosti i termin načelo zakonitosti, i
ukratko prikazana normativna (ustavna i zakonska) rješenja po
tim pitanjima u Federaciji BiH i šire.
Takođe, biće predstavljena i argumentacija iz sudskih

presuda Vrhovnog suda Federacije i Kantonalnog suda u Tuzli,
u kojima se obrazlažu razlozi za pravna shvatanja u vezi sudske
kontrole zakonitosti, sadržana u njihovim presudama.

1. Zakonitost kao pojam i pravno načelo
Zakonitost se u praksi pojavljuje kao (opšti) pojam i kao

(univerzalno) načelo, koje je prihvaćeno u svim savremenim
pravnim sistemima.
I dok je pojam “zakonitost” lako definisati kao usklađenost

nečega (propisa, opštih i pojedinačnih akta, ponašanja, djelovanja, itd.)
sa zakonom,2 čini se da je situacija kod definisanja termina “načelo
zakonitosti” nešto teža.
Problem se pojavljuje iz razloga što neki teoretičari sam

pojam “zakona” tumače na najširi mogući način, tako da u taj
pojam, osim zakona, smještaju i sve druge propise koji regulišu
ljudska prava i obaveze, uključujući i ustav.
Iz tog razloga neki autori čak poistovjećuju načelo

zakonitosti sa načelom ustavnosti, ističući da u pravnoj teoriji
pojam „zakonitosti“ ne znači samo zahtjev da pravni akti budu u
skladu sa zakonom, nego da taj pojam uključuje i zahtjev da i sami
zakoni budu usklađeni s aktom koji je po pravnoj snazi iznad njih, dakle
s ustavom.3
Posmatrajući je kao pravno načelo, zakonitost mnogi

uzdižu na najviši nivo svih mogućih pravnih načela, tumačeći ga
kao najviši pravni princip, na kome se zasnivaju vladavina prava i
pravna država.
Ipak, zbog mogućih pojmovnih i terminoloških dilema

i nedoumica, čini se da u praksi treba zadržati klasično
razlikovanje ova dva pojma i termina, zbog čega će se u radu i
pojam zakonitosti i termin načelo zakonitosti tretirati u značenju
usklađenosti nečega (propisa, opštih i pojedinačnih akta, ponašanja,
djelovanja, itd.) sa zakonima, s tim što će se u radu, vezano za sam
povod pisanja, i pojam zakonitosti i termin načelo zakonitosti
posmatrati kao usklađenost propisa i opštih akta sa zakonima.
2. Princip pravičnosti - djelovanje u skladu sa pravdom
Uzdizanjem zakonitosti, kao najvažnijeg pravnog

principa, čini se da se predviđa postojanje jednog još višeg, 2 (1.1) Stanje i svojstvo onoga što je
važnijeg i univerzalnijeg pravnog principa - principa pravičnosti, zakonito.
(1.2) Stanje u kojem se primjenjuju i
o kome će nešto više riječi biti u nastavku. poštuju zakoni, https://hr.wiktionary.
org/wiki/zakonitost

Radi se, naime, o najvažnijem, univerzalnom,

sveobuhvatnom i kompleksnom principu kome domaća pravna
teorija i sudska praksa do sada nije pridavala preveliku pažnju, a
koji se zasniva na djelovanju koje je u skladu sa pravdom.
Pravda, je još od nastanka najstarijih država i usmenog

i pisanog prava, bila najvažnija težnja, cilj i svrha djelovanja ne
samo sudova, nego i većine društava, grupa, pa čak i mnogih
pojedinaca.
S obzirom da zakone u svim zemljama donose ljudi koji

ne posjeduju apsolutno znanje o svim pitanjima i odnosima koje
regulišu konkretnim propisom, u praksi se dešava da se donesu
zakoni koji konkretnu materiju ne regulišu na pravedan način,
tj. na način kojim se štite, a ne povređuju osnovna ljudska prava
(život, zdravlje, sloboda, imovina, itd.).
Prema načelu zakonitosti, primjena takvih propisa (od

kojih neki mogu biti slični onima koji su doneseni u vrijeme
nacističke Njemačke), bila bi zakonita, jer je tako propisano
nekim konkretnim zakonom, ali takva primjena materijalnog ili
procesnog prava ne bi bila u skladu sa principom pravičnosti, jer
bi to dovelo do djelovanja koje očigledno nije u skladu sa pravdom.
Suočen sa zastrašujućim posledicama nacističkih “zakona”,

čuveni njemački pravnik Radbruch,4 je u svojoj “Filozofiji prava”
dao zanimljivo poimanje prava, sagledavajući ga kao stvarnost
koja svoje značenje ima u činjenici da služi ideji pravde.5
Suština ovog načela mogla bi se sažeti u težnju da ishod

svakog postupka (uključujući i sudski), bez obzira na konkretne
zakone koji regulišu određenu materiju, bude pravedan, zbog
čega sudovi u sudskim postupcima nemaju ovlaštenje primjeniti 3 Žaklina Harašić, Zakonitost kao
pravno načelo i pravni argument,
nijedan propis kojim se narušava princip pravičnosti. Zbornik radova Pravnog fakulteta u
Splitu, god. 47, 3/2010., str. 745.
4 Gustav Radbruch, njemački pravnik
i filozof (1878. – 1949. g.). Predavao
je pravo na univerzitetima u
2.1. Načelo pravičnosti u praksi Evropskog suda za Königsbergu, Kielu i Heidelbergu
od 1904. do 1933. g., kada su ga
Ljudska prava u Strazburu nacističke vlasti lišile službe. Kao
odgovor na pravo nacističke epohe,
sročio je Radbruchovu formulu,
Iako načelo pravičnosti nije našlo previše mjesta u prema kojoj, u slučaju nedopustive
inkompatibilnosti zakonskoga prava
nacionalnim propisima i pravnoj teoriji, kroz praksu Evropskog sa zahtjevima pravednosti, prednost
treba dati pravdi, a ne zakonu. Glavna
suda za ljudska prava u Strazburu, načelo pravičnosti polagano djela: Pravna nauka kao stvaranje prava,
Uvod u pravnu nauku, Osnove pravne
se iskristalisalo u cijeli niz segmenata, u vidu konkretnih prava i filozofije. http://www.enciklopedija.
pravnih standarda kojima se nastoji omogućiti pravično suđenje. hr/Natuknica.aspx?ID=51412 (28. 3.
2018. g.).
Prema Uzelcu, pravo na pravično suđenje se, shodno praksi 5 Ibid.

Evropskog suda za ljudska prava u građanskim postupcima,

sastoji od slijedećih aspekata, elemenata, odnosno prava:
- Pravo na pristup sudu (access to court);
- Pravo na pravnu pomoć (legal aid and advice);
- Pravo na procesnu ravnopravnost (equality of arms,
„jednakost oružja“)
- Pravo na javno i kontradiktorno suđenje (public hearing)
- Pravo na saslušanje (fair hearing)
- Pravo na dokaz (right to proof) (pravo na obrazloženu
odluku)
- Pravo na javnu objavu presuda (public pronouncement of
judgments)
- Pravo na sud ustanovljen zakonom (tribunal established by
law)
- Pravo na nezavisnost i nepristranost u suđenju (impartiality
and independence)
- Pravo na suđenje u razumnom roku (reasonable time)
- Pravo na efikasno izvršenje presuda (effective enforcement)
- Pravo na nearbitrarno postupanje (arbitrariness).6
Prema nekim drugim autorima pravo na pravično

suđenje, pored navedenih, u praksi Evropskog suda za ljudska
prava, uključuje još i: pravo na djelotvoran pravni lijek, pravo na
obrazloženu odluku i pouzdane dokaze, te pravo na upoznavanje sa
postupanjem, podnescima i dokazima suprotne strane („adversarijalno
načelo“).
Vitkauskas i Dikov ističu da se pitanje o tome da li je

neko lice imalo „pravično” suđenje sagledava kroz kumulativnu
analizu svih faza postupka, te da se, zahvaljujući tome, nedostaci
na jednom nivou ili u jednoj fazi mogu ispraviti u nekoj docnijoj
fazi (Monnell and Morris v. the United Kingdom, st. 55–70).7
Ovi autori takođe ističu da je pojam „pravičnosti”

autonoman u odnosu na način na koji postupak pred domaćim
6 Alan Uzelac, „Pravo na pravično
sudovima može dovesti do kršenja relevantnih pravila i kodeksa suđenje u građanskim predmetima:
(Khan, st. 34–40), tako da procesni nedostatak koji predstavlja nova praksa Europskog suda za
ljudska prava i njen utjecaj na
kršenje procedure pred domaćim sudovima, makar taj prekršaj hrvatsko pravo i praksu“, https://
hrcak.srce.hr/48828
po domaćem pravu bio sasvim flagrantan, sam po sebi ne mora 7 Dovydas Vitkauskas, Grigory
Dikov, Zaštita prava na pravično
imati za posledicu „nepravično” suđenje (Gäfgen v. Germany suđenje prema Evropskoj konvenciji
o ljudskim pravima, Vijeće Evrope,
[GC], st. 162–188), te da, suprotno tome, povreda po osnovu člana Strasbourg, 2012., priredila: Sanel
6. može biti ustanovljena čak i tamo gdje je u potpunosti poštovano Karađuz, © Savjet/Vijeće Evrope,
2012, štampano u 2013. g., Štampa:
unutrašnje pravo (ako su primjenjeni nepravični propisi).8 8
Grafotisak d.o.o., Grude BiH, str. 50.
Ibid.

3. Osnovni elementi (uslovi) načela zakonitosti
Prema pravnoj teoriji načelo zakonitosti podrazumijeva

zadovoljavanje nekoliko osnovnih uslova, od kojih se neki
nazivaju “formalnim”, a drugi “materijalnim”.
Ovi uslovi podrazumijevaju i nalažu:

1. da pravni akt bude donesen od strane organa koji je
(višim pravnim aktom određen kao nadležan (ovlašten)
za njegovo donošenje,
2. da pravni akt bude donesen po postupku i u formi koji su
određeni višim aktom (koja dva elementa se tretiraju kao
“formalni”), i
3. da niži pravni akt bude sadržajno usklađen sa višim (koji
element se tretira kao “materijalni”).9
Ukoliko nisu ispunjeni svi ovi uslovi, tada se pravni akt

ukazuje nezakonitim.
Primjenjeno na podzakonske propise i druge opšte akte,

to bi značilo da je takav akt zakonit pod uslovima:
1. da je u zakonu, ili drugom pravnom aktom odgovarajuće
važnosti, sadržan pravni osnov za njegovo donošenje i da
ga je donio organ koji je zakonom, ili drugim pravnim
aktom odgovarajuće važnosti, nadležan (ovlašten) za
njegovo donošenje,
2. da je prilikom donošenja tog podzakonskog propisa ili
drugog opšteg akta provedena procedura predviđena
za njegovo donošenje, i
3. da su tim podzakonskim propisom ili drugim opštim
aktom regulisani samo ona materija i ona pitanja koja
su predviđena u zakonu, ili drugom pravnom aktom
odgovarajuće važnosti, kojim je određeno njegovo
donošenje, odnosno da tim propisom ili drugim opštim
aktom nije regulisana neka druga materija ili pitanja
koja su nisu predviđena u zakonu, ili koja su regulisana
u zakonu na drugačiji način.
9 Ibid. 3., str. 745 i 746.
10 Takozvana Venecijanska komi-
4. Stav Evropske komisije za demokratiju kroz pravo sija (službeni naziv Europska
komisija za demokraciju kroz pravo
(Venecijanska komisija )10 je savjetodavno tijelo Savjeta Evrope,
međunarodne asocijacije koje čini
ukupno 47 europskih i susjednih
zemalja. Puno službeno ime tog
U jednoj od svojih presuda, o kojoj će biti više riječi kasnije, savjetodavnog tijela je “Evropska
komisija za demokratiju putem
Ustavni sud Kosova poziva se na stanovište Venecijanske prava”. Izvor: https://hr.wikipedia.
komisije (službeni naziv Evropske komisije za demokratiju kroz org/wiki/Venecijanska_komisija,
pristupljeno dana 19.12.2022. godine

pravo), izneseno u jednoj od studija te Komisije,11 prema kojem

ustavni sud treba da bude zadužen samo da provjerava ustavnost
pravnih akata, ostavljajući u principu kontrolu podzakonskih akata
redovnim sudovima, kako bi se izbjeglo preopterećenje ustavnog
suda.
5. Normativna rješenja
5.1. Načelo zakonitosti u Ustavu Republike Hrvatske
U Ustavu Republike Hrvatske jasno i izričito je propisano

da u Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u saglasnosti s
Ustavom, a ostali propisi i sa Ustavom i sa zakonom.12
5.2. Načelo zakonitosti u propisima Bosne i Hercegovine
5.2.1. Ustav Bosne i Hercegovine
Ustav Bosne i Hercegovine uopšte ne reguliše pitanja koja

se tiču zakonitosti podzakonskih akata, nego isključivo pitanja koja
se tiču ustavnosti entitetskih ustava i zakona.
Međutim, ni ova pitanja Ustav BiH ne reguliše direktno,

nego kroz odredbe o jurisdikciji Ustavnog suda Bosne i
Hercegovine, dajući tom Sudu ovlaštenje da u postupku
apstraktne kontrole ocjenjuje da li je bilo koja odredba entitetskog
Ustava ili zakona u skladu sa ovim Ustavom.13
Vezano za ocjenu ustavnosti zakona, Ustavnom sudu BiH

data su i ovlaštenja u vezi apelacione nadležnosti u pitanjima
koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet
spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini, kao i
ovlaštenje za konkretnu kontrolu ustavnosti zakona, u pitanjima
koja mu proslijedi bilo koji sud u Bosni i Hercegovini u pogledu
11 Studija Venecijanske komisije br.
toga da li je zakon, o čijem važenju zavisi sudska odluka, 538/2009 /CDL-AD (2010) 039rev./ o
individualnom pristupu ustavnom
kompatibilan sa Ustavom BiH, sa Evropskom konvencijom o pravosuđu, koju je usvojila
ljudskim pravima i osnovnim slobodama i njenim protokolima, Venecijanska komisija na svojoj
85. sjednici (17-18. decembar 2010.
ili sa zakonima Bosne i Hercegovine, kao i u pogledu postojanja godine), stav 6).
12 Član 5., stav 1. Ustava Republike
ili domašaja nekog opšteg pravila međunarodnog javnog prava Hrvatske.
13 Član VI-3., tačka a), alineja 2. Ustava
koje je bitno za odluku suda. Bosne I Hercegovine

5.2.2. Ustav Republike Srpske
Slično Ustavu Republike Hrvatske, i Ustavom Republike

Srpske direktno i izričito je propisano da zakoni, statuti, drugi
propisi i opšti akti moraju biti u saglasnosti sa Ustavom, a da
propisi i drugi opšti akti moraju biti u saglasnosti sa zakonom.14
5.2.3. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine
U Ustavu Federacije BiH, slično kao i u Ustavu BiH,

načelo zakonitosti nije propisano jasno, direktno i izričito, nego
indirektno i nepotpuno, i to kroz odredbe kojima su regulisana
ovlaštenja Ustavnog suda Federacije.15
Prema tim odredbama Ustavni sud Federacije nadležan

je da utvrđuje ustavnost federalnih i kantonalnih zakona, kao i
podzakonskih propisa koje donose organi federalne vlasti, ili tijela
kantonalne, gradske ili opštinske vlasti, sa Ustavom Federacije.
Ovo podrazumijeva da svi zakoni, ali i svi podzakonski

propisi koje donose organi federalne vlasti, ili tijela kantonalne,
gradske ili opštinske vlasti, moraju biti u skladu sa Ustavom
Federacije, što je suština načela ustavnosti, ali ne podrazumijeva
14 Član 108. Ustava Republike Srpske.
da svi podzakonski propisi moraju biti u skladu sa zakonima. 15 Član IV-C-3.10., stav 2., tačke a) do e)
Ustava Federacije BiH
16 Član IV-B-7.f-IV Ustava Federacije
Vezano za usklađenost za zakonima Federacije, u Ustavu BiH
17 Sud za ljudska prava bio je osnovan
Federacije postoji samo jedna odredba, prema kojoj je svaki na osnovu Aneksa 6 uz Opšti
okvirni sporazum za mir u Bosni
ministar, nadležan za izdavanje uputstva, instrukcija, naredaba i Hercegovini (u daljnjem tekstu:
Aneks 6) kao Dom za ljudska
i donošenje propisa u cilju omogućavanja izvršavanja zakona prava Bosne i Hercegovine, koji je
iz nadležnosti njegovog ministarstva i onih koje mu povjeri funkcionisao u periodu od 1996.
godine, pa do 31. decembra 2003.
Premijer, u skladu sa ovim ustavom i zakonima Federacije.16 godine. S obzirom da do kraja svoga
mandata nije riješio sve zaprimljene
Ustavni sud je takođe ovlašten i da, u postupku konkretne predmete (ostalo cca. 9.000 predmeta
u radu), dana 1. januara 2004. godine
kontrole ustavnosti, odlučuje i o ustavnim pitanjima koja mu formirana je Komisija za ljudska
prava pri Ustavnom sudu Bosne i
predoči Vrhovni sud, Sud za ljudska prava17 ili kantonalni sud, a Hercegovine, koja je imala zadatak
koja se pojave u toku postupka pred tim sudom.18 da okonča rad i donese odluke u
preostalih 9.000 predmeta, I koja je
funkcionisala u period od 1. januara
2004. do 31. decembra 2006. godine,
u kome je okončala cca. 8.500
predmeta. Nezavršenih cca. 500
5.2.4. Zakon o sudovima u Federaciji BiH19 predmeta preuzeo je Ustavni sud
BiH na osnovu Sporazuma Bosne
i Hercegovine, Federacije Bosne i
Zaštita ustavnosti i zakonitosti, u vezi zaštite prava i Hercegovine i Republike Srpske, u
skladu sa članom XIV Aneksa 6 uz
sloboda zagarantovanih ustavima Bosne i Hercegovine, Federacije Opšti okvirni sporazum za mir u
Bosni i Hercegovini iz januara 2007.
i kantona, kao i prava i sloboda zaštićenih zakonom, regulisana godine, sa obavezom da okonča ove
predmete do 30. juna 2007. godine.
je i Zakonom o sudovima u Federaciji BiH, i to odredbama koje 18 Član IV-C-3.10., stav 4.
propisuju da sudovi štite prava i slobode zagarantovane ustavima 19 “Službene novine Federacije BiH”, br.
38/05, 22/06, 63/10, 72/10, 7/13, 52/14 i
85/21.

Bosne i Hercegovine, Federacije i kantona i zakonom, te obezbjeđuju

ustavnost i zakonitost.20
Čini se da i ove odredbe daju redovnim sudovima jasno

ovlaštenje da u sudskim postupcima, između ostalog, kontrolišu
i zakonitost podzakonskih propisa.
6. Različiti stavovi redovnih sudova
U pogledu pitanja da li su redovni sudovi Federacije BiH

ovlašteni da, u bilo kojoj fazi sudskog postupka koji se vodi pred
tim sudovima, ocjenjuju zakonitost podzakonskih propisa i da li
su, u slučaju kada ocijene da su ti propisi nezakoniti, ovlašteni
da na osnovu takve ocijene u konkretnoj sudskoj stvari odbiju
njihovu primjenu, u sudskoj praksi su zauzeta dva potpuno
suprotstavljena pravna shvatanja.
Ova pravna shvatanja u nastavku će biti detaljnije

predstavljena kroz sudsku praksu Kantonalnog suda u Tuzli i
Vrhovnog suda Federacije BiH.
Sporni stavovi odnose se na pitanja iz dvije materijalno-

pravne oblasti, koje se tiču dvije vrste naknada, i to:
1. naknade za korištenje zemljišta u putnom i zaštitnom pojasu
lokalnog puta, i
2. naknade za korištenje javnih površina za potrebe izgrađenih
podzemnih i nadzemnih telekomunikacionih instalacija.
6.1. Stavovi Kantonalnog suda u Tuzli
6.1.1. Naknada za korištenje javnih površi-na u

poslovne svrhe za potrebe izgrađenih podzemnih
i nadzemnih telekomunikacionih instalacija
Ova vrsta naknade nije predviđena nijednim federalnim ili

kantonalnim zakonom, nego isključivo odredbama Odluke o visini
naknade za privremeno zauzimanje javnih površina na području
Opštine Živinice.21
20 Član 5. stav 1. Zakona o sudovima u
Federaciji BiH.
Vezano za tu vrstu naknade, Kantonalni sud u Tuzli je 21 Odluka broj 10-05-3242/2012
(„Službeni glasnik Opštine Živinice“
odlučivao o tužbi za pokretanje upravnog spora, koja je od strane broj 5/12).
22 „BH Telecom“ d.d. Sarajevo.
tužioca22 podnesena protiv konačnog upravnog akta tuženog,23 23 Opština Živinice - Opštinsko vijeće
- Komisija za rješavanje o žalbi u
kojim je tužilac obavezan na plaćanje ove naknade za vremenski drugostepenom postupku.

period od 01.01.2017. – 31.12.2017. godine, u ukupnom iznosu od

109.408,80 KM.
Ocijenivši navedenu Odluku nezakonitom, Kantonalni sud

je presudom24 uvažio tužbu, te poništio osporeno i prvostepeno
rješenje, nalazeći da su oba rješenja zasnovana na nezakonitom
podzakonskom aktu.
U istoj presudi Kantonalni sud je, između ostalog, istakao:
- da se iz odredaba člana 8. stav 1., 2. i 3. alineja 7. Zakona

o principima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i
Hercegovine25, u vezi sa odredbama člana 13. stav 2.
alineja 4., člana 34. stav 2. i 4., člana 36. i člana 37. tačka
a), alineja 2. istog Zakona, može zaključiti da jedinice
lokalne samouprave mogu zakonito propisivati isključivo
one vrste naknada koje su utvrđene posebnim i konkretnim
zakonima (član 8. stav 1. i 2., te član 34. stav 2. i 4. Zakona
o principima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i
Hercegovine), i to u zakonom propisanim okvirima (član 36.
i član 37. tačka a), alineja 2. Zakona o principima lokalne
samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine);
- da zakonom propisani okvir, koji služi kao podloga

opštinama za njihove podzakonske propise o naknadama,
taksama i drugim opštinskim prihodima, podrazumijeva
neophodni minimum regulisanja glavnih pitanja koja
se regulišu zakonom, kao što su pitanja koja se tiču
procedure, odnosno postupka za donošenje rješenja kojim
se uvodi obaveza njihovog plaćanja (organ koji odlučuje,
pravo žalbe, itd.), zatim obveznika plaćanja tih obaveza,
uslova za plaćanje ili oslobađanje od plaćanja, ograničenja
u pogledu minimalne i maksimalne visine, kao i svih
drugih bitnih pitanja koje se regulišu takvim zakonima,
dok se druga, manje bitna pitanja, regulišu opštinskim
propisima, kao podzakonskim aktima, što dalje znači da,
ukoliko nadležnost opštine za donošenje propisa o nekim
konkretnim opštinskim javnim prihodima, opštinama nije
povjerena, ustanovljena ili predviđena nekim posebnim
i konkretnim zakonom, i ako takav zakon nije utvrdio
određenu vrstu naknada i drugih javnih prihoda koji
pripadaju opštinama, i nije propisao minimalni zakonski
okvir za propisivanje određene vrste naknada kao lokalnih 24 Presuda Kantonalnog suda u
Tuzli broj 03 0 U 016726 22 U 2, od
prihoda, jedinice lokalne samouprave u tom slučaju nisu 12.07.2022. godine.
25 “Službene novine Federacije BiH“,
ovlaštene da svojim aktima sami propisuju takve prihode, broj 49/06 i 51/09.

jer na taj način preuzimaju ulogu zakonodavca, što je

protivno i Ustavu i zakonima Federacije BiH;
- da je iz sadržaja odredba člana 1. Zakona o pripadnosti

javnih prihoda vidljivo je da se tim Zakonom uređuje
pripadnost javnih prihoda, i to samo onih koji su već
ustanovljeni zakonima na teritoriji Federacije Bosne i
Hercegovine, a da cilj i svrha tog zakona nije utvrđivanje
pojedinih vrsta naknada i drugih javnih prihoda koji se
regulišu posebnim zakonima, što dodatno upućuje na
zaključak da ni taj Zakon, opštinama kao jedinicama
lokalne samouprave, ne daje ovlaštenje i nadležnost
da svojim podzakonskim aktima propisuju obavezu
plaćanja predmetne naknade za postavljanje podzemnih
i nadzemnih instalacija i vodova, kao ni bilo koje druge
naknade koja nije ustanovljena posebnim zakonima koji
se primjenjuju na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine;
- da iz pomenutih razloga nijedan od ta dva pomenuta
Zakona, te nijedan federalni zakon, i nijedan zakon
Tuzlanskog kantona, u konkretnom slučaju ne može
poslužiti kao valjan pravni osnov za ustanovljenje
predmetne naknade;
- da se u konkretnom slučaju ne radi o naknadama i
materiji koja se reguliše aktima upravnih organa u
upravnom postupku, nego o stvarno-pravnoj materiji,
tj. materiji koja se tiče uspostavljanju prava služnosti u
vidu postavljanja vodova i drugih uređaja (električnih,
kanalizacionih, plinovodnih, vodovodnih, toplovodnih,
telekomunikacionih i dr.), što predstavlja građansko-
pravnu i obligaciono-pravnu, a ne upravnu materiju,
koja materija u BiH trenutno nije bliže regulisana ni
državnim Zakonom o kumunikacijama,26 a ni federalnim,
ni kantonalnim zakonima iz te oblasti, osim djelimično
u oblasti koja se tiče građevinskog zemljišta i građenja,
i to tako što je odredbama člana 109. stav 4. alineja 5.
kantonalnog Zakona o prostornom uređenju i građenju27
propisano da odobrenje za građenje nije potrebno za
kablovske i zračne priključke na niskonaponsku, PTT
i CATV mrežu (što ne isključuje obavezu pribavljanja
urbanističke saglasnosti);
- da su u Federaciji BiH ova pitanja su za sada bliže 26 „Službeni glasnik Bosne i
Hercegovine“, broj: 31/03, 75/06,
regulisana jedino Zakonom o stvarnim pravima28 i to 32/10 i 98/12.
27 „Službene novine Tuzlanskog
odredbama člana 74., 198., 199., 201., 206., 209. i 210. tog kantona“, broj 6/11, 4/13, 15/13, 2/16
Zakona; i 4/17,
28 „Službene novine Federacije BiH“,
- da je Iz sadržaja odredaba člana 74. Zakonom o stvarnim broj 66/13 i 100/13.

pravima vidljivo da su pitanja postavljanja vodova i

drugih uređaja (električnih, kanalizacionih, plinovodnih,
vodovodnih, toplovodnih, telekomunikacionih i dr.)
na tuđoj nekretnini regulisana načelno, i da ta materija
posebnim zakonima može biti drugačije regulisana, s
tim da je postavljanje vodova i drugih uređaja na tuđoj
nekretnini bez pristanka njenog vlasnika, koje je u opštem
interesu, moguće i na osnovu posebnih zakonskih propisa,
a u privatnom interesu - prema odredbama o osnivanju
služnosti vodova i drugih uređaja - samo odlukom suda
(ako zakonom nije drugačije određeno);
- da iz odredaba člana 210. Zakonom o stvarnim pravima
takođe proizilazi da se stvarna služnost na osnovu
zakona može zasnovati i održajem, što znači da se, ukoliko
posebnim zakonom nije drugačije propisano, o pravu
služnosti radi postavljanja vodova ili uređaja, kao i o
naknadi za te svrhe, vlasnik vodova o tome treba dogovoriti
sa vlasnikom, odnosno nosiocem prava raspolaganja na
nekretnini na kojoj treba postaviti takve vodove, i o tome
zaključiti odgovarajući ugovor (kojim bi, između ostalog,
regulisali i pitanja koja se tiču visine naknade za zasnivanje
služnosti), a da se, ukoliko ne postignu takav dogovor,
o tome, na zahtjev vlasnika vodova, može odlučivati u
postupku propisanom posebnim zakonima (kada je zasnivanje
služnosti u opštem interesu), ili, ako takvih zakona nema, i
kada se radi o zasnivanju služnosti u privatnom interesu,
u sudskom postupku, te da se takva naknada ne može
zakonito utvrđivati u upravnom postupku (ukoliko to
nije propisano posebnim zakonom);
- da bi, dosljedno tome, obavezivanje vlasnika vodova na
plaćanje takve naknade u upravnom postupku, na osnovu
bilo kojih opštinskih akata, u postojećoj činjeničnoj i
pravnoj situaciji predstavljalo povredu prava tužioca
na imovinu, koje pravo je zaštićeno odredbama člana
1. Prvog Protokola uz Evropsku konvenciju o ljudskim
pravima i odredbama člana II 3. k) Ustava Bosne i
Hercegovine, jer bi predstavljalo nezakonito i nedozvoljeno
miješanje u imovinu vlasnika vodova, budući da plaćanje
takve naknade za postavljanje tih vodova i instalacija, kao
i za ranije postavljene vodove i instalacije, nije predviđeno
zakonom, nego opštinskim aktom koji nije zasnovan ni na
jednom konkretnom zakonu koji propisuje mogućnost
uvođenja obaveze plaćanja te vrste naknade;
- da se, shodno odredbama člana 24. predmetne Odluke,
naknada za već postavljene podzemne i nadzemne
instalacije i vodove (PTT, elektro vodove, vodove

kablovskih operatere i sl.), koje se nalaze na javnoj

površini – javnom dobru, određuje u iznosu od 0,60
KM po dužnom metru godišnje, što znači da se ta vrsta
naknade obveznicima naplaćuje svake godine iznova, na
unaprijed neograničeno vrijeme, i to za instalacije koje su već
postavljene prije mnogo godina, što po ocjeni suda za tužioca
predstavljalo nesrazmjeran, nerazuman i neopravdan
teret;
- da je sud osnovanim ocijenio i navode tužbe da predmetna
Odluka nije primjenjiva za utvrđivanje obaveza tužiocu, i

iz drugih razloga, i to:
1. da se radi o Odluci kojom se utvrđuju uslovi i kriteriji za

dodjelu lokacija za privremeno korištenje javnih površina,
dok se tužiočeve instalacije odnose na trajne građevinske
objekte (telekomunikacione mreže) i trajno korištenje.
2. da se predmetna Odluka odnosi samo na naknadu za
instalacije i vodove koji se nalaze na javnim površinama,
kojima upravlja i gazduje Opština Živinice, dok je
prvostepenim aktom tužilac obavezan na plaćanje
naknade za svu telekomunikacionu mrežu, koja se nalazi
na cjelokupnom području Opštine Živinice, što uključuje
i zemljište koje se ne smatra javnim površinama, kao i
zemljište koje je u privatnom vlasništvu, te svako drugo
zemljište (putno, građevinsko, poljoprivredno, šumsko i
ostalo) na području, Opštine Živinice koje se ne smatra
javnim površinama, ili kojim ne upravlja i ne gazduje
Opština Živinice.
3. da se povreda materijalnog zakona sastoji i u tome
što je postupajuće tijelo prilikom utvrđivanja naknade
obračunalo i PDV, što je suprotno odredbama Zakona
o porezu na dodanu vrijednost BiH,29 jer je odredbama
člana 12. stav 6. i 7. tog Zakona izričito propisano da se
država i njeni organi, entitetski organi, organi Distrikta
i lokalne samouprave, ne smatraju se obveznicima u
smislu tog Zakona ako obavljaju promet dobara i usluga
u okviru djelatnosti i transakcija u koje ulaze kao organi
uprave (osim izuzetka iz stava 7. tog člana o kome se
ovde ne radi), kao i zbog toga što je odredbama člana 3.
istog Zakona propisano da se porez na dodatu vrijednost
plaća samo u dvije situacije, i to na: 1. promet dobara i
usluga koje poreski obveznik, u okviru obavljanja svojih
djelatnosti, izvrši na teritoriji Bosne i Hercegovine uz 29 “Službeni glasnik BiH”, br. 9/05,
naknadu i 2. uvoz dobara u Bosnu i Hercegovinu, a, 35/05, 100/08 i 33/17).

u konkretnom slučaju, ne radi se ni o jednoj od te dvije

situacije, tj. ni o prometu ili o uvozu bilo kakvih dobara,
niti o vršenju bilo kakvih usluga.
6.1.2. Naknada za korištenje zemljišta u putnom i

zaštitnom pojasu lokalnog puta
Ova vrsta naknade predviđena je odredbama Zakona o

putevima (cestama) Federacije BiH30, Pravilnika o naknadama
za korištenje putnog zemljišta31, Uredbe o visini naknade za
korištenje zemljišta uz javne ceste,32 i Odluke o visini naknade
po Odluci o komunalnom redu. 33
Vezano za ovu vrstu naknade, Kantonalni sud u Tuzli se,

odlučujući o tužbi za pokretanje upravnog spora, koja je od strane
tužioca34 podnesena protiv konačnog upravnog akta tuženog,35
kojim je tužilac obavezan na plaćanje predmetne naknade koja
se odnosi na lokalne ceste, između ostalog, bavio i zakonitošću
podzakonskih propisa koji regulišu ovu materiju.
Ocijenivši ih nezakonitim, Kantonalni sud je svojom

presudom36 uvažio tužbu, te poništio osporeno i prvostepeno
rješenje, nalazeći da su oba rješenja zasnovana na nezakonitim
podzakonskim aktima.
U istoj presudi Kantonalni sud je, između ostalog, istakao:
- da odredbama Zakona o putevima (cestama) Federacije

BiH nadležnom ministru nije dato ovlaštenje da
podzakonskim aktom propiše uslove i visinu naknade
za postavljanje u putno zemljište i putni pojas
elektroenergetskih instalacija iz člana 78. tog Zakona nego
samo za korištenje putnog zemljišta za pružanje usluga
i obavljanja pratećih djelatnosti korisnicima, i to samo
uz auto-puteve i brze puteve, kao i za korištenje putnog
zemljišta u svrhu priključaka i prilaza na javni put iz člana
30 “Službene novine Federacije BiH”, br.
61. istog Zakona, zbog čega nadležni ministar nije 12/10, 16/10 – ispravka i 66/13.
31 “Službene novine Federacije BiH”,
imao zakonsko ovlaštenje da Pravilnikom o naknadama broj: 75/10 i 51/15.
za korištenje putnog zemljišta, propiše uslove i visinu 32 “Službene novine Federacije BiH”
broj 7/11 i 55/18.
naknade za postavljanje u putno zemljište i putni pojas 33 “Službeni glasnik Grada Tuzla”, broj:
2/17.
elektroenergetskih instalacija; 34 “JP Elektroprivreda BiH“
d.d. Sarajevo - Podružnica
Elektrodistribucija Tuzla.
35 Grad Tuzla - Drugostepeno upravno
- da je iz sadržaja odredaba Pravilnika vidljivo da je tim vijeće.
podzakonskim aktom, naknada za korištenje putnog 36 Presuda broj 03 0 U 016804 17 U, od
23.05.2019. godine.

zemljišta propisana ne samo za zakonom propisane,

nego i za brojne druge svrhe, koje Zakonom o putevima
uopšte nisu predviđene, niti pomenute, zbog čega sud
smatra da je donosilac tog akta, iako nadležan za
njegovo donošenje, u tom dijelu izašao iz okvira svojih
ovlaštenja i nadležnosti sadržanih u odredbama Zakona
o putevima, zbog čega sud se taj podzakonski propis
ne može zakonito primjeniti na konkretnu upravnu
stvar, budući da je, u tom dijelu, predmetna naknada
određena za svrhu koja nije predviđena Zakonom o
putevima;
- da je Uredba o visini naknade za korištenje zemljišta

uz javne ceste,37 koju je donijela Vlada Federacije
BiH, donesena od strane neovlaštenog organa, budući
da donosilac tog akta (Vlada Federacije Bosne i
Hercegovine) ni po odredbama Zakona o putevima,
ni po odredbama Zakona o Vladi Federacije BiH
(“Službene novine Federacije BiH”, br. 1/94, 8/95,
58/02, 19/03, 2/06 i 8/06), ni po odredbama bilo kojeg
drugog zakona, nije nadležna za donošenje takvog
podzakonskog akta, zbog čega se taj propis, budući da
je donesen od nenadležnog organa, u ovoj upravnoj
stvari, ne može zakonito primjeniti;
- da bi Zakonom o putevima morale biti bliže i

konkretnije regulisan osnovna pitanja koja se tiču:
vrste naknada za korištenje putnog zemljišta, obveznika
plaćanja, kriterija za određivanje visine naknade, kao i
minimalni i maksimalni iznosi naknade, ali da ta pitanja
nisu regulisana Zakonom o putevima;
- da iz sadržaja odredaba člana 73. stav 3. Zakona o

električnoj energiji38i vidljivo je da je zakonodavno
tijelo propisalo da elektroenergetski subjekt, u slučaju
kada obavlja svoju djelatnost kao javnu uslugu, ima
pravo svoje instalacije postavljati u putnom pojasu
putne infrastrukture bez naknade, što po sili zakona
izuzima obavezu plaćanja naknade za korištenje
putnog zemljišta u takvim slučajevima, a da, s obzirom
da iz stanja u spisu nespornim proizilazi da tužilac u
konkretnom slučaju svoju djelatnost obavlja kao javnu
uslugu, i da je u tu svrhu postavljao svoje instalacije 37 “Službene novine Federacije BiH”
u putnom pojasu, iz čega proizilazi da tužilac u broj 7/11 i 55/18.
38 “Službene novine Federacije BiH“
predmetnom slučaju ima pravo svoje instalacije broj 66/13
postavljati bez naknade.

6.2. Stavovi Vrhovnog suda Federacije BiH
6.2.1. Naknada za korištenje javnih površina

u poslovne svrhe za potrebe izgrađenih
podzemnih i nadzemnih telekomunikacionih
instalacija
Odlučujući o zahtjevu tuženog za vanredno preispitivanje

naprijed navedene prvostepene presude Kantonalnog suda
u Tuzli, Vrhovni sud Federacije je drugostepenom presudom
zahtjev uvažio te pobijanu presudu preinačio tako što je tužbu
odbio kao neosnovanu.39
U istoj presudi Vrhovni sud je, između ostalog, posebno

istakao:
- da su odluke upravnih organa u toj upravnoj stvari

“donesene na osnovu propisa za koje Ustavni sud Federacije
BiH nije utvrdio da su neustavni i koji su bili na snazi prije
donošenja osporenog rješenja od 28.07.2017. godine, kao i
pobijane presude od 12.07.2022. godine”, iz kog razloga
su te odredbe “na snazi i moraju se primjenjivati sve dok
Ustavni sud Federacije BiH u postupku ocjenjivanja njihove
ustavnosti, pokrenutom na zahtjev ovlaštenog podnosioca,
eventualno ne donese odluku kojom se utvrđuje da te odredbe
nisu u skladu sa Ustavom Federacije BiH”;
- da se prvostepeni sud stoga “nije mogao u pobijanoj

presudi upuštati u ocjene koje nisu u njegovoj
nadležnosti, odnosno ocjenjivati da li je jedinica lokalne
samouprave bila nadležna za donošenje Odluke o
privremenom korištenju javnih površina na području
Općine Živinice, već samo u ocjenjivanje zakonitosti
upravnog akta u skladu sa tom Odlukom”.
Iz obrazloženja drugostepene presude Vrhovnog suda
vidljivo je da se ovaj Sud u drugostepenoj presudi nije
bavio nijednim od brojnih razloga koje je prvostepeni
sud naveo u vezi nezakonitosti podzakonskog akta
na osnovu kojeg je predmetna upravna stvar riješena 39 Presuda Vrhovnog suda Federacije
BiH broj 03 0 U 016726 22 Uvp 2, od
u upravnom postupku, niti se bavio pitanjem da li 24.11.2022. godine.
su redovni sudovi ovlašteni da ocjenjuju zakonitost

podzakonskih propisa.

6.2.2. Naknada za korištenje zemljišta u putnom i

zaštitnom pojasu lokalnog puta
Odlučujući o zahtjevu tuženog za vanredno preispitivanje

naprijed navedene presude Kantonalnog suda u Tuzli, Vrhovni
sud Federacije je i ovaj zahtjev uvažio, te pobijanu prvostepenu
presudu preinačio, tako što je tužbu odbio.40
Iz obrazloženja drugostepene presude Vrhovnog

suda vidljivo je da se ona zasniva na presudi Ustavnog suda
Federacije broj: U-10/19 od 18.06.2019. godine,41 i da se svi razlozi
za uvažavanje zahtjeva za vanredno preispitivanje, svode na
stavove Ustavnog suda iz presude kojom je utvrđena neustavnost
člana 73. st. 2. i 3. Zakona o električnoj energiji.
S tim u vezi, u obrazloženju pomenute presude Vrhovni

sud je, između ostalog, posebno istakao da cijeni da se u ovoj
upravnoj stvari imaju primijeniti odredbe Zakona o javnim
cestama Federacije BiH, te samim tim i odredbe Pravilnika o
naknadama za korištenje cestovnog zemljišta i Uredbe o visini
naknade za korištenje zemljišta uz javne ceste.
Iz obrazloženja presude Vrhovnog suda takođe je vidljivo

da se taj sud u presudi donesenoj po uopšte nije bavio pitanjima
zakonitosti, odnosno nezakonitosti podzakonskih akata koje je
prvostepeni sud ocijenio nezakonitima, niti ovlaštenjem redovnih
sudova da ocjenjuju zakonitost podzakonskih propisa.
Međutim, pitanjem da li su redovni sudovi ovlašteni da

ocjenjuju zakonitost podzakonskih propisa, Vrhovni sud se bavio
u presudi broj 03 0 U 021138 21 Uvp, od 16.08.2022. godine, u
kojoj je istakao da je pogrešan stav prvostepenog suda da mu 40 Presuda Vrhovnog suda Federacije
BiH broj 03 0 U 016804 17 U od
načelo zakonitosti iz člana 4. Zakona o upravnom postupku42 23.05.2019. godine.
“daje ovlaštenje da cijeni da li je propis zakoniti, da li je donesen u 41 Radi se o presudi Ustavnog
suda Federacije broj U-10/19, od
zakonitoj proceduri, te da li je donosilac bio ovlašten na njegovo 18.06.2019. godine, u kojoj je Ustavni
sud ocijenio da je članom 73. st. 2.
donošenje.” i 3. Zakona o električnoj energiji
u Federaciji Bosne i Hercegovine
(“Službene novine Federacije BiH”,
br. 66/13 i 94/15), povrijeđeno pravo
na lokalnu samoupravu Grada
7. Stanovište Ustavnog suda Kosova o kontroli Tuzla. Tim odredbama propisano
je da elektroenergetski subjekt nije
zakonitosti podzakonskih propisa od strane dužan plaćati posebne naknade osim
naknade za koncesiju i naknada
redovnih sudova utvrđenih drugim zakonima (stav
2.), kao i da, ukoliko svoju djelatnost
obavlja kao javnu uslugu, ima pravo
svoje instalacije postavljati u javne
Vezano za pitanja koja se tiču kontrole zakonitosti opštih površine kao i u putnom pojasu
pravnih akata od strane redovnih sudova, autor nije našao stavove putne infrastrukture bez naknade
(stav 3.).
domaćih i stranih ustavnih ili redovnih sudova, osim stavova 42 „Službene novine Federacije BiH“,
broj 2/98 i 48/99.

Ustavnog suda Kosova, iznesenih u presudi u kojoj se raspravljalo

o obavezi redovnih sudova da kontrolišu zakonitost podzakonskog
akta.43
U ovoj presudi Ustavni sud Kosova, između ostalog,

posebno ističe:
- da taj Sud smatra da redovni sudovi imaju pravo, a štaviše
i obavezu, da prilikom vršenja svojih funkcija na početku
sude prema Ustavu, a zatim prema zakonu;
- da su, s obzirom na hijerarhiju pravnih normi,
redovni sudovi dužni da tumače pravne norme u skladu
sa ustavnim normama (vidi, slučaj Suda: 111207/19,
podnosilac zahtjeva: Socijaldemokratska inicijativa,
Alijansa Novo Kosovo i Stranka za pravdu, gore citiran,
stavovi 124-125);44
- da postoji jasan stav u pogledu funkcija redovnog i
ustavnog sudstva: prvi se staraju o očuvanju pravne
supremacije zakona, odnosno saglasnosti podzakonskih
akata sa zakonom, a drugi o očuvanju pravne supremacije
ustava kroz kontrolu ustavnosti zakona i podzakonskih
akata sa Ustavom na način koji je propisan Ustavom45;
- da prilikom sudske kontrole zakonitosti podzakonskog
normativnog akta, redovni sudovi moraju uzeti u obzir
nekoliko faktora koji uključuju, ali se ne ograničavaju na
slijedeća pitanja:
i) da li je podzakonski akt usvojen od strane ovlašćenog
organa,
(ii) da li je organ usvajanja imao neophodan pravni osnov da
usvoji taj podzakonski akt; i
(iii) da li je sadržaj podzakonskog akta unutar granica utvrđenih
zakonom,
- da podzakonski akti ne mogu zamijeniti zakon niti stvoriti
nova pravna pravila opšte prirode, koja bi konkurisala
pravilima utvrđenim zakonom.46
Zaključna razmatranja
Čini se da pitanja koja se tiču ovlaštenja redovnih sudova

da u sudskim postupcima, u bilo kojoj fazi, vrše konkretnu
43 Presuda koja je donesena u slučaju
kontrolu zakonitosti podzakonskih akata nisu dovoljno i br. KI10/22, ARJ. br. 115/2021, od 18.
jasno regulisana u Ustavu Federacije BiH, i da su u tom dijelu novembra 2021. godine,
44 Ibid, tačka 73. iste presude
neophodne određene intervencije, kojima bi se ova materija 45 Ibid, tačka 75. iste presude
46 Ibid, tačka 78. iste presude
regulisala na jasniji i izričitiji način.

S tim u vezi, moguće je da u Ustavu Federacije postoji

nekoliko ozbiljnih nedorečenosti.
Prvi problem sastoji se u tome što ovim odredbama nisu

obuhvaćeni svi potencijalni pravni subjekti čiji propisi i opšti
akti moraju biti usklađeni sa Ustavom, nego isključivo propisi i
opšti akti organa federalne vlasti, ili tijela kantonalne, gradske ili
opštinske vlasti Federacije.
Ovo navodi na mogućnost da u Ustavu Federacije nije

predviđena nadležnost Ustavnog suda Federacije da odlučuje o
ustavnosti drugih podzakonskih propisi i drugih opštih akata,
koje ne donose organi federalne vlasti, ili tijela kantonalne,
gradske ili opštinske vlasti, nego ih donose druga javno-pravna,
ili privatno-pravna, ili mješovito-pravna tijela, organi, organizacije,
društva, ustanove, pravna lica itd.
Drugi, znatno krupniji problem, jeste potpuni izostanak

regulacije načela zakonitosti, budući da ne postoje načelne
odredbe koje propisuju obaveznu usklađenost svih podzakonskih
propisa i opštih akata sa zakonom.
Treći, i možda najvažniji problem, jeste izostavljanje

ovlaštenja prvostepenim, tj. opštinskim sudovima da pokreću
postupak za rješavanje ustavnog pitanja.
Za razliku od Ustava BiH, koji Ustavnom sudu BiH daje u

nadležnost za odlučivanje o ustavnim pitanjima koja mu predoči
bilo koji sud u Bosni i Hercegovini, Ustav Federacije Ustavnom
sudu Federacije daje u nadležnost samo odlučivanje o ustavnim
pitanjima koja mu predoči Vrhovni sud Federacije ili kantonalni
sud.
Ako se zna da se većina sudskih postupaka pred redovnim

sudovima uglavnom okonča pred prvostepenim, tj. opštinskim
sudovima, ovakvo ustavno rješenje, u vezi (ne)mogućnosti
predočavanja ustavnog pitanja Ustavnom sudu Federacije
od strane prvostepenih opštinskih sudova, onemogućava te
sudove da, u slučaju kada, vezano za zaštitu osnovnih ljudskih
prava, sumnjaju u ustavnost propisa na osnovu kojeg presuđuju
konkretnu pravnu stvar, kod Ustavnog suda Federacije izvrše
provjeru ustavnosti tog propisa.
Takvim sudovima ostaje samo mogućnost da provjeru

ustavnosti izvrše pokretanjem ustavnog pitanja kod Ustavnog

suda BiH, ili da odbiju primjeniti neustavni propis kojim

se povređuje neko od osnovnih ljudskih prava (dajući za to
sopstveno obrazloženje, ili obrazloženje koje se zasniva na
odlukama Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu,
Ustavnog suda BiH, Ustavnog suda Federacije BiH ili nekog
drugog, međunarodnog ili domaćeg, suda ili organa).
Što se tiče ovlaštenja redovnih sudova za konkretnu

kontrolu zakonitosti podzakonskih propisa i drugih opštih
akata, ona je bila neupitna u sudskoj praksi u bivšoj SFRJ.
Pored toga, takva kontrola čini se neupitnom i na osnovu

prakse Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda BiH, i
to u svim predmetima u kojima se odlučuje ne samo na osnovu
podzakonskih, nego i na osnovu zakonskih propisa, kojima
se povređuju prava i slobode zaštićeni domaćim ustavima i
ratifikovanim međunarodno-pravnim dokumentima.47
Prema tome, ako su redovni sudovi ne samo ovlašteni,

nego i obavezni da ocjenjuju da li se zakonima povređuje neko
od prava i sloboda koji su zaštićeni domaćim ustavima i
ratifikovanim međunarodno-pravnim dokumentima, tim prije
su ovlašteni i obavezni da ocjenjuju da li se to čini podzakonskim
propisima.
Isto tako, prema načelima pravičnosti i zakonitosti, a i

prema praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda
BiH, redovni sudovi su obavezni da u svakom predmetu ocjenjuju:
- da li su neki postupak/pravo/obaveza/sankcija
zasnovani na konkretnom zakonu ili drugom propisu?
- da li je taj zakon/propis legitiman (tj. da li je donesen
od strane ovlaštenog donosioca)?
- da li taj zakon/propis slijedi legitiman javni interes?
- da li primjena tog zakona/propis zadovoljava princip
adekvatnosti javnog interesa?
- da li primjena tog zakona/propisa zadovoljava princip
proporcionalnosti javnog i pojedinačnog interesa?
Stoga se čini uputnim da se Ustavom Federacije (ili

posebnim zakonima), redovnim sudovima daju jasna i izričita
ovlaštenja za apstraktnu i konkretnu kontrolu zakonitosti 47 Vezano za pitanja koja se tiču
podzakonskih propisa i drugih opštih akata, pri čemu bi apstraktnu kontrole ustavnosti zakona od strane
redovnih sudova vidjeti rad Kontrola
kontrolu (koja važi prema svima) vršio Vrhovni sud Federacije ustavnosti zakona od strane redovnih
sudova (sa osvrtom na direktnu
u za to propisanom postupku (kao što apstraktnu kontrolu primjenu Evropske konvencije o
ljudskim pravima), “Sudska praksa”
podzakonskih propisa u Republici Hrvatskoj vrši Visoki upravni broj 76, u izdanju “Privredne štampe”
Sarajevo.

sud Republike Hrvatske, po proceduri predviđenoj u Zakonu o

upravnim sporovima Republike Hrvatske),48 dok bi konkretnu
kontrolu (koja važi samo prema strankama u postupku) vršili 48 “Narodne novine” broj 20/10, 143/12,
redovni sudovi prilikom postupanja u konkretnim predmetima 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21.
u svim fazama sudskog postupka.

doc. dr sc. Adis Poljić, sudija1*
ODREĐENOST ZAHTJEVA ZA
NADOKNADU TROŠKOVA
PARNIČNOG POSTUPKA
Sažetak: Troškovi parničnog postupka su predmet višedecenijskog
intenzivnog istraživanja u pravnoj teoriji, i u stalnoj praktičnoj
primjeni. Iako ima veliki broj objavljenih radova o troškovima parničnog
postupka, prisutna je široka primjena u praksi, i dalje postoji potreba
da se pojedini aspekti troškova istraže. Potreba za istraživanjem
pojedinih aspekata zahtjeva njihova primjena u sudskoj praksi.
Upravo odluka iz sudske prakse je razlog i pisanja ovog rada. Naime,
predmet odluke Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 65 0 Mal 486897
19 Gž od 18. 5. 2022. godine je slučaj kada je (ne)određen zahtjev za
nadoknadu troškova parničnog postupka, i ova odluka sadrži nekoliko
mišljenja koji se ne zasnivaju na pozitivnom pravu, sudskoj praksi
i pravnoj teoriji, što je sve imalo za posljedicu i nepravilnu odluku.
U radu se analiziraju pojedini elementi predmetne odluke i isti se
dovode u vezu sa pozitivnim pravom, sudskom praksom i pravnom
teorijom u cilju ukazivanja na koji način je sud trebao postupati. Cilj
rada je da se izvrši analiza predmetne odluke, ali i da se ukaže na
njene nedostatke kako mišljenja iz iste ne bi postala mišljenja koja će
se primjenjivati u drugim slučajevima.
Ključne riječi: troškovi, parnični postupak, određenost zahtjeva,

sudska taksa.
1. Uvod
Podnošenje određenog zahtjeva za nadoknadu troškova

parničnog postupka ograničeno je do završetka raspravljanja
koje prethodi odlučivanju o troškovima, a ako se radi o donošenju
odluke bez prethodnog raspravljanja, stranka je dužna da zahtjev
za nadoknadu troškova stavi u prijedlogu o kojem sud treba da
odluči. Pravila parničnog postupka, stavljaju na teret stranci da
podnese određeni zahtjev i da taj zahtjev bude podnesen do
završetka raspravljanja. Posljedica različitog tumačenja pravnih
odredbi dovodi i do različitih odluka, koje se zasnivaju na istoj
odredbi. Tako u odluci Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 65 0
Mal 486897 19 Gž od 18. 5. 2022. godine, nalazimo mišljenje da je 1 *
Autor je sudija u Općinskom sudu
dovoljno da stranka samo potražuje troškove, bez opredjeljenja u Živinicama i docent na Pravnom
fakultetu Univerziteta u Tuzli.

koje troškove zahtjeva i u kojem iznosu, što dovodi do toga da

se od suda zahtijeva da samo pretpostavlja koje troškove stranka
potražuje. Ako bi bilo dovoljno da stranke samo navedu da
zahtijevaju troškove parničnog postupka onda zakonska norma
da sud odlučuje o troškovima na određen zahtjev ne bi imala 2 Stanković, G. (2010) Građansko
procesno pravo, 1. sv., 8. izd., Niš:
svrhu, ne bi se primjenjivala, što dovodi do toga da bi postupanje Pravni fakultet u Nišu - Centar za
publikacije, str. 313.
suda bilo protivno zakonskoj normi. 3 Ibid, str. 313.
4 Član 333. stav 1. Zakona o parničnom
postupku pred Sudom Bosne i
Hercegovine, Službeni glasnik
BiH, broj 36/04, 84/07, 58/13, 94/16
2. Osnove o određenosti zahtjeva i 34/21-ZPPBiH; Član 396. stav 1.
Zakona o parničnom postupku
Federacije Bosne i Hercegovine,
Službene novine FBiH, broj 53/03,
Uslov za odlučivanje o troškovima parničnog postupka je 73/05, 19/06 i 98/15-ZPP FBiH); Član
396. stav 1. Zakona o parničnom
postavljen zahtjev od stranke ili drugih učesnika u postupku koji postupku Republike Srpske,
imaju pravo na troškove. Popisom troškova ili tzv. troškovnikom Službeni glasnik RS, broj 58/03, 85/03,
74/05, 63/07,105/08- odluka US RS,
detaljno se specificiraju svi učinjeni troškovi i tako znatno 45/09-odluka US RS, 49/09 i 61/13-
ZPP RS; Član 130. stav 1. Zakona o
olakšava odlučivanje suda o njima.2 Sud može da odlučuje o parničnom postupku Brčko Distrikt
Bosne i Hercegovine, Službeni glasnik
troškovima po službenoj dužnosti: kada je predujam za izvođenje BD, broj 28/18 i 6/21-ZPPBDBiH.
5 Član 333. stav 2. ZPPBiH; član 396.
dokaza isplaćen iz budžetskih sredstava suda3 ili kada odlučuje stav 2. ZPPFBiH; član 396. stav 2.
o dužnosti stranke o konačnom snošenju troškova za koje je ZPPRS; član 130. stav 2. ZPPBDBiH.
6 Zaključak Građanskog odjeljenja
jedna od stranaka bila oslobođena. O nadoknadi troškova sud i Odjeljenja za radne sporove
Apelacionog suda u Kragujevcu
odlučuje na određen zahtjev stranke bez raspravljanja.4 Stranka od 26. 12. 2013. godine, u: Bilten
Apelacionog suda u Kragujevcu, broj
je dužna da u zahtjevu određeno navede troškove za koje traži 1/2014, str. 122.
7 Zaključak Građanskog odeljenja
nadoknadu.5 i Odeljenja za radne sporove
od 26. 12. 2013. godine, u: Bilten
Određen zahtjev znači da se u njemu mora navesti vrsta Apelacionog suda u Kragujevcu, broj
1/2014, str. 122.
preduzete radnje za koju se troškovi traže, broj preduzetih 8 Odluka Apelacionog suda BDBiH,
broj 96 0 Mals 073287 14 Pž od 14. 8.
radnji (podnesaka, zastupanja i slično) i iznos koji se potražuje 2014. godine.
za tu radnju.6 Zahtjev za troškove spora ne mora biti postavljen 9 Zaključak Građanskog odeljenja
i Odeljenja za radne sporove
jedinstvenim troškovnikom na završnoj raspravi, već se može Apelacionog suda u Kragujevcu
od 10. 7. 2014. godine, u: Bilten
iznositi sukcesivno tokom trajanja postupka za pojedine Apelacionog suda u Kragujevcu, broj
1/2015, str. 133.
preduzete radnje i to kroz podnesak ili na zapisnik.7 Zahtjev za 10 U konkretnom slučaju jedini određeno
zatraženi troškovi (specificirani u
nadoknadu troškova postupka koji je tužilac postavio u tužbi – prijedlogu za izvršenje) su troškovi
„da mu (tuženi) nadoknadi troškove parničnog postupka“ - nije sastava prijedloga za izvršenje u
iznosu od 1.230,00 kn koji se odnosi
opredijeljen, te tužilac u čiju je korist donesena presuda zbog na sastav izvršenog prijedloga
po Tarifnom broju 11/1 Tarife o
propuštanja nije ni postavio takav zahtjev.8 Troškovnik se ne nagradama i naknadi troškova za rad
advokata (NN 148/09) uz naknadu
može smatrati određenim ako je u njemu navedeno da se traži po Tarifnom broju 42 Tarife. U
preostalom specifikacija troškova
nadoknada za zastupanje od strane stručnog lica – advokata tražioca izvršenja ne udovoljava
za svako održano i za svako odloženo ročište, već se smatra prethodno opisanoj
odredbi. Naime, neodređeno su
zakonskoj
opredijeljenim ako je naveden broj održanih, broj odloženih zatraženi „troškovi prema Tbr.
32. Advokatskoj tarifi + PDV“ u
ročišta, odnosno određeni broj drugih preduzetih parničnih iznosu od 307,50 kn jer se citirani
tarifni broj odnosi na preko desetak
radnji.9 Ukoliko stranka zatraži troškove prema određenoj tarifi, različitih radnji zastupanja pa je
a koja se odnosi na više od desetak različitih radnji zastupanja, potpuno nejasno na što se zatraženi
(i dosuđeni) iznos od 307,50 kn
zahtjev je neopredijeljen.10 Troškovnik se smatra opredijeljenim uopšte odnosi (Odluka Županijskog
suda u Varaždinu, broj 10 Gž.964/10-
u pogledu iznosa, ukoliko je naveden tačan iznos troškova koji 2 od 20. 9. 2010. godine, u: Zbirka
sudske prakse Županijskog suda u
se traži, a ne smatra se opredijeljenim ukoliko se samo navede Varaždinu broj 11 i 12 (građansko
pravo - drugi dio), str. 119).

