Slučajevi Povrede Prava Osobnosti Diskriminacijom U

SLUČAJEVI POVREDE PRAVA OSOBNOSTI DISKRIMINACIJOM U
HRVATSKIM MEDIJIMA
Izv. prof. dr. sc. Emilia Mišćenić* UDK: 347.722::061.1EU

Ur.: 8. studenog 2017.
Izvorni znanstveni rad
Sažetak
U današnje vrijeme kada informacijske i komunikacijske tehnologije igraju jednu od
glavnih uloga u ekonomskom, sociološkom, kulturološkom i ostalim aspektima napretka
društva, mediji postaju sredstvo odnosno „medij“ (engl. medium) i za povredu i za
zaštitu prava osobnosti. Posebice se ističe rastući broj slučajeva povreda prava osobnosti
diskriminatornim izjavama i mišljenjima danima u novinama, izjavljenima putem radija,
televizije, objavljenim na internetu i sl. Autorica u radu iscrpno proučava odnos relevantnih
pravnih propisa te njihovu primjenu u praksi, na temelju odabranih slučajeva povreda prava
osobnosti diskriminacijom u hrvatskim medijima. Pritom dolazi do zaključka kako je zaštita
ljudskog dostojanstva od diskriminatornog postupanja pitanje od javnog interesa, kojem
mediji imaju pravo, ali i dužnost posvetiti posebnu pozornost.
Ključne riječi: zabrana diskriminacije, sloboda medija, sloboda mišljenja i izražavanja
misli, prava osobnosti, naknada imovinske i neimovinske štete.
1. Uvod
U današnje vrijeme kada informacijske i komunikacijske tehnologije igraju jednu
od glavnih uloga u ekonomskom, sociološkom, kulturološkom i ostalim aspektima
napretka društva, paleta mogućnosti povreda prava osobnosti je bitno proširena. Mediji i
internet postali su u pravom smislu te riječi sredstvo odnosno „medij“ (engl. medium) i za
povredu i za zaštitu prava osobnosti. Posebice se ističe rastući broj slučajeva povreda prava
osobnosti diskriminatornim izjavama i mišljenjima danima u novinama, izjavljenima
putem radija, televizije, objavljenim na internetu i sl.1 Takvim diskriminatornim
* Sveučilište u Rijeci, Pravni fakultet
1 U skladu s čl. 2. Zakona o medijima, NN, br. 59/04., 84/11., 81/13. (dalje u tekstu: ZM) mediji su:
„novine i drugi tisak, radijski i televizijski programi, programi novinskih agencija, elektroničke publikacije
teletekst i ostali oblici dnevnog ili periodičnog objavljivanja urednički oblikovanih programskih sadržaja
prijenosom zapisa, glasa, zvuka ili slike.“ U medije se ne ubrajaju knjige, udžbenici, bilteni, katalozi ili drugi
nositelji objavljivanja informacija namijenjeni isključivo obrazovnom, znanstvenom i kulturnom procesu,
oglašavanju, poslovnoj komunikaciji, radu trgovačkih društava, zavoda i ustanova, udruga, političkih stra-
naka, vjerskih i ostalih organizacija, školska glasila, „Narodne novine“ Republike Hrvatske, službena glasila
jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i ostala službena priopćenja, plakati, letci, prospekti
i transparenti te video stranice bez žive slike i druge besplatne obavijesti, osim ako ZM-om nije drukčije
propisano. U skladu s čl. 2. Zakona o elektroničkim medijima, NN, br. 153/09., 84/11., 94/13., 136/13.
Electronic copy available at: https://ssrn.com/abstract=3261515

440 Emilia Mišćenić
postupanjem automatski dolazi do povrede jednog ili više posebnih prava osobnosti,2
a posebice prava na dostojanstvo.3 Pritom je iznimno teško pronaći ravnotežu između
Ustavom Republike Hrvatske (dalje u tekstu: Ustav),4 međunarodnim konvencijama
i zakonom zajamčenih temeljnih ljudskih prava i prava osobnosti te prava na slobodu
mišljenja i izražavanja misli. Naime, ustavno načelo slobode mišljenja i izražavanja misli,
koje obuhvaća i slobodu medija, nije apsolutno, već podliježe ograničenjima propisanima
Ustavom5 i zakonom. Tako je prema članku 3. stavku 3. Zakona o medijima (dalje u
tekstu: ZM), slobodu medija dopušteno ograničiti između ostalog radi zaštite ugleda
ili prava drugih.6 Nadalje, u skladu s člankom 3. stavkom 4. ZM-a, „zabranjeno je
(ispravak), elektronički mediji obuhvaćaju audiovizualne i radijske programe te elektroničke publikacije.

Više o odnosu medijskog prava i prava osobnosti kod Radolović, Aldo, Odnos prava osobnosti i medijskog
prava, Zbornik Pravnog fakulteta u Rijeci, vol. 28., br. 1., 2007., str. 267.-315.
2 Iako u doktrini ne postoji suglasnost o tomu je li pravo osobnosti jedno opće pravo ili se radi o više
prava osobnosti, danas se sve više prihvaća doktrina o postojanju jednog, općeg osobnog prava, za kojeg
temelj postoji ili u ustavu, ili u međunarodnom ugovoru, ili u građanskom zakoniku, a koje ne isključuje
postojanje više posebnih osobnih prava, primjerice, prava na život, prava na slobodu, prava na dostojanstvo
itd. Tako Gavella, Nikola, Osobna prava, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2000., str. 18.
3 Alaburić ističe kako se „informacijama koje omalovažavaju pojedinca zbog neke njegove objektivne
karakteristike kao što su rasa, nacija, etnička pripadnost, vjera, spolna orijentacija i slično povrjeđuje (se)
jedno posebno pravo osobnosti – ljudsko dostojanstvo“. Napominje kako se ugled pojedinca ne može u
demokratskom društvu na pravno priznati način povrijediti informacijom da je „primjerice, netko Srbin,
protestant, homoseksualac, crnac, jer biti Srbin, protestant, homoseksualac, crnac nije sramotno, nije (niti
smije biti) podobno povrijediti odnos životne i radne sredine prema osobi na koju se informacija odnosi“.
Naglašava da „čak i ako pojedinac zbog takve informacije doista pretrpi štetu, sud u demokratskoj zemlji ne
može dosudom odgovarajuće naknade zbog povrede ugleda priznati da je u toj zemlji objektivno sramotno
biti pripadnikom neke rasne nacionalne vjerske spolne ili bilo koje druge društvene skupine“. Vidi Alaburić,
Vesna, Povreda prava osobnosti informacijama u medijima, u: Alaburić, Vesna et al., Odgovornost za nei-
movinsku štetu zbog povrede prava osobnosti, Narodne novine, Zagreb, 2006., str. 69.-70. Maganić ističe
kako povreda prava na jednako postupanje može rezultirati ne samo povredom dostojanstva, nego i povre-
dom drugih prava osobnosti, kao što je pravo na slobodu, pravo privatnosti i pravo na duševno zdravlje.
Vidi Maganić, Aleksandra, Zaštita prava osobnosti, u: Vukadinović, Radovan D., Trideset godina Zakona o
obligacionim odnosima – de lege lata i de lege ferenda, Beograd, 2009., str. 429. O sudskoj praksi u kojoj je
zauzeto suprotno stajalište vidi infra u bilješci br. 12., gdje je utvrđeno da se diskriminatornim postupanjem
povređuju prava osobnosti na ugled, čast i dostojanstvo žrtve diskriminacije.
4 Ustav Republike Hrvatske, NN, br. 56/90., 135/97., 8/98. (pročišćeni tekst), 113/00., 124/00. (pro-
čišćeni tekst), 28/01., 41/01. (pročišćeni tekst), 55/01. (ispravak), 76/10., 85/10. (pročišćeni tekst), 5/14.
5 Prema čl. 16. Ustava, slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i
prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje, a svako ograničenje slobode ili prava mora biti
razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.
6 Sloboda mišljenja i izražavanja misli zajamčena čl. 38. st. 1. Ustava, prema st. 2. istog članka obuhvaća
osobito “slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osniv-
anje svih ustanova javnog priopćavanja”. Tako čl. 3. st. 1. ZM-a jamči slobodu izražavanja i slobodu medija,
a potonja prema čl. 3. st. 2. ZM-a obuhvaća osobito: „slobodu izražavanja mišljenja, neovisnost medija,
slobodu prikupljanja, istraživanja, objavljivanja i raspačavanja informacija u cilju informiranja javnosti;
pluralizam i raznovrsnost medija, slobodu protoka informacija i otvorenosti medija za različita mišljenja,
uvjerenja i za raznolike sadržaje, dostupnost javnim informacijama, uvažavanje zaštite ljudske osobnosti,
privatnosti i dostojanstva, slobodu osnivanja pravnih osoba za obavljanje djelatnosti javnoga informiranja,
tiskanja i raspačavanja tiska i drugih medija iz zemlje i inozemstva, proizvodnju i objavljivanje radijskog i

Slučajevi povrede prava osobnosti diskriminacijom u hrvatskim medijima 441
prenošenjem programskih sadržaja u medijima poticati ili veličati nacionalnu, rasnu,

vjersku, spolnu ili drugu neravnopravnost ili neravnopravnost na temelju spolne
orijentacije, kao i ideološke i državne tvorevine nastale na takvim osnovama te izazivati
nacionalno, rasno, vjersko, spolno ili drugo neprijateljstvo ili nesnošljivost, neprijateljstvo
ili nesnošljivost na temelju spolne orijentacije, poticati nasilje i rat“. Također, u skladu s
člankom 7. stavkom 1. ZM-a svaka osoba ima pravo na zaštitu privatnosti, dostojanstva,
ugleda i časti, a prema članku 16. stavku 1. ZM-a mediji su dužni poštovati privatnost,
dostojanstvo, ugled i čast građana, a osobito djece, mladeži i obitelji bez obzira na spol i
spolno opredjeljenje. No, pored odredaba ZM-a te supsidijarno primjenjivih odredaba
Zakona o obveznim odnosima7 (dalje u tekstu: ZOO), čije detaljnije proučavanje prelazi
okvire ovoga rada, u slučajevima diskriminatornog postupanja u obzir ponajprije dolaze
odredbe posebnog antidiskriminacijskog zakonodavstva, koje predviđa posebnu pravnu
zaštitu od diskriminacije u području medija.8 Stoga, autorica u radu nastoji dati prikaz
onih odredaba antidiskriminacijskog zakonodavstva koje služe zaštiti prava osobnosti u
području medija te ih dovesti u odnos s odredbama obveznog prava u svezi s povredom
istih. Također proučava primjenu spomenutih zakonskih odredaba u sudskoj praksi,
stavljajući naglasak na odabrane slučajeve povrede prava osobnosti diskriminatornim
izjavama objavljenima u hrvatskim medijima.9
2. Prava osobnosti i prava na jednakost i jednako postupanje

Postoji jasna i neupitna povezanost između prava osobnosti i prava na jednakost i
jednako postupanje.10 Ustav u poglavlju III. priznaje ljudska prava i temeljne slobode
u koje pod naslovom 2. ubraja i „osobne političke slobode i prava“. Tako je prema
članku 22. stavku 1. Ustava „čovjekova (je) sloboda i osobnost nepovrediva“, dok se
prema članku 35. Ustava „svakom (se) jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog
i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti“. Stoga je zaštitu neimovinskih osobnih
prava potrebno promatrati u svezi sa zaštitom temeljnih ljudskih prava i sloboda, u koje
se ubraja i pravo na jednakost i jednako postupanje. Potonja su ponajprije sadržana u
televizijskog programa, kao i drugih elektroničkih medija, autonomnost urednika, novinara i ostalih autora
programskih sadržaja u skladu s pravilima struke“.
7 Zakon o obveznim odnosima, NN, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15.
8 U pravnoj literaturi postoje kritike nedostatne zaštite ljudskog dostojanstva putem odredaba ZM-a.
Tako Alaburić napominje kako ZM uopće ne uređuje povredu ljudskog dostojanstva kao prava osobnosti, a
odredba čl. 21. st. 4. ZM-a ni približno ne dopušta da se to pravo osobnosti zaštiti na odgovarajući način.
Budući da su prema Alaburić bez odgovarajuće satisfakcije ostali brojni građani teško povrijeđeni, omal-
ovaženi, nipodaštavani istinitim informacijama da su pripadnici određene nacije, vjere, spolne orijentacije,
ZM bi se trebao izmijeniti kako bi se osigurala odgovarajuća zaštita njihovih osobnih prava. Vidi Alaburić,
op. cit., str. 70.
9 Takve izjave nerijetko su govor mržnje sankcioniran posebnim kaznenim djelom u čl. 325. Kaznenog
zakona, NN, br. 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15., o javnom poticanju na nasilje i mržnju. Vidi više kod
Jagnić Nenadić, Gordana i dr., An introductory report on legal matters regarding online hate speech in Croatia
and Europe, Pravnik, br. 95., 2014., str. 145.
10 Jednako postupanje i jednakost u ovom se radu proučavaju zajedno kao dva usko povezana načela,
budući da zabrana diskriminacije proizlazi iz temeljnog načela jednakosti te predstavlja njegov izričaj.

članku 3. (poglavlje II. Temeljne odredbe) i članku 14. Ustava (poglavlje III. Zaštita
ljudskih prava i temeljnih sloboda). Dok čl. 3. Ustava propisuje da su “sloboda,
jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna
pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova
okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše (su) vrednote ustavnog
poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava“, članak 14. Ustava potvrđuje
načelo jednakog postupanja prema svim ljudima (državljanima i strancima) kada koriste
svoja prava i zabranjuje diskriminaciju po svim osnovama. Članak 14. Ustava u stavku
1. utvrđuje da “svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj
rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili
socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim
osobinama” (otvorena klauzula), dok u stavku 2. propisuje da su „svi (su) pred zakonom
jednaki”. Ove ustavne odredbe te posebice odredba o jednakosti svih pred zakonom,
obvezuju državu na poštovanje temeljnih sloboda i prava čovjeka i građanina, ali i na
jamstvo istih pojedincima naspram svakoga, štiteći ih tako i od zadiranja svake druge
građanskopravne osobe.11
Povreda prava na jednakost i jednako postupanje može dovesti do povrede jednog
ili više prava osobnosti, zaštita kojih je zajamčena svakoj fizičkoj i pravnoj osobi.
Stoga relevantne zakonske odredbe, kao što su primjerice, odredbe ZOO-a o pravima
osobnosti i naknadi neimovinske štete, mogu poslužiti u svrhu zaštite od nejednakog
postupanja odnosno diskriminacije. U prava osobnosti ZOO primjerično ubraja
prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost
osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr. (čl. 19. st. 2. ZOO). Nadalje, prema članku
19. stavku 3. ZOO-a, pravna osoba ima sva navedena prava osobnosti, osim onih
vezanih uz biološku bit fizičke osobe, a osobito pravo na ugled i dobar glas, čast, ime,
odnosno tvrtku, poslovnu tajnu, slobodu privređivanja i dr. Budući da povreda prava na
jednakost i jednako postupanje temeljem nekih od zabranjenih osnova diskriminacije
neupitno dovodi do povrede određenih prava osobnosti, kao što su to primjerice pravo
na dostojanstvo, pravo na privatnost, pravo na slobodu i pravo na duševno zdravlje, time
se otvara mogućnost zaštite tih prava pod pretpostavkama utvrđenim zakonom (čl. 19.
st. 1. ZOO), posebice naknade neimovinske štete s kojom je povreda prava osobnosti
u ZOO-u pojmovno izjednačena (čl. 1046. ZOO). Povezanost između povrede prava
osobnosti i prava na jednakost i jednako postupanje priznaje i naša sudska praksa. Tako
u jednoj od presuda iz 2011. godine Županijski sud u Varaždinu utvrđuje povredu prava
osobnosti na čast, dostojanstvo i ugled diskriminatornim ponašanjem tuženika kojim su
tužiteljima povrijeđena osnovna ljudska prava koja se štite kod svake osobe, napominjući
kako dostojanstvo, ugled i čast predstavljaju vrijednosti koje se štite i odredbama
Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje u tekstu:
11 Gavella, Osobna…, op. cit., str. 15. i 20. Više o horizontalnom učinku temeljnih prava između
privatnih osoba (engl. third-party effect ili njem. Drittwirkung) kod Mišćenić, Emilia, The Impact of the
Croatian Anti‐discrimination Law on Private Law Relations, u: Bodiroga‐Vukobrat, Nada / Rodin, Siniša /
Sander, Gerald (ur.), New Europe ‐ Old Values? Reform and Perseverance, Springer, 2015., str. 104.

