Sjenoviti uspon

Tad Williams
III dio (trilogije) kvadrologije - Sjenovita međa
 Kao i prva dva nastavka, Sjenoviti uspon posvećen je našoj djeci, Connoru
Willlamsu i Devon Beale, koji me i dalje tlače moćnom i premoćnom ljubavlju.
Na svijetu ne postoji dvoje djece koji bi bili veća fora od njih.
 Zahvale
Kao i uvijek, hvala mojim urednicama, Betsy Wollheim i Sheili Gilbert, kao i
svima ostalima u kući DAW Books, mojoj čudesnoj supruzi Debori Beale, našoj
izvrsnoj asistentici Deni Chavez i mome dovitljivom agentu Mattu Bialeru. K
tome, velika hvala Lisi Tveit, koja junački vodi naše internetske stranice
www.tadwilliams.com. Bilo bi nam drago da nam se ondje pridružite. Zabavno
je, a nuspojave su uglavnom bezopasne.
Još otkako je Dorothy sletjela u Oz, nikoga ne okružuje toliko čarobnih ljudi
kao svakoga dana mene, na čemu sam najdublje zahvalan.
 Piščeva bilješka
Sjenoviti uspon prvotno je trebao biti završni nastavak trilogije Sjenovita
međa. Zbog svoje suštinske nesklonosti planiranju, kao i nesposobnosti brojenja
povrh raspona prstiju na svojim rukama i nogama, ponovno sam pogrešno
procijenio: došavši do tisuću petstote stranice rukopisa, shvatio sam da će se
ovaj posljednji nastavak morati objaviti u dva sveska.
Stoga sada u rukama držite prvu polovicu svršetka priče. Druga (i završna)
polovica, Sjenovito srce, trebala bi izaći u roku od nekoliko kratkih mjeseci. I
kunem se da ću u najskorije vrijeme naučiti napisati završni nastavak, kojem ne
treba vlastiti poštanski broj.
 Kratak sadržaj Sjenovite međe
Dvorac Južna Međa, posljednji grad ljudi na sjeveru, dvjesto godina stoji
kao bastion obrane od besmrtnih Qara - vilenjačkog naroda koji je već dvaput
ratovao protiv ljudskog roda. Crna su vremena za Južnu Među, zemlju čijega
kralja OLINA EDDONA drugo kraljevstvo drži kao taoca za otkupninu, pa se za
njegovu zemlju i narod skrbi još samo njegovo troje djece, najstariji
KENDRICK, te blizanci BARRICK i BRIONY. Ovo neizvjesno doba još je gore
zbog toga što se Sjenovita brana - granica između ljudskih krajeva i maglovitog,
vječno sumračnog predjela Qara počela približavati Južnoj Međi.
Zatim Kendrick bude ubijen u vlastitom dvorcu. SHASO DAN-HEZA,
mentor Briony i Barricka, završi u tamnici zbog zlodjela za koje je naizgled
neporecivo kriv. Briony nije posve sigurna u to, ali ima i mnogo prečih briga,
ponajprije vezanih uz nastojanja da dijeli vlast s Barrickom, svojim boležljivim,
ljutitim bratom blizancem.
Zapravo, situacija u Južnoj Međi iz dana je u dan sve zamršenija i opasnija.
CHERT i OPAL, dvoje pripadnika Funderlinga, patuljačkog naroda koji živi
podno Južne Međe, vide kako tajanstveni jahači s one strane Sjenovite brane
ostave jedno dijete. Dječak pripada Velikome narodu - ljudima uobičajene
veličine - ali nadjenu mu funderlinško ime FLINT i odvedu ga kući u svoj grad
podno dvorca. Za to vrijeme, kraljevski liječnik CHAVEN otkrije da mu je
pozornost posve zaokupilo jedno zagonetno zrcalo, poglavito zbog jednog još
zagonetnijeg bića koje prema svemu sudeći živi u njemu.
Princeza Briony velik dio krivnje za smrt starijeg brata svali na FERRASA
VANSENA, kapetana kraljevske garde, koji se prema njezinu mišljenju trebao
više potruditi da ga zaštiti. Vansen prema Briony Eddon gaji naklonost koja
nadilazi granice, kako doličnosti, tako i razboritosti. Prisiljen je šutke prihvatiti
njezinu kaznu kojom ga, između ostalog, pošalje do mjesta gdje su Qari navodno
izveli napad preko Sjenovite brane.
YNNIR, slijepi kralj istih tih Qara, počeo je u djelo provoditi složenu
strategiju vezanu uz dvorac i njegovu vladarsku obitelj; ostavljanje dječaka
Flinta blizu Južne Međe bio je tek njezin prvi dio. Taj čin već ima svoje
posljedice: na Kendrickovu pogrebu pratetka djece Eddonovih, VOJVOTKINJA
MEROLANNA vidi dječaka Flinta i gotovo se onesvijesti. Posve je sigurna kako
je vidjela vlastito nezakonito dijete, čije je rođenje držala u tajnosti, ali koje je
nestalo prije više od pedeset godina.
Ynnir nije jedini među Qarima koji kuje zamršene planove. GOSPA
YASAMMEZ, jedna od najmoćnijih vilenjakinja, okupila je vojsku i sad je vodi
preko Sjenovite brane u napad na smrtne zemlje.
Za to vrijeme, Barrick i Briony zatječu se u još čudnijoj situaciji. Njihov
glavni savjetnik AVIN BRONE kaže im da su TOLLYJEVI, najmoćnija
suparnička obitelj u Pograničnim kraljevinama, primili agente SULEPISA,
AUTARHA XISA, zloćudnog južnjačkog boga-kralja koji očito ima namjeru
osvojiti cijeli sjeverni kontinent, nakon što je već porobio južni. (Njega i
njegovo razvidno ludilo već smo upoznali kroz način na koji se ponio prema
QINNITAN, nedužnoj hramovskoj novakinji koju je proglasio svojom
najnovijom suprugom i preselio u harem zvan Osama. Začudo, doduše, ondje joj
jedinu pažnju iskazuju svojevrsnom religijskom podukom i nizom nelagodnih
napitaka koje mora piti pod prisilom svećenika.)
Na sjevernom kontinentu situacija se pogoršava. Ferras Vansen i njegova
postrojba budu namamljeni na pogrešnu stranu Sjenovite brane. Kojekakva
stvorenja ubiju nekoliko vojnika, a prije nego što uspiju pronaći put do ljudskih
zemalja, Vansen vidi kako vojska koju je Yasammez okupila maršira prema
Pograničnim kraljevinama.
MATT TINWRIGHT, pjesnik iz Južne Međe kojega prati peh, dobiva molbu
od naizgled priprostog krčmareva pomoćnika po imenu GIL, da u njegovo ime
napiše pismo obitelji Eddon. Premda Tinwright smatra da će se time lako
domoći zarade, umjesto toga biva uhićen, optužen za veleizdaju i izveden pred
Avina Bronea. Princeza Briony smiluje se nad Tinwrightom i oslobodi ga,
dopustivši mu čak da ostane na dvoru kao pjesnik. Od svih nesretnih žitelja
dvorca Južne Međe kao da je jedino Tinwright pronašao barem malo sreće.
Qari unište Svjećarevo i princeza Briony odluči da Južna Međa mora poslati
vojsku da zaustavi napredovanje vilenjaka. Iznenadi se kad se njezin brat Barrick
prvi dobrovoljno prijavi poći u boj protiv Qara. Priznao je sestri da njihov otac
Olin pati od svojevrsnog ludila zbog kojega je prije nekoliko godina osakatio
Barricka, a Barrick vjeruje da i sam u sebi nosi to ludilo, zbog čega bi baš i
mogao dati život za obranu kraljevine. Briony ga ne može odgovoriti, pa radije
Ferrasu Vansenu, koji se napokon vratio s one strane Sjenovite brane, povjeri
zadatak očuvanja njezina brata po svaku cijenu.
Ispod dvorca, u Funderlinškom gradu, čudni je dječak zvan Flint nestao. Uz
pomoć jednog od sićušnih krovaša, Chert mu uđe u trag u zagonetnom, svetom
mjestu što leži niže čak i od njihova podzemnoga grada, u dubinama zvanima
Tajne. Ondje je Flint nekako uspio stići do otoka na podzemnom jezeru gdje stoji
neobična kamena figura zvana Blistavi čovjek, koju funderlinški narod štuje.
Chert dovede dječaka kući. Kasnije, zajedno s krčmarevim pomoćnikom Gilom,
Chert uzme čarobni predmet koji je dječak donio iz Tajni i da ga Yasammez,
tamnoj gospi koja predvodi qarske snage utaborene pred zidinama dvorca.
Najmračnija je zima u trenutku kad vojska izađe u borbu protiv Qara.
HENDON TOLLY javno se podrugne Briony zbog neuspjeha njezine obitelji, što
nju razljuti do te mjere da ga izazove na dvoboj. Kad on odbije borbu, ponizi je
pred dvoranima, među kojima mnogi već smatraju kako je ona premlada, previše
nestabilna (i previše žensko) da bi vladala Južnom Međom. Kasnije, kad ona ode
na sastanak sa svojom trudnom pomajkom ANISSOM, začudi je iznenadan
dolazak liječnika Chavena, kojeg već neko vrijeme nije bilo na dvoru.
Dotle, na južnome kontinentu, Qinnitan, nevoljka autarhova nevjesta pobjegne
iz kraljevske palače Xisa i uspije se vještim riječima ukrcati na brod koji plovi
za sjeverni kontinent.
U međuvremenu se Qari pokažu presnažnima i prenezgodnima za vojsku
Južne Međe: princ Barrick i ostali budu hametice poraženi. Samoga Barricka
zamalo ubije jedan div, ali Yasammez mu poštedi život. Nakon što provede
kratko vrijeme s njim, ona ga pusti da odjaše prema Sjenovitoj brani u
svojevrsnom transu. Ferras Vansen ga primijeti, a kad shvati da ne može ni
zaustaviti ni osujetiti zbunjenog princa, Vansen pođe s Barrickom da ga zaštiti,
kao što ga je princeza Briony i molila.
Za to vrijeme, Brionyn sastanak s pomajkom postane grozan kad se otkrije da
je Anissina služavka ubila Kendricka, te se ponovno uz pomoć čarobnog kamena
pretvori u demonsko stvorenje koje sad želi ubiti i Briony. Samo zahvaljujući
hrabrosti Briony se spasi; stvorenje padne mrtvo. Od pretrpljenog šoka Anissa
dobije trudove.
Ostavivši Chavena da se pobrine za pomajku, Briony ode osloboditi svog
mentora Shasa, za kojega se sada zna da nije imao veze s Kendrickovom smrću.
Samo, kad ga oslobodi, oboje shvate da ih je nadigrao Hendon Tolly, koji je
cijelo vrijeme manipulirao zbivanjima. Cilj mu je urediti da izgleda kao da je
Shaso ubio Briony, kako bi sam preoteo prijestolje. Briony i Shaso ipak se
borbom uspiju izvući i pobjeći iz Južne Međe uz pomoć odanih SKIMMERA,
naroda ljubitelja vode, koji također živi u dvorcu. Ali Briony je bila primorana
ostaviti svoj dom u rukama najgorih neprijatelja, njezin je brat netragom nestao, a
Yasammez i smrtonosni Qarovi drže dvorac pod opsadom.
 Kratak sadržaj Sjenovite igre
BRIONY EDDON i njezin brat BARRICK, posljednji nasljednici kraljevske
obitelji Južne Međe, razdvojeni su. Njihovim dvorcem i zemljom zavladao je
HENDON TOLLY, ubojit i naročito zao rođak. Osvetoljubivi vilenjaci zvani
QARI okružili su dvorac Južnu Među.
Pobjegavši od Hendona, Briony i njezin mentor SHASO sklone se u
obližnjem gradu kod jednog Shasova sunarodnjaka, ali to utočište uskoro bude
napadnuto i spaljeno. Jedino se Briony uspije izvući, ali ostane sama, bez ikoga
svoga. Izgladnjela i oboljela, ona se skloni u šumu.
Vođen prinudom koju ne shvaća, Barrick krene na sjever kroz vilenjačke
predjele iza Sjenovite brane u društvu vojnika FERRASA VANSENA. Uskoro
im se pridruži i treći suputnik, GYIR OLUJNI FENJER, jedan od najpouzdanijih
slugu qarske generalice YASAMMEZ, kojeg je poslala da joj donese zrcalo -
upravo onaj predmet koji je dječak FLINT odnio u dubine ispod dvorca i pod
noge Blistavog čovjeka - YNNIRA, kralja Qara. Ali Barricka i ostale zarobi
čudovište JIKUYIN, polubog koji je ponovno otvorio rudnike u Veleponoru, ne
bi li pronašao način da se domogne moći usnulih bogova.
Briony Eddon upozna polubožicu LISIYU, šumsko božanstvo koje sad
proživljava teške dane. Ona odvede Briony do MAKEWELLOVlH LJUDI,
glumačke družine koja upravo putuje na jug u moćnu zemlju Syan. Briony im se
pridruži, ne povjerivši im kako se stvarno zove i u kakvoj se situaciji našla.
Za to vrijeme u domu vilenjaka Qul-na-Qaru umire njihova KRALJICA
SAQRI, a kralj YNNIR ne može joj više nikako pomoći. Čini se kako mu jedina
preostala nada leži u spletkama što okružuju čarobno zrcalo koje trenutačno
posjeduje Gyir Olujni Fenjer. Jedino to zrcalo, i dogovor o njemu zvan Pakt
stakla, još onemogućavaju osvetoljubivoj Yasammez i njezinoj vilenjačkoj
vojsci da unište Južnu Među.
Dotle je QINNITAN, odbjegla nevjesta SULEPISA, AUTARHA XISA,
uspjela zasnovati novi život u gradu Hierosolu, najjužnijoj luci sjevernog
kontinenta. Ipak, ona ne zna da je autarh poslao plaćenog ubojicu DA- IKONASA
VOA da mu je vrati, primoravši Voa na to bolnom čarolijom. Priroda zanimanja
moćnog autarha za Qinnitan ostaje zagonetna.
Dvorac Južna Međa i dalje je pod čudnom ne-opsadom Qara. U dvorcu je
pjesniku MATTU TINWRIGHTU zapela za oko ELAN M’CORY, zlostavljana
ljubavnica Hendona Tollyja. Primijetivši da je Tinwrightu stalo do nje, ona ga
zamoli da joj pomogne počiniti samoubojstvo. Ne želeći to učiniti, on joj varkom
dade tek toliko otrova da je obeznani, a onda je krišom izvede iz kraljevske
rezidencije kako bi je sakrio od Hendona.
Tolly zadržava pravo na vladavinu uglavnom zato što je sebe imenovao
zaštitnikom novorođenog ALESSANDROSA, nasljednika zarobljenog KRALJA
OLINA. Hendon Tolly drži se kao da ga baš i ne zanimaju ni opsada Qara ni bilo
što drugo.
Cijelo to vrijeme Olina drže u južnome gradu Hierosolu, gdje on opazi
Qinnitan (koja ondje radi kao služavka) i u njoj vidi nešto neobično poznato. Ne
stigne dugo razmišljati o tome prije nego što autarhova golema mornarica nadre s
juga i opkoli Hierosol. Olin bude prodan autarhu kako bi se zajamčila sloboda
onoga koji ga je zarobio, premda ostaje nejasno zašto bi boga-kralja Xisa
zanimao monarh jedne male sjeverne zemlje.
U Veleponoru Barrick Eddon i ostali zarobljenici poluboga Jikuyina budu
predviđeni za žrtvovanje u obredu koji treba otvoriti put prema zemlji usnulih
bogova, ali vilenjak Gyir žrtvuje vlastiti život i porazi snage poluboga svojim
eksplozivima. Gyir smrtno strada, a Vansen propadne kroz čarobna vrata u
ništavilo. Barrick se mora samostalno probiti kroz rudnike i pobjeći noseći
zrcalo koje je Gyir trebao odnijeti vilenjačkom kralju Ynniru. Sad kad mu
sudrugova više nema, a prati ga još jedino gavran SKURN, Barrick kreće na
samotno putovanje sjenovitim zemljama prema vilenjačkom gradu Qul-na-Qaru.
Ima još samo jednu družicu, ali ona mu dolazi samo u snovima - djevojku
Qinnitan, koju nikad nije upoznao, ali čije misli iz nekog razloga mogu dodirnuti
njegove.
Dotad Briony i glumačka družina stignu do velikoga grada Tessisa,
prijestolnice Syana. S drugim glumcima ona tamo upozna DAWETA, bivšega
slugu Ludisa Drakave koji je zarobio kralja Olina, ali sve ih na prepad zarobe
syanski vojnici, premda Dawet uspije pobjeći. Glumci i Briony budu optuženi
kao uhode. Kako bi spasila svoje sudrugove, Briony otkrije svoj pravi identitet
princeze Južne Međe.
Ferras Vansen, koji je pao u naizgled beskrajni mrak, prolazi čudno, snoliko
putovanje zemljom mrtvih, uz bok svog pokojnog oca. Kad napokon pobjegne, on
otkrije da se više ne nalazi iza Sjenovite brane, već u Funderlinškom gradu ispod
dvorca Južne Međe. Liječnik CHAVEN, koji se krije od Hendona Tollyja, sad je
također s Funderlinzima.
Daleko južnije odatle, u Hierosolu, Qinnitan postane zarobljenica Daikonasa
Voa, koji je odvede autarhu Sulepisu, ali otkrije kako je autarh već napustio
Hierosol na brodu koji plovi prema opskurnoj sjevernoj kraljevini Južna Međa.
Vo uzme drugi brod pod svoje zapovjedništvo i krene za svojim okrutnim
gospodarom.
 Autarh nije sam na svome čelnom brodu. Uz svoga vjernog ministra
PINNIMONA VASHA ima i zarobljenika - sjevernjačkoga kralja OLINA
EDDONA. A Olinova konačna sudbina, kaže mu Sulepis, bit će smrt kojom će
autarh steći moć usnulih bogova.
 Prolog
I spričaj mi ostatak priče, ptico.”
Gavran naheri glavu. “Priče?”
“O bogu Kupilasu - o Izopačenome, kako ga nazivaš. Ispričaj priču, ptico.
Kiši kao iz kabla, hladno mije, gladan sam i izgubljen na najgorem mjestu na
svijetu.”
“I mi smo mokri i gladni”, podsjeti ga Skurn. “U skorije vrijeme pojedosmo
jedva koju zgnječenu svilčevu čahuru.”
Ta pomisao nije popravila Barrickovo raspoloženje. “Samo... ispričaj mi još
od te priče. Molim te.”
Gavran zagladi zamrljana krila, smekšavši se. “Valjda bismo mogli. O čem
posljednje raspredasmo?”
“O tome kako je susreo svoju prabaku. I kako ga je kanila naučiti...” “O,
da. Sjećamo se. ‘Naučit ću te kako se putuje zemljama Praznine’, reče
Izopačenome njegova prabaka, ‘koje se nalaze pokraj svega i koje su svuda,
bliske poput misli, nevidljive poput molitve.’ To vam ispričasmo?” “Tako je.”
“Ne biste 1’ mogli prije toga pronać’ štogod za iće?” Skurn se opet
oraspoložio. “Ovaj dio šume pun je zviždukavih leptirića...” Opazio je izraz na
Barrickovu licu. “Dobro, onda, gospodine Predobar-za-koješta al nemojte onda
krivit Skurna kad vas noću ćopi kruljenje u želucu...”
“Izopačeni je proveo mnoge dane uz Prazninu, svoju prabaku, učeći tajne
njezine zemlje i njezinih putova te postajući još mudriji nego što je dotad bio.
Naučio je mnoge trikove o putovanju zemljom svoje prabake, i vidio mnogo
toga kad nitko nije mislio da ih promatra. Premda mu tijelo bijaše osakaćeno,
a jedna noga kraća od druge, te se gegao amo-tamo, amo-tamo poput kola sa
slomljenim kotačem, Izopačeni je mogao putovati brže od ikoga - čak i od
svojeg rođaka Varalice, kojega ljudi zovu Zosim.
Varalica bijaše najbrži od sviju iz klana Trojice braće, lukav gospodar
putova, poezije i luđaka. Zapravo, mudri je Varalica dokučio neke tajne Bake
Praznine posve sam, ali ju je također nazivao ‘Starim Vjetrom u Bunaru’ kad
nije znao da ga sluša. Nakon toga, ona se pobrinula da Varalica nikad više ne
sazna ništa o njezinim zemljama ni o njihovim čudnim običajima.
Ali Izopačeni bješe prirastao njezinu srcu te ga je dobro podučila. Što je
više Izopačeni učio, što je više riječi i moći stjecao, to je više smatrao
nepoštenim što su mu oca ubili, majku oteli, a strica i sav njegov rod protjerali
na nebo, dok su oni koji to skriviše, u prvom redu trojica najstarije braće -
Perin, Kemios i Erivor, kako ih vaš narod zove - živjeli i smijali se na zemlji,
sretni i raspjevani. Izopačeni je dugo razmišljao o tome sve dok napokon nije
osmislio plan - najpodmukliji i najsloženiji plan koji je ikad postojao.
Naime, sva tri brata okružila su se stražarima i posjedovala zastrašujuću
moć, pa ih se nije moglo tek tako iznenaditi, s ciljem da im se naudi. Svud oko
prijestolja Vodenog čovjeka Erivora plivali su morski vukovi i otrovne meduze,
a okruživali su ga njegovi vodeni vojnici koji ga čuvahu po cijeli zeleni dan i
zelenu noć. Nebeski čovjek Perin živjaše u palači na najvišoj planini svijeta,
okružen ostatkom svojega roda, te nošaše sa sobom golem malj Munjogrom
kojeg mu je načinio sam Izopačeni, a koji mogaše prelomiti sam svijet ako bi
se njime dovoljno dugo udaralo. Kameni čovjek (kojeg vaš narod zove Kemios)
nije pak imao toliko slugu, nego je živio u dvorcu duboko pod zemljom među
mrtvima, te su ga štitili trikovi i riječi koji bi vam rastočili oči iz glave ili vam
kosti pretvorili u krhki led.
Ali jednu su slabost braća ipak imala, slabost koju ima svaki čovjek, a to
bijahu njihove žene. Jer čak i Prvorođeni, veli se, nisu ništa bolji od drugih u
očima svojih žena.
Dugo je mudri Izopačeni gajio prijateljstvo sa ženama dvojice braće: s
Noći, koja bješe kraljica Nebeskog čovjeka, i s Mjesecom koju je otjerao
Kameni čovjek, te ju je za ženu zatim uzeo Vodeni čovjek, njegov brat. Obje
ove kraljice zamjerale su svojim muževima na njihovoj slobodi te su htjele da i
one mogu izlaziti i putovati svijetom, ljubeći koga žele i radeći što ih volja.
Stoga je tim dvjema Izopačeni dao napitak da ga uspu u vinske pehare svojih
muževa, rekavši im, ‘Od ovoga će spavati cijelu noć i nijednom se neće
probuditi. Dok drijemaju, možete činiti što vas volja.’
Noć i Mjesec obradova dar Izopačenog, te obećaše da će tako postupiti te
iste noći.
Treći brat, hladni, tvrdi Kameni čovjek, pronašao je rođenu majku
Izopačenog, Cvijet - mislim da je vaš narod zove Zoria - dok je lutala sama i
nesretna na kraju rata, te ju je uzeo k sebi da mu bude ženom, otjeravši
vlastitu ženu Mjesec da sama traži sreću po svijetu. Kameni je čovjek tada
nadjenuo majci Izopačenog novo ime, Blistava Zora, ali premda ju je odjenuo
u skupocjeno zlato i dragulje i druge darove crne zemlje, ona se nikad nije
smiješila i nikad nije govorila, već je sjedila poput nekog od onih mrtvih ljudi
kojima je Kameni čovjek vladao sa svojeg tamnog prijestolja. Stoga Izopačeni
posjeti svoju majku po mraku i povjeri joj svoj plan. Nije joj imao potrebe
lagati, njoj koja je vidjela smrt svog muža, sina stavljenog na muke, a obitelj
protjeranu. Kada joj je dao napitak i dalje nije prozborila niti se nasmiješila,
već je poljubila Izopačenog u glavu hladnim usnama prije negoli se okrenula i
udaljila beskrajnim hodnicima kuće Kamenog čovjeka. Nakon toga vidio ju je
još samo jednom.
Kad je sve bilo spremno za njegov plan, Izopačeni najprije pođe do kuće
Vodenog čovjeka, duboko pod oceanom. Putovao je zemljama svoje Prabake
Praznine, onako kako ga je ona naučila, te nitko u kući Vodenog čovjeka nije
opazio njegov dolazak. Izopačeni se provukao pokraj besanih morskih vukova
poput hladne struje, i premda su osjetili njegovu blizinu, nisu ga mogli
dosegnuti da ga razderu na komadiće svojim oštrim zubima. Ni otrovne meduze
nisu ga mogle opeći - Izopačeni je prošao kroz njih kao da nisu drugo doli
plutajući lopoči.
Kada je naposljetku pronašao Vodenog čovjeka kako spava u svojoj
dvorani, pijan i obeznanjen od napitka koji mu je dala Mjesec, Izopačeni
zastade, a neobičan ga osjećaj obuze. Vodeni čovjek nije sudjelovao u mučenju
Izopačenog poput druge dvojice braće, te Izopačeni nije osjećao istu mržnju
prema njemu kao prema Nebeskome i Kamenome čovjeku. Ipak, Vodeni čovjek
je poveo rat protiv obitelji Izopačenog i pomogao da majka Izopačenog
postane udovica, a zatim se pridružio svojoj braći dok su protjerivali ostatak
klana Izopačenog na nebo. Također, dok bude živio na zemlji, opstajat će loza
klana Vlage, neprijatelja Izopačenog. Ukazavši neku vrstu milosti, Izopačeni
nije probudio Vodenog čovjeka da ovaj dozna svoju sudbinu, nego je umjesto
toga otvorio vrata u predio zemalja Praznine, kamo nitko nikad nije kročio,
tajno mjesto koje je čak i njegova prabaka zaboravila, te je gurnuo Vodenog
čovjeka kroz njih dok je ovaj spavao. Tada, kad je Erivor Vodeni čovjek nestao
sa svijeta, Izopačeni je opet zatvorio vrata.
Izašao je opet iz podvodne kuće svojim tajnim putima, pitajući se bi li se
najprije suočio g Nebeskim ili Kamenim čovjekom. Od trojice braće, Nebeski
je čovjek bio najjači i najokrutniji, te je sebe učinio gospodarom svih bogova.
Vladao je njima sa svojeg mjesta navrh planine zvane Candos - Štap - a
božanski dvor štitio ga je potpunije od ikojih zidina. Njegovi sinovi Lovac,
Konjanik i Štitonoša bijahu gotovo isto toliko moćni kao njihov otac, a kamoli
kao bogalj poput Izopačenog. Bilo bi razumno pričekati do samog kraja da se
napadne Nebeski čovjek u njegovoj velebnoj utvrdi.
Ali istina je bila ta da se Izopačeni najviše bojao hladnog, šutljivog
Kamenog čovjeka, a ne njegova bijesnog brata.
 Stoga je otputovao do Štapa putovima Praznine, a cijeli je klan Vlage
osjetio njegov prolazak, no ne mogahu ga ni vidjeti ni čuti ni nanjušiti. Samo
su oštrooki Lovac i brzonoga Suma mogli naslutiti gdje je bio. Okrutna, ljupka
Šuma pohitala je za Izopačenim ali ga je propustila uloviti, istrgnuvši komad
njegove tunike. Lovac je ispalio čarobnu strijelu koja je uistinu prodrla do
izgubljenih staza kojima je Izopačeni kročio i okrznula mu uho, tako da mu je
krv kanula na rame i bjelokosnu ruku. Ali to ga nije moglo zaustaviti te je
ubrzo zašao duboko u palaču Nebeskog čovjeka, gdje je gospodar kuće snivao
svoj omamljeni san. Izopačeni je za sobom zakračunao vrata.
‘Probudi se!’ kliknuo je usnulome Nebeskome čovjeku. Htio je da njegov
neprijatelj zna što se događa i što mu čine. ‘Probudi se, Gromoglasni vjesnik
sam tvojeg konca!’
Nebeski čovjek bijaše veoma snažan, čak i nakon što je ispio napitak koji je
Izopačeni načinio. Skočio je sa svojeg ležaja i skinuo svoj velebni malj
Munjogrom, golem poput kola za sijeno, i zamahnuo njime na Izopačenog.
Promašio je i razbio vlastitu golemu postelju na komadiće.
‘Nemaš se zašto brinuti, ’ reče mu Izopačeni. ‘Postelja ti više neće trebati.
Spavat ćeš u drugoj, uskoro - hladnoj postelji na hladnome mjestu.’
Nebeski čovjek riknu da je Izopačeni izdajica, te zatim zavitla svoj malj što
je jače njegova moćna ruka mogla. Da je ikoji drugi bog ili čovjek izuzev
Izopačenog bio njegovom metom, Munjogrom bi ga bio razorio na djeliće i
pretvorio te djeliće u ugljen. Ali malj zastade usred leta.
‘Zar si mislio da bih ti načinio oružje koje bi mogao upotrijebiti protiv
mene?’ upita ga Izopačeni. ‘Nazvao si me izdajnikom, ali napao si mojeg oca -
vlastitog brata - i zbacio ga pomoću izdaje. Sad ćeš dobiti što te slijedi.’
Tada Izopačeni okrene malj Nebeskog čovjeka protiv njega, a buka
udaraca bijaše poput tutnjave, grmljavine i rike munja. Nebeski čovjek Perin
zazva svoju obitelj i sluge da ga spase. Svi koji življahu na Stapu dotrčaše mu
u pomoć. Ali Izopačeni otvori vrata u zemlje Praznine i prije nego što je
Nebeski čovjek stigao izustiti ijednu riječ, on ga pogodi velebnim maljem i
odbaci unatrag kroz ta vrata. Zemlje Praznine krenuše usisati Nebeskog
čovjeka poput vjetra, ali se Nebeski čovjek držao za pod svom snagom svojih
moćnih šaka. Odbijao je popustiti, ali nije se niti mogao izvući iz pustih
zemalja gdje je vladala prabaka Izopačenog. Izopačeni se osmjehnuo na to i
koraknuo natrag. Otvorio je vrata dvorane
Nebeskog čovjeka i skrio se iza njih. Svi ostali bogovi planine, Mudrost,
Štitonoša, Oblaci i Pazikuća pohrliše unutra. Ugledavši svojeg gospodara u
tolikoj opasnosti, potrčaše mu pomoći, zgrabivši ga za ruke i pokušavši ga
povući natrag, ali čarolija Prabake Praznine bila je jaka te je nisu mogli
nadvladati. Dok su se borili, Izopačeni izađe iza vrata i stane iza leđa mršavoj
Starosti, koji se nalazio u pozadini gomile. Starost nije mogao ni dosegnuti
Nebeskog čovjeka, ali je povlačio Mudrost, koji je vukao Lovca, koji je pak
držao ruku Nebeskog čovjeka.
‘Sjećam se kako si pljunuo na leš mojeg oca’, reče Izopačeni Starosti, te
podigne brončanu ruku i ruku od bjelokosti te gume drevnoga u leđa. Starost
zatetura naprijed i padne na Mudrost, koji se strovali na Lovca, te ubrzo svi
oni koji su došli odasvud da spase svojeg gospodara, propadoše zajedno u
zemlju Praznine. Od toga popusti stisak Nebeskog čovjeka, te se svi otkotrljaše
u hladnu tamu zauvijek, do posljednjega.
Izopačeni se nasmija gledajući njihov pad, nasmija se dok su vikali i kleli,
a najjače se nasmija kad su nestali. Dugo je premišljao o zlu koje su mu
počinili te nije osjećao nimalo sažaljenja.
No jedan od rođaka Nebeskog čovjeka nije došao u dvoranu da pomogne
svojem gospodaru. Bio je to Varalica, koji nikad nije činio nešto što ne bi
mogao prepustiti drugima. Kada je vidio što se dogodilo, kako je Nebeski
čovjek, najjači među svim bogovima poražen i prognan, Varalica se uplaši.
Pobježe iz palače bogova da upozori svojeg oca, Kamenog čovjeka.
Tako se zgodilo da, kad je Izopačeni napokon sišao s velebne planine
Xandos i potrčao ka kući Kamenog čovjeka, brzi je Varalica stigao prije njega.
Izopačeni nije imao iznenađenje na svojoj strani, pa kad je stigao pred velike
dveri kuće Kamenog čovjeka, zatekao ih je zaključane i zabarikadirane, a
čuvahu ih mnogi vojnici. To nije zaustavilo Izopačenog. Zaobišao ih je
putovima koje su samo on i njegova prabaka poznavali, sve dok se nije našao u
dvorani samog Kamenog čovjeka. Varalica je upozorio svojeg oca, te se
upravo iskradao, ali Izopačeni ga ulovi te oni zapodjenu borbu. Izopačeni ga
je zgrabio za vrat i nije ga htio pustiti. Varalica se preobrazio u bika, u zmiju,
u sokola, pa čak i u živi plamen, ali Izopačeni svejedno nije puštao.
Naposljetku Varalica odusta i poprimi svoj prirodni lik, moleći za svoj život.
‘Pokušao sam spasiti tvoju majku’, cviljaše Varalica. ‘Pokušao sam joj
pomoći da pobjegne. I oduvijek sam ti bio prijatelj! Kada su svi drugi bili
protiv tebe, ja sam te branio. Kada su te izbacili, nisam li te primio k sebi i
ponudio ti vina?’
 Izopačeni se na to nasmija. ‘Htio si moju majku za sebe i bio bi je uzeo da
nije pobjegla. Nisi me branio, nisi zauzeo ničiju stranu - to je oduvijek tvoj
običaj, kako bi se mogao udružiti s pobjednikom, tko god on bio. A primio si
me k sebi i ponudio mi vina da me opiješ i da doznaš od mene kako sam
načinio čarobne predmete koje sam darovao Nebeskome čovjeku i ostalima, ali
moja me bjelokosna ruka zaštitila razbivši pehar, te u tome nisi uspio.’
Podigao je Varalicu za vrat i odnio ga u dvoranu Kamenog čovjeka. Izopačeni
se još bojao gospodara crne zemlje, ali je znao da mu se ovako ili onako bliži
kraj.
Kameni čovjek Kemios nikomu nije vjerovao, pa nije ni popio napitak koji
mu je pripremila mati Izopačenoga. Stajao je sada spreman u svojem
strahotnome sivome oklopu, s jezivim kopljem Zemljin-zvijezdom u ruci. Bijaše
on na vrhuncu svoje snage i u vlastitome domu. A imao je još jedno oružje, pa
kada je Izopačeni ušao putovima Praznine, pojavivši se iz zraka pred njim,
Kameni čovjek gurnuo je to oružje prema njemu.
‘Evo ti majke,’ reče Kameni čovjek, ‘koju sam doveo u svoju kuću ali koja
mi je na to uzvratila izdajom.’ Kameni čovjek držao ju je čvrsto u ruci i
pritisnuo šiljak svojeg koplja o njezin vrat. ‘Ako mi se ne predaš, ako se ne
sputaš istim čarolijama Praznine koje su ti omogućile da ubiješ moju braću,
umrijet će ti pred očima.’
Izopačeni se ne pomače. ‘Tvojoj braći ukazana je veća milost negoli su je
oni ukazali mojem rodu. Nisu mrtvi, već samo spavaju u hladnim, pustim
zemljama, kao što ćeš uskoro i ti.’
Kameni se čovjek nasmija. Vele da taj zvuk bijaše poput vjetra iz groba.
‘Kako je to bolje od smrti? Vječno spavati u praznini? Pa, tebe neće stići takav
dar, ako ga darom smatraš. Ili ćeš uništiti sebe ili će ti mati nasmrt iskrvariti,
a onda ću te ionako ubiti.’
Izopačeni podigne Varalicu, koji je još grcao u stisku njegove brončane
šake. ‘A što će biti s tvojim sinom?’
Glas Kamenog čovjeka bio je nemilosrdna grmljavina zemlje koja se trese.
‘Imao sam mnogo sinova. Ako preživim, mogu ih napraviti još mnogo više. Ako
pak ne preživim, nije mi važno tko će me nadživjeti. Čini što te volja.’
Izopačeni zavitla Varalicu u stranu. Dugo vremena on i Kameni čovjek
gledahu jedan drugog poput vukova nad plijenom, nijedan ne želeći načiniti
prvi korak. Uto mati Izopačenog podiže svoje drhtave ruke ka oštrome šiljku
koplja i prereze si njime vlastito grlo, pavši na tlo odaje Kamenog čovjeka u
golemu mlazu krvi.
Kameni čovjek nije časio ni časa. Još dok je Izopačeni buljio u svoju majku
koja je izdisala posljednje izdisaje na podu, gospodar Crne zemlje zavitlao je
svoje velebno koplje, još mokro od krvi njegove majke, ka srcu Izopačenog.
Izopačeni pokuša nagnatiZemljin-zvijezdu da ga posluša, ali Kameni je čovjek
na nju bacio vlastite moćne čini te Izopačeni ne mogaše zagospodariti njome.
Izopačeni imaše tek toliko vremena da se izmakne i prijeđe u puste zemlje.
Koplje proleti pokraj njega i udari u zid tako snažno da se pola palače urušilo,
a sve zemlje oko nje potresle i zadrhtale.
Kada se Izopačeni opet vratio s cesta Praznine, Kameni čovjek ga je već
napao. Hrvali su se dugo vremena dok se zdanje oko njih raspadalo, a njihova
snaga bijaše tako golema, njihova borba tako silovita da su se same zemljine
stijene prelomile i zdrobile, te su se nekoć vrtletni vrhunci ponad kuće
Kamenog čovjeka pretvorili u prah, zemlja utonula, a ocean nahrupio svud oko
njih, te su se naposljetku borili na kamenu otoku usred vode.
Na samome kraju, njih dvojica pograbiše se međusobno za vratove. Kameni
čovjek bijaše snažniji, a Izopačeni se mogaše samo izmaknuti na putove tame,
ali Kameni čovjek ga nije ispuštao te bje prenijet s njime. Dok propadahu kroz
prazninu, Kameni čovjek izvije leđa Izopačenog tako da su gotovo pukla.
Izopačeni ne mogaše uzeti dah niti mogaše razmišljati dok je Kameni čovjek iz
njega istiskivao život.
‘Sad me pogledaj u oči’, reče Kameni čovjek. ‘Vidjet ćeš tamu veću od
ičega što Praznina može stvoriti ili čak zamisliti.’
Izopačeni bijaše umalo ulovljen, jer da je samo jedanput pogledao u oči
Gospodara Crnih dubina, bile bi ga povukle u smrt, ali on umjesto toga
odvrati glavu i zari zube u šaku Kamenog čovjeka. Kamenog čovjeka to toliko
zabolje da je oslabio stisak, te se Izopačeni uspio osloboditi, dok je Kameni
čovjek propadao sve dublje i dublje u oblačan, hladni mrak.
Izopačeni je neko vrijeme lutao najudaljenijim zemljama Praznine,
ošamućen i zbunjen, ali je naposljetku pronašao put natrag u kuću Kamenog
čovjeka gdje ležaše tijelo njegove majke. Kleknuo je nad njom ali je otkrio da
ne može plakati. Umjesto toga dotaknuo je svoju ruku na mjestu gdje ju je
poljubila, te se sagnuo i poljubio njezin hladni obraz.
‘Uništio sam tvojeg uništitelja’, rekao je njezinu nijemom liku.
Bez upozorenja, prožela ga je strahotna bol, kao da mu je velebno koplje
Kamenog čovjeka probolo grudi. Izopačeni zatetura na noge. Varalica stupi iz
sjenki u kojima se skrivao. Smutljivac se smijao i skakutao.
‘A ja sam sada uništio tebe’, usklikne Varalica Zosim. ‘Svi velikani osim
mene sad su mrtvi, a samo sam ja ostao da vladam cijelim svijetom i sedam
puta sedam gora i sedam puta sedam mora!’
Brončanom i bjelokosnom šakom Izopačeni zgrabi koplje Zemljin- zvijezdu
koje ga je probolo. Velebno oružje okruži plamen te ono izgorje u pepeo.
‘Nisam uništen’, odvrati on, iako bijaše teško ranjen. Ne još... ne još...’”
Tek kad je stanka potrajala tako dugo da je Barrick umalo zadrijemao, on je
podigao pogled. “Ptico? Skurne? Što je zatim bilo?” Oči mu se rašire. “Gdje si?”
Nekoliko časaka poslije, većinom crni lik doleprša iz vječno sivog neba s
nečim odvratnim što se koprcalo u njegovu crnome kljunu.
“Umm” reče on, dok je većina nogu još visjela van, ritajući se u uzaludnom
prosvjedu. “Divno. Kasnije ćemo dovršit’ priču. Opazismo ih cijelo gnijezdo,
nego što. Imadu okus ko mrtvi miš prije negoli odveć nabubri i rasprsne se. Da i
vama donesemo jednog ii’ dva?”
“O, bogovi”, zastenje Barrick dok je s gađenjem odvraćao pogled. “Gdje god
da jeste, bili živi, mrtvi ili usnuli, molim vas dajte mi snage.” Gavran prezrivo
šrmcne na tu budalaštinu. “Molit’ se za snagu nije dostatno. Da ostanemo jaki,
valja nam jesti.”
PRVI DIO

Veo
 1.
Lažna kruna
“Koliko sam uspio otkriti, nema tog mjesta na oba kontinenta,
niti na otocima diljem mora na kojem ne postoje legende o
vilinskome narodu. Ali bilo da su nekoć živjeli u svim tim
područjima ili su sjećanje na njih donijeli ljudi kad su onamo
došli, to nitko ne zna.”
(iz “Traktata o Vilinskome narodu Eiona iXanda”)
Zvono hrama pozivalo je na podnevnu molitvu. Briony osjeti žalac stida - već
je kasnila više od sat vremena, uglavnom zbog lorda Jina i njegovih pronicljivih,
naizgled beskonačnih pitanja.
“Molim vas, gospodine,” rekla mu je dok je ustajala, “ispričavam se, ali
uistinu moram k prijateljima.” Bilo je tako teško nakon mjeseci života u divljini
ponovo steći naviku ženstvenog kretanja i govora - doimalo se to jednako lažnim
kao bilo koja uloga koju je odigrala za glumačku trupu. “Molim da mi oprostite.”
“Pod prijateljima smatrate glumce?” Erasmias Jino nadigne elegantno
počupanu obrvu. Syanski plemić izgledao je poput gizdelina, ali takva je bila
syanska moda: Jino je bio na glasu po svojoj promućurnosti, a ubio je tri čovjeka
u dvobojima koje je propisao Časni sud. Vaša se Visost jamačno više ne
pretvara da uistinu može prijateljevati s. . . takvim sojem. Omogućili su vam da
putujete u tajnosti - mudra strategija kad se putuje nesigurnim krajem po opasnim
cestama - ali više nema potrebe za takvom obmanom.”
“Svejedno, moram k njima. To mi je dužnost.” Morala je priznati da je
većina onoga što je rekao bila istina. Prema glumcima se nije ophodila kao
prema pravim prijateljima, te je većinu onoga najvažnijeg o sebi čuvala u
tajnosti. Oni su joj otvorili svoje živote, ali Briony Eddon nije im uzvratila istom
mjerom, čak ni približno: bili su iskreni, a ona upravo suprotno.
Pa, većina ih je bila iskrena. “Čujem da ste pustili sve osim Finna
Teodorosa. Tvrdio je da nosi poruke za vašeg kralja od lorda Bronea. Ja sam
zakonita vladarica Avina Bronea, a on ih od mene ne bi krio, znam to. Voljela
bih čuti te poruke.”
Jino se nasmije i prođe prstima kroz bradu. “Možda i hoćete, ali o tome će
odlučiti moj gospodar, kralj Enander, princezo Briony. Primit će vas kasnije
tijekom dana.” Suprotstavljanje titula nije bilo slučajno: Jino ju je podsjećao na
to da je bila podređena kralju Syana u protokolarnoj hijerarhiji, a isto bi
vrijedilo čak i u njezinoj domovini - a ona sada nipošto nije bila u svojoj
domovini.
Lord Jino ustane s gracioznošću na kojoj bi mu pozavidjele mnoge žene.
“Dođite. Odvest ću vas vašim glumcima.”
Oca nema, Kendricka nema, Barricka...Borila se zaustaviti suze koje su
iznenada drhtale na donjim kapcima, da se ne preliju preko ruba. Shaso, a sad i
Dawet. Svi su me napustili, većina je umrla - možda i svi... Pokušala se pribrati
prije nego što to syanski dužnosnik opazi. A sad se moram oprostiti i s
Makewellovom družinom. Bio je to čudan osjećaj, ta usamljenost. Ranije ju je
uvijek osjećala kao nešto prolazno, nešto što se mora otrpjeti dok joj se prilike
ne poboljšaju. Prvi je put počela naslućivati kako možda ipak nije prolazna, kako
će se morati naviknuti živjeti ovako, visoka i uspravna poput kipa, tvrda poput
kamena, ali prazna. Sasvim, sasvim prazna...
Jino ju je proveo kroz rezidenciju, a potom kroz jedan od velebnih vrtova
palače Širokdvor te u tih hodnik izgrađen uz unutrašnju stranu visokog zida
palače. Takvo golemo zdanje - sama palača bila je velika poput cijele Južne
Međe, dvorca i grada. A u njoj nije poznavala ni žive duše, niti imala koga kome
bi vjerovala...
Saveznici. Trebam saveznike u ovoj stranoj zemlji.
Glumci iz Južne Međe sjedili su na klupi u odaji bez prozora, pod budnim
okom nekolicine stražara. Većina ih je već izgledala uplašeno; pojava Briony,
njihove sada potvrđene vladarice, odjevene u skupocjeno ruho koje joj je Jino
pribavio, nije im nimalo ublažila strah. Estir Makewell, čije su posljednje riječi
upućene Briony bile gnjevne i neugodne, čak je problijedjela te pogurila ramena
kao da očekuje udarac. Od svih glumaca na klupi jedino mladi Feival nije
djelovao zastrašeno. Odmjerio ju je od glave do pete.
“Gle u što su te odjenuli!” rekao je odobravajući. “Ali isprsi se, djevojko, i
nosi to kao da misliš ozbiljno!”
Briony se nasmiješi i protiv volje. “Izgubila sam naviku, izgleda.”
Probisvijet Nevin Hewney također ju je mjerkao mršteći se u čudu. “Bogova
mi, rekli su istinu. Kad samo pomislim - da sam se više potrudio, mogao sam
kresnuti princezu!”
Estir Makewell zapne dah. Njezin brat Pedder ljosnu s klupe, a dvojica
stražara spuste helebarde u slučaju da se ovo pokaže začetkom kakvog općeg
ustanka. “Blažena Zorijo, spasi nas!” muklo poviče Estir zureći u zastrašujuća
sječiva. “Hewney, budalo, sve ćeš nas otjerat na krvnikov panj!”
Briony nije mogla zatomiti blag osmijeh, ali je smatrala kako si ne može
priuštiti da pokaže preveliku prisnost pred stražarima i Jinom. “Da sam se
uvrijedila,” rekla je, “budite uvjereni kako bi samo Hewney platio ceh za svoju
neobuzdanu jezičinu.” Uperila je strog pogled u dramatičara. “A kad bih krenula
čitati popis optužbi na njegov račun, mogla bih početi od trenutka kad je mene i
mojeg brata (ne znajući da se obraća jednome od njih) nazvao ‘štencima koje je
otac Glupost napravio kuji Povlastici’. Ili možda ono kad je mojeg zatočenog oca
nazvao ‘igračkom za kraljevsku guzicu Ludisa Drakave’. Mislim kako bi i jedno i
drugo dostajalo da si krvnik nađe posla.”
Nevin Hewney zastenje, tračak preglasno da bi bilo uvjerljivo pokajnički -
čovjek je bio ili gotovo neustrašiv ili otupio od godina pijenja. “Vidite?” obratio
se svojim drugovima. “To je posljedica mladosti i trijeznosti. Sjećanje joj je
jezivo oštro. Kakvo prokletstvo - nikad ne zaboraviti ni najmanju ludost. Vaša
Visosti, duboko vas žalim!”
“O, umukni, Hewney”, odsiječe Briony. “Neću te držati odgovornim za ono
što si govorio dok nisi znao tko sam, ali nisi ni upola tako šarmantan i duhovit
kakvim se smatraš.”
“Hvala, Visosti.” Dramatičar i glumac ocrta naklon. “A budući da imam
iznimno visoko mišljenje o sebi, to mi ostavlja pozamašnu količinu šarma.”
Briony je mogla samo stresti glavom. Okrenula se prema Dowanu, tihom divu
koji joj je prilično prirastao srcu. “Istinu govoreći, samo sam se došla oprostiti.
Nastojat ću da Finna što prije puste.
“Istina je, dakle?” upitao je. “Zaista ste... to što za vas govore, gospodarice?
Visosti?”
“Bojim se da je tako”, rekla mu je. “Nisam vam htjela lagati, ali bojala sam
se za vlastiti život. Ali nikad neću zaboraviti ljubaznost koju ste mi ukazali.”
Obratila se ostalima te čak pronašla smiješak za Estir. “Svi vi. Da, čak i meštar
Nevin, iako je u njegovu slučaju ona bila pomiješana s pohotom i njegovom
beskrajnom zaljubljenošću u zvuk vlastitog glasa.” “Ha!” Pedder Makewell je
opet uspravno sjedio, osjećajući se bolje. “Opet ti je zabila zgoditak, Hewney.”
“Nije me briga”, nehajno će dramatičar. “Jer me gospodarica cijele Južne
Međe gotovo proglasila najšarmantnijim čovjekom na svijetu.” “Ali ja nisam
gospodarica cijele Južne Međe.” Briony dobaci pogled Erasmiasu Jinu koji je
pratio cijelu predstavu s uljudnim smiješkom na licu, poput kazališnog
posjetitelja koji je vidio bolju izvedbu još prošle večeri. “I zbog toga se ne
možete onamo vratiti - ne još.” Obratila se syanskom plemiću. “Vijest o mojoj
nazočnosti ovdje doprijet će do Južne Međe, zar ne?”
Slegnuo je ramenima. “Nećemo to tajiti - nismo u ratu s vašom zemljom,
princezo. Zapravo, rečeno nam je da Tolly samo čuva prijestolje do povratka
vašeg oca... ili, po svoj prilici, vašeg povratka.
 “To je laž! Pokušao me ubiti.”
Jino raskrili ruke. “Siguran sam da ste u pravu, princezo Briony. Ali stvar
je... složena..
“Vidite?” rekla je okrenuvši se natrag glumcima. “Zato morate ostati u
Tessisu, barem dok ne budem bolje znala što mi je činiti. Izvodite vaše
predstave. Bojim se da ćete morati pronaći drugu glumicu za ulogu Zorije.” Opet
se nasmiješila. “Neće vam biti teško pronaći neku bolju, sigurna sam.”
“Istinu govoreći, smatrao sam da prilično dobro napredujete”, reče joj
Feival. “Nedovoljno da me publika zaboravi, budi hvala Zosimu i ostalim
bogovima, ali lijepo.”
“Istinu zbori”, reče Dowan Birch. “Mogli biste jednog dana postati velika
glumica kad biste se malko potrudili.” Ogledao se oko sebe, pocrvenjevši, dok
su se ostali smijali.
Briony se, međutim, nije smijala. Osjetila je oštru bol u duši zbog njegovih
riječi, zbog odškrinutih vrata u neki drugi, nemoguć život, u kojemu je sve bilo
drugačije, gdje je mogla živjeti kako je htjela. “Hvala, Dowane.” Ustala je. “Ne
bojte se - brzo ćemo vam pronaći mjesto gdje možete odsjesti.” A u
međuvremenu, Briony će moći držati glumce u blizini i razmotriti zamisao koja
joj je sinula. “Zbogom onda, do idućeg susreta.”
Dok je glumce izvodilo nekoliko stražara, Hewney se odvoji od njih i vrati k
Briony. “Da budem iskren,” šapnuo je, “više mi se sviđaš u ovoj ulozi, dijete.
Vrlo uvjerljivo glumiš kraljicu. Samo nastavi i predviđam ti izvrsne kritike u
budućnosti.” Dao joj je brz poljubac s mirisom vina - a odakle je nabavio vino,
zapitala se, u zatvoru kralja Enandera? - prije nego što je izašao za ostalima.
“Pa, tako mi milog Siročeta,” reče lord Jino, “to je bilo vrlo... zanimljivo.
Morate mi jednom ispričati kako je putovati s takvim ljudima. Ali sada, pozvani
ste na uzvišeniju predstavu - svečanu predstavu, kako ih nazivaju.”
Trebao joj je časak. “Kralj?”
“Da, Visosti. Njegovo uzvišeno veličanstvo, kralj cijelog Syana, želi vas
upoznati.”
*
Briony bi među prvima priznala da je prijestolna dvorana u Južnoj Međi bila
dostojanstvena, čak dojmljiva, ali ne i zastrašujuća. Svod bijaše ispunjen finim
drvenim rezbarijama, ali ih je bilo teško vidjeti u mračnoj prostoriji, osim u
vrijeme svetkovina kada su sve svijeće plamtjele. Sam svod bio je visok, ali
samo u usporedbi s ostalim odajama - bilo je i viših svodova u mnogim velikim
kućama Pograničnih kraljevina. A obojeni prozori koji su u njezinu djetinjstvu
uobličili njezino temeljno poimanje neba, nisu bili toliko lijepi poput onih u
Trigonskom hramu, u vanjskoj utvrdi iza Gavranovih dveri. Pa ipak, Briony je
oduvijek mislila da ne može biti velike razlike između njezina doma i drugih
kraljevskih palača Eiona. Otac joj je bio kralj, naposljetku, a njegov otac i djed
kraljevali su prije njega - loza koja je sezala unatrag pokoljenjima. Jamačno
monarsi Syana, Brenlanda i Perikala nisu živjeli na višoj nozi, mislila je. Ali
otkako je stigla u slavnu palaču Širokdvor, Briony je ubrzo izgubila svoje iluzije.
Od prvog sata njezina uhićenja, dok je kočija okružena četom vojnika
prolazila ispod rešetaka, kroz dveri i na posjed palače, počela se osjećati glupo.
Kako je mogla ne smatrati svoju obitelj priprostom - onom istom vrstom
olinjalih, provincijskih plemića kojima su se ona i Barrick kod kuće toliko
podsmjehivali? A sada je stajala pokraj Jina u samoj prijestolnoj dvorani,
ogromnoj odaji koja je stoljećima predstavljala srce cijelog kontinenta, i koja je
još bila kapitol jedne od najmoćnijih nacija na svijetu, a njezina vlastita
budalasta pretenzija činila joj se poput kosti u grlu.
Prijestolna dvorana Širokdvora bila je, za početak, golema, svod dvaput viši
od najvećeg hrama Južne Međe, izrezbaren i oslikan tako čudesnim, zapanjujućim
detaljima da se činilo kako je cijela jedna populacija Funderlinga na njemu
radila čitavo stoljeće. (Upravo je tako i bilo, doznala je kasnije, iako su u Syanu
njihove majušne ljude zvali Kallikani.) Svaki blještavi prozor obojen sunčano
jarkim bojama izgledao je velik poput Baziliskovih dveri kod kuće, a bilo ih je
tuce, tako da se golema odaja činila okrunjena dugama. Pod bijaše uskovitlan
uzorak crnih i bijelih mramornih četverokuta, složen kružni mozaik zvan Perinovo
Oko - poznat u cijelom svijetu, obavijestio ju je Erasmias Jino dok ju je vodio po
njemu. Slijedila ga je pokraj golema, ali prazna prijestolja, i čete oklopljenih
vitezova u modrom, crvenom i zlatnom, koji svečano stajahu uza velebne zidove
prijestolne dvorane, nepomični i tihi poput kipova.
“Morate mi dopustiti da vam jednom prilikom pokažem vrtove”, rekao joj je
markiz. “Prijestolna je dvorana vrlo lijepa, dakako, ali kraljevski su vrtovi
uistinu bez premca.”
Shvatila sam vas, čovječe - ovako izgleda pravo kraljevstvo. Zadržala je
izraz lica veselo praznim, ali Jinova bahatost joj je išla na živce. Ne mislite
često na Južnu Među ni na naše sitne probleme i želite me podsjetiti kako
izgledaju prava raskoš i prava moć. Da, shvatila sam. Mislite da kruna moje
obitelji nije ništa impresivnija od lažne krune od drva i zlatne boje koju sam
nosila na pozornici.
Ali srce kraljevstva nije malo samo zato što kraljevstvo jest, pomislila je.
 Jino ju je proveo kroz vrata u dnu prijestolne dvorane, opkoljene skupinom
stražara u drugačijim, iako komplementarnim, nijansama modre i crvene, od onih
postrojenih uza zidove prijestolne dvorane. “Kraljev kabinet”, reče Jino
otvorivši vrata i mahnuvši joj da uđe. Glasnik u blistavoj nebeski modroj surki
izvezenoj syanskim slavnim mačem i rascvjetanom granom badema, upita ju za
ime i naslov, a onda udari štapom zlatnog vrška po podu.
“Briony te Meriel te Krisanthe M’Connord Eddon, princeza regentica
Pograničnih kraljevina”, najavio je, nehajno kao da je četvrta ili peta princeza
koja se tog dana pojavila na vratima. Koliko je Briony znala, možda je i bila:
dva ili tri tuceta stražara, slugu i divno odjevenih dvorjana ispunilo je raskošno
namještenu odaju i, premda su mnogi promotrili njezin ulazak, malo ih je
pokazalo ikakve znakove pretjeranog zanimanja
“Ah, naravno, Olinovo dijete!” reče bradat muškarac na sofi visoka naslona,
mahnuvši joj da priđe. Bio je odjeven u ozbiljno, tmasto ruho, a glas mu bijaše
dubok i snažan. “Opažam njegove crte u vašima. Ovo je neočekivano
zadovoljstvo.”
“Hvala, Vaša Visosti.” Briony se nakloni. Enander Karallios bio je
najmoćniji vladar u Eionu, a tako je i izgledao. Malko se udebljao posljednjih
godina, ali je bio krupan muškarac i uspijevao je to dobro nositi. Kosa mu je bila
tamna, gotovo crna, s tek malo sjedina, a lice, iako zaobljeno godinama i
težinom, još je bilo markantno i dojmljivo, visoka čela, razmaknutih očiju,
istaknuta i oštra nosa, te se još itekako moglo vidjeti zbog čega su ga kao mladića
smatrali uistinu privlačnim i naočitim princem. “Dođite, dijete, sjednite.
Zadovoljni smo što vas vidimo. Vaš nam je otac veoma drag.”
“Drag je cijelom Eionu”, primijeti žena u krasnoj, biserjem izvezenoj opravi,
pokraj njega. To je sigurno bila Ananka te Voa, shvati Briony, i sama moćna
plemkinja, ali također, kudikamo važnije, ljubavnica kraljeva. Briony je malčice
zapanjilo vidjeti je kako tako otvoreno sjedi uz Enandera. Kraljeva je druga žena
umrla prije nekoliko godina, ali govorkanja koja je Briony načula među
Makewellovom družinom davala su naslutiti da je tek nedavno započeo vezu s
tom ženom, nakon što je Ananka ostavila svojeg bivšeg ljubavnika, Hespera,
kralja Jaela i Jellona. Hesper, izdajnik krvavih ruku...!
Briony, koja se nalazila u pola naklona, umalo izgubi ravnotežu kad ga se
sjetila. Malo je ljudi na svijetu Briony htjela vidjeti na mukama, ali Hesper je
bio jedan od njih. Nije se mogla ne zapitati je li Ananka bila uz njega kad je
Hesper odlučio zatočiti Brionyna oca Olina, a zatim ga prodati Ludisu Drakavi.
Gledajući u ženine oštre, tvrde oči, u to je mogla lako povjerovati.
“Oboje ste vrlo ljubazni”, odvrati Briony, nastojeći zadržati glas mirnim.
“Moj vas je otac uvijek spominjao s mnogo poštovanja i ljubavi, kralju
Enandere.”
“A kako je on? Imate li vijesti od njega?” Enander se igrao s nečim u svom
krilu, te joj time privukao pažnju. Trenutak poslije ugledala je sjajne male očice
kako izviruju ispod njegova teškog, baršunastog rukava. Bila je to neka mala
životinja, sitan pas ili pitoma vretica.
“Pokoje pismo, da, ali ne otkako sam otišla iz Južne Međe.” Nije mogla a da
se ne zapita o čemu njih dvoje razmišljaju. Ponašali su se kao da je ovo bila
svaka druga audijencija - zar nisu bili svjesni njezine situacije? “Vaša Visost je
nedvojbeno svjesna da sam napustila svoj dom... no, recimo da nisam otišla
svojom odlukom. Jedan od mojih podanika... ne, jedan od podanika mojeg oca
Olina, Hendon Tolly, izdajnički je prisvojio prijestolje Pograničnih kraljevina.
Sumnjam da je ubio mojeg starijeg brata, kao i svojega.” Istinu govoreći,
Kendrickova smrt bila je jedini zločin za koji nije mogla sa sigurnošću optužiti
Hendona Tollyja, ali je priznao svoju ulogu u smrti vlastitog mu brata Gailona.
“Lord Tolly tvrdi suprotno, kao što vjerojatno znate”, reče Enander, djelujući
zabrinuto. “Ne možemo stati ni na čiju stranu - dok ne saznamo više. Uvjeren sam
da shvaćate. Lord Tolly veli da ste pobjegli, da on jedino nastoji zaštititi
Olinova preostalog nasljednika, malenog Alessandrosa. To je dječakovo ime, zar
ne?” upitao je Ananku.
“Da, Alessandros”, obratila se Briony. “Siroto dijete.” Ananka je bila
naočita, ali rabila je previše pudera - on je isticao bore na njezinu mršavu licu,
umjesto da ih prikrije. Ipak, bila je ona žena pred kojom se Briony uvijek
osjećala poput nespretne, glupe djevojčice. “Koliko ste se napatili. A kakve smo
tek priče čuli! Je li istina da su Južnu Među napali vilenjaci?”
Kralj Enander joj uputi razdražljiv pogled, možda zato što nije želio da ga
podsjećaju na stari syanski dug prema anglinskoj lozi u davnim vilinskim
ratovima.
“Da, istina je, moja gospo”, reče Briony. “A koliko znam, to još traje...”
“Ali čuli smo da ste se sakrili među družinom seljana i pobjegli - pješice,
prešavši čitav put od Južne Međe! Kako domišljato! Kako hrabro!”
“Da budem iskrena, bila je to družina glumaca... milostiva.” Briony je
naučila progutati gnjevan odgovor, ali nije imao lijep okus. “I nisam pobjegla
pred opsadom, već pred vlastitim izdajničkim...”
“Da, čuli smo - kakva priča!” Enander ju je prekinuo prije nego što je stigla
reći više. To nije bilo slučajno. “Ali doznali smo samo okvir priče - naravno, vi
nam je morate što prije podrobnije iscrtati. Ah-ah”, rekao je podigavši ruku kad
je opet pokušala zaustiti. “Ali dosta je sad razgovora, draga moja - sigurno ste
iscrpljeni nakon svojih kušnji. Bit će dovoljno vremena za sve kad se okrijepite.
Vidjet ćemo vas večeras za večerom.”
Zahvalila im se i izvela još jedan naklon. Dakle, zapitala se, jesam li gošća?
Ili zarobljenica? Nije joj bilo posve jasno.
Dok ju je lord Jino izvodio iz kraljevog kabineta, Briony se borila da obuzda
gnjev i tugu. Enander ju je primio ljubazno i udvorno, a dosad su se Syanci
prema njoj lijepo ophodili, kao što se i nadala. Zar je očekivala da će kralj
ustati, izjaviti vječnu vjernost krvi Anglinove loze i smjesta je opremiti vojskom
kako bi se vratila i svrgnula Tollyje? Naravno da nije. Ali je također iz kraljeva
držanja stekla jasan dojam da se s nečim takvim neće samo odugovlačiti, već da
se to uopće neće dogoditi.
Briony se toliko udubila u misli da se umalo sudarila s visokim čovjekom
koji je prolazio prijestolnom dvoranom prema odaji koju je upravo napustila.
Kad je ustuknula, pružio je snažnu ruku da je zadrži na nogama.
“Ispričavam se, milostiva”, rekao je. “Jeste li dobro?”
“Vaša Kraljevska Visosti”, reče Jino. “Vratili ste se ranije negoli smo vas
očekivali.”
Briony stane ravnati odjeću kako bi prikrila zbunjenost. Kraljevska Visost?
Onda je ovaj mladić sigurno bio Eneas, princ. Osjetila je kako joj se dah malko
skraćuje dok je podizala pogled. Je li ovo uistinu bio mladić o kojemu je toliko
razmišljala tijekom one jedne godine svoga djetinjstva? Uistinu je bio jednako
naočit princ kakvim ga je zamišljala, visok i vitak, ali širokih ramena, zamršenog
busena crne kose, poput konjske grive nakon dugog, brzog jahanja.
“Imam mnoštvo vijesti”, rekao je princ. “Brzo sam jahao.” Promotrio je
Briony, zbunjeno. “A tko je ovo?”
“Visosti, dopustite da vam predstavim Briony te Meriel te Krisanthe...”
otpočne Jino.
“Briony Eddon?” Princ ga je prekinuo. “Vi ste zaista Briony Eddon? Olinova
kći? Ali što radite ovdje?” Naglo se prisjetivši pravila ponašanja, uhvatio ju je
za ruku i prinio je usnama, ali oči mu ni trenutka nisu ostavile njezino lice.
“Objasnit ću sve kasnije, Visosti”, reče Jino. “Ali vaš će otac htjeti poslušati
vijesti o južnim vojskama. Je li sve dobro prošlo?”
“Ne”, odvrati Eneas. “Ne, nije.” Opet se okrenuo prema Briony. “Hoćete li
večerati s nama? Recite da hoćete.”
“D-da, naravno.”
“Dobro. Tada ćemo više razgovarati. Nevjerojatno je vidjeti vas ovdje.
Upravo sam razmišljao o vašem ocu - neizmjerno ga cijenim, znate. Je li dobro?”
Nije pričekao na odgovor. “Jino je u pravu, trebao bih ići. Ali radujem se našem
skorom razgovoru.” Uzeo ju je za ruku, opet je poljubio, jedva je okrznuvši
suhim, od vjetra ispucalim usnama, ali ju je promotrio kao da kani upamtiti svaku
crtu. “Rekao sam im da ćete izrasti u ljepoticu”, primijetio je. “Vidim da sam
imao pravo.”
Briony je gledala za Eneasom, buljeći za njim nekoliko trenutaka prije nego
što je shvatila da joj usta zjape kao u kakvog dolinskog pastira koji je prvi put
ugledao pravi grad. “Što je time mislio?” rekla je, gotovo samoj sebi. “Nije
mogao znati ni da postojim!”
Jino se malko mrštio, ali je nastojao to pretvoriti u osmijeh. “O, ali princ
nikad ne bi lagao, Visosti, i nikako ne bi pribjegao laskanju.” Skrušeno se
nasmijao. “On misli dobro i u svakom je slučaju divan mladić, ali njegove
dvorske manire, ako ćemo pravo, pomalo su manjkave.” Uspravio se i pružio
ruku. “Dopustite da vas sad odvedem u vaše odaje, princezo. Svi jedva čekamo
da nas opet udostojite svojom nazočnošću za večerom, ali zaista biste se trebali
odmoriti nakon svojeg zastrašujućeg putovanja.” Brionyne dvorske manire možda
su bile malko priproste prema syanskim mjerilima, ali je dobro razumjela što je
Erasmias Jino govorio: Molim te, dijete, skloni mi se s puta da se mogu
posvetiti važnijem poslu - poslu pravog kraljevstva, a ne selendre poput tvoga.
Bio je to još jedan podsjetnik da je Briony u najboljem slučaju predstavljala
razonodu za Syance, ali je vjerojatnije bila dosadan problem. U svakom slučaju,
ovdje nije imala utjecaja, niti prijatelja na koje je mogla računati. Pustila je da je
vode natrag preko blistave, odjekujuće prijestolne dvorane, kroz skupine blejećih
dvorjana i diskretnijih, ali podjednako zainteresiranih slugu, već razmišljajući
kako bi se ta ravnoteža mogla preokrenuti nabolje.
 2.
Cesta pod morem
“Prema Rhantysu i drugim učenjacima iz razdoblja prije
Velike smrti, sami su vilenjaci tvrdili da ih bogovi nisu stvorili,
nego da su ih bogovi ‘prizvali’.”
(iz “Traktata o Vilinskome narodu Eiona i Xanda”)
Flint prstima pokupi razbijeni, koštano bijeli disk i mahne njime prema
Chertu. “Što je ovo?” upita, ali njegov se poočim nalazio nekoliko koraka
naprijed te nije mogao vidjeti što je dječak pronašao.
“Zar ćemo hodati sve do Srebmstrane, starče?” strogo upita Opal dok ih je
sustizala, a tada opazi što je Flint držao. “Što to imaš, dečko?” Oduzela mu je
predmet i pažljivo s njega obrisala prašinu te potom prinijela blijed polukrug ka
svjetlu svoje koraljne svjetiljke. “Ta, pogledaj, Chert, ovo je dio morskog
imperijala. Što li radi tu umjesto na plaži? Misliš da je nekome ispao?”
“Sigurno.” Chert pažljivo prouči stijenu iznad njihovih glava, ali djelovala je
umirujuće čvrsto i suho. “Ništa ne curi. Osim toga, kad pronađe otvor, more ne
kaplje. Sva ta voda, ta težina, ispunila bi ovaj prostor u tren oka.” Nije mogao a
da se ne sjeti strašnih priča koje mu je pripovijedao otac o tragediji na Sprudu
kamenara, nazvanoj tako po cehu koji je ondje proširio svoje naselje.
Prvi zakon Funderlinškog grada uvijek je glasio da se nikakvo ozbiljnije
iskapanje ne smije poduzimati ispod ruba vode, jer bi jedna jedina pogreška
dostajala da more poplavi dubine i uništi četvrt Tajni i hram Metamorfne braće,
kao i sve drugo u nižim pećinama. Ali tog jutra prije šezdeset ili sedamdeset
godina, ceh kamenara izgubio je pojam koliko su duboko kopali. Kasnije se
također otkrilo da su zasjekli duboko prema rubu velikog kamenog otoka
Midlanova brijega, na kojemu je stajala Južna Međa.
Tog dana, za lavinom odronjenog kamenja uslijedio je zapanjujući proboj
ledene morske vode koja je počela širiti pukotinu; tanak mlaz ubrzo se pretvorio
u bujicu širine bačve. Kamenari su uzalud pokušavali začepiti rupu, boreći se s
neodoljivom snagom samog morskog boga, ali raskopane prostorije već su se
počele puniti. Jedan se radnik oglušio zapovijedima predradnika te pobjegao na
gornju razinu kako bi javio ljudima što se događa. Svi raspoloživi članovi
cehova pohitali su na lice mjesta, a vrhovni glavari donijeli su odluku da se
cijeli Sprud zatvori. Izvukli su tuce Funderlinga iz poplavljene razine, ali njih
gotovo dvostruko više ostalo je odsječeno u drugim hodnicima zbog rastuće
vode, te nije bilo vremena da ih potraže. Radilo se o izboru, objasnio je Chertov
otac s nekom vrstom gorke zadovoljštine, između dvadeset trojice ljudi koje je
nepromišljeni predradnik osudio na propast i stotina drugih iznad razine mora u
cijelom Funderlinškom gradu.
Imali su sreću u nesreći što je ceh kamenorezaca nedavno dopustio
promišljeno korištenje crnog praha u nekim posebno teškim iskapanjima: da je
narod morao ručno premještati kamenje, rekao je Chertov otac, ne bi uopće
uspjeli spasiti niže razine. Zatočeni ljudi sigurno su čuli gromki prasak poput
velikog malja Gospodara Beskrajnog Neba kad je crni prah survao svod dvorane
odmah pokraj iskopina Spruda. Nakon toga nisu mogli čuti ništa više osim
vlastitih prestravljenih glasova i vode koja se penjala da ih poklopi.
Pomisao na njihove posljednje trenutke Chertu je izazivala noćne more
cijeloga djetinjstva, a čak i danas funderlinška djeca tihim su šapatom spominjala
sablasne, skrivene dubine Spruda kamenara.
“Ne - ne, ovdje nema rupe”, reče Chert svojoj obitelji, odmahujući glavom
na uspomene iz mladosti zbog kojih mu je srce još treperilo u grudima. Prizvao je
osmijeh na lice. “Što je dobro, jer smo dobrano ispod vode, a ja se ne bih htio
smočiti.”
“Ipak, dječak je pronašao morski imperijal, u to nema sumnje.” Opal ga vrati
Flintu i promrsi dječakovu kosu. Opal je dobro poznavala školjke.
Uvijek je uživala odlaziti na površinu za hladnih razdoblja s drugim
funderlinškim ženama, kako bi skupljala dagnje u škrapama na rubu Brennova
zaljeva, a onda ih donosila kući i kuhala na vrućem kamenu. Chert ih je obožavao
- bile su slađe od mnogonogih koraba, gmizavaca u pukotinama koji su jurcali po
vlažnom kamenju pokraj Slanog jezerca a i Opal ih je voljela, ali ih odavno nije
išla skupljati, sve otkako su se počeli skrbiti za Flinta.
“Imperijal...?” reče dječak škiljeći u disk.
“Tako je - jer sliči na novčić, vidiš? Ali to je školjka, kostur male morske
životinje.” Chert nježno povuče dječaka za lakat. “Dođi sa mnom pa ću ti
ispričati nešto o ovom mjestu.”
“Nadam se da ćeš nam kazati kako više ne moramo daleko hodati”, javi se
Opal. “Tko bi načinio ovako duboku i dugu stazu? Samo luđaci, rekla bih.”
Chert se nasmije. “Da, zamalo smo stigli, stara moja dragano - zamalo.”
Posegnuo je rukom iza leđa i potapšao zavežljaj koji je ondje nosio. “Upamti, ja
nosim naprtnjaču.”
Opal se namršti. “Nadam se da ne tvrdiš kako je torba koju ja nosim laka. Jer
nije.”
“Naravno da ne.” Rekao joj je da ne ponese pola stvari koje je spakirala,
dakako, ali to je kao da mački kažete da ostavi rep i brkove kod kuće. Kako je
Opal igdje mogla poći bez barem nekoliko lonaca? I bez svojih dobrih žlica,
svadbenog dara njezine majke? “Nije važno”, rekao je, više sebi u bradu nego
svojoj obitelji. “Samo hodajte, a ja ću vam pripovijedati o ovoj stazi - zašto je tu
i tko ju je načinio.
“Dakle, u doba vladavine drugog kralja Kellicka, ako mi je djed točno
pripovijedao, živio je slavni Funderling po imenu Azurit iz klana Bakra, ali tih je
dana za kristale azurita bilo uobičajenije ime ‘Olujni Kamen’, te su ga tako svi
zvali. Kao što rekoh, Olujni Kamen Bakar bio je slavan čovjek - prava rijetkost -
a to je bilo dobro, jer se rodio u teška vremena.”
“Koliko davno?” upita Flint.
Chert se namršti. “Dobrano prije rođenja mojeg djeda - prije više od
stoljeća. Prvi kralj Kellick bio je dobar prema Funderlinzima, uvažavajući
njihovo mišljenje u svim poslovanjima s njima, ne tretirajući ih ništa gore nego
ostale podanike u svom kraljevstvu, a ponekad i bolje, jer je cijenio njihovu
promućurnost.”
“Misliš valjda vještinu”, reče Opal malčice otpuhujući.
“Mislim promućurnost, što znači više od obrađivanja kamena pijukom. To
ima veze sa znanjem. Prvi Kellick bio je jedan od rijetkih kraljeva koji je
cijenio znanje našeg naroda. Bio je jedini kralj koji se borio protiv vilinskog
naroda, a da našu čeljad nije smatrao goblinima koji su pobjegli iza Sjenovite
brane.” Chert odmahne glavom. “Ali ometaš mi tok misli, ženo. Pokušavam
objasniti postanak ovih tunela u kojima se nalazimo.” “O! Kako sam se samo
usudila prekinuti vas, meštre Modri Kvare! Samo nastavite.” Ali čuo je natruhu
smijeha u njezinu glasu. Hodali su dobar dio jutra i svi su bili umorni: svaka je
razbibriga bila dobrodošla.
“Dakle, nakon smrti prvog Kellicka, svi su mislili da će se sve dobro
nastaviti pod vlašću njegova sina, Barina, koji se činio prilično nalik na svog
oca. A to je i bio, izuzev u jednom pogledu - mrzio je vilenjake, a ni Funderlinzi
mu nisi bili posebno dragi. Za njegove vladavine dao je zatvoriti svih Osam
dveri Funderlinškog grada, što nam je ostavilo samo jedan put do površine i
natrag - onaj koji koristimo danas. Kraljevski stražari stajali su na tim dverima,
iz dana u dan, pretražujući kola našeg naroda i gnjaveći ih bez ikakvog valjanog
razloga, osim kao podsjetnik da nisu toliko važni kao Veliki narod. Bio je to
velik šok za sve Funderlinge, posebice nakon duge i sretne suradnje s Barinovim
ocem.
No, kako se ispostavilo, Barin je vladao još dulje od prvog Kellicka, gotovo
četrdeset godina, a premda smo i dalje dobivali posla u Južnoj Međi, to nisu bile
godine sreće. Mnogi od naše čeljadi otišli su i odselili se u druge gradove i
države, posebno tu na sjeveru gdje su qarske vojske toliko palile i razarale.
Kad je Barin napokon umro, a njegov sin naslijedio prijestolje - drugi
Kellick, nazvan po svom djedu - mudri stari Olujni Kamen Bakar, sastao se s
drugim vođama Cehova i upitao ih, ‘Znate li kako Veliki ljudi ubijaju zečeve?
Začepe im sve ulaze u jazbinu osim jednoga, a onda oslobode pitome vretice,
stave ih u jedini preostali ulaz i puste da dognaju svaku jedinku u kunićnjaku -
ženke, mladunčad, sve.’
Kad su ga ostali Funderlinzi upitali zašto ih salijeće pitanjima o zečevima
kad se sprema krunidba novog kralja i imaju mnogo toga na tapetu, Olujni Kamen
prezrivo se nasmijao. ‘Što mislite zašto je kralj Barin zatvorio ulaze u sve naše
jame?’ upitao je. ‘Jer na taj način, budu li nas se ikad htjeli otarasiti, moraju
samo poslati vojnike s kopljima i bakljama, baš kao što šalju pitome vretice u
zečje jazbine, i to će biti kraj Funderlinškog grada. Budale smo ako im to
dopustimo i budale smo ako što prije ne poduzmemo nešto u vezi s tim.’
Ne treba reći da se pokrenula velika rasprava - mnogi pripadnici cehova
odbijali su vjerovati da bi im Veliki narod ikad naudio. Ali Olujni Kamen je
rekao, ‘Ovaj Kellick nije poput prvog Kellicka, baš kao što njegov otac Barin to
nije bio. Zar niste opazili kako nas Veliki ljudi sada mjerkaju, kako šapuću o
nama? Ne smatraju nas mnogo drugačijima od vilenjaka koji upravo sada
opsjedaju grad. Budu li se još više bojali, tko zna što će Veliki narod poduzeti iz
straha i gnjeva?’
‘Ali što možemo učiniti?’ upitao je jedan pripadnik Ceha. ‘Hoćemo li
preklinjati novog kralja da promijeni zakon i dopusti nam otvoriti preostalih
sedam dveri?’
Olujni Kamen opet se nasmijao. ‘Što, zar lisica traži od psa dopuštenje da
pobjegne? Ne, učinit ćemo ono što moramo i nikome nećemo reći.’ I tako su
poslušali njegov prijedlog.”
Chert pročisti grlo. “Vidite, opet se počinjemo uspinjati. To znači da uskoro
stižemo na cilj. Priznajem da je ovo bio zaobilazan put, ali siguran.” Metnuo je
ruku na Flintovo rame i osjetio led u srcu kad se dječak brzo istrgnuo. “Ako
želiš, ispričat ću ti ostatak priče. Želiš li čuti ostalo?”
Isprva je pomislio da ga dječak opet ignorira, ali je uto opazio jedva
primjetan potvrdan znak glavom.
“Ceh kamenorezaca poslušao je mudrog Olujnog Kamena. Podigli su novac iz
riznice i tijekom idućih dvanaest godina pronašli nekolicinu Velikih ljudi koji su
cijenili zlato i nisu postavljali pitanja, te su potajno kupili nekoliko kuća u
najsiromašnijim četvrtima na rubovima Južne Međe. Potom su počeli kopati
tunele točno ispod tih posjeda te ih povezivati s prolazima na vanjskim
predjelima Funderlinškog grada, na udaljenim krajevima izvjesnih bezimenih
cesta za koje Veliki narod nije znao, i koje ne bi pronašli čak da su za njih znali,
pa ni uz pomoć zemljovida. Naposljetku su ceste bile spremne. Skupina naših
ljudi kojima je kralj Kellick Drugi udijelio dopuštenje da borave na površini
nakon sumraka, jer su radili na kraljevskoj žitnici koja je bila u upotrebi tijekom
dana; dovela je posebno veliku posadu na posao, uglavnom zbunjujući
nadzemljaške stražare s toliko odlaženja i dolaženja. Nakon mraka polovica njih
ostavila bi žitnicu i zaputila se pokrajnjim uličicama prema kućama koje je Ceh
potajno kupio, te su probili posljednje laktove zemlje i kamena u podzemnim
tunelima. Kad su završili, pokrili su rupe u zemlji podnim pločama, svaku s
pomoću kamena koji se mogao podići i otkriti prolaz u daleki Funderlinški grad.
Nisu svi ti hodnici završavali u vanjskoj utvrdi, premda su mnogi ondje bili
smješteni. Neki su čak vodili ravno ispod vode do kuća i drugih mjesta na
kopnu.” Mogao je spomenuti da je i sam putovao jednom takvom cestom do
qarskog logora kad je odnio Flintovo zrcalo Sumračnom narodu, ali nije, iz
straha da ne uznemiri Opal. “Zapravo”, nastavio je, “vele da je Olujni Kamen
čak dao probiti tunel koji se penjao nekamo u unutrašnju utvrdu - na prostoru
same Prijestolne dvorane!
Nakon nekoliko mjeseci, kad je naš puk priveo kraju obnovu žitnice, također
su zgotovili sve prilaze tim Novim dverima, kako su ih cehovski starješine
šapatom nazivali. Otad su uvijek postojali tajni ulazi i izlazi iz Funderlinškog
grada. Vilinski narod mirovao je stotinu i više godina nakon toga, te su mnogi
skriveni prolazi oronuli, ali rečeno mi je da smo sačuvali u vlasništvu kuće i
druga mjesta na površini koja ih skrivaju.” “Ne spominješ nam to valjda jer nas
namjeravaš natjerati da hodamo sve do površine”, upozori ga Opal.
“Ne. Još malo pa smo stigli, mila. Razlog zašto sam vam sve to ispričao jest
taj da se upravo nalazimo u jednom od tih hodnika.”
“Još malo pa smo stigli gdje?” upita Flint.
“Tamo kamo idemo - u hram Metamorfne braće.”
“Ali zašto smo ovako daleko hodali?” Flint nije zvučao kao da mu je to
pretjerano smetalo: bio je jednostavno znatiželjan.
“Jer vojnici odozgo čekaju na običnim dverima i na nekim glavnim cestama
samog Funderlinškog grada”, objasni Chert. “A svi traže čovuljka po imenu
Chert, njegovu ženu Opal i ljudskog dječaka zvanog Flint koji stanuje s njima.”
“To su naša imena”, ozbiljno će Flint.
Chert nije bio siguran šali li se on ili ne. “Da, to i kažem. Nas traže, sine - i
ne žele nam dobro.”
 *
Brat Antimon ih je čekao nasred puteljka preko širokog prostranstva
hramskog vrta gljiva, a njegovo mladenačko, široko lice bilo je naborano
nesviklim brigama. Iza njega su druga zabrinuta lica provirivala iz sjene
stupovima ukrašenog pročelja hrama Metamorfne braće.
“Braća nisu sretna”, reče Antimon Chertu. “Samo da znate. Djedica Sumpor
probdio je cijelu noć urlajući kako su Dani Potopa pred nama.” Kimnuo je prema
Opal. “Budite pozdravljeni, gazdarice, i neka vas obaspe blagoslov Starješina.
Lijepo vas je opet vidjeti.”
Chert se ogleda za Flintom, koji je odlutao, slijedeći nepredvidivu putanju
pećinskog cvrčka po vrtu. “Jesu li zabrinuti zbog dječaka?” Antimon slegne
ramenima. “Pretpostavljam da im preostala dvojica Velikih ljudi zadaju najviše
glavobolja, vi ne?” Nasmijao se, ali ne pretjerano glasno: lica su ih još uvijek
promatrala s pročelja. “Da ne spominjem što se događa na površini, rat s
vilenjacima i pomisao da bismo mogli biti uvučeni u nj. Ipak, nekima od nas ne
smeta što su se stvari malko zakuhale.” Živo je kimnuo. “Moglo bi vas iznenaditi,
meštre Modri Kvare, ali hram nije uvijek najuzbudljivije mjesto za život. Ne
tužim se, pazite, ali svakako ste nam doveli nekoliko dobrodošlih razbibriga u
posljednje vrijeme.”
“Hvala... valjda.”
Opal je napokon uhvatila dječaka. Chert im mahne da pođu prema ulaznim
vratima hrama. Oči njegove žene bile su razrogačene dok je podizala pogled
prema stupovima pročelja. “Zaboravila sam koliko je velik!” Korak joj se
usporio dok mu se približavala, kao da se borila s jakim vjetrom. Na neki način i
jest, pomisli Chert: neizrečena tradicija je stoljećima ustrajavala na tome da
hram pripada samo Metamorfnoj braći i nekolicini važnih posjetitelja.
Iako je Chert ovdje bio već dvaput prije, još nije vidio unutrašnjost, a dok ih
je Antimon vodio kroz portik u pronaos, morao je priznati da ga se dojmila
veličina i vještina izrade hramskih instalacija. Svod pronaosa nalazio se na
gotovo jednakoj visini iznad njihovih glava kao slavni izrezbareni strop samog
Funderlinškog grada, iako ni upola tako zakučast. Hramski graditelji prigrlili su
šturost kao svoju krilaticu, težeći svaku liniju izvesti što čišće i jednostavnije, u
skladu s njihovim drevnim običajima. Tako križni svod nisu ukrasili lišćem,
cvijećem ili životinjama, već širokim linijama i lijepo zaobljenim rubovima.
Zbog toga je dvorana izgledala poput nečeg tekućeg što se naglo zaledilo, kao da
je sam Gospodar slio hram iz golema kabla puna rastopljenog kamena koji se
istog časa ohladio.
“Tako je... lijepo”, šapne Opal.
 Antimon se naceri. “Nekima se sviđa, gazdarice. Meni, pak, djeluje pomalo...
strogo. Iz dana u dan, lijepo je imati pred sobom nešto što vam prikuje pogled,
ali moje oči neprestano prelijeću i klize...” “Antimone,” netko će oštro, “nemaš li
pametnijeg posla nego brbljati?” Bio je to mrzovoljni brat Nickel kojeg se Chert
sjećao s prvog posjeta, i koji nije izgledao ništa umiljatije nego prije.
Mladi se redovnik lecne. “Oprostite, brate. Da, naravno. Pametnijeg posla...”
“Onda idi i obavi ga. Pozvat ćemo te ako nam zatrebaš.”
Antimon, koji je sada izgledao ožalošćeno - ne toliko jer su ga uhvatili u
besmislenu razgovoru, pretpostavio je Chert, koliko zbog toga što je ovaj
razgovor naglo prekinut - izvede mali naklon i udalji se teška koraka. “Dobar je
on dečko”, primijeti Chert.
“Brbljav je.” Nickel se namršti. Kratko je kimnuo prema Opal, dok je Flinta
posve ignorirao. “Pretpostavljam da vam je rekao u kakvoj se gunguli nalazimo.”
Poveo ih je do vrata u jednom od zidova velike dvorane i kroz bočni hodnik
obrubljen nišama. Police bijahu prazne, ali mrlje u prašini davale su naslutiti da
je nešto stajalo u svakoj od njih i nedavno bilo odstranjeno. “Bilo je mirnije
prije nego što smo vas sreli, Cherte Modri Kvarcu.”
“Nisam samo ja kriv, svakako.”
Nickel se namršti. “Možda niste. Neugodnosti se opet događaju, to je sigurno.
Proživljavamo najgore dane još od vremena vrhovnog glavara Olujnog Kamena.”
“Da, upravo sam pričao obitelji o njemu...”
“Šteta što nas Veliki narod jednostavno ne može pustiti na miru. Ničim im ne
škodimo”, srdito će Nickel. “Želimo samo slijediti naše stare običaje, služiti
Zemljinim starješinama.”
“Možda je Veliki narod dio sveopćeg plana Zemljinih starješina”, blago će
Chert. “Možda samo rade ono što Starješine od njih zahtijevaju.” Nickel ga je
dugo vremena gledao. “Postiđujete me, Cherte Modri Kvarcu.” Nije djelovao
sretno zbog toga. Trenutak poslije, Nickel se zaustavi i odgurne vrata. Zidovi
prostorije iza njih bijahu prekriveni malim košarama sa svjetlećim koraljem, te
se u usporedbi s tamnim hodnikom doslovce kupala u svjetlu. “Uđite i pridružite
se svojim prijateljima. Unutra su, u uredu knjižnice.”
Bila je to mala, svakako skromna odaja u usporedbi s velebnom glavnom
dvoranom, i zbog toga su dva muškarca u njoj - Veliki ljudi, a ne Funderlinzi -
izgledala još grotesknije golemo. Liječnik Chaven se nasmiješio, ali nije ustao,
možda jer se bojao da će udariti glavom o strop. Ferras Vansen, koji je bio za
pola glave viši, osovio se u nezgrapan čučanj i rukovao s Opal. “Gazdarice,
drago mi je što opet vidim vas i vašu obitelj. Nikad neću zaboraviti jelo koje ste
mi spremili one noći kad sam se vratio - nešto najbolje što sam ikad okusio.”
 Opalin smijeh prijetio je postati djevojački hihot. “Ne mogu si to pripisati u
zaslugu. Kuhati za izgladnjelog čovjeka, to je kao... kao...” “Uloviti suncem
ošamućena daždevnjaka?” predloži Chert, a tada poželje da se suzdržao: Opal je
djelovala povrijeđeno. “Previše si skromna, ženo. Svi znaju da je tvoja trpeza
jedna od najboljih.”
“Da, mene je svakako dobro nahranila”, javi se Chaven
. “Nisam ni slutio koliko ću cijeniti dobro skuhanu krticu.” Osmjehnuo se
Flintu, koji je promatrao liječnika svojim uobičajenim, ozbiljnim pogledom.
“Zdravo i tebi, dečko. Porastao si.” Chaven se opet obrati Chertu. “Čekamo
samo dolazak posljednjeg gosta...”
Vrata se škripeći odškrinu. Akolit zabrinuta lica promoli glavu. “Brate
Nickel?” reče pridošlica. “Jedan od magistara iz grada je ovdje i želi upotrijebiti
vašu radnu sobu u samostanu za svoju vijećnicu!”
“Moju radnu sobu?” zakriješta Nickel, a onda pohita van da obrani svoj
teritorij.
“...A to će biti on”, dovrši Chaven. “No, dobro. Magistar Cinnabar i brat
Nickel, bojim se, nikad neće biti prijatelji.”
Chert izvuče svoj stari, tupi nož za rezbarenje iz džepa i pruži ga Flintu
zajedno s komadom steatita kako bi zaokupio dječaka. “Da vidimo što ćeš
izraditi”, reče. “Budi pažljiv i razmisli prije nego što zarežeš - to je lijep, gladak
komad.”
Vrata se opet otvore i kroz njih uđe Cinnabar Živa, dok za njim odjekivaše
Nickelov kreštavi glas. “Taj si je umislio da je već opat”, reče Cinnabar
mrgodeći se. “Cherte Modri Kvare, drago mi je što vas vidim - i vas gazdarice
Opal! Jesu li vas braća dobro primila?”
“Tek smo stigli”, reče Opal.
“Vi i dječak slobodni ste isprati prašinu s puta,” reče Cinnabar, “ali bojim se
da vam još neko vrijeme moram preoteti muža, gazdarice. Iako biste i vi bili
dobrodošli. Moja žena Vermilion obično u trenu prozre problem za koji bi
vrhovnim glavešinama trebao cijeli sat.”
Uto se pojavi Nickel, mrgodeći se poput čovjeka koji je zatekao neznanca na
svom omiljenom stolcu. “Počeli ste bez mene? Počeli ste razgovor bez mene? Ne
zaboravite, Metamorfna braća vaši su domaćini.” “Nitko vas nije zaboravio,
brate Nickel”, odvrati Cinnabar. “Naposljetku, selimo vijeće u vašu radnu sobu,
zar ste zaboravili?”
Dok je redovnik upućivao magistru pogled koji je mogao smrviti granit,
liječnik se promeškolji pokraj njega. “Naš će razgovor potrajati većinu
popodneva, bojim se, a kapetan Vansen i ja već neko vrijeme čekamo. Postoji li
mogućnost da se malo okrijepimo?”
“Možete objedovati s braćom u za to određeno vrijeme”, ukočeno će Nickel.
“Od večere nas dijeli samo nekoliko sati. Složili smo se s meštrom Cinnabarom
da vas tretiramo kao jedne od nas dok ste naši gosti. Naša hrana je jednostavna,
ali zdrava.”
“Da”, reče Chaven s tračkom tuge. “Uvjeren sam.”
*
“... I tako sam se odjednom zatekao ovdje - ne više miljama iza Sjenovite
brane, već usred Funderlinškog grada, stojeći na golemu zrcalu.” Vansen se
namršti, zabrinuta pogleda. “Ne, u tom se putovanju krije nešto više... ali umaklo
mi je iz sjećanja... poput sna...”
“Dar je što ste među nama, kapetane,” reče Chaven, “a dar je i spoznaja da je
princ Barrick, kad ste ga posljednji put vidjeli, bio živ i zdrav.” Ali liječnik se
doimao zabrinutim. Chert je primijetio da se počeo mrštiti kad je Vansen
spomenuo kako se zatekao na zrcalnom podu Cehovske vijećničke dvorane,
između jednakih likova mrgodnog zemljinog boga Kerniosa.
“Živ - to je svakako bio”, reče vojnik. “Zdrav? Nisam toliko siguran...”
“Oprostite,” upadne Cinnabar, “ali sada morate čuti moje vijesti, jer se tiču
mladog princa. Nekolicini nas još je dopušten pristup dvorcu kako bismo
obavljali zadatke za Tollyje, a jedan od tih, uz velik rizik, prenio je vijest o
vašem dolasku Avinu Broneu.”
“Vrhovnom zapovjedniku”, reče Vansen. “Je li dobro?”
“Više nije vrhovni zapovjednik,” reče Cinnabar, “a što se ostalog tiče, otkrit
ćete sami. Poslao vam je ovo, a moj čovjek ga je prokrijumčario meni.”
Vansen preleti pogledom po pismu, bezvučno mičući usnama dok ga je čitao.
“Mogu li vam ga pročitati?” upitao je. Cinnabar kimne.
Vansene,
sretan sam što čujem da ste dobro, a još sretniji što sam dobio
vijesti o Olinovu nasljedniku. Ne shvaćam što se dogodilo ni kako
si ovamo dospio - ovaj kepec donio je pismo od drugog kepeca...
“Ispričavam se zbog grofovih izraza”, reče Vansen porumenjevši.
Cinnabar odmahne rukom. “Zvali su nas i gore. Nastavite, molim.”
... Ali sve mi je to posve neshvatljivo. Najvažnije je da se ne
mičete iz podzemlja. T. - to će biti Hendon Tolly, naravno - ima
ljude koji me svakodnevno nadgledaju, a jedino činjenica da mi
vojnici još vjeruju i da su mnogi ostali u službi kao moji vjerni
stražari, spriječila je T. da me likvidira.
 Vilinski narod, bogovi ih prokleli, utihnuo je, ali mislim da
samo smišljaju nove opačine. Možemo izdržati opsadu jer nemaju
brodovlje, ali imaju više oružja nego što se čini. Donose velik
teret straha svakome tko se sukobi s njima, kao što nedvojbeno
znate...
“I znam”, reče Vansen odižući pogled. “Strah i zbrka njihova su najjača
oružja.”
Ponovo se posvetio pismu.
Još nema glasa...
Na trenutak je oklijevao, kao da mu je nešto zastalo u grlu.
... Još nema glasa ni o princezi Briony, iako neki tvrde da ju je
u bijegu Shaso uzeo za taokinju. Ali, ne miriše na dobro što ga
toliko dugo nema, a mi još ništa nismo čuli. Vansen duboko
udahne prije nego što nastavi. To je, dakle, naš položaj. T. vlada
Južnom Međom u ime Olinova najmlađeg sina, malog
Alessandrosa. Vilenjaci su pred našim zidinama i dokle god nam
budu prijetili, on me se neće usuditi ubiti ili zatočiti. Morate se
zasad skrivati, Vansen, iako se nadam da ću vas uskoro moći
pozdraviti, licem u lice, i čuti cijelu vašu priču, te vam zahvaliti
na vašim brojnim zaslugama...
Pročistio je grlo, malčice posramljen. “Ostatak je nevažan. Čuli ste ono
bitno. Qari su se primirili, ali su ostali. Ipak, zidine bi nas trebale štititi dugo
vremena, čak i protiv vilinskih čarolija...”
“Požele li Qari ući u dvorac, neće se gnjaviti sa zidinama”, reče Chert. “Doći
će kroz Funderlinški grad... i kroz ovaj hram u kojem sjedimo.”
Vansen se zapilji u njega kao da je izgubio razum. “Kako to mislite?”
“Molim?” Nickel ustane drhteći. “Što to govorite? Zašto bismo ih zanimali mi ili
naš blagoslovljeni hram?”
“To nema nikakve veze s hramom”, namrgođeno će Chert.
“Ali kakve veze ima s Funderlinškim gradom?” upita Cinnabar. “Kad jednom
prevale dvorske zidine, zašto bismo mi ostali iznimke?” Zastao je, a oči su mu se
raširile. “O! Tako mi Starješina, uopće ne govorite o napadu s površine...!”
“Sad ste me shvatili, magistre.” Chert se obrati Vansenu. “Mnogo je toga što
još ne znate o nama i našem gradu, kapetane. Ali možda je vrijeme da vam
ispričam...”
“Nemate pravo govoriti o takvim stvarima!” reče Nickel gotovo vrišteći. “Ne
pred ovim... Velikim ljudima! Ne pred strancima!”
 Cinnabar podigne ruke. “Smirite se, brate. Ali Cherte, možda je u pravu - ovo
nije obično pitanje i samo bi Ceh trebao odlučiti..
Chert tresne šakom o stol, prenuvši gotovo sve okupljene. “Zar nitko od vas
ne razumije?” Chert se sad uistinu rasrdio - na intrige Velikog naroda koje su
uvukle Funderlinški grad u nečije tuđe ratove, na Nickela i ostale zbog kukavičke
nespremnosti da vide istinu. Još se više srdio na Opal, shvatio je, što je kući
dovela Flinta, čudnovatog, šutljivog dječaka koji je započeo sve te besmislice u
Chertovu životu. “Zar ne vidite? Ništa više nije obično! Nickel, ne možemo više
skrivati tajne kao što su ceste Olujnog Kamena. Ne možemo se pretvarati da je
sve kao prije. Osobno sam upoznao vilenjake - gotovo jednako tako blisko kao
kapetan Vansen. Razgovarao sam s njihovom gospom Yasammez, a od nje bi vam
se sledila krv u žilama. Ništa u vezi s njom nije obično! Moj dječak je ovamo
donio ono isto čarobno zrcalo preko Sjenovite brane, koje prema Vansenovim
riječima princ Barrick sada možda nosi natrag u velegrad Qara. Je li to obično?
Je li išta od toga obično?”
Zastao je, zadihan. Svi za stolom zurili su u njega, većina iznenađeno, Opal
zabrinuto, a Chaven s nekom vrstom zabavljenosti.
“Mislim da kapetan Vansen još čeka odgovor na svoje pitanje”, javi se
Chaven. “A čekam i ja. Zašto mislite da je Funderlinški grad u opasnosti? Kako
Qari mogu doći ovamo a da ne prijeđu zidine Južne Međe?”
“Cherte Modri Kvare,” reče brat Nickel muklim, gnjevnim glasom, “nemate
pravo. Ponudili smo vam utočište.”
“Onda me izbacite, pa ću ove ljude odvesti negdje drugdje i reći im istinu.
Jer Qari je već znaju, pa bi je i svi ostali trebali znati. Tiho, Opal - nemoj još i ti
počinjati. Netko mora napraviti prvi korak, pa to mogu biti i ja.” Okrenuo se
prema Chavenu. “Ali nemojte misliti da ću čuvati i vaše tajne, doktore. Dopustit
čuvam da ispričate priču, ako vam je draže, ali ako nećete, otkrit ću im što ste mi
rekli.”
Chavenova zabavljenost se pokoleba. “Moju priču...?”
“O zrcalu. Jer to me dovelo u ovu posljednju nepriliku, zar ne, sa stražarima
Velikog naroda koji su nagrnuli u naš grad? A drugo je zrcalo dovelo mojeg
dječaka prvi put ovamo dolje - ono isto zrcalo koje je nosio vilinski prijatelj
kapetana Vansena, ono koje je dao princu Barricku. Pa ako ćemo govoriti o
cestama Olujnog Kamena, onda ćemo govoriti i o zrcalima. Ja ću prvi. Slušajte
svi.”
Drugi put tog dana započeo je priču. “Prije jednog stoljeća i više, za
vladavine drugog Kellica, živio je veoma mudar Funderling po imenu Olujni
Kamen...”
 *
U času kad je Chert završio, brat Nickel je zapao u mrzovoljnu šutnju, a
Ferras Vansen slušao obješene čeljusti. “Nevjerojatno!” reče Vansen. “Dakle,
tvrdite da bismo tim skrivenim putovima mogli čak proći ispod vode?”
“Vjerojatnije je da će ih prokleti vilenjaci iskoristiti da izvrše invaziju na
Južnu Među , reče mu Cinnabar. “A mi Funderlinzi prvi smo im na putu.”
“Da, ali cesta vodi u dva pravca”, istakne Vansen. “Možda bismo u najvećoj
nevolji mogli tim putem pobjeći iz dvorca - je li to uistinu moguće?”
“Da, naravno.” Chert je sada bio umoran i gladan. “Sam sam to izveo. Odveo
sam polu-vilenjaka zvanog Gil jednom od starih tajnih cesta, točno ispod
Brennova zaljeva do samog prijestolja mračne gospe.”
Dakle, cijela ova hrid prokopana je tajnim prolazima — hodnicima za koje
nisam znao dok sam bio kapetan kraljevske straže!” Vansen strese glavom. “Ovaj
dvorac još više vrvi tajnama nego što sam pretpostavljao. A ovog dječaka
poslali su ovamo preko Sjenovite brane s čarobnim zrcalom, nedvojbeno kao
neku vrstu uhode za Qare — ali svima nama pred nosom?”
“On nije uhoda!” reče Opal. “On je samo dijete.”
Vansen se prodorno zagleda u Flinta. “Što god da jest, i dalje mi nije jasno.
Što se događa? Ovo je kao paukova mreža, gdje se svaka nit križa s drugom.”
“I sve su ljepljive i opasne”, dometne Chaven.
Ferras Vansen se okrene i oštro ga pogleda. “Ah, da. Nemojte misliti da sam
vas zaboravio, gospodine. Chert je spomenuo vas i zrcala - sad je na vama red.
Ispričajte nam sve što znate. Više ne možemo skrivati tajne jedni od drugih.”
Liječnik tiho zastenje i potapše svoj prilično stisnut trbuh. “Moja je priča
duga i uznemirujuća - barem za mene. Nadao sam se da ćemo dobiti nešto za jelo
prije nego što počnem, samo da se okrijepim.” “Priznajem da sam i ja gladan,”
reče Cinnabar, “ali držim da ćete bolje i konkretnije govoriti, Ulosiane, ako znate
da vas nećemo nahraniti dok ne završite. Čini se da se još mnogo priča mora
ispričati prije kraja ove večeri... stoga Chavene, vi prvi, a onda večera.”
Chaven uzdahne. “Bojao sam se da ćete to reći.”
 3.
Svilena šuma
“Druga priča, koju je ispričao soterijski učenjak Kyros, jest
da mu je jedan stari goblin rekao kako su ih ‘bogovi ovamo
slijedili’ iz neke prvotne domovine izvan morskih putova.”
(iz “Traktata o Vilinskome narodu Eiotia i Xanda”)
Imam plan, ptico.” Barrick Eddon otpetlja još jednu viticu bodljikave
puzavice sa svoje ruke, pipak po bodljikavi, bolni pipak. “Vrlo pametan plan. Ti
ćeš mi pronaći put koji ne vodi kroz svaki trnoviti grm u Vilin-zemlji... a ja ti
neću kamenom zgnječiti tu gnusnu lubanjicu.”
Skurn skokne na nižu granu, ali mudro ostane izvan Barrickova domašaja.
Rastresao je umrljano perje. “Drukčije izgleda s neba, je 1’ de?” Gavranov je
ton bio mračan. Nijedan od njih nije jeo od sredine prethodnog dana. “Ne
znademo uvijek procijenit’.”
“Pa ti onda leti niže.” Barrick ustane i protrlja liniju sitnih, krvarećih rupica,
a onda opet spusti svoj pohabani rukav.
‘“Leti niže’, veli on”, progunđa Skurn. “Ko da je on gospodar, a Skurn sluga,
a ne ravnopravni pajdaši ko i mi,po nagodbi” Zalepršao je krilima. “Po
nagodbi!”
Barrick zastenje. “Zašto me onda moj... pajdaš neprestano vodi kroz
najbodljikavije predjele? Trebao nam je čitav dan da pregazimo nekoliko stotina
koraka. Ovom brzinom, dok donesemo...” Odjednom Barricku sine kako mračna
šuma, ispunjena tko zna kolikim i kakvim znatiželjnim ušima, možda nije najbolje
mjesto da spominje zrcalo gospe Dikobraz, predmet koji je obećao odnijeti sve
do qarskog prijestolja. “Ovom brzinom dok ih pronađemo, svi će besmrtnici
pomrijeti.”
Skurn se kanda smekšao. “Ne vidimo tlo odozgora, jerbo je drveće pregusto,
pogotovu stabla jelenmrsa. Al’ ne usudimo se letjet’ niže. Kako ne vidite? Svile
su razapete po visokim granama, a neke se čak vijore nad krošnjama i samo
čekaju da ufate fine momke ko mi.”
“Svile?” Barrick opet počne klipsati naprijed, koristeći prastari, izje- deni
vršak koplja koji je pronašao pokraj ceste na izlazu iz Veleponora, kako bi si
raščistio put kad bi raslinje postalo pregusto. Ovo nije bila najgušća šuma koju je
vidio otkad je prešao Sjenovitu branu, ali bila je puna jogunastih, ljepljivih
puzavica koje su svaki korak otežavale kao da gaca kroz blato. Zajedno s
nepromjenjivim sumrakom ovih zemalja dostajale su da čak i najsmionije srce
dovedu do očaja.
“Da. Ovo bješe Svilena šuma, tu negdje”, zakriješti gavran. “Gdje žive
svilenci.”
“Svilenci? Što su oni?” Ime nije zvučalo posebno prijeteće, što bi bila
ugodna promjena nakon susreta s Jackom Chainom i njegovim čudovišnim
slugama. “To su vilenjaci?”
“Ako mislite na Visoki narod, nijesu.” Skurn odleprša naprijed na još jednu
granu i pričeka da ga Barrick dostigne na svoj monoton, spor način. “Ti vam ne
govore, nit’ idu na tržnicu.”
“Idu na tržnicu?”
“Ne ko pravi vilenjaci, ne.” Ptica podigne glavu. “Pst”, oštro će Skurn.
“Zvuči ko da umire nešto malo i glupo. Večera!” Gavran se vinu s grane i
odleprša kroz drveće, ostavljajući Barricka samog i zbunjenog.
Raskrčio si je mjesto gdje su se trnovite grane doimale najtanje te sjeo.
Njegova bolesna ruka bridjela je već satima pa mu prilika za odmor nije bila
posve mrska, ali uza svu muku koju mu je ptica prouzročila, Skurn je barem bio
netko s čime je mogao razgovarati na ovom mjestu beskrajnih sjenki, sivog neba i
prijetećih stabala prekrivenih crnom mahovinom. Bez ptice ga je tišina naizgled
obavila, poput magle.
Obujmio je koljena rukama i čvrsto ih stisnuo da zaustavi drhtaje.
*
Barrick je pretpostavio da je prošlo više od pet noći otkako su Gyir i Vansen
pali, a on pobjegao iz izopačenog podzemnog kraljevstva poluboga Jikuyina.
Uvijek je bilo teško procijeniti prolazak vremena u beskrajnom sumraku
Sjenovite brane, ali je znao da je spavao više od pola tuceta puta - onim dugim,
teškim, ali nekako iscrpljujućim snom koji mu je ovdje jedino i dolazio na oči.
Kerneia je došla i prošla u vanjskom svijetu dok su njih držali zatočene pod
zemljom - Barrick je to znao jer je čudovišni Jikuyin namjeravao proslaviti dan
zemljinog gospodara žrtvujući Barricka i ostale. Budući da je znao kako su on i
ostali napustili Južnu Među u Endekamenu kako bi zapodjenuli boj s vilinskom
vojskom, to je značilo da nije vidio svoj dom više od četvrt godine. Što se moglo
dogoditi u toliko vremena? Jesu li vilenjaci stigli do njega? Je li se njegova
sestra Briony nalazila pod opsadom?
Možda prvi put nakon onog strašnog dana na Kolkanovu polju, Barrick Eddon
mogaše jasno vidjeti neobjašnjiv jaz u njegovim mislima: još je osjećao
nepojmljivu, gotovo ropsku odanost veličanstvenoj i strašnoj ratnici koja ga je
odvukla s polja i poslala preko Sjenovite brane (iako se i dalje nije mogao sjetiti
zašto, ni čime ga je zadužila), ali je sada istovremeno znao da je tamna gospa
bila Yasammez Dikobraz, ratna pošast Qara, fanatična u svojoj mržnji prema
svim žiteljima Sunčanih zemalja... prema Barrickovu narodu. Ako su Qari sada
opsjedali Južnu Među, ako je njegovoj sestri i ostalim stanovnicima prijetila
opasnost, ili čak smrt, to im je skrivila upravo ta blijeda i pogibeljna gospa.
A sada su mu Yasammez i Qari povjerili drugu misiju. Nije se mogao sjetiti
prve, koju mu je dala onog dana kad mu je poštedjela život na ratištu: činilo se
kao da ju je Yasammez ulila u njega kao što se ulje ulijeva u vrč, a onda utisnula
čep tako duboko da ga ni sam više nije mogao izvući. Drugu je misiju prihvatio
samo na molbu njezina glavnog sluge Gyira, koji se zakleo da je bila za dobrobit
ljudi, a ne samo vilenjaka, nedugo prije nego što je bezlični vilenjak žrtvovao
svoj život za Barrickov. Sada kad je napokon bio slobodan, umjesto da postupi
onako kako bi svaki razuman stvor postupio (a to znači, zaputio se što je brže
moguće prema granici Sjenovitih zemalja i natrag na svjetlo sunca), Barrick je
umjesto toga srljao sve dublje i dublje u ovu zemlju magle i ludila.
Magle, nije mogao a da ne primijeti, koja se naizgled vraćala. Svijet je
zahladio otkako je ptica odletjela, a vitice magle sada su se odizale s tla.
Barricku se činilo da sjedi u polju lelujave, sablasne trave; za nekoliko trenutaka
magla će mu narasti preko glave. Barricku se nije sviđala ta pomisao, pa se
osovio na noge.
Magla se zgušnjavala na tlu, kovitlajući se oko debala sivog drveća poput
vode - čak se uspinjala samim deblima. Ubrzo će magla biti posvuda, i dolje i
gore. Kamo je nestala ona prokleta ptica? Kako je jednostavno mogla odletjeti i
tek tako ostaviti svojeg suputnika - kakva je to bila vjernost? Kad će se vratiti?
Hoće li se vratiti?
Pomisao bijaše ledena šaka koja mu je stisnula srce u pola otkucaja. Stara
ptičurina nije dala obećanje Gyiru kao što je to učinio Barrick. Skurn je malo
mario za želje sunčanih ili Qara - nije mario ni za što, zapravo, osim za to da
napuni želudac gnusnom hranom koju je volio jesti. Možda je iznenada zaključio
da ovdje gubi vrijeme.
“Skurn!” Glas mu je zvučao slabašno, zatreperivši poput strijele odapete s
labave tetive i nestavši u vječnu, tmurnu večer. “Prokleta bila, ogavna ptičurino,
gdje si?” Začuo je srdžbu u svom glasu i predomislio se. “Vrati se, Skurne,
molim te! Ja... pustit ću te da mi spavaš pod košuljom.” To mu je ranije zabranio,
nakon što je zahladnjelo: pomisao na tog smrdljivog starog strvinara i sve ono
što mu je već živjelo u perju, uz njegove grudi, dostajala je da mu se koža naježi,
te je tako i rekao gavranu - vrlo strogim riječima.
 Sada, međutim, Barrick se počinjao kajati zbog svoje zlovolje.
Sam. Na toj se misli nije zadržao, iz straha da ga ne bi svladala. Proveo je
cijelo djetinjstvo kao polovica “blizanaca”, jedinke o kojoj su njegov otac,
stariji brat i sluge govorili kao da se nije radilo o dvoje djece, već o jednom
iznimno napornom, dvoglavom djetetu. A blizanci su također skoro cijelo
vrijeme bili okruženi slugama i dvorjanima, do te mjere da su jedva čekali
pobjeći u samoću; većinu djetinjstva Barrick Eddon je proveo pokušavajući
pronaći skrovište kamo bi on i Briony mogli pobjeći i biti sami. U ovom trenutku,
međutim, pretrpani dvorac činio se poput divnog sna.
“Skurn?” Odjednom mu je palo na pamet da glasno oglašavanje njegove
osamljenosti nije najbolja ideja. Proteklih dana putovanja nisu sreli gotovo
nijedno drugo biće, ali to je bilo uglavnom zato što su Jikuyin i njegova gladna
vojska slugu očistili područje miljama u svakom pravcu, od svega većeg od
poljskog miša. Ali sada se nalazio daleko od iskopina tog poluboga...
Barrick opet zadrhti. Znao je da treba ostati na mjestu, ali magla se dizala, a
njemu su se neprestano priviđali znakovi pokreta u uskovitlanoj daljini, kao da su
se neke biserno bijele vitice pomicale, ne od potiska vjetra, već nekom vlastitom
voljom.
Povjetarac se pojačao, leden. Žalostan šapat kanda je strujao lišćem iznad
njegove glave. Barrick stisne šiljak koplja za njegov slomljeni držak i počne
hodati.
Magla mu je ograničavala vid, ali je uspijevao hodati bez pretjeranog
spoticanja, iako je s vremena na vrijeme kopljem morao provjeravati da tamno
mjesto u grmlju pod njegovim nogama nije rupa u koju bi mogao koraknuti i
uganuti gležanj. Ali put pred njim činio se iznenađujuće čistim, daleko
prohodnijim od obraslog i zakrčenog puta otprije. Tek nakon što je prešao
nekoliko stotina koraka, sinulo mu je da više ne odabire put, već da ga slijedi.
Budući da je staza bila čista, išao je kamo ga je vodila.
A što ako netko... ili nešto... upravo to od mene želi... ?
Pitanje i njegov dublji smisao netom su mu se slegli kadli je nešto preletjelo
rubom njegova vidokruga. Naglo se okrenuo, ali je sada prostor među drvećem
bio pust, izuzev vitice magle koja se lelujala na povjetarcu nastalom njegovim
prolaskom; dok se okretao natrag, nešto boje magle jurnulo je preko staze u
daljini pred njim, ali je nestalo prebrzo da bi mu razabrao oblik.
Zastao je. Drhtavih ruku podigao je izbrazdani šiljak koplja. Nešto se
definitivno micalo u magli između najudaljenijih stabala, obrisi visoki poput
ljudi, ali blijedi i izluđujuće teški za vidjeti. Šapat je opet prostrujao nad njim,
zvučeći sada manje kao nijemi glas vjetra, a više kao siktaj nekog nerazumljivog,
dahtavog jezika.
Šušanj iza njega, nejasan, najmekši toptaj koraka po lišću - Barrick se zavrti
na peti i na trenutak ugleda nešto što nije imalo nikakva smisla: prilika bijaše
visoka gotovo poput čovjeka, ali iskrivljena poput korijena mandragore,
zamotana od glave do pete poput kraljevskog trupa u vlakna i dronjke bijele
poput magle - možda je to čak i bila magla, pomislio je u praznovjernu strahu,
koja je poprimila nekakav neodređeno čovjekolik oblik. Mjestimice ga magleni
ovoji nisu pokrivali, a ono što bijaše pod njima nadimalo se i curilo sjajno sivo-
crno. Iako nije imala vidljive oči, prikaza je naizgled prilično dobro vidjela
Barricka; netom što ga je opazio, blijedi stvor je opet iščeznuo u magli pokraj
puta. Još šapata prostrujalo je pokraj njega i odjeknulo mu iznad glave. Barrick
se opet okrene naprijed, u strahu da nije opkoljen, ali na trenutak su se stvorenja
od zamršenih vlakana povukla u okolnu maglu.
Svilenci. Tako ih je ptica nazvala, a ovo je otrovno mjesto proglasila
Svilenom šumom.
Nešto tanko i ljepljivo poput paučine okrznulo mu je lice. Zagrabio je prema
njemu, ali mu je ono nekako zaplelo ruku. Umjesto da podigne drugu kako bi mu
je uhvatilo i sputalo na isti način, Barrick zareže niti koje su ga zarobile
sječivom koplja, prepilivši ih sve dok se nisu razdijelile uz oštar ali tih zvuk. Još
jedna nit doplovila je prema njemu kao nošena vjetrom, ali se tada ovila oko
njega zastrašujućom spretnošću. Zamahnuo je na nju kopljem, osjetio kad se
zakačila i napela, te podigao pogled i spazio jednog od bijelo-omotanih stvorova
kako čuči među granjem iznad njega, puštajući svilene niti poput lutkara. Uz
iznenađeni povik gnušanja i straha udario je na stvora svojim kopljem i osjetio
kako je vršak utonuo u nešto kruće od magle ili čak svilene niti, ali unatoč tome
ne posve nalik na ijednu normalnu životinju ili čovjeka: činilo se kao da je probo
svežanj štapova zamotanih u mokri puding.
Svilenac ispusti čudan, piskutav zvuk i uspentra se u krošnju, gdje je nestao
između kovitlaca magle i zastora svilenih niti obješenih s grana. Barrick se
osmjeli pogledati preda se i opazi da se staza koja se do maloprije doimala tako
širokom i privlačnom, sada sužavala u nešto jedva šire od njega, u tunel bijelih
vlakana poput jazbine pritajenog pauka. Pokušavali su ga namamiti u tu zamku,
natjerati ga sve dublje i dublje, sve dok se više ne bi mogao vratiti, sve dok mu
se udovi ne bi zapetljali, a on ostao nemoćan poput uhvaćene muhe.
Kako se sve to tako brzo dogodilo? Krv mu je ključala u glavi. Prije tek
nekoliko časaka sjedio je na zemlji i mislio na svoj dom - a sada mu se spremala
smrt.
Nešto se pomaklo s njegove lijeve strane. Barrick zamahne kopljem u
širokom luku, očajnički nastojeći zadržati stvorenja na odstojanju. Osjetio je
koprenast dodir na vratu kad je drugo biće odozgo spustilo lelujave niti. Barrick
uzvikne od gađenja, mašući rukom u nastojanju da ukloni ljepljive hvataljke.
Bude li ovako stajao nasred puta, znao je, stići će ga propast. “Skloni se
unutar zidova ili si osiguraj leđa”, uvijek mu je govorio Shaso. Barrick naglo
skrene s puta i stane se probijati kroz šikaru. Znao je da se ne može udaljiti od
drveća, ali je barem mogao izabrati vlastito mjesto odakle će im se suprotstaviti.
Izmičući se pramičcima koji su lebdjeli prema njemu, izbio je na malu čistinu s
jednim jedinim golemim drvetom tanjurastog, crvenkasto-zlatnog lišća i širokog,
sivog debla u njezinu središtu; kora drveta bila je vitičasta i čvornata poput kože
guštera. Barrick mu okrene leđa. S čime god se borio, neće se tako lako popeti
među te grane, budući da stablo nije doticalo svoje susjede ni s jedne strane.
Magla mu se vrtložila oko nogu, dopirući mu mjestimice do pojasa dok je
škiljio u sve gušću polutamu. Kljasta ga je ruka pekla poput vatre na mjestu gdje
ju je tako davno slomio, ali je čvrsto držao slomljeno koplje objema šakama,
bojeći se da bi mu oružje mogli izbiti iz stiska.
Približavali su mu se sada iz polutame blijedi, sablasni obrisi koji su se
činili jedva nešto postojaniji od same magle. Ali svilenci su bili prilično stvarni:
osjetio je to kad je zario vršak koplja u jednog od njih. A ako su bili dovoljno
stvarni da ih se probode, bili su dovoljno stvarni i da ih se ubije.
Nešto mu je poškakljalo lice. Barrick, usredotočen na prikaze koje su mu išle
ususret, ne razmišljajući podigne pogled da ga otjera, prije nego što je shvatio
što je to bilo i odskočio. Još jedan stvor prišuljao mu se iza leđa kako bi dobacio
svoje svilene vitice, pa kad je zakoraknuo iza širokog debla i suočio se s njim,
taj ne-posve-ljudski stvor naherio je svoju svilom-omotanu, gotovo bezličnu
kvrgu od glave u gotovo smiješnom iznenađenju, poput psa kojeg su uhvatili pri
nekom zabranjenom djelu. Barricku se pričinilo da vidi tračak vlažne tame koja
je mogla predstavljati oči što su virile između povoja svojeg složenog zapletaja
niti. Snažno je zamahnuo kopljem prema trbuhu stvora, žarivši u nj većinu
nagriženog metala šiljka. Utonuo je tako duboko u stvorenje da je bio uvjeren
kako ga je ubio, no kad ga je htio izvući, umalo nije mogao iščupati slomljeni
držak, a kad je napokon popustio, samo je malo žitke, tamnosive tekućine u
mjehurićima izbilo iz rupe u svilenim povojima. Ipak, svilenac je posrnuo
natraške u očitoj boli, prije nego što se okrenuo i šmugnuo natrag u maglu.
Barrick se okrenuo točno na vrijeme da ugleda još jednog stvora kako mu se
primiče preko čistine, pružajući svilene pipke iz svojih prstiju. Barrick se
izmakne, a niti se zalijepe za koru drveta pokraj njegove glave, te je na trenutak
stvor bio uhvaćen vlastitim oružjem. Trgnuo je iskrivljenu ruku prema sebi,
prekinuvši svilu, ali dok je to činio, Barrick mu je zabio koplje u grudi. Nije
imao prilike da ga probode svom snagom, pa se vrh koplja nije zario vrlo
duboko, ali je pomaknuo šaku uz držak kako bi ga čvršće obuhvatio, te potom
povukao koplje naniže, zaderavši torzo stvora i rastvorivši veliku, plitku
posjekotinu od grudi do struka. Na njegovu prepast, ovaj put je rana gotovo
izbljuvala sivu sluz, a dok su svilenčevi šutljivi prijatelji miljeli iz magle,
ranjenik je kliznuo na tlo i ležao grčeći se poput obezglavljene zmije, stenjući i
pjeneći se.
Stvorovi su iznutra bili gotovo posve vlažni, poput moždine iz skuhanih
kostiju. Možda povoji nisu bili odjeća, pomislio je, već nešto sličnije ljušturi ili
koži - nešto što je štitilo njihova meka tijela. U tom slučaju koplje je bilo najgore
oružje protiv njih. Trebao je nešto s dugim, oštrim sječivom - mač, ili čak nož -
ali nije imao ni jedno ni drugo. Kad bi ga itko od pola tuceta koji su se upravo
približavali uhvatio, brzo bi ga savladali. A samo časak poslije omotali bi ga
poput kukca uhvaćena u paukovu mrežu...
Pomislio je na Briony, koja ga je dosad nedvojbeno već smatrala mrtvim.
Pomislio je na tamnokosu djevojku iz svojih snova, viziju koja možda ni sama
nije bila živa. Koliko će malom broju ljudi nedostajati! Tada je pomislio na
Gyira i zrcalo koje je hrabri, bezlični vilenjak predao u njegove ruke, pa čak i na
Vansena koji je propao u tamu i smrt u pokušaju da ga spasi. Hoće li Barrick
Eddon onda dopustiti da ga zarobe, poput kakve glupe nedotupavne životinje? Da
ga poraze ta... neinteligentna stvorenja?
“Ja sam princ iz kuće Eddon.” Glas mu je isprva bio tih i drhtav, ali se
pojačavao. Podigao je koplje da ga stvorovi mogu vidjeti. “Kuća Eddon!” Onda
ga je spustio pokraj korijenja stabla, zakopavši vršak u koru, te ga snažno
nagazio, prelomivši veći dio drška iza rupičaste kovine. Podigao je šiljak koplja
i držao ga u zdravoj ruci poput bodeža. “Ako vi bijedne sablasti mislite da čopor
takvih kao vi može poraziti kuću Eddon,” viknuo je, a glas mu se povisio u povik,
“onda samo priđite!”
I prišli su, lelujajući svilom. Da su ga opkolili zajedno, napavši ga i odozgo i
sprijeda, sigurno bi poginuo: pokreti su im bili brzi i nečujni, a zbog magle ih je
bilo teže razabrati.
Ali činilo se da ne posjeduju ljudsku inteligenciju, te su ga umjesto toga
saletjeli poput gladnih prosjaka i jedan po jedan pokušavali ga dohvatiti i
zarobiti prianjajućom svilom. Barrick je uspio iskoristiti te ljepljive pipke da
privuče jednog napadača prema sebi, a onda zaderao svilenčev trup onim što mu
je preostalo od koplja. Gnusan stvor skljokao se na tlo pokraj trupla prvoga
kojeg je ubio, puštajući sive mjehuriće iz trbuha i jaučući poput dalekog vjetra.
 Ostali su tada jurnuli prema njemu. Barrick se nastojao prisjetiti poduka koje
mu je Shaso tako davno davao - onomad kad je svijet još imao smisla - ali stari
tuanski učitelj nikad ih nije mnogo naučio o borbi nožem. Barrick se mogao samo
svojski truditi, mučeći se da pod svaku cijenu zadrži svoje oružje. Borio se kao u
snu, dok su mu se ljepljive bijele niti privijale uz ruke, noge i lice i zastirale mu
vid. Hrvao se sa svilencima pridržavajući ih vlastitim vlaknastim, zamršenim
pokrivalima, dok ih je komadao svojom oštricom. Svaki put kad bi uspio jednoga
oboriti, drugi bi iskrsnuo da mu zauzme mjesto; nakon nekog vremena nije vidio
ništa osim onoga što bijaše pred njim, kao da je sav ostali svijet utonuo u tamu.
Sjekao je i sjekao sve dok nije iscrpio posljednji djelić snage, a onda je napokon
pao u potpunu besvijest i više nije znao je li živ ili mrtav, niti je za to mario.
*
Zšt ss seprmjstl?” uporno ga je pitao neki glas - pitanje na koje nije imao
spreman odgovor.
Barrick otvori oči i zatekne se licem u lice s noćnom morom - stvorom nalik
na istrunulu krpenu lutku. Kriknuo je, ali mu je glas jedva propištao iz sasušena
grla. Gavran se vinu uvis i odmakne od njega uz popriličan lepet krilima, a onda
sleti malko dalje, ispustivši jezivu stvar koja mu se klatila iz kljuna na meko tlo.
“Zašto ste se premjestili?” Skurn opet upita Barricka. “Rekosmo vam da nas
čekate, eto što. Rekosmo vam da ćemo se vratit.”
Barrick se prevrne na leđa i sjedne, zvjerajući oko sebe u iznenadnoj panici,
ali njegovim napadačima nije bilo ni traga. “Gdje su oni svileni stvorovi? Kamo
su otišli?”
Gavran odmahne glavom kao da ima posla sa žalosno priglupim
žutokljuncem. “Točno, baš ko što rekosmo. Ovo vam je zemlja svilenaca i ne
smijete njome lutat.”
“Borio sam se s njima, glupa ptičurino!” Barrick posrne na noge. Bolio ga je
svaki mišić, ali kljastoj mu je ruci bilo stoput gore. “Sigurno sam ih sve pobio.”
Ali čak su i trupla svilenaca nestala. Jesu li ta bića nakon smrti jednostavno
isparila, poput rose?
Barrick nešto ugleda i sagne se da to pokupi vrhom svojeg slomljenog koplja.
“Aha!” Gurnuo ga je pobjednički prema gavranu, iako mu je zdrava ruka drhtala
od umora. “Što je ovo, onda?”
Gavran odmjeri grumen crne sluzi zapetljan u otrgnute niti prljavo bijele
boje. “Izmet nekog ko je bolestan.” Skurn sa zanimanjem prouči nečist. “To bi
bila naša pretpostavka.”
“Ovo je ostatak jednog od tih svilenih stvorenja! Probo sam ga - rasparao
sam im utrobu i ova gadost je iscurila iz njih.”
“Ah. Onda bismo trebali poć’”, reče Skurn kimajući. “Brzo ovo pojed’te.
Svilenci će se uskoro vratit’ s još svojih.”
“Ha! Vidiš! Ipak sam ih pobio!” Barrick odjednom zbunjeno zastane.
“Čekaj”, reče. “Što da pojedem?”
Skurn pogurne predmet koji je ispustio na tlo. “Sljedbenik je to. Mladunac,
al’ vraški težak za nosit’.”
Mrtav Sljedbenik bio je otprilike veličine vjeverice, a njegovom okruglom
malom glavom dominirala su nepravilna, široka usta, tako da je nalikovao dinji
koju je netko zgnječio pod petom. Izbočine kostiju koje su mu stršile kroz masno
krzno, a koje su se stvrdnjivale u sive kvrge na odraslim primjercima koje je
Barrick vidio onog dana kad su pronašli Gyira, još su bile ružičaste i meke na
ovom mladuncu. To nije pridonosilo njegovoj ljepoti.
“Želiš da...” Barrick izbulji oči. “Želiš da to pojedem...?”
“Danas nećete dobit’ bolje poslastice”, strogo će gavran. “Htjedosmo vam
učinit’ uslugu, eto što.”
Barrick se jedva suzdržao da se odmah i divlje ne izbljuje.
Nakon što je prikupio snagu, opet se osovio na noge. U jednome je gavran
nedvojbeno imao pravo - ne bi bilo mudro predugo ostati na mjestu gdje je ubio
svilence.
“Ako kaniš pojesti tu grozotu, onda je pojedi”, reče Barrick. “Ne prisiljavaj
me da je gledam.”
“Ponijet ćemo je sa sobom, eto što, u slučaju da se predomislite...” “Neću to
jesti!” Barrick podigne ruku da udari crnu pticu, ali nije imao snage. “Samo
požuri i dokrajči ga da možemo ići.”
“Prevelik je”, zadovoljno će gavran. “Morat ćemo ga jest polako, sa slašću.
Al’ prevelik je i da ga daleko nosimo. Možete 1’ vi...?”
Barrick duboko, polako udahne. Koliko god se toga stidio, trebao je tu pticu.
Nije mogao zaboraviti samoću koja ga je okružila samo sat ranije, kad je mislio
da je gavran otišao. “Dobro! Nosit ću ga, ako pronađeš kakvo lišće ili nešto u što
ćeš ga zamotati.” Stresao se. “Ali počne Ii zaudarati...”
“Onda biste mogli ogladnjet’, znademo. Ne bojte se, dotad ćemo se negdje
zaustavit’.”
*
Kad su prevalili dovoljnu udaljenost da se Barrick osjetio malko sigurnije,
smjestili su se u udolinu gdje ga je od najgorih udara vjetra i magle zaklanjala
velika stijena koja je stršila s jedne strane dola. Barrick bi dao gotovo sve za
malo vatre, ali je izgubio kremen i žarač u Veleponoru, a nije ju znao zapaliti na
drugi način.
Kendrick bi to mogao, pomislio je ogorčeno. I otac.
“Barem izgleda da napuštamo teritorij svilenaca”, rekao je naglas. “Satima
hodamo, a da nijednoga nismo vidjeli.”
“Svilena šuma pruža se nadaleko”, naposljetku će gavran. “Mislimo da
nijesmo ni na pola puta do njezine sredine.”
“Krvi mi bogova, ti se šališ!” Barrick osjeti kako ga prekriva očaj, kao što
olujni oblak zastire sunce. “Moramo li proći ravno kroz nju? Ne možemo li je
zaobići? Je li ovo jedini put do...” borio se s grlenim stranim riječima, “do Qul-
na-Qara?”
“Mogli bismo zaobić’ šumu, pretpostavljamo,” izvijesti ga Skurn, “al’ to bi
dugo potrajalo. Mogli bismo skrenut’ na sunčevu stranu i umjesto toga proć’ kroz
zemlje Slijepog Prosjaka. II’ obratno, al’ onda bismo putovali Crvotratinom. U
oba slučaja, opet bi nas na drugom kraju dočekala nevolja.”
“Nevolja?”
“Da. Na sunčevoj strani, u Prosjakovim zemljama, morali bismo pazit’ na
Staro Goruće Oko i voćnjak Metalnih Šišmiša.”
Barrick proguta slinu. Nije želio znati više o tome. “Onda pođimo drugim
putem.”
Skurn ozbiljno kimne. “Samo što, ako pođemo obratno, nać’ ćemo se u
močvarnom području za koje čusmo da ga nazivlju Topi-Kosti, a čak i kad bismo
izbjegli šumske crve, morali bismo dobro pripazit’ da ne zaglibimo u Usis-
zubima.”
Barrick sklopi oči. Ponovo se vraćao molitvi, otkrio je, iako mu je nakon
susreta s polubogom Jikuyinom bilo teško povjerovati da su bogovi uvijek radili
za njegovu dobrobit. Ali ako je morao birati između ubojitih svilenaca, nečega
zvanog Metalni Šišmiši i Usis-zubiju, molitva nije škodila.
O bogovi... O velikani Neba. Pokušao se sjetiti što bi rekao. Prije samo
nekoliko dana otkrio sam da moram putovati ovom strašnom, nepoznatom
zemljom demona i čudovišta, sa samo dvojicom suputnika, vilinskim ratnikom i
kapetanom svoje kraljevske garde. Sada moram prijeći taj isti put sa samo
jednim suputnikom - drskom ptičurinom koja se hrani balegom. Ako ste mi
kanili olakšati breme, velikani, mogli ste se više potruditi.
To baš i nije bila neka molitva, znao je Barrick, ali barem su on i bogovi
opet razgovarali.
“Probudi me ako me nešto pokuša ubiti.” Dok se smještao na neravnom tlu,
mogao je čuti vlažne zvukove Skurna koji je načinjao mrtvog Sljedbenika.
Barricka su boljela rebra; činilo mu se da mu je ruka puna oštrih krhotina
razbijene grnčarije. “Ne, kad malo bolje razmislim, nemoj me buditi. Možda
budem imao sreće i umrem u snu.”
 4.
Bez srca
“Istaknuti filozof Phayallos također je držao da su vilinske
riječi značenja ‘bog’ i ‘božica’ veoma bliske njihovim riječima za
‘stric’i ‘strina’...”
(iz “Traktata o Vilinskome narodu Eiona i Xanda”)
Dijete ju je uzelo za ruku i metnulo ju na svoje uske grudi, pokretom za koji
je Qinnitan znala da znači “Bojim se.” Privukla ga je bliže i zadržala u naručju
dok ih je kretanje xisijskog broda oboje zibalo. “Ne brini se, Golube. Neće te
povrijediti. Poveo te samo kako bi me spriječio da ne skočim preko ograde i ne
zaplivam prema Hierosolu.”
Prijekorno ju je pogledao: nije se bojao samo za sebe.
“Doista, bit ćemo dobro”, rekla je, ali oboje su znali da laže. Qinnitan snizi
glas do šapta. “Vidjet ćeš - pronaći ćemo priliku za bijeg prije nego što
sustignemo autarha.”
Vrata njihove kabine naglo su se otvorila. Čovjek koji ih je oteo s ulica
Hierosola zurio je u njih, očiju i lica lišenih izražaja, kao da je razmišljao o
nečem posve drugom. Dok je bio prerušen u staricu, oponašao je osjećaje posve
uvjerljivo, ali je sada to odbacio kao da je ljudska priroda bila tek krinka koju je
nosio.
“Što hoćete?” upitala je. “Bojite se da ćemo se iskrasti kroz zaključana
vrata? Popeti se na jarbol i zakoračiti na oblak, možda?”
Ignorirao ju je dok je prolazio mimo. Snažno je prodrmao rešetke na prozoru,
iskušavajući ih, a onda se okrenuo da promotri malenu kabinu. “Kako vam je
ime?” upita Qinnitan.
Usne mu se trznuše. “Zašto je to važno?”
“Bit ćemo zajedno na ovom brodu dok ne stignemo autarhu, a on vam ne
isplati krvarinu. Sigurno znate moje ime, i još mnogo više - vjerojatno ste proveli
tjedne slijedeći me, promatrajući sve što sam činila. Tako mi Svetog Roja, čak
ste se prerušili u staricu kako biste me uhodili! Najmanje što možete učiniti jest
reći mi tko ste.”
Nije odgovorio, a lice mu je ostalo bezizražajno kao u mrtvaca dok se
okretao i ostavljao kabinu, a svaki pokret precizan i židak kao u hramskog
plesača. Gotovo se mogla diviti tome, ali znala je da bi to bilo kao da se miš divi
ubojitoj eleganciji mačke.
 Osjetila je nešto vlažno na ruci. Golub je plakao.
“No, no”, rekla je. “Šššš, janje. Ne boj se. Ispričat ću ti priču. Želiš čuti
priču?” Nije pričekala odgovor. “Jesi li čuo istinitu priču o Habbiliju
Izopačenom? Znam da si čuo za nj - bio je sin velikog boga Nushasha, ali kad su
mu oca otjerali u progonstvo, prema Habbiliju su se veoma loše ponijeli Argal i
ostali demonski bogovi. Neko se vrijeme činilo da nema izgleda za
preživljavanje, ali je na kraju uništio svoje neprijatelje te spasio oca i samo
Nebo. Želiš li čuti o tome?”
Golub je još šmrcao, ali učinilo joj se kako je osjetila da je kimnuo. “Neki su
dijelovi pomalo strašni, pa moraš biti hrabar. Da? Onda ću ti ispričati.” I stade
mu pripovijedati priču, onako kako ju je naučio njezin otac.
Prije mnogo, mnogo vremena, kad konji još mogahu letjeti, a
veliku crvenu pustinju Xandprekrivahu trava, cvijeće i drveće,
veliki bog Nushash izjaha i susrete Suyu, Zorincvijet. Njezina
ljepota zarobi mu srce. Ode on stoga k njezinu ocuArgalu
Gromovniku, koji mu bijaše polubrat, pa zaprosi njezinu ruku.
Argal privolje, ali je imao okrutnu, nečasnu prevaru na umu, jer
on i njegova braća bijahu ljubomorni na Nushasha.
Kad je Nushash odveo Suyu da upozna njegovu obitelj, Argal
pozva svoju braću Xergala i Efiyala te im šlaga da mu je Nushash
oteo kćer. Braća tad okupiše sve svoje sluge i ratnike i odjahaše
u Mjesečevu kljovu, kuću Xosha, Nushasheva brata i Mjesečeva
gospodara, gdje su Nushash i njegova mlada nevjesta odsjeli.
Rat bijaše dug i strašan, a za vrijeme njegova trajanja
Nushashu i Suyi rodi se sin. Zvao se Habbili, i bio hrabro, lijepo
dijete, blago svojih roditelja, mudar i dobar kao malo tko njegove
dobi.
Blistavog Nushasha i njegov rod napokon porazi izdajstvo
njegove polubraće. Suya Zorincvijet uteče iz razaranja
Mjesečeve kljove, ali dugo godina lutaše izgubljena u divljini sve
dok ju Xergal, Gospodar dubina, Argalov brat, nije pronašao i
uzeo za ženu.
Xosh Mjesečev gospodar bje ubijen u borbi. Velikog Nushasha
zarobiše, ali bio je premoćan da bi ga uništili, te ga Argal i ostali
sasjekoše na mnoštvo komadića i razasuše te komadiće po cijeloj
zemlji. Ali mladog Habbilija, Nushasheva sina, na muke stavi
Argal, vlastiti mu djed, i ostatak tog demonskog klana. Mučili su
ga i osakatili, a onda mu naposljetku izrezali srce i zapalili ga na
vatri, te ga ostavili mrtva u ruševinama Mjesečeve kljove.
Ali majka guja zađe u ruševine išćući mjesto da izleže jaje, pa
kad ga je izlegla, skrila ga je u rupi u Habbilijevim grudima. S
otrovnim jajetom u grudima on opet oživje, obuzet srdžbom i
zaklinjući se na osvetu.
“Kako si mi to mogao učiniti?” reče mu majka guja. “Vratih te
u život, ali moje je dijete u tvojim grudima i ne može se izleći.
Odeš li sad napasti svoje neprijatelje, uzvratit ćeš dobro zlim. ”
Habbili razmisli o ovom te shvati da je imala pravo. “Dobro”,
reče. “Vjerovat ću ti, iako me obitelj izdala više puta nego što
mogu izbrojiti. Uzmi natrag svoje jaje, ali idi i izvuci grumen
ugljena iz vatri što gore u ruševinama te mi ga metni u grudi
umjesto njega.” I Habbili posegne u svoje grudi, izvuče gujino
jaje te opet pade mrtav.
Majka zmija bijaše časna. Mogla ga je tada ostaviti, ali
umjesto toga ode i izvuče komad ugljena iz vatri koje su gorjele u
ruševinama kule, te ga donese, iako joj je gadno opekao usta,
zbog čega otad sve zmije sikću umjesto da govore. Umetnula mu
ga je u grudi, te on opet oživje. Zahvalio joj je i pošao svojim
putem, teško hramajući zbog mnogih rana te ga smrtnici koje je
susreo putem nazvaše “Izopačeni”.
Godinama je lutao i doživio brojne pustolovine i mnogo toga
naučio, ali je stalno razmišljao o nepravdi koju mu naniješe
njegov djed i stričevi. Naposljetku osjeti kako je spreman
obnoviti svetu zavadu i vratiti svojeg oca, Nushasha, u život. Ali
tijelo njegova oca bijaše sasječeno na komade i razasuto uzduž i
poprijeko zemalja na sjeveru i zemalja na jugu, te Habbili
moraše dugo i naporno tragati da ih pronađe. Naposljetku
pronađe sve osim očeve glave, koja bijaše čuvana u kristalnom
kovčegu u kući Xergala, boga dubokih prostora i mrtvih, kojeg
sjevernjaci nazivlju Kemios. Habbili ode u Xergalovu utvrdu te, s
pomoću čini i vradžbina koje je naučio, prođe pokraj stražara u
samo srce kuće. Dok se prikradao tim mračnim mjestom, na nj
nabasa Xergalova žena. Izopačeni ju isprva ne prepozna, ali ona
prepozna njega - jer ona bijaše, na kraju krajeva, njegova mati
Suya Zorincvijet, koju je Xergal zarobio i prisilio na brak.
“Moraš pobjeći, sine moj" reče mu ona. “Zemljin gospodar
uskoro će se vratiti, a tada će se razjariti i uništiti te.”
 “Ne”, odvrati Habbili. “Došao sam ukrasti očevu glavu da ga
mogu vratiti u život.”
Suya se bojala, ali ga nije uspjela razuvjeriti. “Mračni Xergal
čuva glavu tvog oca u najdubljem podrumu kuće,” rekla je
naposljetku, “u kristalnom kovčegu koji može razbiti samo malj
Argala Gromovnika, njegova brata. Ali ne možeš ukrasti malj bez
mreže Efiyala, Gospodara mora, koji je brat obojice. Sva tri
brata otišla su zajedno u lov, a njihova blaga nitko ne čuva, pa ih
moraš smjesta ukrasti, jer uskoro će se vratiti kućama, a onda ti
nikad neće uspjeti.”
I tako Habbili Izopačeni pobježe iz Xergalove kuće i posluša
majčine upute te zaroni u veliku rijeku i zapliva do njezina dna i
Efiyalove kuće. Ondje pomoću svojih vještina svlada krokodile
koji čuvahu prijestolje riječnog boga, te ukrade mrežu. Potom se
uspe visoko na vrh Xandosa, velike planine, do Argalove kuće na
njezinu vrhuncu. Prebaci Efiyalovu mrežu preko stotinu
pogibeljnih ratnika te oni zaspaše na njegovu zapovijed, a onda
skine velebni malj s mjesta gdje je visio pokraj vrata. Tada
Habbili siđe još jednom s gore Xandos i zađe u podzemlje, natrag
u kuću gdje Xergal, njegov stric, gospodar dubokih
prostranstava, čuvaše svoje prijestolje i sve svoje blago.
“Molim te, budi oprezan, sine”, reče mu mati Suya. “Zatekne
li te Xergal ondje, uništit će te. On je bog Mrtvih zemalja. Odvući
će te u sjene i tamo ćeš zauvijek ostati.” Ali Habbili siđe stubama
u najdublji dio dvorca Gospodara smrti te pronađe očevu glavu u
kutiji od zlata i kristala, kako pluta u jezercu žive. Kad ju Habbili
podiže, očeve se oči otvoriše. Ali kako je imao oči i usta, ali ne i
srce, nije prepoznao vlastita sina, te Nushasheva glava stade
vikati, “Upomoć!Xergale, silni gospodaru! Netko me pokušava
ukrasti!”
U tom trenutku Xergal se vrati iz lova. Začu povike
Nushasheve glave te pohita niz tunel prema podzemnoj pećini,
dok mu koraci odjekivahu poput groma. Habbili se uplaši unatoč
ugljenu koji mu se žario u grudima - znao je da na svojim hromim
nogama ne može pobjeći Gospodaru smrti - pa spusti očevu glavu
na pod, podiže Argalov Malj i Ejiyalovu Mrežu te stade čekati.
Kad Xergal uletje u prostoriju, brade i halja crnih poput noći bez
zvijezda i mjeseca, a očiju blistavo crvenih poput rubina, Habbili
 preko njega prebaci mrežu. Na trenutak Xergala uspori morska
magija vlastitog mu brata, te se on zapanjeno zaustavi. U tom
trenu, Habbili zavitla malj prema njemu i sruši Xergala,
Gospodara zemlje na tlo. Habbili podigne malj, uze očevu glavu
u njezinu kristalnu kovčegu, tepotrča uza stube s Xergalom za
petama, koji ga je neprekidno sustizao.
Suya, Habbilijeva mati, pograbi Xergalov plašt u prolazu.
“Mužu,”poviče, “moraš doći i pojesti večeru prije nego što se
ohladi.”
Gospodar zemlje joj se pokuša istrgnuti, ali ona ga zadrža.
“Ženo, pusti me. Netko je ukrao nešto moje.”
Suya se nije dala. ‘Ali raspremila sam postelju. Dođi i legni sa
mnom prije nego što se ohladi.”
Xergal se sveudilj nastojao istrgnuti. “Pusti me! Netko je
ukrao nešto moje!”
Suya ga nije puštala. “Dođi i ostani sa mnom. Loše mi je, i
ubrzo bih mogla umrijeti.”
Xergal povika: “Umrijet ćeš odmah!” te ju udari, ali dotad je
Habbili Izopačeni utekao iz podzemne palače i pobjegao na jug u
šume okoXandosa. Ondje je upotrijebio Argalov malj da oslobodi
očevu glavu iz kovčega, a tada se svi djelovi Nushasha
Bjeloplama bijahu spojili, a Gospodar sunca opet oživje.
“Oče!” reče on. “Opet živiš!”
“Dobar si i odan sin”, odvrati mu Nushash. “Spasio si me.
Gdje ti je mati? Želim ju vidjeti.”
Kad mu je Habbili rekao da je Suya Zorincvijet umrla kako bi
mogli pobjeći Xergalu Zemljinu Gospodaru, veličanstvenog
Nushasha preplavi tuga. Otišao je tada u svoju kuću u najvišim
nebesima i preuzeo stari posao svakodnevnog upravljanja
sunčevom kočijom preko neba. Habbili ostade na zemlji, gdje uze
podučavati ljudske sinove istini oArgalu Gromovniku i ostatku
tog izdajničkog klana bogova, razotkrivši ih sve kao neprijatelje
Nushasha Bijeloplama.Stoga ljudi otjeraše Argalove pristaše, a
zemlje oko Xandosa otad štovahu Nushasha, pravog kralja neba.”
*
Golub joj stisne ruku. Spustila je pogled i ugledala pitanje u njegovim očima.
“Da,” reče, “istina je. Zato sam ti i ispričala priču. Habbili
 Izopačeni je bio mrtav, iščupana srca, a ipak se vratio da porazi svoje
neprijatelje - a oni su bili bogovi i demoni! Da, bojao se, ali nije se predao
strahu. Zato se na kraju sve dobro završilo.”
Golub joj stisne ruku.
“Nema na čemu. Zato se ne boj, maleni. Pronaći ćemo izlaz. Bogovi će nam
pomoći. Nebo će nas čuvati.”
Dugo ga je držala u naručju, sve dok nije opazila da se zvuk njegova disanja
promijenio. Golub je napokon zaspao.
Protivno svim izgledima, mali bogalj Habbili je preživio, pomislila je u
sebi. Protivno svim izgledima. Ali da ga spasi, njegova je majka morala
umrijeti.

Jeste li vjernik, kralju Oline?” Autarhove zlatne oči izgledale su još sjajnije
nego obično.
“Vjernik?”
“Da. Vjerujete li u Nebo?”
“Vjerujem u svoje bogove.”
“Ah. Dakle niste vjernik - barem ne u izvornom smislu.”
“Što to znači, Xandijče? Rekao sam vam da vjerujem...”
“... ‘U svoje bogove’, to ste rekli. Čuo sam.” Sulepis okrene svoje dugačke
ruke uvis, poput dviju zdjelica vage. “Što znači da priznajete kako drugi ljudi
imaju druga vjerovanja... druge bogove. Ali oni koji uistinu slijede svoju vjeru,
smatraju da drugi bogovi ne mogu postojati da su vjerovanja drugih praznovjerje
ili obožavanje vraga.” Autarh se nasmiješi. Za naočita čovjeka imao je jeziv,
strašan osmijeh; čak nakon više od godine u njegovoj službi, Pinimmon Vash se
još nije naviknuo na nj. “Držim da vi niste takva sorta.”
Olin slegne ramenima, ali je riječi izabrao oprezno. “Nastojim shvatiti svijet
u kojem živim.”
“Što će reći kako vam je teško vjerovati u išta tako budalasto kao što je ideja
da je svaka riječ Knjige Trigona istina. Ah, ne, nemojte se ljutiti, Oline! Isto se
lako može reći za Nushasheva otkrivenja mojeg naroda. Ognjišne priče za
djecu.”
Čak i Vash, uza svu svoju višegodišnju praksu, nije mogao suspregnuti mali
uzdah zaprepaštenja. Autarh se okrene prema njemu, nasmijan. “Jesam li te
uvrijedio, ministre Vash?”
“N-ne, Zlatni. Nikad me ničim ne biste mogli uvrijediti.”
“Hmmm. To zvuči poput izazova.” Sulepis se nasmije, visokim, bezbrižnim
smijehom sretna djeteta. “Ali trenutačno sam zaokupljen dubokom filozofskom
raspravom s kraljem Olinom, pa bi ti možda bilo ugodnije raditi nešto drugo.”
Njegov osmijeh naglo iščezne. “Drugim riječima - odlazi, Vash.”
Vash se nakloni i smjesta natraške udalji iz blizine Zlatnoga. Dok je
mimoilazio Scotarcha Prususa koji je zgureno sjedio na stolcu, Vash pomisli da
je opazio nešto više od obična straha i zbunjenosti u tom krmeljavom oku. Je li
bogaljevo zanimanje probudilo autarhovo nehajno huljenje? Je li se priglupi
stvor doista uvrijedio? Vash se hladno podsmjehne. Možda je Sulepis otpravio
pogrešnog čovjeka.
Čim je ušao u glavnu kabinu, Vash se popne na gornju palubu što su ga brže
nosile stare noge, a onda načini krug kako bi mu autarhov glas dalje dopirao do
ušiju. Niste dosezali uzvišenu dob vrhovnog ministra bivajući neupućeni u bit
važnih razgovora, ali kako mu njegovi uobičajeni resursi iz palače nisu bili
dostupni na kraljevskom brodu, morao je uhoditi sam, koliko god je to moglo biti
ponižavajuće i opasno.
Sulepis je još govorio kad se Vash dovoljno približio da ga čuje.
“... Ne, nema potrebe za plahošću, kralju Oline”, reče autarh. “Mudraci znaju
da su preci povjeravali tajne u velikim religijskim knjigama koje su premoćne da
bi ih čuo običan puk. Znanje takve vrste je za elitu - za ljude poput vas i mene,
koji smo proučavali duboka umijeća i znamo tajnu iza nakićene parade
povijesti.”
Vash se malko nagne naprijed, sve dok nije mogao vidjeti Olinov potiljak
tamo gdje je sjevernjački kralj stajao uz ogradu pod njim. Autarh mu se nalazio
izvan vidokruga, iako je Vash mogao naslutiti iz Olinova napeta držanja da je u
blizini: kako je dobro vrhovni ministar poznavao nervozni strah koji je
pobuđivao čak i naoko prijateljski razgovor sa Sulepisom.
“Niste me shvatili...” počne Olin, ali autarh se samo nasmije.
“Ne, ne prepirite se, dobri moj - čovjek kojemu je toliko malo preostalo od
života na ovom svijetu, ne smije trošiti dah. Znam više o vama nego vi o meni,
Oline Eddone. Promatrao sam vas i vašu obitelj, vidite.”
Sjevernjak se ukipio pokraj ograde. Da se zelene, nemirne vode Ostejskog
mora nisu nastavile gibati i razbijati u bijelu pjenu iza Olinova ramena,
Pinimmon Vash bi pomislio da je cijeli svijet odjednom zastao poput
preskočenog otkucaja srca. “Promatrali ste nas...?”
Sulepis nastavi kao da drugi monarh nije prozborio. “Znam da ste vi, vaši
kraljevski liječnici i drugi filozofski istraživači na vašem dvoru proučavali stara
učenja, izgubljena umijeća... i doba bogova.”
“Ne znam o čemu govorite”, ukočeno će Olin.
 “Možda ste se u to isprva upustili iz osobnih razloga - kako biste doznali
nešto više o tajni vaše okaljane obiteljske krvi - ali tijekom godina učenja niste
mogli propustiti da ne naučite mnogo više o načinu na koji svijet uistinu djeluje,
od budala koje vas okružuju i koje vas nazivaju monarhom kojeg su pomazali
bogovi, a da zapravo o bogovima ne znaju ništa.” Na trenutak se Sulepis ukaza na
vidiku, a Vash se lecne, ali autarh se samo primakne bliže Olinu, dok obojica ne
bijahu leđima okrenuti prema Vashevu skrovištu. Vash nije mogao vidjeti
nijednog stražara, ali je pretpostavljao kako im se nije nimalo sviđalo što je
autarh stao tako blizu stranom zarobljeniku.
Bijaše to neobično običan prizor, dva muškarca naslonjena rame uz rame na
ogradu: da autarh nije nosio obrednu odoru - kapu s visokim šiljkom znanu kao
Bunikina kruna, jer je nalikovala na otrovno sjeme te biljke, golemi zlatni sunčev
amulet na grudima i, naravno, svoje zlatne naprske - Sulepis je mogao biti običan
xandski svećenik koji je razglabao o desetinama i održavanju hramova sa svojim
sjevernjačkim kolegom. Ali suočiti se izravno s tim zlatnim očima, znao je Vash,
posve je mijenjalo mišljenje o tome kakva je vrsta bića autarh bio.
Sjevernjački kralj činio se iznenađujuće hrabrim: da je itko drugi osjetio
autarhovu vrelinu iz takve blizine, vrućicu misli Zlatnoga, taj bi ustuknuo.
Stanovnici Palače voćnjaka šaputali su kako je stajati pokraj Sulepisa bilo poput
stajanja na nezaklonjenom pustinjskom suncu, kako bi vam, ako biste predugo tu
ostali, najprije vaš razum, a onda i koža i kosti izgorjele.
Vash blago zadrhti. Jednom je nazvao takve riječi besmislicom. Sada se
osjećao sposobnim povjerovati u gotovo sve o svom gospodaru, tom
zastrašujućem bogu-na-zemlji.
“Možda je sve ovo pomalo teško pojmiti.” Autarh pruži duge prste prema
zapadnom obzoru, kao da će ubrati sunce na zalasku, poput smokve s grane.
“Možda sam o tim stvarima razmišljao više od vas, Oline, ali znam da ste ih
sposobni pojmiti - da ste sposobni shvatiti istinu. A kad vam uspije... pa, možda
ćete tada promijeniti mišljenje o meni i mom planu.”
“Sumnjam.”
Autarh proizvede lagodan, zadovoljan zvuk. “Znate li priču o Melarkhu,
junačkom kralju drevnog Jurra? Siguran sam da ste je čuli. Ženu su mu proklele
zle suđenice, pa mu nije mogla roditi sina. Spasio je sokola od velike zmije, a
sokol ga je zauzvrat odnio na nebo, kako bi ukrao Sjeme Rađanja od samih
bogova.”
Olin podigne pogled, a izraz mu bijaše tako čudan da ga Vash nije mogao
protumačiti. “Čuo sam nešto slično o slavnom junaku Hiliometesu.” “Ah,
ilustrirate moju poantu. Dakle, većina onih koji su čuli tu priču vjeruju: To je
istina. To je Melarkh - ili Hiliometes’, ako čuju tu inačicu to je slavni junak
izveo.” Na trenutak se ruka božanskog kralja opet podigne, a naprsci zaiskre
poput vatre na umirućim zrakama sunca. “Ali tako naravno razmišljaju oni
najgluplji od najglupljih. Pametniji ljudi - klerici i drugi mudraci, vođe puka, oni
će reći: ‘Naravno da Melarkh nije mogao odletjeti na nebo na sokolu ni donijeti
Sjeme Rađanja, ali priča govori o tome kako tajne bogova moraju razotkriti
hrabri ljudi, kako bi smrtnici mogli promijeniti svoj usud’. A najneobuzdaniji
umovi, najosamljeniji filozofi, koji žive daleko od negodovanja drugih, mogli bi
čak pomisliti: Budući da ne postoji dovoljno velik sokol koji bi ponio odrasla
čovjeka, možda je priča da je Melarkh na jednome od njih odletio u nebo laž. A
ako je ta priča laž, možda su i druge laž. A ako su priče laž, možda je i sve o
čemu govore laž. Možda ni sami bogovi ne postoje! A od takvog huljenja čak i
najmudriji zaziru, jer znaju da bi takvo razmišljanje moglo iskorijeniti samo nebo
i ostaviti ljude same u ništavilu.”
Autarhov ton se sada promijenio, postavši mekši i intimniji, te se Vash,
proklinjući svoje staračke uši, morao toliko nagnuti da su ga leđa, ionako
ukočena, počela uistinu boljeti. Također je strepio da bi ograda mogla zaškripati
pod tim velikim teretom te ga odati.
“Ali evo što ja kažem svima njima, glupima, znatiželjnima i hrabrima”,
nastavi autarh, “—svi imaju pravo! I svi imaju krivo. Samo ja razumijem istinu.
Samo ja od svih živih bića mogu nametnuti bogovima svoju volju.” Vash
uzdahne. Ovo je bio doseg ludila koji dosad nije vidio, a svjedočio je mnogim
autarhovim najčudnijim i najrazuzdanijim idejama.
“Ja ne... Ja vas ne razumijem.” Olin je sada zvučao slabo i tjeskobno. “O,
mislim da me razumijete. Ili barem shvaćate kamo ciljam - jer vi ste imali slične
misli. Priznajte, Oline, iznenađuje vas čuti takve ideje - ideje uzvišenije, ali
inače ne toliko različite od vaših vlastitih - iz usta nekoga koga smatrate tako
drugačijim od vas samih. Pa, u pravu ste - i jesam drugačiji. Jer dok ste vi učili
te tajne i snovali te misli u dubinama očaja, nastojeći dokučiti zašto ste vi i vaša
loza prokleti, ja sam stupio naprijed i rekao: ‘To su tajne za kojima tragam, ali
neću biti nakovanj, bit ću čekić. Ja ću biti taj koji oblikuje.’“ Autarh se oglasi još
jednim razdraganim smijehom. “Vidite, znam što se krije pod vašim dvorcem,
Oline od Južne Međe. Znam za prokletstvo koje je pokoljenjima zatravljivalo
vašu obitelj, i znam mu uzrok. Ali za razliku od vas, ja ću tu moć podvrgnuti
svojoj volji. Za razliku od vas, neću dopustiti da nebo upravlja mnome pomoću
drevnih priča i djetinjastih upozorenja...! Moć bogova bit će moja - a onda ću
kazniti samo nebo jer me odbilo priznati!”
Nakon što se autarh vratio u svoju kabinu, kralj Olin je ostao uz ogradu,
nijemo zureći u vodu. Pinimmon Vash, kojemu su sada bridjela i koljena, nije se
usuđivao pomaknuti iz straha da ga sjevernjački kralj ne opazi. Naposljetku, Olin
se okrene i pusti da ga stražari vrate u njegovu malu kabinu. Na trenutak je Vash
mogao jasno vidjeti lice stranog kralja, kože tako ovješene, puti tako sablasno
blijede da je Olin mogao biti i mrtav. Zapravo, stranac je izgledao ne samo kao
da je vidio vlastitu smrt, već kraj svega što je volio.
Pinimmon Vash, koji nikad nije trošio ni kapi sažaljenja na druge, pomisli na
Olinovo beskrvno lice i zatekne se kako se nada da će se bogovi smilovati
sjevernjačkom kralju i dopustiti mu da umre u snu iste noći.
 5.
Kaplja mira
“Tijekom razdoblja Velike smrti, većina vilenjaka bila je
protjerana iz ljudskih zemalja, pod optužbom da su skrivili i širili
tu užasnu kugu. Ali Phayallos i ostali tvrde da su vilinska naselja,
poput pećinskog grada u blizini Falopetnsa u Ulosu, zatečena
potpuno pusta, izuzev tjelesa mrtvih Qara, koji su podlegli bolesti
prije negoli je itko od ljudi stigao do njih.”
(iz “Traktata o Vilinskome narodu Eiona i Xanda )
Ne. ’’ Pipničarka tresne novčić o vlažnu, masnu dasku i udalji se.
Matt Tinwright joj ga je imao namjeru dati, ali je morao priznati određenu
podvojenost. Bio je to posljednji novac koji je imao, jedna jedina pozajmljena
srebrna jesetra - zajedno s tri koje je vec potrošio u proteklih četrnaest dana -
nakon junačkog ulagivanja starom Zagonetalu, podviga u laskanju, pretjerivanju i
otvorenom slinjenju koji ce Ceh prosjaka slaviti stoljećima. Tinwright nije
pretjerao u svemu što je rekao kako bi nagovorio Zagonetala da izvadi novčiće iz
smrdljive kesice koju je čuvao u čizmi: uistinu mu je trebao novac i uistinu se
radilo o pitanju života i smrti.
“Molim te, Brigid”, rekao je tiho kad je pipničarka opet prošla pokraj njega.
U Tkalčevoj kovnici nije bilo mnogo ljudi u ovo doba dana, a oni koji su se tamo
zatekli nedvojbeno nisu znali razliku između glasova u njihovim glavama i vani,
ali ovo nije bilo nešto o čemu ste govorili naglas. “Molim te. Nitko mi drugi ne
može pomoći.”
“Baš me briga.” Zaustavila se pred njim, sa šakama na kukovima, sagnuvši se
tako da joj se lice našlo samo na pedalj od njegova. Obično bi mu pažnju
privukla veličina njedara koju je ovaj stav pokazivao, ali čak i njegove
prevladavajuće instinkte trenutačno je skvrčio strah od goleme odgovornosti.
“Moja su ti braća pomogla da je izvedeš iz njezinih odaja i otpremiš na novo
mjesto — ja sam čak i nosila umišljenu kravu dok si ti pobjegao i popišao
hlače.”
“Podla laž!” rekao je, a onda snizio glas. “Morao sam otići i odvratiti pažnju
onim ljudima. Bili su svećenici - klerici iz dvorskog knjigovodstva. Trijezni su
to ljudi i smjesta bi znali da nešto nije u redu.” Sjetio se užasa tog trenutka, kad
ih je čuo kako se približavaju hodnikom dok su on i sluškinja odvlačili
ošamućenu, bosonogu Elan M’Cory u sobu koju je unajmio i pripremio za nju u
blizini Skimmerske lagune. Bilo je još strašnije nego onomad kad je mislio da će
ga Avin Brone smaknuti: taj put nije znao zašto je u nevolji, ali ovaj put
Tinwright je pomogao mladoj plemkinji da se otruje - iako joj nije dopustio da
doista postigne taj cilj. Sada je morao skrivati Elan, koja se oporavljala, od
Hendona Tollyja i ostalih. To što su ih umalo uhvatili na djelu - no, nije htio
priznati Brigid, ali uistinu je za dlaku izbjegao da ne ukalja odjeću.
“Znaš, smiješno je, Matty, ali svejedno me baš briga.” Brigid zabaci
kovrčavu kosu. “Više me ne zanimaju tvoji problemi. Imam novog muškarca, a on
ima novca. Ne samo drobiš na kapaljku kao ti i onaj siroti stari mršavac od kojeg
žicariš, nego dobru zaradu. Ima kuću u Oscastleu, i trgovinu, ima lijepu odjeću i
štap s ručkom od prave kitove kosti...”
“I ženu kod kuće?” reče Tinwright, ne pretjerano prijazno.
“Pa što? Ona je mrzovoljna stara krava - sam mi je rekao. Smjestit će me u
vlastitu kuću, i više neću morati živjeti u ovom prokletom mjestu i puštati
Cornaryju da mi pipa sise samo kako bih zaradila nadnicu.”
“Ali Brigid, u strašnoj sam nevolji...!”
“A tko te u nju doveo, Matte Tinwrighte? Ti sam. A tko te mora izvući? Nitko
drugi nego ista osoba. Nauči tu lekciju i bit ćeš na pola puta da postaneš
muškarac, a ne dječak i budala.”
Okrenula se i žustro udaljila, ali je odmakla samo nekoliko koraka prije nego
što se vratila. Lice joj se malčice smekšalo. “Ne želim ti zlo,
Matty. Ti i ja dobro smo se zabavili, i nisi loša sorta. Ali ne možeš podići
kuću na vodi. Moraš čvrsto stajati na zemlji.”
Tada ga je ostavila. Unatoč godinama naganjanja muze pjesništva, nije se
mogao dosjetiti nijedne jedine riječi.
*
Oh. Vi ste.” Tamne su joj oči kanda zauzimale pola lica. Elan M’Cory bila je
zastrašujuće mršava - nije pojela cjelovit obrok otkad je popila vogarkin napitak
prije mnogo dana. “Mislila sam da je ona okrutna žena crvenog lica.”
Tinwright uzdahne. “Brigid nije okrutna.”
“Ne branite je samo zato što ste je iskoristili. Nisam dijete - znam kako svijet
funkcionira. A ona jest okrutna. Pokušala mi je uliti juhu u grlo. Zamalo me
ugušila.”
“Nastojala vas je nagnati da nešto pojedete. Morate jesti, Elan.” Sjeo je na
rub kreveta. Krevet je bio jeftin i slab te je zaškripao pod njegovom težinom.
“Molim vas, moja gospo, razboljet ćete se...”
“Razboljet ću se? Tko mi je ovo učinio na prvom mjestu, pitam vas? Tko me
prevario kad sam htjela sve privesti kraju?”
Tinwright ponikne glavom. Bila je ovakva otkako se probudila, bijesna i
svadljiva ili žalosna i šutljiva, ali vječno nesretna. Nije ni čudo što je Brigid
odbila dalje dolaziti. Nije mogao kriviti sebe što nije želio vidjeti da žena koju
voli sebi oduzima život, ali je svakako mogao poželjeti da je sve ispalo bolje.
“Ja”, bilo je sve što je rekao. Bilo je lakše ne prepirati se. Ionako je slušao
njezin sjetni glas u glavi satima nakon što bi je ostavio. Danima nije uspijevao
napisati retka, i to baš u vrijeme kad je pomislio kako je napokon pronašao svoj
put.
“Od vas sam tražila sitnicu - malo ljubaznosti.” Sklopila je oči i klonula na
jastuke. “Rekli ste da me ljubite, neprestano ste to ponavljali, ali jeste li mi
donijeli što sam željela? Kaplju duševnog mira, to je sve što sam tražila.
Jednostavno.”
“Nije jednostavno nekog ubiti”, rekao je. “Pogotovo ako vam je do te osobe
stalo, kao što je meni stalo do vas, gospo Elan.”
Opet je otvorila oči i na trenutak je pomislio da će viknuti na njega, ali
goropadnost joj je iščezla s lica, a oči su joj se napunile suzama. “Da su me vaša
ljubav i briga mogle spasiti, Matte Tinwrighte, dosad bi već uspjele. Ali ja sam
prokleta. Pripadam Kerniosu i njegovoj mračnoj zemlji.”
“Ne, nije tako!” Podigao je šaku kako bi njome udario po posteljini, a onda
se predomislio. “Zloupotrijebio vas je opaki podlac. da je u mojoj moći ubiti
Hendona Tollyja, učinio bih to, ali nisam mačevalac. Pjesnik sam - a ponekad,
mislim, čak ni to.”
Ako se nadao da će mu proturječiti, prevario se. “Teško je... tako je teško
živjeti”, tiho je izustila. “Kao noćna mora iz koje se ne mogu probuditi. Ponekad
mislim da smo svi sluge Smrti, i da nas ona posuđuje u privremenu službu drugim
gospodarima.”
Mrzio je kad je tako govorila. “Ali sad ste na sigurnom, Elan. Hendon Tolly
vas čak i ne traži.”
Malko grubosti vratilo joj se na lice. “O, Matthiase Tinwrighte, kakva ste vi
budala! Naravno da me traži. Ne zato što mu nedostajem, niti zato što me mrzi - s
time bih mogla živjeti - već zato što sam mu pripadala, a on nikome ne dopušta
da od njega krade.”
“Niste...”
Podigla je ruku. “Molim vas. Nema koristi da govorite takve stvari ne
znate.” Izraz joj se opet promijenio i postao još jeziviji. Na njemu više nije bilo
ničeg grubog - izgledala je posve bespomoćno, mekoputno stvorenje strgnute
ljušture. “Ima zrcalo. Može... u njemu... u njemu nečeg ima. Nečeg što... se
smije... i govori. Nečeg što poznaje strašne tajne.” Drhtaj joj je prožeo krhke
grudi, zbog čega su joj se ruke zatresle dok ih je stiskala pred sobom. “Prisilio
me da u nj pogledam...”
Tinwright nije mogao prozboriti, nije se mogao čak ni pomaknuti, iako ju je
najviše na svijetu želio uzeti u naručje i zaštititi od jezivih uspomena koje su je
tako mučile, ali čisto, opsjednuto beznađe u njezinu glasu učinilo mu je udove
teškima i beskrvnima.
“Prisilio me da pogledam”, rekla je, sada šapćući. “Odveo me u podrumsku
odaju i držao mi glavu. Zrcalo... zrcalo mi se obratilo. To nešto mi se obratilo.
Znalo je tko sam! Znalo je stvari o meni koje nitko ne bi smio znati, čak ni
Hendon Tolly - čak ni moji majka i otac! Pokušala sam pobjeći, ali nisam mogla.
Što god da živi unutra, prikovalo me i igralo se sa mnom poput... poput mačke
koja ulovi miša, prignječi ga, podigne šapu, pusti ga da trči, a onda ga opet ulovi.
Ja... ja...” Sada je glasno plakala, ali nije čak ni podigla ruku da obriše lice. “Ne
želim živjeti u svijetu poput ovog, Matte Tinwrighte. Svijetu u kojem se takve...
takve gadosti, takve strahote skrivaju iza svakog zrcala... svakog odraza...”
Tinwright napokon pronađe vlastiti glas. “Bila je to zamka... nešto čime vas je
htio zaplašiti..
Odmahnula je glavom dok su joj suze i dalje tekle niz obraze. “Ne.
I on se toga bojao. Mislim da me zato i odveo tamo. To nešto je poput zvijeri
u kavezu. Kanio ga je držati kao ljubimca, ali je prezahtjevno. Htio mu je dati da
se nahrani mnome. To je još jedan razlog zašto me neće olako pustiti, Matte.
Trebala sam poslužiti zvijeri za... zabavu.”
*
Prošlo je dosta vremena prije nego što je Tinwright uspio dovoljno umiriti
Elan M’Cory, da pojede malo hladne juhe i onda zaspi. Bilo je pravo olakšanje
vidjeti ju kako stavlja na stranu svoje najgore brige i počiva, ali koliko je dugo
mogao sjediti ovdje i bdjeti nad njom? Koliko je vremena mogao trošiti na ove
tajne posjete prije nego što netko na dvoru Hendona Tollyja ne primijeti njegovu
odsutnost? Unutrašnja Utvrda bila je krcata uhodama i ulizicama, a svi su
gramzivo težili za pažnjom njihova gospodara - neki su čak bili ljubomorni na
sirotog Matta Tinwrighta, koji nikad nije doživio sretan dan koji se odmah nije
pretvorio u konjsku balegu!
Ako Brigid odbija dolaziti, moram pronaći nekoga tko će mi pomoći oko
Elan. Ali u koga se mogu pouzdati? I jednako važno, koga si mogu priuštiti?
Spustio je pogled na srebrnu jesetru, koja mu je, s pomoću čuda na razini Onira
Doitrodosa i pivskih vrčeva, trebala potrajati četrnaest dana. Činilo se
nemogućim. Bilo tko na dovoljno nisku položaju radio za takvu nadnicu,
prepoznao bi Elanin društveni položaj, nanjušio Tinwrightovu potrebu za
tajnošću i prepoznao u njemu prvorazrednog kandidata za ucjenu. Trebao je
nekoga bez novca i s malo skrupula, ah nekoga tko se ne bi odmah okrenuo i
zabio mu nož u leđa, ili bi barem malko pričekao prije negoli to učini.
Na prvi pogled, činilo se nemogućim. Na njegovu žalost, međutim, Tinwright
je znao da nije tako.
Samo je jedna takva osoba u cijeloj Južnoj Međi, pomislio je teška srca.
Moja majka.
Ali prije nego što ju je mogao zaposliti, morao ju je pronaći.