da troškove traži po Advokatskoj tarifi, bez označavanja tačnog

iznosa.11
Nije određen zahtjev na ime naknade prevoza ako je

zakonski zastupnik prvotuženog u završnoj riječi na glavnoj
raspravi održanoj dana 27. 4. 2012. godine tražio da mu tužilac
nadoknadi troškove postupka u vidu naknade troškova prevoza
u visini od 35% važeće cijene benzina za svaki pređeni kilometar
na relaciji Tuzla - Lukavac i obratno, odnosno za ukupno 210 km
za pristup i zastupanje na sedam ročišta, a bez tačnog određenja
vrste i cijene benzina, s obzirom na opštepoznatu okolnost o
različitim cijenama goriva, te ponuđeni dokazi na te okolnosti i
stvarnih izdataka u vezi sa vrstom prevoza i korištenja prevoznih
sredstava nisu davali uporišta prvostepenom sudu s obzirom na
neodređenost tog zahtjeva da udovolji prvotuženom da mu se
dosude potraživani troškovi postupka na ime naknade prevoza.12
Stranka koju je zastupao punomoćnik koji nije advokat

opredijeljeno je postavila zahtjev za nadoknadu parničnih
troškova kada je zahtijevala nadoknadu za zastupanje na
ročištima u visini 50% nagrade za zastupanje po advokatu, a sud
je morao utvrditi stvarne troškove zastupanja i dosuditi naknadu
u zatraženom obimu ako je manji od tih troškova.13
Kod normiranja da zahtjev za nadoknadu troškova treba

biti određen, zakonodavac ovu obavezu veže samo za stranke.
Za druge osobe koje ostvaruju prava na troškove nema izričitih
odredbi. Bilo bi protivno i samoj nomotehnici zakona da u dijelu
kojim se normira nadoknada troškova stranaka budu sadržane
odredbe o nadoknadi troškova postupka za druga lica. Pravila
parničnog postupka ne sadrže odredbe o tome kakav zahtjev
treba biti drugih lica koja učestvuju u parničnom postupku. Ako
se ima u vidu odredba da je sud dužan upozoriti svjedoka da
mora zahtijevati nadoknadu troškova odmah nakon saslušanja,
inače gubi pravo na nju,14 što se primjenjuje i kod vještaka,15 na 11 Zaključak Građanskog odeljenja
što sud ne smije upozoravati stranku, može se zaključiti da je i Odeljenja za radne sporove
uloga suda različita prema stranci u odnosu na druga lica koja od 10. 7. 2014. godine, u: Bilten
Apelacionog suda u Kragujevcu, broj
učestvuju u parničnom postupku. Sud je dužan drugim licima 1/2015, str. 133.
12 Odluka Kantonalnog suda u Tuzli,
koja učestvuju u parničnom postupku naložiti da urede zahtjev broj 32 0 P 038405 12 Gž od 26. 3. 2013.
godine.
za nadoknadu troškova, sa posljedicama koje se odnose na 13 Odluka Vrhovnog suda BiH, broj
uređenje podnesaka. U sudskoj praksi nalazimo mišljenje da je Pž. 685/88 od 27. 11. 1989. godine, u:
Bilten sudske prakse Vrhovnog suda
potrebno drugačije postupanje suda u odnosu na punomoćnika BiH, broj 1/1990, str. 67.
14 Član 113. stav 2. ZPPBiH; član 146.
za prijem pismena, jer je uloga punomoćnika za primanje pismena stav 2. ZPPFBiH; član 146. stav 2.
ZPPRS; član 270. stav 2. ZPPBDBiH.
drugačija od uloge punomoćnika koji u određenom postupku 15 Član 128. ZPPBiH; član 161.
zastupa stranku, budući da on predstavlja svojevrsnu pomoć ZPPFBiH; član 161. ZPPRS; član 285.
ZPPBDBiH.

sudu u provođenju postupka, pa zbog toga u situaciji kada je

punomoćnik za primanje pismena postavio zahtjev za nadoknadu
troškova, te je uplaćen i predujam za nadoknadu troškova, sud
je u takvoj situaciji trebao pozvati imenovanog punomoćnika za
primanje pismena da u određenom roku dopuni svoj zahtjev za
nadoknadu troškova, određenim navođenjem radnji i troškova
koje je imao, kao i da za zatražene troškove dostavi dokaze.16
O zahtjevu na nadoknadu troškova sud odlučuje bez

raspravljanja, s obzirom da je zahtjev za nadoknadu troškova
vezan za glavni postupak. Odlučivanje bez raspravljanja ne utiče
na pravo stranke da se izjasni na troškovnik, te eventualno i
predloži dokaze da je zahtjev za nadoknadu troškova neosnovan.
3. Slučaj iz sudske prakse
Kao što je već navedeno, primarni motiv za pisanje

ovog rada je odluka drugostepenog suda u kojoj su iznesena
mišljenja koja se ne mogu prihvatiti, i koju je potrebno
analizirati kako ista ne bi bila prihvaćena u sudskoj praksi. U
cilju potpunog prezentovanja odluke drugostepenog suda, ista
će biti prezentovana na način da će biti citiran relevantni dio
obrazloženja, dok će se u nastavku rada izvršiti analiza odluke17
(predmetna odluka-u daljnjem tekstu):
,,Odbijanje zahtjeva za naknadu troškova postupka, s

razloga jer nije postavljen „određeno“, predstavlja postupanje
koje je regulirano odredbom članka 396 Zakona o parničnom
postupku, zbog čega je žalba podnesena s razloga povrede
pravila parničnog postupka, te je dopuštena u smislu članka 433
Zakona o parničnom postupku.
Prema članku 396 stavak 2 Zakona o parničnom postupku

stranka je dužna do okončanja postupka postaviti zahtjev za
naknadu troškova postupka, te u tom zahtjevu navesti određeno
troškove za koje traži naknadu.
„Određenim i opredjeljenim zahtjevom za naknadu

troškova smatrat će se specificirani troškovi priloženi uz tužbu,
kao i izjava stranke, data pred zaključenje rasprave, kojom traži
troškove postupka u visini plaćenih sudskih taksi, nagrade
16 Odluka Županijskog suda u Rijeci,
za rad odvjetniku za sastav tužbe i zastupanje pred sudom a broj Gž-5488/2013-2 od 17. 12. 2013.
godine.
prema Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika: „Zahtev 17 Odluka Kantonalnog suda u
za naknadu parničnih troškova postavlja se u troškovniku u kome Sarajevu, broj 65 0 Mal 486897 19 Gž
od 18. 5. 2022. godine.

moraju biti specificirani svi troškovi koji se traže prema izdacima koje
je stranka imala povodom procesnih radnji. Ako se na ovaj način ne
postavi zahtev, smatrat će se da kao da i nije bio postavljen i o njemu
sud neće odlučivati“.“ 18[1]
Iz navedenog tumačenja, koje ovaj sud podržava u

cijelosti, proizilazi da je stranka dužna specificirati (određeno
navesti) izdatke koje je imala do trenutka kada postavlja zahtjev
za naknadu troškova. U ovoj pravnoj stvari tužitelj je tražio da
tuženi snosi troškove parničnog postupka u tužbi i u završnoj
riječi pred sudom na glavnoj raspravi, ne navodeći da se radi
o sudskim troškovima postupka i to sudske takse na tužbu i
sudske takse na presudu. Tužitelj nije imao te troškove u trenutku
kada je postavljao zahtjev, jer mu je sud ove troškove odmjerio i
naložio plaćanje uz dostavljanje presude, što je ovaj sud utvrdio
uvidom u spis. Prema tome, tužitelj nije mogao specificirati
troškove za izdatke koje u trenutku kada je zahtjev postavio
nije ni imao, ali je tražio da sud odluči o troškovima parničnog
postupka na način da na naknadu tih troškova obveže tuženog.
S druge strane, prema članku 383 stavak 1 Zakona o parničnom
postupku, parnične troškove čine izdaci učinjeni povodom i
tijekom postupka. Sud nije odmjerio sudsku taksu na tužbu
tužitelju prilikom podnošenja tužbe, iako se taksa na podnesak
plaća i obveza nastaje danom predaje podneska prema članku 3
stavak 1 i članak 5 stavak 1 točka a) Zakona o sudskim taksama
Kantona Sarajevo (“Službene novine Kantona Sarajevo”, br. 36/14
i 23/16). Ovo znači da je i sam sud propustio svoju zakonsku
obvezu koja se tiče određivanja visine i naloga tužitelju uplate
sudske takse na tužbu. Takvo postupanje, odnosno propuštanje
postupanja nema nikakvu posljedicu za sud, dok istovremeno
sam sud takvog postupanja kažnjava tužitelja zbog „neodređeno“
postavljenog zahtjeva. Što se tiče sudske takse na presudu, ona
se svakako odmjerava nakon donošenja presude, zbog čega njen
iznos nije mogao biti poznat tužitelju u trenutku postavljanja
zahtjeva za naknadu troškova postupka.
Postavlja se pitanje: da li je tužitelj morao i trebao zatražiti

naknadu troškova postupka koji se odnose na sudsku taksu na
tužbu i presudu nepoznatog iznosa koji će naknadno odrediti
sud, a da bi sud tako postavljen zahtjev usvojio, kako se i
postupa u sudskoj praksi. Mišljenje je ovog suda da ako se traži
točno određen zahtjev, onda je potrebno da se zahtjev postavi u
točnoj visini, no ukoliko prihvatimo formulaciju „sudsku taksu 18 [1]
Z.Kulenović, S.Mikulić, S.Milišić-
na tužbu i presudu po odluci suda“, tada svakako prihvatamo Veličkovski, J.Stanišić i D.Vučina,
Komentar Zakona o parničnom
neodređen, ali odrediv zahtjev, koji će naknadno odrediti sud. postupku u F BiH i RS, Sarajevo
2005., str 634 i 635

Ukoliko u sudskoj praksi prihvatamo odredive zahtjeve i to

upravo po pitanju naknade troškova koji se odnose na sudsku
taksu na tužbu i presudu po odluci suda, onda je prema mišljenju
ovog suda suviše formalistički pristup prvostupanjskog suda bio
u ovoj pravnoj stvari odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troškova
postupka samo stoga jer nije naglasio da se radi o troškovima
sudske takse. Ovo stoga jer je prvostupanjskom sudu jasno što
čini parnične troškove, kao i što su točno bili troškovi tužitelja,
koji nije provodio vještačenje niti imao odvjetnika, u ovoj pravnoj
stvari, što znači da osim sudskih taksi drugih troškova nije imao.
Dakle, tužitelj nije odredio troškove na točan iznos, ali te troškove
u točnom iznosu, jer se radi o sudskoj taksi na tužbu i presudu
koju određuje sud, nije znao u trenutku postavljanja svog
zahtjeva. Ukoliko strogo tumačimo zakonsku odredbu „određen
zahtjev“, tada niti formulaciju sudsku taksu na tužbu i presudu po
odluci suda ne bismo mogli smatrati određenim, već odredivim
zahtjevom. Ako sudska praksa prihvata odredive zahtjeve kada
su u pitanju sudski troškovi takse na tužbu i presudu, onda je
doista isuviše formalistički postupio prvostupanjski sud kada je
odbio tužitelja sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u
ovom slučaju u kojem nije bilo drugih troškova postupka osim
sudskih taksi, čiju je naknadu blagovremeno tražio tužitelj, a
koje troškove jedino i može točno odrediti (specificirati) sam sud.
Osim toga, prema gore navedenom stavu, ukoliko zahtjev nije
postavljen određeno, sud o njemu uopće neće odlučivati. U ovom
slučaju prvostupanjski sud je odbio zahtjev kao neodređeno
postavljen, što nije pravilan i zakonit način odbijanja zahtjeva
stranke.
Na koncu, zahtjev za naknadu troškova postupka

postavljen je na glavnoj raspravi pred sudom, odnosno sudijom,
koji nije reagirao na tako postavljen zahtjev, odnosno nije zatražio
od tužitelja da odredi svoj zahtjev, dok sud u svakom slučaju traži
da se neuredno ili nepotpuno postavljen zahtjev uredi, odnosno
upotpuni, prije nego li odluči o takvom zahtjevu. Naime, ako
prema članku 336 Zakona o parničnom postupku sud vraća na
uređenje pismene podneske koji su nerazumljivi ili nepotpuni
za postupanje, kao i prema članku 66 Zakona o parničnom
postupku tako isto postupa i sa tužbom u kojoj je u ovom slučaju
postavljen zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka,
onda je sasvim jasno da je i sam sud propustio postupiti prema
pravilima parničnog postupka prema kojim je dužan pozvati
stranku na uređenje u smislu postavljanja potpunog zahtjeva, za
što je u konačnici sankcionirao tužitelja, što je postupanje koje
nije pravilno i zakonito.

Sudska taksa odmjerena od strane prvostupanjskog suda na

tužbu iznosi 45,75 KM i na presudu 45,75 KM, što ukupno iznosi
91,50 KM, što su troškovi parničnog postupka koje je imao tužitelj
u ovoj pravnoj stvari i koje je tužitelju prema članku 386 Zakona
o parničnom postupku dužan nadoknaditi tuženi.“
4. O kakvom zahtjevu za troškove sud odlučuje
Osnovno je pravilo da sud o zahtjevu za nadoknadu

troškova odlučuje u presudi ili rješenju,19 jer se radi o odlukama
kojima se završava postupak. Odluka o troškovima primarno
zavisi od toga koja će stranka dobiti, odnosno izgubiti parnicu,
što znači da odluka o troškovima zavisi od odluke o glavnoj
stvari.20 U toku postupka sud može donijeti više rješenja, zbog
čega je zakonodavac bliže normirao kakav karakter ima odluka
u kojoj se odlučuje o troškovima postupka. To je odluka kojom
se završava postupak pred tim sudom.21 Na primjer, rješenje 19 Član 333. stav 3. ZPPBiH; član 396.
kojim se sud oglašava mjesno nenadležnim nije rješenje kojim se stav 3. ZPPFBiH; Član 396. stav 3.
ZPPRS; član 130. stav 4. ZPPBDBiH.
završava postupak.22 Izrekom rješenja kojim dosuđuje troškove 20 Odluka Vrhovnog suda Republike
Srbije, broj Pzz. 53/98 od 19. 1.
postupka, sud određuje samo ukupni iznos troškova postupka 2000. godine, Izbor sudske prakse,
broj 2/2001, str. 55, odluka broj
koji je stranka dužna isplatiti protivniku, dok dio priznatih i 93, u: Milošević, M., Kašćelan, B.
nepriznatih troškova, prijeboj troškova postupka i slično sud (2006) Građansko procesno pravo:
praktikum. Beograd: Centar za
iznosi u obrazloženju rješenja.23 Ne postoji odredba parničnog publikacije Pravnog fakulteta
Univerziteta u Beogradu, str. 210.
postupka koja bi ukazivala da sud neće odlučiti o zahtjevu za 21 Član 333. stav 3. ZPPBiH; član 396.
stav 3. ZPPFBiH; član 396. stav 3.
troškove. Drugostepeni sud poziva se na mišljenje iz pravne ZPPRS; član 130. stav 4. ZPPBDBiH.
teorije da ako nije opredjeljen zahtjev, smatrat će se da kao da 22 Odluka Vrhovnog suda RH, broj
Revt 558/16-2 od 11. 1. 2017. godine.
i nije bio postavljen i o njemu sud neće odlučivati. Mišljenje iz 23 Treba napomenuti da je uobičajena
sudska praksa u vezi sa načinom
pravne teorije, koje je ujedno i mišljenje drugostepenog suda dosuđivanja troškova postupka,
što ovaj sud ocjenjuje jedinim
ne može se prihvatiti, jer je sud dužan odlučiti od zahtjevu. pravilnim načinom dosuđivanja
nadoknade troškova postupka, da
Zahtjev je postavljen, stranka traži od suda odluku u vezi njenog se izrekom rješenja određuje samo
zahtjeva, i sud je dužan o istom odlučiti bez obzira koliko zahtjev ukupni iznos troškova postupka na
koji se obavezuje stranka isplatiti
bio određen ili neodređen. protivniku (dakle, u slučaju da u
postupku učestvuje više stranaka
koje imaju različite troškove
postupka, u različitom omjeru
uspjeha u sporu, dio priznatih, dio
nepriznatih troškova, u slučaju
5. Zahtjev za sudske takse vršenja prijeboja troškova postupka
i slično, sve navedene okolnosti,
njihovo obrazloženje, računske
Prema pravnoj teoriji, troškovima parničnog postupka operacije prijeboja i slično, spadaju
u obrazloženje, a konačni ishod svih
pripadaju sudske takse, izdaci u vezi s izvođenjem dokaza, tih operacija rezultira dosuđenjem
određenog iznosa stranci. Samo u
održavanjem ročišta izvan sudske zgrade, izdaci za oglase, lični slučaju kada se raznim strankama
troškovi stranaka i njihovih zastupnika povezani sa njihovim dosuđuju razni iznosi troškova
postupka odluka o troškovima treba
dolaskom u sud, troškovi za nagradu advokata i drugih lica glasiti na dosuđenje raznih novčanih
iznosa (Odluka Županijskog suda
koji na nju imaju pravo; troškovi obaveznog prethodnog u Varaždinu, broj Gž. 829/05-2
od 14. 9. 2005. godine, u: Zbirka
postupka, vansudske opomene, vanparnično osiguranje dokaza, sudske prakse Županijskog suda u
Varaždinu broj 3 (građansko pravo),
vanparnične nagodbe koja nije uspjela, poštarina i ostali izdaci str. 107).

radi pripremanja za učestvovanje u parnici, troškovi incidentalnih

postupaka za određivanje privremenih mjera, i drugo.24 Svaki od 24 Vidi: Pezo, V. (ur.) (2007) Pravni
navedenih troškova podrazumijeva da bude određen na poseban leksikon. Zagreb: Leksikografski zavod
Miroslav Krleža, str. 1635, 1636.
način, odnosno zahtjeva se posebna određenost. U predmetnom Prema Gordani Stanković, troškove
parničnog postupka čine: „sudske
slučaju, sud nije pozvao tužioca da plati sudsku taksu na tužbu, takse, lični troškovi stranke i njenog
zastupnika radi dolaska pred sud,
sudska taksa na presudu još nije bila dospjela, presuda nije bila nagrada za rad zastupnika, izdaci radi
pribavljanja isprava i drugih dokaznih
donesena, i prema mišljenju drugostepenog sud tužilac nije sredstava (fotokopiranje, ovjera, oglasi,
mogao specificirati troškove za izdatke koje u trenutku kada je itd.), nadoknada putnih troškova,
dnevnica, dangube svjedocima i
zahtjev postavio nije ni imao. vještacima, nagrada za rad vještaka,
troškovi izvođenja uviđaja, izdaci za
osiguranje dokaza, troškovi poštarine
i ostali izdaci radi pripreme učešća u
Kada se postavlja zahtjev za sudske takse, uzet ćemo parnici, izdaci povodom privremenih
mjera, troškovi obaveznog prethodnog
primjer sudske takse na tužbu i presudu s obzirom da se one postupka“. (Stanković, G. (1989)
navode u predmetnom slučaju, moguće je postaviti zahtjev na Građansko procesno pravo. Beograd:
Zavod za udžbenike i nastavna
tri načina. Prvi način je da tužilac navedene tačan iznos jedne i sredstva, str. 244).
25 Prema odredbi iz člana 164. stav
druge takse. Iznos sudske takse na tužbu mu je poznat jer je već 2. Zakona o parničnom postupku
(Narodne novine RH, br. 53/91, 91/92,
plaćen, dok je iznos sudske takse na presudu poznat u skladu sa 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08,
zakonom o sudskim taksama, koji iznos može biti poznat tužiocu 96/08 i 123/08 – u daljnjem tekstu:
ZPPRH), koji zakon se primjenjuje po
i za sudsku taksu na tužbu ako ona nije plaćena ili čak nije ni odredbi iz člana 19. stav 1. Ovršnog
zakona (Narodne novine RH, br. 57/96,
zahtijevana isplata od strane suda. Drugi način je da potražuje 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04,
88/05 i 67/08) i u izvršnom postupku,
tačan iznos sudske takse na tužbu, koji mu može biti poznat iz stranka je dužna u zahtjevu određeno
navesti troškove za koje traži naknadu.
veće navedenih razloga, i da sudsku taksu na presudu zahtjeva po U vrijeme podnošenja zahtjeva već
odluci suda. Ova dva način predstavljaju opredjeljene zahtjeve za su postojale odluke suda o sudskim
taksama čiji je izvršenik bio obveznik
nadoknadu troškova postupka. Treći način je da tužilac zahtjeva (list 39, 76 i 120), i u pogledu visine tih
troškova nije postojala neizvjesnost koja
sudske takse na tužbu i presudu, i to obje prema odluci suda. U bi trebala biti otklonjena donošenjem
neke kasnije odluke suda, što uostalom
vezi ovakvog način postavljanja zahtjeva nalazimo mišljenje da proizlazi i iz žalbenog navoda o visini
sudskih taksi koje je izvršenik platio
zahtjev nije opredjeljen u vezi sudske takse na tužbu. Zahtjev za (858,00 kn).
nadoknadu troškova po osnovu sudskih taksi, o čijoj visini je sud U takvom slučaju u kojem već postoje
odluke suda o visini sudskih taksi,
već donio odluku, i koje je stranka već platila, postavljen na način i stranka ih je platila prije nego što je
podnijela zahtjev za naknadu troškova,
da su zatraženi „prema odluci suda“, bez navođenja iznosa koji dužnost je stranke da određeno navede
i te troškove, ako za njih traži naknadu
se potražuje, ne predstavlja određeno postavljen zahtjev kojem (član 164. stav 2. ZPPRH), a nije
bi sud mogao udovoljiti.25 Nadoknadu učinjenih izdataka za dužnost suda da o tome donosi neku
posebnu odluku (kako je navedeno u
sudske takse „po odluci suda“ stranka takvom formulacijom izvršenikovom zahtjevu „po odluci
suda“), jer je sud takve odluke već donio
svoga zahtjeva može tražiti jedino onda kada je neizvjesno kakva i ne samo da ih je izvršenik primio nego
je po njima i postupio prije podnošenja
će o tome biti odluka suda, odnosno ako takva odluka ne postoji zahtjeva za naknadu troškova postupka
(Odluka Županijskog suda u Bjelovaru,
u vrijeme podnošenja zahtjeva za naknadu troškova, ali ne i Gž-384/10-2, od 13. 5. 2010. godine, u:
onda kada je sud o tome već donio odluke i kada stranka ima Bilten Županijskog suda u Bjelovaru
za 2010. godinu, str. 84); U zahtjevu za
mogućnost i ovaj dio zahtjeva određeno postaviti.26 Činjenica je nadoknadu troškova postupka stranka
je dužna navesti tačno određeni iznos
da se u sudskoj praksi prihvata kao određen i zahtjev kada se za sudske takse koji traži, time da sud istoj
neće dosuditi zatraženu naknadu za
sudsku taksu potražuje iznos prema odluci suda, čak i kada je sudske takse ukoliko stranka postavi
zahtjev na način da zatraži prema ocjeni
plaćena, ali u ovom slučaju sud odlučuje na način da smatra da suda, jer takav zahtjev nije dovoljno
tužilac potražuje iznos koji je platio, dok ako tužilac želi veći iznos određen (Odluka Županijskog suda u
Varaždinu, 14 Gž.860/10-2 od 12. 10.
treba da potražuje. Svakako da je potrebno da tužilac određeno 2010. godine, u: Zbirka sudske prakse
Županijskog suda u Varaždinu broj 11
navede iznos i sudske takse na tužbu, ali smatramo da se može i 12 (građansko pravo - drugi dio), str.
119, 120).
prihvatiti određenim zahtjev i kada ga izričito ne navede, već 26 Odluka Županijskog suda u Bjelovaru,
zahtjeva sudsku taksu prema odluci suda. Gž-384/10-2, od 13. 5. 2010. godine, u:
Bilten Županijskog suda u Bjelovaru za
2010. godinu, str. 84.

Prema mišljenu Ustavnog suda BiH određen je zahtjev i

kada stranka potražuje „eventualne sudske takse“27, što proizlazi
iz odluke o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda BiH, broj
AP-3393/20 od 8. 6. 2022. godine, iako za svoju odluku Ustavni
sud BiH ne daje obrazloženje. Pred prvostepenim sudom, sudske
takse su potraživane u troškovniku na načina da se zahtijevaju
„eventualne sudske takse“. Prvostepeni sud je dosudio tužiocu
sudske takse, dok je drugostepeni sud odbio zahtjev za sudske
takse kao neodređen. Prilikom odlučivanja o ovim troškovima,
nema izričitog mišljenja da se radi o određenom zahtjevu ali
se to može zaključiti iz navedene odluke Ustavnog suda BiH,
u kojoj sud navodi: ,,Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelant
uz apelaciju dostavio dokument – poziv suda od 4. novembra
2016. godine (kada je donesena prvostepena presuda) kojim je
obavezan na plaćanje sudske takse. S tim u vezi neosnovan je
zaključak Kantonalnog suda da se u konkretnom slučaju radi o
„eventualnoj sudskoj taksi“, jer se u spisu nalazi dokument koji
ukazuje da je apelant obavezan da plati taksu na tužbu i presudu
u iznosu od 1.000,00 KM. Pored toga, u spisu predmeta postoji
i rješenje Općinskog suda (od 8. novembra 2016. godine) kojim
je apelant obavezan da plati troškove svjedoka u određenom
iznosu. Također, Ustavni sud zapaža da (u pogledu troškova
upotrebe putničkog automobila) Kantonalni sud u obrazloženju
navodi da je „specifikacija prepravljana i nečitljiva“, dok u
nastavku obrazloženja navodi iznos (534,00 KM) koji je tražen
za navedene troškove. Dakle, u situaciji kada je nedvojbeno da
je apelant skoro u cijelosti uspio sa tužbenim zahtjevom (odbijen
samo dio zahtjeva u iznosu od 490,45 KM) i kada u spisu
postoje dokumenti koji ukazuju da je apelant podnio opredijeljen
zahtjev za naknadu troškova postupka (za zastupanje na ročištima od
strane advokatskog pripravnika, za taksu, za troškove svjedoka i za
troškove upotrebe automobila)28, proizlazi da je Kantonalni sud u
okolnostima konkretnog slučaja proizvoljno primijenio odredbe
o troškovima postupka. Pri tome, Ustavni sud zapaža da tuženi
u žalbi nije uopće osporio odluku o troškovima postupka.“
Primjećuje se da Ustavni sud BiH zanemaruje dužnost tužioca
da je zahtjev za nadoknadu troškova postupka bio dužan staviti
najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju
o troškovima, u konkretnom slučaju do zaključenja glavne
rasprave. Ovo proizlazi iz činjenice da Ustavni sud BiH navodi
da je apelant uz apelaciju dostavio dokument – poziv suda od
4. 11. 2016. godine (kada je donesena prvostepena presuda)
kojim je obvezan na plaćanje sudske takse, i da se u spisu nalazi
dokument koji ukazuje da je apelant obvezan da plati taksu na 27 Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavnog suda BiH, broj AP-3393/20
tužbu i presudu u iznosu od 1.000,00 KM, te da postoji i rješenje od 8. 6. 2022. godine.
28 Kurziv dodao autor.

Općinskog suda (od 8. 11. 2016. godine) kojim je apelant obavezan

da plati troškove svjedoka u određenom iznosu. Svi navedeni
datumi koje je Ustavni sud BiH naveo su u vrijeme donošenja
prvostepene presude odnosno nakon donošenja presude. U
odluci se ne navodi kada je zaključena glavna rasprava, ali s
obzirom da je praksa sudova u BiH da odluka bude donesena
nakon zaključenja glavne rasprave, onda se zaključuje da je
sve navedeno nakon zaključenja glavna rasprave. Ustavni sud
BiH uopće nije utvrđivao kada je zaključena glavna rasprava.
Argumentum a contrario sve je navedeno pravno irelevantno,
bitno je na koji je način tužilac postavio zahtjev za nadoknadu
troškova parničnog postupka do zaključenja glavne rasprave.
Tužilac je zahtijevao ,,eventualne sudske takse“ što svakako
nije određen zahtjev, jer minimum koji je potreban da bi ovaj
zahtjev bio određen je da navedene koje sudske takse zahtjeva
bez navođenja iznosa. Pored što Ustavni sud BiH nije dao
obrazloženje za svoju odluku, Ustavni sud u zaključku navodi da
postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava
Bosne i Hercegovine kada je Kantonalni sud, pri donošenju svoje
odluke kojom je preinačio prvostupanjsku presudu u dijelu
odluke o troškovima postupka, proizvoljno primijenio odredbu
čl. 306. i 387. ZPPFBiH i apelantu dosudio manji iznos na ime
naknade troškova postupka. Evidentno je da Ustavni sud BiH
nije analizirao odredbe člana 396. stav 1. ZPPFBiH, iako je bilo
nužno jer. se ova odredba odnosi na dužnost stavljanja određenog
zahtjeva za nadoknadu troškova parničnog postupka.
U predmetnoj odluci drugostepenog suda propust tužioca

da potražuje sudsku taksu na tužbu, drugostepeni sud želi
amnestirati time što je prvostepeni sud propustio svoju zakonsku
obavezu koja se tiče određivanja visine i naloga tužiocu da
uplati sudsku taksu na tužbu. Propust suda da zahtjeva plaćanje
sudske takse na tužbu može dovesti samo do toga da tužilac nije
obavezan navesti tačnu visinu ove sudske takse. Propust suda da
zahtjeva plaćanje sudske takse nije uticao na spoznaju tužioca da
je on dužan platiti sudsku taksu na tužbu. Dalje drugostepeni sud
navodi da propuštanje zahtijevanja plaćanja sudske takse nema
nikakvu posljedicu za sud, dok istovremeno sam sud takvog
postupanja kažnjava tužioca zbog „neodređeno“ postavljenog
zahtjeva. Takvo postupanje može imati posljedice za sud da
sudska taksa zastari i da je ne može naplatiti, ali posljedica ne
može biti samo da se ne može od tužioca zahtijevati da određeno
navedene tačnu visinu sudske takse. Propust prvostepenog suda
nije uticao na postupanje tužioca, da je uticao tužilac bi tražio
sudsku taksu na tužbe bez navođenja iznosa. Zakonska obaveza
tužioca je da plati sudsku taksu na tužbu.

U starijoj pravnoj teoriji, Zuglia i Triva u vezi određenosti 29 Zuglia, S., Triva, S. (1957) Komentar
Zakona o parničnom postupku, I svezak,
zahtjeva za naknadu troškova, navode: ,,Iznosi troškova, ne Zagreb: Narodne novine, str. 352.
30 Član 333. stav 2. ZPPBiH; član 396. stav
moraju uvijek biti određeni, ali moraju biti odredivi. Nije 2. ZPPFBiH; član 396. stav 2. ZPPRS; član
130. stav 3. ZPPBDBiH.
dovoljno, da stranka samo navede, da traži naknadu svih 31 Pobijanim dopunskim rješenjem
troškova, koji bi joj pripadali, iako bi se ti troškovi mogli obavezan je tužilac da tuženoj isplati
iznos od 9.900,00 dinara na ime troškova
pregledom spisa ustanoviti. Isto tako nije dovoljno da se stranka, parničnog postupka u roku od 15 dana
pod prijetnjom izvršenja.
koja ima advokata punomoćnika u odnosu na nagradu, koja Naime, prvostepeni sud je u skladu sa
čl. 149, 158. i 159. obavezao tužioca čiji
ovome pripada za poduzete radnje samo pozove na propise o je tužbeni zahtev odbijen, da tuženoj
tarifi za nagrade advokata, već je dužna da u zahtjevu specificira nadoknadi troškove parničnog postupka
u iznosu od 9.900,00 dinara za sastav
poduzete radnje i iznose, koje u odnosu na pojedinu radnju traži. odgovora na tužbu od 23. 11. 2007. godine,
čiju je naknadu zahtijevao zakonski
No ako se pojedini troškovi u času podnošenja zahtjeva još ne zastupnik tužene u samom podnesku –
odgovoru na tužbu.
mogu odrediti i tačnim iznosom (na primjer, takse na odluku Žalbom se ističe da tuženoj ne pripadaju
pomenuti troškovi, s obzirom da je
suda povodom pravnih lijekova) bit će dovoljno, da stranka u zakonski zastupnik tužene bio u obavezi
zahtjevu navede, da traži naknadu ovih troškova u iznosu, koji da svoje troškove jasno opredijeli
predajom troškovnika prilikom završetka
će sud na osnovu propisa utvrditi.“29 raspravljanja na posljednjem ročištu.
Kako se zakonski zastupnik tužene nije
pojavio na posljednjem ročištu za glavnu
raspravu, niti je svoj izostanak opravdao,
te kako samim tim nije ni podnio
troškovnik tom prilikom, to mu prema
6. Vrijeme postavljanja zahtjeva žalbenim navodima ne pripadaju troškovi
čiju nadoknadu potražuje.
Članom 159. stav 3. ZPP propisano je da
Pravila parničnog postupka propisuju rok za stavljanje je zahtjev za nadoknadu troškova stranka
dužna da stavi najdocnije do završetka
zahtjeva za nadoknadu troškova. Zahtjev za naknadu troškova raspravljanja koje prethodi odlučivanju
o troškovima, a ako se radi o donošenju
stranka je dužna da stavi najdocnije do završetka raspravljanja odluke bez prethodnog raspravljanja
koje prethodi odlučivanju o troškovima, a ako se radi o stranka je dužna da zahtjev za nadoknadu
troškova stavi u prijedlogu o kojem sud
donošenju odluke bez prethodnog raspravljanja, stranka je treba da odluči.
Iz citirane zakonske odredbe proizlazi da
dužna da zahtjev za naknadu troškova stavi u prijedlogu o kome je pravo stranke da zahtjeva nadoknadu
troškova ograničeno prekluzivnim rokom
sud treba da odluči.30 Cilj vezivanja roka stavljanja zahtjeva za čijim istekom stranka gubi to pravo.
Pogrešno se žalbom ističe da je stranka
završetak postupka je istovremeno odlučivanje o glavnoj stvari i dužna postaviti zahtjev za naknadu
troškovima postupka. troškova na posljednjem ročištu, s obzirom
da je njeno pravo da sve do završetka
raspravljanja koje prethodi odlučivanju
o troškovima postavi svoj zahtjev za
Rok u kojem se ima zahtijevati nadoknada troškova nadoknadu troškova, što je u konkretnom
slučaju i učinjeno podnošenjem zahtjeva
predstavlja prekluzivni, a ne dilatorni rok, pa se zahtjev za za naknadu troškova za sastav odgovora
na tužbu u samom podnesku, čime je rok
nadoknadu troškova podnesen u parničnom postupku ne može nesumnjivo održan. Također, iz žalbenih
smatrati preuranjenim, jer blagovremenost ove procesne radnje navoda proizlazi da je navedeni zahtjev
za nadoknadu troškova preuranjen, što
nije uslovljena njenim preduzimanjem na posljednjem ročištu za je također u suprotnosti sa citiranom
odredbom člana 159. stav 3. ZPP
glavnu raspravu, budući da je to posljednji, a ne jedini trenutak Republike Srbije, s obzirom da se radi o
prekluzivnom, a ne o dilatornom roku.
za postavljanje zahtjeva za nadoknadu troškova.31 Zahtjev za Blagovremenost ove procesne radnje
nadoknadu troškova podnosi se u roku koji ističe završetkom nije uslovljena njenim preduzimanjem
na posljednjem ročištu za glavnu
raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima, tako raspravu, budući da je to posljednji,
a ne jedini trenutak za postavljanje
da se radi o roku, a ne o tačno određenom, jedinom ročištu za zahtjeva za naknadu troškova. Zahtjev
za naknadu troškova kao procesna
podnošenje zahtjeva. Ukoliko je tužilac zahtjev za nadoknadu radnje preduzima se u roku koji ističe
završetkom raspravljanja koje prethodi
sudske takse na tužbu zatražio u određenom iznosu već u odlučivanju o troškovima, tako da se radi
tužbi, tada je sud prilikom odlučivanja o nadoknadi parničnih o roku, a ne o tačno određenom, jedinom
ročištu za podnošenje zahtjeva (Odluka
troškova dužan uvažiti taj zahtjev, bez obzira što tužilac isti nije Apelacionog suda u Novom Sadu, broj
Gž. 919/10 od 11. 1. 2011. godine).
određeno postavio i u troškovniku, već je u troškovniku zatražio 32 Odluka Županijskog suda u Varaždinu,
broj Gž. 2024/05-2 od 1. 3. 2006. godine u:
samo nadoknadu sudske takse po odluci suda.32 Preporučuje se Zbirka sudske prakse Županijskog suda u
Varaždinu broj 4 (građansko pravo), str. 97.

da tužilac troškove vezane za podnošenje tužbe navede u samoj

tužbi, jer ukoliko prilikom podnošenja tužbe, a najkasnije do
donošenja presude zbog propuštanja, tužilac nije opredijelio
zahtjev za nadoknadu parničnih troškova koje je do tada imao,
presudom zbog propuštanja parnični troškovi neće mu biti
dosuđeni.33 Nije opredijeljen zahtjev ako je tužilac u tužbi tražio
troškove koliko oni do kraja budu iznosili.34
Parnični postupak se ne završava uvijek odlukom koja

se donosi na osnovu prethodnog raspravljanja. U određenim
slučajevima postupak se završava bez prethodnog raspravljanja,
ali to ne daje pravo strankama da naknadno zahtijevaju nadoknadu
troškova. Ako je riječ o donošenju odluke bez prethodnog
raspravljanja, stranka je dužna zahtjev za nadoknadu troškova
staviti u prijedlogu o kojem sud treba odlučiti. Na primjer, sud
odlučuje bez prethodnog raspravljanja kada usvaja prigovor
nenadležnosti suda,35 te je stranka dužna potraživati troškove za
sastav podneska u kojem je istakla ova prigovor. Stranka ne može
uvijek znati da će se odluka donijeti bez prethodnog raspravljanja.
Dužnost je stranke da u svim slučajevima kada postoji mogućnost
donošenja odluke bez prethodnog raspravljanja zahtijeva
nadoknadu troškova postupka, ali se ovo primarno odnosi na
sastav podnesaka. Tužilac je dužan da u tužbi zahtijeva troškove
za sastav tužbe kao što su nagrada advokatu za sastav tužbe,
sudska taksa i druge troškove uvijek kada je moguće donošenje
presude na osnovu propuštanja ili presude na osnovu priznanja.
Ukoliko tužilac ne stavi određen zahtjev u tužbi, neće imati pravo
da troškove parničnog postupka naknadno zahtijeva. Međutim,
od stranaka se ne može očekivati da prilikom zastupanja na
svakom ročištu zahtijevaju nadoknadu troškova parničnog
postupka. Protivna stranka se upustila u raspravljanje i nema
osnova da tužilac očekuje da će tuženi priznati tužbeni zahtjeva
ili da tuženi očekuje da će se tužilac odreći od tužbenog zahtjeva.
Ako tuženi prizna tužbeni zahtjev sud odmah donosi presudu
na osnovu priznanja i tužilac nema o tome saznanja, te tužilac
ima pravo da zahtijeva pravo na nadoknadu troškova u roku
od 15 dana. Rok od 15 dana se primjenjuje i kod povlačenja ili
odustanka od pravnog lijeka, kao i kod dostavljanja obavijesti o 33 Odluka Okružnog suda u Valjevu,
broj Gž. 1486/05, u: Počuča, M. (2010)
odustanku, odnosno povlačenju tužbe.36 Isto je postupanje kada „Ostvarivanje i naknada parničnih
troškova“, Glasnik advokatske
se tužilac odrekne od tužbenog zahtjeva i sud donese presudu na komore Vojvodine, vol. 82, br. 9/2010,
str. 374.
osnovu odricanja. 34 Odluka Okružnog suda u Valjevu,
broj Gž. 1486/05, u: Ibid, str. 374.
35 Odluka Visokog trgovačkog suda
Ovo jasno ukazuje da se od stranaka zahtjeva da imaju RH, broj 65. Pž-6523/10-5 od 16. 12.
2010. godine.
u vidu koji troškovi će nastati, kao i moguće načine završetka 36 Vidi: Član 333. stav 5. ZPPBiH; član
396. stav 5. ZPPFBiH; član 396. stav 5.
postupka, s tim da se nakon zaključenja glavne rasprave ne može ZPPRS; član 130. stav 6. ZPPBDBiH.

postaviti zahtjev za nadoknadu troškova parničnog postupka.

Međutim, u predmetnoj odluci sud navodi da se sudska taksa
na presudu odmjerava nakon donošenja presude, zbog čega njen
iznos nije mogao biti poznat tužiocu u trenutku postavljanja
zahtjeva za naknadu troškova postupka, što je argument
drugostepenom sudu da se tužiocu dosude troškovi sudske
takse na presudu iako nije zahtijevao ove troškove. Troškovi koji
su izvjesni, kao što je sudska taksa na presudu su poznati tužioci
i on ove troškove, kao i sve druge troškove, mora potraživati
do zaključenja glavne rasprave, u suprotnom je prekludiran u
ostvarivanju svojih prava.
7. Dužnosti suda u pogledu neodređenog zahtjeva za

nadoknadu troškova postupka
U predmetnoj odluci, sud smatra da je dužnost suda da

u slučaju neodređenog zahtjeva pozove stranku na isti uredi.
Pravni osnov za obrazloženje svog mišljenja nalazi u članu 336
ZPPFBiH prema kojem sud vraća na uređenje pismene podneske
koji su nerazumljivi ili nepotpuni za postupanje, kao i u članu 66
ZPPFBiH prema kojem sud isto postupa i sa tužbom u kojoj je u
ovom slučaju postavljen zahtjev za naknadu troškova parničnog
postupka, te zaključuje da je sasvim jasno da je i sam sud
propustio postupiti prema pravilima parničnog postupka prema
kojim je dužan pozvati stranku na uređenje u smislu postavljanja
potpunog zahtjeva, za što je u konačnici sankcionirao tužioca.
Kod ovakvog mišljenja sud nije imao u vidu pravnu

prirodu zahtjeva za nadoknadu troškova parničnog postupka.
Iako se često troškovi smatraju dijelom tužbenog zahtjeva, i to
sporednim tužbenim zahtjevom, troškovi parničnog postupka
nisu tužbeni zahtjev. Presudom sud odlučuje o zahtjevu koji
se tiče glavne stvari i sporednih traženja, sa tim da o tužbenom
zahtjevu sud u pravilu odlučuje na temelju usmene, neposredne
i javne rasprave.37 Međutim, troškovi postupka nisu „sporedna
potraživanja“ iz ove zakonske odredbe, budući da se o zahtjevu
za nadoknadu parničnih troškova odlučuje i onda kada ih postavi
stranka (tuženi) koja nije podnijela tužbu i koja uopšte nema svog
glavnog zahtjeva i sporednih potraživanja. Prema tome, dužnost
nadoknade parničnih troškova posebna je imovinskopravna
obaveza propisana procesnim zakonskim odredbama i ona
je kao takva nezavisna od građanskopravnog odnosa o kojem 37 Sve pravne posljedice zahtjeva na
nadoknadu troškova parničnog
se vodi parnica. Zato se na zahtjev za troškove postupka, za postupka su navedene u odluci
Vrhovnog suda RH, broj Revr
razliku od ostalih sporednih potraživanja (kao što su kamate 1367/14-2 od 12. 7. 2016. godine.

i slično), uz ostalo, ne odnose ni procesna pravila o postojanju

parnice i preinaci tužbe. Iz toga slijedi zaključak da je zahtjev za
nadoknadu parničnih troškova samostalan zahtjev o kojem se, za
razliku od glavne stvari i sporednih potraživanja, ne raspravlja,
već se odlučuje u skladu sa propisanim procesnim pravilima.
Uostalom, zakonodavac odluku o troškovima razlikuje od
drugih sporednih potraživanja koja potiču iz građanskopravnog
odnosa o kojem se vodi parnica jer se odluka o troškovima
postupka u presudi uvijek smatra rješenjem, dok se o sporednim
potraživanjima vezanim uz glavni zahtjev odlučuje presudom.
Neodređen zahtjev stranke za nadoknadu troškova ne

dovodi do dužnosti suda da naloži stranci da zahtjev uredi.
Sud nije ovlašten da daje upute parničnim strankama o sadržini
zahtjeva za naknadu parničnih troškova, jer ovaj zahtjev ima
karakter materijalnopravnog zahtjeva38, odnosno radi se o
38 Prema odredbi člana 164. Zakona o
imovinskopravnoj obavezi. Može biti sporno na koji način parničnim postupku sud odlučuje
sud treba postupati kada zahtjev nije opredijeljen. Kada se o nadoknadi troškova parničnog
postupka samo na određeni zahtjev
ima jezičko tumačenje zakonske odredbe da sud o nadoknadi stranke, koja je dužna da najkasnije
do zaključenja glavne rasprave
troškova odlučuje na određen zahtjev stranke, došlo bi se do opredijeljeno navede troškove za koje
traži naknadu, što znači i u pogledu
zaključka da ukoliko zahtjev nije određen sud neće odlučivati odluke o parničnim troškovima važi
o zahtjevu za nadoknadu troškova. Bez odluke suda stranka opšte načelo izraženo u članu 2.
stav 1. istog zakona po kome sud u
bi bila onemogućena da odluku pobija žalbom, već bi zbog parničnom postupku odlučuje samo
u granicama zahtjeva koji su istaknuti
neodlučivanja suda bila ovlaštena da podnese prijedlog za u toku postupka, do zaključenja
raspravljanja.
donošenje dopunskog rješenja. Logičko i ciljno tumačenje dovodi Pošto zahtjev za naknadu izdataka
za vođenje parnice u smislu citirane
do zaključka da sud treba odlučiti i kada je neopredijeljen zahtjev, odredbe člana 164. stav 2. Zakona o
ali na način da će isti odbiti. Karakter zahtjeva za nadoknadu parničnim postupku ima karakter
materijalnopravnog zahtjeva, neo-
troškova parničnog postupka kao imovinskopravne obaveze snovan je i prigovor istaknut u
žalbi tužioca da je prvostepeni sud
propisane materijalnim zakonskim odredbama, u procesnom postupao protivno odredbi člana 11.
istog zakona time što je propustio
zakonu, dovodi do toga da sud uvijek može o njemu odlučiti, da ga upozori o sadržini zahtjeva za
nadoknadu parničnih troškova kakav
bez obzira što je neodređen. U sudskoj praksi nalazimo mišljenje treba da podnese (Odluka Vrhovnog
da je zahtjev odbačen iz razloga što zahtjev nije određen,39 što suda BiH, broj Gž. 21/88 od 21. 6.
1988. godine, u: Bilten sudske prakse
smatramo neispravnim jer bi za odbacivanje zahtjeva uslov bilo Vrhovnog suda BiH, broj 1/1987, str.
66).
nalaganje stranci da uredi zahtjev za nadoknadu troškova. Sud 39 Zahtjev tuženih - protivnika pre-
dlagača za troškove žalbenog
nije ovlašten da stranci naloži uređivanje zahtjeva za nadoknadu postupka je odbačen shodno članu
troškova parničnog postupka, što ukazuje da sud može ovaj 396. stav 1. ZPP s obzirom da nije
određen, jer se ne mogu tražiti
zahtjev jedino odbiti kada je neodređen. Cilj parničnog postupka troškovi žalbenog postupka „za
sastav odgovora od 2. 12. 2016. kao
je odlučivanje o tužbenom zahtjevu i kada je on neodređen sud je obrazloženog podneska, pristupa
sudu na ročište 24. 2. 2017. godine
dužan naložiti tužiocu da isti uredi, što se ne odnosi na zahtjev za kao i ovog podneska i sukladno
advokatskoj tarifi“ a da se ne navede
nadoknadu troškova postupka. Neprimjerno je prirodi zahtjeva koji određen novčani iznos se traži
za nadoknadu troškova postupka da sud nalaže strankama da (Odluka Okružnog suda u Bijeljini,
broj 83 0 P 006461 17 Gž 2 od 1. 11.
isti urede, što nije ni propisano pravilima parničnog postupka. 2018. godine).

8. Pretpostavljanje suda o troškovima stranke
Prema mišljenju suda iz predmetne odluke, tužilac

nije imao drugih troškova postupka osim sudskih taksi, čiju je
naknadu blagovremeno tražio tužilac, a koje troškove jedino i
može tačno odrediti (specificirati) sam sud. Prije svega nejasno
je na osnovu čega sud utvrđuje da tužilac nije imao drugih
troškova. Može se zaključiti, da sud pretpostavlja da pošto
tužilac nije imao punomoćnika advokata onda njegove troškove
čine samo troškovi za sudske takse. Ovo ne mora da bude tačno
i najčešće nije tačno. Tužilac je mogao da ima i druge troškove.
Prema Uredbi o naknadi troškova u sudskim postupcima u
Kantonu Sarajevo40 stranke imaju pravo na troškove prevoza,
troškove ishrane, troškove prenoćišta, naknadu plate, a ako je
stranci uslijed bolesti, tjelesnih mana ili godina starosti potreban
pratilac, pripada mu naknada troškova i za pratioca.41 Navedena
eventualna prava stranaka ukazuju da sud ne može znati koje
je sve troškove tužilac imao, a posebno ne može znati koje
troškove tužilac potražuje od suprotne stranke. Stranke slobodno
disponiraju svojim pravima i odgovorne su za ostvarivanje
svojih prava, tako da je na strankama da navedu koje troškove
zahtijevaju. Dužnost je stranki i da navedu visinu troškova koje
zahtijevaju i to za svaki trošak, s tim da u ovom slučaju može
biti odstupanja kao što je to kod sudske takse. Izuzetka nema
kada je u pitanje navođenje koje troškove stranka zahtjeva. Sud
ne može znati koje je troškove stranka imali niti može znati koje
troškove stranka potražuje od suprotne stranke. Postupanje suda
bi se svelo samo na pretpostavljanje i preuzimanje dužnosti da
dosuđuje troškove strankama iako one troškove nisu potraživale.
9. Položaj protivne stranke
Jedno od osnovnih načela parničnog postupka je načelo

kontradiktornosti. Ovo načelo vodi porijeklo iz rimskog prava i
izraženoj je u poznatoj maksimi ,,neka se čuje i druga strana“.42
Bez ovog načela nema ni sudskog postupka.43 Kod normiranja
ovog načela, zakonodavac nužnost da se protivna stranka 40 Službene novine KS, broj 27/03.
upozna sa zahtjevima protivne stranke nije ograničio samo na 41 Član 26. Uredbe o naknadi troškova u
sudskim postupcima.
tužbeni zahtjev, već je nužno da se svaka od stranaka upozna sa 42 Mulabdić, S. (2010) Građansko
procesno pravo, 2. izd., Gračanica:
svim zahtjevima protivne stranke.44 Ovakvo normiranje dovodi Grin, str. 65.
43 Ibid, str. 65.
do potrebe da se svaka stranka upozna i sa zahtjevima protivne 44 Član 5. ZPPFBiH.
stranke za troškove parničnog postupka.

U vezi nužnosti davanja mogućnosti jednoj stranci da se

izjasni o zahtjevu druge stranke o troškovima, Zuglia, S. i Triva,
S. navode: ,,Sud donosi odluku bez raspravljanja o zahtjevu, ali
ne i bez pružanja mogućnosti protivniku, da se izjasni o zahtjevu.
Treba uzeti, da je protivniku bila pružena ova mogućnost, ako
je na ročište bio uredno pozvan, ali nije pristupio, odnosno
ako je napustio ročište prije, nego što je stranka istakla zahtjev
za naknadu troškova. Ovo zbog toga, što strankama mora biti
poznato, da se zahtjev za naknadu troškova može ostvarivati
samo u parnici, pa moraju biti spremne na mogućnost, da
protivnik do određenog stadija postupka postavi svoj zahtjev.“45
Potreba da se stranka izjasni o zahtjevu protivne stranke o

troškovima, dovodi do logičnog pitanja kako će se jedna stranka
izjasniti o neodređenom zahtjevu? Kada zahtjev nije određen, već
je ostavljeno sudu da pretpostavlja šta stranka zahtjeva, onda se
protivna stranka ne može ni izjasniti čime se ona onemogućava
u raspravljanju. Ako imamo pristup suda u vezi određenosti
zahtjeva koji je naveden u predmetnoj odluci, onda se protivna
stranka nalazi u poziciji da poduzme radnje na vlastitu štetu.
Ukoliko se protivna stranka ne bi ništa izjasnila o troškovima,
sud bi donio odluku prema kojoj bi pretpostavio koji su troškovi
koje je stranka zahtijevala. Protivna stranka ne bi znala o kojim
se troškovima radi, i ne bi imala mogućnost da u određenom
dijelu, ili u cijelosti, ospori zahtjev za troškove parničnog
postupka. Opravdano je očekivati da stranka hoće da zna o kojim
troškovima se radi, i da prigovori na tako neodređen zahtjev za
troškove. U ovoj situaciji ona bi ukazala podnosiocu zahtjeva da
je potrebno da navedene koje troškove zahtjev i u kojem iznosu,
na koji način bi ukazala podnosiocu zahtjeva na njegov propust,
i omogućila da zahtjeva više troškova nego što bi sud dosudio.
Na primjer, u predmetnom slučaju sud je pretpostavio da se radi
o troškovima sudske takse na tužbu i sudske takse na presudu,
dok bi tužilac po prigovoru tuženog zahtijevao i troškove koji se
odnose na troškove prevoza, troškove ishrane i naknadu plate.
Značajno je i što je navedeno mišljenje Zuglia, S. i Triva,

S. nastalo prije više od šezdeset godina i u vremenu u kojem se
parnični postupak zasnivao na istražnom načelu, u kojem je cilj
bila materijalna istina. I pored cilja materijalne istine, odnosno
potrebe da i sud učestvuju u saznanju materijalne istine i zaštite
stranaka, nije bilo mišljenje da se o zahtjevu stranaka može
pretpostavljati već je njihova dužnost da određeno navedu
koje troškove zahtijevaju i u kojem iznosu, a samo kod sudskih 45 Zuglia, S., Triva, S. (1957) Komentar
Zakona o parničnom postupku, I
taksi koje nisu već određene od strane suda stranka može da u svezak, op. cit., str. 351.

zahtjevu ne navede njenu visinu, ali je dužna da navedene koju

sudsku taksu zahtijeva.
10. Zaključak
Određen zahtjev znači da se u njemu mora navesti vrsta

poduzete radnje za koju se troškovi traže, broj preduzetih radnji
(podnesaka, zastupanja i slično) i iznos koji se potražuje za tu
radnju.
Izuzetak od ovog pravila se odnosi na sudske takse, kada

se od stranke zahtjeva da navede za koje sudske takse potražuje
troškove, ali ne mora navoditi iznos koji potražuje od suprotne
stranke. Ne mogu se prihvatiti mišljenja iz sudske prakse da
je dovoljno navesti da stranka potražuje troškove parničnog
postupka ili „eventualne sudske takse“, u kojim slučajevima sud
može samo pretpostavljati koje troškove odnosno koje sudske
takse stranka potražuje. Sud ne može znati koje je troškove
stranka imali niti može znati koje troškove stranka potražuje od
suprotne stranke, čak niti u slučaju kada nema punomoćnika
advokata. Postupanje suda bi se svelo samo na pretpostavljanje i
preuzimanje dužnosti da dosuđuje troškove strankama iako one
troškove nisu potraživale.
Zahtjev za naknadu troškova stranka je dužna da stavi

najdocnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju
o troškovima, a ako se radi o donošenju odluke bez prethodnog
raspravljanja, stranka je dužna da zahtjev za naknadu troškova
stavi u prijedlogu o kome sud treba da odluči. Rok u kojem se
ima zahtijevati nadoknada troškova predstavlja prekluzivni, a
ne dilatorni rok, pa se zahtjev za nadoknadu troškova podnesen
u parničnom postupku ne može smatrati preuranjenim, jer
blagovremenost ove procesne radnje nije uslovljena njenim
poduzimanjem na posljednjem ročištu za glavnu raspravu,
budući da je to posljednji, a ne jedini trenutak za postavljanje
zahtjeva za nadoknadu troškova.
Kada stranka postavi neodređen zahtjev za nadoknadu

troškova parničnog postupka, sud nema dužnost naložiti stranci
da postavi određen zahtjev. Ne samo da sud nije dužan, sud ne
smije da naloži ili uputi stranku da ona odredi zahtjev. Karakter
zahtjeva za nadoknadu troškova parničnog postupka kao
imovinskopravne obaveze propisane materijalnim zakonskim
odredbama u procesnom zakonu, dovodi do toga da sud uvijek

može o njemu odlučiti, bez obzira što je neodređen. Kada

stranka postavi neodređen zahtjev, sud je dužan da isti odbije.
Odlučivanjem o neodređenom zahtjevu, protivna stranka ne
zna o kojem zahtjevu sud odlučuje, ne može se ni izjasniti, jer ne
zna koje troškove podnosilac zahtjeva potražuje. Ukoliko ukaže
na ovaj propust, ova radnja može biti na njenu vlastitu štetu jer
podnosilac zahtjeva može onda zahtijevati više troškova nego
što bi sud pretpostavio da su ti troškovi.