EKLJP)12 i koje se kod svake osobe jednako vrednuju.13 Ovdje je potrebno istaknuti
kako od brojnih međunarodnih konvencija i ugovora koje čine dio našeg pravnog
poretka i po pravnoj su snazi iznad zakona (čl. 134. Ustava), a koje povezuju zaštitu
prava osobnosti i prava na jednakost i jednako postupanje kao temeljnih ljudskih prava,
najjači utjecaj na hrvatsko pravosuđe zasigurno ima EKLJP.14 Ista jamči zaštitu osobnih,
obiteljskih, imovinskih i drugih prava privatnim osobama, a koja je Republika Hrvatska
(dalje u tekstu: RH) kao stranka EKLJP, dužna štititi u svojem pravnom poretku, ali i
jamčiti njihovo ostvarenje i zaštitu naspram bilo čije protupravne radnje, uključujući
treće osobe.15 Posebice imajući u vidu slučajeve diskriminacije u medijima, potrebno je
istaknuti kako od istog standarda i stupnja zaštite polazi i ZM, koji u članku 1. stavku 2.
propisuje da će se njegove odredbe primjenjivati i tumačiti sukladno EKLJP-u. Isto čini
i antidiskriminacijsko zakonodavstvo, pa tako Zakon o ravnopravnosti spolova16 (dalje
u tekstu: ZRS) u članku 4. propisuje kako se odredbe toga zakona ne smiju tumačiti niti
primjenjivati na način koji bi ograničio ili umanjio sadržaj jamstava o ravnopravnosti
spolova koja izviru iz općih pravila međunarodnog prava, pravne stečevine Europske
zajednice, Konvencije Ujedinjenih naroda o uklanjanju svih oblika diskriminacije
žena, Ugovorima Ujedinjenih naroda o građanskim i političkim pravima odnosno
ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima te EKLJP-a.17
Korelaciju određenih prava osobnosti i prava na jednako postupanje odnosno zabranu
diskriminacije priznaje i pravo Europske unije (dalje u tekstu: EU), kojeg je RH kao
država članica EU-a dužna poštovati i primjenjivati.18 Naime, pored Ugovora,19 Povelje
12 Zakon o potvrđivanju KLJP i Protokola br. 1., 4., 6., 7. i 11., NN MU, br. 18/97., 6/99., 8/99.;
Zakon o potvrđivanju Protokola br. 13. uz KLJP, NN MU br. 14/02., 13/03.; Zakon o potvrđivanju Pro-
tokola br. 12. uz KLJP, NN MU br. 14/02., 9/05.; Zakon o potvrđivanju Protokola br. 14. uz KLJP, NN
MU, br. 1/06., 2/10.
13 Presuda Županijskog suda u Varaždinu, Gž.3123/11-2 od 25. listopada 2011.:
„(…) zbog povrede prava osobnosti na čast, dostojanstvo i ugled te diskriminatornog ponašanja tuženika,
obzirom da su tužiteljima povrijeđena osnovna ljudska prava koja se štite kod svake osobe (…)“;
„(…) postupanjem tuženika povrijeđeno njihovo dostojanstvo, ugled i čast koje vrijednosti se štite i odred-
bama Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i koje vrijednosti se kod svake osobe jednako vrednuju
(…)“.
14 Ključne međunarodne ugovore vidi kod Mišćenić, Emilia, Country Report for Croatia, u: Reich,
Norbert / Jessel-Holst, Christa / Josipović, Tatjana / Dollani, Nada (ur.), Autonomy and Antidiscrimination
in Private Law – the Experience of the Western Balkans. South East European Law School Network, Civil Law
Forum for South East Europe - Collection for Studies and Analyses, Tirana, 2014., str. 83.
15 Gavella, Nikola et al., Europsko privatno pravo, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb,
2002., str. 35.
16 Zakon o ravnopravnosti spolova, NN, br. 82/08., 125/11., 20/12., 138/12., 69/17.
17 Detaljno o odnosu slobode izražavanja i osobnih prava u svjetlu relevantne prakse Europskog suda
za ljudska prava kod Alaburić, Vesna, op.cit., str. 3. et seq.
18 Ugovor između država članica Europske unije i Republike Hrvatske o pristupanju Republike Hrvat-
ske Europskoj uniji, SL L 112 od 24. travnja 2012.; Zakon o potvrđivanju Ugovora između država članica
Europske unije i Republike Hrvatske o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji, NN MU br. 2/12.
i 5/13. (ispravak).
19 Konsolidirane verzije Ugovora o EU i Ugovora o funkcioniranju EU, SL C 202/1 od 7. lipnja 2016.

o temeljnim pravima EU-a20 i ključnih načela acquisa21 na to je obvezuje i članak 141.c

Ustava o primjeni prava EU-a te članak 141.d Ustava o pravima građana EU-a.22 Tako se
povezanost prava osobnosti i prava na jednakost i jednako postupanje ističe već u članku
2. Ugovora o Europskoj uniji (dalje u tekstu: UEU), prema kojemu se Unija temelji
na vrijednostima poštovanja ljudskog dostojanstva, slobode, demokracije, jednakosti,
vladavine prava i poštovanja ljudskih prava, uključujući i prava pripadnika manjina, a
20 Povelja temeljnih prava EU, SL C 202/2 od 7. lipnja 2016.

21 Radi se ponajprije o načelima lojalnosti i iskrene suradnje, izravne primjene prava EU-a, nadređe-
nosti prava Unije, usklađenog tumačenja, učinkovite zaštite (načela učinkovitosti i ekvivalentnosti) i načelu
izravnog učinka. U skladu s načelom izravne primjene prava EU-a, odredbe određenih EU pravnih akata
(npr. Ugovora, uredbi, odluka) izravno su primjenjive u državama članicama i bez njihova preuzimanja u
nacionalna prava. Vidi ESP odluka od 8. travnja 1976., C-43/75, Defrenne v SABENA, EU:C:1976:56; ESP
odluka od 12. prosinca 1974., C-36/74, Walrave and Koch v Association Union Cycliste Internationale and
Others, EU:C:1974:140; ESP odluka od 10. listopada 1973., C-34/73, Fratelli Variola Spa v Amministrazio-
ne delle finanze dello Stato, EU:C:1973:101. Dok je načelo lojalnosti i iskrene suradnje sadržano u čl. 4. st. 3.
UEU, načelo nadređenosti prava Unije i načelo usklađenog tumačenja se temelje na ustaljenoj praksi ESP/
SEU. U skladu s načelom nadređenosti prava Unije, u slučaju sukoba odredaba prava Unije i nacionalnog
prava, potonje će se isključiti od primjene i zamijeniti ili drugim usklađenim odredbama nacionalnog prava
ili odredbama prava Unije s izravnim učinkom. Iako je praksa ESP-a/SEU-a negirala horizontalni izravni
učinak direktiva, u slučaju Mangold i kasnije potvrđeno u slučaju Kücükdeveci, uzdiže načelo nediskrimina-
cije na osnovi dobi, kako je izraženo u recitalima 1. i 4. Direktive 2000/78/EZ, na razinu općeg načela EU
prava i zahtijeva od nacionalnih sudova da ne primjenjuju nacionalne odredbe suprotne tom općem načelu.
Vidi također ESP odluku od 15. srpnja 1964., C-6/64, Costa v. E.N.E.L., EU:C:1964:66; ESP odluku od
9. ožujka 1978., C-106/77, Amministrazione delle finanze dello Stato v Simmenthal, EU:C:1978:49; ESP
odluku od 17. prosinca 1970., C-11/70, Internationale Handelsgesellschaft mbH v Einfuhr- und Vorratsstelle
für Getreide und Futtermittel, EU:C:1970:114; ESP odluka od 22. studenog 2005., C-144/04, Mangold,
EU:C:2005:709; ESP odluku od 19. siječnja 2010., C-555/07, Kücükdeveci, EU:C:2010:21. Prema načelu
usklađenog tumačenja, nacionalni sudovi su dužni tumačiti čitavo nacionalno pravo usklađeno sa pravom
EU-a. Vidi ESP odluku od 10. travnja 1984., C-14/83, Von Colson and Kamann v Land Nordrhein-Westfa-
len, EU:C:1984:153; ESP odluku od 13. studenog 1990., C-106/89, Marleasing v Comercial Internacional
de Alimentación, EU:C:1990:395; ESP povezani slučajevi od 5. listopada 2004., C-397/01- C-403/01, Pfei-
ffer and Others, EU:C:2004:584; ESP odluku od 16. lipnja 2005., C-105/03, Pupino, EU:C:2005:386. Vidi
RODIN, Siniša, Pravo Europske unije i pravni poredak Republike Hrvatske 20 godina nakon hrvatskog
ustava, Opatija Inter-University Centre of Excellence, Working Paper, WP H2/2010.
22 Radi stvaranja pravne osnove za punopravno članstvo RH u EU, 2010. g. dolazi do izmjena Ustava
u koji se uvodi Poglavlje VII.A Europska unija, čiji čl. 141.b, 141.c i 141.d stupaju na snagu danom pri-
stupanja RH EU (NN, br. 76/10.) odnosno 1. srpnja 2013. Prema čl. 141.a Ustava, RH „sudjeluje u stva-
ranju europskog zajedništva, kako bi zajedno s drugim europskim državama osigurala trajni mir, slobodu,
sigurnost i blagostanje te ostvarila druge zajedničke ciljeve, u skladu s temeljnim načelima i vrijednostima
na kojima se EU zasniva“. U skladu s načelom učinkovite zaštite (načela učinkovitosti i ekvivalentnosti) i
načelom izravnog učinka, ostvarivanje prava koja proizlaze iz pravne stečevine EU-a, izjednačeno je s ostva-
rivanjem prava koja su zajamčena hrvatskim pravnim poretkom te je zaštita subjektivnih prava utemeljenih
na pravnoj stečevini EU-a zajamčena od strane hrvatskih sudova (čl. 141.c st. 1. i 3. Ustava). Nadalje, pravni
akti i odluke koje je RH prihvatila u institucijama EU-a primjenjuju se u RH u skladu s acquisom, dok
državna tijela, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave te pravne osobe s javnim ovlastima
izravno primjenjuju pravo EU-a (čl. 141.c st. 2. i 4. Ustava). Prema čl. 141.d st. 1. i 2. Ustava, državljani
RH građani su EU-a i uživaju prava koja im jamči njezina pravna stečevina, a koja se ostvaruju u skladu s
uvjetima i ograničenjima propisanima ugovorima na kojima se Unija temelji te mjerama prihvaćenima na
temelju tih ugovora. Svi građani EU-a u RH uživaju sva prava zajamčena pravnom stečevinom (čl. 141.d
st. 3. Ustava).

koje su zajedničke državama članicama.23 Prava osobnosti i prava na jednakost i jednako

postupanje isprepliću se i u odredbama Povelje temeljnih prava EU-a (npr. čl. 20.-
26.) kao i EKLJP-a, kojom su zaštićene vrijednosti i temeljna prava priznata kao opća
načela prava Unije (čl. 6. UEU). Pravo na samoodređenje pojedinca predstavlja nadalje
nadređeni cilj članka 19. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (dalje u tekstu:
UFEU)24 i temeljem njega usvojenih, tzv. EU Antidiskriminacijskih direktiva s kojima
je naše posebno antidiskriminacijsko zakonodavstvo usklađeno.25 Sve to u konačnici
odražava i praksa Europskog suda pravde (dalje u tekstu: ESP), odnosno Suda EU-a
(dalje u tekstu: SEU).26 Posljedično, svi primjenjivači prava pri tumačenju i primjeni
posebnog antidiskriminacijskog zakonodavstva, koje je u hrvatskom pravnom poretku
usvojeno upravo kao rezultat usklađivanja s europskim acquisom, trebaju uzeti u obzir
pristup od kojega spomenuti izvori pravne stečevine polaze, a prema kojem se povredom
prava osobnosti diskriminatornim postupanjem vrijeđaju temeljna ljudska prava.
3. Jamstvo i pravna zaštita u antidiskriminacijskom zakonodavstvu

Diskriminacija (lat. discriminare) neopravdano je različito postupanje prema
jednoj osobi ili skupini osoba, tj. nepovoljnije postupanje u odnosu na drugu osobu
ili skupinu osoba temeljem pravom zabranjenih osnova diskriminacije odnosno,
temeljem karakteristika po osnovi kojih nije dopušteno razlikovati pravne subjekte bez
opravdanog i objektivnog razloga.27 Zakon o suzbijanju diskriminacije28 (dalje u tekstu:
23 Detaljnije o mehanizmima kojima Unija jamči demokraciju, vladavinu prava i temeljna prava Evas,
Tatjana / Van Ballegooij Wouter, An EU mechanism on democracy, the rule of law and fundamental rights,
European Parliamentary Research Services, 2016.
24 Čl. 19. UFEU-a omogućava Vijeću da, odlučujući jednoglasno, u skladu s posebnim zakonodavnim
postupkom i uz prethodnu suglasnost Europskog parlamenta, poduzme odgovarajuće radnje radi suzbijanja
diskriminacije na temelju spola, rasnog ili etničkog podrijetla, vjere ili uvjerenja, invaliditeta, dobi ili spolne
orijentacije.
25 Direktiva Vijeća 2000/43/EZ od 29. lipnja 2000. o primjeni načela ravnopravnosti osoba bez ob-
zira na njihovo rasno ili etničko porijeklo, SL L 180/22, 19.7.2000; Direktiva Vijeća 2000/78/EZ od 27.
studenog 2000. o uspostavi okvira za jednak tretman na području zapošljavanja i odabira zvanja, SL L
303/16, 2.12.2000; Direktiva Vijeća 2004/113/EC od 13. prosinca 2004. kojom se primjenjuje načelo
ravnopravnosti muškaraca i žena u mogućnosti dobivanja i nabave roba, odnosno pružanja usluga, SL L
373/37, 21.12.2004. Direktiva 2006/54/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 5. srpnja 2006. o provedbi
načela jednakih mogućnosti i jednakoga tretiranja muškaraca i žena u pitanjima zapošljavanja i obavljanja
zanimanja, SL L 204/23, 26.7.2006 i opozvana Direktiva 2002/73/EZ Europskog parlamenta i Vijeća
od 23. rujna 2002. kojom se mijenja i dopunjuje Direktiva Vijeća 76/207/EEZ o primjeni načela ravno-
pravnosti muškaraca i žena s obzirom na mogućnost zapošljavanja, stručnog osposobljavanja i napredovanja
te radne uvjete, SL L 269/15 od 5.10.2002. usvojene su temeljem ex čl. 141. st. 3. UEZ-a odnosno sada
čl. 157 UFEU-a.
26 Više kod Lauber, Anna Verena, From Market Integration to Human Integration, u: Schulze, Reiner,
Non-Discrimination in European Private Law, Mohr Siebeck, Tübingen, 2011., str. 189.
27 Više kod Vasiljević, Snježana, Slično i različito, Diskriminacija u Europskoj uniji i Republici Hrvat-
skoj, TIM press, Zagreb, 2011., str. 21.
28 Zakon o suzbijanju diskriminacije, NN, br. 85/08., 112/12. Hrvatsko antidiskriminacijsko zakono-
davstvo se ugrubo može podijeliti na zakonodavstvo koje sadrži pojedine antidiskriminacijske odredbe i
posebno antidiskriminacijsko zakonodavstvo usvojeno kao rezultat usklađivanja s antidiskriminacijskim