Za Briony, unatoč tome što su je okruživali udobnost i sjaj syanskog dvora,

dani su sporo protjecali. Nije imala povoda za pritužbu oko toga kako su se
prema njoj odnosili - dodijeljen joj je smještaj u skladu s njezinim položajem,
niz odaja u dugačkom istočnom krilu Palače voćnjaka s pogledom na rijeku.
Također su joj dodijeljene sluškinje, dvorske dame i škrinja puna dragulja i
odjeće, koje je osobno izabrala, rečeno joj je, kraljeva miljenica, gospa Ananka.
Briony je odrasla na pričama za djecu o zavidnim vješticama i pakosnim vilama:
prije nego što je išta od toga odjenula, pretresla je odjeću u potrazi za otrovnim
iglama.
Dvorski plemići prema njoj su se ophodili s poštovanjem, kad bi je susreli,
premda, istinu govoreći, u početku nije često napuštala svoje odaje. Bilo joj je
previše neobično, taj svijet ne-ovog i ne-onog u kojemu se zatekla - ne prava
princeza, ali ni obična glumica među ostalim glumcima (iako joj se povremeno
uistinu činilo da opet igra ulogu). Bilo je teško izmjenjivati šale s tetošenom,
nakinđurenom čeljadi Enanderova blistava dvora, a da ne osjeti kako čineći to,
čekajući povoljan čas, u neku ruku izdaje vlastitu obitelj i narod. Ali na stranom
dvoru i bez pouzdanih prijatelja mogla je samo posezati za rijetkim vijestima
koje su stizale iz njezine domovine. Vilinska opsada, doznala je, još se
nastavljala, ali kako je poprimila mirniju narav posljednjih mjeseci, Syanci su
sve rjeđe i rjeđe pomišljali na Južnu Među. Tolly je i dalje ondje vladao kao
nominalan zaštitnik kraljeva najmlađeg djeteta, Alessandrosa. A sama Briony je
još bila tajna - neki ljudi u Južnoj Međi smatrali su da je oteta, a da je iza toga
stajao čak i autarh Xisa. Donedavno, glasina kojoj se u Tessisu najviše vjerovalo
bila je da su je ubili, a tijelo joj sakrili, ali njezina je pojava u palači Širokdvor
ispuhala jedra toj priči.
Četiri mlade žene koje je kraljeva ljubavnica Ananka poslala da ju dvore (da
ju uhode, bila je uvjerena Briony), činile su se prilično prijaznima, ali joj je bilo
teško s njima razgovarati, a kamoli im vjerovati, čak ni najmlađoj, maloj Taliji,
koja još nije navršila ni dvanaestu godinu. Briony je bila tako usamljena tih prvih
tjedana nakon Shasove smrti i njezina bijega iz Landerove Luke da je sanjala o
upravo ovakvim domaćim zadovoljstvima, da joj češljaju kosu, da čavrlja o
svemu i svačemu, ali su ove mlade žene bile kudikamo glupavije od njezinih
najdražih dvorkinja Rose i Moine kod kuće, ili je Briony izgubila volju za takvim
razgovorima. Uzbuđena naklapanja o ovom častohlepnom dvorjaninu ili onoj
romansi, oštre primjedbe o onima koji su ciljali iznad njihova društvenog
položaja i beskrajne špekulacije o princu Eneasu, njegovim ljubavima i
pustolovinama, nisu je pretjerano zanimali. Princ je ostavio dojam na Briony kad
ga je ugledala, dakako, ali željela je jedino pomoć za svoj narod i obiteljsko
prijestolje; nije se mogla dosjetiti pristojnog načina da mu pristupi, a kamoli
zamoli za pomoć. A odlazak samom kralju - no, gospa Ananka je već jasno
pokazala kako je kralja Enandera smatrala svojim privatnim vlasništvom.
Nasukana na svom otoku odaja poput izgubljena mornara, Briony se zatekla
kako čezne za nečim sadržajnijim od syanskih dvorskih govorkanja i za boljim
društvom od onoga koje su dvorske dame mogle ponuditi.
Tada je jednog jutra Agnes, jedna od dvorkinja, došla Briony s velikim
uzbuđenjem na ljupkom, mladom licu. “Vaša Visosti, nikad nećete pogoditi tko je
ovdje!”
“Gdje ovdje?” Ali Briony je uspravnije sjela. Je li ju to princ osobno dolazio
posjetiti? Ako jest, kako će skrenuti razgovor na Južnu Među i njezine nedaće?
“Ovdje na dvoru”, reče djevojka. “Dojahao je sinoć - odjeven u krzna kao
vutski trgovački kapetan!”
“Ne mogu pogoditi.” Nije se radilo o princu, to je bilo jasno, jer se on već
nalazio u rezidenciji. Morao je to biti neki drugi plemić, nekakav legendarni
predmet govorkanja syanskog dvora. Da je sam Perin sišao na zemlju, vitlajući
svojim svetim maljem, pomislila je Briony, ovi bi ljudi jedino govorili o
njegovim cipelama. I možda o tome nosi li odgovarajuće boje za to godišnje
doba. Slatka Zorijo, a moj brat i ja smo smatrali plemiće Južne Međe
površnima...
Agnes je doslovce skakutala u mjestu. “O, ali trebali biste pogoditi, Visosti -
jedan od vaših zemljaka!”
“Molim?” Na trenutak joj se srce nemoguće vinulo k Barricku, a zatim k
Shasu, pa čak i Ferrasu Vansenu, svima izgubljenima na različite načine, ali
neupitno izgubljenima. Tuga ju je pogodila tako naglo i tako duboko da se na
trenutak pobojala kako će briznuti u plač. Trebao joj je dug trenutak da dođe do
daha. “Van s tim, brzo. Tko je?”
“Zove se Jenkin Crowel!” Djevojka stisne šake uz svoj prsluk kao da se
jedva može obuzdati. “Poznajete ga?”
Na trenutak to ime nije Briony značilo ništa - prošlo je tako mnogo vremena
otkad je pomislila i na jednog od tih ljudi ili na svijet koji je s njima dijelila...
ali tada joj je sinulo, a tuga se pretvorila u nešto gorče.
“O. Da, poznajem ga. Brat Durstina Crowela, baruna od Greylocka, iako sam
sigurna da je Durstin sada više od baruna, jer je odavno bio jedan od
najupornijih ulizica Hendona Tollyja.” Misao na Crowele tjerala ju je da nešto
prevrne nogom. “Zašto je Jenkin tu?”
“Novi je izaslanik u Širokdvoru vašeg brata Alessandrosa.”
Briony prezrivo frkne. “Alessandros nema ni pet mjeseci. Izaslanik je krvlju
uprljanog uzurpatora Hendona Tollyja, misliš.”
Oči mlade gospe se rašire. “Naravno, Visosti. Kako vi kažete.”
Briony je nastojala obuzdati ljutnju. Izdaja Tollyja nije se odvila
djevojčinom krivnjom, čak i da je bila jedna od Anankinih uhoda. Hvala što si
me obavijestila, Agnes.”
“Ali što ćete učiniti, Visosti? Zatražio je da vas vidi.”
“Je li? Zaista? Tako mi svih bogova, ti ljudi imaju vrašku drskost...”
Prekinula se. Korištenje jezika primjerenog za putujuće glumce samo bi potaklo
još više govorkanja o njoj tu u Syanu. Gorčina u njezinoj utrobi pretvorila se u
nešto gore, gotovo u tjeskobu, ali je osjetila i snažan, vruć nalet gnjeva. “Dobro.
Da, naravno da ću ga primiti. Ako je Tollyjev čovjek, imamo o mnogo toga
razgovarati, on i ja. Ali prije toga moram poduzeti određene korake.”
Naposljetku, naučila je sve potrebne lekcije o pouzdanosti Crowelova
gospodara. Ako je morala razgovarati s tim čovjekom, željela je stražu kralja
Enandera i u prostoriji i izvan nje.
*
Netko tko ih nije poznavao mogao bi pomisliti da je Jenkin Crowel taj koji je
pravio ustupak, a Briony ona koja ga je zahvalno prihvaćala. Doveo je dvojicu
vlastitih stražara i mršavog, mrzovoljnog klerika odjevenog u crno, kao da se
sprema pregovarati o kakvom ugovoru.
Sam Crowel bio je mesnat, premda ne debeo, rumena lica, upadljiva nosa i s
jamicom na bradi. Već je bio odjeven u odjeću koju je očito smatrao vrhuncem
trenutne syanske mode: kad je izveo kićeni naklon, njegove krute hlače i nabrani,
preširoki rukavi zašuštali su i zaškripali.
“Vaša Visosti, kakvo divno i neočekivano iznenađenje! Jedva sam mogao
povjerovati kad su mi rekli. Vaš narod oduševit ce se kad čuje da ste živi i
zdravi. Kako ste došli ovamo? Smjesta cu poslati kuci poruku da ste preživjeli,
koja će vratiti radost u srca ožalošćena puka!
Briony pogleda svoje dvorkinje. Sve su revno vezle. U usporedbi s ovom
budalom, djetinjaste opsesije i suptilne okrutnosti syanskog dvora odjednom su
se činile mnogo privlačnijima. Ipak, ako je to bila igra koju je Crowel odlučio
igrati, onda se i Briony kanila zabaviti.
“Ah, da”, rekla je. “Tako mi nedostaje dom, lorde Crowele. Recite mi kako
je moj nejaki brat Alessandros? I moja pomajka, Anissa? I, naravno, dragi rođak
Hendon, koji tako dobro skrbi o svima njima?”
Oklijevao je. “Zar je namjesnik... zar je Hendon Tolly uistinu vaš rođak? Ja,
ah, nisam znao da je vaša rodbinska veza tako bliska.
Briony odmahne rukom. “Ah, ali Tollyji su mi oduvijek bili bliži od obitelji.
Zato zovem Hendona rođakom. Ta, znate, one noći kad sam napustila Južnu Među
vodili smo iznimno prosvjetljujući razgovor. Hendon mi je otkrio sve što ima u
planu za mene, moju obitelj i prijestolje. Dirnulo me što je utrošio toliko misli i
truda na nas - o, da, dirnulo me. Zapravo, toliko me pogodilo da mu još nisam
izrazila svoju zahvalnost. Ali vrlo sam pažljivo razmotrila kako bi lorda Tollyja
i njegove pristalice trebalo nagraditi, u to budite sigurni. Da, mnogo sam o tome
razmišljala, i vjerujem da sam se dosjetila nekim nagradama, tako neobičnim da
ih čak ni sam Hendon ne bi mogao naslutiti.”
Crowel je zurio, blago otvorenih usta. “Ah”, rekao je naposljetku. “Ah. Da,
naravno, Visosti.”
“Stoga, kad budete pisali dragom Hendonu, svakako mu to poručite. Kao što
ćete otkriti, imam mnogo prijatelja tu u Syanu, mnogo moćnih prijatelja, a oni se
svi slažu da takvo plemenito, odano namjesništvo poput njegova, treba prikladno
nagraditi.”
*
Među stotinama muškaraca i žena koji življahu na Enanderovu dvoru, samo
su se rijetki potrudili razgovarati s Briony ili započeti išta osim prolaznog
poznanstva. Jedna od njih bila je Ivgenia e’ Doursos, mlađa kći vikonta od
Teryona, omanjeg, ali važnog teritorija u središtu Syana, južno od glavnog grada.
Činjenica da je ona prva pružila ruku Briony značila je da joj ne može vjerovati -
izgledi su bili preveliki da je djelovala na zahtjev kraljeve ljubavnice - ali
Briony je otkrila kako svejedno uživa u Ivgenijinu društvu.
Upoznale su se na jednom od nelagodnih objeda u glavnoj dvorani, s tucetom
stolova i stotinama slugu, u sobi koja je doslovce pulsirala žagorom glasova.
Ivgeniju su posjeli nasuprot Briony, koju su smjestili pokraj postarijeg plemića
koji je pio previše vina i pokušavao zaviriti u Brionyn izrez na haljini. Pri kraju
objeda pao je sa stolca, pa su ga sluge morale podići. Tamnokosa se djevojka
nagnula preko stola prema Briony dok je barun teturao u krevet i, prikladno
ozbiljna lica, izjavila: “Mi provincijalci možemo toliko toga naučiti od ovih
profinjenih Tessijaca.” Briony se tako silovito nasmijala da se umalo zagrcnula
komadom kruha a njihovo je prijateljstvo počelo te noći.
Ivgeniju su poslali na dvor kako bi stekla naobrazbu, a svakako je naučila
paziti na ono što se odvija oko nje: bila je izvor tračeva i duhovitih primjedbi, s
humorom gotovo jednako ciničnim poput Barrickova. I sama je Ivgenia bila
otpadnik, ne zbog svojeg podrijetla koje je bilo savršeno dostatno, već zbog
svoje duhovitosti, svojstva koje se nije izrazito cijenilo u syanskih djevojaka,
barem ne onih dovoljno mladih i lijepih da ga ne trebaju. Duhovitost, kao što je
popularna izreka objašnjavala, bila je alatka častohlepnih muškaraca ili
neuglednih žena.
Syan je na neki način bio razvratniji od njezine domovine - žene su
pokazivale daleko više kože, a muškarci više nogu nego dvorjani Južne Međe -
ali u drugim pogledima bio je konzervativniji, možda zbog snažnog lokalnog
utjecaja trigonske vjere. Slavni hram samog Trigonarha stajao je na kamenitu
brijegu u srcu Tessisa, a njegovi tornjevi stršili su još više od palače Širokdvor,
dok se utjecaj crkve osjećao posvuda. Svi su nosili Triskelion, a gotovo svaki
dan činio se nekom vrstom blagdana. A upravo kao što je kralju Enanderu s
lijeve strane uvijek stajala gospa Ananka, s druge ga je pratio najmoćniji
svećenik Trigonarha, hijerarh Phimon, za kojega se govorilo da su jedini koji su
brže od njega mogli došapnuti riječ u Trigonarhovo uho bili njegova trojica
božanske braće.
“Ako išta ovdje želite obaviti,” primijetila je jednog dana Ivgenia u
Brionynim odajama, “morate pridobiti hijerarha na svoju stranu. Vele da
Trigonarh obično ispuni sve što ovaj zatraži. Možda će vam pomoći vratiti vaše
kraljevstvo!” Ivgenia, poput svih u palači Širokdvor, znala je barem nešto o
Brionynoj situaciji: princeza istjerana iz vlastite domovine nije bila svakidašnja
pojava, čak ni u gradu velikom i važnom poput Tessisa.
Briony osjeti kratkotrajnu jezu - jesu li njome manipulirali? Hoće li Ivgenia
smjesta prenijeti njezine riječi Ananki? “Sigurna sam da hijerarh Phimon ima
važnijeg posla”, rekla je oprezno. “Pričekat ću da kralj Enander odluči što želi
poduzeti u pogledu Južne Međe. Uvjerena sam da će mudro odabrati.”
Ivgenia slegne ramenima. “Još bolje, jer ionako niste tip kojega zanima
hijerarh. Vele da Phimon jedino mari za tri vrste ljudi, a to su dječaci lijepih
glasova, starice s mnogo novca i trigonarsi.”
“Ali Ivvie, samo je jedan trigonarh!” prosvjedovala je Briony, smijući se.
“Da, zbog toga je ova posljednja kategorija mala”, reče Ivgenia. “A vi niste
dječak, iako sam čula da ste se pokušali prerušiti u jednoga. Stoga se radije
potrudite domoći kakvog novca, bakice.”
“O! Ti!” Briony baci jastuk na nju. Ako je Ivgenia bila izdajnik, bila je
veoma vješta, a čak je i lažni prijatelj zabavan poput Ivgenije e’ Doursos bio
bolji od života u izolaciji. Ipak, svake noći dok je Briony Eddon spavala u
tessijskoj raskoši daleko od svoje otete domovine, trebalo joj je sve duže da
zaspi.
“Čula sam da je danas nekoliko ljudi spomenulo Kallikane”, primijeti
Briony. “Što je Kallikan?”
Nekoliko dvorskih dama oglasilo se malodušnim zvucima, ali ne i Ivgenia.
“Želite ih vidjeti? Bit će vam zanimljivo, sigurna sam.”
Svi su otišli na Cvjetnu livadu, najveću tržnicu u Tessisu, a Briony se ona
veoma dojmila. Sama veličina tržnice bila je zapanjujuća - danas je ondje
naizgled bilo više ljudi, koji su miljeli pokraj nizova tezgi i gunjeva, nego u svim
Pograničnim kraljevinama, a bajoslovna raznolikost proizvoda u ponudi izazvala
je u Briony ne samo osjećaj siromaštva nego i neukosti: nije čula ni za polovicu
stvari koje su se nudile na prodaju, ni za polovicu mjesta odakle su potjecale.
“Zanimljivo...?” ponovila je polako, okrećući se kako bi pogledala volovska
kola do vrha natrpana zlatno oličenim žrtvenicima. Velika Zosimia bila je
nekoliko tjedana daleko, omiljen blagdan kojim se slavio kraj zime. Kod kuće je
to uglavnom predstavljalo izliku da se na kipove bogova objese puzavice i da ih
se pospe suhim cvijećem, ali očito je proslava tu u Syanu bila složenija. “Brine
me da će mi, ugledam li još zanimljivosti, glava oteći i prsnuti poput mjehurića...
ali pretpostavljam da možemo. Hoće li se naši stražari buniti?”
Ivgenia promotri četvoricu vojnika u modrim surkama i prevrne očima. “Tu
su da vas uhode, a ne da nam naređuju kamo da idemo”, rekla je. “Slijedit će nas
kamo god ih povedemo.”
Briony se nagne bliže prijateljici. “Misliš da je to istina?” upitala je tihim
glasom.
“Što? Da će vas slijediti ili da su tu kako bi vas uhodili?” Ivgenia načini
grimasu. “Nisu možda svi do jednog uhode, ali uvjeravam vas da će se barem
jedan od njih vratiti kraljevoj miljenici i izvijestiti je kamo ste danas išli. Mogli
bismo mu dati nešto o čemu će pričati.”
Podignuvši suknje kako joj se ne bi vukle po blatnoj cesti, tamnokosa je
djevojka povela Briony, njezine dvorkinje i vojnike s tržnice, ali umjesto da
krenu prema palači, prešli su prostranu, prometnu Fenjerovu širinu u blizini Trga
Devonske fontane i skrenuli u usku ulicu koja je Briony izgledala posve obično,
iako je, sudeći prema liniji krovova, bila viša od susjednih ulica na obje strane.
Tek kad su se probili kroz vrtlog gomile,
Briony je opazila da je ta visoka ulica zapravo bila most preko rijeke,
okružen s obje strane trgovinama i kućama.
“Tamo prijeko”, reče Ivgenia. “Na drugoj obali Estera. Zovu ga
‘Podmošće’.”
“Tko ga tako zove?”
“Vidjet ćete. Idemo!” Ivgenia je izvela nju, stoičke vojnike i zabrinute
djevojke iz bujice ljudskog prometa na mostu. Bio je još hladan, vjetrovit
Dimene, manje od dva mjeseca od početka godine, pa odakle su svi ovi ljudi
došli? Briony nije mogla a da se ne zapita kako je ovo mjesto izgledalo u
Hexameneu, kad je sunce grijalo, a svježe voće, povrće i cvijeće ispunilo
tržnicu?
Ipak, čudesa ovog zastrašujućeg mjesta pobudila su u njoj nostalgiju za
domom - za skromnom Tržnicom (iako ju je ranije rijetko smatrala takvom) pa
čak i za Tržničkom cestom, koja joj se sada činila običnom uličicom u usporedbi
s većinom prometnica u Tessisu, a kamoli pokraj Fenjerove širine, koja bijaše
široka poput viteške poljane, ulica s golemim kamenim pločnicima po sredini,
kako bi ljudi imali gdje stajati na sigurnom od teških kola koja bi zakrčila kolnik.
Ljudi su mjestimice čak natisnuli male kuće na te povišene pločnike! Briony je
jedva mogla vjerovati vlastitim očima - cesta dovoljno velika da se posred nje
mogu podići kuće!
Ali to nije bio njezin dom, naravno. I još važnije, ovdje ju nisu trebali, a ni
posebno željeli.
Na drugoj strani mosta Ivgenia je natjerala vojnike da se zaustave. Obećala
je kako im se ona i Briony neće udaljiti iz vida te ostavila dvorkinje da ih
zabavljaju - zadaća koja je djevojkama ionako bila milija, budući da su naizgled
smatrale te Kallikane, što god da su bili, nečim blago neukusnim. Tada je Ivgenia
povela Briony u susjedstvo kuća i trgovina, tako majušnih da je Briony isprva
pomislila kako su ih izgradili za kraljevsko dijete - cijela lutkina ulica umjesto
samo jedne lutkine kuće. Vrhovi vrata jedva su dopirali do njezinih ramena.
Dok je Briony stajala zureći gore-dolje po minijaturnoj ulici i priželjkujući
da se može popeti na tronožac i zaviriti kroz prozore na gornjim katovima, žena
više no upola manja od nje izašla je iz kuće nekoliko vrata dalje kako bi prolila
tavu prljave vode, praćena parom sićušne djece. Djeca su smjesta opazila Briony
i Ivgeniju, te su se zapiljila u njih s neprikrivenim zanimanjem, ali žena je otkrila
da ju promatraju tek nakon što je prestala istresati tavu. Razrogačenih očiju dugo
je zurila u plemkinje, nepomična poput uplašenog miša, a onda pograbila svoju
djecu i šmugnula natrag kroz vrata koja je zalupila za sobom.
“Da smo muškarci, ili da smo sa sobom dovele vojnike, netko bi ondje
povukao zvono.” Ivgenia pokaže prema hramskom tornju, minijaturnom poput
svega ostalog. “Onda vjerojatno nitko ne bi izašao. Cijela ulica puna je ovakvih
ljudi. Na desetke i desetke.”
“Funderlinzi?”
“Kallikani, bleso! Željeli ste ih vidjeti.”
“Kod kuće ih zovemo Funderlinzi. Nisam znala da ih ovdje imate.” Briony
strese glavom: sve se činilo poput sna. “Nije li to čudno - čak imaju drugačije
ime! Naši žive u vlastitom velikom gradu ispod dvorca Južne Međe. Izdubili su
to mjesto iz tvrdog kamena, s vrlo slavnim krovom koji nalikuje na lišće, ptice
i...”
“Kralj i ostali natjerali su naše da grade ovdje, na površini, gdje ih svi mogu
vidjeti”, reče Ivgenia. “Znaju biti nestašni, znate. Kradu.”
Briony nije čula da se nešto takvo govorilo za domaće Funderlinge -
Skimmeri bijahu oni nepouzdani, sa svojim čudnim izgledom i čudnim jezikom.
“Imate li i Skimmere?” upitala je.
Ali Ivgenia je već išla dalje, mahnuvši Briony da ju slijedi niz usku, vijugavu
ulicu, dublje u četvrt Kallikana. Sada su zabrinuti stražari pohitali za njima, a
Briony je čula kako se prozori na katovima treskom zatvaraju, a kapci klepeću,
dok je mali narod skrivao svoje tajne pred Velikom čeljadi.
*
U času kad su se vratili u Širokdvor već su bili propustili večeru u velikoj
gozbenoj dvorani. Ivgenia je otišla u potragu za nečim za jelo, ali Briony je bila
umorna. Još je bila gladna, pa je nakon nekog vremena poslala Taliju, svoju
najmlađu dvorkinju u kuhinju, zamoliti za zdjelu juhe i malo kruha, dok su joj
ostale dame pomagale odvezati tijesni kaputić koji je nosila na tržnici i svući
cipele i čarape. Vatra je buktjela u kaminu, a ona je najviše na svijetu željela
sjesti uz nju i ugrijati promrzle nožne prste.
Smjestila se, a možda je i malko zadrijemala, kadli ju je prenuo strahovit
zveket vani na hodniku. Jedna od dvorkinja pohitala je k vratima i provirila van,
a onda vrisnula.
Briony se progurala pokraj užasnute djevojke i otkrila malenu Taliju kako
potrbuške leži na hodniku u lokvi prosute juhe i razbijene grnčarije. Kad je
okrenula djevojčicu na leđa lice joj je bilo tamnomodro, a oči izbuljene kao od
užasa. Briony poskoči, boreći se s osjećajem mučnine. Malena dvorkinja je očito
bila mrtva.
“Otrov!” Brionyne su se noge toliko tresle da se morala prisloniti uza zid.
Dvorkinje i ostale dame stajale su stisnute i razrogačenih očiju na dovratku.
“Sirotica, vjerojatno je pojela malo juhe na povratku. Rekla je da je gladna. O,
milosrdna Zorijo - otrov je bio namijenjen meni.”
 6.
Razbijeni zubi
“Knjiga kajanja vilinska je kronika za koju se tvrdi da sadrži
povijest svega što se ikad dogodilo i svega što će se tek dogoditi.
Prema Rhantysu svaka je stranica od istokarenog zlata i
optočena čistim adamantom. Neke drevne priče tvrde da je
Teomahija ili Rat Bogova započela zbog krađe te knjige, a ne
zbog Zorijine otmice.”
(iz “Traktata o Vilinskome narodu Eiona iXanda”)
Barrick je često kritizirao svoju sestru Briony zbog njezinih aljkavih navika.
Dopuštala je psima da spavaju u njezinoj postelji čak i za toplih noći, ostavljala
cipele gdje god ih je izuvala te bila sklona priviti najblatnije, najgnusnije
stvorenje na svijetu na svoje grudi, dokle god se radilo o mladunčetu, bio to psić,
ždrijebe, mače, janje ili pile.
Međutim, unatoč svim prigodama kad je Briony razbjesnila svojeg
pedantnijeg brata, njegova je najžarkija želja sada bila da opet može s njom
razgovarati i ispričati joj se što joj je rekao da je najneurednije biće koje je ikad
živjelo... jer je sada bio pametniji. Nije bilo tog stvorenja, čak ni kakvog
slijepog crva koji je živio u samim Kerniosovim zahodima, gnusnijeg od gavrana
Skurna, s njegovim jelima od žaba i gnjilih mišjih lešina, njegova ušljivog,
očerupanog perja i stalnog zadaha po krvi, truleži i izmetu.
Krupna tamna ptica jela je bez prestanka, dižući i spuštajući glavu nad
raznoraznim gnusobama s krajnje iritantnom pravilnošću mlinskog kotača pod
jakom vodenom strujom. Skurn je jeo sve i svašta - kukce u zraku, izmet drugih
ptica s grana, golaće, puževe i sve drugo, presporo da bi umaklo njegovu
rožnatom crnom kljunu. Nije bio ni uredan izjelica: prsa su mu uvijek bila
prekrivena osušenom koricom onoga što je zadnje pojeo, često s komadićima
koji su se još neznatno trzali. Druge su mu navike bile još gore. Skurn u
najboljem slučaju nije pazio gdje prazni crijeva, ali kad bi ga nešto prenulo, u
potpunosti bi zaboravio na takt: zalutale izmetine poprskale bi Barrickovo rame
ili čak kosu.
“Al’ mi ne kakamo na vas hotimice”, upozorio je Skurn nakon jedne od takvih
nezgoda kad ga je prenula pala grana. “Mora se priznat’, dosad vas čuvasmo od
svilenaca.”
Ovo posljednje je barem bilo istina. Otkad se Skurn vratio pomagao je
Barricku kroz Svilenu šumu uz malo doticaja sa stvorovima po kojima se zvala.
Nekoliko nečujnih uhoda pratilo ih je neko vrijeme prije nekoliko noćenja, ali im
nisu prišli bliže od nižih grana. Možda se, Barrick pomisli s tračkom ponosa,
proširila glasina o tome kako se obračunao s njihovim sojem. (Međutim, priznao
je kako su vjerojatnije jednostavno čekali da ih se okupi više.)
Nije im vidio ni traga cijelog jučerašnjeg ni današnjeg dana, te je uspio čak
odspavati nekoliko sati dok je gavran Skurn preuzeo ulogu stražara - ili je barem
tako tvrdio: Skurn nije bio samo sebičan, već i star. Jednom ga je Barrick čak
uhvatio kako drijema u letu, gubi vlast nad krilima i udara glavom o deblo,
srušivši se na tlo poput busena crnog lišća. Dok je trčao prema njemu, Barrick je
bio uvjeren da je gavran slomio vrat.
Je li krivovjemo, nije mogao a da se ne upita Barrick, moliti se bogovima u
pogledu čijeg ste postojanja zbunjeni i u čiju dobrotu svakako sumnjate,
preklinjući ih da čuvaju gnusobu od ptičurine koju čak i ne volite?
*
Ne vjerujem da uopće znaš kamo ideš”, doviknuo je ptici. “Vrtimo se u
krugu!”
“Ne u krugu”, prosvjedovao je Skurn. “Ovdi sve jednako izgleda, jerbo se
prostire u nedogled.”
“Ne vjerujem ti.”
Između magle, gustog drveća i vječnog sumraka, Barrick nije uspijevao točno
odrediti gdje se nalazi ni kako je izgledao ovaj predio Sjenovitih zemalja, ali
marširali su beskonačnom, neprohodnom šumom tako dugo da je počinjao
očajnički željeti da vidi gdje se nalazi. Tako se, unatoč Skurnovom oštrom
protivljenju, uzeo penjati uzbrdo prema nečemu za što se nadao da je bio razmak
između drveća i neka vrsta vidikovca.
“Klon’te se uzvisina i nizina”, reče Skurn, nervozno lepršajući dok je
nastojao izbjeći grane koje su se tijesno savijale nad njim. “To je zdrav razum!
Svi to znadu.”
“Ja ne.” Barrick nije želio razgovarati: ruka ga je već boljela i htio je štedjeti
dah za penjanje.
Mračno mrmljajući, gavran odleprša naprijed uz obronak, ali se ubrzo vrati.
“Mislimo da sad prepoznajemo ovo mjesto. Ovdi žive Rogate vilenice.
Gnijezde se u blizini.”
“Rogate vilenice? Gnijezde se?” Barrick strese glavom. “Jesu li gore od
svilenaca?”
Gavran spusti glavu na svoja pernata ramena slegnuvši na ptičji način.
“Mislim da nijesu. Zapravo, prilično su ukusne ako ih uspijete odvojit’ od
njijova oružja...”
“Pusti me onda.”
“Nijesu gore od svilenaca, može bit’”, progunđa gavran. “AT ne rekosmo da
su dobre.”
Možda je prošlo sat vremena, a on se još verao uzbrdo, ne obazirući se na
ruku koja je gorjela poput vatre dok se vukao preko oborenog drveća i kroz
prianjajuće žbunje - najgore su bile puzavice, vitica prekrivenih sićušnim trnjem,
čiji su se baršunasti, crni cvjetovi klatili na krajevima najviših stapki, krupni
poput glavica kupusa. Te su puzavice kanda kolonizirale cijeli obronak i ugušile
sve druge biljke, čak i omanje drveće, izrastavši tako gusto da bi mu trebala kosa
da se probije, a i tada bi to bio težak, znojan posao. Gdje god bi Barrick zatekao
puzavice crnih cvjetova - a bilo ih je posvuda na ovim brdima - mogao se samo
okrenuti i zaobići ih. Ipak, jedina prednost vječnog sumraka bila je ta da pravo
svjetlo nikad nije nastupalo, ali ni prava tama. Barem se nije morao bojati da će
se naći izložen na obronku.
Ali odakle je dolazio taj sumrak? Barrick je shvaćao da su oblaci i magla
mogli prekriti zemlju i zastrti sunce, ali kako su mogli zadržati svjetlost na
svijetu, čak i kad bi sunce zašlo za taj dan? Dok su čuvali sjenovite zemlje u
sumraku, jesu li upijali sunčeve zrake kao suha krpa lokvu vode, te je svjetlo
nastavljalo curiti u nebo dugo nakon zalaska samog sunca?
Zar je to važno? To je samo vilinska čarolija. Ali ovo ga je natjeralo da se
zapita o bogovima, koji su se, prema svemu što je čuo, malo razlikovali od ljudi,
barem u načinu na koji su živjeli svoje živote. Možda Perin, Kernios i ostali nisu
postali vladari čovječanstva zato što su bili bogovi - možda su postali bogovi
samo zato što su bili dovoljno moćni da se učine vladarima čovječanstva.
Skurn se spusti s neba i sleti mu na rame, zbog čega Barrick poskoči i glasno
opsuje. “Tiho sad”, prosikće mu ptica na uho. “Nešto se miče sprijeda među
drvećem.”
Dok mu je srce brzo kucalo, Barrick izvuče slomljeno koplje iz pojasa, a
onda duboko udahne i korakne naprijed, odgurnuvši granu kako bi otkrio malu
čistinu, razmjerno pust predio obronka. Uistinu se opažalo mnogo kretanja među
drvećem i šuškanja među granjem, ali bića koja su ondje vrvjela bila su manja od
Barrickova malog prsta.
“To je... mali narod!” rekao je. “Kao u pričama!”
Čim je to izrekao, prodoran zov roga oglasio se iz zelenila u njegovoj blizini,
a pljusak oštrih sitnih predmeta sasuo se sa svih strana. Dva-tri pogodila su
Barricka u ruku; kriknuo je od boli i pokušao otresti sićušne strelice s kože, ali
uslijedio je novi pljusak minijaturnih bodljika, pecnuvši ga po licu i tjemenu
poput obada.
“Prestanite!” povikao je i opet se okrenuo, ali činilo se da je svaki smjer koji
je odabrao bio pun peckavih strelica. Napokon je pokrio rukom lice i potrčao
naprijed, sve dok se nije domogao prve grane koju je vidio. Dok su sićušni ljudi
bježali pred njim, Barrick opazi bljesak hitinskog oklopa poput ljušture kukaca.
Dohvatio je granu prije nego što je tek nekolicina uspjela pobjeći i zatresao ju
tako da su mala tijela popadala svud naokolo. Uhvatio ih je koliko je mogao,
možda pola tuceta, i podigao uzvrpoljenu ali uglavnom neozlijeđenu masu iznad
glave poput štita. Čuo je reske povike u drveću nad sobom, a oluja minijaturnih
strijela naglo je prestala. “Da, reci im da nas prestanu gađati, Skurne!” viknuo je.
“Reci im da im ne želimo zlo!”
“Upozorismo vas da se klonimo visina”, podsjeti ga kiselo Skurn, ali trenutak
poslije Barrick začu pticu kako izgovara glasnu bujicu ćurlika i cvokota. Nakon
stanke, Skurn ponovo prozbori - Barrick je pretpostavio da je glas onoga tko je
govorio u ime malih ljudi bio pretih da ga čuje. Gavranov glas i prividna tišina
dugo su se izmjenjivali.
“Mislimo da bi nas Rogate vilenice mogle pustit’ ako oslobodite te u vašim
rukama. Rekosmo im da nećete pojest’ više od dvije-tri.”
“Pojesti tri? Tri čega...?” Barrick naglo shvati. “Bogovi te prokleli, gnusna
ptičurino. Nećemo ihpojestil”
“Vi ne”, reče Skurn uvrijeđeno. “Znamo da nećete. Namijenismo ih sebi...”
“Poslušaj vlastite gadarije! To su ljudi... neke vrste, u svakom slučaju. Što je
više nego se može reći za tebe.” Barrick spusti pogled. Jedan od sićušnih, u koru
odjevenih ljudi, nastojao se pridržati za njegov rukav, ritajući se nogama iznad za
njega zastrašujućeg ponora. Čovječuljkova kaciga od ptičje lubanje pala mu je s
glave, a oči su mu se izbuljile od užasa. “Tako ti Trojice braće, čak ne nose
oklop!” I dalje čuvajući glavu, Barrick približi ruku tijelu kako bi čovječuljak
mogao pronaći spas na njegovu pohabanu haljetku.
“Oklop im se lako guli”, primijeti Skurn. “A pravo su sočni ispod. Pogotovo
mladunci...”
“O, šuti. Odvratna si, ptičurino. Da ne spominjem kako sam ja, dok ti brbljaš
na stablu, taj koji će dobiti strijelu u oko ako išta pođe po zlu. Reci im da ću ih
sve spustiti, ako to žele i da ne odapinju strijele na mene. Reci im da ću ih sve
pustiti ili, tako mi bogova, Skurne, iščupat ću ti sve perje iz repa.”
Dok je gavran prenosio ove riječi Rogatim vilenicama, Barrick polako spusti
ruke s glave prema tlu. Čovječuljci, koji su se iz straha ili pragmatičnosti prestali
koprcati, oprezno spuznu na sigurno. Nadao se da nijednog nije ubio, ne zbog
sramote - naposljetku, gađali su ga strijelama - već zato što bi to otežalo stvari.
To je bila jedna od pouka njegova oca: “Ne guraj neprijateljevo lice u blato
kad ga oboriš na tlo,” često je govorio Olin, “pogotovo ako ga poslije kaniš
pustiti. Uvredama dulje treba da zacijele nego ranama.” To mu nikad prije nije
imalo pretjeranog smisla, jer je Barrick najčešće bio onaj s licem u blatu, ali
sada je počinjao shvaćati. Prolaziti kroz život bilo je slično prolasku kroz ovu
groznu šumu: što ste za sobom ostavljali manje onih koji vas mrze, to ste manje
snage morali trošiti na čuvanje vlastitih leđa i mogli ste se bolje posvetiti onome
pred sobom.
Kad su se svi zarobljenici našli na sigurnom, ostale Rogate vilenice polako
su sišle s drveća i izašle iz grmlja na čistinu - njih možda sveukupno stotinu. Nisu
se samo sićušnim rastom razlikovali od običnih ljudi, zaključio je Barrick: lica
su im bila dulja i čudnija, pogotovo šiljasti nosovi i brade, a udovi su im u nekim
slučajevima bili tanki kao paukove noge. Po svemu ostalome, međutim, nisu se
mnogo razlikovali od ljudi mnogostruko viših od njih. Oklop im bijaše
domišljato načinjen od kore, orahovih ljuski i ljuštura kukaca, a koplja bijahu
ražnjići od nečega nalik na izdjeljanu kost. Na licima su imali izraze vojske u
naravnoj veličini, prisiljene na nelagodno primirje: dok je Barrick puzao prema
njima, promatrali su ga sa strahom i nepovjerenjem, vidno spremni šmugnuti
natrag u žbunje ako pokaže i najmanji znak izdaje.
Kad se Barrick smjestio, jedan od Rogatih vilenaca istupi iz gomile i oglasi
se piskutavo poput malog ptića. Unatoč ćurlikavu tonu odlikovao se vrlo
ratničkim izgledom, sa štitom načinjenim od svjetlucave ljušture modro-zelenog
kukca, male brade isprepletene vrpcama i s kacigom od zubate ribe na glavi.
“Kaže da će poštovat’ pregovore,” prenese Skurn, “al’ ako dođoste pljačkat’
sveto zlato iz košnica njegova naroda, on i njegovi vojnici morat će se s vama
borit’ do smrti. Takovu su zakletvu dali precima, da će štitit’ košnice i medne
konje.”
“Košnice?” Barrick strese glavom. “Medni konji? Govori o pčelama?” Na
trenutak je mogao okusiti med - ništa slađe od kiselih bobica mjesecima mu nije
dotaklo jezik - i slina mu navre na usta. “Reci im da im ne mislim zlo”, nastavio
je. “Pokušavam stići u Qul-na-Qar.”
Nakon kratke kuckave rasprave, Skurn se opet obrati Barricku. “Veli da ako
im ne kanite ukrast’ blago, onda se moraju vratit’ i pazit’ na one koji kane.”
Skurn kljucne perje na grudima istjerujući buhu. “Nikad ne ostaju dugo na
otvorenom - već su nemirni jerbo su dugo izvan sjena.” Skurn naheri glavu dok je
mali poglavica opet govorio. “Al’ jerbo ste pošteni i ne žele da gadno skončate,
vele da se ne približavate Ukletom brijegu.”
 “Ukleti brijeg? Što je to?”
“Čusmo za njega,” ozbiljno će gavran, “al’ ništa dobroga. Trebali bismo se
dat’ na put.”
Ali poglavica nije završio. Pištao je još nekoliko puta, uzrujano pokazujući
na pticu.
“Što kaže?”
“Ništa.” Skurn je bio slika i prilika nezainteresiranosti. “Najobičnije
čavrljanje. Pozdravi i blagoslovi i tome slično.”
Poglavičin glas se povisio u još reskiji cijuk. Rogati vilenac se naizgled
opraštao na vrlo uspaničen način.
“Ah, dobro, zahvali mu u moje ime i...” Barrickove se oči suze. “Skurne, što
ti je to pod kandžom.”
“Što?” Ptica pogleda u zrak umjesto prema tlu kamo je Barrick pokazivao.
“Ništa. Ama baš ništa, gospodaru.”
Da već nije opazio minijaturnog čovječuljka kako se nemoćno koprca, sumnju
bi mu probudilo to što ga je ptica nazvala “gospodaru”. “To je jedan od njih, zar
ne? Jedan od ranjenih. Bogovi te prokleli, pusti sirotana ili ću ti uistinu iščupati
sve perje - i otkinuti kljun!”
Gavran mu dobaci prijekoran pogled dok je podizao ljuskavu crnu nožicu.
Pola tuceta Rogatih vilenica pohita naprijed da iznesu ranjenog druga. Kad su ga
prenijeli na sigurno, cijelo malo pleme brzo nestane u žbunju.
“Odvratan si.”
“Već bijaše teško ranjen”, mrzovoljno će Skurn. “Neće mu mnogo pomoć’ - a
vidjeste kol’ko bješe punašan!”
Povlačim ranije molitve, Barrick se nijemo obrati bogovima. Nisam imao
pravo tražiti vašu pomoć za takvog krilatog bijednika.
*
Bilo je teško u potpunosti shvatiti riječi uplašenih čovječuljaka, onako kako
ih je preveo gunđavi gavran, ali koliko je Barrick uspio razabrati, on i Skurn
nalazili su se na grebenu koji se protezao nadaleko kroz šumu, ali su morali sići s
njega kako bi izbjegli mjesto zvano Ukleti brijeg. Zašto je nosilo takvo ime nije
uspio dokučiti. Skurn se sada durio; najviše što mu je ptica pristala reći bilo je
da “čeljad koja tamo zaluta, vraća se luda ili izmijenjena.”
U svakom slučaju, ako je dobro shvatio minijaturni narod, nakon što prođu to
zloglasno mjesto, dijelit će ih samo dan vremena od sigurnijih krajeva izvan
teritorija svilenaca.
Barricku se nije sviđala zamisao da ga u lice pogodi stotinu sićušnih strelica,
ali bilo mu je žao što su Rogate vilenice otišle. Kao dijete čuo je mnoge priče o
malim ljudima, ali nije ni slutio da će ih ikada vidjeti nisu baš trčkarali
hodnicima Južne Međe. No, pojavili su se ovdje, a on ih je susreo. Bio je to još
jedan način na koji mu je život postao još čudniji nego što je ikad očekivao.
Naravno, pomislio je, odnedavnoje uglavnom gori nego što sam smatrao
mogućim.
Nastavili su hodati vrhom grebena i naposljetku pronašli kameni izdanak koji
je stršio nekoliko stopa iznad drveća te je Barrick s njega mogao vidjeti štogod
od okolnog kraja. Dok se Barrick umorno penjao na stijenu, podsjetio se kako je
taj osjećaj brzog prolaska vremena, premda istinit u nekom širem smislu, bio
uglavnom iluzija: sunce neće ubrzo zaći, ma kako mračno izgledalo nebo. Bilo je
točno da će se ubrzo morati zaustaviti kako bi odspavao, ali tada još neće pasti
mrak. Ustat će za nekoliko sati, ali sunce neće izaći. Ovdje se ništa nije
mijenjalo.
Možda je sada ovako i u Južnoj Međi i svim Pograničnim kraljevinama,
pomislio je. Možda su Qari prebacili ovaj gunj sjene iznad svih ljudskih
zemalja. Možda je ovo također sve što Briony i ostali u Južnoj Međi mogu
vidjeti. Bila je to jeziva, obeshrabrujuća pomisao.
Pogledao je ponad namreškanog, maglovitog mora krošnji. Mali narod imao
je pravo: nalazio se na vrhu dugačkog grebena koji se pružao šumom poput
podignutog nasipa. Na obzoru pred njim, točno na mjestu gdje je magla bila
najgušća, jedan se brijeg uzdizao poviše šume i grebena, golema i usamljena
zelena gromada zaogrnuta pramenovima magle; izdanci visokih stijena
obrubljivali su vrh poput slomljenih zubi. Možda zbog načina na koji je stršio
iznad mora magle, a ipak imao vlastiti oblak iste, brijeg se doimao drevnim i
tajnovitim, poput prosjaka tako obavijenog dronjcima da ga se nije moglo
razlučiti od pozadine dok se ne bi pomaknuo.
Barrick je otkrio da nema ništa protiv savjeta Rogatih vilenica: nije htio ni
blizu mjestu zvanom Ukleti brijeg.
*
Bio je iscrpljen, ali budan, zureći u prazno i priželjkujući da može zaspati.
Stari se gavran sklupčao u svoje perje u Barrickovoj blizini i ispuštao tanak
zvižduk dok je hrkao. Lišće iznad prinčeve glave poskakivalo je zbog slabe
kišice, a iznad njega protezao se plosnat, siv gunj sumraka.
Otkad nisam vidio sunce? zapitao se. Ili mjesec, kad smo već kod toga?
Tako mi Trojice, kako bića iz Sjenovitih zemalja mogu ovako živjeti? Ne mogu
vidjeti čak ni zvijezde!
 Priče su kazivale da je Sumračni narod stvorio magloviti zastor prije dva
stoljeća, navukavši ga preko sebe poput gunja kad im je propao drugi napad na
svijet ljudi - ali zašto? Jesu li se toliko bojali osvete čovječanstva da su odlučili
zauvijek se odreći sunca i otvorenog neba - odstraniti čak i noć i dan? Vidio je
vilenjake na bojištu; premda daleko malobrojniji od Barrickovih ljudi, uništili su
ljudsku vojsku. Svakako nisu bili kukavice. Je li im broj bio mnogo manji ili
ratno umijeće slabije prije dvjesto godina...?
Barrickovu misao prekine kretanje među granama visoko nad njim. Ležao je
nepomično i suzio oči kao da su sklopljene. Tamo! Nešto se šuljalo najvišim
krošnjama poput velika, bijela oblaka - svilenac.
Drugi blijedi lik nečujno se uspentrao do prvoga te su zajedno čučnuli, zureći
dolje. Jedva je uspijevao mirno ležati. Naposljetku je odglumio da zijeva i
proteže se, kao da se netom budi. Svilenci su se na trenutak posve ukočili, a onda
se povukli natrag u sjenu najviših grana, no Barricku je dugo trebalo da mu srce
uspori otkucaje.
Dakle, još su bili tamo. Što su gadovi čekali? Sigurno ga nisu imali zašto
slijediti osim da ga opet pokušaju napasti, ali već je nekoliko puta odspavao, a
oni ništa nisu poduzeli. Što li su čekali?
Pojačanje, najvjerojatnije.
Kišica je sipila po lišću iznad njega i povremeno mu kapala po licu, ali nije
mu smetalo: ionako neće uskoro zaspati.
*
Barrick i Skurn slijedili su krševitu liniju grebena koliko god su mogli, ali
sada su se brežuljci počinjali spuštati, svaki niži od prethodnog. Ukleti brijeg
uzdizao se ravno pred njima, zastirući nebo poput kupole kakva golema hrama,
tih i tajanstven. Barricku se baš nije silazilo u tamne udoline gdje je drveće
zaklanjalo i ono malo postojeće svjetlosti, ali ako je to bio jedini način da
izbjegne tako zlokobno mjesto, pomislio je, onda će u njih sići.
Činilo se da je čak i Skurn izgubio hrabrost. “Vonja sve gore, ta planina, što
joj se bližimo”, bilo je najbolje što je mogao objasniti. “Zaudara na stare dane i
mrtve bogove - gore od Veleponora. Čak ni svilenci tamo ne zalaze.”
Gore od Veleponora... Barrick zadrhti i odvrati pogled. Užas tunela i
jednookog Jikuyina, strašnog kralja tih dubina, neće ga ostaviti dokle god bude
disao.
I tako su krenuli nizbrdo pod vlažnom kišicom, duž šumovitih kanjona koji su
zaobilazili podnožje visokog brijega, čiji se vrhunac uzdizao iznad njih poput
namrgođenog diva. Tama u udolinama nagnala je Barricka da se osjeća još
ranjivije nego na visovima grebena. Čak i Skurn, koji je obično letio daleko
naprijed, nestajući kadikad po cijeli sat, sada se držao blizu Barricka, leteći tek
nekoliko stabala naprijed i čekajući da ga Barrick sustigne. Tako je gavran prvi
opazio da ih opet slijede.
“Trojica onih svilenaca”, prosiktao je u Barrickovo uho. “Iza stabala, tamo.”
Pokazao je smjer kljunom. “Ne gledajte!”
“Prokletnici, pronašli su prijatelja.” Nastojao je ne dopustiti da ga to uplaši.
Njih pola tuceta ili više napalo ga je posljednji put i uspio ih je poraziti - trojica
nisu bila dovoljna da svladaju Barricka Eddona, majstora na svilo-sjekačkom
koplju! Ipak, gdje su bila trojica, uskoro bi ih moglo biti više...
Kada ćemo izaći iz ove proklete šume? Ne mogu podnijeti još jedan ovakav
dan. Ali sjećanje na dugi potez krošanja iza Ukletog brijega bilo je svježe:
Barrick je znao da se još dugo neće naći pod otvorenim nebom.
*
Skurn je odletio malo naprijed, da potraži razmjerno sigurno mjesto gdje će
provesti noć. Barrick je bivao gladniji iz trena u tren. Proteklih nekoliko dana
nije jeo gotovo ništa osim bobica i nekoliko ptičjih jaja koja je popio sirova
ravno iz ljuske. Meso i vatra za kuhanje činili su se čudesnom raskoši, nečim
čega se jedva sjećao.
Svi bi prinčevi trebali provesti godinu dana izgubljeni iza Sjenovite brane,
zaključio je. Naučili bi cijeniti ono što imaju. Tako mi bogova, itekako bi
naučili!
Prenulo ga je kretanje nedaleko naprijed. Podigao je pogled i spazio kako
nešto bijelo nestaje iza stabla, a onda nazreo još jednu blijedu mrlju kako zalazi
dublje u šumu. Bliže su nego prije, shvatio je. Možda misle da smo se zaustavili
jer sam ranjen. Podigao je kamen i počeo razmetljivo oštriti šiljak svojeg
slomljenog koplja za sve koji su ga možda promatrali. Omotao je oko drška
komad platna otrgnutog s rukava, kako bi ga lakše primio, ali je i dalje žarko
želio mač ili barem pošten nož.
Skurn je dolepršao s drveća, udarajući krilima dok je slijetao na tlo do
Barrickovih nogu. “Četiri su”, dahnuo je. “O, krila nam bride, letjesmo brzo da
vas izvijestimo. Četiri, a nose mrežu.”
“Vidio sam ih”, tiho će Barrick pokazujući palcem. “Tamo prijeko.” “Tamo
prijeko. Ne, ovi bijahu ravno naprijed. Ako ih i vi vidjeste, onda su to neki
drugi.”
Barrick načini znak Trojice dok je skakao na noge. “Prokleta kopilad!
Pokušavaju nas opkoliti.” Nemoć koju je osjetio u šumi na rubu Kolkanova polja
obuzela ga je poput iznenadne drhtavice, onaj trenutak kad su on i njegovi
suputnici shvatili da su ih vilenjaci prevarili - da Sumračni narod nije bio u
bijegu, već se vraćao natrag i pristizao sa svih strana. Krici užasa ljudi oko
Barricka, dok su u jednom dahu od lovaca postajali lovina, neće ga ostaviti do
kraja života. “Trk!”
Pojurio je naprijed zaobilazeći mjesto gdje je gavran rekao da četiri svilenca
čekaju s mrežom, ali udaljavajući se i od onih koje je sam vidio. Trenutak
kasnije Skurn proleti pokraj njega. “Mnogo ih je iza nas!” zakriješti ptica.
Barrick se osvrne. Pola tuceta svilom omotanih stvorova jurcalo je po
granama ili grabilo šumskim tlom onim čudnim, skakutavim korakom, napola
kukcolikim, napola majmunskim.
Okrenuo se naprijed baš na vrijeme da vidi kako je još jedan par iskrsnuo
pred njim iz sjena između dva čvornata stara stabla, pletući nešto poput ribarske
mreže. Barrick je imao samo trenutak vremena da se baci u stranu - osjetio je
kako ga ljepljivi kraj jedne niti povlači za ruku dok mu je okrznuo kožu. Skurn se
morao oštro vinuti uvis da izbjegne mrežu, te je iščeznuo u visokim granama.
Još blijedih obrisa klizilo je između drveća, kružeći prema njemu. Neravno
je tlo bilo varljivo te je Barrick morao paziti kamo trči, ali je mislio da ih je
izbrojio tuce ili više tijekom kratkog pregleda. Stvorovi su pokušavali stvoriti
pokretan zid ispred njega, udaljavajući se sporije s boka nego pred njim: za
nekoliko trenutaka bit će opkoljen.
“Ne!” viknuo je i naglo se zaustavio dohvativši granu drveta da ne padne. Na
trenutak su mu noge uistinu ostavile tlo, a teret na bolesnoj ruci potjerao je
plamenu munju njegovim laktom i ramenom, sve do vrata. Četiri ili pet svilenaca
koje nije ni opazio, spuštali su se sa stabala - još tuce koraka i bio bi naletio
ravno na njih. “Vrati se, ptico!” povikne Barrick, nadajući se da ga Skurn čuje, a
onda se okrene i otrči putem kojim je došao, natrag uzbrdo. Bilo je strmije nego
što se sjećao, a ponestajalo mu je smjerova - kucnuo je čas da počne misliti na
borbu. Ako ne možeš izabrati ništa drugo, uvijek je govorio Shaso, izaberi
mjesto gdje ćeš se oduprijeti. Ne dopusti da ti ga neprijatelj nametne.
Shaso. Na trenutak preplavili su ga tuga, gubitak, pa čak i užas, ne samo na
pomisao o umiranju u šumi, već i na spoznaju koliko toga nikad neće znati, nikad
razriješiti, nikad razumjeti.
Možda kad umreš, sve naučiš. Ili možda ne naučiš ništa.
“Ne tuda!” Skurn je letio pokraj njega, nastojeći ne naletjeti ni na što dok je
slijedio Barricka kroz drveće. “Tamo je Ukleti brijeg! Spomenite se riječi
Rogatih vilenica!”
Barrick zapne o korijen, ali povrati ravnotežu i nastavi se pentrati uzbrdo. Pa,
zašto ne? Nije li ptica rekla da čak ni svilenci tamo ne kroče? A ako se negdje
mora oduprijeti, kud ćeš boljeg od otvorenog mjesta, s onim kamenim izdancima
iza leđa?
“Gospodaru!” očajnički ga zazove Skurn dok je Barrick udario još brže uz
obronak. Gavran doleprša niže i sleti na kamen točno pred njim. “Gospodaru,
smrt je uspet’ se na taj brijeg!”
“Radi što hoćeš”, rekao je ptici. “Ja idem ovuda.”
“Ne želimo vas ostavit’, al’ tamo ćemo sigurno mrijeti!”
Trenutak poslije tlo je postalo tako strmo da je Barrick gotovo puzao na sve
četiri. Hvatao se za niske grane kako bi se vukao naprijed. Mogao je čuti kako
svilenci šuškaju granjem iza njega i rastući žamor njihove čudne lovačke pjesme.
“Hajde! Bježi, glupa ptico!” dahnuo je. “Ako mi je kucnuo čas, barem ću poginuti
na otvorenom.”
“Krah!” frustrirano zakriješti ptica. “Jesu li svi Sunčani takvi... takvi
tvrdoglavi, guzičavi bedaci?” Ali nije pričekao odgovor. Umjesto toga, Skurn
raširi krila, vinu se u nebo i nestade.
 7.
Kraljeva trpeza
“Kyros Soterijac navodi daljnje dokaze o bogohulnoj prirodi
vilenjačkih uvjerenja i toga kako blisko njihova verzija
Teomahije prati xandsku herezu, prikazujući Trigon kao
neprijatelje čovječanstva, a poraženog boga Zmeosa Bjeloplama
i njegovu braću kao njegove dobročinitelje...”
(iz “Traktata o Vilinskome narodu Eiona i Xanda”)
Žalostilo me i rasrdilo čuti za tu strahotu, Visosti”, reče Finn Teodoros.
“Ubojstvo vaše dvorkinje! Čak ni u zatvoru ne pričaju ni o čem drugom.”
“Daleko je gore za obitelj Talije, djevojčice koja je umrla.” Briony mu uputi
tužan osmijeh. “‘Visosti’ - čudno je čuti da me tako zoveš, Finne.”
“Pa, sigurno vam je bilo još čudnije kad su vas cijelo vrijeme što ste putovali
s nama zvali Dečko ili Time.” Nasmijao se. “Ma kakva prerušena Zoria!”
Uzdahnula je. “Da budem iskrena, to mi nedostaje. Tim možda nije jeo poput
kralja, ali barem ga nitko nije pokušavao otrovati.”
“To je uistinu šokantna okolnost, Visosti. Naslućujete li tko bi učinio nešto
takvo?”
Pogledala je prema vratima Teodorosove tamnice, koja je Erasmias Jino
namjerno ostavio odškrinuta. Mogla je vidjeti odoru jednog od stražara pred
njima. Bilo bi nepromišljeno reći nešto što nije htjela da drugi načuju. “Ne znam
ništa osim da je dijete umrlo od otrova namijenjenog meni. Lord Jino je obećao
pronaći krivca.”
“Lord Jino?” Finn Teodoros se potišteno zasmijulji. “Poznajem ga uporan
momak. Zna izgledati pomalo zastrašujuće. Siguran sam da će postići uspjeh.”
“O, Finne, zar su bili tako grubi prema tebi?” Morala se boriti s porivom da
obujmi rukama njegova obla ramena, ali sada je opet bila princeza i to se nije
pristojalo. “Rekla sam im da si dobar čovjek.”
“Uz vaš oprost, Visosti, onda vam nisu vjerovali na riječ.”
Bacila je munjevit pogled na vrata, a zatim ustala i tiho ih zatvorila. Neka ih
opet otvore ako tako žarko žele prisluškivati. “Reci mi opet,” tiho je izustila,
“možda nemamo mnogo vremena - što je Brone htio da učiniš ovdje u Tessisu?”
Dramatičarev je izraz bio nesretan. “Molim vas, nemojte me kazniti što se
miješam u poslove vaše obitelji, Visosti. Samo sam izvršavao što mi je lord
Brone rekao - kunem se da mu nikad ne bih služio da sam pomišljao kako smjera
nekakvo zlo!”
“Sumnjam da ti je izbor učinio tako jednostavnim”, primijeti Briony s kiselim
smiješkom. “Pretpostavljam kako ti je ponudio novac za trud, ali i zaprijetio ako
ne pristaneš.”
Teodoros smjerno kimne. “Rekao je da više nikad neću imati dozvolu
nastupati u Južnoj Međi.”
“Reci mi što je htio.”
Teodoros uzme rupčić iz rukava i otare sjajno čelo. Izgubio je malo na težini
otkad su ga Syanci zatočili, ali je i dalje bio krupan čovjek. “Isporučivao sam
pisma na kraljevski dvor, kao što znate, ali nemam pojma što je u njima stajalo.
Također mi je bilo rečeno da prenesem poruku Dawetu dan-Faaru u izvjesnoj
krčmi, što sam i učinio. Poruka je kazivala da ćemo biti u Lažnoj ženi - i da mu
nosim vijesti iz Južne Međe. Ali nisam imao prilike razgovarati s njim. Ne znam
kako je uspio umaknuti onim vojnicima...”
“Pretpostavljam da su ga pustili”, reče Briony. “Nisam obraćala pažnju u to
vrijeme, ali cijeli događaj ostavljao je dojam...” metnula je prst pokraj nosa, “...
skrivenog dogovora između Daweta i stražara.” Odmahnula je glavom.
Uhodarenje - bila je to izluđujuća, ljepljiva močvara. “A što si trebao reći
Dawetu, da si mogao?”
“Trebao sam reći... da se pogodba još može sklopiti, ali Drakava ne bi samo
vratio Olina, već bi s njim poslao četu naoružanih ljudi kako bi spriječio izdaju
Tollyja koji pokušavaju uzurpirati prijestolje.”
Na trenutak je osjetila prepast. “Pogodba s Drakavom? Je li mislio na tisuću
zlatnih dupina ili moju ruku? Brone me nudio Drakavi - nešto što moj vlastiti otac
i brat nisu učinili.”
Teodoros slegne ramenima. “Obavljao sam poslove za Avina Bronea i prije
ovoga. da je mi samo ono što moram imati, najčešće zapečaćeno pismo. S Dan-
Faarom nije imao povjerenja išta zapisati te mi nije rekao više nego što je
trebao.”
Briony se zaljulja, a vruća joj krv navre na lice. “Je li? Možda grof
Zemljinkraja ima osobne planove - pa čak i tajne.”
Dramatičaru je bilo očito nelagodno. “Ja... ja... ne znam što je još htio od
Tuanca Daweta, kunem se. Molim vas, ne ljutite se na mene, Visosti.” Briony
shvati da je se Teodoros bojao; bio je jedan od rijetkih koji su se prema njoj
ponašali prijateljski premda nisu morali: dramatičar je drhtao, a čelo mu bijaše
orošeno znojem.
Uistinu sam opet Eddonka. Kao moj otac, često sam željela da se prema
meni ne ophode kao prema kraljevskoj osobi, ali zaboravljam da zbog moje
čudi drugi mogu strahovati za vlastite živote...
“Ne boj se, Finne.” Zavalila se natrag. “Ničim nisi naudio meni ni mojoj
obitelji.”
Teodoros je i dalje izgledao nesumnjivo nesretno, ali je uspio izustiti:
“Hvala, Visosti.”
“Ali tvoja služba Južnoj Međi nije završila - imam još zadataka za tebe.
Potreban mi je tajnik. Ne mogu se uzdati u Syance, ali trebam nekog tko se može
lako uklopiti na dvoru - nekog s uhom... i sklonošću... za tračeve.”
Finn Teodoros podigne pogled, a izraz mu bijaše mješavina olakšanja i
zbunjenosti. “Ne mislite valjda na mene, Visosti?”
Briony se nasmije. “Mislila sam na Feivala, da budem iskrena. Glumio je
dvorjane obaju spolova, zašto ne bi glumio jednoga za mene? Ne, imam drugih
planova za tebe, Finne. Želim da ti i ostali Makewellovi glumci budete moje uši
u Tessisu. Doznajte što ljudi misle, pogotovo o Južnoj Međi, bilo kakve vijesti o
ratu ovdje ili o uzurpatorskim Tollyjima.” Ustala je. “Ne mogu donijeti odluku
bez podataka. Bez vlastitih izvora, čut ću samo što kralj Enander i njegovi
čankolizi žele da čujem.”
“Naravno, princezo - ali kako vam mogu ispuniti želju? Zatvorenik sam!”
“Ne zadugo. Pobrinut ću se za to. Budi hrabar, prijatelju Finne. Sada si moj
vazal i ja ću se pobrinuti za tebe.”
Briony priđe k vratima i širom ih otvori. “Glumci! O, drago mi je što sam ih
se oslobodila.” Izrekla je to dovoljno glasno da je stražari čuju. “Vratite ga u
ćeliju! Umorna sam od družine profesionalnih lažaca.”

Naklonio se i ušao. “Dobro jutro, moja gospo. Hoćete li me danas ubiti?”

“Zašto, Kayyine? Imaš li druge planove?”
Postao je to njihov uobičajen pozdrav. Nije bio posve šaljiv.
Oči gospe Yasammez bijahu sklopljene. Misli su joj daleko lutale i tek su joj
se sada vratile na ovom stranom mjestu, tom gradu Sunčanih pokraj oceana -
istog oceana poput crnog, neosunčanog mora koje je oplakivalo hridi podno Qul-
na-Qara, ali tako drugačijeg po izgledu i čuvstvu. Da, Ogrtač je promijenio stvari
za samo nekoliko stotina kratkih godina, veleban pokrov koji im je Izopačeni
pomogao stvoriti da ih čuva - ali, je li samo Ogrtač učinio stvari drugačijima?
Nije li nešto izniklo u srcima samog naroda - njezinog naroda - što više nije
voljelo sunce? Proučavala je Kayyina dok je stajao pred njom sa svojim čudnim,
turobnim smiješkom. Tko je od Qara ikad tako izgledao, nosio taj izraz straha,
krivnje i rezignacije koji su samo smrtnici mogli proizvesti? Nisu toliko
drugačiji od nas kao što mislite - jednom joj je rekao sam Kayyin. Tada je to
objasnila kao još jedan pokušaj daju razbjesni, da ju prisili da ga ubije i skonča
njegov neprirodan polu-život. No poslije je premišljala o tome. Što ako je to bila
istina?
Sada, odjednom, dok je razmišljala o tamnim valovima koji se beskrajno
valjaju pred Qul-na-Qarom, sinula joj je druga misao: što ako su Sunčani, smrtni
kukci koje je godinama željela zgnječiti, na čijim bi mačevima rado umrla ako bi
prije toga mogla povući sa sobom dovoljan broj svojih neprijatelja... što ako
smrtnici nisu bili samo kao njezin narod, već bolji? Koliko dugo jedno biće može
hodati povijenih leđa prije negoli se uspravi? Koliko su dugo pećinske životinje
živjele kao da će se jednog dana vratiti na svjetlo dana prije nego što su im oči
napokon ugasle, a koža im pobijeljela kao u mrtvaca? Koliko ste dugo mogli
živjeti životom niskih zvijeri prije nego što ste postali niska zvijer?
“Još niste zaratili, moja gospo”, napokon će Kayyin, prekinuvši tišinu.
“Zaratila?”
“Prisegli ste prije samo nekoliko dana da ćete uništiti grad smrtnika pred
nama. Sjećate se? Bilo je to kad ste zarobili one dvije žene iz Južne Međe. Bili
ste veoma dojmljivi, moja gospo, veoma zastrašujući. ‘Bit će mi užitak slušati
krike vašeg naroda’, rekli ste im. Ali ne mogu ne primijetiti da još tu sjedite, a
krici se i dalje ne čuju. Je li moguće da ste se predomislili u vezi s vašom
nerazumnom mržnjom?”
“Nerazumnom?” Okrenula se prema njemu, narogušena. Uzrujavalo ju je što
se dala uzrujati - živio je samo kako bi je dražio, a ona je mrzila pružiti mu to
zadovoljstvo. Ali ono što je sada govorio, činilo se čudnim, gotovo zlobnim.
“Samo ih ustrajnost razuma održava na životu. Samo budala ne oklijeva učiniti
ono što ne može opozvati - a planovi koje imam za smrtnike takve su vrste. Kad
je bog mrtav, i smrtnici će umrijeti.” Pogledala ga je, dopustila si da trepne samo
jednom, znak blage iznenađenosti. “Uistinu želiš da ih danas napadnem, Kayyine?
Želiš im pospješiti kraj? Mislila sam da si se s njima zbližio.”
“Želim da spoznate što vam je na umu, gospo. Mnogo će, držim, ovisiti o
tome.”
“Kakve to besmislice govoriš?”
“Besmislice koje su mi šapnuli u uho prije nego što sam opet došao k sebi.”
Kayyin zastane na trenutak kao da traži riječi. “Nije važno. Ali iako mi možda ne
vjerujete, strahujem za naš narod, moja majko. Bojim se vaših odluka.
Pretpostavljam da vas zato pitam. Poput neposlušnog djeteta koje čeka da mu se
roditelj vrati kući, manje se bojim kazne nego čekanja.”
“To je zato što i jesi dijete, Kayyine, u usporedbi sa mnom. Kad odlučim
udariti, bit će to brzo, oštro i konačno. Sručit ću na ovo mjesto moć koja će ubiti
sve živo, čak i ptice na drveću i krtice u zemlji.”
Prvi je put djelovao iznenađeno, lica iznenada punog nečega nalik na strah.
“Sto? Što ćete im učiniti?”
“To te se ne tiče, mala svrzimantijo. Ali budući da će to razaranje biti tako
potpuno, neću početi dok ne budem sigurna.”
“Dakle, priznajete da imate svojih sumnji?”
“Sumnji? Ha.” Podigla je Bijelu vatru koja je ležala na njezinu krilu i ustala,
protegnuvši duge noge, a onda odložila mač na svoj vijećnički stol.
Velika dvorana, koja je nekoć bila sjedište gradske vlade, bila je ispražnjena
čak i od duhova. Njezini stražari čekali su vani. Poput Kayyina, bili su
nespokojni i nestrpljivi zbog ove duge stanke, nakon što se činilo da su gotovo
dobili rat. Za razliku od njega, bili su vojnici i dovoljno disciplinirani da to
zadrže za sebe. “Da ti ispričam priču?”
“Istinitu?”
“Gnjaviš me manje nego što misliš, ali ipak više nego što se pristoji. Tvoj
predak bi se stidio - bio je duboko graciozno biće.”
“To je priča koju mi želite ispričati? O mom pretku?”
“Pričat ću ti o Bitki u Drhtavoj dolini. Da, slučajno je tvoj pra- šukundjed
Ayyam bio ondje. Tamo sam ga upoznala. Bila je to jedna od posljednjih bitaka
između klanova Povjetarca i Vlage i njihovih smrtnih saveznika. Borili smo se za
Bjeloplama protiv izdajstva njegova tri polubrata, onih koje štuju ovi glupi
smrtnici.
“Bila sam jedna od trojice generala kralja Numannyna - Numannyn Oprezni,
kako su ga kasnije prozvali. Dugo smo se borili na strani velikog boga
Bjeloplama, bojujući danima protiv polubogova i vojski smrtnika, a naše su
snage bile premorene. Spremala se noć, a trupe su jedino htjele podići logor
prije nego što padne mrak. Bjeloplamov brat Mjesečev gospodar bio je ubijen, a
mjesec se obojio crveno i gotovo izblijedio s neba - bogovi su se mogli boriti
bez svjetlosti, ali nama je bilo teže. Numannyn je, međutim, imao sa sobom
vidovnjakinju koja je kralju rekla da pod pokrivačem tame neki čovjek bježi s
polja sa stražom od stotinjak smrtnih vojnika.
‘To je sigurno netko važan’, rekao je Numannyn. ‘Neki kralj smrtnika, koji
bježi iz bitke, ili možda njihov glasnik bogovima Xandosa. Moramo ga zarobiti.’
‘Vaši vojnici su umorni’, rekao mu je jedan od generala. Ja se nisam
usuđivala usprotiviti kraljevim željama, ali mi također nije bilo svejedno. Od
mojih se ratnika već zahtijevalo previše, a prijetilo je da će idući dan biti
najkrvaviji dosad. Čak se i najkrvožedniji među nama moraju ponekad odmoriti.
 ‘Nešto mi tu ne sluti na dobro’, rekao je treći general. ‘Ne bi li bilo bolje
poslati jato Praiskonskih da prouče tog izbjeglicu izbliza? Njušim zamku.’
‘Ako nitko od mojih generala neće poduzeti ovaj pothvat za mene,’ gnjevno
se otresao Numannyn, ‘onda ću uzeti pratnju i otići sam.’
Svi smo se zastidjeli. Kako sam bila najmlađa i jedina koja nije iznijela
prigovor, osjetila sam se ponukanom da izvršim taj zadatak. Povela sam svoju
pratnju, Suzotvorce, te smo uzjahali i dali se na put.
Susreli smo neprijatelja kako prelazi rijeku Srebrntrag u podnožju bregova
koji su okruživali veliku, ledenu livadu. Kao što je vidovnjakinja prorekla,
možda stotinu smrtnih vojnika žestoko je jahalo. Bili su snažni i dobro naoružani,
ali činilo se da nemaju drugu svrhu nego štititi jednu jedinu nosiljku koju su prtili
polunagi robovi. Kad smo ih pozvali da se predaju, okrenuli su se i zapodjenuli
borbu; naravno — nismo očekivali ništa manje. Ako je osoba pod njihovom skrbi
bila dovoljno bogata ili važna za tako veliku tjelesnu stražu, znali smo da je neće
predati tek tako. Ali unatoč ratničkoj snazi i uvježbanosti, bili su samo smrtni
vojnici i jedva malko brojniji od nas. Što se nas tiče, bilo je to kao da se borimo
sa snažnom, ali nespretnom djecom.
Kad smo porazili vojnike, robovi su ispustili nosiljku i pobjegli. Smrtnik koji
je iz nje isteturao bio je sitan i tamnokos. Nisam mu prepoznala lice, iako je
nešto u vezi s njim djelovalo poznato.
‘Nemojte mi nauditi’, rekao je preplašenim glasom. ‘Pustite me i sve ću vas
bogato nagraditi.’
‘Što bi nam mogao dati?’ povikaše moji ljudi, smijući se. ‘Zlato? Stoku? Mi
smo Narod - pravi Narod. Nema toga što nam možeš dati, a što mi već nismo
podarili vama, kamenim majmunima.’
‘Naš kralj te želi, pa dolaziš!’ rugali su se drugi. ‘Tu se nema što dodati.’
Grubo su prebacili zarobljenika na konjsku grbaču, sputavši mu ruke iza leđa.
Kad smo ga doveli pred kralja, zarobljenik je opet prozborio i, premda je
govorio molećivo, bilo je nečeg čudnog u njegovu glasu. ‘Molim vas, kralju
Numannyne, vladaru Qara, gospodaru Vjetra i Misli, pustite me i obasut ću vas
darovima. Ne želim stvarati nevolje ni sebi ni vama.
Kralj se hladno nasmiješio - preplašilo me što to vidim, iako nisam znala
zašto, ali imala sam osjećaj koji netko ima kad se velebna stijena odvoji i stane
kliziti nizbrdo. Nešto se događalo, iako nisam znala što, a za trenutak će biti
prekasno da se zaustavi.
‘Ne možeš mi ponuditi ništa osim svojeg znanja,’ rekao je Numannyn, ‘a to
ćeš mi dati, dragovoljno ili ne. Sada pripadaš meni. Tko si i kamo si smjerao?’
Smrtnik je dugo gledao u pod, kao da se stidi ili boji, ali kad je podigao
pogled, ništa od toga nije mu se vidjelo na licu. Oči mu bijahu blistave, a
osmijeh hladan i krut poput Numannynova.
‘Dobro, mali kralju. Nadao sam se samo ostaviti ovo mjesto i ovaj beskrajan
sukob, za koji nikako nisam stvoren, i vratiti se svome domu na vrhu Xandosa.
Ali vi ste me odlučili zaustaviti i ispitati. Htjeli ste me zarobiti. Dobro.’ Podigao
je ruke. Stražari najbliži njemu isukaše mačeve, ali stranac ne načini drugi
pokret. ‘Htjeli ste znati moje ime? Moji me sluge zovu Zosim, ali vi me bolje
poznajete kao prvog i najvećeg Varalicu.’
Bijaše to uistinu sam bog, prerušen u smrtnika - još dok je govorio, počinjao
je poprimati svoj pravi božanski lik. Postajao je sve veći i veći. Oči su mu
sijevale, a munje bljeskale oko glave. Bila sam mlada i ne tako jaka kao sada -
jedva sam mogla gledati u njega dok se razotkrivao, tako mu je strašan bio
izgled. A bio je jedan od najmiroljubivijih bogova! Uhvatili smo ga dok se
iskradao iz bitke! Ali sada se htio boriti. Sada je htio kažnjavati.
Koža mu je postala crna poput gavranova krila, oči crvene poput žeravice.
Njegov oklop, od kovine koja je bila i crvena i modra, rastao je oko njega poput
mahovine na kamenu, sve dok ga nije prekrivao od glave do pete. Svi mi,
kraljevi sluge, stajali smo zijajući poput ptica koje je opčinila zmija. Podigao je
jednu ruku, a u njoj bijaše ognjeni bič. Drugu je pružio i uhvatio kristalni štap.
Tada je počeo udarati - čak je i pjesma koju je pjevao bila strašna. Nikad nisi
vidio boga, Kayyine. Bog u ratnoj odori nešto je najstrašnije što možeš zamisliti.
Nadam se da do kraja svojeg dugog života više neću vidjeti nešto takvo.
Zapravo, s bogom poput Varalice, gospodarom ugođaja i tajni, njegov je izgled
bio dio onog što ga je činilo tako zastrašujućim - naš vlastiti užas činio ga je
većim.
Ali nemoj me krivo shvatiti - njegova je moć bila i previše stvarna. Neki će
možda reći da bogovi potječu od iste loze kao i mi - da su u početku nastali iz
istog sjemena i kosti, ali bili su drugačiji zbog onoga što su mogli biti, zbog
onoga čime su mogli vladati. Drugi vele da su posve druga obitelj bića. Ne znam,
Kayyine. Samo sam vojnik, i premda sam stara, bogovi su ostarjeli prije nego što
sam došla na svijet. Ali, i da su nam nekako rođaci, očevi ili preci, nemoj
pogriješiti i vjerovati da su poput nas, jer nisu.
Kralj Numannyn bio je među prvima koji je pao, presječen Varaličinim
zujećim štapom, poput komada drva nacijepanog za potpalu. Druga dva generala
umrla su braneći ga, kao i više desetaka njihovih vojnika, vapeći poput
najzelenijih smrtnika. Da Varaličini vlastiti stražari nisu pobjegli vrišteći od
užasa kad se razotkrio, mogli su uništiti našu vojsku, toliko je strašna bila šteta
koju je gnjevni bog prouzročio. Ali govorio je istinu - nije volio rat. Kad se prvi
žar njegova bijesa ohladio, Varalica se okrenuo i udaljio, smanjujući se pritom
poput pergamenta na plamenu svijeće, sve dok nije preostala samo njegova
smrtna krinka. Nitko od preživjelih nije ga pokušao spriječiti. Sumnjam da je itko
od njih to i pomislio.
Bijah poražena u prvim trenucima, moj štit je smrskao Varaličin bič u
plamteće krhotine, a tijelo mi je preko polja odbacio slučajan udarac njegove
ruke u rukavici. Dugo sam ležala u nesvijesti i probudila se tek kad me tvoj pra-
pra-pradjed Ayyam nosio natrag mojim četama. Bio je ratnik-sluga jednome od
preostalih generala i zadobio rane pokušavajući spasiti svojeg gospodara. Bio je
odan i možda se vratio po mene jer je osjećao da je iznevjerio svojeg generala i
kralja.
U svakom slučaju, postali smo prijatelji, a kasnije i više od toga. No, nikad
nismo spominjali noć kada smo se sreli. Ona je ležala nad našim mislima, poput
ožiljaka ružne opekotine...”
Zastala je tada kao da će za trenutak reći više, ali vrijeme je prolazilo, a ona
je šutjela.
“Zašto ste mi to ispričali?” upita naposljetku Kayyin. “Trebam li izvući
pouku iz vjernosti svojeg pretka?”
Polako je podigla pogled, kao da je zaboravila da je on tu. “Ne, ne. Pitao si
me zašto ne uništim smrtnike kad sam cijelom svijetu objavila da hoću. Moj
voljeni sluga Gyir je umro, a Pakt stakla se izjalovio, kako sam se pribojavala.
Stoga ću srušiti dvorac smrtnika, kamen po kamen budem li morala, da dobijem
ono što trebam. Ali to ne znači da ću jurnuti unutra, unatoč tvojoj nestrpljivosti...
i unatoč svojoj.”
Naherio je glavu čekajući da čuje.
“Jer ono što sniva i pati u nemirnu snu ispod onog dvorca je bog, budalasto
dijete. Također je moj otac, ali to je važno samo meni.” Yasammezino lice bilo
je blijedo i strašno poput neba koje čeka oluju. “Nisi shvatio ništa iz priče koju
sam ti ispričala? Bogovi nisu poput nas nadmašuju nas kao što mi nadmašujemo
bubamare okupljene na listu. Samo budala srlja uznemiriti nešto što ne može
shvatiti ni kontrolirati. Razumiješ li me sada? Ovo će biti labuđi pjev našeg
naroda. Želim se pobrinuti da, kakav god bude kraj, barem pjevamo pjesmu koju
smo sami izabrali.”
Kayyin ponikne glavom. Trenutak poslije i Yasammez učini isto. Stranac koji
bi zalutao na to mjesto, pomislio bi da su dvoje smrtnika u molitvi.

Zaista ćete to odjenuti za susret s princem, Visosti?” upita Feival s

neodobravanjem. Veoma je uživao u svojoj novoj ulozi - i previše, držala je
Briony: zanovijetao je zbog njezina izgleda jednako kao tetka Merolanna ili Rose
i Moina.
“Sigurno se šalite!” rekla je njezina prijateljica Ivgenia. “Zašto mi niste
rekli? Doista dolazi ovamo - princ Eneas?”
Briony nije mogla a da se ne nasmiješi na djevojčinu reakciju. Eneas je bio
samo kraljev sin, poput Brionyne vlastite braće - iako, moralo se reći, princ
mnogo većeg i važnijeg dvora i zemlje. Svaka žena u Sirokdvoru odlučila ga je
tretirati kao boga. “Da, dolazi.” Obratila se svojim preostalim dvorkinjama.
“Nemojte blenuti u njega kad stigne. Nastavite s vezenjem.” Čim je to izrekla,
Briony je požalila. Bilo je to prvi put danima nakon strašne smrti male Talije da
je ijedna od njih izrazila zanimanje i za što. “Ili se barem doimajte kao da
vezete, molim vas. Inače ćete ga preplašiti pa će otići.” Imala je predosjećaj da
Eneas, poput njezina brata Barricka, nije volio da mu se ulaguju, premda iz
posve drugačijih razloga.
Kad se princ pojavio, bijaše to sa začudnim pomanjkanjem pompe, bez
tjelesne straže i pratnje, odjeven u ono što je na dvoru Tessisa prolazilo za vrlo
neformalnu odjeću - u jednostavan, iako čist i lijepo skrojen haljetak i prsluk, te
široke, vrećaste hlače do koljena koje su sada ovdje bile u modi, putni plašt
umrljan od stvarnog puta i široku plosnatu kapu koja je također izgledala kao da
je provela previše vremena izložena elementarnim silama. Briony je mogla
vidjeti da je Feival impresioniran prinčevom naočitošću, ali nije odobravao
njegovu običnu odjeću.
“Sigurno ima ormare veličine Oscastla,” šapnuo joj je mladi glumac, “ali
očito nikad u njih ne zaviri.”
Eneas je vjerojatno jedina osoba na cijelom dvoru koja nije zaljubljena u
svoje zrcalo, pomisli Briony. Ta kombinacija davala mu je ozbiljan, ugodan
izraz što se nje ticalo: bio je čovjek koji je navlačio čistu, lijepu odjeću da
posjeti gospu, ali je također imao posla, te je nosio svoj svakodnevni plašt i
kapu.
“Princezo Briony”, reče Eneas klanjajući se. “Poput svih ostalih, užasnulo me
čuti što vam se dogodilo u samom srcu očeva kraljevstva.” “Pukom srećom, meni
se nije dogodilo ništa, prinče Eneas”, odvratila je blago. “Međutim, sirota Talia,
moja dvorkinja, bila je posve drugačije sreće.”
Dražesno je porumenio. “Naravno”, rekao je. “Oprostite mi. Mogu samo
naslutiti tugu koju je njezina obitelj osjetila kad su saznali. Bio je to strašan dan
za sve nas.”
Briony kimne. Skinuo je kapu otkrivši kosu tamnu poput sušenih klinčića;
izgledala je kao da ju četka posjećuje povremeno, ali ne pretjerano temeljito.
Pokazala je prema jastucima obloženu stolcu. “Molim, sjednite, Vaša Visosti.
Znate gospu Ivgeniju e’Doursos, naravno - kćer vikonta Teryona.”
Princ kimne djevojci, ozbiljna lica. “Naravno”, reče, premda je Briony
sumnjala da je se sjećao, iako je Ivgenia bila lijepa - princ Eneas je bio poznat
po tome što je na dvoru provodio što je mogao manje vremena, zbog čega je
njegova današnja pojava bila dvostruko zanimljivija i poprilično laskava.
“Kako ste, princezo - iskreno?” upitao je kad su svi sjeli. “Ne mogu vam
opisati koliko me pogodilo kad sam doznao za to strašno ubojstvo. Da si netko da
je za pravo počiniti nešto takvo, u našoj kući...!”
Briony je već zaključila kako palača Širokdvor nije bila ništa manje opasna
od zmijskog legla, ali joj je bilo teško sumnjičiti Eneasovu iskrenost. Što je Finn
rekao za njega, kad su tek stigli u Syan, prije tako mnogo vremena? “Taj
strpljivo čeka. Vele da je i dobar čovjek, pobožan i hrabar. Naravno, to vele za
svakog princa, i onog koji se pretvori u čudovište... ” Na njezinu žalost, Briony
je osjećala kako je dosad srela dovoljno čudovišta da o tome može suditi, te je
dvojila da bi ovaj čovjek ikad postao jedan od njih. Bio je prilično šarmantan,
zapravo, a njegov dolazak u njezine odaje svakako će je učiniti predmetom
zavisti gotovo svih žena u Širokdvoru, mladih ili starih.
“Dobro sam koliko se može očekivati”, odgovorila je. “Neprijatelj je
prisvojio moje prijestolje. Pokušao me ubiti, zbog čega sam pobjegla. Uspio je
ubiti mojeg starijeg brata Kendricka.” Nije to pouzdano znala, dakako, a činilo se
da je i Shaso u to sumnjao, ali trenutačno nije svjedočila pred božjim sudom u
svetosti hrama, već izlagala svoj slučaj potencijalnom savezniku. “Sada pruža
pipke i pokušava me ubiti ovdje - ili mi se barem tako čini.”
“Ne.” Eneas je to izgovorio zaprepašteno i zgroženo, ne kao negaciju.
“Zaista? Mislite da bi Tollyji bili kadri počiniti takvu glupost ovdje, kralju pred
nosom?”
Kraljev nos je trenutno negdje drugdje, pomislila je Briony, ali to nije
izrekla. Život s raskalašenom družinom Makewellovih ljudi nije ju učinio
sličnijom ljupkoj princezi, ali je postala mnogo iskusnija u pretvaranju.
“Mogu samo reći da sam ovdje neko vrijeme sigurno živjela, ali dan nakon
dolaska poslanika Hendona Tollyja, netko me pokušao ubiti.”
Eneas stisne svoje koščate šake. Ustao je i ushodao se po odaji. Kad im je
okrenuo leđa, vezilje su napokon mogle otvoreno buljiti, a to su i učinile. “Kao
prvo, odsada ćete svaki objed jesti s kraljevskog stola, princezo”, rekao je.
“Tako ćete imati koristi od očevih osobnih kušača. Jedan od mojih osobnih slugu
donosit će vam hranu kad ne budete u mogućnosti pridružiti se ostalima, kako bi
se pobrinuo da ostane sigurna.” Zastao je na trenutak, razmišljajući. “Također,
ako vas to ne vrijeđa, ostavit ću neke svoje ljude da stražare pred vašim
odajama. Moram opet otputovati, te ne mogu paziti kako treba na vašu sigurnost,
ali moj kapetan straže pobrinut će se da budete sigurni i ovdje i izvan svojih
odaja.”
Nije bila sigurna da joj se sviđalo kako je to zvučalo, ali Briony je znala da
joj nije pametno prepirati se s ovim moćnim, ljubaznim mladićem koji joj je
pokušavao pomoći. Međutim, nije mogla ne osjetiti žalac tuge: spomen kapetana
straže podsjetio ju je na Ferrasa Vansena - koji je, prema svakom izvoru na koji
je naišla, nestao s njezinim bratom Barrickom nakon katastrofalne bitke na
Kolkanovu polju. Zapravo, osjetila se neobjašnjivo posramljenom u tom trenu,
kao da je dopuštala tom naočitom princu da ju zavede, a ne da ju pomogne
zaštititi - kao da je nešto dugovala Vansenu, što nije bila istina. Sama je zamisao
bila budalasta.
Ipak, bol ju nije brzo ostavila, te je šutjela tako dugo da je Eneas počeo
izgledati zabrinuto.
Ivgenia, u nastojanju da spasi trenutak, prozbori. “Kamo ćete ovaj put, prinče
Eneas, ako smijem pitati? Cijelom dvoru nedostajete kad vas nema.” Načinio je
grimasu, ali Briony pomisli kako nije bila usmjerena Ivgeniji, koliko samoj ideji
da ljudi govore o njemu. “Moram opet na jug. Markgrofa Akyona opsjeli su
Xisijci na jugu te idem sa svojim Hramskim psima i ostatkom vojske prekinuti
opsadu.”
“Hoćete li onda osloboditi i sam Hierosol?” upita Ivgenia.
On odmahne glavom. “Bojim se da je Hierosol izgubljen, moja gospo. Vele
da samo unutrašnji zidovi još stoje - da je čak i Ludis Drakava pobjegao.”
“Što?” Briony umalo padne sa stolca. “Nisam to čula. Ima li vijesti o mom
ocu, kralju Olinu?”
“Žao mi je, princezo, ništa nisam čuo. Ne vjerujem da bi mu čak ni barbar
poput xisijskog autarha naudio, ali ne vjerujem da su ga Hierosolci ostavili
Sulepisu. Sjetite se, nisu još posve predali grad i možda izdrže još dugo. Neki
plemić će preuzeti Drakavino mjesto, mislim. Ipak, volio bih da sam vam donio
bolje vijesti.”
Briony osjeti da su joj oči užarene i pune suza. Inače bi ih pokušala
suspregnuti, ali ovo nije bio uobičajen trenutak. “O, bogovi, čuvajte mojeg
sirotog, dragog oca! Kako mi nedostaje!”
Feival joj posudi rupčić. “Razmazat ćete puder poput boje na kiši, Visosti”,
rekao joj je.
Eneas je djelovao kao da mu je nelagodno. “Žao mije, gospo. Molim vas, ne
oslanjajte se previše na išta što kažem o vašem ocu ili Hierosolu. Zemlja je u
ratu i ništa se pouzdano ne zna. Možda ga je Ludis, želeći za cjenkanje vrijednu
figuru poput vašeg oca, poveo sa sobom prilikom bijega.”
Briony šmrcne i oglasi se tihim, bolnim smijehom. “Mislim da ideji o
očajnom Ludisu Drakavi koji vodi mojeg oca preko ratišta nije namjena da me
razveseli, prinče Eneas.”
Sada je djelovao još nelagodnije. “O, tako mi časti bogova - uistinu, Briony,
hoću reći princezo, žao mi je što sam uopće išta rekao...”
Nije ga željela dovijeka mučiti. “Molim vas, prinče Eneas, ne brinite se.
Vaše su namjere bile ljubazne, a mene su toliko dugo varali ljudi koje sam
smatrala prijateljima da vam mogu samo zahvaliti što mi govorite istinu. Više vas
ne želim zadržavati. Znam da imate mnogo posla. Hvala na svemu.”
Kad je blago zbunjeni Eneas izašao, Briony obriše oči, otjeravši i Ivgenijina
nastojanja da je utješi i Feivalove pokušaje da joj uredi lice. Pozvavši se na
iscrpljenost i brigu, otpustila ih je oboje, iako su očito umirali od želje da
povedu razgovor o princu Eneasu.
Briony nije patila onoliko koliko se pretvarala. Bila je nesretna zbog oca,
dakako, i uplašena, ali tako je bilo već mjesecima - mogla je osjećati samo
određenu količinu užasa i trpjeti samo određenu količinu slabosti i nemoći. Stoga
je kovala planove da nešto poduzme u pogledu te nemoći, pa je sada počela
provoditi te planove.
 8.
Sokol i Lunja
“Mnogo je izvješća o vilenjacima na južnom kontinentu, ili
barem o uspomenama na njih, od Xisa sve do legendarnog
Sirkota na najdaljem rubu južnih zemalja. Također je dojavljeno
da postoje neki šumoviti otoci u Hesperijskom oceanu gdje Qari
još žive, ali to nije dokazano.”
(iz “Traktata o Vilinskome narodu Eiona i Xanda”)
Pinimmon Vash brižno obriše šiljak pera o bugačicu, a onda nariše spiralno
slovo bre. Opet je obrisao pero prije nego što je počeo drugo slovo. Bilo je
važnije biti točan nego brz.
Vrhovni ministar Xanda ispisivao je svoj kalendar.
Neki od drugih mladih plemića, potomaka obitelji gotovo jednako starih
poput Vasheve, rugali su mu se što je proveo većinu svoje mladosti učeći
pismena. Zašto bi vatreno, pravo dijete pustinje izabralo satima sjediti
prekriženih nogu, najprije oštreći pera, miješajući tintu i pripremajući pergament,
a potom švrljajući riječi na papir? Čak i da su se riječi odnosile na nešto
muževno, poput bitke, to nije bilo ni približno kao boriti se u jednoj, a zapravo su
se vježbe pisanja kojima se mladi Pinimmon, zaokupljao često odnosile samo na
prepisivanje kućnih računa.
Nije da je Vash bio nesposoban jahati ili gađati iz luka. Uvijek je bio točno
toliko dobar da izbjegne najgore tiraniziranje, nikad ne završivši među vođama
za vrijeme svečanih igara, ali nikad i ne završivši posljednji, nikad se ne
osramotivši. Tako su njegovi kolege dobili osrednje službe u vojsci ili bili
osuđeni na besposlenost na obiteljskim imanjima, dok se Vash uzdigao pod
najprije jednim autarhom, a onda i drugim, kao pisar, činovnik i birokrat, sve dok
nije dosegnuo uzvišeni položaj koji je držao danas, kao drugi najmoćniji čovjek u
najmoćnijem carstvu na svijetu.
U praksi, međutim, to je samo značilo da je bio tajnik najopasnijeg luđaka na
svijetu.
Vash dovrši ispisivanje stranice i uzdahne. Bilo je točno da su mu ovi dugi
dani na brodu dali vremena da privede kraju nedovršene poslove, sredi razne
političke i ekonomske poslove i odgovori na zanemarenu korespondenciju, ali
čak je i nadoknađivanje tih zadataka Vasha pomalo deprimiralo: činilo se kao da
se sprema umrijeti, uređujući svoju imovinu i sastavljajući oporuku. Već je
mjesecima osjećao sve veću i veću nelagodu zbog svojeg monarha, ali stanje se
pogoršalo od bijega male hramske djevojke koju je Sulepis bizarno izabrao da
bude njegova sto sedma nevjesta. Sve više i više, autarh je kanda živio u nekom
carstvu koje su ostali poput njegova vrhovnog ministra mogli samo naslutiti, ali
nikad u nj stupiti - razgovarao je u nepovezanim rečenicama o čudnim temama,
često religioznim, i poduzimao pothvate poput ovog prekomorskog putovanja na
sjever čiji se povod Sulepis nikome nije potrudio objasniti, ali koji nedvojbeno
ne bi imao smisla i da jest.
Ipak, što se drugo moglo učiniti? Mnogi bivši autarsi Xisa bili su pomalo
ludi, barem u usporedbi s običnim pukom. Pokoljenja parenja među srodnicima
počinjala su izlaziti na vidjelo, da ne spominjemo kako je i najčvršćim,
najrazumnijim ljudima ponekad teško izaći na kraj s apsolutnom moći. Čovjek
koji je preživio vladavinu Vaspisa Mračnog slavno je usporedio život u blizini
tog autarha sa spavanjem pokraj gladnog lava. Ali Sulepis se doimao drugačijim
čak i od svojeg najokrutnijeg pretka. Odavao je sve znakove ozbiljnih namjera,
ali nijedno njegovo djelo nije imalo smisla.
Vash pljesne rukama i ustane puštajući da mu jutarnja halja sklizne s krhkog
staračkog tijela. Njegovi mladi sluge pohitaše da ga odjenu, ozbiljnih izraza na
naočitim lišcima, kao da se brinu o kakvu dragocjenu artefaktu. Zapravo, to je i
bila istina, jer je moć vrhovnog ministra nad njima uključivala pravo da ih ubije
ako ga ozlijede ili ozlovolje. Iako nikad nikog nije ubio jer su ga ozlovoljili.
Nije bio takav tip. Dekadu ili dvije unatrag naročito se potrudio pronaći mladiće
s duhom, sluge koji bi ga zadirkivali ili se čak povremeno pretvarali da mu
prkose - prepredene, vragolaste, zavodljive mladiće. Ali kako je navršio
četrdesetu, Vashevo se strpljenje istanjilo. Više nije trebao nekoć zabavnu, ali
sada napornu, vježbu učenja takvih slugu stezi. Sada je svakog novaka
preodgajao s dvije-tri porcije šibom. Ako ne bi pokazivali znakove da su se
naučili šutljivoj poslušnosti koju je počeo preferirati, jednostavno bi ih prepustio
nekome poput Panhyssira ili autarhovu trenutnom regentu u Xisu, Muzirenu
Shahu, nekome tko je uživao slamati buntovne duhove i nije se ustručavao
zadavati bol.
Vidio sam previše boli, shvatio je Vash. Izgubila je moć da bi me
zabavljala ili čak zaprepašćivala. Sada je predstavljala tek nešto što je želio
izbjeći.
*
Vash se pretvarao da je slučajno susreo Panhyssira na palubi pred
autarhovom prostranom kabinom. Zdepasti svećenik i akolit su naizgled netom
bili otvorili Nushashev oltar.
“Dobro jutro, stari prijatelju”, reče Vash. “Jeste li danas vidjeli Zlatnog? Je
li dobro?”
Panhyssir kimne, pokretom koji se uglavnom sastojao od splošnjavanja
prednjeg dijela njegovih nekoliko podbradaka. U povećanoj neformalnosti
brodskog života prestao je nositi svoju visoku kapu, osim tijekom same službe;
glava i široko lice, sada pokriveni samo jednostavnom perikom, činili su se
neobično i opsceno ogoljelima. Panhyssir je, međutim, nosio vrlo impresivnu
crnu halju. Umjesto autarhova sokola ili zlatnog Nushasheva kotača, na njoj
bijaše izvezeno plamteće zlatno oko.
“Što je to?” upita Vash. “Nisam dosad vidio taj znak.”
“Ništa”, nehajno će Panhyssir. “Hir Zlatnoga. Danas spava s malim
kraljicama.” To bijaše njegova sto jedanaesta i sto dvanaesta žena, dvije mlade
sestre plemenita roda, nećakinje kralja Mihana koje je ovaj poslao Sulepisu kao
danak. Njegovo zanimanje za njih, u usporedbi s pobjeglom hramskom
djevojkom, činilo se posve obično. Obično za autarha, u svakom slučaju: glazba
njihovih vrisaka remetila je san brodskih putnika posljednjih nekoliko noći.
“Ah, dobro”, reče Vash. “Neka mu bogovi pošalju zdravlje i krepkost.” “Da,
zdravlje i krepkost”, ponovi Panhyssir. Spreman da se udalji, još jednom počasti
Vasha tiskanjem podbradaka.
“O, još jedno pitanje, dobri Panhyssire. Imate li trenutak? Možemo li
razgovarati negdje u zavjetrini? Moje stare kosti lako se nahlade, a nisam se još
priviknuo na ove sjeverne vode.”
Vrhovni svećenik mu uputi tup pogled, ali ga pretvori u osmijeh. “Naravno,
stari prijatelju. Dođite u moju kabinu. Moj rob će nam skuhati dobar, vruć čaj.”
Svećenikova kabina bila je prostranija od njegove, ali nije imala prozor.
Nakon više desetljeća izvođenja ključnih društvenih računica na dvoru, Vash nije
mogao da ne razmisli što je to značilo, te sa zadovoljstvom zaključi kako je to
značilo da mu vlastiti status nije drastično opao, unatoč vremenu koje je
Panhyssir proveo s autarhom posljednjih pola godine.
Kabina vrhovnog svećenika imala je dimnjak, što je bilo dobro, jer je značilo
da je mogao naložiti malu vatru. Akolit je kleknuo pred njom kako bi skuhao čaj
dok se Vash spustio na klupu, svjesno izbjegavajući uobičajenu igru nastojanja
da osoba istog ranga sjedne prva. Želio je naposljetku zadržati Nushashevog
svećenika u dobru raspoloženju: Vash se nadao iskrenosti, ili nečem približnom.
“A sad,” reče Panhyssir kad su obojica imali zdjelicu čaja u rukama, “što
mogu učiniti za vas, dragi prijatelju Vash?”
Vash uzvrati osmijehom, misleći na sve one trenutke kada se poigravao s
idejom da dovede kojeg rođaka sa sela da zabije nož u Panhyssirovo oko.
Dvorski život stvarao je i neočekivane prijatelje i neprijatelje. Upravo sada,
zatekao se kako o svećeniku razmišlja gotovo s dragošću. Panhyssir je možda bio
sebično pseto, ali je bio jedan od stare garde, a njih je premalo ostalo, pogotovo
nakon pokolja Sulepisova uspona na vlast. “Radi se o Zlatnom, naravno”, rekao
je. “Brinem se noću i danju kako da mu najbolje služim.”
Panhyssir mudro kimne. “Kao i svi mi, neka ga Gospodar Vatre uvijek štiti.
Ali kako ja mogu pomoći?”
“Svojom mudrošću”, reče Vash i uzme gutljaj, namjerno se usporivši. “I
svojim povjerenjem. Jer ne bih želio da mislite kako se petljam u ono što je
neupitno i jedino vaše.”
“Nastavite.”
“Mislim naravno na vaš odnos sa Zlatnim i vaše savjete u pogledu bogova.
Ne želim se upletati u tako važno namjesništvo i, naravno, nisam sposoban
shvatiti sve navike živog boga na zemlji, a kamoli besmrtnika na nebesima.”
Panhyssir je djelovao blago zabavljeno. “Istina, istina. U koju vam svrhu
treba moj... savjet?”
“Bit ću iskren, stari prijatelju. Tako pokazujem svoje povjerenje i dobru
vjeru. Obojica znamo da mnogi na dvoru teže iskoristiti svaki znak slabosti ili
sumnje od strane drugog ministra - prijaviti ga možda, ili samo pokušati
ucijeniti.”
“Grozni su ti mladi ministri”, ozbiljno će Panhyssir. “Ne znaju ništa o
vjernosti i službi.”
“Upravo tako. Ali pouzdajem se da vi, s vašim godinama provedenim u
službi, znate prepoznati razliku između nepovjerenja u autarhovu mudrost i
obične - te posve razumne - brige za njegovo zdravlje.” Panhyssir je uživao u
ovome. “Pobudili ste moj interes, Vash. No, u vašem žaru službe, uvijek ste
dopirali daleko, dalje od nas ostalih.” Vash odmahne rukom želeći izbjeći
nadmetanje u laskanju, koje je na xisijskom dvoru znalo trajati satima. “Težim
samo za dobrobiti Xisa i izvršenju volje bogova, pogotovo moćnog Nushasha,
koji je kralj nebesa kao što je autarh gospodar cijele zemlje. Ali sada dolazimo
do mojeg pitanja.” Zastao je i otpio još jedan gutljaj čaja, te prvi put osjetio
ozbiljnost onoga što je radio - rizika koji je poduzimao. “Kamo idemo, dobri
Panhyssire? Što autarh planira? Zašto vodimo tako mali broj vojnika daleko
izvan dosega naše moćne vojske, u nepoznatu sjevernu zemlju?” Sada, kad je
izgovorio svoju dvojbu i više ju nije mogao povući, promućkao je čaj u zdjelici i
promatrao kako se lišće vrtloži, u uzorcima složenim i lijepim poput pjesme
ispisane finim rukopisom. Na trenutak se Vashu ukaže vizija posve drugačijeg
života, onog u kojem je okrenuo leđa moći i bogatstvu i proveo vrijeme
ispisujući tintom obrise između zemlje i vječnosti, prepisujući riječi slavnih
pjesnika i mislilaca bez ijednog drugog cilja osim da ih učini lijepima,
evocirajućima i istinitima koliko su mogle biti.
Ali taj Vash, kojega su se roditelji odrekli, sada bi gladovao, pomislio )t,pa
ne bi tako razmišljao... Shvatio je da su mu misli odlutale, čak i u ovom
važnom trenutku, i začudio se. Uistinu sam ostario.
“Ah, da, naše putovanje na sjever.” Vrhovni svećenik se namršti, ne srdito ni
sa zgražanjem, već kao netko tko razmatra zanimljiv izazov. “Što vam je Zlatni
rekao?”
Vash umalo izlane “Ništa”, ali se zaustavi. To bi imalo prizvuk isključenosti.
“Samo ovo-ono. Ali bojim se da ga ponekad ne razumijem; njegov način govora
tako je uzvišen, a moj um tako skroman. Pomislio sam da biste mi vi mogli
pobliže objasniti.”
Panhyssir se osmjehne i kimne. Samozadovoljna krastačo, pomisli Vash.
Zato si postao svećenik, zar ne? Da možeš zapovijedati nad svima i tvrditi
kako jedini poznaješ želje bogova.
“Kao prvo,” započe svećenik, “morate shvatiti kako je Zlatni i erudit i
vladar. Pronašao je i pročitao knjige drevnih nauka, čiji su naslovi poznati
malom broju učenih ljudi. S iskrenošću mogu ustvrditi kako je otišao dalje u
proučavanju bogova i njihovih navika od mene, glavnog svećenika najvećeg
božanstva.”
Vash nije sumnjao da je to bila istina: Panhyssir ni u kom slučaju nije bio
glup, ali njegovo uživanje u moći kudikamo je nadilazilo njegovu ljubav za
znanjem. “A svo to... učenje? Nekako nas vuče na sjever, u neku ledenu, kišnu,
divlju zemlju - ali zašto?”
“Jer je Zlatni skovao plan tako smion, tako zapanjujuć, da ga i ja jedva
razumijem.” Svećenik potapša svoj širok trbuh. “A provesti ga može samo na
jednom mjestu u cijelom Xandu i Eionu - dvorcu u sićušnoj zemlji zvanoj
Pogranična kraljevina. Domovini poganskog kralja Olina.”
“Ali kakav plan, Panhyssire? Kakav plan?”
“Gospodar Velikog šatora, naš blaženi autarh, probudit će same bogove iz
njihova dugog sna.” Svećenik iskapi čaj i pruži zdjelicu sve dok rob nije došao i
uzeo mu je iz ruke. “A to će ga stajati samo života sjevernjačkog kralja. Ništavna
cijena za vraćanje Neba na našu iskvarenu zemlju, dragi Vrhovni ministre Vash,
ne mislite...?”
*
 Pinimmon Vash nije znao što bi mislio. Dok se polako uspinjao stubama od
kabine vrhovnog svećenika prema gornjoj palubi, preplavio ga je val umora,
težak poput samog zapjenjenog mora. Što je itko mogao poduzeti pred takvom
ludošću, pogotovo jedan starac, sam? Naravno, Panhyssir i njegovi svećenici bili
su posve zadovoljni autarhovim bezumljem skakao je na njihove maglovite ideje,
kao mačka za komadom užeta. Je li to bio povod neumoljive ekspanzije u Eion
koja je iscrpila toliko xisijskog imetka i koja ih je ostavila s vojskom tako
golemom, gladnom i opasnom, da ju je trebalo neprestano držati na fronti kako ne
bi izazvala nevolje kod kuće? Ali, ako je bilo tako, čemu ova iznenadna
promjena plana, prvo skup napad na Hierosol, a potom ovaj čudan prodor, poput
mađioničarskog trika, u daleke krajeve sjevernog kontinenta?
Jesu li autarh i svećenici uistinu vjerovali kako bogovi čekaju da ih probude
u dvorcu sjevernjačkog kralja? Ili su tražili nešto manje nevjerojatno - nekakav
predmet velike moći ili vrijednosti? Ali što je netko poput Sulepisa mogao toliko
željeti? Već je bio najmoćniji čovjek na svijetu. Bi li doveo Xis do bankrota
zbog takvog hira, gurnuo svakog odraslog čovjeka u bitku, možda uništio cijelu
jednu generaciju, samo da si kupi carski ekvivalent sjajnijeg mača ili
veličanstvenije kuće?
A moja zadaća - trebam li podržati ovu ludost, ili ju nekako pokušati
spriječiti? Ali, i kad bih se usudio suprotstaviti autarhu, što bih postigao osim
što bih umro protestirajući? Neprestano ga čuvaju, čak i na ovom malom
brodu, kušači, sluge i Leopardovi stražari, a on je mnogo mlađi snažniji od
mene, čak i kad bih ga uspio nekako uhvatiti nasamo. Ne, bilo je besmisleno
smatrati da je vrhovni ministar mogao poduzeti išta na svoju ruku da naudi
autarhu, a svaki neuspio pokušaj svakako bi bio kažnjen užasnim mučenjem prije
neizbježnog pogubljenja. Vash se prisjeti sudbine koja je zatekla Jeddina,
autarhova bivšeg kapetana Leoparda, i zadrhti.
Ne, bilo bi bezumno srljati u bilo što...
Pronašao je stranog kralja kako uživa u svježem, ali jasnom suncu na
prednjoj palubi, sjedeći na klupi skinuta šešira i zabačene kukuljice plašta. Tuce
stražara poredalo se duž ograde sa svake njegove strane, a još dvojica stajahu
nad njim na šetnici oko otvora bitnice. Ono što je međutim bilo čudno, bio je
sjevernjakov prividan izbor društva: samo nekoliko koraka od Olina Eddona
sjedio je sakati scotarch Prusus, na čijoj su nosiljci zastori bili razgrnuti kako bi
se osunčao. Scotarch je bolovao prvih nekoliko dana putovanja, ali čak i sada
kad se oporavio, izgledao je na rubu kolapsa, glava mu se klatila, a ruke i noge
trzale. Sam pogled na Prususa iritirao je i plašio Vasha. Izbor tako patetičnog
stvorenja bio je prvi znak uznemirujućih, neshvatljivih ideja novog autarha.
 Vash se ponovno okrene sjevernjačkom kralju. Kakvo god je bezumlje Zlatni
planirao, bilo je očito da je uključivalo Olinovu smrt, pa se bilo kakav razgovor
morao voditi s tim na umu. Podsjećalo je to na glađenje životinje prije njezina
žrtvovanja - činili ste to samo kako biste stvorenje umirili, jer nije bilo svrhe u
razvijanju sentimentalne povezanosti.
Vash se osmjehne. “Pa, dobar dan, kralju Oline. Nadam se da uživate u
suncu?”
“Kako ne bih uživao, kad bi svaki njegov zalazak mogao biti posljednji kojeg
vidim?”
Vrhovni ministar ponikne glavom u dobrom oponašanju žaljenja. “Ne
očajavajte, Visosti. Možda vas Zlatni poštedi. Promjenjiv je, naš veličanstveni
gospodar.” To je svakako bio, ali gotovo nikad u nečiju korist.
Olin nadigne obrvu. “Ah, dobro onda. Zašto bih se bojao?” Okrenuo se opet
prema obzoru. Dobio je boju ovih dana na brodu, a njegovo zatočeničko bljedilo
polako je postajalo smeđe. Čak i blago crvenkaste nijanse njegove smeđe kose
počele su se činiti svjetlijima i vatrenijima. Vash je morao cijeniti ironiju. Što se
više približavao smrti, to je Olin Eddon sve više opet počinjao sličiti na živog
čovjeka.
“Treba li vam nešto?” upita ga Vash.
“Ne, uživam u vjetru na koži i zasad mi je to dovoljno. Ali mogli biste mi
odgovoriti na jedno pitanje.” Pokazao je na Prususa u njegovu zaklonu. “Upitao
sam njega, ali... scotarch, vjerujem da ga tako zovete... nije baš razgovorljiv.”
“Ne, Visosti, u pravu ste.” On je prezira vrijedna nakaza koju je trebalo
usmrtiti pri rođenju. Samo ga je žena bogata kao njegova mati mogla zadržati.
Bilo je budalasto dopustiti si da mu to smeta, ali Prususove vodenaste,
zabludjele oči Vasha su uvijek uzrujavale. “Reći ću vam što želite znati, ako
mogu.”
“Dobro. Što je scotarch? Ako sam dobro razumio, ovaj momak je na neki
način autarhov nasljednik.”
“Da, vidim zašto vam se to može činiti čudnim.” Vasha su počele boljeti noge
od predugog stajanja. Primaknuo se suprotnom kraju klupe od sjevernjaka i sjeo.
“Vele da taj običaj seže u davnu povijest našeg naroda, kada smo živjeli u
pustinji i putovali u nomadskim klanovima. Okupljali smo se jednom godišnje
oko xawadisa, mjesta gdje vode nikad ne bi posve nestalo, vrlo svetog mjesta, te
bismo birali poglavicu među svim klanovima - Velikog Sokola. Ali također
bismo izabrali Lunju, visoko-letećeg strvinara pustinje. To je obično bio stariji
pripadnik klana, odgovoran i mudar, i netko za koga se smatralo da nema
ambicije. Pridružio bi se Sokolovu klanu i postajao Sokol ako bi se išta dogodilo
poglavici klanova.
“Tijekom stoljeća, kako smo se selili u gradove, taj je odnos postajao
suptilniji i složeniji, a ponekad su Sokol i Lunja, sada zvani autrah i scotarch,
gotovo ratovali jedan protiv drugog, svaki s vlastitim pristašama, klanovima i
vojskama. Nakon pada prvog Xisijskog carstva preživjeli vođe klanova sastali
su se na mjestu gdje sada stoji grad Xis i donijeli Zakone Shakh Xisa. Najvažniji
od njih bilo je utvrđivanje uloga autarha scotarcha. Ili vam govorim stvari koje
su vam već poznate, Visosti?” dovršio je srdačno.
“O, ne, molim, nastavite.”
“Dobro. Dakle, Zakoni Shakh Xisa nalažu da autarh uvijek bira scotarcha, i
da scotarch nikad neće vladati Xisijcima ako autarh ne umre, a i tada samo dok
se ne sastane vijeće plemenitih obitelji i odobri idućeg autarha, koji je gotovo
uvijek nasljednik netom preminulog autarha.” “To ne zvuči neuobičajeno”, reče
Olin. “I mi imamo slične zakone u nekim Pograničnim kraljevinama.”
“Ah, ali kada je situacija obrnuta, počinje biti zanimljivo”, objasni Vash.
Brzo je zirnuo prema Prususu, ali činilo se da je scotarch zaspao; tanka linija
sline povezivala mu je donju usnu i ovratnik. “Ako scotarch umre, autarh također
mora odstupiti, sve dok se plemići ne okupe i odluče je li kadar nastaviti svoju
vladavinu. Za to vrijeme on više ne uživa zaštitu bogova. Plemstvo ga može
svrgnuti i pogubiti. To se više puta dogodilo.” Olin nadigne obrvu. “Ako
scotarch umre, autarh se može svrgnuti? Pobogu, zašto?”
Vash slegne ramenima. “Tako se osiguralo da nitko od ljubomornih klanova
ne može prigrabiti vlast. Nema smisla postati scotarchom ako samo težite za
vlašću, jer kad autarh umre, vladate samo dok se ne izabere novi autarh. A nema
svrhe ubiti autarha, pogotovo ako ste nestrpljivi nasljednik, jer će ga zamijeniti
scotarch, a vi se nećete uspeti na prijestolje.” “A svaki autarh bira novog
scotarcha”, reče Olin, gledajući prema Prususu koji je sada hrkao, ali i dalje
blago drhtao čak i u snu, dok su mu se ruke tresle poput makova na jaku
povjetarcu. “Ali ako je autarh barem privremeno svrgnut kad njegov scotarch
umre, ne bi li bilo logično izabrati najmlađeg, najčilijeg scotarcha kojeg možete
pronaći?”
“Naravno, Visosti”, potvrdi Vash kimajući. “U prošlosti su autarsi održavali
veličanstvena obredna nadmetanja u hrvanju, trčanju i borbenim vještinama,
samo kako bi pronašli najčilije, najsnažnije kandidate među plemenitim
obiteljima.”
“Ali ovaj autarh to očito nije učinio.”
Vash odmahne glavom. “Zlatni se u mnogome razlikuje od svojih
prethodnika, dug mu bio život.” Snizio je malko glas kako ga stražari ne bi čuli.
“Za vrijeme obreda, kada je Prusus bio okrunjen Lunjinom krunom, njegova
visost Sulepis nam je rekao: ‘Neka svi koji u mene sumnjaju vide koga će bogovi
prije uzeti - ovog čovjeka Prususa, ili moje neprijatelje.’” Vash se opet uspravi.
“Dosad su mnogi neprijatelji
Zlatnoga napustili zemlju, ali Prusus još živi i diše.” Podigao se s klupe, ne
bez napora. Sada se bolje osjećao. Pričanje priče strancu razbistrilo mu je ranije
misli i brige. Sigurno je bila dužnost bogova odlučiti treba li zaustaviti Sulepisa,
a ne Pinimmona Vasha. Ako je Nebo željelo satrti Zlatnoga ili ga makar omesti,
bogovi su morali samo slomiti nježnu trsku koja je predstavljala život sakatog
Prususa. Za bogove to ne bi trebalo biti teže od gnječenja muhe.
“Još jedno pitanje, molim vas”, reče Olin.
“Naravno, Visosti.”
“Kad bi netko - ne dali bogovi - jednostavno gurnuo scotarcha Prususa preko
ograde, bi li autarh tada izgubio moć?”
Vash kimne. “I drugima je sinula ta misao. Moguće je.”
“Moguće? Mislio sam da je to zakon vaše zemlje.”
“Da, ali dobro je poznato da je Sulepis sam po sebi zakon. Osim toga,
sumnjam da postoji još jedan razlog zašto se to nitko nije usudio pokušati.”
“A taj je?”
“Što god da se dogodi, ubojstvo scotarcha bilo bi kažnjeno, a kazna je vrlo
okrutna - bacanje čovjekovih crijeva u lavlji kavez dok je ovaj još živ i spojen
za njih, ako se točno sjećam. Stoga nitko dosad nije ubio scotarcha, čak i prije
Sulepisova stupanja na prijestolje.”
“Hvala”, reče Olin. “Dali ste mi o čemu razmišljati, ministre Vash.” “Drago
mi je što sam vam bio na usluzi, Visosti”, reče i nakloni se prije povratka u svoju
kabinu. Nakon neočekivano zaposlenog jutra i depresivnog društva osuđenog
čovjeka, Vash odjednom osjeti potrebu za malo hrane i slatkim vinom.
Čovjek koji se nikad nije smiješio stajao je na vratima kabine. Golub, koji bi
se u gotovo svakoj drugoj situaciji bacio ispred Qinnitan poput vjernog psa,
povukao se iza nje proizvevši male nijeme zvuke užasa. Qinnitan je nastojala ne
pokazati da je osjećala više-manje to isto. “Što hoćete?” strogo je upitala.
Čovjek koji se nije smiješio, samo ju kratko okrzne pogledom prije nego što
je očima prešao po maloj kabini, nepodnošljivo vrućoj unatoč svježem vremenu,
jer su joj prozorska okna bila zakucana, smrdljivoj od zadaha njihovih neopranih
tijela i noćne posude, koja se praznila samo jednom dnevno.