Dušan Đuričić1
GLAVNA RASPRAVA U
PARNIČNOM POSTUPKU
Sažetak: Predmet ovog rada jesu odredbe Zakona o parničnom

postupku Federacije Bosne i Hercegovine koje obrađuju poglavlje
koje se odnosi na glavnu raspravu, njen tok, kao i radnje koje se
preduzimanju na tom ročištu. Obrađene su praktične situacije koje
se odnose na izvođenje materijalnih dokaza, dokaza saslušanjem
parničnih stranaka, svjedoka, uviđaja, vještaka, istaknutih prigovora
parničnih stranaka, te uloge suda u rukovođenju glavnom raspravom
kao i u odnosu na isticane prigovore povodom izvođenja pojedinih
dokaza u postupku, pa sve do iznošenja završnih riječi i zaključivanja
glavne rasprave. Cilj ovog rada, a i intencija autora, jeste da čitaocu
približi često krute zakonske odredbe, odnosno olakša tumačenje
istih i primjenu u praksi, te da naglasi značaj učešća svih učesnika u
parničnom postupku, kao i obavezama koje proističu iz poziva suda u
odnosu na glavnu raspravu.
Ključne riječi: glavna rasprava, saslušanje parničnih stranaka,

svjedok, uviđaj, vještak, prigovori, dokazni prijedlozi, završne riječi,
rok za izradu odluke, prekoračenje roka za izradu odluke.
Uvod
Glavna rasprava je drugi dio prvostepenog parničnog

postupka i odvija se nakon održavanja pripremnog ročišta,
odnosno najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja
pripremnog ročišta.2 Isto tako, moguće je glavnu raspravu
održati odmah nakon održavanja pripremnog ročišta3, što je
najčešće slučaj kod jednostavnijih predmeta ili predmeta kod
kojih nema spornih činjenica, odnosno kao sporan se javlja
pravni osnov tužbe, dok se visina tužbenog zahtjeva ne spori.
Intencija zakonodavca u ovom dijelu jeste da se postupak učini
ekonomičnim i efikasnim, s tim da treba razlikovati i situaciju
u kojoj se jedna parnična strana protivi provođenju glavne
rasprave odmah nakon pripremnog ročišta, pa bi u toj situaciji 1 Autor je sudija Okružnog suda u
trebalo takvom zahtjevu udovoljiti, a kako bi se parnična stranka 2
Istočnom Sarajevu.
Član 94. stav 2. Zakona o parničnom
imala dovoljno vremena da se pripremi za glavnu raspravu, te 3
postupku FBiH
Član 94. stav 3. ZPP-a FBiH: Sud
kako bi joj se omogućilo da blagovremeno iznese svoje dokaze može odrediti da se glavna rasprava
održi odmah nakon pripremnog
i adekvatno raspravlja o svim relevantnim pitanjima. U daljem ročišta.

tekstu će biti obrađene preliminarne radnje suda, te tok odvijanja

postupka glavne rasprave.
Preliminarne radnje suda
Održavanju glavne rasprave prethodi uredno pozivanje

parničnih stranaka, što podrazumijeva da sud prisutne parnične
stranke na pripremnom ročištu obavijesti o datumu i vremenu
održavanja glavne rasprave, uz prethodne konsultacije, prema
raspoloživim danima i terminima suda i parničnih stranaka.
Kada na pripremnom ročištu nije prisustvovala jedna od
parničnih strana, u toj situaciji sud će istoj poslati pismeni poziv
4
, kao i licima čije saslušanje je predviđeno za glavnu raspravu.
Tu se najčešće radi o saslušanju vještaka, svjedoka, kao i samih
parničnih stranaka, pri čemu se punomoćnici parničnih stranaka
mogu obavezati da o terminu ročišta za glavnu raspravu
obavijeste parnične stranke, kao i da će biti saslušani u svoju
parničnih stranaka. Na taj način se ostvaruje i načelo efikasnosti,
te značajno smanjuju troškovi slanja poziva parničnim strankama.
Kada se stranci koja nije bila prisustna na pripremnom ročištu
šalje poziv za glavnu raspravu, dostavlja joj se i kopija zapisnika
sa pripremnog ročišta, koje u sebi sadrži i rješenje o zakazivanju
glavne rasprave, datum i sat održavanja ročišta, te upozorenje
o posljedicama neopravdanog izostanka sa ročišta5. Dakle,
veoma važna činjenica koju je parničnim strankama, vještacima,
te ostalim učesnicima u postupku saopštiti u pozivu za glavnu
raspravu jesu posljedice koje mogu nastati po iste, u slučaju
neopravdanog izostanka sa ročišta. Ovo je važno, budući da se
bez ove napomene i upozorenja, po stranke i ostale učesnike ne
mogu primjeniti procesne mjere, u smislu donošenja rješenja
o povlačenju tužbe, u situaciji izostanka tužitelja sa ročišta, te
prinudne mjere radi dovođenja svjedoka radi prisustva ročištu
za glavnu raspravu, te kažnjavanju zbog navedenog izostanka,
kao i vještaka.6 4 Član 96. stav 1. ZPP-a FBiH: Sud će
na ročište za glavnu raspravu pozvati
stranke koje nisu bile prisutne na
pripremnom ročištu, kao i svjedoke
i vještake koje je na pripremnom
Tok odvijanja glavne rasprave 5
ročištu odlučio da pozove.
Član 96. stav 3. ZPP-a FBiH: Stranci
koja nije bila prisutna na pripremnom
ročištu uz poziv za glavnu raspravu
U odnosu na tok odvijanja glavne rasprave, isti počinje dostavlja se ovjeren prepis rješenja iz
stava 1. člana 94. ovog zakona.
prozivanjem stranaka, koje pristupaju u sudnicu, te se pristupa 6 Član 96. stav 2. ZPP-a FBiH: U
pozivu za glavnu raspravu, sud će
utvrđivanju prisutnih a pozvanih lica, te urednosti poziva za obavijestiti pozvane o posljedicama
glavnu raspravu7, zatim provjeri pristiglih podnesaka u slučaju 7
izostanka sa ročišta.
Član 97. stav 2. ZPP-a FBiH: Poslije
opravdanosti izostanka, ukoliko ih je bilo. U zavisnosti od toga, sudija utvrđuje da li su došla sva
pozvana lica, pa ako nisu, provjerava
rezultata ovih preliminarnih radnji, zavisi i tok postupka. Tako, da li su odsutna lica uredno pozvana i
imaju li opravdan razlog za izostanak

u slučaju da na ročište za glavnu raspravu ne pristupi uredno

pozvani tužitelj, tužba se smatra povučenom, osim u situaciji
kada se tuženi upusti u raspravljanje8. U situaciji kada se tuženi
ne upusti u raspravljanje, sud donosi rješenje o povlačenju
tužbe, te pismeni otpravak dostavlja tužiocu i tuženom. Kada
tuženi izostane, a izostanak ne opravda, kao i ukoliko je
poziv uredan, tada će se glavna rasprava održati u njegovom
odsustvu.9 U daljem toku postupku se raspravlja o eventualnim
prigovorima vezanim za činjenicu da rješavanje o tužbenom
zahtjevu ne spada u sudsku nadležnost, da je tužba podnijeta
neblagovremeno, da o istom zahtjevu već teče parnica, da je
stvar pravosnažno presuđena, da je o predmetu spora sklopljeno
sudsko poravnanje, da se tužilac pred sudom odrekao tužbenog
zahtjeva, da ne postoji pravni interes tužioca za podnošenje tužbe
za utvrđenje ili da tužilac u roku koji je sud odredio nije otklonio
nedostatke tužbe10. O navedenim prigovorima se može odlučiti
odmah, a u slučaju da se ne prihvati prigovor, o istim se može
odlučiti zajedno sa odlukom o glavnoj stvari.11 Na rješenje kojim
je odlučeno o prigovoru, odnosno kojim je odbijen prigovor nije
dozvoljena posebna žalba.12 Dalji tok postupka se odvija na način
da tužitelj izlaže ukratko tužbu, izjavljuje da ostaje ili odustaje od
svih ili pojedinih dokaznih prijedloga sa pripremnog ročišta, te
po potrebi predlaže nove dokaze13, te po potrebi izlaže, odnosno
daje osvrt na eventualne podneske tužene strane14, koji su
pristigli u vremenu od održavanja pripremnog ročišta do glavne
rasprave. Nakon toga, tužena strana ukratko izlaže odgovor na
tužbu, te navodi da ostaje ili odustaje od dokaznih prijedloga sa
pripremnog ročišta ili iznosi nove dokaze 15, kao što može da se
izjasni na eventualno izjašnjenje tužitelja na pojedini podnesak
tužene ili osvrta postupka. 8 Član 97. stav 3. ZPP-a FBIH
9 Član 97. stav 4. ZPP-a FBiH
Provođenje materijalnih dokaza 13 Član 102. stav 2. ZPP-a FBiH:
Stranke mogu u toku glavne
rasprave iznositi nove činjenice i
predlagati nove dokaze, samo ako
Poslije gore navedene faze postupka, pristupa se učine vjerovatnim da ih bez svoje
provođenju, odnosno čitanju materijalnih dokaza, pri čemu krivice nisu bile u mogućnosti
iznijeti, odnosno predložiti na
prvo tužitelj čita svoje dokaze, a nakon njega tužena strana pripremnom ročištu.
14 Član 102. stav 1. ZPP-a FBiH: Svaka
čita svoje dokaze, te se stranke pozivaju da se izjasne da stranka treba u svojim izlaganjima
da iznese sve činjenice potrebne
li imaju primjedbi na provedene materijalne dokaze. Ovo za obrazloženje svojih prijedloga,
pitanje ne treba posmatrati sa aspekta protivljenja provođenju da ponudi dokaze potrebne za
utvrđivanje svojih navoda kao i da
materijalnih dokaza ili pojedinog materijalnog dokaza,odnosno se izjasni o navodima i ponuđenim
dokazima protivne stranke.
prigovora koji se ističe na pripremnom ročištu, nego samo na 15 Član 102. stav 2. ZPP-a FBiH:
Stranke mogu u toku glavne
način provođenja, odnosno izvođenja dokaza, tj. primjedbi rasprave iznositi nove činjenice i
predlagati nove dokaze, samo ako
u tehničkom smislu. Tu situaciju možemo imati u slučaju učine vjerovatnim da ih bez svoje
kada tužilac ili tuženi nisu pročitali pojedini dokaz, ali nisu ni krivice nisu bile u mogućnosti
iznijeti, odnosno predložiti na
pripremnom ročištu.

izjavili da odustaju od njega, pa se u zavisnosti od toga da li

se radi o tehničkoj grešci, odnosno čitanju ili stvarnoj namjeri
odustanka od pojedinog dokaza, preduzimaju potrebne radnje
u smislu upita toj strani da li odustaje od provođenja dokaza
ili ostaje pri istom, te će se u slučaju da je u pitanju omaška u
čitanju, navedeni, „ispušteni“ dokaz unijeti u zapisnik o glavnoj
raspravi, te ukoliko izjavi da odustaje od navedenog dokaza,
donijeti rješenje o neprovođenju tog dokaza. Ovdje valja istaći da
za donošenje rješenja o neprovođenju pojedinog materijalnog ili
drugog dokaza nije potrebna saglasnost druge stranke, budući
da stranka koja je predložila pojedini dokaz ili dokaze slobodno
disponira zahtjevima koje je stavila u toku postupka16, što
uključuje i odustanak od provođenja svih ili pojedinih dokaza.
Saslušanje parničnih stranaka
Nakon provođenja materijalnih dokaza, pristupa se

saslušanju parničnih stranaka, ukoliko je takav prijedlog usvojen
na pripremnom ročištu. Naime, česte su situacije u kojima
jedna ili obje parnične strane predlažu saslušanje parničnih
stranaka, ali po prirodi spora, odnosno jednostavnih sporova
isto nije potrebno, te u tim situacijama sud može odbiti prijedlog
za saslušanje parničnih stranaka. To su situacije u kojima je
predmet spora novčano potraživanje koje se može dokazati
materijalnim dokazima, te provođenjem dokaza vještačenjem po
vještaku ekonomske struke. U slučaju da sud nađe potrebnim
saslušanje parničnih stranaka, donijeće rješenje kojim će
dozvoliti provođenje saslušanja, te će parnične stranke upoznati
sa razlogom pozivanja. Ono što je značajno kod saslušanja
parničnih stranaka je to da se u slučaju neopravdanog izostanka
jedne ili obje parnične stranke, na iste ne mogu primjeniti
prinudne mjere, odnosno prinudno dovođenje, te se stranka ne
može primorati da daje svoj iskaz17, niti se može novčano kazniti
usljed svog izostanka sa ročišta.
16 Član 3. stav 1. ZPP-a FBIH: Stranke

Kada se tužitelj saslušava kao parnična stranka, najčešća mogu slobodno raspolagati
situacija jeste da se saslušava putem svog punomoćnika18, ali zahtjevima koje su stavile u toku
postupka.
moguće su situacije u kojima se tužitelj sam zastupa, pa mu se 17 Član 167. ZPP-a FBIH: Ne mogu se
primijeniti nikakve prinudne mjere
mora omogućiti pravo da sam iznese svoje viđenje predmetne prema stranci koja se nije odazvala
pozivu suda radi saslušanja, niti se
pravne situacije. U toj situaciji, kada tužitelj nema punomoćnika, stranka može prinuditi na davanje
sud prvo ispituje tužitelja.19 Nakon izlaganja tužitelja, odnosno iskaza.
18 Član 104. stav 1.ZPP-a FBiH: Prilikom
postavljanja pitanja od strane njegovog punomoćnika, tužena izvođenja dokaza saslušanjem stra-
naka stranku prvo ispituje njen
strana ima pravo da postavlja pitanja tužitelju. Svakako da je punomoćnik, a poslije toga suprotna
stranka.
važno napomenuti da u svakoj fazi postupka sud ima pravo da 19 Član 104. stav 2. ZPP-a FBiH

postavlja pitanja parničnim strankama, kao i ostalim učesnicima

u postupku.20 U daljem toku postupku, saslušava se tužena
strana, pri čemu je ispituje njen punomoćnik, odnosno sud
ukoliko nema punomoćnika, a nakon toga tužitelj. Ukoliko
tužitelj ili tuženi ne pristupe na ročište radi saslušanja, a pri
tome imaju punomoćnika, tada sud donosi rješenje kojim
stavlja van snage rješenje kojim je određeno provođenje dokaza
saslušanjem parnične stranke. Ukoliko nemaju punomoćnike,
za tužitelja izostanak s ročišta predstavlja razlog za povlačenje
tužbe, a za tuženog, donošenje prethodno navedenog rješenja o
neprovođenju dokaza saslušanjem.
Saslušanje svjedoka
Sljedeća faza glavne rasprave, nakon provođenja

saslušanja parničnih stranaka, ukoliko je provedeno, jeste
saslušanje svjedoka. Prethodne radnje suda idu u smjeru
utvrđivanja činjenice urednog zaprimanja poziva, kao i
upozorenja o posljedicama izostanka21, te ocjene opravdanog
ili neopravdanog izostanka sa ročišta. U zavisnosti od ishoda
tih preliminarnih radnji, zavisi tok postupka, odnosno radnje
koje će se preduzeti prema strankama (odgoda ročišta) ili
sankcionisanje svjedoka u vidu novčane kazne, te njegovog
prinudnog dovođenja. U oba slučaju dolazi do odgode ročišta, 20 Član 106. ZPP-a FBIH
21 Član 142. ZPP-a FBiH: Svjedoci se
odnosno odlaganja započetog ročišta. Kada je svjedok pristupio pozivaju dostavom pismenog poziva
u kojem se navodi ime i prezime
u sudnicu, prije njegovog saslušanja, sud uzima lične podatke, i ime jednog roditelja pozvanog,
vrijeme i mjesto dolaska, predmet u
ime i prezime, datum i mjesto rođenja, zanimanje, te mu se vezi s kojim se poziva i naznaka da
postavlja pitanje da li je u srodstvu sa parničnim strankama ili se poziva kao svjedok. U pozivu će
se svjedok upozoriti na posljedice
u zavadi22, te se upozorava na obavezu kazivanja istine, kao i neopravdanog izostanka predviđene
odredbama člana 410. ovog zakona
da lažni iskaz predstavlja krivično djelo23, a nakon utvrđivanja i na pravo na naknadu troškova iz
člana 146. ovog zakona.
njegovog identiteta pristupa saslušanju. Sud takođe upoznaje 22 Član 143. stav 3. ZPP-a FBiH: Zatim
će se svjedok pitati za ime i prezime,
svjedoka da može uskratiti odgovor na postavljena pitanja, ime jednog roditelja, boravište,
kao i na to da može uskratiti odgovor na pitanje ukoliko bi tim mjesto i datum rođenja, godine života
i njegov odnos sa strankama.
odgovorom povrijedio službenu ili vojnu tajnu ili bi sebe ili 23 Član 143. stav 2. ZPP-a FBIH: Svjedok
će se prethodno opomenuti da je
svoje srodnike izložio opasnosti od krivičnog gonjenja.24 Prvo dužan da govori istinu i da ne smije
ništa prećutati, a zatim će se upozoriti
se saslušavaju svjedoci tužitelja, putem punomoćnika tužitelja, na posljedice davanja lažnog iskaza.
24 Član 140. stav 1. ZPP-a FBIH: Svjedok
odnosno tužitelja lično, nakon čega ih ispituje tužena strana, te se može uskratiti odgovor na pojedina
poslije toga saslušavaju svjedoci tužene. Na postavljeno pitanje pitanja ako bi svojim odgovorom
na ta pitanja izložio opasnosti od
suprotna strana ima pravo prigovora, sa jasnim obrazloženjem, krivičnog gonjenja sebe ili svoje
srodnike po krvi u pravoj liniji
te nakon toga sud donosi rješenje kojim će dozvoliti ili odbiti do bilo kog stepena, a u pobočnoj
liniji do trećeg stepena zaključno,
postavljeno pitanje. Takođe, kada je ispitivanje svjedoka od svog bračnog druga ili srodnike po
strane suprotne strane u pitanju, valja istaći da se pitanja trebaju tazbini do drugog stepena zaključno
i onda kad je brak prestao, lice sa
bazirati na pitanjima i predloženim okolnostima, odnosno da kojim živi u vanbračnoj zajednici ili
njegove srodnike do drugog stepena
ne mogu izlaziti van okvira predloženih okolnosti, na šta osim zaključno, kao i svog staraoca ili
staranika, usvojioca ili usvojenika.

parnične stranke, vodi računa i sud, te u slučaju uzastopnih

pitanja, sud može opomenuti punomoćnika ili parničnu stranku
da se uzdrži od postavljanja takvih pitanja, odnosno u slučaju
i daljem ponavljanja takvih pitanja, čak i novčano kazniti. Isto
tako, odbijanje svjedoka da odgovori na pitanje, predstavlja
razlog za novčano kažnjavanje, ukoliko takvo odbijanje sud
ocijeni kao neosnovano.25 Važno je naglasiti i da sud, tokom
cijelog postupka vodi računa o redu u sudnici i dostojanstvu
suda26, te će upozoriti lica koja narušavaju red u sudnici da se
uzdrže od takvog ponašanja, te da, ukoliko nastave sa istim
ili sličnim ponašanjem, da će im biti izrečena novčana kazna i
udaljenje iz sudnice.27 Nakon saslušanja svjedoka, tužitelj se
izjašnjava na način da prihvata ili osporava iskaz svjedoka u
cjelosti ili djelimično, te na isti način i tužena strana izjavljuje
da li prihvata ili osporava iskaz i u kojem dijelu. Svjedok ima
pravo na putne troškove, kao i druge troškove28, za koje mora
da sudu ponudi dokaze. Ukoliko to izostane, sud donosi rješenje
o odbijanju troškova svjedoka, odnosno u slučaju opravdanosti
troškova, donosi rješenje o troškovima svjedoka, pri čemu se
25 Član 141. stav 1. ZPP-a FBiH:
zahtjev za dosuđivanje troškova mora postaviti odmah nakon Opravdanost razloga za uskraćivanje
saslušanja, o čemu se svjedok upozorava, inače gubi pravo na svjedočenja ili odgovora na pojedina
pitanja ocjenjuje sud pred kojim
troškove.29 svjedok treba da svjedoči, nakon što
se o tome izjasne stranke.
26 Član 100. stav 2. ZPP-a FBiH: Sudija
se u toku glavne rasprave stara
o održavanju reda u sudnici i o
dostojanstvu suda.
Uviđaj 27 Član 407. ZPP-a FBiH: Ako lice koje
učestvuje u postupku ili lice koje kao
slušalac prisutan raspravi, vrijeđa
Kao jedno od najpouzdanijih dokaznih sredstva, uviđaj sud ili druge učesnike u postupku,
ometa rad ili se ne pokorava
se provodi od strane suda u parničnom postupku, kada je naredbama suda za održavanje reda,
sud će ga opomenuti. Ako opomena
za utvrđivanje neke činjenice, pribavljanje informacija ili bude bezuspješna, sud će opomenuto
lice udaljiti iz sudnice ili kazniti
razjašnjenje određenih okolnosti bitnih za predmet postupka novčanom kaznom od 100 do 1.000
potrebno neposredno opažanje suda.30 Stranke predlažu konvertibilnih maraka, a može ga i
udaljiti i kazniti novčanom kaznom.
provođenje uviđaja, ali i sud može samostalno odrediti uviđaj, 28 Član 146. stav 1. ZPP-a FBiH:
Svjedok ima pravo na naknadu
kada utvrdi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima putnih troškova i troškova za ishranu
i prenoćište, kao i na naknadu
kojima ne mogu raspolagati.31 Uviđaj se provodi na okolnosti izgubljene zarade, nastalih usljed
koje su stranke predložile na pripremnom ročištu, na kojem je njegove obaveze da svjedoči.
29 Član 146. stav 2. ZPP-a FBIH: Svjedok
određen predmet uviđaja, datum i vrijeme uviđaja, kao i u vezi mora da zahtijeva naknadu odmah
po saslušanju, inače gubi pravo na
s tim, potrebna vještačenja koja će se provesti na uviđaju. Dakle, nju. Sud je dužan da na ovo upozori
svjedoka.
sudija provodi uviđaj i isti se provodi u zgradi suda, ali najčešće 30 Član 130. ZPP-a FBiH: Uviđaj se
preduzima kad je za utvrđivanje
na licu mjesta uz učešće vještaka32, u zavisnosti od vrste spora. neke činjenice ili za razjašnjenje
Kada je u pitanju obaveza prisustva uviđaju, na identičan način neke okolnosti potrebno neposredno
opažanje suda.
se primjenuju odredbe o prisustvu parničnih stranaka na glavnoj 31 Član 7. stav 3. ZPP-a FBiH: Sud
je ovlašćen da utvrdi i činjenice
raspravi, što znači da izostanak jedne od parničnih stranaka koje stranke nisu iznijele i naloži
izvođenje dokaza koje stranke nisu
proizvodi posljedice kao i izostanak sa glavne rasprave. Kada predložile, ako iz rezultata rasprave
i dokazivanja proizlazi da stranke
je u pitanju provođenje uviđaja, preduslov za provođenje istog idu za tim da raspolažu zahtjevima
jesu predujmljeni troškovi uviđaja. Isti se odnose na troškove kojima ne mogu raspolagati.
32 Član 130. stav 1. ZPP-a FBiH: Uviđaj
se može vršiti i uz učešće vještaka.

izlaska sudije i sudskog zapisničara, odnosno troškove prevoza

službenim vozilom na lice mjesta izvan suda, izlazak vještaka,
te troškovi svjedoka i drugih lica čije prisustvo je potrebno
radi provođenja uviđaja, kao i troškovi pribavljanja predmeta
vještačenja. Troškovi uviđaja se predujmljuju prema iznosu koji
odredi sud, od slučaja do slučaja. U praksi su česte situacije da
sredstva za uviđaj nisu predujmljena, a uviđaj je obavljen, pa
bi u toj situaciji sud trebao donijeti rješenje o naknadi troškova
stranci koja ima pravo na te troškove sa nalogom dužne stranke
da iste izmiri, odnosno da pokrene izvršni postupak radi
prinudnog izvršenja, ukoliko do izmirenja troškova ne dođe.
Nakon provođenja uviđaja, pristupa se provođenju dokaza
vještačenjem, ukoliko je predloženo.
Saslušanje vještaka
U daljem toku glavne rasprave, nakon provedenog

saslušanja svjedoka, pristupa se saslušanju vještaka. Ukoliko je
vještak izostao sa ročišta, a bio uredno pozvan i upozoren na
posljedice izostanka sa ročišta, te izostanak nije opravdao, u
toj situaciji su se stekli uslovi za njegovo novčano kažnjavanje,
pri čemu se visina novčane kazne odmjerava u odnosu na svaki
pojedinačan slučaj unutar zakonskog raspona visine kazne. Kada
je u pitanju redoslijed odvijanja radnji u parničnom postupku,
korisno je napomenuti da sud može promjeniti raspored
odvijanja glavne rasprave, u izuzetnim situacijama, odnosno
koje će dokaze prvo provesti33, što znači da se provođenje dokaza
vještačenjem, odnosno saslušanjem vještaka može provesti i prije
saslušanja svjedoka, ukoliko to sud nađe svrsishodnim. Kada je
vještak pristupio na ročište za glavnu raspravu, tada ukratko
izlaže svoj nalaz i mišljenje, te mu pitanja postavljaju parnične
33 Član 99. stav 2. ZPP-a FBiH:
stranke34, ukoliko ih imaju, kao i eventualne prigovore na nalaz, Izuzetno, sud može odrediti
sa mogućnošću isticanja prijedloga dopune nalaza i mišljenja. redosljed odvijanja glavne rasprave
drugačiji od redosljeda predviđenog
Sud o ovim pitanjima može od vještaka zatražiti pojašnjenje, u stavu 1. ovog člana.
34 Član 105. ZPP-a FBiH: Stranke
nakon čega će donijeti rješenje o usvajanju ili odbijanju dopune ispituju svjedoke i vještake. Sudija
prvo daje riječ stranci koja je
vještačenja. Isto se odnosi i na postavljanje pitanja vještaku, predložila svjedoka ili vještaka, zatim
suprotnoj strani, a zatim, ukoliko je
identično kao u situaciji saslušanja svjedoka35. Nakon saslušanja potrebno, ponovo stranci koja ih je
vještaka, istom se dostavlja rješenje o troškovima36. Ukoliko predložila.
35 Član 161. ZPP-a FBiH: Ako
nalaz i mišljenje ne budu izrađeni do dana održavanja ročišta odredbama ovog zakona nije
drugačije određeno, na izvođenje
za glavnu raspravu, tada će se ročište odgoditi, te odrediti novi dokaza vještačenjem shodno se
primjenjuju odredbe o saslušanju
datum i termin održavanja istog. U slučaju odgode ročišta, sud svjedoka.
će parnične stranke upitati da li zahtjevaju da njihove troškove 36 Član 160. ZPP-a FBiH: Vještak ima
pravo na naknadu putnih troškova,
na ime pristupa odgođenom ročištu snosi vještak, nakon čega troškova za ishranu i prenoćište i
troškova vještačenja, kao i pravo
će, ukoliko postave takav zahtjev, vještaku naložiti da naknadi na razumnu nagradu za izvršeno
vještačenje.

troškove parničnih stranaka na ime pristupa ročištu zbog

razloga koji se stavljaju na teret vještaku.37 Na ovaj način se svi
učesnici postupka potiču da se pridržavaju svojih obaveza u
sudskom postupku, te omogućavaju odvijanje samog postupka
u kontinuitetu, bez nepotrebnih odlaganja ročišta.
Iznošenje završnih riječi
Završna faza glavne rasprave, odnosno sljedeća radnja

nakon provođenja dokaznog postupka, jeste iznošenje završnih
riječi. Tužitelj prvo iznosi završne riječi u kojima sumira
provedeni postupak, daje osvrt na provedene materijalne dokaze,
kao i osvrt na iskaze svjedoka, sa prijedlogom donošenja odluke
nakon glavne rasprave.38 Tuženi na identičan način iznosi završne
riječi, s tim da se u cilju efikasnosti postupka, završne riječi mogu
predati sudu u pismenom podnesku, s tim da iste čine sastavni
dio zapisnika o glavnoj raspravi. Nakon završnih riječi tužene, 37 Član 411.stav 3. ZPP-a FBiH: Sud će
na zahtjev stranke narediti vještaku
može se dozvoliti da se tužitelj izjasni na iste, te tuženoj dozvoliti da nadoknadi troškove što ih je
uzrokovao svojim neopravdanim
da se izjasni na izlaganje tužitelja. Nakon ovoga bi trebalo i nedostavljanjem nalaza i mišljenja,
neopravdanim izostankom, odnosno
tužitelju dozvoliti konačno referisanje na izlaganje tuženog, te neopravdanim odbijanjem da
zaključiti glavnu raspravu, budući da iznošenje završnih riječi ne vještači.
38 Član 99. stav 1. tačka 6) ZPP-a FBiH:
može biti razlog za odugovlačenje postupka, niti povod za nove Po izvođenju svih dokaza, obje
stranke, počev od tužioca, imaju
diskusije, kod činjenice da se istim samo rezimira provedeni pravo da se obrate sudu završnim
izlaganjem, kojim se rezimiraju
postupak, koji je de facto okončan. pravni i činjenični aspekti predmeta.
39 Član 184. ZPP-a FBIH: Sud će donijeti
presudu i izraditi pismeni otpravak
najdocnije u roku od 30 dana od dana
zaključenja glavne rasprave.
Zaključenje glavne rasprave 40 Član 185. stav 1. ZPP-a FBiH: Po
zaključenju glavne rasprave, sud
će prisutne stranke obavijestiti o
datumu donošenja presude. Ako
Nakon iznošenja završih riječi, sud donosi rješenje kojim jedna od stranaka nije prisustvovala
se konstatuje da je glavna rasprava zaključena, te da će odluka glavnoj raspravi, sud će je pismeno
obavijestiti o datumu donošenja
biti donesena u zakonskom roku39, pri čemu će precizirati datum presude.
41 Član 185. stav 2. ZPP-a FBIH:
za donošenje odluke40 i preuzimanje odluke u zgradi suda41, te Stranke, odnosno njihovi zastupnici
ili punomoćnici, su dužni sami
dan od kojeg teče žalba42, odnosno odrediti da će se u slučaju preuzeti presudu u zgradi suda, te
im sud neće dostavljati presudu u
potrebe, kada je punomoćnik jedne od stranaka u postupku u skladu sa odredbama ovog zakona o
udaljenom mjestu od sjedišta suda, odluka dostaviti putem dostavljanju.
42 Član 185. stav 3. ZPP-a FBiH: Ako
pošte43. Ukoliko jedna od parničnih stranaka nije bila prisutna su stranke bile uredno obaviještene
o datumu donošenja presude, rok
ročištu za glavnu raspravu, dostaviće joj se otpravak presude za žalbu protiv presude počinje
teći prvog narednog dana nakon
putem pravila o dostavljanju, dakle putem pošte.44 U praksi donošenja presude.
postoje situacije u kojima je zbog velikog priliva predmeta, te 43 Član 186. stav 1. ZPP-a FBiH: U
izuzetnim okolnostima, sud može
velikog broja zaključenih glavnih rasprava, nemoguće izraditi na zahtjev stranke odlučiti da se
dostavljanje presude izvrši na način
odluku u zakonskom roku, te je po mišljenju autora, parnične predviđen odredbama ovog zakona o
dostavljanju.
stranke potrebno obavijestiti o ovoj okolnosti, kao i da presuda 44 Član 186. stav 2. ZPP-a FBiH: Stranci
koja nije bila uredno obaviještena o
neće biti izrađena u zakonskom roku, ali je potrebno navesti datumu donošenja presude sud će u
razuman vremenski period u kojem će ista biti izrađena, a o svakom slučaju dostaviti presudu u
skladu sa odredbama ovog zakona o
dostavljanju.

prekoračenju izrade odluke svakako obavijestiti predsjednika

suda.45 Isto se odnosi i na situaciju kada su stranke na ročištu
obaviještene o donošenju presude, ali sudija iz određenih razloga
nije u mogućnosti da u tom roku istu izradi, te je obaveza suda
da obavijesti stranke da će doći do odgađanja donošenja presude,
kao i da će im presuda biti dostavljena putem pošte.46
Zaključak
Iz naprijed navedenog, vidljivo je da je glavna rasprava

centralni dio parničnog postupka u prvom stepenu i uslov bez
kojeg nije moguće donijeti odluku. Sva pitanja od značaja za
predmet i ishod postupka se koncentrišu upravo na glavnoj
raspravi, što ukazuje na bitnost pravilnog provođenja glavne
rasprave, te poštovanju načela efikasnosti koji se u bitnom 45 Član 184. stav 2. ZPP-a FBiH: Ukoliko
odnosi na provođenje glavne rasprave na jednom ročištu i načela sudija prekorači rok iz stava 1. ovog
člana dužan je u pismenoj formi
koncentracije dokaza, koji se provode u cjelosti na istom ročištu. obavijestiti predsjednika suda o
razlozima prekoračenja.
Svrha i cilj zakonskih odredbi koje regulišu pitanje glavne 46 Član 188. ZPP-a FBiH: U slučaju
rasprave jeste odvijanje iste sa što manje troškova i sa što više iz člana 184. stav 2. ovog zakona,
sud će čim bude saznao da će doći
pažnje, te omogućavanje donošenja pravilne i zakonite odluke u do odgađanja datuma donošenja
presude o tome obavijestiti stranke,
roku propisanom zakonom. Pravilna priprema sudije i parničnih nakon čega će strankama presudu
dostaviti po odredbama ovog zakona
stranaka u postupku preduslov je za uspješno odvijanje glavne o dostavljanju.
rasprave, te dobar temelj za valjanu odluku suda.

dr Faruk Latifović1
KRATKI PRIKAZ
LEGALIZACIJE STRANIH
JAVNIH ISPRAVA
U BOSNI I HERCEGOVINI
Sažetak: Rad je namijenjen razumijevanju sistema legalizacije
javnih isprava u pravnom poretku Bosne i Hercegovine. Utoliko je u
ovom radu objašnjen pojam stranih javnih isprava, te vrste i metode
njihove legalizacije kod upotrebe u zemlji i inostranstvu. Dat je spisak
međunarodnih ugovora koji se tiču njihove legalizacije i koji se imaju
primjenjivati u Bosni i Hercegovini. Citirana je pravna doktrina i
sudska praksa. Zamisao autora je da čitaoci nakon pročitanog rada
imaju viši stepen znanja u ovoj oblasti.
Ključne riječi: strane javne isprave, legalizacija
UVOD
Isprava jeste svaki predmet na kome je pismom zabilježena

neka misao.2 Prema Zakonu o važnosti javnih isprava u Bosni
i Hercegovini, javne isprave su isprave izdate od nadležnih 1 Sudija Kantonalnog suda u Tuzli.
upravnih, sudskih i drugih organa, institucija, organizacija ili Iznijeti stavovi predstavljaju lične
stavove autore i nužno ne odražavaju
drugih pravnih lica u vršenju javnih ovlaštenja iz nadležnosti stavove pravosuđa u Bosni i
Hercegovini. Izražena mišljenja,
Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine, Republike u ovom radu, mene kao sudiju ne
obavezuju, niti nužno ukazuju na
Srpske, Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine.3 Isprave u to kako ću odlučivati u bilo kom
parničnom postupku su, ne samo pismene isprave u uobičajenom 2
predmetu.
Triva, S., Belajec, V., Dika, M.,
smislu (dokumenti), nego i svaki drugi tjelesni predmet na kome Građansko parnično procesno pravo,
Zagreb, 1986., str. 420., u Kulenović,
je pisanim znacima izražena ljudska misao.4 Krivični zakon Z., et al., Komentari zakona o
parničnom postupku u Federaciji Bosne
određuje da je isprava svaki predmet koji je podoban ili određen i Hercegovine i Republici Srpskoj,
Sarajevo, 2005., str. 246.
da služi kao dokaz kakve činjenice koja je od značenja za pravne 3 Član 3. Zakona o važnosti javnih
odnose.5 Isprave se, u pravnoj teoriji, dijele na dispozitivne i isprava u Bosni i Hercegovini
(Službeni glasnik BiH broj 24/2004)
dokumentarne, domaće i inostrane, te javne i privatne6. Kulenović, Z., et al., op.cit., str. 246.
4 Pravna enciklopedija, Beograd, 1979.,
str. 441.
5 Član 2. stav 29. Krivičnog zakona
Federacije Bosne i Hercegovine (Sl.
novine FBiH br. 36/2003, 21/2004
DISPOZITIVNE I DOKUMENTARNE ISPRAVE - ispr., 69/2004, 18/2005, 42/2010,
42/2011, 59/2014, 76/2014, 46/2016 i
75/2017).
Dispozitivne isprave su isprave kojim se neposredno 6 O javnim i privatnim ispravama
pišemo u jednom od narednih
zasniva nastanak, preinačenje i prestanak nekog pravnog odnosa brojeva.

(pravosnažne odluke državnih organa, ugovori, sporazumi o

prestanku o raskidu ugovora, itd.). Dokumentarne isprave su
isprave sa kojima, u momentu izdavanja, nije zasnovan neki
pravni učinak, već su one sastavljene i izdate naknadno, u svrhu
dokazivanja nekog pravnog odnosa, prava ili obaveze (izvodi,
uvjerenja, potvrde, ispisi i sl.).7
DOMAĆE I INOSTRANE JAVNE ISPRAVE
Podjela na domaće i inostrane isprave zavisi od toga ko je

izdavalac navedene isprave. Prve su izdate u našoj zemlji, a druge
u stranoj državi. Dokazna snaga domaćih isprava se ravna prema
domaćim propisima. Ovo važi bez obzira da li se radi o javnim ili
privatnim ispravama, i o tome ćemo pisati nešto kasnije. Strane
privatne isprave se također podvrgavaju opštim pravilima koje
važe za domaće privatne isprave. Nešto je drugačija situacija
kod stranih javnih isprava. Naime, strane javne isprave nemaju
istu dokaznu snagu kao i domaće javne isprave. To je posljedica
političke podjele svijeta na države i potrebe države da očuva u
međudržavnim odnosima svoj suverenitet sa svim njegovim
implikacijama. No, i inostrane javne isprave mogu raspolagati,
sa istom onom dokaznom snagom, kao i domaće javne isprave.
Tada između njih ne bi moglo biti razlika. Uslov za takvu dokaznu
snagu inostrane javne isprave jeste kumulativan i dvojak – prvo,
postojanje uzajamnosti u njihovom priznanju između država,
a drugo, propisana ovjera (legalizacija).8 Razmotriti ćemo oba
uslova.
UZAJAMNOST U PRIZNAVANJU DOKAZNE

SNAGE DOMAĆE I INOSTRANE JAVNE ISPRAVE
Svrha uzajamnosti ili reciprociteta, u međunarodnom

pravu, jeste osiguranje međusobnog poštovanja suvereniteta 7 Ralčić, T., Tanasković, V., Zakon o
parničnom postupku: sa komentarom,
države, ostvarenje načela jednakosti država, i zaštita interesa sudskom praksom i obrascima,
Književne novine, Beograd, 1977.,
domaćih državljana. To znači da će jedna država priznati i tretirati str. 456. i 457.
izvjesne pravne radnje koje potiču od organa drugih država 8 Član 133. Zakona o parničnom
postupku Federacije Bosne i
na svom području na isti način kao što druga strana priznaje i Hercegovine (Sl. novine Federacije
Bosne i Hercegovine br. 53/03, 73/05,
tretira pravne radnje prve države. Reciprocitet se pretpostavlja. 19/06 i 98/15). U radu koristimo
numeraciju iz ovog zakona, ali se
Ova pretpostavka je relativna (oboriva) (lat. praesumptio iuris sadržina rada, in mutis mutandis,
tantum). U slučaju sumnje o postojanju uzajamnosti, Ministarstva može primijeniti i na tri preostala
zakona o parničnom postupku u
pravde Bosne i Hercegovine će utvrditi postojanje reciprociteta.9 Bosni i Hercegovini. To ne mijenja
suštinu izlaganja, kada to činimo
Ministarstvo pravde će, prilikom utvrđivanja postojanja samo iz razloga manjeg zamaranje
čitaoca.
reciprociteta, pribaviti mišljenje Ministarstva inostranih poslova 9 Član 9. Zakona o važnosti javnih

Bosne i Hercegovine.10 Reciprocitet može biti formalan (onaj

koji zasnovan na propisu) i stvaran (onaj koji postoji u praksi).
Treba ukazati da mišljenje ministarstva inostranih poslova nije
obavezujuće za ministarstvo pravde, ali stav ministarstva pravde
jeste obavezujući za sudove. Ovo zaključujemo običnim jezičkim
tumačenjem. Nije moguća pravna zaštita, u upravnom ili
sudskom postupka, kako protiv mišljenja ministarstva inostranih
poslova, tako i protiv utvrđenog stava ministarstva pravde.
LEGALIZACIJA I METODE LEGALIZACIJE

INOSTRANE JAVNE ISPRAVE
Legalizacija strane javne isprave jeste formalni akt kojim

diplomatski ili konzularni predstavnik one zemlje na čijem
području isprava treba biti predočena, potvrđuje vjerodostojnost
potpisa i svojstvo u kojem je potpisnik te inostrane isprave
djelovao. On nikada ne preispituje njenu sadržinu. Postaje tri
metoda legalizacije.
Metod pune (redovne) legalizacije
Puna (redovna) legalizacija znači ovjeru stranih isprava od

strane domaćeg ministarstva inostranih poslova. Pretpostavlja se
da je našim diplomatskim i konzularnim službama zaduženim
za rad sa inostranstvom najbolje poznato stanje u državi iz koje
isprava potiče tako da baš oni mogu kompetentno ocijeniti njen
tamošnji status. Ona je izvorni, i redovni metod legalizacije
svugdje u svijetu. To je glavni metod i nju ima u vidu, kao pravilo,
i naš Zakon o parničnom postupku.11Tako bi stranka, koja želi
da stranu ispravu iskoristi u Bosni i Hercegovini, trebala prvo
da ishodi stranu ispravu propisno sastavljenu i ovjerenu u toj
stranoj zemlji, a onda da je ovjeri kod Ministarstva inostranih
poslova Bosne i Hercegovine (bilo u sjedištu u Sarajevu, bilo u
diplomatsko – konzularnom predstavništvu u inostranstvu).12
Šta treba uraditi onda kada je potrebno našu javnu

ispravu koristiti u inostranstvu? U tom slučaju, odnosno onda
kada se domaća javna isprava treba iskoristiti u inostranstvu, naš
Zakon o važnosti javnih isprava u Bosni i Hercegovini, sadrži
odredbu koja je, zapravo, isprazna proklamacija onoga što se već 10 Ibid
zna o obavezi poštovanja međunarodnih ugovora („Pacta sunt 11 Član 133. Zakona o parničnom
postupku Federacije Bosne i
servanda“). Tamo, naime, stoji: „Sve javne isprave namijenjene Hercegovine
12 Član 9. Zakona o važnosti javnih
za upotrebu u inostranstvu podliježu ovjeri nadležnih organa isprava u Bosni i Hercegovini

Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske, Brčko

Distrikta Bosne i Hercegovine i nadovjeri od nadležnih institucija
Bosne i Hercegovine, saglasno odgovarajućim međunarodnim
konvencijama i međunarodnim ugovorima koji obavezuju
Bosnu i Hercegovinu.“ Ovo je uopštena odredba, i ostvaren je
nepotrebni stepen opštosti. Svi znamo da BIH treba da poštuje
međunarodne ugovore, jer je BIH zasnovana na vladavini prava.13
To bi isto bilo kao kada bi neko napisao da se sudski postupak
mora voditi u skladu sa ustavom i zakonom, ili da neko ima pravo
na držanje oružja, u skladu sa važećim propisima. Praktično,
zakonodavac je htio da kaže da postoji obaveza naših državnih
organa da izvrše nadovjeru isprava (ovjeru svakako moraju
uraditi, i to već prilikom njihovog izdavanja) samo onda kada je
propisano međunarodnim sporazumima i na način propisan tim
sporazumima.14 Time je, bez obzira na lošu nomotehniku, ipak
učinjen odmak u odnosu na jugoslavenski Zakon o legalizaciji
isprava u međunarodnom prometu15 koji je sadržavao puno
formalniji način ovjere, tražeći, pored inicijalne ovjeru izdavaoca
isprave, ovjeru isprava od strane pravosudnih organa, pa tek
onda i nadovjeru (treću ovjeru po redu) od strane tadašnjeg
Saveznog sekretarijata za inostrane poslove SFRJ. Dakle, prvi
metod jeste metod pune legalizacije.
Metod „apostille“ legalizacije
Veliki broj zemalja želi da ubrza pravni i ekonomski

promet. Ovjere koju moraju da izvrše i domaće i strane vlasti,
na ispravama koje moraju biti korištene u inostranstvu, smetaju
transakcijama svih vrsta. Kako bi se uklonile takve formalne 13 I/2 Ustava Bosne i Hercegovine
14 Ovo se odnosi na sve međunarodne
barijere, članice Haške konvencije16 su odlučile da uzajamno sporazume, bez obzira da li je BIH
njihov član.
olakšaju postupak legalizacije. U tom pravcu je, na X. zasjedanju 15 Službeni list br. 6/1973
16 Ovo još jednom pokazuje da rad
Haške konferencije o međunarodnom privatnom pravu, usvojena Haške konferencije za privatno pravo
ima esencijalni značaj za unifikaciju
Haška konvencije o ukidanju potrebe legalizacije stranih javnih nacionalnog privatno-pravnog
isprava od 5. oktobra 1961. godine. Nju je odmah ratifikovala i zakonodavstva.
17 Uredba o ratifikaciji Konvencije o
bivša Jugoslavija,17 a preuzele su je sve države slijednice bivše ukidanju potrebe legalizacije stranih
javnih isprava, Saveznog izvršnog
Jugoslavije. Danas ona ima 124 članica i njihov spisak se može vijeća FNRJ (Službeni list FNRJ –
dodatak br. 10/62 od 27. oktobra 1962.
pronaći na internetu. Prema ovoj konvenciji, za isprave koje potiču godine)
18 Naglašavamo – štambilj i pečat nisu
iz jedne države članice i koje je potrebno koristiti u drugoj državi isto. Pečat je obično kružnog oblika i
članici, potrebno je jedino staviti „apostille“ potvrdu. Ona može služi potvrdi autentičnosti izdavaoca
isprave. A štambilj je kvadratnog
biti sastavljena, u obliku štambilja18 ili tiskane potvrde. U pogledu ili pravougaonog oblika i služi za
otiskivanje određenog kraćeg teksta
upotrebe jezika – konvencija dozvoljava dvojezičnost, tako da na akte, spise i drugu dokumentaciju.
To dalje znači da je pečat nezamjenjiv,
„apostille“ potvrda može biti sastavljena na službenom jeziku a štambilj je moguće zamijeniti sa
one vlasti koja je izdaje, kao i na nekom drugom jeziku, ali njen tekstualnom bilješkom, ispisanom u
rukopisu ili stroju (računarskom ili
naslov „Apostille (Convention de La Haye du 5 octobre 1961)“ uvijek pisaćem).

mora biti ispisan na francuskom jeziku. To je jedina formalnost

koja se traži. Svaka država će informisati Ministarstvo inostranih
poslova Nizozemske, kao depozitara, kako o pristupanju, tako
i o tijelu koje je nadležno za izdavanje „apostille“ potvrde.19 To
je objašnjenje za drugi metod legalizacije (tzv. djelomična ili
„apostille“ legalizacija).20 19 Spisak članica je dostupan na linku:
https://www.hcch.net/en/instruments/
conventions/status-table/?cid=41
20 Iz sudske prakse: „Javne isprave
koje su izdali nadležni organi SR
Metod potpunog oslobođenja od legalizacije Njemačke imaju dokaznu snagu kao
i domaće isprave ako su snabdjevene
potvrdom vjerodostojnosti (’apo-
stille’)”. (Vrhovni sud BiH, Gvl-
I treći metod legalizacije jeste metod potpunog oslobođenja 26/89 od 20. decembra 1990. godine,
od legalizacije. Tu zapravo i nema postupka bilo kakve formalne objavljeno u Porobić i dr., Zakoni o
parničnom postupku sa komentarom
legalizacije, već strane države neposredno priznaju strane javne i sudskom praksom, Sarajevo, 2004.,
str. 582).
isprava po osnovu zaključenih bilateralnih ugovora. Legalizacija 21 Ovdje treba ukazati da je bivša
Jugoslavija, po principu, političkog
ovdje bukvalno izostaje. Dovoljno je samo da su ovjerene i i državno – pravnog kontinuiteta,
bila slijednik ranijih državno-pravnih
potpisane od svog izdavaoca. Tu praktično nema prepreke tvorevina, pa je, između ostaloga,
upotrebi strane javne isprave, sa istom pravnom snagom kao preuzela i međunarodne ugovora
koje je zaključila Kneževina Srbije.
domaće javne isprave. Rekli smo da uvođenje takvog režima S tim u vezi, skrećemo pažnju na
jedan detalj. Sjedinjene Američke
stranih javnih isprava ne dolazi po automatizmu, već je potrebno Države su članice Haške konvencije
o ukidanju potrebe legalizacije
zaključenje zasebnih međudržavnih sporazuma. stranih javnih isprava od 5. oktobra
1961. godine, i to nije sporno.
No, na web stranici Ministarstva
U pogledu naše zemlje, moglo bi se raditi, bilo o bilateralnim pravda Republike Srbije je, kao
jedan od bilateralnih sporazuma,
ugovorima o pravnoj pomoći u građanskim stvarima koje je, prije kojim se ukida obaveza međusobne
legalizacije, naveden Trgovinski
sticanja bh. nezavisnosti, zaključila bivša Jugoslavija21 (navodimo ugovor između Srbije i Ujedinjenih
Država Američkih (Srpske novine
spisak država sa kojima je bivša Jugoslavija, preko bilateralnih br. 268/1882) (član 10). Dostupno na
sporazuma, ukinula obavezu „apostille“ legalizacije: Alžirska web stranici: https://arhiva.mpravde.
gov.rs/cr/articles/medjunarodne-
Demokratska Narodna Republika, Republika Austrija, Kraljevina aktivnosti-eu-integracije-i-projekti/
medjunarodna-pravna-pomoc/
Belgija, Republika Bugarska, Republika Češka, Kraljevina Grčka, drzave-sa-kojima-srbija-ima-
potvrdjene-bilateralne-ugovore-o-
Republika Francuska, Republika Poljska, Republika Slovačka, medjusobnom-oslobadjanju-javnih-
isprava-od-legalizacije.html
Republika Rumunija, Ruska Federacija i neke post sovjetske Mi smo, ocjenom sadržine tog
republike, Republika Irak, Republika Italija, Republika Kipar, ugovora, zaključili da taj navod nije
tačan, jer se navedeni član odnosi
Velika Socijalistička Narodna Libijska Arapska Džamahirija, na isprave koju izdaju konzularni
službenici, a također, ni u ostatku
Republika Mađarska, Republika Mongolija)22 i preuzela naša teksta nismo mogli pronaći potvrdu
tačnosti navoda. Uostalom, i na
zemlja, notifikacijom o sukcesiji, bilo o bilateralnim ugovorima web stranici američke ambasade
u Sarajevu stoji navod o obavezi
o pravnoj pomoći u građanskim stvarima koje je, nakon sticanja „apostille“ legalizacije. Dostupno na
nezavisnosti, zaključila BiH (navodimo spisak država sa kojima je web stranici: https://ba.usembassy.
gov/bs/u-s-citizen-services-bs/
BIH, preko bilateralnih sporazuma, ukinula obavezu „apostille“ notarial-services-bs/
22 Popis sporazuma je dat u Aneksu I.
legalizacije: Republika Crna Gora, Republika Hrvatska, Islamska ovog rada.
23 Popis sporazuma je dat u Aneksu II.
Republika Iran, Republika Slovenija, Republika Srbija, Republika ovog rada.
Makedonija, Republika Moldavija).23

O pojedinim pitanjima legalizacije stranih javnih

isprava u zemlji i svijetu
Pojedine međudržavne političke ili ekonomske asocijacije,

u skladu s načelom uzajamnog povjerenja i slobodnog kretanja
lica, u svojim aktima, propisuju potpuno izuzeće stranih javnih
isprava od legalizacije. U prvom redu mislimo na Evropsku
unije. To sasvim razumljivo. Nije teorijski, a onda ni praktično,
zamislivo bilo kakvo uspostavljanje evropskog Zajedničkog
tržišta koje bi, u potpunosti, simuliralo unutrašnje tržište
nalik na tržište koje postoji u državama članicama, niti je
moguće uspostavljanje političke unije, bez ukidanja prepreka
za cirkulaciju javnih isprava unutar unijskog prostora. U tom
pravcu je, na prostoru Evropske unije, donesena Uredba (EU)
2016/1191 Evropskog parlamenta i Vijeća od 6. jula 2016. godine
o promicanju slobodnog kretanja građana pojednostavljenjem
zahtjevâ za predočavanje određenih javnih isprava u Evropskoj
uniji i o izmjeni Uredbe (EU) br. 1024/2012.
BiH, inače, ima zaključene posebne ugovore sa nizom

zemalja o pravnoj pomoći u građanskim i krivičnim stvarima
(Turska, Maroko, itd.). Navedeni ugovori propisuju da se, u
pogledu isprava koje se razmjenjuju po tim ugovorima, ne traži
posebna legalizaciju. Ali, treba kazati da ti ugovori samo bliže
regulišu međusobnu komunikaciju sudova i policijskih organa,
tako da se, za isprave kojima ti organi, u postupcima, po ovim
ugovorima, međusobno saobraćaju, u utvrđenim kanalima
komunikacije, ne traži legalizacija. Dakle, nije moguće, na
osnovu tih ugovora, izvesti tumačenje o potpunom izostanku
legalizacije svih javnih isprava koje se namjeravaju koristiti u
državama potpisnicama. Isto važi i za neke sporazume pravnoj
pomoći u građanskim i krivičnim stvarima, koje je zaključila bivša
Jugoslavija. Postoje, osim toga, izvjesne isprave iz određenih
pravnih stvari koje, prema multilateralnim sporazumima,
ne treba legalizovati. 24 Isto važi i za isprave koje, po svojoj
prirodi, nisu podesne za legalizaciju: lične isprave, novac, razni
vrijednosni papiri, carinske isprave, itd.
Sa druge strane, inostrane sudske, upravne i arbitražne

odluke, da bi mogle biti izvršene u BIH, trebaju biti propisno
legalizovane, a dodatno i priznate u sudskom postupku, shodno
odredbama čl. 86-102. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa
propisima drugih zemalja u određenim odnosima.25 U svakom
24 Popis sporazuma je dat u Aneksu III.
slučaju, da bi strana javna isprava imala snagu pred našim ovog rada.
25 Sl. list SFRJ br. 43/82, 72/82, Sl. list R
sudom ili organom uprave, ako je sastavljena na stranom jeziku, BiH br. 2/92, 13/94
mora biti prevedena.

Važnost javnih isprava izdatih u bivšoj Jugoslaviji u

republikama bivše Jugoslavije
Prema Zakonu o važnosti javnih isprava u Bosni i

Hercegovini, javne isprave izdate do 6. aprila 1992. godine od
nadležnih organa bivše Jugoslavije, nadležnih organa njenih
bivših socijalističkih republika i autonomnih pokrajina važe na
cijeloj teritoriji BIH, bez bilo kakvih dodatnih ovjera.26 A javne
isprave, koje su nakon 6. aprila 1992. godine, po tada važećim
propisima, izdali nadležni organi, institucije, organizacije ili
druga pravna lica u vršenju javnih ovlaštenja, na području BIH,
važe i nakon stupanja na snagu Zakonu o važnosti javnih isprava
u Bosni i Hercegovini.27 Zemlje slijednice bivše Jugoslavije su, na
identičan način, regulisale ovu materiju.
ZAKLJUČAK
Strane javne isprave moraju biti legalizovane kako bi se

koristile u domaćem pravnom saobraćaju. Umjesto metode tzv.
pune legalizacije sve više država se opredjeljuje za ustanovu
„apostille“ legalizacije ili potpuno ukidanje potrebe legalizacije.
Danas postoje 124 države koje su članice Haške konvencije o
ukidanju potrebe legalizacije stranih javnih isprava od 5. oktobra
1961. godine. Kod njih je omogućena tzv. „apostille“ legalizacija.
Organizacija Ujedinjenih nacija ima 193 člana. Praktično, danas
svega 59 država nije član navedene Haške konvencije i kod njih
se još mora raditi tzv. puna legalizacija sa nadovjerom od strane
Ministarstva inostranih poslova Bosne i Hercegovine. Naravno,
postoji mogućnost da je, zbog mogućeg faktičkog reciprociteta,
broj država kod kojih se traži puna legalizacija još manji. Slijedeći
taj trend možemo postaviti hipotezu o skorijem gašenju metode
pune legalizacije, izuzev samo kod onih država kod kojih bi, iz
političkih razloga, bio uveden ili zadržan faktički nereciprocitet.
Bosna i Hercegovina ima šest potpisanih bilateralnih ugovora
kojima je potpuno ukinuta legalizacija stranih javnih isprava. 26 Član 6. Zakona o važnosti javnih
Kod pojedinih vrsta isprava, uslijed postojanja multilateralnih 27 Član 4. Zakona o važnosti javnih
sporazuma ili prirode isprava, nije potrebna nikakva legalizacija.

ANEKS I
Popis jugoslovenskih bilateralnih sporazuma

koji oslobađaju od obaveze legalizacije stranih javnih isprava
• Konvencija između FNRJ i Italijanske Republike o
uzajamnoj pravnoj pomoći u građanskim i upravnim
stvarima od 3. decembra 1960. godine (Službeni list FNRJ
– dodatak broj 5/63);
• Konvencija između FNRJ i Kraljevine Grčke o uzajamnim
pravnim odnosima od 18. juna 1959.godine (Službeni list
FNRJ – dodatak broj 7/60);
• Konvencija između SFRJ i Francuske Republike o izdavanju
isprava o ličnom stanju i oslobođenju od legalizacije od
29. oktobra 1969. godine (Službeni listu SFRJ – dodatak
broj 3/71);
• Konvencija između SFRJ i Kraljevine Belgije o izdavanju
izvoda iz matičnih knjiga i oslobađanju od legalizacije od
24. septembra 1971.godine (Službeni list SFRJ broj 55/72);
• Konvencija o konzularnim odnosima između SFRJ i
Narodne Arapske Libijske Džamahirije od 1. jula 1981.
godine (Službeni list SFRJ – dodatak broj 2/84);
• Konvencija o priznavanju i izvršenju sudskih odluka u
građanskim i trgovačkim stvarima između vlade SFRJ
i Vlade Republike Francuske od 18. maja 1971.godine
(Službeni list SFRJ – dodatak broj 7/72);
• Sporazum između SFRJ i Kraljevine Belgije o pravnoj
pomoći u građanskim i trgovačkim stvarima od 24.
septembra 1971 .godine (Službeni list SFRJ – dodatak broj
7/74);
• Ugovor između FNRJ i Narodne Republike Bugarske
o uzajamnoj pravnoj pomoći od 23. marta 1956.godine
(Službeni list FNRJ – dodatak broj 1/57);
• Ugovor između FNRJ i Narodne Republike Poljske o
pravnom saobraćaju u građanskim i krivičnim stvarima
od 6. februara 1960. godine (Službeni list SFRJ – dodatak
3/56);
• Ugovor između FNRJ i Republike Austrije o uzajamnom
pravnom saobraćaju od 16. decembra 1954 .godine
• Ugovor između FNRJ i Rumunske Narodne Republike o
pravnoj pomoći od 18. oktobra 1960.godine (Službeni list
FNRJ – dodatak broj 8/61), sa Protokolom (Službeni list
SFRJ – dodatak broj 4/73);
• Ugovor između FNRJ i SSSR-a o pravnoj pomoći u
građanskim, porodičnim i krivičnim stvarima od 24. aprila

1962. godine (Službeni list FNRJ – dodatak broj 5/63);

• Ugovor između SFRJ i Čehoslovačke Socijalističke
Republike o regulisanju pravnih odnosa u građanskim,
porodičnim i krivičnim stvarima od 20. januara 1964.
godine (Službeni list SFRJ – dodatak broj 13/64);
• Ugovor između SFRJ i Mongolske Narodne Republike
o pružanju pravne pomoći u građanskim, porodičnim i
krivičnim stvarima od 8. juna 1981.godine (Službeni list
FNRJ - Međunarodni ugovori broj 7/82);
• Ugovor između SFRJ i Narodne Republike Mađarske od
7. marta 1968.godine o uzajamnom pravnom saobraćaju
• Ugovor između SFRJ i Republike Kipar o pravnoj pomoći
u građanskim i krivičnim stvarima od 19. septembra 1984.
godine (Službeni list SFRJ – međunarodni ugovori broj
2/86);
• Ugovor o pravnoj i sudskoj saradnji između SFRJ i
Republike Iraka od 23.maja 1986. godine (Službeni list
SFRJ – dodatak broj 1/87);
• Ugovor o pravnoj pomoći u građanskim i krivičnim
stvarima između SFRJ i Demokratske Narodne Republike
Alžir od 31.marta 1982.godine (Službeni list SFRJ -
Međunarodni ugovori broj 2/83).
ANEKS II
Popis bosansko-hercegovačkih bilateralnih sporazuma
• Ugovor između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske

o izmjeni Ugovora između Vlade Bosne i Hercegovine,
Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i Vlade Republike
Hrvatske o pravnoj pomoći u građanskim i krivičnim
stvarima od 17. juna 2002. godine (Službeni glasnik BiH -
Međunarodni ugovori broj 11/05);
• Ugovor između Bosne i Hercegovine i Republike
Makedonije o pravnoj pomoći u građanskim i krivičnim
stvarima od 13. septembra 2005. godine (Službeni glasnik
BiH - Međunarodni ugovori broj 16/06);
• Ugovor između Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore
o pravnoj pomoći u građanskim i krivičnim stvarima od
24. februara 2005. (Službeni glasnik BiH – Međunarodni
ugovori broj: 11/2005);
stvarima između Bosne i Hercegovine i Islamske
Republike Iran od 14. juna 2011. godine (Službeni glasnik

BiH – Međunarodni ugovori broj 2/12);

stvarima između Bosne i Hercegovine i Republike
Slovenije od 21. oktobra 2009. godine (Službeni glasnik
BiH – Međunarodni ugovori broj 7/10);
• Ugovor o uzajamnoj pravnoj pomoći u građanskim
i krivičnim stvarima između Bosne i Hercegovine i
Republike Moldavije od 19. juna 2012. godine (Službeni
glasnik BiH – Međunarodni ugovori broj: 6/13);
• Ugovor između Vlade Bosne i Hercegovine, Vlade
Federacije Bosne i Hercegovine i Vlade Republike Hrvatske
o pravnoj pomoći u građanskim i krivičnim stvarima, od
26. februara 1996. (Službeni list R BiH - Međunarodni
ugovori broj 1/96).
ANEKS III.
Popis jugoslovenskih multilateralnih sporazuma
• Bečka Konvencija o izdavanju izvoda iz matičnih knjiga

na više jezika od 8. septembra 1976. godine (Službeni list
SFRJ – Međunarodni ugovori broj 8/91);
• Evropski sporazum o prosleđivanju molbi za pravnu
pomoć (Službeni list SFRJ - Međunarodni ugovori broj
9/2001);
• Haška konvencija o dostavljanju u inostranstvu akata u
građanskoj i trgovačkoj materiji, potpisana 15. novembra
1965. godine (Službeni glasnik BiH – Međunarodni
ugovori broj: 12/08);
• Haška konvencija o građanskopravnim aspektima
međunarodne otmice djece od 25. oktobra 1980. godine
(Službeni list SFRJ - Međunarodni ugovori broj 7/91);
• Haška konvencija o izvođenju dokaza u inostranstvu u
građanskim i trgovačkim stvarima, od 18. marta 1970.
godine (Službeni glasnik BiH – Međunarodni ugovori
broj: 12/08);
• Haška konvencija o olakšanju međunarodnog pristupa
sudovima od 25. oktobra 1989.godine (Službeni list SFRJ -
Međunarodni ugovori broj 4/88);
• Konvencija o izdavanju nekih izvoda iz matičnih knjiga
namijenjenih inostranstvu od 27. septembra 1956. godine
(Službeni list SFRJ - Međunarodni ugovori i drugi
sporazumi broj 9/67).