ZSD) kao lex generalis u članku 1. stavku 1. propisuje kako je njegova svrha osiguravanje
zaštite i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka RH, stvaranje
pretpostavki za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređenje zaštite od diskriminacije na
osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog
uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu,
obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog
stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne
orijentacije.29,30 ZRS kao lex specialis u članku 5. propisuje kako „ravnopravnost spolova
znači da su žene i muškarci jednako prisutni u svim područjima javnog i privatnog života,
da imaju jednak status, jednake mogućnosti za ostvarivanje svih prava, kao i jednaku
korist od ostvarenih rezultata“ te u članku 6. stavku 1. uređuje kako diskriminacija
na temelju spola „označava svaku razliku, isključenje ili ograničenje učinjeno na
osnovi spola kojemu je posljedica ili svrha ugrožavanje ili onemogućavanje priznanja,
uživanja ili korištenja ljudskih prava i osnovnih sloboda u političkom, gospodarskom,
društvenom, obrazovnom, socijalnom, kulturnom, građanskom ili drugom području
na osnovi ravnopravnosti muškaraca i žena“. Glede područja primjene ratione personae,
ZSD se primjenjuje na postupanje svih državnih tijela, tijela jedinica lokalne i područne
(regionalne) samouprave, pravne osobe s javnim ovlastima te na postupanje svih pravnih
i fizičkih osoba. S druge strane, ZRS u članku 3. propisuje kako su državna tijela, tijela
jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravne osobe s javnim ovlastima
te pravne osobe u pretežitom vlasništvu države i jedinica lokalne i područne (regionalne)
samouprave dužni su u svim fazama planiranja, donošenja i provedbe pravnih akata,
odluka ili akcija, ocjenjivati i vrednovati učinke tih akata, odluka ili akcija na položaj
žena, odnosno muškaraca, radi postizanja stvarne ravnopravnosti žena i muškaraca te
provoditi programe izobrazbe o ravnopravnosti spolova za svoje djelatnike/ce. Glede
ratione materiae, ZSD prelazi okvire pojedinačnih EU Antidiskriminacijskih direktiva
koje preuzima te se primjenjuje osobito u područjima: 1. rada i radnih uvjeta (mogućnosti
obavljanja samostalne ili nesamostalne djelatnosti, uključujući kriterije za odabir i uvjete
pri zapošljavanju te napredovanju; pristup svim vrstama profesionalnog usmjeravanja,
acquisom. U potonju skupinu zakona ubraja se i ZSD, koji je kao lex generalis uveo novo, sustavno i opće
uređenje jednakog postupanja i zabrane diskriminacije u hrvatski pravni poredak 1. siječnja 2009. Pored
ZSD-a, koji preuzima Direktivu 2000/43/EZ, Direktivu 2000/78/EZ, Direktivu 2004/113/EZ i Direktivu
2006/54/EZ, s posljednje dvije direktive također je usklađen i ZRS kao lex specialis. Više kod Mišćenić, The
Impact…, op. cit., str. 97. et seq.
29 Potočnjak i Grgić kritiziraju ovakvo taksativno nabrajanje osnova diskriminacije te propust zakono-
davca da tu odredbu sroči kao otvorenu klauzulu, poput čl. 14. st. 1. Ustava. Utemeljeno na praksi Ustav-
nog suda, smatraju da pri tumačenju odnosa ovih dviju odredaba, ustavna otvorena klauzula omogućava
sudovima da u postupcima odlučujući temeljem Ustava i zakona kao zabranjenu osnovu diskriminacije
utvrde također i neku drugu karakteristiku koja nije spomenuta u Ustavu, ZSD-u, ZRS-u ili u drugom
pravnom aktu. Vidi Odluku Ustavnog suda br. U-I-764/2004 od 21. ožujka 2007. te Potočnjak, Željko /
Grgić, Andrea, Važnost prakse Europskog suda za ljudska prava i Europskog suda pravde za razvoj hrvatskog
antidiskriminacijskog prava, u: Crnić, Ivica et al. (ur.), Primjena antidiskriminacijskog zakonodavstva u
praksi, Centar za mirovne studije, Zagreb, 2011., str. 19.
30 O oblicima diskriminacije vidi infra, bilješka 50.

stručnog osposobljavanja i usavršavanja te prekvalifikacije), 2. obrazovanja, znanosti

i sporta, 3. socijalne sigurnosti, uključujući i područje socijalne skrbi, mirovinskog i
zdravstvenog osiguranja te osiguranja za slučaj nezaposlenosti, 4. zdravstvene zaštite, 5.
pravosuđa i uprave, 6. stanovanja, 7. javnog informiranja i medija, 8. pristupa dobrima
i uslugama te pružanju istih, 9. članstva i djelovanja u sindikatima, organizacijama
civilnoga društva, političkim strankama ili bilo kojim drugim organizacijama, te 10.
sudjelovanja u kulturnom i umjetničkom stvaralaštvu (čl. 8.). Pritom se riječ osobito
tumači na način da ista otvara mogućnost primjene ZSD-a i u drugim područjima
koja ovdje nisu izričito navedena. Nadalje, ZRS zabranjuje diskriminaciju u odnosu na
mogućnosti dobivanja i nabave roba kao i diskriminaciju u pružanju i pristupu uslugama
(čl. 6. st. 4.) i posebno naglašava zaštitu od diskriminacije u području: zapošljavanja i
rada (čl. 13., Poglavlje IV.), obrazovanja (čl. 14., Poglavlje V.), u pitanjima zastupljenosti
muškaraca i žena u političkim strankama (čl. 15., Poglavlje VI.), medija (čl. 16., Poglavlje
VII.) i glede statističkih podataka (čl. 17., Poglavlje VIII.).31
Usklađeno s europskim acquisom hrvatsko antidiskriminacijsko zakonodavstvo
propisuje posebnu zaštitu za slučajeve diskriminatornih istupa u medijima, koji uvijek
i neupitno dovode do povreda nekih od posebnih prava osobnosti, a osobito prava na
dostojanstvo diskriminiranoga. Tako ZSD zabranjuje diskriminaciju između ostalog
osobito u području javnog informiranja i medija (čl. 8. st. 1. toč. 7. ZSD). Isto čini i
ZRS koji u Poglavlju VII. pod naslovom Mediji propisuje da će isti kroz programske
sadržaje, programske osnove, programska usmjerenja i samoregulacijske akte promicati
razvoj svijesti o ravnopravnosti žena i muškaraca (čl. 16. st. 1. ZRS) te zabranjuje
javno prikazivanje i predstavljanje žena i muškaraca na uvredljiv, omalovažavajući ili
ponižavajući način, s obzirom na spol i spolnu orijentaciju (čl. 16. st. 2. ZRS).
Nadalje, u skladu s člankom 17. stavkom 1. toč. 4. ZSD-a jednom od četiri
posebne tužbe za zaštitu od diskriminacije,32 osoba koja tvrdi da je žrtva diskriminacije
po odredbama ZSD-a, ovlaštena je podnijeti tužbu i tražiti da se presuda kojom je
utvrđena povreda prava na jednako postupanje na trošak tuženika objavi u medijima.
Isti će zahtjev sud usvojiti ako utvrdi da je do povrede prava na jednako postupanje
došlo putem medija, ili ako utvrdi da je informacija o postupanju koje krši pravo na
31 Detaljno o usklađivanju s EU antidiskriminacijskim acquisom, Bodiroga‐Vukobrat, Nada, Country

report Gender equality, How are EU rules transposed into national law?, Croatia, European Commission, 2016.
32 U okviru Poglavlja V. ZSD-a razlikuju se dvije vrste postupka pred sudom, prema kojima svatko tko
smatra da mu je zbog diskriminacije povrijeđeno neko pravo može tražiti zaštitu toga prava u postupku u
kojem se njemu odlučuje kao o glavnom pitanju (parnični postupak), a može tražiti i zaštitu u posebnom
postupku propisanom u čl. 17. ZSD-a (čl. 16. ZSD). Dok se prva situacija odnosi na postupke gdje sud
pitanje povrede prava na jednako postupanje rješava kao prejudicijalno pitanje (čl. 12. st. 1. ZPP) ili prekida
postupak i nalaže stranci da spor riješi kao glavno pitanje u drugom postupku (čl. 213. st. 1. ZPP), druga se
odnosi na posebne tužbe za zaštitu od diskriminacije. Prema čl. 17. st. 1. toč. 1.-4. ZSD-a žrtva diskrimina-
cije može zahtijevati donošenje deklaratorne presude (tužba za utvrđenje diskriminacije), kondemnatorne
presude (tužba za zabranu ili otklanjanje diskriminacije ili njezinih posljedica), naknadu imovinske i nei-
movinske štete uzrokovane povredom prava zaštićenih ZSD-om (tužba za naknadu štete) i objavu presude
u medijima na trošak tuženika.

jednako postupanje bila objavljena u medijima, a objavljivanje presude je potrebno

radi potpune naknade učinjene štete ili zaštite od nejednakog postupanja u budućim
slučajevima (čl. 17. st. 4. ZSD). Osnovni cilj ove posebne tužbe odnosno publikacijskog
antidiskriminacijskog zahtjeva jest da u slučajevima u kojima se osoba diskriminatora
poslužila medijima kao sredstvom za povredu prava na jednakost i jednako postupanje,
odnosno za diskriminatorno postupanje, žrtvi diskriminacije ti isti mediji posluže kao
sredstvo borbe protiv diskriminatornog postupanja, na način da se objavom presude u
medijima, kojom se utvrđuje povreda prava na jednako postupanje, pred očima javnosti
osudi postupanje diskriminatora i zaštiti dostojanstvo žrtve diskriminacije.33 Tako će u
slučaju da usvoji zahtjev za objavom presude, sud naložiti njezinu objavu u cijelosti, ali
iznimno može odrediti objavu u dijelovima ili uklanjanje iz teksta određenih osobnih
podataka ako je to potrebno radi zaštite privatnosti stranaka i drugih osoba, a da ne
dovodi u pitanje svrhu pružene pravne zaštite (čl. 17. st. 5. ZSD). Također, presuda
kojom se nalaže objava u medijima, obvezuje i nakladnika medija u kojem treba objaviti
presudu, bez obzira na to je li bio stranka u postupku (čl. 17. st. 6. ZSD). Imajući u vidu
povezanost između povrede prava na jednako postupanje i prava osobnosti smatra se
da objava presude kojom se utvrđuje povreda prava na jednako postupanje u medijima
temeljem publikacijskog zahtjeva iz članka 17. stavka 1. toč. 4. ZSD-a, predstavlja
oblik nenovčane naknade neimovinske štete kojega ZOO u članku 1099. predviđa
za povrede prava osobnosti.34 Naime, prema članku 1099. ZOO-a „u slučaju povrede
prava osobnosti oštećenik može zahtijevati, na trošak štetnika, objavljivanje presude,
odnosno ispravka, povlačenje izjave kojom je povreda učinjena, ili što drugo čime se
može ostvariti svrha koja se postiže pravičnom novčanom naknadom“.35 Ipak Jelušić
naglašava razliku u učincima presuda donesenih temeljem spomenutih zakona.36 Naime,
pravomoćna presuda donesena temeljem spomenutih odredaba ZOO-a ima inter partes
učinak, odnosno obvezuje samo tuženika, dok presuda donesena temeljem odredaba
ZSD-a ujedno obvezuje i nakladnika medija odnosno djeluje ultra partes. Nužno je
napomenuti kako i mehanizam zaštite kolektivnih interesa, odnosno tzv. udružna tužba
33 Isti ratio slijede i odredbe ZM-a u čijem je čl. 40. st. 1. ZM-a propisano kako „svatko ima pravo
od glavnog urednika zahtijevati da bez naknade objavi ispravak objavljene informacije kojom su bila po-
vrijeđena njegova prava ili interesi“. Prema čl. 41. st. 1. ZM-a „ispravak se mora objaviti bez promjena i
dopuna na istom ili istovrijednom mjestu programskog prostora i na isti ili istovrijedan način na koji je bila
objavljena informacija na koju se ispravak odnosi“. Objavljivanje ispravka informacije smatra se jednim od
načina naknade neimovinske štete koja je osobi prouzročena informacijom objavljenom u medijima. Pravo
na ispravak čl. 38. st. 4. Ustava jamči svakomu komu je javnom viješću povrijeđeno Ustavom i zakonom
utvrđeno pravo. Više kod Prančić, Vicko, Pravo na ispravak objavljene informacije i pravo na odgovor na
objavljenu informaciju prema zakonu o medijima, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, vol. 58., br. 5.,
2008., str. 1231 et seq.
34 Vidi Crnić et al. (ur.), Primjena…, op. cit., str. 1. et seq.
35 Vidi odluku Ustavnog suda U-III-1558/2000 od 19. veljače 2004. prema kojoj se neimovinska šteta
može popraviti u nenovčanim oblicima, kao što su objavljivanje presude, objavljivanje ispravka, povlačenje
izjave ili što drugo čime se može ostvariti svrha koja se postiže naknadom i u obliku novčane naknade.
36 Jelušić, Damir, Postupak pred sudom u antidiskriminacijskim parnicama vođenima temeljem Zako-
na o suzbijanju diskriminacije, str. 8., dostupno na: www.pravnadatoteka.hr.

prema odredbama ZSD-a, predviđa između ostalog mogućnost postavljanja zahtjeva da

se presuda kojom je utvrđena povreda prava na jednako postupanje na trošak tuženika
objavi u medijima (čl. 24. st. 2. toč. 3. ZSD).37 Kako ZRS ne sadrži sličnu odredbu već
propisuje da se u slučajevima diskriminacije može podnijeti i udružna tužba (čl. 30. st.
3. ZRS), primijeniti će se relevantne odredbe ZSD-a kao lex generalisa, pa tako i odredba
o objavi presude kojom se utvrđuje povreda prava na jednako postupanje u medijima.
4. Naknada štete nastale diskriminatornim istupanjima u medijima