“Idem u grad”, rekao je naposljetku. “Da ti nije palo na pamet izvesti neku
psinu dok me nema.”
“Koji grad?” To bi joj moglo barem dati neku predodžbu o tome gdje su se
nalazili, koliko su daleko otplovili. Znala je prema promjeni u kretanju i zvucima
broda da su spustili sidro, te je proteklih nekoliko sati umirala od straha da su
sustigli autarhov brod. Možda je, međutim, nešto drugo bilo posrijedi. Nastojala
je ne dopustiti nadi da se ukorijeni.
Nije joj odgovorio na pitanje, već se samo još jednom obazreo oko sebe.
“Ako se ne vratim do sutona, jelo će vam donijeti netko od posade. Rekao sam
im da te ne smiju ubiti, curo, ali budeš li jogunasta i pokušaš kakav trik, slobodno
im je mučiti dječaka.” Svrnuo je blijede, mrtve oči na Goluba. “Zbog toga je
ovdje. Kako bi ti činila što ti se kaže. Razumiješ?”
Qinnitan proguta slinu. “Da.” Opet se okrenuo prema njoj. Oči su mu bile
prazne poput očiju crvenih i srebrnih riba u jezercima Osame. “Voljela bih se
okupati”, rekla je. “Oprati se. Niste me valjda kanili predati autarhu ovako
smrdljivu.”
Okrenuo se i koraknuo prema vratima. “Možda.”
“Zašto mi nećete reći svoje ime?”
“Jer mrtvacima imena ne trebaju”, rekao je, puštajući da se vrata zalupe za
njim. Čula je kako se zasun teško spušta na mjesto.
Netko mu se obraćao u hodniku vani. Zvučao je poput kapetana jednog od
autarhovih najboljih, koliko je Qinnitan uspjela saznati od rijetkih članova
posade koje je načula. Također je razabrala da je kapetanu bilo mrsko primati
zapovijedi od njihova otmičara, tko god i što god on bio. Otkinula se iz
Golubovih ruku i nečujno primakla vratima kako bi prislonila uho na pukotinu.
“... Ali tu nema pomoći”, govorio je kapetan bezimenu čovjeku. “Ne bojte se.
Brz smo brod - sustići ćemo autarhovu flotu za nekoliko dana.”
“Ako se mora, mora se”, odvrati njihov zarobitelj. Malo osjećaja ušuljalo mu
se u glas - nestrpljenje, možda čak i gnjev. “Vratit ću se do mraka. Pobrinite se
da sve bude spremno za isplovljavanje.”
Sada je kapetan bio taj koji nije mogao suspregnuti razdražljivost iz glasa.
“Novo se kormilo ne može odmah ugraditi, čak ni u lučkom gradu poput
Agamida. Nastojat ću poduzeti sve što mogu. Bogovi uvijek rade po svom.”
“Nije istina”, odsječno će njihov zarobitelj. “Ne uspijemo li sustići autarha,
čak te ni bogovi neće moći spasiti. To ti obećavam, kapetane.”
Qinnitan se na vršcima prstiju vrati do kreveta i legne pokraj Goluba. Plahte
su bile vlažne, a dječakova koža znojna. Da nije uhvatio neku groznicu? Gotovo
se ponadala tome. Lijepo bi nasamarili ubojicu koji ih je oteo, ako bi oboje umrli
od neke obične bolesti prije nego što ih on izruči njihovoj sudbini.
 “Šššš”, šapnula je drhtavom djetetu. “Bit ćemo dobro, pile moje. Sve će biti
dobro...” Ali misli su joj jurile poput kola koja se kotrljaju nizbrdo. Nalazili su
se u Agamidu, rekao je kapetan, a milošću svetih pčela Roja prepoznala je ime,
grad na jugoistočnoj obali Eiona, točno sjeverno od Devonisa. Jedna od
djevojaka iz praonice citadele bila je iz Agamida. Qinnitan je sada prevrtala
uspomenu, ali nije se mogla sjetiti ničeg drugog što je djevojka rekla, osim da su
lučki grad svojatali i Devonis i Jael, tako dugo da je populacija govorila
nekolicinom jezika. To joj nije pomoglo. Ono što je trebala bio je izlaz s broda
dok je njezin neprijatelj daleko. Kad bi se samo mogla dosjetiti načina da im
odvuče pažnju...!
“Vjeruješ li mi?” upitala je nijemog dječaka nekoliko trenutaka poslije.
“Golube? Vjeruješ li mi?”
Dugo vremena ju kanda nije čuo, te se zabrinula da je možda bio preteško
bolestan da išta učini, a kamoli izloži život opasnosti u pokušaju bijega. Onda je
otvorio oči i kimnuo.
“Dobro”, rekla je. “Jer imam ideju, ali pomalo je strašna. Obećaj da se nećeš
previše prepasti, što god da se dogodi.”
Njegova mršava ruka promolila se ispod izlizanog gunja i stisnula njezinu.
“Onda slušaj. Imamo samo jednu priliku da ovo upali.” A pođe li po zlu,
jedno ili oboje mogli bi umrijeti. Nije to izrekla, ali Golub je to već znao. Živjeli
su posuđenim vremenom otkad ih je bezimeni čovjek odvukao preko mostića
autarhova admiralskog broda.
Groznica ili vatra, pomislila sam. Kako bilo, gorjet ću prije nego što
dopustim autarhu da me ikad više takne.
 9.
Smrt u vanjskim dvoranama
“Goblini, posebice samotna, krupnija sorta, još su se mogli
naći u zabitima Eiona, čak i nakon drugog rata s vilenjacima.
Goblin je ubijen ovdje u Kertewallu u Pograničnim kraljevinama
za vladavine kralja Ustina, a njegovo je tijelo sačuvano i
izloženo posjetiteljima, koji su se svi složili da se ne radi
oprirodnome stvorenju.”
(iz “Traktata o Vilinskome narodu Eiona i Xanda”)
Moram priznati da ništa ne razumijem, Chavene.” Ferras Vansen odmahne
glavom. “Bogovi, polubogovi, čudovišta, čudesa... a sad i zrcala! Mislio sam da
je vraćanje stvar otrova i kotlova iz kojih se puši para.”
Liječnikov osmijeh izgledao je pomalo usiljeno. “Ovdje ne raspravljamo o
vraćanju, kapetane, već o znanosti”, reče on. “Razlika je u tome što učeni ljudi
promatraju pravila i dijele ih s drugim učenim ljudima u svrhu povećanja znanja.
Zato trebam vašu pomoć. Molim, ponovite još jednom.”
“Rekao sam vam sve čega se sjećam, gospodine. Propao sam u tamu u
Veleponoru. Padao sam dugo. Tada, bilo je kao da sam zaspao i sanjao. Sjećam
se samo odlomaka tog sna i njih sam vam ispričao. Potom sam izašao iz tame - i
da, sjećam se tog dijela vrlo pouzdano. Pao sam u tamu, ali sam išetao na
nogama. Zatekao sam se u središtu Funderlinškog grada - iako toga isprva nisam
bio svjestan, naravno, jer nikad nisam bio tamo.”
“Ali stajali ste na zrcalu, imam li pravo? Velebnom zrcalu koje odražava kip
boga kojeg Funderlinzi zovu Gospodar Vrućeg, Vlažnog Kamena
Kerniosa, kako ga mi Trigonati zovemo?”
Vansen je bio umoran i nije mogao shvatiti zašto je Chaven uporno
postavljao toliko pitanja o načinu na koji se vratio u Midlanov brijeg. Nije li sve
objasnio prvog dana?
“Stajao sam na zrcalu, da. Nisam znao da Funderlinzi imaju drugo ime za
njega, ali to je očito kip Kerniosa. Sada, kad malo bolje promislim, to je ono
jednooko čudovište, Jikuyin, planirao od početka - htio je otvoriti vrata
Kerniosove kuće, što god to značilo. Ali nisam dugo razmišljao o tome jer sam
ubrzo otkrio da imam drugih briga.” Malko se osmjehnuo. “Hordu Funderlinga
koja je nosila svakojake oštre predmete, kao prvo. A ako se dobro sjećam, vi ste
im bili jedan od vođa, Chavene, pa vam ne mogu reći ništa više nego što već
znate.”
“Sve to ima nekog smisla”, polako će liječnik, kao da ovo posljednje uopće
nije čuo. Zapravo, činilo se da je prestao slušati nakon što je Vansen spomenuo
Kerniosovu kuću. “Možda je postojalo drugo zrcalo u tami rudnika Veleponora
gdje ste pali”, zamišljeno je mrmljao, “ili nešto što je djelovalo na isti način - ne
možemo ni naslutiti svekoliko znanje koje Qari još uvijek posjeduju, ili koje su
bogovi jednoć podijelili s njima.” Chaven se ushoda amo-tamo po refektoriju,
jednom od rijetkih mjesta u hramu Metamorfne braće, osim same svete kapele,
koje je bilo dovoljno veliko da dvojica ljudi uspravno stoje i slobodno se kreću.
“A na drugom kraju, sveto mjesto u Funderlinškom gradu - posvećeno bogu pod
drugim imenom, ali svejedno posvećeno. Kao da jedna te ista kuća ima vrata
koja se otvaraju u Eion i druga koja vode u sunčani Xand!”
“Opet ste me izgubili, doktore.” Ferras Vansen nije mogao dugo razgovarati o
takvim stvarima, mozgati, promišljati. Bio je vojnik, na kraju krajeva - njegova
se zemlja nalazila u opasnosti i čeznuo je poduzeti nešto u vezi s tim. “Ali, molim
vas, ne trošite snagu na objašnjavanje. Preglup sam za takve stvari.”
“Podcjenjujete vlastiti um, kapetane Vansen, kao uvijek.” Chaven se nasmije.
“Pitanje glasi, jeste li se uspjeli uvjeriti? U svakom slučaju, ne obazirite se na
mene. Morat ću mnogo razmišljati dok uopće ne počnem pronalaziti smisao u
svemu ovom. Zastrašujuća stvar jest da je brat Okros bio jedan od najboljih ljudi
upravo u ovakvim pitanjima čeznem podijeliti ovo s njim, saslušati njegove
misli, premda mu dio mene želi iskopati srce.”
“Ne poznajem ga, bojim se.”
“Brata Okrosa? Izdajnik, opaki izdajnik. Smatrao sam ga kolegom i
prijateljem, ali ispada da je cijelo vrijeme bio u službi Hendona Tollyja.” Na
trenutak liječnik se doimao preplavljen emocijama da bi govorio. Dok se hrvao s
tim osjećajima, vrata se otvore i uđe Cinnabar.
“Dobar dan, gospodo”, reče podižući ruku na pozdrav.
Vansen je s njime razgovarao samo dvaput, ali mu se čovječuljak svidio te je
razumio zašto ga je Chert hvalio. “Čini se da vam moramo vjerovati na riječ,
magistre Cinnabar - ne da je dan dobar, već da je uopće dan. Bio sam zatočen u
rudnicima sjenovitih zemalja prije nego što sam stigao ovamo - ne sjećam se
kada sam zadnji put vidio nebo.” Čeznuo je da vidi sunce. Sanjao ga je kadikad,
onako kako netko sanja voljenog rođaka koji je preminuo.
“To je zato što bi vas ljudi s površine radije nastrijelili nego vam dopustili
da onjušite svjež zrak, kapetane”, veselo će funderlinški vođa. “A za to nisam
zaslužan ja, zar ne? Nego, došao sam po Cherta Modrog Kvarca, ali vidim da
smo se mimoišli.”
 “Smješta svoju obitelj na katu”, reče mu Vansen. “A Chaven i ja smo
razgovarali o svemu i svačemu. Moram priznati, nisam imao pojma koliko se
toga događalo tu u Funderlinškom gradu - skriveni tuneli, Chert i Opal sa svojim
posvojčetom s one strane Sjenovite brane, čarobna zrcala. Kad samo pomislim
da sam cijelo vrijeme živio nad tako egzotičnim mjestom, a da toga nisam bio ni
svjestan...!”
“Opet zrcala?” upita Cinnabar. “Što to o zrcalima?”
Chaven se javi. “Ništa. Zrcala nisu važna, magistre.” Unatoč ranijem
zanimanju i pustim pitanjima kojima je posve iscrpio Vansena, Chaven je sada
naglo želio promijeniti temu. “Važno je da je ovdje veoma malo nas koji smo
uhvaćeni u stupicu između Qara pred vratima i svrzimantije Hendona Tollyja u
dvorcu iznad nas. A ako znaju za tunele Olujnog Kamena, kao što je Chert dao
naslutiti, Qari možda neće dugo ostati pred vratima...”
Prije nego što je liječnik dospio završiti što je govorio, vrata se otvore, a
kroz njih ušeta Chert Modri Kvare glavom, krećući se polako kao da nosi nešto
teško.
Što je u neku ruku i istina, pomisli Vansen. Cherta su stavljali u fokus
mnogih rasprava, iako mu se odgovornost očito nije sviđala. Ipak, dojmio se
Vansena, koji je u Funderlingu vidio ponešto od svojeg starog učitelja Donala
Murroyja, pogotovo u ironičnim dosjetkama koje nisu baš najbolje skrivale
čovječuljkovu dobroćudnu prirodu.
Cinnabar raskrili ruke. “Ah, tu ste, Cherte, dragi moj! Netom ste se digli od
stola, ne dvojim. Njegova je žena odlična kuharica, jeste li znali?”
“S onim što nam ovi škrti redovnici daju, Opal će imati sreće bude li mogla
skuhati juhu od kamena”, odvrati Chert. “Metamorfna braća smatraju uživanje u
hrani putem do dekadencije.” Zakolutao je očima. “Nickel mi je rekao: ‘Budi
zahvalan što imaš cvrčke za pečenje. Naši akoliti dobiju kašu od cvrčaka jednom
tjedno i smatraju je pravom gozbom...’“
Sam Nickel pojavio se nekoliko trenutaka kasnije, mršteći se po običaju.
“Braća ne žele ništa raditi. Radije bi čavrljali o Velikom narodu vilenjacima
nego se brinuli za poslove Starješina.”
“Ovo su čudna vremena”, reče Cinnabar. “Ne budite previše strogi prema
njima, brate Nickel.”
Sudac iz klana Žive bio je predstavnik glavešina Ceha, a Ceh je odlučivao o
tome hoće li Nickela promaknuti u opata. Čak je i neu- pućenik poput Ferrasa
Vansena primijetio naglu promjenu u nastupu funderlinškog redovnika.
“U pravu ste, naravno, magistre”, užurbano se složi Nickel. “Posve u pravu.”
Vansen uhvati pogledom izraz gađenja na licu Cherta Modrog Kvarca te se
morade ujesti za usnu da se ne nasmije.
*
Dakle, tvrdite kako je nemoguće obraniti Funderlinški grad?” upita Vansen.
“Ne, kapetane”, reče Cinnabar. “Ali ovo nije ozidani grad poput Južne Međe
nad nama. Što dublje zađete u Funderlinški grad, to više cesta morate braniti. Na
tucete!”
“Onda bismo morali braniti sam hram”, odjednom će Chert.
“Kakve su to gluposti, Modri Kvarcu?” Nickelu se Chert nije sviđao ništa
više nego što se on sviđao Chertu, to se činilo očitim. “Ovo je svetište, ne
bojište!”
“Bojište je mjesto gdje se bitka dogodi, brate Nickel”, istakne Cinnabar.
“Pokušavamo spriječiti da hram Metamorfne braće i Funderlinški grad postanu
bojišta. Barem, mislim da Chert o tome govori.”
“Više-manje.” Čovječuljak se ogleda naokolo kao da mu je pozornost drugih
odjednom postala neugodna. “Ali evo nas. Drevni putovi koje će vilinski narod
najvjerojatnije iskoristiti, oni koji se pružaju podno zaljeva od kopna, prolaze
pokraj hrama mnogo prije nego što stignu do grada. Ne samo to, te ceste i one s
kojima se spajaju, počinju se račvati točno nad nama, te se izvornih nekoliko
prolaza na rubovima grada rascijepilo u gotovo stotinu - previše da bi ih se
obranilo.”
“A da ih zakrčimo?” upita Vansen. “Imate kamenje i to popriličnu količinu,
bogovi znaju. U Veledubinama vidio sam kako Jikuyinovi robovi koriste barut...”
Cinnabar odmahne glavom. “Mi ga zovemo razornim prahom. Da, imamo i to
i kamenje, ali trebala bi nam godina dana rudarenja i deset puta više ljudstva da
začepimo sve prilaze u Funderlinški grad. Neke ceste vode iz grada do pola
tuceta raznih kamenoloma, do jezeraca pitke vode, do desetak rubnih četvrti, da
ne spominjem prirodne špilje i tunele koje se nismo ni potrudili urediti. Morali
bismo ih zatvoriti sve do jednog.” Uzdahnuo je. “Chert ima pravo. Ako vilinski
narod prođe ispod zaljeva cestama Olujnog Kamena, onda ih moramo zaustaviti
ovdje, gdje ulaze možemo svesti na savladiv broj, ili ih nikako nećemo
zaustaviti.”
“Ne mislite valjda pretvoriti hram u vojni tabor...!” počne Nickel, ali ga
prekine glasno kucanje na vratima i unutra uđe kršan, mladi brat Antimon, rumena
lica. “Oprostite mi, gospodo, oprostite! Ali... neka braća... dogodilo se... čuli su
zvukove...”
Cinnabar nadigne obrvu. “O čemu to za ime smrtonosne lavine govoriš,
momče? Zvukove? Kakve zvukove? Gdje? Zašto ne bi čuli zvukove?”
 Antimon je nastojao pribrati misli. “U Bušotinama u Vanjskim hodnicima,
magistre - skupini pećinskih ćelija povezanih tunelima, iza najudaljenijih
hramskih vrtova. Nekoliko akolita čulo je glasove iz dubine te su poslali nekog
da nas obavijeste.”
“Zašto najprije nisu došli k meni?” strogo upita Nickel.
Cinnabar odmahne rukom da ušutka starog redovnika. “Nisam siguran da
razumijem brigu, brate Antimone. Poste, zar ne, ti akoliti? Uobičajeno je čuti
glasove ili imati priviđenja kad je želudac dugo prazan.”
Antimon nakloni glavu, ali tvrdoglavo nastavi. “Tako je, magistre. Poste, čuju
glasove i imaju priviđenja. Ali nekolicina ih je čula isto, glasove koji šapću
poput vjetra, a ti glasovi nisu govorili jezikom koji su akoliti prepoznali.”
Chert se nagne naprijed. “Antimone, dotiču Ii ti tuneli ijednim dijelom
Prolaze Olujnog Kamena?”
Antimon kimne. “Iza Bušotina, da, naravno, meštre Modri Kvare. Vijenac
Crnog Fenjera prolazi točno pod njim, a iza njega počinju ceste Olujnog
Kamena.”
“Dakle ako su se vilenjaci... Qari... odlučili spustiti s kopna, o čemu smo
raspravljali, to je jedan od putova kojim bi mogli stići”, reče Vansen.
“A nismo ni počeli zaštićivati ceste oko hrama”, smrknuto će Cinnabar.
“Propadališta i klizišta. Kako ćemo obraniti sve tunele ako je Sumračni narod
već krenuo u invaziju? Previše je putova! Ne bismo uspjeli čak ni uz pomoć
nadzemljaša i svih njihovih konja i topova.”
“Unatoč tome, netko mora provjeriti te Bušotine, kako ih zovete. Hrabro -
možda je uistinu u pitanju mašta gladnih redovnika. Ali moramo se požuriti, u
slučaju da nije.”
“Mi Funderlinzi nemamo vojsku, kapetane Vansen”, podsjeti ga Cinnabar.
“Sigurno imate nekoga tko se može boriti.” Vansen se obazre oko sebe. “Tko
su bili oni koji su me napali kad sam tek stigao? Većina je imala samo lopate i
pijuke, ali neki su bili mladi i u dobroj kondiciji, a nosili su naizgled prava
oružja.”
“Čuvari Ceha”, reče Cinnabar. “Oni su poput stražara - ne, više poput
upravitelja. Pomažu čuvati cehovsku vijećnicu i naša druga važna mjesta i stvari.
Ali odavno se nisu morali obračunati s nečim gorim od uobičajenih zločina,
poput krađe i javnog pijanstva, ili smirivanja povremenog javnog nereda.”
“Nije važno.” Vansenovo je srce užurbano tuklo. Ovo je bilo nešto što je
mogao uraditi, način da uistinu pomogne, umjesto da samo odgovara na
Chavenova beskonačna pitanja o zrcalima. “Sigurno su prošli neku obuku i barem
imaju oružje. Pošaljite mi četu ovih čuvara, koliko god ih možete ustupiti, a uz
odobrenje Ceha ja ću ih povesti da vidimo tko to tamo šapće i uhodi.”
“Trebat će sati da glasnik ode do vijećnice i vrati se”, žalosno će Cinnabar.
“Možda bi redovnici mogli poći s kapetanom Vansenom”, predloži Chert.
“Ne bi!” reče Nickel, mršteći se. “Položili su svfete zavjete da će služiti
samo Starješinama!”
“Zaista? Bi li Starješinama bilo draže da Qari žive u hramu i trčkaraju po
Tajnama?” upita ga Chert.
“Dosta”, izjavi magistar Cinnabar. “Ovdje je pola tuceta čuvara koji su došli
sa mnom kao počasna straža Astiona.” Astion je bio nešto poput kraljevskog
pečata obitelji Eddon, saznao je Vansen, kameni disk koji je pokazivao da njegov
nositelj obavlja službeni posao ceha. “Mogu poći s kapetanom Vansenom dok
glasnici odnesu moje pismo u Funderlinški grad i obavijeste ceh o našim
strahovima i potrebi za više ljudi.”
“To zvuči kao mudar plan, magistre”, reče Vansen kimajući. “Može li nas
onamo odvesti redovnik koji je donio vijesti?”
“Trčao je cijeli dan”, reče mu Antimon. “Srušio se čim nam je predao vijesti.
U bolnici je.”
“Smislit ćemo onda nešto drugo. Cherte, možete li mi pomoći da se
pripremim za ovo? Znam vrlo malo o vašem narodu i ovom mjestu.” Chert
nesretno slegne ramenima. “Naravno. Brate Antimone, biste li potražili moju
ženu i rekli joj da se možda neću vratiti na večeru?” Gledao je za mladim
redovnikom. “Bolje on nego ja”, tiho će Chert Vansenu. “Staroj curi se ovo neće
nimalo svidjeti.”
Cinnabar je predstavio pridošlicu s odsutnim držanjem čovjeka koji šeće
opasnog psa na vrlo kratkoj uzici. “Ovo je Hamor Jaspis”, objasnio je Vansenu.
“Vođa je ljudi koje vodite. Htio vas je upoznati.” Pridošlica nije bio mnogo viši
od Cinnabara, što je značilo da je jedva sezao Ferrasu Vansenu do pojasa, ali je
bio tako mišićav da je bio širok koliko visok. Ruke mu bijahu duge, a šake
jednako krupne ili čak krupnije od Vansenovih. Sve na njemu ostavljalo je
agresivan dojam - obrijana glava bila mu je okrugla poput topovske kugle, a
imao je guste obrve i bradu obraslu divljim čekinjama.
Zastrašujući čovječuljak dugo je piljio u Vansena. “Jeste li ikad zapovijedali
ljudstvom?”
“Jesam. Bio sam... Još sam kapetan kraljevske straže Južne Međe.” “U
bitki?”
“Da. Nedavno na Kolkanovu polju, ali nisu mi sva zapovjedništva završila
tako kobno, hvala bogovima.” Vansena je zabavljalo to oštro ispitivanje, ali je
dugo čekao da se Cinnabar vrati, te je postajao nestrpljiv. “A vaši čuvari -
izvršavaju li zapovijedi?”
“Ako sam nazočan”, reče Hamor, neustrašivo zureći u Vansenove oči. “Kopat
će granat prstima ako im kažem. Zato i idem s vama. Pitanje glasi, tko je glavni -
ja ili vi?”
Vansen se nije kanio uvući u nadmetanje u mokrenju s ovim otresitim malim
hobgoblinom. “O tome će odlučiti magistar.”
“Kapetan Vansen je vođa, Hamore”, Cinnabar će predvodniku. “To već
znaš.”
Vansen suspregne osmijeh: to je i očekivao. “Međutim, pozdravljam vašu
pomoć, predvodniče Jaspise. Pazit ćemo na sigurnost vaših ljudi. Samo ćemo
istražiti neke šumove - ne očekujem borbu.”
Hamor frkne prekriživši mišićave ruke na širokim prsima. “Naravno da
očekujete - u suprotnom, poveli biste četu ovih hramskih gljivara s grabljama i
košarama. Magistar želi moje čuvare, što znači da postoje dobri izgledi da
nekome spljošte kljuku.”
“Vidjet ćemo.” Okrenuo se prema Cinnabaru. “Trebat ću oružje jer sam
došao razoružan. Gdje su ostali ljudi?”
“Čekaju vani”, reče magistar. “Pronaći ćemo vam neko probadalo vilenjaka,
a onda možete otići kad vas bude volja.”
“Dopustit ćete mi da se oprostim s Opal?” reče Chert, ustajući.
“Zašto?” upita Vansen. “Vi ne idete.”
“Ali htjeli ste da vam kažem...”
“Htio sam da mi odgovorite na pitanja i to ste učinili. A što se vodiča kroz
tunele tiče, imam dopuštenje povesti brata Antimona, mladića s izvrsnim znanjem
o ovom mjestu i bez vlastite obitelji... za razliku od vas. Stoga ušutite, meštre
Modri Kvare, i barem se noćas vratite svojoj ženi i dječaku.”
Chert ga zahvalno pogleda boreći se da pronađe riječi. Vansen se nije
zadržao dovoljno dugo da situacija postane neugodna. Vani su ih čekali Jaspisovi
čuvari, ljudi koje će odvesti u opasnost, a možda, neke od njih, čak i u smrt. U
ovom času, činjenica da su bili dvostruko niži od Ferrasa Vansena nije značila
apsolutno ništa.
*
Bilo je jednako čudno kao u Veleponoru, pomisli Vansen - ne, čudnije. Kad
samo pomisli da su se ovi prizori krili pod njegovim nogama svih godina što je
bio u Južnoj Međi...! Kaskadne stube bile su goleme, okomiti tunel u obliku
velike, prema dolje usmjerene spirale, kao da je kamen očvrsnuo oko vrtloga
koji je s vremenom istekao. Skakutave koraljne svjetiljke u rukama ljudi koji su
vijugali nizbrdo ispred njega nalikovale su na male zvijezde koje poskakuju u
olujnom oblaku.
Ovdje imam vlastitu Sjenovitu Branu, pomislio je. Ali umjesto dvije
različite zemlje jedna uz drugu, ovo su dvije zemlje jedna ispod druge, naša
Južna Međa iznad i sve ovo ispod.
“Pazite kuda hodate, kapetane”, zareža Jaspis. “Ovdje neće biti tako strašno
ako izgubite tlo pod nogama, ali malo dublje, propadali biste dugo. Radije se
naučite gledati kuda idete.”
“Dobro.” Vansen zastane na trenutak naslonivši uza zid oružje koje mu je
Cinnabar pronašao, “obrambenu sjekiru” kako ju je magistar nazvao, jednoručnu
bojnu sjekiru s kvrgavim maljem na suprotnom kraju sječiva. Podigao je ruke da
namjesti komad koralja vezan na čelo u njegovu malom fenjeru, a onda opet uzme
sjekiru. Bolećivo, zelenkasto svjetlo nije mnogo toga obasjavalo - Funderlinzi su
mnogo bolje vidjeli u ovim mračnim predjelima od njega. Poželio je da ima
dobru staromodnu baklju, ali kada ju je spomenuo, funderlinški predvodnik
pogledao ga je s gađenjem.
“O, njih bi nanjušili i čuli izdaleka, zar ne? Da ne spominjem koliko bi brzo
proždrla kisik u nekim tješnjim mjestima. Ne, kapetane, razmišljanje prepustite
starom Hamoru.”
Ali Funderlinzi imaju vatru, zar ne? Kuhaju i griju se na vatri - vidio sam
ih! A što je s kovačnicama? Naravno, prema onome što mu je Chaven rekao,
imali su vrlo složene sustave koji su izvlačili dim iz Funderlinškog grada, s
lijenim lepezama koje su se okretale poput kotača vodenice i povlačile otrovan
zrak uvis, a onda ga ispuhivale u zrak, iznad kamenog brijega na kojem je bila
podignuta Južna Međa.
Dimnjaci gdje mi živimo, bila je njegova zabavljena misao, ceste koje vode
ispod zaljeva do kopna i druge koje se usijecaju duboko ispod vode, ako mi je
Chert Modri Kvare rekao istinu. Funderlinzi posjeduju veću površinu ove hridi
od nas!
Blizu podnožja Kaskadnih stuba, s kamenim zidovima koji su se sada uzdizali
tako visoko iznad njih da njihova mala svjetla nisu mogla doprijeti do vrha,
Vansen i ostali izađoše u širok, otvoren prostor pun blijedih kamenih stupova
koji bijahu širi na vrhu i dnu nego u sredini. Nakon što su neko vrijeme hodali,
zaustavili su se naposljetku pred zidom u kojem bijaše probijeno nekoliko
tunelskih otvora.
“Ovo mjesto zovu Pet lukova”, šapne Jaspis.
Brat Antimon se neko vrijeme molio na jeziku koji Vansen nije razumio,
riječima punim grubih kah i zzz zvukova, dok je tuce čuvara pobožno pognulo
glave.
“Iza ovog mjesta”, reče akolit Vansenu kad je završio, “leže Vanjske
dvorane. Sada idemo iz Onog Što Bje Izgrađeno u Ono Što Je Naraslo.”
Ovo Ferrasu Vansenu nije imalo nikakva smisla, ali privikao se na to. “Jesmo
li daleko od mjesta... kako se zove... gdje su vaši redovnici?”
“Bušotina? Nismo daleko”, reče mu Antimon.
“Dovoljno blizu da bismo trebali začepiti usta”, priklopi Jaspis i pruži
dugačku dlakavu ruku da oštro pljusne jednog od svojih čuvara po potiljku,
ušutkavši ga u pola žamora. “Svi mi”, odsječno doda Jaspis.
Mladić kojega je kaznio dobaci predvodniku mrzovoljan pogled. Uza svu
surovost Hamora Jaspisa, Vansen se brinuo da ostali čuvari možda nisu dorasli
zadatku ako se pokaže da tu ičeg ima.
*
Odmah iza zavoja”, šapne Antimon. “Pustite da idem prvi i potražim nekoga
tko može razgovarati s nama. Ne bismo ih smjeli ometati više nego što je
potrebno - naposljetku, na svojim su Starješinskim šetnjama - tako nazivamo ovo
vrijeme izolacije i molitve.”
“Nećete poći sami - ti, Sirovo Željezo”, reče Jaspis čuvaru kojeg je ranije
kaznio. “Idi s njim. Pazi da ne upadne u nevolju i sretno ga vrati.”
Čovječuljak zvan Sirovo Željezo izgledao je zadovoljno što mu je dodijeljen
prikladno muževan zadatak: naduo se ispod teškog plašta spustio svoju kratku
funderlinšku helebardu, koja je više nalikovala šiljastom koplju nego pravoj
helebardi. Sirovo Željezo nije imao ni kacigu ni oklop; izuzev oružja, mogao je
biti običan redovnik.
Kako se možemo protiv nekoga boriti? pitao se Vansen. Vojska nam je
visoka do koljena i odjevena u vunu.
Par je otrčao niz vijugavi tunel te su brzo nestali iz vida. Vansen, kojega su
boljela leđa jer je na toliko mjesta bio primoran hodati gotovo presavijen, jedva
je uspio uhvatiti malo odmora kad se dvojac zvekećući vratio.
“Mrtvi su!” Antimonove oči bijahu tako razrogačene da se činilo kako se
nikad više neće potpuno zatvoriti. “Do jednog, u ćelijama!”
“Kako?” upita Jaspis prije nego je Vansen stigao prozboriti.
“Nismo vidjeli,” uzbuđeno će Sirovo Željezo, “ali jedan od njih je Mali
Kositar. Poznajem ga - jedva mu je trinaest godina!”
“Ali što ih je ubilo?” zahtijevao je Hamor Jaspis. “Je li bilo krvi?”
Ferras Vansen je bio stranac, a Jaspis njihov poznati vođa: Vansen je
razumio zašto su htjeli ostati uz ono što su znali, ali sadašnja zbrka mogla bi ih
kasnije stajati života. “Dopustite da ja postavljam pitanja, predvodnice”, rekao
je tiho, ali čvrsto. “Brate Antimone, što ste vidjeli? Samo ono što ste vidjeli, ne
ono što mislite da se dogodilo. I budimo tihi.”
Antimon duboko udahne. “Ćelije su jedna do druge, samo nekoliko koraka
odvojene i otvaraju se prema van. Svi su još u ćelijama, pognuti kao da su umrli
sjedeći. Četvorica njih - ne, petorica. Bilo ih je pet, a ostale su ćelije prazne.”
Zastao je na trenutak - Vansen mogaše vidjeti kako se smirivao sabirući misli.
“Ostale ćelije, koliko smo vidjeli, bile su prazne. Možda njih tuce. Onda smo se
vratili.”
“Je li bilo traga onomu što ih je ubilo? Jesu li bili hladni?”
Antimon je djelovao iznenađeno. “Nije bilo krvi, ali svi su bili mrtvi.
Nekima su oči bile otvorene! Nismo ih dirali. Nismo znali tko je još mogao biti
tamo promatrajući nas...”
Vansen nabere čelo. “Zvuči vrlo čudno. Ako su svi tako umrli, u ćelijama,
nisu pružili otpor. Sigurno su ih iznenadili. Ali da nije bilo krvi? Vrlo čudno.”
Da bolje obuhvati svoju obrambenu sjekiru, obrisao je dlanove o hlače. Chertova
žena Opal provela je dva dana spajajući komade funderlinške odjeće da mu
sašije prikladan par. “Hajdemo. Sirovo Željezo, ti zasad vodi, ali kad stignemo,
ja ću poći prvi.” Okrenuo se ostalima, koji su djelovali prilično zabrinuto - svi
osim Hamora Jaspisa, koji se cerio na krvožedan način. “Odsad idemo u tišini.
Ako morate nešto reći, uistinu morate, onda, za ime bogova, šapćite. Ako je ono
Sumračni narod, tiši su, lukaviji i okrutniji nego slutite, a mogu čuti šapat na
stotinu koraka.” Dok je to govorio, osjetio je trenutan ubod stida. Nije li mu Gyir
bio neka vrsta prijatelja? Ali izgubio je previše ljudi na Kolkanovu Polju i
drugdje, da bi ostale Qare smatrao ičim osim smrtnim neprijateljima. “Jeste li me
razumjeli? Dobro. Jaspise, stanite iza mene. Pokažite svojim momcima kako
čovjek ide ususret opasnosti.”
Ferras Vansen nije želio gubiti neobučene ljude (ili barem ljude koji nisu bili
vojnici), dok se on nalazio u stupici iza njih, nesposoban pomoći, te je odlučio
stati na čelo čim je mogao. Ali i u tome je postojao rizik: ako ga uhvate u
škripcu, možda mu ne budu mogli pomoći čak ni kad bi htjeli.
Kao što je Murroy znao reći, pomislio je - ako ne možeš biti vojnik, požuri
se i umri da možeš postati štit nekom drugom. Ako Vansen zaglavi u nekom
škripcu, to bi moglo dati priliku ostalima da se povuku i odnesu vijest u
Funderlinški grad.
Ipak, bilo bi lijepo imati pravi, pristojan vojnički štit. Pogotovo u škripcima,
pogotovo okružen svom ovom tamom. Njihovi tihi koraci počinjali su mu zvučati
poput bubnjeva. Qari su ih sigurno odavno čuli.
Vansen i njegova mala četa napokon su izašli iz uskog klanca na otvoren
prostor koji je Antimon nazivao Bušotine, podzemnu pećinu poput planinske
doline, sa zidovima izdubljenim okomitim naborima koji su ukoso nestajali u
tami izvan koraljnog svjetla. Velebne kamene brazde između nabora bijahu
izbušene rupama, od kojih neke bijahu prirodne, a neke očito isklesane ili
proširene inteligentnim rukama. Vansen nije mogao mnogo toga vidjeti na
slabom, zelenkastom svjetlu, ali ono što je vidio podsjetilo ga je na krševitije
visove Settlanda gdje su se stari trigonatski mistici sakrili pred mamcima
svakodnevnog života. Ali sigurno bi čak i oniri teško podnijeli život u ovim
teškim, mračnim dubinama. Vansen nikad nije pomislio da nebo može nedostajati
kao što izgladnjelu čovjeku nedostaje hrana, ali bilo je tako. O, bogovi na
Nebesima, pomislio je, dajte da poživim dovoljno dugo da opet ugledam svjetlo
dana!
Antimon pokaže prema najbližoj kamenoj brazdi i njezinom saću rupa. Prvi
put Vansen požali što su imali koraljne svjetiljke. Ako su se spremali suočiti s
nečim što je boravilo ovdje dolje bez svjetla ili s nekima od brojnog Sumračnog
naroda koji su živjeli u mraku, njihove svjetiljke, ma kako slabe, samo bi ih
učinile sporim metama.
Vansen je sada stupio na čelo, zaobilazeći tamna mjesta na podu koja su,
koliko je znao, mogla biti rupe kroz koje bi propao u središte zemlje. Dok se
približavao, opazio je da je najbliža ćelija zauzeta, a njezin stanar je napola
ispao van, raširenih i zgrčenih ruku. Na bolećivu svjetlu koralja, žrtva je
izgledala veoma mladoliko. Vansen priđe bliže i dotakne kožu funderlinškog
akolita. Bila je topla, ali je inače bio mlitav poput krpe, očiju napola otvorenih.
Pritisnuo je uho na Funderlingove grudi, ali ništa nije čuo. Mrtav, dakle, ali
koliko dugo?
Kao što je Antimon rekao, nepomična tijela zauzimala su nekolicinu škrto
namještenih ćelija u donjem redu, a jedno od njih bilo je tako maleno da je
Vansena čak i njegovo otvrdnuto srce zaboljelo u grudima. Dok su Jaspis i ostali
Funderlinzi klečali nad Malim Kositrom, gnjevno mrmljajući, Vansen se
primakne rubu istake, pitajući se koliko je još ćelija sadržavalo tijela, i kako su
svi umrli bez ikakvog traga na njima. Svaki mrtvac nalazio se u svojoj ćeliji, što
je naizgled ukazivalo na to da ih je propast sve zadesila istovremeno, ili krajnje
nečujno i brzo.
Prva ćelija na sljedećoj kamenoj padini bila je prazna, a Vansen se upravo
spremao nastaviti prema idućoj kad mu je svjetiljka pokazala nešto što nije vidio
u drugim ćelijama - rupu u dnu malog prostora koja je vodila dublje u stijenu.
Nagnuo se bliže. Pod ćelije, koji je u prethodnima bio besprijekorno čist, bio je
posut razbijenim kamenjem i prašinom. Rupa u stražnjem zidu izgledala je kao
nešto izvedeno na brzinu pomoću čekića i dlijeta. Ali zašto...?
Vansen odjednom shvati što gleda. Izašao je iz ćelije što je tiše mogao i
vratio se tamo gdje su ga ostali čekali, većinom uplašena izgleda, sada kad im je
srdžba splasnula.
“Mislim da smo pronašli mjesto gdje su se probili”, šapnuo je. “Ovuda.”
Jaspis ga je prvi slijedio, s Antimonom nekoliko koraka iza, ali ostali su
oklijevali. Vansen osjeti žalac ponovno oživjele brige. Ti neobučeni Funderlinzi
nisu bili vojnici - nisu bili ni približno pouzdani. Morat će to upamtiti.
Hamor Jaspis se okrene i prostrijeli pogledom svoje čuvare, lica nalik na
grotesknu krabulju na svjetlu njihovih fenjera. Njegovi ljudi brže-bolje
poustajaše, ali njihova nevoljkost se i dalje opažala.
“Ovo je rupa prokopana s druge strane”, reče Antimon dok je zurio u otvor u
dnu prazne ćelije.
“I to ne funderlinškim alatom”, tiho zareža Jaspis. “Ili funderlinškim znanjem.
Ovo je loše izvedeno. Vidite, rubovi su neravni.”
“Tuneli koje je Chert spominjao - tuneli Olujnog Kamena”, reče Vansen
Antimonu. “Jesmo li im blizu?”
“Ne znam. Da razmislim.” Antimon se uspravi iz čučnja u kojem je
pregledavao rupu. “Da, mislim da jesmo, iako nikada ne bismo išli do njih preko
Bušotina - s njima nas spaja prolaz mnogo bliže hramu. Ali da, prolaze iza ove
formacije.”
“Onda su ovo vrlo vjerojatno načinili Qari”, reče Vansen. “Njihova invazija
je možda već započela. Moramo se probiti na drugu stranu i vidjeti što je tamo”,
rekao je čuvarima. “Ne možemo izvijestiti Cinnabara i ostale ne znajući istinu.
Slijedite me. Držite se na okupu. I upamtite -tiho!”
Niski tunel iza ćelije bio je neravan put preko sipine i većeg odronjenog
kamenja, ponekad kroz tako male prostore da je Vansen bio prisiljen spustiti se
na koljena i ozbiljno se brinuti da se ne zaglavi. Jednom mu je ienjer zatreperio,
prigušio se i ugasio, ostavivši ga nekoliko trenutaka u gotovo potpunoj tami, dok
jedan od Funderlinga iza njega nije otkinuo komad vlastitog koralja i dodao mu
ga. Napokon se prolaz proširio te se mogao osoviti na noge, a nekoliko stotina
teturavih koraka poslije, iskoračio je iz još jednog grubog otvora u stijeni i na
drugoj se strani opet mogao uspraviti.
Dok su se Funderlinzi redali iza njega na mnogo širem prostoru, svjetlo
njihovih udruženih fenjera se pojačalo i osvijetlilo prolaz nekoliko tuceta koraka
širok, spomenik brižnoj izradbi i majstorskoj vještini čiji su svod, pod i zidovi
(izuzev rupe kroz koju su upravo došli i hrpe krhotina pokraj nje), bili posve
dovršeni, glatko izbrušenog kamena.
“Cesta Olujnog Kamena”, reče Antimon s prizvukom strahopoštovanja.
“Nikad nisam vidio jednu, tako daleko čak i od hrama.”
“Ceh će morati bolje stražariti nad njima, od ovog trenutka”, reče Vansen.
“Netko se očito probio odavde do Bušotina. Moramo se vratiti Cinnabaru i
ostalima s ovim vijestima.”
Okrenuo se i poveo ih u novi tunel, koji se činio još brutalnijim, životinjskim
kršem, nakon što su vidjeli pravo funderlinško djelo. Nisu daleko odmakli kada
mu je tračak svjetla privukao pažnju. Na trenutak je pomislio da je jedan od
Funderlinga nekako izbio na čelo, ali dio tunela u kojem je stajao bio je jedva
širi od njegovih ramena.
Trenutak kasnije, stvorenje koje mu je dolazilo ususret se uspravilo,
zaklonivši svjetlost iza sebe, a Vansen je zateturao natrag. Bilo je čovjekoliko,
ali jedva, veće od njega i prekriveno debelom, ljuskastom kožom. Oči mu bijahu
toliko uvučene ispod izbočenog čela, da su jedva odražavale svjetlo Vansenova
fenjera. Imao je samo trenutak da uoči kako je nešto na njegovu životinjsku licu
bilo pomalo nalik na majmunolike sluge Veleponora, a zatim je jedna golema
šaka, velika poput grobarove lopate, zamahnula prema njegovoj glavi. Vansen je
jedva uspio podići sjekiru, ali stvorova snaga tresnula ga je plosnatom
površinom njegova oružja po glavi te je ustuknuo, ošamućen, djelomice se
srušivši na Funderlinge iza njega, dok su oni vikali u stravi i zbrci.
“Aa-iyah Krjaazel!” krikne netko. “Nemoguće!”
“Duboki ettin!” vikne Antimon. “Bježite, kapetane, to je ettin!”
Ali nije se imalo kamo bježati. Stvor pred njim zagunđa dubokim zvukom
koji je Vansen mogao osjetiti u grudima. Još jednom je podigao svoju sjekiru, ali
dok je to radio, dugačak, šuplji štap iskrsnuo je čudovištu iza ramena, vijugajući
poput zmije. Oblak dima ili prašine dopro je kroz otvor i Vansen odjednom nije
mogao disati. Ispustio je oružje i zgrabio se za vrat, nastojeći pronaći ruke koje
su ga davile, ali nije bilo ničeg, tek rastuća crvena pustoš u njegovim plućima.
Dok je nemoćno kliznuo na pod, Ferras Vansen osjeti kako mu misli gasnu poput
svijeće bačene u bunar.
 10.
Spavači
“Nekoliko je vrsta goblina prema mišljenju Kaspara Dyelosa.
Najmanji se zovu Myanmoi, ili Ijudi-miševi, srednji se zovu
Utvare, a postoji nekolicina koja je krupna poput djece i može
doživjeti veliku starost.”
(iz “Traktata o Vilinskome narodu Eiona i Xanda”)
Isprva je Barrick jedva uspijevao ostati na nogama. Obronak bijaše neravan,
povijuše i trnovito grmlje rasli su zapleteni između drveća, a na svakih nekoliko
koraka golema kvrga blijede, žućkaste stijene stršila je iz zelenila poput
slomljene kosti da mu prepriječi put. Svilenci, međutim, nisu naizgled zaostajali:
još ih je mogao vidjeti među drvećem iza sebe, bijele prilike koje su skakale s
grane na granu poput sablasnih majmuna, ali bez agresivne žurbe koju su ranije
pokazivali.
Ptica je imala pravo, pomislio je. Svilenci se boje ovog mjesta kao svi
drugi.
To vjerojatno nije značilo ništa dobro za samog Barricka, naravno, osim što
možda dobije priliku da se odmori i razmisli. Stvorovi će ga čekati kada siđe, a
on još nije imao oružje s kojim bi ih dočekao, osim slomljenog koplja. A gdje je
Skurn? Je li ga ptica napokon jednom i za svagda napustila?
Zbog strmog obronka boljeli su ga pluća i noge. Kada više nije mogao vidjeti
nijednog od svojih progonitelja, zastao je da predahne, ali nije mogao prestati
misliti na njihova bezlična, nitima zamotana lica i gumene crne oči i kako možda
nečujno gmižu kroz drveće da ga opkole, pa se ubrzo primorao ustati i opet
počeo penjati, tražeći otvoren prostor i povoljniji položaj.
Obronak je postajao strmiji. Barrick se često morao pomagati rukama,
granama i istakama da bi se penjao, zbog čega ga je sakata ruka boljela gore nego
pluća, brideći i pekući ga sve dok mu oči nisu zasuzile. Beznadnost njegove
situacije počela ga je tištati. Nalazio se u stranoj zemlji - pogibeljnoj, nepoznatoj
zemlji punoj zloduha i čudovišnih stvorenja - i bio je gotovo sam. Koliko je dugo
mogao dalje ovako, bez pomoći, bez hrane, oružja ili makar mape? Svaki težak
pad ostavio bi ga onesposobljena, da čeka smrt...
Barrick naglo zapne i teško padne na ruke i koljena - toliko ga je zaboljelo da
je kriknuo. Spustio se na laktove, zureći u tlo na nekoliko palčeva pred sobom,
očiju mutnih od znoja i suza. Bilo je nešto čudno u vezi s tlom, shvatio je trenutak
poslije - nešto uistinu veoma čudno.
Na njemu je nešto pisalo.
Uspravio se. Klečao je na ploči od blijedog žućkastog kamena. Njemu
neprepoznatljivi simboli bijahu urezani duboko u površinu, a premda su ih kiša i
vjetar izlizali gotovo do nevidljivosti, bili su neupitno djelo neke inteligentne
ruke. Barrick se užurbano osovi na noge. Podigao je pogled i spazio da kresta
brijega nije tako daleko kako se činila - možda manje od sat vremena penjanja,
čak i njegovim šepavim korakom. Duboko je udahnuo i opet se obazreo oko sebe
za kakvim tragom svilenaca - ništa nije vidio, a čuo je samo uzdisanje vjetra kroz
drveće - tada se opet stao uspinjati. Čak i ako umre tu na Ukletom brijegu,
pomislio je, bilo bi lijepo najprije vidjeti vrh. Možda će se sivo nebo ondje
činiti vedrijim - to bi bilo nešto dobro. Barricku Eddonu su dozlogrdjeli magla i
sjenoviti predjeli.
Dok je s naporom svladavao posljednji uspon, opazio je da prijašnji
stanovnici ili gosti nisu samo urezali simbole u žuto kamenje: na nekim mjestima
krivine stjenovitih istaka bijahu iskorištene kao improvizirani krovovi, pod
kojima bijahu podignuti zakloni, premda je od njih malo toga ostalo, osim
pokojeg zida labavog kamenja koje je netko skupio i pažljivo naslagao. Dok se
približavao vrhu žućkaste istake, postajale su učestalije velike kvrge i krivuljasti
potezi stijena uza koje se zelenilo privijalo poput gruboga gunja. Primitivne
strukture također su postajale složenije, vremenu izložene gromade glatkog
brdskog stanca širile su se i spajale naslaganim kamenima, te čak nekakvim
grubim drvenim zidovima i krovovima, ali sve su bile prazne i odavno napuštene,
bez zaostalih tragova onih koji su ih nastanjivali, izuzev pokojeg mravima
sličnog traga uklesanih simbola na njihovim površinama.
Tu u zimzelenim visovima magla je bila gotovo jednako gusta i skliska kao u
podnožju brda, ali kraj je bio još tiši, čak bez povremenih ptičjih zvukova koje je
čuo dolje. Iako Barrick nije opazio ni traga svilencima već sat ili dulje, tiha
težina tog mjesta počela ga je lišavati hladnokrvnosti, čineći njegov plan da tu
ostane potpunpm besmislicom. Jedva se silio nastaviti uspon prema najvišem
grebenu, koji sada bijaše nadohvat ruke i iza kojega se nije vidjelo ništa osim
bisernosivog sumračnog neba.
Popeo se na izbočinu i vidio da je između njega i vrha preostao još samo
jedan humak od kamenja, zelenila i blatne zemlje, a ondje je bilo podignuto
najčudnije zdanje od svih, kupola zaobljenog kamenja koja je pod čudnim kutom
stršila iz drveća i zamršenog žbunja, s golemim ovalnim prozorom koji je zijevao
u šikari pokraj nje. Kameni put vijugao je posljednjim komadom obronka od
klupka puzavica u kojemu je stajao, vodeći do tamnog grebena točno ispod
ovalnog prozora. Palisada razbijenog kamenja koju je vidio iz tolike daljine,
nalik na razbijene zube, stršila je iz šumovitog vrhunca točno iznad neobičnog
zdanja.
Magla i oblaci obavijali su ovo čudno mjesto poput kakve krune od čepljeza
kakve su djeca nosila na svetkovini Onira Zakkasa. Isparine ovdje nisu bile samo
gušće nego u podnožju brda, već su se činile drugačije boje i čvrstoće. Barrick je
dugo zurio prije nego što je shvatio da nešto od toga nije uopće bila magla, već
dim koji se dizao između drveća po samom vrhu kreste.
Dim. Oblaci. Netko je živio na tom zabačenom mjestu. Na vrhu Ukletog
brijega.
Okrenuo se dok mu je srce kucalo još brže nego usred napornog uspona, ali
prije nego što je stigao koraknuti, do njega niz obronak dopre glas niotkuda i
odasvuda, blago odjekujući na vjetru duž obronka, ali i u njegovoj glavi.
“Dođi”, šapnuo je. “Čekamo te”
Barrick otkrije da više ne može zapovijedati vlastitim udovima, barem ne da
ga odnesu što dalje od čudne kuće na vrhu, kuće koja ga je čekala poput
napuštenog zdenca u koji je mogao upasti i utopiti se.
“Dođi. Dođi k nama. Čekamo te.”
Na njegovo zaprepaštenje, zatekao se kako naglo postaje pasivni promatrač
vlastitog tijela. Ono se okrenulo i stalo uspinjati izbočinom sve dok mu se
stopala nisu našla na kamenitu puteljku, a zatim je nastavilo prema kamenom
zdanju poput oblaka tjeranog vjetrom, dok je Barrick nemoćno promatrao iz
njega. Ovalni prozor i sjenoviti greben primicali su se sve bliže i bliže.
Posljednji potez vrha brijega uzdigao se nad njim na trenutak, a tada je prošao
kroz otvor u tamu.
Trenutak poslije tama se povukla pred sve jačim, crvenkastim svjetlom.
Barrick je malčice povratio vlast nad svojim udovima, ali jedva dovoljno da
časkom zastane, dok mu je srce lupalo trostrukom brzinom, prije nego što se
nepokolebljiva privlačna sila onoga što je ležalo pred njim opet napregnula.
“Dođi. Dugo smo čekali, ljudsko dijete. Počeli smo se bojati da smo krivo
shvatili ono što nam je dano.”
Kamena prostorija zaobljivala se prema gore poput kupole iznutra; neobičan,
blijed, pećinski prostor pet ili šest puta veći od Barricka, čiji je najviši dio bio
krcat rezbarijama, črčkarijama i zavijucima, jedva vidljivim kroz crni talog
dima. Crvena svjetlost i dim dopirali su iz malog ognja naloženog u kamenom
prstenu na podu punom krša i prašine. Tri zgrbljene prilike otprilike Barrickove
visine sjedile su iza njega na niskom kamenom podiju.
 “Umoran si”, reče mu glas. Tko je govorio? Spodobe pred njim nisu se
micale. “Možeš sjesti ako će ti biti lakše. Žalimo što ti nemamo štošta ponuditi
u pogledu hrane ili pića, ali naši običaji drugačiji su od tvojih.”
“Mnogo smo mu dali”, obrecne se drugi glas. Bio je gotovo identičan prvom
i podjednako bestjelesan, ali s prizvukom koji mu je nekako rekao da se radilo o
drugom govorniku. “Dali smo mu više nego što smo dali jedni drugima.”
“Jer to je svrha našeg postojanja. A ono što mu damo neće mu se militi”,
reče prvi glas.
Barrick je htio pobjeći, silno je to želio, ali i dalje se jedva mogao micati.
Gavran je imao pravo - bio je glup što je došao ovamo. Napokon je pronašao
glas. “Tko... tko ste vi?”
“Mi?” reče oštriji, drugi glas. “Nema tog imena kojim bismo se mogli
nazvati, a koje bi ti prepoznao ili razumio.”
“Reci mu”, javi se treći, sličan ostalima, ali možda stariji i krhkiji. “Reci
mu istinu. Mi smo Spavači. Mi smo odbačeni, neželjeni. Oni koji vide i ne
mogu drugo nego vidjeti.” Glas bijaše nalik na sablasno šuštanje na vrhu
prazne kule. Barrick žestoko zadrhti, ali ne mogaše pokrenuti udove da pobjegne.
“Plašiš dijete Sunčanih zemalja”, prvi će glas s blagim prijekorom. “Ne
razumije te.”
“Nisam dijete.” Barrick nije htio ove stvorove u svojoj glavi. Previše ga je
podsjećalo na posljednje trenutke pred Kerniosovim velebnim dverima - trenutke
u kojima je osjetio Gyirovu smrt. “Samo me pustite.”
“Ne razumije nas”, reče najslabiji od glasova. “Sve je izgubljeno, kao što
sam se bojao. Svijet je otišao predaleko...”
“Šutil” reče grublji drugi glas. “On je uljez. On je Sunčani. Krv ništa ne
znači pod danjom zvijezdom.”
“Ali sva je krv iste boje pod svjetlom Srebrnsjaja”, reče prvi. “Dijete, ne
boj se. Nećemo ti nauditi.”
“Govori u svoje ime”, javi se drugi glas. “Mogao bih mu spaliti misli kao
suhu travu. Ako mi zaprijeti, i hoću.”
“Sada bi ti trebao šutjeti, Hikate”, reče prvi glas. “Tvoja srdžba je
nepotrebna.”
“Prezreo nas je cijeli svijet”, reče onaj po imenu Hikat. “Gnijezdimo se u
samim kostima onih koji nas žele uništiti dok vrebaju na rubu jave. Moja
srdžba je nepotrebna, Hau? Ti si nepotreban, sa svojim nemogućim spletkama
i snovima.”
“Kada dolazi dijete?” reče drhtavi treći glas. “Spominjali ste dijete?”
“Dijete je već došlo, Hoorooene”, odgovori prvi glas. “Ovdje je.”
“Ah.” Slabašni glas ispusti nešto što je u Barrickovoj glavi nalikovalo na
uzdah. “Pitao sam se...”
“Zašto mi ovo radite?” Barrick se ponovno pokuša okrenuti i napustiti
kupolastu pećinu, ali ne mogaše prisiliti udove na poslušnost. “Vi ste svi ludi?
Ne razumijem ništa što govorite, ni jedne riječi. Tko ste vi?”
“Mi smo braća” krene Hau, “djeca...”
“Braća?” Ovo bijaše onaj zvan Hikat. “Budalo! Ti si mi majka -a on je
tvoj otac.”
“Imao sam sina, jednom...” drhtavo će Hoorooen.
Središnja od tri prilike polako ustane. Halje joj se rašire i na trenutak
Barrick ugleda tračak učmalog, bespolnog sivog mesa. Srce mu zapne i kanda se
ohladi u grudima; da je mogao otpuzati dalje od ognjišta, učinio bi to. Vidio je
kožu takve kamene boje na Jikuyinovom okrutnom slugi,
Ueni’ssohu, ali ovaj stvor djelovao je suho i ispijeno poput mumificiranog
trupla.
“Ali mi nismo on, neprijatelj, Barrick Eddon”, reče Hau kao da je mladić
izgovorio te misli naglas. “Nismo tvoji neprijatelji.”
“Otkud mi znate ime?” Činilo se više nego nemogućim, tu na kraju zemlje
kada ga je gotovo i sam zaboravio, i to ga je užasnulo. “Recite mi, prokleti bili -
otkud mi znate ime?”
“Napada nas\” povikne Hikat. “Moramoga uništiti...!”
“Tko je tamo?” zavapi Hoorooen.
“Mir, braćo. Samo je preplašen. Sjedni, Barrick Eddon. Poslušaj što ti
imamo za reći.”
Ono što ga je sprečavalo da pobjegne sada mu je pomoglo da sjedne uz
oganj. Na lelujavim plamenovima činilo se da tri prilike lebde pred njegovim
očima kao nešto što vidite u posljednjim trenucima budnog stanja.
“Svi smo rođeni nekad davno u gradu zvanom San”, počne Hau. “Istina je
da je Hoorooen najstariji, ali to se ne može pouzdano reći. Čak je i Hikat,
najmlađi, sada tako star da se ne sjećamo kada je došao na svijet.” “Došla”,
reče Hikat, i prvi put nešto od gnjevnog prizvuka nestade, a glas zazvuča
gotovo čežnjivo. “Iz nekog razloga slutim da sam bila žena.” “Nije važno”,
reče Hau, ali prijazno. “Stari smo. Iste smo krvi. Rodili smo se u narodu
zvanom Besani, u gradu zvanom San, ali otjerali su nas... ”
Barrick opet osjeti komešanje straha. “Besani!”
“Čekaj da čuješ cijelu našu priču. Nisu svi koji hodaju pod tamnim
svjetlima Sna okrutni poput onih koje si sreo, ali mi smo drugačiji od svih njih.
Mi smo Spavači.”
“Otjerali su nas”, reče Hoorooen. “Ja se jedini sjećam. Spavali smo, i to
ih je prepalo. Sanjali smo...”
“Da”, reče Hau. “Među Besanima samo smo mi sanjali, a naši snovi nisu
bili obične maštarije, već pravi odbljesci vatre u ništavilu. U svojim snovima
vidjeli smo da će bogovi propasti i da će se Besani okrenuti protiv njihovih
gospodara u Qul-na-Qaru. Vidjeli smo dolazak smrtnika u zemlju. Sve smo to
vidjeli i prorekli, ali naš nas narod nije poslušao. Bojali su nas se. Izgnali su
nas.”
“Nikad nisam vidjela tamna svjetla”, srdito će Hikat. “Oteli su mi moj
rodni dom”
“Vidjela si ih”, izjavi Hau. “Samo se ne sjećaš. Svi smo toliko izgubili,
toliko dugo čekali...”
“Ja... ne razumijem”, reče Barrick. “Vi... vi ste Besani? Ali mislio sam da
Besani ne spavaju...”
“Da ti pokažem.” Srednja prilika zabaci kukuljicu. Kao i u sivog čovjeka u
Veleponoru, koža fina i tanka poput svile obavijala mu je ispijeno lice, ali
Hauovu kožu je također izbrazdala čipka bezbrojnih sitnih bora, te je izgledao
kao da je sazdan od paučine. Najveća razlika, međutim, bila je u tome što, dok su
Ueni’ssohove oči bile netremične, srebrnomodre kugle, stvor koji stajaše pred
Barrickom imao je samo još više izborane kože pod čelom, očnih duplji praznih
poput pustinjskog pijeska.
“Slijepi ste...!”
“Ne vidimo kao drugi”, ispravi ga Hau. “Da smo bili poput svoje besam
braće, bili bismo uistinu slijepi. Ali u svojim snovima vidimo više od ikoga”
“Umorio sam se od tolikog gledanja”, tugaljivo će Hoorooen. Ono nikoga nije
usrećilo.”
“Istina nikoga ne usrećuje”, obrecne se Hikat. “Jer sve istine završavaju
smrću i tamom!’
“Tiho, dragi moji.” Hau se spusti na tlo, a onda pruži ruke prema svojim
prijateljima. Nakon kratkog oklijevanja, oboje prihvate pruženu ruku, tako da su
Spavači bili združeni. Hikat i Hoorooen tada pružiše svoje ruke s obje strane
malene vatre. Barrick je zurio u trojku preko plamenova, ne shvaćajući, ili ne
želeći shvatiti.
“Primi nas za ruke”, reče Hau. “Došao si ovamo s razlogom”
“Došao sam jer sam se izgubio - jer su me oni svileni stvorovi pokušavali
ubiti...!”
“Došao si ovamo jer si se rodio”, reče Hikat, opet nestrpljiva. Ispružene
ruke još su čekale na obje strane da ih Barrick primi. “Možda je počelo i prije
toga. Ali ovdje si i to dokazuje da tu pripadaš. Nitko ne dolazi na Brijeg Dva
Boga bez razloga.”
“U Knjizi Vatre i Ništavila nalazi se stranica za tebe”, reče Hau.
“Pročitajmo je.”
“Čekajte! Još jedna duša seže za tobom”, reče Hoorooen. “Duša blizanka
koja te traži.”
Briony. To je napokon prevagnulo u Barricku - bogovi, kako mu je
nedostajala! Primaknuo se malko bliže vatri kako bi dosegnuo dvije ponuđene
sive ruke. Prostorija nije bila hladna, ali činilo se da vatra ne da je nikakvu
toplinu, čak ni kad se nagnuo tako blizu, a njezina treperava svjetlost otkrivala je
jedva nešto više od najdubljih sjena. Unatoč iznenadnom užasu, daleko većem
nego što je prilika zahtijevala, dopustio je da mu ruka obuhvati suhe, skliske
prste Hikate i Hoorooena. Trenutak poslije oči su mu se protiv volje sklopile i
odjednom je padao - padao! Strmoglavljivao se nemoćno u tamu, mlatarajući
udovima...!
Ali gdje su mu bili udovi? Zašto se činilo da je on tek jedna teška misao, koja
propada u ništavilo?
Padao je. Naposljetku, nešto drugo osim tame zaiskrilo je u dubinama pod
njim. Na trenutak je pomislio da je to bilo neko golemo, okruglo more; časak
poslije činilo se poput ukrasnog jezerca srebrnkaste vode, s obalama od blijeda
kamena. Tada je vidio što je to bilo - zrcalo koje je nosio za Gyira, ali strahovito
uvećano. Imao je tek trenutak da se začudi tom preokretu, ideji da je mogao
propasti u nešto što mu se još i sada nalazilo u vlastitom džepu, a tada je propao
kroz njegovu hladnu površinu i izašao na drugu stranu.
Prestao se kretati. Zrcalo je, međutim, i dalje ostalo, ali sada je visjelo pred
njim nasuprot posve crnom polju, poput slike u Dvorani portreta u Južnoj Međi, a
on je u njemu mogao vidjeti svoje lice.
Ne, ne svoje lice: crte osobe u zrcalu nekako su se promijenile da on to nije
opazio, klizeći poput žive u nove položaje, mijenjajući boju poput kula Južne
Međe kada bi se jutarnje sunce pojavilo i uspelo nebom. Lice koje ga je gledalo
bilo je crnokoso i tamnoputo, vrlo mlado, ali i vrlo zabrinuto i upalo od umora.
Unatoč tome smatrao ju je lijepom. Bila je to ona, uistinu ona - nikad ju nije
vidio tako jasno! Lice u zrcalu bijaše ono tamnokose djevojke koja mu je odavno
opsjedala snove.
“Ti”, zapanjeno će ona - dakle i ona ga je mogla vidjeti. “Bojala sam se da si
zauvijek nestao.”
“Istini za volju, zamalo jesam.” Mogao ju je vidjeti i razumjeti bolje no ikad
prije, ali njihov razgovor i dalje je podsjećao na san, u kojem se neke stvari nisu
čak ni izgovorile, ali su se podrazumijevale, dok su druge bile neshvatljive i
nakon što bi ih izgovorili. “Tko si ti? I zašto... zašto te sada mogu vidjeti?”
“To te čini nesretnim?” upitala je s tračkom zabavljenosti. Bila je mlađa nego
što ju je zamišljao, još s natruhom dječjega na licu, ali premda joj je pogled bio
pametan i mio, nešto u njezinim očima činilo se zastrtim, posljedica preživljenih,
ali nezaboravljenih rana. Činilo se da stoji nekoliko pedalja od njega, ali bi
istovremeno zatreperila i gotovo iščezla kada bi pomaknuo pogled, poput nečega
viđenog kroz gustu maglu, poput nečega viđenog u snu.
Sve je to san. Odjednom se prestravio da se neće sjećati tog dragog, sada
poznatog lica kad se opet probudi.
Probudi? Ali nije se mogao čak ni sjetiti gdje je, a kamoli sanja li. Ako je
spavao, gdje je ležalo njegovo tijelo? Kako je stigao ovamo?
“Reci mi svoje ime, sablasni prijatelju?” upita ga ona. “Trebala bih ga znati,
ali ne znam. Ti si nafaz - duh? Tako si blijed. O, ako si duh, nadam se da si umro
sretan.”
“Nisam mrtav. Ja... sigurno nisam!”
“Još bolje, onda.” Nasmiješila se; zubi su joj blistali nasuprot tamnoj koži.
“Pogledaj - kosa ti je sva plamena poput mojeg vještičjeg pramena! Kako su
snovi čudni!”
Bila je u pravu - pramen njezine kose bio je crven poput njegove. Činilo se to
nečim dubljim od običnog srodstva. “Mislim da ni ja ne sanjam. Spavaš li?”
Razmislila je. “Ne znam. Mislim da spavam. A ti?”
“Nisam siguran.” Ali čim su mu misli počele skretati sa zrcala koje je visjelo
u tami, pobojao se da ga više neće moći pronaći. “Zašto se možemo vidjeti?
Čemu to?”
“Ne znam.” Izraz joj posta ozbiljan. “Ali to sigurno nešto znači. Bogovi ne
dijele takve darove bez razloga.”
To je zvučalo kao nešto što je upravo čuo ili i sam pomislio. “Kako se
zoveš?” Ali znao je, zar ne? Kako je mogla biti tako bliska, tako stvarna, tako...
važna, a ostati bezimena?
Nasmijala se, a on to osjeti poput hladnog povjetarca po užarenoj koži. “A
ti?”
“Ne sjećam se.”
“Ni ja. Teško se sjetiti imena u snovima. Ti si... ti si za mene samo on.
Bjeloputi mladić crvene kose. A ja sam... pa, ja sam ja.”
“Crnokosa djevojka.” Ali to ga ražalosti. “Htio sam ti znati ime. Moram ga
znati. Moram znati da si stvarna, da živiš. Izgubio sam jedinu drugu osobu do
koje mi je stalo...”
“Svoju sestru”, ona će, odjednom žalosna lica; a tada: “Odakle sam to
znala?”
“Možda sam ti rekao. Ali ne želim i tebe izgubiti. Kako se zoveš?”
Zurila je u njega, rastvorenih usana, kao da će nešto izustiti, ali je umjesto
toga dugo šutjela. Zrcalo se kanda sužavalo u tami, premda je još mogao vidjeti
njezine meke, guste trepavice, dug, uzak nos, čak i majušan madež na naušnici.
Bojao se, bude li predugo čekao u tišini, da će se zrcalo smanjiti i udaljiti od
njega. Zamalo je progovorio, ali je odjednom shvatio da ako se ona sada ne sjeti
svojeg imena, ako mu ga ne kaže, nikad i neće. Morao joj je vjerovati.
“Nekoć sam bila svećenica Roja”, izustila je naposljetku - polako, kao da
čita iz stare, oštećene knjige. “Zatim sam otišla živjeti s drugim odraslim ženama.
Bilo je toliko žena! Sve zbijene na okup, tračajući i spletkareći. Ali najgore je
bilo što smo sve pripadale... njemu. Groznome. Onda sam pobjegla. O, bogovi
me čuvali, ne želim mu se vratiti!”
Opet je čeznuo da prozbori, ali je nekako znao da ne smije. Morala ga je
sama otkriti.
“I neću se vratiti. Ostat ću slobodna. Radit ću što hoću. Umrijet ću prije nego
što mu dopustim da me iskoristi, kao igračku ili kao oružje.” Zastala je.
“Qinnitan. Zovem se Qinnitan.”
I u tom je trenu pronašao neočekivanu snagu, nešto ukorijenjeno u njemu
unatoč svoj onoj tami kroz koju je prošao, ukorijenjeno u njegovoj krvi, povijesti
i imenu. “A ja sam Barrick. Barrick Eddon.”
“Onda dođi k meni, Barrick Eddon, ili ću ja doći k tebi”, reče Qinnitan. “Jer
tako se bojim ostati sama...!”
I tada zrcalo uistinu propadne, obrćući se u tami poput srebrnog novčića
bačenog u bunar, poput blistave školjke zavitlane u ocean, poput zvijezde
padalice koja nestaje na beskrajnoj poljani noći...
“Qinnitan!” Ali sad je bio sam u ništavilu. Pokušao je opet osjetiti snagu i
sigurnost koju mu je dalo vlastito ime, spoznaja o vlastitoj živoj krvi, koja je
kolala njegovim žilama, vruća poput rastaljene kovine... Moja krv...
Tada ju je mogao vidjeti poput rijeke, crvene rijeke, kako se proteže u dva
smjera. Jedan put nestajao je u neprobojnoj, srebrnastoj magli. Drugi put vijugao
je natrag u tamu, ali u živu tamu punu kretnji i nagovještaja. Gotovo se činilo kao
da može posegnuti i ocrtati je prstom, kao crtu boje na zemljovidu, crtu koja je
označavala pokret, cestu, putanju, nešto što će ga odvesti k... k...
Srebro bljesne, pa bljesne još jednom zaslijepivši ga. Propao je u vruću
crvenu rijeku i na trenutak bio uvjeren da će ga ona uništiti, da će iskuhati sve što
je bio, čak i ime koje je upravo povratio.
Barrick, rekao je samom sebi, i bilo je to kao da je stajao na obali i
dovikivao ga drugom dijelu sebe, koji se utapao u grimiznoj bujici. Barrick
Eddon. Ja sam Barrick Eddon. Barrick od Rijeke Krvi...
Odjednom je ondje bilo još jedno lice, koje se zgrušavalo iz crvenila, baš
kao što mu se djevojčino lice ukazalo iz tame. Bijaše to muškarac, napola star,
napola mlad, bijele duge kose, sa zavojem omotanim preko očiju, lice nejasno
poznato, kao da ga je jednom vidio na kakvom starom novčiću.
Požuri, ljudsko dijete, reče slijepac. Uskoro će se sve kretati prebrzo da
mu možeš promijeniti tijek. Hrlimo prema tami. Srljamo prema kraju svega.
Dođi brzo, inače ćeš morati naučiti voljeti ništavilo.
A tada sve oko Barricka propade u još veću tamu, a i on je padao, ponovno
se strmoglavljujući u beskrajnu, crnu prazninu, pustu od svih osjećaja i misli,
okrznutu tek grubim, jecajućim vjetrom i sve tišim šapatom zaslijepljenog
čovjeka:
... Moraš naučiti voljeti ništavilo...
 11.
Sijeci i bodi
“U davnini, Zmeos i njegov brat Khors oteše Perinovu kći
Zoriju. Rat koji je uslijedio izmijenio je oblik zemlje, pa čak i
trajanje dana i noći. Gotovo svi učenjaci slažu se da su vilenjaci
stali na stranu Zmeosa, Stare Guje. Zbog toga, Trigonska crkva
još smatra qarski narod 'prokletima i izopćenima’.”
(iz “Traktata o Vilinskome narodu Eiona i Xanda”)
Princezo Briony,” reče gospa Ananka dok su sluge odnosile veći dio
prethodnog jela, “možete li mi reći kako odgajaju djecu na sjeveru?”
Nekoliko šapata i tih, preuranjen smijeh odjeknuše kraljevskom trpezom.
Briony poželje da ima uza se svoju prijateljicu, ali Ivgeniju su posjeli za jedan
od manje važnih stolova na drugom kraju dvorane, pa je mogla isto tako biti u
drugoj zemlji.
“Oprostite, barunice, nisam čula vaše pitanje.”
“Kako odgajaju djecu na sjeveru?” upita kraljeva ljubavnica. “Dopuštaju li
im da slobodno divljaju, kao što narod Pograničja čini s ovcama i drugim
životinjama?”
Briony se oprezno nasmiješi. “Ne puštamo sve životinje s lanca, gospo, ali za
one koje žive u područjima gdje trava raste u izobilju, razumljivo je iskoristiti
blagodati koje su podarili bogovi.”
“Ali mene zanimaju djeca, draga”, Ananka će s otrovnom umiljatošću. “Na
primjer, rečeno mi je da su vas naučili boriti se mačem i štitom. Vrlo uzbudljivo,
uvjerena sam, ali nama se to čini malko... necivilizirano. Nadam se da vas nisam
uvrijedila.”
Briony se nastojala i dalje smiješiti, ali to joj je postajalo sve teže. Nije
očekivala da će napad početi tako rano tijekom večeri - jedva su pojeli juhu - ali
nitko ovo nije mogao zaustaviti osim kralja, a Enander je izgledao kao da ga više
zanima vino i razgovor s privlačnom ženom s njegove druge strane.
Ovo je poput jedne od Shasovih vježbi s bodežom, reče u sebi Briony. U
kombinaciji s igranjem jedne od Finnovih izmišljenih uloga. Ako sam mogla i
jedno i drugo, mogu izvesti i ovo. “Kako biste me mogli uvrijediti, gospo?”
Briony upita kraljevu ljubavnicu, ne puštajući ni tračku ironije prodrijeti u svoje
riječi. “Kada ste mi vi i Njegova Visost tako ljubazno pružili gostoprimstvo, da
ne spominjem neprocjenjiv dar vašeg prijateljstva?”
 “Naravno”, polako će Ananka, kao da ponovno procjenjuje svoju strategiju.
Još jedan nalet šapata prohuja stolom. Oni koji su namjerno ignorirali Briony iz
društvenih razloga, sada su je otvoreno promatrali, kadri napokon udovoljiti
znatiželji. “Ali raspitujem se jer me nešto drugo zanima. Nešto što sam se nadala
da mi možete... pomoći shvatiti.”
Što god da se dogodi, ne dopusti da te uvuče u sukob, reče Briony u sebi.
Ovdje ona ima nadmoć i sve druge prednosti. “Naravno, gospo Ananka.”
Ananka namjesti ozbiljan izraz na svoje privlačno duguljasto lice. “Je li
istina da ste izazvali Hendona Tollyja na dvoboj? Mačem?”
Šapati postadoše nešto glasniji i oštriji - smijeh, uzdasi, izrazi nevjerice i
gađenja. Žene koje cijelog života nisu radile ništa napornije od vezenja, zurile su
u Briony kao da je nekakav bizaran primjer nezadovoljstva bogova - dvoglavi
ovan ili beznoga mačka. Izrazi na njihovim licima raspalili su plamen gnjeva u
Brionynoj utrobi, i na trenutak se jedva obuzdala da ne skoči na noge i tresne
posuđem o pod.
Svake noći ova ju je žena mučila. Bogovi, da mi je sada moj mač...!
“Izgubiš li živce, izgubit ćeš borbu.” Čula je Shasov grubi glas, kao da joj
je stajao kraj ramena. “Ratnik kojemu su misli uvijek bistre, uvijek je
naoružan.” Briony uzdahne. “Da bi glumila mir, moraš se sjetiti mira.”
To je bio Nevin Hewney u jednom od njegovih treznijih trenutaka. “Prizovi
taj osjećaj u svoje misli. Okusi ga kao komad voća." Sjetila se vožnje na kolima
kada su prešli granicu sa Syanom, kako se velebno prostranstvo doline rijeke
Esterian rastvorilo pred njom poput ruku prijatelja koji vas srdačno dočekuje.
“Izazvala sam ga, gospo”, rekla je bezbrižnim glasom. “Sada se kajem,
dakako. Nije bilo dolično i stavilo je teret na moje ostale goste.” Nije bilo ništa
loše u maloj uzvratnoj doskočici, međutim, zar ne? “Nijedna domaćica ne bi
smjela prisiljavati svoje goste da sudjeluju u njezinim nepristojnim postupcima.”
Drugi tihi hihot preletio je stolom, ali Briony se pričinilo da je smijeh bio
tračak suosjećajniji.
“Stavili ste mu mač pod grlo, zar ne?” umiljato će Ananka, kao da je i ona
samo težila olakšati nezgodan trenutak.
“Jesam, milostiva”, reče ona. Sa zadovoljstvom je shvatila da je većina
njezine srdžbe minula poput oluje. “Svakako jesam, a kao što rekoh, stidim se
toga. Ali ne zaboravimo, on je čovjek koji je uzurpirao moje obiteljsko
prijestolje. Zamislite kako biste se osjećali kada bi se netko od vašeg vjernog
plemstva”, Briony se sa smiješkom okrene, preletjevši pogledom po stolu,
“pokazao izdajnikom? Nevjerojatno, znam, ali i mi smo vjerovali Tollyjima.”
 Prvi je put, činilo se, privukla Enanderovu pozornost. “Niste imali pojma,
dakle?” upita kralj. “Nije li taj vojvoda Hendon živio na vašem dvoru?”
“Vojvoda je bio njegov brat Gailon, Visosti”, blago ga ispravi Briony. “A
Gailon je, moram priznati, bio bolji čovjek nego što sam smatrala. Hendon je i
njega ubio, kako se ispostavilo.”
Sada šapate nije prožeo smijeh. “Strašno”, reče jedna od žena, stara
vojvotkinja s perikom nalik na ptičje gnijezdo. “Sirotice. Kako ste se samo
morali bojati.”
Briony se opet osmjehne, što je stidljivije i skromnije mogla. Na kraju stola,
Anankino lice bilo je maska ljubazne suosjećajnosti, ali Briony nije sumnjala da
barunicu nimalo ne veseli kako se razgovor oteo njezinim uzdama. “Bojala sam
se - da, naravno. Prestravila. Ali učinila sam samo ono što bi svaka mlada
plemkinja učinila kada joj je očevo prijestolje u opasnosti. Pobjegla sam u
potragu za prijateljima. Pouzdanim prijateljima, poput kralja Enandera. I opet mu
zahvaljujem... i gospi Ananki... na svemu što su za mene učinili.” Podigla je
pehar i naklonila glavu u
Enanderovom smjeru. “Neka vam Tri Brata podare duge živote i dobro
zdravlje, ravno vašoj velikoj dobroti, Vaša Visosti.”
“Za Njegovu Visost”, ponoviše ostali, i ispiše. Enander je izgledao
iznenađeno, ali ne nesretno. Ananka je dobro skrivala svoju uzrujanost.
Briony je to smatrala pobjedom na oba polja.
Nakon što je Briony otpustila svoje dvorkinje, izvadila je poruku i
proučavala je peti ili šesti put otkad ju je primila prethodne noći.
Dođite u vrt u Vjetrokazovom dvorištu sat nakon sutona na
Kamendan.
Ležala je na njezinu pisaćem stolu kad se vratila, omotana priprostim
komadićem dretve umjesto voštanog pečata. Nije prepoznala rukopis, ali je
naslućivala tko ju je ostavio. Da bi bila sigurna, međutim, prišla je svojoj škrinji
i izvukla mušku odjeću koju je nosila putujući s Makewellovom družinom.
Poslala ju je na čišćenje, a onda pospremila - tko zna kada će joj opet zatrebati.
Čak i ova, možda najveća palača u Eionu, činila se jadnim i nesigurnim
skloništem nakon događaja protekle godine.
Ispod grubo tkane odjeće nalazila se vreća s njezinim Yisti noževima.
Podigla je duge skute, uz poprilično stenjanja i dahtanja dok se sagibala u korzetu
od kitove usi, te se upravo spremala opasati manji nož oko noge kada je shvatila
glupost svojeg postupka.
Što, zar će zamoliti neprijatelja da pričeka dok se bude kotrljala po tlu
nastojeći se domoći bodeža ispod podsuknje? Što je Shaso rekao? “Prouči svoju
odjeću.. .pronađi mjesta gdje ih možeš držati i izvući bez zapinjanja.” Što bi
pomislio da ju vidi kako se crvena lica muči da dosegne vlastitu nogu?
Odustala je i uspravila se. Navukla je ogrtač, a zatim gurnula manju od dvije
oštrice u rukav, upravo kad je netko zakucao na vrata njezine ložnice. Briony
pričeka trenutak prije nego što se sjetila da su joj dvorkinje otišle, a Feival
skupljao tračeve u sobi za služinčad, i da je bila sama. “Tko je tamo?” zazvala
je.
“Samo ja, princezo.”
Otvorila ih je, ali se nije odmakla da propusti prijateljicu. “Bogovi te čuvali,
Ivvie. Mislim da neću sići na večeru.”
Ivgenia joj promotri odjeću. “Izlazite, Snježna Medvjedice?” Ime je bilo
mala šala - njezina prijateljica voljela se pretvarati da je Briony stigla s dalekog,
zaleđenog sjevera.
“Ne, ne, samo mi je hladno.” Bilo je teško lagati nekome koga je smatrala
prijateljem, ali nije se mogla prisiliti da vjeruje ikome na dvoru, čak ni dragoj,
dobroćudnoj Ivgeniji e’ Doursos. “Ne osjećam se dobro, draga - noćas mi srce
malo zebe. Molim te, prenesi kralju i gospi Ananki moje najbolje želje.”
Kad je Ivgenia otišla, Briony pronađe cipele i navuče ih. Tjedan je bio suh,
što je bilo dobro - to je mogućnost čekanja na otvorenom činilo privlačnijom.
Ipak, dok je tiho hodala hodnikom, već su je podilazili žmarci.
Vjetrokazovo dvorište zvalo se tako prema golemu vjetrokazu u obliku
Perinova letećeg konja. Stajao je na vrhu visoke kule na jednom kraju dvorišta,
spomenik koji se mogao vidjeti s drugog kraja Tessisa i koji se često koristio kao
polazišna točka za orijentaciju. Sa suprotne strane najvišeg dvorišnog zida
pružala se sama Fenjerova Širina, golema, drevna ulica po kojoj je Širokdvor
dobio svoje ime: Briony je mogla čuti mukanje goveda, škripu i klopotanje kola i
povike uličnih prodavača. Na trenutak se zapitala kako bi bilo išetati iz palače na
veliku ulicu i jednostavno je slijediti kuda je vodila - pronaći život koji nije
imao ništa s dvorskim gledanjem kroz prste ili obiteljskom odgovornošću, život
bez čudovišta, vilenjaka, izdajica ili trovača. Kad bi samo mogla...!
“Pozdrav, gospo”, reče dubok glas kraj njezina uha.
Prije nego što je drugi slog utihnuo, okrenula se i podmetnula mu nož pod
grlo.
“Vidim da niste sretni što me vidite”, reče Dawet dan-Faar, glasom jedva
malo promuklijim zbog sječiva pritisnutog uz njegov grkljan. “Nisam siguran
zašto, princezo Briony, ali rado ću vam se ispričati čim odstranite svoju lijepu
oštricu s mojeg dušnika.”
“Zabavili ste se?” Spustila je nož i povukla se za korak. Zaboravila je miris
njegove kože i tihu potmulost njegova glasa, a nije joj se sviđalo to što su oni
budili u njoj. “Šuljati se u moje odaje da ostavite poruku? Vi muškarci, svi ste vi
dječaci na kraju krajeva, igrate se rata i uhođenja i kad za to nema potrebe.”
“Igramo?” Nadigao je obrvu. “Mislim da ono što se dogodilo vama i vašoj
obitelji pokazuje kako to nisu samo igre. Životi su na kocki.” “Zašto? Zbog
drugih muškaraca.” Spremila je nož u rukav. “Što će vam se dogoditi ako vas
ovdje uhvate, gospodine Dan-Faar?”
“Iskreno? Ništa što se ne bi dalo popraviti, ali radije ne bih ulagao energiju u
takve popravke, ako ih mogu izbjeći.”
“Onda sjednirao na klupu pod onom jabukom. Uglavnom je zaklonjena
pogledima s kolonade.” Povela ga je prema klupi i pažljivo pokupila skute na
stranu da može sjesti. Potapšala je drvo na doličnoj udaljenosti. “Evo, sjednite.
Ispričajte mi što vam se dogodilo otkad sam vas vidjela. Nismo imali vremena
razgovarati u svratištu.”
“Ah, da”, reče on. “Lažna žena, sa svojim musavim malim vlasnikom. Bilo
je to neugodno poslijepodne - umalo su me ulovili.”
“Oh, prestanite.” Briony odmahne glavom. “Rekoh vam, te mi igre dosađuju.
Uistinu mislite da vjerujem kako ste pobjegli bez ičije pomoći, je li?”
Pogledao ju je poprilično zapanjeno. “Kako to mislite, princezo?” “Zaista,
gospodine Dan-Faar. Što ste ono rekli kapetanu straže? ‘Tako mi Zosima
Salamandrosa, imate krivog čovjeka!’ Što, zakleli ste se Bogom Varalica kao
lozinkom i mislili ste da neću pogoditi? A zatim ona komedija od bijega, zgodno
kako ju nitko nije vidio? Nakon što sam provela mjesece s glumačkom družinom,
zar ste mislili da neću prepoznati prevaru i glumu? Kapetan straže vas je pustio.”
Osmijeh je igrao oko ruba Dawetovih usana, jedva vidljiv na svjetlu baklji.
“Ja sam... bez riječi”, izrekne naposljetku.
“Čak mogu naslutiti s kim ste se sporazumjeli”, reče ona. “Lord Jino, kraljev
glavni uhoda - da nije slučajno on? Ne, ne morate odgovoriti. Jedina prava
pitanja, gospodine Dan-Faar, odnose se na vaš stvaran odnos sa syanskim
dvorom. Tajni ste poslanik Ludisa Drakave u Hierosolu? Ili dvostruki špijun koji
zapravo radi za kralja Enandera, ali se pretvara da služi Drakavu?”
“Zadivljen sam, moja gospo”, reče Dawet. “Vidim da ste razmišljali, i to
pažljivo i dobro... ali bojim se da još niste gospodarica intriga kakvom se
smatrate.”
“O?” Zrak je sada postajao hladniji kako se spuštala noć. Zavukla je ruke u
rukave. “Što sam propustila?”
“Pretpostavili ste da sam vaš prijatelj, a ne neprijatelj.”
Trenutak poslije, Dawet je stisnuo njezina zapešća kroz rukav i zarobio ih u
čvrst stisak jedne ruke. U drugoj je držao nož, dulji i tanji od Brionyna, dok je
nježno položio sječivo uz njezin obraz.
“Gade! Vi... izdajniče! Vjerovala sam vam!”
“Točno tako, moja gospo. Vjerovali ste mi... ali zašto? Jer sam vam se divio?
Jer mi noge lijepo izgledaju u vunenim čarapama? Pa ipak, bio sam čovjek
tamničara vašeg oca kada ste me upoznali - loš temelj za prijateljstvo.”
“Bila sam dobra prema vama kad to nitko nije bio.” Briony je nastojala
polako premjestiti ravnotežu kako bi mogla snažno ritnuti Daweta u cjevanicu, u
nadi da će ga dovoljno ozlijediti kako bi mu se mogla istrgnuti iz stiska i izvući
vlastito sječivo. Radije bi ga udarila iznad - Shaso ju je vrlo temeljito podučio
najboljim točkama za udarce u borbi prsa o prsa - ali ni njezin kut ni podsuknje
ne bi joj to dopustile.
“Što nije važno, moja gospo. Pokušavam iznijeti tvrdnju.” Nagnuo se bliže,
tako da je tanko sječivo njegova noža bilo jednako blizu njegovu licu kao i
njezinu. “Pogrešno smatrate ljude moralnim bićima, kao da svaki mora odvagnuti
dobro i zlo koje mu je počinjeno i djelovati u skladu s tim, kao da su
nepodmitljivi suci koji razmatraju presudu.”
Briony se nastojala ne ukočiti. “O, znam da su ljudi podmitljivi... i
pokvareni... ne bojte se.”
Ritnula se nogom, nadajući se da će ga iznenaditi. Umjesto toga, Dawet je
zadržao stisak na njezinim zapešćima i zakačio joj nogu svojom, saplevši joj
drugu nogu pod njom. Briony sklizne s klupe, i bila bi pala da je Dawet nije
pridržao, te je visjela između njegove ruke i klupe poput strvine srne obješene
pred lovačkom kolibom. Njezin stid i bijes gotovo su nadmašili strah. “Pustite
me!”
“Kako želite, gospo.” Pustio ju je te je malo dalje pala na tlo.
Briony je već trenutak kasnije bila na nogama s nožem u ruci. “Ti! Kako se
usuđuješ? Kako...?”
“Kako se usuđujem što?” Izraz mu je bio prazan, gotovo okrutan, što je bilo
još bolje. Da joj se osmjehnuo, možda bi ga pokušala ubiti. “Pokazati vam kakva
ste bili budala? Veoma ste pametna djevojka, Briony Eddon, ali još ste samo to -
djevojka. Djevica, čak, ne sumnjam. Shvaćate li koliko ste riskirali vlastitu
sigurnost i obiteljsku sudbinu došavši ovamo na ovaj način?”
Yisti bodež pokoleba joj se u ruci. “Ne... ne kanite mi nauditi?”
“Tako mi Velike Majke, princezo, zar mislite da sam tolika budala da bih
pokušao napasti bjeloputu sjevernjačku djevojku u sjevernjačkom dvorcu, tamo
gdje me može čuti stotinu i više naoružanih stražara, a da joj barem ne stavim
ruku na usta?” Odmahnuo je glavom. “Recite mi da nisam toliko pogrešno
procijenio vašu inteligenciju, niti vi moju.”
“Podmetnuli ste mi nož pod grlo!”
“Da sam vam uistinu želio zlo, razoružao bih vas.” Pružio je ruku, brzo poput
samog Shasa, a možda i brže, i vlastitom joj oštricom izbio bodež iz ruke.
Zavrtio se u tami, nestavši nečujno u sjenovitoj vrtnoj gredici. “Sad ga idite
potražiti. Pričekat ću. Ne izgleda mi kao nož koji bi itko želio izgubiti.”
Kad se vratila, opet je sakrila Yisti bodež u rukav. “Da nije ove glupe haljine
izvukla bih oba noža, i jednoga biste u najmanju ruku imali u goljenici.”
Nasmiješio se, ali bez veselja. “Onda budimo oboje sretni što niste jer sam
prilično siguran da stvari ne bi prošle tako lako ni tako sretno kao što
pretpostavljate.”
“Ali zašto ste to učinili?” Opet je sjela, ovaj put opreznije, ali Dawet joj se
nijednim pokretom nije pokušao približiti. “Prepali ste me.” “Dobro, moja
gospo. To je prvo što sam čuo otkad sam vas ovdje sreo, što me veseli. Želim da
se bojite. U golemoj ste opasnosti. Kako vam to nije jasno?”
Zurila je u njega, nastojeći se opet prisjetiti lekcija, ne o ratovanju, već o
glumi. Ne bi valjalo dopustiti suzama da navru. Bilo bi to posve... ženski. “Da,
gospodine Dan-Faar, itekako mi je jasno, osobito nakon što me netko pokušao
otrovati prije tri dana, ali hvala na podsjetniku.” “Sarkazam vam loše služi,
princezo. Trebali biste mi zapravo zahvaljivati što sam iskren s vama, kada to
drugi ne žele biti ili ne mogu.” Pružio je ruku i nježno je položio na njezinu
nadlakticu. “Iskreno, volio bih da mi to nije posao. Volio bih da mi je netko
dodijelio ljepšu, ljubazniju ulogu...”
Ovaj put nije predvidio njezin napad. Pomaknula se tako brzo da je vršak
njezine oštrice pecnuo tusti dio njegove ruke prije nego što ju je stigao povući.
Ustao je, lica zastrta gnjevom, i strgnuo rukavicu da pregleda ranu. Nije to bila,
pomisli Briony, ozbiljna odmazda. “Vi mala...! Zašto ste to učinili?”
“Vi ste taj koji ste savjetovali nepovjerenje, gospodine Dan-Faar.” Teško je
disala, a srce joj je lupalo. “Govorite mi kako ste ljubazni, kako ste brižni, kako
su vam moji najbolji interesi na umu kada nikome drugome nisu. Vrlo dobro.
Počnite tako što ćete mi odgovoriti na pitanje, molim - što ste vi? Neprijatelj
kojemu sam ja slaba točka? Ili prijatelj? Želite mi biti brat ili ljubavnik? Provela
sam život u središtu javnih događanja. Vaša mi pažnja ne laska toliko da ću
izgubiti svaki pojam o tome tko sam i za čim težim, niti ću zaboraviti da vi očito
želite sve i želite to odmah.” Zurila je u njega. “Dakle, gospodine, što želite sa
mnom?”
Na trenutak Dawet je samo zurio u nju preko svoje ruke, dok je sisao mjesto
gdje ga je bocnula. “Princezo, ne znam. Istinu govoreći, nisam siguran da vas
više prepoznajem. Vrijeme koje ste proveli u progonstvu promijenilo vas je.”
“Pa to vas ne bi trebalo iznenaditi, zar ne?” Još jednom je pospremila bodež.
“Odlučite li opet razgovarati sa mnom - možda mi dati neku informaciju koja bi
mi bila od prave koristi, kao, recimo, što znate o mojem ocu - znate gdje me
možete pronaći.”
“Čekajte.” Dawet podigne ruku prema njoj kao da pristaje na okladu. “Dosta
je, Briony.”
“Princeza Briony, gospodine Dan-Faar. Ne poznajemo se tako dobro, niti ste
još dokazali svoje prijateljstvo.”
Ustuknuo je. “Teški ste, gospo. Nisam li vas upozorio u Južnoj Međi da vam
netko na vašem dvoru želi zlo?”
“Dajte, molim vas. Ako mi niste nikoga imenovali, od kakve je to bilo
koristi? Za kojeg vladara u cijelom svijetu to ne vrijedi? Niste mi ništa loše
napravili, poslaniče, ali koliko mogu vidjeti, niste mi učinili nikakvu uslugu,
osim što ste me počastili darom svojeg društva.” Popustila je dovoljno da mu
uputi polovičan smiješak. “Dar koji nije bezvrijedan, ali teško da je dokaz
vječne vjernosti.”
Odmahnuo je glavom. “Postali ste tvrdokorna djevojka, princezo.” “Ostala
sam na životu kada su mnogi željeli suprotno. Sad mi pričajte o ocu ili dopustite
da se oprostimo i sklonimo s ove hladne noći.” “Nema se što reći. Kad sam
napustio Hierosol da bih došao ovamo, još je bio zatočenik Ludisa Drakave.
Otad sam čuo iste glasine kao vi - da je Ludis pobjegao, da su vam oca predali
autarhu, da će Hierosol svakog trena pasti...”
“Što? Predali su ga... autarhu? To nisam čula... o, Milosrdna Zorijo, reci da
to nije istina! Kakva je to ludost?”
“Ali... sigurno ste čuli priču. Mnogi ljudi u Tessisu je prepričavaju - govori
se da ga je Ludis prodao u zamjenu za vlastiti bijeg. Ali ne bojte se previše,
gospo, to je zasad samo glasina. Ništa se sigurno ne zna...” Gnjevno je
prosiktala. “Braćine mi krvi! Nitko od ovih prokletih Syanaca nije mi o tome
rekao ni riječi!” Pružila je ruku i ubrala pupoljak s grane blizu svoje glave i
zadržala ga na trenutak. Bez suza, podsjetila se. Zgnječila ga je prstima i pustila
da latice padnu. “Ispričajte mi sve što ste čuli.” Suze su se povukle ne doprijevši
joj do očiju. Osjetila je krutu studen u grudima, kao da joj je led nicao na srcu.
“Kao što rekoh, gospo, to su samo priče, prilično zbrkane i...”
“Ne tješite me, Dan-Faar. Više nisam dijete. Samo me... uputite.” Uzela je
dah. Noć se kanda privila bliže; studena tama u njoj penjala joj se u susret.
“Možda sam izgubila obiteljsko prijestolje, ali vratit ću ga, u to se kunem, a naši
će se neprijatelji pokajati za svoja djela. Da, kunem se u to glavama samih
bogova.” Podigla je pogled prema Dawetovu iznenađenom licu, jedva vidljivom
na svjetlu s otvorenog prozora iznad njih. “Buljite, čovječe. Pametnije iskoristite
vrijeme. Recite mi ono što želim znati.”
 12.
Dobra žena; dobar muškarac i pjesnik
“Priča se da su samo jedan kralj i kraljica vladali vilenjacima
od vremena bogova, besmrtan par poznat po mnogim imenima, ali
najčešće zvan Eenur i Sakuri, barem tako kaže Rhantys, koji je
navodno imao prijatelje među Qarima. Neke priče čak tvrde da su
ovi besmrtni vladari brat i sestra, poput monarha drevnogXisa.”
(iz “Traktata o Vilinskome narodu Eiona i Xanda”)
Matt Tinwright ju je tražio po unutrašnjoj i vanjskoj utvrdi cijelu
desetonoćnicu i dulje, iskoristivši skoro svaki slobodan trenutak kad nije bio na
dvoru ili bdio nad Elaninim sporim oporavkom, pa je bilo razočaravajuće što ju
je napokon pronašao tek nedaleko od unajmljene sobe u blizini Skimmerske
lagune u rubnoj četvrti. Činilo se da je došla na priličan glas među prognanima iz
kopnenog grada, izbjeglicama koji su sada živjeli u najbjednijim uvjetima,
stiješnjeni u opsjednutom dvorcu.
Kad je prvi put spazio majku, nije joj odmah prišao, već je slijedio visoku,
koštunjavu ženu dok je išla Šipovom ulicom od trgovine do otrcane trgovine s
košarom u ruci, očito skupljajući hranu za one manje sretne. Njegova majka,
mračno pomisli Tinwright, nikad nije imala teškoća pronaći one koje je smatrala
manje sretnijima od sebe. Mogla ih je nanjušiti kao lovački pas plijen.
Ipak, nije mogao ne opaziti da je unatoč neospornom poštenju svoje zadaće,
spremala u džep svaki četvrti ili peti komadić hrane, hljebac pljesnivog kruha ili
proklijali luk, očito za sebe.
Pristupio joj je naposljetku u blizini velikog hrama na Tržnici gdje je turala
komade hrane u ruke prognanika koji su ondje živjeli u žalosnom logoru šatora
načinjenih od štapova i izlizanih gunjeva. Gledajući njezine brze pokrete i
istaknut, oštar nos, Tinwright nije mogao da se ne sjeti kako ju je otac nazvao u
jednom od svojih bezobzirnijih trenutaka - “ona prokleta žuna koja u sve
zabada svoj kljun.”
“Ako vas zabole zubi,” govorila je jednom starcu dok joj je prilazio, “sami
ste krivi, a ne moj dobri kruh koji vam besplatno dajem.” “Majko...?” reče
Tinwright.
Ona se okrenu i pogleda ga. Koščata ruka poletjela joj je na grudi i k
drvenom, bademastom Zorijinom mjehuriću koji je nosila na špagi oko vrata.
“Tako mi Trigona, što je ovo? Blažena Braćo, jesi li to ti, Matthias?” Odmjerila
ga je od glave do pete. “Kaputić ti je dobar, ali prljav, kako vidim. ‘Neka vam
odjeća ne bude pohabana i masna’, kaže sveta knjiga. Potjerali su te s dvora,
dakle?”
Osjetio je kako se crveni od gnjeva i frustracije. “‘Pohabana i prljava’, ne
‘Pohabana i masna’. Ne, majko, vrlo sam omiljen na dvoru. I tebi ljubazan
pozdrav. Drago mi je što vidim da si dobro.”
Mahnula je rukom prema otprilike pola tuceta muškaraca i žena koji su se
natisnuli oko nje, svi pohabani i prljavi koliko je to moguće. “Bogovi mi daju
dobro zdravlje jer svoje najbolje dajem drugima.” Oči joj se suziše dok je
odmjeravala najbližeg starca. “Žvači hranu, ti”, rekla je strogo. “Ne gutaj je, i ne
pokušavaj od mene iskamčiti još.”
“Gdje stanuješ, majko?”
“Bogovi skrbe za mene”, ona će nehajno, što je vjerojatno značilo da je
spavala gdje je stigla, kao i većina ostalih izbjeglica s kopna u ovom
prenapučenom, smrdljivom gradu-unutar-grada. “Zašto? Došao si mi ponuditi
ložnicu u palači? Pokajao si se što si vrijeđao bogove pijenjem i bludničenjem,
pa želiš opet steći njihovu naklonost tako što nudiš milostinju ženi koja te
rodila?”
Tinwright udahne prije nego što će odgovoriti. “Uvijek si bila opčinjena
idejom o mojem pijančevanju i bludničenju. Pitam se je li posve dolično da
jedna majka tako često spominje takve stvari.”
Imao je zadovoljstvo vidjeti je kako se crveni. “Zločesto si dijete - uvijek si
to bio! Govorim samo kako bih ukazala na tvoje pogreške, bez primisli na
vlastitu korist. Naravno da to znači kako sam uvijek prezrena, prvo od strane
tvojeg oca, a sada i od tebe, ali neću se skrivati kada znam da se volja bogova ne
izvršava.”
“Što je onda volja bogova, majko?” Tinwright je bio blizu toga da ode,
unatoč očajnoj situaciji u kojoj se nalazio. Nije joj uopće trebao prići. “Reci mi,
molim te.”
“Jasno je. Vrijeme je da se odrekneš tog rasipničkog života koji vodiš,
Matthiase. Vino, žene i poezija - ništa od toga ne mili se bogovima. Rad, dečko -
pravi, trijezan rad - to ti treba. Sveta knjiga nam kaže: ‘Onome koji ne radi,
ispraznit će se oči.’“
Tinwright uzdahne. Sveta knjiga bila je, dakako, Knjiga Trigona, ali njegova
je majka, čini se, imala pristup verziji koju nitko drugi nije vidio. Bio je prilično
siguran da je izvorna opomena glasila “Onome tko ne želi gledati, otvorit će se
oči”, ali bilo je besmisleno prepirati se s njom o tim stvarima. “Neka mi bogovi
posvjedoče, majko, nisam kanio započeti prepirku. Počnimo razgovor ispočetka.
Došao sam ti reći da znam gdje možeš odsjesti. Nije palača, ali je čisto i čestito.
Nadigla je obrvu. “Zaista? Napokon ćeš postati dobar sin?”
Stisnuo je zube. “Valjda, majko. Možemo li ubrzo krenuti da ti pokažem to
mjesto?”
“Kad ovdje završim. Poslušnom djetetu neće smetati da pričeka.” Nije ni
čudo što nijedno od njezine djece nije predugo ostalo kod kuće, pomisli
Tinwright.
Naslonio se na stup i gledao dok je završavala dijeliti tvrdi kruh i stroge
opomene okupljenim siromasima.
*
Smiješak koji se počeo širiti licem njegove majke kada je ugledala čistu,
lijepo namještenu sobu odjednom se ukočio poput suhe ribe kad je opazila usnulu
djevojku. Zinula je. “Svete mi Braće! Načinila je znak Trojice na grudima tako
živahno kao da se brani od bačena koplja. “O, nebeski očevi i majke, obranite
me! Što je ovo? Što je ovo?”
“To je gospa Elan M’Cory, majko...” počeo je, ali Anamesiya Tinwright već
se nastojala progurati pokraj njega, natrag kroz vrata.
“Ne želim imati ništa s tim!” rekla je. “Pobožna sam žena!
“I ona je!” Tinwright je pokuša uhvatiti za ruku i primi udarac nadlanicom
jedne od njezinih krupnih ručetina dok je nastojala pobjeći. “Dovraga i bestraga,
majko, hoćeš li stati i saslušati me!
“Neću dijeliti krov s tvojom djevojčurom!” zakriještala je, i dalje se
otimajući iz njegova sputavajućeg stiska. Neki prolaznici zastali su da promotre
zanimljivu predstavu; drugi susjedi gledali su s prozora na katu. Tinwright
prokune ispod glasa.
“Samo uđi unutra. Daj da objasnim. Tako ti svih bogova, majko, hoćeš li
prestati?”
Prostrijelila ga je bijesnim pogledom, smrtno blijedog lica, izuzev ružičastih
točki na obrazima. “Neću ti pomoći da umoriš djevojčino dijete, bludniče!
Poznajem ljude s tog dvora i njihove opačine. Tvoj otac ti je čitao knjige kad si
bio mlad, unatoč mojim upozorenjima - znala sam da će te iskvariti! Znala sam
da ćeš stremiti previsoko!”
“Neka je prokleta ova zbrka, majko, zašutjet ćeš i slušati!” Povukao ju je
unutra i zatvorio vrata, a onda se naslonio na njih da joj zapriječi bijeg.
“Djevojka je nevina, kao i ja - pa, njoj nisam ništa napravio. Nema djeteta.
Razumiješ? Nema djeteta!”
Zapanjeno ga je gledala. “Što, već si počinio to zlodjelo, ubio si jedno od
božjih nevinih i sada želiš da je njegujem?”
Poniknuo je glavom moleći se za strpljenje, iako nije bio posve siguran tko bi
mogao biti najbolji primalac takvog zahtjeva. Zosim, njegov bog zaštitnik, bio je
zloglasno nezainteresiran za tu posebnu vrlinu, ili zapravo za vrlinu općenito. Na
kraju, Tinwright ponudi svoju molitvu božici Zoriji, za koju se tvrdilo da je
dobra u takvim stvarima.
Ako me uopće sasluša, nakon što sam toliko odugovlačio s njezinom
pjesmom. Ali kako si je mogao pomoći kad je njegova muza, princeza Briony,
Zorijino zemaljsko utjelovljenje, nestala? To je bio početak mojeg pada. Ali i
uspon mi je bio tako kratak! Zorijo, sigurno zaslužujem malo samilosti?
Bilo božičinom zaslugom ili ne, trenutak poslije se uistinu osjetio smirenijim.
Elan se počela meškoljiti kao da izranja iz velikih dubina, očiju i dalje
sklopljenih, blijeda lica, izmučena i zbunjena.
“Pažljivo slušaj, majko. Spasio sam gospu Elan od nekoga tko joj je htio
zlo.” Nije se usuđivao reći joj da je čovjek od kojeg ju je spasio bio Hendon
Tolly, samoprozvani zaštitnik dvorca: njegova mati je gajila duboko i
instinktivno poštovanje prema svim vrstama autoriteta te je mogla istog trena
izmarširati van i oboje ih prokazati. “Bolesna je jer sam joj morao dati lijek kako
bih je izvukao iz palače i iz pandži tog čovjeka. Nije ništa loše napravila,
razumiješ? Ona je žrtva - kao Zoria, shvaćaš? Kao sama Blažena Zoria, istjerana
na snijeg, sama i bez prijatelja.”
Njegova majka veoma sumnjičavo prijeđe pogledom s njega na Elan. “Kako
da u to povjerujem? Kako mogu biti sigurna da ne praviš budalu od mene?
‘Bogovi pomažu onima koji presađuju svoje njive’, kao što knjiga kaže.”
“Obrađuju. Obrađuju svoje njive. Ali ako mi ne vjeruješ, pitaj je sama, kad
se probudi.” Pokazao je prema kutu sobe i malom stolu stavljenom po strani.
“Ondje je lavor i krpa. Treba je okupati, a... nije mi se činilo priličnim da sam to
učinim. Donijet ću vam objema štogod hrane, i još gunjeva iz palače.”
Ideja o gunjevima iz palače vidno ju je zagolicala, ali njegova se mati nije
dala tako lako nagovoriti. “Ali koliko dugo moram ostati? Gdje ću spavati?”
“Možeš spavati u postelji, naravno.” Otvorio je vrata i već napola zakoračio
van. “Velika je postelja. I vrlo udobna. Madrac je pun meke, čiste, nove slame.”
Načinio je još jedan korak. Već je skoro bio vani. Skoro...
“Stajat će te jednu morsku zvijezdu”, rekla je. “Tjedno.”
“Molim?” Bijes uskipje u njemu. “Srebrnu morsku zvijezdu? Kakva to majka
pokušava opljačkati vlastitog sina?”
“Zašto bih radila bez nadnice? Ako mi ne želiš pomoći, svojoj vlastitoj krvi,
možeš unajmiti kakvu djevojku iz onih krčmi u kojima uvijek provodiš vrijeme.”
 Buljio je u nju. Imala je na licu izraz koji je mrzio; rumenilo srdžbe od ranije
sada se gotovo pretvorilo u rumenilo pobjede - izraz koji je govorio da je znala
kako će biti po njenom. Jesu li joj se bogovi uistinu obraćali? Je li nekako znala
kako se Brigid zaklela da mu više neće pomagati, da je bio stjeran u kut bez
izlaza, riskirajući vlastiti život?
“Majko, shvaćaš li da, ako se nekako pronese glas da je gospa Elan tu,
čovjek... čovjek koji je traži dat će me ubiti? Da ne spominjem što će učiniti njoj,
ovoj sirotoj, nedužnoj djevojci?”
Sada je svoje duge ruke prekrižila na grudima. “Razlog više zašto mi ne bi
trebao uskratiti milodar koji tražim. Ne postoji prevelika cijena za sigurnost ove
djevojke. Ne mogu vjerovati da bi ijedno moje dijete prezalo pred takvom
sitnicom.”
Zurio je u nju. “Neću ti plaćati morsku zvijezdu svake desetonoćnice, majko.
Ne mogu si to priuštiti. Platit ću ti dvije mjesečno dok se ne oporavi dovoljno da
može otići. Hranit ću te, a ovu ćeš sobu moći zvati svojom.”
“Misliš, dijelit ću s nekim sobu i postelju. S ovom nesretnom ženom, koja
nosi bogovi znaju kakvu zarazu, jadnica. Dvije i pol mjesečno, Matthias. Nebo će
te nagraditi jer pravedno postupaš.”
Nije mogao zamisliti da je Nebo mnogo marilo za pola morske zvijezde
mjesečno, ali ju je trebao više nego što je ona trebala njega, i to je osjetila, kao i
uvijek.
“Dobro”, rekao je. “Dvije i pol mjesečno.”
“A da pokažeš kako misliš ozbiljno...?” upitala je, pruživši dugačku ruku.
“Ozbiljno...?”
“Želiš da se brinem o njoj, zar ne? Što ako moram k ljekarniku?”
Predao je svoju posljednju morsku zvijezdu.
*
Hodao je pokraj trošnih molova na sjeverozapadnom rubu Skimmerske
lagune, šutkajući grumen suhog katrana. Vonj ribe i soli sve je prožimao. Unatoč
grozoti koju je na sebe svalio kako bi si kupio slobodu kretanja, nije žurio s
povratkom u kraljevsku rezidenciju.
Žena koju ljubim i za koju sam riskirao život, prezire me kao da sam
gamad. Ne, nije istina - gamad bi smatrala nedužnom u usporedbi sa mnom.
Preživljavam na dvoru samo zahvaljujući dobroj volji onog istog čovjeka
kojega sam na prijevaru lišio njegove žrtve i koji će me ubiti bez oklijevanja
ako ikada dozna. A sada sam prisiljen davati posljednje pare kako bih unajmio
vlastitu majku - ženu za koju bih platio još više samo da bih je izbjegao. Može
li mi život biti jadniji?
Matt Timvright je tek kasnije shvatio da su u tom trenutku bogovi sigurno čuli
njegove izazovne riječi i udarili u smijeh. To je sigurno bila najmasnija šala koju
su čuli cijelog dana.
“Oj”, reče krupan lik koji je iskoraknuo preda nj da mu zapriječi put. “Oj,
kakvo iznenađenje. Poznajem te! Ti si bakalar kojem dugujem batine.”
Timvright podigne pogled, trepćući. Pred njim stajahu dva krupna muškarca
odjevena kao lučki radnici. Nijedan nije bio ni približno ugodnog izgleda, ali je
onaj bliži imao blijedo, mesnato lice koje mu se učinilo mučno poznatim.
O, Nebesa, kakva sam ja budala što vas izazivam! To je onaj prokleti
stražar iz Jazavčevih čizama - onaj koji me htio samljeti u papar jer sam mu
preoteo žensku. Zdepasti čovjek sada međutim nije bio odjeven kao vojnik. Je
li to bio dobar znak? Ili loš?
“Bojim se da ste me s nekim zamijenili, gospodine...” rekao je, spustivši
pogled dok se pomicao u stranu. Ruka krupna poput šunke na Siročevo poleti
naprijed i savije mu ovratnik kaputića, zaustavivši ga u pola koraka i prikovavši
na mjestu.
“O, mislim da nisam, susjede. Mislim da te dobro poznajem - iako nisam
znao tko si kad su nas poslali da te tražimo. Sad, moje pitanje glasi, trebamo li ti
polomiti rebra odmah i riskirati srebrnjak koji će nam platiti kad te isporučimo?”
Okrenuo se svom gotovo jednako ružnom suputniku. “Misliš da će nam Njegova
Velmožnost ipak platiti ako mu dovedemo ovu vreću govana s nekoliko
polomljenih kostiju?”
Njegov je prijatelj naizgled ozbiljno o tome premišljao. “Gazda je prilično
ćudljiv i ne bih ga htio razljutiti. Ovoga želi živog, to je sve što znam.”
“Možemo reći da je zapeo i lupio u zid nekoliko puta”, predloži Tinwrightov
mučitelj smijuljeći se. “Neće biti prvi put da je jedan od naših zarobljenika
doživio malu nesreću.”
Zatvorenik? Gazda? Što se ovdje događalo? Do tog trena, Tinwright je
osjećao tek mučnu slutnju batina. Preživio ih je nekoliko, premda ga je pomisao
užasavala. Ali zvučalo je kao da zapravo planiraju nešto gore.
Tolfy? Došli su po njega na zahtjev Hendona Tollyja? Je li Elanin mučitelj
otkrio što je učinio? Srce Matta Tinwrighta odjednom se uzlupalo tako jako da je
osjetio vrtoglavicu i mučninu u želucu. “Iskreno, pogriješili ste.” Pokušao se
izmigoljiti, ali stražar je ispružio drugu ručerdu i ćušnuo Tinwrighta tako snažno
po glavi da je dugo vremena vidio samo bljesak bijelog svjetla i čuo samo glasnu
zvonjavu, kao da mu je glava postala golemo zvono koje odbija sat. Kad mu se
svijest vratila, vukli su ga ulicama, a noge su mu posrtale i strugale dok su ga dva
muškarca gotovo nosila.
“Još jednu riječ i rado ću to ponoviti dvaput jače”, reče bljedunjavi.
“Zapravo, sljedeći put ću ti samo zavrnuti mudima dok ne budeš vrisnuo kao
djevojčica. Što kažeš na to?”
Tinwright se držao nijeme molitve. Zoria ga je čula, kao i Zosim, Trojica
Braće, i sva ostala božanstva kojih se mogao prisjetiti, uključujući neka koja je
možda izmislio za svoje pjesme.
Međutim, umjesto da ga vode prema dvorcu, uskoro je postalo jasno da su
neugodni tipovi imali neko drugo odredište. Nosili su Tinwrighta nizom uskih
ulica, zatim preko mosta do istočne strane lagune, stigavši naposljetku do krčme
na pilonima koja se uzdizala točno iznad vode. Mjesto nije imalo naziv, samo
dugačak, zahrđali harpun obješen iznad ulaznih vrata. Unutra bijaše mračno, a
kad su ga napokon grubo prenijeli preko praga, Tinwright se osjećao kao da ga
nose u zaleđenu prijestolnicu samog Kerniosa. Nije mogao ne opaziti kako je
unutra, međutim, vonjalo više na domenu morskog-brata Erivora, dok se hladan,
vlažan zrak tog mjesta uzdizao i okružio ga, mijazam ribe, krvi i rasola.
Činilo se da su sve mušterije krčme Skimmeri. Dok su on i njegovi uznici išli
glavnom prostorijom niskoga svoda, brodari su se okrenuli da ih pogledaju
ravnodušnim očima ispod teških vjeđa, poput bare pune žaba koje čekaju da uljez
prođe kako bi mogle nastaviti svoju kreketavu pjesmu.
Zašto su me doveli ovamo? zapita se Timvright. Ne znam ništa o
Skimmerima osim one vogarke. Nikad im nisam naudio. Zašto bi mi netko ovdje
htio zlo?
Visok, ali pogrbljen Skimmer stane im na put. Bio je star, sudeći po njegovoj
tvrdoj, gruboj koži, i nosio je pravu košulju s rukavima, što je bilo pomalo
neobično među narodom koji često nije nosio nikakvu odjeću na gornjem dijelu
tijela, čak ni za hladna vremena. “Što trebate, gospodo?” upitao je grlenim
glasom. Sve oči u prostoriji i dalje su ih naizgled promatrale, mirne ali napete.
Stražar mesnatog lica nije se trudio zvučati uljudno. “Imamo posla u stražnjoj
sobi, riboliki. A tebi su već platili.”
“Ah, naravno”, reče stari Skimmer, sklanjajući im se s puta. “Samo naprijed.
Čeka vas.”
Vrata stražnje sobe bila su tako niska da se Matt Timvright morao sagnuti da
se kroz njih provuče. Njegovi zarobitelji su mu pomogli, pritisnuvši mu glavu
dovoljno jako da mu je krenulo u vratu. Kad su mu dopustili da se opet uspravi,
zatekao se u maloj prostoriji koju je uglavnom zauzimao krupan, bradati
muškarac koji je sjedio za oguljenim drvenim stolom.
 “Pronašli ste ga, vidim.” Osmijeh Avina Bronea podsjećao je Tinwrigh- ta
na zubate vukove ili gladne medvjede. “Na izlasku iz njegove... ljubavne odaje,
je li?”
Matt Tinwright, ionako prestravljen, umalo glasno uzdahne. Zar je Brone
znao? Ne - nemoguće! Sigurno misli da je Timvright išao na kakav nedopušteni
sastanak u luci.
“Ne znam za to, lorde”, reče stražar koji je izrazio zanimanje da pomogne
Tinwrightu nekoliko puta lupiti u zid. “Samo smo ga čekali na ulici koju ste nam
spomenuli i tamo je i bio.”
“Dobro. Dođite k meni kasnije i dobit ćete nagradu za nalaznika. Dobar
posao, ljudi.”
“Hvala, gospodstvo”, reče stražar. “Večeras? Da svratimo večeras?”
“Što?” Brone je već mislio na nešto drugo. “O, dobro. Nećete mi dati
veresiju do Zadnjeg dana?”
“Naravno, gospodstvo. Samo... treba nam nešto.” Mesnati se okrenuo svojem
suputniku, koji kimne.
“Dakako, onda.” Mahnuo je rukom i dvojica muškaraca izađu. U sobici je
neugodno dugo vladala tišina dok je Brone zurio u Tinwrighta, mjereći ga od
glave do pete, kao mesar koji proučava truplo koje se sprema rasjeći na komade.
Matt Tinwright, kojemu su se tresla koljena, nije mogao ne zapitati se je li ovo
bila neka neslana šala na njegov račun. Sada, kad su stražari otišli, je li se trebao
dati u trk i pokušati pobjeći? Je li Brone tražio kakvu izliku da ga ubije? Ne, to
nije imalo smisla. Vrijeme kada mu je Brone prijetio ostalo je daleko iza njih i
mnogo se otad promijenilo. Avin Brone je izgubio vlast u Južnoj Međi po svemu
osim po imenu - Tinwright je znao da su ga lišili položaja vrhovnog
zapovjednika prije više mjeseci u korist jednog od Tollyjevih saveznika,
okrutnog Berkana Hooda. Brada grofa Zemljinkraja sada je bila više sijeda nego
tamna, a izgledao je, ako išta, još zdepastiji nego prije. Zašto bi i dalje želio zlo
jadnom Tinwrightu?
“Zašto sam ovdje, gospodaru?” napokon je pronašao hrabrosti upitati.
Brone je na trenutak zurio u njega prije nego što se nagnuo naprijed. Činilo se
da bi mu se namrgođene obrve mogle iznenada vinuti s lica i poletjeti poput
šišmiša. Podigao je ruku i uperio debeli prst ravno u svojeg zarobljenika. “Ne...
volim ...pjesnike.”
Tinwrightu je trebalo prilično vremena da prestane gutati. “Ž-ž-žao m-mi je”,
propenta naposljetku. “Nisam htio...”
“Začepi gubicu, Tinwrighte.” Brone naglo tresne rukom o stol takvom snagom
da su se zidovi sobice zatresli. Tinwright je morao priznati da je možda ispustio
mali, djevojački vrisak. “Znam sve o tebi”, nastavi krupni čovjek. “Prevarant.
Laskavac. Besposličar i ništarija. Ono malo uspjeha stekao si ulizivanjem
boljima od sebe, a većina njih bili su ljudi poput Nevina Hewneyja i njegove
sorte, koji su najgori šljam.” Brone se silovito namrgodi; da je rekao Tinwrightu
kako će ga živa pojesti, kao opaki div u dječjoj priči, pjesnik bi povjerovao.
Umjesto toga, glas grofa Zemljinkraja postade tiši, dublji, podrhtavajući od
gnjeva koji je kanda prijetio gorim stvarima u budućnosti nego što ih je Matt
Tinwright mogao zamisliti. “Ali onda si došao u palaču. Uhitili su te. Upleo si se
sa zločinačkom nakanom da iskoristiš kraljevsku obitelj. A umjesto da su ti
odsjekli glavu kao izdajničkoj vucibatini koja jesi, darovana ti je nagrada
dostojna junaka - pokroviteljstvo same princeze Briony i mjesto na dvoru. O,
kako si se morao hihotati na to.”
“Ne... nisam se zapravo hihotao, gospodine...”
“Začepi. A kako si naplatio to nevjerojatno dobročinstvo? Oteo si velikašicu
iz kraljevske rezidencije i držiš je kao zarobljenicu! Tako mi Trojice, čovječe,
krvnici će svake noći bdjeti do sitnih sati smišljajući nove načine da ti oderu
kožu s tijela!”
Onzna\ Timvright se nije mogao suzdržati - briznuo je u plač. “Tako mi svih
bogova, kunem se da nije tako! Bila je... ona je...! O, molim vas, lorde Brone, ne
dajte me na muke. Siromah sam čovjek. Htio sam samo dobro. Ne poznajete
Elan, ona je tako dobra, tako lijepa, a Tolly je bio tako okrutan prema njoj...”
Zaustavio se, užasnut, sjetivši se da je možda pogoršao situaciju optuživši
trenutnog gospodara Južne Međe. “Ne, ja... ona... vi...” Tinwright nije znao što bi
rekao - njegova propast bila je potpuna i konačna. Ušutio je izuzev tihog jecanja.
Jedna od Broneovih čupavih obrva polako se nadigne. “Tolly? Što Tolly ima
s tim? Govori, čovječe, ili ću postupak započeti sam i ostaviti te tek toliko na
životu da možeš izdahnuti priznanje pred lordom protektorom.”
Tinwright stane govoriti, a riječi su navirale iz njega bez imalo njegovih
uobičajenih pretenzija na domišljatost, objašnjenja i isprike; sudarale su se
međusobno, kadikad padajući na nos, poput ovaca koje srljaju prestrmim
planinskim puteljkom. Kad je završio, sjeo je i brisao lice, vireći kroz prste u
Bronea, koji je šutio, duboko zamišljen, ali i dalje se strašno mršteći, kao da
oklijeva dopustiti tom izrazu da mu ostavi lice, jer zna da će ga uskoro opet
zatrebati.
“Mlad si, je li tako?” naglo upita Brone.
Svi uobičajeni prigovori poletješe mu na usne, ali Timvright samo obliže
svoje suhe usnice i reče: “Dvadeset mi je godina, gospodine.” Grof srese
glavom. “Pretpostavljam da sam neke od tvojih pogrešaka i ja mogao napraviti u
tvojim godinama.” Dobacio je Tinwrightu pogled. “Ali one ne uključuju otmicu
Elan M’Cory iz dvorca. To je težak prijestup, dečko. On vodi na krvnikov panj.”
Suze opet napuniše Tinwrightove oči. “O, bogovi. Kako sam spao na ovo?”
“Loše društvo”, oštro će Brone. “Družiti se s piscima drama i pjesnicima
znači tratiti vrijeme s lopovima i luđacima - kakvo dobro može proizaći iz toga?
Ali možda za tebe nije sve svršeno - ne još. Ako slučaj gospodarice M’Cory
ostane skriven lordu protektoru, možda ipak doživiš časnu starost. Ali riskirao
bih zbog tebe, znajući za to i šuteći. Učinio bih se suučesnikom...” Stresao je
glavom, mrko, tužno. “Ne, bojim se da se ne mogu izložiti tolikom riziku. Imam
obitelj, posjede, vazale. Ne bi bilo pošteno...”
“O, molim vas, grofe Brone.” Činilo se da krupni čovjek malčice popušta,
priklanjajući se milosti. Tinwright je nastojao da mu riječi budu slatke i
uvjerljive. “Molim vas - učinio sam to samo zato da spasim nevinu djevojku!
Učinit ću sve za vas ako me poštedite te strašne sudbine. Mojoj će sirotoj majci
prepući srce.” Što je bila gnusna laž, naravno: Anamesiya Tinwright bi
vjerojatno bila oduševljena što su se njezina najcrnja proročanstva ostvarila.
“Možda. Možda. Ali ako se izložim takvom riziku - pustim te iako znam da si
kriv, i k tome još zataškam tu krivnju! - onda i ti moraš nešto učiniti za mene.”
“Bilo što. Da vam prenosim poruke?” Jednom je čuo glasine da su Hewney i
drugi obavljali slične usluge za Bronea. “Da otputujem na strani dvor?” Mogao
je svakako zamisliti daleko strašnije usude nego ostaviti majku, svoje probleme i
ovaj prljavi grad na nekoliko mjeseci.
“Ne, mislim da ćeš mi više koristiti bliže kući”, reče Brone. “Zapravo, dobro
bi mi došao čovjek koji ima pristup Hendonu Tollyju i njegovu najbližem
kružoku. Imam brojna pitanja na koja želim odgovore, a ti, Matty Tinwrighte - ti
ćeš biti moja uhoda.”
“Uhoda? Da uhodim... Hendona Tollyja?”
“O, ne samo njega. Imam mnogo pitanja i mnogo potreba. Postoji izvjestan
predmet za koji moram saznati gdje se nalazi - čak je moguće da ću od tebe
zatražiti da mi ga doneseš. Sumnjam da ga čuvaju u odajama Okrosa, novog
dvorskog liječnika. Ne izgledaj tako zabrinuto, Tinwrighte, nije to ništa posebno
vrijedno - to je obično zrcalo.”
Zrcalo? Da to nije možda bilo ono s kojim je Tolly mučio Elan? Ali samo bi
se budala ili luđak približili nečemu takvom...!
Matt Tinwright je zurio u grofa s rastućim užasom. “Vi... niste ni kanili reći
Tollyju. On vas je otjerao! Samo ste htjeli uhodu!”
Avin Brone se zavali natrag i ispreplete prste na širokom trbuhu. “Ne
zamaraj glavu istinom, pjesniče. To nije tvoje polje rada.”
 Tinwrightovo srce se uzlupalo, ali je sada bio gnjevan, gnjevan i ponižen što
su ga nadmudrili kao običnog tikvana. “Što ako odem Tollyju i rečem mu da ste
me pokušali učiniti uhodom u njegovu taboru?” Brone zabaci glavu i nasmije se.
“Pa što? Bi li ti se svidjelo da čuje moju stranu priče - istinu o gospi Elan? A
ako bih se zbog toga našao u istoj nevolji kao i ti, imam imanje daleko od Južne
Međe kamo se mogu povući i ljude koji će me štititi. Što ti imaš, pisarčiću?
Samo vrat koji će se rascijepiti pod krvnikovom sjekirom poput fine kobasice.”
Tinwright nesvjesno podigne ruku k vratu. “Ali što ako me Tolly ulovi?”
Opet je bio na rubu suza.
“Onda ćeš se zateći u istoj situaciji kao kad bih mu ja rekao što si napravio.
Razlika je u tome, bude li po mome, da će o tebi ovisiti hoćeš li se kloniti
nevolja. Odem li Hendonu Tollyju - pa, nevolja će te vrlo brzo sustići, u to nema
sumnje.”
Tinwright je zurio u starca. “Vi... vi ste sotona.”
“Ja sam političar. Postoji razlika, ali prezelen si da je shvatiš. Sad pažljivo
slušaj, pjesniče, jer ću ti reći što moraš učiniti za mene...”
 13:
Lizanje igle
“Priča se da je za prvih godina postojanja Hierosola, kada je
on bio tek oveće obalno selo, velebni grad Qara zvan Yashamaar
stajao na suprotnoj strani Kulloanskog tjesnaca, i da je trgovina
između ljudi južnog kontinenta i ove vilinske utvrde jedan od
razloga brzog procvata Hierosola.”
(iz “Traktata o Vilinskome narodu Eiona i Xanda”)
Barrick Eddon. Kakvo čudno, čudno ime. Na trenutak, Qinnitan nije mogla
shvatiti zašto joj je prolazilo glavom dok je ležala u mraku, opet i iznova poput
riječi jedne od molitvi koju ju je naučio otac kad je bila dijete. Barrick. Barrick
Eddon. Barrick...
San joj navre u sjećanje. Pokušala je sjesti, ali mali je Golub ležao uz nju,
isprepleten s njom, te bi bilo preteško otpetljati se ne probudivši ga.
Što je značila ta vizija? Vidjela je plamenokosog mladića nekoliko puta u
snovima, ali ovaj put je bilo drugačije: iako se nije mogla sjetiti svega što su si
rekli, vodili su, koliko se sjećala, pravi razgovor. Ali zašto joj je bio darovan
takav dar, ako je to uistinu bio dar? Što su bogovi kanili? Ako je vizija potekla
od svetih pčela kojima je služila, od Zlatnog Nushashevog Roja, ne bi li joj jedna
od prijateljica iz tih dana, poput Duny, trebala doći u san? Zašto neki
sjevernjački mladić kojeg nikad nije srela ni vidjela na javi?
Ipak, nije mogla izbaciti Barricka Eddona iz misli, ne samo zato što mu je
napokon saznala ime. Osjećala je njegov očaj kao vlastiti - ne onako kako je
ćutjela Golubovu tugu, već kao da je uistinu mogla osjetiti neznančevo srce, kao
da je ista krv nekako tekla njihovim žilama. Ali to je bilo nemoguće, naravno...
Qinnitan opet osjeti Golubovo meškoljenje i pogleda uvis u tamu. Nije znala
koliko je sati, je li noć ili jutro, jer im kabina nije imala prozore, a buka posade
izvana nije mnogo odavala: nije još naučila brodsku rutinu dovoljno dobro da bi
prepoznala različite smjene prema njihovim glasovima i zovovima.
Kako je čeznula za malo svjetlosti! Mornari joj nisu dopustili svjetiljku iz
straha da će se zapaliti, što je bilo glupo. Qinnitan nije mnogo stalo do njezinog
života - svakako bi ga rado dala ako bi je jedino to izbavilo iz Sulepisovih ruku -
ali ne bi žrtvovala dječaka dok je postojala makar tanašna nada da ga spasi.
Ipak, uz voštanicu ili svjetiljku dugi noćni sati brže bi protjecali. Mogla je
spavati tek određenu količinu vremena - iako se činilo da Golub može spavati
kad god i koliko god hoće. Ali Qinnitan bi bilo draže da ima u što gledati kad
nije mogla spavati. Još bolja bi bila knjiga - Baz’u Jev ili neka druga poezija,
bilo što da joj odvrati misli od njezina položaja.
Ali to se neće dogoditi, barem dok je njihov tamničar vodio glavnu riječ. Bio
je okrutan, oštrouman i činilo se da nema nimalo srca. Pokušala je sve - nevinost,
koketiranje, djetinjasti strah; ništa ga nije dirnulo. Kako je mogla očekivati da će
prevariti takvog čovjeka, čovjeka od hladnog kamena? Ali nije mogla ni odustati.
Svjetlo. Najmanje sitnice odjednom su se činile golemima kada se nisu mogle
dobiti. Svjetlo. Neko štivo. Sloboda da ide kamo želi. Sloboda od straha od
mučenja i smrti od ruku mahnitog kralja. Darovi koje većina ljudi nije ni znala da
posjeduje, a koje bi Qinnitan cijenila više od sveg zlata na svijetu.
Ali u ovom trenutku, samo je željela svjetiljku...
Tada joj je sinula ideja - užasnula ju je, ali nije se mogla otarasiti nakon što
se pojavila. Golub je zastenjao u snu i stisnuo joj ruku kao da je mogao osjetiti o
čemu je razmišljala, ali Qinnitan ga je jedva primijetila. Brod se dizao i padao
na sidru, a njegove daske tiho su škripale dok je ležala u mračnoj kabini stisnuta
uz dječaka, kujući plan kako će ili pobjeći ili umrijeti.

Daikonas Vo ustao je prije zore, kao što mu je bio običaj. Nikad nije trebao
mnogo sna, što je bilo dobro: dom iz njegova djetinjstva, sa stalnim dolascima i
odlascima muških posjetilaca i pijanim zabavama, nikad ga nije previše nudio.
Razgovarao je s kapetanom broda i s optimarhom, vođom vojnika na brodu,
probudivši ih obojicu u kabinama prije nego što je prva zraka zore dotakla
oblake na nebu i uvjerivši ih da je teško reći što će biti gore po njih ako se išta
dogodi djevojci dok ga ne bude - autarhov bijes ili srdžba samog Voa.
Nijednome se čovjeku nije svidio, ali kojemu jest? Bilo je važno da je imao
autarhovu ovlast. Još bolje, vidio je bljesak straha u obojici, bolje skriven u
kapetanovu ljutitu pogledu nego u optimarhovu (koji je imao tek nekoliko činova
više od samog Voa), ali je bio ondje, i dalje vidljiv. Uzdao se u taj strah više
nego što se uzdao u strah od autarha. Sulepis je uistinu tjerao strah u kosti, ali bio
je daleko. Vo je bio tu i htio je da upamte kako će se vratiti do večeri.
Uspeo se iz čamca na mol i udaljio bez osvrtanja, ostavljajući veslače da
tresu glavama i prave znakove protiv uroka. Vo je uživao u svojoj
nepopularnosti. Bilo je drugačije s njegovom četom, kad je morao godinama
živjeti s istim ljudima. Nije htio pobuditi takvo neprijateljstvo da se svi odluče
udružiti i zaklati ga dok spava. Ali na brodu, gdje ih je nekolicina imala viši čin
od njega, a samo je zadaća koju mu je povjerio autarh ulijevala poštovanje, htio
ih je sve zadržati na odstojanju. Najveća prijetnja, naposljetku, nije dolazila od
očitih neprijatelja već od navodnih saveznika. Tako se ljude moglo uhvatiti
nespremne. Tako su ubijali kraljeve i autarhe.
Agamid se uzdizao pred njim na tri mjesta, trolistu bregova po kojima je bio
slavan, a koji su gledali na lučki grad ugniježđen na obroncima podno najvišeg
brijega i raštrkan sve do ruba širokog zaljeva. Čak i u zoru mjesto je već vrvjelo
aktivnošću, njegove ceste bijahu pune kola koja su pristizala s molova prema
bazaru s jutarnjim ulovom ribe i prvom robom s trgovačkih brodova koji su
pristali tijekom noći. Goveda su mukala, ljudi se međusobno dozivali, djeca
vriskala i smijala se dok su ih tjerali s puta - bila je to točno ona vrsta živahnog
prizora zbog koje je Vo poželio da nekakva golema ledena oluja siđe sa sjevera i
sve zaledi, prekrivajući cijelu zemlju gunjem ledene tišine. To bi vrijedilo
vidjeti! Sva ta brbljava, buljooka lica, zaustavljena u pokretu poput ribe u
zaleđenu jezeru i nikakav zvuk osim umilne, neljudske pjesme vjetra.
Vo se provlačio od tezge do tezge pitajući vlasnike gdje može pronaći
ljekarnika zvanog Kimir, čijeg se imena jedan od mornara prisjećao s ranijeg
putovanja i gadnog slučaja kozica. Neki od njih razljutili su se što ih u
pripremama za dan prekida netko tko nije ni kanio potrošiti novac, ali pogled u
Voove hladne oči brzo ih je učinio smjernima i željnima pomoći. Napokon je
pronašao trgovinu u nizu tamnih, puzavicama obraslih kuća, nekoliko stotina
koraka uz prvi brijeg, na stražnjem rubu bazara.
Sama trgovina bila je točno onakva kakvu je očekivao, stropa isprepletenog
uzicama s kojih je visjelo lišće, cvijeće, voće, granje i korijenje, poda
pokrivenog košarama, kutijama i glinenim ćupovima, od kojih neki bijahu
začepljeni voskom ili čak olovom. Osim stola, uz jedan zid stajala je komoda
viša od čovjeka, s tucetom malih ladica, kudikamo najskuplji komad namještaja u
prostoriji. Pokraj nje na stolcu sjedio je mršav, bradat starac u prljavoj halji s
crnim konusnim šeširom uobičajenim za ovaj dio svijeta. Kratko je podigao
pogled sa sadržaja ladice koju je proučavao kad je Vo ušao, ali nije drugačije
pozdravio novu mušteriju.
“Vi ste Malamenas Kimir?” upita Vo.
Starac polako kimne, kao da je i sam to netom shvatio. “Tako kažu - ali s
druge strane, kažu i mnogo neistina. Kako vam mogu pomoći, stranče?”
Vo čvrsto zatvori vrata za sobom. Starac opet podigne pogled, ovaj put s
blagim zanimanjem. “Ima li još koga u trgovini?” upita Vo.
“Nitko ne radi sa mnom osim moje sestre”, reče Kimir neznatno se
osmjehujući. “A ona je starija od mene, pa ako me kanite opljačkati ili ubiti,
nemate se čega bojati.”
 “Ona je ovdje?”
Starac odmahne glavom. “Ne. Kod kuće s bolnim leđima. Dao sam joj blagu
tinkturu otrovne trubeljike. Sjajna stvar, ali izaziva želučane grčeve i nadutost, pa
sam joj rekao da ne dolazi.” Naherio je glavu, zureći u Voa poput ptice koja
promatra nešto sjajno. “Dakle. Ponavljam prijašnje pitanje, gospodine - kako
vam mogu pomoći?”
Vo se primakne bliže. Većina ljudi ne bi si mogla pomoći da ne ustukne kad
bi im se Daikonas Vo približio, ali ljekarnik je djelovao smireno. “Trebam
pomoć. Nešto je... nešto je u meni. Namjena mu je da me usmrti ako ne izvršim
što moj gospodar hoće. Nastojim mu služiti najbolje što mogu, ali bojim se da me
unatoč tome neće izliječiti.”
Kimir kimne. Izgledao je zainteresirano. “Ah. Da, poslodavac koji na takav
način želi zajamčiti rezultat svojeg podređenog nije nužno ona sorta u koju se
možete uzdati da će kasnije biti prikladno zahvalna. Je li vas kojim slučajem
prisilio da progutate korijen crvene guje? Je li vam rekao da imate dva ili tri
dana prije nego što vas otrov usmrti?”
“Ne. Imam to u sebi mjesecima.”
“Je li to Aelijski fluksativ? Je li vas upozorio da nipošto ne jedete ribu?”
“Jeo sam ribu mnogo puta. Nije bilo takvog upozorenja.”
“Hmmmm. Fascinantno. Onda mi morate reći što se točno dogodilo...”
Daikonas Vo opiše što se odvilo u autarhovoj prijestolnoj dvorani, no ne
spomene identitet svojeg gospodara. Dok je opisivao smrtnu agoniju autarhova
rođaka, Kimirove se oči rašire, a starac počne širiti usne u širok, žut cerek.
“... A onda mi je rekao da se nalazi i u mojem vinu”, završi Vo. “Ako ne
izvršim njegovu volju, isto će zadesiti i mene.”
“Nedvojbeno i hoće”, reče Kimir, trljajući ruke. “No, no. Ovo je zaista
divno. Svi znaci ukazuju na to da je u pitanju prava basiphae - nešto što se nisam
nadao vidjeti za života.”
“Ne želim to u sebi”, reče Vo. “Nije me briga što to vama znači. Ako mi
pomognete, nagradit ću vas. Ako me pokušate prevariti ili izdati, ubit ću vas na
vrlo bolan način.”
Kimir se kratko nasmije. “O, da, siguran sam da hoćete, gospodaru...?” Kad
nije bilo odgovora, starac ustane. “Nitko ne bi potrošio takav... poticaj na
nevažnog slugu s nevažnom zadaćom, a nitko tko može pronaći, priuštiti i
upotrijebiti basiphae, ne bi unajmio nespretnog slugu za takav zadatak. O,
uvjeren sam da ste uistinu vrstan ubojica. Sjednite i dopustite da vas pregledam.”
Kad je sjeo na stolac, Vo podigne ruku.
“Uistinu, ne trebate ništa reći”, reče mu starac. “Posve sam siguran da će mi
se nešto strašno dogoditi ako vas unesrećim na bilo koji način.” Dotaknuo je
jednu stranu nosa. “Vjerujte mi - imam dugo iskustvo s tajanstvenim i opasnim
mušterijama.”
Ruke Malamenasa Kimira brzo su prelazile po Voovu trbuhu, pritišćući i
stišćući. Starac prijeđe na njegovo lice, nadižući mu vjeđe, njušeći mu dah,
pregledajući boju njegova jezika. U času kad je završio postavljati Vou niz
pitanja o kakvoći njegove stolice, urina i sluzi, prošao je cijeli sat, a Vo je
mogao čuti kako zvona hrama oglašavaju kraj jutarnje molitve. Njegovi
zarobljenici su se dosad sigurno probudili, što je značilo da je mala kučka iz
Roja smišljala načine da izazove nevolje.
“Ne mogu dovijeka čekati”, rekao je ustajući na noge. “Dajte mi nešto što će
ubiti tu stvar u meni.”
Starac ga promotri pronicljivim pogledom. “To nije moguće.” “Molim?”
Voovi prsti se primaknu nožu o njegovu pojasu. “Nasilnost ima svoja
ograničenja, znate”, mirno će Kimir. “Ali neću trošiti posljednji dah
objašnjavajući ih, ako ćete me ubiti.”
“Govorite.”
“Odlučite se.”
Vo pusti držak noža. “Govorite.”
“Ograničenja nasilnosti. Postoje dva. Jedino što možete učiniti da otrujete
basiphae biće u sebi, premda je sićušno poput sjemena paprati, otrovalo bi i vas.
To je ograničenje, zar ne?”
“Spomenuli ste dva. Govorite. Ne volim igre.”
Starac se kiselo osmjehnu. “Ovo je drugo. Ako me ubijete, nikad nećete
doznati što mogu učiniti za vas.” Ustao je i otišao do visoke komode, a onda
počeo prekapati po njezinim brojnim ladicama. “Tu negdje”, reče. “Lisičji čičak,
ne, Perikalovo bilje, ne, Zakkasova trava, lukovica - ah! Pitao sam se kamo se
zadjenula lukovica.” Okrenuo se. “Znate, posljednji momak koji je došao ovamo
i dirao nož kao vi, na koncu je kupio od mene dovoljno jedića da pobije cijelu
obitelj, uključujući djedove, stričeve, rođake i sluge. Često sam se pitao što se s
njim dogodilo...” Kimir prestane kopati i izvuče tustu crnu bocu dužine Voova
kažiprsta. “Evo nas. Tigrova kob iz dalekog Yanedana. Ondašnji poljodjelci
njome truju koplja kad tigar - biće još krupnije i opasnije od lava - vreba njihovo
selo. Spravlja se od planinskog cvijeta zvanog ledeni ljiljan. Usmrtit će čovjeka
u tren oka.”
Sada je nož bio vani, premda Vo nije ostavio stolac. “Kakve su to gluposti?
Ne želim umrijeti - a vi, starče?”
Kimir odmahne glavom. “Yanedani umaču koplja u pastu kao kad jedete
maslac od slanutka s komadićem kruha. Za čovjeka, čak i tako snažnog poput vas,
dovoljna je najmanja, najmanja količina.”
“Dovoljna za što? Rekli ste da se ovo u meni ne da ubiti.”
“Ne, ali može se... uspavati. To je živo biće, nije čista magija, pa je
podložno ljekarničkom umijeću. Vrlo, vrlo malen okus tigrove kobi svakog dana
pomoći će da stvor... miruje. Kao kad žaba spava u osušenu blatu čekajući
proljetne kiše.”
“Ha. A kako mogu biti siguran da me neće otrovati?” Vo mahne dugim,
širokim sječivom noža prema starcu. “Pokazat ćete mi koliko treba uzeti. Vi ćete
prvi.”
Malamenas Kimir slegne ramenima. “Drage volje. Ali odavno ga nisam
uzimao. Bojim se da danas poslijepodne neću obaviti mnogo posla.” Opet se
nacerio. “Ali siguran sam da ćete mi iz zahvalnosti dovoljno platiti da mogu
mirne duše zatvoriti trgovinu za danas.” Otvorio je čep crne staklene boce, a
onda počeo tražiti nešto po trgovini.
“Kako znate da vas neću ubiti kad dobijem što želim, starče?”
Starac se vrati držeći srebrnu iglu među prstima. “Jer je ovaj otrov vrlo
rijedak. Mogli biste otići na sto mjesta i ne pronaći ga. Ostavite li me na životu,
nabavit ću vam ga još, pa kad vam opet zatreba, pronaći ćete ga ovdje. Ne znam
vam ime i ne bih širio priče o mušteriji čak i da znam, pa nema koristi da mi
naudite.”
Vo je na trenutak zurio u njega. “Pokažite mi koliko treba uzeti.” “Samo kap
kolika stane na vrh ove igle - nikad više od sjemena rotkvice.” Kimir uroni iglu u
ćup i izvadi je sa sićušnom kuglicom sjajne, jantarno crvene tekućine na šiljku.
Kimir je metne na jezik i posiše s igle. “Jednom dnevno. Ali pazite”, reče.
“Prevelika količina iz jednog uzimanja zaustavila bi čak i snažno srce poput
vašeg.”
Vo sjedne i uze ga promatrati neko vrijeme, gotovo čitav sat, ali starac nije
pokazivao veliku promjenu u svojem ponašanju. S Voovim dopuštenjem, čak je
počeo čistiti trgovinu, iako je naizgled radio pomalo mlitavo.
“Može biti gotovo ugodno”, primijeti Kimir u jednom trenutku. “Nisam ga
dugo vremena okusio. Zaboravio sam. Imam čudan osjećaj u usnama, međutim.”
Voa nije zanimalo kakav je osjećaj starac imao u usnama. Kad je prošlo
dovoljno vremena da se uvjeri kako se ne radi ni o kakvom triku, uzeo je nešto
manju količinu i oblizao iglu.
“I to će uspavati biće u meni?”
“Budete li uzimali tigrovu kob, da”, reče mu Kimir. “Količina koju imate
trebala bi vam potrajati do kraja ljeta. Stajala me dva srebrna imperijala.” Opet
taj osmijeh, kao u lisice kad mjerka obitelj tustih jarebica. “Prodat ću vam je za
tu cijenu jer ćete mi biti stalna mušterija.” Vo pljesne novac o stol i izađe. Starac
nije ni gledao za njim, toliko je bio zaokupljen preslagivanjem ladica u
ljekarničkoj komodi.
Vo se osjećao malko čudno, ali ništa lošije nego kad bi nadušak popio vrč
piva za vruća dana. Naviknut će se. Lijek neće utjecati na njegovu budnost,
pobrinut će se za to. A ako i bude, uzimat će ga u još manjoj dozi. Još su
postojali izgledi da će, kada izruči djevojku Sulepisu, autarh prepoznati njegovu
korisnost i nagraditi ga odstranjivanjem bića iz Voove utrobe. Tko može reći da
neće sve ispasti dobro? Ako autarh kani vladati dvama cijelim kontinentima,
onda mu trebaju jaki, pametni ljudi. Neće pronaći boljeg vicekralja od
Daikonasa Voa, čovjeka kojeg nisu gnjavili tjelesni apetiti kao većinu njegove
braće. Vladati vlastitom državom bilo bi uistinu zanimljivo iskustvo...
Vo zastane, svjestan da nešto nije u redu, ali na trenutak nesiguran o čemu se
radi. Stajao je na rtu gdje se glavna cesta prema bazaru savijala prema van, a
brdo propadalo na jednu stranu, pružajući vidik na cijelu luku. Jutarnje sunce
sada bijaše visoko na nebu, a ono bijaše bez oblaka... ali oblaci su visjeli tik nad
vodom.
Dim.
Zurio je. Osjećaj gotovo postignutog zadovoljstva naglo se povukao,
zamijenjen gnjevom i nečim što je moglo biti strah.
Dolje u luci, xisijski je brod - Voov brod - gorio.

Sunce je već najmanje sat vremena bilo na nebu, koliko je Qinnitan mogla
reći, a bezimeni čovjek je izgleda napustio brod, ili ih barem nije došao
provjeriti sa svojim praznim izrazom, što je radio svakog drugog dana, počevši
negdje u zoru.
Dakle, otišao je... možda. Ako je tako, to je možda posljednji put što će mu se
naći izvan domašaja dok ih ne preda u autarhove zlatoprste šake. Ako je ikad
kanila pokušati bijeg, ovo je bio trenutak.
Glasno je zalupala na vrata ne obazirući se na Golubov zabrinut pogled.
Naposljetku se zasun podigao, a jedan od stražara provirio unutra. Rekla mu je
što je htjela. Nelagodno se namrštio, a onda pohitao po zapovjednika.
Još dva časnika došla su i otišla prije nego što se pojavio sam kapetan, u
trenutku kada se posve uvjerila da se bezimeni iskrcao s broda. Međutim, bilo je
očito da ga se kapetan i dalje bojao, prema nervoznom načinu na koji se obraćao
Qinnitan: očito je malo znao o njoj, osim da je vode autarhu.
 “Ja sam svećenica Roja”, rekla mu je treći put. “Morate mi dopustiti da se
danas pomolim Nushashu. Dan je Crnog sunca.” Nadala se da je izmišljeno ime
zvučalo prikladno prijeteće.
“I mislite da ću vas zbog toga pustiti na palubu?” Odmahnuo je glavom. “Ne.
Ne i ne.”
“Navukli biste nesreću na svoj brod? Uskratili biste bogu njegove molitve
baš na ovaj dan od svih dana?”
“Ne. Morao bih vas okružiti stražarima, a da budem iskren, ne usudim se
izložiti toliko ljudstva u ovoj luci. Nismo kod kuće, naposljetku.” Shvatio je da
je rekao više nego što treba i prostrijelio je pogledom, kao da je Qinnitan kriva
što on previše priča. “Ne. Možete se moliti dok ne promuknete, ali samo u svojoj
kabini.”
“Ali ne mogu se moliti ako ne vidim sunce. To je uvreda prema bogu!” Sada
je izrekla pravu molitvu, zamolivši da ovaj pomisli kako je sam došao na tu
ideju. “Moram imati ili pogled na sve-osvajajuće sunce - ili vatru. Nemam
nijedno.”
“Vatru? Smiješno. Mogli biste dobiti svjetiljku. Ili voštanicu. Da, to bi bilo
sigurnije. Bi li voštanica dostajala umildstiviti boga?”
“Rugate se bogovima na vlastiti rizik”, rekla je strogo, ali je iznutra bila
gotovo ošamućena od olakšanja. “Svjetiljka bi dostajala.”
“Ne, voštanica. Ili to ili ništa, jer neću riskirati s bogovima.” Qinnitan je
nastojala izgledati poput razmažene svećenice navikle da sve bude po njezinom.
“O, dobro”, rekla je napokon. “Ako je to najbolje što možete.”
“Recite bogovima da vas nisam ometao”, reče on. “Budite pošteni. Nebu
uvijek morate govoriti istinu.”
*
Nakon grozničavog, frustrirajućeg čekanja, mornar joj donese svijeću u
glinenoj šalici. Bila je majušna, jedva veća od njezina palca, plamičak malen kao
nokat. Kad su opet ostali sami, spustila ju je na pod i počela parati gunj na
dugačke trake. Golub sjedne uspravnije, razrogačenih očiju, i načini znak pitanja
prstima. Osmjehnula se na način za koji se nadala da je bio ohrabrujući. “Pokazat
ću ti. Zasad, samo mi pomozi. Na ovako široke komade.”
Kad je gunj spao na nekoliko tuceta traka, izvukla je vrč za vodu ispod
kreveta. Štedjela je vodu od sinoć, pijući samo nekoliko kapi, a sada ju je pružila
Golubu. “Počni gurati trake gunja u ovo - ovako.” Gurnula je jednu u vrč i
izvukla je, a zatim iscijedila višak vode u krčag. “Sad ti. Samo nekoliko, a ostale
suhe komade sačuvaj.”
 Dok je Golub, zbunjen ali gorljiv, počeo umakati komadiće vune, Qinnitan
uze majušnu bočicu parfema koju joj je darovala jedna od djevojaka u Hierosolu.
Iščupala je čep i izlila je na krpicu gunja koju je sačuvala za sebe, a tada je
ustala kako bije nagurala u pukotinu između dasaka na stropu. Dok je dječak
promatrao s rastućim užasom, podigla je voštanicu i prinijela je parfemom
namočenoj krpi. Trenutak kasnije proziran pupoljak modrog plamena sunu iz nje.
“Dolje”, rekla je Golubu. “Dolje na pod. Drži ovo na ustima - ovako.” Uzela
je jednu od namočenih traka gunja i prinijela je ustima. Poput svake svećenice
Roja čula je priču o strašnom požaru prije nekih sedamdeset godina, kad su se
tapiserije velebnih odaja Roja zapalile, a većina pčela - kao i mnoge svećenice i
akoliti - smrtno stradali. Stara Majka Mudry, tada mlada žena i jedina osoba iz
tog vremena koja je još bila živa u Qinnitanino doba, preživjela je strašni požar
jer je upravo izašla iz kupelji s mokrom odjećom i mokrom kosom, kojom je
pokrila usta. To ju je održalo živom dovoljno dugo u zagušljivom,
zasljepljujućem dimu da pronađe izlaz na slobodu. Ali sad su Qinnitan i Golub
imali još teži zadatak.
“Moramo ostati živi dok netko ne provali vrata”, rekla je dječaku, govoreći
glasno kako bi joj čuo prigušeni glas kroz mokru krpu. Plamen je počeo crniti
grede gdje je krpa bila ukliještena i pokazivao sve znakove da će ostati upaljen.
Kad je dopro do vanjskih dasaka i katrana koji ih je činio nepropusnima,
ponadala se da će ga biti nemoguće zaustaviti. “Sagni se nisko, blizu poda i diši
samo kroz mokru krpu. Kad se osuši i budeš opet mogao osjetiti dim, umoči opet
krpu u ovo.” Pokazala mu je krčag. “Sad lezi!”
O, hrabri Nushashu, šapnula je, a tada je shvatila da, iako je upravo
podmetnula požar, molitva bogu vatre možda nije idealan izbor. Nije li autarh
bio Nushashevo dijete, na kraju krajeva? Qinnitan mu se spremala pomrsiti
račune - možda Nushash neće blagonaklono gledati na to.
Suyo, Zorincvijete. Naravno - Suyu su oteli njezinu mužu i prisilili lutati
svijetom. Od svih bogova, ona će znati i razumjeti.
Molim te, o Zorincvijete, molila je Qinnitan, privijajući drhtavo dijete uza se
dok je dim počeo zaklanjati strop malene kabine. Već ga je mogla namirisati kroz
mokru vunu, ali htjela je štedjeti vodu - samo su bogovi znali koliko će morati
čekati. Pruži nam pomoć u ovom času. Ukaži mi milost i naklonost. Dopusti mi
da zaštitim ovo dijete. Pomozi nam da pobjegnemo ljudima koji nam žele zlo.
Ukazi nam svoju dobro poznatu milost...
Završivši molitvu, čvrsto je sklopila oči pred peckavim dimom i čekala.
*
 Gurnula je dronjak gunja do dna vrča, ali činilo se da ga je izvukla još sušeg
nego što je ušao. Komadić koji je pritiskala na svoje licetakođer je bio suh kao
kost - osjećala je samo dim. Pokraj nje je Golubteško kašljao, njegovo sitno
tijelo treslo se i naprezalo toliko da je Qinnitanosjećala da će joj srce prepući.
Više nije mogla vidjeti vrata kroz guste,uskovitlane oblake sivila.
Ne bojim se umrijeti... rekla je Suyi i bilo kojem drugom
dobrostivombožanstvu koje je možda slušalo, i ne hajem što će biti sa mnom.
Ali, molimvas, ako i dječak mora umrijeti, dobro se brinite za nj na Nebu. On
je nevin.
Jadni Golub. Kakav su mu grozan život podarili bogovi - lišen jezikai
muškosti, a zatim prisiljen bježati za goli život samo zbog zločina štose zatekao
na krivom mjestu kad je jedan od autarhovih neprijatelja bioubijen. Nije... nije...
pošteno... Jadni...
*
Qinnitan strese glavom. Sad više nije vidjela gotovo ništa te se morala
naprezati da udahne zrak u goruća pluća. Golub se jedva micao. Istovremeno je
tutnjeći pritisak odjekivao kroz nju, kao da se nalazila pod vodom, a neki drevni,
potopljeni trgovački brod na dnu oceana udarao je o svoje brodsko zvono.
Buuuum. Buuuum. Buuuum.
Qinnitan pomisli kako je čudno biti pod vodom. Boljelo ju je disati, ali ne
onako kako je pretpostavljala da će boljeti - a voda je bila tako mutna. Pijesak.
Netko ili nešto uskomešalo je pijesak na dnu oceana tako da se kovitlao u
oblacima oko nje, prošaran zlatnim, prošaran svjetlošću, malim komadićima
zvjezdanog sjaja poput noćnog neba, tama, tama koja je mamila...
Buuuum! Tada nešto prepuče, a voda... zrak... dim... uskovitlaše se,
plamenovi sunuše iznad nje, a sjene zateturaše u mračnu kabinu - tamne sjene
koje su vikale i treperile crvenom svjetlošću poput vragova koji đipaju po tlu
pakla. Qinnitan je mogla samo zuriti i pitati se što se događa dok su je snažne
ruke grabile i odvlačile od Goluba. Ponijeli su je stubama kroz probijena vrata,
dok je ona poskakivala poput sedla s prepuklim remenom.
Pronašla je malko glasa, ali bio je tih poput šapta. “Idite po dječaka! Idite po
Goluba! Ne ostavljajte ga tamo!”
Prije nego što je mogla vidjeti iznose li vojnici nijemo dijete, iskrenuli su je
bez ceremonije na palubu na vrhu stuba. Vatra je buktjela posvuda, ne
pucketajući samo po palubi već i na jarbolu, čak i više, plamenovi su poskakivali
u jedrima i plesali po snasti poput zločeste demonske djece. Neki mornari
izlijevali su kablove vode na buktinju, ali bilo je to poput bacanja oblutaka u
pješčanu oluju.
Drugi vojnik istovari Goluba pokraj nje. Dječak je bio živ, malčice se micao,
ali je bio gotovo posve bez svijesti. Na trenutak je tupo buljila u kaos, u ljude
koji su trčali i vikali, u komadiće zapaljenog konopca koji su pljuštali odozgo
poput Xergalova paklenog biča, a onda se sjetila što je napravila. Kakav je užas
izazvala njezina mala voštanica! Qinnitan se s naporom osovi na koljena. Nije
imalo smisla pokušavati probuditi Goluba: pustit će da voda obavi taj posao, ili
dovrši ono što vatri nije uspjelo.
Ovaj put umrijet ću prije nego što dopustim da ga itko opet uzme...
Pričekala je nekoliko teturavih otkucaja srca, sve dok ljudi najbliži njoj nisu
okrenuli leđa, a onda je pokupila mlitavo dječakovo tijelo što je najbolje mogla i
oteturala do najbliže ograde. Naslonila je leđa uz nju, podigavši Goluba sve dok
mu težina nije bila na njezinim ramenima i grudima, a onda se privila uza nj dok
ih je sila zamaha prenosila oboje preko ograde.
Pad je trajao dulje nego što je očekivala, dovoljno dugo da se zapita je li
smrt u hladnoj vodi bolja od smrti u požaru. Tada su grubo tresnuli u vodu, a
zelena se tama sklopila oko njih poput šake.
 14.
Tri ožiljka
“Prije negoli su Vuti bili protjerani iz zemalja koje se sada
nalaze iza Sjenovite brane, najudaljenija sjeverna predstraža
ljudi bijaše vutski grad Jipmalshemm. U zapisima iz tog grada
mnogo se govori o strašnome mjestu zvanom ‘Ruohttashemm’,
domu ‘Hladnih vilenjaka’, također zvanom ‘Kraj svijeta
(iz “Traktata o Vilinskome narodu Eiona iXanda”)
Barrick Eddon je plutao u tami poput lišća na sporoj rijeci. Misli od kojih
bijaše sačinjen ravnale su se prema tom toku: što su izgubile na složenosti,
dobivale su u koheziji. Bilo je spokojno, čak ugodno, ne biti ništa, ne htjeti ništa,
ali dio njega koji je još bio Barrick slutio je da takav mir ne može potrajati.
I nije. Glasovi se javiše niotkuda - tri isprepletena glasa, tri glasa koja
govorahu kao jedan, okruživši ga mrežom riječi koja je tek postupno otkrila
njihovo značenje.
... Nekoć davno, kad su se Besani odvojili od svojega roda, bilo
je to stoga što ih je vlastita vječna budnost dovela do ludila. San
Naroda oduvijek je otupljivao bol njihovih dugih života, pa čak i
oni najviši i najdugovječniji, djeca Plamencvijeta, mogu pronaći
neku vrstu počinka i pustiti da im misli nesputano blude. Ali
nikakav mir nije ublažavao bol Besanih, zatočenih zauvijek u
odjekujućoj pećini vlastitih misli.
Tako se zgodilo da su okrenuli leda svojoj braći, okrenuli leđa
ostatku Naroda i otišli u divljinu da si stvore nov život. U šumi
izvan Izgubljenih Zemalja izgradili su veleban grad i nazvali ga
San, a čak i sada nitko se ne može složiti jesu li ga tako nazvali iz
gnjevnog prkosa prema Narodu koji su napustili ili kao
najžalosniju šalu.
Ništa nije gorče od razdvojene obitelji. Dok su godine jurile,
Narod i njihovi vječno budni rođaci prolijevali su jedni
drugima krv i prkosili volji ovih drugih. Udaljenostse pretvorila
u neprijateljstvo.
Besani su prestali štovati čak i one bogove koje su nekoć
voljeli, sve dok hramovi i sveta mjesta Sna nisu propali u
ruševine.
 Tijekom svih nebrojenih stoljeća od razlaza, među svim
Besanima, krv Naroda rodila je samo nas troje koji drijemamo
kao što drijemahu naši preci. A u tom snu sanjamo daleko i jasno.
Izbjegavani od sviju, otjerali su nas iz Sna, ali bili smo
neželjeni i u dvorima naših predaka, Kući Naroda. Tako smo i mi
otišli u divljinu i živjeli tako dugo u zabitnoj pustoši da se i ne
sjećamo kojim smo putovima došli te ne bismo mogli pronaći
izlaz odavde čak ni kada bismo htjeli.
Međutim, još spavamo, a kad spavamo, sanjamo. U tim
snovima vidimo što će biti, ili barem što bi moglo biti - u svakom
snu postoje sjene i zbrka, prava proročanstva pomiješana s
lažnima.
Ali znamo da smo nas troje stvoreni drugačiji s razlogom.
Znamo da naši snovi imaju značenje. I znamo da nitko drugi,
smrtan ili besmrtan, nije imao vizije koje su nam udijeljene.
Ne znamo tko nam daruje dar tih posebnih i heretičnih snova,
ni zašto smo baš mi izdvojeni, a zatim osuđeni da čekamo tolika
stoljeća da bismo ga upotrijebili. Znamo da bi zanemarivanje
našeg dara značilo okretanje leđa jedinoj stvari koja povezuje
sve svjetove i vremena - duhu po kojemu su Knjiga Vatre i
Ništavila riječ i misao - što je također jedino što nam da je bilo
kakvu nadu u smisao našeg postojanja...
Te riječi, te misli, bijahu Barrickove jedine suputnice u ništavilu. Troje- -
koji-govorahu-kao-jedno postepeno su se opet razdijelili u tri odvojena glasa,
svaki sa svojim posebnim karakterom, ali još ga je okruživala tama: samo su ga
glasovi Spavača držali blizu.
“Što da radimo?” upita prvi glas, najljubazniji od trojice. “Priča se
raspliće, ali likovi su još izgubljeni ili su njihovi nastupi i izlazi pogrešno
tempirani.”
“Ne čudi me što je sve pošlo po zlu. Rekla sam vam.” Kiseli glas.
Gnjevan... ili uplašen?
“Jesmo li ovo već vidjeli?” Ovoga se dobro sjećao, starog i zbunjenog.
Ime... ime mu je bilo nešto poput vjetra koji puše samotnim krajem, jecav uzdah.
“Ne sjećam se. Hladno mi je i bojim se. Kad se moćnici vrate silno će se ljutiti
na nas.”
“Ne radimo to zbog sebe, već zbog priče. Čak ni bogovi ne mogu uništiti
priču dok smo svi...”
 “Nije istina”, reče oštar, srdit glas. “Mogu je zatomiti tako dugo dok joj
oblik ne postane besmislen - dok priča toliko dugo ne bude čekala da se
ostvari, pa postane neprepoznatljiva. Kraj se može susprezati tako dugo da
nadživi sam svijet.”
“Samo ako se predamo”, reče prvi Spavač. “Samo ako opovrgnemo vlastite
snove.”
“Htio bih da ne sanjam”, reče stari. “To je donijelo samo tugu. Imali smo
obitelj, jednom, znate...”
Hoorooen. To je bilo ime prastaroga s drhtavim glasom. Hoorooen. A ostali
su imali sličan prizvuk...
“Tiho. Vrijeme je da razmislimo što možemo poduzeti. Čuli ste slijepog
kralja. Ovaj maleni, ovo mlado sunčevo stvorenje, mora što prije stići do
njega, inače je sve izgubljeno.”
“Uzalud se trudiš. Može li mali mješanac letjeti? Ne. Svršeno je, kažem
ti.” Hikat, zvala se ova. Barrick se sjetio - zvuk poput udarca sjekirom po drvu.
Hikat. A drugi se zvao...
... Hau. “Nije svršeno. Postoji način. Može ići putem Izopačenog.”
“Ne zna kako - niti bi mogao naučiti u godinu dana.”
“Znao sam jednom”, propiskuta stari Hoorooen. “Nisam li znao? Mislim
da jesam. Mislim da se sjećam putova Izopačenog i da su bili hladni i
samotni.”
“I jesu hladni i samotni, ali postoje drugi načini kojima može njima
putovati, osim pomoću vlastite snage.” Hau je blago govorio. “Postoje vrata u
Snu.”
“Ah!” izusti Hoorooen. “Tamna svjetla. Volio bih ih opet ugledati.”
“Obojica ste budale”, otrese se Hikat. “Grad Sna znači smrt, i za nas i za
ovo smrtno mladunče. Nema izgleda da će se domoći vrata ili proći kroz njih i
kad bi ih pronašao.”
“Ako mu ne pomognemo.”
“Čak i tada.” Činilo se da ona zvana Hikat pronalazi izvjesnu radost u
očaju. “To što mu možemo dati samo će mu pomoći ako se domogne vrata - ali
to neće uspjeti u gradu punom pogibeljne mržnje prema njemu.”
“Nema nam druge. Imamo samo jednu priliku.”
 “Smrznut će mu se krv”, sumorno će Hoorooen. “Bude li putovao tim
cestama, ništavilo će mu popiti život. Postat će star i izgubljen... kao mi. Star i
izgubljen.”
“Nema druge - morat će ići cestama Izopačenog. Nema drugog puta. Ali mi
ćemo ga obdariti djelićem sebe. To su opasni putovi i moramo ga pripremiti i
naoružati da ih preživi. Približiti ga nama.”
“To će nas smanjiti - možda čak i uništiti. A on će te samo proklinjati zbog
takvog dara.” Hikat je zvučala gotovo zabavljeno.
“Gotovo sigurno će nas uništiti.” Hau je bio žalostan, ali rezigniran. “Ali
svijet i sve u njemu proklinjat će nas ako to ne učinimo...”
Barrick sada ponovno otkrije da je svjestan svojeg tijela, zatim rastuće
svjetlosti vatre kao i kupolaste odaje, pa čak i trojice Spavača, ali ta mu moć
opažanja nije donijela slobodu ili makar pokret. Zakukuljeni Spavači naginjali su
se nad njim kao da su ožalošćeni, a on mrtvac.
“Šaljemo ga u suhe zemlje”, reče Hau. “Moramo učiniti ono što možemo.
Ali kamo? U koji dio njega valja uliti naše vode - našu bit?”
“U srce”, reče Hikat. “Tako će ojačati.”
“Ali srce će mu tako postati poput kamena. Ponekad je Ijubav sve što
imamo.”
“Pa što? Omogućit će mu najbolju priliku da preživi, budalo. Ili bi radije
iznevjerio svijet do kojeg ti je navodno toliko stalo?”
“U oči”, predloži drhtavi, stari Hoorooen. “Da može bez straha vidjeti ono
što će vidjeti u narednim danima.”
“Ali strah je ponekad prvi korak prema mudrosti”, odvrati Hau. “Ne bojati
se znači biti nepromjenjiv i nespreman. Ne, jednostavno ćemo mu predati naše
vode, a njegovo će biće samo odlučiti što će s njima. Ima sakatu ruku, izbačen
je iz ravnoteže - to mu je najslabija točka. Učinimo to tu, gdje je već
slomljen.”
Jedinstven pritisak tada pomakne Barricka, držeći ga nepomična poput gunja,
od teških oklopnih veriga, ali je na koži još mogao osjetiti svjež zrak sobe i
neujednačenu toplinu vatre. Jedna od triju prilika prinese neki predmet crvenoj
svjetlosti plamenova - grub, drevan nož isklesan od sivog kamena.
“Ljudsko dijete,” reče onaj po imenu Hau, “neka te ono što ti sada dajemo,
vode naših bića, ispuni i ojača.”
 Pritisak se pojačao na Barrickovoj ljevici, ranjenu mjestu koje je skrivao do
tuđih pogleda i uvijek nastojao zaštititi. Sada je opet upro da ga zaštiti, ali unatoč
očajničkom naporu nije se mogao pomaknuti ni za širinu prsta.
“Požuri se”, reče Hikat. “Slab je.”
“Ne tako slab kao što pretpostavljaš”, odvrati Hau, a tada nešto razdere
kožu Barrickove ruke - užasan, žareći rez boli. Pokušao je vrisnuti, istrgnuti se na
slobodu, ali nije vladao svojim tijelom.
“Ja ti dajem svoje suze”, reče Hau. “Držat će ti oči čistima da vidiš put
pred sobom.” Nešto još jednom opeče ranu na njegovoj ruci, slano i strahotno.
Drugi vrisak vinu se i utihne duboko u njemu, ne izbivši na površinu.
Druga sjenovita prilika uze nož, koji se podigne i opet spusti dok mu je novi
užareni šikljaj agonije probadao ruku. “Dajem ti slinu iz svojih usta”, zareža
Hikat. “Jer mržnja će te održati jakim. Sjeti se toga kad budeš stajao pred
bogovima, pa ako ne uspiješ, pljuni im u lica zbog onoga što su nam svima
oduzeli.” Barrick opet osjeti kišicu jada koju mu nije bilo dopušteno izraziti
pokretom ili zvukom.
Bogovi su ga kažnjavali, to je bilo jasno. Više nije mogao izdržati toliku
patnju. Čak i najmanji trzaj nelagode i glava bi mu se sada zapalila i rasprsnula
poput šišarke na lomači.
“Suh sam poput kostiju na kojima sjedimo”, drhtavim će glasom stari
Hoorooen. “Nemam suza ni sline, niti ikoju drugu tjelesnu tekućinu. Sve što mi
je preostalo, moja je krv, a čak je i ona suha kao prah” Nož se podigao i
spustio treći put, žarivši se u njegovu osakaćenu ruku poput usijanog zuba.
Barrick je jedva mislio, jedva čuo. “Ali krv sanjara možda ipak nešto vrijedi,
na kraju... ”
Nešto mu je upalo u ranu, prašno, ali i hrapavo i oštro, kao da je netko zabio
sićušne krhotine stakla u krvavu ranu. Bol je bila sveprisutna i neizdrživa, kao da
su se grizući mravi razmiljeli po njegovu izloženom mesu. Preplavljivao ga je
val za valom patnje. Barrick je lebdio sve dalje i dalje, kao da je olupina nošena
na vrućim, mračnim valovima, ali bol se napokon malko smanjila te je shvatio da
opet čuje glasove.
“Sad si jači - izmijenjen. Dali smo ti sve što nam je preostalo da dobiješ
priliku dati značenje našim snovima. Ali sada nestajemo - više nećemo moći
razgovarati s tobom mnogo dulje.” Na trenutak, grubi Hikatin glas posta
gotovo nježan. “Dobro slušaj i nemoj nas iznevjeriti, dijete dvaju svjetova.
Samo je jedan put do Kuće Naroda i slijepog kralja prije nego što bude
prekasno - moraš putovati cestama Izopačenog, koji će presaviti stazu pred
tobom, kako bi mogao stupiti između zidova svijeta. Da bi u tome uspio, moraš
pronaći dvoranu u Snu koja nosi njegovo ime.”
“Većina tih putova ti je blizu”, reče Hau, glasom sada udaljenijim nego što
je bio. “Jednog možeš pronaći samo ti i s vremenom ga iskoristiti, jer je blizu.
Nalazi se u gradu Sna - domu našeg naroda. Ali znaj da Besani koji ondje žive
mrze smrtnike još više nego što mrze gospodare Qul-na-Qara.” “Ali čak i ako
ga naše esencije osposobe da preživi hladna, mrtva prostranstva kojima je
Izopačeni putovao, svejedno će to biti uzalud.” Hikat je opet zvučala gnjevno.
“Pogledajte ga - kako li će prijeći Dvore Izopačenog? Kako li će otvoriti
vrata?”
“To nije na nama da znamo”, odvrati Hau. “Nemamo više što dati. Čak i
sada osjećam kako vanjski vjetrovipušu kroza me.”
“Onda je sve bilo uzalud.”
“Život je uvijek gubitak”, promrmlja stari. “Pogotovo kad nešto steknete.”
Barrick je ponovno pronašao nešto svoje snage, iako se užarena bol još
kovitlala njime poput usijanog metala u lončiću za taljenje. “O čemu govorite?”
upitao je. “Ne razumijem! Je li sve ovo san?”
Hauov glas sada bijaše jedva jači od šapta. “Naravno. Ali istinit, unatoč
tome. Ako napokon stigneš do Dvora Izopačenog, upamti jedno, dijete -
nijedna smrtna ruka ne može otvoriti vrata koja se tamo nalaze. Zapisano je u
samoj Knjizi - nijedna smrtna ruka...!”
“Ne razumijem vas!”
“Onda ćeš umrijeti, štene”, reče nestajuća Hikat. “Svijet neće čekati dok
shvatiš. Svijet će ubiti i tebe i tebi slične. Era Patnje će započeti, a vi ćete svi
biti kažnjeni što ste ih tako dugo ostavili vani na hladnoći.” “Tko? Koga sam
ostavio vani?”
“Bogove”, zajauče stari Hoorooen. “Gnjevne bogove.”
“Govorite mi da pješice odem u grad Besanih?” Suočiti se sa sigurnom
smrću, samo za priliku da se bori protiv samih bogova? To je bilo krajnje
suludo. “Kako da povjerujem i u što od toga?”
“Mi smo Spavači, sanjari”, promrmlja jedan od njih - mogao je to biti
Hau. “Živjeli smo veoma blizu njima. Dovoljno da im čujemo sanjane misli,
koje tutnje poput oceana u našim ušima.”
“Čije misli? Govorite o bogovima?”
“Osvmi se na odlasku.” Glas bijaše tako slabašan da više nije mogao
prepoznati tko je govorio. “ Vidjet ćeš. Vidjet ćeš njih i možda ćeš shvatiti... i
povjerovati..."
Tada se Barrickove oči otvore, a on bijaše sam u pećini pokraj gasnuće
vatre. Šaputave sjene koje su sjedile nad njim, nestale su. Na njegovoj ljevici,
točno ispod lakta, tri krvava traka pokazivala su gdje su mu zarezali kožu, ali
rane su izgledale većinom zacijeljeno, kao da je ondje ležao danima, a ne satima.
Je li sve to bio san? Je li sam sebe posjekao, udario glavom o nešto, spotaknuo
se i ostatak izmaštao dok je ležao u nesvjestici?
Barrick se osovi na drhtave noge. Možda je sanjao, ali nije spavao - to se
činilo očitim iz umora koji je osjećao. A i vatru koja je tiho pucketala u onom
prstenu kamenja također je bilo teško pobiti. On je nije upalio - zapravo, čeznuo
je za vatrom danima. Barrick se sagne, štedeći ranjenu ruku, ali opazi da ga nije
boljela kao obično. Zapravo, bila je hladna i ukočena, ali bezbolna, kao da ju je
dugo vremena umakao u gorskom izvoru sve dok nije utrnula. Lijeva šaka također
nije bila zgrčena kao obično, već jednostavno sklopljena: uz malo truda mogao ju
je doista otvoriti, nešto što dugo vremena nije uspijevao. To ga je toliko
zaprepastilo da se malko nasmijao.
Što se ovdje dogodilo?
Nije bilo vremena za pitanja. Bio je iscrpljen i trebao je san, to je bilo
najvažnije, ali skanjivao se ostati na ovom neobičnom mjestu. Ako nije usnuo
trojicu čudnih Spavača, možda su oni otišli tek nakratko i ubrzo će se opet vratiti.
Nisu mu naudili osim kojekakvog čuda koje su izveli na njegovoj ruci, ali su ga
svakako držali zarobljena i govorili mu ludosti o bogovima, vratima i naborima u
svijetu.
Ali donijeli su mu i snove, sjetio se Barrick: opet je sanjao tamnokosu
djevojku, a ovaj put je usnuo i njezino ime: Qinnitan. Ali ako je taj san bio
istinit, koliko je ostalog također bilo stvarno?
Ne, bilo je opasno tako razmišljati. To su bile stvari koje su svećenici
govorili ljudima da ih zadrže glupima - da bogovi sve vide, da imaju svrhu za
vas. Iako, kad je o tome razmišljao sada, to nije bilo ono što su Spavači rekli.
Nisu li natuknuli da su sami bogovi bili neprijatelji? “Era Patnje će početi”,
rekao mu je jedan od njih, “i svi ćemo biti kažnjeni što smo ih tako dugo
ostavili vani na hladnoći.”
Pomisao na boravak na hladnoći podsjetila ga je na jednu veliku razliku
između onoga vani i ove tople, suhe pećine. Sagnuo se i izvukao čvrst komad
zapaljenog drva iz vatre da ga upotrijebi kao baklju. Spustit će se malko nizbrdo
i pronaći drugi, manje sablastan dio ovog čudnog kamenog grada mrtvih, a onda
će ondje naložiti vatru i odmoriti se, na sigurnom i od Spavača i od svilenaca.
Barrick Eddon izađe iz kupolaste komore u sivi sumrak. Oči su mu kanda
vidjele pojedinosti u polumraku koje ranije nisu opažale - možda, pomislio je,
jer se tako dugo nalazio u mračnoj pećini.
Dok se spuštao stazom, a zatim skretao s nje na grubi teren obronka, sjetio se
još nečeg što je jedan od Spavača rekao kad ga je upitao jesu li uistinu govorili o
bogovima - onim istim bogovima koje je Barrick poznavao. Većinu svojega
života Barrick je prezirao voljene onire njegova naroda, orakule i proroke koji
su tvrdili da znaju volju bogova. Sad su mu govorili da su Spavači čuli same
misli bogova. Kako je to moguće?
“Osvmi se na odlasku”, kazao mu je drhtav glas. “Vidjet ćeš. Vidjet ćeš ih
i možda ćeš shvatiti.”
Barrick se osvrnuo, ali u tom trenutku vrh brijega zaklanjao je mjesto koje je
ostavio: vidio je samo drveće i odbljeske stijena boje maslaca kojima je brijeg
bio načičkan. Stresao je glavom i nastavio potragu za mjestom gdje će se
utaboriti.
Malo kasnije, kad je na to gotovo zaboravio, opet se slučajno osvrnuo, a ovaj
put je sišao dovoljno daleko niz obronak da može vidjeti cijelu površinu brijega.
Vidjet ćeš ih i možda ćeš shvatiti.
Oblici koje zbog preopterećenosti nije primijetio na usponu, a kojima je
ranije bio preblizu da ih opazi ili ih je zaklanjalo drveće, sada mu odjednom
upadoše u oči. Pod zemljom i zelenilom obronka stršili su oblici boje stare
bjelokosti, ali nisu bili izdanci stijena, kao što je ranije mislio. Izgleda, bili su
polu-zakopani...
Kosti...?
Ranije mu je promaklo jer se nije radilo o jednom jednostavnom obliku, već
o dva, zajedno isprepletena na prilično složen način - dva golema kostura
spojena u ljubavnom ili smrtnom zagrljaju, divovske kosti koje su možda nekoć
bile zakopane, ali koje je u zrak uzdigla živa zemlja, a prekrivao ih tanak sloj tla
poput mrtvačkog plašta i osiguravao hranu za drveće i puzavice. Oštre stijene na
vrhu brijega bijahu zubi, golema čeljust većinom zakopane lubanje, odlomljene i
izložene vjetru i kiši. Druga lubanja... druga lubanja...
Tamo sam bio, shvatio je, a zastor mraka zaprijetio je da će mu zagmuti um i
otjerati ga natrag u ništavilo. Sa sanjarima... u lubanji boga...
Barrick se okrene i pobjegne nizbrdo - posrćući i klizeći, kotrljajući se češće
nego što je trčao, prisiljen preskakivati grane koje su prijetile srušiti ga, a koje
su u njegovim grozničavim mislima izgledale kao kosti prstiju besmrtnih
pokojnika, koje su se probijale kroz zemlju da ga ščepaju i povuku dolje.
*
Možda je sreća sačuvala goruću granu u njegovoj šaci tijekom cijelog tog
teturavog, prestravljenog puta niz brijeg i zahvaljujući kojoj je sletjela na pravi
kamen - a ne na kost - kad se napokon srušio u blizini podnožja brijega, te
premda je dogorijevala gotovo do ugaraka dok je ležao obeznanjen, plamen nije
posve zamro. Možda je sreća htjela da prvo što ga je probudilo nije bio svilenac,
već grub, poznat glas.
“Mišljah da umrijeste!” Trenutak poslije, kad nije odgovorio, nešto ga bočne
u uho. “Nijeste mrtvi, je 1’ da?”
Barrick zastenje i sjedne. Boljelo ga je cijelo tijelo od brojnih padova -
osim, začudo, kljaste ruke, koja je još zadržala kamenu umrtvljenost, iako ju je
sada mogao savijati lakše nego ikad. “Skurn?” Otvorio je oči i ugledao crnu
pticu s bijelim pjegama kako stoji pred njim, glave nagnute u stranu, zureći u
njega nedokučivim crnim okom. “Bogovi, to si ti.” Svalio se natrag, a onda sjeo
naglo prestrašen. “Moja vatra!”
“Ovo?” Gavran odskakuće do štapa. Njegov zapaljeni vršak sada je bio tek
bijeli pepeo i malko grimiznih iskri. “Čini se pretjeranim tako ga nazivat’.”
Barrick brže-bolje potraži dovoljno suhog lišća da načini hrpu, a onda spusti
štap u njega i stane blago puhati. Ubrzo ga je nagradio pramičak dima, a zatim
majušan, gotovo proziran plamen. Rasterećen, sjeo je na pete i ugrijao ruke pred
minijaturnom buktinjom. “Moramo se ulogoriti negdje u blizini da mogu naložiti
pravu”, rekao je.
“Ne ovdi.” Gavran snizi svoj grubi glas. “Ovdi u podnožju brda nać’ će nas
svilenci.”
Barrick strese glavom. “Baš me briga. Moram se odmoriti, barem malo.
Danas sam se popeo sve do vrha.”
Sad ptica opet naheri glavu, ovaj put da prouči mladića. “Time se zabavljaste
svih ovijeh dana? Penjaste se i spuštaste s brda kano Sljedbenik s drveta?”
“Dana? Ne više od jednoga, svakako.”
Gavran pažljivo promotri njegovo lice, kao da se ovaj možda šali. “Danima.
Al’ Skurn ostade. Skurn čekaše!”
Barrick nije imao snage prepirati se s ludom pticom. Zaklonio je malu
buktinju kamenjem, a onda otišao u potragu za boljim mjestom za logor - negdje
na dobroj, prirodnoj stijeni, a ne koštanom, žućkastom tlu na visovima. Barrick
neko vrijeme nije želio imati ništa s bogovima, ni živima ni mrtvima.
*
 Toplina vatre bodrila je više od svjetla - bilo je divno opet se ugrijati prvi
put nakon, ni sam se nije sjećao, koliko vremena. Nakon otprilike sat vremena
studen se zadržala samo u njegovoj kljastoj ruci, ali čak ni to nije bila bolna
zimica već neka vrsta odsutnosti, kao da su mu nekako odstranili organe patnje
kada je stekao svoja tri paralelna ožiljka. Sva tri su sada prekrivale kraste i
gotovo ga uopće nisu mučila. Njegova je ruka naizgled čak imala stupanj
pokretljivosti koju ranije nije pokazivala, iako Barrick nije znao je li to zato što
se mogla dalje saviti ili zato što je manje boljela. Mišići su još slabi, ali sad se
to činilo drugačijom vrstom slabosti, kao da će uz upotrebu steći snagu, poput
svakog običnog, dugo neupotrebljavanog uda.
Kao rezultat toga, odavno nije bio tako dobro raspoložen. Čak ni u onim
prvim vrtoglavim trenucima nakon što je pobjegao iz Veleponora od čudovišta
Jikuyina, sreću mu je srezao gubitak dvojice suputnika, Gyira i Vansena. Barrick
je znao da je još u velikoj opasnosti i da ga možda čekaju još opasnija vremena,
ali upravo sada, toplina i izostanak boli činili su se blagoslovom kakav samo
nebo može podariti.
Protegnuo se i zijevnuo. “Reci mi što znaš o gradu Sna”, upitao je Skurna,
koji je zaposleno udarao puževom kućicom o kamen, poput sićušnog kovača za
nakovnjem.
Gavran ispusti puža i okrene se prema njemu, nakostriješivši perje oko vrata
poput dvorjaninova uškrobljena ovratnika. “Buahl Gadno ime. Gdje li ga čuste?”
“Poštedi me upozorenja i mračnih pretkazanja, ptico. Samo mi reci što znaš.”
“Znademo što zna svatko i ništa više. Ondje žive Noćni ljudi koji nekoć
uživahu ugled među Sumračnim narodom, sve dok ne skrenuše na krivi put,
urotivši se s poganim saveznicima, vjenčavahu se između sebe i tome slično.
Tada ih otjeraše. Osnovali su si vlastit’ grad koji izgradiše u mrtvim zemljama
do kojih odavde vodi rijeka Izmak. Nitko ne ide onamo od svoje volje, tako se
priča.”
Pomisao da će otići tamo činila se Barricku istovremeno zastrašujućom
zabavnom - zabavnom samo po tome što je očito bila smiješna. Slijediti rijeku
Izmak! Bilo je to nalik na bardovu pjesmu o kobnom junaštvu. Spavači su možda
rekli da su vrata u Snu jedini put do qarskog kralja u kraljevskom gradu, a on je
isto tako obećao onamo odnijeti Gyiriovo zrcalo, ali poriv nije bio toliki da bi ga
prisilio zaputiti se prema tako očito pogibeljnom mjestu. Zašto su bili tako
uvjereni da će to učiniti? Bi li itko s iole razuma otišao onamo?
“To je sve što znaš, ptico? Koliko je udaljeno?”
“Mogli bismo onamo odletjet’ na pet ili šest obroka, al’ zašto bismo?” “Ne
mislim letom. Koliko je daleko za nekoga poput mene?” Gavran opet ispusti
puževu kućicu i doskakuće bliže, opet pažljivo mjerkajući Barricka, kao da se
odjednom zabrinuo ne dijeli li logor s uljezom. “Netom dojuriste s vrha Ukletog
brijega. Mladi gospodar planira posjetiti svako pogibeljno mjesto u sumračnim
zemljama, kano hodočasnik?”
Barrick se kiselo naceri. “Što znaš o bogovima, Skurne? O tome što im se
dogodilo? Jesu li uistinu nestali sa svijeta?”
Sad se gavran doimao istinski uznemirenim, skakućući i lepećući oko vatre
sve dok nije pronašao kamen na koji bi skočio, kao da je odjednom želio biti
malko dalje od tla. “Čemu takova čudna pitanja? Mi ne mislimo odveć o
bogovima, a kamoli o njima govorimo. Kad čuju svoja imena - čak u snovima -
primijete to.”
“Dobro. Nema više razgovora.” San ga je sada jače mamio, a vatra poput
toplog gunja omotanog oko čela, bila je utješna, gotovo domaća. “Pričat ćemo još
sutra, kad krenemo.”
“Krenemo?” Gavranov glas imao je neprijeporan prizvuk brige. “Kamo
ćemo, mladi gospodaru?”
“U grad San, naravno.” Barrick se opet gotovo osmjehne. Jesu li se ovako
osjećali oni veliki junaci iz davnina, Hiliomet, Silas ili Massilios Zlatokosi?
Kao da su dio nečega većeg, što ih vuče bez njihove volje, nemoćne... ali gotovo
nehajne? Bio je to čudan osjećaj. Cijelo njegovo biće, čak i misli, kao da su u
tom trenu bili očeličeni, ali umrtvljeni poput njegove ruke. Spustio je pogled na
pocrnjelu krv na koži, tri brazgotine koje kao da je izgrebla ptica dvostruko veća
od Skurna ili još krupnija. Što li su mu Spavači dali?
Život je uvijek gubitak, pogotovo kad nešto stekneš, rekao je najstariji. Je li
to značilo da su mu i nešto oduzeli? Ali što je izgubio?
“Ne mislite ozbiljno, mladi gospodaru, je 1’ da? Ne kanite ići tamo.”
“Ti ne moraš, Skurne. Ovo je moje putovanje.”
“Al’ svilenci u šumi - i Besani u onome strahotnom gradu! Smrznut će vam
krv i izjest’ kožu!”
“Ne moraš ići.”
“Onda ću ovdje bit’ izgubljen i sam.”
Barrick tada ušuti, ali ne iz samilosti prema ptici. Kad se naspava, probudit
će se. Kad se probudi, krenut će na put. Hodat će dok ne stigne do grada zvanog
San, a onda će vidjeti što će se iduće dogoditi - smrt ili nešto drugo. Nastavit će
ovako dok svemu ne dođe kraj. Činilo se nekako jednostavnim.
Ali što su mu Spavači oduzeli da je stekao takvu jednostavnost? I što je
izgubio...?
Umor ga tada obuzme, povlačeći ga u tamu, odnoseći ga od treperave vatre
na mjesto koje su smrtnici dijelili s bogovima.
DRUGI DIO

Plašt
 I5.
Ukaljana golubica
“Ruohttashemm, dom Hladnih vilenjaka i njihove ratničke
kraljice Jittsammes, navodno se nalazio na drugom kraju
Stallanvolleda, velebne, mračne šume koja je prekrivala veliko
područje Drevnog Vutlanda.”
(iz “Traktata o Vilinskome narodu Eiona iXanda”)
Feival, odjeven u novo kicoško ruho, mahao je rukama iza prinčeve glave,
žurno joj nastojeći dati znak.
Podsjeća me da se vratim na posao, shvati Briony. “Ispričajte mi opet kako
ste vodili ljude natrag s juga”, zamolila je princa Eneasa.
“Da, ispričajte nam opet!” preklinjala je njezina prijateljica Ivgenia.
“Sigurno vam je ta priča dosadna, gospe.” Moralo se priznati, kraljevu je sinu
bilo nelagodno. “Ispričao sam vam je svaki put kad sam vas posjetio. Kraj će joj
biti isti ako je ponovno ispričam.”
“Ali to je tako dobar kraj, Visosti.” Ivvie bi očito sa zadovoljstvom slušala
Eneasa kako govori o bik) čemu, čak i na jeziku koji nije razumjela.
“Ali toliko priča o sukobima...!” prosvjedovao je on. “Zasigurno bi
plemenite gospe poput vas radije slušale neke bezazlenije priče.”
“Ne ja”, reče Briony s osjećajem bliskim pravom ponosu. “Odrasla sam s
braćom, a borbi me obučavao Shaso od Tuana, ako se sjećate.”
Eneas se nasmiješi. “Sjećam se i molim se da mi jednog dana dopustite da
vas ispitam o njegovim taktikama i metodama podučavanja. Zavidim vam na tako
vrsnom, slavnom učitelju.”
“Takva sjajna obuka protraćena je na mene, bojim se. Nisu mi dopuštali
vježbanje moje borbene vještine s drugim muškarcima, osim s mojim bratom, a
cijelog mojeg života Južna Međa nije okusila rat, barem ne na našem teritoriju.”
“Ali to više nije istina, princezo - muževi Južne Međe upravo su se borili u
nekoliko bitaka protiv vilenjaka.”
“Bitaka koje nisu dobro završile.” Dopustila si je da joj glas zapne što nije
bilo posve hotimično. “Bitaka koje su odnijele naše najbolje ljude... i razdvojile
me od voljenog brata... možda zauvijek.” Hrabro se osmjehnula. “Zato je dobro
slušati o sretnijim ishodima, poput vašeg. da je mi nadu. Molim vas, prinče
Eneas, ispričajte opet svoju priču.”
Još stojeći iza princa, Feival živahno dade znak odobravanja: sam ju je
naučio tom hrabrom, tragičnom osmijehu.
Eneas se nasmije i dobroćudno popusti. Bilo ga je lako zavoljeti, tog princa:
gotovo svaki drugi čovjek rado bi se razmahivao svojim uspjesima i ponavljao
svoja slavna djela za Briony, njezine dvorkinje i Ivgeniju. Gailon Tolly, vojvoda
od Ljetopolja, iako je ispao bolji čovjek nego što ga je Briony smatrala (barem u
usporedbi sa svojim ubilačkim bratom), uvijek je bio odveć voljan raspredati
nadugo i naširoko o svojim pustolovinama u lovu i na jahanju, zvučeći kao da je
svaki preskočeni jarak bio trijumf nad Kerniosom Otimačem duša.
“Naša vojska prešla je granicu i zaustavila se pred najisturenijim
hierosolskim garnizonom”, reče princ. “Našeg zapovjednika, markiza Rista od
Omarantha, nisu poslali toliko da se bori na strani Hierosola, koliko da ispita
stanje stvari i pošalje preporuku mojem ocu - zato je otac poslao upravo Rista,
oštroumnog, opreznog čovjeka. Ali nitko nije slutio da će autarh udariti tako brzo
i s tolikom snagom. Istovremeno, dok je dovodio golemu silu s mora te pokretao
napad na zidine samog Hierosola, autarh je također poslao drugu, manju armadu
u Kulloanski tjesnac po noći, s prigušenim veslima i smotanim jedrima. Kroz
najopasniji dio stjenovitog tjesnaca proveo ih je izdajnik iz Hierosola - peljar
koji je izdao svoju domovinu za zlato.” Eneas strese glavom, iskreno zbunjen.
“Kakav bi čovjek učinio nešto takvo?”
“Nemoguće je shvatiti”, dometne Ivvie, živahno kimnuvši.
“Nemoguće”, ponovi Feival, koji je imao običaj sudjelovati u razgovorima
više nego što se priličilo za jednog tajnika. “Odvratno!”
“Ne osjećaju svi toliku privrženost svojim domovinama poput vas i mene”,
blago će Briony princu. “Možda stoga što njihov položaj u tim zemljama nije
tako siguran i privilegiran poput našeg.”
“Ili možda zbog svojeg roda i podrijetla naginju izdaji”, uzvrati Ivvie. “Na
posjedu mojeg oca žive seljaci koji ne samo da kradu divljač iz naših šuma, već i
uskraćuju daću i lažu upravitelju kad dođe vrijeme zbrajanja računa, tvrdeći da
imaju više djece nego što je istina, ili manje zemlje, bilo što samo da ne plate
mojem ocu ono što mu duguju.”
Neke od dvorkinja proizvedoše zvukove uljudnog slaganja. Dijelile su
općenitu odbojnost prema ljudima koji su kopali zemlju i ubirali žetvu, iako su,
poput njihovih muških pandana, često govorile o njima na način koji je Briony
smatrala sentimentalnim i lažnim. Nije tvrdila da osobno poznaje život seljaka,
ali je iskusila dovoljno noći u hladnim štagljevima i otvorenim poljima dok je
putovala s glumcima, da nije mogla vjerovati kako bi itko izabrao takav život iz
pastoralnog užitka. Osim toga, Briony je vidjela dovoljno mašinerije pravde i
daća da zna kako se sve ono loše ni slučajno ne nalazi samo na strani izdajničkih
seljaka.
Ipak, ne bi bilo dobro započeti prepirku: ljudi na ovom dvoru već su je
smatrali čudnom, a mogla je i pokvariti prinčevo raspoloženje u trenutku kad mu
se nastojala svim silama svidjeti.
Feival ju je opet strijeljao pogledom, te je shvatila da su je misli odnijele
daleko od Eneasovog opisivanja kako je xisijska invazija uhvatila syanske trupe
nespremnima, prisilivši ih da se sklone u hierosolskoj tvrđavi.
“Ali ako su markiz Risto i ostali bili pod opsadom, kako ste saznali za
njihovu nepriliku?” upitala je. “Sigurno ste mi to već rekli, ali bojim se da sam
zaboravila.” Nije, naravno, ali nije bilo ničeg lošeg u nanošenju tankog sloja
bespomoćnosti njezinoj molbi - bez pretjerivanja, kao kad bi glumila Mlinarevu
kćer u farsi poput Priče seoskog svećenika, već s dovoljno poticaja da ju Eneas
počne gledati kao prohtjevnu mlađu sestru, nekoga čije je interese trebalo
zaštititi.
“Pošto ga je moj otac poslao na misiju, Risto je nosio golubove koji će
odnijeti poruke u Tessis. Uzeo je posljednje jato s naše granične utvrde kod
Drymusa, i samo sam ga srećom vidio tamo kad je prolazio. Odlučio sam
odgoditi odlazak sa svojim ljudstvom četrnaest dana, jer me zanimalo čuti
njegovo izvješće o stanju u Hierosolu.”
“Kako pametno od vas”, reče Ivgenia.
Eneas joj uputi pogled blagog prijekora. “Radilo se o sreći, moja gospo, kao
što sam rekao. Nisam ni slutio da će Risto ušetati u opsadu.
Xis je godinama prijetio Hierosolu, ali svi smo vjerovali da se radi tek o
blefu, jer je xisijskim autarsima bilo lakše ubirati lakši plijen među bogatim
otocima na južnoj obali. U svakom slučaju, došla je vijest, a ja sam se ondje
našao s četom ljudi spremnih za bitku. Dobra sreća, kao što rekoh, bila je na
našoj strani.”
“I blagoslov bogova”, promrmlja Briony.
Eneas kimne. Bio je poznat po svojoj pobožnosti i nenapadno je darovao
nekoliko hramova dok su mu mlađa braća trošila novac na užitke zemaljskog
života. “Da, uistinu blagoslov. Sigurno želite sve ovo opet čuti?”
“Molim lijepo”, reče mu Briony. “Dobivamo tako malo vijesti iz prve ruke.”
Uputio joj je ironičan pogled. “Ali čujem da ste se vi dobrano nagledali
svijeta, i na putu ovamo i otkako ste stigli, princezo Briony
Na trenutak se zbunila, sve dok nije shvatila da sigurno misli na njezin izlet
izvan palače s Ivgenijom. Ali zašto bi nešto takvo zanimalo Eneasa? Ukoliko ga
Briony nije općenito zanimala, pa se zato raspitivao o njoj... Međutim, nije si
mogla priuštiti pretjeranu samouvjerenost: možda ga je naposljetku zanimala
Ivgenia - bila je ljupka, živahna djevojka iz dobre obiteljske loze.
“Nevolja me sustizala na raznim mjestima, prinče Eneas” rekla mu je ne
obazirući se na Feivalovo smijuljenje. “Očito trebam bolje saveznike koji bi me
čuvali od nezgoda. Nadam se da se osjećate slobodnim da me posavjetujete.”
Osmjehnuo se. “Smatrao bih to čašću, princezo. Ali iz onoga što sam čuo,
dobro ste se i hrabro snašli i sami.”
Bio je uistinu veoma naočit - o tome nije bilo dvojbe. Briony je bila posve
neodlučna u pogledu svega toga. Osjećala se poput izdajnice prave pravcate, ne
samo kao kmet Ivgenijina oca koji mu pokušava uskratiti pola košare ječma kako
bi preživio zimu. Na kraju krajeva, kanila je iskoristiti ovog čovjeka, ne za
njegovo dobro ili dobro njegove domovine, već za dobro njezine vlastite obitelji
- kako bi se iskupila, barem dijelom, za vlastite propuste. Ali postojalo je
nekoliko problema s tim planom. Jedan je bio taj da je Eneas možda prepametan
da bi se njime dalo manipulirati, u kojem slučaju bi možda otuđila nekoga tko bi
joj inače mogao postati pravim saveznikom na dvoru. Drugo, princ nije bio vrsta
čovjeka kojeg bi drage volje izrabila. Prema svim izvješćima, osim njegova
vlastitog (koji je naginjao ka skromnosti) Eneas je bio ljubazan, inteligentan i
iznimno hrabar. Volio je oca, ali nije zatvarao oči pred nedostacima svoje
zemlje. Bio je također strastveno vjeran svojim prijateljima, u što su je svi
uvjeravali. Kako je mogla upotrijebiti svoje takozvane ženske čari da postigne
ono čemu teži - one iste metode koje je odavno prezirala kad ih je koristila
njezina pomajka Anissa ili druge dame na dvoru Južne Međe?
Ali nužda je velika jer je svrha tako važna, rekla je u sebi. Životi mojeg
naroda. Očevo prijestolje.
Da, i osveta protiv Tollyja, podsjetio ju je podmukao glasić. Ne pretvaraj se
da i to ne želiš. To nije bio plemenit motiv, ali je bio blizak njezinu srcu.
Hendon Tolly oduzeo joj je gotovo sve. On i njegov brat Carađon zasluživali su
umrijeti, po mogućnosti nakon mnogo patnje i poniženja. Hendon nije samo oteo
njezino obiteljsko prijestolje; prouzročio je i da se Briony osjeća bespomoćno i
slabo, a samo ga je zbog toga željela mrtvog. Ponekad se osjećala kao da nikad
neće biti opet jaka dok Hendon ne bude kažnjen za taj zločin.
“Princezo?”
Prinijela je ruku ustima, zasramljena. Koliko je dugo dokono sanjarila? Nije
se ni usuđivala pogledati prema Feivalu koji je sigurno bio izvan sebe.
“Oprostite, ja...” Mogla je iskoristiti priliku kad se već tu našla. “Odjednom sam
se sjetila... nečeg bolnog...”
“Ja sam kriv.” Izgledao je kao da je povjerovao. “Nisam vas smio zadirkivati
zbog izleta na sajmište na Cvjetnoj livadi - to je bilo okrutno i nepromišljeno.
Posve sam zaboravio da je tog dana umrla vaša mlada sluškinja. Moje najdublje
isprike, princezo.”
O čemu su razgovarali - o sajmištu? Posve je izgubila nit. Jednostavna
pomisao na Hendona Tollyja kako se smijulji onim svojim lisičjim smiješkom
dok se hvalisao kako joj je oteo prijestolje... “Ne, ne”, rekla je, pribravši se.
“Niste vi krivi, gospodine. Molim vas, niste nam završili pripovijest o opsadi.”
“Sigurno opet želite čuti moju suhoparnu priču?”
“Meni nije suhoparna, prinče Eneas, ona je poput vode žednome grlu.
Nastavite.”
Nastavio je dok su Briony, Ivgenia i ostale žene napeto slušale, a čak je i
Feival zaboravljao kako se mora pretvarati da radi. Bilo zato što ih je sve
opčinilo prinčevo pritjecanje u pomoć hierosolskom garnizonu i njegov bijeg
preko syanske granice s markizom Ristom i njegovim ljudima, ili zato što je
Eneas jednostavno bio fascinantan čovjek s još fascinantnijim mjestom u svijetu,
publika je svejedno bila ushićena.
Kad je završio priču, princ ustane, nakloni se i zamoli Briony za dopuštenje
da je napusti - malo južnjačke dvorske etikete koja ju je zabavljala, kao da je
sama nazočnost plemkinje značila privlačnu silu vrtloga za nemoćnog plivača,
smrtni stisak iz kojega je nesretnika mogao osloboditi samo sam kovitlac.
A što da sam rekla ne? zapitala se dok joj je ljubio ruku i klanjao se Ivgeniji
i ostalim damama. Što da sam mu zapovjedila da ostane? Bi U morao
poslušati? Kakva je besmislica ta etiketa! Nešto što je nedvojbeno započelo kao
način sprečavanja muškaraca da siluju i ubijaju, barem nakratko, poprimilo je
takvu silinu da je ponekad moglo izazvati najsmješnije zabune.
Ivgenia brzo prekine tišinu nakon što je Eneas otišao. “Čini se da mu je stalo
do vas, Briony. Ovo je treći put ovog tjedna da vas je posjetio!”
“Zabavna sam čudakinja”, reče ona odbacujući ideju. “Princeza koja je
putovala prerušena. Ja sam kao nešto iz priče za djecu.” Nasmijala se.
“Pretpostavljam da bih trebala biti zahvalna što nisam lik iz jezivije priče, dijete
ostavljeno u šumi ili zlostavljano od strane okrutne maćehe.” Njezin smijeh je
brzo utihnuo. Ništa od toga nije bilo daleko od istine.
“Previše se bunite”, reče Ivgenia. “Zar ne, gospe?” Ostale, sluškinje i
dvorjanke, kimnuše glavama. “Uistinu ste mu dragi. Možda bi se to moglo razviti
u nešto više da niste tako tvrdoglavi!”
“Tvrdoglava?” Smatrala je da je učinila sve osim bacanja u Eneasovo
naručje, kako bi zadržala njegovu pozornost i dobru volju. “Kako sam
tvrdoglava?”
“Dobro znate kako”, reče njezina prijateljica. “Ne družite se s drugom
čeljadi na dvoru, osim za vrijeme obroka. Smatraju vas preponosnom. Neki kažu
da je to stoga što se s vama tako grubo postupalo, ali drugi vele... morate mi
oprostiti, Briony, ali reći ću vam istinu za vaše dobro... drugi vele da se smatrate
boljom od čeljadi na dvoru.”
“Boljom!” Zaprepastila se. Da su je ljudi na ovom raskošnom, dekadentnom
dvoru smatrali preponosnom - nije ni u snu zamišljala. “Ne smatram se boljom ni
od koga, ponajmanje od sve te elegantne gospode i dama. Ne krećem se u društvu
jer sam izgubila vještinu, a ne zato što prezirem društvo.”
“Eto!” pobjednički će Ivgenia. “To sam i ostalima rekla - osjećate se
neprilagođeno, a ne nadmeno. Ali iskreno, Briony, morate provoditi više
vremena s ovdašnjim plemićima. Lako zapadnu u govorkanja, a Jenkin Crowel
vam ne radi u prilog u vašoj odsutnosti.”
Ime Tollyjevog poslanika bilo je poput mlaza ledene vode. Danima je
izbjegavala tog čovjeka, a činilo se da on radi isto.
“Ah, da... nedvojbeno si u pravu. Hvala ti na brizi, Ivvie, ali sada sam
umorna i htjela bih prileći.”
“O, draga moja Briony!” Ivgenia je izgledala nesretno. “Jesam li vas
uvrijedila?”
“Nipošto, šašavice - samo sam umorna, kao što rekoh. Moje dame, i vi se
možete povući. Feivale, ostani na trenutak da raspravimo nešto o poslu.”
Kad su ostale otišle, ili se diskretno povukle tamo gdje ih nisu mogle čuti,
okrenula se prema glumcu. “Crowel mi ne radi u prilog? Što to znači?” '
Feival Ulian se namršti. “Morate znati, Briony. On je desna ruka vašeg
neprijatelja. Što mislite da radi? Potkopava vas gdje god stigne.” “Kako?”
Preplavio ju je gnjev - gnjev i strah. Tessis joj nije bio dom. Briony je bila
okružena strancima, a neki ljudi su očito željeli njezinu smrt. Odbacila je svoje
vezivo - koje je za nju u najboljem slučaju predstavljalo nespretnu, iritantnu
afektaciju. “Što radi?”
“Nisam čuo nikakva pouzdana izvješća o njegovim stvarnim činima.” Feival
okrene leđa i stane se ogledati u zrcalu što je visjelo na zidu, navika koja je
izluđivala Briony, pogotovo dok je s njime razgovarala o ozbiljnim stvarima.
“Ali govori protiv vas - oprezno i nikad u širokom društvu, naravno. Prošapće
koju ovdje, dobaci neusiljen mig ondje... znate kako se to radi,”
Nastojala je obuzdati plamen bijesa: ne bi joj koristilo kad bi dopustila da je
obuzme. “Kakve klevete širi Jenkin Crowel?” Dozlogrdilo joj je gledati
Feivalova leđa. “Zosimovih mi maski, čovječe, okreni se i razgovaraj sa mnom!”
Okrenuo se, iznenađen i možda čak malko srdit. “Rekao je mnogo toga, ili
barem tako čujem - nije tolika budala da laže preda mnom!” Feival se namršti
poput djeteta koje se duri. “Većinom su to sitne uvrede da ste muškobanjasta, da
se volite odijevati u mušku odjeću, ne samo u svrhu prerušavanja, da ste
mrzovoljne naravi i rospija...”
“To su zasad više istine nego laži”, Briony će s mrkim smiješkom. “Ali
najružnije neće izravno reći, već samo natuknuti. Dopustio si je da mu izmakne
činjenica kako su isprva svi mislili da vas je južnjak Shasto oteo...”
“Shaso. Zvao se Shaso.”
“... Ali da sad puk u Južnoj Međi vjeruje kako vas nije odveo protiv volje.
Kako je to bio dio plana da preuzmete očevo prijestolje i kako je samo nazočnost
Hendona Tollyja spriječila vas dvoje da to izvedete.” Malko je porumenio. “To
je ono najgore, pretpostavljam.”
“Nas dvoje? Mog brata Barricka i mene?”
“Ne. Neizravno je dao naslutiti da je i vaš brat blizanac bio žrtva, da ste ga
poslali da umre boreći se s vilenjacima. Vaš ortak, tvrdi Crowel, bio je taj isti
južnjački general Shast... Shaso - čovjek koji je ubio vašeg drugog brata. I da je
bio... više od ortaka...”
Brionyn bijes bio je tako iznenadan i tako silovit da joj se na trenutak
pomračilo u glavi te je pomislila da umire. “Usuđuje se to reći? Da ja...” Činilo
joj se da su joj usta puna otrova - htjela je pljunuti. “Njegov gospodar Hendon je
ubio vlastitog brata - sigurno je na to mislio...! Govori ljudima da smo Shaso i ja
bili ljubavnici?” Skočila je na noge. Jedva se suzdržavala da ne pograbi vezivo i
pojuri zabiti iglu u oko Jenkinu Crowelu. “Podla... svinja! Dovoljno je što
vrijeđa tog dobrog starca koji je umro nastojeći me prevesti na sigurno, ali još
laže da bih ja... da bih naudila svojoj voljenoj braći\” Sada je već plakala i
jedva dolazila do daha. “Kako može tako lagati o meni? I kako mu itko može
vjerovati?”
“Briony - princezo, molim vas, smirite se!” Glumac je djelovao gotovo
užasnuto onim što je izazvao.
“Što Finn kaže? Što pričaju ljudi na ulici, u krčmama?”
“O tome se gotovo i ne raspravlja izvan dvora”, reče joj on. “Tollyji ovdje
nisu pretjerano popularni, ali ljudi se vjerojatno zapitkuju. Ipak, kralj jest
popularan, a vi ste njegova gošća. Većina Syanaca smatra da on zna najbolje.”
“Ali ne i tu na dvoru, pretpostavljam.”
Feival ju je sada nastojao smiriti. “Većina ljudi na dvoru ne zna vas ništa
bolje od pijanih budala po krčmama. To je zato što se zatvarate ovdje poput
pustinjaka.”
“Dakle, tvrdiš...” Zastala je da dođe do daha, osjećajući da joj se srce malko
usporilo. “Dakle, ti tvrdiš da bih trebala češće izlaziti i družiti se s ostalima na
Širokdvoru? Da trebam provoditi više vremena s ljudima poput Jenkina
Crowela, izmjenjujući uvrede i lažući?”
Feival uzme dah i uspravi se, slika i prilika čovjeka koji je nepošteno trpio.
“Za vaše dobro, da, Briony. Trebate se potruditi da budete viđeni. Morate
pokazati ljudima samom svojom nazočnošću da nemate što skrivati. Tako ćete
opovrgnuti Crowelove laži.”
“Možda si u pravu.” Usijan bijes se povlačio, ali zamijenilo ga je nešto ništa
manje gnjevno, samo hladnije. “Da, u pravu si. Ovako ili onako, moram spriječiti
širenje tih groznih, groznih priča. I hoću.”

Hram Onira Plessosa nije imao dovoljno postelja za sve pridošlice, ali
hodočasnici su bili razuman soj, dostatno sretni što su pronašli zaklon od
ovogodišnjih hladnih proljetnih kiša. Glavni templar rekao im je da mogu
prostrijeti gunjeve u zajedničkoj prostoriji nakon večere.
“Nećemo smetati ostalim gostima ili braći?” upitao je vođa hodočasnika,
zdepast čovjek vidljivo dobre ćudi kojemu je vođenje romara i pokajnika, nakon
toliko godina, postalo više posao nego vjerski poziv. “Uvijek ste bili velikodušni
prema meni, gospodaru, pa ne bih htio ovdje steći loš glas.”
Glavni templar se osmjehne. “Dovodite nam uglednu sortu hodočasnika, moj
dobri Therone. Bez takvih putnika, našem bi hramu bilo teško pružiti utočište i
nahraniti one uistinu potrebite.” Snizio je glas. “Kao primjer vrste koja mi se
manje sviđa, vidite onog momka tamo? Bogalja? Kod nas je već nekoliko
desetnica.” Pokazao je prema zakukuljenoj prilici koja je sjedila u skromnom
vrtu, praćena manjom prilikom, dječakom od možda devet ili deset ljeta.
“Priznajem kako sam se nadao da će, kad zatopli, krenuti dalje - ne samo što
ogavno zaudara, čudan je i ne obraća nam se osobno, već za njega govori dijete...
ili barem prenosi njegove riječi koje su obično pune zlokobnosti i
tajanstvenosti.”
Theron je djelovao zainteresirano. Umanjena priroda njegove vlastite vjere,
ili barem vjerskog žara, nije mu učinila ništa manje privlačnom snažnu vjeru u
drugima - upravo suprotno, ako išta drugo, budući da je takva snažna vjera sada
postala njegov svagdašnji kruh. “Možda je prorok, vaš bogalj. Nije li blaženi
Zakkas bio neprepoznat za svojeg života?”
Glavni templar nije djelovao zabavljeno. “Ne pokušavajte učiti svećenika
pobožnosti, karavan-bašo. Taj čovjek ne govori o svetim stvarima, već o... pa,
teško je reći a da ga sami ne saslušate - ili saslušate što dijete govori za njega.”
“Sumnjam da ćemo imati vremena”, kratko će Theron, žacnut svećenikovim
prijekorom. “Moramo otići rano sutra. Ove godine Bjelošumu čeka još barem
jedan snijeg, a ne bih želio zaglaviti u njemu. Sjever je ovih dana postao
dovoljno čudan i bez borbe s olujama. Nedostaju mi topla proljeća u kojima smo
uživali tu u Ljetopolju, kad je kralj sjedio na prijestolju Južne Međe.”
“Nedostaje mi mnogo toga iz tih dana”, reče glavni templar i razgovor se
neko vrijeme nastavi na ovom sigurnijem tlu, dok su dvojica muškaraca ponovno
uspostavljala staro prijateljstvo.
*
Vatra u zajedničkoj prostoriji počela je dogorijevati, a većina hodočasnika
zaspala je nakon dugog, hladnog dana hoda. Theron je tiho razgovarao sa svojim
kočijašem kad je sveti čovjek - ili ga je barem time Theron bio sklon smatrati -
polako ušepao u sobu oslanjajući se na musavo, mrzovoljno, tamnoputo dijete.
Dječak mu pomogne sjesti uz ognjište, blizu ugaraka, a potom uzme šalicu iz
prosjakovih ruku i ode je napuniti iz čabra.
Theron mahne kočijašu da završi što je trebao prije spavanja, a onda na
trenutak uze promatrati krhkog svetog čovjeka. Bilo je teško razabrati mnogo toga
na njemu: lice mu je skrivala dugačka kukuljica umrljane i pohabane halje, ruke
mu bijahu zavijene prljavim starim zavojima. Neobičan lik sjedio je nepomično
poput kamena, izuzev neznatnog drhtanja. Dok je Theron zurio u prosjaka, nije
osjetio poimanje svetosti, već iznenadnu jezu. Nije se radilo o tome da je sam
čovjek djelovao izrazito prijeteće, ali nešto na njemu odjednom je podsjetilo
Therona na stare priče - ne one o svetim hodočasnicima, već o nemirnim
duhovima i mrtvacima koji ne mogu počivati u grobovima.
Theron prijeđe prstima po visećoj, šušketavoj zbirci vjerskih uresa oko
svojega vrata; rieke od njih stekao je kao mladić na putovanjima u razna svetišta,
a druge dobio na dar (ili ponekad kao dio isplate) od hodočasnika koje je vodio.
Ruka mu se na trenutak zadržala na drvenoj golubici, jednoj od njegovih
omiljenih i odavno ulaštenoj do visoka sjaja neprestanim rukovanjem. Potjecala
je s jednog od njegovih najranijih hodočašća, u slavni zorijski hram u Akarisu, i
veoma ga je smirivalo misliti na Bijelu Kćer kada bi ga spopao nemir.
Theron osjeti nečiju prisutnost pokraj ramena i podigne pogled. Bijaše to
glavni templar. Theron se tome začudi jer nije bio starčev običaj silaziti u
zajedničku prostoriju nakon večernjih molitvi. “Činite mi čast, učitelju”, reče.
“Hoćete li sa mnom podijeliti čašu vina?”
Učitelj kimne. “Hoću. Htio sam vas nešto upitati, a rekli ste da morate krenuti
rano ujutro.”
Theron se malko zastidio što ga na to podsjećaju, jer je to izrekao u gnjevu.
Nalio je vino iz vlastitog vrča u pehar i dodao ga svojem prijatelju. “Naravno,
učitelju. Što vas zanima?”
“Jedan od vaših putnika rekao mi je da je kći kralja Olina u Tessisu da su je
pronašli živu. Je li to točno?”
“Jest, koliko znam - pojavila se netom prije nego što smo otišli, ili su barem
svi tako rekli. Samo se o tome pričalo u Syanu pri kraju našeg boravka.”
“A zna li se što dovodi... kako li joj je ime? Zlatica?”
“Briony. Princeza Briony.”
“Naravno - sramotim se. Ovdje ne čujemo mnogo o događajima na dvoru, a s
godinama postajem zaboravljiv. Briony. Zna li netko zašto je u Syanu i što to
znači?”
Theron opazi da je zakukuljeni prosjak pokraj vatre nadigao glavu kao da
sluša. Pitao se treba li sniziti glas, ali tada zaključi da je to glupo: ono što je
govorio nije bila tajna, već vijest koja će uskoro biti na svačijim usnama. Ipak,
ne bi bilo pametno spominjati Tollyje u njihovoj, vojvodini. “Neki tvrde da je
pobjegla od... svojih neprijatelja... i iz Južne Međe. Drugi vele, ne, pobjegla je
nakon što joj je propao vlastiti pokušaj preuzimanja prijestolja uz pomoć
južnjaka - crnog vojnika koji je nekoć bio Olinov prijatelj.”
Glavni templar strese glavom u čudu. “Ovo je kao za davnih dana - za crnih
dana drugog Kellicka, kad je sve vrvjelo od uhoda i spletki.” “Sjećate se toga?”
upita Theron, blago iznenađen.
“Budalo!” Templar se nasmije. “Stoljeće i pol? Izgledam tako staro?” I
Theron se nasmije, posramljen vlastitim ložim pamćenjem. Životi kraljevai
povijest nikad mu nisu bili jača strana. “Uglavnom sam zaboravio što sam naučio
iz knjiga...”
Prenula ga je pojava pokraj njegova ramena te se okrenuo i zatekao
zakukuljenog prosjaka kako stoji ondje poput sjene same Smrti. Iako su mu leđa i
noge izgledali povijeno, ipak je bio jednako visok poput Theriona te je nekoć
sigurno bio snažan čovjek. Zavijene ruke su se podigle, a iz tame kukuljice začuo
se suh, hrapav šum. Theron ustukne od straha, ali zakukuljeni je čovjek dugo
vremena samo nijemo stajao.
“Gdje je dječak?” razdraženo upita glavni templar. “Ah, eno ga. Dečko, dođi
i reci nam što tvoj gospodar hoće.”
Dječak, koji je očito žicao hranu iz hramske kuhinje, poslušno se pojavi, još
žvačući grudicu brašna. Sada kad je Theron pažljivije promotrio dijete, opazio je
da nije sva tama na licu crnokosog dječaka potjecala od prljavštine ili sunca, već
da je i sam izgledao pomalo kao južnjak, boje kože koja se obično vidi na
dokovima Oscastlea ili Landerove luke. Da, pomisli Theron, to je bilo to:
izgledao je poput onih uličnih derana koji su živjeli kao lučki štakori, pomoću
svoje dovitljivosti i brzine.
“Što bogalj govori?” upita strogo glavni templar.
Dječak približi glavu kukuljici. Bilo je nemoguće čuti išta od prosjakovih
riječi ponad pucketanja vatre, ali dječak se napokon uspravi.
“Kaže da ju je Smrt zasad pustila.”
Glavni templar razdraženo odmahne glavom. “Koga je pustila? Princezu?
Reci mu da ode potražiti postelju i da ne ometa razgovore svojih
pretpostavljenih.” Trenutak poslije izraz mu se promijeni. “Ne, ovo je bilo ružno
od mene. Bogovi i oniri ne bi se ovako odnosili prema nevoljnicima.”
Dječak se opet sagnuo prema tamnoj kukuljici. “Kaže da poznaje Smrt - da je
neko vrijeme boravio u njezinoj kući. Ali onda ga je opet pustila van.”
“Kakva besmislica!” reče glavar kuće. “Izvedi prosjaka u staju, dečko. Neću
istjerati sirotu ludu na studen, ali noćas mora spavati negdje gdje neće gnjaviti
naše goste.” Svećenik je čekao, ali ako mu je dječak došapnuo te riječi, prosjak
nije odgovorio. Theron je bio istovremeno zaintrigiran i uznemiren.
“Iskorištavate našu dobrohotnost , upozori glavni templar. Ovo i dalje nije
izazvalo nikakav pokret. “Dobro, otići ću po braću da mi pomognu ispratiti ga na
počinak s konjima i magarcima”, reče on te se žustro udalji iz zajedničke
prostorije.
Prosjak je opet šaptao svojem mladom pomoćniku.
“Želi znati idete li na sjever”, reče dječak Theronu.
Vođa hodočašća bijaše zbunjen: zašto bi starog bogalja zanimalo tako nešto?
“Idemo na sjever kroz Marrinswalk, da. Ovo hodočašće počelo je na Modroj
obali i tamo se sada vraćamo.”
Prosjak privuče dječaka k sebi, kao da njegove iduće riječi ne mogu čekati.
“Želi s vama”, reče dijete kad je mrmljanje završilo.
Theron zakoluta očima. “Ne želim biti neuljudan prema nekome koga su
bogovi ionako opteretili,” reče on, “ali jedini članovi našeg hodočašća koji
hodaju, mladi su i u formi - putujemo brzo. Vidio sam kako se ovaj čovjek kreće.
Ne bi mogao održati korak s nama, a mi si ne možemo priuštiti da ga čekamo.”
Dječak ga začuđeno pogleda, iako je Theron smatrao da je ono što je rekao
imalo savršenog smisla. Tada se mladi prosjak okrene da pogleda svojeg
zakukuljenog gospodara, koji iznenada posegne prema Theronu svojom
povijenom rukom. Theron ustukne, usplahireno, a onda ugleda kako nešto blista
na prljavom platnu. Zlatnik.
“Platit će vam za mjesto najednom od konja”, reče dječak nakon što mu je
zakukuljeni prosjak došapnuo.
 “To... to je dupin!” reče Theron, zapanjeno. “Čitav dupin!” Bilo je to deset
puta više nego što je zarađivao od prihoda cijele karavane hodočasnika. Dječak
se okrene kad ga je zakukuljeni povukao za rukav, opet mu šapćući.
“Kaže da ga uzmete. Mrtvima ne treba zlato.”

Bila je izgubljena u šumi, ali ne i preplašena - ne previše, u svakom slučaju.