Doc. dr. Jasmin Mehmedović
MIRNO UŽIVANJE IMOVINE

KAO LJUDSKO PRAVO
POD OKRILJEM ZAŠTITE
EVROPSKE KONVENCIJE ZA
ZAŠTITU LJUDSKIH PRAVA I
OSNOVNIH SLOBODA1
Sažetak: Prilikom javljanja ideje i donošenja odluke za pisanjem
jednog ovakvog rada autor se vodio mišlju da, prvenstveno na osnovu
sopstvenog praktičnog iskustva u dosadašnjem radu, uz korištenje
saznanja pravne doktrine, kao i dostupne prakse u pogledu instituta
mirnog uživanja imovine i same zaštite iste, na jednom mjestu predoči
šta to po svojoj „definiciji“ jeste mirno uživanje imovine i kako se ono
štiti upravo ili direktno primjenom međunarodnog dokumenta kakav
je Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ta, prva, izvorna zamisao se u radnoj verziji iskristalisala u vidu
tridesetak stranica pisanog teksta, što je za jedan stručni rad vjerovatno
i preobimno, pa samim tim u konačnici i isuviše opterećavajuće za
krajnjeg konzumenta, odnosno čitatelja samog rada. Upravo iz
navedenog razloga, sam rad je uslovno rečeno podijeljen na dva dijela:
prvi, (ovaj) u kojem će se u najkraćem dati pregled poimanja samog
prava na mirno uživanje imovine kroz ustavne i zakonske odredbe,
ali i sudsku praksu; te drugi (za koji postoji iskrena namjera da se
objavi u nekom od narednih brojeva našeg časopisa) koji će biti više
fokusiran na samu zaštitu prethodno definisanog prava na mirno
uživanje imovine kroz rad i praksu prvenstveno Evropskog suda
za ljudska prava i Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, ali i naših
redovnih sudova, te sudova našeg okruženja.
Kada kažemo podijeljen rad mislimo više na fizičku podijelu u smislu
objave rada kroz dva dijela i dva različita broja časopisa, ali ne i
stvarnu podjelu, jer je riječ o materiji koja je zasigurno interesantna,
živa, ali i međusobno isprepletena, tako da se ista i ne može dijeliti
niti posmatrati odvojeno, već se o njoj isključivo može govoriti ili
pisati na navedeni način, vezivanjem radova jedan za drugoga kao
jedan prirodan slijed, kako bi ispoštovali formu, ali zadovoljili i samu
suštinu. 1 Doc. dr. Jasmin Mehmedović,
profesor, PIM Univerzitet - Pravni
fakultet, Banja Luka, jasmin_pr80@
Ključne riječi: Evropska konvencija, Protokol broj 1., pravo na yahoo.com
imovinu, zaštita imovine.

1. ŠTA PREDSTAVLJA ILI ŠTA OBUHVATA PRAVO

NA MIRNO UŽIVANJE IMOVINE?
Kada kažemo mirno uživanje imovine odnosno samo

garantovanje prava na mirno uživanje imovine logično se na
prvom mjestu nameće pitanje šta je to imovina, odnosno šta je to
mirno uživanje imovine, kao predmet zaštite? Iz naslova samog
rada da se naslutiti kako prvenstveno mislimo na imovinu kao
osnovno ljudsko pravo (zaštita imovine kao ljudsko pravo).
Možemo kazati da ljudsko pravo na imovinu obuhvata

„pravo na posjedovanje imovine“ koje je u uskoj vezi sa „pravom
na zaštitu te imovine“, uz napomenu da evropski sistem zaštite
ljudskih prava pod pravom na imovinu podrazumijeva pravo
na zaštitu postojeće imovine od ometanja, odnosno miješanja
države, ali i pojedinaca u određenim slučajevima. Ta zaštita se
upravo osigurava primjenom odredbe člana 1. Protokola broj
1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih
sloboda2, te pozivanjem na ustavne kao i na zakonske norme u
kojima su sadržane odredbe vezane upravo za imovinu.
Shodno navedenom pravo na imovinu možemo posmatrati

u okviru tri pravna akta:
1. Ustava, kao najvišeg pravnog akta jedne države,

2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i
osnovnih sloboda, kao međunarodnog dokumenta, te
3. zakona, odnosno pozitivnog zakonodavstva Bosne i
Hercegovine.
2. USTAVNE ODREDBE
Uvažavajući činjenicu da je Bosna i Hercegovina „složena

država“, u kontekstu prava na imovinu, moramo uzeti u obzir
odredbe prvenstveno Ustava Bosne i Hercegovine, ali i Ustava
Federacije Bosne i Hercegovine, kao i Ustava Republike Srpske.
Upravo, kada je u pitanju Ustav Bosne i Hercegovine u njegovoj
preambuli su izraženi osnovni principi ustavnog uređenja koji su
pravno obavezujućeg karaktera, kao i sve ostale odredbe Ustava.
U želji da podstaknu opšte blagostanje i ekonomski razvoj kroz
zaštitu privatnog vlasništva i unapređenje tržišne privrede, 2 Član II/2 Ustava BiH Međunarodni
standardi Prava i slobode predviđeni
(Ustav Bosne i Hercegovine Preambula Alineja 4.), dakle u u Evropskoj konvenciji za zaštitu
odredbi o ekonomskom uređenju, država se obavezala da će štiteći ljudskih prava i osnovnih sloboda
i u njenim protokolima se direktno
privatno vlasništvo i unapređujući tržišnu privredu, djelovati u primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
Ovi akti imaju prioritet nad svim
ostalim zakonima.

pravcu unapređenja opšteg blagostanja i privrednog rasta, čime

je nesumnjivo zajamčena garancija prava vlasništva u slobodnoj
i fer tržišnoj privredi. S tim u vezi Ustavom se garantuje svim
licima na teritoriji Bosne i Hercegovine uživanje ljudskih prava i
sloboda, uključujući za naš rad bitno pravo na imovinu, pri čemu
treba imati na umu da to pravo obuhvata: pravo posjedovanja,
pravo korištenja i pravo raspolaganja imovinom.
Pri tome, ustavnopravni koncept prava vlasništva u

Bosni i Hercegovini, širi je od tradicionalnog građanskopravnog
koncepta, jer obuhvata sva stvarna i tome srodna prava. Ustavni
sud Bosne i Hercegovine podsjeća u svojim odlukama na svoje
ustaljeno stajalište da se vlasništvo u smislu Ustava „mora vrlo
široko tumačiti“, jer obuhvata „načelno sva imovinska prava“,
što uključuje i privredne interese koji su po prirodi stvari vezani
uz imovinu, ali i legitimna očekivanja stranaka da će njihova
imovinska prava, zasnovana na pravnim aktima, biti poštovana,
a njihovo ostvarenje zaštićeno.
Amandmanom XXXII na Ustav Republike Srpske, kojim

je zamijenjen član 68. Ustava, utvrđeno da Republika uređuje
i obezbjeđuje, pored ostalog, svojinske i obligacione odnose i
zaštitu svih oblika svojine (tačka 6), te korištenje prostora i zaštitu
životne sredine (tačka 8. i 13), a da je članom 60. stav 1. Ustava
utvrđeno da fizička i pravna lica ostvaruju svojinska prava na
nepokretnosti prema njihovoj prirodi i namjeni, u skladu sa
zakonom, s tim da je članom 56. Ustava utvrđeno da se zakonom
može ograničiti ili oduzeti pravo svojine, i to uz pravičnu
naknadu. Ekonomsko i socijalno uređenje u Republici Srpskoj
zasniva se na ravnopravnosti svih oblika svojine, pri čemu svi
oblici svojine imaju jednaku pravnu zaštitu.
Na sličan način i Ustav Federacije Bosne i Hercegovine,

u dijelu koji se odnosi na ljudska prava i osnovne slobode,
definiše obavezu Federacije da osigura primjenu najvišeg nivoa
međunarodno priznatih prava i sloboda, a naročito prava na
imovinu, koje pravo uživaju sve osobe na teritoriji Federacije.
Odstupanje od neprikosnovenosti prava vlasništva je dozvoljeno,
kao izuzetak, dakle postoji mogućnost ograničavanja istog, ali
samo u javnom interesu. Pri svemu tome Ustavni sud Federacije
Bosne i Hercegovine igra značajnu ulogu u zaštiti prava na
imovinu, primjenjujući princip proporcionalnosti, ocjenjujući da
li je došlo do narušavanja pravične ravnoteže između prava na
imovinu i opšteg interesa.

Na osnovu prezentovanih ustavnih odredbi o imovini u Bosni

i Hercegovini možemo zaključiti da je ustavni okvir (zaštite)
imovinskih prava u Bosni i Hercegovini utemeljen na tri pravila
o vlasništvu koja korespondiraju s istim takvim pravilima,
kada je riječ upravo o članu 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju,
izgrađenim u praksi Evropskog suda za ljudska prava.
Ta tri zasebna pravila, vezana uz ustavno uređenje

vlasništva u okviru Bosne i Hercegovine, su:
- prvo pravilo, opšte je prirode i propisuje garanciju
prava vlasništva;
- drugo pravilo, uređuje oduzimanje odnosno
ograničavanje vlasništva koje se neće smatrati
ustavnopravno nedopuštenim ako je propisano
zakonom, ako je u javnom interesu (npr. države ili
entiteta) i ako je za tako oduzeto odnosno ograničeno
vlasništvo osigurana i isplaćena naknada u tržišnoj
vrijednosti oduzete odnosno ograničene imovine.
Svako drugo lišenje nekoga svoje imovine predstavljalo
bi povredu prava mirnog uživanja iste; i
- treće pravilo, koje priznaje zakonodavcu ovlaštenje
da zakonom ograničava vlasnička prava radi zaštite
pojedinih ustavnih vrijednosti ili zaštićenih ustavnih
dobara koja ustavotvorac smatra toliko važnim da
ih podvodi pod državne odnosno pod javne interese
zajednice (zaštita interesa i sigurnosti države, prirode,
ljudske okoline i zdravlja ljudi), bez obaveze isplate
bilo kakve naknade.
Pri svemu tome ograničenje (pa i oduzimanje) vlasništva

odnosno vlasničkih prava, jednom riječju miješanje u vlasništvo,
mora biti srazmjerno prirodi potrebe za ograničenjem u svakom
pojedinom slučaju, jednostavno mora postojati razuman odnos
srazmjernosti između sredstava koja se koriste pri oduzimanju
ili ograničavanju vlasništva i ciljeva koji se tim radnjama nastoje,
odnosno žele postići. Samo miješanje u vlasništvo može se
očitovati kao oduzimanje vlasništva ili nadzor nad upotrebom
vlasništva.
Možemo zaključiti da svi, pa i najviši državni organi, u

svom radu i djelovanju moraju strogo voditi računa da ne dovedu u
pitanje najviše vrijednosti ustavnog poretka Bosne i Hercegovine,
od kojih je u konkretnom slučaju mjerodavna nepovredivost
vlasništva, kao temeljno pravo jednog demokratskog društva,
u smislu ustavne garancije vladavine prava, kao osnovne

pretpostavke ustava koja počiva na neotuđivim ljudskim

pravima. U slučaju prigovora stranaka za miješanjem, odnosno
zadiranjem u pravo vlasništva zagarantovanog Ustavom,
obaveza državnih organa jeste da osiguraju pravednu ravnotežu
između zahtjeva za poštovanjem i zaštitom garancije prava
vlasništva i njemu suprotstavljenog zahtjeva koje postavlja javni
interes (koji može uključivati i zaštitu suprotstavljenih prava ili
interesa trećih privatnih osoba).
3. EVROPSKA KONVENCIJA ZA ZAŠTITU

LJUDSKIH PRAVA I OSNOVNIH SLOBODA
Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih

sloboda je donijeta 4. novembra. 1950. godine3, a uz ovu
Konvenciju je usvojeno kasnije i 11 protokola. Za zaštitu imovine
kao temeljnog ljudskog prava od presudnog je značaja Protokol
broj 1. koji je potpisan 20. marta 1952.godine u Parizu.
Članom 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju za

zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda normirana je zaštita
imovine na način da:
„Svako fizičko ili pravno lice4 ima pravo na neometano

uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim
u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim
načelima međunarodnog prava.5 Prethodne odredbe, međutim, ni na 3 Donošenju Evropske konvencije za
koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje zaštitu ljudskih prava i osnovnih
sloboda, kao i Protokola broj 1.
smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s opštim prethodilo je usvajanje Univerzalne
deklaracije o ljudskim pravima
interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili Ujedinjenih nacija iz 1948.godine.
Univerzalna deklaracije o ljudskim
kazni.6“ pravima Ujedinjenih nacija u članu
17 propisuje:
„1.Svako ima pravo da posjeduje
Posmatrajući odredbu člana 1. Protokola broj 1. u uslovima imovinu, sam i u zajednici s drugima.
2. Niko ne smije biti samovoljno lišen
današnjeg društvenog razvoja uočavamo da isti ima dvojaku 4
svoje imovine.“
Član 1. Protokola broj 1. uz
ulogu ili dva dijela. Njegov prvi dio se odnosi na pravo na zaštitu Konvenciju jedini je član Konvencije
koji spominje i pravnu osobu, a
imovine, pravo na neometano uživanje, korištenje imovine koja njegov je smisao zaštita fizičkih i
pravnih lica od države, ali i od drugih
je već stečena, odnosno pribavljena. Drugi dio se nadovezuje na pojedinaca i pravnih lica.
prvi i ukazuje na ulogu i obavezu države koja u svemu tome 5 Pošto druga rečenica stava 1.
predviđa da se niko ne smije lišiti
nema obavezu da djeluje, već naprotiv, da se uzdrži7 od miješanja svoje imovine, proizilazi da je
lišavanje nekog imovine povreda
i ometanja u uživanje privatne imovine. prava njenog mirnog uživanja, osim
ako je lišenje izvršeno u javnom
interesu, pod uslovima utvrđenim
Konvencijom se priznaje pravo svakome na mirno zakonom i u skladu sa opštim
načelima međunarodnog prava.
uživanje svoje imovine kao međunarodno priznato ljudsko 6
7
Član 1. Protokol broj 1.
U teoriji su prisutna gledišta da se
pravo. Dakle, sama Konvencija se ne bavi sticanjem imovine, kao ljudska prava smatraju ona prava
koja državu obavezuju da se uzdži od
nego je njen zadatak zaštita postojeće imovine koja je stečena u djelovanja.

skladu sa domaćim zakonima. Prema Konvenciji miješanje ne

znači nužno oduzimanje vlasništva, već i nadzor nad načinom
upotrebe vlasništva.
Poštovanjem prava vlasništva, te striktnim pridržavanjem

njegovog ograničenja u skladu sa zakonom, u javnom interesu i
načelima međunarodnog prava, može se postići opšte blagostanje,
a samim time omogućiti i privredni rast, a da se ne naruši princip
proporcionalnosti, odnosno uspostava pravične ravnoteže
između prava pojedinaca i javnog interesa. S obzirom na značaj
i garanciju prava vlasništva ustanovljavaju se tačno određeni
kriteriji i standardi na osnovu kojih može doći do zadiranja u
pravo vlasništva, čime se sprječava samovolja i zloupotreba
prava.
Tako npr. u Presudi Case Sporrong, Lonnroth protiv

Švedske8, utvrđeno je da tekst člana 1. Protokola broj 1. obuhvata
tri pravila koja su međusobno povezana:
1. Načelo (pravo) neometanog uživanja svoje
(sopstvene) imovine,
2. pravilo lišavanja nekoga imovine, i
3. regulisanje korištenja imovine u skladu sa opštim
interesima.
Prvo pravilo odnosno načelo (pravo) neometanog uživanja

svoje (sopstvene) imovine ima opštu važnost i u skladu sa njim
treba tumačiti ograničenja neometanog uživanja imovine koja su
predviđena u tekstu Konvencije;
Drugo pravilo, lišavanja nekoga imovine je u načelu

isključeno, osim u određenim slučajevima, koji su utemeljeni
zakonom. Lišavanje je zakonito ukoliko su ispunjeni sljedeći
uslovi: a) ako se mjera lišavanja nekoga imovine preduzima
u javnom interesu; b) ako se mjera sprovodi pod zakonom
propisanim uslovima i c) ako se mjera sprovodi u skladu sa
opštim načelima međunarodnog prava; praksa suda je dodala još
jedan uslov, i to da lišenje ili ograničavanje korištenja iz pravila
koje slijedi treba da udovolji i zahtjevu proporcionalnosti.9
I treće pravilo predstavlja regulisanje korištenja imovine

u skladu sa opštim interesima, koje vrši država ili da bi (država) 8 Presuda od 23.septembra 1982.
obezbjedila naplatu poreza, drugih dadžbina ili kazni. godine.
9 Bordaš, B., Zaštita imovine kao
ljudsko pravo – osnovne napomene
uz praksu Evropskog suda za ljudska
Budući da je „odredba“ člana 1. Protokola broj 1. široko prava, Zbornik radova Pravnog
postavljena, njena interpretacija je prvenstveno ostavljena fakulteta, Novi Sad, broj 1-2., 2003.,
str. 165-176.

Evropskom sudu za ljudska prava10, čija praksa ima primaran

značaj u razumijevanju ovog ljudskog prava. Naime, osnovno
sredstvo sudskog tumačenja Evropske konvencije za zaštitu
ljudskih prava i osnovnih sloboda je doktrina živog instrumenta,
što znači da se konvencija tumači u svjetlu današnjih uslova.
Primjeri šireg shvatanja autonomnog prava vlasništva

prema Protokolu 1. su brojni. Kao vlasništvo u precedentnom
pravu Protokol 1. smatra klasične pokretnine i nekretnine,
stvarna prava (prava in rem) i u manjoj mjeri obvezna prava
(prava in personam). Vlasništvo je tagibilno11, ali i netangibilno
vlasništvo, intelektualno vlasništvo, pa donekle i izvedenica od
vlasništva, kao što su legitimna očekivanja i stečena prava.12
I sam Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u svojim

odlukama isticao da pojam imovine, u smislu člana 1. Protokola
broj 1. uz Evropsku konvenciju, obuhvata širok spektar
imovinskih odnosa, koji su određeni i regulisani propisima iz
oblasti privatnog prava. Pri tome, pojam imovine ima autonomno
značenje i nije ograničen samo na vlasništvo fizičkih dobara.
Pod lišenjem nekoga svoje imovine podrazumijeva se

gubitak posjedovanja (državine) stvari koja čini imovinu i ima 10 Evropski sud za ljudska prava (eng.
za posljedicu gubitak atributa svojine (usus, fructus, abusus) European Court of Human Rights
(ECHR), fr. Cour européenne des
i prelaz svojine na drugog. Lišenje obuhvata i nacionalizaciju, Droits de l’ Homme (CEDH)), takođe
poznat i kao Sud u Strazburu, je
konfiskaciju i eksproprijaciju13. Regulisanje korištenja imovine međunarodni sud Vijeća Europe
koji tumači Evropsku konvenciju
nema za posljedicu prelazak svojine: u ovim slučajevima je o ljudskim pravima. Sud razmatra
zahtjeve u kojima se navodi da je
imovina, svojina sačuvana, ali je njeno korištenje ograničeno. država ugovornica prekršila jedno
ili više ljudskih prava navedenih u
Konvenciji ili njenim fakultativnim
protokolima u kojima je država
članica stranka. Evropska konvencija
4. POLOŽAJ EVROPSKE KONVENCIJE ZA o ljudskim pravima takođe se
spominje inicijalima “ECHR”. Sjedište
ZAŠTITU LJUDSKIH PRAVA I OSNOVNIH suda je u Strasbourgu u Francuskoj.
SLOBODA U PRAVNOM PORETKU BOSNE I Zahtjev sudu može podnijeti
pojedinac, grupa pojedinaca ili jedna
HERCEGOVINE ili više drugih država ugovornica.
Osim presuda, sud može izdavati i
savjetodavna mišljenja. Konvencija je
usvojena u kontekstu Vijeća Europe,
U pravnom sistemu Bosne i Hercegovine odredbe a svih njenih 46 država članica su
ugovorne strane konvencije.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, 11 Primjetno ili osjetljivo, opipljivo na
te člana 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju, se primjenjuju kao dodir.
12 Bonifačić M., Europska konvencija za
dio pravnog poretka od 1995. godine. Prema članu 1. Evropske zaštitu ljudskih prava i autonomni
koncept vlasništva prema Konvenciji,
konvencije, države potpisnice Evropske konvencije, imaju Pravo i porezi, broj 4., 2006., RRIF
Zagreb, str.89.
obavezu osigurati svakome unutar svoje jurisdikcije prava i 13 Miješanje u pravo na apelantovu
imovinu nije slijedilo načelo
slobode definisane Konvencijom, što uzevši zajedno sa pravom zakonitosti u slučaju kada nije
na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, proveden postupak eksproprijacije,
a tužena je ušla u apelantov posjed.
znači da svaki pojedinac ima pravo na mirno uživanje svoje Odluka o meritumu Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine, u predmetu
imovine i treba biti zaštićen od miješanja i lišavanja svoje imovine broj AP 1048/04 od 13. oktobra 2005.
godine.

bez obzira na to od koga to dolazilo (od drugih pojedinaca ili od

državnih organa).14
Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih

sloboda ima značajan, ali i specifičan položaj u pravnom poretku
Bosne i Hercegovine15. Naime, kada su u pitanju međunarodni
standardi u našem pravnom poretku valja skrenuti pažnju
na činjenicu da je najvišim pravnim aktom, Ustavom Bosne i
Hercegovine, u članu II. tačka 2., precizirano da se prava i slobode
predviđene u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava
i osnovnih sloboda i njenim protokolima direktno primjenjuju
u Bosni i Hercegovini. Dakle, posmatrajući iste u kontekstu
hijerarhije pravnih akata ovi akti (Konvencija i Protokoli) imaju
direktnu primjenu u Bosni i Hercegovini, ali i prioritet nad svim
ostalim zakonskim i podzakonskim aktima u Bosni i Hercegovini,
počevši od državnog nivoa, preko entitetskog pa sve do najnižih
nivoa – lokalne samouprave.
Navedeno znači, a potvrđeno je i brojnim odlukama

najviših sudova16 u Bosni i Hercegovini, da osnovno ljudsko
pravo na zaštitu imovine17, prema kojem svako fizičko ili
pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine
kao međunarodno priznato ljudsko pravo, ima supremaciju
nad bilo kojim zakonskim rješenjem u Bosni i Hercegovini,
odlukom bilo kojeg suda, institucije ili drugog organa vlasti.
Dakle, naše, domaće zakonodavstvo i odluke sudova i organa
Bosne i Hercegovine ne smiju biti u suprotnosti sa Evropskom
konvencijom, niti ograničavati ili onemogućavati zagarantovana
prava u bilo kojem dijelu, obimu i sl.
Drugo je pitanje, uz nesporno uvažavanje činjenice da je 14 Odluka o meritumu Ustavnog suda

Bosne i Hercegovine, broj AP 559/04.
Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda 15 Bosna i Hercegovina je postala
članica Vijeća Evrope 24. aprila 2002.
po hijerarhiji „iznad“ bilo kojeg zakona u Bosni i Hercegovini, godine. Ovim činom su ispunjeni
uslovi za pristupanje i ratifikaciju
naravno i nižih podzakonskih akata, da li je ona samim tim i Evropske konvencije za zaštitu
„iznad“ i samog Ustava Bosne i Hercegovine? Odgovori na ovo ljudskih prava i osnovnih sloboda i
pratećih protokola.
pitanje su različiti, mišljenja su oprečna i uglavnom podijeljena 16 Npr. odluke Ustavnog suda Bosne
i Hercegovine. U ovom domenu
na dvije grupe, prvu grupu čine oni koji tvrde da jeste, a drugu nadležnosti Ustavnog suda su veoma
značajne, jer daju veliki doprinos
grupu čine oni koji tvrde, odnosno misle da nije. Autor je skloniji zaštiti ljudskih prava i osnovnih
sloboda, tj. primjeni Evropske
drugom mišljenju, pripada grupi onih koji tvrde da Evropska konvencije o ljudskim pravima
konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda po i osnovnim slobodama. Naime,
Ustavni sud, kroz svoj rad, osigurava
hijerarhiji jeste „iznad“ bilo kojeg zakonskog i podzakonskog pravnu sigurnost i izvjesnost za sve
subjekte prava, ali putem sudske
akta u Bosni i Hercegovini, ali ne i samog Ustava Bosne i prakse utiče i na ostale sudove
u Bosni i Hercegovini u pogledu
Hercegovine. Obrazloženje ovog stava je nešto kompleksnije, pa ustanovljavanja određenih standarda
u zaštiti ljudskih prava.
kako isto ne bi predstavljalo balast za sam rad ostaje kao dobra 17 Iz člana 1. Protokola broj 1. Evropske
ideja za neke naredne radove na ovu temu. konvencije.

5. ŠTA EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PODRAZUMIJEVA POD IMOVINOM ODNOSNO
POD MIRNIM UŽIVANJEM IMOVINE?
Rekli smo da je interpretacija člana 1. Protokola

broj 1. ostavljena praksi Evropskog suda za ljudska prava.
.
Autonomni pojam vlasništva prema članu 1. Protokola 1.
slijedom konkretnih primjera prakse Evropskog suda i ranijeg
konvencijskog tijela Komisije za ljudska prava, osim klasičnih
tangibilnih stvari obuhvata takođe: dionice (odluka Komisije za
ljudska prava Bramelid and Malstroem), poslovni ugled (presuda
Van Marle), dozvole, odobrenja (presuda Tre Traktoerer),
obavljanje zanimanja (presuda Koenig), urbanističku plansku
dozvolu (presuda Pine Valley Developements), pravo povrata
poreza kao stečeno pravo na restituciju (presuda National
and Provincial Building Society), eksproprijacijski zahtjevi za
naknadu (presuda Akkus), presudu iz zahtjeva za naknadu u
pogledu zemljišnih reformskih zahvata (presuda Almeida Garrett
i drugi), arbitražom utvrđeno pravo u pogledu spora dokinuto
zakonom (presuda Stratis Andreadis i Stran Greek refineries),
legitimno očekivanje kod zahtjeva za naknadu štetu (presuda
Pressos Compania Naviera), advokatske troškove (presuda
Ambruosi), intelektualno vlasništvo u smislu patenta (presuda
British American Tobacco) i autorskih prava (odluka Komisije
Aral) i pitanje dokaza vlasništva (presuda Holy Monasteries).18
Konvencijski pojam possession u smislu property ima u

vidu postojeće vlasništvo (exsisting possessions), a sticanje prava
vlasništva samo kao legitimno očekivanje (legitimate expectation).
Pri svemu tome veoma je bitno da se Protokolom broj 1. štiti
postojeća imovina, tj. njeno mirno uživanje, a ne pravo na
18 Bonifačić M., Europska konvencija za
sticanje buduće imovine, očekivanu imovinu (npr. buduće zaštitu ljudskih prava i autonomni
nasljeđe).19 U predmetu Marckx protiv Belgije iz 1979. Evropski koncept vlasništva prema Konvenciji,
Pravo i porezi, broj 4., 2006., RRIF
sud je zaključio da se radi o povredi člana 1. Protokola 1. zato što Zagreb, str.89.
19 U slučaju Marckx v. Belgium
majka nije mogla oporučno raspolagati, te njena kći nije ostvarila utvrđeno je da pravo na buduće
nasljeđe koje je uskraćeno vanbračnoj
očekivano sticanje imovine, ali da očekivano sticanje imovine nije kćeri budućeg ostavioca zbog
zakonske diskriminacije vanbračne
zaštićeno članom 1. Protokola 1. Isto je tako sud u predmetu Van djece ne predstavlja imovinu, pa tako
der Mussele protiv Belgije iz 1983. izrazio stajalište da zahtjev ni ne uživa zaštitu.
20 Gomien, D., Europska konvencija o
države da advokati određene građane zastupaju besplatno nije ljudskim pravima, Naklada Pravni
fakultet Sveučilišta u Rijeci, Zadar,
povreda iz člana 1. Protokola 1., jer to ne predstavlja lišavanje 2007., str. 206.
postojeće imovine.20

Ustaljeno pravno stajalište Evropskog suda za ljudska prava jeste

da priznaje da se legitimna očekivanja stranaka21 pod određenim
pretpostavkama moraju smatrati „imovinom“ pod zaštitom člana
1. Protokola broj 1. uz Konvenciju. Osim u konvencijskom pravu,
doktrina legitimnih očekivanja već je desetljećima neosporno dio
prava Evropske zajednice. Tako je npr. i Ustavni sud Republike
Hrvatske razradio ih i prihvatio u odluci broj U-IIIB-1373/2009.
Od tada je institut legitimnih očekivanja inherentni dio hrvatskog
ustavnog prava.
U svojim zvaničnim stavovima i odlukama Evropski Sud

za ljudska prava pod „imovinom“ čije mirno uživanje Protokol
broj 1. (a samim tim i Evropski Sud za ljudska prava) štiti,
čije oduzimanje zabranjuje (osim naravno u javnom interesu i
u skladu sa zakonom propisanim uslovima) podrazumijeva
prvenstveno one kategorije koje su uobičajene i poznate – sva
stvarna prava, svojina na pokretnim i nepokretnim stvarima,
druga apsolutna prava kao što su autorsko pravo i pravo
industrijske svojine, prihodi ostvareni radom i ušteđevina,
nasljedstvo, akcije, prihodi od kapitala, ali i potraživanja i dugovi 21 Pojam ‘legitimnih očekivanja’ u
utvrđeni presudom, klijentela računovođe (pošto je privatno kontekstu člana 1. Protokola broj 1.
uz Konvenciju Europski je sud prvi
pravo i predstavlja aktivu, čini imovinu), pravo na zakupninu put spomenuo u presudi Pine Valley
Developments LTD i ostali protiv
na osnovu ugovora o zakupu, penziono osiguranje (bez obzira Irske od 29. novembra 1991. (zahtjev
br. 12742/87). U tom su predmetu
da li je obavezno ili dobrovoljno) koje poslije izvjesnog vremena podnosioci bili preduzetnici čija je
za osiguranika stvara prava koja su slična vlasničkim pravima osnovna djelatnost bila kupovina
i izgradnja zemljišta; oni su 1978.
bez obzira na to da je starosna penzija očekivana imovina. godine kupili zemljište pouzdajući se
u nacrt plana izdavanja urbanističkih
dozvola za izgradnju industrijskih
skladišta i kancelarijskih prostora,
Pored uobičajenog pojma vlasništva, Evropski sud tim a on je naknadno, odlukom irskog
pojmom obuhvata i sva stečena prava neke osobe, uključujući Vrhovnog suda, utvrđen ultra
vires i ab initio ništavim, jer je
takva privatnopravna dobra neke osobe, kao što je pravo na bio u suprotnosti s mjerodavnim
zakonima. Evropski je sud zauzeo
sklapanje ugovora o najmu stana (Mellacher i ostali protiv stajalište da je “legitimno očekivanje”
nastalo onda kad je dozvola (outline
Austrije iz 1989.), stečena prava u sistemu penzionog ili socijalnog planning permission) izdata, a na
osnovu pouzdanja u nju podnosioci
osiguranja (Vasilopoulou protiv Grčke iz 2002.).22 su kupili zemljište s namjerom
njegove izgradnje. Ta je dozvola,
koju nadležna upravna tijela više
Mogućnost ustavnosudske zaštite je proširena i na nisu mogla ukinuti ili na drugi
način opozvati, činila sastavni
područja zaštite stanarskog prava i iz toga izvedenog prava dio vlasništva (imovine) firme
podnosioca” (§ 51. presude Pine
najmoprimstva, pretvorbu i privatizaciju bivšeg društvenog Valley i § 45. presude Velikog vijeća
u predmetu Kopecký protiv Slovačke
vlasništva, denacionalizaciju, pravo na rezervaciju dionica (pravo od 28. septembra 2004., zahtjev br.
prijašnjeg vlasnika u odnosu na postupak denacionalizacije), 44912/98, 2004-IX).
22 Presuda Ambruosi protiv Italije od
postupak izdavanja građevinske dozvole, zaštitu svih stvarnih 19.10.2000.
23 Radolović, A., Jamstvo prava
prava kao prava imovinskog karaktera, zaštitu svih imovinskih vlasništva u praksi Ustavnog suda
Republike Hrvatske i Europskog
prava (dakle i obveznih), zaštitu prava okoline, zaštitu osnivačkih suda za ljudska prava“, Pravo u
uloga u trgovačkim društvima, bespravnu gradnju, pa čak i na gospodarstvu, broj 49., 2010., str. 5..
problematiku zateznih kamata.23

6. ZAKONSKE ODREDBE
Kada je u pitanju pravo na imovinu u kontekstu

zakonskih odredbi u Bosni i Hercegovini, na prvom mjestu čini
nam se primjerenim podsjetiti se na činjenicu da je Ustavom
Bosne i Hercegovine određena nadležnosti institucija Bosne i
Hercegovine i entiteta po sistemu negativne enumeracije, tj. na
način da sve ono što nije eksplicitno dato u nadležnost institucija
Bosne i Hercegovine, sam tim potpada pod ili u nadležnost BH
entiteta.
Upravo zato naši „entitetski“ zakonodavci su normirali

pravo vlasništva, pravo na imovinu, kao jedno od osnovnih
imovinskih prava i osnovni svojinsko-pravni institut, Zakonima
o stvarnim pravima Federacije Bosne i Hercegovine i Republike
Srpske, na način da pravo vlasništva, kao imovinsko pravo,
obuhvata ovlaštenje njegovog nosioca (prvenstveno vlasnika)
da slobodno i po svojoj volji stvar posjeduje, koristi i da sa
njome raspolaže, a svakoga od toga prava isključi u granicama
određenim zakonom.
Iz navedene zakonske odredbe nedvojbeno proizilazi

da je pravo vlasništva najsveobuhvatnije stvarno pravo, koje
možemo posmatrati u objektivnom smislu, kao skup pravnih
pravila kojima se uređuju oni društveni odnosi koji nastaju
među ljudima povodom stvari, kao i u subjektivnom smislu u
vidu različitih ovlaštenja u pogledu stvari, koja subjektima u
stvarnopravnim odnosima priznaju norme objektivnog prava.
Pri svemu tome svako je dužan da se uzdržava od povrede prava
vlasništva druge osobe.
Samim poštovanjem prava vlasništva, te striktnim

pridržavanjem njegovih ograničenja u skladu sa zakonom, u
javnom interesu i načelima međunarodnog prava, može se
postići opšte blagostanje, a samim tim omogućiti i privredni rast,
a da se pri tome ne naruši princip proporcionalnosti, odnosno
uspostava pravične ravnoteže između prava pojedinaca i javnog
interesa.
Vodeći se upravo navedenim principima, Zakonom o

stvarnim pravima Federacije Bosne i Hercegovine normirano
je da se pravo vlasništva i druga stvarna prava, mogu protiv
vlasnikove volje oduzeti ili ograničiti samo u javnom interesu
i pod uslovima predviđenim zakonom, u skladu sa principima
međunarodnog prava. Naime, izuzetno, zakonom se (ali ne i

nižim, podzakonskim aktom), u javnom interesu, a naročito

radi zaštite prirodnih bogatstava, okoline, zdravlja ljudi,
kulturnoistorijske baštine i sl., može ograničiti ili posebno urediti
način korištenja i raspolaganja određenim stvarima. Istovjetnu
odredbu sadrži i Zakon o stvarnim pravima Republike Srpske,
koristeći sinonim stvari od opšteg interesa.
Tako je kod upravljanja i iskorištavanja dobara od opšteg

interesa, titular prava vlasništva ograničen u ispunjavanju svog
prava na način propisan zakonom. Ukoliko je npr. jedna stvar
u skladu sa važećim propisima proglašena za dobro od opšteg
interesa i ako je propisan poseban način upotrebe i iskorištavanja
takve stvari od strane njenih vlasnika, vlasnik je dužan izvršavati
svoja prava u skladu sa tim ograničenjima. Najbolji primjer za to
su vlasnici građevinskog zemljišta koji mogu raspolagati istim,
ali samo uz ograničenja i pod uslovima propisanim relevantnim
zakonima, što znači da ne mogu npr. samoinicijativno planirati
izgradnju, nego su dužni pridržavati se planiranih prostornih i
urbanističkih planova, što se smatra opštim interesom.
7. ZAKLJUČAK
U predmetnom radu, kao prvom dijelu jedne cjeline, kao

što nam je namjera i bila dat je pregled poimanja samog prava
na mirno uživanje imovine kroz Ustavne i zakonske odredbe u
Bosni i Hercegovini, uporedo sa analizom Evropske konvencije
za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, ali i prezentacijom
stavova sudske prakse, prvenstveno Evropskog suda za ljudska
prava i Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, te dijelom i sudova
našeg okruženja.
Ljudsko pravo na imovinu obuhvata pravo na posjedovanje

imovine koje je u uskoj vezi sa pravom na zaštitu te imovine,
s tim da evropski sistem zaštite ljudskih prava pod pravom na
imovinu podrazumijeva pravo na zaštitu postojeće imovine od
ometanja, odnosno miješanja države, ali i pojedinaca u određenim
slučajevima. Ta zaštita se upravo osigurava primjenom odredbe
člana 1. Protokola broj 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih
prava i osnovnih sloboda, te pozivanjem na Ustavne kao i na
zakonske norme.
Prema članu 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju,

koji se primjenjuju kao dio našeg pravnog poretka od 1995.
godine, države potpisnice Evropske konvencije, imaju obavezu

osigurati svakome unutar svoje jurisdikcije prava i slobode

definisane Konvencijom, što znači da svaki pojedinac ima pravo
na mirno uživanje svoje imovine i treba biti zaštićen od miješanja i
lišavanja svoje imovine bez obzira na to od koga ono dolazilo (od
drugih pojedinaca ili od državnih organa). Evropska konvencija
za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ima značajan i
specifičan položaj u pravnom poretku Bosne i Hercegovine.
Naime, kada su u pitanju međunarodni standardi u našem
pravnom poretku Ustavom Bosne i Hercegovine, precizirano
je da se prava i slobode predviđene u Evropskoj konvenciji za
zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i njenim protokolima
direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
Poštovanjem prava na mirno uživanje imovine, koja

je stečena u skladu sa domaćim zakonima, te striktnim
pridržavanjem njegovog ograničenja u skladu sa zakonom,
u javnom interesu i načelima međunarodnog prava, može se
postići opšte blagostanje, a samim tim omogućiti i privredni rast,
a da se ne naruši princip proporcionalnosti, odnosno pravedna
ravnoteža između prava pojedinaca i javnog interesa. Valja
takođe podsjetiti na stajalište Evropskog suda za ljudska prava,
prema kojem prava zaštićena Konvencijom moraju biti provediva
u praksi i djelotvorna, a ne teorijska i prividna.
Dakle, svi, pa i najviši državni organi, u svom radu i

djelovanju moraju strogo voditi računa da ne dovedu u pitanje
najviše vrijednosti ustavnog poretka Bosne i Hercegovine,
od kojih je u konkretnom slučaju mjerodavna nepovredivost
vlasništva, kao temeljno pravo jednog demokratskog društva. S
obzirom na značaj i garanciju prava vlasništva ustanovljavaju se
tačno određeni kriteriji i standardi na osnovu kojih može doći
do zadiranja u pravo vlasništva, čime se sprječava samovolja i
zloupotreba prava.
Ustavom Bosne i Hercegovine garantuje se svim licima

na teritoriji naše države uživanje ljudskih prava i sloboda,
uključujući i pravo na imovinu, pri čemu treba imati na umu da
je ustavnopravni koncept prava vlasništva u Bosni i Hercegovini
širi od tradicionalnog građanskopravnog koncepta, jer obuhvata
sva stvarna i tome srodna prava. Ustavni sud Bosne i Hercegovine
u svojim odlukama poziva se na svoje ustaljeno stajalište, da
se vlasništvo u smislu Ustava mora vrlo široko tumačiti, jer
obuhvata načelno sva imovinska prava, što uključuje i privredne
interese koji su po prirodi stvari vezani uz imovinu, ali i legitimna
očekivanja stranaka da će njihova imovinska prava, zasnovana na

pravnim aktima, biti poštovana, a njihovo ostvarenje zaštićeno.

Pri tome, pojam imovine ima autonomno značenje i nije
ograničen samo na vlasništvo fizičkih dobara. Isto tako i
Evropski sud za ljudska prava je naveo u više navrata u svojim
odlukama da koncept imovine u članu 1. Protokola broj 1. uz
Evropsku konvenciju ima autonomno značenje, koje nesumnjivo
nije ograničeno na vlasništvo nad fizičkim stvarima, dakle da
se i određena druga prava i interesi koji čine imovinu, svakako
mogu smatrati kao imovinska prava.

Данијела Радонић, дипломирани правник,

Виши привредни суд Бања Лука
РАСПОРЕЂИВАЊЕ
РАДНИКА НА ДРУГО
РАДНО МЈЕСТО
Резиме: Распоредом радника на радно мјесто врши се повјеравање

одређених послова конкретном раднику. Прво распоређивање
се дешава у моменту закључења уговора о раду. Ако се у току
трајања радног односа укаже потреба за другачијим распоредом
радника послодавац ће, у правилу, раднику понудити измјену
уговорених услова рада (распоред на друго радно мјесто), а
радник диспонира са могућностима да то прихвати или не
прихвати. У случају ванредних, законом прописаних случајева
радник је дужан да поступи по рјешењу којим му је одређен
привремени распоред на друго радно мјесто које не одговара ни
врсти ни степену његовог стручног образовања, знања и радног
искуства. Приликом распоређивања на друго радно мјесто
послодавац је дужан да поступи на начин прописан законом, али
и да овлашћења која има у процесу организације рада користи
на начин и у сврху законитог премјештаја радника. У чланку
је дат приказ овог института, правила која се примјењују
и појашњења за поступање послодавца када врши распоред
радника на друго радно мјесто.
Кључне ријечи: распоред, радно мјесто, премјештај, процедура,

рјешење, понуда, анекс.
УВОД
Повјеравање послова одређеном раднику конкретизује

се његовим распоредом на радно мјесто. Први распоред
радника на радно мјесто врши се у моменту закључења
уговора о раду. Тај распоред није трајан јер у току трајања
радног односа може доћи до оправдане потребе послодавца
да радника распореди на друге послове. Поред тога, посебна
заштита жене и материнства намеће обавезу премјештаја
труднице на послове који не угрожавају њено здравље
или здравље дјетета. Како би се избјегла произвољност у

одлучивању о правима и обавезама радника Закон о раду

(у даљем тексту: ЗОР) прописује поступак распоређивања
радника, акте које треба донијети и доставити раднику те
ограничења за одлучивање послодавца.
РАСПОРЕД РАДНИКА ПРИЛИКОМ ЗАСНИВАЊА

РАДНОГ ОДНОСА
Радно мјесто, у смислу ЗОР, јесте мјесто намијењено за

обављање послова код послодавца на којем радник обавља
радне задатке или има приступ у току рада и који је под
непосредном или посредном контролом послодавца.2 Од
ове „просторне“ дефиниције разликујемо појам радног
мјеста у функционалном смислу који се појављује приликом
распоређивања радника. Тада долази до повјеравања
одређених послова одређеном раднику. Радни задаци а тиме
и распоред на радно мјесто одређују се актом о унутрашњој
организацији и систематизацији чиме долази до изражаја
разлика у односу на радно мјесто које је дефинисано
ЗОР. У том смислу указаћемо да је радно мјесто почетна
организационо-техничка јединица, коју чини један или више
радника с одређеним стручним и другим способностима.3
Тако схваћен појам радног мјеста се даље претвара у скупове
послова међусобно повезаних или условљених, а који се даље
групишу по називу, опису, врсти, сродности, одговорности,
условима рада и другим критеријумима.
Послодавац приликом пријема радника мора да

одлучи на које радно мјесто ће распоредити радника јер је у
обавези да претходно утврди да ли радник испуњава посебне
услове који су прописани за то радно мјесто што представља
материјално-правну претпоставку за заснивање радног
односа. По успјешном утврђивању да радник испуњава
посебне услове конкретног радног мјеста, приступа се
закључењу уговора о раду. Уговор о раду обавезно садржи
податке о радном мјесту на коме се радник запошљава и мјесту
рада. Иако је пропуст законодавца што није експлицитно
прописао да радник добије опис послова како би стекао
сазнање шта се од њега очекује на конкретном радном
мјесту, налазимо да је упутно да послодавац раднику учини
доступним и опис послова конкретног радног мјеста на које 1 Службени гласник Републике
Српске, број 1/16, 66/18, 91/21-
се радник прима и распоређује. Индиректно основ за то је Одлука УСРС и 119/21
садржан у члану 35.став 3. ЗОР којим је прописано да уговор 2 ЗОР, члан 8. став 1.
3 Ковачевић, Љ., Заснивање радног
о раду може да садржи и друге податке које послодавац и односа, Правни факултет
Београду, Београд, 2021., стр. 490.
у

радник сматрају значајним за уређивање односа који настају

по основу рада радника.
Првобитно распоређивање се подудара са ступањем

на рад када радник стиче сва права али и обавезе по основу
радног односа. Чланом 15. ЗОР таксативно су прописане
дужности радника које се дијеле на опште дужности (које се
односе искључиво на обављање послова ради којих је радник
засновао радни однос), дужности за вријеме ванредних
околности и дужности за вријеме трајања организационих
потреба. Потоње двије групе дужности се односе на обавезу
радника да привремено обавља послове који не одговарају
његовим стручним квалификацијама.
РАСПОРЕД РАДНИКА У ТОКУ ТРАЈАЊА РАДНОГ

ОДНОСА
ЗОР не искључује могућности да у току радног односа

дође до распореда радника на друге послове. Распоред може
бити извршен на послове за које радник испуњава услове
али и на послове који су испод нивоа образовања и искуства
радника али само у ванредним ситуацијама прописаним
законом. Због тога се разликује привремени од трајног
распореда.
У сваком случају, основ за распоред радника са

постојећег радног мјеста на друге послове треба да буде
заснован на објективним разлозима односно разлозима
организационо-техничке природе.
Привремени распоред радника
До привременог распореда радника може доћи

искључиво у ситуацији када је радник дужан да привремено
обавља послове који не одговарају ни врсти ни степену
његовог стручног образовања, знања и радног искуства у
таксативно прописаним случајевима. То су случајеви: више
силе, спасавања људских живота и здравља, изненадног квара
постројења, сировина и материјала који проузрокују потпун
или дјелимичан застој радног процеса код послодавца. Ипак
и у тим ситуацијама се води рачуна о заштити на раду, због
чега радник може обављати те послове само ако је оспособљен
за руковање средствима рада и средствима заштите на раду

на пословима које је дужан привремено обављати.4 Појам

више силе није децидно одређен одредбама ЗОР, али јесте
посредно и подразумијева природне или друге несреће
у којима је угрожен живот и здравље људи или имовина.
Овдје ћемо указати да према општеприхваћеним правним
дефиницијама виша сила (лат. вис маиор) подразумијева
сваки природни догађај или људску радњу која се не може
приписати у кривицу одговорном лицу, који се нису могли
предвидјети или спријечити, а због којих је наступила штета.
Због овако широко постављене дефиниције, вишом силом се
сматрају:
- Природне несреће (земљотрес, суша, поплава,

ерупција вулкана, удар грома);
- Епидемија;
- Рат, оружана побуна;
- Забрана надлежног органа (забрана рада у условима
епидемије као мјера за спречавање ширења исте,
забрана увоза или извоза);
- Мјере надлежних органа на спречавању ширења
епидемије (забрана рада, забрана јавног окупљања,
забрана кретања – полицијски час, затварање
међудржавних граница и сл.)
Привремени распоред из ових разлога је временски

ограничен трајањем тих околности.
Поред тога, али само изузетно, послодавац може

радника привремено распоредити на друге послове који не
одговарају врсти и степену његовог стручног образовања у
случају изненадног повећања обима посла, замјене одсутног
радника или обавезе извршавања уговореног посла, с тим
да такав распоред не може трајати дуже од 60 дана у току
једне године.5 Околности које су овдје наведене као разлог за
распоред су посљедица процеса рада.
У оба случаја привременог распореда радник за

вријеме обављања послова има право на плату свог радног
мјеста, односно плату радног мјеста на које је привремено
распоређен, уколико је та плата за њега повољнија.
Разлози за привремени распоред радника нису

прописани искључиво одредбама ЗОР. Када је радник
изложен узнемиравању на раду обавеза послодавца је да 4 ЗОР, члан 15. став 2.
радника који се терети за узнемиравање премјести у другу 5 ЗОР, члан 15. став 3.

средину. Ако раднику, који сматра да је изложен узнемиравању

на раду према мишљењу доктора специјалисте медицине
рада запосленог у надлежној здравственој установи, пријети
опасност по здравље или живот, послодавац је дужан да, до
окончања поступка за заштиту од узнемиравања на раду код
послодавца, раднику који се терети за узнемиравање на раду
изрекне једну од сљедећих мјера:
1) премјештај у другу радну средину – на исте или друге
послове, односно радно мјесто или
2) удаљење са радног мјеста уз накнаду плате, у складу са
прописом којим се уређује област рада.6
Исто ће послодавац бити у обавези да предузме

на основу образложене иницијативе у поступку мирног
рјешавања спора код Агенције за мирно рјешавање радних
спорова када миритељ или арбитар оцијени да раднику који
сматра да је изложен узнемиравању на раду пријети опасност
по здравље или живот. Ове мјере се имају ограничено
трајање – до окончања поступка мирног рјешавања спора
код Агенције.7
Привремени распоред трудница
Посебна заштита трудница може да буде основ за

привремени распоред жене ради очувања њеног здравља
или здравља дјетета.8 На основу налаза и препоруке
надлежног доктора медицине, жена за вријеме трудноће и
док доји дијете може бити привремено распоређена на друге
послове ако је то у интересу очувања њеног здравља или
здравља дјетета. Послови које жена не би могла да обавља
за вријеме трудноће су сви они послови који су штетни по
њено здравље, што подразумијева послове који захтијевају
подизање терета, послове на којима постоји штетно зрачење
или изложеност екстремним температурама и вибрацијама
и све друге послове. Послови на које се радница привремено
распоређује морају да одговарају њеној стручној спреми и
6 Закон о заштити од узнемиравања на
њеним радним способностима.9 Обавеза послодавца да жени раду, Службени гласник Републике
обезбиједи премјештај има и прописану алтернативу - ако Српске, број 90/21, члан 19.
7 Исто, члан 21.
послодавац није у могућности да жени обезбиједи распоред 8 ЗОР, члан 106. став 1.
9 Кличковић, Р., Радић, Б.,
на други посао, жена има право на одсуство с рада, уз накнаду Коментар Закона о раду, Центар
за демократизацију друштва, Бања
плате, у складу са општим актом.10 У том случају, накнада не Лука, 2016., стр. 160.
10 ЗОР, члан 106. став 2.
може бити мања од накнаде коју би жена остваривала да је
остала да ради на свом радном мјесту.

Додатна заштита од премјештаја је прописана чланом 106.

став 4. ЗОР, због чега жену за вријеме трудноће и мајку дјетета
до три године живота послодавац не може распоредити на
рад у друго мјесто рада без њеног пристанка.
Трајни распоред радника
Када распоред радника произилази из редовних

промјена у процесу рада под којима се подразумијевају
промјене технолошке, економске или организационе
природе долази до измјене садржаја уговора о раду. Као
један од разлога за измјену уговорених услова рада члан 170.
ЗОР предвиђа премјештај радника на друго радно мјесто
или у друго мјесто рада. Најчешћи случај када долази до
распореда радника на друго радно мјесто је усвајање нове
систематизације када долази до увођења нових послова
и укидања старих послова. Уколико послодавац има
упражњених радних мјеста за које радник испуњава услове
послодавац му може понудити анекс уговора о раду. Услови
који морају бити испуњени у овом случају прописани
су чланом 172. ЗОР. Радник може да буде распоређен на
друго радно мјесто код послодавца које одговара његовој
стручној спреми и искуству стеченим радом.11 Истим чланом
прописани су услови када радник може бити премјештен са
или без пристанка у друго мјесто рада. И за овај премјештај
важи услов који се односи на одговарајући степен стручне
спреме. Али важе и допунски услови. Без пристанка радник
може да буде премјештен у друго мјесто рада ако су испуњени
сви сљедећи услови:
1) ако је дјелатност послодавца такве природе да се рад

обавља у мјестима ван сједишта послодавца, односно
његовог организационог дијела – уобичајено је да
радници раде и извршавају радне задатке у сједишту
послодавца, ако постоји потреба уз испуњење законом
утврђених услова радник може бити премјештен и у
друго мјесто рада ван сједишта послодавца, да ради у
другим организационим дијеловима;
2) ако је удаљеност од мјеста у коме радник ради до
мјеста у које се премијешта на рад мања од 50 км и
ако је организован редован превоз који омогућава
благовремени долазак на рад и повратак са рада и
обезбијеђена накнада трошкова превоза у висини
цијене превозне карте у јавном саобраћају;
11 ЗОР, члан 172.

3) ако радно мјесто у другом мјесту рада одговара његовој

стручној спреми и искуству стеченим радом.12
Наведени услови су кумулативни и сви морају бити

испуњени да би премјештање радника без његове сагласности
било законито.13
Радник може да буде премјештен у друго мјесто рада

ван случајева из става 1. тог члана само уз свој пристанак14 у
којем случају би премјештај био законит.
У пракси су релативно честе ситуације утврђивања

фалсификата дипломе, након чега се оправданим поставља
питање какав је даљи радноправни статус тог радника. Након
што надлежни орган обавијести послодавца о утврђивању
фалсификата дипломе, послодавац има двије могућности.
Уколико има упражњених радних мјеста са нижим
степеном стручне спреме (који радник неспорно посједује)
послодавац може раднику понудити анекс уговора о раду
ради премјештаја на то радно мјесто. Ова могућност се
заснива на томе да одређена стручна спрема подразумијева
посједовање квалификација које је јавно верификовано,
јер су квалификације стечене у верификованим, односно у
акредитованим образовним установама.15 Када надлежни
орган утврди да је одређена диплома фалсификат иста ће
бити уништена. Дакле, она не производи дејство и раднику
остаје са раније стеченом врстом и степеном стручне спреме.
Друга опција је отказ уговора о раду због тога што је радник
дао нетачне податке који су били одлучујући за заснивање
радног односа.16 Одлучујући подаци тичу се стручне спреме,
односно образовања, радне способности, радног искуства,
положеног стручног испита и других посебних услова од
којих зависи успјешно обављање послова за које се запослени
прима.17
До трајног распореда може доћи и у ситуацији

поништења незаконитог рјешења о отказу уговора о раду
када послодавац приликом реституције радника није у
могућности да га распореди на послове које је обављао прије 13 Кличковић, Р., Радић, Б.,
незаконитог отказа. Та обавеза послодавца произилази Коментар Закона о раду, Центар
из члана 189. ЗОР. Ако надлежни суд утврди да је отказ Лука, 2016., стр. 234.
уговора о раду, који је послодавац дао раднику незаконит 15 Ковачевић, Љ., Заснивање радног
односа, Правни факултет у
или без правног основа, наложиће послодавцу да радника Београду, Београд, 2021., стр. 575.
16 ЗОР, члан 179. став 2. тачка 8.
врати на рад и распореди на послове које је обављао прије 17 Ивошевић, З.М., Ивошевић, М. З.,
отказа уговора о раду или на друге послове који одговарају Коментар Закона о раду, Службени
гласник, Београд, 2015. стр. 412.

стручним и радним способностима радника. Приликом

извршења судске одлуке послодавац ће раднику понудити
измјену уговорених услова рада ради распореда на друго
радно мјесто.
Слање радника у иностранство
До промјене мјеста рада као једног од разлога за

измјену уговора о раду долази када послодавац упути
радника у иностранство. Послодавац мора бити регистрован
на територији Републике Српске/БИХ, док у другој земљи
треба бити регистрована дјелатност послодавца коју обавља
у мањем обиму или привремено односно повремено. Другом
земљом не сматра се Федерација Босне и Херцеговине
или Брчко Дистрикт Босне и Херцеговине.18 Послодавац
је дужан да радника, прије одласка радника на рад у другу
земљу упозна о прописима који ће се примјењивати код
остваривања његових права и обавеза за вријеме рада у
другој земљи.19 Поред тога, послодавац са радником треба
да се споразуми и о сљедећем:
1) трајању рада у другој земљи,

2) условима смјештаја радника за вријеме боравка у
другој земљи, ако је то потребно,
3) валути у којој ће се раднику исплаћивати плата и
друга примања по основу рада у другој земљи, као и
роковима и начину исплате,
4) условима одласка и повратка радника са рада у другој
земљи.20
Други услов који мора бити испуњен је послови које

радник треба да обавља у иностранству одговарају његовим
стручним и радним способностима.
Посебним писаним споразумом радник и послодавац

ће регулисати сва битна питанај у вези рада у иностранству.
Рад у иностранству траје одређено вријеме, а дужина трајања
тог рада најчешће је условљена објективним разлозима.21
Цијенећи идентичне разлоге прописане за закључење
уговора о раду на одређено вријеме садржане у члану 39. 18 ЗОР, члан 174. став 3.
ЗОР извешћемо закључак да су и случају упућивања радника 20 ЗОР, члан 174. став 1.
21 Кличковић, Р., Радић, Б.,
у иностранство објективни разлози они који су оправдани Коментар Закона о раду, Центар
роком, извршењем тачно одређеног посла или наступањем Лука, 2016., стр. 236.
унапријед одређеног догађаја.

ПРОЦЕДУРА РАСПОРЕЂИВАЊА РАДНИКА НА

ДРУГО РАДНО МЈЕСТО
У општем режиму радних односа прихваћен је систем

уговарања што је уочљиво већ у моменту закључења уговора
о раду. И касније распоређивање није више искључиво ствар
одлучивања послодавца већ уговарања. Стога и уговарање
других послова мора бити у складу са законом.22 Изузетак
од тог правила су ванредне околности у којем случају се
раднику издаје рјешење о правима и обавезама за вријеме
трајања привременог распореда.
Процедура распоређивања код привременог

распореда
Законитост рјешења којим је одређен привремени

распоред радника се цијени са више аспеката. Прво,
разлози који опредјељују послодавца да раднику одреди
да привремено обавља послове који не одговарају ни врсти
ни степену његовог стручног образовања, знања и радног
искуства се морају подвести под: случај више силе (природних
или других несрећа у којима је угрожен живот и здравље
људи или имовина), спасавање људских живота и здравља,
изненадан квар постројења, сировина и материјала који
проузрокују потпун или дјелимичан застој радног процеса
код послодавца. Друго радник мора бити оспособљен за
руковање средствима рада и средствима заштите на раду на
пословима које је дужан привремено обављати. Привремени
распоред из ових разлога може да траје најдуже док трају те
околности.
Друга врста распореда која може трајати најдуже до 60

дана у току једне године су случајеви: изненадног повећања
обима посла, замјене одсутног радника или обавезе
извршавања уговореног посла.
Изван ових случајева није дозвољено вршити

привремени распред радника на послове који су испод
његовог нивоа образовања и других квалификација.
Како из одредбе члана 15. ЗОР произилази да је радник

дужан да привремено обавља поменуте послове о његовој
22 З. Ивошевић, Радно право, Правни
обавези ће се одлучити рјешењем у писаној форми. Рјешење факултет Универзитета Унион у
Београду и Службени гласник,
треба да садржи све обавезне елементе, а посебно квалитетно Београд, 2015., стр. 122.

образложење и поуку о правном лијеку. Према члану 201.

ЗОР поука треба да гласи: „Против овог рјешења радник има
право да у року од 30 дана од дана његовог достављања, а
најкасније у року од три мјесеца од дана достављања поднесе
приједлог за мирно рјешавање радног спора Агенцији за
мирно рјешавање радних спорова Бања Лука, односно у
року од шест мјесеци од дана сазнања за повреду или дана
учињене повреде поднесе тужбу надлежном суду.“ Рјешење
мора бити уручено раднику на законом прописан начин
– лично, у просторијама послодавца, односно на адресу
пребивалишта или боравишта радника. Радник је дужан да
поступи по рјешењу а уколико сматра да је незаконито може
да предузме радње ради заштите свог права на начин садржан
у поуци. Једини изузетак када је дозвољено да радник одбије
привремени распоред је у ситуацији која се односи на општу
заштиту из члана 99. ЗОР. Радник може да одбије да ради ако
му, због неисправности на објектима и на средствима рада,
као и због непостојања одговарајућих мјера заштите на раду,
непосредно пријети опасност по живот или здравље или ако
таква опасност пријети другим лицима, али је истовремено
дужан да одмах обавијести послодавца, а према потреби и
надлежног инспектора рада о постојању услова из става 1.тог
члана и о свом одбијању да ради у тим условима.
У рјешењу треба бити одлучено и о праву на плату

радника на начин да радник за вријеме обављања послова
према привременом распореду има право на плату
свог радног мјеста, односно плату радног мјеста на које
је привремено распоређен, уколико је та плата за њега
повољнија.
Процедура измјене уговорених услова рада
Ова процедура је у цјелости регулисана чланом 171.