Daljnju ključnu poveznicu između povrede prava na jednako postupanje i prava
osobnosti predstavlja naknada štete kao pravni lijek privatnoga prava. Naime, ZSD,
ZRS, ali i brojni drugi zakoni u slučaju povrede prava na jednakost i jednako postupanje,
propisuju pravo na naknadu imovinske i neimovinske štete, pritom upućujući na
primjenu propisa koji uređuju obvezne odnose odnosno na ZOO.38 Tako prema članku
11. ZSD-a žrtva diskriminacije po odredbama ZSD-a ima pravo na naknadu štete
prema propisima koji uređuju obvezne odnose. Prema članku 30. stavku 2. ZRS-a u
slučajevima diskriminacije iz članaka 6., 7. i 8. ZRS-a osoba koja se smatra oštećenom
može zahtijevati naknadu štete po propisima obveznog prava o odgovornosti za štetu.39
U pravnoj literaturi se kritizira da je pravo na naknadu štete iz čl. 11. ZSD-a trebalo biti
uređeno u okviru Poglavlja V. ZSD-a u svezi s člankom 17. stavkom 1. toč. 3. ZSD-a
koji u posebne tužbe za zaštitu od diskriminacije ubraja i tužbu za naknadu imovinske
37 Institut udružne tužbe (engl. action for injunctions) kao sredstvo zaštite kolektivnih interesa skupina
koje tvrde da su žrtve diskriminacije uređen je u čl. 24. ZSD-a. Udruge, tijela, ustanove ili druge organizaci-
je koje su osnovane u skladu s zakonom, a imaju opravdani interes za zaštitu kolektivnih interesa određene
skupine ili se u sklopu svoje djelatnosti bave zaštitom prava na jednako postupanje, mogu podnijeti tužbu
protiv osobe koja je povrijedila pravo na jednako postupanje, ako učine vjerojatnim da je postupanjem
tuženika povrijeđeno pravo na jednako postupanje većeg broja osoba koje pretežno pripadaju skupini čija
prava tužitelj štiti. Ovom tužbom od županijskog suda se može zahtijevati da: (1) utvrdi da je postupanje
tuženika povrijedilo pravo na jednako postupanje u odnosu na članove skupine, (2) da se zabrani poduz-
imanje radnji kojima se krši ili može prekršiti pravo na jednako postupanje, odnosno da se izvrše radnje
kojima se uklanja diskriminacija ili njezine posljedice u odnosu na članove skupine, (3) da se presuda kojom
je utvrđena povreda prava na jednako postupanje na trošak tuženika objavi u medijima (čl. 24. st. 2. ZSD).
38 Prema čl. 1085.-1088. ZOO-a popravljanje imovinske štete obuhvaća uspostavu prijašnjeg stanja
i naknadu u novcu. Čl. 1099.-1106. ZOO-a o popravljanju neimovinske štete uređuju mogućnost neno-
včane naknade (u obliku objave presude odnosno ispravka, povlačenja izjave kojom je povreda učinjena ili
čim drugim na trošak štetnika) i pravične novčane naknade. Pravo na pravičnu novčanu naknadu neimovin-
ske štete je nezavisno od naknade imovinske štete (čl. 1100. st. 1. i st. 3. ZOO).
39 Iako ZOO sadrži odredbe o predugovornoj (čl. 349.), ugovornoj (čl. 342.-349.) i izvanugovornoj
odgovornosti (čl. 1045.-1084.) za štetu, pri čemu se primjenjuje pravilo o pretpostavljenoj subjektivnoj
odgovornosti (krivnja), Potočnjak i Grgurev smatraju da se o odgovornosti za štetu nastalu zbog diskrimi-
nacije mora odlučivati prema odredbama ZOO-a o izvanugovornoj odgovornosti. Vidi Potočnjak, Željko
/ Grgurev, Ivana, Odgovornost za neimovinsku štetu zbog diskriminacije na radu, u: Crnić, Ivica et al.,
Odgovornost za neimovinsku štetu zbog povreda prava osobnosti u vezi s radom, Narodne novine, Zagreb,
2007., str. 75. Dotle se prema Nikšiću povreda prava osobnosti može kvalificirati kao izvor izvanugovorne
obveze neovisne o ugovornom odnosu između oštećenika i štetnika, stoga što prava osobnosti postoje na
temelju zakona i u načelu ne nastaju na temelju ugovora. Nikšić, Saša, Odgovornost pružatelja zdravstvenih
usluga svojim zaposlenicima za neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti, u: Crnić et al., Odgovor-
nost..., op.cit., str. 117. et seq.

i neimovinske štete uzrokovane povredom prava zaštićenih ZSD-om.40 Nadalje, kao

što je spomenuto, neki pravni stručnjaci smatraju da druga posebna tužba za zaštitu od
diskriminacije, kojom se zahtijeva objava presude kojom se utvrđuje povreda prava na
jednako postupanje na trošak tuženika u medijima (čl. 17. st. 1. toč. 4. ZSD), predstavlja
nenovčanu naknadu neimovinske štete u smislu članka 1099. ZOO-a.41
Prema odredbama obveznog prava o odgovornosti za štetu na koje upućuju odredbe
antidiskriminacijskog zakonodavstva, povreda prava osobnosti u skladu s člankom
1046. ZOO-a pojmovno je izjednačena s neimovinskom štetom. Prema članku
1046. ZOO-a šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina
povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Budući da
povredom prava na jednakost i jednako postupanje temeljem zakonom zabranjenih
osnova diskriminacije, neupitno dolazi do povrede nekih od prava osobnosti, ista ipso
facto vodi neimovinskoj šteti i temelj je za njezinu novčanu i nenovčanu naknadu. Na
ovu povezanost ukazuje i naša sudska praksa, pa tako Županijski sud u Varaždinu u
već spomenutoj presudi iz 2011. godine, utvrđuje kako povreda prava osobnosti na
čast, dostojanstvo i ugled diskriminatornim ponašanjem tuženika vrijeđa osnovna
ljudska prava i predstavlja osnovu za dosudu pravične novčane naknade tužiteljima.42
Isto stajalište zauzima i ESP / SEU, koji primjerice u slučajevima von Colson i Leitner
neupitno zahtijeva i naknadu neimovinske štete,43 dok u doktrini Reich naglašava kako
diskriminacija povrjeđuje temeljna prava osobnosti i time čini neupitan temelj za
naknadu neimovinske štete.44 Tako se u hrvatskoj pravnoj doktrini smatra da je posebno
antidiskriminacijsko zakonodavstvo propisivanjem prava na naknadu neimovinske, ali i
imovinske štete, zapravo proširilo polje primjene članka 19. o pravima osobnosti u svezi
sa člankom 1046. ZOO-a.45 U skladu s člancima 1099. i 1100. ZOO-a neimovinska
40 Crnić et al., Primjena..., op.cit., str. 1. et seq.
41 Vidi supra, str. 6.
42 Presuda Županijskog suda u Varaždinu, Gž.3123/11-2 od 25. listopada 2011.:
„(…) svakom od tužitelja pripada pravična novčana naknada radi povrede njihovog prava osobnosti na čast,
ugled i dostojanstvo koju povredu su pretrpjeli izravnom diskriminacijom po tuženicima (…)“;
„(…) daje dovoljno osnova za dosudu pravične novčane naknade tužiteljima zbog povrede prava osobnosti
na čast, dostojanstvo i ugled te diskriminatornog ponašanja tuženika, obzirom da su tužiteljima povrijeđena
osnovna ljudska prava koja se štite kod svake osobe (…)“;
„Naime, samo po sebi je jasno kada se nekog fizički napadne isključivo zbog njegove seksualne orijentacije,
a koja činjenica je dio njegove osobnosti, da je toj osobi povrijeđeno pravo osobnosti na ugled, čast i dosto-
janstvo, da takva osoba nužno zbog navedenog osjeća ljutnju, neugodu, uznemirenost, strah, bol, osjećaj da
pred zakonom nisu svi jednaki bez obzira na to što je ponašanje štetnika protupravno“.
43 ESP odluka od 10. travnja 1984., C-14/83, Von Colson and Kamann v Land Nordrhein-Westfalen,
EU:C:1984:153; ESP odluka od 12. ožujka 2002., C-168/00, Leitner, EU:C:2002:163.
44 Vidi Reich, Norbert, The Impact of the Non-Discrimination Principle on Private Autonomy, u: Le-
czykiewicz, Dorota / Weatherill, Stephen (ur.), The Involvement of EU Law in Private Law Relationships,
Hart Publishing, Oxford, 2013., str. 273. (u prijevodu Emilie Mišćenić): „Smatram da se može istaknuti
ustavni argument kako bi se omogućila naknada neimovinske štete u slučajevima diskriminacije – budući
da diskriminacija povrjeđuje temeljna prava osobnosti i štoviše izričito je uključena u Povelju EU-a o temel-
jnim pravima (čl. 21. i 23.), mora postojati i adekvatna zaštita.“
45 Više o tome Mišćenić, Emilia, Autonomija i antidiskriminacija u privatnom pravu, Social Science

šteta se može popraviti nenovčanom naknadom (u obliku objave presude odnosno

ispravka, povlačenja izjave kojom je povreda učinjena ili čim drugim na trošak štetnika)
i pravičnom novčanom naknadom (čl. 1099. i 1100. ZOO). Pritom je prema članku
1100. st. 1. i 3. ZOO-a pravo na pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete nezavisno
o naknadi imovinske štete.46 Pri odlučivanju o pravičnoj novčanoj naknadi, sud će u
svakom pojedinom slučaju određivati opravdavaju li težina povrede i okolnosti slučaja
dodjelu iste (čl. 1100. st. 1. ZOO). Pritom bi pored posebnih uvjeta iz članka 1100.
st. 2. ZOO,47 prilikom odlučivanja o visini pravične novčane naknade neimovinske
štete, sudovi trebali uzimati u obzir i praksu ESP-a / SEU-a,48 kao i odredbe EU
antidiskriminacijskih direktiva s kojima je naše zakonodavstvo usklađeno, a prema
kojima pravno sredstvo odnosno sankcija mora biti učinkovita, proporcionalna i imati
odvraćajući učinak. Također, budući da je odluka o frustraciji diskriminirane osobe te o
odgovarajućoj naknadi rezultat diskrecijske ocjene suca, u pogledu dosuđivanih visina
naknade neimovinske štete trebali bi uzimati u obzir i postojeću praksu Ustavnog suda
i Europskog suda za ljudska prava o ustavnom i ljudskom pravu na jednako postupanje
i zabranu diskriminacije.49,50
Research Network, Working Paper, 2013., dostupno na: http://dx.doi.org/10.2139/ssrn.3148183.

46 Prema čl. 1100. st. 1. i 3. ZOO-a u slučaju povrede prava osobnosti „sud će (...) dosuditi pravičnu
novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema“.
47 Prema čl. 1100. st. 2. ZOO-a pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa
o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih i duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i
o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom. Ovi
elementi ne predstavljaju sami po sebi neimovinsku štetu, već samo činjenice i kriterije za određivanje visine
pravične novčane naknade. To je posljedica promjene koncepta neimovinske štete utvrđenog u ZOO-u
iz 1978. godine, stupanjem na snagu novoga ZOO-a u 2005. godine. Umjesto subjektivnog koncepta
neimovinske štete, koja je predstavljala uzrokovanje drugoj osobi fizičke i duševne boli i straha, ZOO iz
2005. godine je prihvatio objektivni koncept neimovinske štete, prema kojem povreda prava osobnosti
predstavlja neimovinsku štetu, pri čemu su pretrpljena fizička i psihička bol i strah samo jedni od kriterija
za određivanje visine pravične novčane naknade za ovu vrstu štete. Vidi Baretić, Marko, Pojam i funkcije
neimovinske štete prema novom Zakonu o obveznim odnosima, ZPFZ, vol. 56., 2006., str. 463.
48 Vidi ESP odluka od 10. srpnja 2008., C-54/07, Feryn, EU:C:2008:397, a glede naknade ne-
imovinske štete ESP odluka od 11. studenog 1997., C-409/95, Marschall v Land Nordrhein-Westfalen,
EU:C:1997:533 i ESP odluka od 10. travnja 1984., C-14/83, Von Colson and Kamann v Land Nordrhe-
in-Westfalen, EU:C:1984:153; ESP odluka od 8. studenog 1990., C-177/88, Dekker v Stichting Vormings-
centrum voor Jong Volwassenen, EU:C:1990:383.
49 Potočnjak/Grgurev, op. cit., str. 81. Vidi Crnić, Ivica, Utvrđivanje iznosa novčane naknade neimo-
vinske štete, Organizator, 2013.
50 Iz navedenog proizlazi kako su odredbe našeg obveznog prava, posebice odredbe o povredi prava
osobnosti i naknadi neimovinske štete, i prije samog usklađivanja hrvatskoga prava s europskim antidiskri-
minacijskim acquisom na odgovarajući način štitile od nejednakog odnosno diskriminatornog postupanja.
Tako su u okviru općih načela glave ZOO-a o izvanugovornim obveznim odnosima u čl. 1047. ZOO-a
uređeni pravni instrumenti za uklanjanje izvora opasnosti od štete, a u čl. 1048. ZOO-a prestanak već za-
počete štetne radnje koja povređuje prava osobnosti. Radolović ističe kako potonja negatorna pravna zaštita
prava osobnosti iz čl. 1048. ZOO-a može uspješno poslužiti kao sudska intervencija u medijskom pravu te
se iznimno može koristiti kada tužba radi ispravka odnosno odgovora na informaciju prema ZM-u ne daje
željene rezultate Vidi Radolović, Aldo, Pravo osobnosti u novom Zakonu o obveznim odnosima, Zbornik
Pravnog fakulteta u Rijeci, vol. 27., br. 1., 2006., str. 153. i 159. Kada je riječ o povredama prava osobnosti