Drveće se njihalo, ali nije osjećala vjetar. Dok je prolazila, prigibalo se prema
njoj, pružajući četkaste prste, ali nijednom je ne dotaknuvši. Svijet je bio mračan
kao u noći, ali mogla je vidjeti: s njom se pomicalo svjetlo obasjavajući joj put i
okolinu.
Nešto je pretrčalo stazu pred njom, nešto srebrnkasto i brzo, krećući se nisko
uz tlo. Promijenila je smjer slijedeći ga, a staza se pomakla s njom.
Sanjam, shvati Briony.
Brzi stvor opet bljesne pred njom. Bio je i stvaran i sjena - mogla je nekako
osjetiti da je gleda dok je trčao ispred nje. Znala je da će je odvesti na neko
važno mjesto i da ga mora držati na vidiku, ali već je zaostajala. Drveće je
postajalo sve gušće oko nje, bilo je sve teže vidjeti put. Srebrnkasta sjena
bljesne posljednji put, sada daleka, i tada nestane.
Briony se probudi s osjećajem neuspjeha i gubitka, kudikamo većim od
uobičajenog ostatka snova, ali nije imala vremena da se izjeda jer je propustila
nešto važno. Njezine dvorkinje već su se užurbale oko nje, moleći je da požuri i
ustane iz kreveta. Briony je imala sastanak.
*
Dawet je nosio uobičajeno crno ruho, ali sa suptilnom razlikom: odjeća mu je
ovaj put izgledala prikladnijom za dvorsku zabavu nego za neprimjetno kretanje
po mračnim uličicama i bijednim mjestima. Rukavi mu imahu žarkocrvene
raspore, rub plašta istu krvavu boju, a hlače mu također bijahu ukrašene
okomitim crvenim i bijelim prugama.
“Novo mjesto sastanka?” upitao ju je, ogledajući se po Dvorištu fontane.
“Ovdje je bučnije. Manja je vjerojatnost da nas netko čuje.” Briony odmjeri
njegovu odoru. “Ne izgledate neupadljivo kao inače, gospodine Dan-Faar.”
Izveo je podrugljiv naklon. “Milostiva je odveć ljubazna. Slučajno imam...
sastanak nakon našeg.”
“S nekom ženom?” Briony nije znala zašto bi joj do toga stalo, ali ju je malko
zapeklo.
Dawetov osmijeh, barem jednom, nije bio ni prepreden ni podrugljiv. “Vaš
sam prijatelj, nadam se, princezo. Ništa više, možda, ali svakako ne manje od
toga. Na primjer, nisam vaš sluga. Moji sastanci se tiču samo mene.”
Briony proguta odgovor dotaknuvši Zorijin mjehurić oko vrata da se podsjeti
na ono što je bilo važno. Govorio je istinu: nije imala pravo i, štoviše, nikakav
razuman razlog da je zanima što Dawet radi i s kim, osim kad je bila u pitanju
njezina vlastita sigurnost. “Dokle god jesmo prijatelji”, rekla je. “Dokle god vam
mogu vjerovati, Dawete. Iskreno to mislim - trebam nekog pouzdanog.”
Uputio joj je čudan pogled. “Izgledate mi prestrašeno, princezo.”
“Nisam prestrašena. Ali zaokupljena sam... teškim pitanjima. Krećem na
jedno putovanje. Kad jednom započne, neću se moći okrenuti i zaplivati natrag na
obalu.” Opet je podigla ruku i obuhvatila mjehurić šakom, ocrtala njegov ovalan
oblik i pomislila na putovanje same djevičanske božice. “Hoćete li mi pomoći?”
“Što vam treba, princezo?”
Rekla mu je. “Možete li to izvesti?” upitala je kad je završila.
Pogled koji joj je sada uputio, sadržavao je i iznenađenost i tračak divljenja.
“Ništa lakše. Ali...” Slegnuo je ramenima. “Trebat će to platiti. Ljudi kakve
trebate ne rade badava.”
Nasmijala se. Smijeh je zvučao grubo i njezinim ušima. Ovo je bilo teško.
Činilo joj se kao da uistinu kreće u nepoznato. “Imam novca. Princ Eneas je bio
tako ljubazan da mi ga posudi - dok se moji poslovi ne urede, rekao je.”
“Pravi princ.”
“Hoće li ovo biti dovoljno?”
Dawet pogleda zlato i na trenutak oklijevaše. Pljuskanje fontane ispunilo je
tišinu. “Više nego dovoljno”, reče naposljetku. “Vratit čuvam što preostane.”
Ustao je. “Moram ići. Imam vremena staviti tu stvar u pokret prije... prije svojeg
drugog posla.”
“Hvala vam, Dawet.” Pružila je ruku. Nakon kratkog oklijevanja, prihvatio ju
je i prinio usnama, ali oči mu ni trenutka nisu ostavile njezine. “Zašto me tako
gledate?” upitala je.
“Nisam očekivao vidjeti ovu vašu stranu, princezo Briony - ne još, u svakom
slučaju.”
Osjetila je kako se malko zarumenjela, ali to je vjerojatno sakrila sve
mračnija večer. “Dakle, zorijska golubica sada pokazuje da je okaljana, je li? To
vas je razočaralo?”
Nasmijao se i odmahnuo glavom. “Ne okaljana, ne. Spremna zaštititi sebe,
da. To će učiniti čak i najmiroljubivija djeca Prirode.” Lice mu se uozbiljilo.
“Pogriješio sam misleći da su vam stari Shaso i njegovo učenje izbili zdrav
razum iz glave.”
“Da, no, Shaso dan-Heta je mrtav.”
 *
Javni napad na Jenkina Crowela, poslanika iz Južne Međe, okrutne batine od
ruku trojice nepoznatih siledžija, bila je glavna tema na cijelom dvoru Tessisa
idućeg dana. Crowela je na izlasku iz omiljene krčme iznenadio, kako se isprva
činilo, trojac neugodnih pijanaca, ali nakon što su izmijenili nekoliko riječi,
razoružali su i pretukli njegova dva stražara te zatim napali i njega.
Sam napad bio je prilično čudan, iako ne posve neshvatljiv, jer je Crowel
već došao na glas u Tessisu po svojoj strasti prema kocki i neugodnoj naravi. Ali
ono što ga je učinilo predmetom ushićene špekulacije na kratko vrijeme, u
svakom slučaju, jer tessijskom plemstvu nikad nije nedostajalo tema za razgovor
- bio je događaj kojem je jedan od pretučenih stražara svjedočio dok je ležao na
tlu.
Netom prije nego što su napadači pobjegli, jedan od zločinaca čučnuo je
pokraj krvavog, cmizdrećeg Jenkina Crowela, ali jedine riječi koje je ranjeni
stražar uspio razabrati, bile su, .. i nauči držati svoje lažiza sebe.”
Do kraja tjedna, međutim, kad se Crowel pokazao osobito šutljivim o toj
temi, skrivajući modrice i ožiljke u svojim odajama i kloneći se svačijeg društva,
stanovnici palače Širokdvor prešli su na novije i zanimljivije skandale.
 16.
U vrtu gljiva
“Prema vutskim bardima, sami Qari nisu vjerovali žiteljima
Ruottashemma, iako su im bili srodni, te su se stalno sukobljavali
s kraljicom Hladnih vilenjaka, Jittsammes.”
(iz “Traktata o Vilinskome narodu Eiona iXanda”)
Siguran si da će ti biti dobro?” Opal je rukama žmikala skut svojeg plašta.
Mrzila je razdvajati se od njih, naravno, ali i ona i Chert znali su da je tako bilo
najbolje za nju. “Držat ćeš dječaka na oku?”
“Ne uzrujavaj se, ljubavi jedina. To je tek nekoliko dana.” Obujmio ju je
rukama i privio k sebi. Na trenutak se opirala. Opal nije voljela biti sputana, čak
ni rukama svojeg supruga - možda posebno ne rukama svojeg supruga. Njezin
otac, Pijesak Zeleni Kvare, jednom je priznao da su mu žene iz njegove obitelji
bile potpuna zagonetka. “Tvoja Opal i njezina majka toliko mi godina govore
što da radim, da ne znam što bih napravio ako bi ikad bilo po mome -
vjerojatno bih istog trena umro.” Chert, koji nije očekivao ništa više iz braka s
Opal nego što je dobio, to jest ženu koja ga je voljela i prepirala se s njime
jednako strastveno, samo je kimnuo i nasmiješio se.
“Nekoliko dana?” sada je govorila. “Ako si čuo što ovdašnja čeljad govori,
svijet bi mogao skončati za dan ili dva - misliš da mi to imalo umanjuje brigu?”
Ali prigovarala je samo rutinski - već su sve to pretresli i složili se; zapravo,
ovaj izlet bio je većinom Opalina ideja. Sada kad je postalo jasno da je prijetnja
rata bila stvarna, muškarci su se skupljali na zbor u Funderlinškom gradu, a Opal
je zaključila da i žene moraju dati svoj obol: vraćala se da regrutira Vermilion
Cinnabar i neke od drugih važnih žena grada kako bi se pobrinule da ljudi
pozvani u borbu imaju sve što im treba, i da zamijene odazvane na važnim
poslovima u gradu. Chert se njome ponosio i znao da će uspjeti. Kad Opal nešto
odluči, to i ostvari.
Svijet neće skončati dok tebe ne bude, draga moja starice”, reče joj on sada.
“Ne bi se usudio. Samo mi obećaj da ćeš ostati s Ahat kako si obećala — ne
vraćaj se u našu kucu. Ako ti nešto treba, pošalji nekog drugog, u slučaju da je
motre.”
“Tko bi je motrio a da o tom ne zna cijeli Funderlinški grad?”
Chert strese glavom. “Misliš na vojnike — Veliki narod. Ali ja ne vjerujem
do te mjere svim našim susjedima da ne mogu zamisliti pokojeg od njih kako u
zamjenu za novac prenosi informacije vrhovnom zapovjedniku kad bi te vidjeli
da si se vratila u naš dom. Zato nikome izvan obitelji nismo ni rekli kamo
idemo.”
“Tko sad misli da će svijet skončati ako ga on prestane okretati?” upitala je,
ali on je prepoznao u njezinu glasu da se ne ljuti. Opet ga je zagrlila, a onda
pustila. “Drži dječaka na oku.”
“Naravno.”
“Voljela bih da može sa mnom.”
A ako netko motri, ima li sigurnijeg načina da razglasimo svoj povratak? Ne,
najdraža, mora ostati tu, a ti nam se moraš što prije vratiti.”
Opal ustane da ga poljubi u obraz, a on joj uzvrati poljupcem u usta, što ju je
iznenadilo i nasmiješilo. Prebacila je tada torbu preko ramena i okrenula se
prema bratu Natronu, prijatelju brata Antimona, koji je čekao na diskretnoj
udaljenosti dok su se opraštali. Natron se činio inteligentnim i opreznim
mladićem, što je malko umirilo Cherta, ali radije bi s njom poslao poznatog i
pouzdanog Antimona, koji je s Ferrasom Vansenom i nekim funderlinškim
čuvarima otišao istražiti provale u vanjskim tunelima.
Odjednom ga obuzme briga. “Sretno mi se vrati, ljubavi jedina”, doviknuo je,
ali Opal i mladi redovnik već su odmaknuli stazom i nestali iz vida.
***
Tata Chert, trebam tvoju pomoć.”
Mogao je samo zapanjeno buljiti u dječaka — bio je to prvi put da ga je Flint
tako nazvao. Da bi stvar bila još čudnija, dječak je posljednjih dana uglavnom
šutio. Sada, kad je Opal otišla, činilo se da je prolazio kroz još jednu od svojih
neobičnih, uznemirujućih preobrazbi.
“Moju pomoć?”
Flint sjedne uspravno i prebaci noge preko ruba kreveta, a onda se sagne i
dohvati cipele s kamenog poda. “Htio bih razgovarati sa starim. Onim koji ima
snove.”
Chert mogaše samo stresti glavom. “O čemu govoriš?”
“Ovdje je jedan starac. Ima snove. Svi ga poznaju. Moram s njim
razgovarati.”
Chertu se vrati nejasno sjećanje. “Djedica Sumpor? Ali otkud ti to znaš? Nisi
bio ovdje kad nam je Nickel govorio o njemu.”
Flint se nije obazirao na nevažan detalj. “Odvedi me k njemu, molim te.
Moram s njim razgovarati.”
Chert je zurio u ovo izluđujuće, zbunjujuće i ponekad uistinu zastrašujuće
dijete, prisjećajući se trenutka koji se sada činio kao iz nekog drugog života kad
vreća još nije bila otvorena, a Flint je još bio nepoznanica.
Što bi bilo da je nisam otvorio? Što bi bilo da sam čvrsto uzeo Opal za
ruku i otišao - prepustivši problem nekom drugom. Bi li stvari bile drugačije?
Bolje... ili gore? Pošto je bilo teško izbjeći ideju da je Flintov dolazak imao
veze s ostalim čudnim događajima koji su osvojili njihove živote i živote svih
koje su poznavali, i Velikog naroda i Funderlinga.
Uzdahnuo je. Započet tunel valja i dovršiti, kako se kaže. “Vrlo dobro”,
reče dječaku. “Vidjet ću što mogu učiniti.”
*
Ništa ne razumijem”, reče brat Nickel. Potomak moćne funderlinške obitelji
tek se nedavno uzdigao od akolita do kainita, običnog redovnika hrama, ali svi, a
pogotovo sam Nickel, znali su da je bio opatov odabrani nasljednik, te se
općenito ponašao kao da je već preuzeo obredni trnokop. “Vaša mala skupina
već je poremetila sve ovdašnje tradicije i navike. Žene, djeca, veliki ljudi,
bjegunci - čini se da ih sve primamo. Da se Cinnabar i ceh ne kunu kako je nužda
velika...”
“Ali kunu se”, reče Chert. “Molim vas, Nickel, samo nam recite kamo da
idemo. Zahvalni smo vam na pomoći, ali ne želimo vam oduzimati više vremena
nego što je potrebno...”
“Da vas pustim otići bez nadzora i... ispitati našeg najstarijeg brata?” Nickel
ustane. “Mislim da to ne bi išlo. Sam ću vas odvesti k njemu. Star je i slab. Ako
ga vaša pitanja uznemire, razgovor je završen. Jasno?”
“Vrlo dobro, da. Naravno.”
Liječnik Chaven, koji je stajao u blizini i sa zanimanjem pratio diskusiju,
pročisti grlo. “Mislim da ću vam se i ja pridružiti - ako se slažete, Chert...?”
“Ako se Chert slaže?” Nickel je poprimio pretamnu nijansu crvene za
čovjeka njegove razmjerno mlade dobi. “A Metamorfna braća? Ne, svakako,
povedimo sve koji žele ići! Možda bismo trebali jednostavno proglasiti paradu,
kao na Dan prvog iskopa - okupimo sve građane i povedimo procesiju do vrtova
da iznenadimo sirotog starca!”
“Možda malko pretjerujete, brate Nickel”, blago će Chaven. “Ja sam liječnik,
naposljetku. Tko je bolji da ide s vama, ako vas brine zdravlje djedice Sumpora?
A mali Flint je također bio pod mojom skrbi. Da, mislim da je vrlo dobra ideja
da vam se pridružim.”
Chert se nasmiješi, ali već se osjećao zabrinuto i poprilično uzrujano, a
zadatak nije još ni počeo. Zašto se činilo da vječno pomaže drugima da postignu
svoje?
*
Nisam bio u ovom dijelu Hrama”, reče Chaven dok su krivudali niskom
pećinom punom savinutih vapnenačkih oblika, slijedeći put koji je samo Nickel
mogao prepoznati.
“A zašto biste i bili?” strogo upita Metamorfni brat. “Tu se ne događa ništa
zanimljivo za vašu sortu. Ovo su vrtovi i farme gdje uzgajamo svoju hranu.
Hranili smo gotovo stotinu usta još prije nego što ste svi vi počeli stizati.”
A mnogi će tek doći, pomisli Chert. Ako budete imali sreće, bit će to
Funderlinzi, a ne vilenjaci. Ali to nije izustio naglas.
“Ah, ali vidite, zanimaju me takve stvari”, primijeti Chaven. “Svaki pravi
čovjek od znanosti nikad ne prestaje učiti. Molim vas, ne budite tako strogi, brate
Nickel. Zahvalni smo što ste nas primili. Ovo je vrijeme rata i još čudnijih
zbivanja. Svi dobri ljudi moraju se udružiti.”
Nickel prezrivo frkne, ali kad je opet prozborio, zvučao je malko uljudnije.
“Ovo je cesta do rudnika soli. Rudnik je malen, ali da je dovoljno soli za našu
uporabu i za trgovanje u površinskom gradu.”
Samo je Flint djelovao nezainteresirano za pećinu i njezine groteskne
instalacije od živog kamena. Lice mu je ponovno poprimilo uobičajenu mirnoću:
zurio je preda se poput vojnika koji maršira u bitku na život ili smrt.
Tko si ti zapravo, dječače? Chert više nije bio siguran da će to shvatiti čak i
kad bi mu netko rekao. Što si? U svakom slučaju, odgovor zapravo nije bio
važan. Ono što je bilo važno je to da je njegova žena voljela dječaka, a on svoju
ženu. Ono što je osobno osjećao prema Flintu bilo je teže pretočiti u riječi, ali
dok je sada promatrao ozbiljno dijete s busenom gotovo bijele kose, znao je kako
bi učinio bilo što samo da zaštiti dječaka.
“Ovdje dolje.” Nickel pokaže na pokrajnji prolaz.
Chert je mogao osjetiti prodoran miris vrta, miris plijesni, vlage i
životinjskog gnoja, davno prije nego što su stupili kroz otvor. Pećinu je
osvjetljivalo tek nekoliko baklji te je bila jedva svjetlija od hodnika. Chaven, još
ne posve svikao na polumrak u kojem su Funderlinzi živjeli, zastane i ispruži
ruke poput slijepca; Chert ga primi za lakat.
Vrt gljiva bijaše iznenađujuće velik, prirodna visoka spilja koju su naknadno
oblikovali maljevi i pijuci Funderlinga. Većina napora otišla je u raščišćavanje
sredine poda, koji sada bijaše nakrcan niskim kamenim stolovima, ali i zidovi
bijahu temeljito obrađeni, urezani dubokim žljebovima za redove i redove
polica.
 Svaki stol na širokom podu bio je ispunjen pliticama s crnom zemljom, a
svaka plitica istočkana sitnim bijelim točkama. Niše također bijahu nakrcane
gnojivom i zemljom: tisuće nježnih lepezastih gljiva raslo je uzduž zidova, od
razine poda do visine pet ili šest puta veće od Funderlinga, gdje su redovnici na
ljestvama njegovali prirod. Chert se upravo počeo pitati koja od prilika u
mantijama je bila Djedica Sumpor kad je opazio pogrbljenog, koštunjavog starca
kako sjedi na stolcu blizu središta prostorije, pregledavajući jednu od plitica
lupom od kvarca. Flint je već hodao prema njemu, na poprilično nezadovoljstvo
brata Nickela.
“Čekaj tamo! Pusti me da mu se prvi obratim...!” Nickel pohita za dječakom,
a Chert kaskaše iza njih, bojeći se da bi se ovo moglo pretvoriti u pravo hrvanje.
Flint je već sada nadvisivao sve Funderlinge za pola glave, osim brata Antimona,
pa se Chert nije bojao da bi dječak mogao nastradati, ali svi su oni bili gosti
Metamorfne braće: ne bi valjalo zapodjenuti kavgu.
“Cherte?” dovikne Chaven za njim. “Gdje ste nestali?” Liječnik ispusti bolan
jauk kad je udario goljenicom o jedan od kamenih stolova.
Chert se nevoljko okrene i vrati se pomoći Chavenu. Bilo je to u svakom
slučaju prekasno da sustigne Nickela i Flinta.
“Ah, eto vas.” Chaven ga uhvati za ruku. “Bit će mi bolje za trenutak oči mi
se ne privikavaju na tamu tako dobro kao kad sam bio mlađi...”
Kad su napokon prešli mračnu prostoriju, Flint ih je već čekao pokraj
starčeva stolca, i dalje bezizražajna lica, kao da se povukao negdje u vlastitu
glavu. Brat Nickel je razgovarao sa Sumporom, bujica riječi od kojih je Chert
čuo samo kraj.
“... Čudna vremena, dakako - čuli ste za posjetitelje, Djedice, zar ne? Ovo je
jedan od njih. Želi vas nešto upitati.”
Stari redovnik prebaci pogled s Nickela na Flinta pa opet natrag na Nickela.
Sumporovo lice bijaše ispijeno, naborana je koža mlohavo visjela kao da mu se s
godinama lubanja smanjila. Njegove oči, iako vidljivo slijepe od mrene,
sumnjičavo su škiljile. “Želi nešto pitati... ili želi nešto uzeti?” Glas bijaše
hrapav i suh poput litice od pješčenjaka.
“Strogo sam im naložio da smiju samo...” Nickel utihne, zabuljivši se. I Chert
je buljio. Kukuljica starčeve halje je treperila, kao da mu se jedno od njegovih
ušiju nastojalo odvojiti od glave. Trenutak poslije groteskno lišće izviri iz
kukuljice do njegova obraza, tako da su svi osim Flinta glasno uzdahnuli i
iznenađeno ustuknuli.
“Ha!” reče Sumpor. “Iktise, dolje.” Pljesnuo je dlanom po krilu, a vitka,
krznena životinjica ispuzala mu je iz kukuljice i niz ruku. Smirila se u
redovnikovu krilu i sve ih stala motriti sjajnim očima. Bijaše to pitomi tvor,
kojeg neki nadzemljaši zovu “lopovica”. Neki bogatiji Funderlinzi držali su ih u
kućama da love miševe i voluharice, ali Chert nikad nije vidio da ih je netko
imao za ljubimce. “Dakle, što to dijete hoće od mene?” upita Sumpor.
Flint nije to očekivao. “Vi imate snove”, reče dječak. “Zastrašujuće snove o
bogovima. Pričajte mi o njima.”
Stari redovnik se uspravi. Tvor srdito zaštekće, privivši se uza nj kao čovjek
u oluji koji visi s nagnute splavi. “Što ti znaš o mojim vizijama, Gha’jazV’ Glas
Djedice Sumpora bio je promuklo režanje - doimao se uplašenim koliko i
ljutitim. “Tko si ti, nadzemno dijete, da od mene išćeš riječi bogova?”
Nickel i Chert progovore u isti glas, ali Flint ih je obojicu mirno ignorirao.
“Prijatelj sam. Recite mi. Vaš narod to zahtijeva od vas.”
“Slušaj ti, dijete”, počne opet Nickel, ali Sumpor je i njega ignorirao. Na
trenutak se Chertu činilo da su u velikoj, pljesnivoj prostoriji nestali svi drugi
osim starca i bjelokosog dječaka. Između njih se odvijala neka razmjena - jezik
bez riječi, poput sićušnih, gotovo nevidljivih sjemenki samih gljiva, koje su
prolazile zrakom poput oblaka nevidljivih duhova.
“Kornjača”, iznenada će Djedica Sumpor. “Počelo je s kornjačom.”
“Što?” Nickel metne ruku na Flintovo rame, kao da će odvući dječaka.
“Djedice, umorni ste...”
“Kornjača mi je došla u san. Govorila mi je o nadolazećim vremenima o
vremenu kada će zli ljudi pokušati uništiti bogove. O katastrofi koju će donijeti
Funderlinzima. Bila je to istina, taj san - znam to. Bio je to sam Gospodar
Vrućeg Vlažnog Kamena.”
“Kornjača...” polako će Chaven, izdaleka, kao da govori sam sebi. Nešto u
liječnikovu glasu naježilo je dlačice na Chertovu potiljku. “Kornjača... spiralna
ljuska... bor... sova...”
Flint se nije dao smesti. “Recite mi, Djedice, što ste trebali učiniti? Što je
Gospodar Vrućeg Vlažnog Kamena od vas tražio?”
“Ovo je svetogrđe”, prasne Nickel. “Ovaj... nadzemljaš, ovaj gha’jaz, nema
pravo raspitivati se o takvim svetinjama...!”
Ali Djedici Sumporu to izgleda nije smetalo - zapravo, Chertu se učinilo da
se starac zagrijao za temu. “Rekao je da moram reći svojem narodu kako se bliži
Drevna noć i da će ovaj grešni svijet ubrzo skončati. Došao mi je u mnogim
snovima. Rekao je da kažem narodu kako ne mogu ništa učiniti protiv Njegove
volje.”
“Rekao vam je da se ne odupirete volji bogova?” upita Flint. “Ali zašto bi
vaš bog rekao tako nešto?”
 “Svetogrđe!” izjavi Nickel. “Kako smije postavljati takva pitanja Sumporu,
koji je izabranik samog Kamenog Gospodara?”
Chert spusti ruku na redovnikovu mišicu. “Brat Sumpor ne boji se razgovarati
s dječakom, stoga ih pustite da govore. Dođite, Nickel, ovo su stvari koje nas
obojicu nadilaze - ali sigurno uviđate da su ovo izvanredna vremena.”
Nickel je jedva mogao mirno stajati. “To ne znači da trebam dopustiti...
običnom djetetu da radi što hoće u našem svetom hramu!”
Chert uzdahne. “Što god on bio, već dugo znam da moj Flint nije ‘obično
dijete’. Nije li tako, Chavene?”
Ali liječnik nije odgovorio: očarano je slušao starca i dječaka.
“Oduvijek ste sanjali bogove.” Flint je to više tvrdio nego pitao. “Naravno.
Otkad sam bio mlađi od tebe, dijete”, reče starac, ne bez zadovoljstva. Podigao
je pjegastu, kandži sličnu ruku. “Kad su mi bile tek dvije godine, objavio sam
roditeljima da ću biti Metamorfni Brat.” “Ali ovi su snovi drugačiji”, nastavi
Flint. “Nije li tako?”
Starac se naglo nagne unatrag, kao da su ga udarili. Njegove mliječne oči se
suze. “Kako to misliš?”
“Snovi o kornjači - snovi koji su vam doveli sam glas boga. Takve snove
niste sanjali cijeloga života - zar ne?”
“Oduvijek sanjam o bogovima...” reče starac, zajapurivši se.
“Kad su se promijenili? Kad su postali... tako jaki?”
Opet se duga, nijema komunikacija naizgled odvila između Flinta i starog
redovnika. Naposljetku se Sumporovo naborano lice objesi. “Prije godinu dana
ili više, čim je nastupilo hladno razdoblje. Tada sam prvi put usnuo kornjaču.
Tada sam prvi put začuo Njegov glas.”
“A što vam je došlo u posjed prije nego su snovi počeli?” Flint je govorio
blago kao da je on svećenik, a starac neki nesretni, uznemireni pokajnik.
“Pronašli ste nešto, ili vam je netko nešto dao - nije li tako?” Chert nije mogao
zatomiti uznemirenost ovim najnovijim licem djeteta u koje su on i Opal polagali
toliko nade. Što su učinili dječaku iza Sjenovite brane? Još važnije, je li uopće
bio dječak ili neka vrsta sumračnog stanara koji je samo izgledao kao dijete?
Kakvu su to guju privili na njedra?
“Da, što?” reče Chaven s prizvukom gladi u glasu. “Čega ste se domogli?”
Sumpor odmahne rukom. “Ne znam na što mislite. Umoran sam. Odlazite.” U
njegovu krilu, tvor Iktis postao je nemiran; štekćući, biće je nestalo u starčevu
rukavu.
“Dostaje!” reče Nickel. “Sad morate ići...!”
“Nitko vam to neće oduzeti”, reče Flint kao da nitko drugi nije progovorio.
“Obećavam vam, Djedice. Ali recite istinu. Čak i bogovi moraju poštovati
istinu.”
“Smjesta idite...!” Nickel je djelovao kao da kani ščepati dječaka i odvući ga
odatle, ali Chert čvrsto stisne redovnikovu ruku i zadrži ga.
Starčeva šutnja postajala je tako duga i duboka da su prvi put mogli čuti
škripu premještanja ljestvi na drugoj strani prostorije, pa i šum šaputavih
razgovora među drugom Metamorfnom braćom, koji nisu propustili primijetiti što
se događa u središtu vrta. Sumpor je gledao u svoje ruke isprepletene u krilu.
“Moj mali Iktis ga je pronašao”, reče napokon glasom tako tihim da su se svi
osim Flinta nagnuli naprijed. “Donio mi ga je vukući ga cijelim putem. Voli
sjajne predmete i ponekad ode sve do grada. Morao sam slati priličan broj
ženskih narukvica ili ogrlica po braći koja odlaze na tržnicu. Ponekad Iktis čak
izađe na površinu. A ponekad odlazi... u dubinu.” “Možete li mi ga pokazati?”
upita ga Flint. “Obećavam da vam ga nitko neće uzeti.”
Šutnja se opet produbila. Naposljetku Sumpor posegne u svoju debelu
mantiju, koja bijaše prekrivena slojem plijesni na kresti svakog nabora. Iktis, još
skriven u starčevu rukavu, oglasi se protestnim cičanjem dok je Sumpor izvlačio
blistav predmet koji mu je visio oko vrata na ispletenom gajtanu od štakorske
kože.
“To je moja lupa”, reče. “Znao sam da je namijenjena meni čim sam je
ugledao.”
Bio je to predmet koji je držao kad su ga tek ugledali - malena, tanka krhotina
kristala u nepravilnom srebrnkastom metalnom okviru koji je očito bio načinjen
oko prirodnog oblika kristala i ukrašen zakučastim malim rezbarijama koje čak ni
Chertove oštre oči nisu mogle posve razaznati. Metal nije prepoznao, kao ni stil
njegove obrade, pa čak ni sam kristal, iako je bilo teško biti siguran na slabom
svjetlu vrta gljiva.
Chaven duboko udahne. “To je qarska rukotvorina”, reče sanjivo. “Da. Glas
kornjače. Kavez za bijelu sovu. Da, naravno...”
“A kad vam je životinjica donijela to,” reče Flint, miran kao i uvijek, “onda
su počeli snovi o Gospodaru Vrućeg Vlažnog Kamena.”
“Ali oduvijek sanjam bogove!”
“Dopustite mi...” Chaven pruži ruku prema nesvjesnom Sumporu; liječnikov
je dah strugao u njegovu grlu, a oči zurile poput mjesečara. “Da, dopustite mi...”
Glas mu je postao promukao, glasan šapat. “Moram...” Chert je ovo već vidio,
iako nakratko: Chavena je spopala zrcalna pomama. Znao je posve sigurno, kao
da je sve bilo isplanirano, da će u idućem trenutku liječnik oteti kristal starcu i
uslijedit će kaos. Na kraju će ih najvjerojatnije otjerati iz hrama, njihova
posljednjeg i najboljeg skloništa.
Chert udari Chavena po goljenici, u isto mjesto koje je liječnik tako bolno
natukao o jedan od kamenih stolova netom prije. Liječnik ispusti krik i stane
skakati u mjestu, nastojeći se uhvatiti za tu novu ranu.
Trenutak poslije je pao srušivši hrpu alatki. Iznenađen i sumnjičav, stari
redovnik spremi svoju krhotinu kristala natrag u sigurnost svoje pljesnive
mantije.
“Što se ovdje događa?” vikne Nickel. “Zar ste svi poludjeli?”
“Chaven se opet udario u nogu”, reče Chert. “Ništa drugo. Pomozite mi
odvesti ga u hram - sirotan krvari iz goljenice. Flinte, i tebe trebam. Zahvali se
Djedici Sumporu na pomoči, pa idemo.”
Dječak pogleda starca, čije je lice opet postalo kameno i tajnovito. Flint mu
ništa ne reče, već se okrene i izađe iz vrta, ostavljajući Cherta i Nickela da ga
slijede podupirući hopsajućeg, jecavog liječnika između sebe.

Prvo što je Ferras Vansen vidio bila je blijeda, žuto-zelena zvijezda u tami
iznad njega. Bilo je čudno da se zvijezda kreće na tako živahan način: ne samo
što je vrludala tamo-amo po tami u nizu petlji poput bumbara na paši, već se
činilo da mu i govori.
Zvijezde ne govore. Ferras Vansen je bio prilično siguran u to. Zvijezde i
ne... zuje.
“... Jeste li...?” upita zvijezda. “Može... čuti...?”
Malko se razočarao: očekivao je da bi zvijezda, ako bi mu se ikad obratila,
imala važnijih stvari za reći. Nisu li zvijezde trebale biti duše palih junaka? Zar
su sve visjele na nebu tako dugo da su posenilile, kao Vansenov otac u onoj
groznoj posljednjoj godini njegova života?
Na trenutak se zapitao je li i sam bio mrtav te se nekako domogao neba iako
nije ničim zaslužio junakovo mjesto - ali pomisao na njegova oca nagnala ga je
da se zapita je li smrt bila tako... nejasna, tako zbunjujuća. Nije se činilo
vjerojatnim.
“... On... još vode...” reče zvijezda.
Vansen se pokuša usredotočiti na pomičnu svjetlost. Ubrzo je uvidio nešto
neobično: mogao je vidjeti nešto iza nje - iza zvijezde! I to ne crni zastor noći
koji bi očekivao, već nešto što je nalikovalo na lice. Je li to mogao biti sam silni
bog Perin Nebeski Gospodar, kako proučava Vansenovu palu dušu? Ili Kernios,
čuvar mrtvih? Prožela ga je drhtava studen na pomisao o tom mračnom
božanstvu. Ali ako je to bio Kernios, izgledao je poznato. Zapravo, bog
podzemlja nalikovao je na... brata Antimona...?
Vansen napokon prepozna da je žuto-zeleni sjaj u koji je tako tupo zurio
otkad mu se vratila svijest bila tek koraljna svjetiljka privezana za Antimonovo
čelo.
“Ja... nisam... mrtav?” Usta mu bijahu suha kao pijesak. Bilo je teško
oblikovati riječi.
“Opet smisleno govori”, Antimon će s očitim olakšanjem. “Ne, kapetane
Vansen, niste mrtvi.”
“Što se dogodilo?” Sjećanje se vrati poput tamnog oblaka. “Pronašli smo ih.
One stvorove..
“Upotrijebili su neku vrstu otrova”, reče Antimon. “Prah koji su ispuhali kroz
cijev, kao što su običavali naši preci. Imali smo sreće da vas nisu ubili. Usto,
zakrčili ste put, pa nije naudio nama ostalima.” Pomogao je Vansenu sjesti, a
onda mu dao malo vode. Ostali Funderlinzi čučali su u blizini, ćelavi Hamor
Jaspis i njegovi kolege čuvari. Vansenovu nesigurnom oku činilo se da su svi
nazočni. “Jesu li svi živi?”
“Svi, hvala Zemljinim starješinama”, odvrati Antimon. “I pogledajte!”
Pokazao je na veliku tamnu gromadu koja je ležala uza zid tunela, nešto veličine
konja. “Jedan od dubokih ettina - ubili smo ga!”
“Ja sam obavio većinu posla”, sa zadovoljstvom će Jaspis. “Budimo iskreni,
brate! Zabio sam mu šiljak ravno u oko.”
“Što je ta stvar?” reče Vansen. Otpuzao je prema biću, a onda požalio:
pahnulo je tako gnusnim i pljesnivim vonjem da su mu oči zasuzile. “Rekli ste...
ettin?”
“Krja’azel”, odvrati Antimon, riječju tako čudnom i grubom na njegovu
jeziku da se dobroćudni mladi Funderling odjednom doimao posve drugačijom
vrstom stvorenja. “Nešto što nismo vidjeli još od doba mojeg pradjeda, a i tad
rijetko.”
“Ali ti su bili divlji”, doda Jaspis. “Ovaj se borio uz vilenjake.”
“A što je ovo pod njim?” upita Vansen začepivši nos. Isprva je pomislio da
se radi o nekoj vrsti peraje na potiljku stvora, ali sada je opazio da su ono što je
tu stršilo bili zdepasti mali prsti. Pokušao je pomaknuti ettina, ali stvor je bio
višestruko teži od njega.
“Jedan od njegovih gospodara”, reče Hamor Jaspis. “Onaj s cjevčicom za
prah. Vidjeli smo ih kako su projurili u kukuljicama kad ste pali, ali kad sam ubo
tog stvora u oko, ovaj je valjda zaglavio pod njim.” Vansen stane gurati
smrdljivog Strugača. “Je li još živ?”
Smijeh vođe čuvara bio je neugodan. “Ne znate koliko ste dugo ležali bez
svijesti, zar ne?”
Antimon mu priđe u pomoć, a nakon što su ih s mračnim podsmijehom gledali
kako se neko vrijeme muče, Jaspis i njegovi ljudi im se također pridružiše.
Napokon su svi uspjeli otkotrljati truplo dubokog ettina. Prilika pod njim bila je
manja od Antimona, a težina stvora koji je pao na nju zgnječila joj je lice u
izobličenu masku smrti, ali je čak i Vansenu bilo jasno o kome se radilo.
“Tako mi bogova,” reče, “mislim da je to Funderling!”
“Čuvali nas Zemljini starješine”, Antimon će bez daha. “Jedan od naših?”
“Ni slučajno”, obrecne se Hamor Jaspis. “Pogledajte. Gledajte mu ruke.
Imam li ja takve ruke? Ili vi?” Maleno truplo imalo je široke, četvrtaste vrhove
prstiju, a nokti mu bijahu dugi i debeli poput krtičinih pandži.
Vansen promotri izobličeno, razjapljeno lice, čiju je donju polovicu
prekrivala brada, gusta i neuredna poput crne mahovine. “Već sam vidio ovakva
bića. U Veleponoru, iza Sjenovite brane.”
“Tako mi Jezerca Svjetla, ima pravo”, tiho će Antimon. “To je drow.”
Načinio je znak na čelu i grudima. “Sad sam sve vidio. Drow u Funderlinškom
gradu.”
“Što je drow?”
“Oni su naši... srodnici, kapetane”, reče mu Antimon. “Nekad davno, slijedili
su Qare na sjever, ali nisam znao da je ijedan preživio.”
“Vidio sam ih nemali broj”, reče Vansen. “Sigurno su se spustili iz Sjenovitih
zemalja s vilinskom vojskom.”
“To je loše”, reče Jaspis. “Veoma loše. Pod zemljom su jednako vješti kao
mi. Dođe li do sukoba, mogli bismo osujetiti nadzemljaše... ali drowe?”
“Još je važnije”, svima im se obrati Vansen, “da su poslali ove drowe ili
druge - iako se molim da neće slati nove ettine - vilenjaci su napokon počeli
napad na samu Južnu Među. Ili barem na tunele pod njom. Ali zašto sada, kad su
mogli napasti bilo kad? Sigurno postoji razlog? Zašto bi naglo završili, prema
vašim riječima, dugo razdoblje mirovanja, gotovo mira?” Zurio je u tunel kao da
može vidjeti sve do vijećnica vilenjaka i otkriti ono što je silno želio znati.
“Tako mi svih bogova, zašto sada?”
“Nitko ne može shvatiti putove Drevnih”, reče Jaspis. “A sad protiv nas šalju
naše izgubljene rođake.” Uspravio se, mrko zureći u bradato truplo. “Rado ću
ubijati neprijatelje Funderlinškog grada - otirat ću njihovu krv o hlače i smijati
se - ali neću uživati u ubijanju drowa.”
“Čekajte malo, stanite”, zamišljeno će Antimon.” Da, ovo sve loše izgleda -
ali možda ipak imamo sreće. Bit će nam teško dugo zadržati tu Sumračnu vojsku,
čak i uz pomoć kapetana Vansena. Nemamo dovoljno ljudi, oružja ni obuke. Brzo
će nas pregaziti.”
“Izgleda da sam propustio dio u kojem objašnjavate u čemu to imamo sreće”,
reče Vansen.
Antimon se malčice osmjehne. “Jednostavno je. Ako ne možemo pregovarati
ni s kim na suprotnoj strani, mogli bismo pregovarati s našim rođacima, ma kako
daleko bili.” Pogledao je Vansena. “Razumijete na što ciljam?”
“Ah. Ah, da, mislim da razumijem.” Vansenovo visoko mišljenje o mladom
redovniku još je poraslo. “Što znači da moramo uhvatiti jednog od ovih...
drowa... živog.” Namrštio se. “Ali što s ovim?”
“Dolično ćemo ga pokopati”, reče Antimon. “Pod kamenom, kao naše.
Pomognite mi načiniti humak.”
“Humak?” Jaspis umalo povikne. “Za ovo? Ali on... bio je...!”
“Dolično. Pod kamenom.” Mladi redovnik je govorio s toliko hladnog
uvjerenja da je čak i Hamor Jaspis, osupnut, mogao samo kimnuti. “Ako se
njegov rod vrati, to će im pokazati da još poštujemo stare običaje - što god da im
je Sumračna čeljad napričala, još smo jedan narod.”
 17.
Riblje glave
“Rhantys je napisao, ‘Kudikamo veći od čovjeka je ettin,
ubojito čudovište debelih ruku, s pandžama poput krtice, koji
obitava u zemlji.’ Poznato je da su tijekom drugog rata protiv
Qara ettini podrovali obrambene zidove dvorca Sjeverne Međe,
što je dovelo do poraza i uništenja tog grada, sada izgubljenog
iza Sjenovite brane.”
(iz “Traktata o Vilinskome narodu Eiona i Xanda”)
Dugo vremena nakon što se uhvatila za pilon, Qinnitan se mogla samo držati
dok su je valovi povlačili gore-dolje po molu i njegovu oklopu od priljepaka.
Zbog slane vode njezini deseci ogrebotina i posjekotina pekli su je poput vatre,
ali nije imala snage ni za što osim da se drži i pokuša doći do daha. Kad su
Golubove ruke počele kliziti s njezina vrata, umalo je pustila sluzavi drveni mol
da ga uhvati, ali se bojala da će ih struja oboje odvući ispod pristana, a ona ne bi
imala dovoljno snage da pronađe drugu sigurnu luku.
“Probudi se!” Zagrcnula se i ispljunula zelenu vodu. “Golube! Drži se za moj
vrat!”
Dječak se oglasi grlenim zvukom iscrpljenosti i pojača stisak što je bolje
mogao. Imala je sreće što ga je dotakla nogom kad je prvi put izronila na
površinu nakon skoka s broda i ponovnu sreću što ih je komad gorućeg jarbola
promašio, kad je pljusnuo u vodu koji trenutak poslije, upravo kad je izronila s
dječakom.
Drugi val, malen u usporedbi s otvorenim oceanom, ali i dalje prejak da mu
se odupre, odbaci Qinnitan opet o pilon. Kad je otvorila oči, nekoliko novih
posjekotina ispresijecalo joj je ruku, mreža načinjena od malenih crvenih linija
koje su nestale čim ih je zapljusnuo drugi val.
Ljudi su vikali i stupali po daskama iznad njezine glave, a dim spaljenog
broda počinjao se šuljati po vodi. Bilo je beznadno ostati ondje i samo pitanje
vremena kad će joj popustiti stisak ili će je dim opet svladati. Već je soptala sa
svakim dahom, poput kolica sa slomljenim kotačem. Nikad nije bila tako
iscrpljena u cijelome životu.
Tamo. Grube ljestve neke vrste visjele su do vode na suprotnoj strani
pristana. Nadala se da su to bile ljestve, u svakom slučaju nalazile su se stotinu
lakata daleko, a oči su je pekle od mora i krvi. Zahvalila je Nushashu i Roju što
je provela mnogo vremena u dubokom bazenu u Osami i malo naučila plivati.
Ipak, nije mogla otplivati tako daleko samo s jednom rukom.
“Moraš ostati na mojim leđima i držati se bez obzira na sve”, rekla je
Golubu. “Čuješ li me?” Pričekala je dok ga nije čula kako je zastenjao. “Ne
puštaj, čak ni ako na trenutak zaronim.”
Kad se otisnula od stupa, ciljajući prema udaljenim ljestvama, dječak joj
ovije ruke oko vrata. Nije mogla disati, te se koprcala sve dok mu nije uspjela
spustiti ruke tako da su je grlile oko ključne kosti. Qinnitan je načinila četiri ili
pet zamaha i počela pronalaziti ritam koji joj je dopuštao da zadrži Goluba
uglavnom na svojim leđima, kad je ugledala prvu trokutastu peraju kako
presijeca vodu pred njom. Trenutak poslije ugledala je i drugu. Udovi joj
postadoše hladni i teški.
Morski vuci. Ne tuste psine sjekirastih glava iz xisijskih kanala, već
elegantniji i izduženiji, blijedosivi i vitki poput sječiva noža. Na trenutak je
plivala u mjestu, bojeći se krenuti naprijed i bojeći se vratiti natrag, ali peraje su
se udaljavale od nje umjesto da idu prema njoj. Qinnitan se pomoli da idu za
nekim drugim plijenom.
Trenutak nakon nestanka prve dvojice, ugledala je nekoliko novih kako se
kreću u širokim petljama kao da nisu sigurni u svoj cilj poput prvog para. Tijela
u vodi, shvati Qinnitan sa strašnim ubodom grizodušja, mornari sa xisijskog
broda, ranjeni i mrtvi - ljudi koje je ubila potpalivši brod.
Nije mogla misliti o tome, ni o mornarima i vojnicima, ni o psinama. Golub
joj se privijao uz leđa, a njegove joj se ruke opet stisnule oko vrata, kako mu je
počinjalo svitati zašto je prestala plivati. Za koji trenutak strah bi ga mogao lišiti
odlučnosti - mogao bi je pustiti ili se čak početi hrvati s njom. Čula je mornare
na putovanju u Hierosol kako govore o beznađu borbe s prestravljenim
utopljenikom. Opet je zaplivala, što je brže mogla.
Nešto hrapavo poput kore drveta okrznulo joj je nogu dok je blijedi obris
šmugnuo pokraj nje. Zastao joj je dah te je progutala malo vode, ali peraja se
udaljila. Bio je to tek malen morski pas, niti do pola njezine visine. Zaplivala je
naprijed, ali je osjećala da iz nje istječe snaga, poput žita iz probušene vreće.
Gdje su te ljestve? Qinnitan nije ni znala u kojem smjeru pliva. Daske su joj
nestale iznad glave pa je sigurno izašla ispod mola, ali gdje je bila?
Golub joj je opet klizio s leđa. Primila ga je jednom rukom, ali sve se činilo
uzaludnim, dalekim. Potonuli su u vodu i okružila ih je zelena tama. Stisnula je
dijete što je čvršće mogla i stala udarati nogama posljednjim snagama, ali činilo
se da se jedva pomiču uvis. Napokon, upravo kad joj se učinilo da više ne može
zadržavati dah, lice joj je na trenutak probilo površinu, ali čak ni zrak koji je
progutala nije vratio život u njezine noge i ruke. Kliznula je natrag pod vodu,
izmoždena.
Nešto ščepa Qinnitan za kosu, povukavši je tako snažno i neočekivano da je
otvorila usta i opet progutala vodu. Trenutak poslije svuda oko nje rasprsnulo se
svjetlo, a ona osjeti kako joj tijelo udara ili biva udareno nečim teškim. Psina.
Sigurno ju je dohvatila psina. Kraj... ali gdje je Golub...?”
Težina dječaka padne na nju. Ležala je na nečemu tvrdom. Trenutak poslije
Golub se otkotrlja s nje, kašljući i grcajući, ali Qinnitan nije mogla vidjeti ništa
osim vode koju je povraćala po daskama mola.
Iz vode. Izašli su iz vode.
Želudac joj se opet zgrčio, ali ništa više nije izašlo. Zakašljala se i pljunula.
Ruka je pljesne po leđima, a još malo vode iscuri na vlažne daske. Bila je
nejasno svjesna mirisa dima i vike i trčanja ljudi nedaleko odatle, ali uz njih ne
bijaše nitko osim njihova spasitelja. Slijepo je tapkala rukom sve dok nije
pronašla Goluba. Njegovi mršavi bokovi su se nadimali dok je i sam izbacivao
iz trbuha morsku vodu, ali disao je. Bio je živ. Spasila ga je. Qinnitan si dopusti
da se sruši na bok. Sada je mogla vidjeti komadić neba, sivo-crnog od dima, i
nejasan obris njihova spasitelja, sa suncem iza leđa, tako da je bio tek tamna
sjena koja se nadvila nad njih poput planine, poput milostivog boga koji je
spustio svoju moćnu ruku i izvukao ih natrag u život. Pokušala mu se zahvaliti, ali
nije mogla protisnuti ni jedne riječi iz upaljenog, solju sastruganog grla, pa je
umjesto toga podigla ruku da dotakne njegovu.
Odgurnuo ju je u stranu. “Glupa mala kučko.” Tek trenutak poslije shvatila je
da je govorio xisijski, njezin jezik. Qinnitan podigne ruku da zakloni sunce, koje
ju je zasljepljivalo čak i kroz dim.
Njihov spasitelj bio je bezimeni čovjek, autarhov sluga kamenog lica, ali ono
sada nije bilo kameno: crte mu bijahu izobličene u izraz gotovo poremećenog
bijesa.
“Vidiš ovo?” Zgrabio je Golubov zglavak i tresnuo dječakovom rukom o pod
blizu Qinnitanina lica, tako snažno da je Golub, iako jedva pri svijesti, svejedno
dahnuo od boli. Bezimeni čovjek ošamari dječaka tako jako da se Golubove oči
trepćući otvore, a onda polako rašire u užasu kad je vidio tko ga je ščepao.
“Gledaj!”
Jednim pokretom brzim poput napada zmije, čovjek izvuče dugačak, širok nož
iz pojasa i švigne njime po dječakovoj ruci, uz mesnati sjec, poput zvuka kad bi
njezina majka odsijecala riblje glave na obiteljskom stolu. Krv poprska
Qinnitanino lice, a vršci triju Golubovih prstiju odskočiše podalje. Dječak
vrisne, nijemim zvukom tako jezivim da je i Qinnitan vrisnula, bespomoćno i u
nevjerici.
“Idući put otići će mu cijela ruka - i nos!” Bezimeni čovjek ošamari Qinnitan
tako snažno da je pomislila kako joj je slomio vilicu. Dok se Golub valjao po
daskama, grgoljeći i stišćući osakaćenu ruku, a crvena tekućina kapala po
pristanu, njihov zarobitelj izvuče krpu iz džepa i grubo je, ali čvrsto, sveže oko
Golubovih prstiju da uspori krvarenje.
“A sad ustanite, mala gamadi, i da više niste ni zucnuli niti išta pokušali.”
Povukao je Qinnitan na noge, a onda udarao jecavog Goluba nogom, sve dok
dijete nije posrnulo na noge, lica siva od boli. “Zbog vas dvoje moramo pronaći
drugi brod.”

Nikad nisam očekivao postati kraljem.”

Pinimmon Vash se ukoči od iznenađenja i straha na ove riječi. Nije očekivao
da će čuti ikoga da govori, a kamoli da da je takvu jedinstvenu izjavu.
Bio je to Olinov glas, dakako - ali kome se sjevernjački kralj mogao
obraćati? Autarh je još ležao u svojoj kabini, ali stranac je govorio kao sa samim
Sulepisom. Vasheva se koža sledi: ako je propustio točno zabilježiti i predvidjeti
autarhova kretanja, onda je mnogo toga što je vrhovni ministar svakog dana radio
(a pogotovo ono što je radio ovog trena), bilo tek pomalo složeniji način
samoubojstva.
Užas preplavi Vasha poput iznenadne groznice. Ispuzao je iz rupe koju je
izabrao za prisluškivanje, divlje se ogledao s jedne na drugu stranu, iako je očito
bio jedina osoba u maloj spremnici. Budalol prekorio se - samo je ono što se
odvijalo s druge strane špijunke bilo važno. Je li Olin Eddon uistinu razgovarao
sa Sulepisom? Kako se Vash mogao prevariti? Prije jedva nekoliko trenutaka
uručio je pergament s jutarnjim izvješćem u autarhovu kabinu, a njegovi osobni
robovi obavijestili su ga da Zlatni još spava.
Opet je mogao čuti Olina. “Nije da sam bio neprikladan za to ili da sam se
bojao odgovornosti,” govorio je sjevernjak, “jednostavno nisam očekivao da će
se to dogoditi. Moj otac Ustin bio je zdrav kao bik, moj brat Lorick, nasljednik,
bio je samo dvije godine stariji od mene, a ja sam uvijek bio boležljiv, sklon
groznicama i dugim tjednima provedenim u krevetu. Liječnici su rekli mojem ocu
i majci da vjerojatno neću doživjeti dvadesetu. Bila je to slabost u krvi, govorili
su - ona zbog koje su mnogi iz moje loze pali žrtvom... pali...”
Olin je oklijevao tako dugo da se Vash naposljetku opet primaknuo špijunki
da pokuša pohvatati konce. Otkriće ove spremnice dogodilo se slučajno - bila je
daleko manje izložena od ranijeg mjesta odakle je prisluškivao - ali njegovim je
starim kostima bilo teško ugurati se u uski prostor, a gotovo nemoguće brzo se
izvući odatle ako začuje nekoga da dolazi. Ipak, zaključio je da će mu se isplatiti,
pogotovo ako mu pomogne shvatiti što autarh planira. Oni koji su dopuštali
Sulepisu da ih iznenadi, rijetko su živjeli dugo- ili sretno.
Ali ako sam se prevario, a Sulepis me ovdje pronađe, ova spremnica neće
biti drugo nego okomiti lijes.
Vash još nije mogao ništa vidjeti iz ovog ugla, uključujući onoga kome se
sjevernjak obraćao, ako se uopće ikome obraćao, pa je odmaknuo oko i umjesto
toga na rupu prislonio uho. Idući put donijet će tamnu krpu da prekrije
unutrašnjost rupe - ako preživi. To će smanjiti mogućnost da netko opazi njegovu
nazočnost.
“U svakom slučaju,” napokon nastavi kralj Olin, “moja bolest i zdravlje
mojeg oca i brata nisu jamčili da ću ikad sjediti na prijestolju. Umjesto
nadmetanja u koplju, lova i drugih aktivnih sportova, mladost sam također
provodio s knjigama, u društvu povjesničara i filozofa. Nema ničeg lošeg u
učenju samoobrane! Pobrinuo sam se da moja djeca barem mogu pružiti dobar
otpor u borbi.”
Kome je govorio? Autarh zasigurno nikad ne bi tako dugo šutio. Je li fo bio
Panhyssir, vrhovni svećenik? Vash osjeti provalu nemoćne ljubomore na samu
pomisao. Ili je to možda bio antipolemarh Dumin Hauyuz, zapovjednik vojnika na
brodu i vojno lice s najvišim rangom u autarhovoj pratnji. Morao je to biti jedan
od njih - kralj strane nacije sigurno ne bi tako otvoreno razgovarao ni s kim
drugim.
Ili je zarobljeništvo dovelo tog čovjeka do ludila - je li Olin govorio sam sa
sobom?
“Mnogi su se ljudi varali, međutim”, govorio je sjevernjak. “Moja mi bolest
nije skratila život - barem ne toliko. Moj je otac dugo poživio, ali ga je udarila
kap kad je čuo da je moj brat Lorick pao s konja u lovu i da se ne očekuje da će
preživjeti. Moj otac više nije došao k svijesti, ali nije ni umro. Ispostavilo se da
nijedan od tih jakih muževa ne umire lako.
Bilo je to crno razdoblje za moju majku i ne mnogo bolje za mene. Moj otac
nikad nije imao toliko vremena za mene kao za Loricka, a tako je i trebalo biti,
jer su mojeg brata pripremali za vladanje - tko je mogao pretpostaviti kakve su
smicalice bogovi imali na umu? Ali otac je bio dobar prema meni na svoj način,
a sad sam ih obojicu morao gledati kako se bore za život, nesposobni da se
izvuku iz polu-smrti u koju su zapali.
Otac je prvi umro. Na dvoru je postojala stranka - predvođena Tollyjima,
najmoćnijom obitelji poslije naše - koja je htjela okruniti Loricka dok je ležao u
nesvijesti i na samrti, a tada bi Lindon Tolly vladao u njegovo ime. Moj najmlađi
brat Hardis već se oženio jednom Tollyjevkom, pa su me samo htjeli zadržati
podalje od prijestolja dok ne pronađu način da dovedu Hardisa na moje mjesto
kad Lorick napokon podlegne ozljedama. Imali smo dovoljno saveznika na dvoru
da se tome odupremo, ali jedva. Južna Međa živjela je u pat poziciji gotovo
godinu dana.
Hardis je bio mlad i povodljiv, a možda čak i ljubomoran na svoju stariju
braću, ali ne vjerujem da je shvatio kako su Lindonovi planovi da ga postavi na
prijestolje zahtijevali moju smrt. Hardis nije bio budala, ali siguran sam da mu je
bilo lakše ne preispitivati zašto su ga Tollyji toliko uvažavali. Ili je možda bio
uvjeren, kao i svi ostali za cijelog mojeg života, da neću doživjeti muževnu dob.
Međutim, nadživio sam ih sve. Moj siroti brat Hardis umro je prije deset
godina od groznice, nakon što je više-manje proveo život kao zarobljenik
Tollyja, iako se uvijek pretvarao da je sretan na dvoru Ljetopolja i da nema želje
vidjeti svoj stari dom. Jadni Hardis.
U nasljednoj godini, Lorick je napokon umro, a predstava završila, ali ne
prije nego što je nekoliko puta umalo razorila kraljevstvo. Mene su okrunili, a
Tollyji su se morali zadovoljiti time što su zadržali moć koju su imali.
Prokleta bila moja glupost! Trebao sam ih istrijebiti poput roja osa. Vidio
sam opasnost koju je vaša zemlja predstavljala za Eion, davno prije ijednog
drugog monarha, počevši s okrutnim ocem ovog autarha, ali nisam vidio
opasnosti u svojoj vlastitoj kući.”
Eto, pomisli Vash, s olakšanjem ali i dalje zbunjen, te prvi put udahne punim
plućima. Čovjek očito nije razgovarao sa samim Sulepisom - ali što je drugo
mogao raditi? Je li autarh dao Olinu tajnika? Je li kralj diktirao pismo svojoj
obitelji?
Sjevernjakov glas se povisi. “A to mrzim više od izdaje Tollyja - vlastitu
glupost. Ostavio sam neprijatelje za sobom kad sam otišao, a potom sam, što je
još gore, dopustio da me nasamari i zatoči ona svinja Hesper od Jellona. Sve to
možda je stajalo našu obitelj prijestolja koje smo stoljećima držali, ali to me
koštalo daleko skuplje od toga... stajalo me najstarijeg sina, mojeg hrabrog
Kendricka, a možda i drugo dvoje djece.” Glas mu je počeo zapinjati. “Ah,
slatka Zorijo i svi njezini proroci - neka bogovi zaspu kletvama one koji su mi
pomogli izdati i sebe i svoje kraljevstvo!”
Dugo vremena nakon toga Olin nije govorio, ali čak i ne vidjevši čovjeka,
Vash je mogao reći da je samo zašutio, ne i otišao.
“Pokušao sam pripremiti svu svoju djecu da vladaju, kako se ne bi zatekli
iznenađenima i nespremnima kao što sam ja bio, ako bogovi odluče posjesti
ijedno od njih na prijestolje. A volio sam ih sve, kao što otac i treba, iako ih
možda nisam volio jednako.
Bili su posljednje što mi je preostalo od moje žene Meriel. Teško je patila
rađajući blizance i nije se oporavila, slabeći sve više i više, sve dok nije
preminula mjesec dana kasnije. To mi je iščupalo srce iz grudi. Otjerao sam
liječnika koji ju je njegovao iako nije bila njegova krivnja, ali nisam mogao
podnijeti da gledam lice tog čovjeka kad je moja draga žena bila mrtva. Bila je
jedino što me navodilo da pomislim kako se moja zatrovana krv možda može
spasiti. Kad se rodio Kendrick, tako bucmast, čio i nasmijan, činilo se da je
njezina slatkoća poništila oporu crtu moje loze.
Bio sam budala.
Bila je dražesna, dakako, moja Meriel, ne samo zato što joj je koža bila
mliječnobijela, a usne crvene, kao što bardovi pjevaju. Mnogo drugih žena u
Pograničnim kraljevinama mogli ste nazvati ljepšima, a samo bi vam pjesnik, što
ja nisam, mogao reći što ju je točno činilo tako lijepom, ali bilo je to nešto u
njezinim očima. Cijelog njezinog života, do trenutka kad su se te oči posljednji
put sklopile na ovom svijetu, imala je izraz djeteta. Ne nevin, ne budalast ili
priprost, već izravan - izravan poput leta strijele. Gledala je na svijet bez
osuđivanja, ili barem bez žurbe da osuđuje. Nije znala laskati, ali je uvijek bila
ljubazna. Nije lagala, ali nije ni govorila nepromišljenu istinu ako bi mogla
izazvati bezrazložnu bol...”
Olin opet zastane. Prvi je put Vash slušao sa stvarnim zanimanjem: stranac je
lijepo zborio, kao pravi kralj. Neki od autarha koje je Vash služio, voljeli su
poeziju, ali nitko od njih nije ju znao s lakoćom krasnosloviti ili pisati. U svojim
mlađim danima sam je vrhovni ministar povremeno pisao pokoji redak, ali nitko
ih nikad nije vidio.
“Zapravo,” nastavi Olin, “Meriel je bila onakva kakvom sam često zamišljao
neku božicu, ako bi ta božica bila dobrog srca, jer ona nije bila nesvjesna tuđe
boli. Ah, da je ona otišla s ovog svijeta umjesto mene, s mojim okaljanim
nasljeđem i pretjeranim samoljubljem! Kad je umrla, cijeli dvor se zavio u
korotu i odbijao ju je skinuti, svaki sluga i svaki dvorjanin. To je istina.
Svećenici su im morali reći, nakon što je prošla godina dana, da skinu crninu, da
je žalovati za nekim izvan službenog vremena značilo uvredu bogovima! Možete
li zamisliti? Svi smo je voljeli. Najgore što se dogodilo mojoj djeci, daleko gore
od gubitka našeg prijestolja ili čak Kendrickove smrti, bilo je to što nikad nisu
upoznali svoju majku, najmiliju ženu koja je ikad živjela. Mislio sam da je ne
zaslužujem - nisam mogao vjerovati da je moja.
Nije ni bila, dakako. Bogovi su me na to podsjetili... kao što im je običaj.”
 Olin se tada nasmije, zvukom tako bolnim da se čak i Vash (koji je čuo na
desetke ljudi kako vrište i mole za život, od kojih mnogi bijahu pogubljeni na
njegovu osobnu zapovijed), morao oduprijeti porivu da rukama začepi uši.
“Ne znam što sam htio reći”, napokon opet prozbori kralj. “Počeo sam
govoriti o svojoj obitelji. Prošla je skoro godina dana otkad sam ih zadnji put
vidio. Kendrick je mrtav, vjerojatno od ruku Tollyja, ali možda ga je ubio i netko
drugi. Moj hrabri sin - htio je samo činiti ono što je smatrao ispravnim. Tako bi
se razljutio kad su drugi kršili pravila, čak i njegovi mlađi brat i sestra! Igrali su
se skrivača s njim, a onda bi se sakrili negdje kamo su obećali da neće ići i
smijali mu se kad bi to otkrio. Nikad se nije mogao prisiliti da se igra kao oni,
već bi ih pokušavao uvjeriti da se kršenjem pravila kvarila igra. Kendrick bi bio
dobar kralj - s mojim drugim sinom kao kancelarom, možda, da ga podsjeća kako
se ne smije uzdati u druge da će poštivati pravila samo zato što je Kendrick to
činio. Jer Barrick, ako je još živ, neka ga bogovi čuvaju, živi u posve drugačijem
svijetu.
Barrick je uvijek bio nemiran, uvijek zlovoljan, ali nakon što ga je prvi put
pogodila bolest - moja bolest, prenijeta na njega poput vode zagađene rijeke -
prestao se u potpunosti uzdati u dobrotu Sudbine. A tko ga može kriviti? Kad je
bio malen, bolest je krenula istim tijekom kao i kod mene. Rušio bi se na pod u
napadima bijesa, grcao, tresao se, jedva mogao disati i opirao se tako da su ga
dva jaka čovjeka morala obuzdati, premda je bio samo dijete. Žalostilo me,
naravno, što sam donio to prokletstvo u njegov život, ali osjećao sam da ga mogu
podučiti kako sam ja preživio, kako sam se zaključavao kada bih osjetio da će
me spopasti napadaji. Ali tada se njegova bolest promijenila i pronašla drugačiji
put.
U Barricku je ona postala nešto što ga više nije tjeralo da bjesni i batrga se
poput luđaka, već ga je polako trovala iznutra. Njegov pogled na svijet postajao
je sve mračniji i mračniji, kao kad mjesec pomrčinom odijeli zemlju od sunca. U
svojoj gluposti isprva sam mislio da je to što su njegovi vanjski napadaji prestali
značilo da se oporavlja - da se nekako odupire prokletstvu koje je toliko
zagadilo moj život. Pogriješio sam, ali prije nego što sam to shvatio, otpuzao je
tako daleko u sjene da više nisam mogao doprijeti do njega. Bio je duhovit,
pametan, ali tako osakaćen mojom zatrovanom krvlju da mislim kako ga je samo
ljubav prema sestri držala na životu.
Jer volio ju je, a Briony je voljela njega. Bili su blizanci - to sam već
spomenuo? - a srca su im kucala kao jedno od trenutka kad su došli na svijet,
rođeni istoga sata. Možda je to imalo veze sa smrću njihove majke. Ah, bogovi,
više ni sam ne znam. Prošlo je toliko vremena, ali bol se čini jednako svježom
kao kad sam se prekjučer ujutro porezao britvom.
A evo još jednog sramotnog priznanja - najviše sam volio Briony. Ne, reći ću
volim, ne volio - dali bogovi da je još živa! Volio sam Kendrickovu
častoljubivost i dobrotu i poslušnu prirodu i volio sam ga jer mi je bio
prvorođeni. Volim Barricka unatoč boli koju sam mu zadao i koju je on zadao
meni... ali Briony volim s tolikom utjehom i sigurnošću da to ne mogu izraziti. U
njoj je sve ono najbolje u meni i mnogo toga što je bilo izvrsno u njezinoj maci.
Kad pomislim da ju je tako silna ljubav mogla tako stubokom iznevjeriti - da sam
ih sve tako potpuno iznevjerio...”
Sjevernjački kralj opet umukne. Kad je ponovno progovorio, glas mu bijaše
posve drugačiji, mračan i gotovo bezosjećajan.
“Dovoljno sam vam dosađivao. Hvala što ste mi udovoljili. Mislim da ću
sada otići i malko prošetati po palubama svojeg zatvora i slušati galebove.”
Vrhovni ministar Xisa čuo je kako potpetice Olinovih čizama lupaju po
palubi, a koraci se polako udaljavaju. Kad je otišao, nitko drugi se nije
pomaknuo ni prozborio. Je li ipak govorio uprazno, obraćajući se tek oblačnom
proljetnom nebu? Vash klizne iz spremnice onoliko oprezno koliko su njegove
ukočene stare kosti dopuštale i odšepesa niza stube na palubu, a onda se popne
tamo gdje je ranije bio Olin. Kralj je uistinu otišao - Vash je mogao vidjeti vrh
njegova tjemena na drugom kraju broda, gdje se naslonio na ogradu pod budnim
okom nekolicine stražara - nije bilo traga autarhu ni Panhyssiru, ni Duminu
Hauyuzu ni ijednom drugom razumnom biću. Jedina duša na palubi bio je
slaboumni scotarch Prusus koji se klatio u svojem stolcu trzajući rukama i
glavom, dok mu je trak sline visio s brade. Na trenutak činilo se da ga Bogalj
Prusus gleda, ali kad se Vash zaputio prema njemu, scotarchove su oči prazno
zakolutale, kao da mu je vrhovni ministar naglo nestao iz vida.
Pinimmon Vash se zaustavi pred drhtavom prilikom i odmjeri scotarcha od
glave do pete, razmišljajući... pitajući se...
Svijet se otkinuo s veza, pomisli Vash. Da, svijet kakav sam znao otplutao
je iz poznatih voda. Kamo će sad, samo bogovi i luđaci mogu pretpostaviti.

Nešto nas slijedi”, šapne Barrick.

“Da.” Kad je gavran tiho govorio, bilo ga je teško razumjeti, uza svu tu
hrapavost i zviždanje. Odlepršao je na kamen i primio se za mahovinu na
površini, a potom spustio glavu između ramena i nakostriješio se da bude veći.
“Svilenci”, zakriještao je. “Vidjesmo ih dok letjesmo ponad drveća. Pet ii’ šest,
predmnijevamo.”
 “Neka samo dođu.” Barrick ih se bojao, ali se također osjećao neobično
sigurnim da nije prešao toliki put i preživio toliko toga samo kako bi ga ubila ta
vretenasta, nitima prekrivena čudovišta. Osjećao se snažnim - čak neobično
snažnim, kao da je nešto moćno kipjelo u njemu, poput pjene u krigli piva.
Gotovo se poželio glasno nasmijati.
“Nek’ dođu? Ubit će nas obojicu, hoće itekako - il’ još gore, odvest’ nas u
svoja viseća gnijezda i izleći ličinke u naše utrobe.” Gavran odleprša na granu
drveta nekoliko koraka naprijed. “Vidjeh kad se to dogodilo Sljedbenicima,
jesam. Nijesu čak ni mrtvi kad se mladi izlegu...”
“To neće učiniti sa mnom. Neću im dopustiti.”
Crna ptica zadrhti i opet nakostriješi perje. “Udariste se u glavu za dugoga
pentranja po onome opasnom brijegu? Otad nimalo ne sličite na se.”
Barick nije mogao suspregnuti osmijeh. Bila je to istina, iako nije bio siguran
zašto. Uistinu se osjećao drugačije - snažnije, samouvjerenije... bolje. Čak i
stalna tupa bol u sakatoj ljevici, bol koja ga je mučila većinu života, sad je
nestala; jedini nelagodan osjećaj bilo je povremeno bockanje kože, kao da je na
njoj spavao.
Barrick prinese baklju podlaktici. Ožiljci Spavača gotovo su posve nestali, a
ostale su samo tri bijele pruge koje su izgledale godinama stare, iako nije prošlo
više od dan ili dva od njegova silaska s Ukletog brijega. Čak i njegova šaka,
gnusna pandža koju je uvijek nastojao sakriti, sada se jedva razlikovala od
njegove druge šake. Kakvu su čaroliju oni slijepi stvorovi izveli na njemu?
Činilo se da su mu donijeli samo dobro, ali uporna uspomena podsjećala ga je da
su spominjali cijenu...
Barrick se spotakne o korijen i grubo zatetura prije negoli povrati ravnotežu.
Tlo bijaše sklisko od magle koja je obavila Sumračnu šumu. Zdrava ruka ne bi ga
spriječila da padne i udari glavu.
“Sigurno moramo pronać’ sigurno mjesto, gospodaru”, reče Skurn molećivim
glasom. “Mjesto za počinak. Umorni ste, a umorni prave pogreške, ko što naša
stara majka uvijek govoraše.”
Barrick se obazre oko sebe. Hodao je naizgled većinu dana, slijedeći, prema
gavranovom sjećanju, najbolji put prema gradu Snu i njegovim strašnim
stanovnicima koje je Skurn zvao Noćni ljudi. Ne bi škodilo zastati i odmoriti se,
pogotovo ako su ih slijedili svilenci. Naloži li vatru, moći će ispeći korijenje
koje je iskopao tog jutra, pa bi barem malo više nalikovalo na pravu hranu:
otkrio je nekoliko plodova koji su ovdje rasli, a koje je mogao jesti i probaviti,
ali kuhanje im je svakako pomagalo.
“Vrlo dobro”, rekao je. “Pronađi mi mjesto s kamenom na koji mogu
nasloniti leđa.”
“Mudri ste vi, vrlo mudri. Pronać’ ćemo vam prikladno mjesto.” Gavran
teško uzleti kroz baldahin drveća i nestane Barricku iz vida.
*
Stvar je bila u tome, razmišljao je Barrick dok je žvakao, da je to blijedo,
gnjecavo korijenje pečenjem dobivalo okus sličniji hrani, ali nije imalo okus
dobre hrane.
“Nisi nam mogao pronaći kakvo jaje ili nešto slično?” upitao je. “Ptičje
jaje?” Naučio je važnost nedvosmislenosti.
Gavran se okrene prema njemu, dok su mu se nožice nekog gmizavca kojeg je
iščupao ispod debla još koprcale u kljunu. Nagnuo je glavu da ga proguta, a onda
dobacio Barricku prijekoran pogled.
“Nije li Skurn tražio i tražio? Nijesmo li vam ponudili najbolje što
pronađosmo, čak i ne zadržavši nešto za nas?”
“Najbolje” je bila krupna, mekana ličinka veličine Barrickova palca, blijeda
i voštana poput svijeće, iz koje je curila zelenkasta tekućina, tamo gdje ju je
Skurnov kljun prejako zasjekao. Zahvalio se gavranu na velikodušnosti i vratio je
natrag.
“Nema veze. I korijenje je dobro.” Bacio je u vatru još tri komada drva koje
je sušio, a onda okruglim kamenom uzeo brusiti vršak slomljenog koplja. Nije se
mogao otresti neobičnom zadovoljstvu što ima dvije ruke koje ga ne bole.
“Ispričaj mi još neku priču”, reče Barrick nakon nekog vremena. “Što se
dogodilo Izopačenome nakon što je zbacio bogove u bakinoj zemlji?”
“Prabakinoj”, reče gavran osvrćući se oko sebe kao da bi nešto slasno još
moglo puzati u blizini. “Bijaše to njegova prabaka, Praznina. Naučila je
Izopačenog sve svoje trikove dolaska i odlaska.”
Pronađi Dvore Izopačenog, rekli su mu Spavači. Dvori Izopačenog, ceste
Izopačenog, vrata Izopačenog - jesu li uistinu očekivali od Barricka da putuje
kao što su bogovi putovali? “Dakle, što se dogodilo? Je li postao kraljem
bogova?” Ali Izopačeni, koji je dosad uvijek bio Kupilas, koliko je Barrick
znao, bio je samo manje božanstvo, zar ne? Knjiga Trigona spominjala je
Kupilasa samo kao dovitljiva zaštitnika kovača i strojara. I liječnika, sjetio se.
Chaven je držao njegov kip u svojoj kući. “Što se dogodilo nakon što je ubio
Kerniosa?”
“Jesmo 1’ mi Noćni čovjek, pun tajni?” ptica će s tračkom zgražanja.
“Znademo 1’ što i Prvorođeni znadu? Najzad, Izopačeni nikog nije ubio - istjero
je Zemljinog gospodara i ostale na mjesto gdje zanavijek spavaju.”
 “Ali što se dogodilo s Kupilasom? S Izopačenim? Što se dogodilo njemu?”
Skurn slegne ramenima, pokret kojim je nakostrušio perje poput ovratnika i
protresao glavu. “Ne znam. Njega teško ozlijedi koplje Zemljinog gospodara.
Umiro je, neki kažu. Ne znademo više o toj priči, mi. Mama je nikad nije
ispričala.”
Barrick se morao zadovoljiti time.
***
Već je gotovo zaspao i gubio svijest kad je osjetio kako mu nešto bode ruku,
nešto oštro i tvrdo. Kljun.
“Pst!” Gavran je čučao pokraj njega, tako nakostriješenog, pjegavog perja da
je više nalikovao na ježa nego na pticu. “Nešto začusmo...”
Barrick sjedne uspravno, ali je šutio, osluškujući. Postupno je postao
svjestan da ga nešto oštro bode u potiljak, a to ovaj put nije bio Skurn. Pokušao
je to nešto otresti rukom, ali nije mogao iščupati bolnu stvarčicu iz kože.
Trenutak poslije nešto drugo padne s grana i dohvati mu kožu desnice - trnovita
grančica, savijena poput kuke, na niti od blijede svile.
Prije nego što je stigao razmisliti, još nekoliko niti dohrli iz sjenki nad njime.
Nekolicina ih samo prohuja pokraj njega, a onda švignu natrag, ali još dvije
zahvate njegovu pohabanu odjeću i čvrsto je povuku, poput trnovitih kukica koje
su mu se već zakvačile za vrat i ruku. Mali, oštri trnci boli procvjetaše mu po
cijelome tijelu.
“Dolaze, gospodaru!” vrisne Skurn zalepršavši u zrak upravo kad je dohrlila
još jedna kuka i proletjela baš tamo gdje je do maločas stajao. “Svilenci!”
Sad ih je i Barrick mogao vidjeti, mršave sivobijele prilike koje su jurcale
po najvišim granama iznad njegove glave, bacajući odozgo opterećene, trnovite
strelice da ga zapletu. Pokušao je posegnuti u pojas za slomljenim kopljem ali
jedno od stvorenja tržne svilenom niti zakvačenom za njegovu ruku kako bi ga
spriječilo da dohvati oružje. Barrick ščepa svilu i snažno je povuče sve dok nije
olabavila te je mogao zgrabiti šiljak koplja. Zabacio je lijevu ruku i zamahnuo
njome uvis da presiječe nit koja mu je zatočila ruku, izrekavši u sebi molitvu
zahvale što je naoštrio rub. Nije trebalo dulje da iščupa trnovitu grančicu iz
vrata, a kad je spustio ruku, prsti mu bijahu umrljani krvlju.
Dva crvljiva stvora srušiše se s drveća, nijemi poput duhova u sumraku,
vitlajući svilama kao konjskim uzdama, dok su im tamni, vlažni krugovi očiju
sijevali odražavajući sumrak. Barrick se sagne pod šibajućim svilenim užetom i
osjeti kako mu trnovite kuke hvataju i deru tjeme. Istrgnuo ih je s glave baš kad je
stvorenje skočilo naprijed. Njegovi neobični, mlitavi udovi obaviše se oko njega
i premda nisu težili mnogo, njihova je snaga dostajala da ga obori s nogu. Pao je
i otkotrljao se, a svilenac se još privijao uz njega kad su se obojica zaustavili, s
Barricckovom desnicom ukliještenom pod njegovim vlastitim tijelom. Nit se
omota oko njegova vrata i čvrsto zategne. Na trenutak, imajući samo slobodnu
beskorisnu ruku, znao je da će umrijeti.
Ali njegova ljevica više nije bila beskorisna. Podigao ju je i uhvatio
neobično, sklisko-ali-ljepljivo stvorenje za leđa i zario u nj prste. Nit oko
njegova vrata na trenutak se zategla, ali tada se oslobodio stvorova stiska i
povukao ga na blatnjavo šumsko tlo.
Jak sam! Mogao je to i poviknuti - mogao je to osjetiti u sebi poput
razdraganog plamena. Jak!
Barrick nije mogao čvrsto uhvatiti svojeg napadača, ali kad je ovaj ustao u
čučanj, pojurio je naprijed i odgurnuo stvora prema logorskoj vatri, dok mu je
istovremeno druga blijeda, poluljudska prilika skočila na leđa.
Jeziv, prodoran vrisak omakne se onome koji je pao u vatru. Opečeni
svilenac istetura iz ognjišta dok su mu blijedožuti plamenovi lizali noge i torzo, a
tama pod mumificirajućim nitima počinjala curiti i izbijati u mjehurićima, kako ju
je zahvaćao plamen. Za nekoliko otkucaja srca rasplamsao se poput buktinje,
ispunivši sumrak reskim vriscima, tako visokim da ih je Barrick jedva čuo.
Put do spasenja odjednom se činio jasnim. Skočio je prema vatri, povukavši
drugog svilenca za sobom i pograbio zapaljen komad drva. Sa slomljenim
kopljem u jednoj ruci i plamtećom bakljom u drugoj, obrušio se na svilenca koji
mu se držao za gležnjeve i gurnuo baklju u bezlično lice stvora sve dok nije
počeo cvrčati i kipjeti. Zapijukavši od boli, stvorenje se otrgne i odskoči od
njega, slijepo noktima parajući vlastitu glavu prije nego što je udarilo o deblo
stabla. Na trenutak je ležalo trzajući se, a onda otpuzalo u šipražje, kotrljajući se,
nakrivljeno poput pijanca.
Barrick čvrsto stisne koplje i udari se šakom u prsa. “Hajde, onda!” vikne
sablasnim obrisima koji su još vrvjeli u drveću nad njim. “Dođite po mene!”
Još dva skoče dolje, a za njima i treći. Skurn se stvori niotkuda i čaporcima
napadne najbližeg Barricku, što mu dade trenutak da zamahne bakljom na njega.
Za dlaku je promašio da ofuri pticu, koja opet uzleti, uzrujano kriješteći.
Svilenčevi se ovoji nisu zapalili, ali ga Barrick opet napadne sječivom i prolije
njegovu crnu sluz, a onda se okrene i gurne baklju u idućeg, dok je ovaj srljao
prema njemu. Dugo nije znao koliko ga je svilenaca okruživalo ni kako mu ide,
ali je mogao nanjušiti gnusan, slan zadah stvorova dok su gorjeli. Počeo se
smijati dok je vitlao vrhom koplja i bakljom, udarajući na sve što se micalo.
Krajičkom oka opazio je Skurna koji se vinuo u zrak tražeći zaklon. Barrick se
samo još jače nasmije.
*
Možda je prošao sat, možda trenuci - Barrick nije znao. Posljednji pokretni
svilenac ležao mu je pod nogama, pokušavajući spriječiti da mu utroba polako ne
iscuri kroz široku ranu na trbuhu. U groznici razdraganog bijesa Barrick ispusti
koplje i pograbi stvora za glavu, gnječeći prstima svilom omotanu loptu kao da je
trula dinja. Podigao ju je, a onda zabio baklju u njezino razrogačeno, sluzavo
oko.
“Umri, prljavi stvore!” Držao ga je prikovanog nogom sve dok nije postalo
prevruće da stoji nad njim. Još tri stvora nepomično su ležala i ispuštala sluz pod
njegovim nogama, a u drveću se više ništa nije micalo.
Barrick podigne ruke preda se, zureći. Znao je da će pobijediti - znao je!
Kakvo je čudo imati dvije snažne ruke, biti kao svi drugi! Šutnuo je zadimljeno
truplo svilenca i okrenuo mu leđa.
Dobio sam dar. A što sam za nj platio? Ništa.
Više nije osjećao nikakvu bol. Čak ni stari jadi i stari gubici - sestra, oteti
otac, ubijeni brat - više ga nisu mučili; danima je jedva pomislio na njih. Kao što
mu je bol iz ruke nestala, nestali su i svi bolni osjećaji.
Kad se Skurn napokon ohrabrio da opet siđe s drveta, Barrick se još tiho
smijao.
Jer prvi put sam cjelovit, pomislio je. Pravi Barrick Eddon, napokon.
 18.
Kralj Hesper je bolestan
“Većina ettina prekrivena je ljuskama poput guštera ili kornjače, i
često ih zovu ‘duboki ettini’ zbog njihova stalnog rovanja, ali priča se
da neki imaju glatko krzno koje im dopušta da se brzo kreću kroz
tunele koje su drugi ettini već prokopali. Za te se ‘tunelske ettine’
također govori da su slijepi.”
(iz “Traktata o Vilinskome narodu Eiona i Xanda”)
Bojim se da nisam shvatio, Zlatni.” Pinimmon Vash podigne pogled. Klečao
je na svojim starim, bolnim koljenima: kad je autarh bio u jednom od svojih
nepredvidivih raspoloženja, smatrao je konzervativni pristup najsigurnijim.
“Mislio sam da plovimo za... Zaboravio sam ime mjesta. Malo kraljevstvo
vašeg... gosta na sjeveru.”
“Južna Međa. Tako je.” Sulepis ispruži ruku kako bi promotrio svoje duge
prste, optočene na vrhovima zlatom, sjajnim poput meda Nushashevih pčela. “Ali
prvo moramo posjetiti drugog vladara. Ne smijem li provoditi vrijeme kako
želim, vrhovni ministre Vash? Život je sigurno prelijep da bi se uvijek žurilo!”
Autarh izvije usta u svoj lijeni, krokodilski osmijeh.
“Smijete li... pa naravno, Zlatni! To se podrazumijeva! Čak i zvijezde na
nebu zastaju da doznaju vaše planove.” Vash se stisne malko bliže tlu, unatoč
bolnom sijevanju u goljenicama i kukovima. “Svi mi živimo zato da vama
služimo. Samo sam htio... znati više o vašim planovima... kako bismo se bolje
prilagodili vašim potrebama.” Pokušao se nasmijati, ali umjesto poznatog hihota
čulo se samo drhtavo hripanje. “Smijete li! Šalite se s vašim najstarijim i
najodanijim slugom, gospodaru! Umro bih da vam ispunim i najmanju želju.”
“Volio bih to vidjeti.” Sulepisov smijeh bio je daleko uvjerljiviji od
Vasheva. “Ali ne jutros, mislim. Pripremi brodove koji će pristati na obalu i
nosače za darove. I reci antipolemarhu da dade vojnicima voljno - povest ću
samo nosače, prostirače tepiha i tebe. O, mislim da bi i kralju Olinu posjet bio
zabavan. Četiri stražara trebala bi mu dostajati.”
“Bez vojnika?” Vash shvati da opet preispituje svojeg monarha, ali sigurno
čak ni autarh nije toliko šenuo pameću da stupi na strani dvor sa samo četiri
stražara. “Star sam, Zlatni. Jesam li vas pogrešno čuo?”
“Nisi. Reci Duminu Hauyuzu da, dokle god njegovi ljudi ostanu na brodu i
budemo u svakom trenu spremni isploviti, može raditi što ga volja.”
 “Na čemu će biti duboko zahvalan, Zlatni, u to ne dvojim.” Vash pokuša bez
ustajanja izaći natraške iz kabine, ali ubrzo shvati da više nije dovoljno gibak za
to. Nakon što je dovoljno daleko otpuzao natrag, polako se osovio na noge i
povukao pred nedokučivim, nepojmljivim živućim bogom na zemlji.
Činilo se da se cijelo stanovništvo Gremos Pitre, glavnog grada Jellona i
Jaela, postrojilo duž veoma strme ulice između luke i palače, da promatra
neobičnu povorku. Povorka bijaše mala, kao što je Sulepis naložio, a predvodio
ju je sam autarh (izuzev u trenucima kada bi robovi zaduženi za tepih pohitali
ispred njega prostrijeti idući komad zlatnog tepiha kako njegove svete noge ne bi
dotakle tlo). Vash je hodao iza njega, nastojeći svaki put vješto prijeći na idući
komad tepiha, prije nego što bi oznojeni robovi pokupili stari kako bi ga opet
prenijeli naprijed za boga-kralja. Vrhovni ministar je toliko strahovao da bi
netko od promatrača mogao izvesti nešto nepoželjno - što ako netko baci kamen
na autarha? - da ga je bolio želudac.
Sljedeći su išli Olin i njegovi stražari, hodajući po običnoj zemlji poput
običnih ljudi; njih je slijedio nijemi svećenik kojeg je Vash vidio na brodu, ali
čije ime nije znao. Čovjek je imao tamnu, opaljenu kožu pripadnika plemena iz
duboke pustinje i bio prekriven tetovažama u obliku plamenova i, premda nije
bio star, oči mu bijahu sive zbog mrene.
Nosio je štap koji je kuckao i zveketao obješenim kosturima tuceta zmija. Sve
na svećeniku uzrujavalo je Vasha; bio je zahvalan tijekom puta što se čovjek
uglavnom zadržavao ispod palube.
Zmijskog svećenika je slijedilo nekoliko desetaka mišićavih robova, a svaki
je nosio golemu košaru s darovima na leđima - teške košare, sudeći po ukočenim,
nelagodnim grimasama ljudi koji su ih nosili.
Promatrači natisnuti uz cestu, gledali su i šaptali u tupoj zapanjenosti i na
pojavu visokog južnjačkog boga-kralja u njegovu blistavu, zlatnom oklopu i na
gotovo potpun izostanak vojnika koji bi ga čuvali. Vash očito nije bio jedini
kojega je iznenadilo što slavni dušmanin cijelog Eiona nenaoružan hoda
neprijateljskim gradom.
Pinimmon Vash nije ovih dana pronalazio mnogo prilika za molitvu, ali molio
se sada.
Nushashu, slijedim tvojeg nasljednika. Cijeloga života govorili su mi da
autarh nosi tvoju krv u sebi. Sada ga slijedim u strahovitu opasnost u
neprijateljskoj zemlji. Dvorio sam trojicu autarha i uvijek sam nastojao
najbolje služiti Sokolovo prijestolje. Molim te, ne daj da umrem u ovoj
nazadnoj zemlji! Molim te, ne daj da autarh umre pod mojom zaštitom!
Trepnuo je da rastjera prašinu iz očiju. Barem je scotarch Prusus ostao na
brodu, zaštićen xisijskim vojnicima. Čak ako se dogodi najgore, poštovat će se
drevni zakoni; Sokolovo prijestolje neće ostati prazno.
Ali Prusus je bogalj, pomisli Vash. Balavi slaboumnik. Ipak, govorilo se da
neki od ranijih autarha, pogotovo oni koji vladahu prije Devetogodišnjeg rata,
nisu bili mnogo bolji. Tradicija je jedino bila važna. Scotarch će vladati samo
dok se ne sastane vijeće plemenitih obitelji i ne odobri se novi autarh. Sulepis je
imao nekoliko sinova s nekoliko majki. Loza neće izumrijeti.
Vrhovnog je ministra iz tih mračnih misli prenulo komešanje u gomili.
Povorka Zlatnoga stigla je pred vanjske dveri Gremos Pitre, a ondje ih je čekala
četa naoružanih vojnika. Vash pohita naprijed što su ga brže njegove bolne noge
nosile. Autarh nije mogao izravno govoriti s podređenima. Stvari se sigurno nisu
do te mjere okrenule naglavačke - ne još, u svakom slučaju.
“Ja sam Niccol Opanour, glasnik dveri Gremos Pitre i Njegove Visosti,
Hespera, kralja Jellona i Jaela”, reče vođa vojnika, čovjek lisičjeg lica, kratke
brade i izraza dobrog kockara. “Navedite što vas dovodi kralju Hesperu i
njegovu dvoru.”
“Što nas dovodi?” autarh je pažljivo podučio Vasha što će reći. “Sigurno
veličanstvenom kralju poput Sulepisa ne treba nikakav tričavi razlog da navrati i
pozdravi drugog monarha? Donosimo vašem gospodaru darove s juga - u znak
dobre volje. Nećete valjda pustiti mojeg monarha stajati na cesti poput trgovca,
zar ne? Vidite da dolazimo bez vojnika. U Hesperovoj smo milosti.”
Što je, kao što je mnogi kralj ovog sjevernog kontinenta mogao posvjedočiti,
bilo isto što i reći “beznadni”. Hesper je bio milostiv samo iz koristi, prijatelj
drugim vladarima kad je njemu to odgovaralo, i svi su to znali.
Glasnik dveri Opanour se namršti. “Ne želim uvrijediti vašeg kralja, ali nije
nam rečeno da očekujemo posjet. Nismo spremni. Slučajno se zgodilo da kralj
Hesper... nije dobro.”
“Šteta”, reče Vash. “Ipak, siguran sam da će ga darovi koje mu nosimo barem
malo obradovati.” Dugo vremena nije govorio hierosolskim jezikom sjevera, te
je sa zadovoljstvom otkrio da mu njegove suptilnosti nisu posve promaknule.
Pozvao je rukom jednog od oznojenih nosača, a onda odstranio poklopac
čovjekove košare. “Pogledajte darežljivost Xisa.”
Šačica vojnika nagnula se naprijed u sedlima, a oči su im se raširile kad su
ugledali zlato i dragulje kojima košara bijaše ispunjena.
“To... to je uistinu impresivno”, reče glasnik dveri. “Ali ipak moramo upitati
kralja za dopuštenje...”
Sam autarh odjednom korakne naprijed, našto prostirači saga brže- bolje
poletješe podmetnuti novi hvat ispred njega, prije nego mu sandala dotakne golo
tlo (zbog čega bi navodno sam svijet zateturao i urušio se). Konji jellonskih
vojnika lecnu se kao da je Sulepis neka vrsta stvorenja koje dosad nisu vidjeli -
zapravo je i bio, pomisli Vash: počinjao je misliti da svijet nije nikad vidio ništa
nalik na njegova gospodara.
“Molim vas, recite nešto u moje ime ovim ljudima Jellona, vrhovni ministre”,
Sulepis će na hierosolskom. Glas mu je kanda bio tih, ali se nadaleko čuo.
“Podsjetite ih da čak i milostivi kralj ima granica. Pred lukom je usidren naš
ratni brod pun dugih topova, a još će ih nekoliko stići do noći.” Sulepis se
nasmiješi Jelloncima i prekriži ruke na grudima, blago zveckajući zlatnim
oklopom. “Dolazimo u miru, da, ali bilo bi nam žao ako bi iskra sumnje potpalila
požar koji bi bilo teško ugasiti.”
Brzo su odlučili da jedan od vojnika odjaše natrag u palaču i obavijesti
Hespera i dvor o autarhovu dolasku.
Palača Gremos Pitre stajala je na vrhu litice iznad luke, ali u godinama mira,
strm, uzak stari put koji je do nje vodio, pregrađen je u niz širokih, blagih
serpentina. Čak i Vashu, starom i bolnom kakav je bio, nije bilo odveć naporno
popeti se iz luke do dveri palače, ali svejedno nije shvaćao zašto se toliko
vremena trošilo na tako neobičnu vježbu.
Dveri se rastvoriše kad su im pristupili, a Hesperova sila ukaza se u punom
sjaju; stražari na svakom parapetu i još stotinu više na obje strane ulaza. Autarh
je mirno prolazio između njih kao da su njegovi vjerni podanici, ne gledajući ni
lijevo ni desno i hodajući odmjerenim, ali ne pretjerano sporim korakom, kako bi
prostirači saga mogli ostati pred njim. Povorka prijeđe ceremonijalno dvorište
koje se brzo punilo jellonskim dvorjanima i slugama, a oni u pozadini dizali su
se na prste ili gazili po živicama u želji da što bolje vide zloglasnog Ludog
autarha Xisa.
Mnoge jellonske trupe ušle su u veliku dvoranu iza povorke nosača košara,
pa su autarhovu pratnju sa svih strana okružili naoružani vojnici u svečanim
zelenim prslucima s modrim pijevcem i zlatnim prstenovima Hesperova Jelijskog
klana. Kraljev visoki stolac s baldahinom stajao je na suprotnom kraju visoko
nadsvođene dvorane, okružen tucetom dvorjana koji su zinuli na pridošlice,
odveć opčinjeni da bi makar i šaputali među sobom. Vash zaškilji - dvorana
bijaše duga - nastojeći razaznati sitnu priliku zgurenu u golemom, presvučenom
stolcu, koja je više nalikovala na vreću rublja za pranje nego na čovjeka. Kao što
je glasnik nagovijestio, kralj Jellona izgledao je staro i bolesno, blijede kože,
očiju s modrim kolobarima i upalih. Bio je sav odjeven u bijelo, što je ostavljalo
nezgodan dojam trupla umotanog u mrtvačku ponjavu.
Sulepis krene prema njemu, dok su prostirači tepiha hitali pripremiti mu put,
te se zaustavi nekoliko laktova od stepenica koje su vodile prema stolcu. Vash
pomisli da bi mu se gospodar mogao razljutiti što je prisiljen stajati pred manje
moćnim monarhom, ali ako je i bio ljutit, autarh to ničim nije odavao. Jellonski
stražari nervozno su opipavali svoje oružje, ali njihov vladar podigne drhtavu
ruku.
“Dakle,” muklo će Hesper, “to je zastrašujući Car Juga. Mlađi ste nego što
sam mislio, poštovani. Što želite?”
“Rečeno mi je da niste dobro”, Sulepis će jednostavnim i trijeznim tonom.
“Ljubazno od vas što ste ustali da me dočekate.”
“Ljubazno?” Hesper se malko uspravi. “Zaprijetili ste mi svojim ratnim
brodovima ako vas ne primim. Ne budite smiješni.” Njegov glas, koji je trebao
biti uvjerljiv, slabost je lišila svega osim razdražljivosti. Ipak, Vash je mogao
vidjeti da je nekoć bio impresivan čovjek.
“Možda imate pravo”, odvrati Sulepis. “Možda bismo trebali skinuti maske.
Nisam vam došao samo donijeti darove - iako su to uistinu lijepi darovi.”
Mahnuo je zlatnim prstima prema robovima, koji su još držali košare visoko na
ramenima, kao da je pod prijestolne dvorane odveć prljav da na nj spuste tako
vrijedne predmete. “Ali i da vam kažem kako sam nezadovoljan s vama.”
“Nezadovoljni sa mnom?” Hesper srdito strese glavom. Vash nije skidao
pogled s čovjeka. Kralju Jellona nije bilo niti šezdeset godina - bio je mnogo
mlađi od samog Pinimmona Vasha - ali je izgledao kao da je živio stotinu godina
ili više, i to teškim životom. “Zar sam dijete da marim za te stvari? Ozlovoljen
sam što ste mi omeli odmor. Recite što imate i odlazite.”
“Obećali ste mi nešto, Hespere.” Autarh je govorio strogim ali prijaznim
tonom razočaranog oca. “Imali ste nešto što sam želio - nešto što sam vas izričito
zamolio da mi nabavite - ali prodali ste to nekome drugom.”
Dvorjani stadoše žamoriti. I ne znajući namjere svojeg gospodara, Vash je
naslućivao da će se uskoro imati još koječemu čuditi.
“O čemu to klepećete?” obrecne se Hesper, ali je imao izraz krivca
uhvaćenog u laži.
“Ali vidite,” reče Sulepis, “domogao sam ga se unatoč vama.” Pljesnuo je
rukama, a njegovi stražari gurnuše kralja Olina naprijed. Dvorjani glasnije
zamrmljaše, ali bilo je očito da većina nije prepoznala vladara Pograničnih
kraljevina.
“Što., što...?” promuca Hesper. “Kakva je to budalaština...?”
“Mislim da je budala onaj koji mi nešto obeća, a ne ispuni obećanje”, mirno
će Sulepis. “Rekao sam vam da želim Olina od Južne Međe. Dao sam vam zlato
da pokažem svoju dobru volju. Zadržali ste moje zlato, Hespere, a onda ste
prodali Olina Ludisu od Hierosola. To nije dobar način da potaknete moju
blagonaklonost.”
Vash se počinjao osjećati uistinu uplašenim. Hesper je možda bio star i
bolestan, a Sulepis je možda imao ratne brodove pred lukom, ali trenutno su
Xisijce okruživali naoružani neprijatelji dok je luka bila milju daleko. Zašto je
Sulepis provocirao sukob? Je li preozbiljno shvatio ideju vlastitog božanstva? Je
li uistinu mislio da ga se Jellonci neće usuditi dirnuti, a kamoli ga na mjestu
sasjeći na komade? Možda je autarh vjerovao da su sjevernjaci slični njegovu
narodu, pokoljenjima učeni da štuju njihova boga-kralja.
“Dakle, kralju Oline?” Sulepis je svakako djelovao jednako smireno kao da
stoji u vlastitoj prijestolnoj dvorani okružen podanicima punim strahopoštovanja
i osobnom stražom Leoparda. “Nemate ništa reći vašem izdajniku sada kad
napokon stojite pred njim? Ovaj vas je čovjek razdvojio od obitelji i prodao vas
poput najniže životinje.”
Olin prijeđe pogledom sa Sulepisa na Hespera, a onda opet obori oči.
“Nemam što reći. Zarobljenik sam. Nisam tu svojom voljom.”
Hesper pokuša ustati, ali ne uspije, te dašćući klone u golemi stolac. Uperi
prst u autarha. “Mislite me poniziti pred mojim podanicima? Možda vladate
milijunima crnaca, ali tu u Jellonu samo ste budala nakinđurena poput zlatnog
pauna. Nametnuli ste mi se. Niste gost i nisam dužan zaštititi vas.” Pokušao je još
nešto reći, ali u tome ga je spriječio dug napadaj kašlja. Kad je opet mogao
govoriti, glas mu je strugao poput olabavljenog kotača na kolima. “Ne znam bih
li zatražio otkupninu za vas ili vas se jednostavno riješio.”
“Sve će se odviti kako je Nebo zacrtalo”, autarh će smiješeći se. “Oline,
sigurno nemate ništa drugo reći? Dao sam vam priliku da se suočite s vašim
neprijateljem.”
Vash je osjećao strahovit pritisak u mjehuru, a srce mu je tako brzo tuklo da
se bojao kako će se onesvijestiti pred svim ovim strancima.
“Hesper mi je nanio zlo,” reče Olin, “ali vi ste me doveli ovamo poput jedne
od svojih košara s darovima - kao još nešto čime ćete pokazati svoje bogatstvo i
moć. Neću igrati vašu igru, Sulepise.”
“Dosta”, reče Hesper i opet zakašlje. “Ja... ja sam...”
“Šteta što uopće ne shvaćate što činim za vas, Oline”, reče autarh. “Uzdižem
vas iz bijedne sudbine do najherojskijeg mogućeg kraja. A i ovo...” Okrenuo se
prema prijestolju. “Hespere, već dugo bolujete, mislim skoro godinu dana, ako
se ne varam. Počelo je kad ste predali Olina Ludisu Drakavi, zar ne?”
Hesperove se oči izbulje od boli i frustracije dok je nastojao zaustaviti
kašalj. Sitne crvene kapljice ukrasile su njegove bijele halje. Jedan od njegovih
slugu stupi naprijed s peharom, ali Hesper ga otjera rukom. “Bolujem, da”,
Hesper napokon izusti sipljivim šaptom. “I u najvećoj me nevolji napustila ona
kurva kojoj sam se osmjehnuo i uzdigao je ni iz čega. Prevarila me, da - ostavila
zbog onog pseta Enandera...!” Zastao je i obazreo se oko sebe, zbunjen kao da se
netom probudio. Trenutak poslije je trepnuo i obrisao crvenu slinu s brade. “Nije
važno”, rekao je. “Ali poživjet ću dovoljno dugo da tebe vrišteći pošaljem u
pakao, Xandijče.”
“Još ne shvaćate, zar ne?” Sulepis se nasmiješi. “Umirete, Hespere, jer ste
otrovani - posegnuo sam čak iz dalekog Xanda da to postignem.” Nacerio se,
zbog čega je samo izgledao još grabežljivije. “Vidite, gore je nego što mislite.
Nije vas samo Ananka ostavila, uzela je moje zlato i ulila smrt u vaš pehar prije
odlaska.” Autarh se ne obazre na uzdahe i krike jellonskih dvorjana dok se
okretao od usopljenog, buljookog kralja Jellona prema Olinu. “Sad vidite da ste
osvećeni”, rekao je svojem zarobljeniku. “A kralj Hesper je naučio kolika je
cijena za izdaju živućeg boga.”
Hesper dovoljno povrati dah da zamlatara rukom prema Sulepisu i podvikne:
“Straža...!” ali dok su prvi stražari stupali naprijed - s više oklijevanja nego što
bi Vash očekivao od ljudi suočenih s nenaoružanim robovima - autarh visoko
podigne ruku i svi se zaustave kao da im je Sulepis kralj, a ne Hesper sa svojom
krvavom slinom.
“Ali čekajte!” povikne autarh i tada se stane smijati, zvukom tako čudnim i
neočekivanim da su se čak i oklopljeni vojnici lecnuli. “Još niste vidjeli darove
koje sam donio!” Sulepis pucne prstima.
Nosači podigoše košare visoko iznad glava i tresnu njima o pod. Zlato
dragulji prosuše se po pločicama, ali ne samo blago: iz svake razbijene košare
uzdigne se oblak crnih osa poput jaučućeg vihora, a svaka osa bijaše veličine
ljudskog palca; trenutak poslije, kad je započelo vrištanje, stotine otrovnih zmija
naočarki izmili iz uništenih košara. Zmije smjesta odgmižu u svim pravcima,
napadajući sve što se micalo, uključujući mnoge od nemoćnih robova nosača.
Velika je dvorana već postala kaos vrištećih dvorjana i slugu koji su se borili da
pobjegnu. Mnogi su držali ruke preko lica da se obrane od osa, samo kako bi
zapeli o čvor zmija i vrišteći pali na pod, gdje bi se nemoćno koprcali sve dok ih
otrov životinja ne bi napokon ušutkao.
Vash je bio previše zapanjen da išta poduzme, osim da prestravljeno bulji
oko sebe, ali ose su frcale pokraj njega poput kamenja iz praćke, a prve od
bijesnih zmija već su stigle do mjesta gdje se šćućurio uz autarha.
“A’lat!” zovne Sulepis.
Tamnoputi svećenik stupi naprijed i podigne svoj zveketavi zmijski štap, te
kucne njime po podu i vikne nešto što Vash nije mogao razabrati. Trenutak
poslije zrak oko svećenika kanda postane treperav poput fatamorgane, a tada se
neobična mrlja rastegne i proguta autarha, Vasha, Olina Eddona i stražare.
Bilo je to kao da su pokriveni maglom: Vash je još mogao vidjeti trzave,
teturave obrise dvorjana i vojnika, ali oni su postali daleki i teško raspoznatljivi,
poput lutki-sjena koje držite predaleko od zaslona. Ipak, svećenikova čarolija,
ako je to uistinu bila, nije nimalo stišala zvukove u velikoj dvorani, koji su se
samo pogoršali kad su grgoljenje i jauci umirućih počeli zamjenjivati krike živih
koji su još nastojali pobjeći.
“A’late,” reče autarh, “vjerujem da bi malo dima pridonijelo prizoru učinilo
naš izlazak još dojmljivijim.” Govorio je mirno kao da odlučuje o tome kakvo bi
drveće trebalo posaditi u vrtovima Palače voćnjaka. “Vash, zavladat će zbrka
kad izađemo - molim, podsjeti prostirače tepiha da dobro pripaze.”
Vash mogaše samo gledati, obješene čeljusti od zapanjenosti, dok je crni
svećenik A’lat podizao okrugli predmet veličine male topovske kugle i trljao ga
rukama pjevajući nekoliko tihih riječi sve dok kugla nije počela ispuštati dim
boje persimona. Svećenik je zakotrlja po podu prema vratima koja su vodila iz
velike dvorane, a zatim autarh i njegovi prostirači tepiha pođoše za njim.
Vrata u dvorište bijahu otvorena, a sam vrt bio je posut tjelesima, od kojih su
neka jaukala i trzala se, a neka bila tiha. Neki dvorjani čak su otišli tako daleko
da su se popeli na stabla kako bi utekli zmijama naočarkama, pa ih se moglo
vidjeti kako se jednom rukom privijaju za granu dok drugom pokušavaju otjerati
bijesne ose, ali krici i trupla koja ležahu u podnožju nekih stabala na čijim su
licima još gmizali sjajni crni kukci, pričali su priču uzaludnosti, čak i kroz maglu
svećenikove čarolije. Činilo se da čarobna izmaglica prekriva autarha kamo god
je išao, poput kraljevskog baldahina koji su robovi držali nad njim za posebno
vrućih dana. Jellonski stražari koji su još pokušavali stići do prijestolne dvorane
i zaštititi njihova monarha, projurili su pokraj male povorke kao da je ne mogu
vidjeti.
Vash je već vidio zmije naočarke, iako ne u tolikom broju, ali nikad nije
vidio ništa nalik na goleme ose, stvorenja koja kanda nisu imala drugu želju nego
ubosti sve što se miče i nastaviti bosti sve dok micanje ne prestane. Čak i usred
tolikog bezumlja i smrti, nije mogao ne zapitati se odakle su potekle.
Kad su stigli do dveri, Sulepis reče svećeniku: “Još dima, mislim. To će
omesti mnoštvo.” Poslao je stražare naprijed do prazne vratareve kućice, da
podignu masivne rešetke i otkračunaju vanjska vrata. A’lat je trljanjem
oživljavao još jedan od svojih dimnih plodova i držao ga u ruci dok je vodio
Sulepisa i užurbane nosače tepiha kroz dveri palače. Ljudi koji su ranije stajali
uz cestu, sada su nagrnuli na nju i zakrčili autarhu put.
A’lat upali drugu dimnu kuglu i podigne ih obje visoko u rukama. Ljudi
ustuknuše, izvikujući od straha i prepasti. Sulepis podigne ruke.
“Veliki bog vatre uništio je vašeg opakog kralja!” viknuo je, a neki u gomili
kriknuše, dok drugi stadoše zbunjeno žamoriti. “Poslao je propast na Hespera sa
samog Neba - ubojite kukce, bijesne zmije, lavove zmajeve! Bježite! Bježite i
možda se još spasite!”
Još dok su Jellonci buljili, neki povlačeći se, a neki koraknuvši naprijed u
gnjevu i nevjerici, prvi roj osa izašao je kroz otvorene dveri palače, proletio
pokraj autarha i njegove pratnje kao da nisu tu ni bili te napao najbliže ljude na
cesti poput oblaka smrti. Vrištanje tih žrtvi mnoge je nagnalo u bijeg, a trenutak
poslije tuce golemih zmija ispuzalo je kroz dveri na sunce, a gomila se raspršila
u bezumnom užasu, upravo kao i dvorjani unutra. Autarhova pratnja nastavila je
cestom prema luci, dok su robovi s tepihom trčkarali amo-tamo, kako bi se zlatna
staza uvijek protezala pred njihovim gospodarom.
“Lavovi i zmajevi?” Vash se zabrinuto obazre oko sebe.
“Priča o tome što se ovdje dogodilo sve će više rasti”, reče autarh. “Samo
sam dodao nekoliko detalja da obogatim konačnu verziju.”
Olin Eddon imao je beskrvan izraz čovjeka koji proživljava noćnu moru i
malko je teturao dok je hodao. Njegovi stražari se primakoše bliže da ga
podupru.
“Hesper je mrtav?” upita Vash.
“Ah, nadam se da nije.” Sulepis odmahne glavom. “Volio bih misliti da će
posljednji mjesec ili više, prije nego što ga otrov ubije, provesti razmišljajući o
tome što znači prevariti mene i znati da ću se vratiti kad me bude volja i progutati
njegovu malu državicu poput slatkiša.” Zastao je i okrenuo se da pogleda natrag
prema Gremos Pitri, s izrazom duboka spokoja na duguljastom licu. “Nakon
ovoga, narod Jellona dopuzat će k meni na dan mojeg povratka. Preklinjat će da
postanu robovi Xisa.” “Neće svi na sjeveru preklinjati da postanu robovi”,
mračno će Olin. “Otkrit ćete da bi mnogi radije umrli nego savili koljena pred
vama.”
“I to se može urediti”, reče mu autarh. “Sad dođite, svi vi - živahnim
korakom. Jutro je bilo uzbudljivo i vaš bog-kralj je gladan.”

Qinnitan se još vrtjelo u glavi dok ju je bezimeni izvlačio na sunce počinjao

voditi preko dokova. Siroti Golub šepao je pokraj njih, dok mu je s ruke kapala
krv kroz improvizirani zavoj, a malo lice otupjelo od šoka zbog onoga što se
dogodilo.
Kako je to moguće? Kako im je sve što je pretrpjela i preživjela zaradilo
samo tih nekoliko trenutaka slobode? Jesu li bogovi bili posve zli?
Poštedi nas, veliki Nushashe, molila se. Bila sam svećenica u tvojem
hramu. Samo sam nastojala činiti ono što je ispravno. Nebeske pčele, zaštitite
nas!
Ali nije bilo pčela, samo dim i mrljice spaljenih jedara nošeni vjetrom. Brod
koji ih je ovamo donio gotovo posve bijaše uništen, a samo je djelić njegove
goruće prednje palube još stršio iznad vode, dok je jarbol odavno pocrnio i
srušio se. Stotine ljudi nagrnulo je u luku dovikujući međusobno djeliće priče,
zureći dok su muškarci u malim čamcima izvlačili iz vode preživjele.
Neki od njih bili su nedužni mornari, odjednom je pomislila, poput ljudi na
Dorzinu brodu. Neki su možda bili dobri ljudi. A mrtvi su zbog mene...
Nije vrijedilo razmišljati o tome - nije vrijedilo razmišljati ni o čemu. Vodili
su je da primi nezamislivu kaznu iz autarhovih ruku, a jedina nada za bijeg
pokazala se jalovom. I da skoči u vodu, ovaj bezimeni, neumoljivi ubojica samo
bi zaronio i opet je izvukao. Možda ako bi se što je moguće više nagutala vode...
Ali to bi ostavilo Goluba samog, shvatila je. Ovo čudovište predalo bi ga
autarhu da ga muči... ubije...
Odjednom strahovita bol probode Qinnitaninu ruku. Vrisnula je i zateturala
korak ili dva, a onda pala na koljena. Na trenutak je pomislila daju je zarobitelj
zgrabio za lakat i slomio ga, ali on je bio s druge strane, držeći je za drugu ruku.
Pokušao ju je povući na noge, ali udovi joj bijahu mlitavi i malaksali kao mokra
špaga.
Mrak joj zapliva pred očima, a ona pogne glavu misleći da će povratiti. Bol
u ruci postajala je sve gora, kao da se krhotina zapaljenog broda zarila u nju
poput čavla u meko drvo, kao da je zglob njezine ruke bivao presječen oštrim
nožem.
“Bogovi! Prestanite!” kriknula je, ili je barem mislila da je kriknula, ali je
propadala u tamu i više ni u što nije bila sigurna.
Sjene su se kretale oko nje, prikaze bez očiju mrmljale su riječi koje je jedva
mogla čuti.
“Suze.šapne jedna.
“Slina...” reče druga.
“Krv...” drhtavo će treći glas, tako tih da ga je jedva uspjela razaznati.
Ruka ju je pekla kao da je kost postala usijani žarač. Tama se kovitlala oko
nje u divljem plesu i na trenutak ugledala je lice crvenokosog mladića...
Barrick!... ali on je očito nije vidio, iako ga je pokušala dozvati. Nešto ga je
prekrivalo i nije ju puštalo k njemu - zaleđeni vodopad, staklena kupola - te
njezine riječi nisu mogle doprijeti do njega. Led. Čvrsta sjena. Razdvojenost...
Tada se svijet oko nje opet vratio na staro, krici galebova i povici ljudi sa
svih strana pali su na mjesto poput posljednjeg komadića drvene slagalice.
Grube, sive daske mola nalazile su joj se pod rukama i koljenima. Netko ju je
grubo povukao na noge, ali nije bila spremna te je opet zamalo pala; samo snaga
te moćne, željezno tvrde ruke zadržala ju je na nogama. Bol u ruci se povlačila,
ali je još bila bez daha od sjećanja na nju.
“Što to izigravaš?” njezin zarobitelj, bezimeni čovjek, snažno je protrese.
Ogledao se oko sebe kao da bi netko mogao primijetiti, ali nitko na molu nije bio
dovoljno blizu da čuje, čak i ako bi marili. Sigurno izgledamo poput oca s dvoje
svojeglave djece, pomislila je. Koja se ne znaju ponašati.
Nešto ju je tada pogodilo - ne bol, već spoznaja: nastavi li ovim putem,
izgubit će svaku nadu. Mogla je to osjetiti, osjećala je kako se sve oko nje
zatvara, mogućnosti iščezavaju, tako da je samo smrt stajala na kraju puta - smrt i
još nešto, nešto gore. Čeka, shvatila je, iako nije znala što je to bilo. Nešto
gladno, samo je to pouzdano znala, čekalo ju je u tami na kraju putovanja.
Qinnitan povrati ravnotežu i pričeka da je čovjek pusti kako bi pograbio
Goluba, a onda potrča što su je nestabilne noge nosile, ravno prema rubu mola,
ne usporivši čak ni na povik svojeg zarobitelja. Daske bijahu mokre te se zamalo
poskliznula i pala u vodu, ali se uspjela zaustaviti uhvativši se za stup. Držala se
za nj, ljuljajući se, a onda podigla ruku kad je čovjek pošao prema njoj vukući
Goluba za sobom.
“Ne!” rekla je što je odlučnije mogla, a riječ bijaše grubo kriještanje iz od
mora grla ohrapavljenog. “Ne. Načinite li još jedan korak prije nego što me
saslušate, bacit ću se. Otplivat ću do dna i popiti toliko oceana da ću biti mrtva
prije nego što stignete do mene.”
Zastao je, a izraz bijesa na njegovu neizuzetnu licu promijenio se u nešto
drugo, nešto hladnije i proračunatije.
“Znam da vam ne mogu umaknuti”, rekla je. “Pustite dječaka i učinit ću što
želite. Pokušate li ga povesti s nama, ubit ću se, pa autarhu možete odnijeti moje
truplo.”
“Ja se ne pogađam”, reče bezimeni čovjek.
“Golube, bježi!” vikne Qinnitan. “Hajde, trči. On neće za tobom. Bježi
daleko i sakrij se.”
Dječak je samo piljio u nju, a šok izazvan njegovim povredama mijenjao se u
nešto mnogo dirljivije. Čovjek ga je još držao za zapešće. Golub odmahne
glavom.
“Idi!” reče ona. “U protivnom će te nastaviti tući, samo da me prisili na
poslušnost. Bježi!”
Bezimeni prebaci pogled s dječaka na nju. Sagnuo se i podigao komad
grubog konopa koji je ležao u nasumičnim petljama na molu, poput izmorene
zmije. “Sveži jedan kraj oko struka i pustit ću dječaka.” Dobacio joj je navoj
konopca.
“Golube, odmakni se”, rekla je saginjući se da ga pokupi, ali dječak je samo
buljio u nju, s izrazom nemoćnog jada na licu. “Odmakni se!” Okrenula se
čovjeku. “Kad dođe na rub mola kod onih stuba, svezat ću ga oko struka. Kunem
se kao novakinja Nushashevih Rojeva.”
Čovjek se doslovce nasmije, muklim zvukom zabavljenosti. Nešto je bilo
drugačije na njemu, shvatila je prvi put - nešto neobično, kao da je izgubio djelić
svojeg kamenog vanjskog oklopa. Međutim, i dalje je bio strašan.
Čovjek kimne. “Hajde, onda.” Dobacio je Golubu preko ramena. “Bježi,
dijete. Kad jednom veže taj konopac, a ti još budeš na molu, odsjeći ću ti i ostale
prste.”
Golub opet odmahne glavom, divlje, ali Qinnitan pomisli kako je to više bio
pokret očaja nego nijekanja. “Odlazi!” viknula je. Nekoliko ljudi na drugom
kraju mola se okrenu, napokon odvrativši pažnju s požara u luci. “Ne mogu
živjeti s tvojom patnjom, Golube. Molim te - to je najbolje što možeš učiniti za
mene. Idi!”
Dječak je oklijevao još kojih pet, šest otkucaja srca, a onda briznuo u plač,
okrenuo se i otrčao preko širokog mola, tapkajući bosim nogama po daskama.
Qinnitan razmotri mogućnost ponovnog skoka u hladnu zelenu vodu, ali bilo zbog
straha zbog ranijeg utapanja ili osjećaja da je nekako promijenila ono što ju je
čekalo, makar samo malo, svezala je konopac oko pojasa i dopustila da je
bezimeni povuče prema sebi. Golub, s olakšanjem je primijetila, više nije bio na
vidiku.
Jedina osoba na svijetu koja me voljela, pomislila je. Više ga nema.
Qinnitan pusti da je čovjek odvede poput životinje koja ide na klanje, daleko od
iskričavog kaosa luke i natrag u sjenovite uličice, koje su se protezale između
uskih građevina načičkanih pokraj dokova Agamida.
 19.
Snovi o munji i crnoj zemlji
“Jedan duboki ettin ubijen vrelim uljem i izvučen iz tunela u
Sjevernoj Međi bio je dvostruko viši od čovjeka. Kralj Lander
kasnije je donio njegove kosti u Syan kao trofej. Govorilo se da je
šaka tog čudovišta bila velika poput Landerova velebnog štita.”
(iz “Traktata o Vilinskome narodu Eiona iXanda”)
Očajnički je kopala tamnu zemlju, ali svaki put kad bi nazrela blijedo, usnulo
lice svojeg brata blizanca, on bi utonuo dublje u tlo i izvan njezina domašaja.
Jednom ili dvaput uspjela je čak dotaknuti njegovu odjeću prije nego što bi
kliznuo dublje u tlo, ali bez obzira na to koliko se trudila i koliko je brzo bacala
zemlju u stranu, nije ga mogla sustići. Barrick se činio živim, ali nesvjesnim nje,
koprcao se kao da je zaglavio u strašnom snu. Opetovano ga je dozivala, ali nije
htio ili mogao odgovoriti.
Napokon je nešto dotaknula, a prsti su joj se savili oko vlažne tkanine
bratove košulje, ali kad se napregnula i snažno povukla, ono što se pojavilo iz
crne ilovače poput gljivina klobuka, nije bilo blijedo lice njezina brata, već lice
Ferrasa Vansena. Zapanjena i prestrašena, pustila gaje, ali dok je vojnik nestajao
u zemlji, naglo se urušilo i tlo pod njom. Propala je u zagušljivu, zrnatu tamu.
Nalazila se u tunelu, a komadići bijelog korijenja izbijali su iz krševita tla
iznad njezine glave. Bljesak srebra sada se pojavio ispred nje - samo treptaj, ali
dovoljno da prepozna ono što je već proganjala... u drugom...
Kad? Nije se mogla sjetiti. Ali znala je da je bilo stvarno i znala je da joj je
srebrna stvar već jednom izmakla. Odlučila je da joj se to neće ponovno
dogoditi. Ipak, iako se pentrala za njom što je brže mogla, nije bila građena za
kretanje na sve četiri dok je stvar koju je gonila očito bila: stalno je ostajala
jedan okret ispred nje, dajući joj tek naznaku blijedog, lepršavog, četkastog repa.
Tada se spotakla i sudarila sa zidom. Tunel se urušio nad njom, a Briony
Eddon se probudila.
*
Stresla je glavom, uznemirena otkrićem da je nosila težak nakit na kosi -
zašto bi takvo što nosila u krevetu? Briony otvori oči i otkrije da se nalazi u
svojem salonu. Njezine dvorkinje vezle su i tiho razgovarale međusobno.
Zaspala je sjedeći, usred bijela dana i vjerojatno slinila po sebi poput kakve
stare babuskare.
 Njezina prijateljica Ivgenia promatrala ju je s laganim smiješkom na licu.
Briony žurno obriše bradu. “Kako sam grozna, kako nepristojna!” reče uspravivši
se na stolcu. “Mora da sam zadrijemala. Zašto me tako gledaš, Ivvie? Rekla sam
nešto strašno u snu?”
“O, Visosti, ne.” Osmijeh se raširio. “Sirotica. Toliko kasnih večeri.”
“Zadirkuješ me. Bila je samo jedna kasna noć - i to posljednja noć Velike
Zosimije. Ti si ta koja mi uvijek govori da moram izaći i biti viđena na dvoru.”
“I bili ste viđeni. Čak ste i plesali! Nitko vas više neće kritizirati da se držite
nadmeno, draga moja.”
“Plesala?” Briony se malko lecne. Nije to uopće namjeravala, ali gozba se
dogodila na kraju dugog, zamornog dana, a ona je očito popila koji pehar vina
previše. “Iz tvojih usta to zvuči strašno. Jesam li napravila budalu od sebe?”
Ivvie se opet osmjehne. “Privukli ste mnogo pažnje, ali od one vrste na kojoj
mnoge djevojke zavide, mislim.”
“Prestani. Okrutna si.”
“Vidjet ćemo. Vaš tajnik vam želi nešto pokazati.”
“Što?” Uistinu se osjećala otupjelo. Te noći lošeg sna i čudnih snova šume,
kopanje, tamni tuneli puni korijenja - očito su ostavljali traga na njoj. Ipak, to
nije bila izlika da izigrava budalu.
Feival Ulian stajaše na vratima ruku prekriženih na grudima. Veoma se brzo
priviknuo na život na dvoru: nijedan drugi tajnik ni klerik u Širokdvoru nije se
odijevao tako lijepo ni tako šareno. “Završili smo s drijemanjem?” upitao je.
“Jer nekoliko poruka čeka vaš odgovor - i još nekoliko drugih stvari.” Prevrnuo
je očima. “Jedan od paketa naslovljen je na ‘Lijepu princezu plesačicu’ -
pretpostavljam da ste to vi.”
“O, zaboga. Daj da vidim.” Uzela je od Feivala malu, tkaninom presvučenu
kutiju. “Što je to?”
Ivgenia se zahihoće. “Guskice! Otvorite i otkrijte.”
“Je li dar? Piše da je od lorda Nikomakosa.” Nespretno ju je otvorila izvukla
malu baršunastu vrećicu.
“Grofovski je sin - onaj žute kose s kojim ste sinoć mnogo plesali.” Ivgenia
se nasmije. “Niste valjda popili toliko vina da ga se uopće ne sjećate?”
“Sjećam se. Podsjetio me na Kendricka, mojeg... mojeg brata. Ali neprestano
je govorio o svojim sokolima. Sokol, sokol, sokol... Zašto mi šalje...” - izvukla
je predmet iz vrećice - “Zorijo, sačuvaj me, zašto mi šalje zlatnu narukvicu?”
Bila je to lijepa stvarčica, iako malko napiadna, od one vrste kićenog nakita koji
je rijetko nosila svojim izborom - isprepletena bijela ruža, s pupoljcima od
blijedih dragulja. “O, milostiva božice, jesu li to dijamanti? Što želi od mene?”
Bila je užasnuta - više nikad neće piti vino u javnosti. Umjesto da izvidi koji bi
plemići mogli suosjećati s njezinom obitelji i pomoći izvršiti blagi pritisak na
kralja Enandera, kao što je namjeravala, očito je pružila smiješnu sliku koje bi se
postidjela najgora provincijalka.
“Zaista ste tolika budala, Briony Eddon?” strogo će Ivvie.
“Hoću reći, naravno da znam što želi i pretpostavljam da sam polaskana,
ali...” Uzrujano je zurila u narukvicu. “Moram je vratiti.” Učinilo joj se da može
čuti kako Feival s gađenjem pući usnice. “Svi ovi darovi su od njega?”
“Od njega i drugih”, reče njezina prijateljica.
“Onda ih sve moram vratiti.”
“Zaista? Baš sve?” Ivgenia podigle veliki paket omotan tkaninom. “Čak i
ovaj od princa Eneasa osobno...?”
Briony ga uzme i otvori. “To je knjiga - ‘Kronika života Iole, kraljice Syana,
Tolosa i Perikala’. Naravno - princ i ja smo je spominjali prije neki dan.”
“Kako romantično”, Feival će s određenom trpkošću.
“Dakle, zadržat ćete je?”
“To je vrlo pažljiv dar, Ivvie - on zna da me zanimaju takve stvari. lola je u
mladosti nekoliko godina živjela u tajnosti jer su joj obitelj zbacili s vlasti
tijekom Rata triju povlastica.”
“Znači, želite je zadržati. A narukvica? Još je kanite vratiti?”
“Naravno. Jedva poznajem tog čovjeka.”
“Dakle, zadržat ćete knjigu i vratiti narukvicu s draguljima? I pitate se zašto
pola dvora misli da ste naumili uhvatiti Eneasa za muža, a druga vas polovina
smatra ludom?”
To ju je zapeklo. Bilo je istine u onome što je Ivvie rekla, dakako - Briony je
gajila izvjesne osjećaje prema princu i bilo je mudro od njega darovati joj takav
dar umjesto kakve zgodne stvarčice. Eneas je shvaćao da nije bila kao druge
djevojke.
Zbog čega je ono što mu je planirala učiniti djelovalo još gore.
“A ovi drugi? Tu je još pola tuceta pisama i darova.” Ivgenia pruži
izrezbarenu drvenu kutiju. “Ovo je lijepo.”
“Ne želim ništa od toga.” Briony odmahnu glavom. “Ti otvori.”
“Doista? Smijem li zadržati što je u njoj...?”
“Ivvie! Grozna si! No dobro, mogu valjda znati - što je unutra?”
“P... prazna je”, reče njezina prijateljica, ali glas joj zvučaše čudno. “Oh.
Porezala sam se. Na kopču.” Ivgenia podigne prst da pokaže Briony jednu jedinu
kap krvi poput zrnca karneola. Trenutak poslije djevojka se zaljulja i svom
težinom sruši na pod.
 *
Briony ni u najboljem slučaju nije voljela formalnost Velikog vrta
Širokdvora, ali danas joj se činio krajnje ogoljelim i nesnosnim.
Nije se radilo o njegovoj veličini, premda je pokrivao mnogo jutara, već o
ukroćenoj, kontroliranoj prirodi tog mjesta. Nijedna živica ni ukrasno drvce nisu
nadvisivali čovjekovu glavu, a većina je bila kudikamo niža; između njih ležali
su samo geometrijski razmještaji niskih četverokutnih živica i brižljivih,
koncentričnih cvjetnih gredica. Mogli ste stajati u bilo kojem dijelu vrtova i
vidjeti gotovo sve ostalo, uključujući onoga tko je s vama dijelio vrt. Možda se
Tessijcima tako sviđalo, ali ona je preferirala malo više samoće, posebice sada,
kad se činilo da je zlobne oči promatraju kamo god je išla. Mnogo manji
rezidencijski vrt kod kuće imao je nekoliko manjih brežuljaka i čestara koji su
učinkovito dijelili prostor na manje odvojene lokacije - svijet u minijaturi, kako
ga je jednom nazvao njezin otac. (Ogorčeno je spominjao kako su dopustili da
dijelovi vrata zarastu, ali ono što je rekao i dalje je bila istina.)
Žao mi je što ste me morali čekati, princezo.” Kad se Eneas pojavio iz
skriptorija, Briony je na trenutak imala pogled na legiju poput žohara crnih
svećenika-pisara koji su sjedili jedan do drugog za dugim stolovima, zadubljeni
u posao. “A još mi je više žao što vas puštam čekati u tako nesretnom času. Ne
mogu vam izraziti svoje žaljenje i stid što se takve stvari događaju na dvoru
mojeg oca - i to dvaput! Molim vas, kako je gospa e’Doursos?”
“Preživjet će, hvala bogovima, to mi je liječnik rekao... ali dugo će joj trebati
da se oporavi.” Briony suspregne suze po naizgled stoti put u posljednjih
nekoliko sati. Bila je tako umorna da se osjećala kao da je načinjena od krhkog
stakla. “Bilo je tijesno. Sjedila sam s njom cijelu noć dok je vrućica jačala i
jenjavala. Mnogo smo puta pomislili da ćemo je izgubiti, ali činilo se da joj je
naoštreni komad kopče jedva probo kožu, ili je možda otrov bio slab.” Briony
još nije mogla pretpostaviti tko ju je ovaj put pokušao ubiti. Sigurno su Jenkina
Crowela dovoljno isprepadali da opet pokuša takve smicalice, ali ako se nije
radilo o Tollyjevom poslaniku, tko je drugi mogao stajati iza toga?
Onda moramo zahvaliti Trojici Braće na toj blagoslovljenoj dobroj sreći.
Eneas ponudi Briony ruku. “Hoćete li prošetati sa mnom? Silno sam umoran od
škripe pera. Slao sam pisma svakom garnizonu odavde do Hierosola o autarhovu
napadu. To je vraški mnogo posla.” Malko se zarumenio. “Nije da sam sam
morao obaviti cijelu prepisku, hvala bogovima!” Sada je govorio brzo, kao da se
boji da ne zavlada muk. Moram nabaviti jedan od onih pisaćih strojeva kakve
koriste pisci pamfleta i pjesnici - ili tiskarski stroj, trebao bih ga radije tako
nazvati, jer rade tako što utiskuju slova i riječi kao što kraljevski pečat utiskuje
znakove u vosak. To bi svakako ubrzalo izdavanje zapovijedi našim
vojskovođama na bojištu...” Stresao je glavom. “Ma poslušajte me samo,
blebećem dok ste vi netom preživjeli napad na svoj život!”
“Napad koji mi nimalo nije naudio.”
Namrštio se. “Kažete to kao da priželjkujete da je uspio.”
Briony odmahne glavom, iako joj je čak i tako malen pokret naizgled gotovo
nadilazio snagu. “Ne priželjkujem to, prinče Eneas, naravno da ne. Ali grozno se
osjećam što drugi trpe zbog mene.”
Žena ste vrijedna divljenja, Briony Eddon. Obećavam da ću učiniti sve da se
osjećate sigurno. Poslat ću vam još svojih stražara. Nema vjernijih ljudi u
cijelom Syanu.”
“Uvjerena sam u to, Visosti,” ona će, “ali čak i najbolji vojnici slaba su
zaštita od otrova.”
Činio se uzrujanijim od same Briony. “Ipak, moramo nešto poduzeti. Ovo je
sramota, princezo - smrtna uvreda imenu i prijestolju mojeg oca. to na našem
dvoru!” Okrenuo se tada, zaustavivši ih nasred puta i uzevši joj ruku u obje
svoje. “A to me čini tako malodušnim, Briony Eddon, jer vas visoko cijenim.
Nema toga što ne bih učinio za vas.”
Trepnula je. Ruke mu bijahu tople. Skinuo je rukavice.
“Sigurno niste iznenađeni.” Princ je izgledao zabrinuto. “Jesam li bio tako
budalast da sam se posve prevario kad sam pretpostavio da i vi gajite osjećaje
prema meni?”
Briony na trenutak zadrži dah. Tjednima se pripremala za ovaj trenutak, ali
sada je bila zbunjena. Eneas je uistinu bio vrijedan divljenja, ljubazan i pametan.
Svi su znali da je hrabar. I, dok ga je sada promatrala, vidjela je njegove snažne,
pravilne crte lica i znala da, premda nije bio božanski lijep, svaka žena bi ga
rado imala čak i da nije princ i nasljednik moćnog Syana. Ali bio je. A ona je
očajnički trebala njegov položaj i moć da spasi svoj narod, svoje obiteljsko
prijestolje. Zašto se onda odjednom osjećala smetenom i zanijemjelom?
“Ostavio sam vas bez riječi, princezo. Niste od vrste koja šuti u nazočnosti
muškaraca. Bojim se da sam vas na neki način uvrijedio.”
“Ne. Niste, Vaša Kraljevska Visosti - prinče Eneas - činite mi veliku čast.”
Na trenutak njezina prevara i istina u srcu nalazile su se tako blizu jedna drugoj
da ih nije mogla razlikovati. “Veoma vas cijenim. Mislim da ste najvrsniji
muškarac u cijelom ovom velikom kraljevstvu...”
Nježno je izvukao svoju ruku iz njezine, malko prikrivši razočaranje tako što
je odgurnuo crnu kosu s čela. “‘Ali’, upravo se spremate reći. Ali postoji netko
kome ste već dali svoje srce - možda čak i obećali vjernost u hramu.”
 “Ne!” Ali to nije bila potpuna neistina-gajila je osjećaje prema nekom
drugom, koliko god su zbunjujući, nedolični i čak smiješni bili ti osjećaji. Ali ta
osoba nije mogla spasiti njezino kraljevstvo. Eneas je mogao - ako se ljudskim
posredovanjem uopće mogao izvesti takav zadatak. “Ne, ne radi se o tome. Samo
što... ne mogu si dopustiti da gajim osjećaje prema bilo kome, čak i nekome
poput vas, iako ste san svake razumne žene. Ne mogu.” Pokušala se povući,
uhvaćena u trenutku poput lista nošena vjetrom.
“Ali zašto?” Eneas ju nije puštao. Bio je snažan. Mogao bi ukrotiti bilo koga,
osjetila je - pogotovo ženu - koja je željela biti ukroćena. “Zašto ne možete
dopustiti da vas vodi srce?”
Planirala je upravo ovakav trenutak - zamišljajući ga gotovo zlurado, kao što
lovac možda sanja trenutak kad jelen stoji ranjiv i nesvjestan na obronku, prsa
izloženih ubojitoj strijeli. Sada kad je došlo do toga, međutim, ispunjavalo ju je
nelagodom. Kako je mogla iskorištavati dobrog čovjeka na ovakav način, čak i
da spasi obiteljsko prijestolje? Kako se mogla pretvarati da ga voli samo da
stekne njegovu pomoć?
Još gore, što ako se nije pretvarala?
“Ja... moram razmisliti”, rekla je. “Nisam očekivala ništa takvo. Nadala sam
se na dvoru vašeg oca pronaći saveznike protiv neprijatelja moje obitelji,
uzurpatorskih Tollyja. Nisam očekivala pronaći... nekoga do koga mi je stalo.
Moram razmisliti.” Pogledala je preko urednih gredica vrta. Udaljene prilike
uprizorivale su vlastite drame, predaleke da bi ih prepoznala - svaka od njih,
uključujući i nju samu, jednako nemoćna u svojim djelima poput likova koje su iz
zraka i dima stvarali Nevin Hewney ili Finn Teodoros, zamisli stavljene na papir
i izvođene za cijenu večere i prenoćišta. Kako se našla u tako čudnoj situaciji? Je
li bila igrač ili netko koga će izigrati?
“Naravno”, napokon će Eneas. Princ nije mogao sakriti težinu svojih riječi.
“Naravno da ću vam dati vremena, moja gospo. Morate biti iskreni prema sebi.”
*
Trebala je spavati kao mrtvac te noći, ali umjesto toga prevrtala se i
bacakala kroz nove noćne more o urušenim tunelima i zemlji pod njezinim
prstima. Ovaj put nije bilo srebrnaste sjene da ju vodi, a što je san duže trajao, to
je dublje zalazila u zagušljivu tamu.
Naposljetku se zatekla negdje u dubini, tako duboko da je nekako znala kako
je prokopala put na drugi kraj svijeta, da je pod malim komadom zemlje na kojoj
je stajala ležala samo pusta tama neba bez zvijezda, tama u koju se jednim
pogrešnim korakom mogla survati zauvijek. I tu, u središtu te tamne onostranosti,
pronašla je svojeg brata.
Bio je blijed, bez svijesti, kao što je ranije bio. Ležao je ispružen pred njom
kao što je Kendrick ležao dok su ga sluge pripremale za ukop, ali Barrick nije
bio mrtav. Nije znala kako to zna, ali znala je.
Tri prilike koje čučahu nad njim nisu bili sluge ni pogrebni svećenici, već
nešto posve drugo - tamne sjene bez očiju koje su pjevale pjesme bez riječi dok
micahu rukama nad njim. Jedna od njih tada podigne Barrickovu sakatu ruku
prema praznini svojeg lica, a njezin brat stane blijedjeti.
Suze, šapne jedna sjena, a jeku proguta vlažna, tamna zemlja svud naokolo.
Slina, reče druga.
Krv, reče treća.
Pokušala je dozvati svojeg blizanca, probuditi ga i upozoriti na ono što su mu
te grozne prikaze radile, ali nije mogla. Osjećala je kako se promjena širi
Barrickom poput plamena, trag vatre od njegove ruke do glave i srca koji se
također manifestirao kao sve šira, goruća agonija i njezinim tijelom. Pokušala se
baciti naprijed, ali neka ju je nevidljiva ruka zadržala.
Barrick! Njezini krici činili su se gotovo nečujnima. Barrick! Vrati se! Ne
daj da te odvedu!
Napokon, netom prije nego što je paučinasta sjena koja je nekoć bila njezin
brat postala nevidljiva, Barrick otvori oči i pogleda je. Pogled mu bijaše prazan,
posve mrtav i prazan.
*
Probudila se grcajući u vlastitim suzama, osjećajući se kao da je najvažniji
dio nje netko presjekao tupim nožem. Dugo je ostala samo ležati na postelji
nemoćno jecajući. Barrick... Zar ga uistinu više nikad neće vidjeti? San se činio
tako strašnim, tako konačnim. Zar mu se nešto dogodilo - nešto loše? Je li bio...?
“O, bogovi, ne...!” zastenjala je.
Briony s mukom ustane. Nije mogla čak ni pomisliti na tu mogućnost. Ti
snovi - noćne more - vrebali su je kao da im je bila plijen. Zar više nikad neće
zaspati, a da ne vidi neku paradu užasa? Tako umorna da je jedva stavljala jednu
nogu ispred druge, oteturala je do kovčega koji je ponijela sa sobom nakon
odlaska od glumaca, zaključanu škrinju s odjećom koju je nosila i nekoliko sitnih
predmeta koje je pokupila na putovanju jugom.
Briony otvori poklopac i stane prekapati po njoj, odbacujući muške hlače
koje je nosila i pamflete koje su joj davali, i ne znajući što je tražila sve dok joj
se prsti nisu savili oko toga, a ona osjetila krhku ptičju lubanju i sićušno suho
cvijeće.
 S Lisiyinim amuletom u rukama, otpuzala je preko tamne ložnice natrag u
postelju. Privila je amulet čvrsto na grudi i nastojala ne misliti na mrtve oči
Barricka iz sna. Jedna od dvorkinja malko je zacviljela u snu i to je bilo
posljednje čega se sjećala prije nego što ju je opet progutala tama.
*
Opet se zatekla u šumi, ali ovaj put je mogla vidjeti ono za čim je tako dugo
trčala. Bila je to lisica, crna trbuha, ali leđa posvuda posutih srebrom, srebrna
repa i oštre njuške. Dok je jurila dalje, osvrnula se za njom, iskešenih zuba u
cereku koji je mogao označavati umor, ali je djelovao više poput poruge. Osim
tankog narančastog prstena, životinjine oči bijahu crne poput njezina trbuha.
Lisica je bez imalo muke preskakivala korijenje, ali čak ni u snu Briony se
nije mogla kretati takvom glatkom lakoćom. Sigurno se spotaknula, jer je
odjednom padala naprijed, a drveće se iznenada pretvorilo u uskovitlanu crnu
bujicu. Na trenutak je pomislila da se opet vratila pod strašnu, rahlu zemlju, ali
tada je prošla kroz tu vrtoglavu tamu i izašla na šumsku čistinu. Srebrna lisica je
prestala bježati te je sada čučala okrenuta joj leđima, pred prastarim, urušenim
kamenim oltarom.
Briony se nesigurno uspravi i padne na koljena. Sve se činilo neobično bolno
za jedan san: mogla je osjetiti kako joj se grančice i kamenje utiskuju u kožu.
“Tko... tko si ti?” dahnula je.
Životinja se okrene. Ovaj put nije bilo sumnje: njezin cerek bio je cerek
poruge i gađenja. Lisica strese glavom. “Rekla sam to jednom i reći ću opet -
bojim se za lozu.”
Životinjica lagano skoči na uništeni oltar i spusti njušku da onjuši. U daljini
je zagrmjelo. “Pogledaj ovo”, reče lisica, a u njezinu glasu bijaše nečeg poznatog
što je presjeklo maglu Brionynih usnulih misli. “Ovako ljudi misle o meni, da se
za moja svetišta nitko ne brine čak ni tu? Čak ni u zemlji snova?”
“Lisiya?” Briony šapne. “To si ti?” Ali čim je izustila ime znala je da je to
istina.
Lisica se okrene; trenutak poslije crno-srebrna zvijer iščezne, a na oltaru
sjedaše starica klateći čvornatim bosim nogama poput djeteta. “Lisiya Melana od
Srebrnog proplanka, misliš?” rekla je s nemalim prizvukom razdražljivosti.
“Dovoljno je zlo što si prizvala božicu i propustila susret s njom, ali još joj
zaboraviti i ime...!”
“Ali... ali nisam te prizvala.”
“Naravno da jesi, dijete. Već tri noći zaredom, iako sam te jedva čula prvih
nekoliko puta. Slab kao u tek rođenog mačića bijaše tvoj glas, ali noćas sam ga
napokon mogla dovoljno dobro čuti da te pronađem.” Grom opet zatutnji nad
šumom, kao da zrcali Lisiyinu uzrujanost.
Briony se nije mogla otresti dojma da je nešto pogrešno protumačila. “Ja...
Sanjala sam te - ili barem da te lovim. Kroz šumu. I kroz tunele u zemlji. Ali
ranije te nisam vidjela, samo tvoj... rep.”
Lisiya se spusti s ruba oltara i skoči na tlo; Briony se gotovo lecne, bojeći se
da će koščate stare noge polubožice prepući poput grančica. Bilo je čudno
osjećati se tako budnom, a opet znati da sanja! Osim osjećaja ošamućenosti
kakav je znala imati kada bi popila više vina nego što je trebala, ćutjela se posve
uobičajeno.
“Hajde, dijete. Predmnijevam da nije važno zašto si me pozvala. U tvojem
srcu sigurno si znala da trebaš moju pomoć.” Briony pođe za polubožicom pokraj
oltara, preko proplanka i među drveće. Grom opet zatutnji, a slab bljesak munje
ozari nebo nad njima. “Nemirno”, primijeti Lisiya, ali nije objasnila.
U mnogome je putovanje kroz šumu za Briony bilo jednako snoliko poput
jurnjave za Barrickom kroz mrvljivu zemlju, ali bilo je također izluđujuće
obično. Mogla je osjetiti svaki korak, svaki uzdah, čak i trenutak nelagode kad je
ogrebla ruku o deblo hrasta.
“Gdje smo?” upitala je napokon.
“Trenutačno? Ili u nekom širem smislu?” Lisiya je klipsala priličnom
brzinom i Briony je morala požuriti da održi korak. “Veoma smo blizu zemljama
zaspalih bogova - svih starih bogova koje je Izopačeni uspavao. Vaša vrsta ga
zove Kupilas, naravno. Čak ga ni mi nismo uvijek zvali Izopačeni - to je došlo
nakon što su ga trojica braće i njihov klan mučili. Kad se Izopačeni rodio, zvao
se Svjetlosjaj - sin zore i mjesečine - možeš pretpostaviti zašto su ga smatrali
prelijepim djetetom. Nije ni čudo što je mrzio svoje stričeve zbog onoga što su
mu učinili, a kamoli zbog prijevara, okrutnosti pa čak i ubojstava, koja su izvršili
na ostatku njegove obitelji.”
Zavladala je kratka stanka dok je munja na trenutak zabijelila nebo, ali prije
nego što je Briony postavila nova pitanja, Lisiya opet počne kao da jest.
“Ovo nisu ceste Izopačenog - smrtnik ih ne može prijeći bez opasnosti ali
putujemo nekim zemljama kojima te ceste prolaze - vidiš? Te ceste pripadaju
njegovoj prabaki Praznini, naravno, ali ona mu je omogućila siguran prolazak
njima, a on je uvelike iskoristio tu slobodu.”
Prije nego što je Briony mogla zamoliti Lisiyu da počne ispočetka jer nije
razumjela ni riječi, polubožica se naglo zaustavi.
“Dakle, tu smo”, reče Lisiya. “Sad mi možeš reći što trebaš.”
Stajale su pred malom, nezgrapnom kućom načinjenom od nedovršenih
trupaca, s krovom pokrivenim lisnatim granjem i blatom. Prasak groma potresao
je zrak i na trenutak učinio kuću plošnom i blijedom poput kakve platnene kulise
Makewellove trupe. Izdanci zelene trave rasli su između uvelog lišća na tlu, ali
sama je kuća izgledala staro i odavno napušteno.
“Nemoj samo tu stajati i zijevati, dijete. Slijedi me.” Lisiya se sagne i
provuče kroz niska vrata.
Kiša je sad padala poput strijela, ali u kolibi je bilo suho i iznenađujuće
toplo. Briony se smjesti na krzneni sag, jedan od mnogih koji su pokrivali
zemljani pod. Međutim, uza svu domaću udobnost, nije se činila posve
prirodnom: svaki put kad bi se Briony u nešto dulje zagledala, ono bi se kanda
počelo udaljavati, na način od kojega bi joj se pomalo zavrtjelo u glavi. Malko
je poskočila kad je grom opet zatutnjao, potresavši zidove.
“Nije samo nemirno”, reče Lisiya, mrgodeći se s neodobravanjem. “Više je
nalik na usnulog medvjeda koji njuši proljeće. Brzo, djevojko, možda nemamo
mnogo vremena. Reci mi što te muči.”
Briony joj ispriča svoje snove, najprije one o bratu Barricku, posebno onaj
najsvježiji i najstrašniji. Još se nije mogla prisjetiti kako su izgledale njegove
oči, bez studeni u srcu.
“Ne mogu ti mnogo pomoći, bojim se”, Lisiya će nakon što je dugo
zamišljeno šutjela. “Tvoj brat mi je skriven - bilo zbog toga gdje se nalazi ili
zbog svojeg društva, ne bih znala. Ipak, nešto mi govori da nije mrtav.”
“Hvala bogovima! Dokle god je živ, ima nade”, reče Briony - i to je ozbiljno
mislila. Srce joj se već osjećalo lakše. “Hvala ti.”
“Božici se zahvaljuje sa žrtvom”, reče Lisiya. “Malo meda bilo bi fino cvijet
djeteline ili jabučni pupoljak su mi najmiliji - ali ni lijep kamen ne bi bio loš.
Možeš ga ostaviti na nekom od mojih oltara..Podigla je pogled, odjednom
rastresena.
Briony nije htjela reći polubožici da nikad nije čula za pravi Lisiyin oltar -
ne u stvarnom svijetu, u svakom slučaju. “Hoću. Mogu li još nešto pitati?”
Lisiya polako svrne pozornost natrag na Briony. “Valjda. Ali brzo, dijete.
Vrijeme postaje čudno.”
Briony joj brzo ispovjedi svoju dvojbu - kako bi joj osjećaji prema Eneasu
mogli razoriti plan da pridobije njegovu pomoć. “On je dobar čovjek! Uistinu
dobar. Kako mu mogu tako nešto učiniti? Čak i za dobru svrhu?”
Polubožica nadigne čupavu obrvu. “Ali on je muškarac, uza sve što veliš -
odrastao čovjek i princ. Sam će donijeti svoje odluke - da bude s tobom ili ne, da
učini što želiš ili ne. Jesi li mu obećala, ‘Pomogni mi i udat ću se za tebe’ - ili
čak, ‘Pomogni mi i primit ću te u svoju postelju’?”
 “Naravno da nisam!”
Lisiya se oporo nasmije. “Ne moraš glumiti zgražanje. Sad si žena po svemu
osim po imenu, vidim, a da je to tako grozan čin, mislim da bi bilo kudikamo
manje smrtnika na svijetu.”
“Ne, nisam mislila... pa, jesam, ali... u svakom slučaju, ja sam djevica!”
“To je prilično često stanje, dijete. Nije nešto čime se treba razmetati.”
“Ali to je...” Briony uzme dah dok je bljesak munje prodro svjetlošću kroz
svaku pukotinu u zidovima i stropu kolibe. Nekoliko časaka kasnije grom opet
zatutnji, tako blizu da se činilo odmah iznad glave. “Nisam tako mislila! Htjela
sam reći da bih dala sve, čak i djevičanstvo, ako bi to spasilo moju obitelj. Dala
bih ga čak i neiskreno! Ali ne želim ga dati neiskreno... čovjeku koji je uistinu
dobar. Kojega bih u drugim okolnostima mogla uistinu zavoljeti.” Odmahnula je
glavom. “Ima li u tome ikakva smisla?”
Lisiyin se izraz lica smekša. “Da, dijete. Ali mislim da mi nisi rekla cijelu
istinu.”
“Jesam...!”
“Mislim da si ga već zavoljela. Kako se zove?”
“Eneas, princ Syana. Ali... ali zapravo volim drugoga. Barem sam voljela -
više nisam sigurna.” Briony se stane smijati, a onda joj odjednom dođe da
zaplače, ali se svejedno i dalje grohotom nasmijala. “On i Eneas ne mogu biti
drugačiji, osim što su obojica dobri ljudi. On nema nikakvih veza, nikakvih
očekivanja - pučanin je! Ne vjerujem ni da je još živ. Otišao je prije mnogo
vremena i gotovo svi koji su pošli s njim mrtvi su.”
“Tvoj problem je poput jabuke na visokoj, tankoj grani,” reče polubožica,
“grani koja je previsoka da je dosegneš s tla, ali pretanka da se na nju popneš
kako bi dosegla jabuku. Ali ponekad se takva jabuka svejedno može ubrati - uz
pomoć. Možeš se popeti i stati u podnožje grane i tako spustiti jabuku dovoljno
nisko da netko na tlu može skočiti i ubrati je...”
Briony se upravo spremala upitati o čemu to, za milost Zorije, govori i kakve
su to besmislice o jabukama i granama, kadli dotad najsjajniji bljesak munje
prodre kroz pukotine, praćen gotovo istovremeno udarcem groma, tako glasnim
da su Briony i Lisiya poskočile poput suhih grašaka u zdjeli.
Samo što to nije bio grom, s užasom shvati Briony dok se kotrljala po podu,
nastojeći povratiti ravnotežu: to što je čula bio je glas, previše bučan i dubok da
bi se razumio, bjesneći i urlajući kao da div stoji nad kućom, vičući iz dubine
najvećih pluća na svijetu.
“Idi, dijete!” vikne Lisiya. “Odmah!” Zgrabila je Brionynu ruku i povukla je
prema vratima. Sada se san posve pretvorio u moru: koliko god se Briony trudila
i teturala naprijed, vrata koja su trebala biti tek korak ili dva daleko, ostajala su
joj izvan dosega. Lisiya je nestala, a koliba se pretvorila u neizmjerno crno
prostranstvo, napuklo poput razbijena lonca, osvijetljeno tek odbljescima oštre
svjetlosti.
“Lisiya, gdje si?” vrisne Briony.
“Ovdje! Ovdje!”
A tada je opet mogla osjetiti staričinu ruku, žuljevitu kožu obavijenu čvrsto
oko njezine. Bila je vučena naprijed, prevrćući se u mračnom prostranstvu kroz
iznenadne vjetrove, a zatim van na svjetlost i kišom šibanu šumu. Nebo iznad
bjesnilo je munjama, bljesak za bljeskom prekrivao je nebo i pretvarao drveće u
šibajuće, plešuće obrise. Gromoviti glas, i dalje nerazumljiv i užasavajuće
blizak, pritiskivao je Briony sa svih strana, sve dok nije pomislila da će joj sama
njegova težina zgnječiti lubanju poput jajeta.
“Što je to?” kriknula je začepivši rukama uši, što joj nije nimalo pomoglo.
“Počinje se buditi!” Lisiyin slabašan glas gotovo je posve izbrisao dubok,
nijemi urlik. “Bježi!”
“Tko to?” vrisne Briony, a silina vjetra i gromkog glasa zaljulja je tako da je
zamalo pala.
“Bježi!” poviče Lisiya. “Kasnije je nego što sam mislila! Trebala sam ti
reći...”
“Reći što?”
“Prekasno je. Moraš poći Kamenom narodu... moraju te odvesti k svom
drevnom bubnju... svom kamenom bubnju...!”
A tada polubožica nestane. Zrak bijaše pun uskovitlanog lišća i grana
otrgnutih sa šumskih stabala, i sve ju je to šamaralo poput ljutitih ruku, greblo je i
gotovo posve zaslijepilo. U kratkotrajnim sjajnim odbljescima munje, međutim,
mogla je vidjeti samo jedno - golem taman obris koji se uzdigao visoko iznad
nje, visoko iznad drveća, zaklonivši nebo.
Briony je pokrila glavu rukama i trčala, i trčala i trčala između drveća koje
se rušilo i grana koje su padale, kroz zrak koji se napinjao i tutnjao rikom
gromoglasnog smijeha.
*
Probudila se ovaj put bez vrištanja, ali oblivena znojem, dok joj je srce tako
brzo tuklo da su je grudi boljele. Ležala je stišćući Lisiyin talisman uz grudi,
moleći se za svojeg brata, za sebe i sve koje je voljela. Briony bijaše tako
umorna da se osjećala starijom i krhkijom i od same drevne polubožice, ali čak i
nakon što su joj otkucaji srca usporili do njihova uobičajenog ritma, nije mogla
usnuti sve dok zora nije skoro svanula.
 20.
Most od trnja
“Tvrdi se da većina ettina sada živi u podzemnom gradu Prvi
ponor, daleko iza Sjenovite brane, u negdašnjem Zapadnom
Vutlandu, ali prije razdoblja Velike kuge, kaže se da su živjeli
mnogo južnije, barem do Eliuinskog gorja u Syanu, te u
planinama Settlanda i Perikala također.”
(iz “Traktata o Vilinskome narodu Eiona i Xanda”)
Ja sam najgori uhoda kojeg su bogovi ikad stvorili, morao si je priznati
Matt Tinwright. Čim me netko prvi put upita što ovdje radim vrisnut ću poput
djevojčice i onesvijestiti se.
Nikad nije bio u ovom dijelu kraljevske rezidencije, koliko je znao; sa
svojim nepoznatim, odjekujućim dvoranama i drevnim tapiserijama od poda do
stropa, punim buljookih zvijeri, mogla je to isto tako biti pećina kakvog orijaša u
dubokoj šumi, pokrivena sagom od kostiju neopreznih putnika. Činilo se da
propast vreba iza svakog ugla.
Bogovi vas prokleli, Avine Brone, pomislio je možda stoti put. Vi ste
čudovište, a ne čovjek.
Tinwright se odvažio zaći na ovaj zastrašujući teritorij samo zato što se
većina žitelja nalazila izvan dvorskih zidina, promatrajući neku huncutariju koju
su vilenjaci izvodili preko vode. I sam je želio otići i pogledati, naravno, ali
znao je da ne smije propustiti ovu priliku. Dosad je Brone popljuvao svaku vijest
koju mu je Timvright donio, odbacivši popis zrcala koja su se mogla naći u
rezidenciji kao “najobičnije lupetanje” te zaprijetio da će pjesniku oderati kožu i
napraviti od nje klobuk. Iako čak ni Timvright nije vjerovao da će završiti u
kitničarevoj radionici, nije dvojio da je grof Zemljinkraja gubio strpljenje: svaka
riječ čovjekove posljednje gromke izjave potresala ga je do srži kostiju.
Ali sad je lutao hodnicima rezidencije više od sat vremena. Bio je prisiljen
nekolicini znatiželjnih slugu reći da se izgubio, izmišljajući lažne poslove kako
bi objasnio svoju prisutnost, a svaki put osjećaj jeze u njemu bi se povećao. Što
ako ga ulove? Što ako ga odvedu Hendonu Tollyju, a on bude morao gledati u
one strašne, prodorne oči i pokušati lagati? Nikad neće uspjeti. Matthias
Timvright je davno prije naučio da, iako je umio pisati pjesme o junacima poput
Caylora, opisivati potresnim riječima kako su stajali pred najopasnijim
protivnicima s vjerom u srcima i osmjehom na usnama, on sam nije bio junak.
 Ne, sve ću reći svojim zarobiteljima, obećao je samom sebi, puno prije
nego što mi se prvo usijano željezo približi koži. Reći ću im da me Brone
prisilio. Preklinjat ću da mi poštede život.
Bogovi mi pomogli, kako sam se zatekao u ovoj opakoj stupici?
Timvright prođe ispod luka i zastane, zureći u lica na zidovima. Nalazio se u
kraljevskoj galeriji portreta - ali kako je odlutao tako daleko? Kraljevi i kraljice
gledali su ga s visoka, neki smiješeći se, ali većina mrzovoljno i prijeteći, kao da
su se uznemirili što su zatekli tog zelenog nametljivca u svojoj sredini. Najraniji,
koje je Connord donio iz Anglina i naslikani grubim stilom rane trigonske ere,
činili su se ništa manje ljudskijima od zvijeri s tapiserija, svi s buljavim očima i
ukočenim licima nalik na maske...
Uto, iznenada je mogao čuti glasove u hodniku pred dvoranom. Timvright se
panično obazre oko sebe. Uhvatili su ga u sredini prostrane odaje - dok stigne do
vrata na drugom kraju, govornici će ga opaziti. Je li se usuđivao nadati da su to
bili samo sluge i pokušati se drskošću izvući iz još jednog susreta? Glasovi, koji
su se približavali iz trena u tren, zvučali su bučno i autoritativno. Srce mu je još
brže zakucalo.
Tamo. Zid se otvorio točno nasuprot njemu - stubište. Pohitao je po kamenim
pločama i zakoračio na najnižu stubu upravo kad su ljudi koje je čuo ušli u
dvoranu, a njihovi glasovi odjednom narasli i odjeknuli pod visokim stropom.
Timvright čučne, skutrivši se na stubištu kako ga ne bi vidjeli, premda je to
značilo da neće moći vidjeti tko je ušao.
"... Pronašao nešto u jednom od starih djela - Phayalossu, vjerujem koje
spominje takve stvari. Zvao ih je Velebne Pločice zbog njihove veličine, a
vjerujem da su to bili - kako se ono izrazio? - ‘Prozori i Vrata, iako rijetki mogu
prijeći preko njihovih pragova.’“ Tinwright je gotovo mogao prepoznati glas -
bio je uvjeren da ga je već čuo, promukao od starosti, sipljiv, ali oštar.
“Što nam ne govori više nego što već znamo”, reče drugi. Tinwright se
povuče dublje u sjene stubišta i zadrži dah od straha. Drugi glas pripadao je
Hendonu Tollyju. “Pogledaj sve ove budale telećeg pogleda!” Tolly je očito
govorio o portretima Eddona. “Pokoljenja kraljeva ništa boljih od pastira,
zadovoljnih čuvanjem njihova malog stada.”
“To su i vaši preci, lorde Tolly”, sa štovanjem primijeti drugi čovjek. Na
Tinwrightov neprekidni užas, par se zaustavi u sredini velike dvorane, nedaleko
od mjesta gdje je čučao. Zašto sam se sakrio? Budala! Sad neću moći hiniti
nedužnost ako me uhvate!
“Da, ali nisu i moj ideal”, reče Tolly. “Veliki Syan na jugu slab je već cijelo
stoljeće, naoko lijep, ali iznutra truo. Brenland i ostale zemlje jedva su nešto više
od seoceta okruženih zidinama. Uz samo malo odlučnosti mogli bismo vladati
cijelim Eionom.” Tinwright ga je čuo kako pljuje. “Ali doći će do promjena.”
Dublji prizvuk uvukao mu se u glas - nešto hladno i grubo. “Nećete me
iznevjeriti, zar ne, Okrose?”
“Ne, lorde Tolly, ne bojte se! Već smo riješili većinu zagonetki, osim
prokletog Božjeg Kamena. Počinjem vjerovati da i ne postoji.”
“Niste li rekli da taj Božji Kamen nije krajnje neophodan?”
“Da, gospodaru, koliko mogu vidjeti, ali svejedno bih ga volio imati prije
nego što pokušamo...” Liječnik pročisti grlo. “Molim, sjetite se, to su vrlo
složene stvari, gospodaru - ne kao priprema opsadnog stroja. To nije pitanje
jednostavnog inženjerstva.”
“Znam. Ne tretiraj me kao budalu.” Opasna studen produbila se u glasu
Hendona Tollyja.
“Nikad, gospodaru!” Tinwright je viđao Okrosa Dioketiana po rezidenciji,
energičnog, ozbiljnog čovjeka koji je uvijek djelovao kao da na sve oko sebe
gleda s visoka, iako je to maskirao etiketom. Ali sada nije zvučao uobraženo -
zvučao je u strahu od svojeg gospodara. Tinwright se mogao poistovjetiti s njim.
“Ne, gospodaru, kažem to samo kako bih vas podsjetio da ima još mnogo posla.
Radim po cijele dane i noći da...” “Rekli ste da se čarolija mora izvesti na
Ivanje, inače ćemo propustiti priliku. Nije li tako?”
“Da... da, rekao sam...”
“Onda ne možemo dulje čekati. Morate mi pokazati kako će se sve to izvesti,
i to što prije. Ako ne možete... pronaći ću drugog učenjaka.”
Okros neko vrijeme nije govorio, tijekom čega je očito nastojao obuzdati
svoj drhtavi glas. Nije bio posve uspješan. “Naravno, lorde Tolly. Ja... mislim
da sam dosad posložio većinu obreda - da, gotovo sve! Moram samo dokučiti
znače što neke od riječi, jer se Phayallos i ostali drevni učenjaci nisu u svemu
slagali. Na primjer, jedan kategorički tvrdi da, kako bi čarolija uspjela, Pločica
mora biti obavijena oblakom krvi.”
Hendon Tolly se nasmije. “Mislim da s tim nećemo imati problema - pokoja
gladna usta manje u ovom prokletom mravinjaku od grada dobro bi nam došla.”
Glas mu se počeo gubiti kad je krenuo dalje. Timvright izusti nijemu molitvu
zahvale Zosimu što više ne mora čučati skriven: počela su ga boljeti leđa i
butine.
“Ali moram se zapitati što to znači - ‘u oblaku’?” Okros je zvučao kao da ga
slijedi. “Provjerio sam tri prijevoda i u svima stoji nešto slično. U oblaku, u
magli, nikad obložena ili premazana. To je zrcalo, gospodaru. Kako zrcalo
obaviti oblakom krvi?”
“O, bogovi,” Tolly će, vidno frustriran, “prerežeš grkljane nekolicini
djevica, pretpostavljam. Nisu li to drevni uvijek željeli? Žrtve? Sigurno i u ovom
nesretnom gradu možemo pronaći nekoliko djevica - a uvijek ima djece, na kraju
krajeva.”
Dok mu je užas Tollyjevih riječi prodirao u svijest, Tinwrightu odjednom
postane jasno da se glasovi opet vraćaju prema njemu - da je Hendon Tolly
promijenio smjer i približavao se stubištu gdje se skrivao. Ne našavši čak ni
vremena da ustane, okrenuo se i počeo pentrati stubištem na rukama i koljenima.
Kad je stigao do prvog zavoja, osovio se na noge i požurio dalje, nastojeći
uskladiti brzinu s nečujnošću. Još je nejasno mogao čuti kako se Tolly i liječnik
prepiru pod njim, ali tek riječ tu i tamo: na njegovo neizmjerno olakšanje, činilo
se da ga ne slijede uza stube.
“... Sablasti... zemlje koje ne...” Okros je bio tih poput vjetra u dvorskim
tornjićima. “... ne možemo riskirati...”
“... Sami bogovi...” Tolly se opet smijao, a glas mu je jačao od veselja.
“Cijeli svijet će pasti na koljena, vrišteći..A”
Kad je stigao do vrha, Timvright izleti kroz vrata na odmorište, više ne
strahujući da bi ga mogli uhvatiti. Nešto u glasu Hendona Tollyja se promijenilo
- one posljednje riječi zvučale su kao urlik nečega ne posve ljudskog.
Dugo je stajao pokraj stubišta nastojeći tiho disati dok je osluškivao zvuke
koraka na stubama, ali više nije čuo glasove. Pa ipak, Okros i lord protektor
možda su se samo preselili u susjednu odaju. Odlučio je čekati sve dok se ne
uvjeri da može sići. Tolly ga je i u najboljem slučaju užasavao, ali čuti čovjeka
kako tako nehajno govori o krvavoj žrtvi - i onaj smijeh, onaj jezivi smijeh...!
Ne, ostat će do noći ako treba, samo kako bi izbjegao gospodara dvorca Južne
Međe.
Naposljetku, osjetivši potrebu da protegne noge, ali još nespreman sići,
pošao je u tihu šetnju po gornjem hodniku, pokraj otvorenih vrata ostava koje su
sada ispražnjivali, kako bi osigurali smještaj za izbjeglice visokog roda. Na
drugom kraju hodnika prozor je gledao na jug preko vrta, prema dverima
unutrašnje utvrde. Zapravo, kroz malu biforu Tinwright je mogao vidjeti sve do
poteza zaljeva gdje je nasip nekoć spajalo kopno Južne Međe i otočni dvorac.
Suprotna obala izgledala je nekako čudno. Tinwright je dugo zurio u nju prije
nego što se prisjetio zastrašujućih razgovora koje je načuo tijekom jutra,
šaputanja dvorjana da su nakon dugog razdoblja šutnje vilenjaci opet spremali
neku psinu.
“Čudni zvuci”, rekao je neko, tvrdeći da su ih probudili usred mrkle noći.
“Nabrajanje i pjevanje.” “Magla,” tvrdili su drugi, “silna magla koja se
uzdiže odasvud. I to neprirodna.”
Tinwright opazi kako golem oblak magle uistinu leži nad obalom zaljeva s
kopnene strane i isprva pomislio, da su tamni, spori obrisi u mraku zapravo
perjanice crnog dima, da je vilinski narod zapalio goleme lomače na žalu, ali
iako se sama magla kovitlala na vjetru, tamne vitice nisu. Nešto... nešto je raslo
iz magle. Ali što? I zašto?
Tinwright strese glavom, ništa ne shvaćajući. Nakon nekoliko tihih mjeseci
postalo je gotovo moguće zaboraviti da su Qari još tamo, zlokobni i tajanstveni
poput nevidljive groznice. Je li dug, mušičav mir došao kraju?
Uhvaćen u stupicu između vilenjaka i Tollyja, pomislio je. Mogu si
slobodno prerezati vrat.
Matt Tinwright zaključi da se dovoljno skrivao - vjerojatno neće biti
sigurnijeg trenutka da siđe nego sada. Avin Brone će htjeti doznati što je ovdje
čuo. Tinwright je također imao obvezu prema drugom, podjednako zastrašujućem
autoritetu.
*
O na nimalo ne zadovoljava, ta djevojka”, izjavila je njegova mati.“Donosim
joj finu hranu s tržnice, a ona na nju diže nos. Ne kazuje li knjiga: ‘Sirote se mora
utoviti?’”
Utješiti, zamalo joj je rekao - ali čemu? Pokušati bilo što reći njegovoj majci
bilo je kao govoriti kipu kraljice Ealge u dvorskim vrtovima. Vrlo glasnom kipu.
“Ne jedete?” upitao je pacijenticu.
Elan M’Cory je sjedila u krevetu. Boja joj se vratila, ali još je imala
izmožden izraz krpene lutke. Timvright je nastojao ignorirati zlovolju što je
mlada plemkinja još u postelji. Nije se osjećala dobro. Bila je otrovana - premda
s ljubavlju. Oporavit će se kad se oporavi. “Jedem koliko mogu”, tiho će Elan.
“Samo što... Ne želim zvučati nezahvalno, ali neka hrana koju donosi...” Mlitavo
je zadrhtala. “Kruh je bio pun buha.” “Ne buha, već običnih krepkih žižaka.”
Anamesiya Timvright s gađenjem cokne jezikom. “Pa nisu bili živi i plazili
naokolo. Bili su pečeni malko hrskavi, poput finog, prženog pinjola.”
Elanina ramena zadrhte, a ona prinese ruku ustima.
“Naravno, majko, siguran sam da je bilo posve fino, ali gospa M’Cory
navikla je na drugačiju vrstu okrepe. Gledaj, ovdje je brenlandski dvoračni
novčić - ne, nekoliko njih.” Pisao je ljubavne poruke za dvor koje su, s
primicanjem ljeta i s još uvijek tihim Qarima pred dverima, bile pune neke vrste
fatalne bezglavosti. Usto, Brone mu je dao srebrnu morsku zvijezdu za podatak o
Okrosu i Hendonu Tollyju i jedva je povisio glas na njega, pa se Matt Timvright
osjećao neobično imućnim. “Pronađi za Elan neki fini kruh od dobrog brašna.
Bez žižaka. I komad voća.” Njegova majka prezrivo otpuhne. “Neka ti je sa
srećom. Voće? Predugo živiš s gospodom, dečko. Znaš li koliko ljudi spava na
ulicama? I koliko su svi gladni? Imao bi sreće pronaći jednu jedinu crvljivu
jabuku u cijeloj Južnoj Međi.”
Elan ga molećivo pogleda.
“Pa, samo joj pokušaj pronaći nešto fino za jelo, majko - najbolje što možeš
dobiti za ta dva bakrenjaka. Sjedit ću s gospom M’Cory dok se ne vratiš.”
“O? A ja? Kakav to sin šalje majku poput kracijskog hodočasnika bez makar
jednog račića za nju?”
Timvright je nastojao ne zakolutati očima. Izvukao je još jedan novčić iz
džepa. “Dobro. Kupi si kriglu piva, majko. To je dobro za krv.” Prostrijelila ga
je pogledom. “Pivo? Poludio si, dečko? Zakkasova bira dovoljno je dobra za
mene. Stavit ću ovo u posudu za milodar da odstranim malo tvojeg grešnog
smrada sa svojih ruku.” Tada, prije nego što je uopće mogao pokušati spasiti
bakrenjak s njegova puta u zaborav, izašla je kroz vrata i nestala.
Okrenuo se prema postelji. Elanine oči bijahu sklopljene.
“Spavate?”
“Ne. Ne znam”, rekla je ne otvorivši ih. “Ponekad se pitam nisam li uistinu
umrla kad sam uzela otrov, a sve je ovo samo plod moje misli na izdisaju. Ako je
oko mene uistinu stvaran svijet, zašto mi nije stalo? Zašto samo želim da sve
nestane i da opet propadnem u tamu bez snova?”
Sjeo je na rub kreveta i poželio da se usudi primiti je za ruku. Unatoč
činjenici da ju je spasio od Hendona Tollyja, i da sada nije pripadala nikome,
ako nije njemu, Tinwright je osjećao da je na neki način Elan postala hladnija no
ikad. “Ako vaša posljednja misao može ni iz čega izmaštati groteskno čudovište
kao što je moja majka, onda ste vještija pjesnikinja nego što ću ja ikad biti.”
Malko se nasmiješila i otvorila oči, ali ga je i dalje odbijala izravno
pogledati. Negdje na gornjim katovima mogao je čuti dječji plač. “Smiješni ste,
gospodine Tinwright, ali krivo činite svojoj majci. Ona je dobra žena... na svoj
način. Potrudila se koliko je mogla da mi bude udobno, iako se ne slažemo uvijek
oko toga što je najbolje za mene.” Načinila je nezadovoljnu grimasu. “I
bezobzirno krade novčiće. Sušena riba koju donosi... Ne mogu vam opisati kako
to smrdi. Sigurno su je ulovili tamo gdje dvorska kanalizacija istječe u lagune.”
Tinwright nije mogao suspregnuti smijeh. “Čuli ste je. Štedi novac kako bi
mogla potajno ubaciti koju škudu više u posude za milodar, kad god za to dobije
priliku. Za jednu tako svetu ženu, ona naizgled smatra da su bogovi glupi poput
neposlušne djece i da ih se stalno mora podsjećati na njezinu pobožnost.”
Elanino lice se izmijeni. “Možda je ona u pravu, a mi u krivu - bogovi
svakako ne obraćaju mnogo pozornosti svojoj smrtnoj djeci. Ne bih se usudila
nazvati bogove budalastima ili glupima, meštre Tinwright, ali moram reći da se
odavno pitam jesu li odveć rastreseni da bi ovdje održavali red.”
Ta je zamisao bila zanimljiva. Tinwright osjeti iznenadan poriv da je
razmotri - da razmisli što bi moglo odvraćati bogovima pozornost s njihovih
ljudskih kreacija, ostavljajući ljude da pate i lutaju bez vodstva. Mogao bi čak i
spjevati pjesmu o tome.
Nešto kao “Lutajući bogovi”, pomislio je. Ne, možda “Usnuli bogovi”...
Vrata se s treskom tako naglo otvore da Tinwright poskoči, a Elan ispusti
iznenađen vrisak. Anamesiya Tinwright zalupi vrata za sobom uz još glasniji
tresak, a onda padne na koljena na pod od dasaka i glasno se stane moliti
Trigonu. Dijete na katu, preplašeno bukom, opet brižne u plač.
“Što je?” Tinwright je znao, s tjeskobom u srcu, da je sigurno u pitanju nešto
loše: njegova majka obično je provodila više vremena pripremajući čistu
površinu na kojoj će klečati nego što se uistinu molila. “Majko, reci mi!”
Podigla je pogled; zaprepastilo ga je vidjeti njezino poznato, koščato lice
tako blijedim. “Nadala sam se da ćeš imati vremena da se pokaješ za svoju
pokvarenost prije kraja”, rekla je promuklim glasom. “Moj siroti, zabludjeli
sine!”
“O čemu to govoriš?”
“Kraj, kraj. Vidjela sam kako se bliži! Demone poslane da nas unište jer smo
razgnjevili bogove.” Opet je pognula glavu u molitvi i nije se dala prekinuti ma
koliko pitanja postavio.
“Idem vidjeti o čemu se radi”, rekao je Elan.
Tinwright se pobrinuo da zaključa vrata za sobom, a zatim je izašao na ulicu.
Isprva je slijedio uznemirenu gomilu koja se naizgled zaputila do kraja luke,
najbližeg dijela gradskih vanjskih zidina, ali ubrzo se okrenuo protiv struje i
udario prema Mostu Tržničke ceste koji je premošćivao kanal između laguna.
Ako se nešto događalo na drugom kraju vode u Gradu Južne Međe, moći će to
jednako dobro vidjeti s bedema iza Jazavčevih čizama, krčme blizu ruba
Sjeverne lagune gdje je Timvright provodio mnoge noći s Hewneyjem i drugima.
Uličica koja je prolazila iza tog mjesta nije bila poznata, zbog čega su je on i
njegovi prijatelji u pijenju smatrali dobrim mjestom kamo bi dovodili kurve iz
krčme.
Dok je hodao na istok, osluškivao je ulomke razgovora ljudi koji su ga
mimoilazili. Većina ih je samo čula glasine te su pošli vidjeti na svoje oči što se
događa. Neki bijahu prestravljeni, mrmljajući molitve i izvikujući kletve, dok
drugi nisu izgledali mnogo zabrinutije nego kad idu na Zosimijinu svetkovinu.
“Znak!” mnogi su govorili. “Sama zemlja je protiv nas!”
“Suzbit ćemo ih”, vikali su drugi. “Saznat će kakvi su ljudi Južne Međe!”
Neke svađe pretvorile su se u tučnjave, pogotovo ako su oni koji su se prepirali
bili pijani. Sunce iza visokih oblaka jedva je prešlo podne, ali činilo se da je
daleko više ljudi nego inače rano počelo piti.
Je li ovako bilo kad su bogovi vodili njihov veliki rat? pitao se Matt
Timvright. Jesu li neki smrtnici otišli na bojišnicu samo da bi gledali što se
događa, ne hajući da bi svijet mogao skončati?
Bila je to još jedna neobična, zanimljiva misao - druga u istome danu iz koje
bi mogla nastati pjesma. Na trenutak je zamalo zaboravio da je ono što se zaputio
pogledati pobudilo u zmaju od njegove majke sirovi strah.
Ali što je to moglo biti? Vidio sam samo maglu i dim. I zašto bi to prepalo
toliki svijet?
Šmugnuo je pokraj Čizama, u kojima je bilo bučnije no inače, od zvukova
prepirki i jadikovanja. Na trenutak je ozbiljno razmatrao da uđe i propije ostatak
novca koji mu je Brone dao — na kraju krajeva, ako se svijet bližio kraju, ne bi
li bilo bolje sve to prespavati? Koliko je znao, ništa u Knjizi Trigona nije
doslovce zabranjivalo pijanstvo na Sudbonosni dan.
Ah, ali što ako bude morao dugo čekati na presudu? U trenutku sveopće
katastrofe golema će mnoštva nedvojbeno čekati da im se sudi, kao kad kralj
razdaje žito u vrijeme gladi. Tada čak neću ni biti pijan - dotad ću već biti
otriježnjen, sa suhim ustima i bolnom glavom. Bogovi - bilo je dovoljno grozno
suočiti se s Broneovim urlanjem bistre glave: koliko će tek strašnije biti kad
bude stajao pred samim Perinom, gospodarom oluja, čiji je malj bio prasak
groma!
Kad je stigao u uličicu iza taverne, Tinwright se uspne brijegom do podnožja
visokog zida, a onda oprezno pođe vrhom uskog izbojka prema napuštenoj
stražarnici. Na svoje iznenađenje, otkrio je da je barem tuce drugih mještana
imalo istu ideju. Jedan od njih, mladić mrka lica u kožnatoj pregači, čak se
sagnuo da pomogne Timvrightu popeti se razbijenim stepenicama, kako bi im se
mogao pridružiti.
Imali su nesmetan pogled na sjeverni dio kopnene Južne Međe. Većina
aktivnosti, međutim, događala se naizgled u najbližem području kopnenog grada,
na plažama pokraj ostataka razorenog nasipa. Tama koju je Matt Timvright ranije
vidio proširila se, te je mogao opaziti treperenje u njezinim dubinama, odbljeske
svjetlosti koji nisu toliko nalikovali na treptaje plamenova, koliko na stalan sjaj
taljene kovine. Ali ono što je smatrao silnim stupovima od neobično smrznutog
crnog dima, nije uopće bio dim.
Čudovišna crna stabla iznikla su iz tame, s granama nalik na čvornate prste,
kao da je tuce divovskih ruku posezalo iz magle prema gradskim zidinama na
suprotnoj strani uskog poteza zaljeva. Udovi poput pandži bijahu savijeni gotovo
na stranu, očigledno rastući preko vode i prema dvorcu gdje su Tinwright i ostali
promatrali u zapanjenoj, prestrašenoj tišini.
“Kakve su to prokletinje?” netko napokon upita. Mladić koji je bio prestar da
plače svejedno je zaplakao, dubokim, potresajućim zvucima poput sušičavog
kašlja.
“Ne”, bilo je sve što je Matt Tinwright mogao izustiti dok je zurio preko
vode. Stvorovi, drveće ili što su već bili, udvostručili su se ili čak utrostručili u
veličini otkad ih je ugledao s prozora rezidencije. Ali ništa na svijetu nije raslo
tako brzo! “To nije istina.” Ali bila je istina, naravno.
Nakon toga nitko nije prozborio, osim u molitvi.