ЗОР. Послодавац је дужан да раднику достави понуду за
закључивање анекса уговора као и анекс уговора у писаној
форми. У понуди, између осталог, требају бити наведени и:
- разлози за понуду,
- рок у коме радник треба да се изјасни о понуди и
- правне посљедице које могу да настану одбијањем
понуде.23
Разлози за понуду се односе на промјену радног мјеста

а могу садржавати и промјену у плати која произилази из 23 ЗОР, члан 171. став 1.

промјене радног мјеста. Разлози морају бити засновани

на закону и детаљно појашњени. Стога понуда не треба
садржавати само паушалан опис разлога понуде јер радник
треба да оцијени да ли је понуда оправдана и објективна како
би о истој могао одлучити у складу са законом. Премјештај
може да услиједи због потреба процеса и организације рада
код истог послодавца. Та потреба се јавља при увођењу
нових, односно укидању старих послова, статусним или
организационим промјенама, размјештају запослених у
зависности од њихових способности, примјени мјера за
унапређење технологије рада и радних поступака, отклањању
узрока застоја у раду или лоших односа међу запосленима,
увођењу мјера за боље функционисање дијелова система
рада и у другим ситуацијама.24
Уколико се понуда заснива на измјени акта о

систематизацији упутно би било раднику доставити или
омогућити увид у акте послодавца (Правилник о унутрашњој
организацији и/или Правилник о платама) на које се позива
послодавац. Чињеница да су ти акти претходно објављени
на огласној табли не утиче на обавезу послодавца да раднику
заиста омогући да сагледа све наводе понуде, што је од
посебног значаја у ситуацији ако се радник налази на дужем
боловању и не долази у просторије послодавца.
Рок у којем радник треба да се изјасни не може бити

краћи од осам радних дана. Радник је дужан да се у остављеном
року изјасни о понуди за закључивање анекса уговора.
Уколико се у року не изјасни сматраће се да је радник одбио
понуду за закључивање анекса уговора и тада послодавац
може да му откаже уговор о раду. То је правна посљедица
која настаје одбијањем потписивања анекса уговора. У случају
отказивања уговора о раду радник има право на отказни рок,
отпремнину и неискориштени годишњи одмор у складу са
законом.
Ако радник прихвати понуду за закључивање анекса

уговора, задржава право да пред надлежним судом оспорава 24 Ивошевић, З.М., Ивошевић, М. З.,
Коментар Закона о раду, Службени
законитост тог уговора у року од шест мјесеци. Почетак овог гласник, Београд, 2015. стр. 363.
рока се везује за дан пријема понуде.

ЗАКЉУЧАК
Првобитни распоред радника се одређује уговором о

раду и подудара се са ступањем радника на рад. У току трајања
радног односа могу се појавити одређене потребе послодавца
или околности које намећу нови распоред радника који
може бити привременог или трајног карактера. Зависно од
разлога и периода трајања новог распореда ЗОР прописује
различиту процедуру. Уколико се радник привремено
распоређује сходно члану 15. ЗОР послодавац ће донијети
рјешење. Радник је дужан да поступи по рјешењу, а има
право да заштиту својих права остварује на начин прописан
чланом 201. ЗОР. Другачија процедура је прописана код
новог распоређивања радника на друго радно мјесто или
премјештаја у друго мјесто рада код истог послодавца. У
том случају послодавац је дужан да раднику достави понуду
и анекс уговора о раду са образложењем разлога за нови
распоред те осталим елементима које понуда треба да
садржи. Радник има двије могућности: да прихвати нови
распоред и потпише анекс уговора или да одбије понуђени
анекс. У том случају наступа отказни разлог уз поштивање
свих права радника која су прописана ЗОР.

Ljiljana Ćehajić, dipl. pravnik
PRAVNA RJEŠENJA I PRIMJENA

ZAKONA O PLAĆAMA I
NAKNADAMA U ORGANIMA
VLASTI U FEDERACIJI BOSNE I
HERCEGOVINE (II DIO)
Siže: Zakon o plaćama i naknadama u Federaciji Bosne i Hercegovine

reguliše ova pitanja za zaposlene u organima vlasti Federacije BiH, ali
obavezuje i druge nivoe vlasti (kantone, općine i gradove) da svojim
propisima regulišu plaće i naknade na svom nivou vlasti, pri čemu
propisuje obavezu primjene ovog zakona u kantonima, gradovima i
općinama u Federaciji , što je predstavljeno u ovom tekstu te ukazano,
na primjeru jednog kantona i grada, da li se i u kojoj mjeri primjenjuje
ovaj zakon.
Ključne riječi: načela, budžet, plaća, osnovnica za plaću, bod,
koeficijent za obračun, naknade, zakon, kolektivni ugovor, uredba,
Zakon USK, Odluka grada Bihaća
II DIO
DODACI NA PLAĆU I NAKNADE DRŽAVNIH
SLUŽBENIKA I NAMJEŠTENIKA U FEDERALNIM
ORGANIMA DRŽAVNE SLUŽBE I ZAPOSLENIH U
KANTONU, OPĆINI I GRADU
Federalnim zakonom propisano je da postupak

ostvarivanja prava na naknade i visinu tih naknada utvrđuje
Vlada FBiH na usaglašen prijedlog Federalnog ministarstva
pravde i konsultacija sa sindikatom.1
Naknade odnosno uvećanja plaće ostvaruju se donošenjem

rješenja.
Prava na naknade i dodatke na plaću zaposlenih u organima vlasti

Federacije odnose se i na zaposlene u kantonu, općini i gradu2.
Visinu i način ostvarivanja prava na naknade i dodatke na plaću za kantone
utvrdit će vlada kantona, a za općinu i grad općinsko, odnosno gradsko 1 Član 43.Federalnog zakona
vijeće.3 2 Član 43.Federalnog zakona
3 Član 62. Federalnog zakona

1. Dodatak na plaću po osnovu posebnih uvjeta rada

Dodaci na plaću po osnovu posebnih uvjeta rada čine
sastavni dio osnovne plaće, a iznose:
1) za inspektore, glavne inspektore i direktore
inspekcijskih tijela od 20% do 30% od osnovne plaće;
2) za deminere od 30% do 50% od osnovne plaće;
3) za zatvorske policajce-stražare do 30% od osnovne
plaće;
4) za državne službenike i namještenike koji rade na
poslovima koji zahtijevaju neposredan kontakt sa
osuđenim osobama u kaznenopopravnim zavodima
od 10% do 30 % od osnovne plaće;
5) za vatrogasce u iznosu do 30% od osnovne plaće;
6) za ostale poslove koji se vrše pod posebnim
uvjetima određenim posebnim zakonom dodatak
na plaću se može odrediti od 10% do 20%.
Ovi posebni dodaci obračunavaju se na osnovnu plaću

bez dijela plaće po osnovu radnog staža i čini sastavni dio plaće.
Visina dodatka na plaću po osnovu posebnih uvjeta

utvrđuje se u pravilniku o plaćama i naknadama organa državne
službe, u skladu sa kriterijima utvrđenim u kolektivnom ugovoru.4
Članom 25. st. 1. i 3.Granskog kolektivnog ugovora

za službenike organa uprave i sudske vlasti Federacije
Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Granski kolektivni
ugovor)5propisano je da državnom službeniku ili namješteniku,
koji radi na poslovima s posebnim uslovima rada, utvrđenim
pravilnikom o radnim odnosima, pripada pravo na posebni
dodatak uz plaću u visini do 20%. Vlada FBiH će na usaglašeni
prijedlog sa Sindikatom pripremiti i u parlamentarnu proceduru
uputiti prijedlog zakona kojim će precizno urediti pitanje
pojedinačnih radnih mjesta iz stava (1) ovog člana.
Posebno su interesantne odredbe Federalnog zakona da

će rukovodioci organa uprave na svim nivoima vlasti , u svojim
pravilnicima o plaćama i naknadama, predvidjeti dodatke
na plaću državnim službenicima koji imaju naučne stepene
magistra i doktora nauka ako izvršavanje poslova zahtijeva
takve kvalifikacije6, što u Zakonu USK nije propisano.
4 Član 23.Federalnog zakona
5 Granski kolektivni ugovor za
službenike organa uprave i sudske
Naime, uvođenjem Bolonjskog sistema studiranja i vlasti Federacije Bosne i Hercegovine
sticanja zvanja, na svim nivoima vlasti za poslove visoke stručne („Službene novine Federacije BiH“,
broj 32/21)
spreme koje obavljaju viši stručni saradnici i stručni savjetnici u 6 Član 23.stav 4.Federalnog zakona

organima državne službe kao uslov za zaposlenje propisuje se

visoka stručna sprema , koja obuhvata sve stepene visoke stručne
spreme, odnosno prvog , drugog i trećeg ciklusa studiranja.
Pri tome nije određeno koji stepen se određuje za koju vrstu
najsloženijih poslova.
Rezultat ove neodređenosti je da se u pravilnicima o

sistematizaciji za radna mjesta određuju svi stepeni stečeni po
Bolonjskom sistemu studiranja, pa se licima sa završenim II i
III stepenom Bolonjskog sistema studiranja, ako budu primljeni,
treba obezbijediti dodatak na plaću, mada rade na istim
poslovima kao oni sa VSS ili I stepenom sa 240 ECTS bodova.
Također je omogućeno da se lica sa I stepenom koji nosi

180 ECTS bodova mogu zaposliti na mjestu državnog službenika-
stručnog saradnika, čime se ovaj stepen neopravdano izjednačava
sa VSS, mada je stvarno ekvivalent VŠS.
Federalni zakon još nije usaglašen s opštim propisom-

članom 75. Zakona o radu7, ali ni sa Zakonom o zaštiti na radu,
jer i dalje koristi termine „dodaci, naknade „ za uvećanja plaće
koja čine plaću radnika; „posebni uslovi rada“ , umjesto “poslovi
s povećanim rizikom“, za koje se također treba koristiti termin
„uvećanje plaće“, a ne „dodatak na plaću“.
Zakonom o radu, kao opštim propisom o radu, propisano

je da se plaća za obavljeni rad i vrijeme provedeno na radu sastoji
se od:
a) osnovne plaće;
b) dijela plaće za radni učinak ukoliko je isti ostvaren i
c) uvećane plaće za otežane uvjete rada, prekovremeni rad i
noćni rad, te za rad na dan sedmičnog odmora, praznika
ili nekog drugog dana za koji je zakonom određeno da se
ne radi, što nisu naknade plaće već uvećanja plaće, kao
sastavni dio plaće .
7 Zakon o radu („Službene novine
Federalnim zakonom nije propisano nagrađivanje po osnovu ocjene rada Federacije BiH“, br. 26/16, 89/18 i
44/22)
državnog službenika i namještenika, kao ni Granskim kolektivnim ugovorom.

Primjer iz Zakona USK
Uvećanje plaće po osnovu posebnih uslova rada nazivaju

dodatkom iz posebnih zakona:
a) za inspektore, glavne inspektore i direktore inspekcijskih
tijela, pravne zastupnike u Kantonalnom zavodu za
pružanje besplatne pravne pomoći, za kantonalnog
pravobranioca i zamjenike kantonalnog pravobranioca,
od 20% od osnovne plaće;
b) za ostale poslove koji se vrše pod posebnim uvjetima
određenim posebnim zakonom dodatak na plaću se može
odrediti od 10% do 30%.
Dodaci po osnovu posebnih uslova rada nisu usaglašeni s Federalnim

zakonom- utvrđeni znatno niži.
Regulisano da rukovodilac organa može za izuzetne rezultate u radu nagraditi
državnog službenika, namještenika, odnosno zaposlenika do 20% od osnovne
plaće, najviše dva puta godišnje.
2. Naknada za prekovremeni rad, rad u neradne dane,

noćni rada ili rad u dane državnih praznika
U slučaju prekovremenog rada, rada u neradne dane,

noćnog rada ili rada u dane državnih praznika, državni službenik
i namještenik ima pravo na naknadu osnovne plaće, razmjerno
vremenu trajanja tog rada, uvećanom za postotak utvrđen
kolektivnim ugovorom.
Visina naknade i uvjeti za ostvarivanje naknade utvrdit će

se aktom Vlade Federacije, a obračun naknade vrši se od osnovne
plaće bez dijela plaće po osnovu penzijskog staža.
Naknada iz ovog člana čini sastavni dio plaće.8

Uredbom o naknadama koje nemaju karakter plaće9
(u daljem tekstu: Uredba) propisano je da će se državnom
službeniku i namješteniku osnovna plaća uvećat::
a) za prekovremeni rad najmanje 50%,
b) za rad u neradne dane najmanje 30%,
c) za rad noću najmanje 35%,
d) za rad u dane državnih praznika najmanje 50%.
9 Uredba o naknadama koje nemaju
Naknade odnosno uvećanja plaće ostvaruju se donošenjem karakter plaće (‘’Službene novine
Federacije BiH’’, broj: 63/10, 22/11,
rješenja u kome će biti precizno naznačeni vrsta poslova, period 66/11 i 51/12)
obavljanja poslova i broj izvršioca poslova.

Granskim kolektivnim ugovorom10 propisano je da će se

osnovna plaća uvećati za:
• noćni rad - najmanje 25%,
• prekovremeni rad - najmanje 25%,
• rad u dane sedmičnog odmora - najmanje 15%, rad u
dane praznika koji su po zakonu državni praznici -
najmanje 40%.
Također je propisano da radniku pripada naknada po

osnovu vremena provedenog u pripravnosti za rad, a visina i
način korištenja ovog prava uredit će se zakonom ili drugim
propisom nadležnih tijela Vlade FBiH, uz konsultacije sa
reprezentativnim Sindikatom ili pravilnikom o radu.
S obzirom da visinu i način ostvarivanja prava na naknade i dodatke na

plaću za kantone utvrđuju vlada kantona, a za općinu i grad općinsko,
odnosno gradsko vijeće te na odredbe Granskog kolektivnog ugovora, koji
je uglavnom odraz fiskalnih mogućnosti ovih organa vlasti, vidljivo je da su
federalni državni dlužbenici i namještenici u daleko povoljnijem položaju u
odnosu na visinu naknada i dodataka na plaću.
Primjer odstupanja u Zakonu USK
U slučaju prekovremenog rada, rada u neradne dane,

noćnog rada ili rada u dane državnih praznika, državni službenik,
namještenik, odnosno zaposlenik ima pravo na naknadu
osnovne plaće, srazmjerno vremenu trajanja tog rada, uvećanom
za postotak utvrđen kolektivnim ugovorom, osim ako se ovaj
rad prema posebnim propisima ne smatra radom pod posebnim
uslovima za koji se ostvaruje dodatak na plaću u smislu člana 23.
( 1) ovog zakona.
Federalnim zakonom niti Granskim kolektivnim ugovorom nije propisano

da se ova uvećanja plaće međusobno ne isključuju, ali to proističe iz prirode
ovih poslova, posebno vodeći računa o tome da je dodatak za posebne uslove
rada trajni dodatak za obavljanje navedenih poslova.
3. Plaće za pripravnike i naknade za volontere
Plaća pripravnika visoke, više i srednje stručne spreme u

organu državne službe utvrđuje se u iznosu, i to:
1) za visoku školsku spremu u iznosu od 80% od početne

osnovne plaće utvrđene za radno mjesto stručnog saradnika;
2) za višu školsku spremu u iznosu od 80% od početne osnovne 10 Član 26.Granskog kolektivnog
plaće utvrđene za radno mjesto samostalnog referenta; ugovora

3) za srednju stručnu spremu u iznosu od 80% od početne

osnovne plaće utvrđene za radno mjesto referenta. Početna
osnovna plaća predstavlja samo iznos plaće bez dijela plaće
po osnovu penzijskog staža.
Volonteri visoke, više i srednje stručne spreme u organu

državne službe imaju pravo na naknadu, i to:
1) za visoku školsku spremu u iznosu od 35% od

osnovne plaće stručnog saradnika;
2) za višu školsku spremu u iznosu od 35% od osnovne

plaće samostalnog referenta;
3) za srednju stručnu spremu u iznosu od 35% od

osnovne plaće referenta. Visina naknade određuje se
od osnovne plaće odgovarajuće školske spreme.11
Pravo na osiguranje od nesrećnog slučaja
Državni službenik i namještenik ima pravo na osiguranje

od posljedica nesretnog slučaja sa uključenim rizikom od prirodne
smrti za vrijeme trajanja radnog odnosa u organima državne službe.
Visina osiguranja po ovoj osnovi određuje se prema

polici osiguranja od posljedica nesretnog slučaja odnosno polici
osiguranja od prirodne smrti.
Ugovor o osiguranju sa odgovarajućom osiguravajućom

kućom zaključuje rukovodilac organa uprave za sve državne
službenike i namještenike zaposlene u tom organu u skladu sa
Kolektivnim ugovorom.12
Granskim kolektivnim ugovorom13 propisano je da je rukovodilac

organa državne službe dužan ugovoriti kolektivno osiguranje
državnih službenika i namještenika za slučajeve povrede u
službi ili u vezi sa službom, odnosno dolaska na posao i odlaska
sa posla, u skladu sa zakonom.
Druge naknade propisane Federalnim zakonom14

11 Čl. 25. i 26. .Federalnog zakona
12 Član 29. Granskog kolektivnog
ugovora
Postupak ostvarivanja prava na naknade i visinu tih 13 Član 20.stav 3.Granskog kolektivnog
naknada, u skladu sa zakonskim odredbama, utvrđuje Vlada ugovora
14 Čl.29. do 41.Federalnog zakona

Federacije na usaglašen prijedlog Federalnog ministarstva

pravde i konsultacija sa sindikatom.15
1. Plaćeni dopust
Državni službenik i namještenik ima pravo na plaćeni

dopust u dužini od 30 dana u visini svoje neto plaće iz prethodnog
mjeseca.
2. Naknada za ishranu tokom rada
Državni službenik i namještenik ima pravo na novčanu

naknadu za ishranu u toku rada (topli obrok), u visini 1%
prosječne neto plaće isplaćene u Federaciji po zadnjem
statističkom podatku.
Granskim kolektivnim ugovorom propisano je da državnom

službeniku i namješteniku pripada naknada za ishranu (topli
obrok) u toku rada u neto iznosu od 1% prosječne neto plaće u
FBiH prema posljednjem objavljenom statističkom podatku prije
donošenja budžeta, a shodno mogućnostima budžeta. Visina
naknada ne može biti niža od iznosa isplaćenog za juni 2020.
godine, odnosno ne može biti veća od 1% prosječne neto plaće u
FBiH prema posljednjem objavljenom statističkom podatku prije
donošenja budžeta.
3. Regres za godišnji odmor
Državni službenik i namještenik ima pravo na naknadu

na ime regresa za korištenje godišnjeg odmora u visini 50%
prosječne neto plaće isplaćene u Federaciji po zadnjem
objavljenom statističkom podatku. Pravo na regres ima svaki
državni službenik i namještenik koji u toku tekuće kalendarske
godine ima pravo na godišnji odmor.
Priroda naknade za godišnji odmor je da je to naknada za korištenje godišnjeg

odmora , a ne za zakonsko pravo koje nije iskorišteno.

4. Naknada za bolovanje
Državni službenik i namještenik ima pravo na

naknadu plaće za vrijeme privremene spriječenosti
za rad (bolovanje) do 42 kalendarska dana u visini
njegove neto plaće isplaćene za prethodni mjesec.
Naknada plaće za bolovanje preko 42 dana ostvaruje se po
propisu kantona kojim se uređuje naknada za ovo bolovanje,
s tim da razliku do pune plaće isplaćuje organ državne službe
Federacije, kantona, grada i općine u kojem se državni službenik
ili namještenik nalazi u radnom odnosu.
5. Naknada za porodiljski dopust
Državni službenik i namještenik za vrijeme porodiljskog

dopusta ima pravo na naknadu plaće prema propisima kantona
kojim se uređuje ova oblast, prema mjestu uplate doprinosa s tim
da razliku do visine pune plaće uplaćuje organ državne službe
u kojem se taj državni službenik ili namještenik nalazi u radnom
odnosu.
Nije propisano pravo na naknadu državnom službeniku i namješteniku- ocu,

usvojiocu djeteta i licu kojem je dijete povjereno na čuvanje i odgoj, u skladu
sa Zakonom o radu.16
Primjer odstupanja iz Zakona USK
Državni službenik, namještenik, odnosno zaposlenik

za vrijeme porodiljskog dopusta ima pravo na naknadu plaće
prema propisima kantona kojim se uređuje ova oblast.
Nije usklađeno s Federalnim zakonom, kojim je propisano da razliku do visine pune

plaće uplaćuje organ državne službe u kojem se taj državni službenik ili namještenik
nalazi u radnom odnosu.
6. Naknada za službeno putovanje
Državni službenici i namještenici imaju pravo na naknadu

za troškove službenog putovanja na području Federacije,
odnosno Bosne i Hercegovine, kao i za putovanja u inostranstvo,
na koje se upućuju na izvršenje službenog zadatka. Visinu i
način ostvarivanja naknade utvrđuje Vlada Federacije u skladu 16 Član 70.Zakona o radu
sa Kolektivnim ugovorom.

Granskim kolektivnim ugovorom17 propisano je da državnom

službeniku ili namješteniku pripada naknada za službeni put
(troškovi prevoza, troškovi prenoćišta i troškovi upotrebe
privatnih automobila u službene svrhe) po cijeni prevozne karte
i hotelskih računa za hotele do četiri zvjezdice i dnevni troškovi
u obliku dnevnice za službeno putovanje na način i u visini
utvrđenim posebnim propisima.
Dnevnica za službeni put međusobno isključuje topli obrok

i naknadu za odvojeni život od porodice, osim u slučajevima
kada se službeni put obavlja van mjesta rada za koje se prima
naknada za odvojeni život.
Za federalne državne službenike i namještenike naknada

za službeni put propisana je Uredbom o naknadama troškova za
službena putovanja18
Primjer iz zakona USK
Visina i način ostvarivanja naknade utvrđuje se aktom

Vlade Kantona.
7. Naknada za prijevoz na posao i s posla
Državnom službeniku i namješteniku kome nije

organizovan službeni prijevoz na posao i s posla, a čije je mjesto
stanovanja od mjesta rada udaljeno najmanje 2 km, pripada
naknada za troškove prijevoza u visini mjesečne karte gradskog,
prigradskog i međugradskog saobraćaja. U međugradski
saobraćaj spadaju mjesta koja su udaljena od mjesta rada do 70
km.
Granskim kolektivnim ugovorom19 propisano je sa državnom

službeniku ili namješteniku kome nije organizovan prevoz
na posao i sa posla, a čije je mjesto stanovanja od mjesta rada
udaljeno minimalno 2 kilometra, pripada naknada za troškove
prevoza, čija će visina i način utvrđivanja biti utvrđeni posebnim
propisom Vlade Federacije, uz konsultacije sa reprezentativnim
Sindikatom. 17 Čl. 32.i 33. Granskog kolektivnog
ugovora
18 Uredba o naknadama troškova za
Uredbom je propisano je da pravo na naknadu troškova službena putovanja (‘’Službene
novine Federacije BiH’’, broj: 63/10,
prijevoza u međugradskom saobraćaju imaju oni državni 09/11 i 80/11)
19 Član 28.Gradnskog kolektivnog
službenici i namještenici koji dolaze na posao iz mjesta prebivališta ugovora

koje se nalazi van područja u kome je mjesto sjedišta federalnih

organa uprave. Pravo na naknadu troškova prijevoza, u ovom
slučaju ostvaruje se na osnovu pismenog zahtjeva državnog
službenika, odnosno namještenika u kojem se navodi adresa
stvarnog stanovanja u mjestu rada i da svakodnevno putuje od
tog mjesta do mjesta rada. Uz zahtjev se prilaže pismeni dokaz
firme čiji se prijevoz koristi za dolazak na posao i povratak sa
posla (dnevna ili mjesečna karta). Ova naknada odobrava se
rješenjem koje donosi rukovodilac federalnog organa uprave.
Zloupotreba korištenja naknade iz st. 1. i 2. ovog člana, smatra se
materijalnom štetom i podliježe obavezi odgovornosti za tu štetu
u skladu sa zakonom.
Primjer odstupanja iz Zakona USK
Državnom službeniku, namješteniku i zaposleniku kome

nije organizovan službeni prijevoz na posao i s posla, a čije je
mjesto stanovanja od mjesta rada udaljeno najmanje 5 km,
pripada naknada za troškove prijevoza.
Nije usklađeno s Federalnim zakonom, kojim je propisano da naknada pripada

državnom službeniku i namješteniku čije je mjesto stanovanja od mjesta rada udaljeno
minimalno 2 kilometra u visini mjesečne karte gradskog, prigradskog i međugradskog
saobraćaja, a da u međugradski saobraćaj spadaju mjesta koja su udaljena od mjesta
rada do 70 km.
8. Naknada za odvojeni život od porodice i smještaj u

mjestu rada
Rukovodeći državni službenici čije je mjesto prebivališta

udaljeno više od 70 km od mjesta organa državne službe u
kojem vrše službenu dužnost imaju pravo na naknadu troškova
za odvojeni život od porodice i naknadu troškova smještaja u
mjestu rada čiju visinu će svojim aktom urediti Vlada Federacije.
Državni službenici i namještenici čije je mjesto prebivališta
udaljeno više od 70 km od mjesta organa državne službe u
kojem vrše službenu dužnost imaju pravo na naknadu troškova
smještaja u mjestu rada čiju visinu će svojim aktom urediti Vlada
Federacije.
Uredbom je propisana naknada u visini od 250 KM

mjesečno.

Nije propisana naknada za odvojeni život
9. Naknada za slučaj povrede na radu, teške bolesti i

invalidnosti
U slučaju povrede na radu, teške bolesti ili invalidnosti

državnog službenika ili namještenika ili člana njegove uže
porodice isplaćuje se jednokratna novčana pomoć u visini od
dvije prosječne neto plaće isplaćene u Federaciji prema zadnjem
objavljenom statističkom podatku.
Granskim kolektivnim ugovorom20 propisano je da, u slučaju

povrede na radu, teške bolesti i invalidnosti državnog službenika ili
namještenika ili člana njegove uže porodice isplaćuje se jednokratna
novčana pomoć u visini od 2 prosječne neto plaće isplaćene u
Federaciji BiH prema zadnjem objavljenom statističkom podatku.
U slučaju smrti državnog službenika, odnosno

namještenika, njegovoj porodici se isplaćuju troškovi
sahrane u visini od 4 prosječne neto plaće isplaćene u
FBiH prema zadnjem objavljenom statističkom podatku.
Članom uže porodice državnog službenika ili namještenika
u smislu stava (1) i (2) ovog člana smatraju se:
- bračni i vanbračni drug ako žive u zajedničkom

domaćinstvu;
- dijete (bračno, vanbračno, usvojeno, pastorče i dijete bez
roditelja uzeto na izdržavanje do 18 godina, odnosno do
26 godina starosti ako se nalaze na redovnom školovanju
i nisu u radnom odnosu, a djeca nesposobna za rad, bez
obzira na starosnu dob);
- roditelji (otac, majka, očuh, maćeha i usvojitelji);
- braća i sestre bez roditelja do 18 godina, odnosno do 26
godina starosti ako se nalaze na redovnom školovanju i
nemaju drugih prihoda, već ih korisnik naknade stvarno
izdržava, ili je obaveza njihovog izdržavanja zakonom
utvrđena, a ako su nesposobni za rad, bez obzira na
starosnu dob, pod uslovom da s njima žive u zajedničkom
domaćinstvu
- unučad ako nemaju roditelja i žive u zajedničkom
domaćinstvu s državnim službenikom ili namještenikom.
20 Član 34.Granskog kolektivnog
Naknada se isplaćuje i u slučaju smrti člana uže ugovora

porodice državnog službenika ili namještenika.

Ukoliko u organu državne službe istog nivoa vlasti rade
dva ili više članova porodice, troškovi sahrane se isplaćuju
samo jednom zaposlenom članu porodice.
Naknada. ne može biti utvrđena u iznosu nižem od iznosa

koji se isplaćivao za juni 2020. godine.21
Uredbom su propisane teške bolesti zbog kojih se može

isplatiti ova naknada: akutna tuberkuloza, maligna oboljenja,
endemska nefropatija, hirurška intervencija na srcu i mozgu,
sve vrste degenerativnih oboljenja centralnog nervnog sustava,
infarkt (srčani i moždani), oboljenje mišićnog sustava, paraliza
i druge teške bolesti određene općim aktom Federalnog
ministarstva zdravstva, kao i teške tjelesne povrede.
Bolest, odnosno tjelesna povreda se dokazuje na osnovu

dijagnoze zdravstvene ustanove.
Također je propisano da se pravo na jednokratnu novčanu

pomoć na osnovu teške invalidnosti ostvaruje za utvrđeni stepen
invalidnosti od najmanje 60%.
Izuzetno ako dođe do pogoršanja zdravstvenog stanja

lica za koje se prima pomoć, a što se mora dokazati novom
medicinskom dokumentacijom, može se pomoć odobriti i isplatiti
još jedan put, ali ne u istoj budžetskoj godini
Ministarstvo zdravstva, rada i socijalne politike će utvrditi

uslove za korištenje prava i listu teških bolesti po osnovu kojih se
može utvrditi pravo na pomoć iz prethodnog stava.
10. Naknada za slučaj smrti i pravo na osiguranje od

posljedica nesretnog slučaja
U slučaju smrti državnog službenika, odnosno

namještenika njegovoj porodici se isplaćuju troškovi
sahrane u visini od četiri prosječne neto plaće isplaćene u
Federaciji prema zadnjem objavljenom statističkom podatku.
Članom uže porodice državnog službenika ili namještenika, u
21 Član 36.Granskog kolektivnog
smislu stava 1. ovog člana smatraju se bračni i vanbračni drug ugovora

ako žive u zajedničkom domaćinstvu, dijete (bračno, vanbračno,

usvojeno, pastorče i dijete bez roditelja uzeto na izdržavanje do 18
godina odnosno do 26 godina starosti ako se nalaze na redovnom
školovanju i nisu u radnom odnosu, a djeca nesposobna za rad
bez obzira na starosnu dob), roditelji (otac, majka, očuh, maćeha
i usvojitelji) pod uvjetom da žive u zajedničkom domaćinstvu
sa državnim službenikom i namještenikom, braća i sestre bez
roditelja do 18 odnosno do 26 godina starosti ako se nalaze na
redovnom školovanju i nemaju drugih prihoda već ih korisnik
naknade stvarno izdržava ili je obaveza njihovog izdržavanja
zakonom utvrđena, a ako su nesposobni za rad, bez obzira
na starosnu dob, pod uvjetom da s njima živi u zajedničkom
domaćinstvu i unučad ako nemaju roditelja i žive u zajedničkom
domaćinstvu s državnim službenikom ili namještenikom.
Naknada se isplaćuje i u slučaju smrti člana

uže porodice državnog službenika ili namještenika.
Ukoliko u organu državne službe istog nivoa vlasti rade dva
ili više članova porodice, troškovi sahrane se isplaćuju samo
jednom zaposlenom članu porodice.
11. Otpremnina
Državni službenik i namještenik ima pravo na otpremninu

pri odlasku u penziju u visini svojih pet ostvarenih prosječnih
neto plaća isplaćenih u prethodnih pet mjeseci.
Granskim kolektivnim ugovorom propisano je da otpremnina

ne može biti utvrđena u iznosu nižem od iznosa koji se isplaćivao
za juni 2020. godine.22
Državni službenik, namještenik i zaposlenik ima pravo na

otpremninu pri odlasku u penziju u visini svojih pet ostvarenih
prosječnih neto plaća isplaćenih u prethodnih pet mjeseci,
odnosno pet prosječnih plaća u Federaciji Bosne i Hercegovine,
ako je to za njih povoljnije.
12. Naknada u slučaju prekobrojnosti
U slučaju prestanka radnog odnosa državnog službenika

odnosno namještenika zbog prekobrojnosti, taj državni službenik 22 Član 36.Granskog kolektivnog
odnosno namještenik ima pravo na naknadu u iznosu i to: ugovora

1) za radni staž do 10 godina naknada iznosi tri neto plaće

državnog službenika odnosno namještenika.
2) za radni staž od 11 do 30 godina naknada iznosi šest
neto plaća državnog službenika odnosno namještenika.
3) za radni staž preko 30 godina naknada iznosi deset neto
plaća državnog službenika odnosno namještenika.
13. Naknada za rad u komisijama
Članovi komisija koje se formiraju na osnovu

rješenja Vlade Federacije odnosno rukovodilaca organa
uprave. čije osnivanje je predviđeno zakonom, imaju pravo na
maksimalnu mjesečnu naknadu za rad u komisiji do visine
jedne i pol (1,5) osnovice za plaću (iz člana 5. ovog zakona).
Tačan iznos odnosno visinu naknade za rad svojim aktom
utvrđuje Vlada Federacije za svaku pojedinačnu komisiju.
Naknade za rad u komisijama koje se finansiraju od uplata

fizičkih ili pravnih osoba ne ulaze u ograničenje iz stava 1. ovog
člana.
Ovim odredbama nije dozvoljeno plaćanje naknade komisijama čije

osnivanje nije predviđeno zakonom
Međutim, nije ni propisano da se naknade isplaćuju ako komisija radi izvan

radnog vremena organa, što je otvorilo prostor za plaćanje i kada rade u
radnom vremenu, a državnim službenicima i namještenicima da za vrijeme
provedeno u radnom vremenu, kada ne rade poslove svog radnog mjesta,
pored plaće dobiju i naknadu za rad u komisijama.
Primjer Zakona USK
Članovi komisija koje se formiraju na osnovu rješenja Vlade

Kantona, odnosno rukovodilaca organa uprave, a čije osnivanje
je predviđeno zakonom i podzakonskim aktima, ukoliko se poslovi
i zadaci iz nadležnosti komisije obavljaju van radnog vremena, imaju
pravo na naknadu samo u slučaju kada se naknada ne obezbjeđuje
iz sredstava budžeta, odnosno kada troškove rada komisije snose
stranke i organi, u skladu sa donesenim podzakonskim aktima.
Svojim aktom Vlada Kantona može utvrditi i naknadu za

članove komisije koji nisu u radnom odnosu u organima izvršne
i zakonodavne vlasti Kantona.

DONOŠENJE PRAVILNIKA
O PLAĆAMA I NAKNADAMA
Federalnim zakonom propisano je da je rukovodilac organa

državne službe dužan donijeti pravilnik o plaćama i naknadama
u skladu sa odredbama ovog zakona i pravilnikom o unutrašnjoj
organizaciji organa državne službe, kao i propisom o uvjetima
i postupku ostvarivanja naknada ( iz člana 43. ovog zakona).
Pravilnik se donosi se uz pribavljeno mišljenje Federalnog
ministarstva finansija i sindikata.23
Kantoni, općine i gradovi u Federaciji dužni su donijeti

svoje usaglašene propise iz oblasti plaća i naknada sa ovim
zakonom u roku od 90 dana od dana primjene ovog zakona.24
NADZOR NAD PRIMJENOM OVOG ZAKONA
Nadzor nad primjenom ovog zakona vrši Federalno

ministarstvo pravde i Federalno ministarstvo finansija, svako u
okviru svojih nadležnosti.25
Saglasno ovim odredbama ova federalna ministarstva trebalo bi da vrše

nadzor i nad propisima o plaćama i naknadama kantona , grada i općine radi
utvrđivanja od odstupanja od obavezujućih odredaba zakona.
Nadzor nad primjenom ovog zakona vrši Ministarstvo

finansija i Ministarstvo pravosuđa i uprave, svatko u okviru
svojih nadležnosti.
KAZNENE ODREDBE
Federalnim zakonom26 propisano je da će se novčanom

kaznom u iznosu od 500 KM do 2.000 KM kaznit se za prekršaj
rukovodilac organa državne službe:
- ako ne odredi plaću za radno mjesto na koje je državni
službenik, odnosno namještenik postavljen (član 6. ovog
zakona),
- ako odredi dodatak na plaću po osnovu uvjeta rada
suprotno odredbama člana 23. ovog zakona, 23 Član 62.Federalnog zakona
- ako ne donese rješenje o plaći ili rješenje o promjeni visine 25 Član 64.Federalnog zakona
plaće (član 27. ovog zakona), 26 Član 43. Federalnog zakona

- ako odredi naknade suprotno čl. 30. do 43. ovog zakona

odnosno čl. 51. do 55. ovog zakona,
- ako ne donese pravilnik o plaćama i naknadama (član 44.
ovog zakona).
Navedene kaznene odredbe odnose se na

federalni nivo vlasti, a kantoni, gradovi i općine svojim
propisima određuju kazne za prekršaje tih propisa.
Zakonom USK27 propisani su prekršaji i novčane kazne:
Novčanom kaznom u iznosu od 500 KM do 2.000 KM

kaznit će se za prekršaj rukovodilac organa državne službe:
a) ako ne odredi plaću za radno mjesto na koje je državni

službenik, odnosno namještenik postavljen (član 6. ovog
Zakona),
b) ako odredi dodatak na plaću po osnovu uvjeta rada
suprotno odredbama člana 23. ovog Zakona,
c) ako ne donese rješenje o plaći ili rješenje o promjeni visine
plaće,
d) ako odredi naknade suprotno čl. 25. do 37. ovog Zakona,
e) ako ne donese pravilnik o plaćama i naknadama (član 42.
ovog Zakona),
f) ako utvrdi druge naknade ( stimulacije) koje nisu
obuhvaćene odredbama ovog Zakona
Odlukom grada Bihaća propisani su prekršaji i novčane

kazne:
Novčanom kaznom u iznosu od 500 KM do 2.000 KM

kaznit će se za prekršaj rukovodilac gradskog organa:
a) ako ne odredi plaću za radno mjesto na koje je zaposlenik
postavljen (član 8. ove Odluke),
b) ako odredi dodatak na plaću po osnovu uslova rada
suprotno odredbama člana 19. ove Odluke,
c) ako ne donese rješenje o plaći ili rješenje o promjeni visine
plaće (član 20. ove Odluke),
d) ako odredi naknade suprotno članu 24. ove Odluke,
e) ako ne donese pravilnik o plaćama i naknadama (član 25.
ove Odluke).
f) ako utvrdi druge naknade (stimulacije) koje nisu
obuhvaćane odredbama člana 23. ove Odluke. 27 Član 49,Zakona USK

Alan Vajda, mag. iur.
PROVEDBA ZAŠTITE NA
RADU ZA STRANE RADNIKE
U REPUBLICI HRVATSKOJ - II
DIO
Siže: Obzirom da smo u prošlom broju časopisa Pravo i finansije

započeli s prikazom temeljnih obveza poslodavaca iz zaštite na radu
u odnosu na strane radnike, u nastavku nastavljamo s prikazom
navedenih obveza sukladno odredbama Zakona o zaštiti na radu
(Narodne novine, broj 71/14, 118/14, 94/18, 96/18), odnosno Zakona
o strancima (Narodne novine, broj 133/20.)
I Uvod
Obveza obavještavanja i savjetovanja radnika
Poslodavac je obvezan obavještavati i savjetovati se

s radnicima, odnosno njihovim predstavnicima o pitanjima
zaštite na radu u skladu sa Zakonom o zaštiti na radu i općim
propisima o radu, čime se direktno preventivnim mjerama utječe
na sprječavanje nastanka ozljeda na radu.
Pisani dokaz da strani radnik udovoljava uvjetima

za obavljanje poslova s posebnim uvjetima rada izdan izvan
Republike Hrvatske (npr. liječnička svjedodžba, uvjerenja i dr.
dokaz kojim se dokazuje stručna osposobljenost i zdravstvena
sposobnost u svrhu ispunjavanja uvjeta za poslove s posebnim
uvjetima rada) mora biti preveden na hrvatski jezik i latinično
pismo.
Stoga je poslodavac dužan obavijestiti radnike, povjerenika

radnika za zaštitu na radu, stručnjaka zaštite na radu, ovlaštenu
osobu ako je s njom ugovorio obavljanje poslova zaštite na radu, i
druge osobe o svim rizicima i promjenama koje bi mogle utjecati
na sigurnost i zdravlje radnika, a osobito o:

1) rizicima vezanim za mjesto rada i narav ili vrstu

poslova, o mogućem oštećenju zdravlja te o zaštitnim
i preventivnim mjerama i aktivnostima u svakom
radnom postupku
2) mjerama pružanja prve pomoći, zaštite od požara,
zaštite i spašavanja radnika te o radnicima koji ih
provode.
Poslodavac je dužan pisanim uputama osigurati

provedbu radnog postupka u skladu s pravilima zaštite na radu
te je obvezan istaknuti na mjestima rada pisane upute o radnom
okolišu, sredstvima rada, opasnim kemikalijama, biološkim
štetnostima, opasnostima na radu, izvorima fizikalnih štetnosti i
drugim rizicima na radu i u vezi s radom, u skladu s procjenom
rizika.
Nadalje je, poslodavac obvezan osigurati da pristup

mjestima rada na kojima se obavljaju poslovi s posebnim uvjetima
rada imaju samo radnici koji su dobili pisane upute za rad na
siguran način i osobnu zaštitnu opremu čija obvezna uporaba
proizlazi iz procjene rizika.
Poslodavac je obvezan stručnjaku zaštite na radu,

ovlašteniku i povjereniku radnika za zaštitu na radu učiniti
dostupnom odgovarajuću dokumentaciju, a osobito: a) procjenu
rizika i popis mjera koje se provode u svrhu uklanjanja ili
smanjenja procijenjenih rizika, b) evidencije i isprave, koje je
obvezan voditi i čuvati i c) upravne mjere koje je naredio nadležni
inspektor.
Međutim, što se tiče obveze poslodavca o provedbi

savjetovanja, on je dužan, unaprijed i pravodobno, savjetovati se
s povjerenikom radnika za zaštitu na radu o:
1) zapošljavanju stručnjaka zaštite na radu i poslovima

koje će obavljati
2) povjeravanju provođenja zaštite na radu ovlaštenoj
osobi i poslovima koje će obavljati
3) izradi procjene rizika te izmjenama, odnosno dopunama
procjene rizika
4) izboru radnika za pružanje prve pomoći i radnika
za provođenje mjera zaštite od požara, evakuacije i
spašavanja
5) zaštiti i prevenciji od rizika na radu te sprječavanju i
smanjivanju rizika

6) sprječavanju nezgoda, ozljeda na radu i profesionalnih

bolesti
7) promjenama u procesu rada i tehnologiji
8) planiranju i provođenju osposobljavanja iz zaštite na
radu
9) poboljšanju uvjeta rada te planiranju i uvođenju novih
tehnologija
10) utjecaju radnih uvjeta i radnog okoliša na sigurnost i
zdravlje radnika
11) izboru sredstava rada i osobne zaštitne opreme
12) izloženosti radnika jednoličnom radu, radu s
nametnutim ritmom, radu po učinku u određenom
vremenu (normirani rad) te ostalim naporima.
Poslovi s posebnim uvjetima rada
Poslovi s posebnim uvjetima rada su oni koje, radi

sprečavanja štetnog utjecaja rada na život i zdravlje radnika
(ozljeda na radu, profesionalna bolest i sl.), mogu obavljati
samo osobe koje osim općih uvjeta za zasnivanje radnog odnosa
ispunjavaju još i posebne uvjete u pogledu: a) dobi života, b)
spola, c) stručnih sposobnosti, d) zdravstvenog, tjelesnog ili
psihičkog stanja i e) psihofizioloških i psihičkih sposobnosti.
Naime, odredbom članka 36. Zakona o zaštiti na radu

(Narodne novine, br. 71/14, 118/14, 154/14, 94/18 i 96/18)
propisano je da poslodavac ne smije dopustiti obavljanje poslova
s posebnim uvjetima rada radniku koji ne ispunjava uvjete
propisane posebnim propisom za obavljanje takvih poslova, tj.
Pravilnikom o poslovima s posebnim uvjetima rada (Narodne
novine, br. 5/84 i 71/14).
Posebni uvjeti za obavljanje poslova s posebnim uvjetima

rada, ovisno o vrsti posla, mogu sadržavati zahtjeve vezane za:
 dob života (svi poslovi zahtijevaju određenu dob,

najčešće radnik mora biti stariji od 18 godina)
 spol (određene poslove ne mogu obavljati žene za
vrijeme trudnoće i dojenja)
 stručnu sposobnost (određeni poslovi zahtijevaju
posebnu stručnu sposobnost: stručnu spremu
odgovarajućeg stupnja obrazovanja ili posebnu stručnu
osposobljenost)
 zdravstveno stanje (svi poslovi zahtijevaju određenu

provjeru zdravstvenog stanja kroz obavljanje liječničkih

pregleda a rokovi za ponovnu provjeru ovise o vrsti
posla)
 psihičku sposobnost (određeni poslovi zahtijevaju i
provjeru psihičke sposobnosti a rokovi za ponovnu
provjeru ovise o vrsti posla).
Poslodavac je dužan osobu koju namjerava zaposliti,

odnosno s kojom namjerava sklopiti ugovor o radu za obavljanje
poslova s posebnim uvjetima rada, uputiti na pregled specijalistu
medicine rada, uputnicom koja sadrži podatke o naravi ili vrsti
poslova i drugim okolnostima od utjecaja na ocjenu njezine
sposobnosti za obavljanje tih poslova i mogućeg utjecaja
štetnosti s mjesta rada na zdravlje radnika (tiskanica RA-1), time
da se u konkretnom slučaju radi o prethodnom zdravstvenom
(liječničkom) pregledu koji se obavlja prije samog zapošljavanja
radnika.
Zaštita posebno osjetljivih skupina radnika
Poslodavac je dužan osigurati posebnu zaštitu na radu

maloljetnim radnicima, trudnim radnicama, radnicama koje su
nedavno rodile, radnicama koje doje, radnicima koji su oboljeli
od profesionalne bolesti te radnicima kod kojih je utvrđena
smanjena i preostala radna sposobnost ili postoji neposredni
rizik od smanjenja radne sposobnosti, time da je poslodavac
radi provedbe posebne zaštite na radu obvezan u procjeni rizika
navesti poslove koji su potencijalno rizični za posebno osjetljive
skupine radnika.
a) Obveza zaštite na radu maloljetnih radnika
Poslodavac je obvezan osigurati posebnu zaštitu na radu

maloljetniku radi očuvanja njegovog nesmetanoga duševnog i
tjelesnog razvoja, time da maloljetnik ne smije obavljati poslove
s posebnim uvjetima rada, osim maloljetnika koji su završili
stručno srednjoškolsko obrazovanje, te koji ispunjavaju ostale
propisane uvjete.
Radi sigurnosti i zaštite zdravlja na radu maloljetnika,

poslodavac je obvezan:

1) prilagoditi uvjete i raspored radnog vremena radi

uklanjanja rizika za sigurnost i zdravlje
2) osigurati druge odgovarajuće poslove, odnosno mjesto
rada, ako prilagodbe nisu izvedive, odnosno opravdane
3) osigurati primjenu ostalih pravila zaštite na radu, u
skladu s posebnim propisom.
b) Posebna zaštita na radu trudnih radnica, radnica

koje su nedavno rodile i koje doje
Sukladno odredbama Zakona o zaštiti na radu, poslodavac

je dužan provoditi posebnu zaštitu na radu trudnih radnica,
radnica koje su nedavno rodile i radnica koje doje, radi zaštite od
rizika koji bi mogli ugroziti ostvarivanje materinstva i oporavak
od trudnoće i poroda.
Međutim, radi zaštite od rizika kojima ne smiju biti

izložene, poslodavac je obvezan prethodno navedenoj kategoriji
radnica:
1) prilagoditi uvjete i organizaciju radnog vremena, radi

uklanjanja rizika za sigurnost i zdravlje
2) osigurati mogućnost obavljanja drugih odgovarajućih
poslova, odnosno rad na drugom mjestu rada, ako
prilagodbe nisu tehnički izvedive, odnosno opravdane
na poslovima ili mjestu rada koje su obavljale, odnosno
na kojima su radile prije trudnoće ili poroda.
c) Posebna zaštita na radu radnika kojima je utvrđena

smanjena i preostala radna sposobnost ili su izloženi
neposrednom riziku od smanjenja radne sposobnosti
Poslodavac je obvezan provoditi posebnu zaštitu na radu

za radnike kod kojih je utvrđeno oboljenje od profesionalne
bolesti, kojima je nadležno tijelo za vještačenje utvrdilo smanjenu
i preostalu radnu sposobnost ili su izloženi neposrednom riziku
od smanjenja radne sposobnosti, radi sprječavanja daljnjeg
oštećenja zdravlja i umanjenja preostale radne sposobnosti.
Pravo na posebnu zaštitu na radu ostvaruje i onaj radnik

za kojega je specijalist medicine rada utvrdio da je trajno
nesposoban raditi na poslovima s posebnim uvjetima rada, kada
je štetnost ili napor na mjestu rada uzrok oštećenju zdravlja.

Međutim, poslodavac je obvezan prethodno navedenim

kategorijama radnica:
1) prilagoditi radne uvjete i organizaciju radnog

vremena, radi uklanjanja izloženosti rizicima za
sigurnost i zdravlje
2) omogućiti obavljanje drugih odgovarajućih poslova,
odnosno rad na drugom mjestu rada, ako prilagodbe
nisu tehnički izvedive, odnosno opravdane na
mjestu rada ili na poslovima koje su obavljali
u vrijeme utvrđenja oboljenja od profesionalne
bolesti, smanjenja radne sposobnost ili izloženosti
neposrednom riziku od smanjenja radne sposobnosti
ili trajne nesposobnosti za rad na poslovima s posebnim
uvjetima rada.
Sredstva rada, osobna zaštitna oprema i mjesta rada
Poslodavac je obvezan osigurati da su mjesta rada koja se

koriste u svakom trenutku sigurna, održavana, prilagođena za
rad i u ispravnom stanju, u skladu s pravilima zaštite na radu.
Poslodavac je obvezan osigurati da sredstva rada i osobna

zaštitna oprema u uporabi budu u svakom trenutku sigurni,
održavani, prilagođeni za rad i u ispravnom stanju te da se koriste u
skladu s pravilima zaštite na radu, tehničkim propisima i uputama
proizvođača tako da u vrijeme rada ne ugrožavaju radnike.
Kad organizacijskim mjerama, odnosno osnovnim

pravilima zaštite na radu nije moguće otkloniti ili u dovoljnoj
mjeri ograničiti rizike za sigurnost i zdravlje radnika, poslodavac
je obvezan osigurati odgovarajuću osobnu zaštitnu opremu i
osigurati da je radnici koriste na propisani način pri obavljanju
poslova.
Nadzorni uređaji kao sredstva zaštite na radu
Poslodavac smije koristiti nadzorne uređaje kao sredstvo

zaštite na radu samo radi kontrole ulazaka i izlazaka iz radnih
prostorija i prostora te radi smanjenja izloženosti radnika riziku
od razbojstva, provala, nasilja, krađa i sličnih događaja na radu
ili u vezi s radom.

Obveza ispitivanja radnog okoliša
Obzirom da se pod ispitivanjem smatra provođenje

postupaka mjerenja čimbenika u radnom okolišu prema važećim
normama te uspoređivanje i ocjena dobivenih rezultata mjerenja
s dopuštenim vrijednostima izloženosti pojedinim štetnostima
prema propisima odnosno normama s područja zaštite zdravlja
na radu, poslodavac je obvezan ispitivati radni okoliš na mjestu
rada sukladno odredbama Pravilnika o ispitivanju radnog
okoliša (Narodne novine, broj 16/16.) i to kada:
1) radni postupak utječe na temperaturu, vlažnost i

brzinu strujanja zraka
2) u radnom postupku nastaje prašina
3) u radnom postupku nastaje buka, odnosno vibracije
4) pri radu koristi, proizvodi ili prerađuje opasne
kemikalije
5) pri radu postoji izloženost opasnim zračenjima
6) su na radu prisutni rizici od eksplozivne atmosfere
7) je pri radu potrebno osigurati odgovarajuću rasvjetu
u skladu s procjenom rizika.
Također se ispitivanje radnog okoliša obavlja:
a) odmah nakon što su nastali uvjeti, odnosno promjene

zbog kojih je ispitivanje obvezno
b) na temelju rješenja inspektora rada ili
c) periodički u rokovima koji ne mogu biti duži
od tri godine, ako posebnim propisom nije
drukčije određeno
Nadalje, samo ispitivanje u radnom okolišu obuhvaća

sljedeća ispitivanja:
1. ispitivanja fizikalnih čimbenika (temperatura,

relativna vlažnost i brzina strujanja zraka,
osvijetljenost, buka i vibracije)
2. ispitivanja kemijskih čimbenika (koncentracija
plinova, para, prašina i aerosola)
3. ispitivanja bioloških čimbenika.

Uporaba opasnih kemikalija i bioloških agenasa na

radu
Poslodavac je obvezan primjenom manje opasnih i štetnih

tehnologija, radnih postupaka i radnih tvari stalno unapređivati
zaštitu na radu, time da onaj poslodavac koji koristi, proizvodi,
prerađuje, odnosno skladišti opasne kemikalije, mora, u skladu s
važećom procjenom rizika, primjenjivati pravila zaštite na radu
(osnovna, posebna i priznata pravila zaštite na radu).
Opasne kemikalije poslodavac smije koristiti samo ako

ne može iste radne rezultate postići primjenom bezopasnih
kemikalija, time da ukoliko nije moguća zamjena opasnih
kemikalija bezopasnim ili manje opasnim, odnosno manje
štetnim kemikalijama, poslodavac je obvezan utvrditi da li se
primjenom drugog radnog postupka može smanjiti opasnost ili
štetnost od njihove primjene.
Kod uporaba bioloških agensa, poslodavac je

obvezan provoditi zaštitu na radu radnika koji su izloženi
ili bi mogli biti izloženi biološkim štetnostima, time
da se ista provodi na temelju procjene rizika kojom je
utvrđena priroda, stupanj i trajanje izloženosti radnika.
Nastavno na navedeno, poslodavac je obvezan

pravila zaštite na radu primjenjivati sljedećim redoslijedom:
1) ako narav posla, odnosno aktivnost to dopušta, mora

izbjegavati uporabu biološke štetnosti, odnosno
nadomjestiti je agensom koji nije štetan
2) ako ne može izbjeći uporabu biološke štetnosti ili je ne
može nadomjestiti agensom koji nije štetan, poslodavac
je obvezan osigurati uporabu agensa koji je manje
štetan za zdravlje i sigurnost radnika
3) ako primjena prethodno navedenih pravila nije
tehnički moguća, poslodavac je obvezan smanjiti:
− broj izloženih radnika, odnosno radnika koji bi
mogli biti izloženi
− vrijeme izloženosti radnika
4) ako se navedenim pravilima ne može postići
zadovoljavajuća zaštita zdravlja radnika, poslodavac
je obvezan osigurati da radnici koriste propisanu
osobnu zaštitnu opremu te da poduzimaju propisane
higijenske mjere.

Upute za rad na siguran način kao i upute za rad s

opasnim kemikalijama biološkim štetnostima, izvorima zračenja
i drugim izvorima opasnosti i štetnosti potrebno je prevesti na
jezik i pismo koje strani radnik razumije.
Obveze poslodavca u vezi s prevencijom stresa

uzrokovanog na radu ili u vezi s radom
Poslodavac je obvezan provoditi prevenciju stresa na

radu ili u vezi s radom koji je uzrokovan osobito čimbenicima
kao što su sadržaj rada, organizacija rada, radno okruženje, loša
komunikacija i međuljudski odnosi, kako bi sveo na najmanju
mjeru potrebu radnika da svladava poteškoće zbog dugotrajnije
izloženosti intenzivnom pritisku te otklonio mogućnost da se
umanji radna učinkovitost radnika i pogorša njegovo zdravstveno
stanje.
Ako postoje naznake stresa na radu ili u vezi s radom,

poslodavac je obvezan posebnu pozornost usmjeriti na:
1) organizaciju rada i radnih postupaka (radno vrijeme,
stupanj samostalnosti, podudarnost između vještine
radnika i potreba posla, radno opterećenje i dr.)
2) radne uvjete i okolinu (izloženost radnika i poslodavca
nasilnom ponašanju, buku, vrućinu, hladnoću, opasne
kemikalije i dr.)
3) komunikaciju (neizvjesnost o tome što se očekuje
od posla, izgledi za očuvanjem posla ili nadolazeće
promjene i sl.)
4) subjektivne čimbenike (emocionalni i društveni pritisci,
osjećaj nemoći, osjećaj da nema dovoljno podrške i sl.).
Obveze poslodavca u vezi sa sigurnosnim znakovima,

pisanim obavijestima i uputama
Poslodavac je obvezan na mjestima rada i sredstvima

rada trajno postaviti sigurnosne znakove na vidljivom mjestu.
Međutim, ukoliko sigurnosni znakovi nisu dovoljni za
djelotvorno obavještavanje radnika, poslodavac je obvezan
postaviti pisane obavijesti i upute o uvjetima i načinu korištenja
sredstava rada, opasnih kemikalija, bioloških štetnosti te izvora
fizikalnih i drugih štetnosti na radu.

U slučaju ako sigurnosni znakovi nisu dovoljni za

djelotvorno obavještavanje radnika i poslodavac je postavio
pisane obavijesti i upute o uvjetima i načinu korištenja sredstava
rada, opasnih kemikalija, bioloških štetnosti te izvora fizikalnih i
drugih štetnosti na radu, navedene postavljene pisane obavijesti
i upute moraju biti prevedene na jezik i pismo koji strani radnik
razumije.
Zaštita od požara, evakuacija i spašavanje
Poslodavac je obvezan poduzeti mjere zaštite od požara i

spašavanja radnika, izraditi plan evakuacije i spašavanja, odrediti
radnike koji će provoditi mjere te osigurati pozivanje i omogućiti
postupanje javnih službi nadležnih za zaštitu od požara i
spašavanje, te osigurati broj radnika, njihovu osposobljenost i
potrebnu opremu, u skladu s propisima koji uređuju zaštitu od
požara i spašavanje.
Pružanje prve pomoći
Poslodavac je obvezan organizirati i osigurati pružanje

prve pomoći radnicima, osobama na radu i drugim osobama do
pružanja hitne medicinske pomoći ili do prijema u zdravstvenu
ustanovu te je obvezan omogućiti postupanje javne službe hitne
medicinske pomoći. Osposobljavanje radnika za pružanje prve
pomoći provodi Hrvatski crveni križ ili specijalisti medicine rada
koji su ovlašteni od Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje.
Poslodavac je obvezan organizirati i osigurati pružanje

prve pomoći radnicima i drugim osobama do pružanja hitne
medicinske pomoći ili do prijema u zdravstvenu ustanovu te je
obvezan omogućiti postupanje javne službe hitne medicinske
pomoći.
Na svakom radilištu i u radnim prostorijama gdje

istodobno radi dva do 50 radnika, najmanje jedan radnik, te još
po jedan do svakih sljedećih 50 radnika, mora biti osposobljen za
pružanje prve pomoći u skladu s pravilima zaštite na radu. Broj
osposobljenih i imenovanih radnika za pružanje prve pomoći
mora odgovarati broju lokacija poslodavca, smjenskom radu te
drugim organizacijskim okolnostima kod poslodavca.