5. Sudska praksa o povredi prava osobnosti diskriminacijom u hrvatskim

medijima
5.1. Općenito
Različito od sudske prakse o povredama prava osobnosti sredstvima javnog priopćavanja
i medijima,51 domaća sudska praksa utemeljena na posebnom antidiskriminacijskom
zakonodavstvu još uvijek je vrlo oskudna te pati od bezbroj nedostataka, posebice glede
obveze tumačenja i primjene istog u skladu s europskim acquisom.52 Tako su naši sudovi
primjerice odbijali tužbene zahtjeve radi nepostojanja stvarne žrtve diskriminacije,
iako je tumačeći odredbe Direktive 2000/43/EZ u predmetu Feryn, ESP utvrdio da
osoba u usporedivoj situaciji može biti hipotetska (tzv. hypothetical comparator),53 a
što se između ostalog može zaključiti i iz samih zakonskih definicija diskriminacije.54
u medijima, kao lex specialis primijenit će se odredbe ZM-a, čiji čl. 22. uređuje naknadu neimovinske štete.
Prema čl. 22. st. 1. ZM-a nematerijalna šteta se u pravilu naknađuje objavljivanjem ispravka informacije
i isprikom nakladnika te isplatom naknade sukladno općim propisima obveznog prava. U skladu s čl. 22.
st. 2. ZM-a pravo na tužbu za naknadu nematerijalne štete sukladno općim propisima obveznog prava ima
osoba koja je prethodno zatražila od nakladnika objavljivanje ispravka sporne informacije odnosno isprike
nakladnika kada ispravak nije moguć. O problematičnim tumačenjima i primjeni ove osobito sporne odred-
be u sudskoj praksi detaljnije Bukovac Puvača, Maja, Neka pitanja zaštite prava osobnosti povodom povreda
u medijima, Pravna riječ, br. 13., 2016., str. 111.
51 Vidi Bukovac Puvača, op.cit., str. 111. et seq.
52 Detaljnije kod Mišćenić, Emilia/Kesonja, Dijana, The Enforcement and Effectiveness of Anti-Dis-
crimination Law: Chapter 8 Croatia, u: Mercat-Bruns, Marie, Oppenheimer, David B., Sartorius, Cady
(ur.), Enforcement and Effectiveness of Discrimination Law in a Global World, Springer, 2018. Vidi i
Poretti, Paula, Antidiskriminacijsko zakonodavstvo i sudska praksa u RH – Individualna i udružna antidis-
kriminacijska tužba kao (ne) djelotvorna sredstva za ostvarenje pravne zaštite, Zbornik Pravnog fakulteta u
Rijeci, vol. 36., br. 2., 2015., str. 907.-944.
53 Iako je predsjednik suda nadležnog za radne sporove u Briselu, odbio zahtjev upućen od strane
Centrum voor gelijkheid van kansen en voor racismebestrijding’s, posebice utvrđujući da nema ni dokaza niti
presumpcije da se osoba prijavila za posao i da nije bila zaposlena radi svojeg etničkog podrijetla, ESP je
utvrdio u predmetu C-54/07, Feryn, EU:C:2008:397, para. 25.: „Činjenica da poslodavac javno iskazuje da
neće primiti zaposlenike određene etničke ili rasne pripadnosti, što je vrlo vjerojatno da će jako razuvjeriti
kandidate od podnošenja njihovih kandidatura i što će u skladu s time spriječiti njihov pristup tržištu rada,
predstavlja izravnu diskriminaciju u pogledu zapošljavanja u smislu Direktive 2000/43/EZ. Postojanje ta-
kve izravne diskriminacije ne zavisi od utvrđenja žalitelja koji tvrdi da je bio žrtvom“.
54 Prema definicijama diskriminacije iz odredaba ZSD-a i ZRS-a, osobe koje su u usporedivom
pravnom položaju nemaju jednake mogućnosti pri stjecanju i ostvarivanju prava, odnosno stavljene su u
nepovoljniji položaj temeljem neke od zabranjenih osnova diskriminacije, a ne postoji u pravu utemeljeno
opravdanje za takvo razlikovanje (čl. 1. ZSD i čl. 6. ZRS). Prema čl. 1. st. 2. ZSD smatra se diskriminaci-
jom stavljanje bilo koje osobe, kao i osobe povezane s njom rodbinskim ili drugim vezama u nepovoljniji
položaj po osnovi iz čl. 1. st. 1. ZSD-a (asocijativna diskriminacija) ili na temelju pogrešne predodžbe o
postojanju njime propisane osnove za diskriminaciju (čl. 1. st. 3. ZSD). Čl. 2. st. 1. ZSD-a definira izravnu
diskriminaciju kao postupanje uvjetovano nekim od osnova iz čl. 1. st. 1. ZSD kojim se osoba stavlja ili je
bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji. Prema
čl. 2. st. 2. ZSD-a neizravna diskriminacija postoji kada naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa,
stavlja ili bi mogla staviti osobe u nepovoljniji položaj po osnovi iz čl. 1. st. 1., u odnosu na druge osobe u
usporedivoj situaciji, osim ako se takva odredba, kriterij ili praksa mogu objektivno opravdati legitimnim
ciljem, a sredstva za njihovo postizanje primjerena su i nužna. Isto tako čl. 7. 1. ZRS-a definira izravnu dis-

U sličnom slučaju Asociaţia Accept, pri tumačenju odredaba Direktive 2000/78/EZ,

osim što je iznova ponovio kako ne mora postojati stvarna žrtva diskriminacije, SEU
je zaključio kako se može utvrditi postojanje diskriminacije i u slučaju kada izjave u
medijima dolaze od osobe koja se u javnosti percipira kao osoba koja ima vodeću ulogu
u nogometnom klubu, iako ne može donositi odluke ili predstavljati klub u pitanjima
politike zapošljavanja.55 Upravo iz istih razloga, u jednom od niže prikazanih slučajeva
suprotno spomenutoj praksi ESP-a/SEU-a, sud odbija zahtjev iz udružne tužbe protiv
izvršnog dopredsjednika nogometnog kluba. Sudovi su također nerijetko zanemarivali
sadržaj zakonskih odredaba o okretanju tereta dokazivanja56 i u potpunosti prebacivali
teret dokazivanja postojanja diskriminacije na tužitelje. Nadalje, u više slučajeva
diskriminacije putem medija, sudovi su isključili element protupravnosti pozivanjem na
međunarodnim ugovorima, Ustavom te zakonom zajamčeno pravo slobode mišljenja
i izražavanja misli, dovevši ga tako u sukob s istim pravnim izvorima zajamčenim
temeljnim ljudskim pravima i pravima osobnosti.
kriminaciju kao svako postupanje uvjetovano spolom kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla
biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji. Čl. 7. st. 2. ZRS-a propisuje da
neizravna diskriminacija postoji kada neutralna pravna norma, kriteriji ili praksa stavljaju osobe jednoga
spola u nepovoljniji položaj u odnosu na osobe suprotnog spola, osim ako je ta pravna norma, kriterij ili
praksa objektivno opravdana legitimnim ciljem, a sredstva usmjerena postizanju tog cilja primjerena su i
nužna. U smislu čl. 1. ZSD-a uznemiravanje i spolno uznemiravanje (čl. 3. ZSD), poticanje na diskrimi-
naciju i propuštanje razumne prilagodbe (čl. 4. ZSD) i segregacija (čl. 5. ZSD) smatraju se diskriminacijom.
I prema odredbama ZRS-a poticanje druge osobe na diskriminaciju (čl. 6. st. 5. ZRS), uznemiravanje i
spolno uznemiravanje (čl. 8. ZRS) smatraju se diskriminacijom. Nadalje, čl. 6. ZSD-a uređuje teže oblike
diskriminacije kao što su višestruka diskriminacija, ponovljena diskriminacija, produljena diskriminacija i
diskriminacija s posebno teškim posljedicama za žrtvu.
55 U konkretnom je slučaju dioničar odnosno u medijima predstavljen kao patron nogometnog kluba,
gospodin Becali, dao izjavu u medijima iz koje proizlazi kako ne bi dopustio transfer profesionalnog igrača X
radi njegove navodne homoseksualne orijentacije, već kako radije preferira zapošljavanje igrača iz juniorskog
tima. Vidi SEU odluka od 25. travnja 2013., C-81/12, Asociaţia Accept, EU:C:2013:275, para. 36. i 53.:
„Očito je iz sudske prakse Suda da izravna diskriminacija u smislu članka 2(2)(a) Direktive 2000/78 ne zna-
či da mora postojati utvrđiv žalitelj koji tvrdi da je bio žrtvom takve diskriminacije (...) U svjetlu prethodno
rečenog, odgovor na prvo i drugo pitanje je da se članci 2(2) i 10(1) Direktive 2000/78 moraju tumačiti
u značenju da činjenice kao ove iz kojih proizlazi spor u glavnom postupku mogu rezultirati ‘činjenicama
iz kojih se može pretpostaviti da je došlo do … diskriminacije’ vezano uz profesionalni nogometni klub,
iako su sporne izjave došle od osobe koja se predstavlja i poima u medijima i u široj javnosti kao osoba koja
igra vodeću ulogu u tom klubu, bez da nužno ima poslovnu sposobnost da istog obvezuje ili predstavlja u
pitanjima zapošljavanja.“
56 Prema čl. 20. st. 1. ZSD-a „ako stranka u sudskom ili drugom postupku tvrdi da je povrijeđeno
njezino pravo na jednako postupanje prema odredbama ovoga Zakona, dužna je učiniti vjerojatnim da je
došlo do diskriminacije. U tom slučaju teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj stran-
ci“. Prema čl. 30. st. 4. ZRS-a „ako stranka u postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako
postupanje dužna je iznijeti činjenice koje opravdavaju sumnju da je došlo do diskriminacijskog postupan-
ja. U tom slučaju teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj stranci.“ Uređenje tereta
dokazivanja u čl. 30. st. 4. ZRS-a Dika smatra neuobičajenim, stoga što žrtva mora iznijeti sudu činjenice
koje opravdavaju sumnju da je došlo do diskriminacije. Tek u tom slučaju teret dokazivanja da nije bilo
diskriminacije leži na protivnoj stranci. Vidi Dika, Mihajlo, Sudska zaštita u diskriminacijskim stvarima, u:
Crnić et al., Primjena..., op. cit., str. 76.

5.2. Odabrani slučajevi57

5.2.1. Beogradski poučak
Od poznatijih slučajeva diskriminacije putem medija kojom se povređuju osobna
prava pojedinaca izdvaja se slučaj „Beogradski poučak“. Pod istim je nazivom svećenik
Katoličke Crkve na svojem internetskom blogu objavio tekst u kojem u povodu
održane povrke Gay Pride u listopadu 2010. u Beogradu, uznemiravao te poticao na
diskriminaciju i nasilje naspram osoba istospolne orijentacije. U listopadu i studenom
iste godine svećenik nastavlja objavljivati tekstove na internetskom blogu te daje izjave
u medijima, kojima diskriminira i povređuje dostojanstvo osoba istospolne orijentacije.58
U povodu podnesene udružne tužbe, Županijski sud u Rijeci utvrđuje diskriminaciju
učinjenu pisanjem članaka na blogu koji se nalazi na internet stranici, zabranjuje daljnje
objavljivanje tekstova te nalaže uklanjanje tekstova s bloga, kojima isti na bilo koji način
diskriminira osobe iste spolne orijentacije, kao i objavu presude u dvjema dnevnim
novinama na trošak diskriminatora.59 Pritom je važno istaknuti kako je tuženik u
odgovoru na tužbu kao i u žalbi na prvostupanjsku presudu, svoje tekstove objavljene
na blogu, kao i druge javne nastupe pokušao opravdati upravo pravom na iznošenje
vlastitog mišljenja. Naime, tuženik je u jednom od objavljenih tekstova naglasio kako
isti predstavljaju “njegova mišljenja o događajima u svijetu i kod nas”.60 Vrhovni sud
57 Autorica napominje kako je rad pisan za potrebe domaće znanstvene konferencije „Povreda prava
osobnosti u hrvatskom i europskom pravu“, održane na Pravnom fakultetu u Rijeci 28. veljače 2014., na
kojoj je i izložen te obuhvaća odabrane slučajeve i sudsku praksu dostupnu u veljači 2014.
58 Radi se o čak tri teksta na internetskom blogu pod sljedećim nazivima: 1. „Beogradski poučak“ od
11. listopada 2010.; 2. „Koliko mi je poznato, do sada niti jedan novinar u Hrvatskoj nije osudio perverzije
lezbijki i homoseksualaca u Španjolskoj“ od 10. studenog 2010.; 3. „Snažno podržavam pravo na usvajanje
djece lezbijkama i homoseksualcima”; te o nastupu u televizijskoj emisiji „R. C.“ od 24. listopada 2010.
59 Presuda Županijskog suda u Rijeci P-15/2010 od 3. listopada 2011.:
„I. Utvrđuje se da je F. J. pisanjem članka na svome blogu koji se nalazi na Internet stranici …, naslova
„…“, od 11. listopada 2010. te članka naslova „…“, od 10. studenog 2010. u kojem homoseksualce i lez-
bijke naziva bolesnima, perverznim, besramnim jadnicima, osobama bolesnih usmjerenja, nenormalnima,
perverznima i nastranim osobama, diskriminirao osobe iste spolne orijentacije.
II. Zabranjuje se F. J. daljnje objavljivanje tekstova na svome blogu, koji se nalaze na Internet stranici ...,
kojima isti na bilo koji način diskriminira osobe iste spolne orijentacije u roku od 8 dana.
III. Nalaže se F. J. da sa svoga bloga koji se nalazi na Internet stranici ..., ukloni sve tekstove kojima diskri-
minira osobe iste spolne orijentacije (…),
IV. Ova presuda objavit će se u dnevnim novinama „N. l.“ i „J. l.“ u roku od 8 dana sve na trošak tuženika.
V. Odbijaju se tužitelji s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva kao neosnovanim.
VI. Nalaže se tuženiku da tužiteljima naknadi parnični trošak u iznosu 5.996,75 kn u roku od 8 dana, dok
se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u preostalom dijelu odbija.“
60 Ova je rečenica mogla bi biti važna i u kontekstu liste iznimaka od zabrane diskriminacije iz čl. 9.
ZSD-a. Prema čl. 9. st. 1. ZSD diskriminacija u svim pojavnim oblicima je zabranjena i prema njegovom
st. 2. iznimno od stavka 1., ne smatra se diskriminacijom stavljanje u nepovoljniji položaj u sljedećim sluča-
jevima: „(…) 5. pri obavljanju profesionalnih aktivnosti, odnosno zasnivanju radnog odnosa, uključenju u
članstvo te u djelovanju koje je u skladu s naukom i poslanjem crkve i vjerske zajednice upisane u Evidenciju
vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj te druge javne ili privatne organizacije čiji se sustav vrijednosti
temelji na vjeri ili uvjerenju, a koja djeluje u skladu s Ustavom i zakonom, ako tako zahtijevaju vjerska
doktrina ili uvjerenja, u slučaju kada zbog prirode tih aktivnosti ili okolnosti u kojima se obavljaju, vjera ili