Magla je bila dovoljno uznemirujuća - dolazila je odasvud i niotkuda, čineći

svijet pred njihovim zatvorom prijetećim poput mračnih, beživotnih poljana oko
velebnog Kerniosova dvorca, u pričama koje su Utti kazivali kao djevojčici - ali
zvuci su je najviše usplahirili: duboko stenjanje i škripa od kojih su joj kosti
drhtale, kao da nekakav golemi brod, tisuću puta veći od ikojeg ljudskog plovila,
jedri pokraj njihova prozora, tek nekoliko pedalja daleko, ali nevidljiv iza guste,
hladne magle.
“Kakav je to jezivi zvuk?” Utta se opet ushoda. “Da nisu napravili kakav -
kako se ono zove... opsadni stroj? Jedan od onih čudovišnih tornjeva koji će
dovući pred dvorske zidine? Ali zašto bi ga vilenjaci cijelu noć gurali amo-tamo
po žalu? Od buke sam tako ružno sanjala!” U jednom snu, njezina obitelj, koju je
odavno izgubila, stajala je uz ogradu dugog, sivog broda moleći je da se ukrca i
pridruži im se, ali čak i u snu Utta je prepoznala po njihovim tupim pogledima da
su svi bili mrtvi, da je pozivaju da im se pridruži na putu u podzemlje. Kad se
probudila, srce joj je tako brzo udaralo da se na trenutak pobojala kako uistinu
umire.
“Sestro, izludit ćeš me svojim šetkanjem tamo-amo!” prituži se Merolanna.
Kad su ih tek zatočili u toj napuštenoj kući nekog trgovca s pogledom na Brennov
zaljev, starija je žena provodila dane čisteći, kao da ih je svaka mrvica prašine
koju bi obrisala, uzdizala malko dalje od moći vilenjaka i njihove mračne
gospodarice. Ali vrijedilo je upravo suprotno, naravno: što je više vojvotkinja
čistila, to je teže bilo ignorirati činjenicu da će, kada završi s pospremanjem, i
dalje biti zatvorenice. A sada, kad Merolanna više nije imala što čistiti, starija je
žena kanda zapala u ponor jada. Jedva je ustajala iz stolice većinu vremena, iako
je naizgled imala dovoljno snage da se prituži na Uttino šetuckanje ili na
stvaranje, prema Merolanninu mišljenju, pretjerane količine buke.
Blažena Zorijo, daj nam objema snage, pomolila se Utta. Škripac u kojem
se nalazimo tjera nas da prigovaramo jedna drugoj.
Ne samo da su dosad izbjegle pogubljenje, već su ih smjestili u prostrano
zdanje s tri kata i dali im namirnice da si spremaju prilično prihvatljive obroke.
Ipak, nije bilo sumnje da su bile zatvorenice: dva šutljiva stražara, čudna i
prijeteća poput zloduha s hramskih rezbarija, neprestano su stajala pred vratima.
Drugi je čekao na krovu, kao što je Utta jednog dana otkrila, na svoj užas, kad je
odlučila iskoristiti malo sunca kako bi prostrla rublje da se suši. Natprirodno
biće skočilo je na balkon kad je izašla sa svežnjem vlažne odjeće privijenim na
grudi, prepavši je do te mjere da je pomislila kako će se srušiti mrtva.
Taj vilenjak bio je drugačiji od ostalih stražara - manje nalik na čovjeka, a
više nalik na neku vrstu obrijanog majmuna ili glatkog guštera, s pandžama na
vrhovima prstiju u rukavicama, stršećim nosom i ustima poput pseće njuške, te
jantarnim očima bez zjenica. Vilinski stražar zagunđao je tako srdito i tako
živahno zamahnuo na nju svojim nožem u obliku lista da se Utta nije ni potrudila
pokazati mu bezazlen kućanski posao koji je planirala obaviti, već je umjesto
toga samo šmugnula unutra.
Što ti stvorovi misle da ćemo učiniti? zapitala se tog dana dok je teturala
niza stepenište do glavne dnevne prostorije. Skočiti s balkona i odletjeti? I bi
li me ubio da me u tome spriječi?
Osjećala se nelagodno sigurnom da bi.
“Zašto nas drže?” Utta upita dok su se uznemirujući zvuci nastavljali. “Ako
ona žena u crnom toliko mrzi naš soj - njihova kraljica ili što je već - zašto nas
jednostavno ne ubije i ne završi s tim?”
Merolanna načini znak Trojice na svojim grudima. “Ne govori takve stvari!
Možda za nas kani tražiti otkupninu. Inače bih rekla ne, nikad, ali sve bih dala da
se mogu vratiti u svoju postelju i vidjeti malu Eilis i ostale. Bojim se, sestro.”
I Utta se bojala, ali nije smatrala da su ih poštedjeli zbog otkupnine. Što bi
krvožedni Qari mogli željeti u zamjenu za obudovjelu vojvotkinju i zorijsku
redovnicu?
Netko pokuca na vrata glavne prostorije i ona se tada širom otvore. Bijaše to
neobičan poluvilenjak, polučovjek, koji se nazivao Kayyin.
“Što hoćete?” Merolanna je zvučala gnjevno, ali Utta je znala da je time
prikrivala strah zbog ovog neočekivanog dolaska. “Vaša gospodarica želi
provjeriti patimo li? Recite joj da bi u kući moglo biti više propuha ali jedva.”
Osmjehnuo se, jednim od rijetkih izraza zbog kojih je izgledao gotovo
ljudski. “Barem joj je dovoljno stalo da vas zatoči. Za mene tako malo mari da
mogu švrljati gdje hoću, kao gušter po zidu.”
“Što se događa vani, Kayyine?” upita ga Utta. “Cijelo se jutro čuju strašni
zvuci, ali ne vidimo ništa osim ove magluštine.”
Kayyin slegne ramenima. “Uistinu želite vidjeti? Događa se nešto surovo.
Ovo su surova vremena.”
“Kako to mislite? Da, želimo vidjeti!”
“Dođite”, rekao je s izrazom nekoga tko popušta pred ludošću. “Pokazat ću
vam.”
Slijedili su njegove svilenkaste korake uza stepenice i na balkon na najvišem
katu, kojega se Utta klonila otkad ju je odatle otjerao reptilski stražar. Magla se
ondje još vijala, ali s ove visine mogli su vidjeti kako je nisko ležala, poput
paperjastog popluna slučajno bačenog na krevet. Škripavi zvuci ovdje su se
doimali još glasnijima, pa je Utta na trenutak bila toliko obuzeta prizorom -
golemim oblakom magle, a iza njega zaljevom i dalekim kulama dvorca Južne
Međe, njezina nedostižnog doma - da je načas zaboravila na čudovišnog stražara.
Uto se on zanjihao s krova nad njima i skočio na balkon.
Merolanna iznenađeno i užasnuto vrisne, te bi umalo pala na pod da je Utta
nije pridržavala. Stražar zamahne svojim širokim, kratkim mačem i zareža - bilo
je teško dokučiti je li govorio kakvim čudnim jezikom ili jednostavno proizvodio
prijeteće zvukove. Zubi mu bijahu dugi i oštri poput vučjih.
Kayyin, međutim, bijaše nedirnut. “Nestani, Njuško. Reci gospodarici da sam
izveo gospođe na zrak. Ako me zbog toga želi ubiti, neka samo izvoli. U
protivnom, oprostit ćemo se od tebe.”
Stvor je piljio u njega blistavim, bijesnim očima, ali njegov izraz lica
pokazivao je nešto više od obične razjarene životinje.
Što su ta bića, Utta nije mogla a da se ne zapita, ti... vilenjaci? Jesu li ih
bogovi stvorili? Jesu li to zlodusi, ili imaju duše kao i mi?
Stvor frkne na način koji je zvučao kao upozorenje, a onda se uzvere natrag
na krov jednako brzo kao što je sišao i izgubi se iz vida.
“O, kako sam se prepala!” Merolanna se odvoji iz Uttina zagrljaja hladeći
lice rukama. “Kakva je to bila grozota?”
Kayyin je djelovao zabavljeno. “Sljedbenik klana Kreposnih ratnika moji
rođaci, zapravo. Ali zna da me ne smije taknuti, a moja sjena naizgled pokriva i
vas dvije.” Zvučao je kao da nije bio posve siguran da će ga stvorenje poslušati,
zbog čega se Utta zapitala koliko im je zapravo malo nedostajalo da budu
poslane natrag... ili još gore.
“Kako možete takvo čudovište nazvati svojim rođakom?” Merolanna se i
dalje odlučno hladila, kao da pokušava rastjerati ne samo zrak već i neugodnu
uspomenu. “Nimalo mu niste nalik, Kayyine. Gotovo ste poput... poput nekog od
nas.”
“Ali oblikovan sam u tu svrhu, vojvotkinjo.” Kayyin pogne glavu. “Moj
gospodar je znao da ću dugo živjeti među vašim sojem, pa mi je podario dar
promjene kako bi me učinio... teško je objasniti... mekim poput krušnog tijesta,
tako da mogu poprimiti oblik onoga što me okružuje. Takav sam ostao godinama
- loša, ali dostatna kopija - sve dok se opet nisam probudio.”
“Probudio zbog čega?” Utta je prvi put čula za tako nešto. Mislila je da je
Kayyin puki hir prirode ili plod općenja između plemena vilenjaka i ljudi.
Kayyin odmahne svojom glatkom glavom. Sad kad je privukao Uttinu
pozornost, nije mogla odagnati pomisao da je na njemu uistinu bilo nečeg čudnog,
nedostatak razlikovnih značajki. Nikako se nije mogla sjetiti kako je izgledao kad
nije bio u blizini. “Osobno ne znam odgovoriti na to pitanje”, rekao je. “Moj
kralj je želio, ako je ikako moguće, spriječiti rat između vaše i moje rase, ali ne
mislim da sam mnogo učinio da to ostvarim. Zagonetka je to, da budem iskren.”
Naherio je glavu. “Ah, eno - čujete? Opet počinje.”
Primaknuo se balkonskoj ogradi, a Utta pođe za njim. I ona je sad mogla čuti
- duboke, škripave zvukove koji su ih mučili cijeli dan. Pod njihovim balkonom,
skriven duboko u uskovitlanoj magli, mutna svjetlost bljesnula je i jenjala, ali
nije se posve ugasila, kao da je dolje na skrivenom žalu pod njima netko naložio
golemu lomaču od modrih i žutih plamenova.
“Što je to? Što rade vaši ljudi?”
“Nisam siguran da su to više moji ljudi”, reče Kayyin s čudnim, tugaljivim
smiješkom. “Ali to je djelo pustinjaka, moje gospe, naravno. Grade Most od
trnja.”
“Blaženi bogovi!” promrmlja Merolanna. Utta se okrene i ugleda golemo
crno nešto kako se polako pojavljuje iz tame, poput pipka neke strahotne morske
nemani. U trenucima prije nego što ga je vjetar opet obavio maglom, mogla ga je
malčice razabrati. Biljka, shvatila je napokon -neka vrsta čudovišne crne
puzavice promjera seljačke kolibe i pokrivene trnjem dugim poput mačeva.
Povjetarac s nevidljivog zaljeva opet je povukao maglu; ovaj put mogla je vidjeti
ne samo najbližu granu već nekoliko njih u maglovitim dubinama, a sve su se
izvijale uvis. Strašna tutnjava, škriputavi zvuk, tako dubok i glasan da su same
daske balkona na kojem su stajali suosjećajno drhtale, bio je zvuk biljkina rasta -
rasla je iz obale pod njima, protežući se poput halapljivih prstiju prema dvorcu
Južne Međe na drugoj strani vode.
“Most od trnja...” polako je izustila.
“Ali što je to?” strogo upita Merolanna. “Zlo mi je od samog pogleda na nj.
Što je to?”
“Oni... upotrijebit će ga da napadnu dvorac”, reče joj Utta, u potpunosti to
shvativši tek kad je izrekla riječi. “Uzverat će se po granama kao po opsadnim
ljestvama, preko zaljeva i dvorskih zidina. Uspentrat će se preko njih poput
mrava i pobiti sve unutra. Nije li tako?”
“Jest”, odvrati Kayyin. Možda mu je čak bilo malko žao zbog toga.
“Pretpostavljam da će uistinu ubiti sve koje zatekne. Nikad je nisam vidio tako
bijesnu.”
“Oh!” reče vojvotkinja. Na trenutak Utta se bojala da će starica opet pasti.
“O, ti čudovište! Kako možeš... tek iako govoriti o tome, kao da... kao da...?”
Okrenula se i oteturala natrag u sobu. Trenutak poslije Utta ju je čula kako polako
silazi stubama.
“Trebala bih poći za njom”, Utta će, oklijevajući. “Ne može li netko
odgovoriti vašu gospodaricu od ovog strašnog napada?”
“Ona nije moja gospodarica, što je najmanji dio problema - zapravo, moj
gospodar je kralj, a ako Yasammez nešto mrzi onda je to izdaja, posebno u
obitelji.”
“Obitelji?”
“Nisam li vam rekao? Gospa Yasammez je moja majka. Rodio sam se prije
mnogo godina i dugo smo bili otuđeni.” Njegovo spokojno lice nije odražavalo
ništa dublje od zainteresiranosti nekoga tko priča umjereno zabavnu pripovijest,
ali Utta se nije mogla oteti osjećaju da se iza njegovih riječi skriva mnogo više -
zasigurno. “Nipošto nisam jedino dijete koje je ikad imala, ali sam svakako
posljednje živo.”
“Ali jednom ste rekli kako ste mislili da će vas jednog dana dati pogubiti.
Kako bi majka mogla to učiniti svojem djetetu?”
“Moj narod nije poput vašega - ali čak i među našim narodom, gospa
Yasammez je neobičan i jedinstven slučaj. Ljubav koju osjeća nije usmjerena
prema njezinoj djeci, već prema sestrinoj. I premda nosi Plamencvijet, za razliku
od svih ostalih iz naše povijesti, nosi ga sama.”
Utta je mogla samo zbunjeno odmahnuti glavom. “Ništa ne razumijem. Što je
plameni cvijet?”
 “Plamencvijet. Postoji samo jedan. To je dar našeg veličanstvenog
gospodara Izopačenog Prvorođenima, zbog ljubavi koju je gajio prema jednoj
živoj ženi - Summi, majci moje majke. To je nasljeđe djece koju je s njome
začeo.” Opazio je njezin izraz i zastao. “Ah, naravno, vaš narod poznaje
Izopačenoga pod drugim imenom - Kupilas, Iscjelitelj.”
Pod drugim okolnostima Utta bi odbacila njegove riječi kao bulažnjenje
luđaka, a Kayyinov nujan, monoton glas svakako je sadržavao kakvoću zbog koje
se doimao umno poremećenim, ali ona je upoznala zastrašujuću Yasammez; to i
pogled na trnoviti ishod silne čarolije koju je tamna žena izvela, onemogućivali
su joj da jednostavno prijeđe preko toga. “Tvrdite... da je vašoj majci Yasammez
otac bio bog?”
“To je vaša riječ, ne moja - ali da. U tim davnim danima oni koje nazivate
bogovima bili su moćni gospodari, ali vaš i moj narod služio ih je te su ponekad
s njima i lijegali. A kadikad pravo prijateljstvo, pa čak i ljubav, sazreli bi među
velikima i njihovim podanicima kratka vijeka. Ljubavni ili ne, međutim, jedan od
tih saveza rezultirao je onima koje vi zovete polubogovi i polubožice, junaci i
čudovišta.”
“Ali Kupilas...?”
“Što je Izopačeni uistinu osjećao prema Summi nitko ne zna, jer ih oboje više
nema, ali ne vjerujem da bismo pogriješili nazvati to ljubavlju. A djeca koju su
zajedno začeli bila su drugačija od sviju - postala su vladari moje rase. Svi
kojima je Izopačeni bio otac imali su dar zvan Plamencvijet - plamen besmrtnosti
kakav su sami bogovi nosili. U Yasammez i njezinoj blizanki Yasudri on je
uistinu silovito plamtio, a u Yasammez plamti i sad, jer ga nikad nije predala
drugome. Zapravo, nitko od Summinih troje prvorođene djece - moje majke,
Yasudre, majčine blizanke i Ayanna, njihova brata - nije dopustio da mu se
darovi razblaže.
“Yasammez je čuvala svoj Plamencvijet kroz duga usamljena stoljeća, i to ju
je učinilo najdugovječnijom i možda najmoćnijom od našeg puka. Yasudra i
Ayann nisu ga zadržali za sebe poput nje, već su ga prenijeli na djecu koju su
zajedno izrodili - kraljeve i kraljice mojeg naroda. Tako je Plamencvijet ostao
čist u njihovoj krvi...”
“Čekajte, Kayyine. Velite da su vaš prvi kralj i kraljica bili brat i sestra?”
“Da, i cijela kraljevska loza potekla je od tog jednog para, od Yasudre i
Ayanna, a svako pokoljenje zadržalo je čistoću Plamencvijeta.”
Utta je morala neko vrijeme razmišljati o toj čudnoj ideji prije nego što je
opet prozborila. “Dakle... i vi posjedujete taj Plamencvijet?”
Nasmijao se, naizgled bez ljutnje. “Ne, ne. Moja majka Yasammez nikad nije
umanjila svoj dar njegovim dijeljenjem, zbog čega je i poživjela tako dugo.
Nikome od njezine djece nije dan Plamencvijet. Umjesto toga, obvezala se da će
za svojeg beskrajnog života bdjeti nad lozom svoje sestre Yasudre. A sada
potomkinja njezine sestre, naša kraljica Saqri, umire. Kao osvetu, Yasammez
planira poći u rat da uništi vaš rod, ali moj gospodar kralj iznudio je nagodbu
zvanu Pakt stakla. Međutim, ta je nagodba, navodno, propala, pa je Yasammez
opet slobodna da zarati s vašim omraženim narodom.”
“Omraženim? Ali zašto? Rekli ste ‘osveta’. Zašto nas tako silno želi
uništiti?”
“Zašto?” Utti je bilo nemoguće pročitati Kayyinov izraz. “Jer upravo vi ljudi
— a posebno, ljudi Južne Međe - ubijate našu kraljicu.”
 21.
Peti fenjer
“Ranije su ljudi sjeverozapada nazivali sve Funderlinge
‘drowima’, posebice one koji življahu u njihovoj blizini u
Settlandu. Međutim, to se ime sada općenito koristi za mali narod
obrađivača kamena koji živi u zemljama Qara iza Sjenovite
brane.”
(iz “Traktata o Vilinskome narodu Eiona iXanda”)
Ferras Vansen držao je ruku na Jaspisovu ramenu kad su izašli iz tunela, iako
ga je to prisililo da se sagiba pod neugodnim kutom. Prema širini odjeka, morali
su stići u pećinu zvanu Velika plesna dvorana, ali on to naravno nije mogao
pouzdano znati. Vansen se osjećao poput djeteta ili bogalja - kako su Funderlinzi
mogli vidjeti po ovome mraku? I kako se uopće mogao boriti uz njih, a kamoli ih
voditi, kad je bio gotovo slijep na mjestima gdje su se Funderlinzi i njihovi
neprijatelji lako snalazili? Kako je čeznuo za trenutkom kad će moći otkriti svoj
fenjer!
“Zrak se ovdje čini lakšim.” Usta Hamora Jaspisa gotovo su doticala
Vansenovo uho. “Ali suprotni kraj je zatisnut, pa bi trebao postojati
gornjopoprečni izlaz - ali nema ga. To nema nikakvog smisla.”
Ni Vansenu nije imalo smisla, ali to je bilo stoga što nije bio Funderling
glavni čuvar mogao je isto tako govoriti drevnim ulosijskim jezikom. “Zatisnut?
Gornjopoprečni? Što to znači?”
“Tiho!” šapne Jaspis.
Vansen je imao tek trenutak da se tome začudi, prije nego što ga je Jaspis
zgrabio za ruku i povukao naprijed i na koljena. Trenutak kasnije nešto metalno
silovito je tresnulo o stijenu iza njih: nešto brzo i oštro proletjelo je pokraj njih i
udarilo u zid gdje su stajali časak prije.
“Što je to?” prosiktao je što se glasnije usuđivao. “Što...?”
“Stupica!” Opet su ga povukli, ovaj put dolje, dok se Jaspis bacao na trbuh.
Funderlingov je stisak bio zapanjujuće snažan, s obzirom na to da nije bio veći
od djeteta. “Držite glavu dolje!”
“Otkrit ću fenjer”, reče Vansen. “Da vidimo što se događa...”
“Ne blizu glave!” zareža Jaspis. “Zapravo, nemojte to učiniti blizu ijednog od
nas.” Ostali Funderlinzi u malenoj četi upravo su dopuzali iza njih. Vansen pruži
ruku i spusti fenjer malko poviše i sa strane od mjesta gdje su ležali na neravnom
podu. Kakva je to bila prostorija? Zvali su je Velikom plesnom dvoranom, ali
doimala se sličnija šljunčari nego plesnoj dvorani. Podigao je zaslon, a svjetlo
fenjera prosulo se van, odjednom podarivši oblik i dubinu dotad beskrajnoj,
zastrašujućoj tami.
Jedva je imao vremena povući ruku prije nego što je nekoliko strijela
prozujalo tamo gdje su mu ranije bili prsti. Jedna je okrznula fenjer; metalni
cilindar i tvrdo morsko staklo zavrtjeli su se i izvrnuli na stranu, ali svjetlo se
nije ugasilo.
Vansen se odvaži podići glavu da baci munjevit pogled. Šačica prilika u
pokretu, od kojih su neke držale kratke lukove, razbježala se u potrazi za
zaklonom na drugom kraju dvorane, poput štakora koje je netko iznenadio u
ostavi, a njihove sjene bijahu poput divovskih paukova na svjetlu jedne jedine
mutne svjetiljke.
Ferras Vansen nije planirao sučeljavanje sa strijelama - uski podzemni
prolazi činili su ih riskantnim oružjem - ali tu je sjedio u klasičnoj mori svakog
vojnika pješaka, prikliješten silom koju je jedva mogao vidjeti i bez drugog
načina da se obrani, osim beznadnog frontalnog napada. Cista je sreća što njega i
Funderlinge nisu poklali na mjestu: očito su iznenadili Qare. Sada su mogli samo
čekati i nadati se da će Cinnabar i ostatak pričuve Funderlinškog grada doći kako
su obećali. Ali kako ih spriječiti da ne ulete u istu stupicu?
“Jednostavno”, reče Hamor Jaspis nakon što je saslušao Vansenove
prošaptane brige. “Ako postoji žila bubanjkamena odavde do hrama Braće,
nećemo imati problema, Dugonogi - tako smo razgovarali u rudnicima, a ponekad
čak i dalje, ali to je bilo za davnih dana. U svakom slučaju, lupat ćemo dok nas
netko ne čuje. Ali što god im želite dojaviti, neka je kratko i slatko.”
Bubanjkamen. To je bilo nešto novo. Vansen opet podigne glavu i proviri
preko dvorane, tamo gdje je neprijatelj čučao iza nečega nalik na šumu kamenih
kula, od kojih većina nije bila viša od visokog Funderlinga. Jedan od Qara
opazio je pokret dovoljno brzo da odapne strijelu: ona prozuji pokraj njega i
zabije se u kamen; odlomljen komad odroni se i zarije u njegovu ruku. Vansen
zastenje od boli i posiše krv. “A dvije riječi?” upita Jaspisa. “‘Upomoć’ i
‘zamka’. Dovoljno kratko?”
*
Poslali su nekoliko ljudi natrag do proslojka bubanjkamena koji je presijecao
cestu koju su slijedili do Plesne dvorane. Upozorenje je upalilo. Cinnabar i
njegova četa od dva tuceta ljudi stigla je brzo ali oprezno u veliku pećinu, noseći
praćke i drugo dalekometno oružje, te unatoč neiskusnosti tih novih boraca, od
kojih mnogi nisu nikad bili ni u doticaju s nasiljem, poput čuvara, uspjeli su
pomoći Vansenu i Jaspisu otjerati tuce i više naoružanih Qara iz Velike plesne
dvorane. Pobjeda ih je koštala: dva su Funderlinga bila ubijena, jedan od njih
čuvar imenom Feldšpat, pa se snuždena grupica vraćala u hram Metamorfne
braće.
Vansen i Cinnabar hodali su za ljudima koji su nosili tijela. Ferras Vansen se
trudio razdijeliti pozornost između složenih razmišljanja o dnevnim gubicima i
lekcijama i potrebe da pazi na niske stropove. Živio je s Funderlinzima dovoljno
dugo da su kadikad zaboravljali kako je bio dvostruko viši od njih i da ne može
vidjeti tako dobro kao oni, te ga nisu upozoravali kada bi naišli na niski prag.
“Volio bih da sam prije znao za taj ‘bubanjkamen’11, rekao je.
“Samo nekoliko malih žila povezuje Funderlinški grad”, odvrati Cinnabar.
“Jaspis je pukom srećom opazio taj proslojak. Bubanjkamen je najkorisniji na
velikim daljinama, ali gotovo smo ga posve prestali koristiti u posljednjih
stotinjak godina, kako smo prestali održavati vezu s drugim naseljima i
gradovima.”
“Ipak, kakva čudesna stvar, ako sam dobro shvatio Jaspisa - moći slati
signale na daljinu ispod zemlje! Je li... Veliki narod, kako nas zovete, ikad
doznao za to?”
Cinnabar se nasmije. “Uvjeravam vas da nije. Oprostit ćete mi ako
primijetim da smo to prije smatrali nečim što bi nam pomoglo da se zaštitimo od
vašeg naroda, nego da im pomognemo.”
“Pošteno. Obećavani da ću čuvati tajnu - bogovi znaju da vama i vašim
ljudima dugujem toliko, i više. Ali čini mi se to još jednim dokazom da ste vi
Funderlinzi ukazali svoje povjerenje pogrešnoj osobi kad ste me zamolili da vas
vodim. Čak i da jesam prekaljeni zapovjednik kakvim me smatrate - što,
uvjeravam vas, nisam - svejedno znam premalo o ovom podzemnom svijetu u
kojemu se borimo. Dolazak Qara u onu dvoranu prije nas posve me iznenadio.
Kako su to izveli?”
Cinnabarovo srdačno, od vremena otvrdnulo lice, pokazivalo je iznenađenje i
na tankom svjetlu Vansenova fenjera. “Ali Jaspis kaže da vam je rekao. Cesta je
ondje trebala biti zatisnuta, ali po zraku je znao da je načinjen drugi otvor, pa to
znači da postoji novi gornjopoprečni tunel na zatisnutom kraju, na drugoj strani
Velike plesne dvorane...”
“Eto, vidite? I dalje ne razumijem.” Podigao je ruku. “Ne, ne objašnjavajte
mi sad, magistre - previše je toga. Ali kad se vratimo i održimo vlastito
vijećanje, želim da mi vi, Chert i ostali, pomognete naučiti. Moramo pronaći
način da ispravimo moje neznanje prije nego što nas sve ubijem.”
 *
Funderlinzi i dva Velika čovjeka okupili su se oko jednog od velikih stolova
u refektoriju hrama Metamorfne braće, mjestu koje je postalo sijelom
Funderlinškog ratnog vijeća, kako ga je Vansen odlučio nazivati većinom zato što
su refektorij i kapela jedini bili dovoljno veliki da toliko ljudi može sjediti
zajedno.
U proteklim danima Ferras Vansen je kadikad svoje druženje s ovim malim
muškarcima i ženama smatrao gotovo zabavnim, kao da su ga zamolili da
predvodi vojsku djece, ali tomu je davno došao kraj, s prvim napadom Qara. Tko
god je još sumnjao u ozbiljnost njihove situacije, morao je samo sići u duboku,
hladnu prostoriju ispod glavnog oltara gdje su tijela dvojice poginulih
Funderlinga, Feldšpata i Škriljevca, ležala čekajući da se izgrade njihovi grobni
humci.
Vansen je pogledao preko stola u Jaspisa, magistra Cinnabara i brata
Nickela. Nickelov utjecaj među Bratstvom je naizgled iz dana u dan jačao: još
nije bilo potvrđeno da će postati idući opat, ali ostali redovnici su to izgleda
smatrali riješenim. Chaven je također bio za stolom - jedina druga osoba
Vansenove visine - ali liječnik je djelovao uzrujano i zabrinuto. Pokraj njega
sjedio je Malahit Bakar, još jedan važan član Ceha, visok i vitak za Funderlinga,
koji je doveo kontingent dobrovoljaca iz grada, da pomognu u obrani nižih
tunela. Iako među stanovnicima pećina nije bilo velmoža kao takvih, on je bio
najbliži onome što je Vansen nazivao plemićem, od sviju koje je ovdje dolje
vidio. Sudeći prema njegovoj odjeći, svakako je bio najbogatiji među njima.
Mladi brat Antimon zaokružio je skupinu: Vansenu su rekli da su Chert Modri
Kvare i njegov čudni posvojeni sin otišli po nekom privatnom poslu i nisu mogli
prisustvovati.
“Moram vas zamoliti za oproštenje”, reče Vansen drugima. “Jednostavno se
ne mogu priviknuti na vaš način govora - uzgor, popreč, jaružano, strmenito,
zatisnuto - ne uspijevam to pohvatati, ne dovoljno brzo da bih mogao voditi
ljude u bitku. Naviknuo sam se boriti na čvrstom tlu koje se preda mnom prostire
poput gunja, ali ovdje mi je gunj prebačen preko glave. Mislim da biste zadatak
vodstva trebali povjeriti nekome poput Cinnabara ili Bakra.”
“Ne volim puniti glavu pojedinostima.” Malahit Bakar govorio je lijeno, kao
da mu je predstavljalo gotovo prevelik napor dovršiti ono što je kazivao. “Imat
ću pune ruke vodeći svoje strugače. Ne, ne ja.”
Cinnabar također odmahne glavom. “Što se mene tiče, ne posjedujem
borbeno znanje, kapetane Vansen, ali nastojat ću vam pomoći da mislite poput
nas.”
 “Ali kako ću naučiti sve što vaš narod zna? To bubanjkamenje, tuneli Olujnog
Kamena - nemam vremena postati učenjak, čak ni kada bih imao pameti za to!”
“Vjerojatno nitko od nas nije sposoban obavljati sav posao”, reče Chaven.
“Želimo li preživjeti, moramo raditi zajedno i nastojati iskovati jedinstvenog
vojskovođu iz naših nejednakih dijelova — skrpanog vojnika, kao u staroj priči o
kralju Kreasu.”
Ipak,” reče Malahit Bakar, “čak i kad bi moćni Kameni Gospodar glavom
izašao iz dubina da nas vodi, trebalo bi nam više ljudi nego što ih imamo.
Cinnabare, dragi moj, morate poslati poruku Cehu da pošalju svakog sposobnog
momka kojeg mogu pozajmiti za borbu - nažalost, ne možemo izvući radnike s
nekoliko poslova koje nam je zadao Hendon Tolly, ne izazivajući sumnju. S tim
bi nas sveukupno moglo biti tisuću. Dotad nas ima manje od dvjesto, sve u
svemu, četiri pentekostisa u najboljem slučaju, a samo nekolicina njih sposobni
su borci. Koliko Qara čeka s druge strane zaljeva?”
Vansen odmahne glavom. “Nikad to nismo znali dok smo se borili s njima -
to je bio dio poteškoća, što su im brojnost i položaji bili tako zbunjujući. Ali, ako
je suditi prema onome što sam vidio dok su marširali, prije mnogo vremena,
pretpostavljam da su još višestruko brojniji od nas.”
“I prema vašim riječima ne možemo se nadati da ćemo ih nadjačati, čak ni
kad bismo bili brojčano izjednačeni”, primijeti Cinnabar.
“Pogranične kraljevine nisu ih mogle poraziti s više tisuća vojnika, što je
uključivalo stotine iskusnih boraca, topništvo i oklopljeno konjaništvo. Ali bili
smo odveć samouvjereni.” Žalosno se osmjehnuo. “To više nećemo ponoviti.”
“Ima li ikakvih izgleda da bi nam nadzemljaši - mislim na vaš narod,
kapetane Vansen - mogli pomoći? Sigurno Hendon Tolly ne želi da Qari
slobodno švrljaju pod njegovim dvorcem!”
“Ne, ali najprije biste ga trebali uvjeriti”, zamišljeno će Vansen. “To bi se
dalo izvesti... ali čak ako bi vam i pristao pomoći, ne bi vam nikad poslije toga
tek tako vratio Funderlinški grad. Kad bi jednom saznao za tunele Olujnog
Kamena i sve ostalo u podzemlju, on i njegovi vojnici ne bi otišli odavde.”
Malahit Bakar prekine dugu, natmurenu tišinu. “Ali vilenjačka bića moraju se
boriti s nama ovdje dolje”, istaknuo je. “To bi nam svakako trebalo ići u korist,
ako možemo povećati svoju brojnost.”
“Ne zaboravite da i među njima ima Funderlinga”, dometne Cinnabar. “Kao i
drugih stvorenja iz dubina, poput ettina, od kojih neke znamo samo iz starih
priča...”
“Dakle, beznadno je. To velite?” Nickel ustane. “Onda se svi moramo
pripremiti za susret sa stvoriteljem. Gospodar Vrućeg, Vlažnog Kamena spasit će
nas ako to bude njegova volja - ako smo mu ugodili - u protivnom, s nama će
činiti što poželi. Ovo ratoborno prenemaganje ne služi ničemu. Devet
funderlinških gradova bit će pusto, izuzev prašine i sjena.” “Ne trebaju nam takve
riječi”, gnjevno će Cinnabar. “Želite nagovoriti naše ljude na vratolomnost? U
najmanju ruku, Nickel, mislite na naše žene i djecu. Ah, ali zaboravio sam - vi
Metamorfna braća nemate vremena za takve trivijalnosti...!”
“Mi vršimo sveti posao...!” poviče Nickel i prepirka zaozbiljno planu, a u
nju se uključi čak i Malahit Bakar, no Ferras Vansen ih više nije slušao.
“Dosta”, reče on. Kad ga nisu poslušali, povisio je glas, dublji i sonorniji od
njihovih. “Dosta! Začepite, svi!” Svi u prostoriji okrenuše se da ga iznenađeno
pogledaju. “Zbog vaših žena i djece koje ste spomenuli - zbog svih nas -
prestanite sa svađom. Brate Nickel, čuo sam da ste spomenuli ‘Devet
funderlinških gradova’ - što to znači?”
Nickel samo odmahne rukom. “To je samo izraz - znači svi Funderlinzi
zajedno, ne samo tu u Funderlinškom gradu.”
“Dakle ima drugih Funderlinga? Gdje? Magistre Cinnabar, ranije ste mi
spomenuli neka naselja i gradove, ali mislio sam da govorite o običnim
gradovima, Prvom Gazu, Oscastleu i tome slično.”
Cinnabar odmahne glavom. “Razumijem vaš interes, kapetane Vansen, ali ako
zamišljate da će tisuće Funderlinga pohrliti iz svih krajeva Eiona da nas spase,
bojim se da vas moram razočarati. Neki od tih takozvanih gradova odavno su
nestali, dok je od drugih malo preostalo - to jest, od onih koji su nam dostižni.
Dva se nalaze iza Sjenovite brane, a jedan je na južnom kontinentu, Xandu.”
“Ali još ima Funderlinga koji žive izvan Južne Međe?”
“Ponešto, naravno. Čak dugo nakon naših dana slave Funderlinzi su živjeli u
većini najvećih gradova, radeći u kamenu i kujući metal za Veliku čeljad, ali
njihov broj se sve više i više smanjivao. I ovdje. Prije samo stotinu godina bilo
nas je gotovo dvostruko više nego sad.” Cinnabar slegne ramenima. “Još postoji
poveće naselje u Tessisu i još jedno u rudničkim planinama Syana - ondje možda
ima Funderlinga koliko i ovdje. A čuo sam da neki još žive u našem starom gradu
Zapadnoj Liti u Settlandu, iako bi se sada jedva mogao nazvati selom. Možda nas
je još tisuću raštrkano po drugim gradovima Eiona. Na koncu godine obično se
okupljamo na velikoj svetkovini zvanoj Cehovski sajam, ali mislim da ovdje
nećemo ostati dovoljno dugo da unovačimo ikakvu pomoć na sajmu.” Slegnuo je
ramenima. “Jesam li netočno predvidio vašu ideju, kapetane?”
“Ne, točno ste pogodili, magistre.” Vansen se namršti. “Ali svejedno bih
volio znati može li se to bubanjkamenje čuti do Syana.”
“Nekoć je moglo”, reče Malahit Bakar. “Ali kamenje je odavno utihnulo
između njih i nas.”
“Rekli ste da u Syanu živi isto toliko Funderlinga kao ovdje”, reče Vansen
Cinnabaru. “Možda će nam pomoći. Udvostručenje naših brojeva svakako bi nas
održalo znatno dulje na životu.”
Cinnabar polako kimne. “Predmnijevam da si ne možemo priuštiti
zanemarivanje čak ni tako malo vjerojatne mogućnosti. Za davnih dana postojao
je niz bubanjkamenja, odavde do mjesta koje Veliki puk zove Podmošće,
funderlinškog naselja u Syanu. Ukoliko se tlo nije izrazito pomjerilo, utoliko ne
vidim razloga zašto još uvijek ne bi upalilo.”
“Oprostite mi,” javi se Malahit Bakar, “ali zaista moram postaviti pitanje.
Od kakve nam je koristi ako odnekud čak i dovedemo još pet puta toliko ljudi
koliko ih imamo sada? I dalje bi nas bilo premalo da porazimo Qare, ako je
istina sve što sam danas čuo. U čemu je svrha?
Trebat će tjedni da pomoć stigne iz Podmošća - najmanje do Ivanja, čak i kad
bi je odlučili poslati, u što sumnjam. Ali čak i da dođu, koliko će to uistinu
mijenjati stvar?”
“Imate pravo”, reče mu Vansen. Razmišljao je, na svoj spor, oprezan način i
nije mogao vidjeti drugog puta naprijed. “Istina je - ne možemo poraziti Qare.
Neustrašivi su borci, a na svojoj strani imaju užas i bezumlje kakvo nikad prije
nisam vidio ni osjetio. Ali ne kanim ih poraziti.”
Brat Nickel s gnušanjem otpuhne. “Zašto se onda jednostavno odmah ne
predamo? Tako ćemo barem sami birati kako ćemo umrijeti.”
Bakar ga ošine pogledom. “Šuti, ti rujući, gmižući pope! Osobno bih radije
izabrao poginuti s ratnim maljem u ruci, nego lupajući se po glavi i preklinjući
Zemljine starješine za oprost!”
“Gospodo... braćo”, reče Cinnabar šireći ruke. “Ovo nije u redu...”
“Prestanite. Niste mi dali da završim, brate Nickel”, Vansen će glasno.
Poželio je da je uvjeravanje ostalih, koliko god naporno izgledalo, bilo najteži
dio onoga što je zamislio. “Ne kanim poraziti Qare jer, kao što rekoh, ne možemo
ih poraziti. Ne možemo se čak ni nadati da ćemo ih dugo suzbijati. Ali znam
ponešto o tome što ovdje traže, a možda znam i neke stvari koje čak ni njihova
predvodnica još ne zna - važne stvari.” Ipak, sama pomisao na tamnu gospu Qara
činila ga je slabim od straha vidio ju je u toliko svojih noćnih mora, u vizijama
koje su mu u glavi ostavile Gyirove misli, poput sjena bačenih na zid pećine.
Bojao se suočiti s njom, ali što je drugo mogao? Bio je vojnik i svoju je vjernost
obećao ovim ljudima, u jednakoj mjeri kao obitelji Eddon i njihovu prijestolju
kad je prvi put postao kraljevskim stražarom. “Ovo je moj plan”, objavio je kad
su ostali napokon utihnuli. “Kanim sklopiti mir.”
 “Mir!” zalaje Bakar. “Sa Sumračnim narodom? S ettinima i mjenjolikima? To
je ludost.”
Vansenov osmijeh bijaše mračan. “Ako je tako, onda nas ludost jedino može
spasiti.”

Usamljeni okrajak mjeseca visio je na nebu dok su puzali kroz pokrajnja

vrata Chavenove zvjezdarnice, pokraj starih zidina. Chert nije osjetio svjež dan
tjednima i na trenutak njegova je oštrina bila gotovo neizdrživa. Načinio je
nekoliko teturavih koraka, ošamućen, prije nego što je pronašao ravnotežu. Noć
se činila... tako velikom\
Flint to kanda nije primjećivao. Kratko je pogledao sjedne na drugu stranu, a
onda otapkao niza stube. Na dnu stubišta skrenuo je kako bi slijedio cestu pokraj
zida, zaputivši se ravno prema Skimmerskoj laguni kao da je može vidjeti. Chert
nije mogao suspregnuti drhtaj straha. Kako je dječak znao takve stvari? To nije
imalo nikakva smisla - zapravo, posve se protivilo zdravom razumu.
Ipak, razumno ili ne, izgubi li Chert dječaka, sigurno će zaraditi grublju
stranu Opalina jezika. Požurio je za njim.
*
Kamo idemo?” šapnuo je dok ih je Flint vodio Cestom Ovčjeg brda u
podnožju Novih zidina, pokraj onoga što je izgledalo poput beskrajnog logora
izbjeglica, skutrenih oko jadnih malih vatri. Nekolicina njih podigli su pogled da
promotre prolazak ove dvojice - Chert se mogao samo nadati da su i njega
smatrali djetetom. Zgrabio je Flinta za ruku. “Povuci se u sjene, dečko!”
Građanima Funderlinškog grada bilo je zabranjeno noću zalaziti na površinu
u Južnoj Međi, većinom zbog samog Cherta, pa mu nije bila samo raspisana
ucjena na glavu, već je sama činjenica što je Funderling dostajala da ga odvuku u
ćeliju u utvrdi. U svakom slučaju, ako ga stražari dohvate, loše mu se pisalo.
Što radim? Kako sam se dao nagovoriti na ovo? Opal bi mi oderala kozu
da zna. Na trenutak ga je spopao strah - što ako mu se žena vrati u hram dok
ga ne bude? Što će joj reći? Spalit će ga! Ali pretpostavljam, ako bih u tom
trenutku bio živ da me može spaliti, već bih imao sve grede na mjestu, pomislio
je natmureno. Možda je bolje ne prizivati nevolju. Flinte, kamo idemo?” opet
je upitao.
“Preko Mosta Tržničke ceste, skrećemo prema stražarskoj kuli, a onda
zastajemo kod petog fenjera.”
“A kako to znaš? Tko ti je rekao?”
 Dijete ga pogleda kao da ga je Chert upitao zašto puni pluća zrakom. “Nitko
mi nije rekao, oče. Vidio sam.”
Dok su se približavali mostu, Chert je nastojao skrivati lice od svih
prolaznika. Most Tržničke ceste bio je kratak, visok luk koji je premošćivao
kanal između dviju laguna vanjske utvrde. Tamo gdje je kanal presijecao blatno
polje kako bi se ulio u Sjevernu lagunu stvarao je mali estuanj, obično dom
mnogih ptica, ali u ovom razdoblju oskudice i s toliko gladnog naroda u dvorcu,
većina ptica odavno je bila izlovljena i pojedena. Baklja na mostu se ugasila;
malena površina vode, trave i pijeska ležala je tiho i gotovo nevidljivo sa svake
strane, čak i Funderlingovim oštrim očima, kao da su prolazili kroz ništavilo
između zvijezda.
Na drugoj strani mosta skrenuli su sa ceste na malen, gotovo nevidljiv
puteljak od grubih balvana uz rub vode. Nastavili su tom mračnom stazom sve
dok nisu stigli do mutnog svjetla fenjera od riblje kože obješenog na stup na rubu
kanala. Nastavivši dalje i mimoišavši još četiri svjetiljke, stigli su do uglavnom
praznog predjela Skimmerske lagune, ali posljednje svjetlo, peti fenjer,
obasjavalo je više od crne vode i obalnog puteljka: trošan siz načinjen od dasaka
i konopa protezao se iz jezerca na svjetlu fenjera prema mračnoj laguni i tamnom,
neravnom obrisu načičkanom nekolicinom manjih, crvenkastih svjetala, poput
logorske vatre koja se svela na žeravicu. Maleni valovi oplakivali su rub staze
blizu njihovih nogu.
“Što radimo ovdje?” šapne Chert. “Otkud znaš za ovo mjesto? Ne idem dalje
bez nekih odgovora, dečko.”
Flint ga pogleda, blijeda lica na sjaju riblje kože. Chert se odjednom
preplašio, ali ne samog dječaka, već onoga što bi ovaj mogao reći, promjena
koje bi to moglo donijeti. Ali Flint samo odmahne glavom.
“Ne mogu ti dati odgovore, oče - ne znam ih. Vidio sam ovo mjesto dok sam
spavao i znao da moram doći ovamo. Znam što moram učiniti. Morat ćeš mi
vjerovati.”
Chert se zapilji u maleno lice, tako poznato, a opet tako nedokučivo strano.
“Dobro, vjerujem ti. Ali ako naredim da idemo, idemo. Jasno?”
Dječak ne odgovori, već se okrene i zaputi ljuljuškavim sizom.
Teglenica na drugom kraju bila je niska, ali široka, palube načičkane
kabinama i dogradnjama - više je nalikovala na pod skladišta nego na pomorsko
plovilo. Svjetla su treperila na nekoliko sićušnih prozora, ali Flint se
nepokolebljivo zaputi prema krpici potpune tame na boku teglenice; u času kad
ga je Chert dostigao, dječak je već dvaput pokucao na vrata tamošnje kabine.
Vrata se malčice odškrinu. “Što želite?” upita tih glas.
 “Govoriti s vašim poglavicom.”
“A tko želi s njime govoriti?”
“Glasnik Kioy-a-pousa.”
Chert se zapilji u dječaka. Kioy-a-pous? Tko ili što je sad to? I što se, za ime
Zemljinih starješina, događalo?
Vrata se rastvore, prosuvši jantarnu svjetlost. Na njima stajaše mlada
Skimmerica čekajući da uđu. Chert nikad nije izbliza vidio nekoga iz njezina
plemena. Ozbiljno joj je lice izgledalo poput kakve drevne rezbarije, kakve je
viđao pod Funderlinškim gradom, što nije imalo smisla - zašto bi stari
Funderlinzi imali izrezbarene portrete Skimmera?
Djevojka ih povede dugim, mračnim prolazom. Chert je mogao osjetiti
neprestano pomicanje broda pod nogama, iznimno tjeskoban osjećaj za nekoga
tko je cijeli život proveo na kamenu. Odvela ih je u nisku, široku kabinu, gdje je
pola tuceta Skimmera sjedilo za stolom čija je visina odražavala nisko-viseći
strop: svi su Skimmeri sjedili na podu, visoko savijenih koljena. Kad su se
okrenuli prema pridošlicama, krupne, široko razmaknute oči muškaraca i njihova
glatka lica učinila su ih nalik na skup žaba u bari.
“Moj otac, Turley Dugoprsti”, djevojka reče Flintu i Chertu pokazujući
prema jednome muškarcu. “On je ovdje poglavica naših ljudi.”
“Što je ovo, kćeri?” Turley je izgledao uznemiren ovom neočekivanom
upadicom - gotovo postiđen, kao da su on i ostali uhvaćeni pri planiranju nečeg
opakog.
“Kaže da dolazi kao glasnik Kioy-a-pousa”, reče ona. “Ne pitaj me više, jer
ti ne znam reći. Donijet ću piće.” Slegnula je ramenima, a zatim izvela
mrzovoljan mali naklon muškarcima i napustila kabinu.
“Zašto se najavljuješ takvim imenom, mladiću?” reče Turley. “Mirišeš mi na
sjevernjačkog kralja - starog Ynnira Sivovjetra. Ne služimo ni njemu ni njegovu
umirućem gospodaru. Previše prekršenih obećanja leži između naših naroda. Mi
smo djeca Egye-Vara, Gospodara Mora, što je nas briga za Kioy-a-pous? Što nas
je briga za onoga kojega zovu Izopačeni?”
Flint je vrlo neobično reagirao na Skimmerove riječi: prvi put otkad su on i
Opal pronašli dijete u vreći pokraj Sjenovite brane, vidio je kako bijes prelazi
dječakovim licem. Bio je to samo kratkotrajan izraz, bljesak poput bijele mrlje
munje na tamnom nebu, ali u tom trenutku Chert se uistinu bojao djeteta koje je
doveo u svoj dom.
“To su stare ideje, poglavico”, reče Flint Skimmeru, kad ga je opet napustio
gnjev, ili barem postao nevidljiv. “Stati na stranu jednog Velikog protiv drugog -
to je strategija iz vremena kad je svijet bio mlad, a smrtnici u njemu nisu igrali
drugu ulogu osim one koju su im Veliki dopuštali. Stvari su se promijenile. Egye-
Var i ostali prognani su s razlogom, a vama i drugim nasljednicima ne bi se
svidjelo kad bi se vratili po svoje.”
“Kako to misliš?” upita skimmerski poglavica. “Što si nam došao reći?”
Nije važno ono što sam vam došao reći, već ono što moram zamoliti”, dječak
će s nepobjedivim mirom. “Odvedite me čuvaricama Ljuske.”
Vođa Skimmera se toliko zabezeknuo da je doslovce ustuknuo kao da ga je to
čudno dijete udarilo, a usta su mu se na trenutak beskorisno micala. Što... što to
govoriš?” zapitao je na kraju, ali to je zvučalo poput slabašnog pentanja.
“Govorim o dvjema sestrama, kao što već znate”, reče Flint. “Mnogo ovisi o
tome. Odvedite me k njima, poglavico, i ne trošite vrijeme.”
Turley Dugoprsti nemoćno pogleda ostale Skimmere, ali oni su izgledali još
zatečenije od njega, očiju izbuljenih u tjeskobnom čudu.
“Mi... ne možemo to učiniti”, naposljetku će njihov vođa. Otpor je nestao.
Njegovo nijekanje bilo je priznanje, ne odbijanje. “Nijedan muškarac s pličine
ne smije posjetiti sestre...”
Moraju ići, a moj Rafe nije tu”, reče poglavičina kćer. “Ako ih ti ne možeš
odvesti, oče, ja ću.”
Ako je Chert pomislio da će se Turley Dugoprsti razbjesniti na djevojku,
udariti je ili otjerati iz sobe, prevario se. Umjesto toga, zvučao je gotovo kao da
se ispričava. “Ali, kćeri, danas nije dan za pristup sestrama... nije dan
ispovijedanja, nismo prosuli sol...”
Glupost, oče. Zatresla je glavom kao da je bio dijete koje je napravilo nered.
“Slušaj! Ovo dijete govori o stvarima za koje nitko izvana ne zna, a kamoli
kopneno dijete. Govori o Ljuskil Kao da već nismo znali da je pred nama
vrijeme promjena.”
“Ali, Ena, mi ne...”
“Možeš me poslije kazniti ako želiš.” Ustala je. “Ali vodim ih u sušaru.”
Ovo je napokon otvorilo ustavu: ostali Skimmeri počeli su govoriti uglas,
prepirući se, sikćući, natječući se za Turleyjevu pozornost, upirući duge prste u
poglavičinu kćer, kao da je ušla u sobu naga. Graja je rasla sve dok Turley nije
pljeskanjem svojih duguljastih ruku zatražio tišinu, ali tada ih nije ušutkao njegov
glas.
Odvedite nas, onda”, reče Flint. “Nemamo vremena za gubljenje. Od Ivanja
nas dijeli manje od mjesec dana.”
Slijedite me, onda.” Ne obazirući se na zaprepaštene poglede i neskrivenu
smetenost Skimmera, djevojka skine šal s kvačice na zidu i omota ga oko ramena.
“Ali oprezno hodajte - dio puta je opasan.”
 ***
Na Chertovo iznenađenje, djevojka ih nije odvela dalje od plutajućeg mola
privezanog za krmu trošne teglenice. Mjesec je nestao negdje iza vanjskih zidina
dvorca, a noć je bila tako mračna da su se, izuzev mutnog svjetlucanja zvijezda
kada bi vjetar rastjerao oblake, mogli nalaziti u jednom od najdubljih tunela
Tajni.
Ena pokaže na čamac koji se ljuljuškao pokraj mola. “Ukrcajte se.”
Chert je smatrao kako nema ničeg strasnijeg od ulaska u čamac, gdje je nad
njim samo zrak, a pod njim samo voda. Brzo je otkrio da se prevario.
“Sad metnite ovo”, reče im Ena, dodavši Chertu i Flintu po jedan rubac.
“Vežite ih preko očiju.”
“Da vežemo oči??” Chert se gotovo zagrcnuo. “Zar ste poludjeli?”
“Ako to ne učinite, neću vas odvesti. Put do sušare nije za kopnene, čak i one
koji tvrde da služe Kioy-a-pousa.”
“Molim te, oče”, reče Flint. “Sve će biti dobro.”
O, dakako, pomisli Chert. Zašto ne? Kad padnemo u vodu, dječak možda
začara morske pse, kao kakav sveti prorok. S velikim oklijevanjem vezao je
krutu, slanu krpu preko očiju; trenutak poslije osjetio je kako se čamac
pokreće. Što se uistinu dogodilo ovom djetetu iza Sjenovite brane - i kada je
otišao Blistavom čovjeku?
Blistavi čovjek. Chert nije mogao ne sjetiti se kako je dječak ležao kraj
stopala divovskog kipa. Poput ostatka svojeg naroda, Cherta su učili da je
Blistavi čovjek prikaz njihova stvoritelja, Gospodara Vrućeg Vlažnog Kamena.
Za vrijeme Tajni njemu i ostalima koji su ulazili u odraslo doba čak su natuknuli
da je golemi kristalni kip nekako živ - da moć njihova boga živi u njemu. Stoga,
zašto se dječak otisnuo na svoju ruku da ga pronađe? I što je učinio s onim
čudnim zrcalom - onim zbog kojega je Chert kasnije riskirao smaknuće kako bi ga
predao strahotnoj Qarskoj ženi? I jednako važno, što je, za ime Zemljinih
starješina, dječak smjerao sad? Flint je ispitao prastarog brata Sumpora sve dok
starca nije spopao bijes, a sad je zahtijevao — i dobio dopuštenje! - pristup
nekom blagu tajnovitih Skimmera. Sestre, Ljuske - Chert nije imao pojma što bi
išta od toga moglo značiti, ali je bio siguran da nema više vlasti nad događajima
od čovjeka zaglavljenog na vrhu odrona: mogao se samo držati i moliti...
Te misli i još stotinu drugih prelijetale su mu glavom dok su vesla škripala, a
valovi nježno zapljuskivali bok broda. U jednom trenutku prošli su kroz dugački
tunel, o čije se stijene odbijala jeka. Kad je jeka opet utihnula, voda, koja je bila
mirna kakvu ste i očekivali u laguni, unutar dvorskih zidina, počela je odjednom
zibati čamac tako snažno, da je Chert stao panično skidati svoj povez.
“Nemojte!” reče Ena. Zvučala je zadihano, kao da se jako napreže. “Zadržite
povez na sebi, inače ću nas okrenuti.”
“Što se događa?”
“Ne tiče vas se, Funderlinže. Samo sjednite.”
Chert osjeti kako je Flint pružio ruku i stisnuo mu mišicu, pa je preko volje
zadržao krpu na očima. Što se događalo? Jesu li bili na otvorenom moru? Ali
kako su uspjeli izaći iz luke i prijeći lučki lanac? Što je s qarskom opsadom? To
nije imalo nikakva smisla.
Naposljetku, nakon naizgled sat i više vremena na vodi, tijekom čije ih je
druge polovice valjalo i bacakalo na vrlo mučan način, Chert osjeti da je pramac
čamca bubnuo o nešto čvrsto. Djevojka iskoči van i pomogne im obojici izići na
mol, a odatle na suho kopno.
“Zadržite poveze na očima”, reče im ona. “Reći ću vam kad ih možete
skinuti.”
Napokon Chert začu kako se otvaraju neka vrata, a njega i Flinta uvedoše
kroz njih, usmjeravane Eninim pažljivim, hrapavim rukama. Pluća i nosnice
smjesta mu je ispunio oštar, slan dim.
“Sad možete odvezati oči”, ona će.
Kad je prestao kašljati, Chert je to i učinio. Stajali su u nečemu što je
nalikovalo na nekakav nadzemljaški štagalj. Velika vatra buktjela je u kamenoj
jami u središtu sobe, plamenovima dvaput višima od Cherta, obojivši sve mrkom
crvenonarančastom bojom. Sa svake strane vatre protezali su se dugi štapovi od
jednog kraja visoke, pravokutne prostorije do drugog, poduprti na svakih
nekoliko koraka debljim, grubo tesanim drvenim stupovima. Sa štapova je
visjelo na stotine razrezanih ribljih strvina.
“Tako mi Starješina, ovo je uistinu sušara”, promrmlja Chert, a onda opet
zakašlje od dima. Oči su ga već bolno peckale.
“O, tko je to, tko je to?” Glas, premda tih, kao da mu je govorio ravno u uho.
Poskočio je i okrenuo se, ali vidio je samo Enu i šutljivog Flinta koliko je znao,
mogla je to izgovoriti raspolućena strvina ribe. “Jao, jao, izgleda da smo
preplašili taticu Papalinu.” Nevidljivi glas se nasmijao promuklim meketom.
“Dođite k nama, dragani. Nemate se čega bojati u sušari - ukoliko niste riba.
Nije li tako, Meve?”
Chert je oklijevao, ali Flint je već išao prema vatri. Dok je zaobilazio
ognjišnu jamu, Chert ugleda dvije male prilike kako sjede na klupi blizu
plamenova. Jedna od njih, stara Skimmerica, ustane kad se Flint približio. Bila je
sićušna, jedva viša od samog Cherta, a premda je sav ribarski narod imao nešto
žablje u svojem obličju, ovaj prastari stvor bio je poput jedne od onih zakopanih
žaba ili glavoča, kakve su Funderlinzi kadikad pronalazili u temeljima građevina
koje su iskapali - sasušena, naizgled beživotna stvorenja koja bi se unatoč tome
oporavila kad bi ih uronili u vodu, kao da su stoljećima spavala u glini.
“Dobra večer”, reče stara Skimmerica. “Ja sam Gulda, a ovo je moja draga
sestra Meve.” Gulda pokaže na drugu priliku, još manju od nje, skutrenu u gruboj
halji nisko navučene kukuljice, kao da je i uz vatru Meve bilo neugodno hladno.
“Ne govori toliko kao nekoć, ali svaka joj je mudra - nije li tako, ljubavi?”
“Mudra”, zakriješti druga žena ne odižući pogled.
“A pozdrav i tebi, Turleyjeva kćeri”, Gulda će Eni. “Možeš pričekati sa
svojim morskim ponijem. Veliki ti noćas nemaju što reći, premda će nedvojbeno
imati drugom prilikom.”
“Drugom prilikom”, ponovi Meve suhim šaptom, koji je davao naslutiti da je
već uistinu dugo vremena boravila u zadimljenoj sušari.
Ena je izgledala razočarano, ali nije se prepirala. Izvela je naklon sestrama i
uputila se prema vratima.
“Vi ste čuvarice Ljuske”, natukne Flint kad je djevojka otišla.
“A zašto ne bismo bile?” Guldino ogrubjelo, buljooko lice činilo se gotovo
veselim, iako joj se u glasu čuo tračak razdraženosti. “Znanje nam je predala
naša majka, da, a njojzi njezina, protežući se unatrag otkad su brodovi ovdje prvi
put pristali - tko bi je drugi čuvao, laštio i znao njezine tajne?”
“A bog vam se obraća kroz Ljusku”, reče Flint, kao da je rečenica imala
potpunog smisla. Guldi sigurno jest, jer je oštro kimnula.
“Kad to smatra potrebnim.”
“Kad smatra”, doda Meve, blago kimajući, kao da bi previše silovit pokret -
čak i kašljanje, koje je i samog Cherta opet spopalo - moglo nešto iščašiti.
Koliko su stara bila ova stvorenja?
“Bog vam se odnedavno mnogo obraćao”, reče Flint.
Prvi put, Gulda je oklijevala. “Da... i ne...”
“Ne”, reče Meve. “Da.”
“Obraća nam se.” Gulda odmahne glavom. “Ali ponekad se čini kao da su ga
snovi promijenili. Ranije se nije činio tako gnjevnim kao sad. Kao da mu je nešto
ušlo u san i zadalo bol.”
“San i bol”, doda Meve.
“Možda se sjeća kako je napustio svijet”, reče Flint, a svaka ga je riječ
odvodila dalje od Cherta, koji se osjećao kao da u zemlji nema više ništa čvrsto
na čemu bi stajao. “Možda se napokon sjeća.”
“Da, može biti”, odvrati Gulda. “Ali svejedno izgleda izmijenjeno.”
 “A što vam Gospodar Zelenih Dubina govori?”
Gulda je neko vrijeme škiljila u njega prije nego što je odgovorila. “Da se
bliži dan povratka bogova. Naš gospodar želi da poduzmemo sve što možemo,
kako bismo mu pomogli da nam se vrati.”
Flint kimne. “Da pomognete Egye-Varu da se vrati. Ali rekli ste da izgleda
drugačije kad vam se obraća ovih dana.”
Gulda kimne. “Nekako bliže. A prije nikad nije bio tako gnjevan, čak ni u
danima naših pradrugih. Vatren, ne hladan. Nestrpljiv, vatren, pohlepan, poput
žednog čovjeka.”
“Žeđ”, reče Meve, a onda se polako osovi na noge. Zaljuljala se kad je
ustala, sićušan, krhak zavežljaj, poput osušenog ptičjeg gnijezda, sve samo blato i
pruće. Gulda joj krene pomoći, ali Meve otjera sestru sitnom, drhtavom rukom.
Kad se okrenula prema njima, Chert opazi da su joj oči bijele od mrene - bila je
gotovo sigurno slijepa.
“Snovi... promijenjeni...” hrapavo je protisnula, uprijevši ruku u Cherta kao
da joj je nešto ukrao. “Vatren. Vatren san! Hladno vrijeme. Gnjev!”
Ustuknuo je, ali Flint koraknu naprijed i obuhvati njezine koščate prste
svojima. Sićušna se starica tresla cijelim tijelom kao da ju je spopala vrućica.
Njezina sestra pohita da je smiri. “O, no, mila moja, draga moja, no”, rekla
je, ljubeći rijetke bijele dlake na sestrinoj glavi. “Ne boj se. Gulda je s tobom.
Ovdje sam.”
“Strah”, Meve će muklim šaptom. “Ovdje.”
“Što je ovdje, draga? Što?”
Staričica je govorila tako tiho da ju je Chert jedva čuo.
“Gnjev...”
***
E na, kćer Dugoprstog, vratila ih je do petog fenjera na puteljkuestuarija i
dopustila im da opet skinu poveze. Chert je bio sretan što mu se vratio vid, ali
još sretniji što je pobjegao iz slanog, zadimljenogzraka sušare.
“Dakle, jeste li pronašli što ste tražili, maleni čovječe?” upita
djevojkaFlinta.
“Ne znam”, odvrati on. “Dodirujem nepoznate stvari u tami, poku-šavajući im
dokučiti oblike.”
“Čudan si ti, zar ne, dječače?” Mlada Skimmerica se okrene premaChertu.
“Sad se sjećam tko ste vi - Chert Modri Kvare.”
Chert, koji je već mislio da je duga noć čudnih iznenađenja završila,samo se
zapilji u nju. “Otkuda me poznajete?”
 “Nije važno. Bolje je ne reći. Ali prijatelj ste Ulosijca, Chavena, zarne?”
Iako im je pomogla na neki način - a kako Chert nije imao pojmašto je Flint
radio, nije ni to mogao pouzdano ustvrditi - nije bio tolikabudala da gotovo
potpunoj neznanki kaže išta o odbjeglome liječniku.“Nekoć sam ga posjećivao.
To svi znaju. Zašto?”
“Imam poruku za njega. Pomogli smo mu i obećao nam je plaću.Posvetili smo
mu dane rada, a kako nam nije platio što nam duguje, mojotac je ispao budala
pred ostalima. Ako ga vidite, recite mu to - Skimmerižele svoju plaću.”
*
Dok su Chert i Flint prolazili Chavenovom kućom prema skrivenim vratima i
tunelu za Funderlinški grad, začuli su zvukove - korake i nešto što je zvučalo
poput dalekih, sablasnih glasova. Chertov praznovjerni strah ubrzo je ustupio
mjesto izravnijem užasu kad je jasnije začuo glasove i shvatio da se neki od
stražara Hendona Tollyja nalaze u kući i traže ih.
Sigurno su motrili kuću, pomislio je svladavajući paniku. Ali držali smo se
sjena - možda nisu sigurni da smo ušli. Zemljini starješine, dajte da je tako!
Chert je poznavao ovo mjesto bolje od ikojeg stražara, barem niže razine, te
su uspjeli umaknuti kroz vrata u dnu kuće, prije nego što su ih progonitelji
dohvatili. Jednom vani, Chert je zaglavio vrata krhotinama kamenja i nadao se da
će stražari, otkriju li vrata iza tapiserije na drugoj strani, pomisliti kako su
odavno zapečaćena. Ali to je značilo da su Chavenovu zvjezdarnicu brižno
motrili. Mjesto više nije bilo sigurno.
Ponestaje nam izlaza iz Funderlinškog grada, pomislio je dok je slijedio
dječaka prema hramu. Ili makar načina da vidimo nebo. Uskoro ćemo biti
poput onih zečeva koje su lovci stjerali u vlastite rupe. Najgori strahovi
Olujnog Kamena za naš narod napokon se ostvaruju.
 22.
Skrpani čovjek
“Besani su još jedno qarsko pleme, za koje neki tvrde da su
srodnici Hladnih vilenjaka. Sve što se o njima pouzdano zna jest
da su u razdoblju Teomahije ili netom nakon toga napustili druge
Qare i zasnovali sebi dom zvan Grad Sna.”
(iz “Traktata o Vilinskome narodu Eiona i Xanda”)
Brojne rječice koje je Barrick vidio ili čak pregazio spuštajući se s visova
oko Ukletog brijega, sad su se počele spajati; pruge mutnog srebra vijugale su
kroz sivozelene vrištine u vječnom sumraku, jedna se ulijevala u slijedeću, a
zatim u slijedeću, sve dok ne bi nabujale u jedinstven vodopad, preširok da ga se
prijeđe, čija mu je grmljavina stalno odjekivala u ušima.
“To je sigurno rijeka Izmak.” Barrick zastane da na trenutak otpočine na
visokom, stjenovitom dijelu obale dok se voda pjenila pokraj njega. Oblak magle
vlažio mu je odjeću, ali ovaj put mu nije smetalo što je mokar. “Je li ovakva sve
do Sna?”
“Ne baš”, reče Skurn lepršajući lijevo-desno, ne želeći sletjeti na mokro
kamenje. “U podnožju bregova biva nešto smirenija, kao i kudikamo šira - vidjet
ćete. Al’ vodi sve do onog opakog mjesta, da. Promijen’ste sad mišljenje?”
upitao je u nadi.
Barrick odmahne glavom. “Ne, ptico. Moram tamo.” Cijeli pothvat bio je
sulud, dakako, i gotovo sigurno osuđen na propast, ali čudna, nepoznata vrsta
vrenja u njegovoj krvi vodila ga je dalje. Osjećao se neobjašnjivo sigurnim da će
pronaći rješenja svojih problema kad mu zatrebaju.
Izgleda li ovako kad se osjećaš dobro, zapitao se, i ne brineš se ni za što
osim za sebe, a ni to previše?
Za dio toga bilo je zaslužno zdravo tijelo: njegova ruka, koja se većinu života
činila kao da nije dio njega, osim boli koju je izazivala, više ga nije mučila.
Štoviše, doimala se snažnom poput druge ruke, iako je pomoću nekih malih
pokusa uvidio da nije bilo tako. Mišići bijahu zakržljali od duge neuporabe te
nije mogao stisnuti štap jednako čvrsto kao zdravom rukom; ipak, preobrazba je
bila nevjerojatna.
“Promijenjen sam”, rekao je sumračnom nebu. “Spašen sam.”
“Oprostite?” Skurn, koji je istraživao naprijed, sleti na Barrickovo rame.
Zaudarao je gore no inače, ako je takvo što bilo moguće.
 “Ništa. Što si jeo?”
“Ribu. Pronađosmo je na stijenama dolje. Iskočila je, da, promašivši vodu
pri silasku. Danima mekša na zraku. Vrlo kljunoslasno.”
“Udalji se od mene. Smrdiš.”
“Nijeste ni vi različak”, ptica će povrijeđenim tonom dok je uzlijetala.
*
Vrištine bijahu pokrivene zelenim, ali samotnim livadama, pusto područje
koje je pokazivalo sve znakove da je nekad bilo naseljeno, ali kime, Barrick nije
mogao nagađati: kamene ruševine obrasle travom i trajem bile su razasute po
usamljenim poljima, kolibe gotovo svih veličina, od kamenih dogradnji
izgrađenih uz obronke bregova, od kojih neke izgledahu dovoljno velike da
smjeste legendarnog Brambinaga i cijelu njegovu obitelj, do delikatnih
minijaturnih seoceta čije su najviše zgrade jedva sezale Barricku do pojasa,
sazdane od kore drveća, trave i rijekom zaglađenog kamenja. Da već nije susreo
Rogate vilenice, pomislio bi da su ova zdanja, poput kuće za lutke njegove
sestre, izgrađena samo da zabave djecu. Ali zašto je mali narod napustio
civilizirano življenje kako bi odselio u opasnu Svilenu šumu i živio poput
divljaka tek nedaleko odatle? Što ih je otjeralo s tog zelenog mjesta, zajedno sa
svima ostalima koji su tu živjeli, ostavivši za sobom samo ove tihe, tužne
ruševine?
*
Koliko je daleko?” opet je upitao Skurna. Bio mu je to treći dan na livadi, a
novi osjećaj samopouzdanja počinjao je kopnjeti u neumoljivoj jednoličnosti
praćenja rijeke niz vrištine i na ove puste livade. Vjetar je ondje puhao gotovo
bez prestanka, zbog čega se Barricku činilo da klipše uzbrdo i na najravnijem tlu,
a njegova pohabana odjeća nije ga baš uspijevala zagrijati.
“Do Grada Noćnog čovjeka? Do tog opakog mjesta?” Skurn strese sjajnom
glavom od umornog negodovanja. “Strahovito daleko, i dalje. Dane i dane hoda.”
Barrick se namršti. Što je slijepi kralj rekao u snu koji su mu Spavači
darovali? “Požuri, dijete. Hrlimo prema tami.” Vremena je bivalo sve manje, to
je bilo jasno... ali kakve se to tame bojao vilinski kralj?
Nije sve u vezi s riječnim livadama bilo sumorno. Za razliku od zamršene
šume, ovi krajevi barem bijahu izloženi sivom nebu sjenovitih zemalja, te ga je
prvi put nakon dugo vremena Barrick mogao promatrati tijekom dana. Ostajalo je
u vječnom sumraku, ali nije bilo tako nepromjenjivo kao što je mislio: oblaci su
se premještali kako je vjetar jačao i jenjavao, a samo nebo tamnjelo i
rasvjetljavalo se od biserne, blijede magličaste boje do jake, pomodrjele boje
oluje. Jata ptica nadlijetala su nad njim, predaleko da ih jasno vidi, ali očito
jednako prirodna poput onih kojih se sjećao iz zdravijih podneblja. A rijeka,
iako ovdje sporija negoli u visovima za njim, još je bila dovoljno živahna da je
Barrick gotovo prvi put od prelaska Sjenovite brane mogao vidjeti sebe kako
odmiče, kako napreduje.
Ponekad se činilo kao da se vratio u Sunčane zemlje. Unatoč nedostatku
potpune tame ili blistavog svjetla, obje obale Izmaka bile su pune života. Na
niskim točkama rijeka se širila na livade, stvarajući močvare pune blijedog,
lelujavog šaša nalik na tanke kosti; na drugim mjestima žalosne vrbe objesile su
granje u vodu poput žena koje peru kosu. Nadute crne žabe pune reskih, upitnih
zvukova utihnule bi kad je prolazio, a zatim nastavile s kreštanjem kad bi se
udaljio. Povremeno bi nešto veće zašuškalo nevidljivo u šašu, a jednom je
opazio krupnog jelena kako podiže glavu s mjesta gdje je pio na rubu rijeke,
taman, ali s veličanstvenom krunom srebrnkastih rogova, a zbog njegove šutnje i
mirna pogleda, Barricku je bilo teško povjerovati da se radi o običnoj životinji,
tako impresivnoj da mu, unatoč gotovo stalnoj gladi, nije ni palo na pamet, dok
životinja odavno nije nestala, kako ju je mogao pokušati ubiti.
Bilo je života i u samoj rijeci, od malih jata svjetlucave ribe koja
ispunjavahu mrtve rukave, do većih bića koja nije mogao posve razaznati,
vidljiva tek kao bodljikava leđa koja bi probila površinu ili kao duguljaste sjene
koje su klizile kroz vodu.
Ipak, sav taj život nije mu baš koristio kad je trebalo napuniti želudac. Otkrio
je, nakon hladnog, mokrog sata ili dva gacanja po rijeci, da je svjetlucava riba
bila prebrza da bije ulovio, a najbliže što je došao ijednoj od ptica koje su lovile
u močvari, bilo je otkriće mjestimičnih gnijezda s malim, neobično obojanim
jajima. Jaja i jestivo korijenje i šaš koji je Skurn predložio bili su Barrickova
jedina hrana.
Iako je sad imao vatru, nošenu u nizu svijeća od šaša (trik koji je naučio od
oca za vrijeme njihovih ljeta na M’Helanovoj hridi, šuplje trstike punjene
dlačicama rogoza osušenih na toplini njegova tijela), sposobnost kuhanja hrane
nije mnogo značila kad nije imao što skuhati. Nakon, činilo se, otprilike tjedan
dana praćenja rijeke kroz naizgled beskrajne travnjake, čak je i Barrickova
izliječena ruka počela izgledati neosobito. Bilo je teško radovati se zbog toga što
je mogao slobodno micati rukom kad ga je želudac stalno bolio od gladi i,
premda su se prsti koji su nekoć bili zgrčeni poput ptičje kandže sada čudesno
pomicali, još su bili crveni i oguljeni od neprestanog ledenog vjetra.
Kad se drveće koje je raslo pokraj rijeke počelo širiti i po okolnoj zemlji,
isprva u malim gustišima, a zatim u većim šumarcima breza i bukvi protkanih
skupinama zimzeleni i drugog drveća koje nije prepoznao, Barricku je u početku
odlanulo. Pod lisnatim baldahinom činilo se malko toplije, a svakako je suzbijao
najjače udare vjetra. Ali zbog toga mu je također bilo teže probijati se naprijed,
ostajući uz rijeku, te mu je usto vratilo i neugodna sjećanja na svilence. Jesu li
blijedi, ogavno vlažnooki stvorovi živjeli i u ovoj novoj šumi? Ili se možda tu
udomaćilo nešto još gore - zmije ili vukovi, ili bića koja nijedan smrtnik nije
preživio da ih imenuje?
Skurn je bio od još manje pomoći nego inače. Kako je šuma postajala gušća,
često ga je odvlačila mogućnost novih i zanimljivih obroka i premda se nekima
od njih okoristio i Barrick, posebno većim obiljem ptičjih gnijezda, drugi - poput
nekakvih pjegavih sivih puževa balavaca koje je gavran proglasio “slatkastima i
mekano srkavima” - nisu mu bili ni od kakve koristi. Bio je dovoljno gladan da
kuša zalogaj drhtave životinjice, ali ništa na svijetu ne bi ga potaknulo da uzme
drugi.
Tako se zgodilo da je nakon više dana hoda kroz pusti kraj prema Snu,
mokar, umoran, nesretan i vrlo gladan, Barrick Eddon susreo skrpanog čovjeka.
***
Kiša je teško pljuštala po lišću iznad njegove glave, dovoljno bučna da se
čuje čak i ponad šuma rijeke. Barrick je upravo raspirio vatru, dovoljno da sama
nastavi gorjeti, kadli je začuo zvuk i ugledao uspravnu sjenu kako se nedaleko
odatle kreće kroz šaš blizu riječne obale. Uljez se nije pretjerano potrudio sakriti
- zapravo, stvarao je popriličnu količinu buke - ali dlačice su se naježile na
Barrickovu potiljku te se podigao u čučanj, izvukavši slomljeno koplje iz pojasa.
Ostao je u tom položaju, nijem i napet, dok je stvor teturao bliže. Činio se
nesvjesnim Barrickove nazočnosti - ako ga, podsjetio se, nije pokušavao
zavarati. Zadržao je dah i nije se micao dok je ovaj izašao iz šaša i okrenuo
svoju grotesknu glavu prema njemu. Na trenutak se činilo da su mu se najgori
strahovi utjelovili - stvor je bio neka vrsta čudovišta, zbrkana zbirka čudnih boja
i lelujavih listova paprati.
Barrick se već uspentrao na noge, dvoumeći se bi li napao ili pobjegao, kad
je shvatio da je ono što je smatrao njegovom glavom bila tek kukuljica plašta
navučena zbog kiše. Listovi paprati bili su njegova pohabana odjeća,
iznenađujuće žarkih i svijetlih boja, tako da je čudnovata prilika više nalikovala
nečemu iz vjerske procesije nego šumskome divljaku.
Skurn mu se spusti na rame, gadno prepavši Barricka. “Nije pravo”, ptica će
tihim, nervoznim, hrapavim šaptom. “Dosad ne vidjesmo ništa takovo. Ne idite
bliže. Ne sviđa nam se.”
 Stvor je opazio njihovu vatru i pohitao prema njima, mašući rukama, vičući
besmislene riječi promuklim glasom: “Gawai hu-ao! Gawai!”
Barrick odskoči natrag za korak, zamahnuvši vrhom koplja. “Stoj!” vikne.
“Skurne, obrati mu se na vilinskom! Reci mu da se ne približava!”
Figura u dronjcima se zaustavi i zabaci kukuljicu, otkrivši blijedo, blatom
umrljano lice koje je, Barrick se nije mogao oteti dojmu, izgledalo prilično
obično, da ne spominjemo kako je bilo ljudsko poput njegova. “Što... što ste
rekli?” upita pridošlica. “Je li to jezik Sunčanih?”
Barricku je trebao trenutak da se prisjeti kako je čeljad iz Sjenovite zemlje
tako nazivala drugu stranu Sjenovite brane. “Da”, rekao je, ali je zadržao oružje
upereno u pridošlicu. “Da - odatle sam. Govoriš mojim jezikom?”
“Da! Sjećam ga se!” Neznanac načini još nekoliko nesigurnih koraka prema
njemu. “O, Crnoga mi ognjišta, imate vatru - blagoslovljeni bili, gospodine!”
Barrick prijeteći zamahne vrškom koplja. “Stani. Što hoćeš? I tko si?”
Proučavao je neobičnu priliku. “Ne izgledaš kao vilenjak. Izgledaš kao čovjek.”
Ovo je iznenadilo stranca, koji je nabrao lice u komičan škiljeći izraz dok je
razmišljao. Svakako nije imao ništa od pretjerane koščatosti Qara. Lice mu je
bilo mršavo poput slamke i prljavo, s blatom u svakoj bori, a kosa mu je bila
mokra šikara načičkana grančicama i lišćem. Ipak, iako mu je nedostajalo više od
uobičajenog broja zuba, nije izgledao mnogo stariji od samoga princa.
“Čovjek? Čovjek?” Momak polako kimne, zalelujavši svojim raznobojnim
dronjcima. “To je riječ. Da, to je riječ.”
“Odakle si?” Barrick se ogleda naokolo u slučaju da musavi stvor ima kakve
saveznike spremne da odnekud iskoče i orobe ga, ali u blizini nije bilo nikoga.
“Iz... da, iz Sunčanih zemalja”, napokon će stranac - polako otežući, kao da se
sjetio rješenja gotovo nemoguće zagonetke. “Ali ne sjećam ih se dobro”, dodao
je žalosno. “Bilo je to tako davno.”
“Kako se zoveš?”
Skrpani čovjek izvije usne u bolećiv osmijeh. “Gospodar me zove Pick.”
Barrick ustukne i dopusti mu da pristupi vatri. Pick pobrza pokraj njega i
čučne, prinijevši ruke niskim plamičcima, dok su mu cijelo tijelo potresali
drhtaji.
“Što hoćeš?” napokon upita Barrick. “Izgubio si se? Ili si me htio pokušati
orobiti?”
Čovjek zvan Pick se zguri kao da su ga ošamarili. “Ne! Molim vas, nemojte
me ozlijediti, preklinjem vas. Tako dugo tragam za nekim tko mi može pomoći. U
pitanju je moj gospodar, moj jadni gospodar!”
Svaki živac i mišić nagovarali su Barricka da se udalji od ovog luđaka u
ritama - Skurn je već odletio u zrak, kao da bi čovjekovo ludilo moglo biti
zarazno. “O čemu to govoriš?”
“Jedan od blemija ispao je iz čamca. Pokušao sam mu pomoći, ali i ja sam
ispao. Zamalo sam se utopio! Pokušavam satima pronaći pomoć. Ali moj jadni,
bolesni gospodar...!”
“Blemija...?”
“Samo dođite.” Iako se s njega još cijedila voda, skrpani čovjek sada
poskoči od vatre i udari u trk prema rijeci, osvrćući se svakih nekoliko koraka,
poput gorljivog psa, da vidi slijedi li ga Barrick. “Dođite pa ćete vidjeti!”
Skurn je lebdio iznad Barrickove glave dajući crna proročanstva dok je letio
prema širokoj obali lelujavog šaša i putu koji je Pick već utabao kroz korov i
blato. “Dosta je, ptico”, napokon će Barrick. “Uradi nešto korisno. Odleti
naprijed i provjeri čeka li me onaj momak s kakvom toljagom ili nečim.”
Gavran se pojavi nekoliko trenutaka kasnije. “Stoji gledajući u vodu i nešto
kao čeka. Ondje je čamac, al’ nam se ne sviđa - nešto je opako sumnjivo u vezi s
njim.”
Kad je Barrick dostigao Pička, vidio je da mali čovjek, kao što je Skurn
rekao, stoji na komadu izgažene trstike zureći u točku gdje se rijeka širila u miran
rukavac. Usred njega, dokle se moglo dobaciti kamenom od obale, u crnom je
čamcu u jako sporim krugovima veslala čudna, zgrbljena prilika.
Barricku je trebao trenutak da odredi veličinu i udaljenost. “Veslač je
krupan, krupan čovjek. To je tvoj gospodar?”
Pick ga pogleda kao da je Barrick izustio nešto krajnje suludo. “To je drugi
blemij. Ima samo jedno veslo.”
“Ipak, mogao bi se dogurati do obale”, predloži Barrick, pitajući se kakve je
to priglupe veslače unajmio Pickov gospodar. “Reci mu to.”
“On je...” Skrpani čovjek mahne rukom pokraj glave. “Ne čuje”, reče
naposljetku.
“O, tako mi...” Barrick pogleda zgurenu priliku i dugačak, kružeći, crni
čamac. “Onda samo otplivaj i pokaži mu.”
Pick je čupao vitice riječnog korova iz kose. “Ne znam plivati. Zamalo sam
se utopio kad sam upao, ali pronašao sam mjesto gdje je dno plitko, hvala
Međutnicima.”
Barrick ga pogleda, a onda se opet okrene prema rijeci. “Ima li čega u vodi
za što bih trebao znati? Ičega velikih zuba, na primjer?”
“Izvukao sam se”, reče Pick. “Ali sam se prije toga dugo praćakao.”
Barrick opsuje ispod glasa i zagazi u vodu. Na pola puta blatno dno propalo
mu je pod nogama, te je morao zaplivati. Kad se približio sporome čamcu,
očekivao je da će se veslač okrenuti prema njemu, ali je čovjek umjesto toga
ostao u svojem čudnom, zgurenom položaju, poput nekoga kome se zavrtjelo u
glavi, ali u međuvremenu njegova su se široka leđa savijala, a mišićava ruka
opetovano je grabila veslom u njegovoj ušici.
Veslač ga je napokon primijetio, tek kad su se Barrickovi prsti sklopili oko
drvenog ruba čamca, a on se počeo penjati u nj. Imao je samo trenutak da
primijeti kako su i čamac i veslač bili još veći nego što je procijenio s obale i da
je dugačka, blijeda prilika ležala pod malim šatorom na palubi, a tada se golemi
veslač okrenuo da ga pogleda, još uvijek ne dižući glavu.
Bilo je to stoga što nije imao glavu, shvatio je Barrick - samo dva široka,
vlažna oka na grudima. S krikom, Barrick skoči natrag u vodu, zamalo udarivši
glavom o drugo veslo koje je ondje plutalo. Zaronio je ispod površine, a potom
opet izronio. U iznenadnoj panici progutao je popriličnu količinu zelene vode.
“Bogovi na nebu, kakav je to demon?” zagrcnuo se.
“Nije demon!” dovikne Pick s trstikom obrasle obale. “Samo blemij! Neće
vam nauditi!”
Da se nalazio na kopnu, Barricku bi trebalo mnogo više vremena da skupi
hrabrost i opet se približi čamcu, ali nije mogao zauvijek plivati. Stvor se
okrenuo prema njemu kad je opet uspuzao u čamac, ali inače nije reagirao.
Njegove široke ruke nastavile su grabiti veslom, ravnomjerno poput lopatica
mlinskog kola, a čamac je nastavio kružiti mrtvim rukavcem u širokim, lijenim
petljama.
Kad su prišli dovoljno blizu drugom veslu, Barrick ga pograbi iz vode i
ponudi blemiju, nastojeći ne buljiti odveć izravno u tupe, netremične oči na
njegovim grudima, ni u prazan prostor između njegovih ramena gdje su trebali
stajati vrat i glava. Stvor ga kanda nije vidio, ali kad je Barrick namjestio veslo
u ušicu, blemij ga je bez oklijevanja dohvatio i počeo rukovati obama veslima.
Čamac zaplovi prema nizvodnoj struji.
“Kako da ga usmjerim prema kopnu?” povikao je. “Ima li ova prokletinja
uši?”
“Metnite ruku na nj i recite: ‘S’yar’\” dovikne Pick. “Glasno, da vas osjeti!”
Barrick spusti ruku na blemijevo rame, koje je bilo preveliko ali inače
prirodno na dodir, te izreče riječ. Čudovište je uprlo jednim veslom sve dok se
mali čamac nije okrenuo prema obali, a onda se opet prihvatio obaju vesala. Za
nekoliko trenutaka tanka crna kobilica čamca nasukala se na blatnu šumu trstike, a
Barrick je iskočio van. Kad čamac više nije mogao dalje, blemij je jednostavno
prestao veslati, uprijevši oči na grudima u Barricka i Pička, bez više znatiželje
od krave u polju.
 Skrpani čovjek uspentra se u čamac i razgrne šator, te potom klekne pokraj
nepomične prilike. Njegovo uzbuđenje se za nekoliko trenutaka pretvorilo u tihi
plač. “Gore mu je! Neće živ stići u San!”
Barrick je nastojao ne izgledati zapanjeno. “Tvoj gospodar je... iz grada
San?”
“Qu’arus je znamenit čovjek”, Pick će kao da je Barrick izrazio suprotno.
“Svi Besani će ga oplakivati.”
“Kyow-roos.” Barrick iskuša riječ na vlastitom jeziku. “A on je jedan od
njih? Jedan od Besanih?”
Pick otare oči, ali uzalud: suze su nastavile teći. “Da - spasio me! Bio bih
mrtav da nije njegove dobrote. I skoro me nikad nije tukao...” Bacio se na grudi
nijeme prilike, dok mu se cijelo tijelo potresalo, a Barrick se popne natrag u
čamac, oprezno zaobišavši nijemog blemija kako bi bolje pogledao Pickova
gospodara.
Iako je to napola očekivao, svejedno ga je zaprepastilo vidjeti svilenkastu
sivu kožu i ispijene crte lica, tako slične ubojitom mezimcu čarobnjaku poluboga
Jikuyina, Ueni’ssohu. Pickova gospodara zahvatila je neka varava groznica, ali
bio je preslab da se previše miče. Njegove otvorene oči, koje su se prevrtale s
jedne na drugu stranu, ne zadržavajući se ni na čemu, imale su istu čudnu nijansu
kao Ueni’ssohove - modrozelene poput xandskog nefrita, bez tračka bijeloga.
Suočen s tim čudovišnim podsjetnikom na Veleponor, Barrick se jedva obuzdao
da ne zarije svoju oštricu u srce stvorenja, ali pohabani sluga očito je bio
drugačijeg mišljenja: kad je Pick podigao pogled prema Barricku, oči su mu bile
crvene, a lice mokro od suza.
“Drugi su sluge pobjegli kad je gospodar pao. Nisam ga mogao njegovati i
zapovijedati blemijima. Dođite sa mnom. Pomozite mi! Zajedno ga možemo
vratiti u San.”
“Ne želimo to učiniti!” zakriješti Skurn s visokog pramca broda, uznemireno
mašući krilima.
“Tiho, ptico.” Barrick prijeđe pogledom s mršavog sluge na umirućeg
gospodara. Postojao je trenutak kad se borio sa svilencima, a sve je izgledalo
jasno: bilo mu je suđeno da ovo učini. Poput Hiliometesa ili Caylora pronaći će
rješenje svake poteškoće. Ovo je bilo jedno od tih rješenja - čamac koji će ga
odvesti u San i savjetnik koji će mu pomoći da se neprimjetno uvuče u to strano
mjesto. Možda su Spavači precijenili opasnost - možda je ovih dana mnogo
smrtnika poput ovog Pička živjelo među Besanima.
Ipak, zamisao ga je i dalje plašila. Činila se prejednostavnom da bi bila
sigurna, poput oprane i sjajne mrkve usred petlje špage pred zečjom jazbinom -
ali možda je tako izgledalo kad vas dotakne prst sudbine. Još je jednom pogledao
blemija, malčice zadrhtao, a onda kimnuo.
“Dobro”, rekao je. “Poći ću s tobom. Barem neko vrijeme.”
*
Stišćući sada pravi broj vesala u svojim masivnim šakama, bezglavi blemij
vozio ih je rijekom. Osrednja struja obavljala je većinu posla, ali pokazalo se da
neobično stvorenje bolje vidi nego što je Barrick pretpostavljao, te je
manevrirao dugim čamcem oko prepreka okretnošću posve drugačijom od
njegova nemoćna kruženja u mrtvom rukavcu. Dok je Pick njegovao sivog
čovjeka, koji je zapao u mirniji san, Skurn se durio na visokom pramcu čamca ili
letio otraga za njima.
“Rekao si da ti je gospodar pao”, upita Barrick skrpanog čovjeka. “Što se
dogodilo?”
“Napali su nas razbojnici u Prosjačkim zemljama.” Tapkao je gospodarevu
sivu kožu mokrom krpom. “Konopari, kako ih zovu. Isprva su izgledali obično,
ali bili su izgladnjelo mršavi - poput jegulja s nogama - i nikad nisu zatvarali
usta. Imaju žute zube, duge poput klinova.” Čovjek u šarenoj, pohabanoj odjeći
zadrhti. “Jedan od gospodarevih stražara prvi je ubijen, zatim je jedan od
Konopara po-pogodio gospodara strijelom. Jedan od slugu i ja... i-izvukli smo
je... ali tada su strijele ubile drugog stražara, a ostali sluge bacili su se u rijeku
da pobjegnu od njih, ali više nisu izronili. Bilo je strašno! Blemiji su brzo
veslali, međutim, Konopari su bili na obali, te smo umaknuli, ali drugog slugu su
pogodili u leđa strijelom oslikanom poput zmije. Umro je. Gospodaru... G-
gospodaru je bivalo sve gore i gore...” Pick je morao prekinuti. Postiđen
čovjekovom plačljivošću, Barrick mu okrene leđa i uze promatrati trstikom
obraslu obalu kako klizi pokraj njih sve dok Pick nije mogao nastaviti. “To je
bilo prije tri sna prema gospodarevu satu-kutiji. Onda smo udarili o hrid, a drugi
je blemi pao u vodu i utopio se. Vidjeli ste ostalo.”
Barrick se malko namršti. “Kako se mogao utopiti? Nemaju usta.” “Imaju,
niže na trbusima. Čak znaju ispuštati zvukove kad se ozlijede ili uplaše - neku
vrstu hrapavog zviždanja...”
“Dosta.” Barrick nije želio misliti o tome - bilo je odveć neprirodno. “A što
će se dogoditi kad stignemo u San? Tvoj gospodar umire - obojica to znamo. Što
će biti s tobom... i sa mnom, kad smo već kod toga?”
“Bit ćemo... zbrinuti, siguran sam.” Čovjek zvan Pick izrekao je to kao da
nikad zapravo nije razmišljao o tome do tog trenutka. “Gospodar je uvijek bio
dobar prema meni. A tu su i wimmuai - i za njih se uvijek brinuo. Pušta ih da
umru od starosti!
“Wimmy-aji? Što su oni? Neka vrsta životinje?”
Pick naglo sagne glavu. “Oni su... ljudi poput vas i mene. Ali rođeni i odrasli
u Snu. Gospodar ih obično drži tuce istovremeno.”
Robovi, drugim riječima. Ljudski robovi. Ali to nije bilo nikakvo
iznenađenje - Barrick ni trenutka nije pomišljao da bi smrtnici uživali iste
povlastice u Snu kao i sami Besani.
Qu’arus je govorio u snu, mrmljajući nešto u sebi što je imalo prizvuk riječi,
ali Barricku nije bilo ništa razumljivije od uzdisanja vjetra. “Kako si dospio u
službu takvom stvorenju?” upita Barrick.
Pick podigne pogled, lica zategnuta od patnje. “Ja... Izgubio sam se. On me
pronašao. Ukazao mi je dobrotu i primio me u svoju službu.” “Dobrotu? Ovaj...
stvor? Ne vjerujem.”
Drugi zine. “Ali bio je... on je..!”
Barrick slegne ramenima. “Ako ti tako kažeš.” Drugog Besanoga, Ueni’ssoha,
pamtio je kao bezdušno čudovište. Je li ovaj stvor mogao biti toliko drugačiji, ili
su čovjeka zvanog Pick jednostavno smutila njegova iskustva iza Sjenovite
brane?”
“Gladan”, iznenada će Skurn. Gavran se vine s pramca broda, a onda teškim
krilima odleti prema rogozu koji je obrubljivao rijeku i šumu.
Što muči tu pticu? pitao se Barrick. Nije zucnuo ni riječi ne pamtim otkad.
Većinom nemam ni trenutka mira od njegova blebetanja.
*
Kako se Barrickov boravak na rijeci počeo produljivati iz sati u dane,
postalo je očito da Skurn ne samo što šuti, već i aktivno izbjegava društvo:
provodio je većinu vremena u zraku, ali čak i kad bi se vratio iz svojih
usamljenih letova, običavao bi sjediti na pramcu, zaobljenom komadu crno
obojanog drva višem od Barricka, i šutke promatrati rijeku i obalu kako klize
pokraj njih.
Možda mu se blemij ne sviđa, pomisli Barrick. Bogovi su svjedoci,
dovoljno je ružan da svakoga preplaši.
Blemij je uistinu bio ružan, ali i veoma snažan, te se prilagođavao
iznenadnim promjenama u riječnoj struji ili izbjegavao hridi sa samo blagim
trzajem vesla. Barrick je mogao zamisliti razliku kad su dva bezglava bića
veslala zajedno - to je uistinu moralo biti munjevito plovilo.
Na grubom predjelu rijeke, dok je blemij usmjeravao čamac između dvije
velike hridi vidljive samo po pjeni koju su stvarale na površini vode, Barrick je
zamalo izgubio Gyirovo zrcalo. Dok se naginjao zbog iznenadne promjene smjera
čamca, kožna vrećica ispala mu je iz košulje i odskočila s klupe. Njegova
ljevica, njegova nekoć onesposobljena šaka, sunula je i dohvatila je u zraku, kao
što sokol hvata lastavicu.
Dugo je zurio u nju, zapanjen onim što je njegova ranjena ruka sad mogla
izvesti, ali također presječen pomišlju na ono što se umalo dogodilo. Bio je
budala što je bio tako neoprezan sa zrcalom - ono mu je sada bilo cilj. Pretražio
je čamac dok nije pronašao rezervni navoj iznenađujuće tankog sidrenog užeta i
prepilio komad svojim slomljenim kopljem. Probio je rupu u vrećici dovoljno
veliku da zaprimi uže, provukao ga i vezao, a onda ga ovio oko vrata prije nego
što ga je opet sakrio u košulju.
Na rijeci su se uskoro počeli pojavljivati drugi čamci, većinom mali ribarski
skifovi kojima bi upravljali jedan ili dvojica dronjavih Besanih. Barrick je
opazio i nekoliko kuća, a čak su se i neka mala naselja počela pojavljivati duž
obale, po svoj prilici u vlasništvu te iste sivopute čeljadi. Ali neka su plovila
bila kudikamo veća od njihova, teglenice širokih, poput modrice ljubičastih
jedara ili čak dugačke galije kojima je veslalo pola tuceta blemija ili više.
“Blizu smo Snu?” upitao je Pička nakon što je jedno takvo plovilo prohujalo
pokraj njih, ostavljajući ih da se ljuljaju na njegovoj širokoj brazdi.
“Dan daleko - ne, malo više”, prnjavi će čovjek odsutnim duhom. Njegov je
gospodar još bio živ, ali jedva, a Pick ga gotovo uopće nije napuštao. Kasnije
tog dugog, sivog poslijepodneva, Qu’arus je opet isplivao iz svojeg drijemeža,
ali kad su mu se blistave oči ovaj put otvorile, ostale su otvorene, promatrajući
sve oko sebe, iako mu je tijelo bilo nepomično.
“Evo, gospodaru, uzmite malo vode”, reče skrpani čovjek, cijedeći svoju
krpu iznad Qu’arusovih usta.
“Pikkhh”, zastenje sivi čovjek, prvi put koristeći jezik Sunčanih; njegov jak
naglasak otežavao je da ga se razumije. “Ne vidim te...!”
“Ali tu sam, gospodaru.”
“Osjećam... moj dom...”
“Da. Blizu smo, gospodaru”, reče mu Pick. “Stići ćemo ubrzo vašoj kući.
Ostanite jaki!”
“Kraj se sada bliži, mali Pikkhh”, šapne Besani, s mrljicom ružičaste
pljuvačke na oba kuta svojih pepeljastih usana.
“Ne bojte se, gospodaru, doživjet ćete da vidite svoj dom.”
“Ne, kraj... za mene”, dahne Qu’arus, tako tiho da se čak i Barrick sagnuo da
bolje čuje. “Ne marim... mnogo za to. Kraj za sve. Osjećam ga... osjećam da se
bliži. Poput hladnog vjetra.” Uzdahnuo je, a oči su mu se trepćući zatvorile, ali je
progovorio još jednom prije nego što ga je opet obuzeo san. “Poput vjetra iz
zemlje mrtvih.”
Qu’arus se probudio još nekoliko puta tijekom dana, ali Pick je rekao da su
mu riječi bile gotovo u potpunosti besmislene. Nije micao ničim osim usana i
očiju: činilo se da ih umirući Besani obojicu gleda s nekom vrstom preplašene
čežnje, kao da čeka da ga izliječe ili ubiju. Barrick nije mogao a da se ne sjeti
glave trigonskog proroka Brennasa, za koju se govorilo da je ostala živa i
govorila tri godine u kutiji, nakon što su ga Xandijci pogubili.
Nakon nekog vremena Barrick se provukao pokraj divovskog blemija, koji je
upirao veslima sa svojom uobičajenom šutljivom odlučnošću, te se uspeo na
prednji dio čamca da potraži Skurna. Uhvatio se za visoki pramac da održi
ravnotežu dok je u daljini tražio bilo kakav znak gavrana. Nešto tamno uistinu se
vidjelo na obzoru, ali bilo je daleko veće od Skurna.
“Što je ono - oluja?” upitao je Pička. Činilo se da visi preblizu tlu, golema
mrlja tame prostrta preko rijeke, gusta i crna na dnu, ali prema gore sve bljeđa,
sve dok se nije stopila sa sumračnim nebom poput mrlje tinte koju je upila
bugačica.
Pick odmahne glavom. “To je San”, reče.
“Grad? Zaista? Ali crnje - poput olujnih oblaka!”
“Ah! To su tamna svjetla. Ljudi u Snu ne vole svjetlost ovog sumračnog
svijeta pod Plaštom. Tamna svjetla stvaraju noć u kojoj žive.”
Barrick je zurio u mrlju na obzoru, koja kao da ga je čekala poput pauka koji
mrko čuči u svojoj mreži. “Stvaraju još veću tamu? Ovaj prokleti vječni sumrak
nije im dovoljno mračan?”
“Besani vole mrak”, ozbiljno će mu Pick. “Ne mogu ga se zasititi.”
***
Gavran se napokon vratio. Sletio je na ogradu malog čamca i šutke stajao,
nezainteresirano čisteći svoje pjegave badrljice.
“Vidiš ono naprijed?” upita ga Barrick. “Pick kaže da je to San.”
“Da, vidjesmo ga.” Gavran kljucne nešto nevidljivo. “Odletjesmo tamo.”
“Je li grad ili gradić? Koliko je velik?”
“O, grad je to. Strahotno golem. Strahotno mračan.” Skurn naheri glavu kako
bi se zapiljio u Barricka. “Nijeste nas slušali, zar ne? Sad i vi i mi idemo
onamo.” Gavran ispusti zvižduk gnušanja, a onda odskakuće ogradom prema
krmi. “Gadno je to mjesto, taj grad Noćnog čovjeka”, dovikne. “Srećom
imademo krila. Šteta što ih neki drugi ovdje nemaju.”
 23.
Ceh Kallikana iz Podmošća
“Drhtava dolina, jedna od posljednjih velikih bitaka
Teomahije, bila je također posljednja znana prilika kad su se vile
i smrtnici borili na istoj strani, iako se tvrdi da je u bitki
sudjelovalo kudikamo više Qara nego ljudi, te da je kudikamo
više Qara ondje izgubilo život.”
(iz “Traktata o Vilinskome narodu Eiona i Xanda”)
Izabrao sam darove koje sam smatrao najprikladnijima.” Dawet je još nosio
svoj putni plašt, kao da je sjahao s konja prije nekoliko trenutaka. On i Briony
ovaj su se put sastali u Riječnom vrtu, koji je zbog vlažnog zraka bio jedno od
manje posjećivanih mjesta u palači Širokdvor. “Ratovi na sjeveru i jugu znače da
vlada nestašica mnogih stvari, posebno za tako neobičnu čeljad. Bojim se da me
stajalo više od nekoliko račića, kako se kaže.”
“Nadam se da sam vam dala dovoljno.” Briony je sad potrošila gotovo sav
novac koji joj je Eneas posudio.
“Dostajalo je, ali vam nemam što vratiti.”
Uzdahnula je. “Ne mogu vam dovoljno zahvaliti, gospodine Dan-Faar. Toliko
mi ljudi duguje vjernost, ali me iznevjerilo... ili su mi ih oduzeli.
Sad mi je preostao samo jedan prijatelj.” Nasmiješila se. “Tko bi rekao da
ćete to biti vi?”
Uzvratio je osmijeh, ali to nije bio najvedriji izraz koji je ikad vidjela na
njegovu licu. “Prijatelj, da, princezo - ali zar jedini? Sumnjam. Imate mnogo
prijatelja i saveznika u Južnoj Međi koji bi se založili za vas - da, i više od toga
- da ste ondje.”
Namrštila se. “Sigurno dosad već znaju da sam živa. Vijest se sigurno
proširila, barem malo. Već mjesecima živim ovdje u javnosti.”
Dawet kimne. “Da, Visosti, ali jedno je znati da vam je vladarica živa, a
drugo riskirati svoj život za nju u njezinoj odsutnosti. Kako čak i vaši najvjerniji
pristaše mogu znati da ćete se vratiti? Udaljenost povećava neizvjesnost. Samo
se sretno vratite u Južnu Među i usudim se reći da ćete pronaći više pobornika.”
Kimnula je, a potom mu ponudila ruku u rukavici. “Nije mi preostalo novca
da vas platim, gospodine Dan-Faar”, rekla je žalosno. “Koliko dugo se mogu
uzdati u vaše prijateljstvo ako ga ne mogu nagraditi?”
Poljubio joj je nadlanicu, ali je pritom zadržao svoje smeđe oči uprte u nju.
“Možete se uzdati u prijateljstvo, bez obzira na sve, moja gospo, ali nemojte
misliti da trpim posljedice trenutne neravnoteže. Recite si da se jednostavno
kockam - nešto po čemu sam dobro poznat - izvršavam pokoji zadatak tu, pokoji
poslić tamo, uz tek neznatnu osobnu štetu, jer svaki nosi mogućnost velike
nagrade u budućnosti.” Ispustio joj je ruku i izveo kićen naklon. “Da, mislim da
je najbolje gledati tako na naš, u svakom slučaju... složen... odnos.”
Njegov osmijeh bio je sličniji onome osmijehu tigra kojeg se sjećala iz
davnih dana, te Briony na časak ostane posve bez daha.
Rekavši to, nastavio je kad se uspravio: “Vaš danak vas čeka u sobi iznad
one krčme blizu Podmošća” - predao joj je komadić pergamenta
“zajedno s dvojicom diskretnih ljudi koji će vam ga prenijeti.” Naklonio se.
“Nadam se da će poslužiti svrsi, princezo. Da budem iskren, praćenje vaših
pustolovina gotovo je dovoljna nagrada. Možete li mi reći zašto Kallikani?”
“To je volja bogova.”
“Ako mi uistinu ne želite reći...”
“Ne pokušavam pristojno izbjeći odgovor, gospodine Dan-Faar. Božica mi
se obratila u snu - pa, polubožica...” Smiješio joj se. “Ne vjerujete mi.”
“Naprotiv, moja gospo,” reče on, “vjerujem da se događaju stvari za koje
nema presedana još od vremena bogova. Vi i vaša obitelj očito ste u njihovu
središtu. Izuzev toga, tajnu svojeg srca sačuvat ću čak i od vas, gospo.”
“Pošteno rečeno.”
“A s time vas moram ostaviti.” Otresao je nekoliko kapljica noćne rose s
hlača. Tok njegova mača lupnuo je o klupu. “Ne znam kad ćemo se opet sresti,
Visosti. Zovu me druge dužnosti.”
“Vi... odlazite iz grada?” Trenutak panike koju je ovo izazvalo uhvatio ju je
nespremnom.
“Bojim se da ostavljam Syan u cijelosti, princezo.”
“Ali vi... vi ste mi jedini pravi saveznik, Dawete. Kamo idete?”
“Ne mogu vam reći”, odvrati on. “Molim da mi oprostite zbog tajanstvenosti,
ali na kocki je čast jedne dame. Ipak, budite sigurni da ovo nije posljednji put što
se vidimo, princezo. Ne moram vjerovati ni u što posebno čudno da bih bio
uvjeren u to.” Uzeo ju je za ruku kad je ustala, odjednom ispunjena zbunjenošću i
nelagodom. “Moje misli će vas pratiti, Briony Eddon. Ne sumnjajte u sebe. Imate
sudbinu, a ona je daleko od ispunjene. Uzdajte se u to kad se ne budete mogli
uzdati ni u što drugo.” Prinio je njezinu ruku usnama i poljubio je drugi put;
trenutak kasnije okrenuo se i nestao u sjenama vrtnog puteljka.
*
 I dalje ne razumijem posve što radite, princezo Briony”, govorio je Eneas
dok su se probijali uskom cestom koja se pružala paralelno s Fenjerovom
Širinom. Dosad nisu privukli više pozornosti nego što bi je privukli na velikoj
prometnici, što je Briony svakako željela. Ipak, bilo je nemoguće izaći u Tessis s
prijestolonasljednikom, njegovim stražarima i parom volovskih kola, ne
privukavši publiku.
“Onda mi iskazujete najveći mogući kompliment imajući povjerenja u mene.”
Čim je to izrekla, Briony se zabrinula da zvuči kao da ga pokušava očarati. On je
dobar čovjek, naposljetku - dugujem mu nešto više od uobičajene runde
dvorske Ijeporječivosti. “Iskreno, rekla sam vam sve što mogu. Kažem li išta
više, nećete se bojati da sam poludjela - bit ćete uvjereni u to!”
Eneas se nasmije. “Kunem se, prozaičan razgovor s vama ne postoji, Briony
Eddon! Samo zbog toga rado bih vas pratio bilo kamo. Ovako, samo sam umoljen
da odem u predio svojeg grada koji, priznajem, ne poznajem najbolje. Podmošće
je odavno na glasu po svojim čudnim žiteljima i još čudnijim događajima.”
“Žitelji jesu čudni ako vam je visina jedina mjera”, odvrati ona. “Ali, ako su
imalo nalik na naše domaće Funderlinge, Visosti, vjerujem da su pošteni građani
- to jest, pošteni kao bilo tko drugi.”
Eneas kimne. “Važna značajka. Ali nemojmo im prebrzo prišiti i zločine ljudi
većeg rasta - možda nepoštenje, poput cijene ribe i mesa, raste s većom
težinom.”
Briony se tome morala nasmijati.
Kao što mu je bio običaj, Dawet dan-Faar je izvrsno pripremio teren za
njihov posjet: kad su stigli do Podmošća, Kallikani su smjesta otvorili dveri
svoje vijećnice i pozvali skupinu unutra, zajedno s volovskim kolima. Unutra
bijaše mračno, a stropovi niski. Skupina malih konjušara stupila je naprijed i
odvela volove u staju te počela istovarivati kola. Na svoj način, vijećnica
Kallikana bila je nezavisan svijet poput palače Širokdvor - iako u svakom
pogledu manja, dakako.
Skupina oklopljenih funderlinških stražara sad je stigla da ih uvede u samu
vijećnicu, noseći nešto nalik na obredne pijuke.
“Oprostite, gospo... i gospodine”, reče jedan od njih klanjajući se. “Slijedite
nas, molim.”
Ovaj udvoran čovječuljak podsjetio ju je odjednom na dan lova na gujocrva
u Južnoj Međi i Funderlinga kojeg je njezin konj zamalo pregazio. Bio je to dan
kad je sve počelo ići po zlu - dan kad ih je kod kuće zatekla poruka u kojoj je
očev uznik prosio Brionynu ruku. Ali sad se sjetila nečega drugog u vezi s tim
danom... nečeg u vezi s njezinim izgubljenim blizancem.
 O, Barrick, gdje si? Boljelo ju je razmišljati o njemu, iako bi jedva prošao
sat svakog dana da nije razmišljala. Snovi o podzemlju su prestali, ali još joj je
nedostajao više no ikad.
Na dan tog davnog lova, Shaso ih je spasio od čudovišta sa Sjenovite brane,
a Kendricka su izvukli ispod tijela njegova konja, čudesno neozlijeđenog, izuzev
nekoliko ogrebotina i modrica. Mnogi dvorjani i lovci dotrčali su u pomoć
njezinu starijem bratu, ali Briony je više zabrinjavao njezin blizanac i njegova
sakata ruka. Pa ipak, kad mu je pokušala pomoći, Barrick joj je gnjevno okrenuo
leđa, a Briony ga je strogo upitala zašto se uvijek sukobljava s onima koji ga
vole.
“Kad se borim da me puste na miru, to znači da još uvijek cijenim svoj
život”, rekao joj je. “Kad se prestanem boriti - kad više ne budem imao snage
za srdžbu - onda se trebaš zabrinuti za mene."
0, slatka i milosrdna Zorijo, molila se sada, gdje god da se nalazi, molim te
daj da se moj brat još bori! Daj da ostane srdit!
Ceh Kallikana iz Podmošća, kako ih je Dawet nazvao, već se okupio i čekao
u glavnoj dvorani. Maleni ljudi promatrali su s opreznom i većinom nijemom
pažnjom iz redova klupa kako ulaze Briony i ostali, što je samo povećalo osjećaj
da su ona i princ glumci u nekoj neobičnoj predstavi. U skladu sa stanovnicima
Podmošća, odaja je bila malena, a stropovi niski. Na sredini najbliže klupe
sjedio je vrlo okrugao čovječuljak s velikom kovrčavom bradom i visokom
kapom. Kad su im stražari pokazali gdje da stanu, ova impozantna prilika
podigne ruku.
“Dobro došla, princezo Briony od Južne Međe”, izustio je s istim posvuda
razumljivim naglaskom kao Syanac obične veličine, što je bilo pravo olakšanje -
bojala se da Kallikani možda govore nekim vlastitim jezikom. “Ja sam vrhovni
glavar Dolomit.”
Oprezno se naklonila. “Hvala, vrhovni glavaru. Ljubazni ste što ste me
primili u tako kratkom roku.”
“A vi ste ljubazni što nam donosite tako raskošne darove.” Osmjehnuo se dok
mu je nekoliko stražara pristupalo da mu predaju manifest. “Dva tuceta Yisti
pijuka”, čitao je oglasivši se malim zviždukom divljenja. “Ti se posvuda
smatraju najboljima, oštri poput stakla, a čvrsti poput samih kostiju zemlje! I
dvadeset pet kvintala ulosijskog mramora.” Stresao je glavom, impresioniran.
“Uistinu bogati darovi - nismo imali tako finog materijala za obradu već dulje od
godinu dana! Impresionirani smo vašom darežljivošću, princezo.” Pogledao je
ostale članove Ceha s obje strane, prije nego što je svrnuo svoje prodorne oči
natrag na Briony. “Ali što je, ako smijemo pitati, povod takovoj dobroti? Čak i
naš vlastiti narod izvan Tessisa ne dolazi nam ovih dana u pohode, a kamoli da
donose fine darove.”
“Usluga, naravno.” Briony je plesala ovaj mali ples izazivačkog laskanja i
teških pitanja već stotinu puta. “Ali tako mudra čeljad kao vi to je sigurno već
znala.”
“Doista, pretpostavili smo.” Dolomit se oprezno nasmiješi. “I naravno,
veoma će nas zanimati da čujemo kakva je nedaća dovela tako važnu ženu u našu
skromnu vijećnicu. Ali, prije toga, postoji nešto drugo što ne znamo.” Vrhovni
glavar pogleda izravno u Eneasa koji je još nosio svoj putni plašt. “Tko je ovaj
čovjek koji stoji do vas tako nijem i oprezan? Zašto je ostao zakukuljen pod
našim krovom poput odmetnika?”
Nekoliko prinčevih stražara oglasi se gnjevnim zvucima i bili bi isukali
oružje da Briony nije opazila kako ih je Eneas umirio prošaptanom riječju.
“Vi... želite reći... da ne znate...?” Briony u sebi opsuje vlastitu glupost.
Dawet nije obavijestio Kallikane o njezinu suputniku, iako ga je izričito zamolila
da to učini. Omaška - ili namjerno upletanje?
“Ne. Trebali bismo znati?” upita Dolomit.
“Zato što je on vaš vladar!” poviče jedan od prinčevih stražara, čije je
ogorčenje pobijedilo i gospodarevu opomenu da šuti. Zapanjen žamor prožeo je
okupljene Kallikane. “Ovo je princ Eneas - sin i nasljednik vašeg kralja,
Enandera!”
Zorijo, spasi me od vlastite gluposti! Briony se zgrozila nad onim što je
napravila. Trebala je prvo predstaviti Eneasa — ne, nije ga uopće trebala
dovesti. Dala se povoditi vlastitom slabošću, pozivajući snažnog muškarca da je
prati, umjesto da jednostavno sama sve obavi. A sad su samo bogovi znali što će
se dogoditi.
Eneas zabaci kukuljicu, potaknuvši Kallikane na nove uzdahe i mrmljanje,
glasne poput malog jata rastjeranih ptica. Nekolicina je sišla s klupa i bacila se
na pod; čak je i vrhovni glavar skinuo svoju visoku kapu počeo silaziti sa stolca
da se nakloni princu.
“Oprostite nam, Visosti”, viknuo je. “Nismo znali! Nismo htjeli uvrijediti ni
vas ni vašeg oca!”
Briony se malčice zgadilo vidjeti promjenu koja je zavladala među ljudima
što su do maločas bili mirni, oprezni i suptilni. “Ja sam kriva!” rekla je.
“Ne, ja sam”, usprotivi se Eneas. “Mislio sam ostati postrance i pustiti
princezu Briony da radi ono što mora. Nisam smio sakriti lice pred očevim
podanicima. Molim da mi oprostite.”
 Svim Kallikanima odlanulo je zbog prinčevih riječi. Neki su čak kimali
smiješili se dok su se vraćali na svoja mjesta, kao da je cijela stvar bila zabavna,
iako pomalo zastrašujuća šala.
“Vrlo ste ljubazni, prinče Eneas, vrlo ljubazni.” Dolomit je tjeskobno
premještao pogled s Briony na Eneasa. “Naravno, učinit ćemo sve što princeza
od nas zatraži, Visosti.”
Briony sad osjeti težinu i mučninu u dnu želuca. Dovevši Eneasa, dovela je
Kallikane u položaj kad nisu imali drugog izbora nego ispuniti njezinu volju. To
je bio način da dobije što je htjela, ali ne i način da stekne prave saveznike.
“Reći ću vam iskreno,” obratila se Dolomitu i ostalim Kallikanima,
“zamolila sam princa da me prati samo zato što je jedan od mojih rijetkih
prijatelja tu u Syanu, a nisam mogla napustiti dvor bez neke vrste pratnje.”
“Sigurno nas Veliki narod u palači Širokdvor ne smatra prijetnjom
zaplemkinje?” propiskuta izrazito smežuran mali Kallikan koji je sjedio pokraj
Dolomita. Zvučao je gotovo polaskan tom idejom.
“Sigurna sam da biste predstavljali prijetnju neprijateljima Syana”, reče
Briony. “Ali nisam se bojala vašeg naroda. Jedan od mojih sunarodnjaka
nedavno je napadnut na ulicama Tessisa, pa moji ovdašnji prijatelji ne žele da se
krećem bez društva čak ni u gradu.”
“A gdje ćete boljeg društva za mladu ženu od našeg slavnog princa?” reče
Dolomit. “Stidimo se što vas nismo prepoznali, prinče Eneas.”
“A ja sam vam se trebao odmah pokazati, vrhovni glavaru Dolomite, ali
drago mi je što smo se napokon upoznali. Već sam čuo da vas spominju po
dobrome, i to ljudi kojima vjerujem.”
“Vaša Visost je odveć ljubazna.” Dolomit je djelovao kao da bi se mogao
naduti i raspuknuti od ponosa, poput žabe za proljetnih poplava.
Briony dokraja ispusti dah, prvi put nakon dugo vremena. Unatoč
pogreškama, prošuljali su se pokraj prve prepreke. “Ne želim vam oduzimati još
vremena, vrhovni glavaru”, rekla je. “Evo što sam vas došla zamoliti. Molim
vas, možete li mi pokazati svoj najstariji bubanj?”
“Bubanj?” Osmijeh na Dolomitovom licu počeo je blijedjeti - izgledao je
istinski iznenađeno i zbunjeno. “Naš najstariji... bubanj?”
“To je sve što znam. Netko... netko važan mi je rekao da vas upitam za nj.”
Tišina je ustupila mjesto još jednom slijedu mrmljajućih razgovora,
uključujući nekolicinu Kallikana u prvom redu oko vrhovnog glavara, ali
zajednički im je ton bio zbunjenost.
Mali smežurani momak pokraj vrhovnog glavara odjednom stane migoljiti
prstima od uzbuđenja. “Ooo, nakreni me, upravo mi je sinula ideja”, počeo je, a
onda se tako žestoko namrštio da mu se lice gotovo posve savilo u bradu i
nestalo. “Ali ne, to je glupo!... ne bi... bi li...?”
“Tako ti Zemljinih starješina,” propenta Dolomit, “bi li bio tako dobar i
podijelio tu ideju s nama, Olovno Bjelilo?”
“Samo... pomislio sam...” Stari Kallikan još brže promigolji prstima uz lice,
te je nalikovao na riječnu muljaricu; napokon je primijetio što radi i prestao.
“Da... možda misli na... taj bubanj... možda je to... bubanjkamenje?”
Na ove riječi čak i posljednji šapati utihnu, a dvoranom zavlada potpuni muk.
Sve su se oči zapanjeno uperile u Briony.
Sigurno bacam i same bogove u očaj, pomislila je. Što sam sad napravila?

Dani su se produljivali, primijetio je sa zadovoljstvom Theron Hodočasnik: i

satima nakon večere, sunce koje se spuštalo među brda iza rijeke još je bilo
dovoljno visoko da oboji cijeli tok Pellosa jarkom bakrenom bojom. To je išlo
na ruku njegovoj želji da stigne do Onsilpijinog Vela, najvažnijeg svetišta na
sjeveru, dobrano prije ivanjske svetkovine Pokajanja - a to je značilo zadovoljne
mušterije. Vodio je ove hodočasničke karavane otkako je bio mladić, ali uza sve
Theronovo iskustvo stvari su ga još uvijek mogle iznenaditi. Iz tog razloga poveo
je ovu karavanu daleko na jug Brennova zaljeva. Nije htio imati ništa s
bezumljem u Južnoj Međi o kojemu je slušao, a koja se nalazila pod opsadom
vilinskih vojski i čija je vladarska obitelj bila raspršena na četiri strane svijeta.
Upravo je završio razgovor o zalihama hrane s Avidelom, njegovim šegrtom,
kad se pojavio bogaljev dječak. “Želi razgovarati s vama”, izvijesti ga dječak.
Theron tiho opsuje ispod glasa i obazre se za pohabanom, zlokobnom
prilikom prosjaka. Ali ne, podsjeti se Theron, trebao bi zvati čovjeka drugim
imenom; niste mogli okrstiti prosjakom nekoga tko vam je platio cijelog zlatnog
dupina da se pridruži vašem hodočašću na djelić puta.
Theron pođe za dječakom do niskog brežuljka gdje je bogalj stajao čekajući,
podalje od ostalih putnika. Zakukuljeni čovjek, čije pocrnjelo, zamotano lice
Theron nikad nije pošteno vidio, nije pokazivao ni najmanji znak zanimanja za
svoje suputnike, osim što bi se ogrijao na njihovoj vatri i jeo iz istog zajedničkog
lonca. Komunicirao je samo preko dječaka, a i to rijetko, te je iznenađivalo što je
sad tražio da razgovara s Theronom.
Činilo se da bogalj zuri preko brežuljkastog pejzaža prema širokom potezu
rijeke Pellos. Daleko poput mrava na grani, jedno je govedo vuklo teglenicu sa
staze na obali, a nekoliko se manjih čamaca zibalo na mirnoj vodi zavoja rijeke,
dok su ribari iz Srebrnstrane bacali mreže.
 “Lijepa večer, ha?” reče Theron kad se približio. Jedva je čekao da se
zavuče u svoj ležaj i pozdravi bocu vina skrivenu u putnom kovčegu. Nije se
radilo o tome da bi drugi hodočasnici negodovali, već o tome da je nije morao ni
s kim dijeliti, dokle god je ostajala skrivena. Neće je moći opet napuniti dok ne
stignu do Onspijinog Vela, koji je bio udaljen još nekoliko dana.
Zakukuljeni čovjek mahne zamotanom rukom, a njegov se mali sluga popne na
prste da čuje njegove promrmljane riječi. “Koliko ima do Južne Međe?” upita
dječak.
“Južne Međe?” Theron se namršti. “Barem jedna desetnica, ako se jaše veći
dio dana. Za skupinu poput naše, bliže mjesecu dana. Ali mi joj naravno nećemo
ni blizu.”
Pogrbljeni čovjek opet nešto promrmlja, a dječak osluhne. “Želi da ga
odvedete tamo.”
“Što?” Theron se nasmije. “Mislio sam da ti je gospodar bogalj samo
tijelom, a ne i slabouman, ali čini se da sam pogriješio! Razgovarali smo o tome
kad nam se tek pridružio u Onir Plessosu. Ova karavana ne ide u Južnu Među niti
igdje blizu nje. Zapravo, ovo je najbliže što ćemo joj prići.” Mahnuo je rukama.
“Ako tvoj gospodar želi na taj put krenuti sam, neću ga spriječiti, naravno. Čak
ću se moliti za nj, a svi bogovi znaju da će mu trebati, kao i tebi, dijete. Za
zemlje odavde do tamo kažu da su pune ne samo običnih sjecikesa i razbojnika,
već i goreg - daleko goreg.” Nagnuo se prema dječaku. “Goblini, kažu. Vilenjaci
i bauci. Stvorovi koji vam neće samo ukrasti novac, već i samu dušu.” Theron se
uspravi. “Stoga, ako ima razuma koliko i novca, ostat će s nama dok ne stignemo
do Vela. Znam da taji svoju bolest, ali slutim o čemu se radi. Reci mu da tamo
postoji kuća za gubavce, gdje su uistinu dobri prema njihovim štićenicima.”
Dječak je odslušao još jedan niz šaptaja iz dubina kukuljice, a onda se opet
obratio Theronu. “Kaže da nema gubu. Bio je mrtav. Bogovi su ga uskrsli. To
nije bolest, kaže on.”
Theron načini znak protukobi, a onda se sjeti svog položaja i promijeni ga u
znak Trojice. “Govori gluposti. Mrtvi ne mogu uskrsnuti. Samo Siroče, a on je
bio miljenik bogova.”
I Theron i dijete čekali su neki odgovor od zakukuljenog čovjeka, ali ovaj je
šutio, zagledan preko sve mračnije doline i tamne, srebrnaste vrpce Pellosa.
“Pa, ne možemo ovdje ostati zauvijek”, napokon će vođa karavane. “Bilo je
lijepo razgovarati s vama”, dodao je sjetivši se pretjerane napojnice koju je
čovjek platio. “Ako niste kušali varivo od repe, preporučujem ga. U njemu je
nekoliko komada ovčetine, na dnu - nemojte dići galamu i nitko neće primijetiti.
Trebao bih krenuti. Imam još mnogo posla.” Uključujući, iznenada se sjetio,
ekshumiranje boce vina iz putnog kovčega.
Ta mu je misao pobudila tople osjećaje. Možda nije bio pobožan kao nekad,
ali je još vršio božji posao. Sigurno su mu bili naklonjeni - sigurno su željeli
samo dobro Theronu hodočasniku, sinu lončara Lukosa. Gle kako su ga već
visoko uzdigli!
Bogalj izvuče nešto iz svoje halje i pruži, mašući svojom povezanom,
kundaku-nalik rukom, sve dok dječak to nije uzeo. Nakon prošaptane upute,
dječak to donese Theronu.
“Kaže da je to sve što mu je preostalo. Možete uzeti sve.”
Theron se zabulji u prljavo lice dječaka, na trenutak ništa ne shvaćajući, a
onda prihvati vrećicu. Bila je teška, a kad je istresao njezin sadržaj na dlan,
Theronova se ruka tresla, ne od težine, već od iznenadne spoznaje što vidi.
Zlatnici. Barem tuce. I srebrnjaci i bakrenjaci do svote još dva ili tri dupina.
Zaprepašteno je podigao pogled, ali bogalj je opet šutke zurio prema dolini, kao
da nije upravo uložio dovoljno veliku svotu da čovjeka kao što je Theron
preobrazi iz dobrostojećeg, ali radinog vođe karavane u dokonog gospodina s
kućom, posjedom, stokom i nekoliko slugu.
“Čemu ovo? Zašto mi to pokazuje?”
“Kaže da mora u Južnu Među”, dječak će nakon kratkog, prošaptanog zbora.
“Zato su ga bogovi uskrsnuli. Ali ne može tamo bez nekoga tko poznaje put - ne
može pronaći put, čak... čak ni sa mnom.” Dječak se namrštio dok je to govorio;
riječi su ga očito zapekle. “Oči mu još vide svijet mrtvih jednako kao i svijet
živih. Boji se da će se izgubiti i stići prekasno.”
Theron shvati da mu usta zjape otvorena, poput vrata koja je netko zaboravio
zatvoriti. Zatvorio ih je, a onda odmah opet otvorio. “Prekasno?” “Nakon Ivanja.
Tada će biti prekasno. Na ivanjsku noć svi spavači će se probuditi. Čuo je to kad
je bio u zemljama bogova.”
Vođa karavane mogao je samo stresti glavom. Kad je progovorio, riječi su
mu se spoticale jedna o drugu. “D-daj... da te shvatim, dečko.” Nikad nije
zamišljao da će držati toliko novca u rukama, a sumnjao je da isto vrijedi i za
ostale hodočasnike. Bila je to dobra, bogobojazna čeljad, koliko je on znao, ali
nije htio preoštro iskušavati njihovo poštenje. “Tvoj gospodar želi dati sav taj
novac ...zašto, točno?”
Nakon kratkog razgovora sa zakukuljenim likom, dječak odvrati: “Da dođe
do Južne Međe. Da ga tamo odvedete i zaštitite na putu. Da ga hrane i daju mu
konja da jaše.” Okrenuo se natrag na hitno mrmljanje bogalja. “Ne samo do Južne
Međe, zemlje, već do dvorca Južne Međe. U središtu zaljeva.”
Čak i s ovim nevjerojatnim obiljem u rukama, Theron je ipak oklijevao ne
zbog ideje da napusti hodočasnike, već zbog mogućnosti prelaska zemalja na
sjeveru, punih nepoznatih opasnosti i putovanja ravno u srce navodnog rata
između Pograničara i vilenjaka iz legendi. Težina zlata u njegovoj ruci, međutim,
bila je moćan argument.
“Avidele!” poviknuo je. “Dođi ovamo!”
Theron vrati novčiće u vrećicu i zaveže je za pojas čvorom viška, tek da
bude siguran. Njegov šegrt je upravo unaprijeđen u vođu karavane.

Povorka koja se kretala hodnicima iza Vijećnice bila je velika. Briony,

Eneasa i prinčeve stražare vodio je vrhovni glavar Dolomit i nekolicina članova
Ceha - uključujući, Briony je sa zadovoljstvom opazila, najmanje jednu žensku
članicu - te smežurano staro Olovno Bjelilo, za kojeg se ispostavilo da je neka
vrsta svećenika. Olovno Bjelilo pratila su dva krupna akolita - krupna prema
kallikanskim mjerilima, u svakom slučaju - koji su hodali za njim noseći predmet
načinjen od lonaca i uleknutih kožnih lula, a cijela se stvar blago dimila. Kad je
Briony pristojno upitala što je to, Olovno Bijelilo vedro joj odgovori da je to
obredna replika Svetih Mjehova.
“Sveti Mjehovi?”
“Ah, da.” Olovno Bjelilo živahno kimne. “Bog ga je koristio da stvori sav
zemaljski život.”
“Koji bog?”
Na trenutak ju je ozbiljno promotrio, a zatim se nasmiješio i namignuo. “Nije
mi dopušteno izreći naglas, Visosti... ali Syanci ga slave svake godine za vrijeme
Kerneije.” Opet je namignuo, još očitije, kako bi se uvjerio da ga je shvatila.
Čudna povorka vijugala je isprva naizgled nizom hodnika ispod Vijećnice,
ali Briony je ubrzo primijetila da su zavoji i skretanja nedovoljno oštri da bi bili
ograničeni na prostor građevine normalne veličine, čak i one velike. Također, na
više mjesta hodnici su se spuštali pod nedvojbenim kutom.
I Eneas je to opazio. “Dokle ovo vodi, pitam se?” tiho je primijetio. “Neki
od mojih predaka pokušali su spriječiti Kallikane da kopaju kamen pod
Tessisom, ali čini se da nisu napravili dobar posao da ih zaustave. Ovo su
sigurno radili godinama!”
Doista, bilo je jasno da su zidovi, koji su u blizini Vijećnice bili obloženi
tamnim drvom, sada bili gola stijena, lijepo uglačana i izrezbarena, ponegdje s
umecima od raznih vrsta kamenja - rad koji je čak i na svjetlu fenjera izgledao
izvanredno, mogla je vidjeti Briony.
“Tako mi Tri Brata,” Eneas će zadivljeno, nakon što su zašli još dalje, “zar
su prokopali put sve do Esteriana?”
“Ništa im ne govorite!” zamoli Briony, a onda osjeti stid. “Oprostite nemam
pravo govoriti vam kako se trebate odnositi prema svojim podanicima, ali ja sam
ih prisilila da nas dovedu ovamo. Ne bih voljela pomisliti da sam im prouzročila
nevolje.”
Eneas se nasmije, ali nije izgledao veselo. “Ne bojte se, princezo. Neću biti
problematičan gost, ali ovo me uistinu tjera da se zamislim. Ako nam se
dobroćudni Kallikani mogu ovako narugati, i to pred našim nosom, na kakva li ću
još iznenađenja naići onog dana kad dobijem zadatak dovesti syansku kraljevsku
kuću u red?”
Zureći u njegovo lice, tako oštro i napeto na svjetlu fenjera, Briony opet
obuzme čudan, protuslovan nagon.
Ferras Vansen. Jesi li bio stvaran? Jesam li vidjela ono što sam mislila da
vidim -jesam li vidjela vaše osjećaje onako jasno kao što mi se činilo? Što ako
je to tek bila opsjena mojeg vlastitog uma? A čak i da nije, upitala je sebe, što
je s ovim čovjekom, Eneasom, dobrim čovjekom koji se trudio biti pošten? Stalo
mu je do nje - sam je to rekao - i bio upravo ono što je Južnoj Međi u ovom
trenutku trebalo... Bilo je previše misliti o tome. Osjećaji su joj bili zbrkani
poput mjehurića u uskipjelom kotliću, čas se jedan dizao, zatim drugi, a onda oba
odjednom i još tuce više.
Napokon, nakon dugog hodanja i brojnih skretanja, i nakon što su prema
Brionynoj pretpostavki sišli barem tuce hvati ispod vijećnice, povorka je stigla
na mjesto gdje se hodnik širio u neku vrstu širokog stubišta s plitkim stepenicama
očito isklesanim za kallikanske noge, koje je vodilo do vrata u suprotnom zidu
ukrašenih izrezbarenim uzorcima koji su se čudno protezali na treperavom svjetlu
fenjera. Briony je mogla vidjeti prikaz čovjeka koji jaše na ribi i drugoga kako
veže golemu zmiju u zapetljan čvor, ali većinu rezbarija bilo je teško razabrati.
Nekoliko Podmošćana skočilo je naprijed i stalo udarati štapovima po
metalnim vratima. Nakon dugog čekanja, veliki se portal širom rastvorio,
otkrivajući novo svjetlo fenjera iznutra. Vrhovni glavar Dolomit stupi naprijed i
sve ih povede kroz vratnice.
Dok su posljednji od njih ulazili u prostoriju, tek nešto manju od velike
dvorane vani, a vrata se sa zveketom zatvarala iza njih, skupina Kallikana u
crnim haljama, poput one Olovnog Bjelila, pojaviše se iz prolaza u dnu odaje,
grabeći sitnim koracima i spotičući se na uglačanom kamenom podu dok su žurili
naprijed, kao na zaleđenu jezeru. Pali su ničice pred vrhovnim glavarom i
svećenikom, a onda jedan ustade i izvede niz obrednih pokreta, iako s određenom
nervoznom žurbom. Bio je gotovo jednako sitan poput Olovnog Bjelila, ali
kudikamo mlađi, veoma mršav, a oči su mu bile izbuljene kao da je prestrašen.
Oči su mu se samo još više razrogačile kad je završio obred i podigao
pogled s Dolomita i Olovnog Bjelila na ostale koji su stajali i promatrali. Blenuo
je u Briony, Eneasa i prinčevu stražu, jer su se svi izdizali iznad Kallikana poput
divova; na trenutak je Briony pomislila da će čovječuljak pasti u nesvijest. “O,
Veliki Nakovnju,” rekao je naposljetku Dolomitu, “Gospodarev Veliki Nakovnju,
kako ste znali? Kako ste znali?”
Vrhovni glavar je dugo zurio u njega, a onda srdito frknuo. “Kako sam znao
što, Kredo? O čemu, za ime Jame, blebećeš? Došli smo upotrijebiti
bubanjkamenje. To je zapovjedio princ Syana glavom!”
Kreda ga iznenađeno pogleda, a onda i impozantne goste, prije negoli
odjednom brižne u plač.
*
Kad se Kreda pribrao, poveo ih je sve natrag u unutrašnje prostorije
građevine koja je očito bila neka vrsta hrama, iako su Kallikani vrlo nevoljko o
tome govorili.
“To je samo... pa, nismo dobili poruku putem kamenja već desetljećima - još
od vremena mojeg oca,” objasnio je Kreda, “a i to se zbilo kad je on bio gotovo
dječak! Možete stoga zamisliti, Veliki Nakovnju, kad smo čuli... pa, upravo sam
kretao obavijestiti vas i ostale...!”
“Zaveži jezik na trenutak, čovječe, zvoni mi u glavi od tebe”, reče vrhovni
glavar. “Veliš da je netko drugi koristio bubanjkamenje?”
“Tko bi to mogao bez ovlaštenja?” zahtijevao je znati Olovno Bjelilo, a
malena brada mu se nakostriješila poput vratnog perja razljućenog pijevca.
“Odmah ćemo ga dovesti pred Ceh!”
“Ne, ne, gospodo!” Kreda će tako nesretno da se Briony pobojala kako će
čovječuljak opet zaplakati. “Bubanjkamenje je progovorilo! Progovorilo je
nama! Prvi put nakon vremena mojeg oca!”
“Što? Što kažeš?” strogo će Dolomit, uistinu iznenađen prvi put. Otkriće je
izazvalo val šaptaja i uzdaha među okupljenim Kallikanima. “Tko nam se
obratio?”
Kreda odgurne vrata konačne prostorije, mračnije od svih prethodnih.
Veleban prsten glatkog, ali inače neobrađenog kamenja dominirao je visokim
zidom pred njima, a prostor oko njega ispunjavale su druge vrste kamenja
isklesane u fantastične oblike. “Čeljad Gospodarove Kuće - naši rođaci u Južnoj
Međi.”
Briony više nije mogla šutjeti. “Tvrdite da ste dobili poruku od Funderlinga u
Južnoj Međi? Za ljubav bogova, što su rekli?” Neka vrsta vrtoglavog uzbuđenja
gotovo je, ali ne posve, nadjačala jezu koja ju je prožela. Kao što ju je Dawet
podsjetio, događale su se čudne stvari - sve više njih iz trena u tren. Usnula je
polubožicu, a njezin je san poprimao oblik na javi.
Kreda potraži suglasnost svojih gospodara prije nego što će prozboriti.
“Drugi... oni u Južnoj Međi su rekli... teško je to točno sročiti običnim riječima,
jer bubanjkamenje govori vlastitim jezikom — našim starim jezikom, ali
skraćenih riječi.” Nabrao je svoje blijedo čelo, zureći u ruke dok se trudio točno
prisjetiti. “Poruka je glasila: ‘Vrhovni glavar Velikog naroda vratio se živ iz
Starih, Mračnih Zemalja. On nas sad vodi. Pred zidovima nas pritišću Drevni i
nećemo dugo izdržati. Pozivamo vas da poštujete našu zajedničku krv i
zajedničku povijest. Pošaljite nam pomoći Podigao je pogled trepćući krupnim
očima. “To je više-manje sve.” Briony odmahne glavom. “Ali što to znači?
‘Vrhovni glavar Velikog naroda’ - Veliki narod smo mi, da? Tako nas zovete. Ali
mi nemamo vrhovnog glavara, samo kralja.” Srce joj odjednom brže zakuca.
Misle li na mojeg oca? Zar se moj otac vratio? Gdje su Stare Zemlje?” Puls joj
je rastao, ali Dolomit je odmahivao glavom.
“Ne vjerujem da se tu misli na vašeg oca, princezo - svi znaju da ga drže na
jugu, u Hierosolu. Starim Zemljama nazivamo područje koje leži iza Sjenovite
brane. Zemlje onih koje vi zovete vilinskim narodom. Qari.
Na trenutak je osjećala samo razočaranje, a tada joj je iznenada sinulo,
prenuvši je poput nenadanog treštanja trublji. “Vrhovni glavar Velikog naroda
vratio se iz zemalja kojima vladaju vilenjaci? Srce joj je opet počelo brže kucati.
“Moj brat - to može biti samo moj brat, Barrick! Vratio se u Južnu Među! Vratio
se! O, hvala Zoriji!” Na čovječuljkovo iznenađenje i užas, odjednom se sagnula i
poljubila malenog Kredu u glavu. Princ Eneas se nasmije, ali ostali Funderlinzi
bili su prilično zapanjeni. “Brzo, brzo!” rekla je Dolomitu i Olovnome Bjelilu:
“Možemo li im odgovoriti? Recite im da sam ovdje - recite im da moram
govoriti sa svojim bratom!”
Uz dopuštenje njihovih vođa, Kreda i njegovi drugovi izvukoše ljestve i duge
udaraljke, predmete koji su se već neko vrijeme očito koristili samo u obredne
svrhe. (I ne baš često, ako je suditi po tome koliko je neke od njih bilo teško
pronaći; Kreda je opet počeo šmrcati, ovaj put od poniženja, dok su hram
prevrnuli naglavačke u potrazi za posljednjim ljestvama, koje je netko koristio za
punjenje stropnog fenjera i nije ih vratio.) Napokon je sve bilo na mjestu. Kreda
je sjedio do Brionynih nogu s glinenom pločicom i kamenom pisaljkom dok je
zapisivao njezinu poruku i nastojao je prevesti na riječi koje je bubanjkamenje
moglo prenijeti.
 Podmošće Gospodarevoj Kući, pozdrav! Čujemo vaše riječi i
hvalimo ih! Naš Vrhovni glavar i hijerofant su nazočni. Također i
Glavarska Majka Velikog naroda Gospodareve Kuće, koja je
došla ovamo, ali traži svojeg brata tamo. Molim zabubnjajte nam
njegove riječi. Pozdravljamo vas, braćo, i nastojat ćemo vam
pomoći, ali moramo znati više.
“Glavarska Majka?” upita Briony dok je Kreda prenosio ove riječi njegovim
podređenima, koji su tada počeli udarati o prsten kamenja umetnut u zid kao da je
pravi bubanj, a njihove drvene palice s kamenim glavama zvečale su i brenčale
čudnu, neritmičnu glazbu. “Čini se malo zbunjujućim.”
“Nemaju riječi za ‘princezu’, čini se”, zabavljeno će Eneas. “Bojim se
pomisliti kako bi nazvali mene.”
Kad je poruka bila odbubnjana jednom, a zatim i po drugi put, čekali su, ali
premda su stajali - a potom, nakon nekog vremena, sjeli gdje god su pronašli
mjesto - nikakva se poruka nije vratila.
“Ili su otišli,” reče hijerofant, “što se čini čudnim ako su nam upravo poslali
poruku ili je nešto razbilo lanac bubanjkamenja. Pokušat ćemo im opet bubnjati
večeras i dojavit ćemo vam u dvorac ako nešto čujemo.” “Vrlo ste ljubazni”,
reče Briony, ali vrtoglava sreća od maloprije počela je blijedjeti. Možda je
pogriješila u pogledu značenja poruke. Možda su se sami Kallikani nekako
prevarili da su je uopće primili.
“Dođite, princezo”, reče joj Eneas. “Vrijeme je da se vratimo.” Dopustila je
da ju povedu natrag kroz labirint hodnika prema stvarnome svijetu i kasnom
poslijepodnevnom suncu.
 24.
Neuspjeh tisuću pjesnika
“Knjiga Trigona tvrdi da se Rat Bogova odvijao za vladavine
xisijskih morskih kraljeva, mnogo stoljeća prije osnutka
Hierosola. Bitka u Drhtavoj dolini također je prvi spomen u
povijesti legendarne kraljice Ghasamez (ili Jittsammes, kako je
Vuti zovu), koja je vodila vojsku u boj u ime Zmeosa i drugih
odmetnutih bogova.”
(iz “Traktata o Vilinskome narodu Eiona i Xanda”)
Probili su se! Sumračni narod se probio!” Jedan od čuvara Hamora Jaspisa
banuo je na ulaz komore bubanjkamenja, krvareći i teturajući kao pijan.
Ferras Vansen skoči na noge tako brzo da je umalo oborio redovnika do sebe.
Srećom, Funderling je upravo završio s lupanjem po bubanj- kamenju na zidu,
nečim nalik na topovski nabijač i poslao Vansenovu poruku pod zemlju - i što je
važnije, nadao se, Funderlinzima Tessisa. “Gdje su se probili?” upita Vansen. “I
koliko ih je?”
Dvojica hramske braće sad su pridržavala krvarećeg stražara. “Točno iznad
Svečanih dvorana,” dahne ranjenik, “ali gotovo su došli do hramske pećine.
Predvodnik Jaspis i ostali povukli su se u tjesnace pred Zavjesom, ali oni... neće
dugo izdržati... morate... morate poslati...” Čovjek se pokoleba, a glava mu klonu.
“Ostavite ga kod starije braće da se pobrinu za nj,” reče Vansen, “ako mu
bude dobro, pustite ga da se malo odmori, a onda pošaljite natrag - trebamo
svakog čovjeka. Gdje je magistar Cinnabar?”
“Cinnabar je poveo četu čuvara da pogledaju sumnjivo urušavanje ispod Pet
lukova”, reče brat Nickel. “Neće se još satima vratiti.”
“Onda mi treba netko drugi. Treba mi netko tko će sa mnom do Svečanih
dvorana. Ne mogu se snaći bez funderlinškog vodiča.” Naučio je iz neugodnog
iskustva da tragačke vještine koje je posjedovao nisu značile ništa u ovim
mračnim tunelima. Okrenuo se i promotrio komoru sbubanjkamenjem. “Zapravo,
trebamo sve ove ljude, brate Nickel. Polovica ili više naših stražara izvan je
hrama, zajedno s Bakrom i većinom ljudi koje je doveo. Probiju li se Qari, bit
ćemo odvojeni od njih i pod opsadom.”
“Ovo su pobožni ljudi, ne borci”, gnjevno će Nickel, mahnuvši rukom prema
pola tuceta uplašene braće koja su slušala prepirku. “U svakom slučaju, njihov je
zadatak da osluškuju bubanjkamenje - posebno sada, kad smo upravo poslali
poruke! Što ako nam naš rod iz Podmošća ili Zapadne Liti odgovori?”
“Onda ostavite jednoga, po mogućnosti nekog preslabog za borbu. Pošaljite
mi ostale i recite im da ponesu kakvo god oružje pronađu - motike i lopate iz
vrtova, ako nema ništa drugo. Neka me čekaju pred hramom što prije - nemamo
vremena za gubljenje.”
*
Bilo je to šaroliko društvo, u to nije bilo sumnje: Ferras Vansen imao je
samo tuce ljudi, većinom prestarih ili premladih, a nijedan od njih nije izgledao
kao da je ikad prije podigao ruku u borbi. Vansen je imao oklop koji su mu
načinili Funderlinzi, ali nitko od njegovih dobrovoljaca nije imao nikakvu zaštitu
osim naočala od mike, kožnih kaciga i debelih bluzona koje su nosili za iskapanja
u mokrim i opasnim dubinama.
“Što se može”, rekao je u sebi, ali u srcu mu bijaše teško. Kad su ovakve čete
dobile bitku? Bili su žrtve, ne vojnici. “Gdje je Chert Modri Kvare?”
“Ovdje”, reče Funderling s praga hrama. Čovječuljak pohita niza stube. “Što
trebate, kapetane?”
Vansen se duboko sagne kako bi ga samo Chert čuo. “Netko mora pohitati
Cinnabaru ispod Pet lukova. Reći mu da ako on i njegovi što prije ne dođu, sve
je izgubljeno - Qari su se probili iznad Svečanih dvorana. Ali ne idite osobno,
razumijete? Želim da ostanete i pobrinete se da
Bakra ili bilo koga drugog tko se vrati pošalju da nam pomogne što je brže
moguće. To morate biti vi, Cherte - nemam povjerenja u to da ovi svećenici
razumiju opasnost.”
Chert se namršti razmišljajući. “Poslat ću odmah nekoga za Cinnabarom,
kapetane, obećavam. Ali proći će sati dok ne stigne do vas na Stubištu, čak ako
se zaputi čim ga glasnik pronađe.”
“Tome se ne da pomoći.” Vansen odmahne glavom. “Ah, umalo zaboravih.
Odite Chavenu i pitajte ga... ne, primaknite se bliže, moram vam to šapnuti.”
Kad je Vansen završio, Chert ga pogleda razrogačenih očiju. “Zaista?
Otrov?”
“Tiho, molim vas! Bojim se da je tako.”
“Onda se moramo moliti da Zemljini starješine više ne spavaju - da će se
probuditi i pomoći nam.”
Vansen spontano pruži ruku čovječuljku na stisak, poprilično iznenadivši
Cherta. “Zbogom, meštre Modri Kvare. Nadam se da ću vas opet vidjeti, ali ako
bogovi imaju druge planove, pobrinite se za svoju obitelj - i posebno pripazite
na onog svojeg dječaka. Kladim se da će odigrati važnu ulogu prije nego što
svemu dođe kraj.”
Chert kimne. “Štedite svoj život, kapetane Vansen. Trebamo vas. Nemojte se
prodati za prvi grumen zlata u žili.”
Ferras Vansen nije imao pojma što to znači, ali je još jednom stisnuo Chertu
ruku, a onda se okrenuo i dao znak svojoj šarolikoj četi da ga slijedi.
“Štitili vas Zemljini starješine!” dovikne Chert za njim, a nekoliko starije
braće okupljene na stepeništu ponove to za njim, suhim i šaputavim glasovima
poput miševa koji šuškaju u žitnici.

Chert pronađe jednog mladog akolita koji je naizgled imao više razuma od
nekih njegovih kolega. “Potraži magistra Cinnabara dolje ispod Pet lukova”,
rekao je mladcu. “Reci mu da su se vilenjaci probili blizu Svečanih dvorana, a
Vansen treba svakog raspoloživog čovjeka. Idi, momče, i požuri se!”
Razbješnjeli brat Nickel čekao je kad je Chert prošao pokraj dvorane
kapitula na putu da pronađe Chavena.
“Što si to umišljate?” strogo upita Nickel. “Ne možete izdavati zapovjedi
mojim akolitima. Stekao sam tu ovlast za vrijeme ove krize. Ja djelujem umjesto
opata, ne vi!”
“Kapetan Vansen je odgovoran za obranu ovog mjesta i cijelog
Funderlinškog grada”, obrecne se Chert. “Cinnabar i Ceh vam je to rekao. Qari
su se probili, a Vansen je trebao poslati poruku. Nisam vas imao kad potražiti i
zamoliti za odobrenje.”
Nickel se namršti, ali činilo se da ne može pronaći odgovor. “Samo se
nemojte previše uzobijestiti, građanine Modri Kvare”, reče naposljetku. “Vi i
vaš sin mješanac začetnici ste cijele ove nevolje - mali ljudi, vilenjaci, uljezi u
našim Tajnama. Neki su možda zaboravili, ali ja nisam. A sad mi kažu da mi je
vaše čudovišno dijete prouzročilo još više neprilika.” Nickel upre koščati prst u
Chertovo lice. “Ako bude onako loše kao što naslućujem, poslat ću ga natrag u
Funderlinški grad - i vas, bez obzira na to što ceh i vaš kapetan Vansen kažu.”
Redovnik odjuri poput čovjeka odlučnog da nagazi svakog kukca na svojem putu.
Chert je žurio pronaći liječnika Chavena, ali zvučalo je kao da je dječak opet
zaglavio na nekakvoj sipini. Je li poslić sa Chavenom mogao čekati? Nije želio
prepustiti dječaka Nickelovu tiraniziranju ili koječemu gorem - redovnik je očito
imao nešto protiv njega. A što ako je redovnik prepao dječaka i natjerao ga na
bijeg? Što ako je Flint posve utekao iz hrama? Sad je bilo preopasno da dijete
luta samo.
“Pukotine mi i procijepa!” Chert frustrirano pljesne rukama: Vansenov poslić
morat će pričekati, barem neko vrijeme. Uputio se za bratom Nickelom.
*
Bučni glasovi kanda su dopirali iz knjižnice i zvučali su uistinu gnjevno. Dok
je Chert prelazio prednju dvoranu, imao je iznenadan predosjećaj što će tamo
zateći.
Na njegovu žalost, ispostavilo se da je bio u pravu: Flint je stajao usred
gomile razbješnjenih redovnika u tamnim mantijama, za pola glave viši od većine
njih i spokojan poput visoke hridi usred nabujale rijeke. Dječakov pogled na
trenutak sretne Chertov, a onda nastavi švrljati po zidovima kao da odmjerava
kamen prije nego što će isklesati razdjelni vijenac.
“Što se ovdje događa?” Chert se morao obuzdati da ne plane. Znao je da je
dječak neobičan - ponekad bi ga stisnulo u želucu na samu pomisao kako su
nehajno on i Opal doveli dijete u svoje živote - ali nikad u njemu nije opazio ni
trunke zla. Metamorfna braća ponašala su se kao da su ulovili lopova ili ubojicu.
Brat Nickel se okrene prema njemu, rumena lica. “Ovo je prevršilo svaku
mjeru, čak i za vas, Modri Kvare”, reče redovnik. “Dijete je ušlo u knjižnicu -
najveću knjižnicu koju je naš narod ostavio na svijetu! - i počelo rukama doticati
tekstove! Svojim prljavim rukama!”
Unatoč vlastitom gnjevu, Chert bijaše potresen: neovlašten upad u knjižnicu
nije bio obična psina. Bilo je to još gore od ulaska u Tajne, jer knjige u knjižnici
— od kojih neke bijahu drevne molitve urezane u krhke pločice, slovima tako
plitkim da su postale gotovo posve nečitke, ili ugravirane na listovima mike
debljine pergamenta - bile su rijetke i lako ih se moglo oštetiti. Slavna
funderlinška knjižnica u Podkamenu, naselju koje je stoljećima ležalo ispod
drevnog Hierosola, uništena je s većinom grada u poplavama prije četiri
stoljeća, zajedno s gotovo polovinom stanovnika podzemnog grada, a knjižnica je
bila posve izgubljena.
O strašnoj šteti Podkamenskih poplava Cherta su učili otkad je bio dovoljno
velik da hoda - o najvećoj tragediji u funderlinškoj povijesti. Nije ni čudo što su
se redovnici toliko uzrujali.
“Flinte”, rekao je što je mirnije mogao. “Ušao si u knjižnicu? Dirao si
knjige?”
Svjetlokosi dječak je izgledao kao da ga Chert pita je li dobro jesti kad smo
gladni. “Da.”
“Vidite?” krikne Nickel. “Nema nikakvog srama! Provaljuje u Tajne poput
zavojevača, a onda, ne zadovoljivši se tom sablazni, dolazi izvoditi svoje opake
psine u samom srcu sjećanja našeg naroda.”
 Chert se borio da ostane pribran. “Uvjeren sam da ćete zahvaljujući svojoj
mudroj rječitosti jednog dana uistinu postati opatom, Nickele, ali nemojmo posve
gubiti glave. Flinte, zašto si to učinio?”
Dječak ga sad pogleda kao da je doista malko iznenađen, nešto što je Chert
rijetko viđao. “Morao sam nešto doznati. Otišao sam pogledati najstarije knjige.
Važno je.”
“Što? Što si htio doznati?”
“Ne mogu ti reći.” Izrekao je to s takvom jasnoćom da je Chert znao kako je
svaka prepirka uzaludna. Okupljena braća više nisu samo žamorila, već su
nagrnuli naprijed kao da kane dohvatiti dječaka i kazniti ga. Chert stupi ispred
Flinta i podigne ruke.
“Nije razumio. Nije htio zlo, ali je... drugačiji.” Stidio se što je tako lako
kapitulirao pred redovnicima, ali nije bilo vremena za gubljenje. “Povest ću ga
sa sobom. Više vam neće praviti neprilike - kunem se u svoju čast kao pripadnik
Ceha. Samo... samo nastavite svojim poslom.”
“Kako vam možemo vjerovati?” strogo će Nickel. “Pustili ste ga da divlja,
da se petlja u poslove svetih ljudi...”
“Ovaj hram i Funderlinški grad su pod napadom”, glasno će Chert. “Znate to
jednako dobro kao ja, brate Nickel. Mnogo je više toga čega se moramo bojati
od ovog dječaka - trebali biste organizirati ove ljude da brane hram, a ne
napadati dijete. A sad, hoćete li me pustiti? Iskreno mi je žao što je Flint dirao
knjige, ali čini se da nije bilo štete. Povest ću ga sa sobom i više neće praviti
psine. Molim vas, sjetimo se što je sad važno.”
Nickel se mrštio, ali jedan od redovnika izjavi: “Antimon mi je rekao da je
Chert Modri Kvare dobar čovjek.”
“Ima pravo u pogledu obrane hrama, to je sigurno”, oglasi se drugi. “Ako je
Chert dao riječ, možda bismo mu trebali pružiti ovu priliku.”
“Hvala vam.” Chert se obazre oko sebe. Gnjev na licima drugih redovnika
počinjao se povlačiti poput nestajućeg sjaja vode dok se suši na površini stijene:
spomen napada podsjetio ih je na stvarnu opasnost. Nickel, međutim, nije
izgledao zadovoljno. “Dođi, Flinte”, reče Chert dječaku. “Ispričaj se, pa idemo -
moram obaviti važan zadatak za kapetana Vansena.” Pograbio je dječaka za ruku
i odvukao ga iz knjižnice.
Flint se nije ispričao, naravno, ali Chert se nadao da u graji međusobne
prepirke redovnici nisu opazili dječakovu šutnju.
*
Pronašao je liječnika na katu u njegovoj maloj spavaćoj ćeliji te mu prenio
ono što ga je Vansen zamolio. Chaven je na trenutak r azmislio o tome prije nego
što je rekao: “Mislim da je najbolje rješenje u ovako kratkom roku jednostavno
vezati krpu namočenu u vodu preko njihovih lica. Bilo što složenije zahtijevat će
više vremena.”
Chert je stajao, zapanjen vlastitom glupošću. “Krpa - voda! Tako mi
Starješina, toliko sam bio zaokupljen da nisam pravo ni saslušao Vansena. Ako
mi Funderlinzi nečeg imamo, onda su to maske za prašinu! Uz malo podstave oko
ruba, ne bi smjele propuštati isparine qarske otrovne prašine.” Počeo je koračati.
“Zapravo, majstori koji obavljaju završne poslove, kako ih zovemo, brušenje i
laštenje, čak nose kukuljice s mikom preko očiju. Kakva sam ja budala!”
“Ne osuđujte se”, reče mu Chaven. “Svi smo prilično rastreseni. Mogu li vam
još kako pomoći? Ako ne, imam nekog posla...”
“Da, da, bojim se da možete.” Chert pograbi dječaka. “Imajte mi na oku ovog
mladog fakina - moram pokušati Vansenu pronaći maske za prašinu. Još i sad on i
Jaspisovi ljudi pokušavaju suzbiti Qare iz Svečanih dvorana, ako niste čuli. Ali
ne ispuštajte ovog momka iz vida! Spremao je svakojake sablazni i huncutarije,
ako je vjerovati bratu Nickelu. A posebno ga držite podalje od knjižnice.”
Činilo se da je Chaven prvi put primijetio dječaka. Njegovo okruglo lice
opustilo se u smiješak, ali Chertu se pričini da je tu vidio i nešto drugo, nešto...
proračunatije? “Ah, meštre Flint, čujem da si se bavio svakojakim
zanimljivostima otkad sam te vidio. Posjet Skimmerima, zar ne? A sad knjižnica.
Možda mi možeš o svemu tome pričati dok si pravimo društvo.”
Flint se uvukao u odaju s nevoljkošću mačke koju tjeraju da siđe s krova.
“Upamtite,” Chert će na izlasku, “ne smijete ga pustiti iz vida.” Liječnik
potvrdno mahne rukom.
Chertova pretraga male kovačnice gdje je hramski kovač popravljao alatke i
druge jednostavne kućanske predmete urodila je dvjema vatrenim kapuljačama, a
jednu od njih nosio je sam hramski kovač, zabačenu na ćelavoj, oznojenoj glavi.
Krupnoruki redovnik gnjevno se usprotivio predati obje, ali Chert se pozvao na
Vansenovu Cehom-danu ovlast i pograbio nekorištenu kapuljaču, a onda odjurio
prije nego što se kovač dokraja razljutio.
U podrumu hrama pronašao je neke maske za prašinu od teške tkanine, ostatke
starog projekta obnove. Bilo ih je samo tuce, ali držao je da mogu barem one na
čelu čuvati od vilinskog otrova. Upravo se spremao otići kad je opazio nešto
drugo, kamenu škrinju s teškim drvenim poklopcem. Chert je otvori i zapilji se
neko vrijeme u klinaste željezne predmete brižljivo poslagane u njoj.
Zašto ne? pomislio je u sebi, te oprezno izvadio jedan i zadjenuo ga o pojas.
Bio je težak i usijecao mu se u trbuh, ali Chert samo zategne pojas i odluči da će
biti dovoljno. Vratio je poklopac na kamenu kutiju, a onda odrezao nešto
konopca s namota obješenog o klin na zidu prije nego što je zatvorio vrata
ostave.
Ulio je vodu u kabao za maske za prašinu i pohitao natrag kroz hram i iz
prednje dvorane, zadovoljan što vidi da su redovnici izgleda napokon shvatili
opasnost: njih pola tuceta odvlačilo je najvrednije kipove unutra, a drevna
željezna opsadna vrata hrama stavljali su na mjesto. Chert je dvojio da je hram
ikad bio pod opsadom - to se svakako nije dogodilo za njegova života - no
Funderlinzi su imali urođenu odbojnost prema prozorima i sličnim nadzemnim
drangulijama hramski zrak i voda dolazili su vodovima iz drugih dijelova
golemog vapnenačkog labirinta ispod Južne Međe, a njegove ostave bile su pune
hrane čak i u teškim vremenima. Neprijatelju bi bilo teško brzo ih istjerati.
* h ert je susreo dvojicu čuvara Hamora Jaspisa na drugoj straniZavjese. Jedan
je bio gotovo u nesvijesti, a vukao ga je suborac, koji je i sam krvario iz pola
tuceta rana.
“Vratite se!” reče uspravni čuvar, teško dašćući. Otresao je krv sočiju.
“Predvodnik i veliki čovjek, nadzemljaš, opkoljeni su. Vilenjacisu ih okružili
oblakom sljepila. Stići će do hrama svakog trena - sve ćenas pobiti!”
Chert više nije mogao izvući ništa korisno od čovjeka te je pustio daodvuče
svojeg ranjenog druga prema hramu. Prestravljen mišlju o onomešto se sprema,
dugo se vremena pitao treba li poći za njima, ali pljuskanjevode u kabliću u
njegovoj ruci, koji je prenio već tako zamorno daleko,pomoglo mu je da se
odluči. Kapetan Vansen bio je u nevolji. Samo mu je Chert mogao pomoći, barem
dok se Cinnabar ne pojavi s još ljudi.
Kad je prešao još nekoliko stotina koraka, mogao je čuti krikove bolii gnjeva
u daljini, a srce mu je zalupalo brže od majstorova čekića.
Oprosti mi, Opal, pomislio je. Opet to radim.

Ferras Vansen nalazio se usred stvarne noćne more - čudni oblici, grleni krici
i sulude sjene koje je bacalo treperavo svjetlo baklji. Vansen, Hamor Jaspis i
petorica preostalih čuvara zabarikadirali su se što su najbolje mogli u uskom
hodniku između posljednje dvije Svečane dvorane, u nastojanju da spriječe
proboj napadača - barem dva ili tri tuceta Qara, bio je siguran, iako je to bilo
teško razabrati u zamračenim prolazima. Sumnjao je da su vilenjaci očekivali
tako slab otpor, inače bi poslali više od ove izvidnice. Ali broj zavojevača nije
bio važan: ako Vansen i ostali ne uspiju, ništa neće ostati između qarske vojske
na površini i hramskih pećina.
A onda će prodrijeti u Funderlinški grad, pomisli Vansen, otirući oči koje
su ga pekle. Nevini - žene i djeca. A odatle će vilinskom narodu biti vrlo lako
provaliti u dvorac na površini.
Nas petorica. Čak ako ih zaustavimo na neko vrijeme, nitko ne jamči da
neće poslati pojačanje odozgo. Vansen je nastojao doći do daha, čučeći iza
barikade kamenja koju su Jaspis i njegovi ljudi nabacali preko uskog prolaza,
kako bi im osigurali zaklon od povremene strijele koja bi prohujala iz hodnika
nasuprot. Ali čemu toliki trud da se zauzme podzemni dio dvorca? Ovdje su
izgubili gotovo stotinu boraca u posljednjim danima. Bitka je danas trajala
satima, ali Funderlinzi i Vansen imali su prednost obrane uskih tunela: ubili su
mnogo više nego što su izgubili. Qari sigurno znaju da se dveri Funderlinškog
grada mogu zatvoriti s dvorske strane, što bi ga izoliralo od ostatka Južne
Međe. Jesu li uistinu mislili da se mogu prošuljati bez otpora? To nije imalo
smisla.
Opet je obrisao oči. Zavojevači, prvenstveno ružne male imitacije koje su
Vansenovi Funderlinzi zvali “drowi”, gotovo su ispunili udaljenu dvoranu
zagušljivom prašinom koju su ispuhivali kroz cijevi, slabijom mješavinom od
one koju su upotrijebili na akolitima u Bušotinama, ali još dovoljno jaku da
Vansenu i drugima oteža borbu. Čak i manje količine nisu im samo punile oči
suzama, već bi im se zavrtjelo u glavi, a grudi bi ih boljele sa svakim dahom.
Vansen se nadao da će se Chaven nečemu domisliti, premda su izgledi bili slabi
da bi im to sada uopće pomoglo. Qari su bili preblizu proboju.
Vansen udahne i zakašlje, osjetivši peckanje u grlu. “Možemo li dovesti još
vaših ljudi i posve zazidati ovaj prolaz?” šapnuo je Hamoru Jaspisu.
Jaspis krene govoriti, a onda ponikne ćelavom glavom dok je jedna strijela
šmugnula kroz zrak i uz štropot nestala iza njih. “Neizvedivo, kapetane. Što god
podignemo takvom brzinom, oni će to srušiti. To su vam drowi - vjerojatno
poznaju kamen gotovo jednako dobro kao mi.” “Perinova mi malja”, ogorčeno
prokune Vansen. “Kakvo mjesto za smrt!”
Jaspis se nasmije, grubim lavežom koji se pretvorio u kašalj. “Nema boljeg,
kapetane. Uz samu zemlju ispod i oko vas.”
“Oj, vođo.” Jedan od čuvara provirio je preko provizorne barikade,
iskoristivši zatišje između strijela. Okrenuo se Jaspisu, razrogačenih i bjeličastih
očiju na prašinom umrljanu licu. “Mislim da nas opet napadaju.” “Ponestalo im
je strijela”, Jaspis će podigavši se u čučanj. “Sad će pokušati dovršiti posao.
Ustajte i pokažite im, dečki - umremo li, umrijet ćemo kao kamenoresci!”
Vansen je odgađao ustajanje što je dulje mogao. Hodnici su za njega ionako
bili niski, a tanak oblak otrovne prašine koji je još visio u zraka slabije je
djelovao iza barikade.
Osovio se na koljena i provirio kroz kut gdje se provizorna barikada spajala
sa zidom. Nisu svi Qari mogli tako dobro vidjeti u mraku kao drowi i
Funderlinzi, te je bio zahvalan na tome: neki od napadača nosili su baklje, što je
Vansenu omogućavalo vidjeti što se događa. Nije mogao zamisliti kako bi bilo
boriti se za goli život u potpunoj tami.
Baklje su sada skakutale i treperile, ali njihovo su svjetlo većinom zakrivale
tamne sjene napredujucih Qara. Znali su da Vansen i njegovi hranitelji nemaju
strijela: nisu se bojali izložiti kao mete.
Samo će se sjuriti na nas i uzdati se u brojčanost, shvatio je. Sve ili ništa.
“Borite se za svoje domove!” zatutnjao je podigavši se, sve dok nije ispunio
prolaz gotovo do vrha. “Za svoj narod i svoj grad!” Tada neprijatelj nagrne na
njih, tuleći i urlajući, te Vansen više nije mogao razmišljati.
*
Ferras Vansen stajaše dašćući, dok ga oči više nisu pekle od qarskog otrova
već od vlastite krvi, koja je curila iz posjekotine na čelu. Prvi juriš njihovih
neprijatelja je propao - napadači su izgurali nekoliko stijena s provizorne
barikade, ali Vansen i čuvari ubili su ih nekolicinu, a njihova krvava trupla sad
su zakrčila qarsku stranu barikade, otežavajući napadačima da zadrže tlo pod
nogama. Međutim, kad se tijela popnu dovoljno visoko - ako Vansen i njegovi
ljudi požive dovoljno dugo da nagomilaju još tijela - zavojevači će se
jednostavno popeti preko kamenog zida po rampi vlastitih mrtvih.
Opet dolaze, kapetane.” Lice Hamora Jaspisa pokrivale su posjekotine i
prljavština, ružna maska zbog koje je izgledao još grotesknije, poput pakosnog
trola iz kakve drevne legende. “Čujem kako se približavaju.”
Vansen otare oči i opet podigne svoju ratnu sjekiru. Poželio je da ima kratki
mač ili bojno koplje. Sjekira je bila korisna za držanje neprijatelja na odstojanju,
ali njezina težina ga je umarala. Funderlinzi su sigurno bili snažniji nego što su
izgledali: dvojica čuvara još su vitlala svojima, iako je Jaspis umjesto nje nosio
par oštrih pijuka, po jedan u svakoj ruci.
“Spreman sam.” Vansen otare krv s lica i otrese ruku. “Neka dođu.”
Dobar ste čovjek, kapetane”, iznenada će Jaspis, očiju uprtih u tamu iza
zapreke. Krivo sam vas procijenio, priznajem. Gotovo ste i sami Funderling,
iako okrnjak previsoki. Nimalo ne žalim umrijeti s vama.”
“Ni ja s vama, predvodniče.” Vansen poželje da ima nešto za piti. Iskapili su
posljednje iz svojih vodenih mješina sat prije, a usta su mu bila suha kao xandska
pustinja. “Ali najprije povedimo još nekoliko ovih nenaravnih stvorova s
nama...”
Jaspisov se odgovor izgubio u urliku napada. Malen, taman lik skočio je na
vrh barikade, a onda opet brzo pao, tuleći i prosipajući crijeva od udarca jedne
od čuvarskih sjekira. Još dvije ili tri prilike nagrnule su na njegovo mjesto, a
jedna je gurnula upaljenu baklju u lice Hamora Jaspisa, tako da se morao nagnuti
unatrag da se ne opeče. Vansen zabije sječivo svojeg oružja u bakljonošu,
probivši nešto što se činilo nalik na kožnati oklop i kožu, premda je bilo
nemoguće odrediti je li udarac bio smrtonosan ili ne. Trenutak poslije on i jedan
od drugih čuvara hrvali su se s još jednim od likova koji su se uzverali preko
vrha, drowom s dugim, šiljastim nožem koji je zarezao Vansenovu podlakticu
ispod verižnjače te mu zamalo dohvatio lice prije nego što je objema šakama
ščepao napadačevu ruku. Stisnuo ju je što je jače mogao i začuo tanak krik iznad
graje, dok se drowovo zapešće lomilo u njegovu stisku. Stvor ispusti nož, ali
prije nego što ga je Vansen mogao povući sebi i slomiti mu vrat, drow se
iskoprca na slobodu i padne na tlo na braniteljskoj strani barikade.
Nešto krupno sada se nadvilo pred njim, zaklonivši svjetlost baklji. Jaspis se
sagne i zatuče drowa pod njihovim nogama jednim od svojih pijuka. Vansen
osjeti kako mu je tijelo omlitavjelo, ali njegovu pozornost gotovo je posve
privukao stvor pred njim, jedan od golemih ettina. Njegovo potmulo režanje
potreslo mu je kosti. Vansen snažno zamahne sjekirom prema njegovoj glavi,
upravo u trenutku kad je ovaj posezao za Jaspisom, ali sjekira se odbije o
opločenu lubanju, ne napravivši zamjetljivu štetu. Ne obazirući se na njega, ettin
sklopi jednu od golemih, medvjeđih šapa oko Jaspisa, podigavši čovječuljka s
tla i primaknuvši ga svojoj gubici. Vansen ga zgrabi za teške ruke, ali ovaj ga
odgurnuvši odbaci uza zid hodnika, poput djeteta koje baca lutku. Spuznuo je na
pod. Borio se da se opet osovi na noge i pomogne Jaspisu, kad su bljesak munje i
prodoran udar groma pretvorili cijeli prolaz u urnebesan dan - sekunda te
najsjajnije, blistave svjetlosti i prodoran, bolan tutanj zvuka koji su se činili
poput dviju orijaških šaka pritisnutih na njegove uši, a onda Ferras Vansen više
nije znao za sebe.