Poslodavac je radnicima osposobljenim za pružanje prve

pomoći dužan uručiti pisanu odluku o imenovanju za pružanje
prve pomoći te obavijestiti sve ostale radnike o radnicima koji su
osposobljeni i imenovani za pružanje prve pomoći te osigurati
sredstva i opremu za pružanje prve pomoći, koji uvijek moraju
biti dostupni, označeni i zaštićeni od neovlaštenog korištenja.
Zaštita nepušača, zabrana pijenja alkohola i uzimanja

drugih sredstava ovisnosti
a) zaštita nepušača na radu
Poslodavac je obvezan provoditi zaštitu nepušača od

djelovanja dima duhanskih i srodnih proizvoda, biljnih proizvoda
za pušenje te para elektroničkih cigareta.
Iznimno, poslodavac može pisanim putem dozvoliti

pušenje duhanskih i srodnih proizvoda, elektroničkih cigareta
i biljnih proizvoda za pušenje u posebnoj prostoriji, odnosno
prostoru na kojima je obvezan postaviti znak dozvoljenog
pušenja.
b) zabrana korištenja sredstava ovisnosti
Radnik u vrijeme rada ne smije biti pod utjecajem alkohola

i drugih sredstava ovisnosti niti ih smije unositi na mjesto rada.
Poslodavac je obvezan provoditi zabranu zlouporabe alkoholnih
pića i sredstava ovisnosti na mjestu rada prikladnim mjerama, a
osobito:
1) obavještavati radnika o štetnosti sredstava ovisnosti i

njihovom utjecaju na radnu sposobnost
2) surađivati s njegovim ovlaštenikom, stručnjakom zaštite
na radu, specijalistom medicine rada i povjerenikom
radnika za zaštitu na radu, pri provođenju mjera
sprječavanja zlouporabe sredstava ovisnosti
3) sprječavati konzumaciju alkoholnih pića i drugih
sredstava ovisnosti tijekom rada i provoditi zabranu
njihovog unošenja u radne prostorije i prostore
4) provoditi programe prevencije ovisnosti na mjestu rada,
u skladu s utvrđenim potrebama
5) pisano utvrditi postupak provjere je li radnik pod
utjecajem alkohola ili drugih sredstava ovisnosti
(provođenje postupka uz pristanak radnika, način

provjere, vrsta testa ili aparata, način bilježenja i

potvrđivanja rezultata, postupanje u slučaju odbijanja
radnika da pristupi provjeri) i učinkovito provoditi
utvrđeni postupak.
Smatrat će se da je radnik pod utjecajem alkohola ako u

krvi ima alkohola više od 0,0 g/kg, odnosno više od 0,0 miligrama
u litri izdahnutog zraka, odnosno u krvi ima višu koncentraciju
alkohola od koncentracije dozvoljene procjenom rizika poslova
koje taj radnik obavlja.
Vođenje i čuvanje evidencija i isprava te davanje

podataka i obavijesti
Poslodavac je obvezan voditi evidencije, čuvati isprave te

davati obavijesti i podatke te voditi evidencije o ozljedama na
radu, profesionalnim bolestima i nezgodama na radu.
Poslodavac je obvezan na mjestu rada postaviti na vidljivo

mjesto:
1) sigurnosne znakove
2) znakove za evakuaciju i spašavanje
3) upute i oznake za rukovanje radnom opremom
4) upute i oznake za rad s opasnim kemikalijama,
biološkim štetnostima, izvorima zračenja i drugim
izvorima opasnosti i štetnosti.
Obveza ugovaranja usluga medicine rada i poslovi

medicine rada
Poslodavac je obvezan osigurati radniku zdravstvenu

zaštitu primjerenu rizicima za sigurnost i zdravlje kojima je
izložen na radu, u skladu s posebnim propisima koji uređuju
mjere zdravstvene zaštite u vezi s radom. Specifičnu zdravstvenu
zaštitu primjerenu rizicima za sigurnost i zdravlje kojima su
radnici izloženi, provodi medicina rada u skladu s posebnim
propisima koji uređuju specifičnu zdravstvenu zaštitu.
Zakonom o zaštiti na radu (Narodne novine, broj

71/2014, 118/2014 - ispravak, 154/2014, 94/2018 i 96/2018 - ispravak)
i Pravilnikom o načinu i postupku izbora doktora specijaliste
medicine rada (Narodne novine broj 12/2014, 149/2014, 53/2017,

129/2017 i 22/2020) propisana je obveza ugovaranja usluga

medicine rada, odnosno koje je sve poslove dužna obavljati
medicina rada.
Nadalje, izbor doktora specijalista medicine rada

(skraćeno: nadležni doktor SMR) obavljaju pravne i fizičke osobe
(skraćeno: poslodavci) za svoje radnike odnosno osobe koje
samostalno obavljaju djelatnost osobnim radom sami za sebe, u
pravilu prema mjestu rada radnika.
Obzirom na navedeno, poslodavac ugovara usluge

medicine rada sa zdravstvenom ustanovom koja obavlja
djelatnost medicine rada, odnosno sa specijalistom medicine rada
u privatnoj praksi i to prema mjestu rada radnika za razdoblje od
najmanje dvije godine. Nakon proteka razdoblja od dvije godine,
od posljednjeg provedenog postupka izbora nadležnog doktora
specijalista medicine rada, poslodavac ima pravo promijeniti
prethodno izabranog doktora specijalista medicine rada.
Poslovi medicine rada, uključujući plan i program

mjera zdravstvene zaštite, propisani su posebnim propisima
o zdravstvenoj zaštiti i zdravstvenom osiguranju, time da oni
obuhvaćaju:
1) utvrđivanje i procjena rizika od štetnosti za zdravlje

na mjestu rada,
2) praćenje čimbenika u radnom okolišu i radnom
procesu koji mogu ugroziti zdravlje radnika,
uključujući njihov smještaj i prehranu,
3) savjetovanje poslodavca o planiranju i organizaciji
rada, uključujući oblikovanje radnog mjesta, o izboru,
održavanju i stanju strojeva i uređaja te o kemikalijama
i biološkim štetnostima kojima su radnici izloženi pri
radu,
4) savjetovanje radnika o štetnosti fizikalnih štetnosti,
kemikalija i bioloških štetnosti te opasnostima kojima
su izloženi pri radu,
5) sudjelovanje u izradi programa unaprjeđivanja
načina rada te u ispitivanju i procjeni nove opreme sa
zdravstvenog stajališta,
6) savjetovanje poslodavca o unaprjeđivanju zaštite
zdravlja, sigurnosti, zdravstvene ekologije, ergonomiji
te osobnoj zaštitnoj opremi, kao i skupnim mjerama
zaštite,

7) praćenje zdravstvenog stanja radnika u odnosu na

rad, a posebno radnika na poslovima s posebnim
uvjetima rada te posebno osjetljivih skupina radnika,
8) davanje mišljenja o vrsti i težini ozljeda na radu,
9) trajno unaprjeđivanje prilagođenosti rada radnicima,
10) sudjelovanje u mjerama stručne rehabilitacije,
11) suradnja u obavještavanju, stručnom osposobljavanju
i obrazovanju iz područja medicine rada, higijene
rada i ergonomije,
12) sudjelovanje u analizi nezgoda, ozljeda na radu i
profesionalnih bolesti,
13) suradnja s nadležnim inspektorima i hrvatskim
zavodom za javno zdravstvo radi provedbe prethodno
navedenih poslova.
Obveze i prava radnika i stranih radnika
a) Obveza osposobljavanja za rad na siguran način
Radnik je obvezan osposobljavati se za rad na siguran

način kada ga na osposobljavanje uputi poslodavac, time da je
poslodavac dužan navedeno osposobljavanje provoditi na jeziku
i pismu koji strani radnik razumije.
Neposredni nadzor rada stranog radnika koji nije

osposobljen za rad na siguran način obavlja radnik osposobljen
za rad na siguran način uz uvjet da posjeduje aktivno znanje
jezika koji strani radnik razumije.
b) Obveza rada dužnom pažnjom
Radnik je obvezan i odgovoran obavljati poslove dužnom

pažnjom te pri tome voditi računa o svojoj sigurnosti i zaštiti
zdravlja, kao i sigurnosti i zaštiti zdravlja ostalih radnika,
koje mogu ugroziti njegovi postupci ili propusti na radu.
Smatra se da radnik radi dužnom pažnjom kada poslove

obavlja u skladu sa znanjima i vještinama koje je stekao tijekom
osposobljavanja za rad na siguran način te kada radi po
uputama poslodavca, odnosno njegovog ovlaštenika, tako da:
1) prije početka rada pregleda mjesto rada te o uočenim

nedostacima izvijesti poslodavca ili njegovog ovlaštenika

2) pravilno koristi sredstva rada

3) pravilno koristi propisanu osobnu zaštitnu opremu,
koju je nakon korištenja obvezan vratiti na za to
određeno mjesto
4) pravilno koristi i samovoljno ne isključuje, ne vrši
preinake i ne uklanja zaštite na sredstvima rada
5) odmah obavijesti poslodavca, njegovog ovlaštenika,
stručnjaka zaštite na radu ili povjerenika radnika
za zaštitu na radu o svakoj situaciji koju smatra
značajnim i izravnim rizikom za sigurnost i zdravlje,
o nepostojanju ili nedostatku uputa za takvu situaciju,
kao i o bilo kojem uočenom nedostatku u organiziranju
i provedbi zaštite na radu
6) posao obavlja u skladu s pravilima zaštite na radu,
pravilima struke te pisanim uputama poslodavca
7) prije odlaska s mjesta rada ostavi sredstva rada koja
je koristio u takvom stanju da ne ugrožavaju ostale
radnike ili sredstva rada
8) surađuje s poslodavcem, njegovim ovlaštenikom,
stručnjakom zaštite na radu, specijalistom medicine
rada i povjerenikom radnika za zaštitu na radu.
c) Obveza suradnje
Radnik je obvezan surađivati s poslodavcem, njegovim

ovlaštenikom, stručnjakom zaštite na radu, povjerenikom radnika
za zaštitu na radu i specijalistom medicine rada u rješavanju svih
pitanja zaštite na radu, osobito dok se ne osigura da radni okoliš
i uvjeti rada ne predstavljaju rizik za sigurnost i zdravlje te dok
se u cijelosti ne postigne zaštita na radu u skladu sa zahtjevima
tijela nadležnih za nadzor provedbe zaštite na radu.
Radnik nije obvezan snositi troškove u vezi s

primjenom pravila zaštite na radu i zdravstvenih mjera.
Radnik mora odmah izvijestiti poslodavca, njegovog ovlaštenika,
stručnjaka za zaštitu na radu ili povjerenika za zaštitu na radu o
svakoj činjenici za koju smatra da predstavlja neposredni rizik
za sigurnost i zdravlje, kao i o svakom drugom nedostatku u
sustavu zaštite na radu.
Radnik ima pravo odbiti raditi i napustiti mjesto

rada ako mu izravno prijeti rizik za život i zdravlje, sve
dok poslodavac ne poduzme korektivne mjere te zbog
takvog postupanja ne smije trpjeti štetne posljedice.

Poslodavac ne smije zahtijevati od radnika da ostane na

mjestu rada dok na tom mjestu postoji izravan i ozbiljan rizik
za život i zdravlje radnika, time o tome radnik mora obavijestiti
poslodavca, njegovog ovlaštenika, stručnjaka za zaštitu na radu
ili povjerenika radnika za zaštitu na radu koji su obvezni bez
odgađanja izvijestiti nadležnog inspektora koji je obvezan u roku
od 48 sati utvrditi činjenično stanje i osnovanost navoda radnika.
Primjena za radnika najpovoljnijeg prava
Zakon o zaštiti na radu i njegovi provedbeni propisi

propisuju minimalne zahtjeve zaštite na radu, ali ne utječu na
primjenu povoljnije zaštite na radu, ako je ta povoljnija zaštita
propisana zakonom, drugim propisom, odnosno kolektivnim
ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i
poslodavca ili ugovorom o radu.
Koordinator za zaštitu na radu
Obzirom da se Zakon o zaštiti na radu sustavno bavi

unapređivanjem sigurnosti i zaštite zdravlja radnika i osoba na
radu, sprječavanjem ozljeda na radu, profesionalnih bolesti i
bolesti u vezi s radom, istim je između ostalog propisana i obveza
imenovanja koordinatora zaštite na radu.
Naime, ukoliko za investitora, vlasnika građevine,

koncesionara ili druge osobe za koju se izrađuje glavni projekt,
radove na gradilištu izvodi dva ili više izvođača, dužni su
imenovati jednog ili više koordinatora zaštite na radu tijekom
izrade projekta i tijekom građenja i to koordinatora zaštite na
radu za fazu projektiranja (koordinator I), odnosno za fazu
izvođenja radova (koordinator II).
Koordinator za zaštitu na radu u fazi izrade projekta

(koordinator I)

(koordinator I) dužan je:
1. koordinirati primjenu načela zaštite na radu koja su

propisana Zakonom o zaštiti na radu

2. izraditi ili dati izraditi plan izvođenja radova prema

Pravilniku o zaštiti na radu na privremenim ili
pokretnim gradilištima, uzimajući pri tome u obzir
pravila primjenjiva na pojedinom gradilištu, te vodeći
računa o svim aktivnostima koje se obavljaju na
gradilištu
3. izraditi svu potrebnu dokumentaciju, koja sadrži

specifičnosti projekta i koja sadrži bitne sigurnosne
i zdravstvene podatke, koje je potrebno primjenjivati
nakon gradnje u fazi uporabe građevine.
Nadalje, Plan izvođenja radova mora sadržavati i posebne

mjere ukoliko poslovi na gradilištu pripadaju u kategoriju
opasnih radova (radovi na području ionizirajućeg zračenja,
u blizini električnih instalacija, radovi sa skelama, radovi sa
strojevima i uređajima s povećanim opasnostima itd.) što je
propisano Dodatkom br. 2. Pravilnika o zaštiti na radu na
privremenim ili pokretnim gradilištima.

(koordinator II )
Koordinator za zaštitu na radu u fazi izvođenja radova

(koordinator II ) dužan je:
1. Koordinirati primjenu načela zaštite na radu:

a) kod donošenja odluka o tehničkim i/ili organizacijskim
mjerama tijekom planiranja pojedinih faza rada;
b) kod određivanja rokova, koji su potrebni za sigurno
dovršenje pojedinih faza rada, koji se izvode istovremeno
ili u slijedu.
2. Koordinirati izvođenje odgovarajućih postupaka, da bi se

osiguralo da poslodavci i druge osobe:
a) dosljedno primjenjuju načela zaštite na radu na gradilištu
prema odredbi članka 13. Pravilnika o zaštiti na radu na
privremenim ili pokretnim gradilištima
b) izvode radove u skladu s planom izvođenja radova.
3. Izraditi ili inicirati izradu nužnog usklađenja plana

izvođenja radova i dokumentacije sa svim promjenama
na gradilištu gdje se izvode radovi.

4. Organizirati suradnju i potrebu za uzajamnim

izvješćivanjem svih izvođača radova i njihovih
predstavnika zaposlenika, koji će zajedno ili jedan za
drugim obavljati radove na istom gradilištu, s ciljem
sprečavanja nastanka ozljeda na radu i zaštite zdravlja
zaposlenika.
5. Provjeravati da li se radni postupci provode na

siguran način i usklađivati propisane aktivnosti.
6. Organizirati da pristup na gradilište imaju samo osobe

koje su na njemu zaposlene i osobe koje imaju dozvolu
ulaska na gradilište.
Također ističemo da imenovanje koordinatora zaštite na

radu ne oslobađa investitora njegove obaveze provedbe pravila
zaštite na radu na gradilištu niti oslobađa izvođače i druge osobe
na gradilištu njihovih obaveza iz područja zaštite na radu.
Prilikom donošenja poslovnih odluka vrlo je važno

uvažavati upute i napomene glavnog inženjera i koordinatora
zaštite na radu, time da je kod prijave gradilišta investitor
dužan prijaviti i koordinatora zaštite na radu u fazi projektiranja
(koordinatora 1) odnosno koordinatora zaštite na radu u fazi
izvođenja radova (koordinatora 2)
Uvjeti za imenovanje i djelovanje koordinatora
Odredbom članka 78. Zakona o zaštiti na radu (Narodne

novine, broj 71/14, 118/14, 94/18, 96/18) propisana je obveza
ministarstva rada i mirovinskog sustava Republike Hrvatske da
Pravilnikom propiše način i uvjete polaganja stručnog ispita za
koordinatora zaštite na radu, sastav i način rada ispitne komisije,
visinu naknade kojom se podmiruju troškovi polaganja stručnog
ispita za koordinatora zaštite na radu te uvjete za priznavanje
statusa koordinatora zaštite na radu, mjere, pravila, postupke
i aktivnosti zaštite na radu na gradilištu te uvjete koje mora
ispunjavati koordinator zaštite na radu tijekom izrade projekta,
odnosno izvođenja radova.
Pravilnikom o osposobljavanju iz zaštite na radu i

polaganju stručnog ispita (Narodne novine, broj 112/14)
propisano je:

1) osposobljavanje za rad na siguran način,

2) osposobljavanje i usavršavanje poslodavca, ovlaštenika i
povjerenika radnika za zaštitu na radu,
3) način i uvjeti polaganja stručnog ispita za stručnjaka
zaštite na radu i koordinatora zaštite na radu, oblici
stalnog stručnog usavršavanja i vođenje registra izdanih uvjerenja.

Jasna Junuz Šoto
POVRAT PDV-A STRANIM

PRAVNIM LICIMA
Sažetak: Izmjenama i dopunama Pravilnika o primjeni Zakona

o PDV, te donošenjem novog Uputstva o provođenju postupka
povrata poreza na dodanu vrijednost stranim poreznim obveznicima
u 2020. godini detaljnije je uređeno pitanje povrata PDV-a stranim
pravnim licima, koje je ranije više postojalo formalno nego suštinski.
Navedenim odredbama data je mogućnost stranim pravnim licima
da zaista ostvare pravo na povrat PDV-a koji su platili u Bosni i
Hercegovini, s tim da prethodno moraju biti zadovoljeni svi propisani
uvjeti za ostvarivanje ovog prava.
Ključne riječi: PDV, povrat, strana pravna lica, zastupanje, zahtjev,

dokumentacija, UINO
Uvod
Iako propisi o PDV-u od početka svoje primjene sadrže i

odredbe o povratu PDV-a stranim licima, donedavno se navedeno
primjenjivalo, odnosno implementiralo u praksi prvenstveno na
slučajeve povrata PDV-a stranim fizičkim licima, dok je povrat
PDV-a stranim pravnim licima bio dosta ograničen i nedovoljno
definisan. Međutim, izmjenama i dopunama Pravilnika o
primjeni Zakona o PDV 2020. godine detaljnije je uređena
navedena problematika, te su stvorene osnovne pretpostavke za
ostvarivanje navedenog prava za strana pravna lica.
Pravo i uvjeti na povrat PDV-a
Članom 54. Zakona o PDV propisano je (a bilo je i ranije),

da svaki obveznik koji nema uspostavljeno poslovanje u Bosni
i Hercegovini ima pravo na povrat ulaznog poreza koji mu
je obračunat na promet dobara i usluga izvršenih od strane
obveznika iz Bosne i Hercegovine ili koji je obračunat na uvezenu
robu u Bosnu i Hercegovinu, pod uslovima i na način propisan
ovim zakonom.

Stav (2) navedenog člana Zakona navodi osnovne uslove

za ostvarivanje prava na povrat ulaznog poreza, te propisuje da
obveznik koji nema uspostavljeno poslovanje u BiH ima pravo
na povrat ulaznog poreza ukoliko:
1. dobra kupi ili uveze, odnosno primi usluge u svrhu
obavljanja djelatnosti koju obavlja u inostranstvu, pod
uslovom da bi strani obveznik imao pravo na odbitak
ulaznog poreza na tu djelatnost da je obavlja u Bosni i
Hercegovini;
2. u toku perioda u kojem se priznaje pravo na povrat
ulaznog poreza, ne vrši promet dobara i usluga koji bi
se smatrao prometom izvršenim u Bosni i Hercegovini,
osim:
a. usluga u vezi sa uvozom dobara povezanim s članom
21. stav 2. tačka 2. ovog zakona;
b. usluga u vezi sa uvozom u skladu s članom 26. i
izvozom u skladu s članom 27. ovog zakona;
c. usluga na koje je PDV plaćen od strane lica za koga su
te usluge izvršene.
Iako je i ranijim odredbama Pravilnika navedena

problematika bila uređena, praktična implementacija je bila
znatno složenija i kompliciranija, pogotovo u smislu dokazivanja
uslova kod usluga. Novim odredbama Pravilnika, kao što smo
prethodno i naveli, ova problematika je mnogo pojednostavljena
i konkretizirana. Naime, članom 93. Pravilnika detaljno su
propisani uslovi koje strani poreski obveznik mora ispuniti kako
bi ostvario pravo na povrat PDV. Dakle, za povrat PDV-a sada
moraju biti zadovoljeni sljedeći uslovi da:
a) je strano pravno lice poreski obveznik u zemlji u kojoj
ima uspostavljeno poslovanje, kao i je registrovan za
plaćanje PDV u toj zemlji,
b) je strano pravno lice nije registrovano ili nema obavezu
da se registruje za plaćanje PDV u Bosni i Hercegovini,
c) strano pravno lice nema sjedište, prebivalište,
poslovnu jedinicu ili drugi oblik stalnog poslovanja u
Bosni i Hercegovini,
d) strano pravno lice ne vrši promet dobara i pružanje
usluga u Bosni i Hercegovini, izuzev usluga iz člana
53. stav (2) tačka 2. od a) do c) Zakona,
e) je strano pravno lice imenovao zastupnika, koji je
registrovan za plaćanje PDV kod UINO, a koji će ga
zastupati pred UINO s ciljem vršenja povrata PDV,
f) je strano pravno lice prethodno upisano u evidencije
UINO i posjeduje evidencioni broj za svrhe povrata

PDV iz člana 53. Zakona,

g) se povrat PDV traži za nabavke za koje bi postojalo
pravo na odbitak ulaznog poreza, kada bi tu djelatnost
obavljao u BiH,
h) se povrat PDV traži za nabavke za koje postoji pravo
na odbitak u zemlji u kojoj obavlja djelatnost i ima
uspostavljeno poslovanje,
i) strano pravno lice posjeduje originale poreskih faktura
o nabavljenim dobrima i primljenim uslugama u Bosni
i Hercegovini, koje su izdate u skladu sa članom 55.
Zakona.
Dodatno, u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”,

broj 78/20 od 04.12.2020. godine objavljeno je Uputstvo o
provođenju postupka povrata poreza na dodanu vrijednost
stranim poreznim obveznicima, kojim se bliže uređuje način i
postupak dobijanja evidencionog broja kod Uprave za indirektno
oporezivanje, uvjeti i način zastupanja pred Upravom, te
uvjeti, način i provođenje postupka povrata poreza na dodanu
vrijednost, kao i obrasci koji se podnose UINO za ostvarenje
povrata PDV-a.
U početnim odredbama navedenog Uputstva, ponovo

se napominje da strani porezni obveznik koji obavlja djelatnost
preko poslovne jedinice ili drugog oblika uspostavljenog
poslovanja u Bosni i Hercegovini, kao i strani porezni obveznik
koji je zbog obavljanja djelatnosti koja podliježe plaćanju PDV-a
u Bosni i Hercegovini registriran putem poreznog punomoćnika
nema pravo na povrat PDV-a. Također, Uputstvom se navodi da
se za neosnovano ili pogrešno obračunati PDV ne može ostvariti
povrat, kao i u slučaju da UINO utvrdi da je u periodu od dvije
godine od dana podnošenja zahtjeva za povrat strano pravno
lice ostvario povrat PDV-a po osnovu zahtjeva sa netačnim
podacima.
Dodatno, ukoliko UINO utvrdi da je strani porezni

obveznik u toku perioda za koji se podnosi zahtjev vršio promet
dobara i usluga u BiH, strani poreski obveznik će se putem
zastupnika obavijestiti o obavezi registracije iz člana 60. Zakona.
Zastupanje i evidentiranje stranog poreskog obveznika
Kao što smo prethodno naveli, između ostalog, strani

porezni obveznik mora imenovati zastupnika, koji je registrovan

za plaćanje PDV kod UINO, a koji će ga zastupati pred UINO s

ciljem vršenja povrata PDV, te mora biti prethodno upisano u
evidenciju UINO i posjedovati evidencioni broj za svrhe povrata
PDV.
Zastupanje stranog poreskog obveznika
Zastupnik stranog poreskog obveznika je lice koje pred

UINO zastupa poreskog obveznika u svim postupcima vezanim
za povrat PDV-a, te je ovlašten za svu korespondenciju s UINO,
uključujući prijem rješenja i ostalih akata u vezi sa postupkom
povrata.
Da bi određeno lice moglo biti zastupnik stranog

poreznog obveznika, isto također, mora ispunjavati određene
uvjete i kriterije, a to su:
a) da je registriran kod Uprave kao obveznik indirektnih
poreza po osnovu PDV-a,
b) da na dan provjere podnesenog zahtjeva nema neizmirenog
dospjelog duga po osnovu indirektnih poreza, ostalih
prihoda i taksi koje je Uprava nadležna naplaćivati prema
propisima koji reguliraju oblast indirektnog oporezivanja;
c) da se pridržavao poreznih i carinskih propisa u
prethodnom periodu, o čemu podnosi uvjerenje izdato
od nadležnog suda o tome da li je u posljednje tri godine
pravosnažno kažnjavan i za koje porezne i/ili carinske
prekršaje;
d) da se protiv podnosioca zahtjeva i/ili njegovog
odgovornog lica ne vodi krivični postupak za krivično
djelo u vezi poslovne djelatnosti podnosioca zahtjeva i/ili
za krivično djelo u vezi kršenja poreznih i/ili carinskih
propisa, o čemu podnosi uvjerenje izdato od nadležnog
suda;
e) da obavlja djelatnost računovodstva i/ili revizije u Bosni
i Hercegovini najmanje tri godine do dana podnošenja
zahtjeva, o čemu podnosi izjavu ovjerenu kod nadležnog
organa,
f) da u stalnom radnom odnosu ima zaposlenog
certificiranog računovođu ili ovlaštenog revizora, o čemu
podnosi ovjerene kopije važeće licence i dokaza o prijavi
konkretnog radnika.
Uprava, na osnovu podataka iz službenih evidencija,

utvrđuje ispunjenost uvjeta tačke a) i b), kao i dodatne provjere

postojanja duga u bazi podataka o prekršajima, a vezane za uvjet

iz tačke c) ovog člana, dok ispunjenost uvjeta iz tačke c), d), e) i f)
dokazuje zastupnik.
Uvjerenja iz tačke c) i d) ovog člana ne mogu biti starija

od tri mjeseca u odnosu na dan kada je zahtjev za izdavanje
odobrenja za zastupanje podnesen. Izjava i ovjere iz tačke e) i f)
ovog člana ne mogu biti starije od mjesec dana u odnosu na dan
kada je zahtjev za izdavanje odobrenja za zastupanje podnesen.
Dakle, prije prvog zastupanja, zastupnik podnosi zahtjev

za odobrenje za zastupanje uz priložene dokaze o ispunjavanju
spomenutih uslova i kriterija. Zahtjev se podnosi na obrascu
„Zahtjev za izdavanje odobrenja za zastupanje“ koji je sastavni dio
spomenutog Uputstva.
Napominjemo da lice kojem je odobren status zastupnika,

u toku važenja odobrenja, mora ispunjavati navedene uslove
i kriterije za zastupanje. Naime, provjera poštivanja uvjeta i
kriterija za zastupanje po službenoj dužnosti se vrši prilikom
svakog podnesenog zahtjeva za povrat. U slučaju da zastupnik
prestane ispunjavati prethodno navedene kriterije i uslove ili na
njegov lični zahtjev pokreće se postupak za ukidanje odobrenja.
U slučaju promjene zastupnika, UINO se o toj promjeni
obavještava prilikom podnošenja prvog zahtjeva nakon što je
zastupnik promijenjen, putem obrasca „U-SPO“ (koji je sastavni
dio Uputstva) s naznakom da se radi o izmijenjenom obrascu.
Na web stranici UINO se nalazi pregled lica kojima je odobren
status zastupnika, koji se redovno ažurira.
Evidentiranje stranog poreskog obveznika
Prilikom podnošenja prvog zahtjeva za povrat, zastupnik

podnosi popunjen Upitnik za evidentiranje stranog poreznog
obveznika, na osnovu kojeg se dodjeljuje evidencioni broj pod
kojim će se strani porezni obveznik voditi kod Uprave za svrhe
povrata PDV-a. Upitnik za evidentiranje podnosi se putem
zastupnika na obrascu “U-SPO”.
Uprava vrši dodjelu Evidencionog broja, te nakon

završenog postupka evidentiranja izdaje Potvrdu o evidentiranju.
Evidencioni broj za svrhe povrata PDV-a obavezno se upisuje
na obrazac zahtjeva, s tim kada se radi o prvom zahtjevu za
povrat evidencioni broj upisuje ovlašteni službenik uprave

nakon završenog postupka evidentiranja. Napominjemo da se

evidencioni broj koristi samo u vezi sa povratom PDV-a stranom
poreznom obvezniku i isti ne predstavlja identifikacioni broj
obveznika indirektnih poreza.
Postupak povrata PDV-a
Strani poreski obveznik ostvaruje pravo na povrat iz člana

53. Zakona putem zahtjeva za povrat PDV koji se podnosi na
obrascu “PDV-SPO”, koji je sastavni dio Pravilnika o primjeni
Zakona o PDV.
Zahtjev za povrat PDV u ime stranog poreskog obveznika

podnosi njegov zastupnik najkasnije do 30. juna tekuće za
prethodnu kalendarsku godinu na koju se zahtjev odnosi.
Zahtjev se podnosi za period koji obuhvata najmanje

tri mjeseca, a najviše kalendarsku godinu. Ukoliko se zahtjev
podnosi za period od tri mjeseca, isti se podnosi kvartalno, i to
za periode: od 1. januara do 31. marta, od 1. aprila do 30. juna, od
1. jula do 30. septembra i od 1. oktobra do 31. decembra. Zahtjev
za povrat PDV može se podnijeti za period manji od tri mjeseca
ako se odnosi na period koji obuhvata zadnji kvartal kalendarske
godine.
Napominjemo da se zahtjev za povrat PDV-a podnosi

samo za iznose PDV-a veće od 800 konvertibilnih maraka.
Izuzetno, ukoliko se zahtjev za povrat PDV podnosi za period
od jedne kalendarske godine, iznos PDV-a za koji se traži povrat
ne može biti manji od 100 KM.
Iznosi za koji se traži povrat PDV moraju biti izraženi u

konvertibilnim markama.
Uz zahtjev se prilaže sljedeća dokumentacija:

a) original punomoći, ovjeren od strane nadležnog organa,
koju je strani porezni obveznik, za svrhe povrata PDV-a,
dao zastupniku, ne starije od godinu dana od dana
izdavanja (punomoć se podnosi na obrascu „Punomoć“
koji je sastavni dio Uputstva),
b) originali poreznih faktura o nabavljenim dobrima i
primljenim uslugama u Bosni i Hercegovini koje glase na
stranog poreznog obveznika i koje su izdate u skladu sa
članom 55. Zakona,

c) originali jedinstvenih carinskih isprava po kojima je

izvršen uvoz dobara, ukoliko se radi o uvozu,
d) original potvrde poreznog organa države u kojoj
strani porezni obveznik ima sjedište, koja sadrži
identifikacioni broj poreznog obveznika za svrhe PDV-a
(PDV broj), da isti ostvaruje pravo na potpuni odbitak
ulaznog poreza, kao i podatak o vrsti djelatnosti koju
strani porezni obveznik vrši, a koja ne može biti starija od
šest mjeseci od dana izdavanja (zvanično prevedena na
jedan od službenih jezika u BiH). Za svrhe obezbijeđenja
svih potrebnih podataka strani porezni obveznik može
koristiti obrazac “Potvrda o statusu poreznog obveznika”,
koji je sastavni Uputstva.
Ukoliko se uz zahtjev za povrat podnosi više od 30

poreznih faktura, zastupnik je dužan da uz iste, u elektronskoj
formi, dostavi specifikaciju poreznih faktura, sa podacima
iz specifikacije obrasca “PDV-SPO”, u formatu “excel” na
odgovarajućem mediju ili prenosivoj memoriji.
U slučaju da uz zahtjev koji se podnosi za odgovarajući

kvartal nisu priložene sve porezne fakture po kojima strani
porezni obveznik može ostvariti pravo na povrat, nedostajuće
porezne fakture podnose se putem zahtjeva koji se podnosi za
kalendarsku godinu.
Ukoliko zahtjev ne sadrži sve potrebne podatke ili

zastupnik ne ispunjava propisane uvjete, te ukoliko uz isti
nije priložena sva propisana dokumentacija, zatražit će se od
zastupnika stranog poreznog obveznika da u roku od petnaest
dana od dana prijema obavještenja otkloni nedostatke.
Rješenje o povratu i povrat sredstava
Kada UINO utvrdi da su ispunjeni propisani uvjeti, UINO

izdaje rješenje o odbijanju zahtjeva za povrat ili rješenje o iznosu
PDV-a na koji strani poreski obveznik ima pravo na povrat.
Spomenuto rješenje se donosi u roku od šest mjeseci od dana
podnošenja zahtjeva i isto se dostavlja zastupniku sa sjedištem
u BiH.
Povrat PDV-a se vrši sa jedinstvenog računa na račun

zastupnika ili na račun stranog poreznog obveznika koji je
otvoren u Bosni i Hercegovini, a koji je naveden u obrascu “PDV-

SPO”. Isplata iznosa povrata PDV se vrši u konvertibilnim

markama. Ako je PDV vraćen, a naknadno se utvrdi da su podaci
iz zahtjeva netačni, uplaćeni iznos se vraća Upravi, i to u roku
od 10 dana od dana uručenja akta zastupniku, kojim se nalaže
zastupniku obaveza vraćanja neosnovano uplaćenih sredstava.

Dr.sc. Jozo Piljić
IZRAČUN POTREBNIH
OBRTNIH SREDSTAVA I
IZVORA
Sažetak: U procesu pripreme plana poslovanja u narednoj godini,

poduzetnik izrađuje proračun strukture izvora financiranja obrtnih
sredstava. Poduzetniku je na raspolaganju nekoliko metoda
pomoću kojih je moguće aproksimirati vrijednosti potrebnih izvora
financiranja provođenja poslovnih politika. Standardna metoda
proračuna obrtnih sredstava i izvora financiranja obrtnih sredstava
temelji se na izračunu prosječnog salda pojedine pozicije kratkotrajne
aktive i kratkoročne pasive na temelju odnosa ukupnih potreba
pojedine stavke u određenom razdoblju i koeficijenta obrtaja. Metoda
„postotka prodaje“ započinje s određivanjem postotka rasta (ili pada)
prihoda i definiranjem zastupljenošću pojedinih stavki bilance stanja
u ukupnim prihodima.
Ključne riječi: metode proračuna stavki obrtnih sredstava i izvora

financiranja
UVOD
Svaka poslovna akcija ima financijske implikacije. Zbog

ove tvrdnje, planiranje budućeg poslovanja treba se svesti na
financijske iskaze svih poslovnih akcija. U procesu pripreme
nove poslovne godine, u segmentu operativnog poslovanja,
poduzetnik priređuje proračune strukture izvora financiranja
obrtnih sredstava. Na raspolaganju mu je nekoliko metoda
pomoću kojih je moguće aproksimirati vrijednosti potrebnih
izvora financiranja provođenja poslovnih politika kao što su,
npr. politika prodaje, politika nabave, politika zaliha, politika
plaća i slično.
U ovom radu usporedit će se rezultati dobiveni pomoću

dvije metode proračuna stavki obrtnih sredstava i izvora
financiranja obrtnih sredstava i to:
• standardna metoda temeljena na usvojenoj
metodologiji i
• metoda „postotka prodaje“.

1. PRETPOSTAVKE SLUČAJA
Poduzetnik će registrirati društvo s namjerom da se bavi

trgovinom robe na veliko. Izvan sezone u društvu je zaposlen
samo osnivač, a tokom sezone (ljeto 2022.) zapošljava se još jedan
radnik. Tvrtka se osniva uplatom temeljnog kapitala u iznosu od
2.000 KM. Troškovi osnivanja iznose 700 KM koje poduzetnik
neće odmah isplatiti. Poduzetnik, na temelju pretpostavki u koje
vjeruje, planira poslovanje u godini osnivanja (2021.) i slijedećoj
poslovnoj godini (2022.) kako bi što preciznije odredio dodatne
izvore financiranja s ciljem osiguranja likvidnosti poslovanja.
Ostale pretpostavke poslovanja su slijedeće:
• fiksna imovina u cijelosti se iznajmljuje,
• poduzetnik započinje s poslovanjem u mjesecu travnju
2021. godine,
• očekivani prihodi u godini 2021. iznose približno
134.000 KM,
• očekivani prihodi u godini 2022. iznose približno
211.000 KM,
• tokom tri ljetna mjeseca prodati će se približno 40%
ukupne godišnje prodaje,
• prosječna bruto marža iznosi 30%,
• prosječna mjesečna bruto plaća u godini 2021. iznosi
500 KM,
• prosječna mjesečna bruto plaća u godini 2022. iznosi
700 KM,
• ukupna sezonska bruto plaća u godini 2022. iznosi 300
KM,
• sva roba oporeziva je s 17% PDV-a,
• očekivane prosječne zalihe u godini 2021. iznositi će
približno 5.000 KM,
• očekivane prosječne zalihe u godini 2022. iznositi će
približno 10.000 KM,
• dobit iz 2021. godine neće se isplaćivati u 2022. godini,
• porez na dobit iznosi 10%,
• 30% mjesečne prodaje naplaćuje se avansno, 20% s
odgodom od 30 dana i
• 50% s odgodom od 60 dana,
• svi dobavljači robe plaćaju se danom preuzimanja
robe,
• ostali operativni troškovi plaćaju se u slijedećem
mjesecu u odnosu na mjesec u kojem su nastali.

2. STANDARDNA METODA PRORAČUNA
Standardna metoda proračuna obrtnih sredstava i izvora

financiranja obrtnih sredstava temelji se na izračunu prosječnog
salda pojedine pozicije kratkotrajne aktive i kratkoročne pasive
na temelju odnosa ukupnih potreba (prometa) pojedine stavke
u određenom razdoblju i koeficijenta obrtaja. Ova metoda
pretpostavlja linearni tok odvijanja poslovnih procesa, a kao
rezultat te pretpostavke dobivaju se prosječna salda pojedinih
stavki kratkoročne bilance. Budući da se kratkotrajna aktiva
financira kratkoročnom pasivom, razlika ukupnog salda obrtnih
sredstava i ukupnog salda izvora financiranja tih sredstava
predstavlja višak novca (u slučaju kada je saldo obrtnih sredstava
manji od izvora financiranja obrtnih sredstava) ili potrebne
dodatne izvore financiranja obrtnih sredstava (u slučaju kada
je saldo obrtnih sredstava veći od izvora financiranja obrtnih
sredstava). Primjena ove metode proračuna obrtnih sredstava
i izvora financiranja u primjeru čije su pretpostavke naprijed
opisane predstavlja slijedeća tablica:
Tabela 1: Proračun potrebnih obrtnih sredstava i

izvora financiranja standardnom metodom
2021. 2022.
Opis
Promet Dani DV Kob Saldo Promet Dani DV Kob Saldo
Potraživanja 134.000 270 36 7,5 17.867 211.000 360 36 10,0 21.100
PDV 22.780 270 36 7,5 3.037 35.870 360 36 10,0 3.587

Zalihe 108.000 270 13 20,8 5.200 176.000 360 20 18,0 9.778
Novac 163.480 270 4 67,5 2.422 257.420 360 7 51,4 5.005
Tekuća
28.526 39.470
sredstva
Temeljni
2.000 300 300 1,0 2.000 2.000 360 360 1,0 2.000
kapital
Dobavljači 108.000 270 0 0,0 0 176.000 360 0 0,0 0

Plaće 5.000 300 30 10,0 500 11.400 360 30 12,0 950
Ostalo 5.700 300 30 10,0 570 8.400 360 30 12,0 700
Ulazni
18.360 270 0 0,0 0 29.920 360 0 0,0 0
porez
Porez 4.420 270 10 27,0 164 65.790 360 10 36,0 1.828

Bruto dobit 15.300 270 135 2,0 7.650 15.200 360 180 2,0 7.600
Izvori
10.884 13.078
tekućih sr.
Financiranje
17.642 26.393
tekućih sr.
Potraživanja nastaju kao odnos prodane i naplaćene

(nenaplaćene) prodane robe. Dimenzija naplate definirana je
danima vezivanja (prosječna odgoda naplate prodane robe, i

ukupnim prihodima razdoblja. Konačan saldo potraživanja od

kupaca definiran je još i PDV-om sadržanim u izlaznom računu.
Saldo potraživanja i PDV-a računa se kao odnos prometa i
koeficijenta obrtaja. Koeficijent obrtaja računa se kao odnos dana
u promatranom razdoblju i dana vezivanja pojedine stavke.
Budući da je PDV sadržan u izlaznom računu, on se obrće isto
kao i prihodi. Poduzetnik je procijenio da će zalihe biti vezane
prosječno 13 dana, a novac 4 dana.
Kako se dobavljači plaćaju danom preuzimanja robe

(nema avansa i nema odgode plaćanja) nema niti salda obveza
prema dobavljačima. U ulaznom računu sadržan je i ulazni
porez, pa je stoga i on vezan 0 dana. Razlika poreza u izlaznim
računima i ulaznim računima plaća se s odgodom od 10 dana.
Kako se sva fiksna imovina iznajmljuje, temeljni kapital

izvor je financiranja obrtnih sredstava, pa ga ima smisla uključiti
u strukturu izvora financiranja. Bruto dobit ostvaruje se linearno
tokom promatranog razdoblja, pa je on prosječno vezan 135
dana. Razlika između obrtnih sredstava i izvora financiranja
obrtnih sredstava u godini 2021. iznosi 17.642 KM i predstavlja
nedostajuće izvore financiranja ukupnih obrtnih sredstava.
To znači da bi poduzetnik trebao osigurati to financiranje iz
eksternih izvora (kratkoročni kredit, uplata većeg temeljnog
kapitala ili slično).
U godini 2022. razlika obrtnih sredstava i izvora

financiranja obrtnih sredstava je veća i iznosi 26.393 KM, ali
to ne znači da je ta svota ujedno i svota nedostajućih izvora
financiranja obrtnih sredstava. Na početku 2022. godine ostao
je nezavršen proces pretvaranja obrtnih sredstava iz godine
2021. u novac (priljev) kao i plaćanje obveza prema izvorima
financiranja iskazanih saldom u godini 2021. (odljev). Zbog ove
činjenice, definiranje nedostajućih izvora financiranja u godini
2022. trebaju se promatrati kao kumulativna vrijednost tekuće i
prethodne godine.
3. METODA „POSTOTAK PRODAJE“
Ova metoda slična je prethodnoj iz razloga što, barem

u godini u kojoj se započinje s poslovanjem, ukupne promete,
preko dana vezivanja i koeficijenata obrtaja, pretvara u salda
pojedinih stavki bilance stanja. Da bi se planirala slijedeća
godina, potrebno je imati početna stanja, tj. bilancu stanja i

bilancu uspjeha prethodne godine. Planiranje ovom metodom

započinje s određivanjem postotka rasta (ili pada) prihoda i
definiranjem zastupljenošću pojedinih stavki bilance stanja u
ukupnim prihodima. Temeljna pretpostavka ove metode je ta da,
ukoliko se poveća promet, povećat će se i potraživanja, trebat će
skladištiti više robe (pa će iz tog razloga rasti zalihe), planirat će
se s većom rezervom likvidnosti (pa će stoga i prosječno stanje
novca na računu biti veće). Kako se naručuju veće količine roba,
obveze prema dobavljačima povećat će se sukladno povećanju
prihoda (ukoliko postoji odgoda plaćanja prema dobavljačima
robe). Nakon definiranja poznatih stavki aktive i pasive, određuje
se nedostajuća stavka pasive koja u ovom slučaju predstavlja
nedostajuće izvore financiranja obrtnih sredstava. Primjena ove
metode prikazana je slijedećom tabelom:
Tabela 2: Proračun potrebnih obrtnih sredstava i izvora

financiranja metodom postotka prodaje
Opis 2021 Rast/udio u UP 2022

Ukupni prihodi 134.000 1,575 211.050
Troškovi nabavljene robe 108.000 1,575 170.100
Bruto plaće 5.000 11.400
Ostali troškovi 5.700 1,575 8.977
Bruto dobit 15.300 20.572
Porez na dobit 1.530 2.057
Neto dobit 13.770 18.515
Zalihe 5.192 3,87% 8.168
Potraživanja 21.797 16,27% 34.338
Novac 2.422 1,81% 3.820
AKTIVA 29.411 46.326
Temeljni kapital 2.000 2.000
Zadržana dobit 0 13.770
Neto dobit 13.770 18.515
Dobavljači 0 0
Bruto plaće 500 950
Porezi 3.694 2,76% 5.825
Ostalo 570 0,43% 907
Novi izvori financiranja 8.877 4.359
PASIVA 29.411 46.326

Prema ovoj metodi, uspoređujući promete i dane vezivanja

pojedinih stavki, nakon devet mjeseci poslovanja, poduzetnik bi
izradio bilancu stanja i bilancu uspjeha na dan 31.12. 2021.god.
Ovu bilancu moguće je prirediti primjenom metode opisane
naprijed u tekstu. Kako poduzetnik na početku poslovanja
priređuje simulaciju potrebnih dodatnih izvora financiranja,
mogao bi zaključiti da mu je potrebno dodatnih 8.877 KM za
osiguranje likvidnosti poslovanja u početnoj godini.
Drugu poslovnu godinu planirat će na način da prvo

definira postotak rasta prihoda i da potom odredi udio pojedinih
stavki bilance u prihodima. Poduzetnik procjenjuje da će u 2022.
godini ostvariti ukupno 211.050 KM ukupnih prihoda. To znači
da će prihodi u 2022. biti 57,5% veći od prihoda u 2021. godini.
Potom se izrađuje bilanca stanja i bilanca uspjeha za poslovnu
2022. godinu. Poduzetnik će zaključiti da će mu, za poslovanje
u 2022. godini, nedostajati približno 4.359 KM za nesmetano
poslovanje.
ZAKLJUČAK
Potrebe za financiranjem obrtnih sredstava potrebno

je priređivati za svaku predstojeću poslovnu godinu. U
procesu planiranja potrebno je odabrati jednu od metoda koja
poduzetniku omogućuje najjednostavnije opisivanje poslovnih
politika koje nastoji primjenjivati u poslovanju. Odabrana metoda
mora omogućiti jednostavno opisivanje poslovnih politika, ali i
sliku o financijskim implikacijama eventualne izmjene pojedinih
poslovnih politika.

SUDSKA PRAKSA
Prilog 1.:
OBLIGACIONO PRAVO
Odnos odgovornosti prodavca za ispravno funkcionisanje
prodate stvari i odgovornosti prodavca za nedostatke stvari
PRAVILIMA PO GARANCIJI ZA ISPRAVNO

FUNKCIONISANJE PRODATE STVARI NE DIRA SE U PRAVILA
O ODGOVORNOSTI PRODAVCA ZA NEDOSTATKE STVARI.
ZAKONSKA ODGOVORNOST PRODAVCA ZA MATERIJALNE
NEDOSTATKE STVARI SUPSIDIJARNA JE U ODNOSU NA
ZAKONSKU ODGOVORNOST PRODAVCA PO GARANCIJI, PA
SE PRAVILA O ODGOVORNOSTI PRODAVCA ZA MATERIJALNE
NEDOSTATKE STVARI PRIMJENJUJU SAMO AKO PRIMJENA
PRAVILA O ODGOVORNOSTI PRODAVCA PO GARANCIJI NE BI
OMOGUĆILA KUPCU DA OSTVARI SVOJA PRAVA.
Iz obrazloženja:
Valja ukazati da se pravilima po garanciji za ispravno

funkcionisanje prodate stvari ne dira se u pravila o odgovornosti
prodavca za nedostatke stvari. Zakonska odgovornost prodavca za
materijalne nedostatke stvari supsidijarna je u odnosu na zakonsku
odgovornost prodavca po garanciji, pa se pravila o odgovornosti

prodavca za materijalne nedostatke stvari primjenjuju samo ako

primjena pravila o odgovornosti prodavca po garanciji ne bi omogućila
kupcu da ostvari svoja prava.
Zato ako u predviđenom garantnom roku prodavac ne

otkloni nedostatke stvari, kupac ima prava koja mu pripadaju zbog
kvalitativnih nedostataka stvari, pa i da zahtijeva smanjenje cijene
srazmjerno manjoj vrijednosti isporučene stvari.
Ove dve odgovornosti prodavca (za ispravno funkcionisanje

prodate stvari i odgovornost prodavca za nedostatke stvari) imaju
svoje posebnosti i različitosti, jer odgovornost prodavca za materijalne
nedostatke obuhvata samo materijalni nedostatak vidljiv ili skriven
koga kupac treba da otkrije i o njemu blagovremeno i uredno
obavijesti prodavca, što znači da on mora tačno da utvrdi postojanje
materijalnog nedostatka i to tačno određenog nedostatka i da dokaže
da je on postojao u trenutku prelaza rizika ili ako je kasnije nastupio,
da je uzrok tome postojao prije prelaza rizika da bi mogao da koristi
prava koje mu ZOO daje.
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 89 0 P 050007 22

Rev od 10. 8. 2022. godine)
Prilog 2.:
Promijenjene okolnosti kao razlog za raskid

ugovora
POSTOJE PROMIJENJENE OKOLNOSTI ZBOG KOJIH JE

ONEMOGUĆENO ISPUNJENJE UGOVORENE OBAVEZE KADA
NOVI VLASNIK, NE DOZVOLJAVA SJEČU DRVNE MASE, TE
POSTOJI OSNOV DA TUŽILAC SUDSKIM PUTEM TRAŽI RASKID
UGOVORA.
Iz obrazloženja:
Pravilnost žalbene presude ne može se dovesti u sumnju

žalbenim istrajavanjem tužene na navodima isticanim i u prvostepenom
postupku, da je prednik tužene ispunio sve obaveze iz predmetnog
usmenog ugovora o prodaji drvne mase i da je ovlastio tužitelja da
može tražiti od nadležnog organa dozvolu za sječu, a što je tužitelj,
prema navodima žalbe, učinio i dobio potrebnu dozvolu za sječu, ali
da je, isključivo svojim nečinjenjem spriječio ispunjenje tog ugovora,
tako da je pao u povjerilačku docnju i da nema pravo da potražuje

zateznu kamatu, da tužena nikada nije sporila tužitelju da siječe drvnu

masu sa parcele k.č. broj 1340, ali se protivila sječi cjelokupne drvne
mase na svim nekretninama koje je naslijedila, da prvostepeni sud
nije mogao usvojiti preinačeni tužbeni zahtjev, jer, nakon zaključenja
spornog ugovora, nisu nastupile nikakve okolnosti koje bi otežale
njegovo izvršenje (član 133. stav 1. ZOO) niti je tužitelj ostavio tuženoj
naknadni rok za ispunjenje ( član 126. stav 2. ZOO), na čemu se suštinski
žalba tužene svodi.
U konkretnom slučaju radi se o usmenom ugovoru o prodaju

drvne mase između tužitelja i oca tužene, u smislu odredbe člana
26. Zakona o obligacionim odnosima (skraćeno: ZOO), a tužitelj, kao
kupac iz navedenog ugovora, je u cijelosti ispunio svoju ugovorenu
obavezu isplatom kupoprodajne cijene, dok tužena, kao pravni sljednik
svog umrlog oca N.N., nije ispunila ugovorenu obavezu dozvole sječe
drvne mase, koja je predmet usmenog ugovora o kupoprodaji.
Stoga, kako je, nakon zaključenja predmetnog ugovora, došlo do

promjenjivih okolnosti vezano za njegovo izvršenje zbog činjenice da
je nekretnine, koje u naravi predstavljaju šumsko zemljište i na kojima
je tužitelj trebao izvršiti sječu, naslijedila tužena iza umrlog oca, kao
ugovorne strane, te je ista zabranila tužitelju sječu drvne mase iako
je tužitelj imao odobrenje Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i
vodoprivrede-Kantonalne uprave za šumarstvo TK, po rješenju broj ...
od ...2019. godine, s tim u vezi nisu osnovani žalbeni navodi tužene da
tužitelj svojom krivicom nije izvršio sječu drvne mase u ostavljenom
roku od 60 dana iz navedenog odobrenja Ministarstva, a ovo iz razloga
što iz sadržine spisa slijedi da predmetno rješenje datira od 15.05.2019.
godine, da je otac tužene N.N. umro 22.04.2019. godine, nakon čega je
tužena, a njegova kćerka, zabranila tužitelju sječu, te je i sama podnijela
zahtjev za odobrenje sječe drvne mase nadležnom ministarstvu dana
15.08.2019. godine, zbog čega ne stoje ni navodi žalbe tužene kojim se
dokazuje da je tužitelj pao u povjerilačku docnju pozivom na član 325.
stav 1. ZOO.
Stoga, kako su, nakon zaključenja ugovora, promijenjene

okolnosti zbog kojih je onemogućeno ispunjenje ugovorene obaveze
druge ugovorne strane odnosno prodavca obzirom da tužena, kao
novi vlasnik, ne dozvoljava sječu drvne mase, to je i bilo osnova da
tužitelj sudskim putem traži raskid navedenog ugovora u smislu člana
133. ZOO, kako to pravilno zaključuje i prvostepeni sud.
Neprihvatljivi su i žalbeni navodi tužene da joj je trebalo ostaviti

dodatni rok za ispunjenje ugovora, prije podnošenja tužbe za raskid, u
situaciji kada iz sadržine spisa, a prije svega odgovora tužene na tužbu
tužitelja, kao i iskaza tužene datog prilikom saslušanja kao parnične

stranke, proizilazi da je tužena osporavala predmetni usmeni ugovor o

kupoprodaji i da je zabranila tužitelju sječu drvne mase, a što potvrđuje
i činjenica da je i sama tužena podnijela nadležnom ministarstvu
zahtjevu za odobrenje sječe drvne mase na istim nekretninama na
kojima je i tužitelj, prema zaključenom ugovoru, trebao izvršiti sječu.
(Presuda Kantonalnog suda u Tuzli, broj 33 0 P 082970 20 Gž od

17. 11. 2022. godine)
Prilog 3.:
OBLIGACIONO PRAVO
Razlika isplate rente od manje isplaćene plate zbog promjene
radnog mjesta
Član 195. Zakona o obligacionim odnosima
NAKNADA ŠTETE U VIDU RENTE, KOJA SE OGLEDA U TOME

DA JE USLIJED NASTALOG POVREĐIVANJA NA RADU TUŽIOCU
UNIŠTENA MOGUĆNOST NAPREDOVANJA U POSLU, A ŠTO BI
SE PREMA REDOVNOM TOKU STVARI I DESILO, SLIJEDOM ČEGA
OŠTEĆENI TRPI ŠTETU U VIDU MANJIH NOVČANIH PRIMANJA
KOJA BI OSTVARIO DA SE NIJE DESIO ŠTETNI DOGAĐAJ, NIJE
ZAHTJEV ZA ISPLATU RAZLIKE MANJE ISPLAĆENE PLATE
KOJU JE OŠTEĆENI OSTVARIVAO NA RADNOM MJESTU PRIJE
NASTALOG POVREĐIVANJA, U ODNOSU NA PLATU KOJU
OSTVARUJE NA RADNOM MJESTU NA KOJE JE RASPOREĐEN
NAKON UTVRĐENE INVALIDNOSTI II KATEGORIJE, U SKLADU
SA PREOSTALOM RADNOM SPOSOBNOŠĆU.
Iz obrazloženja:
Pravilno i potpuno je prvostepeni sud utvrdio činjenično stanje

kada je našao na temelju iskaza saslušanog tužitelja, i svjedoka H.A. i
S. A., da bi tužitelj po redovnom toku stvari sa radnog mjesta „rudar
podzemnog kopa na pripremi i dobijanju uglja- KV kopač“ napredovao
i bio raspoređen na radno mjesto „rudarskog jamskog predradnika na
pripremi i dobijanju uglja-brigadir VK kopač“, da se nije desio štetni
događaj od 01.12.2011. godine, jer iz iskaza navedenih lica, ali i sadržine
provedenih materijalnih dokaza (ugovori o radu sa radnicima T. E. i
Z.E.), proizilazi to da je tužitelj bio marljiv i disciplinovan radnik, da
je prije povređivanja radio 6,5 godina na radnom mjestu KV jamskog
kopača, da je nakon nemilog događaja koji se desio 01.12.2011.godine,
i to za oko godinu dana, na radno mjesto VK kopača-brigadira
raspoređen radnik koji je imao manje kvalifikacije od tužitelja, a

posebno kod činjenice da je tužitelj, na godinu dana prije povređivanja,

povremeno i zaduživan sa zadacima VK kopača-brigadira, zbog čega
je od strane neposredno nadređenog, H.A. (poslovođe smjene) bilo
planirano da tužitelja predloži za napredovanje u struci, ali kako
je usljed povređivanja tužitelju umanjena radna sposobnost, to je
predložio da se na poslovima i radnim zadacima VK kopača-brigadira
rasporedi Z.E..
Navedeno upravo ukazuje na suprotan zaključak žalbe, da
prije i u vrijeme povređivanja kod tuženog nije postojala potreba za
napredovanjem tužitelja.
Osim toga, tuženi ne može sa uspjehom suprotstaviti svoju ocjenu

izvedenih dokaza ocjeni izvedenih dokaza od strane prvostepenog
suda, zbog čega nije ni prihvatljivo istrajavanje žalbe na tvrdnji da je
prvostepeni sud pogrešno cijenio iskaze saslušanih svjedoka (čl.8.ZPP),
a time i da je pogrešno utvrdio činjenično stanje.
Ponovljenim žalbenim prigovorom da radnici T.E. i Z.E. nisu

iste stručne spreme kao i tužitelj, jer da je T.E. rudarski tehničar a
Z.E. elektrotehničar (odnosno rudarski tehničar kako to proizilazi
iz ugovora o radu br. 01-1/249 od 20.04.2011.godine i br.01-1/129
24.06.2013.godine), dok je tužitelj KV kopač, ne može se osporiti
pravilnost i zakonitost pobijane odluke, jer iz sistematizacije radnih
mjesta kod tuženog proizilazi da je za radno mjesto brigadir VK kopač
propisan IV/III stepen rudarske stručne spreme, odnosno isti stepen
stručnosti koji se zahtijevao i za radno mjesto kopača, a za koje je
tužitelj imao zaključene ugovore o radu, i na kojem je radio 6,5 godina
prije povređivanja.
Tačan je žalbeni navod da tuženi tužitelju zbog nastale povrede na

radu i utvrđene invalidnosti II kategorije redovno isplaćuje mjesečnu
naknadu prema utvrđenim invalidskim osnovicama za radno mjesto
„radnik u filter stanici“ i „administrativni portir“. Međutim, tuženi
gubi iz vida činjenicu da je predmet spora naknada štete u vidu rente,
koja se ogleda u tome da je usljed nastalog povređivanja na radu
tužitelju uništena mogućnost napredovanja u poslu, a što bi se prema
redovnom toku stvari i desilo, slijedom čega isti trpi štetu u vidu manjih
novčanih primanja koja bi ostvario da se nije desio štetni događaj, a
sve u smislu čl.195. stav 2. ZOO. Znači, predmet tužbenog zahtjeva
nije razlika manje isplaćene plate koju je tužitelj ostvarivao na radnom
mjestu prije nastalog povređivanja, u odnosu na platu koju ostvaruje
na radnom mjestu na koje je raspoređen nakon utvrđene invalidnosti
II kategorije, u skladu sa preostalom radnom sposobnošću.
(Presuda Kantonalnog suda u Tuzli, broj 33 0 Rs 077673 20 Rsž

od 29. 11. 2022. godine)

Prilog 4.:
RADNO PRAVO
Mirovanje radnog odnosa za vrijeme obavljanja neke od
javnih funkcija
IAKO ODREDBAMA ZAKONA O RADU NIJE NORMIRANO

MIROVANJE RADNOG ODNOSA ZA VRIJEME OBAVLJANJA
NEKE OD JAVNIH FUNKCIJA U BILO KOJEM ORGANU VLASTI,
TO SAMO PO SEBI NE ZNAČI DA ZAPOSLENIK I POSLODAVAC
NE MOGU UGOVORITI VRAĆANJE ZAPOSLENIKA NA RAD PO
PRESTANKU FUNKCIJE MINISTRA.
Iz obrazloženja:
Međutim, odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja u

dijelu kojim je tražio utvrđenje nezakonitosti rješenja tuženog kojim je
odbijen njegov zahtjev za uspostavu radnog odnosa, prvostepeni sud
je zasnovao i na Sporazumu o prestanku ugovora o radu tužitelja od
31.03.2017. godine, koji po ocjeni i ovog suda ima karakter sporazuma
o mirovanju prava i obaveza iz radnog odnosa tužitelja, imajući u
vidu da je odredbom člana 3. ovog Sporazuma predviđeno da tužitelj
ima pravo da se nakon isteka mandata ili prestanka te funkcije po
bilo kom osnovu, najkasnije u roku od 30 dana od dana prestanka
funkcije na koju je imenovan, vrati na rad u Sindikat na isto ili drugo
radno mjesto za koje ispunjava propisane uslove, a identičnu odredbu
sadrži i odluka tuženog o prestanku radnog odnosa tužitelju zbog
sporazumnog raskida ugovora o radu od 31.03.2017. godine, kojom je
u članu 5. predviđeno pravo tužitelja na vraćanje na rad po prestanku
funkcije ministra u vladi .... Tačno je da odredbama Zakona o radu („Sl.
Novine F BIH“ broj 26/2016) nije regulisano mirovanje radnog odnosa
za vrijeme obavljanja neke od javnih funkcija u bilo kom organu
vlasti, nego je odredbom člana 168. istog zakona samo predviđeno
da radniku ta prava miruju u slučaju da je izabran na profesionalnu
funkciju u sindikatu, međutim, to samo po sebi ne znači da tužitelj
kao zaposlenik i tuženi kao poslodavac nisu mogli ugovoriti vraćanje
tužitelja na rad po prestanku funkcije ministra u Vladi ..., a kako su
to i učinili zaključenim Sporazumom od 31.03.2017. godine. Ovo iz
razloga što su Zakonom o radu regulisana osnovna pitanja vezana za
zaključivanje ugovora o radu, radno vrijeme, plaće, prestanak ugovora
o radu, ostvarivanje prava i obaveza iz radnog odnosa, zaključivanje
kolektivnog ugovora, mirno rješavanja kolektivnih radnih sporova
i druga pitanja iz radnog odnosa, ako drugim zakonom ili
međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno, a odredbom člana
19. stav 2. Zakona o radu propisano je da se kolektivnim ugovorom,

pravilnikom o radu ili ugovorom o radu mogu utvrditi povoljnija

prava od prava utvrđenih ovim zakonom, kakav je i konkretni slučaj.
Stoga, kako je zaključenim Sporazumom o prestanku ugovora

o radu od 31.03.2017. godine, predviđeno da tužitelj ima pravo da se
po prestanku funkcije na koju je imenovan vrati na rad kod tuženog,
u roku od 30 dana od dana prestanka funkcije, što je predviđeno i
odlukom tuženog o prestanku radnog odnosa tužitelju od 31.03.2017.
godine, te kako je tužitelj u određenom roku od 30 dana po prestanku
funkcije ministra u Vladi ... podnio tuženom zahtjev za uspostavu
radnog odnosa, to je pravilno prvostepeni sud usvojio tužbeni zahtjev
tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da je nezakonito rješenje tuženog
od 29.03.2018. godine, kojim je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja
za uspostavu radnog odnosa počev od 08.03.2018. godine, kao i rješenje
Upravnog odbora tuženog od 11.05.2018. godine kojim je odbijena
kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđeno prvostepeno rješenje od
29.03.2018. godine.
(Presuda Kantonalnog suda u Tuzli, broj 32 0 Rs 338347 19 Rsž

od 23. 8. 2022. godine)
Prilog 5.:
NASLJEDNO PRAVO
Onemogućavanje izvršenja obaveza davaoca izdržavanja
Član 123. stav 3. Zakona o nasljeđivanju, Službeni list SRBiH, br.