RH (dalje u tekstu: VSRH) je u povodu žalbe potvrdio prvostupanjsku presudu,61 a

glede pozivanja na ustavno pravo slobode mišljenja i izražavanja misli iz članka 38.
stavka 1. Ustava kao razloga za isključenje protupravnosti, ustanovio kako je sloboda
mišljenja i izražavanja misli, u ovom slučaju zakonom ograničena u onoj mjeri u kojoj
je to potrebno da se osiguraju, priznaju i poštuju prava i slobode drugih osoba, a što je
propisano nizom izvora međunarodnog prava.62 Iz konkretnog slučaja proizlazi, kako
mediji mogu poslužiti kao iznimno utjecajno i opasno sredstvo za diskriminaciju i
povredu prava osobnosti. Tako su spomenuti tekstovi i izjave u medijima, povrh toga
što su sami predstavljali diskriminatorno postupanje, rezultirali brojnim komentarima
čitatelja internetskog bloga i gledatelja televizije, a od kojih su mnogi također bili
diskriminatorne prirode.
5.2.2. Baletani tekstopisci, novinari
Kao drugi relevantan slučaj povrede prava osobnosti diskriminacijom u medijima
ističe se sljedeća izjava izvršnog dopredsjednika nogometnog kluba D. objavljena u J.l.
od 16. studenog 2010. prema kojoj su osobe homoseksualne orijentacije fizički slabija
skupina koja ne može igrati nogomet: „U mojoj reprezentaciji gayevi također ne bi
igrali. Ne vidim čovjeka gay reprezentacije kako ide glavom na kopačku, ali ga vidim
kao baletana tekstopisca, novinara.“ Iako su u podnesenoj udružnoj tužbi tužitelji svoje
zahtjeve utemeljili na odredbama ZSD-a, ZRS-a i Zakona o istospolnim zajednicama
(dalje u tekstu: ZIZ)63 kao tri temeljna zakona antidiskriminacijskog zakonodavstva
te se pozvali i na odredbe EU Antidiskriminacijskih direktiva i relevantnu praksu
ESP-a, Županijski sud u Zagrebu u potpunosti je odbio tužbeni zahtjev. Od razloga
za odbijanje tužbenog zahtjeva izdvajamo sljedeće: : „(…) ovaj sud je zauzeo stajalište
da u konkretnom slučaju sama izjava tuženika koja glasi (…) ne znači radnju, nikakvo
nepovoljno postupanje, već se radi o hipotetskoj izjavi tuženika iz koje proizlazi da u
njegovoj reprezentaciji također ne bi igrale osobe iste seksualne orijentacije a kojom se ni
na koji način osobe gay populacije ne stavljaju niti bi mogle biti stavljene u nepovoljniji
položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji.“; „(…) sud smatra da se ne može govoriti
uvjerenje neke osobe predstavljaju istinski, zakonit i opravdan uvjet za obavljanje posla, uzimajući u obzir
sustav vrijednosti te organizacije (…)“. No VSRH u presudi Gž 38/2011-2 od 7. ožujka 2012. naglašava
kako „nije ostvaren razlog koji bi prema čl. 9. st. 2. t. 5. ZOSD mogao iznimno opravdati diskriminaciju,
jer nije riječ o djelovanju koje bi bilo u skladu s naukom i poslanjem katoličke crkve te suglasno crkvenoj
doktrini, uvjerenju i njenim ciljevima“.
61 Presuda VSRH Gž 38/2011-2 od 7. ožujka 2012.:
„I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Županijskog suda u Rijeci poslovni broj
P-15/10-15 od 3. listopada 2011. u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen (t. I., II., III., IV. i VI. izreke).
II. Zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu odbija se kao neosnovan.“
62 Presuda VSRH Gž 38/2011-2 od 7. ožujka 2012.: „Međutim, sloboda mišljenja i izražavanja misli u
ovom slučaju je zakonom ograničena i to samo u onoj mjeri u kojoj je to potrebno da se osiguraju, priznaju i
poštuju prava i slobode drugih osoba, a što je propisano nizom izvora međunarodnog prava i to čl. 19. Opće
deklaracije ujedinjenih naroda o pravima čovjeka, zatim Međunarodnog pakta o građanskim i političkim
pravima i Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (čl. 10.) (…)“.
63 Zakon o istospolnim zajednicama, NN, br. 116/03., koji je u međuvremenu prestao važiti s stupan-
jem na snagu Zakona o životnom partnerstvu osoba istog spola, NN, br. 92/14.

o izravnoj diskriminaciji u odnosu na osobe iste spolne orijentacije jer ne postoji odluka
odnosno postupak kojim je neka od osoba iste seksualne orijentacije dovedena ili bi mogla
biti dovedena u nepovoljniji položaj od druge osobe.“; „(…) budući da je tuženik izvršni
dopredsjednik NK „D.“ to isti nema utjecaja na odluku tko će igrati u reprezentaciji
(…)“; „(…) tužitelji koji smatraju da su žrtve izravne diskriminacije moraju dokazati
da postoji vjerojatnost da određena radnja predstavlja akt izravne diskriminacije (…)“;
„(…) sud smatra da navedena izjava tuženika ne predstavlja djelo diskriminacije već se
radi o tuženikovom vrijednosnom sudu (…)“.64 Osim što su navedeni razlozi u izravnoj
suprotnosti sa zaključcima ESP-a / SEU-a u spomenutim predmetima Feryn i Asociaţia
Accept,65 sud je također povrijedio odredbu članka 20. ZSD-a o teretu dokazivanja. Time
je suprotno europskom antidiskriminacijskom acquisu, s kojim je naše zakonodavstvo
usklađeno, presudio u korist tuženika, koji se medijima poslužio kao sredstvom za
diskriminaciju i povredu prava osobnosti osoba istospolne orijentacije. Čak štoviše, iako
je sud istaknuo „(…) da je nesporno da sama tuženikova izjava vrijeđa najviše civilizacijske
vrednote, kao što su međusobna tolerancija i poštivanje različitosti (…)“, zaključuje da
isto „(…) nije ni u kakvoj svezi s postupanjem tuženika koje je bilo ili je ili bi moglo
biti te kao takvo dovesti do diskriminatorskog postupanja“. Sud nastoji diskriminatorno
postupanje opravdati argumentom tuženikova vrijednosna suda, utvrđujući kako „(…)
se radi o izjavi tuženika i njegovom mišljenju kao apsolutnom građanskom pravu koje
je javno izrekao koristeći se jednim od temeljnih ljudskih prava, pravom na slobodu
izražavanja. Sloboda izražavanja znači pravo svakog pojedinca reći što misli i u što vjeruje
da je istina, to je pravo biti sam u mišljenju i to je pravo biti u krivu“. Time dolazi do
zaključka da bi usvajanjem tužbenog zahtjeva bilo povrijeđeno temeljno ljudsko pravo
tuženika na slobodu izražavanja, sadržano u čl. 10. EKLJP-a kao i čl. 38. Ustava te
zauzima stajalište „(…) da se u konkretnom slučaju ne radi o diskriminaciji u smislu
odredaba ZSD već o tuženikovom mišljenju koje je javno izrekao koristeći se slobodom
prava izražavanja i koje od tada nije samo individualno nego i građansko pravo i sloboda
koje jamči pravo na razlike mišljenja a što je temeljni preduvjet opstanka a i izgradnje
demokratskog društva“. Pritom je važno istaknuti kako se u razvijenoj argumentaciji
o pravu na slobodu izražavanja i mišljenja, sud ne osvrće na sadržaj izjave tuženika
dane tijekom sudskog postupka u kojoj isti navodi da je sporna izjava u medijima
izrečena „u šaljivom tonu“, a čime dovodi u pitanje obrazloženje suda o vrijednosnom
sudu tuženika. Tako je prema Prančiću vrijednosni sud iskaz koji nastaje misaonim
procesom i sadržava mišljenje, ocjenu ili zaključak o određenom pitanju te izražava
„(…) subjektivno stajalište o ljudskim radnjama, događajima, stanjima, odnosima,
osobinama i pojavama (…)“.66 Presudu Županijskog suda u Zagrebu potvrđuje i VSRH
64 Presuda Županijskog suda u Zagrebu 15 Pnz-6/10-27 od 24. ožujka 2011.

65 Iako se osvrnuo na zaključke ESP-a iz predmeta Feryn, sud je ustanovio da se oni ne mogu primijen-
iti u konkretnom slučaju, jer iako u navedenom predmetu također nije bilo konkretne žrtve diskriminacije,
spomenuta odluka ima uporište u Direktivi 2000/43/EZ te stoga ne obuhvaća osobe iste spolne orijentacije.
66 Prančić ističe da ako negativan vrijednosni sud nije upućen samo javnosti, odnosno ako njegovo
objavljivanje nije bilo u javnom interesu, nego mu je primarni cilj povreda i omalovažavanje osobnosti, tada
se nakladnik ne može osloboditi odgovornosti za štetu koja je prouzročena objavljenom informacijom. Vidi

kao drugostupanjski sud te odbija žalbu kao neosnovanu, navodeći između ostalog kako
prema pravnom shvaćanju suda: „(…) u konkretnom slučaju ne postoje okolnosti na
temelju kojih bi se moglo osnovano zaključiti da je homoseksualcima po osnovi spolne
orijentacije bio onemogućen ili otežan pristup nogometnoj reprezentaciji, a posebno da
bi to bila posljedica sporne tuženikove izjave (…)“; „(…) je neosnovana tvrdnja tužitelja
o mogućnosti tuženikovog utjecaja na izbor igrača koji će igrati u reprezentaciji.“;
„(…) izjava se ne može smatrati niti poticanjem na diskriminaciju (…)“; „Sporna
tuženikova izjava ne može se smatrati niti uznemiravanjem (…), jer (…) nije uvredljiva
i uznemiravajuća u toj mjeri da kod njih uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili
uvredljivo okruženje (…)“.67 Time VSRH iznova ponavlja pogrješke prvostupanjskoga
suda u primjeni antidiskriminacijskog zakonodavstva suprotno europskom acquisu, a na
poštovanje kojega smo bili obvezani i prije pristupanja EU-u, odnosno tijekom trajanja
istoga sudskog postupka.68
5.2.3. Vatreni
Slično kao u prethodno opisanom slučaju, Županijski sud u Zagrebu odbija zahtjeve
iz dviju udružnih tužbi podnesenih protiv predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza
(dalje u tekstu: HNS) radi njegove izjave dane u „V.l.“ u studenom 2010. g., kojom
sugerira da su osobe iste spolne orijentacije bolesne osobe kojima on nikada ne bi dopustio
da igraju u nacionalnoj nogometnoj reprezentaciji: „Za gaya nema mjesta u vatrenima
(…). Ne, na svu sreću, nogomet igraju samo zdravi ljudi.“ Tako u jednoj od istih presuda
prvostupanjski sud smatra da je sporna izjava u medijima vid izravne diskriminacije u
smislu članka 2. stavka 1. ZSD-a i ocjenjuje ju povredom dostojanstva te skupine. No,
sud ipak odbija tužbeni zahtjev jer utvrđuje da tuženik nije govorio u svoje ime već
u ime HNS-a i posljedično nije pasivno legitimiran u sporu te stoga što u postupku
tužitelji nisu dokazali nastupanje negativnih posljedica takvog ponašanja tuženika u
Prančić, op.cit., str. 1240.-1241.

67 Presuda VSRH, Gž 12/11-2 od 18. travnja 2012.
68 EU Antidiskriminacijske direktive u hrvatski pravni poredak preuzete su kao posljedica ispunjavanja
obveze usklađivanja hrvatskoga važećeg zakonodavstva s acquis communautaire, propisane u čl. 69. Spo-
razuma o stabilizaciji i pridruživanju potpisanog između Republike Hrvatske, s jedne strane i Europskih
zajednica i njihovih država članica, s druge (dalje u tekstu: SSP). Vidi Zakon o potvrđivanju Sporazuma
o stabilizaciji i pridruživanju između Republike Hrvatske i Europskih zajednica i njihovih država članica,
NN, br. 14/01., 15/01., 14/02., 1/05., 7/05., 9/05. i 11/06. U hrvatskoj pravnoj doktrini i sudskoj praksi
ova se odredba tumači na način da ista nadilazi obvezu pukog usklađivanja te također obuhvaća i obvezu
primjene usklađenog zakonodavstva u skladu s acquisom. Ista je obveza usklađenog tumačenja i primjene
domaćeg prava s EU pravom i prije pristupanja RH EU, proizlazila kako iz pravne snage SSP-a kao međun-
arodnog ugovora, tako i iz ustavne dužnosti sudova da sude inter alia temeljem međunarodnih ugovora.
Vidi Odluku Ustavnog suda br. U-III-1410/2007 od 13. veljače 2008, NN, br. 25/08. u kojoj Ustavni
sud utvrdio da se “(…) kriteriji, standardi i instrumenti tumačenja Europskih zajednica ne primjenjuju
kao primarni izvor prava, nego samo kao pomoćno sredstvo za tumačenje”, a „(…) kada primjenjuje tako
usklađeno zakonodavstvo, obveza je državnih tijela Republike Hrvatske da to čine na način kako je to slučaj
u Europskim zajednicama, dakle po smislu i duhu propisa na temelju kojih je usklađivanje obavljeno“. Vidi
i Ćapeta, Tamara, Interpretativni učinak europskog prava u članstvu i prije članstva u EU, Zbornik Pravnog
fakulteta u Zagrebu, vol. 56., br. 5., 2006., str. 1443.

smislu uzrokovanja straha, neprijateljskog ponižavajućeg ili uvredljivog okruženja.69

U drugoj je presudi Županijski sud u Zagrebu kao prvostupanjski sud također odbio
zahtjev iz udružne tužbe koju su dvije druge udruge podnijele protiv istoga tuženika
radi spomenute izjave u medijima. U tom je slučaju sud odbio zahtjev tužitelja kao
neosnovan „(…) ocijenivši da tužitelji nisu učinili vjerojatnim da bi spornim izjavama
tuženika osobe koje pripadaju skupini čija prava tužitelji štite bile stavljene ili mogle biti
stavljene u nepovoljniji položaj od drugih osoba, dakle da bi bile diskriminirane u smislu
odredbe čl. 2. st. 1. ZSD“. Nadalje, prvostupanjski sud je ocijenio „kako sporne izjave
tuženika dane kao odgovor na postavljeno novinarsko pitanje imaju značaj izraženog
osobnog stava tuženika o toj skupini osoba, a na što on ima pravo“.70 Osim što je
iznova pogrešno primijenio odredbu ZSD-a o teretu dokazivanja, sud je u ovom slučaju
element protupravnosti pokušao isključiti pozivanjem na pravo na slobodu mišljenja i
izražavanja.
Po uloženoj žalbi VSRH preinačava obje prvostupanjske presude. Glede prvog slučaja
VSRH kao drugostupanjski sud utvrđuje da je tuženik spornom izjavom u medijima
diskriminirao homoseksualce kao osobe iste spolne orijentacije. Nadalje, zabranjuje
tuženiku daljnje istupanje u medijima u kojima bi na bilo koji način diskriminirao
homoseksualce, kao osobe iste spolne orijentacije te mu nalaže da se javno putem medija
ispriča radi davanja sporne izjave. Sud nalaže tuženiku da se ista isprika na trošak tuženika
objavi u dnevnom listu „V.l.“, kao mediju kojim je diskriminacija i povreda dostojanstva
osoba iste spolne orijentacije i počinjena. Također, sud nalaže tuženiku da na svoj trošak
u istim dnevnim novinama objavi presudu te mu nalaže plaćanje parničnog troška.
Pritom valja naglasiti kako u obrazloženju pri utvrđivanju pasivne legitimacije tuženika,
VSRH naglašava ulogu medija ističući kako sadržaj i učinak intervjua, pa i spornih izjava
predsjednika HNS-a treba sagledati ujedno i u svojstvu osobe koja se u nogometnom
svijetu i sportskim relacijama doživljava kao kompetentna osoba i autoritet, a koja
nesporno ima utjecaj u području športa, a posebno nogometa u Hrvatskoj. VSRH dalje
utvrđuje kako sporna izjava tuženika u medijima, predstavlja povredu dostojanstva osoba
iste spolne orijentacije, a njezin je smisao omalovažavanje i poniženje tih osoba. S time
u svezi utvrđuje da su tužitelji u smislu odredbe članka 20. ZSD-a o teretu dokazivanja
u konkretnom slučaju učinili vjerojatnim da je do diskriminacije ciljane skupine osoba
došlo, dok tuženik s druge strane tijekom postupka nije dokazao da takvom izjavom
nije diskriminirao te osobe.71 U drugom slučaju, VSRH djelomično prihvaća žalbu
tuženika te djelomično preinačava prvostupanjsku presudu na način da utvrđuje da je
tuženik u spomenutom intervjuu u dnevnim novinama odgovorima na pitanja novinara
povrijedio pravo na jednako postupanje, na osnovi spolne orijentacije, u odnosu na osobe
69 Presuda Županijskog suda u Zagrebu Pnz-7/10 od 2. svibnja 2011.
70 Presuda Županijskog suda u Zagrebu Pnz-8/10 od 28. srpnja 2011.
71 VSRH u presudi Gž-25/11-2 od 28. veljače 2012. u obrazloženju napominje kako prema odredbi
čl. 20. ZSD stranka koja se poziva na diskriminaciju nije ju dužna dokazati sa stupnjem sigurnosti, već je
dovoljno da učini vjerojatnim da je došlo do diskriminacije. Nadalje ističe kako ispunjenjem tog uvjeta,
protivna strana (navodni diskriminator) je dužna dokazati da diskriminacije nema, a ako ne dokaže sa
stupnjem sigurnosti da diskriminacije nema, ima se smatrati da je pravo na jednako postupanje povrijeđeno.