Tisuću umjetnika ne bi moglo naslikati takav užas, mislio je Matt Tinwright

dok je čučao u veži. Tisuću pjesnika, i da su tisuću puta bolji od njega, nikad ne
bi mogli sve opisati. Južna Međa bila je napadnuta. Mnoge građevine oko
Tržnice su gorjele, ali nitko ih nije pokušavao ugasiti. Barem tuce tjelesa ležalo
je u Tinwrightovu vidokrugu, sa strijelama koje su im stršile iz leđa. Zrak je bio
pun dima, ali mogao je namirisati i nešto drugo, nepoznat zadah, sladak ali
gadljiv, poput mesa koje se raspada. Od njega su ga pekle oči i grlo i boljela
prsa.
Tuce čudnih oklopljenih prilika nastavilo je ispaljivati strijele na trg s vrha
golemih trnovitih crnih debala koja su narasla preko vode i ponad zida. Drugi
zavojevači već su se spustili konopcima i poklali tuce drugih bespomoćnih
Južnomeđana prije nego što su ih Durstin Crowel i njegovi stražari uspjeli
suzbiti: malene sukobljene skupine proširile su se po cijelom trgu, ljudi i
čudovišta međusobno su se komadali u čudnoj, skoro potpunoj tišini - čak i vrisci
ranjenika i umirućih djelovali su zatomljeno, kao da je dim u zraku nekako
prigušio krike.
Hendon Tolly također se nalazio na Tržnici i divlje se borio, a crna mu surka
sa crvenim veprom jasno se vidjela preko trga, dok mu se crna perjanica na
kacigi vijorila poput još jednog pramena dima. Dvorski lord protektor stajao je
visoko u stremenima svojeg velebnog bojnog konja, vitlajući mačem i zazivajući
svoje suborce koji su miljeli oko njega u kaosu bitke. Stjerali su većinu napadača
u sjene golemog trnja, sjene koje su bivale sve veće kako je sunce tonulo iza
zapadnih zidina, ali nisu mogli natjerati Qare na povlačenje, a sad je sve više
vilinskih ratnika nadiralo s kopna po mostovima od trnja.
Još jedan tanak povik začuo se među dvorjanima koji su nastojali, poput
Tinwrighta, pobjeći od bitke. Golema sjena na teškom bojnom jurišniku upravo
se štropotom sjurila na trg, s još jednom četom vojnika, ovaj put oklopljenih i
urešenih grimizom i zlatom Zemljinkraja. Bio je to Avin Brone, na nogama i
spreman za bitku, unatoč odmakloj dobi i bolesti, podsjećajući malko na čajnik u
svojem zaobljenom prsnom oklopu, brade koja mu je dosezala do polovice grudi.
Starac je vitlao prastarim dvoručnim mačem dok je jahao u skupinu vilenjaka oko
Hendona Tollyja sa svojim ljudstvom za petama, prisiljavajući neprijatelja da se
pokoleba i rasprši. Nekolicina Južnomeđana zaklicala je na taj prizor.
Ipak, stanje se činilo gotovo beznadnim. Timvright je znao da bi se trebao
boriti, ali nije imao oružje niti je znao kako se njime barata. U svakom slučaju,
umirao je od straha.
Ja sam pjesnik! I kukavica - ne znam ništa o ratu! Nisam se smio vratiti.
Ali Elan i njegova mati ostavile su sve za sobom kad su pobjegle, uključujući
novac koji im je dao - novac koji si Matt Timvright nije mogao priuštiti da
izgubi. !// sad ću poginuti zbog para morskih zvijezda. Zašto se nisam rodio
bogat... ?
Još Sumračnog naroda skakalo je s golemih crnih debala, poput kornjaša koji
ispadaju iz istrunule cjepanice. Na trenutak se činilo da će pridošlice svladati
nekoliko stotina vojnika Južne Međe, ali kakve god mane imao, Hendon Tolly
nije bio kukavica: on i nekolicina njegovih ljudi zadržali su napadače dok je
Berkan Hood, vrhovni zapovjednik, okupljao ostale branitelje u neku vrstu
poretka i počinjao ih povlačiti preko trga u sporom uzmaku, podignutih štitova,
tako da su se vilinske strijele neškodljivo odbijale.
“Povucite se!” dopro je Broneov prigušeni glas. “Povucite se na Gavranove
dveri!”
Neki od neboraca shvatili su što se događa i trčali duž arkade na rubu
Tržnice, pozivajući sve koji su se ondje skrivali da pobjegnu preko Tržničkog
mosta u unutrašnju utvrdu, prije nego što stražari zatvore i osiguraju dveri.
Je li moguće? Tinwrightovo srce činilo se teškim kao od olova. Posve su
predali vanjsku utvrdu?
Trenutak poslije shvatio je da će, ako se brzo ne pomakne, postati dio
predanog teritorija. Kolonada na njegovoj strani trga bila je blokirana
napuštenim kolima i drugim otpadom koji su ostavili prestravljeni stanovnici kad
je napad počeo; Tinwright nije imao izbora, nego oviti ruke oko glave i potrčati
preko otvorene kaldrme što je brže mogao, uvjeren da će svakog časa osjetiti
užasnu bol strijele koja će mu oduzeti život.
Nekoliko promašenih hitaca odbilo se o kamenje iza njega, ali stigao je
gomilu na mostu i naglo šmugnuo pokraj kola koja je neka budala pokušavala
prevesti prijeko, dok su vojnici urlali i pokušavali gurnuti škripave taljige s
mosta. Zaštićen na trenutak njihovim obujmom, Matt Tinwright se pridružio
uspaničenoj masi koja se probijala preko Mosta Tržničke ceste i uzbrdo prema
dverima unutrašnje utvrde, toliko zbijeni da je mogao nanjušiti oštar, gadan zadah
tuđeg straha.
 25.
U Snu
“Kazuje se da vilenjaci znani kao Besani izlaze van samo
noću, te da kradu snove smrtnika jer sami ne mogu sanjati.
Također se kazuje da duhove smrtnika koji su umrli bez
trigonskog blagoslova, Besani uzimaju za ljubimce i koriste ih
kao lovački čopor.”
(iz “Traktata o Vilinskome narodu Eiona iXanda”)
Oblak tame prekrivao je poveći dio neba iznad rijeke u času kad je Barrick
počeo nazirati prve mostove preko Izmaka, znakove približavanja gradu. Isprva
nije ni shvatio da su asimetrični oblici mostovi, jer su toliko nalikovali na
zupčaste ploče od prirodnog kamena nagrižene vjetrom i vodom. Što je više Sna
vidio, počinjao je shvaćati da je to bio običaj Besanih: njihove najpomnije
konstrukcije izgledale su kao besmislene slučajnosti, na kojima se gotovo nigdje
nije mogla pronaći ravna linija.
Sam je Izmak također postajao prometniji, premda su svi čamci i lađe koje su
vidjeli, mali ili veliki, kojima su veslali sivoputi Besani ili bezglavi blemiji,
poput onoga koji je upravljao njihovim plovilom, prolazili pokraj njih u naizgled
pogrebnoj tišini. Nije bilo sumnje, međutim, da su putnici na drugim brodovima
primijetili Barricka i Pička: čak je i najskromniji
Besani ribar zurio u Sunčane, kao da nikad nije vidio nešto čudnije i
neugodnije u svojem dugom životu.
“Zašto nas tako gledaju?” šapne Barrick. “Kao da nas mrze?”
Pick slegne ramenima, a onda prebaci svoju zdjelu preko ograde kako bi ulio
još vode za svojeg gospodara. “Ne vole našu vrstu, naravno.”
“Ali rekao si da mnoge od nas ovdje drže kao sluge.”
“O, da, gospodar drži mnoge. Nisu svi ni wimmuai. Neki su došli iz sunčanih
zemalja kao vi i ja.”
“Zašto onda Besani bulje u nas?”
Pick zastane dok je puzao pod šator na palubi. “Siguran sam da samo zure u
naš čamac jer pripada Qu’arusu. Možda se čude zašto ga ne vide - dobro je
poznat mnogima u Snu.”
Nakon toga čovjek u zakrpanoj odjeći svrne pozornost na svojeg umirućeg
gospodara te više nije htio odgovarati na pitanja.
Ubrzo su stigli do prvog od tamnih svjetala, svjetionika na visokom luku
mosta koji je izgledao kao kazan iz kojeg se pušila čista tama - ne oblak, poput
dima, već nešto tanje i neopipljivo, mrlja koja se širila sivim danom. Protegnula
se preko njih poput sjene kad su se približili mostu, a zatim kliznuli pokraj nje.
Barrick osjeti kako ga je studen ščepala za srce.
Kad je labirint grada počeo rasti oko njih, mrklina se produbljivala.
Mimoilazili su sve više i više tamnih svjetala, obješenih navrh mostova ili cureći
iz utora na grubim zidovima. Svijet je postajao sve mračniji i mračniji, kao da se
noć napokon spustila na sjenovite zemlje, ali bijaše to neobična vrsta noći koja
se širila u jezercima iz tamnih svjetala umjesto da se diže posvuda i podjednako:
dugo je sumrak još visio nad njihovim glavama, sivo nebo blještalo je kroz
procjepe između sumornih tamnih svjetala, jasno kao za vedra podneva. Uskoro,
međutim, procjepa više nije bilo: sumrak je posve nestao, skriven iza zavjese
tame slične tinti.
A s potpunom tamom došli su i sami Besani, izlijevajući se poput termita iz
raskoljene cjepanice, iako je Barrick isprva jedva uspijevao razabrati išta osim
nejasnih obrisa kako prolaze ulicama Sna na obje strane rijeke i prelaze mostove
iznad; figure sive i magličave poput duhova. Kad su mu se oči priviknule na
tamna svjetla, mogao ih je bolje vidjeti. Boja njihove puti uvijek se činila istom,
ali sami Besani razlikovali su se poput Qara koje je vidio na Kalkanovu Polju:
neki su lako mogli proći za ljude, ali drugi su bili tako uznemirujućih oblika da je
Barrick mogao samo zahvaljivati bogovima na haljama koje su nosili. Također se
nije mogao othrvati osjećaju da ga je svaki pojedini Besani promatrao.
Rijeka Izmak postala je širok, kamenjem ozidan kanal, obala posve
pokrivenih molovima i zdanjima, od kojih neka bijahu tako visoka da im Barrick
nije mogao vidjeti vrh iznad mrkline tamnih svjetala. Dok su klizili dublje u grad,
a blemij i dalje neumorno veslao, Barrick osjeti kao da ga nešto guta.
Izmak se uskoro počeo razdvajati u niz manjih vodenih putova. Blemij skrene
niz prvi, a zatim niz još jedan, kao da točno zna kamo ide. Što su kanali bili
manji, to su prolaznici bili rjeđi, sve dok Barrick više nije vidio da se išta
pomiče ovim dijelom sumornog kamenog grada, osim njihova čamca.
Stigli su u predio tihih mramornih zdanja koja je bilo gotovo nemoguće jasno
razabrati kroz tamu. Goleme vrbe obrubljivale su obalu kanala, lelujajući dugim
granama na povjetarcu, ali inače se cijela četvrt činila beživotnom poput
mauzoleja. Blemij uspori čamac, a onda ga zaustavi kod kićenog mola koji je
stršio nekoliko lakata u vodu. Dok je Barrick čučao na krmi, iznenađen naglim
svršetkom njihova putovanja, skupina sjenovitih prilika ispunila je mol
dolebdjevši prema njima iz tame, pritom ne podižući više buke od mačaka -
gotovo tuce Besanih muškaraca i žena odjevenih u crno. Tada posljednja prilika
siđe na mol, a ostali joj načiniše mjesta. Kad je stigla do nakraj pristana, pružila
je ruke preda se kao da mjesečari. Pick rastvori šator. Zagledala se u Qu’arusa
koji je ležao na dnu čamca. Barrick isprva pomisli da Besana žena nosi neku
vrstu kukuljice, ali tada shvati da su vrh njezine ćelave glave pokrivale pločice,
poput ljušture kornjaša. Crte lica bijahu joj krhke i promjenjive - lice joj je
izgledalo gotovo ljudski, izuzev mrtvačkog bljedila - ali većina njezine izložene
kože bila je prekrivena koštanim oklopom. Nije bio siguran zbog njezinih čudnih,
besanskih očiju, ali učinilo mu se da je plakala.
Kad je prozborila, glas joj bijaše mek, iako je sam jezik bio oštar. Kratke
riječi mogle su biti i blagoslov i kletva, koliko ih je Barrick mogao razumjeti.
Pick podigne pogled prema njoj s neobičnom vrstom zadovoljstva na licu.
“Doveo sam ga kući, gospo.”
Na trenutak je šutke stajala, a onda se okrenula i pošla natrag molom, dok joj
se opnasta crna oprava nadimala oko gležnjeva poput magle. Nekolicina ostalih
podigoše Qu’arusa iz čamca uz Pickovu pomoć, te ga zatim preniješe molom za
njom, a onda uza stube prema onome što je Barrick sad vidio kao velebnu, tamnu
kuću.
“Brzo uđite unutra”, šapne Pick. “Uskoro će Počinak - tada Skrikeri izlaze
van.” Nakon ovog nerazumljiva upozorenja, požurio je molom za tijelom svojeg
gospodara. Drugi sluga, čija siva koža bijaše naborana poput osinjaka, vezao je
uže oko blemijeva struka i odveo ga između vrba i iza niske, kamene kuće.
Barrick spusti pogled tamo gdje je Qu’arus ležao i prvi put primijeti da je netko
presložio sivi vuneni plašt ispod njega, nedvojbeno Pick, kako bi zaštitio
gospodara od tvrdih dasaka palube. Barrick ga podigne, a nešto sa zveketom
ispadne iz plašta u čamac, zbog čega se obazreo oko sebe od straha, ali bio je
sam na molu. Predmet koji je ispao bijaše kratak mač u neukrašenim crnim
koricama. Kad ga je isukao, Barrick s odobravanjem primijeti da mu je sječivo
oštro poput britve, vrsta oružja kakvu nije imao otkad se borio protiv Qara s
Tyneom Aldredgom. Ponovno ga je zamotao u plašt, a onda se ogledao kamo bi
ih oboje sakrio. Nešto zašuška pokraj njega, a on poskoči, tako preplašen da je
umalo ispustio oba predmeta u rijeku.
“Nećete unutra, nadamo se”, zakriješti Skurn podvinuvši krila. “Ne u kuću
Noćnog Čovjeka.”
“Što drugo mogu? U krajnju ruku možda nešto doznam o tome gdje su Dvori
Izopačenog. Možda čak dobijem nešto za jelo što neće imati previše nogu.”
“Kako izvolijevate, onda.” Gavran poskoči na ogradu lagano uzbibanog
čamca i okrene Barricku leđa. “Mi ostajemo ovdje. Nije vam to za nas, takav
gadan labirint od kuće.”
 *
Poput većine onoga što je Barrick vidio u gradu Snu, kuća Qu’arusa bila je
zakučasta poput unutrašnjosti morske školjke: niz hodnika većinom bez prozora,
kameni zidovi, poneki hrapavi, poneki glatki, ali uvijek vlažni. Mahovina je rasla
na sivom kamenu, a u određenim kutcima voda je kapala na pod i otjecala plitkim
kanalićima, ali mahovina je također rasla na bijelim mramornim kipovima
nevjerojatne profinjenosti, a voda je grgoljila niz hodnike pokraj skupocjenih
tepiha koji su imali zamršene, ali lijepe uzorke u kontrastnoj crnoj i bijeloj boji.
Mogao je sve to vidjeti samo zahvaljujući malenim, biserno zelenim
polukuglama, postavljenima nisko na zidovima i duž nekih podova hodnika, koje
je Barrick isprva smatrao nekom vrstom svjetlećeg kamenja, ali je ubrzo shvatio
da su to zapravo bile gljive.
Sustigao je sluge koji su nosili Qu’arusovo tijelo u glavnom hodniku. Kuća je
bila neugodna, gotovo potpuna tišina uznemirujuća, a tama nesnosna. Da nije bilo
promjene koju su Spavači nekako proizveli u njemu, bio bi izvan sebe od
nelagode - ipak, ništa ga ne bi moglo natjerati da zavoli ovu kuću: nakon samo
nekoliko trenutaka provedenih u njoj, silno je htio van. Ipak, nije znao gotovo
ništa o gradu vani, a nekmoli kamo mora ići. Što su mu ono Spavači rekli?
“Samo je jedan put do Kuće Naroda i slijepog kralja prije nego što bude
prekasno - moraš putovati cestama Izopačenog, koji će presaviti stazu pred
tobom kako bi mogao stupiti između zidova svijeta. Da bi u tome uspio, moraš
pronaći dvoranu u Snu koja nosi njegovo ime.’’
Pick nije čuo za mjesto zvano Dvor Izopačenog, ali možda su neki drugi sluge
znali za nj. Nadao se tome - Barrick nije mogao ni zamisliti da prekine žalovanje
domaćice kamena lica kako bi je upitao za smjer.
U prošlosti bi možda očajavao, ali sad je osjećao novu snagu svoje sakate
ruke, način na koji se pomicala bez boli. Pomislio je: Sve je moguće. Ja sam sad
priča, poput Anglina Otočanina, i nitko ne zna kakav će biti kraj - čak ni ova
besana čudovišta...
“Dođite sa mnom!” Pick se odvojio od ostalih i povlačio Barricka za ruku.
“Idemo u odaje za služinčad. Tamo ćete biti manje upadljivi.”
“Manje upadljiv? Mislio sam da su navikli na Sunčane.”
Pick ga je požurivao niz spiralni hodnik. “Stvari su... ovdje čudne. Drugačije
nego što sam očekivao.”
“Gospodar kuće je mrtav. Što si očekivao zateći, proslavu?”
Vijugali su ukrug i nizbrdo, prošavši kroz vrt blijede paprati, na desetke
biljaka koje su izgledale kao da bi trebale rasti na dnu potoka. Možda zbog
svjetlosti gljiva, ali ništa u kući naizgled nije imalo boje.
“Unutra”, reče Pick, otvorivši teška drvena vrata i poguravši Barricka u
golemu, nisku prostoriju. Zrak je imao čudan, kiseo zadah, ali po prvi put u Snu
zatekao se na svjetlu koje je podsjećalo na prirodno - crvena i žuta boja treperile
su iz velike vatre koja je gorjela u središtu širokog kamenog prostranstva
okružena nečim nalik na prazni jarak. Omeđeni tim kamenim prokopom, izvaljeni
preko cjepanica i čučeći na hrpama kamenja, nalazili su se, tuce ili više njih,
golemi crni gušteri, svaki veličine lovačkog psa.
“Tako mi Trojice, mislio sam da si spomenuo odaje za služinčad!”
Pick ga opet povuče za ruku. “Dijelimo vatru. Besanima ne treba previše
topline i svjetla. Shvaćate?”
Na suprotnom kraju široke prostorije otprilike tuce čovjekolikih prilika
sjedilo je skutreno u sjenama. Poput njegova vodiča, svi su nosili odjeću
sašivenu od dronjaka i zakrpa, pa Barrick prvi put shvati da se Pick nije tako
odijevao po vlastitom izboru: ljudski sluge očito su dobili kućne krpe i morali od
njih načiniti sebi odjeću. Unatoč zagušljivoj vrućini sobe, osjetio je studen.
“Mislio sam da si rekao kako Qu’arus cijeni svoje Sunčane.”
“Jesam! Svi drugi Besani odbijaju ih uzdržavati.”
Barrick se obruši na dronjavog čovjeka. “Mislio sam da si rekao da je naš
soj ovdje uobičajena pojava.”
Pick je izgledao preplašeno. “U Qu’arusovoj kući jesmo.”
“Lagao si mi.”
“Ja... Nisam vam rekao cijelu istinu. Bojao sam se vratiti sam.” Snizio je
glas. “Molim, ne ljutite se na mene, prijatelju.”
Barrick je mogao samo zapanjeno buljiti u čovjeka. Htio je udariti bijedno
stvorenje, ali se podsjetio da su stvari mogle biti mnogo gore: barem je nabasao
na možda jedinu kuću u cijelom Snu u koju je mogao barem ući, a da ga ne ubiju.
Jedna od prilika uza zid se pomakne. “Tko je to s tobom, Beck?” Barrick
nadigne obrvu. “Beck? Dakle nisi mi čak ni rekao svoje pravo ime?”
“Gospodar ga izgovara Pick - tako me zove. Nisam lagao.”
“Koga si doveo?” ponovno upita čovjek u kutu. “Dođi da te možemo vidjeti.”
Čovjek koji se navodno zvao Beck zaputi se prema ostalima. Dok su šaputali
između sebe, Barrick strese glavom i pođe za njim. Ostali Sunčani sjedili su na
rasutoj slami, koju su naslagali na jednom mjestu, načinivši neku vrstu gnijezda.
Izuzev onoga koji se obraćao Bečku, ostali su izgledali kao da napola drijemaju,
praznih očiju, mlohavih lica; nekolicina je bez znatiželje podigla pogled kad se
Barrick približio, ali ostali čak nisu podigli oči.
“Ah, voda sad slabije teče, vidim”, primijeti bradati čovjek pokraj Bečka.
Odmjerio je Barricka od glave do pete ispod dugih, raščupanih obrva. “A ptice
dalje lete.”
“Što bi to trebalo značiti?” upita Barrick spustivši se na slamu. Neznanac je
imao dugačku, prorijeđenu sijedu bradu, a bore na njegovu licu činile su se
dubokima kao da su izdubene nožem u mekom drvu.
“Da bogovi sve vide.” Starac žustro kimne. “Sve što vide, ostvarit će se.”
“Finlae je nekoć bio svećenik”, reče Beck. “Zna mnogo toga.” “Znam
previše”, odvrati Finlae. “Zato su mi bogovi ispalili strijelu u mozak, da mi
zapale misli. Jer sam prozreo njihove smicalice i pjevao priče ljudima.
Upozoravao sam ih. Ali smijali su se i gađali me kamenjem i kostima. Kamenjem
i kostima!”
Barrick strese glavom. Nije ni čudo što je Beck morao lagati da ga dovede
ovamo - društvo ovog starog luđaka sigurno mu je postalo prilično isprazno
nakon nekog vremena. Promotrio je ostale sluge - ili robove, da se ispravno
izrazimo - i vidio vrlo malo inteligencije u njihovim izbuljenim očima. Ako su ih
uzgajali kao stoku, što je Beck dao naslutiti, onda je uzgajivač dobro obavio
posao. Činili su se tupavo krotkima, poput muzara bilo koje pune staje.
“Gdje je Marwin?” upita Beck.
Finlae strese glavom. “Nosi vrčeve i ćupove iz podruma. Gospa je plakala
cijeli dan, ali sam je samo ja čuo. A sad pripremaju gozbu. Da pošalju
gospodarevu dušu na drugu stranu na suzama i dimu.” Okrenuo se i prikovao
Barricka svojim neobično sjajnim očima. “Putovali ste snivajući u međuprostor.
On će besan otputovati u onostranost.” Barrick nasloni glavu na zid i sklopi oči.
Silno je želio otpočinuti, možda i odspavati nekoliko sati, a onda ostaviti ovaj
brlog luđaka za sobom. Ovdje mu ništa neće pomoći - svakako ne Beck ili
poremećeni stari stvor zvan Finlae.
Iskoprcao se iz tame kad je osjetio dodir na licu - njegova ruka, njegova
ranjena ruka, sunula je uvis i ščepala. Netko - Beck, shvatio je, bio je to Beck -
zacvili od boli.
“Nemojte... boli me.”
“Zašto me diraš?”
“Ja... Poznajem vas.”
Širom je otvorio oči. Beck se zgurio na slami. Stari Finlae je zaspao. “O
čemu to govoriš? Naravno da me poznaješ - došao sam ovamo s tobom.”
“Poznajem vas... otprije. Kako se zovete?”
Suzio je oči. “Zašto bih ti rekao?”
“Poznajem vas! Već sam vas vidio. Mi... mislim da smo se već sreli. U... u
minulosti.. "
 Shvatio je da još stišće Beckove prste u svojima, dovoljno snažno da se
drugi čovjek trzao od boli. Pustio ga je. “U minulosti? Misliš prije nego što si
stigao ovamo?” Bilo je moguće, pretpostavljao je. Nije da je bio nepoznat u
svijetu s druge strane Sjenovite brane. A što bi škodilo da sad prizna? “Zovem se
Barrick. Barrick Eddon. Još misliš da me poznaješ?”
Izraz ništa manji od zahvalnosti preplavi čovjekovo lice. “Tako mi bogova,
da! Sjećam se! Vi ste... vi ste princ! Tako mi Trojice, da, vi ste princ!”
“Ne tako glasno! Da, jesam.” Ali bilo je čudno - nije se baš tako osjećao.
Ranije, uza svu svoju potištenost, nikad nije dvojio da je kraljevski sin. Sad mu
se činilo da je to bio nečiji tuđi život, priča koju je čuo, ali nikad osobno
proživio.
“Vi i vaša sestra...” Beck je lamatao rukama od uzbuđenja. “Razgovarali ste
sa mnom. Postavljali mi pitanja. Kad sam prvi put...” Lice mu klonu. “Kad sam
prvi put vidio Sumračni narod.”
“Ako ti tako kažeš.” Barrick se uopće nije sjećao čovjeka.
“Uistinu se ne spominjete? Moje ime...” zastao je, škiljeći. Očito ga nije dugo
vremena prizvao u pamćenje. “Moje ime je Raemon Beck.”
Ime mu nije ništa značilo, ali Barricku je tako bilo draže: nije želio nove
podsjetnike na prošlost. Mogao se sjetiti prilično mnogo toga iz, kako je Beck to
nazivao, “minulosti” - imena, lica - ali sjećanja su bila daleka i neobično plošna,
uz vrlo malo osjećaja vezanih uz njih, poput nestale boli vrlo stare rane. Čak i
misli o njegovoj sestri, koje su se činile kao da bi trebale značiti više, bile su
umjesto toga nešto što je toliko dugo bilo spremljeno na pohranu da je izgubilo
svu slast. A Barrick bi bio više nego zadovoljan da tako i ostane.
“Tko su ona bića?” iznenada je upitao pokazujući na crne guštere, koji ležahu
na hrpi oko plamenova u središtu njihove jame poput Kerniosovih robova u
podzemlju. “Zašto su ovdje?”
“Salamanderi - vatreni gušteri. Gospodarevi su ljubimci. Voli... volio ih je
hraniti.”
Bolje nego što je hranio tebe, kladim se, pomisli Barrick ali to ne izreče.
Raemon Beck imao je još pitanja o tome kako je princ prešao Sjenovitu
branu, ali Barrick se nije dao namamiti, pa je Beck s vremenom odustao; uskoro
su jedini zvukovi bili pucketanje vatre i tiho hrkanje starog Finlaea.
*
U njegovu snu - jer to je morao biti san, shvatio je, iako se nije sjećao da je
zaspao - gušterove oči bijahu blistave poput plamenova oko njega. Stvorenje s
crnim oklopom nije sjedilo pokraj vatre već u njoj, čučeći u rascijepljenoj
cjepanici koja je gorjela i crnjela se u dubinama buktinje.
“Tko si ti da dolaziš ovamo bez Pločice ili Jezerca?” upitao ga je glasom
sličnim glazbi.
“Ja sam princ, kraljevski sin”, rekao je stvorenju.
“Ne, ti si mrav, siti drugog mrava”, lijeno ga obavijesti salamander.
“Kukac s darom male moći koja kola tvojim venama, ali uza sve to ipak kukac.
Juriš tamo i amo, pred skoru smrt. Možda ćeš dočekati moj povratak. To će biti
slava koja i tvojem malom životu možda podari neko značenje.” Htio je
prokleti to okrutno, arogantno stvorenje, ali gušterov ga je pogled držao
prikovana, nemoćna kao da je uistinu mala, gmizava stvar kojom ga je
proglasio. Srce mu se činilo ledenim u grudima. “Što si ti?”
“Ja jesam i uvijek bijah. Imena nisu važna mojoj vrsti. Znamo tko smo.
Samo tvoja vrsta, ograničenih osjetila i brzih života, ustrajava na tiraniji
imena. Ali bez obzira na to što vaši mudraci vjeruju, ne možeš jednostavno
zapovijedati nečim tako da ga imenuješ.”
“Ako toliko malo značimo, zašto razgovaraš sa mnom?”
“Zato što si raritet i, premda ne moram još dugo čekati, prisiljen sam
mirovati dulje nego što bih htio. Dosađujem se, a čak i gmizavi mrav može
razonoditi.” Njegov rep malko šibne sa strane na stranu, podigavši oblak iskri.
Pucketanje vatre kanda se pojačalo. Barrick je jedva čuo posljednje
salamanderove riječi.
“Ubio bih te da mogu”, rekao je stvorenju.
Smijeh je bio lijep poput glasa, pjevan i srebrnast. “Možeš li ubiti tamu?
Možeš li ubiti tvrdu zemlju? Plamen? Ah, uistinu me divno zabavljaš...”
Ali sad je zvuk plamenova postao glasan kao da netko drugi govori ne, više
od jedne osobe. Vatra je zborila u nekoliko glasova, jezici crvenkaste svjetlosti
poskakivali su i posve obavijali crnog guštera.
“... Kad siroti čovjek pokušava spavati”, govorio je jedan glas. “Blebeće i
bunca.”
“Začepi, Finlae”, reče Beck.
“Ali zašto bi to učinili?” reče glas koji Barrick dosad nije čuo. “Nikome nisu
naudili...”
Barrick otvori oči. Raemon Beck i stari Finlae razgovarali su s trećim
čovjekom, krupnim momkom kose odrezane u neravne busene poput na brzinu
pokošenog sijena.
“Krivo si čuo”, reče Beck pridošlici, a onda opazi da je Barrick sjeo. “Ovo
je Mamin.”
 “Znao sam nekoga imenom Marwin”, polako će krupni čovjek. Imao je
naglasak sličan onome koji je Barrick čuo u Qu’arusa. “To je sve što sam rekao.
Možda sam to bio ja, ali ne sjećam se.”
“Upravo tako”, reče Beck. “Sjećanje ti je loše, a ni uši ti nisu ništa bolje, pa
si se sigurno prevario u vezi s onim što si upravo čuo.”
Novi čovjek okrene se prema Barricku. “Nisam. Prevario se, htjedoh reći.
Razgovarali su o onim gušterima - gospodarevi sinovi i gospodarev brat,
razgovarali su s gospodaricom. ‘Onda ih se riješite’, veli ona. ‘Ne mogu
podnijeti kako smrde ni kako govore.’ Zatim su muževi otišli po toljage i koplja.”
“Vidite?” reče Beck. “Mamin je glupak i sve krivo shvaća. Zašto bi to rekla?
Gušteri ne govore.”
Na trenutak Barrick se sjeti nečega u vezi s govorećim gušterom - je li to bio
san? - a tada ga dlačice na potiljku počeše peckati. “Čuo si da su rekli
‘gušteri’?” upitao je.
Marwin slegne širokim, pogrbljenim ramenima. “Rekli su, ‘o hasyaak k’rin
sanfarshen’ - to znači ‘životinje u podrumu.’1' Ogledao se po prostranoj, vatrom
osvijetljenoj odaji, mršteći se. “A ovo je podrum.”
“Budale.” Barrick se uspentra na noge, dok mu je srce odjednom lupalo u
grudima. “Nisu govorili o nekakvim prljavim gušterima - govorili su o nama.”
“Ne bi nam naudili!” Beckovo prljavo lice posve je problijedjelo.
“Gospodar nas je volio!”
“Sumnjam. Ali čak i da jest, vaš gospodar je mrtav.”
“Kad sam izašao iz drveća, pjevao mi je svojim očima”, reče Finlae. “Ne
sumnjam - ali nije me briga”, odvrati Barrick. “Pomozi mi da se izvučem
odavde, Beck. Vi ostali možete ostati i umrijeti ako želite.” “Ali tako sam
umoran”, reče Mamin poput ozlojeđenog djeteta. “Radim cijeli dan. Želim
spavati.”
“Umoran, da.” Finlae se počeše po dlakavoj bradi. “Dani su dugi otkako su
protjerali Zmeosa...”
Barrick nije imao ni vremena ni snage za gubljenje. Pograbio je Raemona
Bečka za ovratnik i povukao ga na noge. “Onda uživajte u snu. Bojim se da će
biti dug.”
Beck je još djelovao smušeno dok ga je Barrick povlačio prema vratima, kao
da ne može posve shvatiti što se događa, ali Barrick se nije trudio da mu opet
objasni. Golemi crni gušteri nisu se ni pomakli dok su prolazili, ali Barrick se
odjednom sjetio plamenog pogleda nečega što je vidio u snu i potjerao Bečka
pokraj njih što je brže mogao.
“Možeš li ubiti tamu... ?” upitao ga je stvor.
 “Kuda?” šapnuo je kad su se našli na hodniku. Beck nije odmah odgovorio,
ali Barrick začu nešto što su po njegovu mišljenju mogli biti tihi koraci koji su im
se približavali hodnikom, pa je povukao pohabanog čovjeka u suprotnom pravcu.
“Čamac!” rekao je u Beckovo uho. “Odvedi me do čamca.”
Činilo se da je Raemon Beck napokon shvatio situaciju. Otresao je
Barrickovu ruku i počeo ga voditi podzemnim hodnicima kuće. Dok su hitali
dugačkim prolazom okruženim zatvorenim vratima, svakima označenim
drugačijim simbolom, jeziv, mučan krik odjeknuo je pokraj njih, zvuk užasa i
boli. Beck zastane kao da ga je netko ubo u srce. Barrick ga gurne naprijed.
“To je obitelj tvojeg voljenog gospodara na djelu”, reče. “Brže! Ili smo
sljedeći.”
Sada tiho jecajući Beck ih provede kroz neoznačena vrata u široku drvenu
zgradu, u kojoj je vladao mrak izuzev jednog reda svjetlećih gljiva. Na trenutak
Barricka je opasno prenulo nešto nalik na čovjeka koji čeka na stazi pred njima,
ali bijaše to samo jedan od blemija. Stvorenje koje bijaše privezano za stup i
ostavljeno stajati, okrenulo je svoje tijelo kako bi ih promatralo dok prolaze, ali
nije ih pokušalo zaustaviti. Njegove krupne, mutne oči caklile su se na svjetlu
gljiva; mala okrugla usta nisko na trbuhu pućila su se i rastezala kao da je
čudovište pokušavalo govoriti. Koliko je Barrick znao, mogao je to biti onaj koji
je doveslao do Qu’arusove kuće na prvom mjestu.
“Ovo... ovo je spremište čamaca”, reče mu Beck. “Ali ne znam otvoriti
riječne dveri.”
Barrick se sjeti plašta i mača koje je ostavio pred kućom. “Je li drugi čamac
još tamo? Onaj kojim smo se dovezli?”
“Gospodarev skif? Moguće.” Beck je bio vidno prestravljen, ali je nastojao
razmišljati. “Uza sve što se dogodilo, mogli su ga ostaviti ondje do jutra.”
“Onda provjerimo. Može li se tamo stići odavde?”
Ovaj put Raemon Beck nije gubio vrijeme na prepirku. Izveo je Barricka iz
spremišta za čamce u dublju tamu izvan kuće, te u tamnim svjetlima obasjan vrbik
uz riječnu obalu. Dok su zaobilazili kuću i hitali prema doku, Barrick je zahvalio
neznanim bogovima, koji su ga jednom u životu odlučili blagosloviti, što su
Besani gradili kuće bez prozora. On i Beck imali su priliku pobjeći prije nego
što Qu’arusov rod nasluti kamo su otišli.
Nije bilo suđeno. Netom što je pronašao plašt i mač, Barrick je začuo
glasove s druge strane kuće: Besani su im nekako ušli u trag. Pojurio je na mol, a
Beck mu je sad trčao za petama. Crni čamac još je plutao ondje.
“Hvala bogovima, hvala bogovima, hvala bogovima”, promrmlja Barrick.
Odvezao je čamac i gurnuo vesla u ušice što je brže i tiše mogao. Slab zelen sjaj
poskakivao je kroz vrbik prema njima - najvjerojatnije fenjer koji su držali
tragači. Sad su mu se pridružila još dva.
“Sredina je Počinka”, panično će Beck. “Skrikeri...!”
“Proklet bio, začepi i upadaj ako ideš sa mnom!” Kako je čovjek i dalje
oklijevao, Barrick počne rukama odgurivati čamac od mola. To je pomoglo
Raemonu Bečku da se odluči. Nespretno je skočio u čamac, zaljuljavši plovilo
tako gadno da ga je Barrick ćušnuo po glavi, dok ga je istovremeno pokušavao
spriječiti da se ne strovali u vodu.
“Lezi, budalo!” prosiktao je. Trenutak kasnije, s Bečkom sklupčanim pokraj
nogu, Barrick uroni vesla u vodu i stane veslati što je tiše mogao. Sjenovita
gromada Qu’arusove kuće i treperava svjetla njihovih progonitelja polako su se
gubili za njima.
Barrick nije zastao pa ni usporio, sve dok nisu slijedili niz razgranatih kanala
dovoljno daleko da su čak i tamna svjetla počela blijedjeti, a ponovno se pojavio
sumrak. Dok se naslanjao na vesla da dođe do daha, iscrpljen, ali zadivljen
novom snagom svoje ranije sakate ruke, opazio je da Raemon Beck plače.
“Tako ti Trojice, čovječe, ne može ti biti žao što ostavljaš te ljude”,
obrecnuo se. “Bili bi te ubili! Vjerojatno su već dokrajčili tvoje prijatelje.” On
sam nije osjećao nikakvo kajanje. Nikad ne bi uspio izvući Finlaea i tupavog
Manvina iz kuće na vrijeme. Sve bi ih uhvatili, a Barrickova osobna misija bi
propala. Jednostavan izbor. “Beck? Čemu suze? Vani smo.”
Čovjek podigne pogled, mršavog, prašnjavog lica ispruganog tragovima suza.
“Kako ne shvaćate? To me i plaši! Vani smo!”
Barrick strese glavom. “Govoriš besmislice.”
“Počinak je. Doba kad se svi Besani zatvaraju u svoje kuće.”
“Još bolje. Koliko traje? Možda pronađemo Dvore Izopačenog prije nego
opet izađu...”
“Budalo!” Čovjekove se oči opet napune suzama. “Skrikeri su vani - tisuću
su puta gori od ijednog Besanog!” Pružio je ruku i zgrabio Barricka za
podlakticu. “Kako ne shvaćate? Bilo bi bolje da smo u Qu’arusovoj kući i da nas
njegovi sinovi nasmrt zatuku, nego da nas Samotni pronađu.” Zagledao se preko
vode. “Bilo bi bolje da se nikad nismo rodili.”
TREĆI DIO

Pokrov
 26.
Rođen ni od čega
“Kazuje se da su možda najmoćniji od brojnih qarskih
plemena Praiskonski, iako nijedan smrtnik nije još vidio nekog od
njih. Broj im je rijedak, prema tvrdnjama Ximandera, Rhantysa i
drugih, ali veli se da mogu biti nevidljivi poput vjetra i sposobni
izvoditi trikove kakve nijedan drugi vilenjak ne može...”
(iz “Traktata o Vilinskome narodu Eiona i Xanda”)
Princ Eneas ju je ostavio kad je stigla do ulaznih dveri palače Širokdvor.
“Nadam se da ćete mi oprostiti”, kazao je Briony. “Imam obveze prema svojim
četama, a vratili smo se kasnije nego što sam očekivao.”
“Naravno. Mnogo vam hvala što ste išli sa mnom, Vaša Visosti. Nadam se da
vam nisam prouzročila previše neprilika ili vas nečim uvrijedila.”
Izraz mu je uistinu bio malko zabrinut, ali se nastojao nasmiješiti prije nego
što se sagnuo da joj poljubi ruku. “Vrlo ste neobična žena, Briony Eddon. Ne
znam točno što vas je dovelo k nama, ali slutim da ništa u Tessisu više neće biti
isto.”
O, zaboga, pomislila je. “Samo želim pomoći svojoj obitelji i narodu.”
Kao i svi mi , odvrati princ. “Ali vaš put čini se malko čudnijim od većine.”
Opet se nasmiješio; ovaj put djelovalo je iskrenije. “Čudnijim, ali i
zanimljivijim od većine. Volio bih još razgovarati o tome... i drugim pitanjima,
što prije. Vidjet ću vas večeras za večerom? Možda poslije možemo prošetati
vrtom i popričati.”
“Kako želite, prinče Eneas.” Ali ono što je Briony zapravo željela, bilo je
malo vremena nasamo - vremena za razmišljanje. Je li njezin brat uistinu bio živ,
ili je pridavala preveliku važnost neobičnoj poruci na funderlinškom zastarjelom
jeziku bubnjeva? Ali ako je to bila istina, što je onda radila tu u stranoj zemlji?
Trebala je biti uz njega, vladajući Južnom Međom ili se boreći protiv uzurpatora
Tollyja. Dawet dan-Faar je imao pravo: obitelj Eddon nije mogla očekivati
odanost svojih podanika ako narod ne vidi da su Eddoni odani njima. No, je li se
usuđivala vratiti bez vojske, samo zbog jedne zbrkane poruke?
Naravno da ne - previše je ljudi računalo na mene za takvu lakomislenost.
Moram biti strpljiva. Ali to je bilo teško, naravno, tim više sada kad su postojali
izgledi da ju je Barrick čekao u Južnoj Međi.
“Nije dovoljno smatrati se vođom”, uvijek je govorio njezin otac, “moraš
razmišljati kao vođa. Moraš poštovati ljude koji za tebe riskiraju svoje živote -
poštovati ih svaki dan, u svojim mislima i djelima.”
Sjećanje na to pobudilo je u njoj neočekivan stid. Nije cijeli dan posjetila
Ivvie - prijateljicu koja je zamalo umrla zbog Briony. Nije željela ići ovog trena
- bila je iscrpljena nakon dugog dana - ali vođa ne smije obeščastiti takvu žrtvu.
*
Ivgenia e’Doursos dobila je vlastitu ložnicu za oporavak, malu, sunčanu
odaju u južnome krilu palače. Briony je pretpostavljala da je to naredio Eneas i,
premda se bojala prevelikih dugova princu, bila je zahvalna na toj usluzi.
Ivvie je bila blijeda, s tamnim kolobarima ispod očiju i drhtavicom u rukama
kad ih je podigla dok se Briony saginjala na poljubac. “Tako je ljubazno od vas
što ste došli, Visosti.”
“Glupost.” Sjela je uz postelju i uzela jednu djevojčinu hladnu ruku u svoje.
“Lezi. Treba li ti išta? Gdje ti je sluškinja?”
“Otišla je po još hladne vode”, reče Ivvie. “Ponekad mi je samo studeno, ali
drugim prilikama tako mi je vruće kao da gorim! Otire mi čelo i to malčice
pomaže.”
“Ljuta sam što sam dopustila da ti se to dogodi.”
Ivgenia joj uputi slabašan osmijeh. “Niste vi krivi. Netko vas je pokušao
ubiti.” Oči su joj se raširile. “Jesu li ga već uhvatili?”
Naravno, to je isto tako mogla biti ona, pomisli Briony. “Ne. Ali uvjerena
sam da će pronaći zločinca i kazniti ga. Samo bih radije da se to nije dogodilo
tebi.” Briony nije željela previše govoriti o tome iz straha da djevojci opet ne
pozli, pa je skrenula razgovor u drugom smjeru, kazujući Ivvie o svojem
neobičnom izletu da upozna Kallikane. U času kad je Briony završila, djevojčine
oči su se opet razrogačile.
“Ali tko bi to slutio! Tuneli pod zemljom? Na istom mjestu koje sam vam
pokazala?”
“Istom”, Briony se nasmije. “Počinjem uviđati istinu stare izreke o prorocima
u dronjcima.”
“I uistinu su imali poruku za vas iz vašeg doma u Južnoj Međi? Kako je
glasila?”
Briony odjednom osjeti da je možda rekla-previše. “Možda sam malko
pretjerala kad sam rekla da je za mene. Zapravo, bilo je gotovo nemoguće
dokučiti što je mogla značiti - čak se ne sjećam svih riječi. Nešto o Starima.
Rečeno mi je da se to odnosi na vilinski narod koji je opkolio dvorac - na
čudovišta koja napadaju moj dom. Jedva mogu podnijeti pomisao na to.”
 “Vaša Visost sigurno teško pati što ste tako daleko od obitelji i svojih
podanika! To sam rekla onim glupačama.”
“Kojim glupačama?”
“O, znate, Seris, kćeri vojvode od Gela, Erinni e’Herayas - toj grupici koja
se stalno vrzma oko gospe Ananke. Došle su me posjetiti.” Ivvie se namršti.
Izgledala je kao da ju je posjet već umorio. “Govorile su i govorile o svima -
ova je tako debela da joj tri sluškinje moraju zatezati korzet, ona nikad ne skida
šešir jer počinje gubiti kosu. Izrazito neugodno. Znaju da ste mi prijateljica, pa
nisu rekle ništa ružno o vama - ili to barem nisu izravno učinile - ali govorile su
da ste sigurno sretni što ste na tako civiliziranom mjestu, tako daleko od svih tih
groznih događaja u Južnoj Međi. Također su rekle da ćete naravno željeti ostati
ovdje što dulje možete, pogotovo kad vas princ Eneas obasipa tolikom pažnjom.”
Briony shvati da škripi zubima. “Mislim samo na povratak svojem narodu.”
“Znam, Visosti, znam!” Sad je Ivvie izgledala zabrinuto, kao da je nešto
skrivila. Briony se borila s porivom da izađe iz djevojčine bolesničke sobe i
odjuri zametnuti kavgu s gospom Anankom i njezinim malim vještičjim krugom.
Umjesto toga, opet je skrenula razgovor u mirnije vode.
Kad se Ivgenijina sluškinja vratila s vjedrom vode, stenjući, gunđajući i
naizgled žaleći samu sebe što ga je morala tako daleko nositi, Briony ustane i
poljubi Ivvie za oproštaj. Susrela je prinčeva liječnika na stubištu, koščatog
postarijeg čovjeka žustrog, rastresenog držanja, koji je svraćao provjeriti
Ivgenijino stanje. “Ah, princezo”, rekao je klanjajući se. “Smijem li vas na
trenutak omesti?”
“Što je? Oporavlja se, zar ne?”
“Tko? O, mlada milostiva d’Oursos, da, da, ne bojte se. Ne, htio sam vas
upitati za Chavena Ulosijca. Bila ste mu pokroviteljica, koliko sam shvatio.
Znate li gdje se trenutno nalazi?”
“Nisam ga ni vidjela ni čula za njega od noći kad sam napustila Južnu Među.”
“Hmmm. Šteta. Poslao sam nekoliko pisama, ali ostala su bez odgovora.”
“Dvorac je pod opsadom”, upozorila je.
“O, naravno, naravno. Ali brodovi pristaju - druga su pisma stigla. Javio mi
se jedan stari prijatelj otamo, Okros Dioketian, prije niti mjesec dana.”
Briony se nejasno sjećala Okrosa, Chavenova kolege koji je njegovao njezina
brata tijekom groznice. “Žao mi je, ne mogu vam pomoći, gospodine.”
“A meni je žao zbog smetnje, Visosti. Nadam se da je Chaven dobro, ali
strahujem za njega. Uvijek je bio vrlo pouzdan u prošlosti kad sam tražio od
njega odgovor, vrlo promptan.”
U času kad se vratila u svoje odaje, Briony je kipjela od nezadovoljstva
svojom sudbinom i nestrpljenja da nešto poduzme. Banula je Feivalu tako naglo
da je skočio uz vrisak i ispustio pismo koje je čitao na pod. “Trebam Finna”,
objavila je.
Feival pokupi listove papira. “Treba vam za što? Zosimove mi vatre, kako
ste me prenuli.”
“Ne lupetaj. Pošalji po njega. Želim govoriti s njim.” Zapiljila se u pismo.
“Što je to? Još jedan obožavatelj? Ili prijetnja smrću, možda?”
“Ništa čime se želite zamarati, Visosti.” Pospremio je stranice u rukav i
ustao. Nosio je lijep zeleni prsluk od razrezane svile sa zlatnom podstavom i
svakim pedljem izgledao poput mladog tessijskog plemića. “Dovest ću ga. Jeli
ste? Ima piletine pod zdjelom i dobrog crnog kruha. Možda je preostalo i nešto
grožđa...”
Ali Briony je počela koračati tamo-amo i više nije slušala.
***
Zar svi u ovom prokletom gradu misle da sam se naumila udati za princa?”
strogo je upitala.
Finn pogleda Feivala. “Što si joj rekao?”
“Ništa! Vratila se u ovom raspoloženju.”
“Budite uljudni i obraćajte se meni, ne jedan drugome.” Ipak, prestala je
koračati i sjela na stolac, okrenuvši se prema Finnu koji je nervozno sjedio na
klupici koja je inače služila za odmor malenim dvorskim damama. “Što ljudi
misle?”
“O vama, Visosti? Da budem iskren, vaše ime nije često na usnama tessijskih
pučana. O Južnoj se Međi mnogo raspravlja, naravno, ali to je zbog tamošnje
opsade i nazočnosti vilenjaka. Posljednja je vijest da su vilenjaci napokon
zaozbiljno počeli opsadu - da pokušavaju probiti zidove - neka bogovi zaštite
Južnu Među!”
“Neka počuju sve naše molitve, da. Ali to se davalo naslutiti iz poruke
Funderlinga - da Qare više ne zabavlja sjediti i čekati.” Na trenutak se
oraspoložila - ako je poruka tvrdila istinu u pogledu toga, onda se možda Barrick
uistinu vratio!
Finn kimne. “Ali uvijek ima budala - čak i sad neki u Syanu ne vjeruju da se
vilinski narod vratio - odbacuju cijeli rat kao preuveličavanje.”
Briony se namršti. “Voljela bih da mogu vidjeti što sam ja vidjela za vrijeme
Zimske večeri, moje posljednje noći u Južnoj Međi - ili čuti priče vojnika...”
Pomisao na tu noć uvijek ju je mučila, ali od svih čudnovatih stvari koje su se
dogodile sad joj je jedna sitnica zagolicala sjećanje.
 Onaj liječnik je danas govorio o tome kako je Chaven pouzdan i promptan.
Ali te noći vratio se nakon što je izbivao gotovo cijelu desetnicu, bez
objašnjenja. Gdje je bio? Je li Brone s pravom sumnjao u njegovu odanost?
Zašto bi čovjek nestao usred tako groznih okolnosti i ne bi se vraćao danima...
?
“Ne obraćajte pozornost, Visosti”, govorio je Finn. “Takvi ljudi su budale,
svi to znamo. Ali zamolili ste nas da otvorimo i oči i uši, pa vam samo prenosim
sve što smo čuli.”
“A što je s tobom?” upita Briony okrenuvši se prema Feivalu. “Provodiš
mnogo vremena na dvoru i oko njega - ponekad te satima ne viđam. Nadam se da
moj svojeglavi tajnik radi nešto više osim što slijedi naočite mlade paževe.”
Pomislila je kako je Feivalu bilo za pohvalu što je imao obraza malčice
porumenjeti. “Ja... Čujem mnogo toga, Visosti, ali kao što Finn kaže, mnogo toga
obično je blebetanje budala...”
“Ne objašnjavaj mi, molim te, samo prepričaj. Što dvorjani govore?” “Da...
da ste odlučili uzeti Eneasa za muža. To su... čestitije glasine.” Prevrnuo je
očima. “Uistinu, Visosti, sve su to gluposti...”
“Nastavi.”
“Drugi vele da ciljate na... nešto više.”
“Što to znači?”
“Na kralja.”
Briony poskoči sa stolca, umalo pomevši širokim suknjama posuđe i kaleže s
niskog stola. “Što? Zar su poludjeli? Kralj Enanderl Što bih ja htjela s kraljem?”
“Pitaju se, ima li sigurnijeg načina da povratite svoje prijestolje nego da... da
se nametnete kralju? Oprostite, Briony - Visosti - samo govorim što čujem!”
“Nastavi... dalje.” Stiskala je tkaninu haljine tako čvrsto da je uništavala
baršun.
“Feival je u pravu”, javi se Finn. “Ne zaokupljajte se takvim gnusnim
tračevima...”
Podigla je ruku da ga ušutka. “Rekla sam, nastavi, Feivale.”
Izgledao je neobično srdit što mora prenijeti ove vijesti. “Neki ljudi na dvoru
smatraju da je od samog početka vaša zamisao bila zauzeti mjesto gospe Ananke
te upotrijebiti svoju mladost i položaj da zapnete kralju za oko. A postoje i
ružnije glasine, mnoge od njih već ste čuli. Da ste vi i Shaso pokušali preoteti
prijestolje Južne Međe. Da je smrt vašeg brata Kendricka bila... bila vaša
krivnja.” Prekrižio je ruke na grudima poput razbješnjenog djeteta. “Zašto me
tjerate da govorim takve stvari? Znate što otrovna čeljad može izvaliti.”
Briony se opet bacila na svoj stolac. “Sve ih mrzim. Kralj? Radije bih pošla
za Ludisa Drakavu - on je barem poštena hulja!”
Finn Teodoros ustane s klupe i klekne pred nju, ne bez napora. “Molim vas,
Visosti, preklinjem vas, pazite što govorite! Ovdje ste okruženi uhodama i
neprijateljima. Ne znate tko vas sluša.”
“Da sam ubila svojeg milog Kendricka?” Sad se borila sa suzama. “Bogovi!
Da sam barem ja umrla umjesto njega!”
***
Nakon što je Finn Teodoros otišao, Feival se doimao gotovo jednako
uzrujanim kao sama Briony. Otišao je do pisaćeg stola i neko vrijeme sjedio
zureći u račune kućanstva, ali ubrzo je opet bio na nogama i pospremao stvari
koje nije trebalo pospremati.
Briony, koja se napokon počela malko smirivati, nije bila raspoložena
promatrati kako Feival Ulian maršira tamo-amo po malenu salonu. Između
njezine zbunjenosti zbog Eneasa, poruke Funderlinga, Ivviene bolesti i tuceta
drugih stvari, dovoljno toga remetilo joj je mir. Pomišljala je izaći u šetnju u
vrtove palače i uživati u posljednjoj večernjoj svjetlosti, kadli Feival priđe i
sjedne joj nasuprot.
“Visosti, mogu li razgovarati s vama? Uistinu moram nešto reći.” Uzeo je
dah. “Mislim... Želim... Mislim da trebate otići iz Tessisa.”
“Što? Zašto?”
Izravnao je čarape. “Jer je preopasno za vas. Jer vas je netko dvaput pokušao
ubiti. Jer su ljudi na dvoru lažljivci i izdajice - nikome ne možete vjerovati.”
“Vjerujem tebi. Vjerujem Finnu.”
“Ne smijete vjerovati nikome.” Ustao je i ushodao se sobom, podižući i
premještajući stvari koje je već nekoliko puta premjestio. “Jer svi imaju cijenu.”
Briony se zapanjila. “Pokušavaš mi reći nešto o Finnu?”
Okrenuo se, lica crvena od nečega nalik na gnjev. “Ne! Pokušavam vam reći
da je ovo mjesto leglo zmija! Znam! Čujem ih svakog dana kako govore - vidim
što rade! Vi ste pre... predobri za ovo mjesto, Briony Eddon. Otiđite. Nemate li
rodbinu u Brenlandu? Idite radije k njima. To je malen dvor - bio sam tamo.
Ljudi nisu toliko... častohlepni.”
Odmahnula je glavom. “O čemu to govoriš, Feivale? Da te ne znam,
pomislila bih da si izgubio razum. Brenland? K majčinoj obitelji? Jedva ih
poznajem...”
“Onda idite negdje drugdje.” Feival se okrene prema njoj, izbezumljena lica.
“Ovo je grozno mjesto.”
Tada je izašao i zatvorio se u sobičak, jedva veći od ormara, gdje se nalazio
njegov krevet. Odbijao je objasniti što ga je toliko uznemirilo, a idućeg se dana
doimao odveć posramljenim da uopće raspravlja o incidentu.

Qinnitan se probudila ošamućena, nesretna i s mučninom u želucu. Pola

desetnice je prošlo otkako su ona i bezimeni čovjek ostavili Afamid, a njezin se
život ustalio u dobro znani krug patnje.
Gležanj joj bijaše vezan kratkim komadom užeta, omotanim oko jedne od
dvokuka na ogradi broda. Mogla je ustati i protegnuti se, i nezgrapno sjesti na rub
ograde kako bi se pomokrila, ali ako bi pala s broda samo bi nemoćno visjela
malko iznad vode dok je netko ne bi izvukao natrag. Sada kad je Golub otišao, a
njezin je zarobitelj nije mogao ucjenjivati dječakovim životom, pobrinuo se da se
ne može ubiti. Kanio ju je izručiti autarhu živu, htjela ona to ili ne.
Njezin je mučitelj sad također imao saveznike. Ribarska šalupa koju je
unajmio u Agamidu išla je zajedno s mrzovoljnim kapetanom zvanim Vilas i
dvojicom njegovih korpulentnih sinova. Sva trojica imala su smeđu put zbog
duge izloženosti suncu, ali svejedno su nekako ostavljali dojam vlage i
ljepljivosti, kao da su izmiljeli ispod kamenja u škrapi. Također su dijelili
obiteljsku crtu jedne jedine, debele obrve i činilo se da govore samo guturalnim
perikalskim, jezikom koji je njezin zarobitelj razumio, ali koji je Qinnitan zvučao
kao da stalno pročišćavaju grlo kako bi pljunuli. Osim što su buljili u nju kad god
bi bezimeni čovjek okrenuo glavu, trojica ribara činili su se posve
nezainteresiranim za nju: činjenica da je očito bila zarobljenica nije ih ni
najmanje smetala.
Stoga Qinnitan nije imala što raditi dok je obala poskakivala pokraj nje, osim
gledati i čekati... i razmišljati. Dok je žvakala komad splačine koji joj je jedan
od Vilasovih sinova neusiljeno dobacio kao da je pas, pitala se koliko je još
imala vremena dok je bezimeni čovjek ne preda autarhu. Agamid je bio već
danima iza njih, ali jellonska predbrežja još su bila izvan vidokruga pred njima.
Kamo su išli? Ako su slijedili autarha, zašto je Sulepis putovao tako daleko na
sjever? Sigurno bi postigao mnogo više ako bi pokorio golemi Hierosol sa svim
njegovim blagom i nadzorom sjeverne strane Ostejskog mora. Zašto bi
najmoćniji monarh na svijetu odjedrio na sjever sve do šumovitih bespuća
Eiona?
Što se toga tiče, zašto se autarh na prvom mjestu toliko mučio odvojiti
Qinnitan od njezine obitelji? To joj nikad nije bilo jasno, ni jednog trena. Zašto
za kraljevsku suprugu izabrati djevojku čiji je otac bio niži svećenik? Zašto ne
učiniti ništa s njom ili njoj, osim neke vrste bizarne vjerske poduke?
 I zašto se sjevernjački kralj Olin također zanimao za nju? Bio je ljubazan
čovjek, ali sama ta činjenica nije ga trebala nagnati daju izdvoji među svim
ostalim djevojkama koje su radile u hierosolskoj utvrdi.
Čekaj malo. Qinnitan ustane, odjednom prožeta uzbuđenom mišlju, ali je
nakon dva koraka stigla do granice konopca koji ju je sputavao. Progutala je
frustraciju, odlučna zadržati misao. Autarh ju je izabrao zbog nečega što nikad
nije shvatila. Sad je išao na sjever, uz obalu Eiona. Strani kralj, zarobljenik,
smatrao je da je prepoznao nešto u Qinnitan - sličnost, rekao je? Je li se autarh
zaputio tamo - u zemlju stranog kralja Olina? Jesu li tamo svi išli?
To svejedno nije imalo stvarnog smisla, ali u tom trenutku, na jednoličnom
bespuću oceana i okružena neprijateljima, osjećala se kao da je dotakla nešto
istinito.
*
Nemajući što činiti ni mnogo toga za jesti, Qinnitan nije dobro spavala.
Noćima bi se često satima znala sklupčati pod tankim gunjem, nastojeći odagnati
prizore onoga što joj je autarh spremao dok je čekala blaženo oslobađanje sna.
Jutrima je držala oči sklopljene dugo nakon što bi se posve razbudila,
osluškujući lelekanje morskih ptica i moleći se da opet zaspi, da pobjegne natrag
u zaborav makar nakratko, ali to se rijetko kad događalo. Često bi se probudila
dok je njezin zarobitelj još spavao, a samo bi Vilas ili jedan od njegovih sinova
bio na dužnosti za kormilom.
Nakon nekoliko dana promatranja svojeg bezimenog tamničara Qinnitan je
počela uviđati da je bio stvorenje rutine: budio se svakog jutra u isto vrijeme,
upravo kad bi prva bakrenasta svjetlost zore prokrvarila s istočnog obzora. Tada,
odmah nakon buđenja, svakog je dana izvodio niz pokreta istezanja, prelazeći s
jednoga na drugi predvidljivošću velike ure na glavnom tornju palače Voćnjaka,
kao da je sazdan od kotačića i zupčanika umjesto od krvi i mesa. Tada, dok ga je
Qinnitan promatrala kroz stisnute kapke, pretvarajući se da spava, taj
bljedunjavi, ni po čemu poseban čovjek, koji je držao njezin život u svojim
rukama, uzeo bi malu crnu bocu iz svojeg plašta, izvukao čep, a onda uronio
nešto nalik na iglu ili sićušnu grančicu u bočicu prije nego što bi je izvukao i
polizao što god je izvukao. Posudu bi tada vrlo pažljivo začepio, a boca i igla
ponovno bi nestale u njegovu plaštu. Potom bi općenito pojeo malo sušene ribe i
popio malo vode. Jutro za jutrom obredi istezanja i bočice su se nastavljali,
nepromijenjeni.
Što se nalazilo u crnoj staklenoj posudi? Qinnitan nije imala pojma. Izgledalo
je poput otrova, ali zašto bi itko svojevoljno uzimao otrov? Možda je to bio
nekakav moćni lijek. Ipak, iako u tome nije mogla pronaći mnogo smisla, obred
je bio nešto o čemu je trebalo razmisliti - razmisliti dugo i pažljivo. Kako joj
ništa drugo nije preostalo, počela je zgrtati ideje kao što škrtac zgrće novac.
*
Qinnitan je ležala šutke, sklopljenih očiju, ali je postala tako osjetljiva na
promjene vremena i temperature da je mogla osjetiti prvu toplinu nastupajućeg
jutra, kako joj nježno dotiče hladno lice.
Kako je mogla pobjeći svojem zarobitelju? I, ako to propadne, kako će
okončati svoj život kad je preda autarhu? Pozdravila bi čak i jezivu smrt poput
Luianine - davitelj je barem bio razmjerno brz. Ono što će joj autarhovi sluge
učiniti dok je živa, to ju je užasavalo...
Misli joj je prekinuo tih zvuk otvaranja čepa na crnoj boci, a zatim još
neočekivaniji ton glasa njezina zarobitelja.
“Znam da ne spavaš. Dišeš drugačije. Prestani se pretvarati.”
Qinnitan otvori oči. Zurio je u nju, neobično sjajnim očima, iskričavim kao
zbog kakve tajne šale. Dok je spremao bocu u plašt, čvrsti mišići pomicali su se
poput zmija pod kožom podlaktica. Bio je strahovito snažan, znala je to, i brz
poput mačke. Kako se mogla nadati da će mu pobjeći?
“Kako se zovete?” upitala je možda po stoti put. Promatrao ju je; usnice su
mu bile neznatno izvijene u smiješak zabavljenosti ili prezira.
“Vo”, rekao je iznenada. “To znači ‘od’. Ali nisam ni ‘od’ čega. Ja sam kraj,
ne početak.”
Qinnitan je toliko zapanjio ovaj mali govor da na trenutak nije znala što bi
rekla. “Ja... ne razumijem.” Nastojala je zadržati glas mirnim, kao da nije bilo
ništa neobično za tog šutljivog ubojicu otkriti nešto o sebi. “Vo?”
“Moj otac je potjecao iz Perikala. Njegov je otac bio barun. Obiteljsko ime
je bilo ‘Vo Jovandil’, ali otac ga je osramotio.” Nasmijao se. Nešto je bilo
sumnjivo na njemu, pomislila je, nešto neobično i grozničavo. Qinnitan se gotovo
bojala nastaviti. “Stoga se riješio prezimena i pošao u rat. Autarh ga je zarobio te
je postao Bijeli Pas.”
Čak i za Qinnitan, koja je dobar dio života proživjela u izolaciji Roja i
Osame, ime autarhove čete sjevernjačkih ubojica dostajalo je da joj srce zastane.
Dakle, zato je bijelac iz Eiona govorio tako savršenim xisijskim. “A... vaša
mati?”
“Bila je kurva.” Rekao je to neusiljeno, ali je prvi put skrenuo pogled s nje,
zagledavši se u sjaj osvita koji se širio obzorom poput plamteće mrlje ulja. “Sve
su žene kurve, ali ona je bila iskrena u tom pogledu. Ubio ju je.”
 “Molim? Vaš otac je ubio vašu majku?”
Sad se okrenuo natrag prema njoj, očiju potamnjelih od prezira. “Sama je to
tražila. Udarila ga je. Pa joj je smrskao glavu.”
Qinnitan više nije željela da nastavi govoriti. Mogla je samo podići drhtave
ruke kao da tjera takve stvari od sebe.
“I ja bih je ubio”, reče Vo, a onda ustane i udalji se po nježno uzbibanoj
palubi kako bi popričao sa starim ribarom Vilasom koji je upravljao kormilom.
Qinnitan je sjedila skutrena na oštru, prohladnu povjetarcu što je dulje mogla,
a onda se uspentrala po klupi do ograde odakle je povratila mršav sadržaj svojeg
želuca. Kad je završila, legla je s obrazom uz hladno, vlažno drvo ograde. Sama
je obala bila gotovo nevidljiva, obavijena maglom, pa se činilo da brod putuje
nekim usamljenim prostorom između svjetova.
*
Nešto se nedvojbeno promijenilo. U narednim danima Vo je postao prilično
razgovorljiv, barem u usporedbi s onim kakav je bio. Dok je šalupa miljela na
sjever duž obale postala mu je navika, kad bi završio jutarnji ritual, da s njom
malko porazgovara. Povremeno bi spomenuo mjesta koja je posjetio i stvari koje
je vidio, sitne fragmente svojega života prošlosti, premda više nije spomenuo
nijedno od roditelja. Qinnitan je nastojala pažljivo slušati, premda je to ponekad
bilo teško: taj čovjek Vo naizgled nije pravio razliku između obroka koji je
pojeo i čovjeka kojeg je ubio. Nije bilo ničeg prijateljskog u njegovu razgovoru,
ništa od uobičajene uzajamnosti. Umjesto toga bila je to kanda neka vrsta poriva
koja bi ga spopala kad bi prestao lizati iglu, kao da ga je što god se krilo u boci
otrova činilo odveć ekstatičnim da bi šutio. Groznica nikad nije trajala dugo,
međutim, kasnije bi često bio srdit i kivan na nju, dajući joj manje hrane i bez
razloga postupajući grubo s njom, kao da ga je na prevaru navela da se otvori.
“Zašto tvrdite da su sve žene kurve?” tiho je upitala jednog jutra. “Što god
vam je autarh rekao, ja to nisam. Još sam djevica. Polazila sam obuku za
svećenicu. Autarh me izvukao iz Roja i smjestio u Osamu.”
Vo prevrne očima. Željezna kontrola koja je obično ravnala svakim njegovim
postupkom kanda bi popustila tijekom tog prvog sata jutra. “Kurvanje nema veze
s... parenjem”, izrekao je to kao da je riječ imala ogavan okus. “Kurva prodaje
sebe za zaštitu, ili hranu, ili raskošnije stvari.” Odmjerio je Qinnitan od glave do
pete s bezizražajnom nezainteresiranošću. “Žene nemaju što nuditi osim sebe, pa
to i prodaju.”
“A vi? Što vi prodajete?”
“O, nema sumnje, i ja sam kurva”, rekao je i nasmijao se. Očito se nije često
smijao - zvučao je nespretno i gnjevno. “Većina ljudi jesu, osim onih koji su se
rodili bogati i moćni. To su kupci. Mi ostali njihove smo drolje i katamiti.”
“Dakle, vi ste onda autarhova kurva?” Unijela je što je mogla više prezira u
svoj glas. “Predat ćete me njemu, kako bi me mučio i ubio, samo da zaradite
njegovo zlato?”
Zurio je u vlastitu ruku dug, tih trenutak, a onda je podigao ispred nje. “Vidiš
ovo? Mogu ti slomiti vrat u tren oka, ili zariti prste u oči ili među rebra i ubiti te,
a ti me ničim ne bi mogla spriječiti. Dakle, ja posjedujem tebe. Ali tu u mojoj
utrobi nalazi se nešto što pripada autarhu. Ne izvršim li ono što zapovijeda, ubit
će me. Veoma bolno. Stoga on posjeduje mene.” Vo ustane, malko se ljuljajući
kako su valovi valjali brod, te je promotri praznim pogledom. Njegovo
grozničavo raspoloženje opet je počinjalo jenjavati. “Poput većine ljudi, tratiš
vrijeme nastojeći dokučiti značenje stvari.
Svijet je kugla balege, a mi smo crvi koji u njoj žive i jedu jedni druge.”
Okrenuo joj je leđa zastavši samo kako bi dodao: “Onaj koji sve pojede,
pobjeđuje - ali svejedno ostaje posljednji živi crv u grudi govana.”
 27.
Vodencvjetovi
“Neki učenjaci vjeruju da su Praiskonski možda neka posve
druga vrsta stvorenja, neprirodnija čak i od samih vilenjaka.”
(iz “Traktata o Vilinskome narodu Eiona i Xanda”)
Ferras Vansen mogaše dugo samo sjediti i zuriti u polumrak, nastojeći
pojmiti što se dogodilo. Bio je slab, osjećao je mučninu, a glava mu je ječala
poput zvona, trajnom zvonjavom koja je bila jedino što je čuo. Chert Modri
Kvare stajao je nad njim, široko otvarajući usta, ali Vansen nije čuo ni zvuka.
Gluh, pomislio je. Oglušio sam. A tada se sjetio praska groma koji ga je
oborio s nogu, eksplozije glasnije od ičega što je čuo još od razaranja u jamama
Veleponora.
Potisnuo je tu stravičnu uspomenu iz uma i opet sklopio oči. Vrtoglavica ga je
spopala poput broda u jakoj struji i zavrtjela u krug. Odjednom je postao
svjestan, prvi put nakon brojnih dana, da je zaista zapravo u podzemlju - duboko
u rupi ispod svijeta, s nezamislivim teretom stijene između sebe i sunca. Kad bi
samo netko uzeo golem štap i probio rupu da opet može ugledati svjetlost, a ne
biti izgubljen pod njom... izgubljen, zbunjen, smućen...
“... Baciti dalje”, netko šapne. “... Nisam znao...”
Vansen opet otvori oči. Chert je i dalje govorio, ali sad ga je mogao čuti,
premda je čovječuljak zvučao kao da je stotinu koraka daleko. Ipak, to je značilo
da mu se sluh vraća.
Pećina je bila puna i drugih Funderlinga, živih Funderlinga; nikoga od njih
Vansen nije prepoznao sve dok se sam Cinnabar nije pojavio uz njega, odjeven u
oklop čiju vrstu dosad nije vidio: čovječuljak bijaše pokriven okruglim pločama
tako da je nalikovao na križanca kornjače hrpe odbačena posuđa.
“Kako mu je?” funderlinški magistar upita Cherta. Odakle se Cinnabar
stvorio? Sve čega se Vansen sjećao bilo je da ga nije očekivao vidjeti u skorije
vrijeme. Što se toga tiče, činilo mu se neobičnim što je i Chert Modri Kvare tu.
“Mislim da je oglušio od praska.” Chertov glas je još zvučao prigušeno.
“Nisam gluh”, reče Vansen, ali Funderlinzi nisu odavali nikakva znaka da su
ga čuli. Ponovio je nastojeći biti glasniji. Činilo se da je upalilo jer su se
obojica istovremeno okrenula prema njemu. “Sluh mi se vraća”, objasnio je. “Što
se dogodilo?”
“Za sve sam ja kriv”, reče Chert, lica naborana od brige. “Pronašao sam
nekoliko naših eksplozivnih kornjaša u ostavi - koristili smo ih za razbijanje
stijena - i pomislio sam, no, nemam oružje, a mogao bih tako preplašiti Qare, pa
sam jednoga ponio. Kad sam stigao ovamo, vidio sam da su navalili na vas, pa
sam ga zapalio, prišao s leđa i bacio kornjaša što sam dalje mogao.” Izgledao je
ožalošćeno. “Ruka mi više nije snažna kao nekoć...”
“Glupost!” priklopi Cinnabar, “Moji ljudi i ja nikad ne bismo stigli na
vrijeme. Zbog vas, meštre Modri Kvare, vilenjaci su se pokolebali i zbunili kad
smo stigli, te se nisu mogli dovoljno brzo povući. Spasili ste kapetana Vansena, a
vjerojatno i sam hram!”
Chert je djelovao iznenađeno. “Zaista...?”
Vansen se odjednom prisjeti posljednjih trenutaka. “Gdje je Hamor Jaspis?
Je li...?”
“Živ je”, umiri ga Cinnabar. “Zvoni mu u ušima kao vama, ali ne tuži se - o,
ne. Preslab je da bi se tužio, u svakom slučaju. Neki od mojih ljudi stavljaju mu
zavoje - prilično je iskrvario, ali preživjet će. To je borac kojim bi se Starješine
ponosile!”
Vansen se nije mogao posve otresti osjećaja da je zakopan pod milijunom
utega teškog kamena. Mogao se pomaknuti, ali svaki dio njegova tijela činio se
izobličenim, nepoznatim, a misli mu bijahu trome. “Rekli ste da je taj... kornjaš...
bio pun praha za razaranje stijena. Je li to tvar zvana serpentin ili barut - isti crni
prah koji koriste za topove? Imate li ga još?”
“Da, ima ga još”, odvrati Chert. “Skoro tuce ljuštura u ostavi, a vjerojatno
još više eksplozivnog praha. Ali ovdje dolje nema topova, ni prostora da ih
ispaljujemo...”
Mladi Funderling u oklopu pohita do njih. “Magistre Cinnabare, jedan od
neprijatelja raznijetih eksplozivnim prahom... jedan od onih drowa...!”
“Što je, čovječe? Otkrhni ga, da čujemo.”
“Živ je.”
*
Začudo, Vansen je prepoznao zarobljenika. Prljavi čovječuljak koji je kivno
zurio u njega bio je onaj koji ga je pokušao probosti i čiji je zglavak slomio.
Doista, čupavi stvor privijao je k sebi ruku koja bijaše natečena i modra.
“Možemo li razgovarati s njim?” upita Vansen.
Cinnabar slegne ramenima. “Moji ljudi su pokušavali. Odbija dati odgovor.
Ne znamo kojim jezikom govori - možda nas i ne razumije.”
“Onda ga ubijte”, glasno će Vansen. “Beskoristan nam je. Odsijecite mu
glavu.”
 “Što?” Chert se zaprepastio. Čak je i Cinnabar djelovao osupnuto.
Vansen je oprezno motrio zarobljenika: čovječuljak nije ni trepnuo, čak ni
podigao pogled. “Nisam to ozbiljno mislio. Samo me zanimalo pretvara li se da
ne razumije. Moramo smisliti kako ga natjerati da nam otkrije što zna o
planovima svoje gospodarice.”
Chert je i dalje izgledao sumnjičavo. “Što to znači? Mučenje?”
Vansen se žalosno nasmije. “Ne bih oklijevao ako bih mislio da bih time
spasio vašu obitelj i svoj narod na površini, ali odgovori čovjeka na mukama
rijetko su korisni, pogotovo ako dobro ne govorimo njegov jezik. Ali, ako se
domislite nečemu drugom, obavijestite me. U protivnom, mogao bih se
predomisliti.”
Magistar Cinnabar izda upute da zarobljenika odvedu u hram, a onda odjuri
nadgledati druge zadatke koje je podijelio. One iz njegova pojačanja koji nisu
skupljali tijela ili pomagali ranjenicima već je poslao popraviti prodor koji su
Qari načinili u Svečanim dvoranama.
Vansen protrlja bolnu glavu. Ništa nije toliko želio koliko leći i spavati. Bio
je iscrpljen davno prije nego što ga je Chertova eksplozivna ljuštura zamalo
oglušila i, premda su mu oprali i povezali rane dok je bio u nesvijesti, cijelo ga
je tijelo silno boljelo. Želio je žestoko piće i najmanje sat u postelji, ali ovdje je
bio zapovjednik, više ili manje, pa je to moralo pričekati.
“Rekli ste da imate još tuce barutnih kornjaša i još praha”, reče Vansen
Chertu.
“To imamo u hramu. U Funderlinškom gradu toga ima još više, mnogo više.
Koristimo ga za razaranje stijena kad moramo brzo raditi - kad nemamo vremena
obavljati stvari na stari, provjereni način...”
Vansen je proteklog mjeseca naučio više nego što je zaista htio o dobrim
starim danima mokrog brušenja i brušenja pijeskom. “Razgovarajmo o tome s
Cinnabarom, onda”, rekao je užurbano. “Možda možemo za idući put prirediti
doček koji će nagnati tamnu gospu i njezine vojnike da dvaput razmisle o dolasku
u naš dom nepozvani.”

Chert je nastojao nagovoriti Vansena da se odmori - kapetan je bio prekriven

posjekotinama i još uvijek očito oslabljenog sluha - ali visoki čovjek nije se dao
odvući s bojišta, pa se Chert sam vratio u hram. Metamorfna braća već su čula
vijesti o bitki, te su gotovo svi željeli ispitati Cherta o tome, uključujući mnoge
koji su ga, izgleda, smatrali nekom vrstom junaka. Drugom prilikom možda bi
uživao u pažnji, ali sad je bio previše prestrašen i umoran da zaželi išta drugo
osim povratka u svoju ložnicu. Vidio je ponešto od qarskih snaga, ma kako
nakratko, te je znao da ih još na tisuće opsjeda Južnu Među na površini. Veoma
malen broj tih napadača iznenadio je eksplozivnim komjašem, ali idući put neće
biti iznenađenja. Drowi su možda čak imali vlastiti prah za razaranje stijena.
Chert je već malne stigao u sobu kad se sjetio Flinta, kojega je ostavio s
liječnikom. Umorno se vratio hodnikom, ali kad je stigao do Chavenove odaje i
pokucao na teška vrata, nitko nije odgovorio. Kad ih je pokušao otvoriti, vrata
nisu bila zaključana niti čak zabrtvljena. Otvorio ih je, odjednom ispunjen
strahom.
Chaven je ležao ispružen koliko je dug i širok na podu, kao da ga je netko
onesvijestio toljagom; Flintu nije bilo ni traga. Na jedan jezivi trenutak, Chert je
mislio da je liječnik mrtav, ali kad je kleknuo do njega, mogao je čuti kako
Chaven tiho stenje. Chert pronađe lavor hladne vode krpu te smoči vodom
liječnikovo široko, blijedo čelo.
“Probudite se!” Nastojao je osvijestiti Chavena koji je bio dvaput veći od
njega. “Gdje je moj mali? Gdje je Flint?”
Chaven zajauče i prevali se na bok, a onda upre sve dok nije mogao sam
sjediti. “Što?” Liječnik se obazre po sobi kao da je nikad dosad nije vidio.
“Flint?”
“Da, Flint! Ostavio sam ga s vama. Gdje je? Što se dogodilo?” Chaven je
tupo buljio. “Dogodilo? Ništa se nije dogodilo. Flint, kažete? Bio je tu?” Polako
je stresao glavom, poput umornog konja koji pokušava spriječiti ujede muhe.
“Ne, čekajte - bio je tu, naravno da je bio. Ali... ali ne sjećam se što se dogodilo.
Nema ga?”
Chert od očaja umalo zavitla na nj mokru krpu. Brzo je pretražio sobičak
kako bi se uvjerio da se dječak negdje ne skriva. Nije ga pronašao, ali je u
jednom kutu sobe naišao na malo ručno zrcalo i okrajak svijeće na podu.
Omirisao je fitilj. Netko ju je tek nedavno ugasio.
“Što je ovo?” strogo je upitao zbunjenog liječnika. “Iskušavali ste na njemu
neki od vaših trikova sa zrcalima? Prepali ste ga pa je pobjegao?” Chaven je
izgledao i uvrijeđeno i zabrinuto. “Ne sjećam se, da budem iskren. Ali nikad ne
bih naudio djetetu niti ga prepao, Cherte, znate to.” Chert se sjetio dječakovih
prestravljenih krikova kad je debeli liječnik posljednji put pokušao izvoditi
svoje čarolije sa zrcalima. “Pih! Nema ga, to je sve što znam. Imate li pojma gdje
bi mogao biti? Koliko dugo ga nema?”
Ali Chaven bijaše smeten - i beskoristan. Mogao je samo gledati od jednog
kuta sobe do drugog, trljajući oči kao da je svjetlo u mračnoj odaji bilo prejako.
*
 Chert je žurio hodnicima kad se iznenada sjetio knjižnice. Flint ih je već
obojicu uvalio u nevolje kad je jednom tamo otišao. Ima li vjerojatnijeg mjesta
gdje je ovaj put mogao završiti?
Na svoje neizmjerno olakšanje pronašao je dječaka sklupčanog u naizgled
običnom dječjem snu za jednim od drevnih stolova, glave naslonjene na
nezamjenjivu knjigu, stoljećima staru zbirku plitkih rezbarija na listovima mike
tanjima od pergamenta. Dok je Chert podizao dječakovu glavu da izvuče stranice
pod njim, ovlaš je pogledao antikni rukopis. Nije ga mogao pročitati - bio je
prestar, previše neobičan - ali podsjetio ga je na rezbarije koje je vidio na
zidovima duboko u Tajnama. Što je dječak s tim radio? Je li bio svjestan čime se
bavio? Flint se ponekad ponašao kao da je deseterostruko stariji, ali u drugim
prilikama nije se činio drugo doli djetetom, što je i bio.
“Probudi se, dječače”, rekao je nježno. Mogao je oprostiti skoro sve dokle
god nije morao reći Opal da je izgubio njihova sina. “Dođi, sad.”
Flint podigne glavu i obazre se oko sebe, a onda opet sklopi oči kao da će
nastaviti spavati. Bio je prevelik da ga Chert ponese - sad je bio viši od svojeg
očuha - te ga je Chert morao povlačiti za ruku sve dok dječak nije ustao i
nevoljko se dao izvesti iz knjižnice te natrag kroz hram do odaje koju su dijelili.
Napokon se činilo da su sretne ruke: Vansen je očito držao brata Nickela i druge
redovnike zaposlenima oko obrane hrama. Flintov povratak u knjižnicu je izgleda
prošao nezamijećeno.
“Zašto si to napravio, dječače?” strogo je upitao. “Braća su ti zabranila
zalaziti ondje - što si radio? I što se dogodilo u Chavenovoj odaji?”
Flint pospano odmahne glavom. “Ne znam.” Prešao je u tišini nekoliko
koraka, a onda iznenada izjavio, “Ponekad... ponekad mislim da znam neke
stvari. Ponekad znam neke stvari - važne stvari! A onda... a onda ne znam.” Na
Chertovo zaprepaštenje dječak naglo brižne u plač, nešto što Chert od njega
nikad nije doživio. “Jednostavno ne znam, oče! Ne razumijem!”
Chert ovije ruke oko Flinta, zagrlivši to neobično stvorenje, to strano dijete,
osjećajući kako se dječak trese od nemoćne tuge. Ništa drugo nije mogao učiniti.
*
Upravo je smjestio Flinta u krevet kadli netko pokuca na vrata. Chert umorno
ustane i otvori ih te na njima zatekne Chavena, razrogačenih očiju u mračnom
hodniku.
“Pronašli ste dječaka?” upita ovaj.
“Da. Dobro je. Otišao je u knjižnicu. Upravo sam ga stavio u krevet.”
Odmaknuo se i pozvao liječnika da uđe. “Uđite, a ja ću vidjeti mogu li nam
pronaći malo mahovnjače. Jeste li se sjetili što se dogodilo?”
“Nisam”, reče Chaven. “Istinu govoreći, došao sam vam dostaviti poruku.
Ferras Vansen poručuje da su naučili komunicirati sa zarobljenim
Funderlingom.”
Chert nadigne obrvu. “Ja sam Funderling. Ono krvožedno biće je drow.”
Chaven mahne rukom. “Naravno, naravno. Oprostite. U svakom slučaju, doći
ćete? Kapetan Vansen je pitao za vas.”
Odmahnuo je glavom. “Ne. Moram ostati sa svojim sinom. Previše me toga
odvuklo od njega. Osim toga, ničim ne mogu pomoći Vansenu. Ako me uistinu
treba, doći ću sutra.” Kiselo se osmjehnuo. “Ako nas prije toga Qari sve ne
ubiju, naravno.”
Liječnik nije znao kako bi to primio. “Naravno.”
Kad je Chaven otišao, Chert ode provjeriti dječaka. Flintovo lice bijaše
opušteno u snu, usta otvorena, a zamršena kosa svjetlija čak i od citrita. Što je
sve to značilo? pitao se Chert. Zna, ali ne zna?
Kao i uvijek, Chert se mogao samo čuditi neobičnom stvorenju koje su on i
Opal doveli u svoje živote, tom mjenjoliku... toj hodajućoj tajni.

Utta povuče stariju ženu za ruku, nastojeći je zadržati, ali njezini napori nisu
imali učinka. Zajedno su se poskliznule i zapele u blatu glavne ulice. Kayyin se
tromo pomaknuo da im pomogne, ali povratile su ravnotežu.
“Ne dam se zaustaviti, sestro.” Merolanna je teško disala od napora i
hladnoće. Prije nego što je Most od Trnja počeo rasti, vrijeme je zapravo
zatoplilo, ali od početka čudovišnog pothvata cijelu je obalu oko Južne Međe
obavila studena, vlažna magla, kao da ih je ljeto posve mimoišlo te su upali
ravno u Dekamen ili još kasnije.
“Kayyine, pomozite mi”, preklinjala je Utta. “Tamna gospa će je ubiti.”
“Možda”, odvrati Qar. “Ali, vidite - svi smo još živi. Čini se da je moja majka
izgubila nešto od svoje krvožednosti ovih tužnih, posljednjih dana.” “Poludio si,
polutane?” reče Merolanna. “Izgubila krvožednost! Ovog trena ubija naš narod!
Čujem im krike!”
Kayyin slegne ramenima. “Nisam rekao da se potpuno promijenila kao
osoba.”
Merolanna je gazila dalje, odlučno, otresavši Uttinu ruku kad ju je Zorijska
sestra pokušala usporiti. “Ne! Ona će me saslušati. Ne dam se zaustaviti!”
“Da Njuška i njegovi kolege stražari nisu bili pozvani u opsadu,” veselo će
Kayyin, “ne biste ni promolili nosom kroz vrata.”
 Merolanna samo pokaže zube u izrazu koji bi se na nekome drugom osim
ugledne udovice mogao nazvati kešenjem.
Zbirka molova i lučkih zgrada koja je gledala na potopljeni nasip dvorca,
postala je poprište mučnog kaosa. Deseci stvorova različitih oblika veličina
trčali su amo-tamo kroz maglu dok su se goleme, škriputave, drveću slične grane
Mosta od Trnja uzdizale iznad svega poput izobličena kostura urušena hrama.
Merolanna, čija je suknja sad bila dopola poprskana blatom, nije ni trepnula kad
su se čak i najgrotesknija stvorenja pojavila iz tame, već je stupala dalje poput
odlučnog vojnika, idući prema crno-zlatnom šatoru koji je stajao sam u središtu
svega.
Hrabra je, pomisli Utta, to joj ne mogu poreći. Ali ona koju traži nije
običan čovjek kojega bi zastrašila srdita starica. Ako je Kayyin rekao istinu,
sama tamna gospa starija je nego što možemo zamisliti - dijete je boga. A mila
Zorija zna da njezin gnjev i osveta također nadilaze naša poimanja.
Da minula godina nije bila tako čudna i da nije svjedočila svakojakom
bezumlju, Utta bi odbacila Qarovu priču o bogovima, Plamencvijeću besmrtnoj
braći kao besmislicu... ali nijedan drugi odgovor nije se slagao s onim što je
vidjela i što ju je okruživalo ovog trena! Za Uttu Fornsdodir, koja je sebe
smatrala obrazovanom ženom, onom koja je unatoč svojemu pozivu mogla
pabirčiti razliku između važnih istina u drevnim pričama i praznovjerja i gluposti
ponekih priča, bilo je to šokantno, čak obeshrabrujuće vrijeme.
Yasammez je stajala pred šatorom poput kipa Noćne more, sva u bodljikavu
crnom oklopu, s bjelokosno bijelim mačem koji je ogoljen visio s njezina pojasa.
Promatrala je nešto što Utta nije mogla vidjeti u oblacima zastrtim visovima
trnja, te se nije okrenula čak ni kad se vojvotkinja Merolanna posrćući zaustavila
pred njom i polako se, bolno, spustila na koljena. Tanak vrisak, koji je mogao
biti vjetar, preletio je tihim prizorom, ali Utta je znala da to nije bio vjetar.
Unutar zidina dvorca Južne Međe vilenjaci su ubijali muškarce, žene i djecu.
“Ne mogu više podnijeti ovu okrutnost!” Merolannin glas, tako čvrst prije
samo nekoliko trenutaka, sad je zapinjao zbog nečega goreg od straha, osjetila je
Utta: nešto na tamnoj Yasammez dostajalo je da riječi zastanu u svačijem grlu.
“Zašto ubijate moj narod? Što su vam skrivili? Dvjesto je godina od posljednjeg
rata s vašim sojem - gotovo smo zaboravili da uopće postojite!”
Yasammezino lice polako se okrene prema njoj - bezosjećajna maska, blijeda
i neobično lijepa unatoč neljudskim uglovima kostiju. “Dvjesto godina?”
vilenjakinja će svojim muklo melodičnim glasom. “Tek trenutak. Kad vidite kako
stoljeća lete pokraj vas kao što sam vidjela ja, onda možete govoriti o vremenu
kao da ono nešto znači. Vaš narod je osudio moj na propast, a sad ja uzvraćam
udarac. Možete gledati kraj ili se možete sakriti, ali ne trošite moje vrijeme.”
“Ubijte me, onda”, reče Merolanna. Zapinjanja u njezinu grlu je nestalo.
“Ne, vojvotkinjo!” krikne Utta, ali noge joj se odjednom učiniše klimavima
poput proljetnog rogoza, te nije mogla prići bliže.
“Tiho, sestro Utta.” Vojvotkinja se okrene natrag prema uglatoj sjeni koja
bijaše Yasammez. “Ne mogu gledati kako moj narod umire - moji nećaci,
nećakinje i prijatelji - ali ne mogu se ni sakriti od toga. Ako razumijete patnju
kao što tvrdite, dokrajčite moju.” Pognula je glavu. “Oduzmite mi život, hladni
stvore. Mučenje ne priliči velikoj dami.” Yasammez promotri Merolannu, a nešto
slično hladnom osmijehu zaigra joj oko lica. Dugo vremena stajale su poput
likova u drami, izgledajući kao zastrašujući osvajač i nemoćna žrtva ili krvnik i
osuđenik na smrt - ali nije bilo tako jednostavno, shvati Utta.
“Niste mi trebali spominjati patnju”, napokon će Yasammez. Glas joj je još
bio mukao i čudan, ali tiši, mekši. “Nikad. Kad bih dovela vaše voljene ovamo,
jednog po jednog, i pogubila ih pred vama, ni tad ne biste imali pravo izreći mi
tu riječ.”
“Ne znam što..:” počne Merolanna.
“Tišina” Riječ je zasiktala poput usijane oštrice uronjene u hladnu vodu.
“Znate li što ste vi i vaš bijedni soj učinili mojem narodu? Progonili nas, ubijali
nas, trovali nas kao gamad. Preživjeli su otjerani u progonstvo u hladne zemlje
sjevera, prisiljeni navući na se plašt sumraka poput djece koja se skriva pod
gunjem. Da, čak ste nam ukrali sunce! Ali, kao najgoru šalu od sviju, gurnuli ste
našu rasu do ruba uništenja, a onda nam i oteli posljednju šansu za opstanak.”
Blijedo lice nagne se naprijed, a crne oči suze. “Mučenje? Da mogu, mučila bih
svakog od vas mekih, smrtnih golaća, a onda spalila mast s vaših tijela dok
vrištite. Humci vaših pougljenjenih tijela bili bi vam jedini spomenik.”
Mržnja tamne žene bila je poput ledenog udara vjetra niz planinski obronak.
Utta si nije mogla pomoći - oglasila se malim zvukom užasa.
Yasammez se okrene prema njoj kao da ju je prvi put primijetila. “Vi.
Nazivate se Zorijinom službenicom. Što osim sentimentalnih besmislica znate o
Bijeloj golubici - o pravom Zorincvijetu? Što znate o tome kako su je njezin otac
i njegov klan mučili, ubili njezina voljenog, a onda je predali jednome od
pobjedničke braće kao da božica prve svjetlosti nije ništa drugo nego ratni
plijen? Što znate o tome kako su mučili njezina sina Izopačenog, kojeg vi
Vodencvjetovi zovete Kupilas, sve dok nije bio voljan žrtvovati svoj život kako
bi oslobodio svijet od njih? Tisućama godina patio je kako bi zaštitio vaš svijet,
agonija kakvu vi i ja ne možemo ni zamisliti. Pomislite - vi ga zovete bogom... ali
ja ga zovem ocem.” Njezino lice, maska bijesa, odjednom omlitavi poput lica
leša. “A sad umire. Moj otac umire, moja obitelj umire, moja cijela rasa umire -
a vi mi govorite o patnji.”
Uttine noge napokon popuste te ona klonu u blato pokraj Merolanne. U
kratkotrajnome muku mogla je opet čuti jauke Yasammezinih žrtava s druge
strane zaljeva, zbor užasa koji je ponajviše podsjećao na krikove udaljenih
morskih ptica.
Tamna im gospa okrene leđa. “Kayyine, udalji ova stvorenja od mene, ove...
kukce. Moram voditi rat. Ispričaj im kako je njihov kralj ukrao Plamencvijet i
ubio moju obitelj. Nakon toga, ako još žele umrijeti, rado ću ih uslužiti.”
 28.
Usamljeni
“U svesku poznatom kao Ximanderova knjiga zapisano je da je
jedna obitelj Praiskonskih nekad davno udružila snage s Qarima,
te da se zovu Smaragdna Vatra. Prema Ximanderu oni su neka
vrsta kraljevske straže kralja i kraljice vilenjaka, poput Leoparda
xisijskog autarha.”
(iz “Traktata o Vilinskome narodu Eiona i Xanda”)
Počinak... Skrikeri...? Ne razumijem.” Barrick se opet prihvatio teških vesala
i počeo veslati. Neobičan mrak tamnih svjetala obrubljivao je rijeku poput
sjenice starih stabala uz cestu, gust uz obalu i pružajući se visoko sa svake strane,
sve dok se napokon nije počeo stanjivati visoko nad njihovim glavama. “To
nema nikakvog smisla”, zarežao je na Raemona Bečka, nastojeći da mu glas ne
prijeđe jačinu šapta. “Zašto bi se Besani satima zatvarali svakog dana ako ne
spavaju? I ako su svi unutra, zašto bi ti skrikeri patrolirali ulicama? Zbog čega?”
Beck je osušio oči, ali je izgledao kao da bi svakog trena mogao opet briznuti
u plač; čovjekovo slabo, natečeno lice budilo je u Barricku gnjev. “Besani su
vilenjaci”, tiho će Beck, “i osim mojeg gospodara nisu dobrostivi. Nikome ne
vjeruju - čak ni svojem rodu. A što se Počinka tiče, zakon im nalaže da se
zaključaju, a za to se brinu Skrikeri. Moj gospodar Qu’arus znao mi je govoriti
da se njegov narod zaključava jer im od prevelikog bdijenja pobolijevaju srca i
misli. Prije Zakona o Počinku mnogi su postali tako nastrani i zatvoreni da su
poklali vlastite obitelji ili svoje susjede. Još ima mjesta na kojima možete vidjeti
pougljenjene ruševine imanja koja su izgorjela do temelja prije više stoljeća
zajedno s obitelji i svim slugama, koje su u pogrebne lomače pretvorili oni koji
su se umorili od života...”
Barrick osjeti uznemirujući trenutak srodništva s Besanima. Koliko je često
sanjao vlastiti dom u plamenu? Koliko je često poželio da neka katastrofa okonča
njegovu bol, ne hajući tko bi drugi pritom mogao nastradati?
Veslao je što je tiše mogao, ali grad još bijaše poput grobnice; činilo se da
svaki pljusak privlači pozornost. Mali vodeni put na kojem su se nalazili došao
je kraju, ne ostavivši im drugog izbora nego da se premjeste u veći ogranak
jednoga od glavnih kanala. Tri ili četiri druga čamca bila su vidljiva na vodi,
premda u daljini, ali Barrick je žestoko upro o vesla te su uspjeli brzo šmugnuti
preko širokoga kanala i vratiti se u jedan od manjih pokrajnjih potoka.
 No, bilo je zamorno kretati se tako brzo; čamac je bio dvaput veći od one
vrste skifova za dva veslača koji su se rabili u Južnoj Međi. Barrick se zatekao
kako misli na bezglavog blemija koji je ranije obavljao taj posao - gotovo bi
vrijedilo gledati tu grozotu, samo da se poštedi ovog napornog posla.
Barrick ubrzo otkrije da je, ako je držao skif podalje od tamnih svjetala na
rubu kanala, zapravo mogao prilično dobro vidjeti, ali je dojam svejedno bio
uznemirujući: u sredini većih vodenih kanala vladalo je nešto slično sumraku
sjenovite zemlje na koji je navikao, ali obale su izgledale povijene u tinti sličan
crni dim. Da bi vidio išta od onoga kuda su prolazili, morao se približiti sve dok
se ne bi našli unutar polusjene tamnih svjetala, a oči mu se priviknule na dublju
sjenu. Ali nije imao pojma je li se i njih zauzvrat moglo vidjeti, niti tko ih možda
gleda.
“Trebamo neko skrovište”, rekao je Bečku. “Neko mjesto gdje nas nitko neće
pronaći dok ne odlučimo što ćemo dalje.”
“Nema takvog mjesta”, tmurno će Beck. “Ne ovdje. Ne u Snu.”
Barrick se namršti. “A ne znaš ni gdje su Dvori Izopačenog. Beskoristan si
kao cice na vepru...”
U tom trenutku nešto na njih padne iz tame, kao da su sama tamna svjetla
ispljunula dio svoje srži. Raemon Beck se baci na tlo pritisnuvši lice uz palubu,
ali Barrick prepozna grudicu tame i njezin način ulaska.
“Nisam te očekivao opet vidjeti, ptico.”
“Nijesmo ni mi očekivali vidjet’ vas... ne živog, kao.” Ptica se izvila da
očisti perca na grudima. Pokrivši krilo okom, bila je gotovo nevidljiva. “Dakle,
kako prođe vaše gostovanje kod ljubazne modrooke čeljadi?”
Barrick se gotovo nasmije. “Kao što vidiš, odlučili smo krenuti dalje.
Problem je u tome što Beck ne zna gdje bi mogli biti Dvori Izopačenog. Moramo
se skloniti negdje gdje ćemo biti na sigurnom od Noćnih ljudi. drugih... kako si ih
nazvao, Beck? Skrikeri?”
“Tiho!” Zakrpani čovjek se obazre u napetu strahu. “Ne spominjite ih tu gdje
je obala u blizini! Pozvat ćete ih.”
Skurn, koji je stajao na jednoj nozi na pramcu čamca dok je nešto čačkao
između kandži, otrese se i doleprša bliže Barricku. “Morebit možemo odletjet’ i
pokušat’ vam nešto nać’”, rekao je neusiljeno. “Morebit.”
Barrick nije mogao ne zamijetiti ponudu prijateljstva. “Da, to bi bilo dobro,
Skurne. Hvala.” Promotrio je smolaste oblake tamnog svjetla duž obala.
“Pronađi nam neko mjesto gdje tama nije tako gusta - otok, možda. Nenaseljen.
Možda divlji.”
Crna ptica se vine uvis u spirali, a zatim izravna putanju odletjevši prema
najbližoj obali.
“Želudac mi je prazan”, Barrick će gledajući kako gavran nestaje. “Ulovimo
li ribu u ovoj vodi, hoćemo li se otrovati?”
Beck odmahne glavom. “Ne vjerujem. Ali već ima hrane u čamcu. Sumnjam
da ju je itko taknuo nakon što smo doveli mojeg gospodara kući. S toliko gubitaka
na našem lovačkom izletu i ranjenim gospodarom, nismo uopće jeli - trebala bi
ostati prilična količina sušenog mesa i kruha za popudbinu.” Otpuzao je naprijed
i pronašao veliku vodootpornu vreću spremljenu ispod prednje klupe. “Da,
vidite!”
Hrana je imala čudan, pljesniv okus, ali Barrick je bio preumoran i gladan da
bi mario. Podijelili su šaku sušenog mesa i dva komada kruha, tvrdog poput kože
za čizme, koji je podsjetio Barricka na smeđe ražene hljebove kod kuće.
“I vi ste uistinu princ Barrick!” Raemonu Bečku se malko vratilo
raspoloženje. “Nisam vjerovao da ću vas opet vidjeti, gospodaru - i baš tu od
svih mjesta!”
“Ako ti tako kažeš. Ne sjećam se našeg prvog susreta.” Istinu rečeno, Barrick
se baš i nije želio sjetiti. To nije imalo veze s čovjekom u dronjcima. Osjećao je
takvo olakšanje što se odijelio od svega što je ostavio za sobom - svoje
prošlosti, nasljeđa, boli - i nije mu se žurilo podsjetiti ni na što od toga.
Beck mu je zastajkujući ispripovjedio kako su njegovu karavanu napali Qari,
a on ostao jedini preživjeli, te kako je, nakon što je ispričao svoju priču, bio
pozvan na Kraljevsko vijeće, a onda opet poslan na to isto mjesto na Settlandskoj
cesti. Priča je dugo trajala - Beckovo sjećanje oslabilo je nakon toliko vremena
provedenog iza Sjenovite brane, boravak čak duži od Barrickova - a svako ime
kojeg bi se sjetio bilo je pobjeda za njega, ali je Barricku izazivalo samo bol.
“A onda je vaša sestra rekla kapetanu... kako mu je ime? Onome visokome?”
“Vansen”, bezizražajno će Barrick. Stražar je propao u mrak braneći
Barrickov život, nakon što ga je sam Barrick više puta prokleo. Je li bilo kraja
toj povorci jadnih, beskorisnih uspomena?
“Da, vaša sestra mu je rekla da me vrati na mjesto gdje je karavana
napadnuta. Ali tamo nikad nismo stigli - to jest, ja nisam. Probudio sam se u noći
okružen maglom. Bio sam izgubljen. Dozivao sam i dozivao, ali nitko me nije
pronašao. Barem nitko od onih s kojima sam putovao...” Raemon Beck utihne,
drhteći, te više ne htjede ništa reći o tome što mu se dogodilo od tog vremena do
trenutka kad ga je Qu’arus doveo u San. “Lijepo je postupao sa mnom, gospodar.
Hranio me. Nije me tukao ako to ne bih zaslužio. A sad je mrtav...” Beckova
ramena zadrhte. “Ali ne mislim da je vaša sestra, blagoslovljena bila - oprostite
mi, gospodaru, trebao bih reći princeza Briony... Ne mislim da mi je željela zlo.
Naljutila se, ali mislim da nije bila ljutita na mene...”
“Dostaje, čovječe. Pusti to.” Barrick to više nije mogao slušati.
Beck zapadne u šutnju. Barrick je sjedio pogrbljen u halji koja je Qu’arusu
služila umjesto jastuka na posljednjem putovanju, te se opet prihvatio vesala
veslajući tek toliko da ih zadrži na sredini tihog, mrtvog rukavca dok su čekali
gavranov povratak. Kanal bijaše uzak, a kuće su se uzdizale na obje strane, jedva
raspoznatljive od grubih kamenih litica iz kojih bijahu isklesane, prepoznatljive
kao zdanja samo po povremenom majušnom prozoru i golemim, dverima sličnim
vratima u zidovima iznad ruba vode.
Vrata, pomislio je. U ovom gradu ima više vrata nego što ih mogu
izbrojati. A sve što trebam učiniti jest pronaći ona prava.
*
Skurn se obrušio s tmurnog neba i raširio krila kako bi sletio na visoku krmu
čamca. Bilo je lako zaboraviti koliko je ptičurina bila velika, pomisli Barrick -
raspon krila gotovo joj je dosezao raspon ljudskih ruku.
Gavran nije odmah progovorio, već je kljucao i trijebio svoja krila. Bilo je
očito da je Skurn želio biti ispitan.
“Pronašao si nam nešto? Mjesto gdje se možemo skloniti?”
“Morebit da. S druge strane, morebit i ne.”
Barrick uzdahne. Zar je bilo čudno što je uglavnom bio sam na svijetu i što
mu je draže tako? “Onda mi, molim te, reci”, rekao je s pretjeranom uljudnošću.
“Poslije ću te bogato nagraditi za dobročinstvo.”
Zadovoljan, gavran se nadme i uspravi. “Slučaj je htio da Skurn pronađe
sljedeće - hrid na velikom kanalu, po sredini toka. Ima drveća i sličnog, i samo
ruševine. Ne vidjesmo ni traga ičemu dvonožnome.”
“Dobro”, reče Barrick. “I zaista sam ti zahvalan. U kojem smjeru?”
“Slijedite nas.” Gavran opet uzleti.
Dok je Barrick veslao za sporo-letećim likom, Raemon Beck odjednom reče:
“Ne govore sve ovdašnje životinje. A čak i one koje govore, ponekad je bolje ne
slušati.” Stresao se poput mokrog psa, zaokupljen nekom ružnom uspomenom.
“Pogotovo kad vas pozovu u svoj dom. Nije to kao u onim pričama za djecu,
znate.”
“Potrudit ću se da to upamtim.”
Otok bijaše točno onakav kakvim ga je Skurn opisao, malen, obrastao čvor
kamenja usred jednoga od većih kanala, dovoljno udaljen od tamnih svjetala da
se kupao u jezeru sumračnog sivila. Neko golemo zdanje nekoć je stajalo među
tamnim borovima zauzimajući većinu malenog otoka, ali od njega je preostalo
malo toga, osim nekoliko urušenih zidina i kružnih ruševina nečega što je mogla
biti kula.
Nigdje se nije mogao pronaći žal, niti je išta ostalo od mola koji je nekoć
služio otoku, izuzev nekoliko izbijeljenih stupova koji su toliko nalikovali na
golema rebra da su Barricka neugodno podsjetili na Spavače i njihovu koštanu
planinu. Vezali su čamac što bliže njima, a onda odgacali do kamenite obale kroz
vodu visoku do prsa; Beck i Barrick su drhtali u času kad su se domogli suhog tla
i otpuzali u zaklon borova.
“Treba nam vatra”, reče Barrick. “Nije me briga hoće li je tko vidjeti ili ne.”
Ustao je i poveo Bečka kroz gusto šipražje sve dok nisu stigli do ostataka kamene
kule. “Ovo će barem sakriti svjetlost plamenova”, reče. “Ništa ne možemo u vezi
s dimom.”
“Upotrijebite ovo”, reče Beck sagnuvši se da pokupi granje s tla. “Dobro je
drvo i manje će se dimiti od zelenih grana.”
Barrick kimne. Dakle, čovjek ipak nije bio beskoristan.
Zapalivši malenu vatru, Barrick napokon sjedne kako bi ugrijao ruke i shvati
da je Skurn nestao. Prije nego što je imao priliku razmisliti o tome, ptica se
vratila dolepršavši kroz visoke krošnje prije nego što je ostatak puta prešla
skakućući s jedne zamršene grane na drugu. Nešto joj je visjelo iz kljuna, taman
svežanj koji je bacila svečanim pokretom.
“Mišljasmo da ste morebit, kao, gladni”, objavi gavran.
Barrick prouči lešinu koja gotovo nije imala oči, stvorenje nalik na veliku
krticu, ali dužih i nježnijih šapa s prstima. “Hvala ti”, reče, i to je iskreno mislio:
bio je bolno gladan. Osim nekoliko zalogaja koje je podijelio s Raemonom
Bečkom, nije jeo naizgled danima.
“Ja ću to obaviti”, reče Beck. “Imate li nož?”
Pomalo se skanjujući, Barrick izvuče Qu’arusov kratki mač. Beck ga na
trenutak prouči i nadigne obrvu, ali ne reče ni riječi. Trgovac se baci na zadatak
deranja kože i vađenja utrobe stvorenja dok je Barrick potpirivao vatru, a dao je
iznutrice i kožu Skurnu bez pitanja. Gavran ih proguta, a onda odskakuće na
kamen i stane rediti perje.
“Dakle, što znaš o ovome gradu?” upita Barrick dok im se večera pekla na
ražnju od borovine nad otvorenim plamenom. Miris je gotovo omamljivao, miris
mošusa, ali ugodan. “Gdje smo? Kako je ovo mjesto nastalo?”
Beck zamišljeno nabere musavo lice. “Malo znam, da budem iskren. Jedini
put kad me gospodar izveo van prije lovačkog izleta, bilo je za obredni posjet
vojvodi od Pauksvile. Poveo je nekoliko svojih smrtnih slugu - samo kako bi
uzrujao vojvodu, ili se barem tako činilo.” Tugaljiv mali smiješak zaigra oko
usana Raemona Bečka. “Morali smo otići duboko u grad, te mi je putem
pokazivao znamenitosti. Da razmislim.” Podigao je borovu grančicu i počeo
njome risati po tamnoj, vlažnoj zemlji. “Ovakvoga je oblika, mislim.” Načrčkao
je nespretnu spiralu. “K’ze- shehaoui - rijeka Izmak - tako zovu veliki kanal”,
reče on ocrtavajući tu glavnu liniju. “Ali drugi vodeni tokovi presijecaju ga
cijelim putem.” Narisao je druge linije preko one glavne. Crtež je počeo
nalikovati na jednu od onih prepolovljenih planspiralnih školjki kakve su
Erivorovi svećenici nosili na grudima kao simbol njihova boga.
“Ali gdje smo mi?” upita Barrick.
Raemon Beck na trenutak protrlja lice. “Mislim da je Qu’arusova kuća tu
negdje”, reče, ubovši štap negdje na polovici najdalje spirale. “Gospodar se
uvijek ponosio što je živio izvan srca grada, odvojen od drugih bogatih, važnih
obitelji. A ovo mjesto je vjerojatno ovdje negdje.” Ponovno je ubo štapom,
narisavši veći znak na drugoj i trećoj spirali.
“Ne mogu procijeniti koliko smo daleko dospjeli, ali znam da je ovaj dio pun
otoka.”
‘ Barrick se namršti. Izvadio je meso s vatre, a onda ga položio na čist kamen
i počeo rezati na dvije porcije, što bijaše nespretan postupak s tako velikim
sječivom i tako malim obrokom. Ostavio je Beckov dio na kamenu i prstima stao
jesti svoj. “Trebam znati više. Dan mi je zadatak.”
“Kakav zadatak?” upita Beck.
Čak i nesviklo ljudsko društvo i utjeha toplog jela nisu uspjeli nagnati
Barricka da podijeli sve svoje tajne s nekim tko je na kraju krajeva bio gotovo
neznanac. “Nije važno. Moram pronaći izvjesna vrata, kao što sam rekao, ali
nemam pojma gdje bi mogla biti, osim imena ‘Dvor Izopačenog’. Što mi još
možeš reći? Ako ne poznaješ Dvore Izopačenog, postoje li kakva druga slavna
vrata negdje u Snu? Važne dveri? Nešto nad čim se stražari?”
“Stražari se nad svime”, smrknuto će Beck. “Ono što ne čuvaju skrikeri,
Besani drže u svojim kućama i čvrsto stišću uza se.”
“Spomenuo si nekog čovjeka kojemu te gospodar odveo u posjet - vojvodu
Paučine, je li?”
“Pauksvile. Strahovito je star. Gospodar je rekao da je jedan od najstarijih u
gradu, mlađi samo od članova Nasmijanog vijeća.”
Protiv volje Barrick trepne. “Kakvo je to ime?”
“Ne znam, gospodaru. Gospodar ih je mrzio. Rekao je da bi netko trebao
isisati iz njih posljednje sokove pa bismo onda svi mogli početi iznova. Također
je rekao da bi smijeh trebao imati zvuk, ali ne znam što je time mislio.”
Barrick je postajao nestrpljiv od pustog pričanja. “Taj Pauksvila - gdje se
nalazi? Kako možemo do njega? Možemo li ga natjerati da nam kaže ono što
želimo znati?”
Raemon Beck izbeči oči od posvemašnjeg užasa. “Vojvoda? Ne! Ne smijemo
mu ni blizu. Uništio bi nas pokretom prsta!”
“Ali gdje je živio? Možeš li mi barem to reći?”
“Nisam siguran. Negdje blizu srca grada. Sjećam se jer smo mimoišli mnoga
najstarija zdanja na putu do središta Sna, neka izgorjela, a neka svedena na
ruševine, neka tako obavijena tamnim svjetlima da ih nisam mogao vidjeti čak ni
izbliza. Gospodar mi je pokazao mnogo toga - takva čudna imena! - Vrt ruku bio
je jedno od toga, i mjesto zvano Pet crvenih kamenova, Knjižnica bolne glazbe -
ne, samilosne glazbe...” Uzeo je dah. “Toliko imena! Syu’maaina kula,
Izdajnikove dveri, Poljana prvog buđenja...”
“Stani”, Barrick će, odjednom napet. “Izdajnikove dveri? Gdje je to?”
“Ja... Ne sjećam se...”
Barrick pruži ruku i ljevicom pograbi Bečka za mišicu te shvati da ga
ozljeđuje tek kad ga je čuo kako cvili. Pustio ga je. “Oprosti,” reče, “ali moram
znati. Razmisli, čovječe! Gdje je to bilo, te Izdajnikove dveri?”
“Molim vas, gospodaru, bilo je... bilo je to jedno od onih tako mračnih
mjesta da ih nisam mogao vidjeti. Ali gospodar je nešto rekao...” Beck stisne oči,
očito se silno trudeći da se prisjeti, cijelo vrijeme trljajući ruku koju mu je
Barrick stisnuo. “Rekao je da je to bila rupa.”
“Rupa?” Barrick je morao obuzdati poriv da opet ščepa malog, prljavog
čovjeka i ovaj put ga protrese. “To je sve?”
“Znam da zvuči čudno, ali nazvao je to rupom... što je ono rekao? Rupa koju
čak ni bogovi nisu... nisu mogli...” Lice mu se ozari. “Koju čak ni bogovi nisu
mogli zatvoriti.”
Barrickovo srce je brzo kucalo. Čuo je dovoljno o cestama Izopačenog da
zna kako ovako nešto ne smije ignorirati. “Pokaži mi kako da ih pronađem.”
Beckov izraz zadovoljstva ispari. “Što? Ali... gospodaru, nalaze se u srcu
Sna - u četvrti Tišine gdje samo pozvani mogu zalaziti. Čak ni moj gospodar nije
tamo htio stupiti nogom bez poziva Pauksvile...” Poskočio je na glasan klopot, ali
bijaše to samo Skurn koji je razbijao puževu kućicu o kamen.
“Moj gospodar je bio veoma pametan”, reče Beck. “Ako tamo nije htio ići
sam, ne bismo ni mi smjeli. Ne poznajete ta stvorenja, prinče Barrick - nemaju
duše, nimalo dobrote! Oderat će nas samo za vlastitu zabavu, s manje brige nego
što sam ja posvetio ovome kuniću!”
“Neću te prisiliti da odeš sa mnom, ali ne mogu propustiti priliku.” Barrick
otare ruke o pohabanu odjeću i počne zaglađivati sebi mjesto gdje će leći.
“Moram vidjeti to mjesto, Beck. Moram saznati je li ta... rupa koju čak ni bogovi
ne mogu zatvoriti, ono što tražim. Imam zadatak, kao što sam rekao.” Posegnuo je
u košulju da dotakne zrcalo u njegovoj vrećici. “Slobodan si da činiš što hoćeš.”
“Ali ako me napustite, uhvatit će me! Odbjegli sluga - i to Sunčani!”
Čovjekove se oči napune suzama. “Radit će mi strašne stvari!”
Nešto od hladnoće vratilo mu se u srce: Barrick je odjednom bio umoran i
više nije htio slušati plač ovog slabića - mogao je gotovo osjetiti kako
otvrdnjava poput gline kad se pretvara u ciglu. Zavalio se u udubinu između dva
korijena bora i smotao kukuljicu Qu’arusova plašta pod glavu umjesto jastuka.
“Ne mogu donositi odluke za tebe, trgovce. Imam važnijih dužnosti nego biti
pastir jednome čovjeku.” Sklopio je oči.
Nije mu trebalo biti lako usnuti dok je Beck tiho jecao na dohvat ruke, ali
Barrick gotovo da i nije spavao u kući Besanih - ne bi ni rekao da je spavao, da
nije bilo sjećanja na onaj neobičan san o gušteru. Svijet je brzo iščeznuo.
*
Usnu, stajao je na vrhu brijega, neobično bezličnom mjestu boje stare
bjelokosti. Gomila ljudi okupila se na obronku pod njim, njihova otvorena lica
nalik na gredicu neobičnog cvijeća. Mogao je prepoznati neke od njih istog trena
- svojeg oca kralja, Shasa, brata Kendricka - ali neki bijahu manje poznati. Jedan
je mogao biti Ferras Vansen, shvatio je trenutak kasnije, ali je istovremeno bio
stariji čovjek prosijede brade i prorijeđene kose - Vansen koji nije mogao
postojati jer je kapetan straže poginuo u Veleponoru propavši u beskrajnu tamu.
Većina ostalih bili su stranci, neki u starinskoj odjeći, drugi čudni i nagrđeni
poput stvorova koje je susreo u ropskim ćelijama poluboga Jikuyina: jedino što
je neobičan skup imao zajedničko bile su tišina i pozornost.
Barrick je pokušao govoriti, upitati ih što žele od njega, ali usta mu nisu
htjela oblikovati riječi. Lice mu se činilo obamrlim i premda su mu se mišići
čeljusti i jezika trzali, nešto ih je sprečavalo da se slobodno pomiču. Podigao je
ruku k usnama. Na svoj užas, ondje je napipao samo kožu, tvrdu kao da je
štavljena. Nije imao usta.
Barrick? Ti si?
Netko je progovorio iza njega, bolno poznati glas tamnokose djevojke
Qinnitan, tako joj bijaše ime, ali nije joj mogao odgovoriti koliko god se
trudio. Naprezao se da se okrene prema njoj, ali nije se mogao ni pomaknuti -
tijelo mu je postalo ukočeno i tvrdo poput lica.
Zašto mi se ne želiš odazvati? upitala je. Vidim te! Tako dugo želim
razgovarati s tobom! Cime sam te razljutila?
 Barrick se naprezao sve dok mu se vid nije zamutio, nastojeći pokrenuti
kamene mišiće, ali uzalud. Mogao je isto tako biti kip. Lica puna iščekivanja još
su ga promatrala, ali neka od njih počela su se mijenjati, pokazujući nestrpljenje
i zbunjenost. Stajao je gledajući dolje dok je nebo počinjalo tamnjeti, a kiša
padati, hladne kapi koje je jedva osjećao, kao da mu je samo meso tijela postalo
nešto debelo i tvrdo poput kore drveta. Opet je začuo Qinnitanin glas, ali on je
bivao sve tiši i tiši, sve dok se napokon nije izgubio. Gomila se počela razilaziti,
neki vidno razbješnjeni njegovim nedjelovanjem, drugi tek začuđeni, sve dok nije
ostao sam na golom vrhu brijega, dok se s njega slijevala kiša koju nije mogao
obrisati.
*
Prinče Barrick, ako ste uistinu... ah!” Raemon Beck, koji je samo jednom
prodrmao Barricka, s prepašću je osjetio Qu’arusovo šječivo pritisnuto uz
grkljan.
“Stoje?”
Beck pažljivo proguta. “Molim vas... molim vas, nemojte me ubiti,
gospodaru!”
Barrick povuče oštricu i gurne je natrag u korice. “Koliko sam dugo
spavao?”
Beck protrlja vrat. “Ovdje je to uvijek teško odrediti, ali zvono za četvrt
nedavno se oglasilo. Nemamo još dugo prije nego što Počinak završi, a Besani
opet izađu na kanale.” Blijed i s tamnim kolobarima ispod očiju, mladi trgovac
izgledao je kao da uopće nije uspio zaspati. “Ako uistinu kanite potražiti to
mjesto, trebamo krenuti.”
“Mi? Znači li to da ideš sa mnom?”
Beck nesretno kimne. “Imam li izbora, gospodaru? Ionako će me ubiti.”
Napućio je usta dok se borio da zadrži hladnokrvnost. “Prvi put nakon dugo
vremena razmišljao sam o svojoj djeci i ženi... kako ih vjerojatno više neću
vidjeti...”
“Dosta. Od toga ni jedan od nas nema koristi.” Barrick sjedne i protegne se.
“Koliko će još potrajati taj Počinak?”
Beck nesretno slegne ramenima. “Rekao sam vam, oglasilo se zvono za
četvrt. To znači da su prošle tri četvrtine. Ne znam više ni računati vrijeme,
prinče Barrick. Sat? Dva sata? To je sve što imamo.”
“Onda moramo prije toga pokušati pronaći centar grada. Što je s tim
Skrikerima? Hoće li nas ometati na rijeci?”
“Ometati?” Beck se nasmije zvukom šupljim poput trule cjepanice. “Ne
razumijete, gospodaru. Usamljeni nisu stražari ni upravitelji kakve smo imali u
Rudomoru. Neće nas ‘ometati’, pretvorit će moždinu u vašim kostima u led.
Iščupat će vam srce i progutati ga cijelog. Ako ste na vodi i začujete njihove
glasove kako vas dozivaju, utopit ćete se samo da pobjegnete od njih.”
“Prestani govoriti u zagonetkama - što su oni?”
“Ne znam! Čak ih se i moj gospodar bojao. Rekao mi je da ih njegov narod
nikad nije smio dovesti u San. To je rekao - ‘dovesti’. Ne znam jesu li ih
pronašli, uzgojili ili prizvali kao xandske zloduhe - čak i Besani Skrikere
spominju samo šapatom. Čuo sam jednog od Qu’arusovih sinova kako govori
svojem bratu da su poput bijelih dronjaka uhvaćenih na vjetru, ali sa ženskim
glasovima. Besani ih također zovu ‘Oči Praznog Mjesta’. Ne znam što to znači.
Bogovi mi pomogli, ne želim ni saznati.” Opet je zamalo plakao.
“Prestani cmizdriti. Evo, pogledaj svoj zemljovid.” Barrick čučne nad
spiralom koju je trgovac narisao. “Ne usudimo se ići ravno niz veliki kanal,
pogotovo ako će Počinak ubrzo završiti, kako ti kažeš. Moraš mi pomoći pronaći
put do središta po manjim vodenim putovima.”
“Ali manji kanali - tamo je sve samo tamno svjetlo”, reče Beck. “Ništa se ne
vidi. Ali neki od njih zagrađeni su vodenim vratima - a čak i da smo slijepi, oni
svejedno mogu vidjeti nas...”
Barrick zastenje od nezadovoljstva. “Ipak, mora postojati način da se onamo
dođe, makar morali ići sredinom najvećeg kanala...”
“Kao puževa kućica”, iznenada će Skurn. Ptica podigne glavu tamo gdje je
kljucala raspuknute, ljepljive ostatke upravo tog predmeta. “Vidjesmo to, mi.
Odozgora.”
“Da. Želimo stići u središte, ali Beck kaže kako ne možemo ići manjim
vodenim putovima da nas ne primijete.”
“Mi bismo mogli pronać’ put”, reče Skurn. “Od otoka do otoka, gdje tama ne
doseže.”
“Onda učini to”, naloži mu Barrick. “Učini to i, obećavam ti, ulovit ću ti
najvećeg, najdebljeg zeca kojeg si ikad vidio i neću uzeti ni zalogaja za sebe.”
Ptica naheri glavu kako bi ga promotrila, crnih očiju, živih na odra- ženoj
svjetlosti vatre. “Učinjeno”, reče i raširi krila. “Potrudite se održat korak, onda.”
Prije nego što se vratio u skif, Barrick zastane da ugasi vatru, ali prije nego
što je šutnuo pijesak na nju, uzeo je borovu granu, ljepljivu od smole i držao je u
plamenu dok se nije zapalila.
“To je prava vatra!” reče Beck kad ju je opazio. “Ugasite je!”
“Tamo je mračno kao u rogu. Neću pipati sebi put ovim prokletim gradom na
rukama i koljenima. Osim toga, ako Besani ne vole sumrak, možda će se bojati
stvarne vatre.”
“Mrze svjetlo - ali opazit će ga izdaleka. Budemo li to nosili, možemo
slobodno vikati iz svega glasa da nas dođu pronaći.”
Barrick se zapilji u njega pokušavajući odijeliti čovjekovu razumnost od
plašljivosti. Naposljetku baci baklju u rijeku; pramen pare lebdio je za njima dok
su ostavljali otok.
*
Barricku se sumorni grad nije svidio ni ranije, ali kako su zalazili sve dublje
i dublje u srce Sna, sviđao mu se još manje. Možda je postajao manje zlokobno
mjesto kad bi Počinak završio, a ulice se opet napunile, ali bilo je teško zamisliti
da je ikad bio veseo, ili čak običan. Vodeni kanali, s visokim, nagnutim obalama,
molovi nalik na iskrivljene zube i mostovi koji su nisko visjeli nad njima, činili
su se sličnima utrobi - kao da je grad bio neko golemo, neinteligentno biće poput
morske zvijezde, koje ih polako upija u sebe. Kuće, čak i one najveće, izgledale
su skučeno i tajanstveno, s malim prozorima poput mutnih očiju slijepaca.
Barrick također nije primijetio mnogo javnih površina, barem ne onih koje je
mogao prepoznati kao takve, samo nazubljene mostove i povremene puste,
otvorene prostore koji su manje nalikovali na trgove ili sajmišta, a više izgledali
kao građevine koje su nekoć tu stajale pa nestale, a da ih nisu nadomjestili.
Najgora od svega, međutim, bila je aura sumorne tišine koja je visjela nad
mračnim labirintom. Njegovi stanovnici možda su se nazivali Besanima, ali
umjesto vječne budnosti svako zdanje koje su Barrick i Raemon Beck mimoišli
činilo se nekom vrstom građevine iz noćnih mora, krutom ljuskom koja je
skrivala sjeme rastresene zlobe u svojim dubinama, kao da San nije uopće bio
grad već mauzolej za nespokojne mrtve.
Upravo su izašli iz sigurnosti jednog od otoka u sredini kanala te veslali
otvorenim prostorom prema drugoj hridi sazdanoj od kamenja, drveća i sumraka,
kad se oglasilo posljednje zvono Počinka, mukao odjek koji je Barrick osjetio u
kostima više nego što ga je čuo ušima.
“Sad će izaći”, tiho će Beck, ali borio se da ostane miran. “Netko će nas
vidjeti.”
“Nastaviš li se tako trzati i skakati, netko će svakako primijetiti. Mirno sjedi.
Djeluj kao da pripadaš ovamo.” Barrick navuče kukuljicu niže preko lica. “Ako
nemaš čime pokriti glavu, lezi.”
Beck pronađe komad zakrpanog platna za jedra te se omota njime. “Stvar je u
tome da poznajem ovaj svijet. Okrutni su Besani - okrutni bez razloga! Poput
dječaka su koji čupaju muhama noge.”
 “Onda se moramo pobrinuti da se ne domognu naših nogu, je li tako? Nego,
gdje lije nestao onaj prokleti gavran...?”
Barrick je još tražio Skurna kad su prošli podno mjesta gdje je nekoliko
drevnih mostova prolazilo jedan ispod drugoga na različitim visinama, poput
trnovitih grana ružina grma, povezujući niz urušenih, bršljanom obraslih,
crijepom pokrivenih kula na obje strane sjenovitog kanala. Mrlja sivkastog
gibanja najednom od mostova zapela je Barricku za oko, kao da mu je netko tamo
gore mahao rupčićem. Podigao je pogled. Nešto mu ga odozgo uzvrati. Mogao ga
je jedva vidjeti kroz zadimljena tamna svjetla, ali je osjetio pogled poput ledene
pandže koja mu se stišće oko srca.
“Što radite?” napeto šapne Beck. “Ispalo vam je veslo!”
Barrick je čuo pljuskanje njegova suputnika dok je povlačio veslo u čamac,
ali to se moglo događati na drugoj obali. “Kamo... kamo je nestao?” rekao je
napokon, jedva sposoban izgovoriti riječi.” Je li još tamo gore?”
“Što? O čemu govorite?”
“Njegove oči - bile su crvene. Mislim da je bio živ, ali... ali... nije...” Usta
mu bijahu suha poput pijeska, suha poput prašine, ali je svejedno progutao.
“Pogledao me...”
“Bogovi, pomozite”, zajauče Beck. “Je li to bio Skriker? O, nebesa, spasite
nas, ne želim ga vidjeti...!” Pritisnuo je lice o dlanove poput uplašena djeteta.
Naposljetku, dok mu je srce lupalo kao u zeca, Barrick skupi hrabrost da opet
pogleda. Mreža mostova gubila se za njim, i premda je na jedan jeziv trenutak
pomislio da vidi kako nešto blijedo leprša na najvišem mostu, kad je trepnuo i
opet pogledao, nestalo je. Ipak, nije mogao odagnati sjećanje iz misli, iako nije
točno znao što ga je tako uplašilo.
Kao bijeli dronjci nošeni na vjetru...
Grad se naizgled vraćao u prigušeno, morbidno stanje budnosti. Barrick je
opazio kako se obrisi pomiču u tamom obasjanim sjenama, ali svi su bili tako
čvrsto zaogrnuti i zamotani da je bilo teško razabrati išta više od njihova gibanja.
Većinom su bili usamljeni, hodajući polako rubovima kanala ili povremeno
prelazeći iznad njih po kojem od neobično visokih mostova, često noseći baklje
tamnog svjetla tako da su putovali u malom oblaku pokretnog crnila. Barrick sad
ništa nije toliko želio na ovome svijetu koliko pobjeći odavde što je prije
moguće. Kakva su neprirodna bića bili ti Besani? Jesu li uistinu toliko mrzili
svjetlo, ili se u tom običaju krilo nešto više? Odjednom je bio zahvalan što ga je
Beck odgovorio od nošenja prave vatre.
Slijedeći Skurnov polagani let, prešli su najširi dio Izmaka i zašli u uski
vodeni put koji se uvijao prema unutra poput uginule stonoge, vijugajući kroz
naizgled zaboravljeni dio grada koji se, unatoč blizini centra Sna, činio gotovo
posve praznim i napuštenim, s polovinom zdanja u ruševinama, od kojih neka
bijahu tek pougljenjeni krš. Raemon Beck je sjedio na krmi čamca, lica napeta od
pozornosti i straha. “To je to”, rekao je. “Gospodar nas je doveo ovamo - sjećam
se onog stabla.” Pokazao je na čvornatu i pradavnu johu koja je rasla na
vlastitome malom, kamenom otoku, debla izobličena od vjetra i vremena, grana
uzdignutih i raširenih ponad sredine kanala, poput šake divovskog utopljenika.
“Mislim da su Izdajnikove dveri u blizini.”
“Nadam se”, Barrick će škiljeći. Bilo je manje tamnih svjetala na ovome
području, tek povremena baklja koja je širila tintastu tamu s utora na keju, ali još
su bacali dovoljno sjene da je bilo teško vidjeti pojedinosti onoga što se nalazilo
na obali. Trenutak poslije, uspravnije je sjeo i uperio prst. “To su one?”
Što god da je nekoć bila, kamena struktura sada se nalazila gotovo u
ruševinama, s urušenim vanjskim zgradama i preostalim visokim zidinama
obraslima drvećem i puzavicama. Nalikovala je na jedan od grobova na groblju
pred Prijestolnom dvoranom u Južnoj Međi, samo što bi ovaj grob bio dovoljan
da zaprimi mrtvog diva.
“Ja... Mislim da je to to”, reče Beck snizivši glas do šapta. “O, nebesa,
zaštitite nas, ni tad mi se nisu svidjele, a ne sviđaju mi se ni sad - uplašilo me
ono što je gospodar rekao u vezi s prokletstvom.”
“O čemu to govoriš? Mogao si mi ranije reći.” Brda, ruševine - zar je u ovim
mrakom zatečenim sjenovitim zemljama baš sve bilo ukleto?
“Nisam se sjetio.” Beekove oči bijahu raširene i ukočene; njegova ruka, koju
je podigao kao da štiti oči od nepostojećeg sunca, primjetno se tresla. “Gospodar
je rekao da je ovo mjesto zabranjeno područje - i da su svi stanovnici ovih
zemalja, Besani i Sanjari, također prokleti zbog onoga što je Izopačeni napravio
bogovima.” Zagrebao je svoje lice. “Više se ne sjećam - tad sam tek došao
ovamo. Sve mi je bilo tako čudno...!”
Barricka preplavi hladan prezir. Riječi - riječi! Od kakve su koristi bile
ikome? “Idem unutra. Možeš ostati tu ako želiš.”
Raemon Beck se divlje obazre oko sebe. “Molim vas, nemojte, gospodaru!
Zar ne vidite kako je gadno? Ja tamo ne idem!”
“To je tvoj izbor.” Dok je čamac meko pristao uz istrunuli drveni mol,
Barrick ustane, zbog čega se čamac toliko zaljuljao da se Beck morao uhvatiti za
ogradu. Skurn ne bijaše nigdje na vidiku, ali će svakako vidjeti čamac i znati
kamo je Barrick otišao.
Beck više ništa nije rekao, ali kad se Barrick oprezno popeo na mol, koji je
zadrhtao, ali izdržao, Beck ustane kako bi ga slijedio, lica upala od jada i straha.
 “Ne zaboravi vezati čamac da ne otpluta.” Barrick je imao gadan predosjećaj
da će možda morati naglo otići.
Kad je zakoračio među drveće, podalje od usamljene baklje tamnog svjetla
koja je gorjela na stupu uz rub kanala, Barrick je mogao bolje vidjeti građevinu.
Bila je veća nego što je izgledala s kanala, a tlo oko nje bilo je šire i dublje nego
što se isprva činilo. Mjesto je izgledalo neizmjerno staro, a na njegovim
blijedim, povijušama isprepletenim zidovima bijahu urezani duboki žljebovi -
slova ili mistične čini, možda, ali nezgrapni kao da ih je izradilo divovsko dijete.
Svaki meki korak koji su načinili po lišću i opalim granama činilo se kao da
štropoće poput bubnja. Dok se Barrick pažljivo probijao kroz šipražje prema
velebnoj kamenoj ruševini, pokraj gigantskih blokova kamenja koji su se
odlomili i strovalili sa zidova, osjetio je hladno zadovoljstvo što čuje Bečka
kako tapka za njim, nesretno si šapćući u bradu.
Nešto crno dohrli kroz drveće pred njim.
“Bjež’te!” zakriješti Skurn dok se obrušavao pokraj njih. “Stižu!”
Barrick je na trenutak zbunjeno stao nakon što je ptica nestala. Tada je
ugledao nekoliko blijedih obrisa kako idu prema njemu iz ruševina, lebdeći
preko neravnog terena poput vjetrom nošenog lišća.
“Skrikeri!” zagrcne se Raemon Beck. Okrenuo se da potrči natrag ka čamcu,
ali se spotaknuo i pao licem u trnovito grmlje.
Stvorovi su se kretali stravičnom brzinom, labava im se odjeća mreškala i
lelujala poput magle, a lica bila nevidljiva u dubinama kukuljica dok su letjeli ili
klizili preko zapreka koje su naizgled jedva doticali. Prešli su stotinu koraka
razdaljine tako brzo da je Barrick imao vremena samo povući Raemona Bečka na
noge, prije nego što se prvi stvor našao pred njima. Ne razmišljajući, zamahnuo
je Qu’arusovim mačem prema njegovoj glavi, ili barem mjestu gdje se glava
trebala nalaziti. Ovaj se sagne unatrag, sikćući poput prenute zmije, a on mu
uhvati tračak lica crvene oči i paučinu mutnih grimiznih žila na mrtvački blijedoj
koži. Tad se stvor nasmije. Bio je to užasan, samotan, hropav zvuk, ali najgore od
svega bilo je to što je neljudski glas nesumnjivo pripadao ženi.
Prošla je sve mogućnosti dok su je pratili prema prijestolnoj dvorani. Je li
bilo u pitanju njezino petljanje s Kallikanima? Ili je nešto u vezi s ranama
Jenkina Crowela doprlo do kraljevih ušiju? To bi bilo prilično lako poreći -
Dawet je bio prepametan da bi išta prepustio slučaju.
Dok je koračala velebnom prijestolnom dvoranom između dvojice visokih
muškaraca, morala se zapitati ne odaju li pritajeni pogledi dvorjana istu gadljivu
vrstu opčinjenosti kakvu bi možda osjetili prema slavnome zločincu.
O, mila gospo Zorijo, kakvu sam nevolju sad izazvala?
 Kralj Enander i njegovi savjetnici čekali su je u Perinovoj kapeli, odaji
visokog svoda, mnogo duljoj nego širokoj. Kralj je sjedio na stolcu ispred
velikog oltara, pod nogama čudovišnog mramornog kipa Perina Vladara Neba.
Bog je držao svoj slavni malj Munjogrom, čija je masivna glava počivala na
podu odmah iza stolca na kojem je sjedila gospa Ananka, kraljeva ljubavnica i
jedna od posljednjih koje je Briony željela vidjeti. Podjednako mrska bila joj je
nazočnost Jenkina Crowela, Tollyjeva poslanika na Syanskom dvoru, iako je
davala naslutiti da je ispravno pogodila: jedan od nasilnika vjerojatno je
propjevao. Crowel joj se podmuklo smijuljio; njegov golemi bijeli nabrani
ovratnik činio ga je sličnim izrazito ružnom cvijetu. Jedva se suzdržala da mu ne
priđe i ošamari ružičasto, drsko lice, ali se borila da pronađe mir i uspjela ga
zadržati. Naučila je nekoliko lekcija otkad ju je Hendon Tolly isprovocirao
gotovo do bezumlja za vlastitim stolom.
Spustila se na koljeno pred kraljem Enanderom i gledala u pod. “Vaša
Visosti”, rekla je. “Pozvali ste me i došla sam.”
“Ne žurno”, primijeti Ananka. “Kralj vas ovdje već dugo čeka.” Briony se
ujede za usnicu. “Žao mi je”, reče. “Bila sam s milostivom Ivgenijom d’Oursos i
vaši glasnici su me netom pronašli. Došla sam čim sam čula.” Podigla je pogled
prema kralju, pokušavajući procijeniti njegovo raspoloženje, ali izraz na
Enanderovu licu bio je nezainteresirana krinka koja je mogla nagovještavati bilo
što. “Kako vam mogu biti na usluzi?”
“Tvrdite da stojite kralju Enanderu na usluzi?” reče Ananka. “Čudno, jer
vaša djela govore upravo suprotno.”
Što god da se ovdje zbivalo, bilo je očito loše. Ako je gospa Ananka trebala
vršiti službu njezina inkvizitora, slučaj će biti izgubljen prije nego što Briony
uopće dozna što je na kocki.
“Rado smo vas primili u svoj dvor.” Sad je opazila kako je Enanderovo lice
rumeno kao da je intenzivno pio za ovako rano doba dana. “Nismo li? Nismo li
vas prigrlili kao Olinovu kćer?”
“Jeste, Visosti, i silno sam zahvalna...”
“Od vas sam jedino tražio da ne donosite intrige vaše... turbulentne domovine
u moj dom.” Kralj se namršti, ali djelovao je više zbunjeno nego gnjevno. Briony
osjeti tračak nade. Možda je to bio nesporazum - nešto što je mogla objasniti. Bit
će skrušena, zahvalna. Ispričat će se zbog svoje mladosti i svojeglavosti,
odverglat će kakve god gluposti kralj poželi čuti, kao Feival kad izvodi monolog
o djevojačkoj čestitosti, a onda će se moći povući u svoje odaje na malo blažena,
prijeko potrebna sna...
Pokret u krajičku njezina oka privuče joj pozornost. Bijaše to sam Feival,
koji je tako tiho ušao u veliku kapelu da ga Briony nije ni čula. Odlanulo joj je
što vidi barem jedno poznato lice.
“Bili ste iznimno velikodušni prema njoj, moj gospodaru”, reče Ananka. Je li
Briony jedina čula kako otrov kaplje sa ženina jezika? Od kakve je koristi ljepota
- zrela ljepota, ali svejedno ljepota - ako prikriva tako zmijsku dušu?
Molim te, milostiva Zorijo, pomoli se Briony, pomozi mi da ne planem.
Pomozi mi da progutam svoj ponos, koji me toliko puta uvalio u nepriliku.
“Dakle, ako je sve to istina,” iznenada će Enander, “zašto ste iznevjerili moju
gostoljubivost i izdali me, Briony Eddon? Zašto? Obične intrige mogu razumjeti,
ali ovo - pogodili ste me ravno u srce!” Bol u njegovu glasu bila je stvarna.
Izdala? Briony odjednom osjeti kako ju obavija ledeni strah. Uzdigla je oči
prema Enanderu, ali kralj joj nije htio susresti pogled. “Visosti, ja..Bilo joj je
teško oblikovati riječi. “Što sam učinila? Smijem li znati? Kunem se da nikad
nisam...!”
“Popis vaših zločina je dugačak, djevojko.” Visoki ovratnik Anankine
raskošne, biserjem izvezene haljine činio ju je nalik na xandsku kobru. “Da ste
priprosta roda, zbog svakog biste završili u Kući suza. Lorde Jenkine, recite opet
kralju što vam je učinila.”
Jenkin Crowel, koji je još imao tamnu, purpurnu sjenu ispod jednog oka,
pročisti grlo. “Unutar nekoliko kratkih dana od dolaska na vaš gostoljubivi dvor
kao pravovaljani poslanik, kralju Enanderu, napali su me siledžije na gradskoj
ulici i gotovo me nasmrt prebili. Dok sam ležao u blatu u lokvi vlastite krvi,
jedan od grubijana nagnuo se i rekao mi: ‘To se događa onima koji ustanu protiv
Eddona.’”
“To je laž!” poviče Briony. I bila je, barem djelomično. Nakon što se
uvjerila da je Crowel otrovao njezinu malu sluškinju u pokušaju da ubije samu
Briony, naputila je Daweta da unajmi neke siledžije da Crowel okusi malo
vlastitog lijeka, te da mu potom kažu kako će idući put, ako pokuša kakvu opasnu
smicalicu, platiti mnogo skuplje. Eddone nitko nije mogao spomenuti, jer Dawet
tim ljudima nikad nije natuknuo tko ih je zapravo uposlio.
“Znam što sam čuo”, reče Crowel nastojeći istovremeno djelovati patnički i
plemenito. “Mislio sam da umirem. Mislio sam da su to posljednje riječi koje ću
čuti.”
“Lažljivac ste kao i vaš gospodar.” Briony se prisili da uzme dah. “Čak i da
stojim iza takve strahote, zašto bih im dopustila upotrijebiti svoje ime?” Sam
prizor Crowelova mesnatog, samodopadnog lica raspirio je u njoj bijes sve dok
mu plamenovi nisu prosukljali. “Da se osvećujem zbog izdajstva koje je vaš
gospodar iskazao mojoj obitelji, onda bi ime Eddona uistinu bilo posljednje što
biste čuli, svinjo, jer se više ne biste osovili na noge!” Enander i ostali su zurili
u nju, shvati Briony. Progutala je slinu. “Nisam kriva za ovu optužbu, kralju
Enandere. Zar ćete radije vjerovati riječi ovog... ovog skorojevića, nego kćeri
bratskog kralja?”
Kralj suzi oči. “Da je to jedina optužba protiv vas, i jedini svjedok, imali
biste argumenata u svoj prilog, princezo. Ali ima toga još.”
“Nisam kriva ni za kakvo nedjelo, Visosti. Kunem se. Pozovite svoje
svjedoke.”
“Nije li baš kako sam vam rekla, Enandere?” Ananka će pobjedničkim
tonom. “Tako dobro glumi nevinašce. A ipak je skovala ništa manje nego da vam
preotme sina i prijestolje!”
Enanderovo prijestolje? O, bogovi, to je bila izdaja. Čak su i princeze mogli
pogubiti zbog izdaje, i to ne po kratkom postupku. Jedva je uspjela protisnuti
riječi. “Nemam pojma o čemu govorite, gospo Ananko - kunem se u svoju
nevinost pred Perinom i svim bogovima!”
“Pokušali ste zavesti princa Eneasa, djevojko. Svi to znaju. Ulagivali ste mu
se, izigravajući rumenu djevicu, a cijelo ste ga vrijeme nastojali namamiti u
postelju i pokoriti svojoj volji! A to je bio tek početak vaše spletke!”
“To je grozna laž!” krikne Briony. “Gdje je princ? Pitajte ga sami. Naš odnos
je uvijek bio častan - što se ne može reći za način na koji se sa mnom postupa
ovdje!”
“Sad vam je izvan dosega”, Ananka će s vidnim zadovoljstvom. “Daleko od
vaših laži i obmana. Eneas je ovog časa napustio Tessis, sa svojim vojnicima.
Čari kojima ste ga zatravili neće vam koristiti.”
Briony se toliko hrvala sa svojim gnjevom da joj se činilo kako se prostorija
zamračila izuzev figura kralja i njegove nevjenčane supruge. Malko je zateturala
kad se okrenula prema Enanderu. “Visosti, vaš sin nije ništa skrivio, a ni ja.
Prijatelji smo - ništa više. Ni od njega ni od vas ne želim ništa osim pomoć za
svoj narod, svoju zemlju... vaše saveznike!”
Enander je izgledao zbunjeno. “To... nije ono što sam čuo.”
“Čuo od koga?” zahtijevala je Briony. “Uz dužno poštovanje, kralju
Enandere, gospa Ananka me ne voli, to je jasno, iako nemam pojma zašto...” Ali
još dok je to izgovarala, spazila je kako Ananka i Jenkin Crowel izmjenjuju
pogled zabavljenog suučesništva i shvatila da kraljeva nevjenčana supruga ima
više od maćehinskog interesa u ovoj stvari. Sklopila je neku nagodbu s
Tollyjima, pomisli Briony. Kučka ima neki osobni plan. Čak ni njezin razbuktani
bijes nije mogao otopiti studen koja se ustalila duboko u njoj kad je shvatila
koliko se sve okrenulo protiv nje u Syanu. “... Ali... ali to je jedva dovoljno za
presudu”, dovršila je. “Pozovite sina natrag. Pitajte ga.”
“Moj sin mora misliti na dobrobit kraljevstva”, odvrati Enander. “Ali kao što
rekoh, postoje drugi svjedoci. Feivale Uliane, stupite naprijed i recite nam što
znate.”
“Feival...?” Briony blenu, zapanjena. “Što to znači?”
Mladi glumac je barem imao obraza, ili vještine, djelovati uznemireno dok je
stupao naprijed i kleknuo pred kraljem. “Ja... teško mi je, Visosti. Ona je kći
mojega kralja, dugo smo vremena zajedno putovali i bili prijatelji...”
“Bili? Ja ti jesam prijateljica! Što to govoriš?”
“... Ali ono što je napravila više ne može ostati zaključano u meni. Sve je
istina - često je o tome preda mnom govorila. Imala je samo jednu misao, kako
navesti princa Eneasa da je zavoli kako bi preko njega s vremenom stekla vlast
nad prijestoljem Syana. Isprva me uključivala u svoje planove, a također je
uposlila i druge glumce kao svoje uhode - mogu vam pokazati račune. A onda se
namjerila na princa. Nastojala ga je zavoditi svakom prilikom, puna slatkih
obećanja, mameći ga dok mi je cijelo to vrijeme nasamo priznavala da joj nije
stalo do njega, već samo do syanskog prijestolja.”
Briony zinu, a onda se osovi na noge. Jedan od vojnika je uhvati za ruku i
zadrži na mjestu. “Zorijo mila, Feivale, kako mi to možeš raditi? Kako možeš
govoriti tako grozne, neprikrivene laži...?” Ali tada je ugledala, kao da je prvi
put, bogato ruho koje je Feival nosio, dragulje koje mu nije darovala ona, ali za
koje se nikad nije potrudila raspitati, te je shvatila da su je nadigrali otkad je
prvi put stupila nogom na tessiški dvor. Ananka je pronašla slabu točku i
iskoristila je u svoju svrhu. “Ništa od toga nije istina, kralju Enandere!” reče
Briony okrećući se prema prijestolju. “To je... to je urota, i ne shvaćam joj
razlog - ali nevina sam! Pitajte Eneasa! Dovedite ga natrag!”
Kralj odmahne glavom. “Sad vam je izvan dosega, djevojko, kao što je moja
gospa rekla.”
“Ali zašto bih nešto takvo učinila - zašto bih morala nasamariti Eneasa?
Vašem sinu je stalo do mene! I sam je tako rekao...”
“Vidite?” U svojoj pobjedi, Ananka je zamalo ustala sa stolca, ali se
predomislila. “Gotovo je priznala svoj plan.”
“Ali ja sam ga odbila, iako su sva njegova uvjeravanja bila časna! Pitajte ga!
Ne osuđujte me zbog riječi jednog izdajničkog sluge, ne saslušavši što vaš
vlastiti sin mora reći!”
“Ispričaj ostalo, Uliane”, reče Ananka. “Reci što je ova spletkarica obećala
učiniti nakon što namami kraljeva sina na brak.”
Feival nije mogao susresti Brionyn pogled. “Rekla je... rekla je da će učiniti
sve što je u njezinoj moći da Eneasa postavi na prijestolje umjesto njegova oca.”
Uzdahnuo je, i premda je to možda bilo samo zbog grizodušja što izgovara tako
gnusnu laž, mladome je glumcu naizgled postajalo sve neugodnije u njegovoj
ulozi.
Briony mogaše samo nemoćno odmahivati glavom. “Ovo je potpuna
ludost...!”
“I ostalo”, zapovjedi Ananka. “Ne boj se. Reci kralju što si kazao meni. Nije
li zaprijetila upotrijebiti vradžbine kako bi ubrzala nasljedstvo bude li
potrebno...?”
Briony se učini da su joj se noge pretvorile u vodu. Jedan od vojnika morao
ju je uhvatiti da se ne sruši na pod kapele. Vradžbine - protiv kraljeva života?
Ananka je nije samo željela protjerati, željela ju je pogubiti. “Laži...!” rekla je,
ali glas joj je zvučao slabašno.
Čak je i Feival djelovao zgromljeno, kao da ovu dubinu izdajstva čak ni on
nije očekivao. “Vradžbine...?”
“Reci mu! Reci kralju!” Ananka je djelovala spremnom da to istrese iz njega.
Feival proguta slinu. “Ja... da budem iskren, moja gospo... toga se... ne
sjećam...”
“Nedvojbeno se boji govoriti o tome, Visosti”, Ananka će Enanderu. “Boji se
to izreći pred samom djevojkom - boji se da na njega ne baci kakav urok.”
Kraljeva ljubavnica zavalila se natrag na stolac, ali pogled koji je uputila
Feivalu davao je naslutiti kako njegova nova gospodarica nije baš zadovoljna
njegovim nastupom. “Ali možete vidjeti kakvu smo urotu razotkrili - u kakvoj ste
se opasnosti vi i vaš sin nalazili!”
Enander strese glavom. Je li se toliko rumenio od pića ili od nečeg drugog?
Je li Ananka i njega trovala?
“Optužuju vas za prave strahote, Briony Eddon,” polako će kralj, “a da nam
vaš otac nije prijatelj bio bih u napasti da donesem presudu istog trena.” Zastao
je na trenutak dok se tihi siktaj razočaranja omakao ženi pokraj njega. “Ali zbog
dugih godina bratstva između naših naroda, s vama ću postupati pažljivo kao da
ste mi rod. Bit ćete ograničeni na svoje odaje dok ne provedem dublju istragu
koju ovaj slučaj zavređuje.” Uzeo je drhtav dah. “Teško nam je kao i vama,
princezo, ali sami ste si krivi.”
“Ne!” Briony se tresla od bijesa, jedva sposobna da se suzdrži. Izdajnički
Feival, okrutna Ananka, čak i svinja Jenkin Crowel - iza tih opreznih krinki,
sigurno joj se svi smiju! “Opet ćete dopustiti Jellonu da izda moju obitelj, kralju
Enandere? Toliko ste slijepi da ne vidite što se događa na vašem dvoru?”
Mnogim prisutnima zastade dah na Brionyne riječi, ali kralj tek djelovaše
zbunjeno. “Jellon? Kakva je to besmislica? Zaboravili ste u kojoj ste zemlji?”
“Jellon! Gdje je Hesper prodao mojeg oca hierosolskome uzurpatoru, Ludisu
Drakavi! A sad ova žena dolazi odatle, žena koju je izdajstvu podučio njezin
ljubavnik, kako bi srušio moje kraljevstvo - a možda i vaše! Zar ne vidite? Ništa
ne dolazi iz Jellona osim laži i vjerolomstva!”
“Izvan sebe ste, mlada damo.” Enander je izgledao staro i umorno. “Jellon je
i naš saveznik, i mnogo toga da je svijetu. Jellonci su veoma dobri u tkanju,
znate.”
Briony se zabulji u njega. Kraljeve misli nisu bile samo usporene, bile su
beznadno pomućene - nije imalo smisla dalje raspravljati. Borila se da joj se jad
ne vidi na licu - barem neće dopustiti da je ona krava Ananka vidi kako plače.
“Činite mi nepravdu”, bilo je sve što je rekla, a onda se okrenula i udaljila iz
kapele, moleći se da je noge iznesu. Stražari su šutke koračali s obje njezine
strane. Više nikuda neće sama, to je bilo jasno.
Vani u prijestolnoj dvorani pristupi joj kraljev savjetnik Erasmias Jino.
“Ispričavam se, princezo”, izustio je tiho. “Nisam bio svjestan da se ovo
planira.”
“Ni ja. Što mislite tko je od nas više iznenađen?” Pustila je da je stražari
odvedu.

Sestra Utta se nije mogla osoviti na noge, iako je oluja koja je bjesnila u
njezinim mislima zahtijevala neku vrstu tjelesnog otponca. Željela je pobjeći što
dalje i što brže, da izbjegne ovaj nemogući razgovor, ili bacati stvari po podu
sve dok buka i krš ne izbrišu sve što joj je upravo rečeno. Ali to se svejedno
nastavljalo, priča o tome kako su smrtnici Južne Međe uništili kraljevsku obitelj
Sumračnog naroda.
“Nije moguće.” Usrdno je pogledala Kayyina. “Činite to samo zato jer nas
vaša tamna gospodarica želi mučiti. Tako strašne priče - priznajte da su laži!”
“Naravno da su laži”, gnjevno će Merolanna. Više nije susretala vilenjakov
pogled. “Opake laži. Koje ovaj... ovo zlobno podvršće priča kako bi nas
zastrašio, kako bi uništio našu vjeru.”
Kayyin raskrili ruke u gesti koja je podsjećala na rezigniranost ili odricanje.
“Vjera s tim nema veze, vojvotkinjo. Moja gospodarica Yasammez naložila mi je
da vam kažem istinu i to sam učinio. Ne dugujem joj ništa osim svoje smrti, stoga
vas uvjeravam da ne bih lagao u njezinu korist, posebno ne o ovome, o najvećoj
tragediji mojeg naroda.” Izraz mu je postao primjetno hladniji. “A sad se
prisjećam nekih stvari prema kojima nisam jedan od vas, bez obzira na to koliko
sam godina glumio patvorinu. Moj narod ne bježi od istine. To je jedini razlog
zašto smo opstali na ovome svijetu... svijetu koji je sazdala vaša vrsta.”
Okrenuo se i izašao iz sobe. Utta je na trenutak čula njegove lake korake na
stubištu, a onda je kućom opet zavladao muk.
“Vidite?” U Merolanninu se glasu čuo prizvuk pobjede - grozničav prizvuk,
pomisli Utta. “Zna da smo ga prozreli. Odlaskom je to doslovce priznao!”
Nakon dana za danom zajedničkog zatočeništva, Utta više nije imala ni snage
ni sklonosti da se prepire. Na kraju krajeva, ako je Merolanna željela u to
vjerovati kako ne bi klonula duhom, tko je bila Utta da joj to oduzme? Ali unatoč
tome, nije mogla dokraja šutjeti.
“Koliko god to ne želim priznati, mnogo toga što je rekao... pa, u skladu je s
poviješću mojeg reda...” usudila se izreći.
“Ali dakako!” Merolanna je žustro čistila po sobi koja nije zahtijevala takav
trud. “Zar ne vidite? U tome je sva mudrolija! Laži su im uvjerljive - sve dok ne
razmotrite što zapravo tvrde. O, ne, nisu ona čudovišta izašla iz njihove sjenovite
zemlje i napala nas! Sav bogobojazni narod Pograničnih kraljevina - mi smo ih
izmamili van, a onda izdali i poklali! Zar ne vidite kakva je to glupost, Utta?
Zaista, gubim nadu u vas. Suprug mi je pričao o takvim ludostima kad se vratio iz
ratova u Settlandu - toliko ste dugo zatočenica da počinjete vjerovati svojim
uznicima.”
Utta otvori usta, a onda ih opet zatvori. Strpljenja, reče u sebi. Ona je dobra
žena. Boji se. I ja se bojim. Jer ako je ono što im je Kayyin rekao bila laž, kao
što je Merolanna tako gorljivo vjerovala, onda su Qari bili potpuno ludi. Ali ako
je bila istina...
Onda imaju sve razloge da nas mrze, pomisli Utta. Imaju sve razloge da
nas žele iskorijeniti.

Bijes koji je kiptio u Briony počinjao je kopnjeti na povratku u njezine odaje,

kao da je netko maknuo poklopac s lonca. Nije imala vremena za srdžbu,
podsjetila se: život joj je bio na kocki. Svakog trenutka mogli su je odvesti u
ćeliju, ili preseliti na neko ladanjsko imanje da živi kao zarobljenica. Ananka bi
čak mogla uvjeriti zaluđenog starog kralja u one besmislice o vradžbinama, bude
li imala dovoljno vremena da ga obradi. Brionyna vlastita riječ - riječ kraljevske
kćeri! - ništa nije značila Enanderu. Umjesto toga sjedio je poput prave
budaletine i dopustio svojoj kurvi da ga izmanipulira...
Mir, rekla je samoj sebi. Što je ono Shaso znao reći? Dok se branite,
morate i napadati. Ne možete samo reagirati na ono što vam serviraju. Ratnik
uvijek mora djelovati, makar samo kako bi planirao sljedeći potez.
Dakle, što je bio sljedeći potez? Koje je prednosti imala? Dawet je otišao po
nekom osobnom poslu. Novac koji joj je Eneas dao većinom je potrošila. No,
Zoria će je već nečim podariti, hrabrila se... ali Zoriji je trebalo dati pravu
priliku. Briony je stigla u ovaj grad posjedujući samo svoju slobodu. Rado bi ga
ostavila u istome stanju.
Bilo je očito prema njihovim posramljenim izrazima, da su njezine dvorske
dame čule vijesti. Nije ni čudo: tračevi su brzo putovali u palači Širokdvor. Ipak,
bilo je bolno gledati ih kako pokušavaju odlučiti kako će se postaviti prema njoj.
Jesu li cijelo vrijeme znale za Feivalovu izdaju? I koliko ih je također radilo za
Ananku?
Od svih dvorjanki, samo Agnes, visoka, mršava kći seoskog baruna, izašla
joj je u susret kad je ušla. Djevojka je pažljivo odmjerila Briony. “Dobro ste?”
Zvučala je kao da joj je uistinu stalo do odgovora. “Mogu li vas kako uslužiti,
princezo?”
Briony zirne prema drugim mladim ženama, koje su joj okrenule leđa i
zaokupile se raznim besciljnim zadacima. “Da, gospo Agnes, možete sa mnom
razgovarati dok se presvlačim. U ovome sam cijeli dan.”
“Rado, princezo.”
Kad su se našle u njezinoj ložnici, Briony brzo počne otkopčavati odjeću
koju je nosila. Dok joj je Agnes pomagala svući haljinu i odjenuti tešku noćnu
košulju, Briony je promatrala djevojku. Bila je nešto mlađa od Briony, ali gotovo
iste visine, i premda mršavija, imala je isu plavu kosu kao Briony - što je moglo
biti od velike važnosti.
“Koliko znaš o onome što mi se danas popodne dogodilo?” upita Briony.
Agnes porumeni. “Više nego što bih htjela, princezo. Čula sam da je
gospodin Feival otišao kralju i ispričao mu laži o vama.” Stresla je glavom. “Da
su mene pitali, rekla bih im istinu - da ste nedužni, da ste se ponašali časno s
njegovom visosti, princem Eneasom.” Izgledala je osupnuto. “Želite li da im to
kažem, princezo? Hoću, ako želite, ali bojim se za svoju obitelj...”
“Ne, Agnes. Ne bih to tražila ni od tebe ni od drugih djevojaka.” “Druge
djevojke su kukavice, princezo Briony. Bojim se da ionako ne bi rekle istinu.
Boje se Ananke.” Skrušeno se nasmijala. “I ja se bojim Ananke. Neki vele da je
vještica - da je zatravila kralja.”
Briony se namršti. “Pa, mogu joj pokazati i svoju malu čaroliju, ali samo ako
mi pomogneš.”
Agnes završi vezivati pojas Brionyne košulje i upravi ozbiljan pogled u nju.
“Pomoći ću vam, princezo, kako god mi bogovi dopuste. Mislim da je strahota to
što vam rade.”
“Dobro. Vjerujem da ovo možemo izvesti ne škodeći tvojem ugledu na dvoru.
A sad me slušaj...”
*
Kad je prvi put poslala Agnes van, Briony je pošla k vratima s djevojkom
kako bi je stražari vidjeli u noćnoj košulji. Dovraga i čednost, pomislila je.
Ratnik nema čednosti.
“Požuri natrag”, rekla je Agnes dovoljno glasno da svi čuju. Vojnici se
okrenuše za užurbanom djevojkom, ali Agnes nije bila od one vrste koja privlači
previše muške pozornosti. Nosila je poruku za kralja punu molbi i zaklinjanja u
nevinost kakve su se mogle očekivati od nekoga u Brionynu položaju, ali stražari
se nisu ni potrudili upitati je za posao, a kamoli pročitati pismo.
Budale, pomisli Briony. Pa, valjda bih se trebala radovati što me ovdje
tako malo cijene.
Kad je Agnes otišla, Briony prekopa škrinju koja je sadržavala ono malo
stvari koje je donijela na dvor u Tessisu. Načinila je zavežljaj od onoga što je
željela i zamotala ga u putni plašt, najbjedniji koji je mogla pronaći, jednostavan,
težak, neizvezen komad tamne vune koji je neki gost ostavio i nikad nije došao po
njega.
Možda je jedan od prinčevih, pomislila je. Da, mogu zamisliti Eneasa u
tako skromnu komadu odjeće, kako predvodi vojnike. Bio je svakako dovoljno
dugačak da je mogao pripadati njemu.
Agnes se ubrzo vratila, pa ju je Briony poslala na još jedan zadatak, ovaj put
da odnese pismo Ivgeniji d’Oursos. Briony je željela obavijestiti prijateljicu o
onome što se dogodilo, te joj je napisala kako su je nepravedno optužili, ali
naravno nije napisala ništa o tome što planira poduzeti. Naučila je da nikome ne
može vjerovati, čak ni Ivvie - zapravo, bila je prisiljena osloniti se na mladu
Agnes više nego što je željela, ali tome se nije dalo pomoći.
Briony je opet stala na dovratak i pobrinula se da je stražari vide. “Gurni ga
pod vrata”, rekla je Agnes. “Nemoj je buditi.”
Agnes se nasmiješi. “Bit ću oprezna.”
Ostale gospe izgledale su uzrujano što i njih ne šalju na te očito važne
zadatke. Briony ih je zaposlila time da joj donesu nešto za jelo.
“Kruh i sir”, naložila im je. “U velikim količinama. I malo suhog voća. I
mušmula - zamotajte ih u rupčić, inače će se prosuti po svemu. I što još...? Da,
voljela bih malo namaza od dunja.”
“Veoma ste gladni, princezo?” upita jedna od djevojaka.
 “O, umirem od gladi. Naposljetku, težak je posao biti izdan.”
Gospe su otišle razrogačenih očiju, šapćući iza dlanova prije nego su
odmakle tri koraka od vrata. Briony opazi da je jedan od stražara nekud otišao.
Drugi je vojnik jedva podigao pogled dok su dvije djevojke hitale pokraj njega.
Kad su kruh, sir i ostalo stigli, Briony ih odnese u ložnicu gdje ju nitko nije
mogao vidjeti, razmota svoj svežanj i u nj sakrije hranu. “Možete sad na
počinak”, doviknula je ženama. “Pričekat ću Agnes. Još mi se ne spava.”
Razočarane u nadi da će svjedočiti daljnjoj ekscentričnosti - ili možda
vidjeti Briony kako jede cijelo brdo namirnica koje su donijele - dvorske dame
povukle su se u svoju ložnicu da se pripreme na počinak. Nedugo zatim vratila se
Agnes.
“Hvala svim bogovima”, reče Briony. “Počela sam se bojati da ti se nešto
dogodilo.”
“Bilo je ljudi na hodniku, a nisam znala želite li da me vide ili ne,” objasni
joj Agnes, “pa sam čekala da odu. Jesam li pogriješila?”
“Milosrdna Zorijo, ni najmanje! Zašto te nisam prije otkrila?” Poklonila je
djevojci brz poljubac u obraz. “Još nešto. Daj mi svoju haljinu.”
“Svoju haljinu, princezo?”
“Tiho! Ne tako glasno - druge su u ložnici. Moramo se požuriti. Zatim uzmi
ovu halju i odjeni je.”
Za pohvalu, mlada Agnes nije gubila vrijeme postavljajući pitanja. Uz
Brionynu pomoć svukla je haljinu i dok je stajala drhtureći u potkošulji, Briony
je zamota u noćnu halju.
“Sad ti pomozi meni”, reče joj Briony.
Kad su svezale haljinu, Briony privije Agnes na grudi. “Ne moram ti reći da
možeš izabrati koju god hoćeš od mojih haljina”, rekla je. “Nekoliko ih je u
velikoj škrinji. Ali želim ti dati nešto drugo. Izvoli. Budala koja mi je ovo dala
nije za nju dobila što je htjela, ali mi ju je svejedno dala, pa je imam pravo
darovati tebi.” Skinula je skupocjenu narukvicu koju joj je lord Nikomakos
poslao na dar u znak ljubavi, te ju je zakopčala oko djevojčina zapešća.
Agnesine se oči razrogače, a tada suza navre u kut svakog. “Predobri ste
prema meni, princezo...!”
“Nisam. Još moraš obaviti jedan posao, a taj neće biti lak. Moraš uvjeriti
kraljeve ljude kad dođu po mene - to može biti i noćas ako im je nešto potaknulo
sumnju, ili tek sutra u neko doba - da nisi znala što radim.” Namrštila se. “Ne, to
neće upaliti - odveć si pametna. Moraš ih uvjeriti da sam te zastrašila na šutnju.”
Sad je Agnes bila ta koja se namrštila i odmahnula glavom. “Neću ocrnjeti
vaše ime, princezo Briony. Prepustite to meni - nešto ću već smisliti.”
 Bogovi te blagoslovili, Agnes! A sad, kad dođemo do vrata, izađi dopola i ne
dalje - i pazi da okreneš lice od stražara.”
Upravo kad su otvorile vrata, Briony će glasno: “Požuri, djevojko! Moraš što
prije stići do nje i brzo se vratiti. Želim poći na spavanje!”
Vani stajaše samo jedan stražar i, kao što se Briony nadala, uspravio se tek
dovoljno dugo da vidi dva poznata lika - ženu u halji kako ispraća svoju
sluškinju posljednji put - prije nego što se opet naslonio uza zid.
“Princeza vas je dobrano izmorila, zar ne, moja gospo?” zazvao je dok je
Briony protrčala pokraj njega privijajući smotani plašt na grudi.
“O, da”, rekla je - ali mrmljanjem koje je samo ona mogla čuti. “Istina je,
noćas sam posve van sebe.” Trenutak kasnije skrenula je u susjedni hodnik.
*
Prešla je isti put kojim ju je vodio Eneas, zaustavivši se u stajama dovoljno
dugo da odjene mušku odjeću koju je nosila kao glumica. Zahvalila je Zoriji i
ostalima što je plašt koji je izabrala bio topao: u Syanu je možda vladalo
proljeće, ali noć je bila hladna. Također je bila zahvalna što je bio sajmišni dan,
a dveri palače bile su dokasno otvorene dok su ljudi ulazili i izlazili. Zakopala je
haljinu koju joj je Agnes dala u slamu i zaputila se iz staja i kroz dveri u grad.
Briony je udarila ravno prema krčmi gdje su odsjeli glumci. Kod morža se
nalazila u uskoj ulici, u mračnu ali živu predjelu Tessisa, blizu riječnih dokova;
njegov znak prikazivao je čudnovato morsko biće s kljovama koje mu se izvijahu
iz usta. Pijani ljudi teturali su mimo, pjevajući ili se prepirući, neki ruku pod
ruku sa ženama jednako pijanima i svadljivima kao oni. Briony je bilo drago što
se odjenula kao muško, te se molila da je nitko ne pokuša navesti na govor. Ovo
je nalikovalo mjestu gdje možda ne bi dobro prošla ako bi je smatrali mladićem,
a ne djevojkom.
Nevin Hewney je spavao s glavom na stolu u glavnoj prostoriji krčme. Fin
Teodoros, u nešto boljem stanju pokraj njega, svejedno je dugo nije prepoznao, i
nakon što ga je šapćući nazvala imenom.
Nagnuo se natrag da je promotri cijelu, a onda se opet nagnuo naprijed.
“Mladi Tim. Hoću reći, prin...!”
Briony ga pljesne rukom po ustima tako oštro da bi manje pijan čovjek
viknuo od boli. “Da nisi rekao! Je li sva družina tu?”
Mislim... Hoću reći, mislim da jest. Veliki Dowan je satima ranije otišao
leći. Vjerujem da sam vidio Makewella kako udvara mjesnom trgovcu...” Opet je
izbečio oči u nju, kao da nije siguran sanja li. “Što vi radite tu? I odjeveni...
tako?”
 “Neću o tome ovdje. Pronađi Hewneyja pa se sastanimo u tvojoj sobi.”
*
Feival?” Teodoros problijedi. “Je li to istina?”
“Istina? Misliš da bih lagala? Izdao me!”
“Oprostite, Visosti, samo ne bih... to jest... tako mi Varalice, tko je to mogao
naslutiti?”
“Bilo tko od nas, da smo imali iole razuma.” Nevin Hewney sjedne uspravno,
otresajući sa sebe vodu. Netom je namakao glavu u lavoru vode. “Uvijek su ga
mamile bolje stvari, našeg Feivala. Rekao sam da će nas jednog dana ostaviti
zbog kakvog bogataša... ili čak bogatašice. Pa, pronašao je jednu. A ne mora je
čak ni ševiti.”
“Hewney!” Teodoros će, šokiran. “Ne pred princezom.”
Briony zakoluta očima. “Ništa mi od toga nije novo, Finne, samo zato što sam
opet postala princeza - samo mi se odjeća promijenila.” Kiselo se nasmijala. “A
pogledaj! Opet sam u starome ruhu.”
Debeli dramatičar djelovao je ojađeno. “Što ćete sad, Visosti?”
“Što ću? Ne, što ćemo mi - a mi ćemo noćas otići. Feival vas je sve
proglasio mojim uhodama - rekao je to pred samim kraljem Syana. Možda su
vojnici već na putu ovamo.”
Hewney zastenje. “Taj mali kurvin sin...!”
Finn trepne. “Kraljevi ljudi...?”
“Da, budalo golema, i budi zahvalan što sam se sjetila doći po vas. Ovako,
barem ćete imati priliku za bijeg. Udarit ćemo prema Južnoj Međi.”
“Ali kako? Nemamo novca, zaliha...? Kako će nas pustiti kroz dveri?” “To
ćemo vidjeti.” Izvadila je iz džepa posljednji zlatnik koji joj je Eneas posudio -
blistav dupin - i hitnula ga Teodorosu, koji ga je unatoč svojoj konsternaciji
vješto uhvatio. “Uzmi ga i kreni na posao. Čekat ću ovdje dok ne okupiš ostale.”
“Ja, ja idem po vrč vina da ga ponesemo sa sobom”, objavi Hewney. “Ako
moram poginuti, ne dali bogovi da budem trijezan.”
Finn Teodoros također ustane. “Neka nas bogovi sve čuvaju”, rekao je. “Čini
se da princezin život nikad nije dosadan, a gotovo je uvijek opasan. Ovaj put sam
sretan što mi u žilama teče gusta, seljačka krv.”
 30-
Svjetlo na dnu stubišta
“Soterijski redovnik i učenjak Kyros čvrsto je vjerovao da
Qari nisu bića od krvi i mesa nego neispovjeđene duše smrtnika
koji življahu prije osnutka Trigonske crkve. Phayallos ovo
osporava tvrdeći da su vile, ‘premda često čudovišne, očito živa
bića’.”
(iz “Traktata o Vilinskome narodu Eiona iXanda")
Iako se i otvoreno nebo činilo opasnim, ljudi su se opet okupljali na malome
trgu pred prijestolnom dvoranom, postavljajući tezge, cjenkajući se oko nečega
što je netko pronašao u svojem podrumu ili oko jutrošnjeg siromašnog ulova sitne
ribe u nečuvanoj Istočnoj laguni. Poput svih ostalih, Matt Tinwright je plašljivo
pogledavao preko ramena, ali premda su se masivna crna debla trnovitog mosta
Sumračnog naroda još savijala iznad vanjskih zidina dvorca, a goleme,
bodljikave sjene obavijale većinu Tržnice mrakom, sam vilinski puk uistinu je
napustio vanjsku utvrdu.
Nisu otišli zauvijek, međutim, Tinwright se pribojavao: s vrha zidina još ih
se moglo vidjeti kroz dim i maglu, kako se kreću svojim logorom na kopnu kao
da se pokolj posljednjih nekoliko dana nije ni dogodio.
Nitko se nije uzdao u ovaj iznenadni mir jer sam uzmak nije imao nikakva
smisla. Stvorovi su posve pregazili dvorske zidine, roj grozota poput demona s
hramske freske; unatoč najboljim nastojanjima Avina
Bronea, Durstina Crowela, pa i samog Hendona Tollyja, vilenjaci su posve
otjerali ljude iz vanjske utvrde. Većina Tržnice i velikog Trigonskog hrama
izgorjeli su - dio susjedstva na jugozapadu od zidina dveri još je tinjao. Ulice
unutrašnje utvrde sad bijahu zakrčene ljudskim kršem, oni bez domova zbili su se
uza zidove u šatorima od komada platna, a nenjegovani ranjenici ležali su
posvuda, pa je izgledalo kao da je neka silna poplava prodrla kroz Gavranove
dveri i razbila se o prijestolnu dvoranu, razasuvši olupine na sve strane.
Timvright je već tog jutra vidio prizore koji će mu godinama progoniti snove -
djecu još crnu od opeklina, kojoj nije bilo spasa, ali su još žalobno plakala,
cijele obitelji bolesne ili pregladnjele, klonule u grozničavim hrpama pred
razorenim kućama, na samo nekoliko nepremostivih lakata od topline i pomoći.
Ali onda je jučer, nakon svega ovog uništavanja, nakon što su tolikima
prouzročili takav užas, Sumračni narod jednostavno prekinuo opsadu unutrašnje
utvrde kao da je čuo nijemi zov te se počeo uredno povlačiti. Sa sobom nisu
uzeli ništa, ni zarobljenike, ni zlato - oštećeni, ali inače netaknut Trigonski hram
sad su okruživali ljudi Hendona Tollyja braneći ga od pljačkaša - te su nestali u
magli kao da cijela opsada nije bila ništa više od ubojito ružna sna.
Ali kakav god bio razlog, Matt Timvright, poput svojih sugrađana iz Južne
Međe, dobio je mali predah - nije si mogao priuštiti da ga potroši u mozganju o
vilenjacima i njihovim nerazumnim motivima. Sad je morao skrbiti za obitelj,
neke vrste: Elan i njegova majka odsjele su kod Zagonetalove nećakinje u
Hramskoj četvrti, razmjerno tihom susjedstvu u jugozapadnom dijelu utvrde, ali
smočnice su bile prazne, a u kući punoj žena zadatak odlaska u grad po hranu pao
je naravno na Tinwrighta. Nije želio biti onaj koji obavlja kupnju, ali čak su i
uske ulice Hramske četvrti bile toliko pune izbjeglica, da se bojao poslati ijednu
od žena samu. Također je strepio da bi njegova mati, kao i uvijek puna kreposnog
blebetanja, mogla izjaviti nešto u javnosti što bi odalo tko je uistinu bila
djevojka koju je njegovala.
Stoga, kao što mu je ovih dana izgleda bilo suđeno, spao je na dvije loše
mogućnosti, poslati majku po hranu ili otići sam, te je izabrao onu koja se činila
manje opasnom.
Bilo je čudno, mislio je Tinwright probijajući se kroz nemirnu gomilu, gazeći
preko unesrećenih i nastojeći okorjeti srce pred molbama ranjenika ili majki s
gladnom djecom. Vojnici koji su se jedva dan ranije borili na zidinama sa
stvorenjima iz legendi, sada su bili prisiljeni prekidati tučnjave među gladnim
pukom Južne Međe. Točno pred njim sad su se dvojica hrvala u blatu, zbog
mršave buće uzgojene u nečijem prozorskom sanduku. Na trenutak je pomislio
iskoristiti tu temu za pjesmu - tako različitu od uobičajenog materijala! - ali Matt
Tinwright je služio toliko mnogo gospodara da ovih dana nije imao vremena ni
misliti, a nekmoli pisati. Ipak, bila je to zanimljiva ideja - pjesma o ljudima koji
se tuku zbog povrća. Svakako je govorila više o vremenima u kojima je živio od
ljubavne pjesme napisane za nekog dvorjanina na temu bijelog vrata mlade
djevojke.
*
Upravo se vraćao s Tržnice s pomalo pljesnivim okrajkom kruha zamotanim
u plašt pokraj malog luka i njegova najuzbudljivijeg pronalaska, komada sušene
jegulje koji ga je stajao većinu novca za kupnju. Gulaš od jegulje koji je
spravljala njegova mati bio je jedna od sretnijih uspomena iz njegova djetinjstva.
Anamesiya Tinwright kupovala je jegulje samo onih dana kad bi se čamci vratili
s bogatim ulovom, te bi snizili cijenu, pa je to jelo bilo poslastica koja bi i Matta
i njegova oca rano namamila za stol, opranih ruku i lica, sa zazubicama od
iščekivanja.
Mogao bih provjeriti može li se naći koju komušku Marashi papričica
negdje u ovoj ruševini od grada... razmišljao je kad se naglo našao licem u lice
s Okrosom, kraljevskim liječnikom, koji je upravo izlazio kroz vrata kokošareva
dvorišta.
“Oh! Dobar dan, gospodaru”, reče Tinwright, prestrašen, a srce mu se
naglo uzlupa. Zna li da ga poznajem? Jesmo li ikad zapravo razgovarali, ili
sam ga samo špijunirao?
Sam Okros je, ako išta, izgledao prestrašeniji od pjesnika. Nešto je skrivao
pod plaštem - nešto živo, to je brzo postalo jasno. Dok je sitniji čovjek nastojao
zaobići Tinwrighta, sjajno, očajno oko i žuti kljun proviriše tamo gdje je Okros
nastojao zatvoriti plašt oko vrata. Bio je to pijevac, i to prilično naočit prema
njegovoj kratkotrajnoj pojavi, crvene kreste i sjajnog, crnog perja.
Okros je jedva pogledao Tinwrighta, kao da bi ga boljelo gledati nekome
ravno u oči. “Da, da,” rekao je, “dobar dan.” Trenutak kasnije, otišao je, hitajući
natrag prema dvorcu kao da je posjedovanje kokota mogao biti zločin protiv
prijestolja.
Možda se boji da ga tko ne opljačka, pomisli Tinwright. Neki bi ljudi ovdje
ubili i za manji obrok. Ali cijeli susret doimao se neobičnim. Sigurno se u
dvorskoj rezidenciji moglo pronaći više peradi nego ovdje dolje, u ruševinama
vanjske utvrde - i zašto je liječnik djelovao tako tajanstveno?
Dok se penjao uzbrdo prema Unutrašnjoj utvrdi, jedna uspomena lebdjela je
točno izvan Tinwrightova domašaja - nešto iz knjige koju je pročitao, jedne od
očevih...
Ljubav prema čitanju možda je bila jedini dar koji mu je stari ostavio,
ponekad je mislio, ali bio je vrijedan: gotovo beskrajna količina knjiga, većinom
posuđenih (ili možda ukradenih, sad odjednom pomisli Matt Tinwright) iz kuća u
kojima je Kearn Tinwright bio učitelj - Clemon, Phelsas, svi klasici, kao i lakše
štivo poput poezije Vanderina Uegeniosa i drama hierosolskih i syanskih
majstora. Čitanje Vanderina nadahnulo je mladog Matta vizijama dvorskoga
života, karijere u kojoj bi mu se divile profinjene dame, a zlatom ga nagrađivala
fina gospoda. Čudno što je napokon počeo živjeti taj život, ali je ipak ostao tako
prokleto nesretan...
Ono što mu je golicalo sjećanje odjednom mu sine - neki stihovi Mena
Strivolisa, syanskog majstora pjesnika od prije dva stoljeća:
“Tad uze ona pijevca crnoga Na kamen ga metne, pa oštar nož
uze I pusti slano vino što Kemios ga pije... ”
 To je bilo sve - samo Menov zalogajčić o Vais, zloglasnoj vještičjoj kraljici
Kracea, nekoliko redaka koji su spominjali crnog pijevca poput onoga kojeg je
skrivao liječnik. Ništa više od toga - ali bilo je čudno što je Okros otišao tako
daleko samo da kupi perad. Bolje i tustije ptice sigurno su se mogle pronaći u
kokošinjcu rezidencije...
Ali možda ne i ptice te posebne boje, odjednom pomisli Timvright. Sve više
stihova vraćalo mu se u sjećanje:
“Krv je uvijek ta koja doziva Visoke
S njihovih vrhunaca i skrivenih sjena
Iz dubokih šuma i oceanskih tvrđa,
I krv je ta koja ih veže, pa ih zamolit se može
Da daruju molitelja darom
Il zaštite ga od prijetećeg zla... ”
Strah koji ga je spopao kad se sudario s Okrosom, vratio mu se utrostručen,
pa na trenutak Matt Timvright nije mogao uspravno hodati, te je morao zastati
usred uske ulice. Ljudi su se gurali pokraj njega s Ijutitim riječima, ali on ih je
jedva čuo.
“I tako ona krv pijevčevu proli
Te zamoli drevnog zemljinog gospodara
Za smrtonosnu moć nad dušmanima svojim...”
Je li to mogao biti razlog? Je li Okros prešao toliki put od utočišta
rezidencije do vanjske utvrde jer je trebao pijevca točno odgovarajuće boje za
neku vrstu obreda? Je li to imalo veze sa zrcalom o kojem se raspitivao Brone?
Pun smućenih, ustrašenih misli, ali također goreći od uzbuđenja koje je
pomalo podsjećalo na groznicu, Matt Tinwright požuri kući kroz pretrpanu, bučnu
unutrašnju utvrdu.
*
Njegova mati bila je predvidljivo bijesna. “Kako to misliš, opet ideš van?
Trebam drva za vatru! Lako je tebi doći ovamo kao kakav plemić i naručiti gulaš
od jegulje, tražeći da polomim leđa kuhajući. Koga vraga sad spremaš?”
“Hvala, majko, dobar dan i tebi. Ali još ne idem van.” Sagnuo se kako bi se
mogao uspeti uskim stubištem ne razbivši si glavu.
Elan je sjedila na velikoj postelji koju je dijelila sa Zagonetalovim
pranećakinjama, radeći na vezivu. Bilo mu je drago vidjeti da je ojačala, ali još
je imala progonjen izraz koji se nadao zauvijek odagnati s njezina lica.
“Moja gospo, sami ste?”
Sumorno se nasmiješila. “Kao što vidite. Djevojke su u posjetu susjedima,
pokušavaju iskamčiti koji gunj viška - njihova i vaša majka sad spavaju na
divanu u prizemlju, ako se sjećate.”
Sjećao se. Šaputave prepirke dviju starica stisnutih na uskome divanu, poput
dva mrzovoljna kostura u jednome lijesu, bile su razlog zbog čega je opet spavao
sa Zagonetalom u napučenoj kraljevskoj rezidenciji, koliko god je to bilo
nezadovoljavajuće. “Vidio sam brata Okrosa na tržnici. Znate li išta o njemu?”
Elan mu uputi čudan pogled. “Kako to mislite? Znam da je Hendonov
liječnik. Znam da je pun neobičnih ideja...”
“Kao na primjer?”
“O bogovima, mislim. Nikad nisam mnogo pazila kad je bio za stolom s
nama. Neprestano je drobio o alkemiji i svetim prorocima. Nešto od toga
zvučalo mi je svetogrdnim...” iskrivila je usnice, “ali svetogrđe nikad nije
smetalo Hendonu.”
“Je li on... jeste li ikad čuli da se bavi magijom?”
Elan odmahne glavom. “Ne, ali kao što rekoh, jedva ga poznajem. On i
Hendon često bi razgovarali do kasno u noć, u čudne sate, kao da je Okros radio
za njega na nekom važnom zadatku koji nije mogao čekati. Hendon je jednom dao
gotovo nasmrt prebiti čovjeka jer mu je prekinuo popodnevni san, ali nikad se
nije razljutio na Okrosa.”
“O čemu su razgovarali?”
Elanin izraz postade bolno gledati, a Timvright odjednom shvati kako ju je
tjerao da se prisjeća stvari kojih se nije željela prisjećati. “Ja... ne sjećam se”,
rekla je naposljetku. “Preda mnom nikad nisu dugo razgovarali. Hendon bi ga
odveo u drugi dio rezidencije. Ali čula sam liječnika jednom kako govori da...
što ono, bilo je tako čudno! O, da, rekao je Hendonu: ‘Izraz se počeo mijenjati -
sada kazuje drugačiju istinu.’ To mi nije imalo nikakvog smisla.”
Tinwright se namršti, razmišljajući. “Da nije rekao ‘odraz’, a ne ‘izraz’?”
Elan slegne ramenima. Mogao je vidjeti tamu u njezinim očima te je poželio
da ju je mogao poštedjeti toga. “Možda”, ona će tiho. “Nisam ih mogla dobro
čuti.”
Odraz se počeo mijenjati, pomislio je. Sad kazuje drugačiju istinu. To je
imalo uznemirujućeg smisla ako su govorili o zrcalu koje je Brone spomenuo. A
Elan je spomenula bogove. Menova pjesma govorila je o bezdušnoj kraljici koja
žrtvuje crnog pijevca Kerniosu, kako bi proklela svoje neprijatelje. Je li to i
Okros planirao učiniti? To ne bi bila obična žrtva, već neka vrsta vradžbine.
Morao je to ispričati Avinu Broneu. Potom, obavljene dužnosti, Matt
Timvright će se moći vratiti u pomalo ušljiva njedra svoje obitelji i uživati u
dobro zasluženoj zdjeli gulaša od jegulje.
 *
Brone mahne bubuljičavom mladiću naslonjenu uz izlizanu tapiseriju, koji si
je rezao nokte blistavim nožem - Timvright je pomislio kako je to vjerojatno
jedan od grofovih rođaka iz Zemljinkraja. “Donesi mi vina, dečko.” Okrenuo se
natrag k Timvrightu. “Vrlo dobro. Evo ti bakrenjak za novi podatak, pjesniče.
Sad opet potraži Okrosa - vjerojatno je u vrtu ljekovita bilja u ovo doba dana,
pogotovo s toliko ranjenika kojima treba liječnik. Slijedi ga gdje god ide, ali
nemoj da te otkrije.”
Matt Timvright je mogao samo sjediti i buljiti, otvorenih usta. “Molim?”
rekao je naposljetku, jedva sposoban protisnuti riječi iz usta. “Molim?”
“Ne bleji u me, krivonogi tikvane”, zareža Brone. “Čuo si me. Slijedi ga!
Vidi što to sprema! Vidi hoće li te dovesti k zrcalu!”
“Zar ste poludjeli? On je vještac! Bacit će urok na nekoga, ili... ili pokušati
prizvati zloduhe! Ako ga toliko želite slijediti, učinite to sami, ili pošaljite onog
prištavog mladića.”
Brone se nagne naprijed preko pisaćeg stola na svojem krilu, a njegov trbuh u
prsluku raširi se sve dok umalo nije prevrnuo tintarnicu. “Zaboravio si da držim
tvoja mala pjesnička muda u šaci? I da ih mogu odrezati kad god poželim?”
Tinwright je nastojao ne izgledati prestravljeno. “Baš me briga. Što mi
možete, prijaviti me Hendonu Tollyju? Samo ću mu reći da ga uhodite. Vaša
muda završit će na živoderovu stolu pokraj mojih, lorde Brone. Onda će nas ubiti
obojicu — ali ja ću barem još imati svoju dušu. Neće me odnijeti zlodusi!”
Brone je dugo zurio u njega, mičući ustima u čupavoj bradi, koja sad bijaše
većinom sijeda. Napokon, nešto nalik na osmijeh pojavi se u dlakavim dubinama.
“Ipak si pronašao malo hrabrosti, Tinwrighte. Dobro je to, predmnijevam - nitko
ne bi smio ostati potpuna kukavica cijeloga života, čak ni protuha kao ti. Dakle,
što nam je činiti?” Brone naglo pruži ruku, brže nego što je Tinwright smatrao
mogućim, te zgrabi ovratnik pjesnikova ogrtača tako čvrsto da ga je prijetio
ugušiti. “Ako te ne mogu prijaviti Tollyju, predmnijevam kako mi jedino
preostaje da te zadavim svojeručno.” Osmijeh je postao nešto daleko više od
prijetećeg.
“Nnne! Nnnemjte!” Bilo je uistinu bolno tijesno oko Tinwrightova vrata.
Rođak iz Zemljinkraja vratio se s vinom i zastao na dovratku, promatrajući prizor
sa zanimanjem.
“Ako mi nisi od koristi, pjesniče - još gore, ako si mi postao prijetnjom onda
nemam mnogo izbora...”
“Allli jjj vm nsssm prjtnj!”
“Volio bih u to vjerovati, dečko. Ali čak ako nisi prijetnja, svejedno mi nisi
od pomoći, a u ovako teškim vremenima — tako opasnim vremenima nikome nisi
potreban. Sad, kad bi mi ipak pomogao obavivši to što tražim, no, rakovi i
morske zvijezde nastavili bi pristizati - sigurno ti je drago imati malo novca, ha,
pogotovo ovih dana, kad je sve tako skupo, a hrana tako rijetka? - i ne bih ti
morao otrgnuti glavu.”
“Pmći ćć! Pmći ćć!”
“Dobro.” Brone mu pusti plašt, a on zatetura natrag. Mladić iz Zemljinkraja
uljudno se makne s puta kako bi se Tinwright mogao srušiti na pod gdje je ležao
dašćući.
“Ali zašto jaV’ upitao je kad se napokon osovio na noge, trljajući bolni vrat.
“Ja sam pjesnik!”
“I to ne posebno dobar”, priklopi Brone. “Ali kakav izbor imam? Hramati po
rezidenciji sam? Slati svojeg glupog nećaka?” Pokazao je prema mladiću, koji je
opet obrezivao svoje prljave nokte, ali je podigao nož prema Tinwrightu u nekoj
vrsti pozdrava. “Ne, trebam nekoga koji ima pristup i za kojega se čak očekuje
da bude u rezidenciji - netko previše budalast da bi ga se bojali i previše
beskoristan da izazove sumnju. To si ti.”
Matt Tinwright protrlja bolni vrat. “Ukazujete mi preveliku čast, grofe
Avine.”
“Eto - malo odvažnosti. To je dobro. A sad otkrij što se kuha, pa će ti se još
isplatiti - možda dobiješ čak i vrč vina iz moje zalihe, ha? Što kažeš na to?”
Ideja da se može opiti do besvijesti na dan ili dva, bila je prvi pravi poticaj
koji je čuo da nastavi služiti Bronea, iako je ostanak na životu bio odmah na
drugom mjestu. Izveo je oprezan naklon prije odlaska, napola se brinući da mu ne
otpadne glava.