7/80 i 15/80
SAMA ČINJENICA DA ONA UGOVORNA STRANA KOJA

JE PREUZELA OBAVEZU IZDRŽAVANJA DRUGE UGOVORENE
STRANE, TU OBAVEZU NE IZVRŠAVA, NE PREDSTAVLJA SAMA
ZA SEBE RAZLOG ZA RASKID UGOVORA, JER NEIZVRŠAVANJE
OBAVEZA MORA IMATI KARAKTER SVJESNOG IZBJEGAVANJA
VRŠENJA PREUZETIH OBAVEZA S NAMJEROM OSLOBAĐANJA
OD IZVRŠAVANJA TIH OBAVEZA. NE POSTOJI RAZLOG ZA
RASKID UGOVORA O DOŽIVOTNOM IZDRŽAVANJU KADA
PRIMALAC IZDRŽAVANJA ONEMOGUĆAVA DAVAOCU
IZDRŽAVANJA IZVRŠENJE NJEGOVE OBAVEZE
Iz obrazloženja:
U pogledu postojanja razloga za raskid ugovora o doživotnom

izdržavanju u smislu naprijed navedene odredbe člana 123. stav 3. ZON,
potrebno je istaći da je osnovna pretpostavka o kojoj ovisi osnovanost

zahtjeva tužitelja za raskid ugovora o doživotnom izdržavanju

zbog neispunjenja ugovorenih obaveza, da ugovorna strana svjesno
izbjegava vršenje obaveza preuzetih ugovorom, u namjeri da bi se tih
obaveza oslobodila. Pri tome od bitnog značaja je utvrđenje i činjenice
vezane uz odgovornost za neizvršavanje obaveza, jer raskid ugovora
zbog neizvršavanja obaveza preuzetih ugovorom, ne može tražiti ona
strana koja je sama kriva za neizvršavanje ugovorenih obaveza. Dakle,
sama činjenica da ona ugovorna strana koja je preuzela obavezu
izdržavanja druge ugovorene strane, tu obavezu ne izvršava, ne
predstavlja sama za sebe razlog za raskid ugovora, jer neizvršavanje
obaveza mora imati karakter svjesnog izbjegavanja vršenja preuzetih
obaveza s namjerom oslobađanja od izvršavanja tih obaveza, a što
po ocjeni ovog suda tužitelj u postupku koji je prethodio donošenju
žalbene presude nije dokazao.
Pravilnom ocjenom predloženih i izvedenih dokaza po

prijedlogu stranaka, pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi (član 8.
ZPP), prvostepeni sud je nesumnjivo utvrdio da je tužena, kao davalac
izdržavanja, svoje ugovorom preuzete obaveze prema primaocu
izdržavanja, tužitelju, izvršavala na način kako je to i ugovoreno,
tako da je tužena vodila brigu u tužitelju i njegovoj supruzi sve do
njene smrti 2004. godine, a nakon njene smrti nastavila je voditi
brigu o tužitelju, a što se ogledalo u odvoženju i dovođenju istih do
ljekara, nabavci lijekova, nošenju hrane i drugih potrepština, čišćenju i
pospremanju po stanu, krečenju, organizovanju i finansiranju sahrane
tužiteljeve supruge, sve do 2017. godine, kada je tužitelj smješten u
bolnicu, kada ga je tužena posjetila, i kada je sin tužitelja Petar izjavio
da tužitelju ne treba pomoć, da će se on o njemu brinuti, te kada je
tužitelj nakon izlaska iz bolnice telefonskim putem tuženoj saopštio
da ista ne dolazi i da će je on zvati kada mu bude trebala, što nakon
toga nije učinio. Također je tužitelj u januaru mjesecu 2018. godine,
kada ga je nazvala telefonom, rekao da je jako bolestan i da ga ne zove
dok ne ozdravi, te da od tada nisu imali kontakta a isti nju nije zvao jer
je stariji od nje i bolestan je, te da nije želio da mu iko pametuje i smeta
te da je želio da ga puste da bude u miru. Zajednice života između
tužitelja i tužene nije bilo po zahtjevu tužitelja.
Kod ovakvog činjeničnog utvrđenja, pravilan je izneseni

zaključak prvostepenog suda da je tužena kao davalac izdržavanja
od 2017. godine bila onemogućena od strane primaoca izdržavanja
da izvršava svoje ugovorene obaveze, te stoga i po ocjeni ovog suda,
u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za raskid ugovora o
doživotnom izdržavanju uslijed neispunjavanja obaveza u smislu
odredbi člana 123. stav 3. ZON.
(Presuda Kantonalnog suda u Tuzli, broj 32 0 P 337577 19 Gž od

16. 6. 2022. godine)
Prilog 6.:
Pravo na uzimanje, čuvanje i pohranjivanje

sjemenih stanica i tkiva testisa
Član 1. Zakona o nasljeđivanju

Član 148. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima
PRAVO NA UZIMANJE, ČUVANJE I POHRANJIVANJE

SJEMENIH STANICA I TKIVA TESTISA IMA KARAKTER LIČNOG
PRAVA KOJE PRAVO NIJE NASLJEDIVO.
Iz obrazloženja:
Predlagateljica mjere osiguranja nije dokazala prvi uslov,

budući da svoj prijedlog zasniva na činjenicama: da je njen suprug,
M.M., ...2018. godine, sa protivnikom predlagateljice zaključio Ugovor
o uzimanju, čuvanju i pohranjivanju sjemenih stanica i tkiva testisa,
da je istog dana (tj. ....2018. godine) protivnik predlagateljice uzeo
uzorak – sjemene stanice supruga predlagateljice, da je iste pohranio
na čuvanje za period od ....2018. godine do ....2023. godine, te da je
suprug predlagateljice umro ....2021. godine.
Međutim, navedena činjenica zaključivanja Ugovora o uzimanju,

čuvanju i pohranjivanju sjemenih stanica i tkiva testisa, nije dokaz o
vjerovatnosti postojanja potraživanja ili prava predlagateljice, već
samo dokazuje da je zaključen pravni posao između fizičkog lica
(M.M. i pravnog lica (Privatne zdravstvene ustanove ...), a koji ima
karakter ličnog ugovaranja. Naime, karakter ličnog prava ima pravo
na uzimanje, čuvanje i pohranjivanje sjemenih stanica i tkiva testisa.
Ovim pravom se stoga ne može raspolagati (nije nasljedivo, samo
pravo je nezastarivo i ne može biti predmet obezbjeđenja, a od titulara
je neodvojivo itd.).
U konkretnom slučaju M.M. je sa protivnikom mjere osiguranja,

zaključivanjem navedenog ugovora zasnovao ličnu obligaciju – tj.
obligaciju u kojoj su odlučne osobine M.M., kao jedne od ugovornih
strana. S obzirom na takav karakter obligacije, suprotno opštim
pravilima iz odredbe člana 148. stav 2. Zakona o obligacionim
odnosima, ona ne djeluje i na univerzalne pravne sljedbenike ugovornih
strana i prestaje smrću jedne od strana. U predmetnoj pravnoj stvari
lična obligacija je upravo prestala smrću M.M., ali zbog svoje pravne
prirode – tj. vezanosti za ličnost, ne nasljeđuje se (član 1. Zakona o
nasljeđivanju Federacije Bosne i Hercegovine).

Stoga su neprihvatljivi žalbeni navodi da je prvostepeni sud vrlo

usko i strogo tumačio prvi uslov iz odredbe člana 269. stav 1. ZPP-a (tj.
u dijelu koji se odnosi na vjerovatnost postojanja potraživanja ili prava,
kao jednog od uslova za određivanje mjere osiguranja), a ovo tim prije
što je i odredbom člana 48. stav 3. Zakona o liječenju neplodnosti
biomedicinski pomognutom oplodnjom („Službene novine FBiH“
broj 59/18), kao lex specialis, propisano da u slučaju smrti osobe od
koje potiču sporne ćelije, sporna tkiva i embrioni koji su pohranjeni,
zdravstvena ustanova obavezna je uništiti pohranjene spolne ćelije i
spolna tkiva, a embrione isključiti iz svakog daljnjeg postupka, u roku
od 30 dana od dana saznanja o smrti osobe od koje potiču spolne ćelije,
spolna tkiva, odnosno embrioni.
(Rješenje Kantonalnog suda u Tuzli, broj 32 0 P 418838 22 Mož

od 10. 6. 2022. godine)
Prilog 7.:
PARNIČNI POSTUPAK
Dostavljanje stranci pismena u zatvoru
KADA JE POZIV ZA PRIPREMNO ROČIŠTE TUŽIOCU

DOSTAVIO SUD NA NJEGOVO IME, NA ADRESU KAZNENO
POPRAVNOG ZAVODA, A NE PREKO UPRAVE ZATVORA,
ODNOSNO UPRAVE USTANOVE ZA IZVRŠENJE KRIVIČNIH
I PREKRŠAJNIH SANKCIJA, TUŽILAC NIJE BIO UREDNO
OBAVIJEŠTEN O PRIPREMNOM ROČIŠTU.
DOSTAVLJANJE PODNESKA ADVOKATA KOJIM SE

ISTI LEGITIMIŠE KAO PUNOMOĆNIK TUŽIOCA NE ZNAČI
DA JE TUŽILAC OBAVIJESTIO PUNOMOĆNIKA O TERMINU
PRIPREMNOG ROČIŠTA I DA JE NA TAJ NAČIN I PUNOMOĆNIK
TUŽIOCA BIO UREDNO OBAVIJEŠTEN O PRIPREMNOM
ROČIŠTU.
Iz obrazloženja:
Iz stanja spisa proizlazi da je tužilac, koji se nalazi na izdržavanju

kazne zatvora u KPZ Z., podnio tužbu 20.07.2017. godine, da je, nakon
što je tuženi dostavio odgovor na tužbu, prvostepeni sud zakazao
pripremno ročište za dan 20.11.2019. godine u 12.00 sati, da je tužilac
18.10.2019. godine primio poziv za pripremno ročište i odgovor na
tužbu, koji mu je dostavljen na njegovo ime, a na adresu KPZ Z.,
da je prvostepenom sudu 15.11.2019. godine na ovaj broj predmeta

dostavljen podnesak advokata G.A. iz K., u kome se navodi da advokat

G.A. zastupa tužioca po generalnoj punomoći od 17.07.2019. godine
(koju u prilogu dostavlja), te da u prilogu podneska dostavlja dokaze
za pripremno ročište - dva CD broj 4 koje tužilac namjerava predložiti
kao svoje dokaze na ročištu za glavnu raspravu.
Na zapisniku suda o pripremnom ročištu 20.11.2019. godine

konstatovano je da na zakazano ročište za tužioca niko nije pristupio, da
je dostava poziva uredna i da je poziv lično primio 18.10.2019. godine,
a da nije opravdao izostanak, da je dostavljen podnesak punomoćnika
tužioca advokata G.A. sa generalnom punomoći, što znači da ga je
tužilac obavijestio o ovom postupku i predao mu svu dokumentaciju
spisa, da je na ročište pristupio tuženi koji nije zahtijevao da se ročište
održi.
Kod ovakvog stanja činjenica prvostepeni sud nalazi da je

tužilac uredno obaviješten o ročištu jer da je zaprimio poziv lično
dana 18.10.2019. godine, da nije opravdao izostanak, da na ročište nije
pristupio ni punomoćnik tužioca koji je sudu dana 15.11.2019. godine
u spis dostavio podnesak sa generalnom punomoći, iz čega proizlazi
da ga je tužilac obavijestio o terminu održavanja pripremnog ročišta,
slijedom čega je donio rješenje da se tužba smatra povučenom i odlučio
o troškovima tuženog, zaključujući da su ispunjeni uslovi za primjenu
odredbe člana 84. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službeni
glasnik RS“ broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13, u daljem tekstu:
ZPP).
Drugostepeni sud je žalbe tužioca odbio i prvostepeno rješenje

potvrdio temeljem odredbe člana 235. tačka 2. ZPP.
Drugostepeni sud nalazi neosnovanim žalbene prigovore

tužioca - da mu nije pravilno dostavljen poziv na ročište, kao ni
punomoćniku tužioca, da je na taj način tužiocu povrijeđeno pravo
na fer i pošteno suđenje, da nije bilo uslova da se donese rješenje da
se tužba smatra povučenom, zaključujući da činjenica da se tužilac
nalazi na izdržavanju kazne zatvora u KPZ Z. i da je obavijestio svog
punomoćnika o terminu pripremnog ročišta, ne ukazuje da mu je
povrijeđeno pravo na fer i pošteno suđenje, pa nalazi da je pravilan
zaključak nižestepenog suda da je punomoćnik tužioca bio uredno
obaviješten o terminu pripremnog ročišta, na koje nije pristupio.
Odluke nižestepenih sudova nisu pravilne.

Tužilac je lično podnio tužbu 20.07.2017. godine, iz koje proizlazi

da je lice koje se nalazi na izdržavanju kazne zatvora u KPZ Z.
Postupajući po tužbi zakazano je pripremno ročište za dan 20.11.2019.
godine.
O pripremnom ročištu obaviješten je tužilac na način da mu je

18.10.2019. godine dostavljen poziv za pripremno ročište na njegovo
ime, na adresu KPZ Z., te tuženi putem punomoćnika dana 14.10.2019.
godine.
Odredbom člana 84. stav 1. ZPP, propisano je da ako na

pripremno ročište ne dođe tužilac, a bio je uredno obaviješten, smatrat
će se da je tužba povučena, osim ako tuženi ne zahtijeva da se ročište
održi. Navedena odredba stvara presumpciju da je tužilac povukao
tužbu ukoliko izostane sa pripremnog ročišta, ako je tužilac uredno
obaviješten o ročištu (i o posljedicama nedolaska), a nije opravdao svoj
izostanak.
Dostava pismena je zakonom uređen postupak koji radi predaje

pismena adresantu preduzima sud na način propisan zakonom.
Dostavljanje pismena koja sud u vezi sa vođenjem parničnog postupka
dostavlja strankama i drugim učesnicima u parničnom postupku
regulisano je odredbama člana 337. -355. ZPP.
Tužiocu kao licu koje se nalazi na izdržavanju kazne zatvora, koji

u vrijeme kada je zakazivano pripremno ročište nije imao punomoćnika,
dostavljanje poziva se vrši prema odredbi člana 341. stav 2. ZPP, kojom
je propisano da se licima lišenim slobode dostavljanje vrši preko uprave
zatvora, odnosno uprave ustanove za izvršenje krivičnih i prekršajnih
sankcija.
Prema stanju spisa prvostepeni sud nije postupio na način

propisan odredbom člana 341. stav 2. ZPP, jer je poziv za pripremno
ročište tužiocu dostavio na njegovo ime, na adresu KPZ Z., a ne preko
uprave zatvora, odnosno uprave ustanove za izvršenje krivičnih i
prekršajnih sankcija, pa nije pravilan zaključak nižestepenih sudova da
je tužilac bio uredno obaviješten o pripremnom ročištu, slijedom čega
nisu mogle ni nastupiti pravne posljedice iz člana 84. stav 1. ZPP - da se
smatra da je tužba povučena. Ovo iz razloga što se samo dostavljanje
koje je izvršeno na način određen zakonom, prema pravilima iz ZPP,
smatra se pravilnim/urednim i proizvodi pravne posljedice.
Takođe, pogrešan je zaključak nižestepenih sudova da iz činjenice

da je prvostepenom sudu dana 15.11.2019. godine dostavljen podnesak

advokata G.A. iz K., kojim se isti legitimiše kao punomoćnik tužioca,

proizlazi da je tužilac obavijestio punomoćnika o terminu pripremnog
ročišta i da je na taj način i punomoćnik tužioca bio uredno obaviješten
o pripremnom ročištu, na koje nije pristupio.
Dostavljanje spada u parnične radnje suda i uvijek potiče od

suda. Zato činjenica da je prvostepenom sudu dana 15.11.2019. godine
dostavljanjem podneska advokata G.A. iz K., saopštena činjenica da je
tužilac imenovao punomoćnika, znači da će od tada sud dostavljanje
pismena za tužioca vršiti njegovom punomoćniku (član 340. stav 1. ZPP).
Samo takvo dostavljanje pismena od strane suda smatra se

urednim i proizvodi pravne posljedice iz člana 84. stav 1. ZPP, pa se ne
može prihvatiti zaključak nižestepenih sudova o ispunjenosti uslova
za donošenje rješenja kojim se tužba smatra povučenom, temeljen na
pretpostavci da je tužilac obavijestio svog punomoćnika o terminu
pripremnog ročišta, pogotovo što ni sam tužilac o pripremnom ročištu
nije uredno obaviješten.
(Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 71 0 P 264613

20 Rev od 27. 1. 2022. godine)
Prilog 8.:
Nezakonit predmet vještačenja

Član 150. Zakona o parničnom postupku
SUD NE MOŽE DATI ZADATAK VJEŠTAKU DA UTVRĐUJE

PO KOM OSNOVU TUŽENI DUGUJE TUŽIOCU NOVČANI IZNOS.
Iz obrazloženja:
Vještačenje je dokazno sredstvo koje se određuje kada sud ne

posjeduje stručno znanje iz određene oblasti koje je neophodno radi
utvrđivanja ili razjašnjenja pravno relevantnih činjenica. Vještaci na
temelju svog stručnog znanja iznose svoja zapažanja o predmetu spora
i svoje zaključke o određenim činjenicama na temelju toga istraživanja.
Vještak pomaže sudu u utvrđivanju činjenica, a ne o primjeni pravne
norme.
Kada stranka u parnici predlaže provođenje dokaza vještačenjem,

dužna je da prema odredbi člana 148. stav 1. ZPP u prijedlogu naznači
predmet i obim vještačenja, što znači da naznači koje se činjenice
trebaju utvrditi vještačenjem, te koje postojeće činjenice, okolnosti ili

predmet vještak treba razmotriti da bi došao do posebnih zapažanja i

zaključaka.
Shodno odredbi člana 150. ZPP, izvođenje dokaza vještačenjem

određuje sud rješenjem koje sadrži obim i predmet vještačenja,
polazeći od prijedloga stranaka, ali je pri tome dužan voditi računa
da se u okviru prijedloga stranaka moraju utvrditi činjenice za odluku
o tužbenom zahtjevu, odnosno o tome da o zahtjevu tužioca može
odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava. Ukoliko sud smatra
da je dostavljeni nalaz vještaka nejasan, nepotpun ili protivrječan,
pozvat će vještaka da nalaz dopuni i odrediti mu rok za izradu dopune
nalaza (član 155. stav 2. ZPP).
Na pripremnom ročištu tužilac je predložio da se izvede

dokaz i vještačenjem po vještaku finansijske struke sa zadatkom da
na osnovu dokumentacije u spisu, dokumentacije tužioca i tuženog i
njihovih evidencija utvrdi da li tuženi duguje tužiocu iznos duga, po
kom osnovu i od kada, te izračuna zakonsku zateznu kamatu od dana
nastanka obaveze do izrade nalaza.
Prvostepeni sud je odredio da je zadatak vještaka da se na osnovu

dokumentacije u spisu i kod stranaka, a po potrebi i kod banaka, utvrdi
da li tuženi duguje tužiocu određeni iznos duga, po kom osnovu i od
kada, te da obračuna zakonsku zateznu kamatu od dana nastanka
obaveze do izrade nalaza.
U konkretnom slučaju zadatak vještaka nije bio u svemu određen

prema odredbi člana 150. ZPP, jer sud nije mogao dati zadatak vještaku
da utvrđuje po kom osnovu tuženi duguje tužiocu i koji iznos.
Vještak je trebao da se izjasni da li je prema dokumentaciji u

spisu i dokumentaciji tužioca i tuženog, tuženi platio dug tužiocu
i na koji način je to vještak utvrdio, a sud je trebalo da nalaz ocjeni
u pogledu tvrdnji tužioca o postojanju i visini duga koje je tužilac
temeljio na zapisniku od 15.07.2010. godine, tvrdeći da mu nije vraćen
iznos novca, ali se nije mogao izjasniti koliki iznos je ostao neplaćen,
zbog čega je i predložio izvođenje ovog dokaza.
(Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 57 0 Ps 128205

21 Rev od 27. 1. 2022. godine)

Prilog 9.:
Posljedice propusta suda da spoji parnice
Član 83. Zakona o parničnom postupku
PROPUST SUDA DA SPOJI PARNICE RADI ZAJEDNIČKOG

RASPRAVLJANJA SAM PO SEBI NEMA ZNAČAJA ZA OCJENU
ZAKONITOSTI KONKRETNO POBIJANE ODLUKE KADA JE ONA
ZASNOVANA NA PRAVILNOJ PRIMJENI MATERIJALNOG PRAVA.
Iz obrazloženja:
Tuženi iz ove parnice je podnio 7.4.2017. godine tužbu protiv

tužitelja iz ove parnice (poslovni broj 71 0 P 268088 17 P) koji postupak
se vodi takođe pred prvostepenim sudom.
Revizija nije u pravu kada navodi da je sud „bio obavezan“

da spoji konkretnu parnicu sa parnicom broj 71 0 P 268088 17 P koja
je pokrenuta po tužbi Fonda Republike Srpske protiv tuženog S.Š., sa
tužbenim zahtjevom za poništenje ili raskid spornog ugovora, koji je
preinačena isticanjem zahtjeva za vraćanje iznosa od 1.755.238,63 KM
sa zateznom kamatom.
Odredba člana 83 ZPP nije imperativnog karaktera već daje

sudu na slobodnu procjenu da li će, na zahtjev stranke ili po službenoj
dužnosti, izvršiti spajanje parnica radi zajedničkog raspravljanja.
Dakle, sve i kada bi se prihvatilo da je u konkretnoj situaciji načelo
ekonomičnosti zahtijevalo spajanje parnica, propust suda da to učini
sam po sebi nema značaja za ocjenu zakonitosti konkretno pobijane
odluke kada je ona zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog
prava.
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 71 0 P 256887

22 Rev 2 od 16. 6. 2022. godine)

Prilog 10.:
Pravni interes za tužbu o organizovanju štrajka
Član 54. stav 2. Zakona o parničnom postupku
TUŽILAC NEMA PRAVNI INTERES ZA DEKLARATORNI

ZAHTJEV, KOJIM TRAŽI DA SE UTVRDI DA JE NEZAKONITO
ORGANIZOVANJE I PROVOĐENJE ŠTRAJKA, KOJI JE FAKTIČKI
OKONČAN.
TUŽILAC NE MOŽE KONDEMNATORNIM ZAHTJEVOM

TRAŽITI DA SE TUŽENOM ZABRANI ORGANIZOVANJE I
PROVOĐENJE TOG ŠTRAJKA, KOJI JE FAKTIČKI OKONČAN,
JER SE NE MOŽE TRAŽITI DA SE ZABRANI NEŠTO ŠTO JE VEĆ
ODRŽANO I ŠTO JE ZAVRŠENO.
Iz obrazloženja:
Tužbenim zahtjevom iz tužbe, podnesenim protiv tuženog

dana 31.10.2017. godine, tužitelj traži da se utvrdi da je nezakonito
organizovanje i provođenje štrajka, koji je tuženi dana 25.10.2017.
godine najavio tužitelju za ponedeljak 06.11.2017. godine sa početkom
u 7,30 časova, te da se zabrani tuženom organizovanje i provođenje
štrajka koji je najavljen 25.10.2017. godine, za ponedeljak 06.11.2017.
godine, sa početkom u 7,30 časova.
Dakle, u konkretnom slučaju se radi o tužbi za utvrđenje ili

deklaratornoj tužbi (da se utvrdi da je nezakonito organizovanje i
provođenje štrajka najavljenog za 06.11.2017. godine), te istovremeno
i o kondemnatornoj tužbi (da se zabrani tuženim organizovanje i
provođenje štrajka koji je najavljen za ponedeljak 06.11.2017. godine).
Kod činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda, koje među

parničnim strankama zapravo i nije sporno, da štrajk članova tuženog,
koji je zakazan za 06.11.2017. godine, nije ni održan za gore navedeni
dan u koji je bio zakazan, a koji je istovremeno spriječen i privremenom
mjerom suda, te da je nakon toga tuženi održao kontinuirani polusatni
štrajk u vrijeme pauze (izjava tuženog-protivnika predlagača na
ročištu za odlučivanje o privremenoj mjeri osiguranja od 27.11.2017.
godine), a što je sve okončano donošenjem odluke o prestanku procesa
organizovanja i provođenja štrajka čime je uslijedilo i povlačenje
prijedloga za određivanje mjere osiguranja od strane tužitelja, kao
predlagača, onda kondemnatorni zahtjev tužitelja, da se tuženom
zabrani organizovanje i provođenje tog štrajka, više nije ni imao

nikakvu svrhu, jer se ne može tražiti da se zabrani nešto što je već

održano i što je završeno, kako je to pravilno zaključio i prvostepeni
sud donošenjem odluke kao u stavu II izreke presude, koja u ovom
dijelu pak nije ni ožalbena.
Međutim, u ocjeni osporenog stava I izreke prvostepene presude,

gore navedeno je bilo bitno navesti, jer je kondemnatorni zahtjev (da
se tuženom zabrani organizovanje i provođenje štrajka koji je zakazan
za 06.11.2017.godine) izgubio svrhu, iz naprijed navedenih razloga,
zbog čega onda tužitelj, po ocjeni ovog suda, nema pravni interes
ni za deklaratorni zahtjev, kojim traži da se utvrdi da je nezakonito
organizovanje i provođenje štrajka, koji je faktički okončan, a u smislu
navedene odredbe člana 54. stav 1. i 2. ZPP, na šta s pravom i žalba
tuženog ukazuje.
Naime, odredbom člana 54. ZPP je propisano da tužilac može

u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno ne postojanje
nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost
neke isprave (stav 1.). Takva se tužba može podići kad je to posebnim
propisima predviđeno ili, kad tužilac ima pravni interes da sud utvrdi
postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa ili
istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva
za činidbu iz istog odnosa (stav 2.).
Dakle, ova zakonska odredba predviđa uslove za podnošenje

tužbe za utvrđenje, tako da se može podnijeti kada je to posebnim
propisom predviđeno ili kad tužitelj ima pravni interes da se utvrdi
postojanje ili nepostojanje nekog pravnog odnosa ili istinitost odnosno
neistinitost neke isprave, prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz tog
odnosa.
(Presuda Kantonalnog suda u Tuzli, broj 32 0 Rs 320222 19 Gž

od 14. 7. 2022. godine)
Prilog 11.:
IZVRŠNI POSTUPAK
Uticaj prestanka rada samostalnog poduzetnika na nadležnost
suda
ČINJENICA DA JE MESARSKA RADNJA ZATVORENA,

NE MIJENJA SVOJSTVO IZVRŠENIKA, KAO SAMOSTALNOG
PODUZETNIKA U ODNOSU NA POTRAŽIVANJE KOJE JE
PREDMET IZVRŠNOG POSTUPKA, KOJE JE NASTALO PRIJE

ZATVARANJA RADNJE, TE JE NADLEŽAN OKRUŽNI PRIVREDNI

SUD.
Iz obrazloženja:
Rješenjem Osnovnog suda u Zvorniku broj 83 0 Ip 052325 21

Ip od 5.7.2021. godine, sud je dozvolio predloženo izvršenje, a nakon
što je sudski izvršilac u zapisniku od 21.9.2021. godine naveo, da je
„mesarska radnja zatvorena i da na datoj adresi nema pokretnih stvari
koje bi mogle biti predmet popisa i prodaje“, taj sud se rješenjem
od 29.10.2021. godine oglasio mjesno nenadležnim i spis je dostavio
Osnovnom sudu u Vlasenici, kao mjesno nadležnom sudu.
Osnovni sud u Vlasenici nije prihvatio nadležnost, pa je pozivom

na odredbu člana 33.stav 1. tačka ž. Zakona o sudovima Republike
Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 37/12 do 100/17,
dalјe: ZS RS), predmet dostavio Vrhovnom sudu Republike Srpske
radi rješavanja sukoba nadležnosti navodeći da, s obzirom na osnov
izvršenja i stranke u ovom izvršnom postupku, da je za sprovođenje
izvršenja u ovoj pravnoj stvari nadležan Okružni privredni sud u
Istočnom Sarajevu, a ne Osnovni sud u Vlasenici.
U konkretnom slučaju tražilac izvršenja je pravno lice, a

izvršenik je ND G.m.r. s.p. vlasnik D.S.
Prema odredbi člana 6. stav 1. Zakona o zanatsko-preduzetničkoj

djelatnosti („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 117/11 do 84/19,
dalјe: ZZPD), preduzetnik je fizičko lice koje obavlja preduzetničku
djelatnost u svoje ime i za svoj račun radi sticanja dobiti i kao takav
upisan je u registar preduzetnika. Preduzetnička djelatnost se obavlja,
između ostalog, u obliku radnje (član 7. stav 2. ZZPD). Preduzetnik
ima isti društveno-ekonomski položaj i ista prava i obaveze kao i drugi
privredni subjekti (član 11. ZZPD), za sve obaveze nastale u vezi sa
obavljanjem preduzetničke djelatnosti odgovara cjelokupnom svojom
imovinom (član 12. stav 2. ZZPD) a odgovornost za te obaveze ne
prestaje brisanjem preduzetnika iz registra preduzetnika (član 12. stav
3. ZZPD).
Izvršni prijedlog u ovom postupku temelji se na poslovnom

odnosu tražioca izvršenja i izvršenika, a osnov izvršenja je vjerodostojna
isprava, pa činjenica da je Mesarska radnja zatvorena (kako je sudski
izvršilac našao na terenu), ne mijenja svojstvo izvršenika, kao
samostalnog preduzetnika u odnosu na potraživanje koje je predmet
ovog izvršnog postupka, koje je nastalo prije zatvaranja radnje što,
saglasno naprijed citiranim zakonskim odredbama, ukazuje na

nadležnost okružnog privrednog suda (koji je bio nadležan od samog

početka, za postupanje u ovom predmetu).
(Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 92 0 Ip 060985

22 R od 11. 3. 2022. godine)
Prilog 12.:
REPUBLIKA HRVATSKA
OBLIGACIONO PRAVO
Zatezna kamata na priznanje duga iz nagodbe
Član 277. stav 1. i član 324. Zakona o obveznim odnosima
SAMO PRIZNANJE DUGA UČINJENO U VANSUDSKOJ

NAGODBI, A BEZ DA JE NJEZINO ISPUNJENJE ZATRAŽENO, NEMA
ZA POSLJEDICU ZAKAŠNJENJE TUŽENOG, A TIME NI NASTANKA
OBAVEZE NA ISPLATU ZATEZNE KAMATE NA TAJ IZNOS
UTVRĐEN NAGODBOM. ZATEZNE KAMATE KAO SPOREDNA
POTRAŽIVANJA SLIJEDE SUDBINU GLAVNOG POTRAŽIVANJA,
ŠTO ZNAČI DA BEZ DA JE ZATRAŽENO ISPUNJENJE GLAVNOG
POTRAŽIVANJA SE NE MOŽE POTRAŽIVATI ISPLATA ZATEZNIH
KAMATA NA ISTO.
Iz obrazloženja:
Naime, to što su stranke pokušavajući riješiti svoje sporne odnose

u datom trenutku sklopili izvansudsku nagodbu u kojoj je utvrđeno da
dug tuženika s osnova ugovorene, a neplaćene zakupnine za poslovni
prostor predniku tužitelja iznosi 941.267,21 kn, a po kojoj nagodbi nije
postupljeno u smislu da tuženik utvrđeni iznos neplaćene zakupnine
nije isplatio predniku tužitelja, a niti je prednik tužitelja u skladu sa
sadržajem izvansudske nagodbe tužbom potraživao od tuženika
isplatu tog iznosa, već naprotiv ustrajao u tužbenom zahtjevu za
isplatu iznosa 110.692,22 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti na ime
dospjele, a neplaćene zakupnine s pripadajućim zateznim kamatama,
o kojem zahtjevu je pravomoćno presuđeno, sve uz primjenu odredbe
čl. 277. st. 1., čl. 324. i čl. 395. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne
novine”, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO) ocijeniti je
kako tužitelje ne pripada potraživati utuženu zateznu kamatu na iznos
941.267,21 kn.
Tuženik je u međuvremenu podmirio dug prema pravnom

predniku tužitelja, i to onaj iz pravomoćne presude kojom mu je

naložena isplata iznosa 110.692,22 EUR-a s pripadajućim zateznim

kamatama, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunate na pojedine
mjesečne iznose zakupnine uz primjenu valutne klauzule (čl. 395.
ZOO), što se reflektira na visinu zatezne kamate, a nije isplatio iznos
941.267,21 kn iz izvansudske nagodbe, a na koji tužitelji neosnovano
potražuju zakonsku kamatu.
Ne bi trebalo biti sporno da tužitelji s osnove zakupnine dva puta

ne mogu potraživati isplatu iste, a time ni dva puta potraživati isplatu
zatezne kamate na iznos zakupnine. Kako je o zahtjevu tužitelja za
isplatu neplaćene zakupnine određene ugovorom o zakupu itd.
pravomoćno presuđeno, uključujući i zahtjev za isplatu pripadajuće
zatezne kamate na pojedine iznose mjesečne zakupnine, nema mjesta
zahtijevati isplatu zatezne kamate, a kako je to učinjeno odbijenim
tužbenim zahtjevom. Pritom treba reći i to da samo priznanje duga
učinjeno u izvansudskoj nagodbi, a bez da je njezino ispunjenje
zatraženo, nema za posljedicu zakašnjenje tuženika iz čl. 324. ZOO, a
time ni nastanka obveze na isplatu zatezne kamate na taj iznos utvrđen
nagodbom u smislu odredbe čl. 277. st. 1. ZOO. Zatezne kamate kao
sporedna tražbina slijede sudbinu glavne tražbine, što znači da bez da
je zatraženo ispunjenje glavne tražbine se ne može potraživati isplata
zateznih kamata na istu.
(Presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev 2789/2019-

2 od 18. 1. 2022. godine)
Prilog 13.:
RADNO PRAVO
Neovlašteno korištenje dokumentacije od strane radnika
Član 115. stav 1 tačka 3) i član 119. Zakona o radu
U SLUČAJU KADA RADNIK NEOVLAŠTENO KORISTI

DOKUMENTACIJU TUŽENOG, KADA TAKVU NEVJERODOSTOJNU
DOKUMENTACIJU DOSTAVLJA VAN BANKARSKOJ INSTITUCIJI
RADI OSTVARENJA KREDITA ZA PRIVATNE POTREBE, TADA
POSLODAVAC OPRAVDANO GUBI POVJERENJE I TO PREDSTAVLJA
RAZLOG ZA REDOVNI OTKAZ UGOVORA O RADU ZBOG
SKRIVLJENOG PONAŠANJA RADNIKA, NEZAVISNO O TOME ŠTO
ZA POSLODAVCA NIJE NASTUPILA NIKAKVA ŠTETA.

Iz obrazloženja:
Obzirom na takva činjenična utvrđenja nižestupanjski sudovi

zaključuju da je tužitelj postupio protivno Pravilniku o ovlastima za
zastupanje objavljenog u Glasniku H. d.d. od 10. listopada 2017. i to
čl. 21., čime je isti prekoračio svoja ovlaštenja, a sve u cilju ostvarenja
kredita kod H. d.d.
Kod toga nižestupanjski sudovi smatraju da neovisno o tome

što tuženik nije pretrpio štetu, da je kod tuženika došlo do gubitka
povjerenja. Stoga nižestupanjski sudovi smatraju da je odluka o otkazu
ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika opravdana i da je
tuženik pravilno primijenio odredbu čl. 115. st. 1. toč. 3., odnosno čl.
119. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14, 127/17 i 98/19).
Suprotno tvrdnji tužitelja sud drugog stupnja nije počinio bitnu

povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375.
ZPP, budući je drugostupanjski sud odgovorio na odlučne žalbene
razloge. Kada drugostupanjski sud navodi da je tužitelj vrludao
u svojim iskazima drugostupanjski sud navodi da se to odnosi na
izjave dane u postupku kod tuženika i iskaz koji je isti dao pred
prvostupanjskim sudom.
Jednako tako nije počinjena niti bitna povreda odredaba

parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, jer je tužitelj raspravljao
pred sudom i mogao je isticati svoje tvrdnje, odnosno opovrgavati
tvrdnje protivne strane. Pritom valja naglasiti da je H. d.d. jasno navela
u svom dopisu sudu da nije u mogućnosti dostaviti originalne spornih
isplatnih lista, jer su iste vraćene tužitelju kao podnositelju zahtjeva
za odobravanje kredita. Neosnovano tužitelj ukazuje na nemogućnost
raspravljanja, kada isti osporava sadržajno liste koje je tuženik dostavio
u spis prilikom davanja odgovora na tužbu, a koje su identične onima
koje je H. d.d. dostavila sudu. S. druge strane H. d.d. je dokumentaciju
za odobravanje kredita primala od tužitelja, te je jedino logično
tumačenje da je tužitelj dostavio H. d.d. nevjerodostojne isplatne liste.
Prema shvaćanju revizijskog suda u slučaju kada radnik

neovlašteno koristi dokumentaciju tuženika, kada takvu
nevjerodostojnu dokumentaciju dostavlja izvan tvrtke bankarskoj
instituciji radi ostvarenja kredita za privatne potrebe, tada poslodavac
opravdano gubi povjerenje i to predstavlja razlog za redoviti otkaz
ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika, neovisno o tome
što za poslodavca nije nastupila nikakva šteta.
(Presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev

2752/2019-2 od 18. 1. 2022. godine)

Prilog 14.:
Uticaj sudske odluke za davanje saglasnosti za

otkazivanje ugovora o radu na zakonitost otkaza
OKOLNOST ŠTO JE SUDSKOM ODLUKOM NADOMJEŠTENA

SAGLASNOST ZA OTKAZIVANJE UGOVORA O RADU TUŽIOCA
KOJU JE RADNIČKO VIJEĆE TUŽENOG ODBILO, NE ZNAČI
UJEDNO DOPUŠTENOST ODLUKE O OTKAZU UGOVORA O
RADU, A ČIJA ZAKONITOST I DOPUŠTENOST SE TEK ISPITUJE U
DRUGOM PARNIČNOM POSTUPKU.
Iz obrazloženja:
S tim u vezi tuženika treba podsjetiti da prema odredbi čl. 8.

ZPP-a koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom
uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno
i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.
Kako su nižestupanjski sudovi upravo postupajući prema

citiranoj odredbi, dakle na temelju savjesne i brižljive ocjene kako
svakog pojedinačnog tako i svih zajedno izvedenih dokaza te na temelju
rezultata cjelokupnog postupka utvrdili za ovaj spor odlučne činjenice,
uz ostalo da događaj od 7. studenog 2017., vezano za koju je tuženik
postupanje tužitelja ocijenio povredom obveza iz radnog odnosa, a
faktični bio nesporazum u komunikaciji tužitelja kao blagajnika i osobe
koja se predstavila kao stranka, a faktično bila inspektor u vršenju
inspekcijskog nadzora, bez namjere tužitelja da krši svoje obveze iz
radnog odnosa, te da tuženik prije otkazivanja Ugovora o radu tužitelja
nije upozorio na kršenje obveza iz radnog odnosa sa upozorenjem
na posljedice ponavljanja takvog postupanja, pravilna je ocjena iz
pobijane presude da tuženik, a na kome je prema odredbi čl. 135. st. 3.
Zakona o radu (“Narodne novine”, broj 93/14, 127/17 – dalje: ZR) bio
teret dokaza, nije dokazao da bi postupanje tužitelja, a zbog kojeg mu
je dat otkaz Ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja, imao značaj
povrede obveze iz radnog odnosa te bilo razlogom za otkazivanjem
Ugovora o radu. Odnosno baš kao što je pravilna ocjena da je tuženik,
a prije otkazivanja Ugovora o radu tužitelju propustio postupiti prema
odredbi čl. 85. Kolektivnog ugovora tuženika, a čije odredbe se kao
povoljnije za radnika primjenjuju na tužitelja, sve na temelju odredbe
čl. 9. st. 3. ZR.
S toga je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja te utvrđivanjem

nedopuštenosti odluke o otkazu zbog skrivljenog postupanja radnika
materijalno pravo pravilno primijenjeno.

Sve i da je dopuštenost odluke o otkazu Ugovora o radu

tužitelja sagledana u svijetlu odredbe čl. 119. ZR, a kako to tuženik
u reviziji smatra, opet je ocijeniti, a polazeći od činjeničnih utvrđenja
nižestupanjskih sudova da u okolnosti konkretnog slučaja nisu
postojale okolnosti koje su ovakvu odluku o otkazu Ugovora o radu
zbog skrivljenog ponašanja radnika činile dopuštenom.
To s toga što postupanje tužitelja, a kako je u ovom postupku

utvrđeno, nije imalo značaj povrede obveze iz radnog odnosa, dakle
tuženik nije dokazao postojanje povrede u smislu odredbe čl. 135. st.
3. ZR-a, pa time nisu ni postojale pretpostavke iz odredbe čl. 119. st.
2. ZR-a u smislu postojanja okolnosti zbog kojih nije bilo opravdano
očekivati od poslodavca da pisano upozori radnika na obveze iz
radnog odnosa i posljedice u slučaju nastavka povreda.
Okolnost što je tuženik svojevremeno tužitelju izrekao upozorenja

vezano za određene povrede obveze iz radnog odnosa tijekom 2016.
ne mogu se staviti u relaciju sa spornim događajem i biti opravdanjem
za propust tuženika u postupanju u smislu odredbe čl. 119. st. 1. ZR.
Neodlučno je za odluku u ovoj pravnoj stvari pozivanje revidenta

na pravno shvaćanje izraženo u presudama Vrhovnog suda Republike
Hrvatske na koje upire u reviziji, a kod činjenice da činjenično pravni
supstrat ispisa predmeta je različit od ovog konkretnog. Pri tome treba
podsjetiti, je li neko postupanje – propuštanje od strane radnika ima
značaj povrede obveze iz radnog odnosa se ocjenjuju okolnostima
svakog pojedinog slučaju, a bez mogućnosti davanja jednoznačnog
odgovora na to pitanje.
Okolnost što je sudskom odlukom nadomještena suglasnost za

otkazivanje Ugovora o radu tužitelju koju je radničko vijeće tuženika
bilo odbilo, ne znači ujedno dopuštenost odluke o otkazu Ugovora o
radu, a čija zakonitost i dopuštenost se tek ispituje u ovom postupku.
(Presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev 572/2021-

2 od 2. 2. 2022. godine)
Pripremio: doc. dr. sc. Adis Poljić, sudija

Prilog broj 15.:
TAKSE
Taksa za isticanje firme
Karakter javnog davanja koje se naplaćuje radi isticanja firme
Član 11. Zakona o komunalnim pristojbama (“Narodne novine

Županije Posavske”, broj 4/09)
JAVNO DAVANJE KOJE SE NAPLAĆUJE ZA TAKOZVANO

“ISTICANJE FIRME” NEMA KARAKTER, NITI BILO KOJA OBILJEŽJA
TAKSE, KAO JAVNE NOVČANE OBAVEZE, JER OPŠTINSKI
ORGANI OBVEZNIKU PLAĆANJA NE PRUŽAJU BILO KAKVU
USLUGU, NITI VODE BILO KAKAV UPRAVNI POSTUPAK, NITI, U
VEZI POSTAVLJANJA FIRME, DONOSE BILO KAKVA RJEŠENJA,
UVJERENJA, ODOBRENJA ILI BILO KOJI DRUGI AKT, NEGO SVE
KONKRETNE RADNJE I POSLOVE OKO POSTAVLJANJA FIRME
VRŠI NJEN IMALAC.
Iz obrazloženja:
“Dalje, imajući u vidu da takse, prema pravnoj teoriji i sudskoj

praksi, predstavljaju novčani ekvivalent za razne vrste usluga koje
organi državne administracije ili druga javno-pravna tijela pružaju
fizičkim i/ili pravnim licima, a da povodom predmetne “takse”
opštinski organi obvezniku plaćanja takse ne pružaju bilo kakvu
uslugu, niti vode bilo kakav upravni postupak, niti, u vezi postavljanja
firme, donose bilo kakva rješenja, uvjerenja, odobrenja ili bilo koji
drugi akt (jer sve konkretne radnje i poslove oko postavljanja firme vrši
njen imalac), može se zaključiti da predmetna “taksa” ili “pristojba”
uopšte i nema karakter, niti bilo koja obilježja takse, kao javne novčane
obaveze, nego obaveze sui generis, koja za svoje postojanje, kao ni
za visinu koja se određuje prema vrsti djelatnosti, nema ni svrhu, ni
smisao, ni razumno i ustavno opravdanje.
Po shvatanju suda na nerazumnost, neopravdanost i

besmislenost naplaćivanja “takse” za isticanje firme, ukazuje i činjenica
da se postavljanje firme (na privatnom ili javnom objektu) vrši samo
jednom (prilikom započinjanja djelatnosti), a da se plaćanje “takse”
za njeno postavljanje, po naprijed navedenim propisima, traži svake
godine, sve dok posluje pravno ili fizičko lice koje je firmu postavilo,
iako opštinski/gradski, a ni drugi javni organi, nemaju nikakvih
troškova, izdataka, obaveza ili poslova ni prilikom postavljanja firme,
ni nakon toga.

S tim u vezi, ovaj sud napominje da je ta vrsta novčane obaveze

postojala i u Hrvatskoj, i to prvo u vidu takse (pristojbe) za isticanje
firme, koja je bila regulisana nekadašnjim Zakonom o komunalnim
taksama (“Narodne novine”, broj 11/73, 13/88 i 16/90), a da je odredbama
kasnijeg Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne)
samouprave (»Narodne novine«, br. 117/93, 69/97, 33/00, 73/00, 127/00,
59/01, 107/01, 117/01, 150/02, 147/03, 132/06., 26/07 – Odluka Ustavnog
suda Republike Hrvatske, 73/08, 25/12, 147/14, 100/15 i 115/16), taksa
za isticanje firme jedno vrijeme bila zamijenjena porezom na tvrtku
(firmu) ili naziv, što je bilo još nelogičnije i besmislenije rješenje, budući
da su porezi, po svojoj prirodi, javne obaveze koje se plaćaju isključivo
na neki ostvareni novčani ili drugi prihod (dobit, dohodak i sl.).
Međutim, posljednjim izmjenama tog Zakona („Narodne

novine“ broj 115/16), koje su stupile na snagu dana 01.01.2017. godine,
odredbe o toj vrsti poreza (poreza na tvrtku ili naziv), su brisane, nakon
čega ova novčana obaveza više nije propisivana ni odredbama Zakona
o lokalnim porezima („Narodne novine“ broj 115/16 i 101/17, kojim je
dalje regulisana ta materijalno-pravna oblast), ni odredbama sadašnjeg
Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne)
samouprave („Narodne novine“, br. 127/17, koji je stupio na snagu
01.01.2018. godine), tako da u Republici Hrvatskoj, počev 01.01.2017.
godine, više ne postoji obaveza plaćanja bilo koje vrste davanja za
isticanje firme (tvrtke ili naziva), ni u vidu pristojbe, odnosno takse, ni
vidu poreza.”
(Iz presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 021421 21

Uvp, od 08.07.2021. godine)
Prilog broj 16.:
TAKSE
Taksa za isticanje firme
Vrsta djelatnosti kojom se bavi obveznik plaćanja kao kriterij

za plaćanje
Član 11. Zakona o komunalnim pristojbama (“Narodne

novine Županije Posavske”, broj 4/09)
VRSTA DJELATNOSTI KOJOM SE BAVI TAKSENI OBVEZNIK

NE MOŽE UOPŠTE BITI KRITERIJ ZA VISINU TAKSE ZA ISTICANJE
FIRME, I TO BEZ OBZIRA NA TO DA LI JE PROPISAN KAO
DIREKTAN, ILI KAO INDIREKTAN, ODNOSNO KOREKTIVNI

KRITERIJ, JER SE TIME POVREĐUJE USTAVNO PRAVO OBVEZNIKA

PLAĆANJA NA JEDNAKOST PRED ZAKONOM, KAO I PRAVO
NA NEDISKRIMINACIJU, U VEZI SA PRAVOM NA IMOVINU,
KOJA PRAVA SU ZAŠTIĆENA EVROPSKOM KONVENCIJOM O
LJUDSKIM PRAVIMA I NJENIM PROTOKOLIMA.
Iz obrazloženja:
“Pored toga, Ustavni sud Federacije BiH, na osnovu ustavnog

pitanja, koje je postavio Kantonalni sud u Odžaku donio je presudu
broj U-15/19, od 18.06.2019. godine (“Službene novine Federacije BiH”,
broj 48/19, od 10.07.2019. godine).
Iako je ta presuda Ustavnog suda donesena nakon ovde

pobijane presude Kantonalnog suda u Odžaku, ovaj sud smatra za
potrebnim naglasiti da je u toj presudi Ustavni sud cijenio ustavnost
Odluke o izmjenama Odluke o opštinskim komunalnim pristojbama
(„Službeni glasnik Opštine Orašje“, broj: 6/16), kojom odlukom je
izmijenjena predmetna Odluka o opštinskim komunalnim pristojbama
- „Službeni glasnik Opštine Orašje“, broj: 7/09 (i to na način da je
izvršeno znatno smanjenje visine taksi za isticanje firme), i da je
Ustavni sud u toj presudi, između ostalog, istakao: da se postavljeno
ustavno pitanje u tom predmetu pojavilo kao prethodno pitanje u
upravnom sporu koji se vodi pred Kantonalnim sudom u Odžaku, po
tužbi „BET LIVE“ d.o.o. Vitez, pod brojem 02 0 U 001513 19 U, protiv
rješenja Federalnog ministarstva financija/Federalnog ministarstva
financija broj: 03-15-813/17 I.V. od 07.12.2018. godine, koje je u naravi
drugostepeni akt o razrezu komunalne pristojbe na istaknuti naziv/
tvrtku za 2017. godinu; da je razrez sporne pristojbe izvršen na temelju
Tarifnog broja 1. osporene Odluke, kojom je izmijenjena Odluka o
opštinskim komunalnim pristojbama („Službeni glasnik Opštine
Orašje“, broj: 7/09), u dijelu Tarifa komunalnih pristojbi Tarifni broj
1. tabelarni dio, i utvrđeno da je za utvrđivanje visine pristojbe za
istaknuti naziv tvrtke, oznaku, obilježje ili natpis na poslovnim ili
drugim prostorijama, objektima i sl. kao kriterij propisana djelatnost,
pri čemu su na području Opštine predviđene dvije zone; da se, prema
osporenoj Odluci, zbog čije primjene je podnosilac zahtjeva predočio
ustavno pitanje, visina propisane pristojbe zavisi od dva kriterija:
najprije, i u većoj mjeri, od vrste djelatnosti koju obveznik obavlja, a
uz to, i u manjoj mjeri, od područja opštine (zone) u kojoj je istaknut,
odnosno postavljen naziv tvrtke, oznaka, obilježje ili natpis; da je
nesumnjivo da u ovoj kombinaciji dvaju kriterija, visinu pristojbe
primarno određuje kriterij djelatnosti, dok je područni kriterij zapravo
supsidijarne naravi; da se ovdje radi o naplati komunalne pristojbe za
istaknuti naziv tvrtke, a ne o oporezivanju dohotka odnosno dobiti;

da Ustavni sud Federacije smatra da je kriterij djelatnosti suprotan

ustavnom načelu jednakosti pred zakonom, jer isticanjem naziva tvrtke
privredni subjekt zapravo udovoljava zakonskoj obavezi iz člana 11.
Zakona o privrednim društvima i to o svom trošku, pri čemu opština
ne pruža nikakvu konkretnu uslugu, već joj je to prihod, jer u krajnjoj
liniji podstiče obavljanje privredne djelatnosti na svom području; da
je stav Ustavnog suda Federacije da vrsta djelatnosti ne može biti
relevantan kriterij za propisivanje različite visine pristojbe za istaknuti
naziv tvrtke, oznaku, obilježje ili natpis, već to mogu biti drugi realni
kriteriji kao što su područje opštine ili grada gdje se djelatnost obavlja,
nedostatna djelatnost, veličina obilježja ili natpisa, i sl., iskazan u
brojnim presudama; da je, s obzirom da je u konkretnom slučaju visina
komunalne pristojbe utvrđena prema kriteriju djelatnosti, Ustavni sud
Federacije utvrdio da je osporenom Odlukom povrijeđena odredba
člana II.A.2.(1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, kojom je
propisano pravo na jednakost pred zakonom.
S obzirom na stav Ustavnog suda Federacije izražen u toj, i

brojnim drugim presudama, u kojima se odlučivalo o istom pitanju,
ovaj sud je ocijenio da obavezivanje tužioca na plaćanje predmetne
takse na osnovu predmetne Odluke nije zasnovano na valjanom
pravnom osnovu, i da je i predmetna Odluka, baš kao i Zakon o
komunalnim pristojbama (“Narodne novine Županije Posavske”, broj
4/09), u nesaglasnosti sa Ustavom Federacije BiH.
Ovo stoga što iz sadržaja predmetne Odluke takođe proizilazi

da su, kao kriteriji za određivanje visine predmetne takse predviđena
dva kriterija kao i u naprijed opisanoj Odluci čiju ustavnost je cijenio
Ustavni sud Federacije BiH u pomenutoj presudi, i to 1. zona grada (po
kom kriteriju su obveznici podijeljeni u dvije gradske Zone), i 2. vrsta
djelatnosti, s tim što je vrsta djelatnosti predviđena kao dominantan i
odlučujući kriterij od kojeg u najvećoj mjeri zavisi visina takse, budući
da je, po osnovu kriterija vrste djelatnosti visina najviše takse, za
djelatnosti koje se obavljaju u istoj zoni, 25 puta veća od visine najniže
takse.
Imajući u vidu da je kriterij vrste djelatnosti kojom se takseni

obveznik bavi, subjektivan kriterij (kako je utvrdio i Ustavni sud
Federacije Bosne i Hercegovine), ovaj sud je ocijenio da taj kriterij
ne može uopšte biti kriterij za visinu takse za isticanje firme, i to bez
obzira na to da li je propisan kao direktan, ili kao indirektan, odnosno
korektivni kriterij.
Ovo stoga što po shvatanju ovog suda i u slučaju kada je

pored vrste djelatnosti, kao kriterij za visinu takse predviđen jedan

ili više drugih objektivnih kriterija, dolazi do povrede odredaba člana

II.2.(I) c) Ustava Federacije BiH, kojima je propisano da sve osobe
na teritoriji Federacije uživaju pravo na jednakost pred zakonom, jer se u
slučaju propisivanja vrste djelatnosti kao kriterija za visinu komunalne
takse, sva pravna i fizička lica koja su obveznici plaćanja te takse, i
koja obavljaju neku od djelatnosti za koje su opštinskom odlukom
predviđene više takse od najniže takse predviđene tom odlukom,
stavljaju u nejednak položaj u pogledu visine takse u odnosu na fizička
i pravna lica koja obavljaju djelatnosti za koja je predviđena najniža
taksa.
Pored toga, sud smatra da je propisivanje vrste djelatnosti kao

kriterija za veću komunalnu taksu od najniže propisane takse, protivno
i odredbama člana 14. Evropske Konvencije o ljudskim pravima o
zabrani diskriminacije, u vezi sa odredbama člana 1. Protokola 1. uz tu
Konvenciju, kao i odredbama člana II-4. Ustava Bosne i Hercegovine.
Ovo stoga što je odredbama člana 14. Evropske Konvencije o

ljudskim pravima propisano da se uživanje prava i sloboda predviđenih
ovom Konvencijom obezbjeđuje bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao
što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje,
nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom,
imovno stanje, rođenje ili drugi status, dok je odredbama člana 1.
Protokola 1. Evropske konvencije propisano da svako fizičko ili pravno
lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine, i da niko ne može biti
lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim
zakonom i opštim načelima međunarodnog prava (stav 1.), te da prethodne
odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje
takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u
skladu s opštim interesima ili da bi se osigurala naplatu poreza ili drugih
doprinosa ili kazni (stav 2.).
Odredbama člana II-4. Ustava Bosne i Hercegovine propisano je:
4. Nediskriminacija
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u

međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano
je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu
kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili
socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili
drugi status.
Imajući u vidu citirane odredbe Evropske konvencije i Ustava

BiH, sud smatra da su sva pravna i fizička lica koja su obveznici

plaćanja komunalne takse za isticanje firme, a koja su, zbog svoje

djelatnosti, primjenom Tarife 2. predmetne Odluke, obavezna plaćati
takse koje su više od najniže takse predviđene tim Tarifnim brojem,
izložena diskriminaciji u odnosu na pravna i fizička lica koja obavljaju
djelatnost za koju je predviđena najniža taksa, jer plaćaju takse koje su
višestruko više od najniže takse.
Naime, u Federaciji BiH ne postoji nijedan federalni zakon

kojim je opštinama, kao lokalnim zajednicama, povjerena nadležnost
za donošenje propisa o komunalnim taksama za isticanje firme, ali
takav zakon postoji u Županiji Posavskoj/Kantonu Posavskom, a to
je, kako je već naprijed navedeno, Zakon o komunalnim pristojbama
(“Narodne novine Županije Posavske”, broj 4/09).
Prema tome, u konkretnom slučaju različito tretiranje obveznika

plaćanja takse po osnovu djelatnosti koju obavljaju, zasnovano je na
zakonu.
Međutim, prema navedenim stavovima Ustavnog suda

Federacije BiH sadržanim u naprijed pomenutim presudama, ni taj
Zakon, ni predmetna Odluka, ne mogu biti valjan pravni osnov da
se tužilac obaveže predmetnom taksom za isticanje firme, jer bi se
primjenom tih propisa povrijedilo njegovo pravo na jednakost pred
zakonom.
Pored toga, sud smatra da se različitim tretiranjem obveznika,

po osnovu vrste djelatnosti koju obavljaju, vrijeđa pravo na imovinu
koje pravo je zaštićeno odredbama člana 1. stav 1. Protokola broj 1. uz
Evropsku konvenciju o ljudskim pravima, i to pravo na imovinu svih
onih obveznika koji se obavezuju na plaćanje takse za isticanje firme u
iznosu većem od najniže takse.
Vezano za pitanja koja se tiču povrede prava na imovinu kod

poreznih obaveza ovaj sud posebno upućuje na sadržaj odluka Ustavnog
suda BiH broj U 27/01, od 28.09.2001. godine („Službeni glasnik Bosne
i Hercegovine“ broj 17/06) i broj AP 1131/04, od 13.09.2005. godine
(„Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 17/06).
U odluci broj AP 1131/04, od 13.09.2005. godine, koja je

donesena u vezi obavezivanja apelanta na plaćanje poreza na promet,
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u stavu 26., ističe da, u skladu sa
članom 1. stav 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju o ljudskim
pravima, za lišavanje imovine moraju biti ispunjeni uslovi: (a) da je
lišavanje imovine predviđeno zakonom, (b) da je u javnom interesu i
(c) da je u skladu sa opštim principima međunarodnog prava.