istospolne orijentacije. Zabranjuje tuženiku, kao predsjedniku HNS-a, svako buduće

obeshrabrivanje i onemogućavanje osoba istospolne orijentacije da nastupaju za hrvatsku
nogometnu reprezentaciju. Sud mu nalaže da presudu kojom je utvrđena povreda prava
na jednako postupanje na svoj trošak objavi u medijima i to u dnevnom listu u kojem je
diskriminatorno postupanje i počinjeno. Konačno, nalaže tuženiku plaćanje parničnog
troška tužiteljima. Ono što sud odbija, jest usvajanje dijela tužbenog zahtjeva koji se
odnosi na zahtjev tužitelja da tuženiku naloži da na svoj trošak izradi četiri transparenta
s natpisom „Stop LGBT diskriminaciji“ ispisanim crnim velikim štampanim slovima
na bijeloj podlozi dimenzija transparenta minimalno 2 x 15 metara, koja bi na prvoj
sljedećoj nogometnoj utakmici hrvatske A reprezentacije koja će se igrati u Hrvatskoj,
bila na vidljiv način postavljena na nogometno igralište. Iz odbijenog dijela tužbenog
zahtjeva proizlazi namjera udruga da putem transparenata kao nositelja objavljivanja
informacija različitih od medija, pokušaju utjecati na svijest javnosti o postojećoj
diskriminaciji u društvu te na sprječavanje iste. No iz obrazloženja suda proizlazi
njegova ocjena da „(…) takva radnja ne može imati pozitivni učinak posebno ne postići
uklanjanje diskriminacije niti njezinih posljedica u odnosu na ciljanu skupinu (…)“ te
ju ocjenjuje „(…) neprimjerenom cilju koji se njome želi postići i time nepotrebnom
(…)“. VSRH u obrazloženju utvrđuje da su spomenute izjave tuženika dane u intervjuu
jasan primjer izravne diskriminacije u smislu odredbe članka 2. stavka 1. ZSD-a,
odnosno jasan primjer uznemiravanja sa ciljem povrede dostojanstva, omalovažavanja
i ponižavanja osoba koje su pripadnici te skupine ljudi. Također napominje da izjave
tuženika, „(…) bez obzira što su one date kao odgovor na postavljeno pitanje novinara,
nemaju značaj izraženog osobnog stava tuženika o osobama iste spolne orijentacije
(…)“, budući da „(…) niti su u tom smislu bila postavljena novinarska pitanja, a niti
dani tuženikovi odgovori na njih“. Na taj način VSRH otklanja pokušaj isključivanja
elementa protupravnosti kod nejednakog postupanja pozivanjem na ustavno pravo na
slobodu mišljenja i izražavanja misli. Nadalje, jednako kao i u prethodnom slučaju,
utvrđuje pogrešnu primjenu odredbe članka 20. ZSD-a o teretu dokazivanja, utvrđujući
kako su tužitelji učinili vjerojatnim da je došlo do diskriminacije skupine osoba iste
spolne orijentacije, dok tuženik u postupku nije sa stupnjem sigurnosti dokazao da u
njegovom postupanju nije bilo diskriminiranja.72
5.2.4. Krešić vs FOI
Povezanost prava osobnosti i prava na jednakost i jednako postupanje posebice
je izražena u posljednjem od odabranih slučajeva Krešić vs FOI. Riječ je o medijski
vrlo popraćenom sudskom postupku pokrenutom posebnom individualnom
antidiskriminacijskom tužbom višeg asistenta dr. sc. Krešića koji je radi svoje spolne
orijentacije bio spriječen u napredovanju na svom radnom mjestu na Fakultetu o. i i.
(dalje u tekstu: FOI). Nakon prvostupanjske presude općinskog suda u Varaždinu iz
srpnja 2012. godine,73 po uloženoj žalbi postupak je u srpnju 2013. g. okončan i pred
72 Presuda VSRH Gž-41/11-2 od 28. veljače 2012.

73 Presuda Općinskog suda u Varaždinu P-3153/10-89 od 12. srpnja 2012.

Županijskim sudom u Varaždinu, koji je potvrdio prvostupanjsku presudu i odbio žalbu

kao neosnovanu, osim u dijelu koji se je odnosio na parnični trošak.74 Prvostupanjskom
presudom Općinskog suda u Varaždinu utvrđeno je između ostalog: „da je tuženik
povrijedio pravo tužitelja na jednako postupanje na način da nije upotpunio Zahtjev
(…) za izdavanje suglasnosti za radno mjesto (…) napredovanje u više zvanje, na osnovi
spolne orijentacije tužitelja“; „da je tuženik uznemiravao tužitelja omogućivši svim
zainteresiranim osobama uvid u sudski zapisnik s održanog ročišta u ovom postupku,
s ciljem povrede dostojanstva tužitelja, uzrokujući tužitelju strah, neprijateljsko,
ponižavajuće i uvredljivo okruženje, na osnovi spolne orijentacije tužitelja“; te se
„zabranjuje (se) tuženiku poduzimanje radnji kojima se sprječava napredovanje tužitelja
na osnovi spolne orijentacije jer se time krši pravo tužitelja na jednako postupanje“; dok
je preostali dio tužbenog zahtjeva odbijen.75 Pravobraniteljica Ureda za ravnopravnost
spolova, koji je u postupku sudjelovao kao umješač, istaknula je kako se radi o prvoj
takvoj presudi u RH, koja stoga ima određenu „presedansku“ vrijednost.76
Ovaj svijetli primjer sudovanja u području antidiskriminacijskog prava ubrzo
biva zasjenjen presudom iz drugog parničnog postupka pokrenutog tužbom jednog
od profesora prozvanog za uznemiravanje i diskriminaciju, a koji tvrdi da mu je
asistent svojim istupima u medijima povrijedio prava osobnosti na duševno zdravlje,
dostojanstvo, čast i ugled. Potonji postupak je rezultirao presudom donesenom u
siječnju 2013. godine, kojom je tužbeni zahtjev djelomično prihvaćen te je asistentu
naloženo da profesoru plati trideset tisuća kuna sa zateznim kamatama s osnove naknade
neimovinske štete radi povrede prava osobnosti. Kako to proizlazi iz navoda medija
koji su nazočili usmenom obrazloženju presude, sutkinja je naglasila kako nije sporno
da je profesor uznemiravao asistenta, ali on o tomu nije smio govoriti u medijima.77
No, budući da presuda Općinskog suda u Varaždinu iz siječnja 2013., u trenutku
pisanja rada nije javno dostupna, treba istaknuti kako sve informacije o ovom sudskom
postupku proizlaze upravo iz brojnih navoda u medijima, a koji nisu nužno precizni i
potpuno ispravni. Tako je profesor prozvan za diskriminaciju, zastupan po odvjetničkom
74 Presuda Županijskog suda u Varaždinu Gž-5048/12-2 od 9. srpnja 2013.

75 Između niza zahtjeva tužitelja, kao neosnovan odbijen je i onaj dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi
na utvrđenje da je tužitelju povrijeđeno pravo na jednako postupanje na način da mu je tuženik onemo-
gućavao napredovanje na osnovi spolne orijentacije. U tom pogledu Županijski sud u Varaždinu u presudi
Gž-5048/12-2 od 9. srpnja 2013. ističe: „U točki V izreke odluke odbijen je tužbeni zahtjev da se utvrdi
da je tužitelju povrijeđeno pravo na jednako postupanje na način da mu je tuženik onemogućio napredo-
vanje na osnovi spolne orijentacije iz razloga što je sud prvog stupnja odlučivao o povredi prava na jednako
postupanje u pogledu točno određenih radnji kojima je tužitelj bio uznemiren odnosno diskriminiran a
kako je tužitelj i postavio svoj tužbeni zahtjev (…) dok je uopćeni zahtjev odbijen obzirom da je odlučeno
o specificiranom tužbenom zahtjevu.“
76 Vidi Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, Priopćenje povodom sudske odluke u predme-
tu Krešić protiv Fakulteta organizacije i informatike Sveučilišta u Zagrebu od 12. srpnja 2012., dostu-
pno na: http://www.prs.hr/index.php/priopcenja-prs/294-priopcenje-povodom-sudske-odluke-u-pred-
metu-kresic-protiv-fakulteta-organizacije-i-informatike-sveucilista-u-zagrebu.
77 Informacije iz medija dostupne na: http://www.jutarnji.hr/-istina-je-da-su-ga-diskriminirali--ali-ni-
je-o-tome-trebao-govoriti-u-javnosti--/1083736/.

društvu u skladu s čl. 40. ZM-a, postavio zahtjev za ispravak netočnog navoda iz teksta
„Diskriminirani gay profesor izgubio spor zbog medija“, koji je 1. veljače 2013. tp.
prenio od Hrvatske izvještajne novinske agencije. U reagiranju profesora objavljenom 8.
veljače 2013. napominje se kako spomenuti članak sadrži niz neistinitih i neprovjerenih
informacija koje grubo vrijeđaju čast i ugled profesora te stoga zahtijeva da u skladu s
odredbama ZM-a odmah objavi ispravak i odgovor na istovjetnom mjestu programskog
prostora i na isti ili istovrijedan način na koji je bila objavljena informacija na koju se
ispravak odnosno odgovor odnosi. Ispravak je zatražen upravo zbog sljedećih navoda u
članku: „Krešića je za povredu ugleda i časti istupom u medijima tužio jedan od dvojice
uznemiravatelja (...)“; „U usmenom obrazloženju presude sutkinja je navela kako nije
sporno da je (...) uznemiravao dr. sc. Krešića. Međutim, kako je rekla, Krešić o tome
nije smio govoriti u medijima“. Osim što je u ispravku navedeno kako nije točno da
je profesor na bilo koji način uznemiravao ili diskriminirao Krešića, navodi se kako
„netočno je i pogrešno interpretirano obrazloženje suda nakon objave izreke presude u
predmetu Općinskog suda u Varaždinu – Stalna služba u Ivancu broj P. 1802/11.“ Prema
ispravku, profesor je podnio tužbu radi naknade štete zbog povrede prava osobnosti
protiv Krešića i to zbog njegovih istupa u medijima koji su povrijedili njegovu čast,
dostojanstvo i ugled. Dalje se navodi kako je u navedenom postupku sud 31. siječnja
2013. godine objavio presudu kojom je djelomično usvojio tužbeni zahtjev profesora,
koja nije pravomoćna. Također se naglašava kako je nepravomoćnom presudom u
spomenutom postupku zaštite od diskriminacije, između ostalog, odbijen dio tužbenog
zahtjeva kojim se traži utvrđivanje da je FOI diskriminirao Krešića jer nije zaštitio
njegovo dostojanstvo kao radnika od uznemiravanja od strane profesora te napominje
kako je iz navedenog razvidno da navodi u objavljenom tekstu predstavljaju zlonamjernu
konstrukciju kojom se pokušavaju dovesti u vezu dva različita sudska postupka, da se
zlonamjerno i proizvoljno iznose neistinite informacije, a autor teksta nije poduzeo sve
potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, sukladno odredbama ZM-a i Kodeksu časti
hrvatskih novinara.78
No, upravo su mediji odigrali ključnu ulogu u ovom slučaju. Pritom nisu, kao u
prethodno opisanim slučajevima, poslužili kao sredstvo za počinjenje diskriminacije,
već kao sredstvo za borbu protiv nejednakog postupanja. Kako to proizlazi iz samog
obrazloženja prvostupanjske presude tijekom ovog postupka rasprave su bile javne te su
gotovo na svim raspravama bili nazočni predstavnici medija.79 Iz istog je razloga tuženik
predbacivao tužitelju što unatoč zakonskoj mogućnosti nije tražio isključenje javnosti te
istaknuo kako je asistent kao tužitelj „štoviše i sam (je) više puta davao izjave za medije i
pojedinosti iznosio u tiskanim medijima i televizijskim emisijama, a o samom postupku
78 Informacije iz medija dostupne na: http://www.tportal.hr/vijesti/hrvatska/242279/Klicek-ni-

je-diskriminirao-varazdinskog-gay-profesora.html.
79 Tako Alaburić ističe kako „(…) sukladno načelu javnosti sudskih postupaka mediji imaju pravo ne
samo izvještavati o tijeku sudskog postupka, već i komentirati postupke koji nisu pravomoćno okončani,
što se nerijetko smatra zabranjenim. Ono što medijima nije dopušteno jest prejudiciranje krivnje i/ili ishoda
sudskog postupka jer se time povrjeđuju autoritet, neovisnost i nepristranost sudstva kao i presumpcija
nevinosti“. Vidi Alaburić, op. cit., str. 70., bilješka 123.

govorili su i umješači udruge (…).“ Iz obrazloženja prvostupanjske presude nadalje

proizlazi kako su kolege suradnici od dekana tuženika zahtijevali pokretanje postupka
pred Etičkim povjerenstvom, kako su naveli, nevezano uz postupak za zaštitom od
diskriminacije, već upravo vezano uz povredu svog dostojanstva i ugleda, koju su isti
profesori vidjeli u činjenici što je tužitelj njihova imena naveo u brojnim medijima u
smislu stalnog uznemiravanja zbog spolne orijentacije i onemogućavanja napredovanja
na poslu. Naime, ocjenu sukladnosti profesori su zatražili stoga što je tužitelj „(…)
putem raznih oblika medija u javnosti (…)“ prikazivao navedene profesore kao osobe
koje su ga kontinuirano u navedenom razdoblju uznemiravale po temelju spolne
orijentacije te ga u tom periodu onemogućavale u napredovanju po istom temelju „(…)
a što je njih kao ugledne profesore uznemirilo i utjecalo na radnu i životnu atmosferu“.
Iz aspekta slobode medija i prava na jednako postupanje zanimljivo je istaknuti kako je
Etičko povjerenstvo usvojilo Mišljenje prema kojem ponašanje asistenta nije u skladu
s Etičkim kodeksom, a prvostupanjski sud zaključio kako pokretanjem postupka pred
Etičkim povjerenstvom kao i usvojenim Mišljenjem, tužitelj nije bio diskriminiran. U
obrazloženju prvostupanjske presude dalje se „napominje (se) da su (…) i (…) podnijeli
protiv tužitelja tužbe radi naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na
duševno zdravlje, dostojanstva, časti i ugleda i koji su u tijeku kod ovog suda (…)“.
Iako iz slučaja proizlazi kako su se isti radi svojeg diskriminatornog postupanja ispričali
asistentu, nakon što je on po odvjetniku zatražio od dekana tuženika da zaštiti njegovo
dostojanstvo od uznemiravanja na temelju spolne orijentacije, u obrazloženju presude se
ističe da tužitelj opravdano tvrdi da mu je činjenica što je zatražio zaštitu dostojanstva
produljila i otežala put napredovanja.80 Naime, ista je dužnost za poslodavca proizašla iz
članka 5. stavaka 4. i 5. tada važećeg Zakona o radu (dalje u tekstu: ZR),81 prema kojoj
je, između ostalog, poslodavac dužan zaštititi dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja
posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u
doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti
s posebnim zakonima. Tako prvostupanjski sud u obrazloženju navodi kako „ZR
deklaratornom normom zabranjuje izravnu ili neizravnu diskriminaciju na području
zapošljavanja i rada i normativno uređuje zaštitu dostojanstva radnika za vrijeme
obavljanja posla, koja se u svakom pojedinačnom slučaju prosuđuje prema posebnom i
po pravnoj snazi jačem izvoru prava – ustavnom Zakonu o suzbijanju diskriminacije /
NN. 85/08, nadalje: ZSD/, koji ima, kao ustavni zakon jače pravne snage, prioritetnu
primjenu u odnosu na ZR“. Štoviše i Županijski je sud u Varaždinu u odnosu na dio
žalbe umješača glede primjene odredaba ZR-a o jamstvu zaštite dostojanstva radnika,
ocijenio da je u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud pravilno i
potpuno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da
80 Vidi presudu Općinskog suda u Varaždinu P-3153/10-89 od 12. srpnja 2012.: „Obzirom da je
tužitelj zaštitu dostojanstva zatražio na temelju spolne orijentacije, a to je posljedično proizvelo stvarni
učinak na postupak napredovanja, to je taj temelj osnov diskriminacije tužitelja i u postupku njegova na-
predovanja“.
81 Zakon o radu, NN, br. 149/09., 119/10., 61/11., 82/12., 73/13., koji je u međuvremenu prestao s
važenjem stupanjem na snagu Zakona o radu, NN, br. 93/14.