Znaš li što mislim, majko?” Kayyin je govorio kao da nastavlja nakratko

prekinut razgovor, a ne onaj nakon sata i više šutnje.
Yasammez ga nije ni pogledala niti mu je odgovorila.
“Mislim da počinješ nešto osjećati za ove Sunčane.”
“Osim u želji da ubrzaš vlastitu smrt,” rekla je i dalje ne dižući pogled,
“zašto bi izrekao nešto tako smiješno?”
“Jer mislim da je istina.”
“Smjeraš li kamo s tim, osim što me pokušavaš uzrujati? Podsjeti me - zašto
te nisam ubila?”
“Možda si otkrila da ipak voliš svojeg sina.” Nasmiješio se zabavljen ovom
zamišlju. “Da imaš osjećaje, temeljne i sentimentalne poput samih sunčanih.
Možda si nakon svih ovih stoljeća zanemarivanja i otvorena prijezira, otkrila da
želiš popraviti stvari. Jesam li u pravu, majko?”
“Ne.”
“Ah, tako. Nisam ni mislio. Ali bilo je zabavno uzeti to u obzir.” Koračao je;
sad je zastao. “Znaš li što je uistinu čudno? Nakon što sam toliko dugo živio
prerušen u smrtnika - živio kao smrtnik - nalazim da sam na neke načine postao
jedan od njih. Na primjer, nemiran sam onako kako nitko od našeg naroda još
nije bio. Ostanem li predugo na jednom mjestu, čini mi se kao da umirem pravom
smrću. Postajem nestrpljiv, nezadovoljan - kao da samo tijelo zapovijeda mojem
umu, umjesto obratno...!”
“Možda to objašnjava tvoje budalaste zamisli”, primijeti Yasammez. “Nisi ti
taj koji predlaže ove besmislice, već ta maska smrtnika koju si preuzeo.
Zanimljivo je ako je tako, ali svejedno bih radije da šutiš.”
Pogledao ju je. I dalje ga nije gledala. “Zašto si se povukla iz dvorca
Sunčanih, moja gospo? Gotovo si ga osvojila, a također si gotovo ugušila
slabašan otpor u pećinama pod njim. Zašto si se povukla u takvom trenutku?
Sigurna si da ne počinješ sažalijevati smrtnike?”
Prvi je put njezin glas odao nešto, pad u dublju hladnoću. “Ne govori
gluposti. Vrijeđa me što plod mojih slabina troši dah na taj način.”
“Dakle, nimalo ih ne žališ. Znače ti manje od zemlje pod nogama.” Kimnuo
je. “Zašto si me onda zamolila da im ispričam priču o Janniyi i njegovoj sestri?
Kakve je svrhe bilo u tome, ako nisi željela da osjete nešto od naše boli... od
tvoje boli, da budem precizniji?”
“Hodaš po opasnom terenu, Kayyine.”
“Da sam seljak, odlučan uništiti štakore koji su mi pojeli usjeve, bih li odveo
štakore na stranu prije izvršenja kazne i objasnio im što su napravili...?”
“Štakori ne razumiju svoje zločine.” Tad je napokon svrnula svoje tamne oči
na njega. “Izustiš li još jednu riječ o Sunčanima, iščupat ću ti živo srce iz grudi.”
Naklonio se. “Kako želiš, moja gospo. Prošetat ću umjesto toga morskom
obalom i razmisliti o prosvjećujućem razgovoru koji smo danas vodili.” Ustao
je, a onda krenuo prema vratima. Yasammez nije mogla ne primijetiti da ono što
je u njemu sada bilo smrtno, ili se makar pretvaralo, nije posve umanjilo njegovu
gracioznost. Još je koračao drskom glatkoćom svoje mladosti. Opet je zatvorila
oči.
Samo nekoliko trenutaka nakon što je otišao, osjetila je tuđu nazočnost -
Aesi’uah, njezina glavna pustinjakinja. Aesi’uah je mogla satima šutke stajati
čekajući da bude primijećena, znala je Yasammez, ali bilo je besmisleno
prisiljavati je na to: neuhvatljiva nit koju je gospa Dikobraz ganjala kroz labirint
svojeg dugog sjećanja iščeznula je.
“Je li kucnuo čas?” upita Yasammez.
Lice njezine savjetnice, inače meke, toplo sive boje golubinjih prsa, bilo je
zamjetno blijedo. “Bojim se da jest, moja gospo. Unatoč tome što su svi
pustinjaci isprepleli svoje misli i pjesme, povukao se izvan našeg domašaja.”
Oklijevala je. “Pomislili smo... ja sam pomislila... možda ako vi...”
“Naravno da ću doći.” Ustala je sa stolca, s mislima težim od njezina
debelog crnog oklopa. Prvi put otkako se sjećala, osjetila je nešto od neizmjerne
težine svojih godina, teret svojega razvučena života. “Moram se oprostiti.”
*
Pustinjaci su za sebe zauzeli pećinu visoko u brdima, iznad praznog poteza
vjetrovitog žala, na istok, nedaleko od grada. Tišina i samoća bijahu zidovi
njihova hrama, a izabrali su dobro mjesto za oboje: dok je Yasammez slijedila
Aesi’uah kamenom stazom, mogla je čuti samo vjetar i udaljene krike morskih
ptica. Na trenutak osjećala se gotovo spokojno.
Aesi’uahine sestre i braća - nije uvijek bilo lako prepoznati tko je tko -
okupili su se do posljednjeg u tamnoj pećini. Čak ni Yasammez, koja je mogla
stajati na vrhu brda u noći bez mjeseca i zvijezda i vidjeti što i sova u lovu, nije
mogla razaznati ništa više od mutnog sjaja očiju u njihovim tamnim kukuljicama.
Neki od Aesi’uahinih najmlađih drugova, rođenih u godinama sumraka, nikad
nisu vidjeli punu svjetlost sunca, te ne bi preživjeli njegovu žarku toplinu.
Yasammez se pridruži krugu. Aesi’uah sjedne pokraj nje. Nitko ne prozbori.
Nije bilo potrebe.
U zemljama sna, u dalekim prostranstvima kamo samo bogovi i upućeni mogu
putovati, Yasammez osjeti kako poprima poznati oblik. Nosila ga je kad je
putovala izvan sebe, i na javi i ovdje. Na javi, taj je oblik bio nestvaran poput
zraka, ali tu je bio nešto više - divlji stvor s pandžama i zubima, blistavih očiju i
svilenkasta krzna. Pustinjaci, ohrabreni njezinom nazočnošću, poredaše se iza nje
u bestjelesnu mnoštvu poput roja krijesnica. Plamencvijet nije gorio u njima kao
u njoj; bez zaštite, mogli su putovati tek do određene udaljenosti.
Aesi’uah je govorila istinu, međutim - božanska prisutnost bila je slabija
nego ikad, tiha poput zvuka miša koji hoda po svježoj travi. Još gore od toga,
mogla je osjetiti prisutnost drugih, ne drugih izgubljenih bogova, već nižih bića
koja su istjerali s njihovim gospodarima kad ih je njezin otac sve prognao. Ta
gladna bića njušila su promjenu u zraku zemalja sna i naslutila da se bliži
vrijeme kad će se moći vratiti u svijet koji je zaboravio kako im se oduprijeti.
Čak i sad jedan takav stvor sjedio je nasred puta, čekajući ih. Pustinjaci
tjeskobno uzletješe, kružeći, ali Yasammez nastavi naprijed, sve dok nije stajala
pred njim. Bio je star, mogla je to vidjeti po načinu na koji se preobražavao i
mijenjao, previše stranog oblika za njezin um da bi ga njezine oči i misli mogle
ispravno posložiti.
“Daleko si od kuće, dijete”, rekao je jednom od najstarijih bića koje je još
kročilo zemljom. “Što tražiš?”
“Znaš što tražim, stari pauče”, odvratila mu je. “I znaš da nemam vremena.
Propusti me.”
“Nepristojna si prema svojem susjedu!” izjavio je hihoćući se.
“Ti mi nisi susjed.”
“Ah, ali uskoro bih mogao biti. Umire, znaš. Kad ga više ne bude, tko će
spriječiti mene i moj rod?”
“Tišina. Da više nisam čula tvoje otrovne riječi. Propusti me ili ću te
uništiti.”
Stvor se izmijeni, namreška i opet ustali. “Nemaš snage. Samo stare sile to
mogu.”
“Možda. Ali ako te i ne mogu dokrajčiti, možda ti mogu toliko naškoditi da
nećeš biti u stanju prijeći na drugu stranu kad za to dođe vrijeme.” Stvor je zurio
u nju, ili se tako činilo, jer zapravo nije imao oči koje je Yasammez mogla
vidjeti. Napokon je otpuzao u stranu. “Ne želim se danas sukobiti s tobom,
dijete. Ali dan se bliži. Rukotvorac će izdahnuti. Tko će te onda zaštititi?”
“Mogla bih isto zapitati tebe.” Ali već je izgubila dovoljno vremena. Prošla
je, a pustinjaci su je slijedili poput oblaka majušnih plamičaka.
Yasammez se kretala što je brže mogla prostranstvima gdje je vjetar zavijao
glasovima izgubljene djece i drugima gdje samo nebo nije naizgled prilijegalo
kako treba, sve dok napokon nije stigla do obronka gdje stajahu vratnice,
usamljen pravokutnik koji je okrunjivao travnati vrhunac poput uspravljene
knjige. Uspela se obronkom i čučnula pred njih, savivši rep svojeg lika iz sna
oko sebe, ušiju položenih ravno uz glavu. Pustinjaci su se vrzmali, neodlučni.
“Više ga se ne čuje s druge strane vrata, gospo”, rekoše joj.
“Znam. Ali nije otišao. Znala bih da jest.” Zazvala ga je, ali nije odgovorio.
U tišini koja je uslijedila mogla je osjetiti vjetrove koji su puhali ledenim,
zrakopraznim prostranstvima iza vrata. “Pomozite mi”, rekla je onima koji su je
slijedili. “Posudite mi svoje glasove.”
Dugo su tako stajali, pjevajući u beskraj. Napokon, kad je čak i
Yasammezino neljudsko strpljenje gotovo iscurilo, osjetila je kako se nešto
komeša na rubovima njezina shvaćanja, slabašan, majušan žamor, poput
posljednjeg daha Cvjetne Djevice u potoku.
“... Daaaa...”
“To si ti, Rukotvorče? To si... još uvijek ti?”
“Jesam... ali... postajem ništa...”
Htjela je reći nešto utješno, ili čak sve to opovrći, ali njezina krv nije
običavala preinačavati ono što je stvarno u ono što nije. “Da. Umireš.”
“Dugo sam... to čekao. Ali oni koji su čekali gotovo... jednako dugo kao
ja... sad se pripremaju. Preći će... na drugu stranu...”
“Mi, tvoja djeca, nećemo im dopustiti.”
“Nemate... nemate tu moć.” Postao je tiši tada, sićušan i nečujan poput
kaplje kiše na daleku vrhuncu. “Predugo su čekali, uspavani... i besani... ”
“Reci mi koga se moramo bojati. Reci mi i ja ću im se suprotstaviti!” “To nije
pravi način, kćeri... ne možeš poraziti snagu... na taj način... ” “Tko je to? Reci
mi?”
“Ne mogu. Ja sam... sputan. Sve što jesam... ono je što drži dveri zatvorene.
..” A sad je mogla čuti neizmjeran umor, čežnju za svršetkom borbe koju će smrt
napokon donijeti. “I tako sam obvezan... čuvati tajnu...” Glas mu je utihnuo -
dugo vremena mislila je da je nestao zauvijek. Tada nešto dopre do nje, lebdeći
poput pera na noćnome vjetru. “Proročanstvo govori o bobicama... bijelima i
crvenima. Tako će i biti. Tako mora biti.”
Sigurno sad od njega više ništa nije preostalo. “Oče?” Pokušala je biti jaka.
“Oče?”
“Upamti proročanstvo i ono što kaže”, rekao je, a njegov tihi glas sad se
gubio u ništavilu. “Upamti da za svaku svjetlost... između zore... i sutona...”
“Vrijedi umrijeti bar jednom”, završila je, ali on je otišao.
*
Kad je opet postala svoja, Yasammez koja je disala i osjećala, Yasammez
koja je proživljavala svaki bolni trenutak milenijskog poraza njezina naroda,
ustala je i izašla iz pećine. Nitko od pustinjaka nije ju slijedio, čak ni Aesi’uah,
njezina pouzdana savjetnica. Smrt joj ležaše u očima i srcu. Nitko živ tada nije
mogao hodati s njom i svaki je od njih to znao.

Ovo nije bio način na koji bi Matt Tinwright odabrao provesti svoju večer.
Odlomio je posljednji komadić kruha koji je ponio sa sobom i umočio ga u
pehar s vinom. Namočen kruh, a mogao je jesti gulaš od jegulje! Ipak, imao je
sreće što je pronašao vino, te mu nije bilo nimalo žao onoga tko ga je ostavio.
Skrivao se na balkonu kapele od večernjeg zvona do, sada zasigurno, ponoći,
držeći na oku vrata koja su vodila u odaje Hendona Tollyja, kamo je, kako je
liječnikov naučnik rekao, otišao Okros Dioketian. Što je čovjek tako dugo mogao
raditi u Tollyjevim sobama? Još važnije, kad napokon izađe, hoće li se vratiti u
vlastite odaje kako bi Tinwright mogao poći na počinak? Avin Brone zasigurno
nije od njega očekivao da slijedi Okrosa u njegovu ložnicu...!
Čuo je škripu otvaranja vrata prije nego što je opazio kretanje. Tinwright
čučne niže, očiju jedva iznad ograde balkona, iako je bio na odbačaj kamenom
daleko i zaklonjen sjenovitom nadstrešnicom male kapele.
Kao što se molio, brat Okros izađe kroz vrata, njegov sitan stas i ćelava
glava, smjesta prepoznatljivi unatoč komotnim haljama, ali na Tinwrightovo
iznenađenje nije bio sam: tri kršna muškarca u podstavljenim surkama s
Tollyjevim srebrnim veprom i kopljima stupahu iza liječnika, a pokraj njega je
išao još jedan čovjek u tamnom plastu s kapicom. Graciozni pokreti zakukuljenog
muškarca dostajali su da shvati kome se radi. Tinwrightovo srce jače zakuca.
Okros i Hendon Tolly, nekamo su zajedno išli - on će ih morati slijediti.
Pozlilo mu je na samu pomisao.
*
Očekivao je da će udariti prema liječnikovim odajama, ali svaka nada da će
ostati pod krovom razbila se kad je Okros poveo malu povorku kroz jedna od
sporednih vrata rezidencije. Tinwright se nastojao držati što dalje, pa kad je
izašao za njima, zadržao se nekoliko trenutaka u jalovu razgovoru sa stražarima
na vratima, spominjući vlastitu nesanicu i potrebu da je izliječi pomoću malo
svježeg noćnog zraka.
Svjež noćni zrak, možeš misliti, pomislio je hitajući preko pokrajnjeg vrta,
nastojeći opet pronaći svoju lovinu po svjetlu baklji koje su iznijeli iz
rezidencije. Zapravo, bilo je vraški studeno. Na sebi je imao samo vuneni plašt
preko tanke košulje - ni šešira, ni rukavica, pa čak ni baklje da se ne spotiče.
Proklet bio i Brone i njegovo odvratno zastrašivanje!
Opet ih je pronašao kako prelaze blatnjavu glavnu ulicu koja je vodila do
oružarnice i stražarskih baraka te ih je počeo slijediti izdaleka. Jedan od stražara
nosio je velik zavežljaj omotan plaštem, a drugi je oprezno pridržavao manji
smotuljak - je li to možda bio kokot? Ali zašto bi nosili pijevca naokolo u ovo
doba noći, ako ga nisu planirali upotrijebiti u nekom magijskom obredu?
Tinwright osjeti kako mu se krv ledi još više nego zbog samog noćnog zraka.
Trenutak kasnije, dok je skupina ljudi skretala s glavne ceste koja je vodila
do prijestolne dvorane, te je umjesto cestom sišla vijugavom stazom pokraj
kapele kraljevske obitelji, pjesnikova krv postane još mrzlija. Tolly i Okros išli
su prema groblju.
Trebala mu je sva snaga volje da ih nastavi slijediti. Tinwright se bojao
groblja, a zaraslo hramsko groblje bilo je jedno od najstrašnijih, sa svojim
čudnim starim kipovima i mauzolejima nalik na zatvore za nemirne mrtve. Samo
ga je strah od Avina Bronea tjerao dalje - njegov strah, ali i izvjesna znatiželja.
Što je Okros planirao? Je li kanio prizvati bogove tu na ovom samotnom mjestu,
u ovaj sablasni sat? Ali zašto?
Ljudi se zaustaviše pred vratima obiteljske kripte Eddona, a Tinwright
moraše prigušiti jauk užasa. Hendon Tolly imao je ključ oko vrata. Kad su se
vrata kripte otvorila, četvorica ljudi spuste se niza stube, ostavivši usamljenog
stražara da vani drži stražu. Svjetlo baklji prigušilo se kad su nestali dolje, ali
njihov sjaj još je treperio na ulazu. Tinwrightu bijaše drago što nije s njima u toj
kući smrti i što ne gleda kako sjene skaču i gmižu zidovima.
Stražar, koji je isprva stajao uspravno i budno na ulazu u grob, nakon nekog
vremena se opustio, a naposljetku naslonio o izrezbarenu fasadu grobnice, te
naslonio koplje uza zid. Tinwright (koji od sebe nikad ne bi očekivao takvu
smjelost) odluči kako je pravi čas da otpuže bliže i možda načuje nešto od onoga
što se govorilo unutra. To bi sigurno vrijedilo nekoliko morskih zvijezda više
kod Bronea - možda čak i srebrnu kraljicu ili dvije!
Pomicao se u široku polukrugu izvan svjetla baklje koje se prosipalo s vrata
kripte, sve dok se nije gotovo domogao zida kapele. Tinwright je mogao vidjeti
stražareva leđa, a čovjekovo mlitavo držanje osmjelilo ga je da dopuže naprijed,
sve dok ga od vrata nije dijelilo tek nekoliko koraka. Čučnuo je iza nekog
spomenika, dopola utamničena bršljanom koji je puzao sa zida hrama.
“... Ali ne tim putem”, netko je govorio u kripti, a riječi bijahu tihe ali jasno
čujne - Tinwright pomisli da bi to mogao biti Okros. “Nije bitna žrtva ovdje, već
žrtva tamo.”
“Zamarate me”, drugi će glas - onaj koji je Tinwright i predobro poznavao.
Njegov trenutak lakomislena optimizma naglo je završio. Što je pjesnik radio
ovdje usred noći, izigravajući uhodu? Ako ga Hendon Tolly uhvati, oderat će ga
živa! Samo strah da ne napravi zvuk i ne uzbuni stražara sprečavao je Matta
Tinwrighta da se okrene i odjuri natrag u rezidenciju. Sad se tako gadno tresao
da je jedva održavao ravnotežu tamo gdje je čučao. “I dosađujete mi”, nastavi
Tolly. “Nisam u najboljem raspoloženju, pijavico. Savjetujem ti da učiniš nešto
čime ćeš me ponovno zainteresirati.”
“Ja... Nastojim, gospodaru”, Okros će, osjetno nervozan. “Samo što...
moramo... moramo biti oprezni. To su velike sile...!”
“Da, ali trenutačno ja sam najveća sila koju poznaješ. Izvoli. Dovrši žrtvu
kako god smatraš prikladnim - ali dovrši je. Moramo pronaći lokaciju Božjeg
kamena, inače gubimo nadu da će nas sila služiti. Prokockamo li ovu priliku,
Okrose, neću ispaštati sam, obećavam ti...”
“Molim vas, gospodaru, molim vas! Vidite, radim što tražite...”
“Samo bockaš, budalo. Jesam li ti obećao nezamislivo bogatstvo samo
kako bih te gledao gdje bockaš svoj odraz? Posegni unutra, čovječe! Pokreni
stvari!”
“Naravno, gospodaru. Ali nije tako... tako lako...”
A tad, dok je liječnikov glas bivao sve tiši, a Tinwright se naginjao da ga
bolje čuje, iznenadan krik propara mrak, povisivši se tako brzo i tako jezivo da
nije zvučao kao da je mogao poteći iz ljudskog grla, a onda se jednako brzo
stišao u zvuk grcanja i grgoljenja koji je trajao koliko i jedan ili dva brza
otkucaja srca, prije nego što se izgubio u šušuru ljudi koji su se verali i štropotali
po kamenim stubama u bijegu iz grobnice.
Prvi koji je izašao iz kripte bio je stražar koji je pao na koljena na vrhu
stubišta i stao povraćati. Drugi je protrčao pokraj njega, pokrivši vlastita usta
jednom rukom i mašući bakljom u drugoj. Prvi je ustao, i dalje pljujući, te ga
počeo slijediti preko grobišta, pa su njih dvojica trčala u nespretnoj cik-cak
krivulji između spomenika.
Visoki, zakukuljeni lik Hendona Tollyja pojavio se na vratima kripte, s
velikim platnenim zavežljajem u rukama. “Vrati se u rezidenciju”, rekao je
stražaru, koji je sad stajao otvorenih usta.
“Ali... gospodaru...!”
“Začepi gubicu, budalo, i pokreni se. Idi za onim tikvanom s bakljom. Ne
smiju nas ovdje zateći. Previše je toga za objasniti.”
“Ali... liječnik...?”
“Moram li ti ponoviti da šutiš, ušutkat ću te za sva vremena prerezanim
vratom. Idi\”
Za nekoliko trenutaka nestali su u tami, ostavivši Tinwrighta da dašće i drhti,
sam u sjenovitom groblju. Vrata grobnice još su zijevala otvorena. Svjetlo je
ondje još treperilo.
Matt Tinwright nije želio sići onim stubama - nitko zdrave pameti ne bi to
učinio. Ali što se dogodilo? Zašto je baklja još gorjela tamo u dubini, unatoč
tišini? U najmanju ruku, trebao je otići po nju - nije želio opet prijeći groblje bez
svjetla.
Tinwright nikad neće moći objasniti zašto je učinio to što je učinio. To nije
mogla biti hrabrost: pjesnik bi prvi priznao da nije bio hrabar čovjek. A nije bila
ni obična znatiželja - nikakva obična znatiželja ne bi nadvladala taj strah - ali
bilo je nešto slično njoj. Jedino objašnjenje koje je mogao ponuditi bilo je to da
je nekako morao znati. U tom trenutku, u mračnom groblju hrama, bio je siguran
kako ništa nije moglo biti strašnije nego se kasnije dovijeka pitati što se tamo
dolje dogodilo.
Spustio je nogu na prvu stepenicu i zastao osluškujući. Svjetlo na ulazu pod
njim bilo je jedva nešto jače od mrlje žutog. Matt Tinwright pođe oprezno i tiho
niz mračno stepenište, sve dok nije stigao do dna. Mogao je vidjeti niše sa obje
strane, poput mračnog saća, i baklju koja je ležala na kamenom podu. To mu je
jedino trebalo, zapravo, odjednom je odlučio - k vragu i vječno pitanje. Goruća
zublja bijaše tek nekoliko koraka daleko. Mogao je otpuzati k njoj ostajući nisko
pri tlu kako ne bi morao gledati nijedno od praznih kamenih lica na sarkofazima...
Ugledao je Okrosa s prstima savijenima oko drške baklje. Liječnik je ležao
odmah sa strane, izvaljen na leđa, raširenih nogu i zabačene ljevice, još stišćući
komad pergamenta u šaci. Oči mu bijahu nemoguće razrogačene, a usta raširena u
nijemom kriku, lice čovjeka toliko prestravljenog da mu se srce raspuklo unutar
stijenki njegovih grudi. Ali najstrašnija od svega bila je njegova desnica - ili,
radije, desnica koju više nije imao: sve što je od nje preostalo bio je kratak,
sjajan komad kosti koji je stršio iz Okrosova ramena poput slomljene frule, kože
oguljene sve do njegova vrata, otkrivajući crvene mišiće pod njom. Od desnog
ramena naniže nije preostalo ništa osim malih tetiva i pramičaka mesa, poput
rasparanih vlakana konoplje koje ostanu kad užad prepukne.
Najgore od svega, nije bilo ni traga krvi među svim tim ostacima mesa i
kostiju - ni jedne crvene kapljice, kao da je ono što mu je već iščupalo ud
također dokraja isisalo meso.
Timvright je još bio na rukama i koljenima, izbacujući sadržaj svojeg želuca,
kad je osjetio nešto hladno i oštro na zatiljku.
“Gle, gle”, reče glas, odjekujući o zidove kripte. “Vratio sam se po komad
pergamenta i pronašao uhodu. Ustani da te vidim. Najprije obriši bljuvotinu s
brade, budi tako ljubazan.”
Tinwright se uspentra na noge i okrene što je sporije mogao. Hladan, oštar
predmet ocrtao je putanju s njegova vrata, savio mu uho pri prolasku, zarezavši
kožu tako da se jedva suzdržao da ne krikne, a onda nimalo nježno bio povučen
po njegovu obrazu sve dok se nije zaustavio točno ispod oka.
Na igri svjetla sječivo mača bilo je nevidljivo: činilo se kao da ga je Hendon
Tolly zarobio stopom sjene. Lord protektor izgledao je grozničavo, očiju sjajnih,
kože svjetlucave od znoja.
“Ah, moj mali pjesnik!” naceri se Tolly, ali nije izgledao nimalo normalno.
“A tko je tvoj pravi gospodar, onda? Princeza Briony, koja povlači tvoje konce
čak iz Tessisa? Ili netko bliži - Avin Brone, ili ona suha stara klada Nynor?” Na
trenutak, mač je zaprijetio da klizne naviše. “Nije važno. Sad si moj, mladi
Timvrighte. Jer, kao što vidiš, izgubio sam noćas jednog od najvažnijih vazala, a
još ima mnogo posla - o, mnogo i previše. Trebam nekoga tko zna čitati, vidiš.”
Pokazao je prema jednorukim ostacima Okrosa Dioketiana. “Naravno, ne mogu
obećati da je taj posao bezopasan - ali ni upola tako opasan kao kad bi me odbio.
U redu, pjesniče?”
Timvright je morao veoma oprezno kimnuti sa sječivom mača tako blizu oku.
Osjećao se obamrlo, nemoćno, poput ulovljene muhe, dok gleda kako se pauk
polako spušta niz mrežu.
“Onda uzmi onaj pergament Okrosu”, reče Tolly. “Da, podigni ga. Sad hodaj
ispred mene. Sretni pjesniče! Spavat ćeš noćas u podnožju mojeg kreveta - i
svaku noć odsad pa nadalje. O, što ćeš sve vidjeti i naučiti!” Nasmijao se; zvuk
bijaše gadan poput njegova ranijeg osmijeha. “Nakon kratkog vremena u mojoj
službi više nikad nećeš pobrkati svoje isprazne, bolesno slatke ideje s istinom.”
 31.
Jedna nit konca
“Kupilas Rukotvorac, koji se tek ovlaš spominje u brojnim
pričama Trigona i Teomahije, značajno je zastupljen u mnogim
qarskim pričama. Neke od njihovih priča čak tvrde da je on
naposljetku porazio Trigonsku braću - što je dio onoga što Kyros
naziva ‘xisijskom herezom’. U qarskim legendama, Kupilas, kojeg
oni nazivlju Izopačeni, općenito je tragična figura.”
(iz “Traktata o Vilinskome narodu Eiona iXanda”)
Barrick je imao samo trenutak da isuče mač prije nego što je prvi od Skrikera
stajao pred njim. Stvorio se iz tamnog svjetla kao nošen vjetrom, lepršave bijele
halje i širom raskriljenih ruku u dronjcima. Kad je zamahnuo na nj, oštrica mu je
prošla kroz tkaninu koja se nije činila čvršćom od istrunula pokrova. Ton
njegove pjesme se promijenio, ali jezivo pjevušenje nije prestalo dok ga je
opetovano probadao. Nije mu mogao nauditi - njegov mač nije doticao ništa što
je djelovalo kao tijelo. Zar su ti Usamljeni bili samo lelujave halje? Zar su bili
duhovi?
Previše je bio zaprepašten da bi mislio, ili se čak bojao. Stvor je opetovano
lebdio prema njemu, a onda se opet povlačio, a njegova ritmična pjesma zavijala
je u kontrapunktu oko tišeg napjeva - pa gdje je, odjednom se zapitao, bio drugi
Skriker? Barrick se okrene upravo kad ga je drugi lelujavi lik opkolio s leđa.
Mogao je čuti Shasov glas kako grmi u njegovoj glavi jednako jasno kao da je
starac stajao pred njim: “Ne daj da te prikuju na mjestu! Nastavi se kretati!”
Kad je odskočio od ovog novog napada, očajnički se trudeći da se ne nađe
između dva neprijatelja, prvi Skriker iznenada izvadi nešto nalik na konjski bič,
iako je izgledalo načinjeno od materijala ne čvršćeg od magle i paučine. Kad je
švignuo bičem na njega, on odskoči, ali remen mu okrzne list ledenim mlazom
boli.
Dva Skrikera počeše kružiti, pokušavajući ga opet uhvatiti između sebe. Sad
ga je uistinu spopao užas, jačajući svakog trena; drugi stvor također je izvadio
jedan od tih čudnih bičeva, a njihova se pjesma opet uzdigla, ovaj put sa žustrim
prizvukom pobjede. Od čega su ti stvorovi bili načinjeni? Zašto im nije mogao
vidjeti ništa osim očiju, poput točaka krvi na blijedim krpama njihovih lica?
Morali su biti nešto više od zraka - ali što?
Kao da želi odgovoriti na njegovo pitanje, jedan od Skrikera nasrne prema
njemu i na trenutak njegova se kukuljica rastvori, otkrivši lice iz noćne more,
beskrvno bijelo izuzev grimiznih modrica oko crvenih očiju i usta poput praznog
otvora - žensko lice bez ljudskosti ili dobrote, zategnuto u vrišteću masku.
Stravičan trenutak bio je gotovo koban: dok je Barrick opčinjeno stajao,
drugi stvor dohvatio ga je vrhom biča po sredini leđa. Bol ga je ošinula poput
groma i bacila na koljena. Mač mu je ispao, nije znao gdje - agonija ga je gotovo
oslijepila. Dok je očajnički tražio snagu da ustane, prvi od Skrikera klizne prema
njemu, podižući svoje oružje. Umjesto da se povuče prema drugome stvoru,
Barrick se baci naprijed i zgrabi napadača tamo gdje su mu trebale zateći noge.
Ondje ne bijaše ničega, ili gotovo ničega - osjetio je krpe i biti i pucketavi, krhki
otpor poput ledenih grančica. Hladnoća se munjevito proširila Barrickovim
rukama i zakratko je mogao osjetiti kako mu studen gmiže kroz grudi, sleđujući
mu srce; jedva je uspio osloboditi ruke i otkotrljati se na bok. Dok su mu se prsti
sklapali oko mača, stvorovi se obore na njega, pijučući poput uzbuđenih šojki,
pjesme nabijene brzim coktanjem i frfljanjem koji su možda bile riječi.
Urličući od gađenja i straha, Barrick je vitlao i vitlao mačem, prisilivši
Skrikere da se malo povuku kako bi se mogao osoviti na noge, ali noge mu bijahu
tako slabe da je jedva mogao stajati. Ljuljao se, hvatajući dah, nesposoban čak
držati sječivo mača vodoravno. Situacija je bila beznadna, ali bio je odlučan
prodati svoj život što je skuplje mogao.
Tada, dok su mu se dva bića približavala, očiju suženih u krvave točkice i
ćurličući neljudskim glasovima u ledenoj radosti, nešto crno dohrli zrakom i
udari najbližeg skrikera u leđa. Na trenutak Barrick pomisli da je to Skurn
pokušavao pomoći, ali tada se udareni stvor uspravi i ispusti čudan huuuuuuuu
boli ili iznenađenja, te Barrick opazi da mu mali crni valovi zapljuskuju halje -
crni plamenovi.
Drugi Skriker zaledio se od iznenađenja, kao da nisu navikli na otpor.
Barrick skoči naprijed i zgrabi ga objema rukama. Unatoč prividnoj krhkosti
odupro mu se iznenađujućom snagom, ali prije nego što se otrgnuo, uspio ga je
odgurnuti natrag, dovoljno daleko da ga sudari s njegovim hučućim, mlatarajućim
suputnikom. Trenutak poslije buktinja sjene sunula mu je uz rukave i na kukuljicu.
Prvog Skrikera posve su obavili crni plamenovi i više nije pjevao, već mu se
glas pretvorio u neskladan, gotovo nečujan krik. Valovi hladnoće koji su dopirali
s njega bijahu previše bolni za Barricka da bi mu se približio, pa se okrenuo
prema drugome i zagazio u njegovu studen, opetovano zamahujući mačem sve
dok nije osjetio kako se platno para pod njegovim udarcima, a velike se krpe
odvajaju i vise na njegovoj oštrici. Sad mu je i protivnik bio prekriven crnim
plamenovima, a njegov nijemi glas vrištao je sve glasnije i glasnije, zvukom koji
je veoma podsjećao na strah, sve dok naglo nije izgubio oblik i propao pred
njim. Na trenutak Barrick posegne za nekoliko tamnih pipaka nečega skliskog i
žitkog, poput rastopljena sala, a tad tama oteče u zemlju i nestane, a on držaše
samo prazne, istrunule halje, koje su se raspale i prosule mu se kroz prste poput
prašine.
Okrenuo se na vrijeme da vidi drugog Skrikera kako se na trenutak rita u
izmaglici treperave, skakutave tame, a onda se urušio uz bučan prasak i cvrčanje
ledeno hladnih iskri te nestao, ne ostavivši za sobom ništa osim tinjajuće hrpe
odjeće koja je iščezla u posljednjem oblaku crnila.
Dugo je Barrick mogao samo zuriti, nesiguran što se dogodilo, ošamućen i
utučen. Tad Raemon Beck iskorakne prema njemu iz sjena stabala, izgledajući
gotovo postiđeno.
“Ja... Otišao sam po jedno od tamnih svjetala. Bacio sam ga.” Barrick ispusti
dah i teško sjedne na tlo. “Itekako jesi.”
U tom trenutku ništa mu ne bi bilo draže nego sklupčati se i spavati, ali činilo
se nemogućim da su spalili dva gradska stražara a da to nitko nije primijetio.
Istinu govoreći, shvatio je, možda su imali samo nekoliko trenutaka prije nego što
dođe još gnusnih stvorova. Stenjući, Barrick se opet osovi na noge i povede
nesklonog Bečka prema masivnu kamenom zidu i onome što je već ležalo za njim.
Oprezno su se kretali kroz divlje šipražje, slijedeći zid sve dok nisu pronašli
zasvođeni ulaz. Same dveri ležale su na tlu u krhotinama istrunulih greda posutih
komadićima zahrđala metala: ništa ih nije sprečavalo da uđu.
Na Barrickovo iznenađenje, dvorište iza dveri bilo je tek zaraslo polje trave
poput tratine oko vlastelinske kuće, iako ovo zelenilo već neko vrijeme nije
osjetilo zube nijedne pasuće životinje - dosezala je gotovo do koljena, načičkana
divljim žbunjem i isprepletena crnim puzavicama nalik na žile pod ljudskom
kožom. Na drugome kraju ovog dvorišta stajao je zid s još jednim lukom i još
jednim srušenim dverima.
“Daj da ja idem prvi i vidim što je tamo”, reče Barrick.
Načinio je nekoliko koraka po tratini kad ga nešto zgrabi za gležnjeve.
Opsovao je i oslobodio čizmu, ali kad ju je spustio nešto ga opet uhvati. Sama
trava savijala se oko njega, njezine vlati su opipavale zrak poput munjevitih
jezika zmija, omatajući ga dugim stabljikama koje su se nastavile izvijati i
penjati uz njegove noge.
“Ostani gdje jesi!” doviknuo je Bečku. “Trava - živa je!”
Očajnički je zasijecao vlati, ali s obzirom na štetu koju im je Qu’arusov mač
nanosio, mogao je slobodno biti načinjen od pergamenta. Nekoliko vlati trave
sad je posegnulo prema njegovoj ruci, kao da će mu pokušati iščupati oružje iz
stiska. Iza sebe je mogao čuti Bečka kako viče, ali nije uspijevao razabrati što je
čovjek govorio.
Vlati trave koje su mu se obavile oko nogu počele su ga potezati naniže,
stežući se poput traka osušene životinjske kože. Barrick je znao da, ako ga
povuku na travnjak, više nikad neće ustati. Još je vitlao mačem ali i dalje ništa
nije postizao - nekoliko se vlati razdijelilo, ali na svaku koju je presjekao,
ščepale bi ga dvije nove.
Tada, upravo u trenutku najvećeg očaja, sine mu zamisao.
Barrick odbaci sivi plašt koji je prisvojio i prostre ga cijelom dužinom po
travi ispred sebe, a onda padne na nj, izvivši se tako da je sletio na leđa po
njegovoj sredini. Mogao je osjetiti kako se trava migolji poput grabećih prstiju
pod tkaninom, ali vlati ga nisu mogle dosegnuti kroz debelu vunu, koju je
pritiskala težina njegova tijela. Kratkotrajno zaštićen, počeo je rezati travu koja
mu je zatočila noge. Težak, zapuhan posao napokon ga je oslobodio. Nekoliko
trenutaka mogao je samo ležati dašćući poput brodolomca na plaštu kao splavi na
divljem zelenom moru; kad je povratio nešto snage, Barrick počne gmizati poput
gusjenice preko travnjaka. Pomicao je plašt sa sobom, uvijek pazeći da je teška
tkanina između njega i grabežljive trave. Kad je stigao na drugi kraj i uspentrao
se u prolaz pod svodom, brzo je provirio kroza nj kako bi se uvjerio da ga ondje
ništa ne čeka. Sljedeće dvorište bijaše puno niske magle, ali kad je bolje
pogledao, shvatio je da magla lebdi ponad plitka jezerca vode koje je
ispunjavalo cijelo ovo dvorište kao što je prethodno ispunjavala trava.
Naučivši trik s plaštem, Bečku je trebalo manje vremena od Barricka da
prijeđe tratinu. Naposljetku su se stisnuli jedan uz drugog u prolazu, promatrajući
tiho jezerce.
“Nećete valjda pokušati hodati kroza nj, gospodaru?”
Barrick odmahne glavom. “Ne znam što drugo možemo. Ali ti ne moraš ići,
Beck - rekao sam ti.”
Drugi čovjek se gnjevno nasmijao. “Što, da se vratim? Nakon što sam
pomogao ubiti dva Usamljena?”
“To je bilo domišljato”, reče Barrick dok je prebacivao plašt natrag na
ramena. “Zapaliti ih vlastitom bakljom tamnog svjetla.”
“Nema ništa ‘domišljatog’ u tome, gospodine. Otišao sam pograbiti nešto
čime se mogu boriti. Tamno svjetlo bilo je prvo što sam vidio.”
Na trenutak Barrick gotovo osjeti toplinu prema čovjeku, čak nešto poput
bliskosti, ali to je bila slabost koju si više nije mogao priuštiti. Okrenuo se
proučavanju iščekujućeg jezerca.
Magla se lijeno uvijala iznad vode, ali sad je mogao vidjeti da je skrivala niz
napuklog, drevnog kamenja koje se uzdizalo točno iznad površine i vodilo do još
jednih zasvođenih dveri na drugom kraju. Bilo je očito da su to bili kameni
oslonci, ali Barricku je bilo još očitije da unatoč tome prelazak neće biti tako lak
kao što se činilo. Iskoračio je na prvi kamen i pričekao jedan tjeskoban trenutak
da se nešto dogodi. Kad se ništa nije dogodilo, koraknuo je na drugi, čvrsto
stišćući mač u ruci, prelijećući pogledom po vodi u potrazi za nekakvim strašnim
bićem koje bi ga moglo napasti iz varljivo spokojna plićaka. Nikakva se prijetnja
i dalje nije pojavljivala, pa Barrick opet korakne naprijed, a Raemon Beck ga je
polako slijedio.
Tek kad je stigao na pola puta, počinjući se nadati da je nepoznato biće koje
je nekoć nastanjivalo jezerce nestalo, Barrick je počeo osjećati slabost u donjem
dijelu tijela, kao da su mu noge vreće žita u kojima je nešto izgrizlo rupu. Kad je
spustio pogled, opazio je da se tanka magla iznad jezerca zgusnula oko njegovih
gležnjeva i listova, a magleni se pipci pomicali na način koji kanda nije bio
povezan ni sa kojim zračnim strujama koje je on mogao osjetiti. Dok je zurio, a
osjećaj slabosti se počinjao širiti, pomislio je da može vidjeti oblike u magli,
groteskno izobličena lica i grabežljive prste. Gdje god ga je magla doticala,
postajalo mu je hladno. Načinio je još jedan korak, ali noge su mu toliko
oslabjele da je zateturao i umalo pao. Nemoćno se osvrnuo prema Bečku, koji se
ljuljao pod istim napadajem.
“Boli...!” zastenje Beck. “Hladno...!”
“Nemoj pasti!” Barrick se borio da održi ravnotežu; upadne li u vodu, znao je
da više neće izaći, da će mu maglena lica isisati svu snagu.
To je to - sišu nas do kraja, kao pijavice...
Hladne površine na njegovoj koži počele su se širiti. Odjeća ga naizgled više
nije nimalo štitila od žderača topline, kao da su grozničavi trnci gmizali kroz
njega - ali ovi bijahu izvana, te su se probijali unutra...
Toplije iznutra, pomislio je tupo. Svi smo topliji iznutra. Oni žele toplinu. ..
Zamisao je bila suluda, ali znao je kako ima samo nekoliko trenutaka da nešto
poduzme. Podigao je ljevicu i zarezao je Qu’arusovim kratkim mačem. Jedva je
osjetio da je oštrica probila kožu, kao da je najprije uronio ruku u snijeg, ali krv
je navrla u udubini njegova dlana i počela mu kapati niz zapešće. Barrick pruži
ruku, boreći se da ostane uspravan, te pusti da krv iscuri u vodu.
Magla se smjesta počela brže kovitlati, kružeći oko mjesta gdje se njegova
krv ružičasto širila kroz vodu. Magla iznad jezerca se zgusnula, a onda je i ona
počela poprimati nježnu ružičastu nijansu, poput niskih oblaka koji odražavaju
nadolazeću zoru.
 “Kreni...!” poviče Barrick, ali glas mu bijaše tako slab da mu je bilo teško
povjerovati kako ga je Beck uopće čuo. Pustio je još malo krvi da iskapa, a onda
nesigurno stupio na idući plosnati kamen. Magla se uskovitlala na trenutak oko
krvi prije nego što se opet pomaknula prema njemu. Barrick otrese još krvi, ali
mlaz iz njegova dlana već se počinjao usporavati. Zarezao se na drugom mjestu i
pustio da kaplje u vodu. Čak se i magla privita uz noge Raemona Bečka naizgled
stanjila dok je nešto od nje dolebdjelo do mjesta gdje je Barrickova krv umrljala
vodu. Beckov prvi korak bio je korak čovjeka do pojasa duboko u blatu, ali drugi
mu je već išao lakše; nakon nekoliko trenutaka obojica su teturali naprijed preko
kamenja, prema utočištu drugog kraja dvorišta.
U času kad su se sručili u zasvođeni prolaz, sopćući i drhteći, Barrick je
zasjekao ruku na još tri mjesta. Cijela ruka i šaka ispod lakta bijahu mu isprugane
i umrljane crvenim, a nekoliko krpica čiste kože bilo je upadljivo poput očiju u
mračnoj šumi.
Kad je Beck došao do daha, rasparao je krajeve svojih pohabanih rukava i
stao ih omatati oko Barrickovih rana. Zavoji koje je načinio nisu bili najčišći, ali
su prilično dobro zaustavili krvarenje.
Barrick nesretno proviri u iduće dvorište. Ovo je izgledalo još bezazlenije
od prethodnih, bezlični kameni ograđeni prostor sa stepeništem na drugom kraju,
koje je vodilo do naizgled jednostavnih, zatvorenih vrata - ali znao je da nije
tako. “Što nas ovaj put čeka, što misliš,” upitao je kiselo, “leglo zmija?”
“Pobijedit ćete, Visosti, ma što to bilo.” Nešto u tonu Raemona Bečka nagna
Barricka da se okrene i pogleda ga. Je li svjedočio divljenju? Netko se divio
zloglasnom bogalju, Barricku Eddonu? Ili su dnevni užasi jednostavno oštetili
čovjekov um?
“Ne želim ga pobijediti.” Barrick je mogao vidjeti Skurna gdje kruži visoko
nad njihovim glavama, daleko od začarane trave i krvožedne magle. Jedan od
njih je barem imao pameti. “Želim da netko dođe s udarnim ovnom i sve to sruši.
Umoran sam od svega.”
Raemon Beck strese glavom. “Moramo naprijed. Doći će još Skrikera kako
bi osvetili svoje sestre, a više ih nećemo moći iznenaditi na isti način.”
“Sestre?” Došlo mu je zlo. “To su uistinu žene?”
“Ne ljudske žene”, mračno će Beck. “Ženski demoni, možda.”
“Naprijed, onda, kako ti kažeš.” Barrick je znao da je postojala određena
neizbježnost onoga što se događalo: naravno da se nije mogao vratiti, ništa više
nego što se mogao vratiti kroz život da popravi ranije načinjene pogreške.
Osovio se na noge stenjući. Mrtvilo ledene magle popustilo je te ga je sve
boljelo. Što bi narod Južne Međe pomislio o svojem jadnom princu da ga sad
vide?
Evo me, rekao je u sebi, Princ Ničega. Bez podanika, bez vojnika, bez
obitelji, bez prijatelja.
Skurn se spusti s neba i sleti na popločani pod na drugoj strani luka. Dok se
gavran šepirio naprijed-natrag samo nekoliko koraka dalje, Barrick je napola
očekivao da netko posegne između kamena i zadavi crnu pticu, ali skrivena
opasnost ili nije marila za gavrane ili je bila mnogo suptilnija.
“Jeste 1’ sad sretni?” strogo će Skurn. “Ne možemo da se ne zapitamo.”
“Začepi kljun, ptico. Morao sam doći u ovaj nesretni grad. A sad moram i
ovo obaviti. Nitko te nije prisilio da pođeš sa mnom.
“O, da, tjerate nas, dakako. Samo vas upozorismo. Poštena naplata.” “Slušaj,
umjesto da me koriš kao kakva baba, reci mijesi li išta vidio. Što je iza idućeg
dvorišta?”
Gavran ga odmjeri. “Ništa.”
“Zaista? Što je onda s druge strane onih vrata?”
Skurn zaškilji preko dvorišta prema drevnom drvenom portalu, koji nije bio
obilježen ničim osim nagriženom metalnom izbočinom u sredini ručkom, možda.
“S druge strane? Nema druge strane.”
“O čemu to govoriš?” Barrick se jedva suzdržavao da ne plane. “Kad
prijeđemo dvorište i otvorimo ona vrata, nečeg mora biti s druge strane
građevina? Drugo dvorište? Što?”
“Ništa - rekosmo vam!” Gavran razdraženo nakostriješi perje. “Čak ni vrata.
Na drugoj strani vam je vanjski dio velikog zida. Zatim drveće i što već. Isto ko i
sprijeda. Ništa više.”
Ponovljenim ispitivanjem napokon se ustanovilo da je ono što je zvučalo kao
nesporazum zapravo bila istina: prema Skurnu, koji je nadletio mjesto nekoliko
puta, ništa nije stajalo s druge strane tog posljednjeg zida s vratima, a s druge
strane, nije bilo nikakvog znaka da su vrata uopće postojala. Bio je to nekakav
komplicirani trik. Barrick klonu pod zasvođenim prolazom, poražen, ali Raemon
Beck ga povuče za ruku.
“Dođite, Visosti. Ne očajavajte. Skoro smo na kraju.” Čovjekova šarena
odjeća bila je sad gotovo jednako rasparana i uprljana poput Barrickove, koju je
on nosio mjesecima. Barrick se odjednom zapitao kako je izgledao nekome
drugome - kako li je tek zaudarao.
Princ Ničega, opet je pomislio i prasnuo u smijeh. To ga je spopalo takvom
snagom da dugo vremena nije mogao ništa drugo nego sjediti, presavijen napola,
i hroptati.
“Visosti, ozlijeđeni ste?” Beck ga opet povuče. “Zlo vam je?” Barrick
nemoćno odmahne. “Pomozi mi ustati”, reče naposljetku, još se boreći da dođe
do daha. Nije čak ni znao zašto se smijao. “U pravu si. Bližimo se kraju.” Samo
što je on imao drugačiju viziju tog kraja od Bečka.
Jednom na nogama, Barrick nije zastao - čemu dulje čekati? - već je izašao iz
zasvođenog prolaza i udario preko napuklih i razmrvljenih kamenih ploča pustog
dvorišta. Nastojao je držati glavu visoko i hrabro kročiti naprijed, iako je znao
da će ga svakog trena nešto zgrabiti odozdo ili se sručiti na njih s neba. Ali na
Barrickovo umorno zaprepaštenje, nikakve ga grabežljive ruke nisu dohvatile,
niti je kakva prijetnja iskočila iz sjena. On i Beck stupali su polako, ali postojano
kamenim dvorištem sve dok nisu stajali na stepeništu gledajući u velika, siva
vrata i njihovu grubu, metalnu ručku.
Skurn sleti na Barrickovo rame, nervozno ga stisnuvši čaporcima, tako da se
Barrick nelagodno promeškoljio. Posegnuo je prema vratima, očekujući da će se
svakog trena dogoditi nešto što će ga spriječiti - zvuk, iznenadan pokret,
neizdrživa bol - ali ništa takvo nije se zbilo. Prsti su mu se sklopili oko hrapava,
nagrižena metala ručke, ali kad ju je povukao, vrata se nisu pomakla, pa čak ni
zadrhtala. Mogla su isto tako biti dio zida.
Barrick ovije obje ruke oko ručke i povuče jače, ne obazirući se na bol u
povezanom dlanu, ali vrata su se činila nepomičnima poput planine. Podupro se
nogom o najvišu stepenicu i nagnuo natrag, koristeći i noge i ruke, ali mogao je
isto tako pokušati podići cijelu zelenu zemlju na svoja pleća. Raemon Beck tad
obgrli rukama Barrickov struk i prida svoju težinu i snagu, ali to i dalje nije ništa
mijenjalo.
“Ne pomisliste pogurat’ ta vel’ka vrata, mjesto da ih samo vučete?” predloži
Skurn.
Barrick ga prostrijeli očima, a onda korakne na prag i gurne što je jače
mogao. Vrata se ne pomaknu. “Zadovoljan?” upita pticu, a onda okrene leđa
vratima i klizne dolje sve dok nije sjedio na pragu gledajući natrag preko
sumornog, sumračnog dvorišta, na ovom mjestu gdje nije gorjelo nijedno tamno
svjetlo.
“Poguraste svom snagom, je 1’?” upita Skurn.
Barrick ga ošine pogledom. “Pokušaj samo, ako ne vjeruješ.”
Skurn proizvede grleni zvuk gađenja. “Nijesmo obdareni rukama, nije 1’
tako?”
Gavranove riječi potaknuše mu sjećanje. Nema ruke. Barrick pusti da mu
glava padne uz vrata - djelovala su tvrdo poput površine granitne litice - i sklopi
oči, ali misao mu je izmicala. Bio je tako umoran da se činilo kako se svijet
nagnuo i zaljuljao oko njega, te je otvorio oči. Sigurno nikad u životu nije bio
tako umoran...
“Ruke”, rekao je naglo. “Imalo je neke veze s rukama.”
“Što?” Raemon Beck pogleda prema njemu, ali trgovčev pogled bijaše tup i
beznadan. Barrick je bio siguran da vidi vojsku Skrikera kako prelazi travnato
dvorište, a zatim dvorište vode...
“Slušaj”, reče Barrick. “Spavači su mi rekli nešto o ovom mjestu - Dvori
Izopačenog, ako su ovo uistinu oni. Rekli su da nijedna smrtna ruka ne može
otvoriti vrata.”
Činilo se da ga Beck jedva sluša. “Moramo nešto poduzeti, gospodaru.
Uskoro će doći još Usamljenih!”
Barrick se nasmije, oštro, tmurno. Od kakve mu je koristi bilo to znanje, čak i
da je točno? Ovdje su svi bili smrtnici, čak i Skurn. Da je rečenica glasila
“nijedna ljudska ruka”, možda bi gavran mogao otvoriti vrata svojim kljunom.
Barrick prezrivo otpuhne na tu misao. Možda bi trebali zamoliti Skrikere za
pomoć...
“Čekaj. Nijedna smrtna ruka, rekli su.” Posegnuo je u košulju i izvukao
Gyirovo zrcalo, a onda provukao njegovu uzicu oko vrata. Na trenutak,
osjećajući zbiljsku težinu zrcala u ruci, imao je čudan osjećaj da drži živo biće,
ali nije imao vremena za takve misli - ideja koja mu je upravo sinula nije imala
toliko veze sa zrcalom, koliko s tankim komadom sidrenog užeta na kojem je
visjelo.
Raemon Beck podigne pogled sa svojeg iscrpljenog, zgrbljenog položaja u
podnožju stubišta. “Što je to...?”
“Ništa ne govori.” Barrick se nagne bliže i prebaci uže preko ručke vrata,
zgrabivši ga rukama s obje strane vrećice u kojoj se zrcalo nalazilo. Tad je
povukao. Ništa se nije dogodilo.
Skurn se vinu u zrak zaokruživši jednom blizu Barrickove glave. “Oni sivi
stvorovi. Vidim ih još kraj rijeke, dolaze ovamo”, objavi ptica. “Brzo, kao...!”
Barrickovi prsti počeše trnuti. Trenutak poslije, bljesak svjetla preleti
dužinom uzice, tako slabašan da su ga samo mrke sjene dovratka učinile
vidljivim. Ne razmišljajući izvio je ruke, jednu preko druge, i povukao. Vrata se
odškrinu prema van, uz duboku tutnjavu i gotovo nečujnu škripu, kao da su se
šarke oslobađale od stoljeća hrđe. Barrick je morao ustuknuti kad su se teška
vrata polako zanjihala pokraj njega, a Raemon Beck se gotovo strovalio niza
stube na kamenje dvorišta kako bi ih izbjegao. Skurn zaleprša krilima, lebdeći
pred otvorom, ali se tada naglo zavrti u zraku i nestade u tami iza dovratka, tako
naglo kao da ga je silan vjetar zahvatio i usisao unutra.
“Oj, ptico!” Barrick pruži ruku prema praznini u vratima, ali je povuče prije
nego su mu prsti ušli u nju. Bilo je to više od sjene, bilo je to samo ništavilo,
poput crnog ponora koji je progutao kapetana Vansena...
Osjetio je kako vjetar puše pokraj njega, povlačeći ga za kosu, za odjeću...
Raemon Beck je imao tek vremena da mu kaže: “Gospodaru, bojim se...!” a
tad se sve kanda naherilo na jednu stranu te su obojica propala s ovog svijeta.
Barrick nije mogao vrisnuti, ni plakati, ni razmišljati, mogao se samo prevrtati
kroz tamu, hladno ništa koje se činilo kao da traje zauvijek...
Postojalo je samo ništavilo, bez zvuka i svjetla, bez smjera,
čak i bez značenja. Samo vrijeme napustilo je ovu prazninu, ako
je ikad tu i zagazilo. Čekao je tisuću, tisuću godina da udahne, a
zatim još tisuću da mu srce zakuca. Bio je živ, ali nije živio. Bio
je nigdje, zauvijek.
Prošla je cijela vječnost. Sve je zaboravio. Njegovo ime davno je
izblijedjelo - njegove uspomene također - a bilo kakva svrha nestala je davno
prije toga. Plutao je u međuprostoru poput uvela lista na rijeci, bez volje i brige i
bez pokreta, osim onih koji mu bijahu nametnuti. Samo ništavilo moglo je kuljati
i nadirati poput slapa koliko je on znao, ali zato što je bio u njemu i dio njega,
ništa nije osjećao. Bio je zrno pijeska na pustu žalu. Bio je hladna mrtva zvijezda
u najudaljenijem kutku neba. Jedva je mogao misliti. Bio je... bio je..
Barrick? Barrick, gdje si?
Zvuci popadaše među njegove misli, zapanjujući u svojoj složenosti. Bili su
mu besmisleni, naravno - grumeni buke koji su se zaustavljali i započinjali,
artefakti namjere koji i nisu mogli ništa značiti jednom listu, jednom oblutku,
hladnoj iskri čije se svjetlo utrnulo. Pa ipak, njihov osjećaj ga je prodrmao,
oživio. Što je to značilo?
Barrick, kamo si nestao? Zašto ne želiš razgovarati sa mnom? Zašto si me
ostavio samu... ?
Pomislio je tad na nešto, ili je to osjetio, sjajnu trunčicu koja je zaplesala
pred njegovim očima, mrvu svjetla... mrljicu vatre. Bljesak je napokon dao
praznini oblik, a dok je to činio, njemu je davao smjer, gore i dolje, natrag,
naprijed... Svjetlo je dopiralo iz male, vitke prilike tamnih očiju i još tamnije
kose - kose gotovo crne poput same praznine, izuzev jednog svijetlog pramena,
plamene mrlje koja mu je privukla pozornost u beskrajnoj ništavnosti. Bila je to
djevojka.
Barrick? Trebaš mi. Kamo si nestao?
A tad mu se počelo vraćati sjećanje, ali u zbrkanim djelićima, pa mu se na
trenutak crnokosa djevojka činila njegovom sestrom, ili možda zaručnicom.
Qinnitan? Pokušao ju je dozvati svom snagom. Qinnitan!
Tako sam usamljena, vikala je. Zašto mi više ne dolaziš? Zašto si me
ostavio?
Ovdje sam! Ali premda se činilo da je gotovo pokraj nje, nije ju mogao
navesti da ga čuje. Ovdje sam! Qinnitan! Mogla je isto tako biti na drugoj strani
debelog, izobličujućeg prozora. Bili su sami zajedno u praznini, ali nisu se mogli
dodirnuti, nisu mogli razgovarati...
Zašto? plakala je. Zašto si me napustio... ?
Hvala precima. Drugi glas, druga misao, odjednom se uplela u ništavilo.
Tražio sam i tražio. Mislio sam da sam te izgubio u Velikom Međuprostoru...
Qinnitan očito nije osjećala tu prisutnost kao što nije čula ni vidjela Barricka.
Glas joj je postajao slabiji. O, Barrick, zašto... ?
Dođi, reče novi glas - muški glas. Već ga je prije čuo. Pomoći ću ti, dijete,
ali sam moraš prijeći jaz. Sad je kasno - moraš ići ravno kroz mračno
vrijeme... Tad ga je mogao vidjeti - golem, blijed obris na četiri noge, glave
sazdane od zamršenih tankih grana poput mladog stabla.
Ne, shvatio je, to bijahuparošci: ono što je stajalo pred njim u beskrajnom
mraku, plamteći ledenim sjajem poput daleke zvijezde, tako da je jedva vidio
Qinnitan iza njega, bio je veleban bijeli jelen.
Slijedi me, rekao je. Same riječi kanda su blistale vlastitim blijedim svjetlom
boje lavande. Slijedi - ili si se već zaljubio u ništavilo? Nešto ga je tada kanda
zahvatilo, bljesak bjeline koji ga je oslobodio od praznine i odvukao od
tamnokose djevojke.
Ne! Borio se, ali ga nije mogao svladati. Qinnitan, ne, ovdje sam! Ovdje
sam!
Ali ona ga i dalje nije mogla čuti, a on se nije mogao oduprijeti toj novoj sili.
Trenutak kasnije počela je nestajati, postajući sve nejasnija kao da tone ispod
površine muljevite bare; posljednje što je od nje vidio bio je bljesak vatre u
golemoj tami. Barrick se osjećao kao da su mu iščupali srce iz grudi te ga je
ostavljao za sobom u praznini.
Sad se počeo prevrtati kroz izmjene vrućine i hladnoće i bljesaka svjetla koji
su ga boljeli i izazivali mu mučninu, ali nisu posve uspijevali raspršiti tamu.
Padao je, letio je, on je... ni sam nije znao što. Sijevanje svjetla postajalo je sve
brže, pulsovi vrućine učestaliji. Uskoro je začuo i zvuk - kratke nijeme siktaje,
uzdahe, a potom urlike, kao da ga je svijet života i kretanja zapljuskivao poput
oceanskih valova, a zatim se jednako brzo povlačio.
Hoću natrag...! Ali tko god ga je odvukao od tamnokose djevojke, više mu se
nije obraćao, ili mu barem Barrick više nije čuo glas.
Qinnitan, oprosti...
A tad se svjetlo i zvuk naglo raspršiše poput rijeke koja preplavljuje svoje
obale, bujica osjećaja koja mu je bombardirala misli sve dok nije mogao
razmišljati, već samo upijati. Okružilo ga je bezumlje.
Lica golema poput planina - lica koja bijahu planine, rigajući lavine
kamenja - lica poput nabreklih olujnih oblaka koji bljuju munje. Muškarci koji
bijahu oluje i žene koje bijahu plameni stupovi. Sjene na konjima koji su gazili
visoko drveće pod kopitima. Sama zemlja raskoljena i premetnuta, izdubljena u
svježe doline i planine, nebo rasplamsano bijelim svjetlom ili praskajući i
pucketajući dok se punilo zvijezdama padalicama. Barrick se mogao samo
grćiti i jecati dok se sve to sručilo na njega.
Bijaše to rat između bogova, rat divova i čudovišta, najluđi, najčudniji rat
koji je ikad vođen. Ratnici su postajali životinje, postajali su uskovitlani vihori
ili mlazovi plamena dok su se hrvali jedni s drugima pred zidinama bizarnog
grada, zgužvanog ježinca od visokih, šiljastih kristalnih kula koje su se kanda
istovremeno prijeteći uzdizale i drhtale, kao da ih je samo nebo pritiskalo. U
jednom trenu grad se činio višim od ikoje planine, a u idućem bio je patuljast u
usporedi s onima koji su se ondje borili, napadačima i napadnutima.
Bitka je bjesnjela. Ptice su se strelimice obrušavale s neba u tisućama,
napadajući ženu koja se činila sazdanom od vode, ali koja je rasla sve dok nije
postala fontanom višom čak od crnih kula. Bljesci zasljepljujućeg svjetla
otkrivali su cijele vojske kosturskih vojnika koje su opet postajale nevidljive kad
bi svjetlo zamrlo. Kamenje se kovitlalo poput lišća na vjetru, zmija načinjena od
munja vezanih u snop stiskala je vrh planine i urušila je kako bi probila jedan od
zidova dvorca. Rupu je ubrzo zakrpao roj kukaca, u potpunosti načinjenih od
metala, ispuštajući paru iz svake pukotine i zgloba.
U središtu svega tri masivna lika zurila su u dveri, nejasnih obrisa čak na
najžarkijem svjetlu, izuzev ledenog, zvjezdanog sjaja njihovih očiju. Jedan je
držao golemi malj iskovan od nekog mutnog sivog metala, ali druga dva držala su
koplja, jedno s dvostrukim šiljkom i zeleno poput oceana, drugo crno poput rupe
u zemlji.
Barrick je prepoznao tu trojicu, iako ga je užasavalo to priznati, čak sebi.
Središnja figura podigla je malj, a nešto nalik na oluju blistavih sjena
pohrlilo je naprijed i razbilo se o zidine velebnog dvorca: plameni obrisi,
blistavi oblici, promjenjivi oblici, njihov zajednički sjaj toliko golem da je
Barrick jedva uspijevao razaznati što se događa. Na trenutak činilo se da će grad,
uza svu svoju golemost i veličanstvenost, jednostavno izgorjeti poput suhe šume
u pobješnjelom požaru. Tada, još jasnija svjetlost stane gorjeti poput izlazećeg
sunca, a napadači se u neredu povukoše sa zidina.
Samo dva lika izašla su iz opsjednutog grada, ali oni su otjerali napadače.
Jedan bijaše golema sfera blještavog jantarnog svjetla, drugi ledeni, modro-bijeli
sjaj koji je nekako ostao vidljiv čak i pokraj jačeg, zlatnog žara. Obrisi dvojice
jahača koji su sjedili ponosno i uspravno na svojim konjima mogli su se vidjeti u
tim moćnim svjetlima, a svaki je jahač nosio mač; bilo je nemoguće reći je li sjaj
potjecao od samih figura, od oštrica koje su nosili, ili od oklopa na njima, ali
suočena s tako blistavom svjetlošću dvojice, osvajačka se vojska sad razbježala
u svim pravcima.
Urlik u Barrickovim ušima postao je jači, tako da mu je lubanja zvonila
odjekivala kao da je u njoj bjesnjela oluja. Jedva je gledao od blještavog svjetla.
Tri prilike na brdu podbole su svoje konje naprijed, jurišajući niz obronak, a
kopita njihovih čudovišnih konja nisu ni doticala tlo. Podigli su oružje, a samo se
nebo kanda raspuklo kako bi se obrušilo na njih beskrajnim mrakom.
A tad, odjednom, svi su nestali - plamena žena, zračni muškarci, prelijepi
likovi u svojemu strašnom gnjevu, sva borba i svi borci skončali su i iščezli u
tren oka. Samo je dvorac ostao, njegove blijede, blistave kule sada povaljene
poput drveća nakon zimske oluje, slomljene i razasute tako da su komadi
svjetlucali u blatnom pepelu poput kapljica rastaljenog zlata na podu kovačnice.
Barrick je svjedočio suludoj ljepoti koja je prethodila ovom uništenju samo
kratak trenutak, ali dok je zurio u ovu pustoš, zatekao se kako žali za izgubljenim
svakom žilicom svojeg bića.
Tada, bez upozorenja, zatekao se kako propada u dubinu. Ruševine dvorca
mijenjale su se dok je hrlio prema njima; ono što je nekoć bilo blistavozlatno,
blijedo modrozeleno ili žućkastobijelo, sad je izrastalo crno iskrivljeno, a ono
što je bilo prozirno, postalo je puno sjena. Dvorac koji je bio tako čudesan, sad
bijaše samo prašnjava, napuštena paučina tamo gdje je nekoć visjela blistava, od
kiše iskričava paukova mreža. Ljepote je nestalo, ali se na neki čudan način ipak
zadržala.
Sve je bilo isto. Sve je bilo posve drugačije. A Barrick se survao u to poput
vjetra niz bunar.
Imao je samo trenutak da shvati kako leži potrbuške na podu od plosnatih,
uglačanih i pažljivo spojenih crnih ploča. Čuo je kako se približavaju neobični
šušketavi zvuci, a onda, trenutak poslije, šapat tihih koraka.
Otvorio je oči i ugledao noćnu moru. Lica koja su se nadvila nad njim bila su
životinjska, s kolutavim, tupavim očima i razjapljenim ustima s očnjacima.
Jedino im je oblik glava bio neodređeno ljudski. To je bilo najgore od svega.
“Ah”, reče glas iza njega - hladan, nepoznat glas. “Vrlo dobro, dragi moji.
Ulovili ste uljeza.”
 32.
Tajne i izlike
“Još jedno vilinsko pleme opisano u Ximanderovoj knjizi su
Varalice, Qari koji su naizgled oni isti vilenjaci-cjenkala iz
brojnih ljudskih legendi. Samo Ximander i nekolicina drugih
učenjaka tvrde da nešto znaju o njima, a budući da je Ximander
umro prije negoli su drugi pročitali njegovu knjigu, njegovi su
izvori nepoznati, te su stoga njegovi zaključci nepouzdani.”
(iz “Traktata o Vilinskome narodu Eiona i Xanda”)
Zapravo, to uopće nije tako čudno”, reče brat Antimon, zagrijavši se za temu.
“Jezik koji zarobljenik govori veoma je nalik na stari jezik Feldšpatskih
slovnica. Možda ne znate, ali slovnice su napisane na savršenim listovima mike,
svakim načinjenim od jednog jedinog kristala, a sadrže priče iz Najdrevnijih
dana koje ne možete pronaći nigdje drugdje...”
Vansen pročisti grlo, prekidajući zanesena mladog redovnika. “Sve je to u
redu, Antimone, ali trebamo saznati što ovaj momak kaže sada.” Porumenio je
tako žarko da je Vansen to mogao primijetiti i na slabom svjetlu koje su
Funderlinzi toliko voljeli. “Ispričavam se...”
“Samo nastavi, sinko”, reče mu Cinnabar. “Razgovaraj sa zarobljenikom, ako
možeš.”
Mladi redovnik se okrene prema dršćućem, namrštenom drowu, koji je očito
mislio da su ga doveli u refektorij kako bi ga mučili. Dva funderlinška čuvara
stajahu iza divljeg majušnog bradatog stvorenja, spremni na nevolje, ali Vansen
nije bio zabrinut. Vidio je mnogo ljudi prilikom ispitivanja, a ovaj je pokazivao
znakove lažne, razmetljive hrabrosti koja će brzo iznemoći.
“Pitajte ga zašto su nas napali u našem domu”, reče Vansen.
Antimon izgovori krzmav niz dubokih, grlenih zvukova. Neki od Funderlinga
izgledali su smeteno, kao da su riječi imale poznati prizvuk, ali Vansenu je sve to
bila obična buka. Dlakavi, bradati drow podigne pogled prema redovniku, s
ogorčenošću u svakoj prljavoj bori lica, ali ne odgovori.
“Pitajte ga zašto slijede tamnu gospu.” Naprezao se na trenutak da se prisjeti
imena koje joj je dao Gyir. “Pitajte ga zašto patuljci slijede Yasammez.”
Ovaj put na Antimonovo pitanje drow iznenađeno blene. Trenutak kasnije
rekao je nešto - kratko i očito protiv volje, ali nešto. Antimon pročisti grlo.
“Kaže da... gospa Dikobraz, mislim da je tako glasilo ime... da će vas zdrobiti.
Da će se osvetiti Sunčanima. Mislim da je to točno.”
Vansen suspregne smiješak. Krilatice - to ste dobivali od zarobljenika koji
nisu zapravo znali zašto se bore. “Povući ću se u dno sobe, Antimone”, rekao je
redovniku. “Vi i Cinnabar postavite mu nekoliko pitanja o tome zašto bi drowi
ustali na oružje protiv svoje braće - protiv Funderlinga.”
Gestikulirao je u hinjenoj razdraženosti i udaljio se. Cinnabar se približi i
uze postavljati pitanja, uz Antimonov brižljivi prijevod. Vansen opazi da bi
svako malo Cinnabar prepoznao pokoju stranu riječ i ponovio je. Vansen je
morao ostati zadivljen magistrovim intelektom.
Tako podcrtava vezu između njih - vidiš, drowe, sad gotovo da govorim
tvojim jezikom!
Vansen je tiho stajao u pozadini dok je Cinnabar nastavio postavljati pitanja,
oslanjajući se na ideju da su Funderlinzi bliži srodnici drowima od qarskih vođa
kojima su služili, ali zarobljenik im je i dalje odbijao išta reći.
Ah, ali ako smo stvorili makar i najmanju mrvu samilosti ili stida... pomisli
Vansen. “Pitajte ga kako se zove.”
Antimon je djelovao iznenađeno, ali je upitao. Drow je izgledao postiđeno,
ali je progunđao odgovor.
“Kronyuul, kaže - to je ‘Smeđi Ugljen’ na starom jeziku, mislim.”
“Dobro”, reče Vansen i dalje govoreći tiho kako ne bi privukao pozornost na
sebe. “Upitajte onda gospodina Ugljena zašto točno njegova gospa Dikobraz želi
naš dvorac. Što će s njim ako ga osvoji? Zašto trati toliko drowskih života da
zauzme ovaj dvorac?”
Nakon što je Antimon preveo, drow se zapilji u njega, ostavši vidljivo bez
riječi. Naposljetku počeo je mrmljati. To se nastavilo neko vrijeme. Mladi
redovnik sagnuo se bliže da ga čuje, a onda se uspravio.
“Kaže da je tamna gospa srdita. Kralj Qara nije joj dopustio da jednostavno
pobije naš mrski rod - naziva nas nešto kao ‘žitelji-zemlje-sunca’ -već ju je
prisilio na neku vrstu pakta. Tamna gospa nastojala je poštovati pakt, ali on je
propao. Njezin... ne razumijem riječ koju je upotrijebio... rođak, prijatelj, nešto -
to je riječ poput našeg ‘pripadnika klana’... ubijen je, pa ona sad tvrdi da je pakt
prekinut. Okrivljuje vilenjačkog kralja, ali je također gnjevna zbog svojeg
rođaka.” Antimon sjedne. “To je izgleda sve što on zna - samo je niži časnik u
podzemnoj vojsci...”
Vansenovo srce odjednom je brže zakucalo. “Perinova mi malja, ne mogu
vjerovati. Pakt? Rekao je pakt?”
Antimon slegne ramenima. “Pogodba, pakt, sporazum - riječ nije posve ista
kao...”
“Tišina! Ne, oprostite, ali nemojte na trenutak ništa govoriti, Antimone.”
Vansen se nastojao sjetiti. Da, pomislio je, čini se da se sve slaže. “Pitajte ga zna
li ime gospina rođaka - onoga koji je ubijen. Onoga čija je smrt prekinula pakt.”
Mladi redovnik, iznenađen Vansenovom žestinom, okrene se i prenese pitanje
drowu, koji je izgledao sve manje preplašen, a sve zbunjeniji iz trena u tren.
“Želi znati kanite li ga ubiti”, reče Antimon nakon što je saslušao njegov
odgovor. “I kaže kako misli da se rođak zvao Olujni Fenjer.”
“Znao sam!” Vansen pljesne dlanom po kamenom stolu, natjeravši
zarobljenika da poskoči. “Recite mu ne, Antimone - nećemo ga ubiti. Zapravo,
pustit ćemo ga na slobodu kako bi me odveo svojoj gospodarici. Da, poći ću i
razgovarati s njom. Reći ću joj istinu o Olujnom Fenjeru i paktu. Jer ja sam bio
tamo.”
Oklijevajući, redovnik prevede riječi Ferrasa Vansena zarobljeniku. Mala
sobica utihne. Vansen se ogleda oko sebe. Cinnabar, brat Antimon,
Malahit Bakar, pa i drow - svi su zurili u njega kao da je posve šenuo umom.

U Chavenovoj postelji nitko nije spavao. Zapravo, nije bilo znaka da je

liječnik uopće boravio u svojoj ćeliji.
“Nije tu”, Flint će svojim ozbiljnim, visokim glasom.
“Znam da nije”, zareža Chert. “Nismo ga danima vidjeli - otkad te pustio
pobjeći premda te trebao držati na oku. Ali želio sam razgovarati s njim. Je li ti
spominjao da se nekamo sprema?”
“Nije tu”, ponovi Flint.
“Urušit će mi se glava zbog tebe, dečko.” Chert ga izvede iz odaje.
*
Kapetan Vansen nije tu”, reče Cinnabar. “Priprema se za put na kojem će
riskirati život kako bi izveo nešto što ne razumijem posve i što u svakom slučaju
nema nikakva izgleda za uspjeh.” Uzdahnuo je. “Nadam se da imate boljih vijesti
za nas.”
“Bojim se da nemam”, reče mu Chert. “Chavenu nema traga nigdje u hramu.”
Cinnabar se namršti. “To je vrlo čudno i zabrinjavajuće. Hendon Tolly mu
prijeti smrću, pa zašto bi otišao u dvorac na površini, ili čak u Funderlinški
grad.”
“Nadajmo se da nije nekamo otišao na svoju ruku i pao”, dometne Malahit
Bakar. “Dolje je veoma mračno, pogotovo iza Pet lukova - možda mu nikad ne
pronađemo tijelo.”
 Brat Nickel je kipio od bijesa. “Rekao sam vam da će to stvoriti neprilike -
stranac koji nije čak ni iz našeg plemena slobodno luta hramskim posjedom i
šire! Dovoljno je što je dijete Cherta Modrog Kvarca pronašlo put do Tajni. Što
ako taj... nadzemljaš, taj svećenik-čarobnjak, izvede isto? Kakvu bi nam nesreću
mogao nanijeti?”
“Zašto bi Chaven želio ući u Tajne?” upita Chert.
“Zašto ne bi?” Nickel bijaše toliko bijesan da se jedva suzdržavao. “Čini se
da ovih dana svi misle kako imaju što tražiti u našim najsvetijim mjestima!
Nadzemljaši, djeca, čak i vilenjaci...!”
“Vilenjaci?” Chert se zbunjeno okrene prema Cinnabaru i Heliotropu Jaspisu.
“Što to znači? Nisam čuo za to.”
“Jaspis i njegovi čuvari zaustavili su nekoliko pokušaja da se prokopa tunel
ispod hramske razine”, reče Malahit Bakar. “Ali to ništa ne dokazuje - vilenjaci
su vjerojatno samo pokušavali pronaći način da nas uhvate nespremne. Potom,
nakon što bi nas porazili, mogli bi iznenaditi branitelje dvorca, pojavivši se s
dveri Funderlinškog grada, dobrano unutar dvorskih zidina.”
“Zavaravate se”, reče Nickel. “Traže moć u dubinama.” Prostrijelio je
Cherta očima kao da je obitelj Modri Kvare nekako sudjelovala u tom podlom
planu. “Teže ovladati Tajnama.”
“Zašto? Zašto bi vilenjaci takvo što htjeli? Što bi to uopće značilo?” Chert
promotri Nickelovo gnjevno lice i opazi ondje bljesak iznenadna straha, poput
djeteta uhvaćena u prozirnoj laži. “Čekajte malo. Tu se događa nešto što ne
razumijem. O čemu se radi?”
“Recite mu, inače ću ja”, izjavi Cinnabar. “Chert zaslužuje naše povjerenje.”
“Ali magistre...!” Nickel je djelovao izvan sebe. “Ubrzo će svi znati tajne...!”
“Ceh mi je dodijelio autoritet i ja odlučujem, brate. Osim toga, možda je
vrijeme da dođe kraj tajanstvenosti.” Magistar uzdahne i utone u stolac. “Ipak,
neka mi Zemljini starješine oproste, volio bih da je ovaj teret prešao na drugo
pokoljenje.”
Chert je prelazio pogledom od lica do lica. “Ništa ne razumijem. Može li mi
netko reći o čemu se radi?”
Unatoč svojoj razmjernoj mladosti, Nickel je imao lice mnogo starijeg
čovjeka, a upravo sad izgledao je kao da je zagrizao u najgorču repu u lošoj
berbi.
“Ovo nije... ovo nije prvi put... da su Qari pokušali ući u Tajne. Bili su tamo
mnogo puta.”
Chert je mogao samo blenuti. “Molim?”
“Kao što rekoh”, obrecne se Nickel. “Dolazili su otkad Metamorfna braća
vode zapise. Starješine među Braćom i Cehom to su znale i dopuštale, više-
manje - to je zamršena priča. Ali tada je tome došao kraj, i prošlo je mnogo
vremena od njihova posljednjeg posjeta. Dvjesto godina i više.”
Chert strese glavom. “I dalje ne shvaćam. Što su radili u Tajnama?” “Ne
znamo”, odvrati Cinnabar. “Postoji drevna priča o nekim redovnicima koji su se
odšuljali u Tajne i pokušali uhoditi vilenjake - ili Qare, kako se vilenjaci sami
nazivaju - ali priča kazuje da su ti ljudi izgubili razum. Vilenjaci su dolazili tek
rijetko - možda najviše jednom u sto godina - i uvijek u malim skupinama, zbog
čega su im možda to dopuštali. Tradicija je bila stara kad se prije sedam stoljeća
oformio prvi Ceh kamenorezaca. Uvijek su dolazili kroz Vapnenačke dveri
najduljom Cestom Olujnog kamena, onom koja vodi prema kopnu. Ostajali bi
samo nekoliko dana i nikad nisu odnosili ništa vrijedno, niti su ikome ili ičemu
naudili. Dugo vremena naši se preci nisu upletali, ili barem tako priča kazuje.
Tada, nakon bitke na Hladnosivoj vrištini, Qari su prestali dolaziti.”
“Ali ako su znali pronaći ulaz, zašto ga ovaj put nisu iskoristili?” upita Chert.
“Zato što smo zatvorili Vapnenačke dveri nakon Drugog vilenjačkog rata”,
odvrati brat Nickel uz srdit šmrcaj. “Pokazali su se nepouzdanima. Zato su
morali prokopati put ovamo s površine. I zato tako silno pokušavaju doprijeti do
naših svetih Tajni!”
Chert protrlja čelo, kao da mijesi ono što je netom čuo u razumniji oblik.
“Čak ako je to točno, nimalo ne objašnjava pitanje zašto, Nickele. Zna li itko što
su radili tamo dolje i zašto su ih pustili u Tajne na prvom mjestu?”
Cinnabar kimne. “Zapravo, čini se da su u davnini Qari pomogli izgraditi
Tajne - ne, ispričavam se, Nickele, ne želim bogohuliti. Htio sam reći da su
pomogli izgraditi tunele i dvorane u dubinama, ne samo Tajne.”
“Pukotine mi i procijepa!” Chert se osjećao kao da ga je pogodio odron
kamenja, kao da ga odnose od svega što je znao. “A ja tek sad čujem za to?
Jesam li jedina osoba u Funderlinškom gradu koja to nije znala?”
“I meni je to novost”, javi se Bakar. “Ostao sam bez riječi.”
“Novost je to za sve nas, čak i za mene”, reče Cinnabar. “Vrhovni glavari
Sard i Caprock pozvali su me k sebi prije nego što su me poslali ovamo i
izvijestili me. Samo su vrhovni glavari i probrana nekolicina koju je izabrao
najuži krug Ceha znali za to. Isto vrijedi i za Nickela.”
“Istina je”, reče brat Nickel. “Opat mi je rekao kad se razbolio. ‘Ovo je
vrijeme mladih', rekao mi je. ‘Prestar sam da i dalje čuvam te tajne za sebe’.”
Redovnik se namršti. “Dobivao sam i bogatijih darova.”
‘“Ne čuvamo djedovu sjekiru zato što lijepo izgleda u blagovaonici’, kao
što kaže stara izreka”, odvrati mu Cinnabar. “Nosimo povjerenje sviju koji su
nam prethodili i onih koji će tek doći. Moramo postupati ispravno.”
“Onda se moramo moliti Gospodaru Vrućeg Vlažnog Kamena da vaš kapetan
Vansen nije izgubio razum”, reče brat Nickel, “—i da može postići nešto više
nego da se samo dade ubiti. U protivnom, možemo suzbiti još jedan napad,
možda dva, ali na kraju ćemo pasti, a Tajne će biti njihove.”
“I ne samo Tajne”, dometne Malahit Bakar. “Padnemo li, past će i
Funderlinški grad, a tad će i dvorac nad njim biti njihov.”
*
Što radimo, oče?”
Još mu se činilo neobičnim da ga dječak tako zove; gotovo kao da je dijete
igralo ulogu poslušnog sina u kakvom prikazanju. “Bojim se za Chavena i želim
ga potražiti”, objasni Chert. “Ali neću opet napraviti pogrešku i ostaviti te
samog. Tako mi Starješina, nedostaje mi tvoja majka!”
Flint ga promotri mirnim pogledom. “I meni.”
“Možda bih te trebao poslati k njoj u Funderlinški grad. Tako ne bi upadao u
neprilike - barem ne na prostoru hrama.”
“Ne!” Prvi je put dječak djelovao uzrujano. “Ne šalji me odavde, oče. Ovdje
imam posla. Moram biti tu.”
“Kakve su to gluposti, dijete? Kakvog posla ovdje imaš?” Flint je svakako
stvarao u Chertu nelagodu. “Nećeš opet kopati po knjižnici, čuješ me? Niti
odlaziti na nenajavljene izlete u Tajne. Braća su nam ionako jedva oprostila,
obojici.”
“Moram ostati u hramu”, tvrdoglavo će dječak. “Ne znam zašto, ali moram.”
“No, o tome ćemo razgovarati poslije”, odvrati Chert. “Zasad možeš sa
mnom. Ali ostani uza me, je li jasno?”
Istinu govoreći, bilo mu je drago što je u dječakovu društvu. Chert se sve
više i više brinuo za liječnika, sve sigurniji da Chaven nije nekamo jednostavno
odlutao. Ili su ga oteli Qari, što je bila zastrašujuća pomisao, ili ga je opet
spopalo njegovo zrcalno ludilo, što je moglo dovesti do koječega još goreg.
Chert nije planirao pretražiti vrlo opasna mjesta, iako se nigdje pod
Funderlinškim gradom više nikad neće osjećati posve sigurno nakon
prošlogodišnjeg bezumlja, ali da od posljednjeg qarskog napada nije prošlo
nekoliko neuzbudljivih dana, ne bi se usudio odvesti dječaka iz hrama. Unatoč
tome, zadjenuo je i pijuk i ručnu sjekiru o pojas, te nosio veću količinu svjetlećeg
koralja nego obično.
Neka nas Starješine obojicu zaštite, pomislio je. Dječaka od zla, a mene od
Opal, ako mu se išta desi.
 Nedostajala mu je žena. Nikad u životu, još od vremena šegrtovanja kod
starog Željeznog Kvarca i putovanja s njim sve do Settlanda, nije bio tako dugo
odvojen od nje. Nije mu nedostajala na isti način kao kad su se netom vjenčali,
kad se odvojenost od nje doimala poput tjelesne boli, kad nije mogao biti u
njezinoj blizini a da je ne dodiruje, ne zadirkuje, ne ljubi, a bivati uskraćen za
sve to bilo je ravno mučenju; sad mu je nedostajala kao što bi mu nedostajao dio
njega ako bi mu ga oduzeli. Bio je nepotpun.
Ah, stara curo, kako čeznem za tobom! Moram ti to reći čim te vidim,
umjesto da se glupiram. Ne mogu dočekati da te obaspem zagrljajima koje
štedim. I želim čuti tvoj glas, makar me nazivala budalom. Radije bih da mi se
ti rugaš, nego da me Ceh hvali.
“Dobra je ona žena, tvoja mati”, rekao je naglas.
Flint naheri glavu. “Ona nije moja prava mati. Ali dobra je žena.”
“Sjećaš se svoje prave majke?” upita Chert.
Flint nastavi hodati, ali Chert je naučio da je dječak znao šutjeti na različite
načine. Ovo je bila šutnja koja je značila da razmišlja.
“Moja majka je mrtva”, rekao je naposljetku, glasom jednoličnim poput
presječenog škriljevca. “Umrla je pokušavajući me spasiti.”
Ali unatoč toj nenadanoj, iznenađujućoj izjavi, kad ga je pritisnuo, Flint se
nije mogao sjetiti ničeg drugog. Nakon nekog vremena, smatrajući kako su se sad
dovoljno udaljili od hrama, da je tišina bila bolja od jalova razgovora, Chert je
prestao inzistirati.
*
Pretražili su mračna područja sa strane Kaskadnih stuba te iznad, sve do
tunela u razini pod Slanim jezercem, a onda zastali da pojedu gljive i malo
dimljene krtice koju je Chert ponio za poslasticu. Ožednjeli su kad su završili, pa
su se još malko popeli velebnim stubištem do mjesta gdje je ukošenu pećinu
probila prirodna vrtača, fenomen koji su Funderlinzi nazivali “Bunar Starješina”.
Za razliku od Slanog jezerca, koje je curilo iz zaljeva i čija površina nikad nije
bila viša ili niža od samog mora, Bunar Starješina bio je pun svježe, slatke vode
koja se slijevala iz oborina na Midlanovu brijegu. Zapravo, ove su vrtače
omogućivale život na velikoj hridi i za Funderlinge i Veliki narod, koji je
prokapao vlastite bunare u te vodonosnike s površine.
Dok je promatrao Flinta kako kleči na rubu jezerca puneći dlanove i pijući sa
svojom uobičajenom, dubokom usredotočenošću, kao da doživljava nešto što
nikad prije nije radio, Chert se zapitao kako su najjednostavnije stvari u životu
mogle biti tako složene. Evo, svježa voda. Samo nekoliko stotina lakata iznad
nalazila se slana voda Brennova zaljeva. Samo je vapnenac Midlanova brijega
dijelio to dvoje, a ako se to ikad promijeni - recimo, da se možda dogodi potres
poput onih koji su često pogađali južna otočja, ali ih ovdje nije bilo otkad je
Chert pamtio - tad bi se i sve drugo promijenilo: zaljev bi se izlio u zemlju i
poplavio sve niže od Slanog jezerca, usmrtivši sve redovnika i bilo koga drugog
u Hramu. Mnogi duboki slatkovodni izvori postali bi nepitki.
Pa ipak, unatoč toj krhkoj ravnoteži, život se ovdje nastavljao, jedva se
mijenjajući, stoljeće za stoljećem. Chert je, s pomoću pločica obitelji Modri
Kvare, mogao pratiti svoju lozu unatrag gotovo deset generacija; neke bogatije i
moćnije obitelji tvrdile su kako mogu imenovati i do stotinu predaka.
Ali hoće li sljedeće pokoljenje moći reći isto? Ili će kazivati funderlinšku
povijest u nekoj bijednoj udubini ili brlogu nakon što je qarska pobjeda razorila
njihov drevni dom? Hoće li Funderlinzi u budućnosti živjeti kao divljaci u
neobrađenim pećinama, kao što su neki ekscentričniji filozofi tvrdili da su živjeli
njihovi preci?
Chert shvati, blago se prenuvši, da je Flint prestao piti i stajao ravno pred
njim, zureći onim svojim mirnim, krupnim očima. “Čuješ to?” upitao je. “Učinilo
mi se da čujem nečiji jauk.”
“Da nije Chaven?”
Dječak odmahne glavom. “Prejak je. Predubok.”
“To su onda vjerojatno samo zemljini zvuci. Oprosti, momče. Razmišljao
sam o vodi i kamenju - stvarima o kojima stari članovi Ceha poput mene često
misle.”
“Ovo je školjkin kamen”, svečano mu reče dječak, podižući blijed,
nepravilan kamen. “Vrsta vapnenca sa školjkama u sebi.”
Chert se nasmije i uspravi. “Drago mi je vidjeti da si pazio. Tako treba.”
*
Ne pronašavši ni traga Chavenu niti ičemu neobičnome u hodnicima oko
Kaskadnih stuba, Chert i Flint se spustiše opet pokraj Hrama i kroz prolaz Pet
lukova, a zatim zađu u složenu mrežu tunela koja je vodila prema Labirintu. Nije
kanio prići bliže Tajnama, dakako - posljednje što je želio bilo je riskirati da
nekako izgubi dječaka u tim zbunjujućim dubinama - ali ako se Chaven izgubio
negdje u dubinama pod Hramom, to se činilo najvjerojatnijim mjestom gdje ga je
trebalo tražiti. Labirint je bio još zamršeniji, dakako, ali ako je liječnik dospio
tako duboko, Chertu će trebati pomoć same braće da ga pošteno pretraži: nije
zaboravio vlastita uznemirujuća iskustva na tom mračnom mjestu.
Otprilike sat kasnije, Chert je stajao na račvanju dvaju tunela i razmišljao
kako je vjerojatno vrijeme da odustanu i vrate se u hram ako žele večerati, kad je
opazio da Flint više ne stoji iza njega.
Otrčao je natrag niz tunel, dok je strah navirao u njemu. “Flinte!” viknuo je.
“Dječače! Gdje si?” Chert je opetovano proklinjao dok je pretraživao svako
križanje koje je prošao: sve što mu je Opal ikad rekla, čak i u svojim
najnemilosrdnijim trenucima, očito je bila istina - bio je potpuni tikvan. Vratiti
dječaka na isto mjesto gdje je već jednom nestao, mjesto gdje je pretrpio, samo
Starješine znaju kakve, stravične trenutke...!
Dok je istraživao možda šesto ili sedmo križanje, zatekao se u dugačkom
hodniku koji je propadao i skretao nekoliko puta. Nakon što je neko vrijeme
trčao, Chert je počeo osjećati da trati vrijeme u ovoj zečjoj jami. Upravo se
spremao vratiti u glavni hodnik kadli se prolaz otvori pred njim. Ovaj širi
prostor završavao je velikom pukotinom širokom poput funderlinške ruke, ali tri
ili četiri puta višom od njega, no imao je samo trenutak da to primijeti prije nego
što je ugledao svjetlokosu priliku kako leži sklupčana u sjenama nedaleko
odande.
“Starješine, spasite nas!” kriknuo je i bacio se na koljena pokraj Flinta. Na
njegovo neizmjerno olakšanje, dječak je disao, te se čak počeo buditi kad ga je
Chert malčice odigao s tla i nespretno privio na grudi.
“O, dijete, što sam napravio?” reče Chert. Dječak tržne rukama, isprva samo
malo, ali potom jače. Trenutak poslije Chert osjeti nešto mokro i toplo na svojem
vratu te se nagne natrag očajnički tražeći krvareću ranu... ali nije krv tekla s
dječakova lica i kapala po njemu, već nešto drugo. Flint je plakao.
“Dječače?” reče Chert. “Dječače, što je? Je li ti dobro? Čuješ li me?”
“Umirem...” odvrati on. “Umirem.”
“Ne umireš! Ne govori to - privući ćeš pozornost Starješina!” Opet je privio
dječaka k sebi. “Ne izazivaj ih - moraju svakog dana napuniti kolica dušama.”
Flint zastenje. “Ali osjećam... O, tata Chert, tako boli...!”
“Ne boj se, dečko. Ja ću te ponijeti.”
“Ne, nisam ja. To je...” Dječak se koprcao u Chertovu naručju tako da ga je
jedva uspijevao držati. “Tamo je. Osjetio sam to. Tamo!” Pokazao je prema
pukotini na kraju prolaza. “Umirem!” rekao je i zajaukao kao da je uhvaćen u
kliješta neke neizdržive bolesti.
Chert nježno spusti dječaka na pod i otpuže bliže, puštajući da krhka zraka
njegove svjetiljke poigrava preko pukotine. “Kako to misliš? Nešto je unutra?”
“Nešto... nešto što ja ne...” Flint odmahne glavom. Bio je blijed, a na svjetlu
fenjera Chert mogaše vidjeti da mu grašci znoja prekrivaju lice. “Plaši me. Boli.
O, molim te, tata, umirem...!”
 “Ne umireš.” Drhtaj prožme Chertova leđa i vrat. Davno, u grobnici obitelji
Eddon, dječak se ponio na isti način, čak i prije nego što je nestao u Tajnama.
“To je rupa, dečko, ili pukotina gdje su se spojile dvije velike ploče. Zašto te
plaši?”
Flint je mogao samo odmahnuti glavom, s mrkim izrazom lica i pomalo nalik
na uhvaćenu životinju. “Ne znam.”
Chert se primakne bliže sve dok nije mogao zaviriti u pukotinu, ali nije vidio
ništa na blijedom, žutozelenom svjetlu, osim još kamenja. Pukotina nigdje nije
bila šira od njegova dva dlana spljoštena jedan do drugog. “Čini mi se prilično
običnom...” počeo je, ali tada je shvatio da se nešto u vezi s njom uistinu činilo
poznatim. Ali kako je to moguće? Bila su to samo dva velika komada stijena i
uzak prostor između njih.
“Taj miris”, reče odjednom. Bio je slab, ali sad kad ga je opazio, vonj je bio
jednako bistar poput zvona čekića po kristalu. “Osjetio sam ga već jednom
prije...”
Kad se sjećanje vratilo, bilo je silovito poput udarca - mračna, masivna
pećina Tajni, jezero sjajnog metala i sam Blistavi čovjek...
“Tako mi Vrućeg Gospodara”, opsovao je, a nije ni shvatio da je izrekao
tako ružnu kletvu pred djetetom. “Odatle je... taj miris...! U pećini. Živino
jezerce. More dubina!” Sjetio se da se u to vrijeme zapitao kamo je zrak odlazio,
jer su živine isparine bile otrovne, a on i dječak - te, po svoj prilici, mnogi
redovnici tijekom godina - izašli su iz Mora dubina živi. Osim toga, sad kad je o
tome razmišljao, sama živa nije imala miris.
Nagnuo se ka pukotini, njušeći. Mogao je osjetiti i drugi miris - pomalo
morski, što je sigurno morao biti zrak s površine - ali vonj koji je povezao sa
srebrnim jezercem bio je najprimjetniji. Morat će upitati Cinnabara što bi to
moglo biti.
“Dođi”, rekao je dječaku. “Ustani da se vratimo u hram.”
Flint se trudio, ali bio je slab te je jedva mogao stajati. Bio je prevelik da ga
Chert ponese na leđima, ali Chert je otkrio da su, kad se dječak oslonio na njega,
polako ali postojano odmicali. Ali, zakasnit će na večeru. Drugom prilikom to bi
ga uistinu veoma oneraspoložilo, ali strah koji mu je dječak priredio, zajedno sa
čudnim mirisom Mora dubina, uvelike su pokvarili Chertov tek.
Ponovno su ga podsjetili na sva čudesa ovog malog svijeta ispod Južne Međe
- svijeta ne samo većeg i složenijeg nego što su Veliki ljudi na površini sanjali,
već očito i više nego što su Chert i drugi Funderlinzi mislili. Ako se More dubina
provjetravalo na površini, kao što je sigurno bio slučaj, onda se otvor trebao
nalaziti negdje unutar zidina dvorca Južne Međe. Ništa čudno u tome - vapnenac
Midlanova brijega bio je pun otvora, a kroz mnogo je takvih pukotina zrak kružio
kroz Funderlinški grad i dubine, inače toliko ljudi ne bi moglo tu osnovati
domove - ali iz razloga koje nije mogao ni naslutiti, spoznaja da je samo zrak
dijelio Blistavog čovjeka od površine svijeta sad je tištala Chertove misli poput
boljke.
*
Prolazak kroz Pet lukova je naizgled uvelike oporavio Flintovu snagu: u času
kad su se uspinjali donjim dijelom Kaskadnih stuba mogao je hodati bez pomoći,
premda je još bio zadihan te je često zastajkivao da se odmori.
' “Oprosti, oče,” rekao je za vrijeme jedne takve stanke, “bio sam... mislio
sam da umirem. Ali također sam osjećao kao da me netko koga volim napušta -
kao da ti ili mama Opal odlazite.”
“Pusti to, sine. Bit će ti bolje kad pojedeš malo juhe. U svakom slučaju, nema
te čega biti stid - čudni su hodnici tamo dolje, svi to znaju.”
Dok su se približavali hramu puteljkom kroz vrtove obrednih gljiva, ugledali
su zdepastu figuru kako stoji na križanju dvaju putova, promatrajući čipku bijelih
strunastih gljiva koje bijahu uzgajane tako da rastu po okviru u obliku svete
djeteline. Kad su se primakli bliže, Chertu se učinilo da prepoznaje tko to tamo
stoji.
“Chavene? To ste vi? Chavene!” Pohitao je naprijed. “Hvala Starješinama,
vratili ste se!”
Liječnik se okrene, blaga i nasmiješena lica. “Da, jesam”, reče, ali tonom
nekoga tko je samo izašao u kratku šetnju.
“Gdje ste bili?”
Chaven skrene pogled s njega prema mjestu gdje je Flint zastao nasred
puteljka. Dječaku se kanda nije žurilo da se približi. “Zdravo, dečko. Hmmm,
gdje sam bio?” Kimnuo je kao da je pitanje bilo mudro, ono koje zahtijeva
temeljito razmišljanje umjesto ishitrena odgovora. “Do hodnika iza Pet lukova.
Da.”
“Upravo dolazimo odande. Kako to da vas nismo sreli? Odavno ste se
vratili?”
Opet blag, iznenađen izraz. “Bio sam... znate, ne mogu se posve sjetiti.
Razmatrao sam neke ideje... neke... misli... koje su mi sinule.” Malko se
namrštio, kao netko tko se upravo sjetio neobavljena posla. “Da, morao sam
malo razmisliti, i jednostavno sam... lutao.”
Chert ga je kanio dalje ispitivati, odlučan dobiti bolje odgovore od ove
nezadovoljavajuće vrste, kadli se jedan od redovnika iznenada pojavi na vrhu
puta, mašući objema rukama i vidno uzbuđen.
“Modri Kvarcu, jeste li to vi? Brzo dođite! Na nas je izvršena invazija!”
“Invazija...?” Chert osjeti val strave. Zar nikad neće biti mira? Znači li to da je
Vansen zakazao?”
“Da”, reče redovnik. “Strašno je. Žene su posvuda!”
“Što? Žene? O čemu to govorite?”
“Žene iz Funderlinškog grada. Magistrova žena i sve ostale, došle su. Deseci
njih! Hram nije mjesto za sve te žene!”
Chert se nasmije od olakšanja. “Da, vi braća sad ste nastradali, sirotani!”
Okrenuo se prema Flintu. “To znači da se i naša Opal vratila. Dođi, dečko.”
Dok su slijedili uzrujanog redovnika, Chaven je hodao nekoliko koraka iza
njih, kao da je još uvijek ugodno izgubljen u mislima.
Flint se primakne bliže Chertu. “Nije rekao istinu”, šapne dječak. Nije
zvučao kao da negoduje, već jednostavno iznosi šturu činjenicu. “Ne u
potpunosti. Krije nešto važno od nas.”
“I ja sam imao isti dojam”, promrmlja Chert. Tamo naprijed redovnici su
nahrupili u kolonadu pred hramom, poput miševa koji bježe od mačke. “Isti
dojam. I nimalo mi se ne sviđa.”

Dakle, opet sam u oklopu, pomisli Ferras Vansen s umornim podsmijehom

dok je namještao svoju verižnjaču. Ah, dobro, barem nisam imao vremena
naviknuti se na udobnost.
“Spremio sam vam nešto hrane, kao što ste tražili, kapetane”, reče brat
Antimon. “Malo kruha i sira i nekoliko lukova. O, imali smo sreće pogledajte!”
Redovnik pruži raširenu vreću. “Starčeve uši!”
Na trenutak, Vansenov je želudac zaprijetio da mu se popne u grlo i iskoči
kroz usta. Tad je shvatio da, premda je sadržaj Antimonove vreće uistinu
izgledao poput mesnatih, smežuranih ušiju, to je zapravo bila neka vrsta gljiva.
Ipak, mirisale su vrlo neobično, mračno, vlažno i pljesnivo; Vansenu je bilo
teško pokazati veliki entuzijazam. “Da. Krasno.”
“I dalje ne mislim da je to dobra ideja, kapetane”, reče mu Cinnabar.
“Dopustite nam da barem pošaljemo tuce ljudi s vama. Jaspis je na nogama i
pokretan.”
“Da, povedite me, kapetane.” Ćelava glava Hamora Jaspisa bila je toliko
rasječena i pokrivena modricama da je izgledala kao isklesana od mramora.
“Sredio bih pokojeg od tih livadnih plesača. Da, ne bi mi nimalo smetalo
poubijati ih što više.”
 “Zato to i nije misija za vas”, reče Vansen. “Ne bih tratio najboljeg borca
kad se ne kanim boriti. Ovdje ste potrebniji.”
“Ali trebamo vas ovdje, Vansene”, reče Malahit Bakar. “To je najvažnija
istina.”
“Morate mi vjerovati, gospodo - ovako mogu učiniti više dobra. Biste li
radije da ovdje čekam poraz, nakon još jednog napada, ili da se pobrinem kako
napada više ne bi bilo?”
Cinnabar strese glavom. “Klimava je to logika - to nisu jedina dva moguća
ishoda. Mogu vas ubiti ne sklopivši nikakvu pogodbu. Onda ne bismo imali ni
branitelja ni mirovnog posrednika.”
“To baš i nije vesela misao, magistre, ali moram iskušati sreću. Jedina sam
osoba koja to može učiniti, morate mi vjerovati. Povedem li previše ljudi sa
sobom, ne bih samo kompromitirao vašu obranu, već povećao izglede da moju
misiju protumače kao napad. Jedina mi je nada govoriti s njihovom
predvodnicom, licem u lice.” Okrenuo se prema Antimonu. “Sviđa mi se konopac
oko zarobljenika, brate - svakako ga moramo zadržati vezanog uza se - ali radije
bih ga vidio oko njegova gležnja nego oko struka. Pokuša li pobjeći, volio bih da
ga mogu povući s nogu.” Strogo je promotrio drowa, koji je, premda nije razumio
Vansenove riječi, svakako razumio njegov ton. Bradati čovječuljak lecnuo se od
straha, iskesivši škrbave žute zube.
Nisu odugovlačili s oproštajem: Vansen je znao da se Cinnabar i ostali ne
slažu s njim te se i sam osjećao loše što odvodi Antimona, veoma omiljena
momka. Vjerojatno je i netko od funderlinških redovnika mogao prevoditi, ali
pouzdao se da će mladi Antimon zadržati bistru glavu u krizi, a unatoč prividnom
samopouzdanju znao je kako nema mnogo izgleda postići svoj cilj da ništa ne
pođe po zlu.
Drow, koji se i dalje kanda pribojavao nekakve izdaje svojih uznika, klipsao
je pred njima na kratkom užetu, vodeći ih u svečane dvorane, natrag do mjesta
gdje su se Qari probili. Cinnabarovi ljudi gotovo su dovršili zatrpavati prostor
gdje su Qari prokopali ulaz, slažući kamenje tako vješto da se bilo nemoguće
probiti. Vansen bijaše osupnut zaboravio je da se prodor krpao. Kako će doći do
Qara? Nijednim površinskim putem, to je bilo jasno: ako su zbrkani djelići
novosti koji su curili u Funderlinški grad, a odatle u hram, bili točni, nadzemna
opsada pretvorila se u totalnu invaziju. On i Antimon ne bi preživjeli pokušaj da
stignu do Qara tim putem.
Trebat će sati da opet pomaknu kamenje - sati koje su ovi Funderlinzi trebali
provoditi poboljšavajući obranu na drugim mjestima, umjesto da ruše i opet
grade vlastite utvrde. Ferras Vansen se naslonio na zid, odjednom neizrecivo
umoran. Zapovjednik? General? Nije bio sposoban čak ni za svoju staru službu
kapetana straže.
Drow odmjeri pogledom popravke, a zatim pogleda Vansena. Rekao je nešto
na svojem oštrom, grlenom jeziku.
“Kaže... Mislim da je rekao kako postoji drugi put odavde do njegova
logora”, Antimon će Vansenu.
“Drugi put? Qari znaju za drugi put do naših pećina?” Zurio je u bradatog
čovječuljka. “Zašto bi nam otkrio tu tajnu?”
“Boji se da će, ako se sad vratimo, ostatak mojeg naroda izgubiti strpljenje s
njim i ubiti ga. Kaže da mu je onaj ćelavi - Jaspis, dakako - davao... znakove.”
Antimon zatomi osmijeh. “Iz njih se jasno vidjelo da bi mu rado zavrnuo
vratom... ili gore.”
“Kladim se da jest.” Vansen kimne. “Da, recite mu da nam može pokazati
put.”
“Traži samo jedno. Moli vas da ne kažete gospi Dikobraz da vam je pokazao
put za koji već niste znali. Kaže da bi to za njega značilo smrt, goru od ičega što
bi čak i ćelavac mogao zamisliti.”
 33.
Djeca u kavezu
“Rhantys, koji je tvrdio da je osobno razgovarao s
vilenjacima, veli da qarsku kraljicu zovu Prvi Cvijet jer je mati
cijele svoje rase. Rhantys također pretpostavlja da njezino ime,
Sakuri, potječe od qarske riječi značenja ‘beskrajnoplodna’, ali
nepostojanje qarske gramatike znači da je to teško potvrditi ili
opovrgnuti.”
(iz “Traktata o Vilinskome narodu Eiona iXanda”)
Ne može se reći da je Pinimmon Vash mrzio djecu. Uvijek je držao na
desetke njih kao robove, posebno za intimnije potrebe. Sve same dječake,
naravno — djevojčice je smatrao nezadovoljavajućima i neprikladnima. Ipak,
držao je i mlade ženske robove u svojem kućanstvu. Nitko nije mogao tvrditi da
je imao išta protiv djece. Ali uznemirivala ga je čudna nesvrhovitost ove
posebne djece.
Da ne spominje koliko mu je to posla prouzročilo. Jedna je stvar izlaziti na
kraj s autarhovim svakodnevnim raspoloženjima, iznenadnim porivima da jede
bizarna jela ili posluša kakav egzotični glazbeni stil ili eksperimentira s nekim
drevnim, gotovo zaboravljenim načinom saslušavanja. Sve je to spadalo u
Vashev uobičajeni opis posla; obavljao je jednaku službu i za nekoliko autarha
prije ovoga. Zapravo, ponosio se svojom vještinom predviđanja takvih zahtjeva i
pripravnošću da ih u svako doba počne ispunjavati. Ali pokraj Sulepisa čak se i
njegov djed Parak, čovjek neobuzdana apetita i hirova, činio staloženim poput
najstarijeg i najukočenijeg svećenika u velikom hramu. A sada...
“Iskrcaj se na obalu s četom vojnika”, naputio ga je autarh kad su pristali u
Ormsu, gradu u močvarnoj Helobinskoj zemlji južno od Brenlanda, te počeli
trgovati s lokalnim stanovništvom kako bi osvježili brodske zalihe hrane i vode.
“Otiđi nekoliko milja izvan zidina - ne moram tratiti vrijeme sukobljavajući se s
ovim ljudima, ali ako moji ljudi napadnu grad, morat ću ih pustiti s uzda, a onda
ćemo se ovdje zadržati danima. Stoga povedi svoje ljude u selo i dovedi mi
djecu. Živu. Stotinjak će dostajati...”
Nije bilo daljnjeg objašnjenja, naravno, ni uputa: rijetko ih je i bilo kod ovog
autarha.
Otmi stotinu djece iz njihovih domova. Dovedi ih na brod. Smjesti ih, hrani
ih - održi ih na životu i više-manje zdravima. Ali je li mi rečeno zašto? Ne,
naravno da nije. Ništa ne pitaj, Vash. Možda si autarhov najstariji i
najpouzdaniji savjetnik, ali ne zaslužuješ povlastice, rekao si je kiselo. Samo
izvršavaj što ti je rečeno.
Vrhovni ministar prošetao je posljednji put oko dijela tovarnog prostora koji
bijaše ograđen privezanim motkama, tvoreći kavez za mlade zarobljenike. Njih
tuce bijaše ondje smješteno, a ostali raštrkani na nekoliko drugih brodova.
Hraniti ih nije bio problem, mislio je Vash dok je proučavao njihova blijeda
lica, tako zbunjena, snuždena, ili otvoreno prestrašena. Ali održati ih na životu -
kako će to izvesti? Već je nekolicini curio nos i kašljali su. Kavez u tovarnom
prostoru nije bio baš najtoplije mjesto za tuce polugole djece, ali hoće li autarh
imati razumijevanja ako ih sve potrese i pokosi iznenadna groznica? Neće.
Ne, onda će mi raditi o glavi, smrknuto pomisli Vash. Zurio je u uplakana
dječaka i poželio da može pružiti ruku kroz rešetke i ošamariti dijete da
prestane plakati. A ako i budem imao sreće i uspijem ih održati na životu za
kakvo god bezumlje koje već planira, što onda? Što onda, Pinimmone?
Autarhov niz neobičnih hirova se nastavio. Krenuli su iz Hierosola s jednim
brodom, ali mnogi drugi brodovi xisijske mornarice dostigli su ih i pridružili im
se na putu, svi krcati vojnicima. Sada, nakon što je flota zaobišla Brenland i
prošla kroz Connordske tjesnace, pristali su u plitkom zaljevu u divljem kraju na
istočnoj granici Rudomora. Ovo je Pinimmona Vasha iznenadilo, koliko i
zapovijed da zarobi stotinu djece.
Sve je više bio uvjeren da ga njegov gospodar namjerno drži u mraku u
pogledu najvažnijih stavaka ovog neobičnog pothvata.
Još čudnije, četa autarhovih neustrašivih Bijelih Pasa i njihovih konja sada se
iskrcala na obalu u čamcima. Odjahali su na zapad u šumu i nisu se vratili kad je
autarh naložio kapetanu da digne sidro. Flota se još nalazila na mnogo morskih
milja od Južne Međe, njihova navodnog odredišta, pa Vash nije mogao ni
naslutiti kakvu su misiju Bijeli Psi ostali ispuniti.
*
Budimo iskreni jedan s drugim, Oline,” govorio je Sulepis, “kao učeni
muškarci i braća monarsi, ako ništa drugo.” Sada, kad su opet bili na pučini
jedreći uz obalu prema svojemu cilju, autarh se prilično razgalio. Stajao je tako
blizu ograde - i osuđenog sjevernjačkog kralja - da je Vash gotovo mogao osjetiti
napetost njegovih tjelesnih stražara Leoparda, koji su motrili situaciju
nepomičnim, predatorskim pogledima svojih imenjaka. “Većina onoga što nam o
bogovima kazuju svećenici, svete knjige, besmislice su”, nastavio je. “Priče za
djecu.”
 “Možda to vrijedi za priče o vašem bogu,” ukočeno će Olin, “ali to ne znači
da kanim tako olako odbaciti mudrost naše crkve...”
“Dakle, vjerujete svemu što vas uči vaša Knjiga Trigona? O ženama
pretvorenima u guštere jer su prezrele ljubav bogova? O tome kako je Volos
Dugobradi popio cijeli Ocean?”
“Nije na nama suditi o namjerama bogova niti o tome što sve mogu postići
ako to požele.”
“Ah, da. U tome se slažemo, kralju Oline.” Autarh se osmjehne. “Ne nalazite
ovu temu zanimljivom? Onda dopustite da budem određeniji. Vaša obitelj ima
izvjesnu nevidljivu... nakaznost. Ljagu, da tako kažemo. Mislim da znate na što
mislim.”
Olin je bio vidno bijesan, ali je zadržao glas mirnim. “Ljagu? Na Eddonima
nema ljage. Samo zato što imate moć da mi oduzmete život, gospodine, to ne
znači da imate pravo vrijeđati moju obitelj i krv. Kraljevali smo u Connordu
prije nego što smo došli u Pogranične kraljevine, a bili smo poglavice prije nego
što smo postali kraljevi.”
Autarh je djelovao zabavljeno. “Nema ljage, je li? Ni na karakteru ni na
tijelu? Vrlo dobro, onda, dopustite mi da vam kažem ono malo što sam doznao.
Budete li i dalje tvrdili da griješim kad završim - no, tako mi časti, možda se čak
i ispričam. To bi bilo zabavno, zar ne, Vash?”
Vrhovni ministar nije imao pojma što je Sulepis želio kazati, ali njegov
gospodar je očito čekao odgovor. “Veoma zabavno, Zlatni. Ali krajnje
nevjerojatno.”
“Ali dopustite mi da vam najprije ispričam nešto o vlastitom putovanju,
Oline. Možda ćete dobiti predodžbu o tome što mislim. I tebe će to zanimati,
lorde Vash. Nitko u cijelom Xisu nije čuo ovu priču, osim Panhyssira.”
Ime njegova rivala bilo je poput vrućeg ugljena ubačenog niz njegov
ovratnik, ali Vash se nastojao nasmiješiti i djelovati zadovoljno. Barem je
vrhovni svećenik bio negdje drugdje; u protivnom, poniženje bi bilo još mučnije.
“Rado ću poslušati svaku mudrost koju moj gospodar poželi podijeliti.”
“Naravno da hoćeš.” Činilo se da se Sulepis zabavlja: njegovo duguljasto,
koščato lice neprestano se nabiralo u široke, krokodilske osmijehe, a njegove
neobične oči izgledale su još življe nego obično. “Naravno da hoćeš.
Znao sam da nisam poput druge djece od veoma rane dobi. Ne samo zato što
sam bio autarhov sin, jer sam odrastao s desecima drugih koji su mogli tvrditi
isto. Ali otkad sam bio malen, čuo sam i vidio stvari koje drugi nisu mogli
vidjeti. Nakon nekog vremena uvidio sam da jedino ja, od sve moje braće, mogu
zaista osjetiti nazočnost samih bogova. Uistinu, svaki autarh tvrdi da čuje riječi
bogova, ali ja sam mogao vidjeti da su čak i za mojeg oca Parnada to bile prazne
riječi.
Ne i za mene.
Ali evo što je neobično! Svi drugi kraljevski sinovi i ja bili smo djeca boga-
na-zemlji - pa ipak samo sam ja mogao osjetiti nazočnost bogova! Još čudnije,
nisam imao veću moć od ovog jednog, malog dara. Bogovi mi nisu podarili veću
snagu od drugih smrtnika, duži život, ništa! A očito je isto vrijedilo i za mojeg
oca, i sve njegove nasljednike. Autarh Xisa nije bio drugo doli običan čovjek!
Njegova krv bila je obična krv. Sve što su nas učili bila je laž, ali samo sam ja
imao hrabrosti to priznati.”
Vash nikad nije čuo toliko izgovorenog svetogrđa - a izgovarao ga je autarh
glavom! Što je to značilo? Kako je trebao reagirati? Koliko god je općenito bio
indiferentan prema religiji, osim kao žili kucavici xisijske dvorske etikete, Vash
se nije mogao suzdržati da se ne lecne, pitajući se neće li ih svakog trena veliki
bog sve smlaviti svojim ognjenim zrakama. Očito, zabrinutost koja ga je morila o
autarhovu zdravu razumu bila je opravdana!
“O, učinit ćete i više od toga”, odvrati autarh. “Vidite, vi imate takvu krv u
sebi, Oline Eddon - krv koja daruje božansku moć vama je nešto bezvrijedno,
prokletstvo, ali meni znači sve na svijetu. A za samo nekoliko dana, kad odzvoni
posljednje zvono Ivanja, ja ću je prisvojiti.”

Posljednjih nekoliko sati mraka prije otvaranja gradskih dveri Tessisa bilo je
strašno. Briony se sklupčala na podu družbinih kola i pokušala spavati, ali unatoč
golemu umoru san joj nije dolazio. Feivalova prevara, okrutnost gospe Ananke i
pogrešna, nepoštena i lakomislena presuda kralja Enandera nisu joj dale mira, a
riječi koje su ti neprijatelji izgovorili zujale su joj u glavi poput crnih muha.
A sad sam opet bjegunica, pomislila je. Što sam ovdje postigla za sve ovo
vrijeme? Ništa - ne, manje od ništa. Još jedan grad zatvorio mi je vrata, a
izgubila sam svaku nadu da ću dovesti ikakvu pomoć Južnoj Međi iz Syana.
Finn Teodoros tiho uđe u kola. “Oprostite,” reče kad je vidio da je budna,
“samo sam tražio pisaljke. Zakkas vas je gricnuo, princezo? Izgledate kao da vas
more duboke misli.”
Namrštila se na to nehajno huljenje. Taj je prorok bio zaštitnik i
proročanstava i ludila, a napadaji i jednog i drugog često su se nazivali
‘Zakkasovi ujedi’. “Uzrujana sam i ne mogu spavati. Sve sam pokvarila.”
Dramatičar sjedne na pod pokraj nje. “Ah, koliko sam puta i sam tako nešto
rekao?” Nasmijao se. “Ne onoliko puta koliko sam trebao, pretpostavljam -
rijetko kad vidim u čemu sam pogriješio, sve dok ne bude prekasno. Dobro je što
vi to vidite odmah, ali ne dopustite da vas to zaokupi.”
“Voljela bih da mogu spavati, ali ne mogu držati oči zatvorene. Što ako nas
čekaju na dverima?”
“Nas da čekaju? Teško. Vas... možda. Zato ćete i ostati u kolima.” “Ali netko
vas je možda upamtio. Onaj lord Jino je pametan čovjek. Rekao je da mu je žao
zbog onoga što mi se dogodilo, ali da ga to neće spriječiti u obavljanju njegova
posla. Sigurno je zapamtio ime družine.”
“Onda ćemo se nazvati nekako drugačije”, reče Finn. “A sad se pokušajte
odmoriti, princezo.”
Izašao je, a od njegove su težine na malim stepenicama kola poskočila i
zaljuljala se, ostavljajući je samo s glasovima njezinih brojnih neuspjeha.
***
U času kad su se dovezli pred gradske dveri, Makewellovi ljudi više nisu
izgledali kao družina putujućih glumaca. Sakrili su maske i vrpce i sve druge
krpice koje su služile kao barjaci njihove profesije, a sami glumci odjenuli su se
u sasvim običnu putnu odjeću. Ipak, iz nekog razloga privukli su pozornost
jednog od stražara, a Briony se počela osjećati sve napetije. Je li netko u dvorcu
ipak zapamtio glumce?
“Kamo ste rekli da idete?” čovjek upita Finna po, naizgled, treći ili četvrti
put. “Nikad nisam čuo.”
“Na zdenac proročice Finneth, u Brenlandu”, reče mu Finn što je mirnije
mogao.
“A ovo su sve hodočasnici...?”
“Tako mi Trojice!” Pedder Makewell nije bio strpljiv čovjek ni u najboljim
trenucima. “Ovo je sramotno...!”
“Zaveži, Pedder”, upozori ga Teodoros.
“Ne znate za Finnethin zdenac?” Nevin Hewney istupi pred Makewella.
“Ah, šteta, prava šteta.” Hewney je bio poznatiji po svojem pisanju nego po
glumi, ali ovdje je glatko stupio na scenu i počeo improvizirati. “Mlada Finneth
bila je mlinareva kći, vidite, kreposna, čestita djevojka. Otac joj bijaše nevjernik
- bilo je to u doba kad su Brenland i Connord većinom bile poganske zemlje,
koje Trojicu svete braće nisu smatrale drugačijima od ostalih bogova.” Hewney
poprimi ushićen izraz vjernika - na trenutak čak se i Briony, vireći kroz pukotinu
u daskama kola, zatekla kako vjeruje njegovu žaru. “Njezin se otac stidio što je
išla naokolo propovijedajući svetu riječ Trigona i odricala se njega jer je živio s
raskalašenom ženom ne sklopivši brak u hramu, kako se priliči”, nastavi
Hewney, stisnuvši stražara za lakat i nagnuvši se tako blizu da je čovjek
ustuknuo. “On i njegova ženturača pograbili su Finneth dok je spavala i bacili je
između kamenja mlina, ali kamenje se nije htjelo okretati, vidite, nije joj htjelo
nauditi. Onda su je po noći odvukli do zdenca i bacili je unutra da se utopi, ali
ujutro...”
“O čemu to blebećete?” Stražar istrgne ruku.
“Pripovijedam vam o proročici Finneth”, strpljivo će Hewney. “I o tome
kako su ujutro žene iz sela došle na zdenac po vodu, ali je Finneth ustala iz vode,
blistajući kao da je i sama jedna od bogova, te im je otkrila istinu o Trojici
braće, o Šesterostrukom putu i Doktrini o uljuđenosti prema domaćim
životinjama...”
“Dosta je, čovječe!” zastenje stražar, ali upravo kad se činilo da ih sprema
propustiti, Briony osjeti kako su kola poskočila i začu zveket njihovih vrata.
Bacila se na tlo i navukla gunj do grla.
“A tko je ovo?” Bijaše to jedan od preostalih stražara na dverima. Popeo se
u kola i stajao iznad nje. Briony zastenje, ali ne otvori oči. “Zašto je ova
djevojka tu?” upitao je. “Da te vidim.”
Briony osjeti kako se njegova gruba šaka sklopila oko gunja i povukla ga.
Podigla je ruke da zaštiti trbuh i svežanj krpa koje je natrpala ispod otrcane
haljine.
“Molim vas, gospodine, molim vas!” reče Finn. “To je moja žena. Vodimo je
na proročičin zdenac da zamolimo za sretan porod. Nijedno od naše druge djece
nije preživjelo...”
“Da”, dometne Hewney iza njega. “Moj šurjak je silno propatio. Nešto nije u
redu s njegovom suprugom, sirotom, propalom ženom - mislimo da je bolesna.
Pri posljednjem porodu, iz nje je izašla pogubna crna sluz koja je smrdjela na
pokvarenu ribu...”
Unatoč strahu, Briony je zamalo prasnula u smijeh dok se stražar užurbano
povlačio iz kola.
Kad su im se gradske dveri napokon izgubile iz vida, Briony je izašla i sjela
na sjedalo kola koja su tandrkala niz Kraljevsku cestu, a široka rijeka Ester
svjetlucala je pokraj nje na ranom jutarnjem suncu.
“Uljuđenost prema domaćim životinjama?” upitala je. “Ipokvarena riba...?”
Hewney joj uputi ohol pogled. “Poznavao sam ženu u Velikom Stellu koja je
stalno zaudarala po pokvarenoj ribi. A imala je svoju kvotu udvarača, vjerujte
mi.”
“Da ne spominjemo čopor mačaka koje su je slijedile kamo god je išla”,
nasmije se Finn. “Bravo, princezo. Vidim da niste zaboravili što smo vas
naučili.” Pljesnuo se po pozamašnome trbuhu. “‘O, moja jadna beba! O, jadna
ja!’ Veoma uvjerljivo.”
Briony nije mogla suspregnuti smijeh. Bilo je to prvi put da se nasmijala
nakon dugo vremena. “Nitkovi ste, do posljednjeg.”
“Što i dalje čini glumce poštenijima od većine plemića”, izjavi Hewney.
Brionyn osmijeh izblijedi. “Osim Feivala.”
I Hewneyjevo se lice smrkne. “Da, osim njega.”
***
Stigli su te noći sve do Doros Eca, zazidanog grada ugniježđenog u
pobrežjima ponad rijeke. Bila je svježa, vjetrovita večer. Dok se Briony omotala
plaštem i promatrala kako Estir Makewell nadgleda lonac, shvatila je da se prvi
put nakon više mjeseci osjeća... slobodno. Ne, ne posve slobodno, ali težina koja
ju je naizgled tištala svakog dana u palači Širokdvor, teret tuđih sumnji ili
iščekivanja, sad je nestala. Još je bila zabrinuta, čak preplašena, onim što je
zadesilo njezin život i narod koji je voljela, ali tu pod otvorenim nebom,
okružena ljudima koji od nje nisu tražili ništa što im ne bi rado dala, svakako se
osjećala optimističnije u pogledu svega.
“Mogu li pomoći, Estir?” upitala je.
Žena ju pogleda s popriličnom sumnjičavošću. “Zašto, princezo?”
“Jer želim. Ne želim sjediti i gledati kako netko drugi radi. Činim to cijeloga
života.”
Sestra Peddera Makewella prezrivo otpuhne. “A to je tako loše?” Pokazala
je prema paru mrkvi i proklijalom luku. “Usrećite se, onda. Drugi nož je ondje.
Sasjeckajte ih.”
Briony raširi rubac na krilu i uzme sjeckati povrće. “Zašto ste ovdje, Estir?”
Žena je nije ni pogledala. “Kakvo je to pitanje? Gdje bih drugo bila?”
“Hoću reći, zašto putujete s glumcima? Pristala ste žena. Sigurno je bilo
muškaraca koji... kojima ste se svidjeli. Nitko vas nije zaprosio?”
Izraz nepovjerenja se vratio. “Slučajno jest, iako se to vas ne tiče...”
Odjednom je malko problijedjela. “Oprostite, Visosti, zaboravila sam...”
“Molim vas, Estir, zaboravite što god hoćete. Bile smo... gotovo prijateljice,
jednom. Možemo li to opet biti?”
Estir Makewell šmrcne. “Lako je to reći. Možete me dati pogubiti, moja
gospo. Jedna vaša riječ određenim ljudima i zatvorili bi me u kulu, da čekam
krvnika. Ili bičevali na gradskom trgu.” Stresla je glavom, ponovno zabrinuta.
“Iako ne mislim da biste to učinili, dakako. Dobra ste djevojka... prava princeza,
to želim reći...”
 Bilo je nemoguće voditi običan razgovor s tom ženom. Briony odustane i
posveti se sjeckanju mrkvi.
*
Kako su dani prolazili, Briony se opet vratila ritmu života na cesti. Glumci su
imali posljednje zalihe njezina novca, pa nisu morali izvoditi predstave, ali su
pripremali kulise, rekvizite i kostime za drame koje su Finn, Henwey i Makewell
kanili postaviti kad se vrate u Pogranične kraljevine. Na svačije zaprepaštenje
mladi Pilney, Brionyin negdašnji scenski supružnik, zaljubio se u kćer jednog
krčmara - ne izdajničkog Bedoyasa, već vlasnika Morža - te je ostao u Tessisu
da se oženi i pomogne novom tastu. Između ovog gubitka i ne toliko dražesnog
dezerterstva Feivala Uliana, Briony su pozvali da dublira za većinu ženskih i
mladenačkih uloga. To je nalazila zabavnim, čak i ugodnim, ali ovaj put se nije
mogla posve otresti spoznaje da je to bilo privremeno, da joj je svijet sada bio
mnogo bliži nego na putu u Tessis.
Jedan očit dokaz toga bile su vijesti koje su dobivali u gradovima i od drugih
putnika. Na putu na jug ljudi su govorili o događajima u Pograničnim
kraljevinama, glasinama o vilinskom ratu i promjeni režima u Južnoj Međi te o
autarhovoj opsadi Hierosola. Sada su i dalje govorili o autarhu, ali glasine su
bile strašnije i zbrkanije. Neki su kazivali da je sravnio Hierosol sa zemljom i
marširao na sjever prema Syanu. Drugi su tvrdili da je iz nekog razloga otišao u
Jellon i napao taj narod. Prema trećima je pak plovio prema Južnoj Međi, a ta
priča Briony nije imala nikakva smisla, ali ju je svejedno ispunila užasom. Što je
takvo čudovište htjelo s njezinom majušnom zemljom? Je li to bila istina? Je li
srljala u još goru situaciju od one koje se već pribojavala? Naravno, druge
glasine bile su jednako uznemirujuće, ako ne i više: ako je Hierosol uistinu pao,
gdje se nalazio njezin otac? Je li Olin uopće živ?
Nije iznenađivalo što Briony nije pronalazila toliko radosti u igranju uloge
kao nekad.
*
Hewney i Pedder Makewell vratili su se iz grada djelujući veoma
obeshrabreno.
“Kraljevi vojnici već su i ovdje bili”, reče Makewell ispirući putnu prašinu
iz usta gutljajem gorkog piva. “Ne bih se usudio ići u grad izuzev po jedan ili u
paru.”
Briony osjeti kako joj srce klone. Nije posebno željela ući u taj gradić što ju
je ondje čekalo, na kraju krajeva, osim zajedničke prostorije kakve krčme gdje bi
morala većinom skrivati lice? Ili nekoliko trgovačkih tezgi gdje bi mogla kupiti
pokoju dranguliju da je imala viška novca, što nije? - ali spoznaja da ju je kralj
Enander proganjao tako ozbiljno i tako skoro, bila je uznemirujuća. Još gore je
bilo saznanje da će, ulove li je, Finn i glumci zbog nje loše proći.
Duga sjena padne preko nje. “Izgledate tužno, princezo.” Bijaše to Dowan
Birch, najviši član družine, osuđen glumiti svakog orijaša i diva ljudoždera,
unatoč svojoj pravoj, umiljatoj prirodi. Briony nije željela opterećivati ni njega
ni ostale svojim strahovima - svi su i predobro znali što se događa.
“Nije mi ništa. Zašto nisi otišao u grad s Pedderom i ostalima?” Slegnuo je
mršavim ramenima. “Ako netko traga za Makewellovim ljudima, mene će se
lakše sjetiti nego ostalih.”
Iznenađeno je prinijela ruku ustima. “O, Dowane, tako mi je žao! Nisam na to
ni pomislila. Zarobila sam te ovdje, prisilila te da se skrivaš u logoru, baš kao
što sam zarobila sebe.”
Žalosno se nasmiješio. “Ne smeta mi, uistinu. Ljudi ionako uvijek bulje u
mene kamo god da pođem, i toga sam svjestan. Draže mi je sjediti ovdje”,
pokazao je po njihovom logoru svojom nemoguće dugačkom rukom, “gdje me
nitko ne primjećuje.”
“Birch!” zovne Pedder Makewell. “Zašto prodaješ zjake kad opravci
čekaju?”
Zakolutao je očima, a Briony se nasmijala. “Stižem, Pedder.” “Htjela sam te
upitati”, rekla je, “kako si naučio tako dobro šiti?” “Prije nego što sam postao
glumac, učio sam za svećenika i živio s drugim novacima u hramu Onira Iarisa.
Nije bilo žena, dakako, i svi smo obavljali poslove. Neki su otkrili da su dobri
kuhari. Neki nisu, ali su se takvima smatrali”, rekao je malko se nasmijavši. “Ja
sam pak saznao da sam prilično vješt s iglom i koncem.”
“Voljela bih da mogu isto reći za sebe. Moj otac je znao govoriti da šivam
kao žena koja metlom ubija pauke - boe, boe, boe...” Sad se i Briony nasmijala,
iako ju je boljelo sjećati se Olina. “Bogovi, kako mi nedostaje!”
“Još je živ, rekli ste. Vidjet ćete se opet.” Birch polako kimne. “Vjerujte mi.
Često imam takve predosjećaje i obično se pokažu točnima...” “Imat ćeš
predosjećaj da ćeš ostati bez svojeg položaja u životu i morati prositi za hranu”,
dovikne Pedder Makewell. “Vrati se na posao, štrkljasta rodo!”
“Imali smo jednog takvog i u hramu”, šapne Birch Briony dok je ustajao.
“Zalili smo ga vjedrom vode jedne noći dok je spavao, a on se kleo da se
pomokrio u krevet.”
Dok se smijala, visoki čovjek se počeo udaljavati, a onda se okrenuo. Čudan,
odsutan izraz pojavio mu se na licu.
“Ne zaboravite, princezo”, rekao joj je. “Vidjet ćete ga opet. Budite ’
spremni reći ono što morate.”