U pogledu zakonitosti Ustavni sud ističe da je miješanje u

imovinu zakonito samo ako je zakon koji je osnov za takvo miješanje
(a) pristupačan građanima, (b) formulisan sa odgovarajućom tačnošću i
preciznošću da bi se građanima omogućilo da prilagode svoje postupke
i (c) kompatibilan sa vladavinom prava, te, s tim u vezi, zaključuje da
to znači da pravna sloboda odlučivanja koju uživaju izvršni organi ne
smije biti neograničena, odnosno da zakon mora građanima osigurati
odgovarajuću zaštitu od proizvoljnog miješanja u imovinu.
U pogledu javnog interesa Ustavni sud ističe da mora postojati

razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i
cilja kojem se teži, odnosno da nadležni organ mora utvrditi da li je
uspostavljena pravična ravnoteža između potreba javnog interesa i
interesa pojedinca.
U zaključku iste odluke (stav 31.) Ustavni sud ističe da utvrđeni

porez na promet sa kaznenom kamatom predstavlja apelantovu
imovinu, ali zaključuje da porezom koji su utvrdili nadležni organi
nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu, jer utvrđeni porez na
promet sa kaznenom kamatom ima zakonsku osnovu, propisan je i
utvrđen u javnom interesu, i nije narušen princip proporcionalnosti
između korištenih sredstava i cilja kojem se teži.
Iz sadržaja ove odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

jasno slijedi da su nadležni organi, pri ocjeni da li je nekim konkretnim
porezom, ili drugim sličnim javnim prihodom, povrijeđeno pravo
stranke na imovinu, dužni prethodno ispitati: 1. da li taj javni prihod
ima zakonski osnov, 2. da li je propisan i utvrđen u javnom interesu,
i 3. da li je obavezom plaćanja takvog prihoda narušen princip
proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja kojem se teži.
Po shvatanju suda, naprijed pomenuta pravna shvatanja, kao

i zaključak Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, mogu se u praksi
shodno primjeniti i na ostale vrste javnih dažbina i prihoda, uključujući
i predmetnu komunalnu taksu za isticanje firme.
Kao što je naprijed navedeno, taksa za isticanje firme formalno

ima zakonski osnov u Zakonu o komunalnim pristojbama (“Narodne
novine Županije Posavske”, broj 4/09).
Međutim, imajući u vidu svrhu predmetne takse (postavljanje

firme na poslovne i druge prostore, koji su najčešće u privatnoj svojini/
vlasništvu), kao i činjenicu da sve konkretne radnje i poslove oko
postavljanja firme vrši njen imalac, a da opština, u vezi sa postavljanjem
firme, obvezniku plaćanja predmetne takse ne pruža bilo kakvu uslugu

- u vidu vođenja određenog postupka, preduzimanja konkretnih

radnji ili donošenja konkretnih akata (rješenja, odobrenja, uvjerenja i
sl.), u kom postupku bi za državni organ ili javno-pravno tijelo nastali
određeni troškovi, sud smatra da povodom plaćanja ove vrste javnih
obaveza ne postoji ni pravična ravnoteža (proporcionalnost) između
potreba javnog interesa i interesa pojedinca.
Sud posebno primjećuje da, zbog neprimjerene visine

predmetne takse, kod pojedinih obveznika, postoji dvostruka obaveza
plaćanja javnih obaveza, i to: prvi put po osnovu visine prihoda koje
obveznik ostvari obavljanjem konkretne djelatnosti (u vidu poreza),
i drugi put po osnovu predmetne takse za isticanje firme (koja je, po
svojoj visini i nepostojanju protiv-usluge na strani opštinskih organa,
za mnoge obveznike bliža poreznim davanjima, ali se ne može smatrati
porezom, jer ne postoji prihod koji bi se oporezovao plaćanjem ove
takse).
Vezano za navode tužene strane istaknute u obrazloženju

osporenog akta u pogledu neustavnosti predmetne Odluke (u kojima se
ističe da je dužnost organa uprave da doslijedno primjenjuje zakonske
i podzakonske propise koji su na snazi sve dok nadležni organ, koji
ocjenjuje usklađenost propisa sa Ustavom Federacije BiH, ne donese
odluku u pravcu ukidanja ili poništenja propisa koji je cijenjen), sud
smatra da su ovi navodi u suprotnosti sa odredbama Ustava Bosne i
Hercegovine, kao i Ustava Federacije Bosne i Hercegovine.
Naime, odredbama člana II-1.,2. i 6. Ustava Bosne i Hercegovine,

propisano je:
Ljudska prava i osnovne slobode
1. Ljudska prava
Bosna i Hercegovina i oba entiteta će osigurati najviši nivo

međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda. U tu svrhu postoji
Komisija za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, kao što je predviđeno u
Aneksu 6 Opšteg okvirnog sporazuma.
2. Međunarodni standardi
Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih

prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u
Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.

6. Implementacija
Bosna i Hercegovina, i svi sudovi, ustanove, organi vlasti, te organi

kojima posredno rukovode entiteti ili koji djeluju unutar entiteta podvrgnuti
su, odnosno primjenjuju ljudska prava i osnovne slobode na koje je ukazano u
stavu 2.
S druge strane, odredbama člana II-A-6. Ustava Federacije BiH

propisano je:
Svi sudovi, organi uprave, institucije koje vrše javna ovlašćenja i drugi
organi federalne vlasti primjenjivat će i poštovati prava i slobode predviđene u
aktima navedenim u Aneksu.
Iz sadržaja citiranih odredaba oba Ustava jasno proizilazi

da su ne samo sudovi, nego i organi uprave i druga tijela sa javnim
ovlaštenjima dužni da, u postupcima koje vode, štite ljudska prava
i osnovne slobode koja su zaštićena tim Ustavima i Evropskom
konvencijom o ljudskim pravima, jer se Evropska konvencija o
ljudskim pravima i njeni protokoli direktno primjenjuju u Bosni i
Hercegovini, i imaju prioritet nad svim ostalim zakonima, zbog čega,
u pogledu ljudskih prava Evropska konvencija predstavlja najviši
domaći materijalni i procesni zakon unutar Bosne i Hercegovine.
Ovakav zaključak proizilazi ne samo iz citiranih ustavnih

odredaba nego i iz sadržaja odluke koju je Ustavni sud Bosne
i Hercegovine u plenarnom sazivu, donio na sjednici održanoj
24.05.2013. godine, u predmetu broj AP-369/10.
U tački 34. te odluke Ustavni sud je posebno istakao:
34. Ustavni sud pri tome podsjeća da se, u smislu odredbe člana II/2.
Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji
i u njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini, te da imaju
prioritet nad svim ostalim zakonima. U konkretnom slučaju, prema mišljenju
Ustavnog suda, redovni sudovi su propustili da primijene ustavne odredbe
koje ukazuju na prioritet primjene Evropske konvencije i njenih protokola u
odnosu na bilo koji drugi zakon. Dakle, redovni sudovi, prilikom odlučivanja
o tužbenim zahtjevima, imaju ustavnu obavezu da primijene međunarodne
standarde za zaštitu ljudskih prava i sloboda, što je u konkretnom slučaju
izostalo.
Iz sadržaja citirane tačke navedene odluke Ustavnog suda

Bosne i Hercegovine jasno proizilazi da redovni sudovi, prilikom
odlučivanja o tužbenim zahtjevima, imaju ustavnu obavezu da, u
slučaju kada ocijene da postoji sukob između domaćeg zakonskog ili

podzakonskog akta sa Evropskom konvencijom i njenim protokolima,

primijene tu Konvenciju, odnosno međunarodne standarde za zaštitu
ljudskih prava i sloboda.
Slično tome, u tački 23. odluke broj AP-1908/06 od 25.01.2008.

godine (“Službene novine Federacije BiH” broj 14/08), donesene u
plenarnom sazivu, Ustavni sud Bosne i Hercegovine podsjeća na svoj
stav prema kojem nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica
i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne
propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava, što će
biti slučaj, između ostalog, i kada “ ... odluka redovnog suda ne uključuje
ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo”, kada je “ ... relevantni zakon sam
po sebi neustavan”, ili kada je “ ... došlo do povrede osnovnih procesnih
prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo
na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka
broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u “Službenom glasniku
Bosne i Hercegovine” broj 31/03)”.
Iz te i drugih odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

jasno proizilazi da redovni sudovi, prilikom odlučivanja o tužbenim
zahtjevima, imaju ne samo pravo, nego i obavezu da cijene i pravilno
primjenjuju ne samo materijalno, nego i ustavno pravo, odnosno da
odbiju primjeniti relevantni zakon koji je “ ... sam po sebi neustavan”.
Prema naprijed citiranim odredbama Ustava BiH i Ustava

Federacije BiH, ustavnu obavezu da prava i slobode predviđene u
Evropskoj konvenciji i u njenim protokolima direktno primjenjuju u
Bosni i Hercegovini, pored redovnih sudova, imaju i organi uprave,
zbog čega ovaj sud smatra da su i prvostepeni organ i tužena strana
bili dužni prilikom vođenja predmetnog postupka, između ostalog,
voditi računa i o tome da li se odredbe Tarifnog broja 2. predmetne
Odluke, kojima se visina komunalne takse za isticanje firme određuje
prvenstveno po navedenom subjektivnom kriteriju (vrsti djelatnosti),
povređuju prava i slobode predviđene u Evropskoj konvenciji i u
njenim protokolima, a, u konkretnom slučaju, pravo stranaka na
jednakost, pravo na nediskriminaciju i pravo na imovinu.”


Prilog broj 17.:
POREZI
Porezna prijava
Karakter poreznih obaveza
Član 21. Zakona o Poreznoj upravi Federacije Bosne i

Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 33/02, 28/04,
57/09, 40/10, 29/11 – Ustavni sud Federacije BiH, 27/12, 7/13, 71/14,
91/15 i 44/22)
POREZNA UPRAVA IMA OVLAŠTENJE DA U IME

POREZNOG OBVEZNIKA PODNESE POREZNU PRIJAVU SAMO
ONDA KADA POREZNI OBVEZNIK NIJE PODNIO POREZNU
PRIJAVU ZA PLAĆANJE POREZNE OBAVEZE PROPISANE
POSEBNIM POREZNIM ZAKONOM, A NE I ZA PLAĆANJE
KOMUNALNE TAKSE ZA ISTICANJE FIRME, JER PLAĆANJE
TE TAKSE NIJE PROPISANO POREZNIM, NEGO TAKSENIM
ZAKONOM.
Iz obrazloženja:
“Sud posebno ističe da, ni prema odredbama Zakona o

Poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine
Federacije BiH“ broj 33/02, 28/04, 57/09, 40/10, 29/11 – Ustavni sud
Federacije BiH, 27/12, 7/13, 71/14 i 91/15), ni prema odredbama Zakona
o komunalnim pristojbama (“Narodne novine Županije Posavske”,
broj 4/09), ni prema odredbama bilo kog drugog zakona, pa čak ni
prema odredbama predmetne Odluke, nije propisano da, ukoliko
obveznik plaćanja takse za isticanje firme ne podnese poreznu prijavu,
Porezna uprava podnese takvu prijavu u ime tog poreznog obveznika,
zbog čega sud smatra da Porezna uprava, u slučaju kada obveznik ne
podnese prijavu, nije ovlaštena da, u njegovo ime, podnese poreznu
prijavu za naplatu predmetne komunalne takse.
Ovo stoga što je odredbama člana 21. Zakona o Poreznoj

upravi Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije
BiH“ broj 33/02, 28/04, 57/09, 40/10, 27/12, 7/13 i 71/14), propisano da
Porezna uprava ima ovlaštenje da podnese poreznu prijavu u ime poreznog
obveznika onda kada porezni obveznik nije podnio poreznu prijavu u roku
od petnaest (15) dana od krajnjeg roka za podnošenje porezne prijave koji je
propisan poreznim zakonima.
Isto tako, odredbama člana 6. naprijed pomenutog Pravilnika

propisano je da su pravne osobe, druge organizacije, fizičke osobe

- preduzetnici i fizičke osobe - građani, dužni za sve vrste poreznih

obveza kojima podliježu u skladu poreznim zakonima, podnositi
porezne prijave.
Prema sadržaju pomenutih zakonskih odredaba Porezna uprava

ima ovlaštenje da u ime poreznog obveznika podnese poreznu prijavu
samo onda kada porezni obveznik nije podnio poreznu prijavu, čije
podnošenje je, kao obaveza poreznog obveznika, propisano posebnim
poreznim zakonom.
Međutim, u konkretnom slučaju prvostepeni organ je u ime

tužioca podnio poreznu prijavu za plaćanje komunalne takse za
isticanje firme, koja taksa, ni po svojoj svrsi i prirodi, ni po odredbama
Zakona o Poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine, a ni po
odredbama bilo kog drugog zakona ne predstavlja poreznu obavezu.

Prilog broj 18.:
PENZIJSKO I INVALIDSKO OSIGURANJE

Uplata razlike doprinosa za penzijsko i invalidsko
osiguranje nakon penzionisanja
Početak isplate uvećane penzije
Član 103. i 104. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju

(“Službene novine Federacije BiH”, br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05,
59/06, 4/09 i 55/12)
U SLUČAJU KADA POSLODAVAC, NAKON PENZI-

ONISANJA, KORISNIKU PENZIJE ISPLATI RAZLIKE PLATA I
UPLATI RAZLIKE DOPRINOSA ZA PENZIJSKO I INVALIDSKO
OSIGURANJE, ZBOG KOJIH KORISNIKU PENZIJE PRIPADA
PRAVO NA UVEĆANU PENZIJU, TADA MU PRAVO NA ISPLATU
VEĆE PENZIJE PRIPADA POČEV OD DANA KADA JE OSTVARIO
PRAVO NA PENZIJU, A NE OD DANA KADA JE PODNIO ZAHTJEV
ZA POVEĆANJE PENZIJE PO TOM OSNOVU.
Iz obrazloženja:
“Iz stanja u spisu slijedi da je osporenim aktom tužena strana

odbila kao neosnovanu žalbu tužioca izjavljenu protiv prvostepenog

rješenja Kantonalne administrativne službe Tuzla, ... kojim je: u stavu

1. izreke - riješeno da se tužiocu priznaje pravo na starosnu penziju
u mjesečnom iznosu od 423,4555 KM, počev od 01.09.2013. godine; u
stavu 2. izreke - riješeno da navedeni iznos penzije pripada tužiocu
i na dan donošenja rješenja; u stavu 3. izreke – riješeno da isplata po
tom rješenju pripada počev od 11.09.2015. godine; u stavu 4. izreke –
riješeno da se ranije doneseno rješenje ... zamjenjuje tim rješenjem; i u
stavu 5. izreke – riješeno da žalba ne odlaže izvršenje rješenja.
Iz činjenica predmeta slijedi: da je rješenjem prvostepenog

organa ... koje je zamijenjeno predmetnim prvostepenim rješenjem,
tužiocu bilo priznato pravo na starosnu penziju u mjesečnom iznosu
od 361,2467 KM, počev od 01.09.2013. godine; da je tužilac bio zaposlen
kod poslodavca ..., koji je, tužiocu, nakon njegovog penzionisanja,
dana 15.11.2016. godine, izvršio dodatne uplate doprinosa za
penzijsko i invalidsko osiguranje; da je tužilac dana 11.03.2016.
godine prvostepenom organu podnio zahtjev za izmjenu rješenja o
penzionisanju, ističući da je poslodavac, pored isplate plata tužiocu,
izvršio i uplatu doprinosa tuženom po osnovu tih isplata plata; da je
prvostepeni organ u postupku po tom zahtjevu utvrdio da je tužilac
na dan prestanka osiguranja, tj. na dan 01.09.2013. godine, imao 40
godina, 04 mjeseca i 12 dana penzijskog staža i da ispunjava uslove
iz člana 30. i 137. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
(“Službene novine Federacije BiH”, br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06,
4/09 i 55/12), za sticanje prava na starosnu penziju; da su naknadno, tj.
nakon penzionisanja tužioca, registrovani novi podaci o plati za period
od 18.06.2004. do 31.12.2007. godine, i da penzijski osnov, umjesto
481,662298 KM, kako je bilo utvrđeno ranijim prvostepenim rješenjem,
iznosi 564,607385 KM, pa mu je penzija, shodno tom penzijskom
osnovu, utvrđena u iznosu od 75% tog penzijskog osnova, u visini
od 423,4555 KM mjesečno, umjesto 361,2467 KM mjesečno, koliko je
bilo utvrđeno ranijim rješenjem; da je prvostepeni organ na osnovu
tako utvrđenog činjeničnog stanja, na osnovu odredaba člana 103. stav
1. i člana 104. stav 1. tadašnjeg Zakona o penzijskom i invalidskom
osiguranju (“Službene novine Federacije BiH”, br. 29/98, 49/00, 32/01,
73/05, 59/06, 4/09 i 55/12), odlučio kao u izreci prvostepenog akta.
Protiv tog prvostepenog rješenja tužilac je podnio žalbu

tuženom, koji je osporenim aktom istu odbio kao neosnovanu, nalazeći
da je prvostepeno rješenje u svemu pravilno i zakonito.
Imajući u vidu izloženo, sud je ocijenio da su tuženi i prvostepeni

organ pravilno utvrdili činjenično stanje, ali da su iz činjenica odlučnih
za pravilno i zakonito rješavanje ove upravne stvari izveli nepravilan
zaključak u pogledu primjene materijalnog prava i da su, s tim u vezi,

nepravilno primjenili odredbe člana 104. stav 1. Zakona o penzijskom

i invalidskom osiguranju.
Naime, odredbama člana 103. i 104. Zakona o penzijskom

i invalidskom osiguranju koji je bio na snazi u vrijeme donošenja
prvostepenog akta, propisano je:
Član 103.
Prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja stiču se i dospijevaju

danom ispunjenja uslova propisanih ovim zakonom, s tim što se pravo na
penziju može ostvariti samo poslije prestanka osiguranja.
Član 104.
„Penzija se isplaćuje od dana ispunjenja uslova propisanih za sticanje

penzije, ako je zahtjev podnijet u roku od šest mjeseci od dana ispunjenja
uslova, a ako je zahtjev podnijet po isteku tog roka, od dana podnošenja
zahtjeva i za šest mjeseci unazad.
Dospjela novčana primanja proistekla iz ostvarenog prava iz
penzijskog i invalidskog osiguranja zastarijevaju u roku od šest mjeseci, od
dana dospjelosti.“
U konkretnom slučaju, prema sadržaju ranijeg prvostepenog

rješenja tužilac je uslove za sticanje starosne penzije ispunio dana
11.09.2013. godine, što znači da je zahtjev za ostvarivanje prava na
penziju trebao podnijeti u roku od šest mjeseci od tog dana, tj. do
11.03.2014. godine, ali je (raniji) postupak pokrenut po službenoj
dužnosti dana 14.05.2014. godine, tj. nakon isteka roka od šest mjeseci
od dana ispunjenja uslova za sticanje starosne penzije, iz čega slijedi
da je pravo na isplatu penzije, shodno odredbama člana 104. stav 1.
Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, tužilac stekao šest
mjeseci unazad od pokretanja ranijeg postupka, tj. počev od 14.11.2013.
godine, zbog čega mu, po pravnom shvatanju ovog suda, pravo na
isplatu penzije (kako redovne, koja je određena ranijim prvostepenim
rješenjem, tako i predmetne, tj. uvećane), shodno tim zakonskim
odredbama pripada počev od 14.11.2013. godine, a ne od 11.09.2015.
godine, kako je utvrđeno prvostepenim rješenjem.
Ovo stoga što se podnesak tužioca od 11.03.2016. godine, kojim

se prvostepenom organu obratio sa zahtjevom za izmjenu rješenja
o penzionisanju, po pravnom shvatanju suda ne može tretirati kao
„zahtjev“ koji je usmjeren na ostvarivanje prava na penziju (jer je tužiocu
to pravo bilo već priznato ranije donesenim rješenjem), nego kao
podnesak kojim se traži usklađivanje visine penzije i visine penzijskog

osnova sa stvarnim stanjem isplaćenih plata i uplaćenih doprinosa,

nakon što je poslodavac tužiocu, poslije njegovog penzionisanja,
uplatio plate i doprinose po presudi donesenoj u parničnom postupku.
Ovaj sud posebno napominje da je u drugom predmetu donio

presudu broj 03 0 U 009969 12 U, od 04.03.2014. godine, kojom je tužbu
stranke, koja je zasnovana sa sličnom činjeničnom i pravnom osnovom,
odbio kao neosnovanu, nakon čega je Ustavni sud Bosne i Hercegovine,
odlučujući o apelaciji te stranke, donio odluku o dopustivosti i
meritumu broj AP- 2075/14, od 07.03.2017. godine, kojom je usvojio
apelaciju, utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e)
Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o
ljudskim pravima u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku i
prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima, te
navedenu presudu ukinuo i predmet vratio ovom sudu, naloživši
mu da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom
II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1. uz
Evropsku konvenciju o ljudskim pravima (u kom postupku je ovaj sud
donio presudu 03 0 U 009969 17 U 2, od 28.04.2017. godine, kojom je
uvažio tužbu i stranci priznao pravo počev od datuma sticanja prava
na penziju).
Sud je saglasan sa navodima tužbe da bi određivanjem početka

isplate penzije tužiocu na način na koji je riješeno od strane tuženog,
zbog naprijed pomenute nepravilne primjene odredaba člana 104. stav
1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, došlo i do povrede
njegovog prava na imovinu, zaštićenog odredbama člana 1. Protokola
broj 1. uz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima.”
(Iz presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 020130 20 U,

od 06.04.2021. godine)
Priredio: Predrag Krsmanović, sudija

SAVJETODAVNI SERVIS
PITANJA I ODGOVORI IZ JAVNIH NABAVKI
Primjena člana 75. Izmjena i dopuna Zakona o javnim

nabavkama
PITANJE: Da li se na postojeći ugovor za gorivo može

primjeniti član 75. stav. 5 ZIP ZJN?
ODGOVOR: Zakon o izmjenama i dopunama Zakona

o javnim nabavkama („Službeni glasnik BiH“ broj: 59/22) je
objavljen u „Službenom glasniku BIH”, broj 59/22 od 02.09.2022.
godine gdje je propisano da isti stupa na snagu osmog dana od
dana objave u Sl. Glasniku BiH a primjenjuje se nakon 3 mjeseca
od dana stupanja na snagu – osim odredbi 4a. i 4b. i člana 33.
kojim se dopunjuje član 75. ZJN. Dakle, primjena ZIDZJN počinje
od 10.12.2022.godine osim prethodno navedenih odredbi.
Shodno tome, mišljenja sam da u postupcima koje pokrećete do
10.12.2022.godine nije potrebno se pozivati na Zakon o izmjenama
i dopunama Zakona o javnim nabavkama osim u dijelu TD koji
govori o cijeni kao i nacrtu ugovora na način da možete navesti
formulaciju npr. „Cijena ponude je nepromjenjiva u toku trajanja
ugovora, osim u slučaju propisanim odredbom člana 75. stavovi:
(5), (6), (7) i (8) Izmjene i dopune Zakona o javnim nabavkama
BiH („Službeni glasnik BiH“, broj: 59/22).

Poštujući odredbe člana 75. stav (13) Zakona o izmjenama

i dopunama Zakona o javnim nabavkama koji glasi:
„Odredbe st. od (5) do (12) ovog člana primjenjuju se na

sve ugovore o javnoj nabavci /okvirne sporazume, čije trajanje i
realizacija je u toku, kao i na sve buduće ugovore o javnoj nabavci/
okvirne sporazume, koji će biti zaključeni nakon provedenih
postupaka javnih nabavki“. Mišljenja smo da se i na postojeći
ugovor za gorivo može primjeniti prethodno navedeni član
75 stav (5) Zakona o Izmjenama i dopunama Zakona o javnim
nabavkama.
Izmjene ugovora po novom zakonu
PITANJE: Da li se može primjeniti amandman IX

ZIDZJN da bi se izvršila izmjena ugovora o izvođenju radova
koji je u toku realizacije (realizirano više od 50% ugovora)?
Ugovor je potpisan prije usvajanja i objavljivanja ZIDZJN; u
ugovoru je navedeno da su cijene nepromjenjive; nakon potpisa
ugovora došlo je do rasta cijena što utiče na realizaciju radova
i povećanje ugovorne vrijednosti za više od 10% vrijednosti
ugovora.
Koji su koraci za izmjenu ugovora po ovom osnovu?
Ako ugovor ne sadrži odredbu o indeksaciji cijene koji

postupak izračuna izmjene cijena se koristi?
ODGOVOR: Na početku napominjemo da je Zakon o

izmjenama i dopunama Zakona o javnim nabavama objavljen
u „Službenom glasniku BiH“ br. 59/22 od 02.09.2022. godine,
stupio na snagu 10.09.2022. godine, a primjenjivat će se 3 mjeseca
od dana stupanja na snagu odnosno od 10.12.2022. godine,
osim odredbi članaka 4a. i 4b. koji će se primjenjivati od dana
pristupanja Bosne i Hercegovine Europskoj uniji, odnosno novih
st. (5), (6), (7), (8), (9), (10), (11), (12) i (13) članka 75. Zakona čija je
primjena na snazi od 10.09.2022. godine. Također je preporučljivo
sačekati stavove zvaničnih institucija po pitanju određenih novih
instituta i pravila.
Člankom 75. stavak (5) Zakona je određeno da, izuzetno

od odredbi članka 72. stavak (5) ovog zakona, ugovor o
javnoj nabavi može se izmijeniti tijekom njegovog trajanja bez
provođenja novog postupka javne nabave ako su kumulativno
ispunjeni slijedeći uvjeti:

a) do potrebe za izmjenom došlo je zbog okolnosti koje

pažljivo i savjesno ugovorno tijelo nije moglo predvidjeti;
b) izmjenom se ne mijenja cjelokupna priroda ugovora;
c) svako povećanje cijene nije veće od 30 % vrijednosti
prvobitnog ugovora i ne može imati za cilj izbjegavanje
primjene ovoga zakona.
Odredba točke c) navedenog člana Zakona propisuje da

svako povećanje cijene nije veće od 30% vrijednosti prvobitnog
ugovora i ne može imati za cilj izbjegavanje primjene ovog
zakona.
Također, uvjet iz točke c) stavka (5) članka 75. Zakona

se odnosi na vrijednost ugovora, a ne na pojedinačnu cijenu
artikla, a stavak (6) članka 75. Zakona propisuje da izmjena
ugovora u smislu stavka (5) ovog članka nije moguća ako je
riječ o povećanju cijena do 5% vrijednosti prvobitnog ugovora
robe i usluga, odnosno do 10% vrijednosti prvobitnog ugovora
o javnoj nabavi radova. Dakle, i u ovom slučaju povećanje cijena
zakonodavac propisuje u odnosu na vrijednost ugovora.
Ističemo da članak 75. stavak (5) Zakona predviđa da se

ugovor može izmijeniti u slučaju ispunjavanja naprijed navedenih
Zakonom propisanih uvjeta, ali izmjena ugovora nije obveza za
ugovorno tijelo. Naime, da li će ugovorno tijelo izmijeniti ugovor
ostaje njemu na dispoziciji bez obzira što su ispunjeni zakonom
predviđeni uvjeti koji omogućavaju izmjenu ugovora.
Primjerice, moguće je da ugovorno tijelo nije u mogućnosti

izdvojiti više sredstava jer nema osigurana dodatna sredstva, niti
mogućnost da ih osigura, ili npr. ugovorno tijelo ne želi pristati
na takvu izmjenu tj. povećanje cijene, smatra da na tržištu u
trenutnoj situaciji može postići povoljnije uvjete i sl.
Nadalje, Zakon o javnim nabavama ne definira na koji

način da ugovorno tijelo odredi koliko pojedinačni parametri
doprinose povećanju ukupne cijene. Za ugovorno tijelo je to u
većini slučajeva i nemoguće, naročito ako uticaj pojedinačnih
parametara (npr. promjena cijena određenih ili svih roba i usluga
trećih osoba, promjene troškova života, izmjena regulative i sl.)
nije prethodno ugovorom određen u smislu čl. 72. stavak (5)
Zakona.
Prema tome, u većini slučajeva, gospodarski subjekti su

ti koji formiraju cijene svojih roba, usluga ili radova na temelju
ulaznih parametara, a ugovorno tijelo može izvršiti izmjenu
cijena samo u skladu sa člankom 75. stavak (5) Zakona.
Nadalje, stavak (11) iste odredbe Zakona propisuje da u

procesu izmjene ugovora ugovorno tijelo mora osigurati dokaze,
u pisanoj formi, koji potvrđuju postojanje činjenica i okolnosti
iz stavka (5) ovog članka, na temelju kojih je izvršena izmjena
ugovora.
Iz navedenih odredbi je vidljivo da Zakonom nisu

navedene odredbe kojima bi se npr. taksativno nabrojali
dokumenti koji se mogu prihvatiti kao dokazi kojim se potvrđuju
postojanje činjenica i okolnosti iz stavka (5) predmetnog članka
Zakona.
Zakonom nije ni moguće uobziriti sve moguće dokumente

koji bi mogli da posluže kao dokaz. Dakle, ugovorna tijela
su dužna pribaviti navedene dokaze i ocjenjuju da li se njima
potvrđuje postojanje navedenih činjenica ili ne. Zakonom je
jedino utvrđen imperativ da ti dokazi moraju biti u pisanoj formi.
Takođe, dokaznu snagu navedenih dokumenata cijeni ugovorno
tijelo u svakom konkretnom slučaju.
Da li predsjednik i članovi komisije za JN imaju istu

odgovornost?
PITANJE: Da li predsjednik i članovi komisije za JN

imaju istu odgovornost?
ODGOVOR: Članom 4. stav (1) Pravilnika o uspostavljanju

i radu komisije za nabavke („Službeni glasnik BiH“, broj 103/14)
propisano je da, prilikom imenovanja članova komisije, ugovorni
organ vodi računa da većina članova komisije poznaje propise o
javnim nabavkama i da najmanje jedan član komisije posjeduje
posebnu stručnost u oblasti predmeta javne nabavke. Stavom (2)
istog člana Pravilnika propisano je da ugovorni organ imenuje
i sekretara komisije, bez prava glasa, koji vrši administrativne
poslove za komisiju, priprema zapisnik sa sastanka komisije
i izvještaj o radu komisije, vodi dokumentaciju i vrši druge
poslove koje zahtijeva predsjedavajući komisije.
U pogledu odgovornosti nema nikakve razlike između

predsjednika i članova Komisije za nabavke. Predsjednik
komisije je samo ‘’prvi među jednakima’’ i on koordinira rad
komisije ali u pogledu odgovornosti nema nikakve razlike
između predsjednika i članova komisije odnosno svi su jednako
odgovorni za svoj rad u komisiji za nabavke.

Nabavka pravnih usluga
PITANJE: Za pravne usluge naveli ste da su isključene

iz postupka JN, a u društvenim i drugim posebnim uslugama
ih nalazimo, da imaju neke koje nisu isključene na osnovu
člana 10(1), koje su to?
ODGOVOR: Članom 5. Zakona o izmjenama i dopunama

zakona o javnim nabavkama („Službeni glasnik BiH“, br. 59/22)
izmijenjen je dosadašnji član 10. ZJN (izuzeća od primjene
odredbi ZJN), na način da je članom 10a. tačka d) ZJN propisano
je da se odredbe ovog zakona ne primjenjuju na pravne usluge, i
to:
1) usluge pravnog zastupanja stranaka od strane advokata u
arbitraži ili mirenju u Bosni i Hercegovini i drugoj zemlji
ili pred međunarodnom instancom arbitraže ili mirenja,
2) usluge pravnog zastupanja stranaka od strane advokata
u postupku pred sudovima ili organima uprave u Bosni
i Hercegovini ili drugoj zemlji ili pred međunarodnim
sudovima ili institucijama,
3) usluge pravnog savjetovanja koje advokat pruža tokom
pripreme bilo kojeg od postupaka iz tač. a) i b) ovog stava
ili ako postoji konkretna naznaka i velika vjerovatnoća da
će pravna stvar na koju se savjet odnosi postati predmet
takvih postupaka,
4) usluge ovjeravanja i potvrđivanja dokumenata koje
pružaju notari,
5) pravne usluge koje pružaju staratelji ili zakonski
zastupnici maloljetnika ili druge pravne usluge čije je
pružaoce imenovao nadležni sud u Bosni i Hercegovini ili
su određeni zakonom za izvođenje određenih zadataka
pod nadzorom tih sudova,
6) druge pravne usluge koje su u Bosni i Hercegovini
povezane, čak i povremeno, sa izvršavanjem službenih
ovlašćenja.
Dalje, u okviru Aneksa II datog u ZIDZJN pobrojane su

društvene i druge posebne usluge, te su u okviru istih uključene
i Pravne usluge, u mjeri u kojoj one nisu isključene na osnovu
člana 10a. stava (1) tačke d), odnosno CPV kodovi 79100000-5 do
79140000-7; 75231100-5.
Navedeni CPV kodovi iz jedinstvenog rječnika za javne

nabavke su:

79100000-5 Pravne usluge

79110000-8 Usluge pravnog savjetovanja i zastupanja
79111000-5 Usluge pravnog savjetovanja
79112000-2 Usluge pravnog zastupanja
79112100-3 Usluge zastupanja dioničara
79120000-1 Usluge savjetovanja na području patenata i autorskih prava
79121000-8 Usluge savjetovanja na području autorskih prava
Usluge savjetovanja na području autorskih prava na
79121100-9
programskoj podršci
79130000-4 Usluge pravne dokumentacije i ovjeravanja
79131000-1 Usluge dokumentacije
79132000-8 Usluge ovjeravanja
79132100-9 Usluge ovjeravanja elektronskog potpisa
79140000-7 Usluge pravnog savjetovanja i informiranja
75231100-5 Administrativne usluge vezane za sudove
Po osnovu svega prethodno navedenog, mišljenja smo da

ako se radi o uslugama pravnog zastupanja od strane advokata
pred Sudovima u BiH ili u inostranstvu ili u arbitražama, i
drugim okolnostima i slučajevima iz člana 10a. stav (1) tačka
d) ZJN, da se radi o izuzećima. Međutim, ukoliko se radi o
angažovanju advokata u situacijama koje nisu pobrojane članom
10a. stav (1) tačka d) ZJN, da se radi o ugovaranju društvenih
i drugih posebnih usluga, za koje se provodi odgovarajuća
procedura nabavke (koja će biti uređene podzakonskim aktom).
Primjer pravnih usluga i angažovanja advokata za situacije
koje nisu uključene u član 10a. stav (1) tačka d) ZJN bi mogao
biti kompletiranje dokumentacije i priprema (ili pregledanje
i konsultacije) zahtjeva za isplatu odštetnog zahtjeva, prema
osiguravajućem društvu kod kojeg ugovorni organ ima polisu
osiguranja.
Elektronske komunikacije i javne nabavke
PITANJE: Koji posebni zakon definiše elektronske

komunikacione usluge i uređuje oblast elektronskih
komunikacija?
ODGOVOR: Članom 10b. Zakona o javnim nabavkama

(„Službeni glasnik BiH“, br. 39/14, 59/22) je propisano: Ovaj
zakon ne primjenjuje se na ugovor o javnoj nabavci čija je glavna
svrha omogućiti ugovornom organu pružanje ili iskorišćavanje javne
komunikacione mreže ili pružanje javnosti jedne ili više elektronskih
komunikacionih usluga, kako su definisane u posebnom zakonu kojim
se uređuje oblast elektronskih komunikacija.

U BiH još uvijek nije usvojen Zakon o elektronskim

komunikacijama, iako se o ovom zakonu govori posljednjih
godina, te su u više navrata imenovane i radne grupe za izradu
istog. Međutim zaključno sa današnjim danom, nije došlo do
usvajanja Zakona o elektronskim komunikacijama.
Uvid u ponude ponuđača koji je udaljen od UO
PITANJE: Postoji li ikakav vid zaštite ponuditelja koji

traži uvid u ponude, a od sjedišta UT je udaljen nekoliko
stotina km?
ODGOVOR: Odredbom članka 11. stavak (3) Zakona

o javnim nabavama (u daljem tekstu: Zakon) je propisano da
nakon javnog otvaranja ponuda nijedna informacija u svezi
sa ispitivanjem, pojašnjenjem ili ocjenom ponude ne smije se
otkrivati nijednom sudioniku postupka ili trećoj osobi prije
nego što se odluka o rezultatu postupka ne saopći sudionicima
postupka.
Nadalje, u stavku (5) navedenog članka Zakona propisano

je da nakon prijema odluke o izboru najpovoljnijeg ponuđača
ili odluke o poništenju postupka nabave, a najkasnije do isteka
roka za žalbu, ugovorno tijelo će po prijemu zahtjeva ponuđača,
a najkasnije u roku od dva dana od dana prijema zahtjeva,
omogućiti uvid u svaku ponudu, uključujući dokumente
podnesene sukladno članku 45. stavak (2) Zakona kao i
pojašnjenja originalnih dokumenata, sukladno članku 68. stavak
(3) Zakona , sa izuzetkom informacija ponuđača označenih kao
povjerljive, sukladno ovom članku Zakona.
Iz naprijed navedenog je vidljivo da zakonodavac definira

uvid u ponude svih sudionika u postupku javne nabave, ali
najkasnije do isteka roka za žalbu. Izuzetak su samo informacije
označene kao povjerljive. Povjerljivim informacijama ne mogu se
smatrati: ukupne i pojedinačne cijene iskazane u ponudi, predmet
nabave, odnosno ponuđena roba, usluga ili rad, od koje ovisi
poređenje s tehničkom specifikacijom i ocjena da li je određeni
ponuđač ponudio robu, usluge ili rad sukladno tehničkoj
specifikaciji, te potvrde uvjerenja od kojih ovisi kvalifikacija
vezana za osobnu situaciju kandidata/ponuđača, bez obzira na
to jesu li označene kao povjerljive ili ne, a sukladno članku 11. st.
(1) i (2) Zakona.

Isto tako, iz naprijed citiranih odredbi jasno proizilazi da

zakonodavac ne definira kopiranje ponuda.
Naime, suština prava na uvid u ponude drugih

ponuđača jeste omogućavanje svim učesnicima u postupku
da se upoznaju sa svim činjenicama koje su mogle imati
uticaj na rezultate postupka. Na osnovu informacija
prikupljenih uvidom u ponude drugih ponuđača, svaki
učesnik u postupku trebao bi moći ukazati na eventualne
nepravilnosti u ponudama, neusklađenosti sa tenderskom
dokumentacijom, odnosno na pogreške i propuste ugovornog
organa prilikom pregleda ponuda, i sve to upotrijebiti u žalbi.
Iz svega navedenog proizilazi da se pravo ponuđača u konkretnom
slučaju iscrpljuje u ručnom bilježenju podataka iz ponuda drugih
ponuđača, odnosno iz spisa predmeta. U situaciji kada su rokovi za
žalbu prilično kratki, a o „tehničkim“ uslovima pod kojima se
mogu pribavljati podaci relevantni za žalbu zavisi i djelotvornost
tog pravnog sredstva, pravdanje postojećeg pristupa na uvid
u vidu ručnog bilježenja podataka, u praksi se pokazalo kao
neprimjereno, te nema razumno i objektivno opravdanje, a na
što će Agencija ukazati prilikom prve izmjene zakona i predložiti
omogućavanje kopiranja, fotografiranja i slikanja ponuda.
U cilju osiguranja adekvatne pravne zaštite, mišljenja smo da ugovorni
organi trebaju omogućiti kopiranje, fotografiranje i slikanje ponuda
svim zainteresiranim ponuđačima koji za to iskažu interes, osim onih
podataka koji su označeni kao povjerljivi, a u skladu sa citiranim članom
11. st. (5) Zakona.
Ne postoji način da se ovo ponuđačevo pravo ospori,

ali ugovorni organ je taj koji okolnosti uvida dozvoljava na
odgovarajući način.
Uvid u zabilješku o ispitivanju tržišta
PITANJE: Može li se zahtjevati za uvid u zabilješku

o ispitivanju tržišta, plan javnih nabava, potpisane ugovore,
interne akte kojima su regulirani postupci JN i sl. tražiti na
temelju zakona o slobodi pristupa informacijama?
ODGOVOR: Zainteresirane strane na osnovu ZOSPI

mogu zatražiti sve navedene informacije, na način propisan
ZOSPI, a na ugovornom organu je da u skladu sa odredbama
ZOSPI postupka.

Izmijenjeni članak 11. ZJN (SG 59/22) u tom smislu

propisuje:
(1) Povjerljivim podatcima ne mogu se smatrati:
a) ukupne i pojedinačne cijene iskazane u ponudi;
b) predmet nabave odnosno ponuđena roba, usluga ili
rad, o kojem ovisi poredba s tehničkom specifikacijom
i ocjena je li određeni ponuditelj ponudio robu,
usluge ili rad sukladno s tehničkom specifikacijom;
c) potvrde, uvjerenja o kojima ovisi kvalifikacija vezana uz
osobno stanje kandidata/ ponuditelja.
(2) Ako kandidat/ponuditelj označi povjerljivim podatke koji,
prema odredbama stavka (1) ovoga članka, ne mogu biti
proglašeni povjerljivim podatcima, oni se neće smatrati
povjerljivima.
(3) Nakon javnog otvaranja ponuda ni jedna informacija
vezana uz ispitivanje, pojašnjenje ili ocjenu ponuda ne
smije se otkrivati nijednom sudioniku postupka ili trećoj
osobi prije nego što se odluka o rezultatu postupka ne
priopći sudionicima postupka.
(4) Sudionici u postupku javne nabave ni na koji način ne
smiju neovlašteno prisvajati, koristiti za vlastite potrebe
niti proslijediti trećim osobama podatke, rješenja ili
dokumentaciju (informacije, planove, crteže, nacrte,
modele, uzorke, računalne programe i dr.) koji su im
stavljeni na raspolaganje ili do kojih su došli na bilo koji
način tijekom postupka javne nabave.
(5) Nakon zaprimanja odluke o izboru najpovoljnijeg
ponuditelja ili odluke o poništenju postupka nabave, a
najkasnije do isteka roka za žalbu, ugovorno tijelo će po
primitku zahtjeva ponuditelja, a najkasnije u roku od dva
dana od dana zaprimanja zahtjeva, omogućiti uvid u svaku
ponudu, uključujući dokumente podnesene sukladno
članku 45. stavku (2) ovoga Zakona, kao i pojašnjenja
izvornika dokumenata sukladno članku 68. stavku (3)
ovoga Zakona, s iznimkom informacija koje je ponuditelj
označio kao povjerljive sukladno ovome članku.
(6) Ugovorno tijelo dužno je omogućiti kopiranje kod
ugovornog tijela ili fotografiranje ponuda ili omogućiti
prijenos podataka na medij za pohranu podataka svakom
ponuditelju koji podnese pisani zahtjev, osim podataka
koji su označeni povjerljivima, sukladno stavku (5) ovoga
članka.
Druga pitanja ZJN ne regulira i za to je potrebno

konsultirati ZOSPI.

Rok za donošenje internog pravilnika o javnim

nabavkama
PITANJE: U kom roku Ugovorni organ je dužan donijeti

novi Pravilnik o javnim nabavkama?
ODGOVOR: Članom 13. stav (3) i (4) Zakona o javnim nabavkama

(„Službeni glasnik BiH“, br. 39/14, 59/22) propisano je:
(3) Svaki ugovorni organ u Bosni i Hercegovini donosi

interni pravilnik kojim propisuje i uređuje organizaciju i efikasno
vršenje nabavne funkcije unutar ugovornog organa, kao što
su: način cirkulisanja dokumentacije vezane za javne nabavke,
konkretna zaduženja službenika i administrativnog osoblja koji
sprovode javne nabavke ili su u određenoj vezi s njima, rokovi
za postupanje, način imenovanja i eventualna rotacija članova
komisija za nabavku i sva druga odnosna pitanja.
(4) Prilikom donošenja pravilnika iz stava (3) ovog

člana, ugovorni organ vodi računa o vrsti poslova koje obavlja,
organizaciji, veličini, kadrovskim kapacitetima, eventualnoj
decentralizaciji i područnim jedinicama i svim drugim odnosnim
pitanjima.
Nijednom odredbom ZJN nije propisan rok u kom

su ugovorni organi dužni donijeti interni pravilnik o javnim
nabavkama, niti su propisane prekršajne odredbe u slučaju
nedonošenja internog pravilnika.
Sistematizacija radnih mjesta za službenika za javne

nabavke
PITANJE: Koliko radnih mjesta može sistematizirati

organ za službenika za javne nabavke?


Člankom 13a. Zakona je navedeno da ugovorno tijelo

osigurava da u postupcima nabave čija procijenjena vrijednost
prelazi 250.000,00KM sudjeluje najmanje jedan službenik za
javne nabave. Ugovorno tijelo koje nema stalno zaposlenog
službenika za javne nabave na raspolaganju, može angažirati
službenika za nabave izvan ugovornog tijela, što mora biti
posebno obrazloženo.
Odredbom članka 5. st. (2) i (3) Pravilnika o uspostavljanju i radu
povjerenstva („Službeni glasnik BiH“, broj 103/14)- u daljnjem
tekstu: Pravilnik je propisano da poslovi povjerenstva mogu
uključivati otvaranje zahtjeva za sudjelovanje, provođenje javnog
otvaranja ponuda, pregledavanje, ocjenu i uspoređivanje ponuda,
sačinjavanje zapisnika o ocjeni ponuda, sačinjavanje izvješća o
postupku javne nabave, davanje preporuke ugovornom tijelu
za donošenje odluke o odabiru ili odluke o poništenju postupka
nabave.
Nadalje, u smislu vašeg upita, naglasak bismo stavili na

članak 5. stavak (3) Pravilnika kojim je propisano da, ukoliko
ugovorno tijelo ne posjeduje službenika za javne nabave ili stručnu
službu za javne nabave, poslovi povjerenstva mogu uključivati
i: pripremu tenderske dokumentacije, korespondenciju sa
ponuditeljima, dostavljanje tenderske dokumentacije na način
propisan za konkretni postupak javne nabave, pripremu
pojašnjenja tenderske dokumentacije, pripremu prijedloga
odluke u formi i sadržaju propisanim zakonom, pripremu
odgovora po pravnim lijekovima, druge poslove i zadatke
vezane za provođenje postupka.
Naime, povjerenstvo primarno treba da radi od otvaranja

zahtjeva za sudjelovanje/ponuda do preporuke a sve ostale
poslove radi službenik ili služba za nabavu.
Prema članku 13. stavak (3) Zakona, svako ugovorno

tijelo u Bosni i Hercegovini donosi interni pravilnik kojim
propisuje i uređuje organizaciju i učinkovito vršenje nabavne
funkcije unutar ugovornog tijela, kao što su: način cirkuliranja
dokumentacije vezane za javne nabave, konkretna zaduženja
službenika i administrativnog osoblja koji provode javne nabave
ili su u određenoj vezi sa istim, rokove za postupanje, način
imenovanja i eventualnu rotaciju članova povjerenstva za nabavu
i sva druga odnosna pitanja.
Prema stavku (4) članka 13. Zakona, prilikom donošenja

pravilnika iz stavka (3) ovog članka, ugovorno tijelo vodi računa

o vrsti poslova koje obavlja, organizaciji, veličini, kadrovskim

kapacitetima, eventualnoj decentraliziranosti i područnim
jedinicama i svim drugim odnosnim pitanjima
Imajući u vidu odredbe članka 13a. Zakona i članka 5.

stavak (3) Pravilnika, intencija zakonodavca jeste da službenik
sudjeluje u radu povjerenstva, a obim poslova službenika u radu
povjerenstva, ugovorno tijelo treba urediti internim aktima.
Koje su zadaće povjerenstva za javne nabave, a koje

službenika za javne nabave?
PITANJE: Koje su zadaće povjerenstva za javne nabave,

a koje službenika za javne nabave u proceduri provođenja
postupaka nabava?

Člankom 13a. Zakona je navedeno da ugovorno tijelo

osigurava da u postupcima nabave čija procijenjena vrijednost
prelazi 250.000,00KM sudjeluje najmanje jedan službenik za
javne nabave. Ugovorno tijelo koje nema stalno zaposlenog
službenika za javne nabave na raspolaganju, može angažirati
službenika za nabave izvan ugovornog tijela, što mora biti
posebno obrazloženo.
Odredbom članka 5. st. (2) i (3) Pravilnika o uspostavljanju

i radu povjerenstva („Službeni glasnik BiH“, broj 103/14)- u
daljnjem tekstu: Pravilnik je propisano da poslovi povjerenstva
mogu uključivati otvaranje zahtjeva za sudjelovanje, provođenje
javnog otvaranja ponuda, pregledavanje, ocjenu i uspoređivanje
ponuda, sačinjavanje zapisnika o ocjeni ponuda, sačinjavanje
izvješća o postupku javne nabave, davanje preporuke ugovornom
tijelu za donošenje odluke o odabiru ili odluke o poništenju
postupka nabave.

Nadalje, u smislu vašeg upita, naglasak bismo stavili na

članak 5. stavak (3) Pravilnika kojim je propisano da, ukoliko
ugovorno tijelo ne posjeduje službenika za javne nabave ili stručnu
službu za javne nabave, poslovi povjerenstva mogu uključivati
i : pripremu tenderske dokumentacije, korespondenciju sa
ponuditeljima, dostavljanje tenderske dokumentacije na način
propisan za konkretni postupak javne nabave, pripremu
pojašnjenja tenderske dokumentacije, pripremu prijedloga
odluke u formi i sadržaju propisanim zakonom, pripremu
odgovora po pravnim lijekovima, druge poslove i zadatke
vezane za provođenje postupka.
Naime, povjerenstvo primarno treba da radi od otvaranja

zahtjeva za sudjelovanje/ponuda do preporuke a sve ostale
poslove radi službenik ili služba za nabavu.
Prema članku 13. stavak (3) Zakona, svako ugovorno

tijelo u Bosni i Hercegovini donosi interni pravilnik kojim
propisuje i uređuje organizaciju i učinkovito vršenje nabavne
funkcije unutar ugovornog tijela, kao što su: način cirkuliranja
dokumentacije vezane za javne nabave, konkretna zaduženja
službenika i administrativnog osoblja koji provode javne nabave
ili su u određenoj vezi sa istim, rokove za postupanje, način
imenovanja i eventualnu rotaciju članova povjerenstva za nabavu
i sva druga odnosna pitanja.
Prema stavku (4) članka 13. Zakona, prilikom donošenja

pravilnika iz stavka (3) ovog članka, ugovorno tijelo vodi računa
o vrsti poslova koje obavlja, organizaciji, veličini, kadrovskim
kapacitetima, eventualnoj decentraliziranosti i područnim
jedinicama i svim drugim odnosnim pitanjima
Imajući u vidu odredbe članka 13a. Zakona i članka 5.

stavak (3) Pravilnika, intencija zakonodavca jeste da službenik
sudjeluje u radu povjerenstva, a obim poslova službenika u radu
povjerenstva, ugovorno tijelo treba urediti internim aktima.
Konkurentski zahtjev i lična sposobnost ponuđača
PITANJE: Da li je pri provođenju konkurentskog

zahtjeva ugovorni organ u obavezi (mora po zakonu) zahtijevati
od ponuđača dokaze o ličnoj sposobnosti po članu 45. Zakona o
javnim nabavkama? Ili je to ostavljeno „na volju“ ugovornom
organu u skladu sa procjenom?

ODGOVOR: Članom 88. stav (3) Zakona o javnim

nabavkama („Službeni glasnik BiH“, br. 39/14) (u daljem
tekstu: ZJN), propisano je da zahtjev za dostavu ponuda u
konkurentskom zahtjevu obuhvata adekvatne i dovoljne
informacije na osnovu kojih ponuđači mogu pripremiti svoje
ponude na stvarno konkurentnoj osnovi. Ugovorni organ dužan
je u zahtjevu navesti: precizan rok i mjesto prijema ponuda,
minimum dokumenata kojima se dokazuje kvalificiranost
ponuđača (ako ih zahtijeva) i sl.
U vezi sa prethodno navedenim, a posebno imajući u

vidu dio odrednice „ako ih zahtijeva“, iz čega proizilazi da
ugovorni organ nije u obavezi da postavlja kvalifikacione uslove
u konkurentskom zahtjevu, mišljenja smo da ugovorni organ
nije u obavezi da postavlja uslove vezane za član 45. ZJN, te da
ugovorni organ, ukoliko želi, može da postavi i samo neke od
uslova iz člana 45. ZJN.
TD za konkurentski zahtjev
PITANJE: Pojednostavljena TD za konkurentski zahtjev

znači li da se ne mora tražiti niti jedan dokaz iz člana 45-50
ZJN?
ODGOVOR: Članom 88. stav (1) Zakona o javnim

nabavkama („Službeni glasnik BiH“, br. 39/14, 59/22) (u
daljem tekstu: ZJN), propisano je da je konkurentski zahtjev
za dostavljanje ponuda postupak u kojem ugovorni organ
priprema pojednostavljenu tendersku dokumentaciju koja
sadrži: opis/tehničku specifikaciju predmeta nabavke, minimum
dokumenata kojim se dokazuje kvalifikovanost ponuđača (ako
ih zahtijeva), rok za dostavljanje ponuda i način pripreme i
dostavljanja ponuda.
U vezi sa prethodno navedenim, a posebno imajući u

vidu dio odrednice „minimum dokumenata kojim se dokazuje
kvalifikovanost ponuđača (ako ih zahtijeva)“, mišljenja smo da
ugovorni organ nije u obavezi da postavlja kvalifikacione uslove
u konkurentskom zahtjevu.
Takođe bismo u odgovoru na ovo pitanje uputili i na stav

Agencije za javne nabavke BiH, koji je dostupan na web stranici:
https://rec.ba/misljenje-agencije-za-javne-nabavke-bih-koji-je-
to-minimum-kvalifikacione-dokumentacije-koji-se-mora-traziti-

od-ponudjaca-u-postupku-konkurentskog-zahtjeva/7621/ (web
stranici pristupljeno 12.10.2022. godine). U navedenom mišljenju,
Agencija za javne nabavke daje stav kao što je kratko obrazloženo
u tekstu ispred, te iako je mišljenje dato u vezi sa provođenjem
konkurentskog zahtjeva prema odredbama Zakona o javnim
nabavkama („Službeni glasnik BiH“, br. 39/14), mišljenja smo da
će dati stav ostati u primjeni i nakon početka primjene Zakona o
izmjenama i dopunama Zakona o javnim nabavkama („Službeni
glasnik BiH“, br. 59/22).

JAVNE NABAVKE
POSTUPCI MALE VRIJEDNOSTI

ŽALBENI POSTUPAK
ELEKTORNSKA PODRŠKA JAVNIM NABAVKAMA
SEMINAR
Mostar 31. 01. 2023. Hotel „Mostar“
Sarajevo 01. 02. 2023. Hotel „Hollywood“
Banja Luka 02. 02. 2023. Hotel „Jelena“
WWW.REC.BA

PF 012023

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

PF 012023

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

1/VII Januar-Siječanj 2023 No.1 Refam Creative Solutions - REC Jukićeva br.

Časopis za pravnu i ekonomsku teoriju i praksu

Povrat PDV-a stranim

Komentar Zakona o izmjenama i dopunama

14 O kontroli zakonitosti podzakonskih

35 Određenost zahtjeva za nadoknadu

62 Kratki prikaz legalizacije stranih javnih

98 Pravna rješenja i primjena Zakona o

a) stručne članke koji nude korisne prijedloge za određene struke i pri

Tekstovi se honoriraju zavisno od kvaliteta i obima.

BROJ 1 • JANUAR/SIJEČANJ 2023 • 4

Akcenat je na potpuno praktičnoj koristi našeg i Vašeg RECka, jer jednostavnim

Važno je napomenuti da se baza pitanja i odgovora kontinuirano ažurira i dopunjava

Godišnja pretplata za 2023. godinu (sa PDV-om):

Pretplatom na Portal RECko ostvarujete pravo na besplatne stručne savjete iz oblasti na

Godišnja pretplata za 2023. godinu (sa PDV-om):

Pretplatom na Portal RECko ostvarujete pravo na besplatne stručne savjete iz oblasti na

Godišnja pretplata za 2023. godinu (sa PDV-om):

Pretplatom na Portal RECko ostvarujete pravo na besplatne stručne savjete iz oblasti na

Godišnja pretplata za 2023. godinu (sa PDV-om):

Pretplatom na Portal RECko ostvarujete pravo na besplatne stručne savjete iz oblasti na

Godišnja pretplata za 2023. godinu (sa PDV-om):

Cijena knjige iznosi 200, 00 KM sa PDV-om i troškovima dostave.

BROJ 1 • JANUAR/SIJEČANJ 2023 • 10

BROJ 1 • JANUAR/SIJEČANJ 2023 • 11

ODMORI I ODSUSTVA PRIMJENA PROPISA

Cijena – 18,00 KM sa PDV-om Cijena – 20,00 KM sa PDV-om

Autorice: Ljiljana Ćehajić, dipl.iur., Autorice:

UVOD ZAŠTITA LIČNIH PODATAKA

BROJ 1 • JANUAR/SIJEČANJ 2023 • 12

Evidencija o radnom vremenu

Evidencija o radnicima – matična

Evidencija o drugim licima angažovanim na

BROJ 1 • JANUAR/SIJEČANJ 2023 • 13

Sažetak: Povodom različitih pravnih shvatanje pojedinih sudova,

Ključne riječi: ustavnost-zakonitost-podzakonski-propisi-opšti-akti-

Neposredan povod ovog rada su različita pravna

BROJ 1 • JANUAR/SIJEČANJ 2023 • 14

ovaj problem u radu biti ilustrovan primjerima iz sudske prakse

1. naknade za korištenje zemljišta u putnom i zaštitnom

Poznato je da redovni sudovi u obavljanju sudske

Osnovna funkcija redovnih sudova je da štite najvažnija

Ova univerzalna načela obično su jasno i izričito regulisana

Prema načelu ustavnosti, zakoni i svi drugi propisi

U cilju rasvjetljavanja predmetne dileme po pitanju da

Takođe, biće predstavljena i argumentacija iz sudskih

BROJ 1 • JANUAR/SIJEČANJ 2023 • 15

1. Zakonitost kao pojam i pravno načelo

Zakonitost se u praksi pojavljuje kao (opšti) pojam i kao

I dok je pojam “zakonitost” lako definisati kao usklađenost

Problem se pojavljuje iz razloga što neki teoretičari sam

Iz tog razloga neki autori čak poistovjećuju načelo

Posmatrajući je kao pravno načelo, zakonitost mnogi

Ipak, zbog mogućih pojmovnih i terminoloških dilema

2. Princip pravičnosti - djelovanje u skladu sa pravdom

Uzdizanjem zakonitosti, kao najvažnijeg pravnog

BROJ 1 • JANUAR/SIJEČANJ 2023 • 16

Radi se, naime, o najvažnijem, univerzalnom,

Pravda, je još od nastanka najstarijih država i usmenog

S obzirom da zakone u svim zemljama donose ljudi koji

Prema načelu zakonitosti, primjena takvih propisa (od

Suočen sa zastrašujućim posledicama nacističkih “zakona”,

Suština ovog načela mogla bi se sažeti u težnju da ishod