je u povodu prijedloga tužitelja kojeg je on uputio dekanu tuženika, dekan reagirao na

primjeren i odgovarajući način, čime je u skladu s člankom 130. ZR-a uspješno zaštitio
njegovo dostojanstvo.
6. Zaključak
Pravo na jednako postupanje i nediskriminaciju predstavlja integralni dio prava
osobnosti.82 Potočnjak i Grgurev ističu kako je „povreda prava na jednako postupanje
osobito (je) teška povreda koja vrijeđa samu bit pojedinca kao jednakovrijednog i s
drugim osobama izjednačenog pravnog subjekta”.83 Na to ukazuju i same definicije
diskriminacije iz ključnih antidiskriminacijskih zakona, prema kojima uznemiravanje i
spolno uznemiravanje, a koje se prema članku 3. stavku 3. ZSD-a i članku 8. stavku 1.
ZRS-a smatraju diskriminacijom, predstavljaju povredu (osobnog) dostojanstva osobe.84
Povreda prava na jednako postupanje uvijek vodi k povredi nekih od prava osobnosti,
a posebice prava na dostojanstvo. Osobito je to izraženo prilikom diskriminacije u
medijima, kojoj u posljednje vrijeme sve češće svjedočimo. S pravom Radolović ističe kako
postoji jaka i snažna veza između prava čovjeka i građanina (tzv. ljudskih prava), prava
osobnosti i medijskog prava.85 Naime, u prikazanim odabranim slučajevima povrede
prava osobnosti diskriminatornim postupanjima, mediji su odigrali ključnu ulogu. S
jedne strane su poslužili kao sredstvo za povredu temeljnih ljudskih prava na jednakost
i jednako postupanje te prava osobnosti, dok su s druge strane, poslužili kao sredstvo
za njihovu zaštitu. Istoj preobrazbi doprinose i odredbe posebnog antidiskriminacijskog
zakonodavstva prikazane u ovom radu. No, primjena zakonskih odredaba namijenjenih
zaštiti žrtava diskriminacije u sudskoj praksi još uvijek pati od brojnih nedostataka,
a posebice kada je riječ o primjeni i tumačenju antidiskriminacijskog zakonodavstva
sukladno europskom acquisu, s kojim je isto usklađeno.86 Tako se od relevantnih
slučajeva povreda dostojanstva osoba diskriminacijom u medijima izdvajaju tzv. hrvatski
nogometni slučajevi, u kojima su prvostupanjski sudovi pogrešno primjenjivali odredbe
antidiskriminacijskog zakonodavstva.87 Čak štoviše isti su diskriminatorne istupe u
82 Potočnjak/Grgurev, op. cit., str. 75.

83 Ibid., str. 44.
84 Prema čl. 3. st. 1. ZSD-a uznemiravanje je svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od osnova
iz čl. 1. st. 1. ZSD-a koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a koje uzrokuje
strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje. Prema čl. 3. st. 2. ZSD-a spolno uznemiravanje
je svako verbalno, neverbalno ili tjelesno neželjeno ponašanje spolne naravi koje ima za cilj ili stvarno pred-
stavlja povredu dostojanstva osobe, a posebice ako stvara zastrašujuće, neprijateljsko, ponižavajuće, omalo-
važavajuće ili uvredljivo okruženje. Prema čl. 8. st. 2. ZRS-a “uznemiravanje je svako neželjeno ponašanje
uvjetovano spolom osobe, koje ima za cilj ili koje stvarno predstavlja povredu osobnog dostojanstva i koje
stvara neugodno, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje”. Prema čl. 8. st. 3. ZRS-a “spolno
uznemiravanje je svako neželjeno verbalno, neverbalno ili fizičko ponašanje spolne naravi, koje ima za cilj
ili predstavlja povredu osobnog dostojanstva, a posebice ako stvara neugodno, neprijateljsko, ponižavajuće
ili uvredljivo okruženje”.
85 Radolović, Odnos…, op. cit., str. 2.
86 Više kod Potočnjak/Grgić, op. cit., str. 5. et seq.
87 Vidi supra, str. 13.

medijima opravdavali ustavnim pravom na slobodu mišljenja i izražavanja misli.88

Nasuprot tomu relativno uspješan sudski postupak zaštite od diskriminacije u slučaju
Krešić vs FOI, u Pirovu pobjedu pretvara spomenuta presuda iz postupka radi naknade
neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti. Time dolazi do paradoksalne situacije
u kojoj je institut zaštite prava osobnosti, umjesto da zajedno s antidiskriminacijskim
zakonodavstvom zaštiti žrtvu diskriminacije, upravo zbog medija, poslužio kao sredstvo
njezina kažnjavanja. Tomu je zasigurno doprinijela, u tom smislu, još uvijek nedovoljno
razvijena svijest o nepobitnoj povezanosti prava na jednakost i jednako postupanje s
pravima osobnosti te njihove povezanosti sa slobodom izražavanja. Naime, jedan
od ključnih problema u zaštiti prava na jednakost i jednako postupanje, kao i zaštiti
prava osobnosti, jest upravo sprječavanje i nedostatno podizanje svijesti javnosti o
njihovim učestalim povredama, kao i o postojanju različitih vidova njihove zaštite.89
Tako Alaburić naglašava kako su učinkovita zaštita i poštovanje ljudskih prava mogući
samo ako je o povredama i kršenju tih prava od strane pojedinaca i grupa na vlasti
moguće slobodno javno govoriti i izražavati prosvjed.90 Također napominje kako „ugled
i čast neke osobe može biti povrijeđen točnom ili netočnom činjeničnom tvrdnjom,
kao i omalovažavajućim vrijednosnim sudom“, ali kako je „svatko (je) dužan otrpiti
povredu ovog prava osobnosti ako se radi o točnim tvrdnjama i pravičnim vrijednosnim
sudovima o pitanjima od javnog interesa“.91 Budući da se zaštita ljudskog dostojanstva
od diskriminatornog postupanja nedvojbeno ubraja u pitanja od javnog interesa, mediji
imaju pravo, ali i dužnost posvetiti joj posebnu pozornost.
Summary
Nowadays, when information and communication technologies play a major role in the
economic, social, cultural and other aspects of society progress, the media have become a means
or “medium” both for the violation and for the protection of personality rights. In particular,
88 Ipak u većini slučajeva naši sudovi uspješno rješavaju ovaj potencijalni sukob ustavnih prava. Vidi
npr. presudu Županijskog suda u Varaždinu, Gž.3123/11-2 od 25. listopada 2011.: „Svatko ima pravo na
izražavanje vlastitog mišljenja dok time ne krši prava drugih ljudi (…)“; Vidi presudu VSRH Rev 156/99
od 28. ožujka 2002.: „Sloboda izražavanja nije neograničena, a zaštita ugleda ili prava drugih predstavljaju
njezino ograničenje.“
89 Tako glede zaštite prava privatnosti, imajući u vidu ulogu medija u informiranju javnosti o važnim
događajima, osobama i sl., čl. 8. ZM-a propisuje kako nema povrede prava na zaštitu privatnosti ako u
pogledu informacije prevladava opravdani javni interes nad zaštitom privatnosti u odnosu na djelatnost
novinara ili na informaciju.
90 Alaburić, op .cit., str. 11.
91 Ibid., str. 65. Alaburić objašnjava kako je opravdano zanimanje javnosti ili javni interes, pojam ob-
jektivnog značenja i kako o njegovom postojanju treba zaključivati sa stajališta “prava javnosti da zna”, od-
nosno prava javnosti biti obaviještena. Napominje kako “svaka informacija koja pridonosi boljoj informira-
nosti građanstva o bilo kojoj pojavi, događaju, osobi, predmetu ili djelatnosti od općeg ili javnog značenja,
koja omogućuje potpuniju spoznaju i kritičku javnu raspravu o općem dobru i javnim poslovima, oblikuje
javno mnijenje i budi kritičku javnost, javno razotkriva različite nedemokratske ili nezakonite postupke
pojedinaca i vlasti, ukazuje na pojave i oblike zloporabe vlasti i moći te kršenja ljudskih prava nedvojbeno
je od opravdanog zanimanja javnosti, odnosno javnog interesa”. Vidi ibid., str. 62.

there is a growing number of personality rights violations through discriminatory statements

and opinions presented in daily newspapers, during radio broadcasting, on the television,
on the Internet etc. The author examines in detail the relationship between applicable
legal regulations and their enforcement. It does so, by using as an example selected cases of
personality rights violations that came into appearances though discriminatory statements in
the Croatian media. The author comes to the conclusion that the protection of human dignity
from discriminatory behaviour is a matter of public interest, to which the media have both
the right and the duty to pay a special attention to.
Keywords: prohibition of discrimination, freedom of media, freedom of speech and
expression, personality rights, damage compensation.

Slučajevi Povrede Prava Osobnosti Diskriminacijom U

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Slučajevi Povrede Prava Osobnosti Diskriminacijom U

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

SLUČAJEVI POVREDE PRAVA OSOBNOSTI DISKRIMINACIJOM U

Izv. prof. dr. sc. Emilia Mišćenić* UDK: 347.722::061.1EU

Electronic copy available at: https://ssrn.com/abstract=3261515

(ispravak), elektronički mediji obuhvaćaju audiovizualne i radijske programe te elektroničke publikacije.

Electronic copy available at: https://ssrn.com/abstract=3261515

prenošenjem programskih sadržaja u medijima poticati ili veličati nacionalnu, rasnu,

2. Prava osobnosti i prava na jednakost i jednako postupanje

Electronic copy available at: https://ssrn.com/abstract=3261515

Electronic copy available at: https://ssrn.com/abstract=3261515

Electronic copy available at: https://ssrn.com/abstract=3261515

o temeljnim pravima EU-a20 i ključnih načela acquisa21 na to je obvezuje i članak 141.c

20 Povelja temeljnih prava EU, SL C 202/2 od 7. lipnja 2016.

Electronic copy available at: https://ssrn.com/abstract=3261515

koje su zajedničke državama članicama.23 Prava osobnosti i prava na jednakost i jednako

3. Jamstvo i pravna zaštita u antidiskriminacijskom zakonodavstvu

Electronic copy available at: https://ssrn.com/abstract=3261515

Electronic copy available at: https://ssrn.com/abstract=3261515

stručnog osposobljavanja i usavršavanja te prekvalifikacije), 2. obrazovanja, znanosti

31 Detaljno o usklađivanju s EU antidiskriminacijskim acquisom, Bodiroga‐Vukobrat, Nada, Country

Electronic copy available at: https://ssrn.com/abstract=3261515

jednako postupanje bila objavljena u medijima, a objavljivanje presude je potrebno

Electronic copy available at: https://ssrn.com/abstract=3261515

prema odredbama ZSD-a, predviđa između ostalog mogućnost postavljanja zahtjeva da

4. Naknada štete nastale diskriminatornim istupanjima u medijima

Electronic copy available at: https://ssrn.com/abstract=3261515

i neimovinske štete uzrokovane povredom prava zaštićenih ZSD-om.40 Nadalje, kao

Electronic copy available at: https://ssrn.com/abstract=3261515

šteta se može popraviti nenovčanom naknadom (u obliku objave presude odnosno

Research Network, Working Paper, 2013., dostupno na: http://dx.doi.org/10.2139/ssrn.3148183.

Electronic copy available at: https://ssrn.com/abstract=3261515

5. Sudska praksa o povredi prava osobnosti diskriminacijom u hrvatskim

Electronic copy available at: https://ssrn.com/abstract=3261515

U sličnom slučaju Asociaţia Accept, pri tumačenju odredaba Direktive 2000/78/EZ,

Electronic copy available at: https://ssrn.com/abstract=3261515

5.2. Odabrani slučajevi57

Electronic copy available at: https://ssrn.com/abstract=3261515

RH (dalje u tekstu: VSRH) je u povodu žalbe potvrdio prvostupanjsku presudu,61 a

Electronic copy available at: https://ssrn.com/abstract=3261515

64 Presuda Županijskog suda u Zagrebu 15 Pnz-6/10-27 od 24. ožujka 2011.

Electronic copy available at: https://ssrn.com/abstract=3261515

Prančić, op.cit., str. 1240.-1241.

Electronic copy available at: https://ssrn.com/abstract=3261515

smislu uzrokovanja straha, neprijateljskog ponižavajućeg ili uvredljivog okruženja.69

Electronic copy available at: https://ssrn.com/abstract=3261515

istospolne orijentacije. Zabranjuje tuženiku, kao predsjedniku HNS-a, svako buduće

72 Presuda VSRH Gž-41/11-2 od 28. veljače 2012.

Electronic copy available at: https://ssrn.com/abstract=3261515

Županijskim sudom u Varaždinu, koji je potvrdio prvostupanjsku presudu i odbio žalbu

74 Presuda Županijskog suda u Varaždinu Gž-5048/12-2 od 9. srpnja 2013.

Electronic copy available at: https://ssrn.com/abstract=3261515

78 Informacije iz medija dostupne na: http://www.tportal.hr/vijesti/hrvatska/242279/Klicek-ni-

Electronic copy available at: https://ssrn.com/abstract=3261515

govorili su i umješači udruge (…).“ Iz obrazloženja prvostupanjske presude nadalje

Electronic copy available at: https://ssrn.com/abstract=3261515

je u povodu prijedloga tužitelja kojeg je on uputio dekanu tuženika, dekan reagirao na

82 Potočnjak/Grgurev, op. cit., str. 75.

Electronic copy available at: https://ssrn.com/abstract=3261515

medijima opravdavali ustavnim pravom na slobodu mišljenja i izražavanja misli.88

Electronic copy available at: https://ssrn.com/abstract=3261515

there is a growing number of personality rights violations through discriminatory statements

Electronic copy available at: https://ssrn.com/abstract=3261515

You might also like