Qinnitan je napokon doznala pravo ime svojeg zarobitelja, ali uglavnom

zahvaljujući slučaju. Također je doznala još nešto što se nadala iskoristiti bolje
od bilo kojeg imena.
Pola desetnice, ili više, prošlo je otkad je usnula kako joj Barrick okreće
leđa na vrhu brijega i premda je opet usnula crvenokosog mladića, nijednom joj
nije odgovorio, a svaki put bio je sve dalje. Bespomoćnost situacije počela je
nagrizati njezinu odlučnost. Sjedila je satima svakoga dana promatrajući kako
udaljena obala prolazi pokraj nje, nastojeći smisliti neki plan bijega. Ponekad su
ih mimoilazili drugi brodovi, ali ona je znala da joj, i kad bi ih pokušala dozvati,
nitko ne bi pokušao pomoći, a i kad bi pokušali, ne bi mogli svladati demona
Voa, pa je držala jezik za zubima. Već je stajala sirotog Goluba njegovih prstiju -
zašto bi skrivila smrt nedužna ribara?
One noći kad je saznala Voovo ime, dugo je ležala zaokupljena mislima prije
nego što je usnula. Tihi koraci probudili su je u sitnim, hladnim satima iza
ponoći; po koraku je znala da to Vo šeće palubom. Ležala je slušajući ga dok je
hodao naprijed-natrag po strogo određenoj putanji u odnosu na koju se ona
nalazila negdje po sredini. Čudila se mrmljanju koje se svako malo začulo iznad
neprekidnog pljuskanja i bućkanja valova o brod, sve dok nije shvatila da to
njezin zarobitelj razgovara sam sa sobom na xisijskom.
Pomisao da čovjek tako željezne volje priča sam sa sobom bila je dovoljno
strašna: nagovještavala je ludilo i gubitak kontrole, a premda ju je Vo užasavao,
Qinnitan je znala da će, ostane li on pri zdravom razumu, barem ostati živa dok je
ne preda autarhu. Ali Sulepis je nešto metnuo u njega, a ako ga je to jako boljelo,
ili ako su kapljice otrova koji je uzimao svakog dana nekako oštećivale um, bilo
što se moglo dogoditi. Stoga je Qinnitan ležala drhteći u tami, slušajući ga kako
korača palubom.
Činilo se da razgovara s nekim, ili je barem govorio kao da ga netko sluša.
Većina njegova govora zvučala je kao popis žalbi, koje Qinnitan nisu ništa
značile - neka žena koja ga je podrugljivo pogledala, muškarac koji se smatrao
boljim od njega, drugi koji se smatrao pametnijim. Svi su se pokazali u zabludi,
činilo se, barem u grozničavu umu njezina zarobitelja, a sad je to objašnjavao
nekome imaginarnom slušaču.
Sad su oderane kože, do posljednjeg.” Njegov siktavi, pobjednički glas bio
je toliko jeziv da je jedva uspjela suspregnuti krik. “Oderane kože, iskopanih
očiju, krvare u prašini zagrobnog života. Jer nitko se ne ruga Daikonasu Vou...”
 Nekoliko časaka poslije, zastao je nedaleko od nje. Riskirala je da malko
otvori oči, ali nije mogla posve razabrati što je radio: Voova je glava bila
zabačena, kao da iskapljuje pehar vina, ali pokret je trajao samo jedan tren.
Otrov, shvatila je. Što god da se nalazilo u crnoj bočici, uzimao ga je i noću,
ne samo jutrom kao što je mislila. Je li uvijek to činio? Ili je ovo bilo nešto
novo?
Kad je Daikonas Vo završio, malko je zateturao i zamalo pao, što je bilo
najčudnije od svega: nikad ga nije vidjela da nije bio opasno graciozan. Sjeo je
na palubu leđima naslonjen o jarbol i pustio da mu brada potone na grudi, a onda
utihnuo, kao da je zapao u dubok san.
Time što mu je doznala ime, Qinnitan nije ništa dobila. To što ga je čula kako
gnjevno mrmlja sebi u bradu, samo ju je ostavilo u još većem strahu nego ikad
prije - uistinu se činilo da gubi razum. Ali najviše je se dojmilo to kako mu je
tijelo tako brzo omlitavjelo i otežalo, nakon što je usnama dotaknuo otrov.
O tome je uistinu vrijedilo razmisliti.
 34.
Sin Prvog Kamena
“Za Eneura, kralja vilenjaka, tvrdi se da je slijep. Neki vele da
je zadobio tu ranu kada se borio na strani Zmeosa Bjeloplama za
vrijeme Teomahije, gdje ga je pogodila ognjena munja iz
Perinova malja. Drugi tvrde da je dao svoje oči u zamjenu za
dopuštenje da pročita Knjigu kajanja.”
(iz “Traktata o Vilinskome narodu Eiona i Xanda”)
Prilika u blijedoj halji iskoračila je iz zbunjujućih sjena. Tri životinjska bića
povukla su se i uzvrtjela oko nje poput lovačkih pasa, ali ta čučeća, majmunolika
stvorenja nisu nimalo nalikovala psima.
Barrick se odigao s tla kako bi se mogao obraniti, ali neznanac je samo stajao
i promatrao ga s izrazom koji je mogao značiti smetenost. Na prvi pogled Barrick
je pomislio da je pridošlica čovjek, ali sada više nije bio toliko siguran:
neznančeve uši imale su čudan oblik i bile postavljene prenisko na ćelavoj
lubanji, a i oblik njegova lica bio je neobičan, s vrlo visokim jagodicama,
duguljastom čeljusti i nosom jedva većim od niske kvržice iznad dva proreza.
“Što ste...?” Barrick je oklijevao. “Tko ste vi? Gdje sam?”
“Ja sam Harsar, sluga. Vi ste u Kući naroda, naravno.” Stranac je govorio -
usne su mu se čak pomicale - ali Barrick je čuo glas u kostima lubanje. “Nije li
to bilo vaše odredište?”
“Ja... pretpostavljam da jest. Kralj. Kralj mi je rekao da dođem ovamo...”
“Upravo tako.” Neznanac ispruži ruku hladnu i suhu poput gušterove pandže i
pomogne Barricku na noge. Tri stvora skakutala su oko njega na trenutak, a zatim
odjurila kroz vrata u modro osvijetljen hodnik gdje su stajali, čučeći i čekajući.
Barrick se prvi put obazre oko sebe i uvidje da se nalazi u odaji ukrašenoj
intenzivnom, ali sumornom složenošću, okružen šumom prugastih stupova, daleko
previše da bi služili nekoj konstrukcijskoj svrsi. Umetnut u inače bezličan crni
kameni pod, veliki disk od nekog sjajnog, sedefastog materijala osiguravao je
jedino svjetlo u velikoj prostoriji.
“Jesam li još...?” Barrick odmahne glavom. “Sigurno jesam. Iza Sjenovite
brane?”
Ćelavac naheri glavu kao da je morao razmotriti pitanje. “Još ste u Zemljama
naroda, da, naravno - a ovo je najveća Kuća naroda.”
“Kralj. Kralj je ovdje? Moram mu dati..Oklijevao je. Tko zna kakve su
intrige postojale među Sumračnim narodom? “Moram razgovarati s njim.”
“Upravo tako”, ponovno će Harsar. Možda se nasmiješio - bilo je munjevito
poput palucanja zmijskog jezika. “Ali kralj se odmara. Dođite sa mnom.”
Neobična mala stvorenja poigravala su im oko nogu dok su ostavljali odaju
sa svjetlećim podom i izašli u visok hodnik, taman izuzev ljeskanja slabe tirkizne
svjetlosti. Barrick bijaše iscrpljen, zadihan. Napokon je stigao na svoje
odredište, shvatio je - Qul-na-Qar, kako ga je Gyir Olujni Fenjer nazvao. Čak i
poriv kojim ga je zatravila tamna žena, a koji je s vremenom popustio do neke
vrste tupe, stalne boli, sad je bio zadovoljen. Uspio je!
Ali što sam točno napravio? Sada kad je potreba napokon bila zadovoljena,
počela je bujati nesigurnost. Što će mi se ovdje dogoditi?
Sve u vezi s ovim mjestom bilo je neobično u Barrickovim očima. Njegova
arhitektura doimala se bezobličnom, svaki pravi kut podriven nekim manje
objašnjivim oblikom; čak su se i dimenzije hodnika mijenjale od jednog do
drugog kraja, bez njemu vidljiva razloga.
I svjetlo je bilo čudno. Kadikad bi zakoračili u potpunu tamu, ali tada bi
ploče u središtu poda zasjale pod njihovim nogama. Većina drugih prostorija bila
je obasjana svijećama, ali nisu svi plamenovi bili uobičajene žutobijele boje:
neki su gorjeli blijedoplavo ili čak zeleno, što je dugim hodnicima davalo vodeni
izgled podmorskih špilja.
Barrick je također počeo opažati da su ga, kamo god je išao, okruživali tihi
zvukovi - ne samo dahtanje malih stvorenja koja su trčkarala oko Harsarovih
nogu, već uzdasi, šapati, tihi pjev glasova, čak i nježan pjev flaute ili drugih
nevidljivih glazbala, kao da je skup sablasnih dvorjana lebdio u zraku iznad
njihovih glava i slijedio ih kuda god su išli. Barrick nije mogao ne prisjetiti se
stare priče za Dan siročeta iz njegova djetinjstva, o Sir Cayloru i gajdama koje
su progutale sve glasove svijeta i kako su neki iscurili van dok je jahao te ga
zamalo doveli do ludila.
A samo se on vratio da ispriča priču... pomisli Barrick. Tako je završavala.
Sjećanje na tu slavnu priču o samotnome bijegu potaknulo je drugu misao.
“Čekajte”, rekao je. “Gdje su? Drugi koji su došli sa mnom...”
Njegov vitki vodič zastane i uputi mu blag, ali negodujući pogled. “Ne. Bili
ste sami.”
“Mislim na one koji su prošli kroz Dveri Izopačenoga sa mnom. Iz grada Sna.
Čovjek zvan... zvan Beck - i crna ptica.” Na trenutak se nije mogao sjetiti
trgovčeva imena: posljednji trenuci u Snu činili su se dalekima ne samo
prostorno, već i vremenski.
“Bojim se da vam ne mogu pomoći”, odvrati ćelavac. “Morate pitati Sina
Prvog Kamena.”
“Koga?”
Negodovanje izgubi tračak blagosti. “Kralja.”
Nastavili su praznim hodnicima. Barricku je postalo teško sustizati varljivo
brz korak njegova vodiča, ali je odlučio da se neće žaliti.
Bio je to možda najčudniji sat njegova života, mislit će kasnije - taj prvi
dolazak u Qul-na-Qar, posljednji put što ga je vidio svojim starim očima, starim
načinom gledanja i poimanja. Oblici tog mjesta nisu bili slični ničemu što je
dotad doživio: građevina je očito imala neki red i logiku, ali bila je to logika s
kakvom se nikad prije nije susreo, sa zidovima koji su se naglo savijali prema
unutra ili završavali u sredini sobe bez vidljiva razloga i stubama koje su vodile
do visokih svodova, a zatim opet dolje na drugoj strani sobe, kao da su
sagrađene samo u slučaju ako netko poželi hodati visoko iznad sobe. Neka vrata
otvarala su se u prividno ništavilo ili treperavu svjetlost, druga su stajala posve
sama bez zidova sa strane, nesuvisli portali u sredini prostorija. Čak je i
građevni materijal izgledao bizarno u Barrickovim očima: na više mjesta taman,
teški kamen bio je sparen sa živim drvetom koje je kanda raslo unutar građe
zidova, upotpunjeno s korijenjem i granama. Graditelji su također naizgled
zamijenili nasumične dijelove zidova sa šarenim trakama blistave, draguljima
slične, svjetleće tvari, prozirne poput stakla, ali tvrde poput granitnih ploča,
omogućavajući pogled van, ali nikad dovoljno jasan da može razaznati drugo
osim mutnih obrisa i sjena. A kamo god su išli, sve se činilo napušteno.
“Zašto nema nikoga?” upitao je Harsara.
“Ovaj dio kuće naroda pripada kralju i kraljici”, odgovori sluga uperivši u
svoj mali čopor zabludjelih pratilaca strog pogled, sve dok nisu doskakutali
natrag k njemu. “Sam kralj ima malo slugu, a kraljica je... drugdje.”
“Drugdje?”
Harsar opet počne hodati. “Dođite. Čeka nas još dug put.”
Prazne dvorane i odaje kroz koje su prolazili kako bi prešli iz jednog hodnika
u drugi, bile su namještene, neke prilično obično u njegovim očima, neke gotovo
neshvatljivo, ali Barrick je otkrivao sličnosti između svakog komada, od
najjednostavnijeg do najsloženijeg, sjedinjujuću viziju svega toga koju nije
mogao ne primijetiti jer je bila toliko drugačija od svega što je poznavao, kao da
su si mačke iskrojile odjeću ili zmije osmislile zamršen ples. Stolice, stolovi,
škrinje, relikvijari - bez obzira na to kako jednostavni ili kićeni bili pojedini
komadi, svi su imali očitu sličnost koju nije uspijevao posve pojmiti,
uznemirujuću zajedničku suptilnost. Sagovi na tamnim, ulaštenim podovima i
tapiserije obješene na zidove izdaleka su se činili prilično poznatim predmetima,
ali kad bi ih pobliže pogledao, njihovi gusti, složeni uzorci ošamućivali su ga i
nelagodno podsjećali na živi travnjak koji je štitio Dvore Izopačenog. I premda
su neke odaje imale visoke prozore s pogledom na sumračno nebo, a neke bile
bez prozora, iako su neke blistale tisućama svijeća, a druge nisu imale ni svijeća
ni fenjera, svjetlo je u svima njima bilo prilično jednako - onaj mutni, vodeni,
nestalni sjaj. Putovanje kroz Qul-na-Qar bilo je nalik na plivanje, pomislio je
Barrick.
Ne, zaključio je trenutak kasnije, bilo je poput sanjanja. Poput sanjanja
otvorenih očiju.
Ali od svih neobičnih osjećaja koji su ga preplavljivali dok je prvi put hodao
Kućom naroda, najneobičniji bijaše onaj da se Barrick Eddon osjećao kao da je
napokon, nakon cijeloga života provedena u progonstvu, došao kući.
Naposljetku, upravo kad je počinjao teturati od umora, njegov ga vodič
uvede u malu, tamnu odaju sazdanu prema ljudskoj mjeri za razliku od mnogih
drugih, neku vrstu sobe za odmor s ulaštenim drvenim stolcima glatkog i
jednostavnog (ali i dalje neporecivo stranog) oblika. Zidovi joj bijahu ispunjeni
nišama poput košnice. Svaki od tih malih pregradaka sadržavao je nešto nalik na
kipić isklesan od ulaštenog kamena ili izliven od metala, ali Barrick nije vidio
ništa poznato ni u jednom od njihovih oblika; pomislio je da su izgledali slučajno
načinjeni, poput taloga zaostalog nakon konstrukcije suvislijih predmeta, s
ljubavlju pokupljenog s poda kovačnice i izloženog na ovom mjestu.
Harsar pokaže prema krevetu, jednostavnom komadu namještaja u
jednostavnom drvenom okviru. “Možete se odmoriti. Kralj će vas primiti kad
bude spreman. Donijet ću vam jelo i piće.”
Prije nego što je Barrick stigao išta upitati, njegov vodič se okrene i izađe
kroz vrata, dok je neobična mala četa skakutala i đipala oko njega.
Drugom prilikom istražio bi odaju, tako ugodnu, no tako čudnu, ali nije imao
snage stajati na nogama ni trenutka dulje. Opružio se na krevetu i potonuo u
njegovu dobrodošlu mekoću, poput čovjeka obuzetog drhtavicom koji ulazi u
toplu kupelj. Za nekoliko trenutaka došao je san i odnio ga.
*
Kad se probudio, Barrick je isprva mirno ležao, nastojeći se prisjetiti gdje se
nalazi. Njegovi snovi bili su prigušeni i slatko spokojni, poput daleke glazbe.
Okrenuo se i sjeo prije nego što je shvatio da nije sam u sobi.
Neki je čovjek sjedio na stolcu s visokim naslonjačem nedaleko od njega -
barem je izgledao kao čovjek, ali naravno da to nije bio, shvati Barrick, ne na
ovom mjestu. Neznančevu dugu, tanku bijelu kosu pritiskao je uz lubanju povez
preko njegovih očiju. Nije nosio drugih znamena, nikakvu krunu, žezlo ili državni
medaljon na grudima — zapravo njegova siva odjeća bila je pohabana poput
zakrpa Raemona Bečka - ali nešto u njegovu držanju i dostojanstvenosti reklo je
Barricku tko je sjedio pred njim.
Odmorio si se? Riječi slijepog kralja zazvučale su u Barrickovoj glavi,
melodično poput pljuskanja vode u jezercu. Izvoli, Harsar je ostavio hranu za
tebe.
Barrick je već osjetio privlačan miris kruha te se izvlačio iz postelje. Tanjur
pun ukusnih stvari čekao ga je na malom stoliću - okrugli hljebac vrčić meda,
debelo purpurno grožđe i drugo sitno voće koje nije prepoznao, kao i kriška
blijedog, kremastog sira. Već je počeo trpati hranu u sebe - sve je imalo divan
okus nakon dijete koja se uglavnom sastojala od korijenja i kiselih bobica - kad
se odjednom zapitao je li je trebao podijeliti.
Ne, reče kralj kad je Barrick krenuo da ga upita. Jedva išta jedem ovih dana
- bilo bi to kao da baciš cijelo borovo deblo na nekoliko umirućih komadića
žeravice i očekuješ da će se zapaliti. Kralj se oglasi tihim smijehom koji je
Barrick zaista čuo ušima, zimski zapuh poput snijega nošena povjetarcem, a onda
nije opet prozborio sve dok Barrick nije progutao čak i koru sira te obrisao
tanjur posljednjim komadićem kruha.
Dakle, rekao je. Ja sam Ynnir din’at sen-Qin. Dobro došao u Kuću naroda,
Barrick Eddon.
Barrick shvati da se nijednom nije naklonio niti iskazao bilo kakvo
poštovanje ovoj neobičnoj, impresivnoj figuri, već je umjesto toga jedino mislio
kako će napuniti želudac. Obrisavši ljepljive prste o odjeću, spustio se na
koljena. “Hvala vam. Vidio sam vas u svojim snovima, Vasa Visosti.
Takvi naslovi nisu za mene. A oni koje koristi moj narod bili bi
neprimjereni za tebe. Zovi me Ynnir.
“Ja... Ne mogu.” To je bila istina. Bilo bi to kao da zove vlastitog oca
imenom, njemu u lice.
Kralj se opet nasmiješi, sablast zabavljenosti. Onda me možeš zvati
‘gospodaru’, valjda, kao Harsar. Naspavao si se i najeo. Još neštopreostaje da
naše dužnosti domaćina budu potpune.
“Na što mislite?”
Stupiš li u susjednu odaju, pronaći ćeš toplu vodu i kadu. Nije potrebna
velika moć zapažanja da se vidi kako se već neko vrijeme nisi okupao. Kralj
podigne vitke prste, pokazujući. Idi. Čekat ću te ovdje. Još sam umoran, a
moramo prevaliti dalek put.
 Barrick pronađe vrata u suprotnom zidu i upravo ih se spremao otvoriti kad
se nečega sjetio.
“Tako mi bogova, umalo zaboravih!” Oklijevao je, pitajući se je li hulio
spominjući bogove na ovom mjestu, ali činilo se da kralj nije ništa primijetio.
“Donio sam vam nešto, gospodaru, dar Gyira Olujnog Fenjera — nešto veoma
važno...!
Ynnir opet podigne ruku. Znam. I ispunit ćeš svoj zadatak, ljudsko dijete -
ali ne ovog trena. Toliko smo dugo čekali da još jedan sat ništa ne znači. Idi i
speri sa sebe prašinu s puta.
Odaja s druge strane vrata nije bila nalik ni na što što je Barrick dotad vidio,
ispunjena parom i bez prozora, ali obasjana svjetlećim jantarnim kamenjem
umetnutim u zid. Kamena kada puna vode stajala je na sredini poda od tamnih
pločica, a kad je isprobao vodu rukom bila je predivno vruća. Svukao je svoju
prastaru, pohabanu odjeću prvi put nakon dulje vremena nego što se mogao sjetiti
i umalo uskočio unutra.
Kad je opet izašao nešto kasnije, čak su mu se kosti i krv kanda žarili
obnovljenom toplinom. Iznenadilo ga je kad je otkrio da je njegova izlizana
odjeća nestala, te da je na njezinu mjestu ostavljena druga. Kako se to dogodilo?
Barrick je bio siguran da nitko nije ni ušao ni izašao iz prostorije dok se kupao.
Podigao je novu odjeću da je prouči prije nego što će je navući - hlače i dugu
košulju od nekakve svilenkaste, blijede tkanine i papuče od meke kože, sve
lijepo, ali jednostavnog kroja.
Dok je ostavljao kupaonicu, shvatio je da je, ako su tako fine stvari bile
slobodno dostupne strancima, kraljeva vlastita pohabana odora bila je manje
neobjašnjiva.
Ynnir je još uvijek čekao na istome mjestu, brade spuštene na grudi kao da
spava. Bila je to nedvojbeno igra neobičnog svjetla, ali Barrick je pomislio da
vidi kako iznad kraljeve glave treperi sjaj boje lavande, slab poput svjetlucanja
gljiva.
Kad se Barrick primakao, Ynnir se probudi, a sjaj iščezne, kao da ga nikad
nije ni bilo.
Dođi sada sa mnom, kralj će Barricku, okrećući slijepo lice prema njemu.
Vrijeme je da kročimo na uzak put, kako moj narod kaže.
Ynnir ustane sa stolca. Bio je viši nego što je Barrick očekivao, viši od
većine ljudi, ali njegovu očito urođenu gracioznost sputavali su, shvatio je
Barrick za koji trenutak, starost ili umor, jer se na trenutak zaljuljao i morao
ispružiti ruku i pridržati se za naslon stolca.
 Nekako je blijedi Ynnir znao što Barrick vidi i o čemu razmišlja. Da,
umoran sam. Mislio sam da sam te izgubio u Međuprostoru i potrošio sam
mnogo snage pomažući ti da pronađeš put ovamo - snage čije traćenje ne mogu
sebi priuštiti. Ali ništa od toga sada nije važno. Dovoljno smo čekali. Sad
moramo u Komoru Straže smrti.
Dok je hodao s visokim kraljem, Barrick je napokon počeo viđati neke od
drugih stanovnika velebnog dvorca. Bilo je teško išta točno vidjeti u mračnim,
sanjivim hodnicima - prilike su se kretale prebrzo ili bile vidljive samo na
trenutak prije nego što bi opet utonule u tamu, a ono malo od njih što je vidio
često je bilo zbrkanije nego da je vidio samo sjene - ali sad je bilo jasno da je
dvorac nastanjen.
“Koliko vaših podanika ovdje živi, gospodaru?” upitao je.
Ynnir prijeđe još nekoliko polaganih koraka prije nego što će odgovoriti.
Podigao je ruku i spojio prste i palčeve kao da drži nešto maleno. Većina ih je
otišla s Yasammez, ali već nas je i tada bilo daleko manje nego prije.
Nekolicina je ostala da me služi i da služe sam Qul-na-Qar, a neki poput
knjižničara Duboke knjižnice nisu htjeli otići - i ne mogu. Ima i drugih poput
njih - vidio si Harsarove sinove...
“Sinove...?” Na trenutak Barrick nije znao na što slijepi kralj misli. Tada se
sjetio grotesknih malih čudovišta koja su trčkarala oko sluginih nogu. “Ona
stvorenja?”
Prvi Dar ne donosi uvijek korisne promjene, reče kralj ne objasnivši ništa.
Ali sva djeca Dara dobivaju skrb. Načinio je drugu gestu koja je imala
rezignaciju uzdaha. Sve zajedno, pretpostavljam da je preostalo manje od
dvije tisuće mojeg naroda u ovim brojnim, brojnim sobama...
Barrickovu pozornost odvratio je pogled s visokih prozora hodnika njegov
prvi jasan vidik na ono što se nalazilo izvan dvora. Qul-na-Qar protezao se u
vidljivoj daljini, šuma kula u desecima nijansi sjajnog crnog kamena, koja se
kanda protezala unedogled prema obzoru, sve dok se rubovi nisu izgubili u magli.
Sami tornjevi bili su u stotinu različitih oblika i visina, ali činilo se da su sazdani
prema istoj ideji, jednostavni oblici koji su se opetovano ponavljali sve dok svi
zajedno nisu postali mračne repatice kompleksnih crnih i tamnosivih boja.
“Samo tisuću ili dvije... u svemu ovom...?” Barrick se zapanjio - Tessis ili
Hierosol imali su svaki po stotinu puta toliko stanovnika.
Većina ih je otišla u rat, reče mu Ynnir. Protiv tvojeg naroda, da budem
precizan. Sumnjam da će se itko od njih vratiti. Yasammezina ogorčenost
jeprestara, preduboka...
 To ime i iznenadan spomen na zastrašujuću, zadivljujuću ženu u crnom, prisili
Barricka da se zaustavi i opipa svoju košulju. “Imam ga...!” rekao je, nastojeći ga
izvući. “Zrcalo...”
Ynnir podigne mršavu ruku. Znam. Osjećam ga poput goruće baklje. A to se
spremamo učiniti - upotrijebiti ga kako bismo povratili toplinu Plamencvijeta.
Ali nemoj mi ga još dati.
Misli su se prelijevale Barrickovim umom, najnovije su istiskivale prethodne
prije nego što je imao prilike proučiti ih. “Zašto smo... zašto vi...?” Zastao je,
zbunjen: na trenutak, zaboravio je tko je - čak i što je. “Zašto su Qari u ratu s
Južnom Međom?”
Zato što je tvoja obitelj uništila moju obitelj, odgovori kralj bez zamjetljive
zlonamjernosti. Iako bi se moglo reći da naša obitelj uništava samu sebe. A
sada, molim te, šuti, dijete. Stigli smo do predsoblja.
Prije nego što je Barrick mogao početi tražiti smisao u onome što je pohabani
kralj netom izrekao, zatekao se kako izlazi iz prigušenog, ali gotovo običnog
svjetla prolaza i ulazi u sobu koja se činila isklesanom iz sirove stijene, s dugim
trakama od blijedog kamena koje su se protezale između stropa i poda poput
paučine - unatoč činjenici da su se nalazili usred velebne palače. “Kakvo je ovo
mjesto?” upitao je.
Kralj podigne ruku. Dosta je pitanja zasad, ljudsko dijete. Moram poći
naprijed i obaviti obrede sam - Misnici posebno ne vole smrtnike. U svakom
slučaju, još nisi spreman vidjeti takve stvari - ne vlastitim očima i mislima.
Ostani tu, pa ću se vratiti po tebe.
Kralj zakorakne u mračan prostor duž zida i nestane. Barrick načini nekoliko
koraka naprijed da pregleda mjesto gdje je Ynnir nestao. Jesu li to bila vrata?
Izgledalo je poput najobičnije sjene.
Čekao je u kamenoj odaji naizgled strahovito dugo vremena, osluškujući tihe,
prazne glasove koji su na ovom mjestu kanda dopirali odasvud. Kralj ga je malne
nazvao ubojicom, ili barem njegovu obitelj ubojicama, ali se prema Barricku
ophodio kao prema dobrodošlu gostu. Kako je to moguće? A zrcalo koje je
prenio tako daleko i kroz tolike opasnosti zašto mu ga kralj jednostavno nije
oduzeo? Ako su ljudi bili Ynnirovi neprijatelji, zašto je i dalje povjeravao
Barricku na čuvanje blago zbog kojega je ratnik Gyir žrtvovao vlastiti život?
Zbunjenost i dosada naposljetku su nadvladali strpljenje. Barrick se vrati k
mjestu gdje je kralj iščeznuo i zastane, osluškujući, ali ništa nije čuo: ako su to
bila otvorena vrata, onda se s druge strane nalazila samo tišina. Pružio je ruku i
osjetio kako ju je na trenutak prožela hladnoća, ali ništa joj se nije ispriječilo, pa
je i sam zakoraknuo u hladnu sjenu.
Na trenutak - samo na trenutak - bilo je to kao da opet propada kroz dveri
Dvora Izopačenog, te se prestravio da nije učinio neku kobnu grešku. Tada se
svjetlo ugrijalo u kovitlac sivila, a on je mogao razabrati bijeli obris, lepršav i
poderan, okružen vrtlogom sjena, poput čovjeka kojeg su napale pobješnjele
ptice. Bijela prilika bio je Ynnir, koji je imao podignute ruke i otvorena usta, kao
da zove upomoć ili... ili pjeva.
Crni oblici su se kovitlali i strelimice prelijetali. Barrick uhvati odlomak
lelečuće, onosvjetske melodije, prije nego što je shvatio da su neke od lepršavih
sjena ostavljale kralja i primicale se prema njemu. Uzlupana srca, ustuknuo je
natrag u hladnu tamu, povukavši se u praznu kamenu odaju; u času kad je stigao
tamo, drhtao je, prekriven ljepljivim znojem.
*
Moraš se pokloniti Zsan-san-sisu, reče mu Ynnir kad se vratio. Ako je
primijetio Barrickov upad, nije ga spomenuo. Mnogo je stariji od mene, barem
u izvjesnom smislu, a njegova vjernost Plamencvijetu je neupitna. Kralj spusti
hladnu ruku na Barrickovo rame i povede ga prema mračnim vratima.
Soba s druge strane ovaj put je izgledala drugačije, ne kao zbrka sivila, već
kao sjenovita udubina, a jedini izvor svjetla bio je žutozeleni sjaj na drugom
kraju komore. Dok ga je kralj vodio naprijed, Barrick s prepašću shvati da je sjaj
dopirao iz kukuljice mračne, ogrtačem obavijene prilike koja je ondje čekala
poput kipa. Tada se zakukuljena glava podigne i na trenutak Barrick spazi tračak
strogog srebrnkastog lica - maska, pomisli Barrick, to je sigurno neka maska -
kojemu je zeleno svjetlo curilo iz nosnica, očiju i usta. Stvor podigne ruku prema
njima kao na pozdrav, a na trenutak šesterokraka zelena zvijezda svjetla
procvjeta na kraju njegova rukava.
“Ovo je Zsan-san-sis”, reče Ynnir, nepotrebno.
Barrick se nakloni što je dublje mogao. Bilo je to bolje nego da opet gleda
onaj čudan, bolećiv sjaj.
Riječi bijahu izmijenjene, ili se barem Barricku pričinilo da čuje šapate, ne
riječi već piskutanje i tiho grgoljenje. Tada se svijetleći, zakukuljeni stvor kanda
presavio u sebe i nestao. Zidovi iščeznuše oko njih, a kralj ga još jednom povede
naprijed u odaju čije su zidove, pod i svod prekrivale slabašne, ali stalno
pokretne mrljice obojenog svjetla, pa se činilo da je tama obasjana tisućama
majušnih svijeća.
Unatoč tom blještavilu, Barrickov pogled smjesta je privukla prilika u
sredini male, niske odaje, žena ispružena na ovalnu krevetu kao da spava. Isprva
je zbog njezine bljedoće i nepomičnosti mislio da se radi o kipu, ali kad ga je
kralj doveo bliže, Barrick osjeti težinu i studen u srcu. Sigurno je bila mrtva, ta
tamnokosa žena neobično uglatih crta, a njegov je dolazak ipak stigao prekasno.
Figura je bila truplo, lijepo, neumoljivo truplo, kraljica izložena na odru.
“Žao mi je, gospodaru...” Izvadio je zrcalo iz kožne vrećice i pružio ga
slijepom kralju.
Još je živa. Kraljeve misli bijahu meke poput pahulja. Njegovi dugi prsti
sklopiše se oko zrcala, a on ga prinese licu kao da ga proučava slijepim očima
kroz komad platna koji ih je prekrivao. Blago se namrštio.
Nešto nije u redu, rekao je tiho. Nešto nedostaje.
Barrickova utroba se sledi. “Gospodaru?”
Kralj uzdahne. Očekivao sam više, ljudsko dijete, čak i od Rukotvorca tako
blizu njegovu kraju. Ali, nije važno. Ovo razdoblje svijeta svodi se na ono što
ovdje imamo, kakvu god da nam je esenciju dalo. Nemamo druge nego ju
upotrijebiti i moliti se da nedostatak nije prevelik.
Slijepi kralj dahne na zrcalo, a onda ga polegne na kraljičine grudi.
Na dugi trenutak činilo se da se ništa nije promijenilo. Nepostojano svjetlo u
odaji nijemo je treperilo; sam zrak se kanda napeo poput zadržana daha. Tada se
kraljičino lice zgrči u nešto nalik na bolnu grimasu, a ona dahne dok je uvlačila
zrak. Njezine oči - crne, zapanjujuće tamne i duboke - otvore se na trenutak, a
pogled joj klizne s Barricka na Ynnira, gdje se zaustavi. Tada, poput utopljenika
koji je izronio na površinu po posljednji dah prije potpune predaje, činilo se da
se opet gubi. Njezine oči zatrepere i opet se zatvore; njezina ruka, koja se
primakla grudima kao da će dotaknuti zrcalo, klone natrag na postelju.
Barrick se osjećao kao da će zaplakati, ali bol je bila previše hladna, previše
kamena za suze. Nije uspio. Zašto su on ili itko drugi pomišljali da bi moglo
drugačije završiti?
Kralj ponikne glavu i dugo klečaše u tišini pokraj kraljice. Tad pruži ruku
koja se tek malo zatresla i uzme zrcalo s njezinih grudi. Podigao ga je kao da će
ga pregledati, a onda, zaprepašćujućim pokretom, odbacio predmet koji su
najprije Gyir, a potom Barrick tako dugo nosili. Dok je odskakivalo po podu
odaje, zidovi buknuše u pokretu i prvi put Barrick opazi da su svjetlucave ljuske
koje su prekrivale zidove i strop bili iskričavi kukci, čiji je svaki par krila
sijevao duginim bojama poput lokve ulja.
Dalo joj je nekoliko sati više, možda dana, ali našeg pretka nije bilo
dovoljno u zrcalu da je probudi, teško će Ynnir. Preostaje mi samo jedan put.
Dođi, ljudsko dijete. Moram ti ispričati istine i strahote, a onda ćeš morati
donijeti odluku koju nijedan stvor tvoje rase još nije bio zamoljen donijeti.
*
Bilo da su bogovi uvijek bili ovdje ili su došli u ove zemlje odnekud
drugdje, ne znamo. Čak su i Ynnirove misli dolazile polako, kao s golemim
naporom.
Njih dvojica vratili su se u sobu gdje je Barrick spavao, a Barrick je prvi put
shvatio da je uza sve milje dvorca koje je mogao izabrati, skromna mala odaja
bila kraljeva vlastita ložnica.
Kažu da su oduvijek postojali. Ynnir zastane kako bi otpio iz pehara vode,
začudno običan čin. Nitko od nas nije tada živio, pa ne možemo opovrgnuti što
kažu...
“Bogovi kažu da su oduvijek postojali...?” Barrick nije bio siguran je li
razumio Ynnira.
Tako su rekli našim precima. Zapravo, to je sam Izopačeni, otac moje loze,
rekao prvom pokoljenju Plamencvijeta, iako čak ni Izopačeni to nije mogao
pouzdano znati. Rodio se ovdje, dakako, za vrijeme Rata Bogova.
Rodio se ovdje? Što je kralj time mislio, pitao se Barrick. I zašto se Ynnir
uopće trudio reći mu sve to ako je zrcalo zakazalo - ako je i sam Barrick
zakazao?
Ali gdje god da su se rodili, odakle god da su potekli, nastavi kralj, bogovi
su već bili ovdje kad su stigli Prvorođeni.
“Prvorođeni - tako zovete svoje pretke?”
I tvoje, dijete. Jer jednom smo svi bili jedan narod - Prvorođeni. Ali jedan
dio te rase imao je Prvi Dar - Mijenu, kako su ga neki nazivali. Dio iz kojega
je potekao naš narod nastao je hirom prirode, a naša nam je krv omogućila
mnogo različitih oblika, mnogo načina života i bivanja, dok je ostatak naše
Prvorođene braće - a to bijaše tvoj narod - bio nepromjenjiv u svojim kostima
i koži. Kako je vrijeme prolazilo, dva plemena počela su se otuđivati, sve dok
nisu postala posve odvojena, moj narod i tvoj, a u nekim slučajevima nisu se ni
sjećali zajedničkog korijena. Ali bio im je zajednički, i jest-zato neki od nas,
pogotovo u mojoj obitelji, toliko nalikuju tvojem rodu. Promijenili smo se, ali
većinom iznutra. Izvana smo zadržali većinu svojeg izvornog izgleda.
Barrick pomisli da razumije, barem dovoljno da kimne - ali kakvim
zapanjujućim svetogrđem bi to proglasila Trigonska crkva kod kuće!
Oprosti što ti sve ovo šaljem na krilima misli, nastavi Ynnir, ali to me
manje zamara nego govoriti na način tvoje vrste. Uzdahnuo je. U času kad su
Mjesečev Gospodar i Blijeda Kći zajedno pobjegli u ovu veliku kuću, počevši
Rat Bogova, naša dva naroda više nije samo razdvajao Prvi Dar. Većina vaših
predaka nalazila se na južnom kontinentu, živeći u blizini gore Xandos, štujući
Gromovnika i njegovu braću. Većina mojeg naroda naselila se ovdje na
sjeveru oko tvrđave Mjesečeva Gospodara, a kao rezultat toga, kad je
Mjesečeva Gospodara i njegov rod opsjeo Gromovnikov klan, stali smo na
stranu Mjesečeva Gospodara i Bjeloplama...
“Mjesečev Gospodar, Blijeda Kći... ja... ne znam tko su ti ljudi,
gospodaru...” reče Barrick.
Ne ljudi - bogovi. I dobro ih poznaješ, samo ne po našim imenima.
Nazovimo ih onda Khors i Zoria, a Zorijin je otac Perin Gromovnik, koji je
gnjevno izvršio opsadu mjesečeva dvorca tih dvoje ljubavnika. Stoga je Khors
pozvao svojeg brata i sestru, Zmeosa i Zuriyal, koji su mu pritekli upomoć.
Moj narod pristao je uz njih, a i oni od mojih predaka koji su bili daleko, došli
su da im se ovdje pridruže.
Dugo vremena, dok je Ynnir sjedio sabirući misli, Barrick nije shvaćao
značenje onoga što je čuo. “Čekajte, molim vas, gospodaru. Vaši preci su došli...
ovamo?”
Da, ovo je mjesto daleko starije od mojeg naroda, reče Ynnir. Dvorac u
kojem sjediš, ili radije dvorac koji leži ispod i iza dvorca u kojem sjediš, nekoć
je bio sijelo samog boga mjeseca, Khorsa Srebmsjaja. Kad idući put ugledaš
zidove i visoke, ponosite kule, ne gledaj crni kamen kojim smo mi gradili, već
potraži sjaj mjesečeva kamena pod njim. Oštro oko će ga opaziti.
Barrick je mogao samo zuriti oko sebe. Ovaj čudni dvorac - zar je uistinu bio
Vječni Mraz, mračna utvrda iz svih priča?
Čak i najneukiji među tvojim narodom znaju kako je ta bitka završila, iako
ne znaju sve razloge, nastavi Ynnir. Khorsa su ubili, njegova brata i sestru
prognali sa zemlje. Njegova žena - Perinova kći, Zoria - pobjegla je i lutala
izgubljena sve dok je napokon nije pronašao Perinov brat Kemios, mračni
gospodar zemlje. Odveo ju je u svoju kuću i učinio svojom ženom bilo da je to
htjela ili ne.
Ali rodila je dijete za vrijeme rata, naravno - dovitljivog Kupilasa, sina
Mjesečeva Gospodara - a kako je rastao, njegov dar stvaranja bio je toliki da,
premda su mu se izrugivali i s njime nasilno postupali, Perin i ostali xandski
bogovi primili su Kupilasa k sebi kako bi imali na raspolaganju njegove
vještine. Za njih je načinio bezbroj divnih stvari...
“Kao Zemljin-zvijezdu, Kerniosovo koplje”, reče Barrick, prisjetivši se
Skurnove priče.
Da, a to posebno oružje bilo je i slava i propast Izopačenoga, odvrati
Ynn\r. Ali nećemo još o tome. Ipak, kob Plamencvijeta - ona koja nas čak i
sada uništava - nastala je u ruševinama Rata Bogova. Izopačeni je na kraju
pobjegao svojim zarobiteljima. Proputovao je svijet, podučavajući i tvoj i moj
narod, naučivši više od ikojeg čovjeka ili boga o umijeću izrađivanja stvari. A
tijekom tih godina, također je naučio hodati cestama Ništavila.
Barrick kimne, sjetivši se još jedne od gavranovih čudnih priča. “Cestama
njegove prabake.”
Da. I tako je napokon došao i nastanio se neko vrijeme među mojim
narodom, tu u ruševinama Mjesečeva Dvorca, a dok je živio s nama, zaljubio
se u jednu od mojih pretkinja, djevicu Summu. To su bili dani kad su bogovi i
smrtnici dijelili zemlju, te čak zajedno imali djecu. Ali za razliku od većine
njegova roda, Izopačeni - Kupilas - nije svojem potomstvu ostavio u nasljeđe
samo priče. Summu je imala troje djece, dvije djevojčice i jednoga dječaka, a
svi su rođeni s darom koji nazivamo Plamencvijet. Kad je Kupilas otišao
ispuniti svoju slavnu i strašnu sudbinu, otkrilo se da njegovi potomci nisu bili
poput drugih iz njihova plemena - život je jače kolao u njima. Jedno od te
djece bila je Yasammez, velebna tamna gospa koju si upoznao, koja je živjela
sve te vjekove otada, život gotovo jednako dug poput onoga podarenog samim
bogovima. Njezini brat i sestra, Ayann i Yasudra, iskoristili su dar na drugi
način, iako isprva nisu znali da ga ikome mogu podariti. Iako su živjeli dulje
nego što oni iz naše obitelji obično žive, životni vijek koji se može sračunati u
nekoliko stoljeća, njihov dar nisu dobili oni, već njihovo potomstvo.
Summu je bila najplemenitije krvi od našeg roda, pa su se njezini najstariji
sin i kći, kao što je bio običaj i tada i sada, međusobno vjenčali kako bi održali
lozu čistom i jakom. Ali to dvoje, Ayann i Yasudra, prenijeli su Plamencvijet
svojoj djeci, a njegov dar bio je taj da su, kad su Ayann i Yasudra umrli, a
njihova djeca zavladala Narodom, ta djeca imala roditeljsku srž u sebi - ne
samo njihovu dušu ili krv, već životnu esenciju i sva njihova sjećanja. Djeca su
tada rodila svoju djecu, Ayannove i Yasudrine unuke, a jednog dana to dvoje se
vjenčalo i primilo mudrost i misli svojih roditelja i praroditelja. Tako se to
nastavilo otad; kralj i kraljica našeg naroda prenosili su sve što su on ili ona
bili idućem rođenom. Mi smo živuća Duboka knjižnica, te stoga imamo što nam
treba da čuvamo našu djecu kroz bol Dugog poraza. Kralj polako kimne. Ne
znaš što to znači, dijete? Zovemo ga Dugim porazom jer je nas Qara premalo
da bismo se nadmetali s našim negdašnjim rođacima, smrtnicima, za vlast nad
ovim svijetom, pa znamo da nam je usud oslabjeti tako da će nas naposljetku
tvoj narod istisnuti - iako, opet govorim previše pojednostavljeno o složenim
pitanjima.
Ali sad dolazimo do teških istina.
Plamencvijet vječno kola u Vasammez jer ga ona nije ni s kim podijelila.
Nikad nije uzela nekoga svoje krvi za ljubavnika, pa nije umanjila dar. Neki
vele da je to zato što je sebična. Drugi to nazivaju nečim posve suprotnim,
žrtvom - kažu da je prihvatila bolno dugačak život kako bi mogla stražariti nad
pokoljenjima loze svojeg brata i sestre. Ali štogod bila istina, Yasammez je to
što jest.
Oni od nas koji su naslijedili Plamencvijet od naših roditelja i koji ga
redom moramo prenijeti na vlastito potomstvo, moramo kročiti složenijim
putem. Kao prvo, svako prenošenje Plamencvijeta, svako prenošenje sjećanja
prethodnog pokoljenja na sljedeće, iziskuje golemu snagu. Takvu snagu ne
možemo pronaći samo u sebi samima - cijena je previsoka. Postoji samo jedno
mjesto kamo možemo otići po nju. K samome Izopačenom - ili radije, ka
posljednjem tragu koji je ostavio iza sebe na ovome svijetu.
Taj krajnji trag boga nalazi se pod dvorcem koji vaš narod zove Južna
Međa, ali koji je nekoć bio ulaz u dom zemljinog gospodara Kemiosa. To je
posljednji pravi ostatak strašnih drevnih dana kad su svi bogovi hodali
zemljom.
Većina vašeg naroda čak i ne zna za to, ali neki koji žive u dubinama pod
dvorcem znaju. Zovu ga Blistavi čovjek.
“Nisam... Ne znam za to, gospodaru.”
Ali drowi u vašem obiteljskom dvorcu znaju. Štovali su ga i štitili
godinama, ne znajući što on zapravo jest.
“Drowi?”
Mahnuo je rukom. Vi ih zovete ‘Funderlinzi’, mislim. Nije važno, jer stigli
smo do biti stvari.
Godinama, mjesto koje zovete Južna Međa zaposjedali su ljudi -
vojskovođe i sitni plemići vladali su njime u ime drugih kraljeva i, premda mi
iz vladajuće obitelji Naroda nismo mogli onamo otvoreno dolaziti, znali smo
za druge putove kojima smo dolazili k Blistavom čovjeku i stjecali snagu
potrebnu da održimo Plamencvijet živ u našoj krvi. Moja sestra Saqri i ja
hodočastili smo tamo u danima carstva u Syanu. Naši djedovi bili su ondje kad
je Hierosol vladao čovječanstvom. Ali tada su došle godine pošasti, a ljudi su
nas istjerali iz svih svojih zemalja - zemalja koje su nekoć bile naše, ali u
kojima smo sada bili nametljivci, predmeti straha i mržnje - a najbolniji
gubitak od sviju bilo je mjesto koje zovete Južna Međa, gdje je Izopačeni
čekao na nas u dubinama. Borili smo se da zadržimo svoj put do njega
otvorenim, ali bijasmo poraženi, u najvećoj mjeri od strane tvojeg pretka
Anglina, te prisiljeni povući se u svoje zemlje na sjeveru, kamo su ljudi rijetko
zalazili.
Kad smo Saqri i ja počeli pobolijevati zbog starosti, nismo mogli prenijeti
Plamencvijet svojem sinu i kćeri. Prošlo je stoljeće, a naš položaj postao je
očajan. Yasammez, najstarija sestra naše cijele loze, savjetovala nas je da
zaratimo s čovječanstvom kako bismo ponovno osvojili dvorac, ali bojao sam
se da bismo u toj borbi izgubili i da bi stvari samo postale gore. Moja je žena
stala na stranu naše pretkinje. Dugo vremena obitelj se sporila, sve dok cijeli
Qul-na-Qar nije bio podijeljen zbog toga. Naposljetku, sakrivši misli od svoje
majke i mene, moj sin Janniya i njegova sestra Sanasu zaputili su se u Južnu
Među sa samo malom četom kućne straže i vazala.
No, zarobili su ih, i doveli pred Kellicka, Anglinova nasljednika, vladara
Pogranične kraljevine. Tvoj predak Kellick ugledao je Sanasu, moju lijepu
Sanasu.. .Tu Ynnir zastane, i premda mu se lice nije promijenilo, prekid
njegovih tihih, mirnih misli u Barrcikovoj glavi bio je šokantan, kao da je kralj
briznuo u plač— I poželio ju je za sebe, nastavio je naposljetku. Smrtnik je
žudio za onom koja je imala postati besmrtnom kraljicom cijelog svojeg
naroda! I uzeo ju je, kao što vuk uzme ljupku srnu, ne hajući kakvu ljepotu
uništava dokle god ne utaži glad...
Ovaj put stanka je bila namjerna. Barrick je, u nekoj vrsti bespomoćna sna,
promatrao kako se kraljevo lice stvrdnjava u nešto još kamenije nego prije.
Uzeo ju je. Janniya, njezin brat, njezin suđenik - moj sin! - borio se za nju,
ali Kellick Eddon imao je mnogo ljudi. Janniya je... ubijen. Sanasu je oteta.
Plamencvijet se nije mogao prenijeti na sina i kćer. Kraj našeg naroda bio je
blizu.
Kraljica Sanasu...! Barrick pomisli na njezinu sliku u dvorani portreta, lice
koje je dobro poznavao, čudne, progonjene oči, plamenu kosu i blijedu put. Ali
ona... bila je udana za kralja Južne Međe! Zar je uistinu bila jedna od Qara?
U svjetlu događaja tog strašnog dana, nastavi kralj, Yasammez i ostali su
naravno zaratili s ljudima, a na neko su vrijeme opet osvojili mjesto gdje je
Izopačeni uništio posljednje bogove, ali Kellick je odveo moju kćer Sanasu i
povukao se dublje u posjede ljudi, sve dok nije uspio pronaći dovoljno
saveznika da uzvrati napad. Dok smo opet posjedovali dvorac, Saqri i ja
učinili smo što smo mogli da ojačamo svoj unutarnji plamen, ali znali smo da
bez nasljednika samo odgađamo neizbježno. Naposljetku, ljudi su nas
nadvladali i opet prisilili na povlačenje, poklavši toliko našeg naroda da smo
potrošili veliku količinu preostale snage kako bismo stvorili Plašt, ogrtač od
sumraka koji bi obeshrabrio ljude da nas slijede u naše zemlje. I tako smo
živjeli ovih posljednjih godina.
Sada i kraljica i ja umiremo. Posudio sam joj ono malo snage što sam
mogao, dok smo čekali da vidimo kako će se ovaj... podigao je zrcalo... rizik
zvan Pakt stakla doigrati. Ali nije dovoljno. Ona se više neće probuditi. Ako joj
ne dam ono malo što mi je preostalo. Ako joj ne dam svoj život.
Barrick je sjedio, osupnut. “Dali biste život za nju? Ali to ne bi ništa
riješilo.”
U svakoj drugoj situaciji to bi bila istina, ali putovi Plamencvijeta složeni
su i osjetljivi. Možda još postoji način da se odgodi neizbježan kraj naše loze -
barem još neko vrijeme. Možda je Vasammez na to mislila kad mi te je poslala.
Volio bih misliti da je imala neku drugu namjeru osim da mi se ruga.
“Ja... ne razumijem, gospodaru.”
Naravno da ne razumiješ - kako i bi? Tvoj narod je skrivao tajnu o onome
što se dogodilo. Pa ipak, ponekad, u svojem mladom životu sigurno si se
zapitao, možda i osjetio da nešto... nije u redu...
Barrick je sada počinjao osjećati studen, kao da ga obuzima groznica. “Da
nije u redu sa mnom? O meni govorite?”
O tebi, tvojem ocu i svima koji su ikad nosili bolno, zbunjujuće nasljeđe
Plamencvijeta kakvo kola ljudskim žilama. Da, moje dijete, o tebi govorim.
Potomak si moje kćeri, Saqri, a krv je u tebi jaka. Na neki način, moj si unuk.
Barrick je zurio u njega. Srce mu je tako brzo tuklo da je osjećao vrtoglavicu.
“Ja sam... jedan od Sumračnog naroda?”
Nisi, manje si od toga... ali i više. Imaš u sebi krv Najvišega, ali do ovog
časa ona ti je donijela samo tugu. Sada, međutim, mogla bi te učiniti
posljednjom nadom našeg drevnog naroda - no samo uz veliku žrtvu. Možeš mi
dopustiti da prenesem sam Plamencvijet na tebe.
Barricku ništa nije bilo jasno. Buljio je. Kraljevo mirno lice izgledalo je
jednako kao prije sat vremena, prije nego što je izrekao sve to što je preokrenulo
cijeli svijet naglavačke. “Vi... želite dati taj Plamencvijet... meni?”
Da održim kraljicu na životu malo dulje, morat ću joj pozajmiti posljednju
kap snage. Budem li ti mogao prenijeti Plamencvijet -a to možda ne bude
moguće - barem će to nasljeđe preživjeti. Ali ako ga preživiš, Barrick Eddon,
više nećeš biti isti.
“Ali ako to učinite, što... što će se dogoditi vama?”
Prvi put nakon dugo vremena, Ynnir se nasmiješio - tanko, umorno zatezanje
usnica. O, dijete, naravno, ja ću umrijeti.
 35.
Prstenovi, toljage i noževi
“Vilenjaci poginuli u velikoj bitki na Hladnosivoj vrištini
bijahu pokopani u zajedničkoj grobnici. Iako se lokalno
stanovništvo kloni tog mjesta i tvrdi da ga opsjedaju osvetnički
dusi mrtvih Qara, nisam uspio točno locirati g ob, a to je
područje sada lijepa, cvjetna livada.”
(iz “Traktata o Vilinskome narodu Eiona i Xanda”)
Morali su se zaustaviti u predgrađu Ugeniona jer je Kraljevsku cestu zakrčila
pogrebna povorka koja je išla prema gradskome hramu. Bio je to očito ispraćaj
bogataša: četiri konja vukla su kola na kojima je stajao crnom tkaninom
prekriven kovčeg, a slijedilo ga je toliko ožalošćenih da je Briony izašla iz kola i
pridružila se glumcima uz cestu.
“Tko je umro?” upita Briony jednu od ožalošćenih pri kraju povorke, ženu
koja je nosila dugu grančicu vrbe.
“Naš dobri barun, lord Favoros”, reče joj žena. “Ne prije svojeg vremena -
imao je šezdeset i više godina - ali izgubio je sina zbog autarhovih kanibala, pa
je ostavio boležljivu ženu i premladog nasljednika, Braća mu blagoslovila lozu.”
Načinila je znak Trojice.
Briony se zatekla kako radi isto dok joj je okretala leđa.
“Nikad nisam čula za nj”, tiho je primijetila Finnu Teodorosu dok su stajali
promatrajući kako ožalošćeni prolaze u dvoredu pokraj njih. “Ali prema tuzi na
licima ovih ljudi, vjerojatno je bio dobar čovjek.”
“Ili to ili vidite tugu jer su nešto poznato zamijenili nepoznatim, u veoma
nesigurnim vremenima.” Finn slegne ramenima. “Ipak, pretpostavljam da ste u
pravu. Ne vidim mnogo narikača za haringu.”
“Narikače za haringu?” Slika u Brionynim mislima nagnala ju je na smijeh.
“Što je zaboga to?”
“To su ljudi koji idu u pogrebnoj povorki i glasno plaču za bakrenog raka ili
dva, ili se mogu unajmiti u skupini za jednu srebrnu haringu. Samo veoma
omiljenom čovjeku obitelj ne mora unajmiti barem nekoliko narikača.”
Promatrali su kraj povorke dok je polako prolazio, djecu koja su nosila
svijeće, kola koja su vozila kruh, vino i sušenu ribu za hram gdje će tijelo biti
izloženo na odru, a svećenici će se moliti noć i dan kako bi osigurali pokojnikov
brz odlazak na nebo. Kad su posljednji ožalošćeni prošli, a posljednji
zainteresirani promatrači krenuli za povorkom, Briony i Finn se opet popnu u
kola. Dowan Birck ošine uzdama, a kola se dokoturaju do gradskih dveri praćena
ostatkom Makewellovih ljudi.
Kad su se sporazumjeli oko malog, ali primjerenog mita sa stražarima na
dverima, propustili su ih u Ugenion. Slijedili su pogrebnu povorku dok je
vijugala strmom glavnom cestom prema hramu u središtu grada.
“A bio je bogat, ako je suditi prema svemu ovome”, reče Finn kad im se
cijela povorka ukazala na cesti pred njima. “Ali nisam ništa čuo o pogrebnim
igrama, što je ovdje običaj čak i nakon smrti manje važnih ljudi. Možda su u
strahu od onoga što se događa na sjeveru.”
“I na jugu”, žalosno će Briony. “Jadni Hierosol.” Drmusanje kola preselilo ju
je s prozora na pod. Gdje je bio njezin otac u ovom trenutku? Živ? Još uvijek
zarobljenik? Ako je Hierosol pao, hoće li autarh biti voljan ponuditi otkupninu za
njega? I što je to mijenjalo ako ni ona ni Barrick nisu imali pristup riznici Južne
Međe?
Je li zaista mogla biti istina da se njezin blizanac vratio u Južnu Među? Već
bi i to popravilo najmračnije proljeće koje je Briony Eddon ikad doživjela.
“Izgledate snuždeno, princezo”, reče Finn. “Kao da ste poznavali sirotu dušu
koju nose u hram.”
“Samo sam... sve je tako nesigurno. Sve. Što ću učiniti kad stignem u Južnu
Među? Što ako su vilenjaci već zauzeli dvorac?”
Finn se okrene od prozora. “Onda će stvari biti veoma drugačije nego kad ste
otišli. Ne možete pokušavati nadmudriti Qare, moja gospo, jer oni nisu kao ljudi.
Molim vas, udovoljite mi tako što ćete mi vjerovati na riječ - ipak znam nešto o
njima.”
“Zašto? Jesi li... napisao o njima dramu?” Pokušala je da joj primjedba zvuči
bezbrižno, ali njezina tuga i ogorčenost prodrli su na površinu. “O njihovoj
dražesnoj vilinskoj čaroliji i kako pomoću nje otimaju i ubijaju nedužan puk?”
Finn nadigne obrve. “Koristio sam, naravno, Sumračni narod kao likove u
mojim dramama na mnoge načine. Ako sam pogriješio u njihovu prikazivanju,
pretpostavljam da je to bilo u svrhu kako bih ih učinio još tajanstvenijima i
strasnijima nego što jesu, radije nego da ih koristim kao slikovite dobavljače
čarobnog prstenja i one koji ohrabruju i nagrađuju tvrdoglave djevice. Ali
zapravo, stekao sam znanje o njima na veoma čudan i neuobičajen način za
dramatičara - proučavao sam ih.”
“Kako to mislite?”
“Kao što sam rekao, Visosti. Bez uvrede, ali možda biste radije malko
otpočinuli nego razgovarali. Ne izgledate mi dobro.”
 Sklopila je oči i pokušala umiriti gnjev koji je ključao u njoj, ali nije posve
uspjela. “Žao mi je, Finne. Nemoj otići. Imam dobar razlog za gnjev, a imao bi
ga i ti. Ako izostavimo sve moje nedužne podanike kojima su naudili, moj brat -
moj blizanac! - nestao je ili je mrtav, a to je krivnja tih stvorenja. A oteli su još
nekog...” Oklijevala je, a onda se zapitala što bi mogla reći o Vansenu. “...
Nekoga koga smatram prijateljem. Poput mojeg brata, nikad se nije vratio s
Kolkanova Polja. Stoga nisam voljna slušati dobre riječi o tim Qarima.”
“Ne bojte se - rekao sam da sam ih proučavao, Visosti, ne da sam postao
jedan od njih. Lord Brone me poslao da otkrijem sve što mogu o Mirnima, kako
ih eufemistički nazivaju. Dobro mi je platio za moj posao - više nego što sam
dosad zaradio za ijednu od svojih drama, bilo da su sadržavale vilenjake ili ne.”
Malko se nasmijala i protiv svoje volje. “Reci mi, onda, Finne. Što znaš o
njima?”
“Znam da ih ne razumijem, princezo Briony. A znam i da su se veoma
zanimali za Južnu Među, ali ne i zbog čega.”
“Zato što im stoji na putu, zar ne? Anglin, utemeljitelj naše loze, dobio je
dvorac kao prvi bastion protiv povratka Sumračnog naroda. Otad smo to uvijek
smatrali svetom dužnošću.”
“A gdje su prvi put napali, Visosti?”
Sjetila se patetičnog, mladog Raemona Bečka. “Negdje na putu za Settland.
Uništili su trgovačku karavanu.”
“Ako su odatle počeli, zašto su onda putovali stotinu milja na istok da
napadnu Južnu Među? Mogli su skrenuti na zapadu u Settland, daleko slabiju
metu ili, ako im se prohtjelo plijena, mogli su udariti na jug prema Esterianskoj
dolini, punoj bogatih trgovačkih gradova, daleko od zaštite kralja Enandera.
Sjeverni rub te doline udaljen je dvaput toliko od Tessisa koliko i mjesto gdje su
napali karavanu iz Južne Međe.”
“Što time pokušavaš reći, Finne?”
“Da ono što su napravili nema mnogo smisla osim dviju mogućnosti. Napali
su nas iz osvete, čiste i jednostavne, ili vide neku drugu prednost u osvajanju
Južne Međe - i to ne cijele pokrajine, već samo dvorca. Razorili su sve na što su
naišli na maršu prema utvrdi vaše obitelji, ali ostavili su Dolinčevu Vjeru,
Kertewall i Srebrnstranu netaknute.”
“Ali zašto?” Bio je to jauk: Briony nisu trebale nove tajne. Ionako se borila
da preživi od dana do dana, s toliko neodgovorenih pitanja o svojim najbližima i
najdražima. “Zašto nas toliko mrze?”
Slegnuo je ramenima. “Ne znam, Visosti.”
“Onda otkrij. Odsad neka ti to bude poziv.”
 Debeli dramatičar djelovao je osupnuto. “Princezo...?”
“Ako se moj otac ne vrati - dala Zorija da hoće, ali ako se ne vrati...! onda
moram imati pomoć. Moram razumjeti ono što su moj otac, pa čak i stariji brat
godinama učili. Očito je da će Qari biti jedna od tih stvari koje moram pokušati
dokučiti. Ne znam nikoga drugog tko zna i približno koliko ti, Finne. Jesi li moj
podanik?”
“Princezo Briony, naravno da poštujem vas i vašu obitelj...”
“Jesi li moj podanik?”
Trepnuo je jednom, dvaput, zgranut njezinom oštrinom. “Dakako da jesam,
Visosti. Odan sam Pograničanin, a vi ste kraljeva kći.”
“Tako je, a dok se nešto ne promijeni, princeza sam regentica. Upamti, Finne,
ubrajam te među prijatelje, ali ne možemo imati i ovce i novce. Ne mogu opet
postati ‘Tim’. Više nikad neću biti obična glumica, iako se zasad skrivam među
vama. Moj narod me treba, a ja ću učiniti sve što moram kako bih im služila... i
vodila ih.”
Osmijeh mu bijaše slabašan. “Naravno, Visosti. Smatrat ću se uistinu
počašćenim što ću biti kraljevski... kako ćemo to nazvati? Povjesničar?”
“Bit ćete jedan od kraljevskih povjesničara, Teodorose, to svakako.” Godilo
joj je kad je opazila da se lecnuo, ne zato što joj se obli čovjek nije sviđao, već
zato što je trebao shvatiti kako sada stvari stoje. “Hoće li biti drugih, ovisit će o
tome koliko dobro obavljate svoj posao.”
*
Kola su se zaustavila, a Briony je začula povišene glasove. Zabrinuta,
potapšala je svoje noževe, koje je počela nositi svezane u snop u rukavu. Prošlo
je poprilično vremena, a još se nisu micali; naposljetku, Estir Makewell gurne
glavu u kočiju.
“Zašto smo stali?” upita Finn.
“Pedder i Hewney razgovaraju s okružnim upraviteljem i dvojicom, trojicom
siledžija”, reče ona. “Čini se da je kraljeva straža prošla ovuda dvaput u
posljednjoj desetnici, propitkujući se o izvjesnim putnicima...” dobacila je
zabrinut pogled prema Briony, “pa upravitelji zaustavljaju sve strance koje
susretnu i pitaju ih za posao, gdje su bili i tome slično.”
“Da izađem?” upita Finn.
“Možeš, ali mislim da mojem bratu dobro ide. Ipak, možda zatraže pogledati
u kola. Što ćemo reći ako požele zaviriti unutra?”
“Pustite ih, naravno”, odvrati Briony. “Finne, daj mi svoj nož da ne moram
odmatati svoje.”
 I Estir i dramatičar blenuše u nju.
“Ma dajte! Neću njime napasti upravitelja! Samo ću si opet odrezati kosu.”
Uzela je pletenicu u ruku i žalosno ju promotrila. “A taman je počela izgledati
kao prije. Ali od takve taštine nema pomoći. Već sam glumila mladića, ponovno
ću.”
U času kad je čovjek crvena lica turio glavu u kola, Briony je nosila jedno od
Pilneyjevih starih pastirskih odijela, sjedeći na podu uz noge Finna Teodorosa i
popravljajući remen na jednoj od dramatičarevih cipela.
“Tko ste vi”, obrati se upravitelj Finnu, “i zašto se vozite kad vlasnik hoda?”
“Smijem li pitati tko ste vi, gospodine?”
“Ja sam Puntar, kraljev okružni upravitelj - možete pitati bilo koga iz ovog
kraja.” Zaškiljio je prema Briony na trenutak, a onda pustio da mu pogled odluta
po pretrpanim kolima punim kostima, uočavajući drvene rekvizite i šešire koji su
visjeli sa svake slobodne površine. “Glumci...?”
“Neke vrste”, brzo će Finn. “Ali ako vam je moj prijatelj rekao da je vlasnik,
lagao je - pijan je, vjerojatno.” Uputio je Estir Makewell strog pogled prije nego
što je stigla išta izustiti u zgroženu obranu svojeg brata. “Jadnik. Posjedovao je
nekoć ovu djelatnost, ali ju je odavno prokockao. Na njegovu sreću, zadržao sam
ga kad sam je otkupio.”
“A tko ste vi?” upita upravitelj.
“Pa, brat Doros iz Reda proročice Semble, vama na usluzi.”
“Svećenik ste? A putujete sa ženama?”
Na trenutak Finn se pokoleba, ali onda opazi da upravitelj pokazuje na Estir
Makewell, ne na Briony. “O, ona. Kuharica je i švelja. Ne brinite se za njezinu
pomalo istrošenu krepost, gospodine. Braća su pobožna, suosjećajna čeljad - ako
mi ne vjerujete, zamolite bradatoga kojeg zovemo Nevin da vam ispriča nešto o
strašnom mučeništvu Oni Poute, koju su opetovano silovali kracijski barbari.
Čovjek plače dok to opisuje, toliko je pomno proučio tu i druge pouke koje su
nam bogovi dali.”
Upravitelj je sada izgledao krajnje zbunjen. “Ali kakvi... kakvi su ovo
kostimi? Kako možete biti svećenici i glumci?”
“Nismo glumci, ne zapravo”, odvrati Finn. “Zapravo smo na hodočašću
prema Modroj obali na sjeveru, ali zadaća je našeg reda priređivati igrokaze za
neokupane, izvoditi pobožne pouke iz života proroka i Knjige Trigona, kako bi
neuki mogli razumjeti ono što je za njih možda previše suptilno. Biste li voljeli
vidjeti našu izvedbu bičevanja Zakkasa? Prekrasno vrišti, a onda ga spasi krilato
utjelovljenje bogova...”
Ali upravitelj se već ispričavao. Estir Makewell izvela ga je iz kola, zastavši
kako bi prostrijelila Finna pogledom prije nego što je sišla strmim, uskim
stepenicama.
“Sve si to izmislio?” tiho upita Briony kad je ovaj otišao. “U životu nisam
čula takve besmislice!”
“U tom slučaju, poput samih proroka, govorio sam jezikom bogova”, reče
Finn samodopadno, “jer, kao što možete vidjeti, on je otišao, a mi smo spašeni.
A sad, pronađimo gdje ćemo noćas odsjesti i otkriti kakve užitke nudi ovaj grad.”
“Oplakuju svojeg baruna”, upozori ga Briony.
“To je više razloga, kao što ćete otkriti kad budete stariji, da se proslavi
činjenica što smo mi ostali živi.”
*
Glumci nisu uvijek uspijevali uvjeriti mjesnu vlast da su hodočasnici na putu
za Modru obalu. U većim gradovima, ponekad su vadili opremu za žongliranje i
puštali Hewneyju i Finnu da pomoću družbine zbirke prstenova i toljaga zarade
nekoliko bakrenjaka, dok su ostali skupljali mjesne tračeve i vijesti o većim
događajima. Hewney je bio prilično vješt kad je bio trijezan, ali debeli je Finn
bio pravo otkriće, sposoban bez problema žonglirati čak i bakljama i noževima.
“Gdje si to naučio?” upitala ga je Briony.
“Nisam uvijek bio ovakav, Visosti”, njezin će kraljevski povjesničar uz
šmrcaj. “Na cesti sam od malih nogu. Zarađivao sam na poštene i... ne baš tako
poštene načine. Žongliranje sam uglavnom naučio od prvog učitelja, Kračanina
Binguloua - boljeg od njega nisam vidio. Ljudi su znali odlaziti ravno u crkvu
nakon što bi ga gledali, uvjereni da su bogovi napravili čudo...”
Dvije su stvari neprestano slušali kad god su se zaustavili, u svakom gradiću
ili gradu Esterianske doline: da syanski vojnici nisu odustali od potrage za njima
i da se na sjeveru događaju čudne stvari. Mnogi od onih koje su ispitali,
posebice trgovci i prosjački redovnici koji su tamo često putovali, spominjali su
neku vrstu tame koja se kanda spustila nad Pogranične kraljevine - ne samo u
pogledu vremena, iako se i ono činilo sivije i oblačnije nego što je uobičajeno za
to godišnje doba, već i tame duha. Ceste su bile prazne, pripovijedali su putnici,
a sajmovi i tržnice koji su uvijek činili važan dio godine, bili su slabo posjećeni,
ako bi se uopće i održavali. Žitelji gradova nerado su putovali, a seljaci koji su
to mogli, odselili su se u gradove zbog sigurnosti, ili se barem skutrili u sjene
njihovih zidina.
Istovremeno, međutim, čak ni oni koji su tamo bili tek nedavno, poput
kotlokrpe kojega su susreli sjeverno od Doros Kallide, nisu mogli opisati točno
što se događa. Svi su se slagali da se Sumračni narod spustio s maglom
obavijenog sjevera, baš kao i dva stoljeća prije, te uništio Svjećarevo i nekoliko
drugih gradova na svojem pohodu na Južnu Među. Ali opsada koja je započela
prije nego što je Briony ostavila dom, otad se većinu vremena provodila na
neobično improviziran način, gdje su se vile gotovo miroljubivo mjesecima
utaborile pred zidinama, a nije bilo nikakvih sukoba među stanovnicima
sjenovitih zemalja i ljudi.
Ali odnedavno se i to promijenilo, rekao im je kotlokrpa, ili je barem tako
čuo od drugih putnika koje je susreo dalje na sjeveru. Negdje u posljednjih
nekoliko desetnica opsada se nastavila, ovaj put zaozbiljno, a izvješća su bila
užasna i zastrašujuća, gotovo nevjerojatna - divovska drvolika bića rušila su
zidine Južne Međe, vanjska je utvrda bila u plamenu, demonski stvorovi klali su
branitelje i silovali i ubijali nemoćne građane.
“Ali sada je i to vjerojatno završilo, bogovi im pomogli”, pobožno je rekao
čovjek, načinivši znak Trojice. “Sigurno ništa nije preostalo.”
Briony se osjećala toliko očajno nakon što je čula kotlokrpinu priču, da je
ostatak dana jedva progovorila riječ.
“To su samo putničke priče, Visosti”, rekao joj je Finn. “Ne uzimajte ih srcu.
Poslušajte povjesničara, onoga koji u takvim pričama istražuje istinu - prvi
izvještaji, posebno ako ih prenose ljudi koji tamo nisu ni bili, uvijek su jeziviji i
drukčiji nego ono što se zapravo dogodilo.”
“Kako bi me to trebalo utješiti?” strogo je upitala. “Samo pola mojih
podanika je mrtvo? Samo pola mojeg doma je izgorjelo?”
Finn i ostali trudili su se koliko su mogli, ali te noći i nekoliko sljedećih
dana, Briony se nije dala oraspoložiti.
A što ako se Barrick uistinu vratio? neprestano je mislila. Nakon svega
toga, jesam li ga sad zauvijek izgubila? Jesu li ga vilenjaci ubili? Ležala je
budna u sitnim satima, izmučena tjeskobom. Ako jesu, neću mirovati dok svako
od tih bezbožnik stvorenja ne bude zaklano.
*
Imamo problem”, objavi Finn dok su sjedili jedući gulaš od ovčetine. Estir
ga je skuhala, nadoknadivši tričavu količinu mesa obilatom porcijom crnog papra
u zrnu koji su kupili na posljednjoj tržnici, pa premda jelo nije bilo okrepljujuće
kao što je trebalo biti, barem ih je ugrijalo.
“Da, imamo”, reče Pedder Makewell. “Moja sestra troši sav novac na začine
i gotovo smo opet bez prebijene pare.”
“Ti si budala”, reče Estir. “Trošiš daleko više našeg novca na piće, nego ja
na papar i cimet.”
 “Zato što je piće hrana uma”, izjavi Nevin Hewney. “Izgladni umjetnikov um
trijeznošću i bit će preslab da se bavi svojim umijećem.”
Finn mahne rukama. “Dosta, dosta. Budemo li oprezni, novac princeze Briony
trebao bi nam dostajati dok ne stignemo kući, pa dosta tvojeg kvocanja, Peddere
- i tvog, Nevine.”
“Dokle god oprez ne znači pijenje vode”, ljutito će Hewney.
“Problem je ono što su rekli farmeri koje smo danas sreli”, nastavi Finn, ne
obazirući se na njega. “Čuli ste ih. Tvrde da se syanska straža utaborila pred
zidinama Layandrosa. Što mislite da tamo rade?”
“Sprijateljuju se s lokalnim ovcama?” predloži Hewney.
Finn ga ošine pogledom. “Usta su ti najvrjednije vlasništvo, stari prijatelju -
još vrjednije od tvoje novčarke. Predlažem ti da oboje držiš čvrsto zatvorene. A
sad, ako ste svi prestali puniti zrak isparinama svojeg neznanja, obratite
pozornost. Vojnici traže princezu Briony, naravno - i nas. Imali smo sreće što
smo dosad izbjegli uhićenje, iako su nas zamalo razotkrili u Ungenionu i na
nekoliko drugih mjesta.” Stresao je glavom. “Možda ne budemo toliko sretni ovaj
put, bojim se. Ovo su vojnici koje je uvježbao Enander, ne mjesni tikvani i
šupljoglavci koje smo obmanuli sumnjam da ću ih uspjeti uvjeriti da smo na
hodočašću.”
Briony prozbori. “Onda nam preostaje samo jedno. Moram vas ostaviti.
Mene traže.”
“Riječi junakinje tragične priče”, primijeti Finn. “Ali uz dužno poštovanje
prema vašem položaju, princezo, ako to vjerujete, onda ste budala.”
Na trenutak se narogušila - jedno je kada s vama prisno razgovaraju, a nešto
posve drugo kada vas pučanin nazove budalom! - ali tada se sjetila kako je loše
prošla s laskavcima i predomislila se. Ne mogu imati prijatelje koji mi neće
reći što iskreno misle. Inače nisu prijatelji, već samo sluge.
“Zašto vas ne bih ostavila, Finne?” upitala je. “Prekršila sam kraljev zakon
svojim bijegom - usprotivila sam se njegovoj izričitoj zapovijedi. A sigurna sam
da mu je gospa Ananka otad još vrjednije sipala otrov u uho. Dosad sam
vjerojatno kriva za gubitak cijelog Syanskog Carstva...”
“Sigurno ste ona koja ih najviše zanima, moja gospo”, reče Finn. “Ali
nemojte ni na trenutak pomisliti da ne tragaju i za nama. Što mislite zašto smo
tako često tjerali Dowana da savije svoje duge noge kao skakavac i stisne se u
kola s vama? Zato što ga je od svih nas najlakše prepoznati. Čak i da niste s
nama, princezo Briony, ne bi nas pustili otići. Uhitili bi nas, a onda... uvjerili...
da im kažemo sve što znamo o vašim kretanjima. Sumnjam da bi itko od nas opet
okusio slobodu.”
 Preplavio ju je iznenadan očaj, tako snažan da je mogla samo spustiti lice u
ruke. “Milosrdna Zorijo! Tako mi je žao - nisam imala pravo ovo vam učiniti...!”
“Prekasno je da to promijenimo”, reče Hewney. “Stoga ne trošite suze na nas.
Pa, možete na Makewella, možda, koji se nadao lagodnom životu gušenja
siročića u Tessisu, ali je nadglasan.”
“Neću se ni truditi odgovoriti na tako smiješnu optužbu”, reče Pedder
Makewell. “Osim što ću reći da moje zanimanje za dječake ima isključivo
zaštitnu svrhu, budući da jedino za njih mogu biti siguran da nisu zaraženi
sifilisom...”
Finn zakoluta očima dok su se ostali nasmijali. “Bogovi, koji ste vi prostaci.
Zar ste zaboravili da vladarica svih Pograničnih kraljevina putuje s nama?”
“Prekasno je da se brinemo zbog nje, Finne, pupoljče moj stari”, reče
Makewell. “Sad i ona psuje kao jedna od nas. Čuo si kako je nazvala Hewneyja
prije neku večer?”
“I to bez razloga”, odvrati dramatičar. “Samo sam naletio na nju u mraku...”
“Dosta!” reče Finn. “Zbijate šale jer ne želite razgovarati o onome što nas
čeka. Kraljevska cesta nije sigurna. Kraljevi ljudi nas čekaju pred Layandrosom,
a čak ako se uspijemo provući pokraj njih, još nas dijeli nekoliko dana hoda do
syanske granice.”
“Što predlažeš, Finne?” upita Briony. “Zvučiš kao da imaš neki plan.”
“Ne samo što je bolje odgojena od vas ostalih,” reče krupni čovjek, “nego je
i razboritija. Ali pretpostavljam da bi bilo teško to ne biti”, dodao je,
prostrijelivši očima Hewneyja i Makewella. “U svakom slučaju, nekoliko milja
sjeverno odavde nalazi se mala cesta koja skreće na istok s glavnog druma.
Izgleda kao obični seoski put - zapravo to i jest prvih nekoliko milja. Ali nakon
toga spaja se s drugom, širom cestom - ne tako širokom kao ova kojom smo
putovali, ali je ipak prava cesta, ne samo puteljak - i prolazi rubom šume. S
druge strane je Soterijska opatija, pa ćemo vjerojatno morati provesti samo jednu
noć u šumi, a onda će nas primiti, ugrijati i nahraniti u opatiji idućeg dana.”
“Rubom Crnoriječke šume?” upita Dowan Birch. Bijaše to prvi put da je div
progovorio.
“Da”, odgovori dramatičar. “Naravno.”
“Nisam znao da se proteže tako daleko na zapad i da je možemo stići za dan
ili manje.” Njegovo duguljasto lice bilo je zabrinuto. “To nije dobro mjesto,
Finne. Puno je... nemilih stvari.”
“O čemu on govori?” zahtijevao je znati Pedder Makewell. “Kakvih nemilih
stvari? Vukova? Medvjeda?”
Ali Dowan samo odmahne glavom i ne htjede reći ništa više.
 “Nećemo biti u njoj ni cijelu noć”, reče Finn. “Gotovo nas je tuce i imamo
oružje i vatru. Imamo čak i hranu, pa je ne moramo tražiti. Držat ćemo se zajedno
i sve će biti dobro - i više nego dobro. Hajde, zar uistinu želite okušati sreću s
kraljevim vojnicima?”
Nekolicina ostalih pokušala je nagovoriti Bircha da objasni čega se bojao,
ali dugonja se nije dao navući. Naposljetku, u nedostatku boljeg plana, svi su se
složili.
***
Stigli su do račvanja ceste prije nego što se sunce sljedećeg jutra visoko
uspelo nebom. Nekoliko drugih putnika dijelilo je cestu s njima, većinom domaći
ljudi, i svi su s iznenađenom znatiželjom gledali kako Makewellova družba
ostavlja glavnu cestu zbog neravne šumske staze.
Već su nekoliko dana prolazili sve divljijim i divljijim krajem, ali sada je to
postalo deset puta očitije. Golemo prostranstvo Kraljevske ceste značilo je da su
prolazili većinom otvorenim područjima, a i kad nisu, sama njezina širina značila
je da su stabla na obje strane bila široko razdvojena i nudila su slab zaklon od
sunca. No čim su skrenuli na istok, na Finnovu stazu, hrastovi i grabovi odjednom
su se kanda sabili sa svih strana, poput znatiželjnog puka koji je došao vidjeti
kakvi su to neznanci stupili na njihov posjed. Odjednom je sunce, koje im je bilo
suputnik većinu puta, nestajalo na dulja razdoblja. Nestali su i povremeni zvuci
seljana koji su se dovikivali s drugim putnicima na cesti ili dozivali zabludjele
ovce ili krave s kakve uzvisine. Izuzev buke kotača njihovih kola, vjetra u
krošnjama i povremenog prigušena ćurlika ptica, novi put glumaca bio je gotovo
posve tih.
Usto, pokazalo se da Finn nije bio posve u pravu: seoska staza, koja je tako i
izgledala kad su ostavili glavnu cestu, mjestimice se svodila na nešto
neizvjesnije, poput puteljka za životinje, a ne za ljude, te bi se kola često
zaglavila i zahtijevala velik napor da se pomaknu i opet zakotrljaju. Jedva su
stigli do ruba šume kad je skriveno sunce počelo tonuti iza zapadnog obzora, a
sjene se produljile po svijetu.
“Ne sviđa mi se ovdje”, rekla je Briony Dowanu Birchu koji je hodao uz nju.
Zbog loše ceste i manjka drugih putnika, ona i div izašli su iz kola i hodali uz njih
poput ostalih, spremni izgurati ih iz sljedećeg jarka.
Mjesto ju je podsjećalo na nešto čega se jedva sjećala, na njezine izgubljene
dane nakon što je Shaso umro, a kuća Effira dan-Mozana izgorjela do temelja.
Nešto u načinu na koji su se sjene pomicale, u načinu na koji se zbog
promjenjivog svjetla činilo da se i samo drveće polako okreće za njom dok je
prolazila, činilo se tajanstvenim, pa i podmuklim. Zbog toga je izvukla amajliju
koju joj je dala Lisiya, te ju je satima nosila.
Dowan slegne ramenima. Izgledao je još snuždenije od Briony. “Ni meni se
ne sviđa, ali Finn je u pravu. Što drugo možemo?”
“Zašto si rekao... da ovdje ima nemilih stvari?” upitala je.
“Ne znam, Veličanstvo. Načuo sam neke stvari kao mali.” Djelovao je
povrijeđeno zbog njezina zatomljena smijeha. “I ja sam nekoć bio malen, znate.”
“Nije samo zbog toga”, rekla je. “Pa, zbog toga i... i... nazvao si me
‘Veličanstvo’. Hoću reći, ta pogledaj se!”
Namrštio se, ali nije bio posve ozlovoljen. “Valjda ima raznih vrsta
veličanstava.”
“Odrastao si negdje u ovom kraju? Mislila sam da si rođen u Južnoj Međi.”
Odmahnuo je uskom glavom. “Bliže Srebrnstrani. Ali mnogo je putnika
navraćalo iz okoline na tržnicu u Prvom Gazu, koji se nalazio preko rijeke. Otac
im je znao potkivati konje, ako su ih imali.”
“Kako si onda došao u Južnu Među?”
“Mama i tata navukli su groznicu. Umrli su. Otišao sam stricu, ali bio je
čudak. Čuo je glasove. Rekao je da nisam rođen normalan - već sam tada počeo
rasti. Da su mi bogovi uzeli roditelje jer... ne sjećam se, zapravo, ali rekao je da
sam ja kriv.”
“To je grozno!”
Još jednom je slegnuo ramenima. “On nije bio normalan. U glavi, vidite?
Bogovi su mu davali noćne more, čak i za dana. Ali ja sam morao pobjeći, inače
bih ga ubio. Putovao sam s nekim goničima stoke do Južne Međe i tamo mi se
svidjelo. Ljudi nisu toliko buljili.” Porumenio je, a onda podigao pogled.
“Smijem nešto upitati, Visosti?”
“Naravno.”
“Znam da idemo u Južnu Među. Ali što ćete kad tamo stignemo? Ako Tollyji
još imaju krunu, vidite? I ako su vilenjaci još tamo. Što će itko od nas?”
“Ne znam”, rekla mu je. I to je bila istina.
*
Netom prije mraka zaustavili su se i utaborili. Glumci su podijelili obrok uz
mnogo buke, kao da nitko nije želio pretjerano pozorno slušati zvuke šumske noći
oko njih, ali još je neobičnije bilo da nisu ostali dokasno budni. Briony, stisnuta
između toplih, ohrabrujućih tjelesa Dowana i Finna Teodorosa, čvrsto se
zamotala u plašt i stisnula Lisiyinu amajliju na grudi.
Nekoliko puta, dok je plutala rijekom snova, pomislila je da čuje glas
polubožice, slabašan i preklinjući, kao da su Lisiyu od Srebrnog proplanka
odvlačili u drugom smjeru. Jednom joj se učinilo da je vidi: starica je stajala
sama na golom vrhu brijega, mašući joj. Isprva je Briony pomislila da joj
polubožica pokušava privući pozornost, ali tada je shvatila da joj Lisiya zapravo
pokušava reći: “Odlazi! Odlazi!”
Probudila se, drhteći, u gotovo mrklom mraku ponoći, a samo joj je slabašan
sjaj žeravice logorske vatre pokazivao gdje se nalazila. Oči su joj bile mokre, ali
nije se sjećala ničega iz svojih snova što ju je moglo rasplakati.
*
Nije moglo biti mnogo kasnije od podneva, kad je sunce trebalo biti na
svojoj najvišoj i najsvjetlijoj točki, kada se svijet počeo smrkavati. Praznovjerna
panika potresla je družinu sve dok Nevin Hewney nije upozorio na nešto što su i
ostali trebali odmah uvidjeti.
“To je oluja”, rekao je. “Oblaci su zakrili sunce.”
Unatoč gustoći drveća oko njih, šuma nije izgledala kao mjesto gdje bi željeli
izdržati divlju oluju. Makewellovi ljudi i njihova kraljevska štićenica nastojali
su požuriti naprijed, u nadi da će stići do opatije, ili barem do višeg, suhog tla
prije nego što padne pravi mrak. Cesta je ovdje bila šira, ispresijecana nekim
drugim šumskim stazama, zbog čega je Briony osjetila nadu prvi put nakon mnogo
sati. Sigurno se približavaju mjestu gdje su stanovali ljudi!
Finn Teodoros, teško klipšuci pokraj nje, prvi je opazio lica u šumi.
Pst , rekao je tiho. “Briony — Visosti. Ne okrečite se, ali za koji trenutak
pogledajte meni slijeva. Vidite li nešto neobično?”
Isprva nije mogla razabrati ništa u složenom, besmislenom uzorku svjetla na
lišću - sivilo dana samo je otežavalo odrediti što je svjetlo, a što površina - ali
tada je ugledala bljesak nečega svjetlijeg od onoga što ga je okruživalo. Trenutak
kasnije pretvorilo se u mrlju narančastog krzna i sjajno crno oko. Tada je nestalo.
Slatka Zorijo, što je to?” šapnula je. “Vidjela sam... nalikovalo je na lisicu.
Ali bilo je veličine čovjeka!”
Ne znam, ali nije jedini”, reče Finn. Njegov uobičajen bezbrižan prizvuk je
nestao, a glas mu bijaše napregnut od straha. Krenuo je dalje oprezno gledajući
samo ravno preda se i šapnuo u Hewneyjevo uho, a onda otkaskao još nekoliko
koraka da porazgovara s Pedderom Makewellom.
Dok ga je promatrala, Briony je opazila novi trag pokreta na tmurnom,
treperavom svjetlu, ovaj put na udaljenom rubu ceste pred njima i malko sa
strane. Još jedno neobično životinjsko lice iskrsnulo je iza drveta, a potom
nestalo, iako se na trenutak mogla zakleti da se vinulo u zrak prije nego što je
isparilo. Preplašena, Briony zatetura i umalo padne. Goblini? Vilenjaci? Neka
prethodnica sumračne vojske koja je napala njezin dom?
Odjednom ljudi-zvijeri izletješe iz drveća sa svake strane vrišteći poput
demona.
“K meni, k meni!” zaurla Pedder Makewell. Briony je vidjela da je pograbio
sestru i gurnuo ju iza sebe, tako da su joj kola štitila leđa. Makewell je imao nož,
ali bijednu stvarčicu, jedva nešto veću od noža za rezanje voća i piljenje
pretvrde ovčetine. Ipak, držao ga je kao da je Caylorov Uzdišući Mač, i na
trenutak je Briony gotovo osjetila ljubav prema njemu.
“Zajedno!” dovikne Finn Teodoros. Otvorio je vrata kola i izvlačio ono malo
oružja što su imali, od kojeg je većina bila jedva nešto više od rekvizita. Ljudi-
zvijeri zastali su točno unutar pojasa drveća i sada se polako približavali.
“Bacite ih!” poviče prvi stvor jakim, gnjevnim glasom. “Bacite oružje ili
ćemo vas ubiti na mjestu.” Briony je s nečim nalik na olakšanje vidjela da nije
bio čarobno biće, već je samo nosio polumasku. Nekoliko maskiranih ljudi imalo
je lukove, a ostali bijahu dobro naoružani kopljima, sjekirama, pa čak i
mačevima.
“Razbojnici”, Nevin Hewney će s gađenjem.
Vođa krene prema njemu cereći se ispod svoje grube, lisičje njuške. “Pripazi
na jezik. Pošteni smo ljudi, ali što su pošteni ljudi koji ne mogu raditi? Što su
pošteni ljudi čije su zemlje oteli velikaši, koji ne znaju za drugi zakon osim
njihova?”
“Zar smo mi krivi...?” počne Hewney, ali vođa razbojnika ga snažno ošamari
zapešćem po licu, srušivši dramatičara na tlo. Hewney ustane, psujući, dok mu je
krv curila između prstiju gdje se držao za nos. Dowan Birch ga je obuzdao.
“Kosti, Hobkine, Cole - držite ih na oku”, reče vođa. “Ostali, uzmite što
imaju. Uglavnom pretražite ta kola. Na posao, ljudi...!” Nato se njegove oči, koje
su letjele s jednog člana družine do drugog, zaustave na Briony i rašire.
“Stanite”, rekao je tiho, ali njegovi su se ljudi već žustro i bučno bacili na posao
i nisu ga čuli. Zaputio se prema njoj, na mjesto na kojem je stajala pokraj Finna
Teodorosa. “Što tu imamo? Mlada i lijepa... i prerušena u dječaka?” Nagnuo se
prema njoj, dah mu je zaudarao. Nedostajala mu je većina zubi, zbog čega se
doimao starijim nego što je bio. Dva klina u gornjoj čeljusti provirivala su ispod
ruba lisičje maske i na trenutak je sve to bilo previše za Briony. Zamahnula je
nožem prema njegovu trbuhu, ali on je bio čovjek koji je dugo živio na rubu:
njezin udarac nije ga iznenadio. Zgrabio ju je za zapešće i grubo ga izvinuo. Na
njezinu sramotu, bol ju je odmah prisilio da ispusti nož.
Yisti bodež, da je razbojnik znao, vjerojatno je vrijedio više od ostatka
sveukupne imovine glumaca, ali naišao je na plijen koji mu se više svidio te je
dobila njegovu punu pozornost. “Lijepa si na svoj način, djevojko”, rekao je
privlačeći Briony bliže. “Zar si zaista zavarala ove seljačine? Mislili su da si
momak? Bit će ti drago znati da se Crveni Lope ne da tako lako nasamariti. Sad
pripadaš pravome muškarcu.”
“Pusti je...!” gnjevno počne Finn, ali razbojnik ga ćušne, pa dramatičar teško
padne na tlo, a onda s mukom pokuša ustati dok ga je Crveni Lope gurao nogom.
Briony je zurila u razbojničkog harambašu i odjednom prepoznala nešto u
njemu. Bio je životinja, lopov i nasilnik, ali je također bio najjači i najpametniji
od ovih ljudi: ako se svijet nastavi kretati u istom bezumnom smjeru kao
odnedavno, mnogi će takvi ljudi ustati iz sjena, a neki od njih će osnivati vlastite
kraljevine.
Istina je, pomislila je. To je ružna istina moje kraljevske loze i svih drugih.
Oni koji mogu prigrabiti moć, prigrabe je, a onda je predaju u nasljedstvo
svojoj djeci...
Kad je završio zabavljati se s debelim Finnom, Lope opet privuče Briony k
sebi. Tada, dok je razbojnički harambaša pružao prljavu ruku da joj opipa grudi
pod širokom košuljom, odjednom je kriknuo od boli i zateturao nekoliko koraka
natrag, a nož koji je izbio iz Brionyne ruke stršio je drhteći iz njegova bedra.
“Gade!” reče okrvavljeni Finn podignuvši se na koljena. “Ciljao sam ti u
muda!”
Ostali razbojnici okrenuše se na harambašin povik te stajaše buljeći dok je
ovaj nesigurno zakoraknuo prema dramatičaru. “Muda? Otkinut ću ja tvoja muda,
ako ih uopće imaš, hladetino uškopljena.” Mahnuo je rukom, a još dvojica
razbojnika pohitavši naprijed, u nekoliko trenutaka savladaše Finna koji se
otimao i baciše ga na tlo, a onda ga prikovaše ondje težinom svojih tijela. Crveni
Lope izvuče nož iz noge uz prezriv zamah glavom.
“U mesnati dio. Ha! Nisi borac, vidi se.” Nagnuo se naprijed. “Pokazat ću ti
gdje nožem na čovjeka...”
“Ne!” vrisne Briony. “Nemoj ga ozlijediti! Možeš raditi sa mnom što hoćeš!”
Razbojnik se nasmije. “I radit ću s tobom što hoću, droljo. Ali prvo ću ovoga
razrezati kao goveđi but...”
Zrak je zazujao, a Crveni Lope se zaustavio na trenutak, a onda polako
uspravio. Pridigao je ruku k licu i pokušao skinuti masku ali je otkrio da ne
može: strijela, čija su perca još treperila, probola mu je čelo točno iznad oka i
prikucala ju za lubanju.
“Ja...” rekao je, a onda se srušio natrag poput posječena drveta.
“Na njih!” vikne netko. Tuce naoružanih ljudi provali na cestu iz drveća.
Strijele su frcale u svim pravcima, poput bijesnih osa. Jedan od ljudi koji su
pričepili Finna o tlo skoči pred Briony, samo kako bi se trenutak poslije
strovalio na nju, s tri pernate sulice u grudima i trbuhu.
Još strijela švignulo je pokraj nje. Ljudi su vrištali poput prestravljene djece.
Jedan od razbojnika obujmio je stablo kao rođenu majku; kad je pao, ostavio ga
je obilježena širokim tragom krvi.
Briony se bacila na tlo i pokrila glavu rukama.
*
Syanski vojnici odvukli su posljednja trupla razbojnika na hrpu. “Svi su na
broju, zapovjedniče”, reče jedan od oružnika. “Koliko mi znamo.”
“A ostali?”
“Jedan mrtav. Drugi samo imaju nekoliko manjih rana.”
Briony se osovi na noge. Jedan mrtav? Estir Makewell je klečala jecajući.
Briony pohita prema njoj, ali jedan od vojnika zgrabi je za ruku i zadrži.
Estir se okrene od trupla visokog čovjeka i bijesno uperi prst u Briony. “Ti si
kriva - ti si kriva! Da nije tebe, ovo se ne bi dogodilo, a jadni Dowan još bi bio
živ!”
“Dowan? Dowan je mrtav? Ali... nisam..Briony nije mogla ništa reći. Činilo
se da je čak i drugi članovi družbe, Estirin brat, Nevin Hewney, pa čak i Finn,
prijekorno gledaju s mjesta gdje su ih okupili stražari.
Vojnici su nosili syanske boje, ali grb koji Briony nikad nije vidjela, divljeg
bijelog psa. Njihov zapovjednik istupi i strogo ju odmjeri od glave do pete.
Brada mu bijaše duga, ali brižno oblikovana; blistavo bijelo pero resilo je
njegovu visoku kacigu. Briony pomisli da je imao izgled čovjeka koji se smatrao
prilično elegantnim. “Vi ste princeza Briony Eddon od Južne Međe, odnedavno iz
dvora našeg kralja u Syanu?”
Nije bilo svrhe to sada nijekati - skrivila je dovoljno zla. “Jesam, da. Ali što
će biti s mojim prijateljima...?”
“To nije vaša briga, milostiva”, reče on mrko, odmahnuvši glavom. “Tražimo
vas već danima. Sad ćete poći sa mnom i nećete praviti neprilike. Uhićeni ste.”
 36.
Lov na Dikobraza
“Vilenjaci koji su preživjeli drugi rat protiv ljudi i povukli se
na sjever, spustili su za sobom - činom vradžbine neviđenim još
od vremena bogova - veleban pokrov oblaka i magle koji ljudi
nazvaše Sjenovita brana. Svim smrtnicima koji zadu u te zemlje
sada prijeti opasnost da izgube, ako ne samo razum, a ono i život.
Nekolicina koja je onamo otišla i vratila se tvrdi da cijeli sjever
sada pokriva ta sjena.”
(iz “Traktata o Vilinskome narodu Eiona iXanda")
Čini se da sam osuđen na to da budem dio neobičnih trojaca na čudnim
mjestima, pomisli Ferras Vansen dok su se verali zavojitom stazom koju je
Antimon nazvao Bakreni prsten. Prvo u Sjenovitim zemljama s
prijestolonasljednikom i bezličnim qarskim vojnikom, a sad u dubinama zemlje
s dva čovječuljka. Preživio sam ono prvo... iako jedva... Ali čak i sad još je bio
zabezeknut onim što se dogodilo: zašto je propao kroz dveri iza Sjenovite brane i
izašao van u dvoranama Funderlinga ispod Južne Međe?
Odgovora nije bilo, naravno. Možda su bogovi u tome imali svoje prste, iako
nije bio siguran u to. Jedino što je postalo jasno tijekom ove godine bezumlja
bilo je da naizgled čak ni bogovi nisu bili vladari vlastite sudbine.
Antimon i prljavo malo stvorenje zvano Smeđi Ugljen prepirali su se.
Redovnik je bio za glavu viši - bio je jedan od krupnijih Funderlinga koje je
Vansen upoznao, čije je tjeme dopiralo do dna Vansenovih rebara - ali nije bio
dorastao drowovoj surovosti: čovječuljak je režao poput mačke stjerane u kut.
Bilo je neobično gledati njih dvojicu zajedno, vidjeti i njihove sličnosti i razlike,
kao da je jedan bio divlji poni, čekinjast i zakržljao, a drugi pristao, stameni
seljački konj.
“O čemu se radi?” upita Vansen.
Antimon se namršti. “Ovo je ili zamka ili smicalica. Želi nas odvesti Starim
kamenolomskim putem do Tufine vreće, ali tamo sam bio još jučer. Odatle nema
izlaza! Zovemo je vreća jer je upravo takva - možete izaći samo istim putem
kojim ste ušli.”
Vansen promotri Smeđeg Ugljena, koji je sijevao očima poput jazavca kojeg
su netom izvukli iz jazbine. “Kaže li zašto želi tamo ako nema izlaza?”
“Veli da ima. I kaže da sam slijepa budala ako mislim suprotno.” Antimon
stisne šake. Da je Vansen bio veličine Smeđeg Ugljena, to bi ga prilično
uznemirilo.
“Da vidimo kamo će nas odvesti. Ako je stupica, na čudan način pristupa
tome vodeći nas u slijepu ulicu. Osim toga, siguran sam da zna da će prvi
umrijeti ako se pokaže da laže.” Vansen pokaže mrzovoljnome drowu svoju malj-
sjekiru. “Ali neće škoditi podsjetiti ga na to.”
Smeđi Ugljen poveo ih je dalje Starim kamenolomskim putem, sve dok nisu
ostavili gotovo sve osim povremenih poprečnih prolaza za sobom. Hodnici su se
počeli zamjetno spuštati, a zatim, nakon još malo šutljiva klipsanja, stigli su do
račvanja.
Antimon pokaže na desni tunel. “To je Tufina vreća.”
“A kamo odavde vodi Stari kamenolomski put?” upita Vansen, pokazujući niz
drugi odvojak.
“Opet prema gore, sve dok se naposljetku ne spoji s Bakrenim prstenom na
drugoj strani Funderlinškog grada. To je jedna od cesta Olujnog Kamena.”
“A zašto bi itko ovdje napravio slijepi tunel?”
“Bila je to prvotna putanja Starog kamenolomskog puta, ali iskapanje se
pokazalo prenapornim - tih dana nije bilo eksplozivnog praha. Umjesto toga,
skrenuli su ovuda”, rekao je pokazujući na lijevi odvojak, “gdje je kamen bio
mekši.”
Unatoč Antimonovu nepovjerenju, Vansen dopusti Smeđem Ugljenu da ih
obojicu povede sporednim tunelom koji je vijugao i zakretao i na mjestima se
toliko snizio da se Vansen morao spustiti na stegna i kretati u nezgrapnom čučnju.
Napokon su izbili na malko šire mjesto. Na blijedozlatnom svjetlu Antimonova
koraljnog fenjera Vansen je mogao vidjeti da se redovnikova tvrdnja činila
ispravnom: hodnik je završavao napuštenom iskopinom i hrpom krša. Izlaza nije
bilo.
Još dok je Antimon tresao glavom od mrkog zadovoljstva, Smeđi Ugljen
korakne naprijed, sagne se i posegne ispod jedne od razlomljenih stijena
naslaganih ispred iskopine. Zastenjao je dok ju je podizao; na Vansenovo
iznenađenje nekoliko se pojedinačnih kamenova otkotrljalo, dok su se ostali
podigli u jednome komadu. Vansen pohita naprijed i spazi da je jedan od
drowskih okruglih bojnih štitova bio prekriven nekom vrstom cementa i ukrašen
kamenjem, tako da ga je samo veoma poman pregled mogao razotkriti kao nešto
više od bezazlene hrpe krša.
“Perinova mi malja!” rekao je. “Tajna vrata!”
Smeđi Ugljen ih je pogledao s gotovo bezubim pobjedničkim osmijehom, a
onda provukao noge u rupu otkrivenu pod njim. Povukao je konopac oko svojeg
gležnja, sve dok se dio između njega i brata Antimona nije napeo, a onda ubacio
ostatak navoja u rupu prije nego što se spustio za konopcem. Trenutak nakon što
je drow nestao, Antimon i Vansen mogli su samo stajati, zureći, dok se konopac
isprva olabavio, a zatim opet zategnuo.
“Tako mi Starješina,” Antimon će u iznenadnoj prepasti, “sam je tamo
dolje!” Prebacio je svežanj preko ivice rupe i brzo ga slijedio. Kad je iščeznuo,
Vansen je na trenutak oklijevao. Nije mu se sviđala ideja da se spusti u nešto
nevidljivo i nepoznato.
“Brate Antimone?” zazvao je s ruba jame. “Tamo ste? Dobro ste?”
“Siđite, kapetane Vansen”, dovikne redovnik iz, sudeći prema zvuku,
nevelike dubine. “Možete skočiti. Doskok je lak, a ovdje dolje je... čekajte,
morate to sami vidjeti. Divno!”
Vansen je imao svojih sumnji, ali ga je osokolilo kad je čuo Funderlinga.
Ubacio je svoj zavežljaj, a onda se okrenuo i skočio, zaštitivši lice rukama.
Težina njegova oklopa učinila je njegov doskok težim nego drugima: Vansen
se poskliznuo, zateturao, opet poskliznuo, i jedva se uspio okrenuti prije nego što
je posve izgubio tlo pod nogama te sletio na trticu na hrpu tvrdog kamenja.
“Tako mi Gromovnika!” opsovao je stenjući dok je ustajao. “To zovete lakim
doskokom?”
“Ali pogledajte”, reče Antimon. “Nije li vrijedno pada?”
Vansen je morao priznati da je vrijedilo - ako ste bili Funderling. Nizbrdo
nakošen prolaz u dnu prikrivene rupe otvarao se nakon nekoliko klizavih
stepenica niz hrpu pljeve. Treperav zlatni sjaj koralja otkrio je golemu pećinu,
svoda prekrivena čudnim, zaobljenim jastučastim oblicima, svaki velik poput
samog Vansena, tako da se činilo kako on i dvojica malenih čovječuljaka stoje u
središtu nepomičnog oblaka. U sredini dvorane nalazilo se jezero osvijetljeno
vlastitim čudnim, bisernim svjetlom. Na slabom svjetlu voda je bila tako mirna
da se činila poput kristala. Dok je Vansen zurio u dubine do kojih nijedan
koraljni fenjer ne bi mogao doprijeti, odjednom je shvatio zašto su Funderlinzi
vjerovali da se njihov stvoritelj pojavio na obalama takvog jezerca.
“Nije li veličanstveno?” upita Antimon. “Tko bi rekao da ovako nešto leži s
druge strane Tufine vreće? Mogao bih gotovo oprostiti ovoj zvijeri i njegovu
soju što su nas pokušavali ubiti, samo zato što me doveo ovamo. Ovako su se
sigurno osjećali moji preci kada su prvi put istraživali Tajne!” Vansen nije bio
posve siguran što to znači. “Zaista je lijepo, ali moramo krenuti dalje.”
“Naravno, naravno.” Redovnik nešto reče Smeđem Ugljenu, primi odgovor, a
onda se opet okrene k Vansenu s bolnim smiješkom. “Kaže da mu je žao što mi je
ovo morao otkriti da sačuva vlastitu kožu. Nadao se da ni moj narod ni Qari
nikad neće saznati za ove pećine, kako bi ih njegov narod mogao prisvojiti. Po
tome je, barem, sličan nama Funderlinzima.” Dva čovječuljka povela su Vansena
oko ruba podzemnog jezera, koje se doimalo gotovo jednako veliko poput laguna
dvorca Južne Međe na površini. Kamo god da je pogledao, nije mogao pronaći
kraj njegovim dubinama, ali iz jednog ili dva ugla pričinilo mu se da je opazio
kretanje u najdubljim sjenama, iako si je rekao (i zapravo se silno nadao) da je to
bila samo varka svjetala koja su on i njegova dva suputnika nosili.
Smeđi Ugljen poveo ih je kroz pećinu s jezerom do izlaza na drugom kraju,
gdje je neki prastari jaz uklesao neku vrstu uske doline pod još strmijim kutom.
Slijedili su taj nisko zasvođeni kanjon nastojeći ne doticati krhke kristale nalik
na čunjaste pahulje koji su se privijali uza zidove i raspadali na najmanji dodir.
Antimon je čak zaplakao nakon što je uništio jedan krupan i bujan primjerak koji
je izniknuo bočno iz stijene poput minijaturna stabla, čije se deblo granalo u još
nježnije, uske izdanke prozirnog kamena. Drow Smeđi Ugljen motrio je nesretnog
redovnika u tišini, prljava lica iskrivljena u nečitku grimasu.
Kako je mala družina putovala sve dublje i dublje u čudnovate pećine,
Vansen je viđao stvari kakve nije mogao ni zamisliti - dvorane s čijih su svodova
visjele granate strukture koje su mogle biti rogovi čudovišnog jelena, i pećine
ispunjene kredastim stupovima koji su rasli i iz poda i sa stropa, kao kad se dvije
kriške kruha premažu medom, pritisnu, a onda polako razdvoje. Često su ljepota i
opasnost dolazile u paru, kako su se putnici probijali uskim stazama ili prelazili
vitke mostolike strukture pod kojima su zjapile jame praznog mraka.
Tko je mogao slutiti da se cijeli jedan svijet krije tu pod zemljom? mislio je
Vansen dok su prolazili pokraj jezeraca sa slijepim bijelim rakovima ribom koja
je bježala pred njihovim nezvanim koracima. U nekima od većih pećina,
gnijezdili su se šišmiši u zapanjujućem broju - jednom su uznemirili jednu takvu
spavaonicu, a kreštavom, letećem oblaku trebao je naizgled dobar dio sata da
napusti dvoranu, mala su stvorenja bila toliko brojna. Ali najčešće je Vansen
slijedio svoje vodiče kroz skutrene prostore gdje je često morao puzati na
laktovima i koljenima, pa i na trbuhu, gmižući kroz uske otvore poput zmije, tako
da je ubrzo svaki njegov dio bio prekriven blatom i pijeskom.
Naposljetku su se zaustavili pred jednim takvim otvorom, pukotinom tako
majušnom da Vansen nije vjerovao da se čak i njegovi suputnici mogu provući
kroz nju. Spustio je svoj zavežljaj i čučnuo pokraj nje, mjereći je. Nije bila šira
od razmaka između njegova lakta i vrška prstiju!
“Ne mogu se provući kroz tako uzak prostor”, rekao je.
Činilo se da ga je drow razumio; nešto je rekao na svojem grlenom jeziku.
“Kaže da morate pokušati”, prevede Antimon. “Ovo je posljednji uski prolaz.”
Namrštio se, slušajući. “Iako veli da zbog toga i nisu pokušali napasti iz ovog
smjera. Bilo je preusko za...” Utihnuo je. “Zove ih Dubinci - držim da misli na
divove koje zovemo ettini. Nisu se mogli provući kroz ovaj tunel, a bio je predug
da bi ga proširili - netko bi čuo tolike radove.”
Vansen suspregne drhtaj. “Ništa od toga nije važno. Ne mogu se provući.”
“Onda kaže da se morate vratiti”, izvijesti Antimon. “Nema drugog puta do
Tamne Gospe.”
Ali Vansen je znao da samo on može s njom razgovarati - samo je on imao
šansu da okonča ovo prije nego što sve živo u Južnoj Međi, veliko malo, iznad i
ispod površine, ne bude poklano. “Vrlo dobro”, rekao je naposljetku. “Pokušat
ću. Možete li ponijeti moj oklop i oružje?” Antimon razmisli na trenutak. “Ne bih
mogao nositi i to i ostatak hrane i vode kroz tako uzak prolaz. Nisam mnogo
vitkiji od vas - Nickel kaže da jedem dovoljno za dvojicu ili trojicu Metamorfne
braće.” Vansen se nastojao osmjehnuti na redovnikovu slabu pošalicu. “Onda
moram ostaviti oklop - ali gurat ću sjekiru ispred sebe. Kako ćemo to izvesti?”
upita Vansen. “Da idem posljednji?”
“Ne. Ako ste tako neophodni u ovome poslanstvu kao što tvrdite, ne želim
zaglaviti na drugoj strani od Funderlinškog grada, bez mogućnosti da se vratim
niti da vas izvučem. Ako išta pođe po zlu, netko se mora moći vratiti po pomoć.
A svakako nemam povjerenja u ovog izroda da bih ga pustio naprijed. Da se
zaglavite, više ga ne bismo vidjeli. Ne, bojim se da morate ići prvi, kapetane
Vansen. Naš mali prijatelj će slijediti, a ja ću ići na repu.”
Ferras Vansen svuče oklop i podstavljenu košulju - promjena je poslala
žmarce njegovim tijelom tako da su mu zubi malko zacvokotali. Obazreo se za
drowom koji je sa škiljećim zanimanjem promatrao što se odvija. “Pazite da me
ne pokosi s leđa.”
“Ne brinite za to, kapetane”, Antimon će stisnute čeljusti dok je skupljao
namotaje zarobljenikova užeta. “Pokuša li išta nedopušteno, iščupat ću mu nogu.”
“Da, no nemojte ga ubiti”, reče Vansen. “Možda nam još zatreba na drugoj
strani. Da idem glavom ili nogama naprijed?”
“Ovisi želite li putovati na svjetlu ili u tami.” Antimon pokaže na
slanojezerski fenjer vezan oko Vansenova čela. “Ne, morate ići glavom naprijed,
kapetane. Ramena su vam najšira. Sjetite se podići ruke kad se budete trebali
suziti. I ne bojte se - bit ću odmah iza.”
Vansen duboko udahne, zatim još nekoliko puta, ali znao je da više ne može
odugovlačiti. Otpuzao je prema rupi. Kako će se provući kroz nešto tako tijesno?
“Jedna ruka gore, jedna dolje, ako možete”, reče redovnik. “Dat će vam više
izbora kako se kretati, a može vas još više suziti.”
 Vansen gurne sjekiru u tunel, a onda otpuže za njom. Na njegovo iznenađenje,
uspio je progurati ramena i torzo kroz prvi tjesnac. Tunel se malko proširio
nakon toga, iako još uvijek nije mogao spustiti ruke ispod glave, pa je gurkao
malj-sjekiru ispred sebe, a onda se migoljio za njom poput zmije.
Vrlo spore, nespretne i uplašene zmije, pomislio je.
Sve u Vansenu grozilo se pomisli da se ovako silom probija sve dublje u
zemlju. Čak i topao, vlažan zrak koji je udisao, počinjao se činiti rijetkim
nedostatnim. Tunel nije bio, kao što je donekle zamišljao, jedinstven gladak
prolaz poput jazbine kakve životinje - nastao je slučajnim prohodima zaostalima
između golemih ploča napuklih stijena. Počeo je razmišljati o potresima, onim
trenucima kada bi zemlja slegnula ramenima poput usnula diva. Kad bi učinila to
sada, čak i najmanji pomak, bio bi zbrisan poput zrna žita u žrvnju.
Jednom, kad ga je tjesnoća prolaza oko njegovih grudi spriječila da dokraja
napuni pluća, morao se boriti s iznenadnim i neočekivanim strahom. Mogao je
nejasno čuti kako Antimon nešto govori iza njega, ohrabruje ga, bez sumnje, ali
vlastito tijelo i drow iza njegovih leđa zaglušili su većinu zvuka te redovnikov
glas nije bio više od mrmora.
Možda me ne ohrabruje, odjednom pomisli Vansen. Možda se sjetio nečega
što mi je zaboravio reći - da je ovdje neka jama ili možda još uži prolaz preda
mnom... ili da se čuvam zmija ili otrovnih paukova...
Zaglavljen u tijesnom zavoju i nastojeći se osloboditi, Vansen je bolno
udario glavom o zid tunela. Osjetio je vlažno curenje na glavi i pretpostavio da
se radi o krvi. Trenutak kasnije njegov je fenjer zatreperio ugasio se, ostavivši ga
u potpunoj i krajnjoj tami.
Srce mu je bubnjalo, preskakivalo i na trenutak se činilo da neće opet uhvatiti
ritam. Gušio se - zaglavljen u tami i daveći se! Bez zraka!
“Dosta!” zarežao je na sebe, iako je zvuk bio više uzdah ili grcaj nego prave
riječi. Ipak, bio je to njegov glas. Bilo je zraka. Iznenadni užas koji je ubrzao
njegovo srce i zbog kojeg mu se činilo da mu lubanju stišće čudovišna šaka, bio
je samo... strah.
Pa što ako je mrak, uostalom? Upitao se. Možeš samo puzati, napredujući
pedalj po pedalj, Vansene. Ti si crv. Boje li se crvi mraka?
Bila je to začuđujuće ohrabrujuća misao; nakon nekog vremena srce mu je
počelo usporavati. Vidio je sebe onako kako ga je mogao vidjeti neki bog - bog
sa smislom za šalu: Vansen je bio tek majušan stvor tamo gdje nije pripadao,
zbijen u tunelu duboko pod zemljom, poput suhog zrna graška u trstici - onakvog
kakvima je znao gađati braću i sestre kad su bili djeca. Zemlja ga je okruživala,
ali i zibala. Nije bilo druge nego ići naprijed. Kad se zaglavi na uskim mjestima
morat će se jednostavno migoljiti dok se ne uspije osloboditi.
Naprijed. Samo naprijed, rekao je u sebi. Ništa drugo nema smisla.
Kako se samo bogovi smiju!
*
Oznojen, drhtav, dok mu je blato peklo oči, a svaki se ud tresao, Ferras
Vansen je napokon ispuzao iz drugog kraja pukotine u malu pećinu koja se činila
prostranom i prozračnom nakon tunela, poput velebna hrama u Južnoj Međi.
Smeđi Ugljen ispuzao je iza njega, praćen Antimonom, koji je stiskao drowov
konopac poput djeteta koje drži uzicu papirnatog zmaja. Jeli su i otpočinuli,
šutke, a kad se Vansen mogao uspraviti da mu se koljena ne tresu, nastavili su
dalje.
Naišli su na tek rijetke uske prolaze ostatak puta, te ništa nalik na onaj dugi,
gušeći tunel; naposljetku, nakon možda sat ili dva stalnog uspinjanja popeli su se
na galeriju koju su očito izradile ruke razumnih stvorenja, s grubim kamenim
stupovima koji su pridržavali svod, tako da je dugački, niski niz komora
ostavljao dojam košnice ili vrtnog labirinta. Vansen se upravo zapitao tko i što ju
je stvorilo, kadli se mnoštvo strijela odbilo o stijene nad njima. Vansen i
Antimon se baciše u zaklon, a redovnik povuče drowov konopac, tako snažno da
je čovječuljak poletio i prebacio se poput dječje igračke.
Napadači su brzo pronašli domet te su strijele pljuštale o stijene svud oko
njih. Krhotina odlomljena kamena zarezala je Vansenov obraz. Drow Smeđi
Ugljen, čučeći pokraj Antimona, počeo je vrištati na nevidljiva neprijatelja na
svojem grlenom jeziku.
“Recite mi što kaže!” zatraži Vansen
“Ne razumijem sve riječi.” Antimon je slušao dok su mu drugi nešto
dovikivali. Smeđi Ugljen opet ih je zazvao, s čudnim prizvukom očaja u glasu.
“Naš drow kaže da dolazimo u miru pregovarati s Tamnom Gospom”, tiho će on
Vansenu. “Ali drugi - i oni su drowi - spominju konopac oko njegove noge.
Mislim da mu ne vjeruju - misle da smo ga prisilili da im laže.”
“Presijeci uže.”
“Molim?”
“Čuli ste me. Presijecite uže, odriješite ga, kako hoćete. Ali pustite ga k
njima da se uvjere kako govorimo istinu.”
“Oprostite mi, kapetane, ali zar ste šenuli pameću? Što će ih tada spriječiti da
nas ne ubiju?”
“Kako ne shvaćate, brate? Ne možemo se boriti s njima. Imaju lukove, a mi
ne, a čak i sada možda šalju po pojačanje. Pustite drowa.”
Antimon strese glavom, ali izvrši Vansenovu zapovijed. Kad je shvatio što
redovnik radi, oči Smeđeg Ugljena se razrogače. Kad je konopac pao na tlo,
počeo se polako odmicati od svojih zarobitelja.
“Recite mu da kaže svojim drugovima kako dolazimo u miru.”
U času kad je Antimon završio s prevođenjem, drow je već bio nekoliko
koraka daleko, podižući ruke dok je išao prema svojim drugovima. Jedna strijela
izletjela je iz sjena, ali ga je srećom promašila. Smeđi Ugljen se bijesno zapiljio
u točku odakle je stigla strijela i više ih nisu odapinjali.
“Sada čekamo”, reče Vansen.
“Sada se molimo”, ispravi ga Antimon.
Ferras Vansen je imao vremena obratiti se nekolicini različitih bogova prije
nego što se Smeđi Ugljen vratio s četom svojih sunarodnjaka, odjevenih u kožni
oklop i s gotovo istim sumnjičavim izrazima. Unatoč Antimonovim bojaznima,
Vansen je predao svoju malj-sjekiru - drow kojemu su odredili da je nosi
izgledao je poput običnog čovjeka koji tetura pod goveđom polovicom. Drowi su
upotrijebili konopac koji je sputavao Smeđeg Ugljena da vežu zapešća Vansenu i
Antimonu. Tada im je njihov bivši zarobljenik rekao nešto, kratko i oštro.
Vansenu nije trebao prijevod, ali Antimon ga je svejedno dao, glasom umorne
rezigniranosti.
“Kaže: ‘Marš.’“
Još su se neko vrijeme postojano penjali. Kako su išli, škiljeći drowi i druga,
čudnija stvorenja pojavljivala su se iz tame sa svih strana, sve dok ih nije pratila
poprilična gomila. Vansen se počinjao osjećati kao vođa vjerske procesije, ali se
prisjetio kako su u nekim procesijama životinje namijenjene za žrtvu nosili u
prvim kolima.
Napokon su stigli u golemu, visoku dvoranu nalik na unutrašnjost kupolom
zasvođenog hrama. Uska staza vijugala je uvis uza zid pećine, a na mjestima su je
proširivali drveni nogostupi usađeni u samu stijenu. Tamo je čekala četa vojnika
normalne visine, strogih stranih lica i sjajnih očiju, u tamnom oklopu, a Vansen je
isprva pomislio da su stigli na cilj, ali umjesto toga, stražari se razmaknuše kako
bi otkrili masivnu oklopljenu figuru koja je sjedila na stijeni. Na trenutak Vansen
pomisli da je to polubog Jikuyin i spopadne ga užas, ali dok su ga drowi tjerali
naprijed, opazio je da je taj novi lik, premda golem, bio manji od čudovišta koje
ih je zatočilo u rudnicima Veleponora, i manje nalik na čovjeka. Kožu mu
prekrivahu grube ljuske kao u guštera, a lice izbočena čela imalo je približnu
sličnost s ljudskim crtama, kao da se neki božanski stvoritelj žurio tijekom
njegova stvaranja.
 I u sjedećem položaju, stvor ih je gledao s visine. Dok se Vansen primicao,
blistave, iznenađujuće sitne oči netremice su ga gledale.
“Antimone,” tiho će Vansen, “zamolite Smeđi Ugljen da kaže ovome
stvorenju kako dolazimo u miru razgovarati s Tamnom Gospom...” “Ne treba vam
majstor Kronyuul”, reče orijaš glasom nalik na struganje kamena o kamen. “Kao
što vidite, govorim vaš jezik. Gospa Yasammez voli da njezini generali dobro
upoznaju svoje neprijatelje.” Njegov hihot zvučao je kao lupanje čekića po
škriljevcu. Ustao je, nadvisivši čak i svoje najviše stražare. “Ja sam Maljostop
od Prvog ponora, vojskovođa ettina. Vi ste atentatori.”
“Ne!” Vansen ustukne. “Došli smo pregovarati...”
“Zašto bi ona pregovarala s vama? Pomest ćemo vas sve za nekoliko dana, i
iznad i ispod zemlje, dobro to znate. Došli ste iz očaja, u nadi da ćete ubiti našu
generalicu. Bez brige! Dobit ćete svoju priliku... ali tek kad ubijete mene.”
“Molim?” Vansen opet ustukne. “Zar ne shvaćate? Došli smo pregovarati!”
“Evo, uzmite svoje oružje”, reče Maljostop. “Vratite mu sjekiru. Ja ću biti
goloruk.” Jedan od drowa dotetura naprijed s funderlinškom malj- sjekirom.
Vansen je prihvati, dijelom iz sažaljenja prema stvoru koji je morao prenijeti
težak predmet s prilične udaljenosti, ali nije ju podigao.
“Neću se boriti s vama”, rekao je orijašu.
“Dajte, čak ni vi Sunčani niste tolike kukavice, zar ne?” zatutnji Maljostop,
nagnuvši se naprijed sve dok njegovo golemo, ispucalo lice nije bilo više od
Vansenova. “Čak ću vam dopustiti da udarite prvi. Još se bojite? Vaši preci nisu
toliko oklijevali kod Qul-Giraha, gdje su mi ubili djeda vjedrima gorućeg
katrana. Zar u žilama njihovih potomaka teče samo voda?”
Od djetinjstva, a čak i poslije, kad je postao vojnik, Vansenova mirna ćud i
spor fitilj često su pogrešno tumačeni kao kukavičluk. Samo je njegov kapetan
Donal Murroy prepoznao vatru koja je tinjala u njemu i da je Ferras Vansen
čovjek koji će otrpjeti gotovo svaku vrstu provokacije kako bi izbjegao
besmislen sukob, ali će se boriti poput životinje stjerane u škripac kad nije bilo
drugog izbora. Ipak, Vansen je osjetio kako ga prožima žar stida na
Maljostopovo bockanje i grubi smijeh onih Qara koji su razumjeli što je orijaš
rekao.
“Odvedite me Tamnoj Gospi”, ponovi Vansen.
“Morate prvo proći pokraj mene”, reče Maljostop. “Je li to zato što ste
ostavili oklop?” Ettin zguli svoj golemi prsni štitnik i pusti ga da padne na pod
pećine uz zvuk sličan hramskom gongu. “Hajde, Sunčani, dođite i umrite - ili ste
potpuno bez časti?”
“Kapetane...!” Bio je to Antimonov glas, uplašen do točke pucanja. Sve u
Ferrasu Vansenu napinjalo se da uzme sjekiru, da izbriše podsmijeh s tog
golemog, posprdnog lica slapom crvene krvi - ili u kojoj god je već boji orijaš
krvario. Podigao je oružje, odvagnuo ga u rukama. Maljostop raširi svoje
masivne ruke da pokaže kako neće blokirati udarac.
Vansen spusti sjekiru na tlo pećine. “Neću se tući. Ako me nećete odvesti k
svojoj gospodarici, onda me možete i ubiti. Tražim samo da dopustite povratak
funderlinškom redovniku. Vaš Smeđi Ugljen reći će vam da je došao u dobroj
namjeri i samo kako bi prevodio.”
“Ne pogađam se sa Sunčanima...” zareža Maljostop podižući panju sličnu
šaku iznad Vansenove glave.
“Nemoj ga ubiti, Duboki Rovaču”, reče novi glas, leden poput eimenskog
vjetra. “Ne još.”
“Starješine, spasite nas”, promrmlja Antimon.
“Gospo Yasammez...!” Maljostop je zvučao iznenađeno.
Vansen se okrene i ugleda malu povorku kako silazi sa spiralne staze na pod
pećine. Predvodio ju je netko koga nikad prije nije vidio, ali ga je svejedno
odmah prepoznao. Bila je viša od Vansena i odjevena u crni oklop od pločica.
Dugačak bijeli mač, isukan i zadjenut o njezin pojas kao da je običan pričuvni
bodež, izgledao je kao da sjaji vlastitim istančanim svjetlom. Ali ono što ga je
prikovalo bilo je ženino lice, kameno poput obredne maske, tvrdo poput kipa
isklesanog na grobnici. Isprva Vansen nije opazio ništa živo na tome licu osim
očiju, blistavih poput perjanica vatre. Tada se plameni pogled suzio, a tanke se
usne izvile u neveseo osmijeh, te je uvidio da je to uistinu bilo živo lice, ali bez
ljubaznosti ili samilosti.
'“Danas imamo toliko posjetilaca”, rekla je. “I svi su neželjeni.” Primakla se
bliže. Čak i kad je sklopio oči, Vansen je mogao osjetiti njezinu blizinu poput
približavanja zimske oluje. Pokraj njega je Antimon ispustio zvuk koji je mogao
biti cvilež. “Predmnijevam kako me želiš uvjeriti da se trebamo ujediniti protiv
zajedničkog neprijatelja.”
Vansen trepne. Je li govorila o Hendonu Tollyju? “Ja... Ja ne...” Bilo ju je
teško gledati, ali još teže odvratiti pogled. Osjećao se poput noćnog leptira dok
kruži oko plamena svijeće, beznadno privučen, ali svjestan da bi ga i najmanji
dodir pretvorio u pepeo. “Ne znam na što mislite, gospo.”
“Onda se svijet okreće čudnije nego što sam čak i ja mislila”, rekla je. “Ovo
malo poslanstvo došlo me obavijestiti da će ljudski stvor znan kao autarh Xisa
uskoro uploviti u zaljev s flotom brodova i ljudi.”
Vansen je buljio, vidjevši prvi put da nisu samo naoružani stražari pratili
gospu Yasammez: izgledajući malodušno i prestrašeno pokraj nje su stajala tri
bezdlaka, dugoruka stvorenja.
“Skimmeri...!” Vansen se silno iznenadio. “Iz Južne Međe ste?” upitao je, ali
bezdlaki ljudi samo su odvratili poglede kao da je rekao nešto sramotno. Vansen
se okrene prema Tamnoj Gospi. “Autarh Xisa najmoćniji je čovjek na dva
kontinenta. Zašto bi dolazio ovamo?” Vansen se ogleda oko sebe. Čak i u ovom
trenutku krajnje opasnosti, nije mogao da se ne zadivi kako je svijet koji je
poznavao bio tako temeljito porušen i presložen u ovo - vilinske ratnike, divove,
Funderlinge... a sad, očito, čudovište iz Xanda se pridruživalo ovom ludom
Zosimovom festivalu. “Ima najveću vojsku na svijetu”, rekao je glasno,
obraćajući se i Yasammezinim pristašama i samoj Tamnoj Gospi. “Čak ga ni
strašna gospa Dikobraz ne može poraziti. Ne bez pomoći...”
“Budalo.” Njezin glas je odjeknuo poput goničeva biča. “Misliš da ću samo
zato što će se moj narod uskoro naći između dvije ljudske vojske moliti za mir?”
Sijevnula je pogledom po dvorani kao da izaziva svoje podanike da joj
protuslove. Očito, prema njihovim bezizražajnim licima i oborenim očima, nitko
od njih to nije ni pomišljao. “Radije bih umrla u blatu ove obale, nego se izmirila
s izdajničkim smrtnicima...!” Okrenula se prema divovskome ettinu. “Ovaj
razgovor je besmislen, Maljostope. Nastavi sa svojom zabavom. Ubij ih brzo ili
polako, kako hoćeš.”
Antimon vrisne od straha, ali Vansen korakne prema njoj, povikavši:
“Čekajte!” U tren oka tuce qarskih lukova napelo se i uperilo u nj. Zastao je
shvativši da bi lako mogao poginuti prije nego što izrekne što mora. “Ranije ste
spominjali pakt, gospo Yasammez. Znam za još jedan - Pakt stakla!”
Pogledala gaje, nedokučiva izraza. “Što me briga? Završio je - taktički potez
Sina Prvog Kamena je propao. Sada ništa nije preostalo - čak ni taj južnjački
čarobnjak koji ovamo dolazi sa svim svojim ratnicima - što bi me moglo
spriječiti da spalim ovu kuću izdaje do temelja.”
“Ali Pakt stakla nije završio!”
Možda je to bila varka sjena i treperavih baklji, ali na trenutak Ferrasu
Vansenu se pričini da je Tamna Gospa porasla, da se njezin obris povećao i
postao bodljikast poput crnog čkalja. “Kako se usuđuješ ovako mi se obraćati!”
viknula je, a on je mogao osjetiti kako bijesne riječi odjekuju u njegovoj glavi.
Pao je na koljena, stišćući lubanju, gotovo plačući od boli. “Moj otac je mrtav!
Kupilas Rukotvorac je mrtav! Unatoč zatočeništvu, samoći i boli koju ne možeš
ni zamisliti, nebrojenim je stoljećima čuvao ovaj svijet... ali sada je mrtav.
Misliš da ću trošiti riječi na stvorenja poput tebe - ubojice moje obitelji? Neka
dođe taj smrtni autarh! Neće zateći ništa osim ruševina. U ime i u sjećanje na
mojeg oca i u sjećanje na sve živote koje ste nam vi smrtnici oteli, ništa živo
neće ovdje preživjeti, a bogovi će nastaviti dovijeka spavati u progonstvu!”
Ali dok je opet okretala leđa, Vansen se podigne na koljena i pruži ruke
prema njoj. U glavi mu je tutnjalo, a krv mu je kapala iz nosa u usta, te je osjetio
okus soli.
“Ubijte me ako želite, gospo Yasammez,” zazvao je, “ali najprije me
saslušajte! Poznavao sam Gyira Olujnog Fenjera. Zajedno smo putovali s one
strane Sjenovite brane. Bio je... bio mi je prijatelj.”
Okrenula se i načinila dva duga koraka prema njemu, s rukom na balčaku
bijelog mača. “Gyir je mrtav.” Riječi su pale hladne poput zrna tuče. “I nije bio
prijatelj nijednome smrtniku. To nije moguće.”
“Žao mi je što čujem za njegovu smrt, više nego što mislite. Bio sam s njim
tamo u Veleponoru u njegovu posljednjem času, a ako nismo bili prijatelji,
svakako smo bili saveznici.”
Reptilski pogled uperio se u njega. “Sumnjam. Ali kakve to sad ima veze,
čovječuljče? Iznevjerio me. Gyir je mrtav, a za koji trenutak i ti ćeš biti.”
“Možda se varate, gospo. Mislim da postoji šansa da će, unatoč smrti, Gyir
ipak uspjeti, a ako se to dogodi, bit će to zbog dara koji je poslao kralju Qara -
dara zvanog Barrick Eddon, princ Južne Međe.”
Njezina ruka još se čvršće stisnula oko balčaka mača. Stajala je dovoljno
blizu, shvatio je Vansen, da mu odrubi glavu jednim zamahom. Pognuo je glavu,
izmiren s onim što će se sljedeće dogoditi. “Gyir vas nije iznevjerio, gospo, a
ako je umro, bilo je to na vašu zapovijed. Pakt bi još mogao uspjeti.”
Čekao je udarac, ali nije stigao.
“Reći ćeš mi sve što znaš o Gyiru Olujnom Fenjeru”, izustila je naposljetku.
“Živjet ćeš barem toliko dugo.”
 37.
Pod bjelokosnim mjesecom
“Qarska Knjiga kajanja nije njihov jedini zapis. Veli se da
također imaju zbirku proročanstava zvanu Kostopad, koja se
bilježila od ranih dana. Za oboje se tvrdi da su dio neke veće
knjige, priče ili pjesme zvane “Vatra u Ništavilu”, ali nijedan
učenjak, čak ni Ximander, ne zna pouzdano što je u pitanju.”
(iz “Traktata o Vilinskome narodu Eiona iXanda”)
Briony nije mogla ne ostati zadivljena veličinom syanskog tabora. Očekivala
je skupinu ljudi koji su je čekali na konjima, možda kojih pedeset vojnika
utaborenih pokraj Kraljevske ceste. Umjesto toga, nakon što su stigli na cestu i
jahali možda sat vremena kroz kišu na jug, Briony i njezini zarobitelji stigli su do
blatnjave livade pune šatora — na stotine njih, bila je uvjerena, čitavo vojno
taborište krcato pješaštvom, vitezovima na konjima i njihovim pratiocima. Bila
je gotovo polaskana. Svi su je ovi ljudi došli uhititi? Sigurno je uvrijedila kralja
dublje nego što je pretpostavljala.
Dok su se osvrtali da je pogledaju, sa znatiželjom jasno ispisanom i na
najstrožim licima, stisnuo joj se želudac. Hoće li je pogubiti? Sigurno neće - ne
samo zato što je pobjegla! Ali nije mogla izbaciti iz glave hladan pogled gospe
Ananke. Briony je rano naučila da vas ljudi, kada ste kraljeva kći, mogu mrziti,
a da vas uopće ne poznaju. “Upamti, nisi posve stvarna u njihovim očima”,
često je znao govoriti njezin otac. “Zrcalo si u kojem narod, posebno tvoji
podanici, vide ono što žele vidjeti. Ako su sretni, vidjet će te u tom svjetlu. Ako
su nezadovoljni, vidjet će te kao svojega ugnjetavača. Ako je u njih unišao
zloduh, vidjet će te kao nešto što se mora uništiti.”
Ako su bogovi doticali ljude samo u snovima, kao što je Lisiya rekla, jesu li
ondje mogli sijati laži jednako kao istinu? Je li neki opaki bog okrenuo Ananku i
kralja Syana protiv nje?
Poslušaj me samo! prekorila se. Nije li dovoljno loše što sam polaskana
brojem vojnika poslanim da me okuju i odvuku natrag u Tessis? Sada si
umišljam da su i bogovi protiv mene. Glupa, ohola ženo!
No, što god da se dogodi, nikome neće pružiti zadovoljstvo da vidi jednu
Eddonku kako plače i preklinje za milost. Čak i na putu do krvnikova panja.
Kad su stigli do velikog paviljona blizu središta tabora, kapetan je sjahao i
pomogao joj sići sa sedla sa šutljivom i hladnom djelotvornošću. Sada, kad je
mogla jasnije vidjeti grb na njegovoj surki, primijetila je da je bijeli pas bio
gotovo kostur, a rebra su mu se tako jasno isticala da su nalikovala na ženski
češalj. To joj je potjeralo ježurke po koži.
Kapetan ju je proveo pokraj stražara pred paviljonom. Unutra joj je stisnuo
ruku, dovoljno snažno da se lecnula, kako bije zaustavio. U sredini prostorije još
nekoliko vojnika, svi u oklopu, naginjalo se nad krevetom prekrivenim
zemljovidima. Činilo se da nitko nije primijetio goste.
“Oprostite, Visosti...?” napokon će kapetan, očito ne želeći čekati da podijeli
svoje dobre vijesti i primi njegovu hvalu. “Pronašao sam je - sjevernjačku
princezu - i zarobio.”
Najviši od oklopljenih muškaraca se okrene, a oči mu se rašire. Bio je to
Eneas, sin kralja Syana. “Briony... princezo!” Trenutak kasnije oborio se na
kapetana. “Što ste napravili? Što ste rekli, Linas -zarobili ste je?”
“Kao što ste zapovjedili, Visosti, pronašao sam je i uhitio.” Ali kapetanov
glas, tako čvrst i ponosan samo trenutak ranije, sada je zvučao manje uvjerljivo.
“Vidite, doveo sam je... doveo sam je vama...”
Eneas se namršti i krene prema njima. “Budalo. Kada sam to rekao ‘zarobite
je’? Rekao sam pronađite je.” Pružio je ruke prema Briony, a onda se na njezino
zaprepaštenje spustio na koljeno pred njom. “Molim vas za oprost, princezo.
Zbunio sam vlastite vojnike i to nije ničija pogreška nego moja.” Okrenuo se
prema čovjeku koji ju je doveo. “Budite sretni što je niste stavili u okove,
kapetane Linas, inače bih vas dao bičevati. Ona je plemkinja, a već smo se
grozno ponijeli prema njoj.” “Ja... ispričavam se, princezo”, promuca kapetan.
“Nisam znao... Nanio sam vam nepravdu...”
Čovjek joj se nije sviđao, ali nije željela da ga izbičuju. Barem ne
pretjerano. “Naravno, oprošteno vam je.”
“Sad idite i obavijestite ostale da otkažu potragu.” Gledao je za ukorenim
kapetanom dok je ovaj žurno ostavljao šator, a onda se okrenuo ostalim
oklopnicima, koji su sve promatrali sa zabavljenim zanimanjem. “Lorde Helkise,
vi i ostali možete otići. Želim razgovarati s princezom nasamo.” Razmislio je o
tome. “Ne, ostanite. Ne želim još više okaljati dobar glas ove sirote žene -
dovoljno je propatila zbog moje obitelji, i posve nezasluženo.”
Naočiti mladi plemić se nakloni. “Kako želite, Visosti.” Povukao se do
stolca u kutu paviljona. Briony se osjećala kao da lebdi u snu. U jednom trenutku
pitala se hoće li je smaknuti, a u idućem princ je klečao pred njom i ljubio joj
ruku.
“Molim vas,” reče Eneas, “ne očekujem da oprostite mojoj obitelji, niti se
ičem takvom nadam - ne zaslužuju to, u svakom slučaju - ali mogu se opet
ispričati. Poslali su me odmah nakon što smo se vratili iz Podmošća. U času kad
sam saznao što se dogodilo i vratio se u Tessis, već ste bili otišli.” Zaškiljio je
prema njoj. “Čudno, ali mogao bih se zakleti da nosite moj stari putni plašt. Ipak,
nije važno.”
Princ nastavi objašnjavati kako je doznao istinu samo zahvaljujući tome što
je Erasmias Jino poslao glasnika koji ga je dostigao dok je vodio svoje trupe na
jug, južnom Kraljevskom cestom prema granici. Briony se zatekla kako
priželjkuje da može zahvaliti Jinu, čiju je blagonaklonost očito podcijenila.
“Kad sam pročitao pismo, iako je to bilo usred noći, pozvao sam svoje
Hramske Pse da smotaju šatore, i odmah smo se vratili u Tessis”, reče Eneas.
“Hramske Pse?”
“Vidite ih svud oko sebe. Oni su moje osobno konjaništvo”, rekao je s
popriličnom dozom ponosa. “Osobno sam odabrao svakog od njih. Sjećate se
kako sam vas ispitivao o Shasu i njegovim učenjima? Hramski Psi formirani su
po uzoru na tuanske konjanike. Nemojte da vas Linas i njegova glupa pogreška
zavaraju - oni su najbolje što Syan ima, obučeni da se kreću brzo i učinkovito, i
na cesti i u bitki. Žao mi je što je vaš prvi susret bio tako ružan.”
Briony odmahne glavom. “Nije sve bilo tako loše. Spasili su nas od
razbojnika.” Sjetila se beskrvnog lica i poluotvorenih, slijepih očiju Dowana
Bircha. “Većinu nas...” Njezina radost što je pošteđena pretvorila se u nešto
hladno i teško. “Možemo li poslati po moje suputnike, glumce? Ne znaju što mi
se dogodilo. Vjerojatno misle da će mi odrubiti glavu i odvući me natrag u
Tessis.” Zbunjeno je zastala. “Idem li u Tessis? Što će mi se dogoditi sada kad
sam vaša zarobljenica, prinče Eneas?”
Djelovao je osupnuto. “Niste moja zarobljenica, gospo. Nikada. Da niste ni
pomislili nešto tako strašno. Naravno, slobodni ste ići kamo god želite... iako,
da, nadao sam se da ćete mi ipak dopustiti da vas otpratim natrag u Tessis. Moj
otac i gospa Ananka duguju vam ispriku, a ja ću se pobrinuti da dobijete tretman
kakav zaslužujete. To je najmanje što mogu učiniti.”
“Ali vaš će otac oženiti Ananku, što će nju učiniti kraljicom, a mene samo
princezom u gostima - koja joj nije draga. A nezgode se ljudima mogu dogoditi
čak i pod stražom.” Briony nije spomenula svoju sirotu, otrovanu sluškinjicu
Taliju, ali je imala na umu djevojčin usud. Međutim, bilo je privlačno prepustiti
se u ruke nekoga dobrog, snažnog i sposobnog poput Eneasa - bila je tako dugo
sama. Izgubila je oca, izgubila je obojicu braće, a bilo bi pravo olakšanje malko
otpočinuti... “Ne”, rekla je naposljetku. “Hvala, vaša kraljevska Visosti, ali ne
mogu se vratiti u Tessis.”
“Koje god utočište izaberete, princezo, nadam se da ćete mi dopustiti da vas
onamo otpratim. To je najmanje što vam dugujem za ružan način na koji su s
vama postupali na dvoru mojeg oca.”
“Molim vas, pošaljite po glumce - vaš kapetan zna gdje su. Onda mi
ispričajte sve što ste čuli i vidjeli otkad smo zadnji put razgovarali”, reče
Briony. “Ali mislim da ću, bez obzira na to što ću čuti, svejedno željeti jedno te
isto - vratiti se u Južnu Među. Moj narod me silno treba.”
“Ako je to vaš izbor,” svečano će Eneas, “onda ću vas odvesti onamo, makar
mi na putu stajale legije samog crnog Zmeosa.”
“Molim vas, ne spominjite bogove, pogotovo ne one gnjevne”, reče Briony,
iznenada uznemirena. “Već su ionako previše s nama.”

Kad se dogodilo, dogodilo se brzo.

Prošlo je mnogo dana otkako je ribarska brodica na kojoj je Qinnitan bila
zatočena slijedila obalu Syana u donji Brenland i u tjesnace koji su dijelili
Brenland od Connorda i brojnih manjih, stjenovitih otočja oko njega. Kao mlada
žena koja je većinu života provela u Roju ili u Kraljevskoj osami, Qinnitan nije
znala ni za što od toga, ali je otkrila da je u jutarnjim satima, nakon što bi
progutao svoj napitak ili što god to bilo, Daikonas Vo sada kadikad bio
raspoložen odgovarati na pitanja. Očito, nešto od njegove željezne kontrole
počelo je labaviti, ali Qinnitan mu se nastojala obraćati tek rijetko, iz straha da
bi to neočekivano vrelo znanja iznenada presušilo.
Qinnitan je već nekoliko dana znala da je Vo uzimao svoj tonik svaku večer
kao i jutrom: postao je sve nemirniji kako bi popodne odmicalo, sve dok se ne bi
smirio napitkom nedugo nakon mraka. Nije točno razumjela što to znači, ali je
bila zahvalna što mu je pažnja popuštala jer joj je to davalo vremena za
razmišljanje.
Već neko vrijeme jedino što je mogla vidjeti na obali pokraj koje su klizili,
bilo je kameno predbrežje, surove litice o koje su udarali valovi, poput prosjaka
koji lupaju na zakračunata vrata. Ali danas, dok je Vo šetao palubom, stari Vilas
upravljao kormilom, a njegovi sinovi sjedili mu uz noge poput kamenova,
ribarska brodica kliznula je pokraj posljednjih bregovitih bedema. Vrletno
pročelje odjednom se povuklo, razotkrivši golemo, ravno prostranstvo mokrog
pijeska, istočkano tu i tamo masivnim okruglim stijenama poput odbačenih
igračaka divovske djece. Iza te mokre plimne ravni, kopno se uzdizalo u travnate
brežuljke posute šumarcima drveća s bijelom korom; iza brežuljaka ležala je
šuma prostrta poput tamnozelenog gunja preko koljena dalekih bregova.
Noćas, odlučila je: ako će se ikad dogoditi, to mora biti noćas. Ubrzo se
obala može opet pretvoriti u kamene klisure kao što je bilo danima, stijene o koje
bi se čak i dobar plivač razbio i utopio. Moralo je biti noćas.
*
Nije joj bilo teško ostati budnom, ali je bilo veoma teško ostati mirnom.
Primorala se da drži oči sklopljene koliko god je mogla, boreći se s porivom da
provjeri kako je mjesec koji je promatrala prije samo nekoliko trenutaka i dalje
onako sjajan.
Vo je mrmljao sebi u bradu, dobar znak. Kad se posljednji put usudila
pogledati ga, češao je ruke i vrat noktima dok je koračao i trljao trbuh kao da ga
boli.
.. Budi se”, rekao je, a onda odapeo niz psovki na grlenom xisijskom, od
kojih bi Qinnitan od prije godinu dana porumenjela i osjetila vrtoglavicu.
“Prevaren!” zarežao je. “Uopće ne spavaju. Oboje! Znali su! Učinili su mi to!”
Napokon je prestao hodati, a Qinnitan je ležala što je mirnije mogla,
nastojeći ne disati. Riskirala je tek malčice otvoriti oko. Vo joj bijaše okrenut
leđima, te je lizao iglu koju je rabio za uzimanje napitka. Na njezino iznenađenje,
umočio ju je opet u bocu, a onda prinio iglu ustima.
Lizao je iglu tri puta na dan! Je li to bilo dobro ili loše za nju? Razmislila je
na trenutak i zaključila da je moglo značiti samo dobro. Sad joj je bilo još teže
čekati, ali bogovi su joj se smilovali: nakon vrlo kratkog vremena, Vo je klonuo i
sjeo na palubu.
Kroz poluzatvorene oči promatrala je sve dok se mjesec nije sakrio iza
glavnog jedra. Nakon toga, duboko udahnuvši zrak i polako ga ispustivši,
Qinnitan se prevrne i otpuže prema sjenovitoj prilici oslonjenoj uz jarbol.
“Akare”, šapnula je koristeći xisijsku riječ za “gospodara”. “Akare Vo,
čujete li me?” Pružila je ruku i oprezno ga prodrmala. Glava mu se zaklatila.
Usta su mu se malko otvorila kao da će nešto reći, zbog čega je prestrašeno
ustuknula, ali oči su mu ostale sklopljene i nije se začuo nikakav zvuk.
Još ga je jednom blago prodrmala, a dok je to činila, zavukla je ruku u njegov
plašt. Tražila je sve dok nije pronašla njegovu novčarku te ju izvukla van. Bila je
teža nego što je očekivala, načinjena od dobro nauljene kože. Gurnula je
komadiće tvrdog kruha koje je sačuvala u nju, a onda se na trenutak sledila od
straha kad se njezin zarobitelj promeškoljio i zamumljao. Kad se opet umirio,
brzo je privezala novčarku za komad konopca koji je nosila kao pojas preko
svoje otrcane, olinjale haljine sluškinje iz Hierosola. Srce joj je udaralo veoma
brzo. Je li se uistinu usuđivala to izvesti?
Naravno da jest. Ništa drugo nije mogla. Sada, kad je Golub otišao, više
nikome nije dugovala svoj život. Pogine li pri pokušaju bijega - no, to će ipak
biti bolje od onoga što ju je čekalo kad ju vrate autarhu, u to Qinnitan nije
sumnjala.
Opet je posegnula u Voov plašt i pronašla bočicu, stisnuvši je pažljivo
između kažiprsta i palca kako bi je izvukla. Na trenutak je oklijevala. Popije li je
sama, svi njezini problemi će nestati - barem svi problemi koji muče žive. Tama
u malenoj staklenoj posudi dozivala ju je, san iz kojega se više nikad neće
probuditi — tako primamljiv...! Ali uspomena na mladića zvanog Barrick,
njezina prijatelja iz snova, trgnula ju je. Je li joj uistinu okrenuo leđa? Ili mu se
nešto dogodilo — je li trebao njezinu pomoć? Skonča li svoj život, nikad neće
saznati.
Odlučna, Qinnitan izvadi stakleni čep, uputi molitvu zlatnim Nushashevim
pčelama koje je tako dugo njegovala, a onda iskrene bočicu u Voova usta.
Gotovo ju je usporila gustoća tonika, koji se nije izlijevao poput vode, već je
klizio poput sirupa od šipka: jedva je počeo kapati kad se ovaj stao otimati. Ipak,
uspjela je izliti barem žličicu u njegovo grlo prije nego se probudio i otrgnuo od
nje, kašljući i pljujući. Izbacio joj je bočicu iz ruke, a ona je odletjela niz palubu,
ali Qinnitan nije marila. Sigurno mu je dala deset puta veću dozu od uobičajene -
to će dostajati da ga usmrti.
Nije čekala da otkrije, naravno. Vilas i njegovi glupi, okrutni sinovi bili su
na brodu, stariji od dvojice mladića upravljao je kormilom dok su druga dvojica
spavali. Za koji trenutak čak će i taj tikvan primijetiti borbu. Pohitala je prema
niskoj ogradi i prebacila se preko nje prema kopnenoj strani. Kad je prvi šok
hladne vode minuo, izronila je na površinu i nastavila plivati što je bolje mogla
prema tamnoj, dalekoj obali. Kad je malko odmakla, obazrela se za brodom.
Opazila je kako se nešto tamno prebacilo preko ograde i načinilo blijedi mlaz
pjene na mjesečinom obasjanoj vodi. Srce joj je poskočilo u grudima. Je li Vo
išao za njom? Je li moguće da ga cijeli gutljaj otrova nije ubio?
Možda je zateturao i pao preko ograde, rekla je sebi dok je opet brzo
zaplivala prema obali. Možda se već utopio.
Samo na odbačaj kamenom od ribarske brodice Qinnitan je već bila promrzla
i iscrpljena — kadikad se čak činilo da ju voda gura dalje od obale, kao da se
Efiyal, zlobni stari bog oceana, silno trudi daju porazi.
Neću... pomislila je, iako nije bila posve sigurna čemu se odupire i bilo joj
je teško razmišljati. Smrt? Bogovi? Daikonas Vo? Neću...!
Nastavila se boriti, koprcajući se i ritajući tako da je znala kako su je sigurno
mogli vidjeti s broda, ali brod nije krenuo za njom. Je li to značilo da je Vo
mrtav? Ili su bili sigurni da joj nema spasa?
 Nije bilo važno. Nije mogla ništa drugo nego nastaviti ono što je radila.
Voda joj je pekla oči i prijetila joj napuniti usta. Mjesec je visio nad njom
poput divovskog oka, mreškajući se kad god bi joj glava potonula ispod vode, a
onda opet izronila. Noge joj bijahu poput kamena, povlačeći je na dno bez obzira
na to koliko je njima udarala, otimajući se stisku oceana. A sada se umor koji ju
je prožimao, a koji je do maloprije gorio u njezinim žilama i plućima poput
vatre, počeo pretvarati u nešto drugo ubojitu studen koja se širila palac po palac
sve dok napokon nije mogla osjećati udove, nije znala što je gore, a što dolje, je
li živa ili se utapa, je li to nad njom visio mjesec ili njegov odraz u zrcalnim
dubinama...
Qinnitanine noge dotakoše pijesak i glatki kamen, a onda ih opet izgube.
Nekoliko trzavih zamaha i obala se opet nalazila pod njom, ovaj put za stalno.
Noge su joj dotakle dno, a voda dopirala samo do vrata... zatim do grudi... a
onda do struka.
Kad više nije osjećala vodu, Qinnitan se sruči na vlažno kamenje plaže i
pođe za mjesecom u tamu.
*
Qinnitan se probudila drhteći pod bjelokosnim mjesecom. Nije vidjela ni
traga od Voa ili njegova broda, ali se osjećala strahovito izlozenom na plaži, a
vjetar je bio hladan i jak. Iscijedila je vodu, koliko god je mogla iz promočene
haljine, a onda polako udarila prema brdima, bosih nogu, tako promrzlih da je
jedva osjećala oštro kamenje po kojemu je gazila.
Na pola puta uzbrdo zatekla se u moru visoke trave koja se njihala sad ovamo
sad onamo na vjetru, šapućući poput usplahirene djece. Qinnitan je bila
preumorna da dalje hoda. Spustila se na koljena i malko otpuzala, misleći u
svojem iscrpljenom, snenom stanju da kopa tunel na sigurno, da će stići na mjesto
gdje je nitko neće moći vidjeti. Napokon je klonula u dubok, travnat mrmor sve
dok više nije osjećala šibanje vjetra, a tada joj je svijet opet pobjegao.

Volio bih da niste odrezali kosu, princezo”, reče Eneas dok joj je pomagao
navući verižnjaču preko glave. “Iako taj muškarački izgled zapravo više
odgovara vašoj trenutnoj odori.”
“Ljudi rade čudne stvari kad pokušavaju spasiti živu glavu.”
Princ porumeni. “Naravno, moja gospo, nisam mislio...”
Briony promijeni temu. “Veoma je laka — mnogo lakša nego što sam
očekivala.”
Istinu govoreći, oklop nije bio neudobniji od njezinih svečanih oprava kakve
je nosila na dvoru, a kamoli od steznika, uštirkanog ovratnika i slojeva i slojeva
podsuknji koje je bila prisiljena nositi ispod haljina. Verižnjača je komotno
visjela preko podstavljene potkošulje i dopirala joj gotovo do koljena, ali bila je
prorezana s obje strane kako bi olakšala jahanje.
“Da.” Princ je bio zadovoljan što je primijetila. Bilo je to jedno od njegovih
simpatičnijih svojstava, Briony nije mogla ne osjetiti, što bi se uvijek obradovao
kad god bi pokazala zanimanje za oružje i oklope — ili barem više zanimanja od
drugih žena. “Kao što sam vam rekao, načinjen je po uzoru na Tuance i
Mihannce, najbrže pustinjske jahače kakvima je zapovijedao vaš učitelj Shaso.
Spori vitezovi više ne mogu zgaziti neprijatelja kad im se prohtije. Ono što je
dugi luk učinilo teškim u vrijeme naših djedova, uskoro će puške posve
onemogućiti. Čak i najčvršći oklop može zaustaviti puščano zrno iz daljine, ali
onaj koji ga nosi, nezgrapan je na konju i bespomoćan ako padne...” Opet je
porumenio. “Kako sam samo razvezao. Dopustite da vam pomognem sa surkom.”
Eneas i njegov paž navukoše joj odoru kad je ispružila ruke, a tada se Eneas
povuče, možda iz osjećaja pristojnosti, dok ju je mladi paž vezivao sa strane.
“Eto”, reče princ. “Sada ste pravi Hramski Pas!”
Briony se nasmije. “I počašćena što sam jedna od njih, makar samo izgledom.
Ali je li uistinu neophodno ovako brzo?”
“Južna Međa je daleko, princezo, a sjever je nesiguran i opasan. Bezakonje
je slijedilo za stopama vilenjačke vojske. Razbojnici koje su ubili kapetan Linas
i njegovi ljudi nipošto nisu jedini, a mnogo je drugih koji ne vole ni mojeg oca ni
Syan, čak i unutar naših granica.”
“Ali sigurno nitko ne bi napao ovako brojnu četu!”
“Ne sumnjam da ste u pravu. Ali to ne znači da nas neće gađati iz zaklona
strijelama ili puškama.” Pružio je kacigu s povlakom od veriga na vratu. “Pa ćete
nositi i ovo, moja gospo.”
“Smijem li makar pričekati da je nataknem dok izađemo iz šatora?” Napokon
se nasmiješio. Briony je morala priznati da je Eneasa bilo zaista lijepo gledati, s
njegovim širokim, otvorenim licem i snažnom vilicom. “Naravno, gospo. Ali
potom je nećete smjeti skinuti dok ne stignemo u Južnu Među. Ne, čak ni tada.”
*
Princ je zapovjedio svojim ljudima da se pripreme na putovanje na sjever
dok su on, Briony i njegova osobna straža odjahali tamo gdje su syanski vojnici i
dalje držali glumce u nelagodnom pritvoru.
“Opet smo spašeni od najneugodnije sudbine zahvaljujući vama, princezo”,
reče Finn Teodoros.
 “Sudbine koja vam ne bi prijetila da nije mene”, odvratila je. “Učinit ću sve
što mogu da vam se svima iskupim. Kako su ostali?”
“Kako se može pretpostaviti”, reče joj Finn. “Oplakuju smrt Dowana Bircha,
naravno. Svi smo ga voljeli, ali mislim da ga je Estir voljela više nego što je itko
od nas slutio.”
Briony uzdahne. “Jadni Dowan. Uvijek je bio tako dobar prema meni. Ako
ikad opet sjednem na prijestolje, dat ću izgraditi kazalište i nazvati ga njemu u
čast.”
“To bi bilo ljubazno, ali ne bih o tome još govorio, dok je rana svježa.” Finn
strese glavom. “Ne mogu vam opisati kako me zaboljelo srce kad su vas odveli,
Visosti - a evo vas opet! Nešto je epsko u vašim pustolovinama, ne mogu se
oduprijeti dojmu, i predosjećam da sam od vas čuo samo za pola njih.”
“Teodoros vas možda kuje u nebesa,” reče glas iza njezinih leđa, “ali ne
očekujte isto od mene.”
Briony se okrene i zatekne Estir Makewell kako zuri u nju, crvenih očiju i
raščupane kose.
“Estir, tako mi je žao...”
“Je li?” Žena kao da je potonula u sebe, ali napeta, poput životinje spremne
na skok. “Uistinu? Zašto odmah po povratku niste zatražili da se oprostite s
Dowanom?”
“Kanila sam...”
“Naravno.” Estir zgrabi Brionynu ruku dovoljno jako da je djelovalo poput
neke vrste napada. “Dođite, onda. Dođite ga vidjeti.”
“Estir...” reče Finn Teodoros prijetećim tonom.
“Ne, poći ću”, odvrati mu Briony. “Naravno da ću poći.”
Dopustila je da ju žena odvuče preko ceste i nekoliko koraka natrag prema
počecima šume u kojoj ih je bila dočekala zasjeda. Tijelo visokog muškarca
ležalo je na tlu, lica i grudi pokrivenih jednim od drečavih glumačkih plašteva
koje je nosio kao bog Volios.
“Evo”, reče Estir. “Ovo je od njega preostalo.” Podigla je pokrov, otkrivši
Dowanovo duguljasto lice, blijedo poput ribljeg trbuha. Sklopila mu je oči i
povezala čeljust komadom platna, ali unatoč onome što su ljudi uvijek govorili,
ljubazni div nije nimalo djelovao kao da spava. Djelovao je kao nešto što je
prestalo biti od koristi.
Kao siroti Kendrick, pomislila je. U jednom trenu krv mu je rumenila
obraze, u drugom bila je samo osušena mrlja na podu. Nismo ništa kad nas
život ostavi. Naša tijela su ništa.
“Vi plačete?” bijesno upita Estir. “Vi plačete za mojim Dowanom? Imate
drskosti, princeza ili ne. Imate ponos bogova ako možete plakati za njim iako ste
mu vi ovo skrivili.” Pokazala je na divovo grozno, prazno lice. “Pogledajte ga!
Pogledajte! Bio je sve što sam imala! Kanio me oženiti kad uštedimo malo
novca! A sada je... sada je samo...” Zaljuljala se, a onda klonula na koljena,
trzajući se i jecajući. “Kernios te s-sretno dočekao i primio, dragi D-D-
Dowane...”
Briony spusti ruku da joj dotakne rame; Estir je odgurne. “Nemojte! Drugi
vam se mogu ulagivati, ali ovo je vaša krivnja! Nikad niste marili za nas.”
“Estir,” reče Finn kad se približio k Briony, “ponašaš se budalasto. Princeza
nije imala ništa s tim...”
“Imala je sve s tim”, obrecne se Estir Makewell. “Ali nitko drugi neće ništa
reći jer je proklete kraljevske krvi! Što me briga? Moj ljubavnik je mrtav -
posljednja prilika koju sam imala! Posljednja...” Opet je pala naprijed, jecajući
dok je spuštala glavu na grudi trupla. “Dowane...!”
“Dođite, princezo”, reče Fin. “Nitko od nas ostalih vas ne okrivljuje.”
Ali Briony je primijetila kako ju nitko od ostalih nije došao ni pozdraviti - da
su je Nevin Hewney, Pedder Makewell i ostali promatrali izdaleka, kao da ju je
čarolija preobrazila u nešto novo i pomalo zastrašujuće.
“Pobrinut ću se da ga dostojno pokopaju u Layandrosu”, rekla je Finnu.
Briony se obazre tamo gdje je princ Eneas čekao sa svojim ljudima, namjerno se
držeći podalje kako bi joj omogućio ponovni sastanak s, kako je pretpostavljao -
i kako je i ona sama pretpostavljala - njezinim prijateljima. “To je najmanje što
mogu učiniti.”
“Ponovit ću, nemojte se okrivljavati, princezo. Ceste su opasne ovih dana, a
mi smo većinu svojeg života proveli na putu. Ovo se moglo dogoditi bilo da smo
putovali s vama ili ne.”
“Aliputovali ste sa mnom, Finne, a ja vam nisam dala drugog izbora. Da nije
mene, Dowan bi možda ostao - možda bi zakupio farmu s Estir.”
“I uhvatio kugu, ili bi ga vlastiti bik nabio na rog. Nisam siguran vjerujem li u
bogove, ali Sudbina je nešto drugo.” Finn strese glavom. “Naše smrti će nas
pronaći, princezo - moja, vaša, Estirina - skrivali se mi od njih ili ne. Dowana je
zatekla ovdje, to je sve.”
Dugo nije mogla prozboriti. Teret svega što je izgubila i svega što nije
uspjela učiniti pritiskivao ju je tako silovito da je jedva disala.
“H-hvala ti”, rekla je naposljetku. “Dobar si čovjek, Finne Teodorose. Žalim
što sam vas uplela u svoje nevolje.”
Sada je bio dramatičarev red da utihne, ali bila je to zamišljena šutnja, a ne
šutnja izazvana osjećajima. “Dođite malo sa mnom na stranu prije nego što odete,
princezo Briony”, rekao je naposljetku.
Povukli su se preko ceste sve dok nisu stajali na priličnoj udaljenosti od
Eneasa i vojnika, ali i dalje na vidiku, te dovoljno daleko od ožalošćene Estir
Makewell da je Briony opet mogla disati.
“Ako nešto želiš, slobodno pitaj”, reče Briony. “Dragi Finne, jedan si od
rijetkih ljudi na ovome svijetu koji mi je ukazao samo dobrotu.” Nije mogla
zaboraviti na svoju raniju bahatost s njim - trgnula se od pomisli na to kako mu je
zaprijetila svojim položajem. “Bit ćeš moj povjesničar, kao što sam rekla, ali
nadam se da ćeš mi ostati prijatelj.”
Prvi put otkad ga je upoznala činilo se da je ostao bez riječi, ali opet je
izgledalo kao da mu je nešto drugo, osim sirovih osjećaja, zavezalo jezik.
Naposljetku je odmahnuo glavom kao da odbacuje neku upornu smetnju. “Moram
razgovarati s vama, princezo.”
“Zbunjuješ me, meštre Teodoros. Zar ne razgovaramo?”
“Mislim otvoreno. Krajnje otvoreno.” Progutao je slinu. “Pretrpjeli ste
mnogo za svoj narod, a riskirali još više, Visosti. Saslušajte me sada. Oni koje
smatrate prijateljima i saveznicima - pa, neki od njih nisu vam prijatelji.
Nimalo.”
Dawet joj je rekao otprilike isto onog dana, tako davno, u Južnoj Međi.
Činilo se kao na drugom svijetu. “Kako to misliš? Ne rugam ti se, ali jedva se
mogu sjetiti nekoga tko nije iznevjerio povjerenje moje obitelji - Tollyji, Hesper
od Jelona, kralj Enander...”
“Ne, mislim na nekoga bližeg vama.” Njegov uobičajeni zabavljeni cinizam
posve je nestao. “Znate da sam dugo služio Avina Bronea, kao učenjak i kao
uhoda.”
“Da, a jednom ću te zamoliti da mi ispričaš sve što možeš o tim danima i tim
zadacima. Sam Brone je rekao da previše vjerujem ljudima, da moram pronaći
vlastite špijune i doušnike, ali priznajem da malo znam o toj igri...”
Teodoros podigne ruku, a onda se sjeti da se ne pristoji pokazivati
nestrpljenje pred jednom princezom. “Oprostite mi, Visosti, ali govorim baš o
Broneu.”
Trebao joj je trenutak da ga shvati. “Broneu? Tvrdiš da je Avin Brone
izdajnik?”
Njegovo okruglo lice ispunjavala je bol. “Teško mi je, moja gospo. Lord
Brone je prema meni uvijek bio pošten i iskren, Visosti, i nikad preda mnom nije
rekao ništa što bi dalo naslutiti da vam nije odan... ali jednom me ostavio samog
u svojoj privatnoj odaji, kad su neočekivano doveli jednog od njegovih uhoda s
Južne ceste, ranjenog strijelom...”
 “Rule. Zvao se Rule”, reče Briony. “Milosrdna Zorijo, sjećam se te noći.
Bila sam ondje u Broneovim odajama.”
“A ja sam se nalazio u obližnjoj sobi gdje grof obavlja svoje poslove.” Finn
se obazre kako bi se uvjerio da ih još uvijek nitko ne može čuti. “Ja sam...
znatiželjan čovjek, da kažem nešto što vas neće iznenaditi. Ali tako mi
Mnogolikog Zosima, nisam kriv - pisac sam! Nikad prije nisam ostao sam sa
stvarima lorda Bronea, i... pa, moram priznati da sam ugrabio priliku da
pregledam neke od njegovih papira. Neki od njih mi nisu imali mnogo smisla -
zemljovidi područja koja nisam poznavao, popisi imena - a drugi bijahu tek
izvještaji o događajima u Ljetopolju, Hierosolu, Jellonu i drugim mjestima, očito
izvješća njegovih brojnih uhoda. Ali na dnu hrpe na njegovu pisaćem stolu
pronašao sam korice od pergamenta s Eddonovim grbom, ali bez pečata koji bi ih
zatvorio.”
“Znaš da nisi smio ni taknuti nešto takvo”, reče Briony. “Mogli su te pogubiti
da te netko uhvatio kako ga čitaš.” Izrekla je to gotovo na laku ruku, ali je
zapravo prozborila samo zato što je odugovlačila; nije željela čuti što će iduće
reći.
“Kao što rekoh, princezo, pisac sam, a kao što svi znaju, to je drugi naziv za
ludu. Stao sam na dovratak da osluškujem dolazi li itko, a onda rastvorio korice.
Unutra se nalazio popis ljudi - oni koje sam prepoznao bili su pouzdani
obavještajci lorda Bronea - koji su, u određeno vrijeme i na određeni znak, imali
ubiti ili zarobiti članove kraljevske obitelji. Ondje su također bili planovi za
učvršćivanje moći nakon toga i održavanje mira među narodom. Urota je bila
napisana Broneovim rukopisom. Poznajem ga dobro kao svoj.”
“Što...?” Nije vjerovala onom što čuje. “Tvrdiš da nas Brone planira
umoriti?”
Finn Teodoros je djelovao nesretno. “Možda se varam, Visosti. Možda je to
bilo nekakvo drugo izvješće - neka zavjera koju je razotkrio, a možda čak i
osujetio, prepisana njegovom rukom. Ili nešto posve drugo. Ne bih htio proglasiti
grofa krivim samo na temelju onoga što sam vidio i imati njegovu smrt na
savjesti. Ali kunem vam se da je bilo onako kako sam vam rekao, princezo.
Napisao je popis vlastitom rukom koji je veoma nalikovao na plan izdaje i
atentata - plan za preotimanje prijestolja Južne Međe. Volio bih da nije tako, ali
to sam vidio.”
Čistina pokraj ceste odjednom se činila nestabilnom poput brodske palube.
Na trenutak, Briony se pobojala da će se zavrtjeti pod njom i da će se ona
onesvijestiti. “Zašto... zašto mi to sada govoriš, Finne?”
“Zato što ćete nas uskoro ostaviti”, rekao je. “Nećemo moći održati korak s
prinčevim vojnicima, a ruku na srce, to i ne želimo. Nismo borci, a vas čekaju
bitke, bogovi to znaju.” Finn ponikne glavom kao da joj ne može susresti pogled.
“I... zato što ste bili dobri prema meni, princezo. Dragi ste mi. Kao što kažete,
volio bih vas smatrati prijateljicom - ne samo zbog moći koja dolazi s prisnošću
s kraljevskom obitelji. Nekoć bih se mogao uvjeriti da se možda varam, da to
nisu moji posli. Sada... pa, predobro vas poznajem, Briony Eddon. Princezo. To
je istina.”
“Ja... moram razmisliti.” Koliko god se osjećala samom otkad je njezin
blizanac odmarširao u rat, ovo je bilo gore. Svijet, već ionako opasno i
zbunjujuće mjesto, sada se pokazao bez središta i smisla. “Moram razmisliti.
Molim te, ostavi me samu.”
Naklonio se i udaljio. Kad joj je princ Eneas prišao, osjetivši da nešto nije u
redu, i njega je otjerala rukom. Nije bilo utjehe u društvu drugih ljudi. Ne sada, u
svakom slučaju. Možda nikad više.
 38.
Osvajačke vojske
“Neki smrtnici, govori se, još nose krv Qara u svojim venama,
posebice u zemljama oko legendarne gore Xandos na Južnome
kontinentu te među Vutima i drugima koji nekoć življahu na
sjeveru. Koliko njih nosi tu ljagu, i kakav je njezin učinak na
smrtnijke, o tome ne postoji nijedan učeni zapis koji sam uspio
pronaći.”
(iz “Traktata o Vilinskome narodu Eiona i Xanda”)
Olin Eddon stajaše uz ogradu. Bio je privezan za jednoga od svojih stražara,
dok su druga dvojica stajala u blizini. Autarha možda nije zabrinjavalo na što je
očajnički, osuđeni čovjek bio spreman, ali Pinimmona Vasha jest, te je
naposljetku naredio da sjevernjački kralj mora biti na neki način stalno sputan. U
najmanju ruku, Olin se mogao baciti preko ograde i pokvariti koju god mu je već
svrhu Vashev gospodar namijenio. Zašto to nije zabrinjavalo Sulepisa, Vash nije
imao pojma, iako se autarh općenito ponašao kao da je nepogrešiv. Dosad ništa
nije dokazalo da je Zlatni bio u krivu, ali Vash je znao iz dugog iskustva da, ako
nešto pođe po zlu, to će se smatrati njegovom krivnjom, a ne njegova monarha.
“Ne izgledate dobro, Vaša Visosti”, reče Vash.
“Ne osjećam se dobro.” Sjevernjak je bio bljeđi nego inače, a oči mu bijahu
zasjenjene. “Odnedavno loše spavam. More me ružni snovi.”
“Žao mi je što to čujem.” Na kakav ga je čudan ples autarh prisilio, pomisli
Vash. Svi na brodu znali su da je ovaj čovjek osuđen na propast, pa ipak autarh
je očekivao da se prema Olinu ophode ne samo s poštovanjem, već kao da se ne
događa ništa čudno. “Dobro je što ste izašli na palubu. Morski zrak je po općem
mnijenju dobar za mnoge duševne boli.”
“Ne za ovu, bojim se.” Olin odmahne glavom. “Pogoršat će se što sam bliže
domu.”
Vash nije znao što bi rekao - jedva je znao iz slušanja njihovih razgovora
jesu li kralj Olin ili njegov gospodar bili posve prisebni. Pogledao je prema
dvorcu na stjenovitom predbrežju. Barjak se vijorio s njegove kule, ali bio je
predaleko da bi se razabralo išta drugo osim njegovih boja, crvene i zlatne.
“Poznajete li ono mjesto?”
“Da - Zemljinkraj. Dom je to jednog od mojih najstarijih i najpouzdanijih
prijatelja.” Olinov smiješak bio je više kao grimasa - Vash je mogao vidjeti da
čovjek skriva neku oštru bol, ali je li ona bila tjelesna ili izazvana nekom
uspomenom, nije znao. “Čovjek zvan Brone. Bio je, na mnogo načina, moj
vrhovni ministar, kao što ste vi autarhov.”
I kladio bih se da ste s njim postupali bolje nego Sulepis sa, mnom, kojega
smatra jedva nešto važnijim od korisnog ljubimca. Vasha iznenadi vlastita
gorčina. “Ah. Biste li radije da vas ostavim samog?”
“Ne, vaša nazočnost je dobrodošla, lorde Vash. Zapravo, nadao sam se da
ćemo pronaći malo vremena za razgovor... samo nas dvojica.”
Koža Vasheva vrata se naježi. “Što to znači?”
“Samo to da vjerujem kako vi i ja imamo više zajedničkih interesa nego što
se na prvi pogled čini.”
Zar je ova budala mislila kako može nagovoriti Pinimmona Vasha da izda
autarha Xisa? Čak i da se nije bojao svojeg gospodara - a bogovi su znali da ga
je Sulepis užasavao - Vash nikad ne bi izdao prijestolje. Njegova obitelj služila
je Xis pokoljenjima! “Uvjeren sam da imamo mnogo zanimljivih stvari za
raspravu, vaša Visosti, iako ne mogu zamisliti kakve bismo to zajedničke interese
mogli dijeliti. Nažalost, međutim, upravo sam se sjetio da jutros moram obaviti
još nekoliko zadataka, pa će naš razgovor morati pričekati.”
“Ne budite tako sigurni da nemamo zajedničkih interesa”, reče Olin dok se
Vash okretao da ode. “Nitko od nas ne zna cijelu istinu. Mi smrtnici nastanjujemo
uistinu čudan svijet - to je istovremeno moja najveća utjeha i najveći strah.”
***
Idući put kad je Vash susreo sjevernjaka, doveli su ga na pramac broda da se
pridruži Sulepisu dok su svećenici pjevali i izlijevali dvije zlatne školjke pune
autarhove krvi preko ograde, da pročiste valove i prisvoje to novo morsko
područje u ime Xisa. Osim lanenih zavoja na podlakticama, Sulepis je djelovao
kao da gotovo puca od zdravlja, a kad se Olin sa svojim stražarima uspeo na
prednju palubu, kontrast između njih dvojice nije mogao biti veći.
“Vash mi kaže da niste dobro”, reče autarh. “Ako vam more ne odgovara,
obodrit ću vas - kao što naslućujete, usidrit ćemo se za samo sat ili dva.”
Olin nije odgovorio. Umjesto da gleda predstavu u kojoj su Panhyssir i
njegovi svećenici blagoslivljali vodu, okrenuo se kako bi promotrio ostatak
velebnog broda. Sve se spremalo za uplovljavanje u luku, mornari i vojnici
razletjeli su se palubom, motovila su škripala dok je vojska podizala svoju
opremu i pripremala se za iskrcaj. Bilo je neuobičajeno i poprilično opasno
početi s istovarom prije nego što bi brod pristao: Vash je vidio da se Sulepisu
žuri.
 Postrojena iza njih u zaljevu nalazila se preostala flota, gotovo polovina
brodova koje je autarh doveo do Sjevernog kontinenta, tako da se činilo kako
zlatni sokolovi na njihovim jedrima lete ponad vode u velebnom jatu.
Hierosolske velike vanjske zidine pale su za nekoliko dana. Koliko će se dugo
mnogo manja Južna Međa moći odupirati sili Xisa?
Sjevernjak je nedvojbeno imao istu stvar na umu. “Doveli ste impresivne
snage”, reče Olin okrenuvši se autarhu. “Podsjeća me to na jedan povijesni
događaj. Načitan ste čovjek, Sulepise. Čuli ste za Sive čete koje su krstarile
ovim zemljama prije tri stoljeća?”
Autarh raširi svoje prste sa zlatnim napršnjacima kao da se divi njihovu
svjetlucanju na suncu. “Čuo sam za te plaćenike, naravno”, rekao je. “Takvo što
ne bi se dopustilo u mojoj zemlji. U Xisu razbojnike nabijaju na naoštrene kolce
gdje ih svi mogu vidjeti. Moj narod zna da bdijem nad njima.”
“O, siguran sam u to”, odvrati Olin. “Ali pogled na vašu flotu i golemu
vojsku koju nosi, podsjetio me na dane Sivih četa, pogotovo na slavnog
vojskovođu Davosa, zvanog ‘Bogomoljac’.”
Autarh je djelovao zabavljeno. “Bogomoljac? Nikad čuo.”
“Mislim da je to stoga što ste proučavali kasniju povijest moje obitelji više
nego to posebno razdoblje.”
“Je li uistinu bio svećenik, s takvim imenom?”
“Posjedovao je prihod jedne bogomolje, ali to ga nije činilo pravim
svećenikom. Niti je dobio to ime zbog svojih dobročinstava. Zapravo, neki tvrde
da nikad nije bilo veće hulje na kontinentu Eiona... no ima ih koji se s tim ne
slažu.”
Sulepis se nasmije s naoko iskrenim zadovoljstvom. “O, vrlo dobro, Oline!
Nije bilo veće hulje do danas, to ste mislili.”
Sjevernjak slegne ramenima. “Zaista mislite da bih bio tako neuljudan prema
obzirnom domaćinu?”
“Nastavite. Zaintrigirali ste me.”
“Vjerojatno znate da su Sive čete iznikle tu na sjeveru u vrijeme kaosa prvog
rata sa Sumračnim narodom. Krstarile su zemljama u godinama nakon
Hladnosive vrištine - grupice vojnika koji nisu imali kamo ići, a koji su se isprva
borili za bilo kojeg plemića koji bi im platio, ali su se naposljetku okrenuli
pljački i otimačini u svoju korist. Najgori od njih - i najmoćniji - bio je sin
syanske plemenitaške obitelji, Davod od Elgija. Zbog prihoda bogomolje, ili
možda zbog dugačkog, crnog plašta koji je nosio, stekao je nadimak Bogomoljac.
U kaosu tih dana Davos se borio na mnogim stranama i opljačkao mnoge
gradove, ali veliki vojskovođa je poput čovjeka koji jaše na divljem medvjedu -
svi ga se boje, osim medvjeda, a on mora uvijek paziti da je zvijer sita.
Bogomoljac je bio prisiljen nastaviti s pljačkaškim napadima čak i kad je većina
ratova koja je uslijedila za povlačenjem Qara privedena kraju. Kako je sve više i
više sjevernjačkih gradova bivalo poharano, izgladnjeli preživjeli nisu imali
kamo nego slijediti njihova pljačkaša, te su Bogomoljčeve vojske sve više rasle.
Naposljetku je vladao cijelim Brenladnom i velikim dijelom Syana. Njegovi
ljudi pljačkali su i dijelove moje zemlje, krstareći Južnom i Zapadnom Međom,
otimajući i ubijajući, sve dok narod nije zavrištao da ih spase od tog užasa.
Pružanje pomoći zapalo je moju pretkinju, unuku kralja Anglina, Lily Eddon.”
“A, da”, reče autarh. “Žena koja je vladala nacijom! To sam ime čuo.”
“Zaslužila je svoju slavu. Muža su joj ubili u borbi protiv jednoga od
Bogomoljčevih razbojnika, a njegov sin je umro s njim. Lily je morala vladati
zemljom sama, a mnogi prestrašeni ljudi zagovarali su da je treba svrgnuti i da
neki vitez-ratnik treba sjesti na prijestolje. Ali Lily je bila veći ratnik od ijednog
muškarca na njezinu dvoru - u njoj je tekla vrela i jaka Anglinova krv. Nije se
dala odgurnuti.
“Bogomoljac se dugo divio Južnoj Međi, a ne samo njezinoj mladoj kraljici.
Zemlja je bila plodna, a dvorac gotovo neosvojiv. Davos je poslao kraljici Lily
bračnu ponudu. Nije imala muža ni sina. Bogomoljac je istaknuo da je bogat i
snažan i da će, ako pođe za nj, njegova velika vojska stajati u službi Pogranične
kraljevine. Mnogi na dvoru Južne Međe nagovarali su je da prihvati ponudu.
Kakvu je nadu imala?
“Umjesto toga Lily je poslala pismo Davosu Elginu, Bogomoljcu crnog plašta
- gospodaru, kako se tvrdilo, stotine tisuća krvožednih vojnika koje je glasilo:
‘Kraljica Lily žali što nije u mogućnosti prihvatiti vašu pozivnicu. Previše je
zaposlena tamanjenjem štakora koji se roje njezinim zemljama.’ A to je i počela
činiti.” Olin podigne pogled. “Zamaram vas, Sulepise?”
“Nipošto! Zabavljate me, a to je rijedak dar.” Autarh se nagne prema stranom
kralju. Sa svojim koščatim, dugonosim licem i zabrinjavajuće sjajnim,
netremičnim očima, Vash je pomislio kako Sulepis više nego ikad nalikuje na
jastreba u ljudskom obliku. “Molim, nastavite.”
“Lily je znala da Sive čete ne mogu preživjeti bez pljačke - već su ostavili
trag razaranja u svim drugim zemljama u koje su ušli - pa je poslala svoje
zastupnike da nalože ljudima da se povuku, ne samo s Bogomoljčeva puta, već iz
svih krajeva, i s mjesta kojima naizgled nije prijetio. Rekla je narodu da ponesu
sve što mogu i unište sve što ostave za sobom. Domognu li se Južne Međe, rekla
im je, ona će ih tamo zaštititi. Tada je poslala svoje vojske, još pune žilavih,
prekaljenih veterana rata sa Sumračnim narodom, da prepadima uznemiruju
Bogomoljčevu daleko veću silu, ali da ih nikad izravno ne napadnu.
“Dok je plaćenička vojska marširala Pograničnom kraljevinom zatekla je
pred sobom napušten i spaljen put - nije bilo plemića za koje bi tražili otkupninu,
nikakvih dragocjenosti koje bi ukrali, nikakve hrane koju bi pojeli. Dok su se
probijali dalje, Pograničani su iskrsavali niotkuda, napadali, a onda nestajali
poput sjena, nikad ne ubivši mnogo Bogomoljčevih vojnika, ali utjeravši im strah
u kosti nepredvidivošću svojih nasrtaja. Ponekad bi prerezali vrat samo jednom
plaćeniku dok je ležao spavajući usred tuceta svojih suboraca, tako da su, kada
bi ga ostali pronašli, znali da je to mogao biti bilo tko od njih. Napadači kraljice
Lily ubijali su Bogomoljčeve ruke na stotinu načina, domišljatih i inih, oslabivši
mostove, otrovavši vodu ili zalihe plaćenika, ili jednostavno podmetnuvši vatru u
njihovim šatorima dok su ovi spavali. Toliko je Davosovih stražara bilo
umoreno da su napokon inzistirali na tome da stražare u skupinama od troje ili
četvero, što je značilo da velike dijelove vanjskog ruba doslovce nitko nije
čuvao.
“Napokon, kad su se njegovi ljudi zbog oslabljenih živaca počeli trzati i na
sjene, Davos Bogomoljac je uložio sve u brz i izravan napad na sam dvorac
Južne Međe. Obale zaljeva bile su pune grubih nastambi koje su sagradili oni što
su već pobjegli pred Davosovim napadom, a nisu mogli stati u pretrpan dvorac.
Kako se plaćenički marš primicao bliže, te su se izbjeglice, opet pobjegavši pred
njima, sklonile u pećine i šumovite visove predbrežja. Tada, dok su Davos i
njegovi ljudi marširali glavnom cestom, na oprezu pred zasjedom, namirisali su
dim i ugledali prve plamenove - zapalio se grad na obali. Plaćenici su se
međusobno u strahu pogledali. Ti ljudi Južne Međe radije su opetovano palili
svoje gradove umjesto da prepuste i jedan pedalj otimačima. Tko se mogao
boriti s takvim bezumljem?
“A tada su Bogomoljčevi ljudi napokon ugledali visoke zidine dvorca Južne
Međe s druge strane zaljeva i znali su da će im trebati godina ili više da osvoje
tako moćnu utvrdu - godina gladovanja jer je zemlja oko njih postala nenaseljiva,
a njihove su zalihe bile prazne. Čak su i Davosovi najvjerniji poručnici, ljudi
koji su se obogatili uz njega i uzdigli se od razbojnika do velmoža u njegovoj
službi, sada odbili poslušati njegove naredbe. Izgubili su volju za borbom.
Mnogi vojnici bacili su oružje na mjestu i podvili rep pred poraznim prizorom
nepokorene Južne Međe.
“Ali Lily je zadržala samo simboličnu vojsku u dvorcu. Veći dio njezinih
snaga poslan je brodovima do obale Zemljinkraja, odakle su trebali odjahati na
jug. Tako se zgodilo da ih je, upravo kad je Bogomoljčeva vojska bila u
najvećem rasulu, dok je četvrtina i više vojnika dezertirala, a ostali se
sukobljavali između sebe, napala vojska Južne Međe.
“Ljudi iz Južne Međe bili su malobrojni, ali dobro nahranjeni i gnjevni, a
borili su se za vlastitu zemlju. Plaćenici uhvaćeni u stupicu na plaži pružili su
samo kratak otpor prije nego što su ih snage Južne Međe razdvojile. Oni s jedne
strane bili su stiješnjeni uz valove ledenog zaljeva, te su se ili predali ili bili
ubijeni. Oni s druge strane nastojali su slijediti svoje suborce koji su ranije
pobjegli, ali većinu su uhvatili dok su se pokušavali popeti uz litice. Kraljičini
strijelci poskidali su ih kao ptice na niskoj grani, a tijela su im se kotrljala niz
padinu u tolikoj količini da smo u Južnoj Međi stoljećima nazivali neurednu hrpu
‘bogomoljčevom gomilom’, iako se rijetki danas sjećaju odakle je došao taj
izraz.
“Sam Bogomoljac, Davos od Elgija, poginuo je u Brennovom zaljevu,
nastojeći doprijeti do dvorca s tucetom strijela u tijelu.
“Vidite, Pogranične kraljevine zaposjedali su Syan, Hierosol, Kračani i svi
plaćenici Sivih četa. Triput su nas zaposjeli sami Qari. Dvaput smo ih istjerali uz
velike gubitke, i opet ćemo ih istjerati. A vi, Sulepise, uza svu svoju moć i
samouvjerenost, uskoro ćete biti samo još jedno ime u povijesti moje zemlje -
još jedan neuspjeli agresor, još jedan čovjek čiji je ponos nadmašio zdrav
razum.”
Iako su samo Vash, sam autarh i Panhyssir dovoljno vladali Olinovim
jezikom da razumiju sve što je rekao, ton sjevernjačkog kralja dok je završavao
svoju priču dostajao je da mnogi koji su okruživali autarhovu nosiljku pogledaju
svojeg monarha sa strepnjom, ako ne i s užasom. Ovaj stranac je vrijeđao
Zlatnog!
Isprva Sulepis nije rekao ništa, ali naposljetku se osmijeh polako raširio
njegovim uglatim licem.
“Vrlo dobro”, rekao je. “Zaista dobro, Oline. Priča s poukom! Iako mislim
kako ste se trebali pouzdati da će vaša publika sama dokučiti značenje, bez
posljednjeg dijela - možda ste ga previše začinili, ako me razumijete. Ipak, vrlo
dobro.” Kimnuo je kao obuzet novom idejom. “A vaš savjet je izvrstan. Svakako
ne bi bila dobra zamisao uploviti sa svim mojim brodovljem i ljudstvom u zaljev
odjednom i izložiti se kojekakvoj psini koju ti Qari planiraju za mene.” Nagnuo
se kao da kani povjeriti tajnu. “Dakle, za nekoliko časaka iskrcat ćemo dobar
broj naših vojnika i pustiti ih da priđu Južnoj Međi s kopna, dok se flota bude
primicala morem. Što kažete, kralju Oline? Budući da je to vaša ideja, hoćete li
mi se pridružiti? Možda vam to bude jedina prilika da osjetite tlo svoje
domovine pod nogama - ili barem, da to učinite pod otvorenim nebom nad
glavom.” Nasmijao se, a potom zazvao kapetana admiralskog broda, “Pripremite
se za uplovljavanje!”
Autarh se dugim koracima spusti s prednje palube, a njegovi sluge se
razmilješe pred njim poput mrava. Pinimmon Vash morao je slijediti Zlatnog,
naravno - ovaj rani iskrcaj bio mu je novost i imao je mnogo posla. Kad se
obazreo za sobom, Olin Eddon još je stajao na istom mjestu, okružen stražarima,
a na njegovu blijedom, umornom licu nije bilo izraza koji je Vash mogao
prepoznati.
*
Ako je želio biti posve iskren, Pinimmon Vash bi morao priznati da je Olin
Eddon u njemu budio nelagodu. U životu je susreo samo dvije vrste monarha, a
svi autarsi kojima je služio svakako su spadali ili u jednu ili u drugu kategoriju -
oni koji nisu bili svjesni svojih mana i oni koje su te mane uništile. Neki od
najsurovijih, poput djeda sadašnjeg autarha, Paraka, bio je od ove druge vrste.
Parak Bishakh am-Xis VI čuo je zavjere u svakom šapatu, vidio ih u svakom
oborenom pogledu. Sam
Vash jedva je preživio svoje godine na Parakovu dvoru, te je zadržao glavu
samo zahvaljujući predlaganju - na najsuptilniji mogući način, naravno - drugih
meta autarhove pozornosti. Ipak, Pinimmona Vasha dvaput su uhitili tijekom tih
posljednjih, mučnih godina, a jednom je i napisao oporuku (iako ju Parak, da su
ga pogubili, ne bi poštovao: jedan od poticaja da autarh objavi izdaju bio je taj
što bi izdajnikov imetak uvijek zaplijenilo prijestolje).
Sadašnji autarh bio je naravno druge vrste, one koja se smatrala
nepogrešivom. Zapravo, sreća mladog autarha bila je toliko ekstravagantna da je
i Vash počeo vjerovati kako je Sulepisov uspjeh možda predodredilo samo
Nebo.
Ali taj sjevernjak, Olin Eddon, nije bio poput ijednog drugog vladara kojeg
je vrhovni ministar ikad sreo: zapravo, njegov odmjeren način govora i tiho
promatranje onoga što se odvijalo oko njega podsjećali su Pinimmona Vasha na
njegova rođena oca. Tibunis Vash bio je glavni upravitelj Palače voćnjaka,
položaj s kojeg je prvi ikad otišao u mirovinu svi ostali prije njega umrli su na
poslu ili su ih dali pogubiti nezadovoljni autarsi. Čak i kad je Pinimmon
odrastao, a zapravo i nakon što se uzdigao do dužnosti vrhovnog ministra,
najvišeg položaja koji je netko tko nije bio kraljevske krvi mogao doseći, još se
osjećao zastrašeno u očevoj nazočnosti, kao da je starac mogao prozreti ono što
se dojmilo tolikih drugih, kao da je kroz službene halje mogao vidjeti drhtavog
dječaka pod njima.
“Mrtav je već deset godina,” jednom je rekao Vashev mlađi brat, “a mi se još
uvijek osvrćemo preko ramena da nas slučajno ne gleda.”
Ali Tibunis Vash nije bio okrutan niti čak posebno hladan, već samo
rezerviran i oprezan čovjek koji je uvijek razmislio prije nego što bi govorio i
govorio prije nego što bi djelovao. Po tome mu je Olin Eddon bio veoma sličan.
Nijedan od njih nikad nije bio brz na jeziku, a obojica su naizgled čula i vidjela
ono što bi drugima promaklo. Ako je razlika postojala, nalazila se u dojmu koji
je svaki ostavljao na promatrača: otac Pinimmona Vasha naizgled se uzdigao
iznad previranja užurbanog i podmuklog Xisijskog dvora, spokojan poput kipa
nekog boga u hramskom vrtu. Kralj Olin se kanda sagibao pod velikom ali tajnom
tugom, te mu se sve ostalo u životu, ma koliko divno ili strašno bilo, moralo
činiti tričavim. Ipak, unatoč svojoj auri poražena čovjeka, bilo je nečega u
sjevernjačkom kralju zbog čega se Pinimmon osjećao veoma, veoma nelagodno.
Stoga, dok je Olin stajao pokraj njega na kamenitoj plaži male uvale gdje su ih
čamci iskrcali, Vash se osjećao da je on, a ne zarobljenik, blago u krivu.
“Neće još dugo”, reče Vash. “Krenut ćemo prije nego što sunce prijeđe
podne.”
Činilo se da je Olinu svejedno ovako ili onako: sjevernjak ga nije ni
pogledao, već je nastavio promatrati čete koje su se pripremale za marš, neki
iznoseći ćupove i škrinje s brodova, drugi sklapajući kola koja su se nalazila u
komadima u tovarnom prostoru, ili uprežući konje i volove u njih. “Imate li sada
želju nastaviti razgovor?” upitao je naposljetku, i dalje gledajući posvuda, samo
ne u Vasha.
“Koji razgovor?” Je li čovjek uistinu bio tako očajan ili samo budala?
“Gledajte, dolazi Zlatni. Razgovarajte s njim, kralju Oline.”
Stotinu koraka dalje niz plažu autarh je iskoračivao sa svojeg pozlaćenog
čamca na leđa desetaka osobnih robova koji su klečali, a odatle na prijestolje na
njegovoj nosiljci, koju su robovi tada podigli i ponijeli plažom. Pozlata koja ju
je prekrivala toliko se ljeskala na proljetnom suncu da je uistinu nalikovala na
sunčeva kola.
Zapovjednici brigada sada su naredili vojnicima, koji su čekali na suncu, da
se opet postroje. Prije nego što krenu u marš, kolona s namirnicama bit će ih
spremna slijediti.
Vash je još klečao kad se nosiljka zaustavila pred njim. “Ah, tu si”, dovikne
autarh odozgo. “Nisam te opazio kako pužeš u pijesku. Ustani.”
Vash brzo posluša, iako se morao oduprijeti da glasno ne zastenje od boli u
zglobovima. Bilo je suludo što se nalazio u divljini te necivilizirane zemlje,
izložen samo bogovi znaju kakvim propusima i štetnim isparinama. Trebao je biti
u Xisu, nadgledajući kraljevstvo, dijeleći mudru pravdu sa Sokolova prijestolja
u autarhovoj odsutnosti, kako priliči njegovoj dobi i godinama službe... “Živim
samo da vam služim, Zlatni”, rekao je kad se napokon osovio na noge.
“Naravno.” Sulepis, odjeven u punu bojnu opremu, pogleda gore- -dolje po
plaži u vojnike koji su čekali - nekoliko tisuća boraca i gotovo jednak broj
njihovih pomagača, s barem isto toliko onih koji su ostajali na brodovima dok ne
stignu do Olinove Južne Međe. Vash je znao da sjevernjaci nisu mogli ni
zamisliti autarhovu moć, veličinu njegova carstva, a kamoli joj se oduprijeti:
Zlatni je lako mogao okupiti vojsku deset puta veću od ove ako zatreba, i dalje
ostavljajući Hierosol pod čvrstom opsadom, a svoj dom u Xisu nesavladivo
čuvan.
Sam je autarh sve to znao, naravno: imao je ozaren, naceren izraz čovjeka
koji gleda kako nešto priraslo njegovu srcu napokon poprima oblik. “A gdje je
Olin?” zazvao je. “Ah, tu ste. Složili smo se da ćete putovati sa mnom, stoga
dođite sjesti do mojih nogu. Ovo je vaša zemlja - siguran sam da mi možete
opisati mnoge lokalne znamenitosti i slikovite običaje.”
Olin podigne mrzovoljan pogled prema Sulepisu na nosiljci. “Da, ovdje
imamo mnogo slikovitih običaja. Kad smo već kod njih, smijem li hodati? Nakon
dugih tjedana na brodu zaželio sam se tjelovježbe.”
“Svakako, ali morat ćete glasno govoriti da vas čujem odavde - neka vrsta
metafore, ha? Mjera opreza da se previše ne udaljite od svojih podanika!”
Sulepis se nasmije, reskim hihotom od kojeg su neki od njegovih nosača
zadrhtali, tako da se nosiljka doslovce malko zaljuljala. Vashu se srce popne u
grlo. Činilo se da je autarh iz sata u sat postajao sve divljiji i nepredvidiviji.
Bubnjevi su grunuli, a trublje zatreštale. Velika vojska počela se kretati,
oklopi su bljeskali na popodnevnom suncu te se činilo da su se svjetlucave kreste
valova povaljale preko plaže i zemlje, dokle god je pogled dopirao. Vash je
pričekao s Olinom i njegovim stražarima, Panhyssirom i ostalim svećenicima te
tucetom drugih dvorjana i dostojanstvenika koji su se nastojali zbiti u sjenu
autarhove uzdignute nosiljke.
*
Ne vjerujem da sam dovršio razgovor s vama o vilenjacima”, reče autarh kad
su stigli na obalnu cestu, a redovi ljudi i životinja skrenuli i udarili putem na
jugozapad prema Južnoj Međi. “Govorili smo o vašem neobičnom obiteljskom
nasljeđu, Oline, zar ne?”
Sjevernjak je već teško disao nakon kratkog uspona s plaže, a lice mu je
nakon mrtvačkog bljedila postalo žarko crveno. Nije odgovorio.
“Dakle”, reče Sulepis. “Vilenjaci - ili Pariki, kako ih zovemo u Xandu
istjerani su iz većine naših zemalja prije mnogo vremena, čak i s visokih
planinskih vrhova i dubokih džungli na jugu. Ali kad su krstarili našim zemljama
u najranijim danima, vilinski narod kadikad se pario sa samim bogovima.
Ponekad su se vilenjaci sparivali i sa smrtnicima, a kadikad su ti parovi imali
djecu. Stoga, čak i dugo nakon što su bogovi otišli, a vilenjaci bili istjerani,
nebeska krv je opstala u određenim obiteljima smrtnika, nevidljiva i ponekad
neopažena brojnim pokoljenjima. Ali krv bogova je snažna, snažna stvar i uvijek
će iznova izaći na vidjelo.
“U mojim učenjima doznao sam da vaši sjevernjački Pariki, Qari, nikad nisu
bili posve istjerani, te su zapravo posjedovali velik komad najsjevernijeg dijela
kontinenta. Još važnije, međutim, doznao sam da su pomiješali krv s jednom od
kraljevskih obitelji Eiona, a što je bilo još zanimljivije, Qar koji je to učinio
također je bio izravni potomak boga Habbilija... onoga kojeg vi zovete Kupilas,
vjerujem? Da, Kupilas Rukotvorac. Možete zamisliti moje zanimanje kad sam
doznao da na sjeveru žive smrtnici s Habbilijevom krvi u žilama. Znate na koju
obitelj mislim, Oline - zar ne?”
Sjevernjak stisne ruke u šake. “Zabavlja vas rugati se prokletstvu Eddona?
Okrutnoj psini kojom su nas bogovi kaznili?”
“Ah, ali dragi moj Oline, u tome se varate!” zahihotao se autarh. Vash nikad
nije vidio boga-kralja u tako čudnom raspoloženju, poput izopačena djeteta. “To
uopće nije prokletstvo, već najveći zamislivi dar...!”
“I dalje mi se rugate!” Sam ton Olinova glasa natjerao je autarhove Leoparde
da olabave bodeže u koricama. Vashu je odlanulo što vidi da nisu planirali
koristiti muškete na tako maloj udaljenosti. Buka pušaka činila ga je nervoznim, a
jednom je vidio kako je jedan podvezir izgubio glavu u nesreći prilikom jednog
žurnog marša Leoparda. “Vaš sam zarobljenik, Sulepise - nije li to dovoljno?
Morate li se sprdati sa mnom? Ubijte me već jednom i završite s tim.”
Vash se priviknuo na to da je autarh tretirao Olina kao zabavu, da je
prihvaćao grdnje i otpor sjevernjačkog kralja zbog kojih bi bilo koji drugi njegov
podanik odavno izdahnuo na mukama, ali ga je svejedno iznenadila blagost
Sulepisove reakcije.
“To je dar, Oline, iako toga niste svjesni.”
“Taj dar, kako ga zovete, vjerojatno je ubio moju ženu pri porodu. Nagnao
me da bacim nejakog sina niz stubište i osakatim za cijeli život i primorao da se
mnogih noći svake godine skrivam od vlastite obitelji iz straha da bih im opet
mogao nauditi. U njegovoj vlasti znao sam čak i zavijati na mjesec poput vaših
xisijskih ljudi-hijena! A to isto prokletstvo koje kola mojim žilama, i žilama
moje djece - i koje će, ako nas bogovi nastave mrziti, jednog dana strujati poput
otrova i mojom unučadi - sad opet jača u meni sa svakim satom što me dovlačite
bliže domu. Bogovi, to je poput vatre u meni! Možda sam bio zarobljenik i
Ludisa Drakave, ali sam barem u Hierosolu bio oslobođen toga, prokleli vas
bogovi! Oslobođen! Sad ga opet osjećam, kako gori u mojem srcu, u udovima i
umu...!”
Vash se jedva suzdržao da se ne okrene i pobjegne. Kako se itko mogao tako
obraćati Živom Bogu na Zemlji i preživjeti? Pa ipak, činilo se da je autarh jedva
čuo što je Olin rekao.
“Naravno da ga osjećate”, reče Sulepis. “To ne znači da se radi o
prokletstvu. Vaša krv osjeća zov sudbine! Imate sukrvicu boga u sebi, ali ste
uvijek nastojali biti samo običan čovjek, Oline Eddone. Ja, s druge strane, nisam
tolika budala.”
“Što to znači?” upita sjevernjački kralj. “Rekli ste da u vašoj obitelji nema
takvog prokletstva, da se vaši preci i vi ne razlikujete od drugih ljudi.”
“Ne razlikujemo se krvlju, to je istina. Ali u jednome nisam nimalo poput
drugih ljudi, Oline. Vidim ono što nitko drugi ne vidi. A evo što vidim - krv vaše
obitelji pružila vam je način da se nagodite s bogovima, ali to niste uvidjeli.
Nikad niste upotrijebili tu moć... ali ja hoću.”
“Kakva je to besmislica? Sami ste rekli, nemate krv.”
“Nećete je imati ni vi nakon što isteče iz vas na Ivanjsku noć”, reče autarh
cereći se. “Ali meni će podariti moć nad bogovima - zapravo, vaša krv učinit će
me bogom!”
Kralj Olin tada utihne, a njegovi se koraci usporiše sve dok ga jedan od
stražara nije morao primiti za lakat da ga potjera naprijed. Autarh je, s druge
strane, djelovao kao da uživa u razgovoru: njegovo duguljasto, koščato lice bilo
je živahno, a oči su blistale poput zlatne oplate njegova skupocjenog ratnog
oklopa. Ranije te godine Vash je umalo izgubio glavu kad je bio prisiljen
izvijestiti autarha kako mu nisu mogli načiniti oklop od čistog zlata jer bi njegova
težina onesposobila čak i boga-kralja. Naučio je tada ono što je Olinu sada
postajalo jasno - sa Sulepisom Zlatnim niste mogli razumno razgovarati, mogli
ste se samo moliti svakog jutra da će vas poštedjeti još jedan dan.
“Dajte, Oline, ne budite tako uvrijeđeni!” reče autarh. “Odavno sam vam
rekao da će mi biti žao okončati naše poznanstvo - uistinu sam uživao u našim
razgovorima - ali da mi više trebate mrtvi nego živi.”
“Ako mislite da ću moliti...” tiho počne Olin.
“Nipošto! Razočarao bih se, da budem iskren.” Autarh pruži pehar, a rob koji
mu je klečao do nogu smjesta ga napuni iz zlatnog vrča. “Uzmite malo vina.
Danas nećete umrijeti, pa možete uživati u ovom lijepom popodnevu. Vidite,
sunce sja i grije!”
Olin odmahne glavom. “Oprostit ćete mi ako ne pijem s vama.”
Autarh zakoluta očima. “Kako želite. Ali ako se predomislite, ne oklijevajte
pitati. Još vam moram ispričati dobar dio svoje priče. Sad, gdje sam ono
stao...?” Namrštio se pretvarajući se da razmišlja, razigrana gesta od koje je
Vash osjetio mučninu u dnu želuca. Je li to bilo moguće? Je li se moći nebeskih
bogova uistinu dokopao Sulepis - luđak koji je već bio najveća zemaljska sila?
“Ah, da”, reče autarh. ‘‘Govorio sam o vašem daru.”
Olin ispusti tih zvuk, gotovo kao mali uzdah boli.
“Znate, natavno, kako je dar došao k vama - preko qarske bene Sanasu koju
je zarobio vaš predak Kellick Eddon i djece koju je s njome začeo, a kqa su
postala vaši pred. O, proučio sam vašu obitelj, Oline. Dar je najjači u onima koji
pokazuju trag Plamenevijeta, plameno obojenu kosu ponekad zvanu "Izopačenova
crvena" - ili ‘Habbilijev znak’ kao sto se zove na mojem jeziku. Predmnijevam
da se dar krije u krvi svih Kellickovih potomaka, Čak i onih koji ne pokazuju
vanjske znakove..,”
“Nije tako”, gnjevno će Olin, “Mojeg najstarijeg sina i moju kćer nikad nije
mučilo to prokletstvo.”
Autarh se nasmiješi s djetinjim užitkom. “A što je s vašim djedom, trećim
Anglinom? Svi znaju da je imao čudne napadaje, vidovite snove i da je jednom
golim rukama umalo ubio dvojicu slugu, iako su ga smatrali veoma blagim
čovjekom.”
“Uistinu ste doznali.., mnogo o mojoj obitelji..”
“Vaša obitelj privlači mnogo pozornosti u izvjesnim krugovima, Oline
Eddon.” Autarh se sagne prema njemu. “Sigurno znate da, iako je vaš djed Anglin
pokazivao sve znakove te... primjese u krvi.,, zapravo nije bio jedan od crvenih
Eddona, zar ne? imao je svijetiopiavu kosu vaših drevnih sjcvernjačkih predaka,
baš kao Vaša kći i najstariji sin,v’
“Rugate mi se. Moja kći nema ljagu” napregnuto će Olin,
“Nije važno - ona me ne zanima”, »eče mu autarh. “Imam što trebam,
zahvaljujući Lttdisu, a to ste vi... ili radije, to je vaša krv. U jednome se najstariji
i najpouzdaniji pripovjedači na oba kontinenta slažu, kao alkemisti i taumaturzi u
mojoj zemlji, koji su izvodili tajne pokuse i preživjeli da ih opišu, a to je da
samo ktv Habbilija - Kupilasa vašeg nadoda - može otvoriti put k usnulim
bogovima, zašto je to važno? Jer ako se put može ‘Otvoriti, usnuli bogovi koje je
tako davno prognao, mogu se probuditi i osloboditi.”
“Vi ste ludi”, reče Olin. “Čak da je to bezumlje istima, zašto biste to učinili?
Ako smo toliko dugo živjeli bez njih, zašto biste ih pustili da hodaju zemljom?
Mislite da ćete im se sa svim vašim vojskama moći oduprijeti? Tako mi Trojice
braće, 'čovječe, i najrjeđa kap njihove razvodnjene krvi u mojim žilama
preokrenula mi je život naglavačke! U njihovo doba rušili su planine i kopali
oceane golim rukama? Zaštto biste vi, koji toliko volite moć, oslobodili tako
strahotne rivale?”
“Ah, dakle, niste potpuno naivni”, rekao je autarh s odobravanjem. “Barem
ste se zapitali ako je istina, što potom? Da, naravno, bio bih budala pustiti sve
bogove na slobodu. Ali što ako bi to bio samo jedan bog? I još važnije, što ako
bih znao vladati i zapovijedati tom bogu? Ne bi li ta moć postala moja? Bilo bi
to kao gospodariti jednim od drevnih shannija - samo tisuću puta bolje! Sve u
moći tog boga bilo bi moje.” “To, dakle, planirate?” Olin je zurio. “Takva glad
za još više moći i bogatstva u nekome tko ih već toliko ima, apsurdna je...
odvratna.” “Ne, mnogo više od toga. To je razlog zašto sam to što jesam, dok su
drugi ljudi, čak kraljevi poput vas, obična... stoka. Jer ja, Sulepis, neću predati to
što imam kad Xergal, gospodar mrtvih, dođe sa svojom kukavičkom kukom da me
odvede. U čemu je smisao pokoriti cijeli svijet, ako ujed zmije otrovnice ili
komad kamena odronjen sa stupa može to okončati u tren oka?”
“Svi umiru”, odvrati Olin. U glasu mu se sada čuo prezir. “Toliko se bojite
toga?”
Autarh odmahne glavom. “Bojao sam se da nećete razumjeti, Oline, ali nadao
sam se da će magija u vašoj krvi nešto promijeniti. Što je čovjek koji se miri s
onim što mu je dano? Nije uopće čovjek, već samo glupa zvijer. Pitate što bi
čovjek koji već vlada svijetom još mogao poželjeti? Vremena da uživa u onome
što posjeduje, a zatim, kad u tome prestane uživati, vremena da to uništi i izgradi
nešto drugo.” Sulepis se nagnuo tako duboko da se Vash prepao kako će ispasti iz
nosiljke. “Mali sjevernjački kralju, nisam ubio dvadesetero braće, nekoliko
sestara i, Nushash zna, koliko drugih da se domognem prijestolja, samo kako bih
ga predao nekom drugom za nekoliko kratkih godina.”
Netko je sprijeda vikao, a nosiljka je počela usporavati.
“Dakle, bližimo se vašem starom domu, Oline. Istina je, ne izgledate dobro -
čini se da ste imali pravo kad ste rekli da vam je loše od njegove blizine.”
Autarh se malko nasmije. “Ipak, to je još nešto zbog čega mi morate biti zahvalni.
Pobrinut ću se da ne trpite dugo te neugodnosti.” “Zlatni, zašto smo stali?” upita
Vash. Imao je viziju da je Olinov narod iskočio iz zasjede u šumi.
“Zato što smo nedaleko od mjesta gdje ova obalna cesta izlazi iz šume”, reče
autarh. “Poslali smo izvidnike da ustanove gdje ćemo se utaboriti. Vjerojatno
ćemo morati istjerati Qare koji već mjesecima opsjedaju dvorac našeg prijatelja
Olina. Njihova vojska je malobrojna, ali puni su smicalica. Međutim, Sulepis
ima nekoliko svojih trikova!” Razdragano se nasmijao poput dječaka koji jaše
brzog konja.
“Zašto smo uopće ovdje?” upita Olin. “Ako vjerujete da me morate ubiti
kako biste ostvarili svoje sulude zamisli, zašto smo prešli sav taj put? Samo kako
biste kaznili one od moje obitelji i podanika kojima je još stalo do mene? Da im
se podrugujete u njihovoj nemoći?”
“Podrugujem?” Autarh je uživao u svojem glumljenju. Trenutačno, hinio je
pogođenost. “Došli smo ih spasiti! A kad otjeramo Qare, a ja ovdje završim, vaši
nasljednici mogu raditi što žele s ovim mjestom.”
“Došli se spasiti moj narod? To je laž.”
Autarh se opet odbio uvrijediti. “To nije cijela istina, priznajem. Ovdje smo
jer su jednom davno upravo s ovog mjesta bogovi bili izgnani. Tu, pod
građevinama koje je podigao vaš rod, leže dveri Xergalove palače - Kerniosove,
kako ga vi sjevernjaci zovete. A tu se Habbili s njime borio i porazio ga, te ga
zauvijek izgurao sa svijeta. Tu se mora obaviti obred.”
“Ah”, reče Olin. “Dakle, kao što sam i očekivao, to nema veze ni sa čim osim
s vašim suludim spletkama.”
Autarh ga je pogledao gotovo žalosno. “Nisam pohlepan, Oline, što god vi
mislili. Kad budem imao moć bogova u svojoj službi, neću se morati
nadmudrivati zbog ovog ili onog dvorca. Obnovit ću nebeske palače same gore
Xandos!”
Olin i Vash mogahu samo zuriti od zaprepaštenja i užasa, a vrhovni je
ministar nastojao, naravno, sakriti svoje osjećaje.
*
Prošao je dobar dio sata dok su nepomično sjedili nasred obalne ceste. Olin
je zapao u šutnju, a autarh je djelovao kao da ga više zanima ispijanje vina i
maženje jedne od njegovih mladih ženskih služavki dok joj je nešto šaputao u
uho. Vash je iskoristio odgodu da provjeri svoje zabilješke - bit će odvratno
zaposlen kad stignu do mjesta gdje će se utaboriti - kad je jedan od autarhovih
generala došao na podij i zatražio riječ s njime. Nakon razgovora tijekom kojeg
general nije povisio glas iznad šapata, autarh ga otpusti. Na trenutak je šutio, a
onda se počeo smijati.
“Što je, Zlatni?” upita Vash. “Je li sve u redu?”
“Nikad bolje”, reče autarh. “Ovo će biti još lakše nego što sam očekivao.”
Mahnuo je prstima sa zlatnim vršcima, a podij se opet zaljuljao i pokrenuo, dok
su robovi koji su ga nosili tiho zastenjavši počeli hodati. “Vidjet ćete.”
Prošlo je neko vrijeme prije nego što je Vash saznao što je njegov gospodar
time mislio. Kad su stigli do zavoja na cesti, robovi su ustali i razgrnuli zastore,
prouzročivši Vashu trenutak panične ranjivosti, ali časak kasnije shvatio je zašto
su to učinili.
Na obalnoj strani Brennova zaljeva, glavni grad Južne Međe bio je pust.
Većina grada bila je spaljena, ili je još gorjela, ali dim i plešući plamenovi
davali su prizoru jedini pokret. U blizini nije bilo na vidiku ni jednog živog
stvora, a čak je i dvorac preko vode izgledao pusto, iako Vash nije dvojio da u
njemu vreba mnogo Olinovih zemljaka oštreći oružje da proliju xisijsku krv.
“Vidite?” pobjednički će autarh. “Obala je naša - Qari su otišli. Nisu htjeli
zaglaviti između naše vojske i zaljeva. Odustali su od svojeg prava na Blistavog
Čovjeka!”
Vasha je omeo zvuk iza njega, ali autarh nije obraćao pozornost. Sulepis je
zurio u prizor s očitim zadovoljstvom, kao da to nije bio Olinov davno izgubljeni
dom, već njegov.
Zvuk, shvatio je Pinimmon Vash trenutak kasnije, bio je kralj Olin koji se
molio dok je zurio preko vode prema tihom dvorcu.
 39.
Još jedan zavoj na rijeci vremena
“Neki tvrde da su Qari besmrtni, a neki da su njihovi životi tek
znatno dulji od života smrtnika. No što je od toga istina, i što se
događa vilenjacima kada umru, nijedan čovjek ne zna.”
(iz “Traktata o Vilinskome narodu Eiona i Xanda”, priredio
Finn Teodoros za njegovo gospodstvo Avina Bronea, grofa
Zemljinkraja)
Cijelog se života Barrick Eddon molio da će se sve ono po čemu se
razlikovao od drugih - njegova kljasta ruka, noćne more i oluje neobjašnjive
tuge, sve strahotno nasljeđe očeva ludila - jednom pokazati svrhovitim te da je
istina o njemu nešto više od promašena i besmislena života. Sad je napokon znao
da je bilo tako i to ga je užasavalo.
Nisam spasio kraljicu. Što ako ne uspijem i s kraljevim Plamencvijetom?
Što ako se ne primi?
Stajao je na balkonu kraljeve ložnice. Sunce je upravo zašlo iza dvorca; kule
i kosi krovovi stršili su poput nadgrobnih spomenika u napučenu groblju, deseci
raznolikih oblika vlažne, sjajne crne boje. U kratkom vremenu otkad je stigao,
nebo iznad Qul-na-Qara stalno je bilo vlažno, izmjenjujući se između magle,
rosulje i pljuska, kao da je drevna utvrda brod koji jedri kroz oluje.
Ipak, bilo je nečeg spokojnog u tora mjestu, ne samo zbog njegove gotovo
potpune opustjelosti: naizgled beskrajan labirint hodnika imao je tiho ozračje
groblja, ali onog u kojem su duhovi predugo bili mrtvi da bi uznemirivali žive.
Znao je da u sjenama vrebaju stvari kojih bi se trebao užasavati, ali se umjesto
toga osjećao kao kod kuće u toj božjoj kući punoj neobičnih stranaca. Zapravo,
bilo je čudno koliko mu je malo nedostajalo sve ono što je imao ranije — njegov
dom u sunčanim zemljama, njegova sestra, tamnokosa djevojka iz njegovih
snova. Svi su se sada činili veoma dalekima. Vrijedi li se ičemu vratiti?
Barrick napokon izgubi strpljenje s posljednjim odbljeskom vlažnih krovova
i vlastitim kolajućim mislima. Ostavio je odaju i spustio se strmim stubištem od
napuklog bijelog kamena te izašao na natkrivenu kolonadu pokraj mokrog, pustog
vrta. Čak su i neobične biljke kanda bile prigušenih nijansi, njihova zelena bila
je gotovo siva, njihovi pupoljci tako blijedi da se ružičasta i žuta mogla vidjeti
samo izbliza, kao da je kiša isprala većinu njihovih boja. Odavde su brojni
tornjevi dvorca manje nalikovali grobnom kamenju, a više kompleksnosti
prirode, punoj apstraktnih, opetovanih oblika - stupovima, prečkama i ševronima
kakve su ljudski plemići koristili kao heraldičke simbole da obilježe svoje
obiteljsko ime, ali koji su se ovdje ponavljali u beskrajnim uzorcima poput
zmijskih ljuski. Obilje tih osnovnih oblika istovremeno je uspavljivalo i
zbunjivalo pogled, a nakon što je neko vrijeme hodao, Barrick je otkrio da mu se
i misli umaraju.
Zašto ste mi dali izbor, Ynnire? pomislio je. Nikad nisam dobro odabrao. ..
Kao da mu odgovara, kovitlac šuštećeg lišća odletio je iza ugla, a zatim se
zavrtio natrag kad je kralj u svojim pohabanim haljama zakoračio na kolonadu
ispred Barricka, pojavivši se niotkuda, kao da je išetao iz nabora u zraku.
Više ne mogu slušati plač Misnika, reče mu Ynnir, a njegove misli
dolepršaše Barricku poput lišća koje pada na stazu, pa sam izveo svoju sestru
- svoju voljenu - iz Komore Straže Smrti. Što god izabereš, Barrick Eddon,
moram joj ubrzo predati svoju snagu ako joj želim spasiti život. Slutim da je
Rukotvorac napokon doživio neuspjeh. Ponestaje mi snage. Ubrzo će dar
stakla iznevjeriti Saqri te više neće biti važno što radimo. Pođi sa mnom.
Barrick je slijedio visokog kralja u tišini, dok su napuštali vlažni vrt i vraćali
se u odjekujuće hodnike. Dok su hodali, neki od Ynnirovih slugu šaputajući su
izlazili iz sjena, stvorenja mnogih različitih oblika i veličina koja su im se
pridružila i slijedila ih na smjernoj udaljenosti. Čudnovata lica koja su zurila u
njega budila su u Barricku nelagodu, ali samo zato što je znao da su oni tu
pripadali, a on nije.
“Ne znam što da radim”, rekao je naposljetku. “Ne znam što će se dogoditi.”
Da znaš, samo bi birao, ne bi odlučivao. Ynnir se zaustavi i okrene prema
njemu. Evo, dijete. Da ti nešto pokažem. Podigao je ruku do zavoja koji mu je
pokrivao oči i nježno ga dotaknuo dugim prstima. Kako su godine mojeg života
prolazile, a nedaća našeg naroda postajala sve teža i teža, okrenuo sam se sve
dublje i dublje u sebe, u potrazi za nečim što bi nas moglo spasiti. Proživio
sam gotovo svaki trenutak sa svojim precima, s Plamencvijetom i Dubokom
knjižnicom, te sam u mislima otputovao na mjesta koja se ne mogu nazvati tebi
pojmljivim imenima. Utonuo sam tako duboko u ono što je moglo biti i što je
bilo, da sam izgubio iz vida ono pred sobom. Minulo je cijelo stoljeće prije
nego što sam primijetio da moja žena, moja ljubljena sestra, umire. Odvezao je
čvor poveza na potiljku i pustio da mu dio platna spuzne s lica. Oči mu bijahu
bijele poput mlijeka. S vremenom sam uistinu izgubio vid. Nisam vidio lice
svoje ljubljene, osim u mislima, dulje nego što se sjećam. Nikad neću znati
kako izgleda tvoje lice, dečko, osim u mislima drugih. A sve to jer sam
pokušavao doznati sve što će se dogoditi i zato što sam nastojao ne napraviti
nijednu pogrešku.
“Ja ne... Mislim da ne razumijem.”
Jedan od naših proroka nam kaže: ‘Kiša pada, rosa se diže. Između je
magla. Između je sve što jest.’ Neka ti to bude odgovor, ljudsko dijete. Ne
razmišljaj previše o onom što je prošlo i ne brini se previše o onome što će
doći. Između to dvoje je sve što je važno - sve što jest.
Ynnir opet zaveže povez i nastavi hodati. Barrick pohita za njim, a onda dugo
vremena nastavi pratiti kralja u tišini, zamišljen.
“Možete li mi to učiniti i kad ja to ne bih htio?” upitao je naposljetku.
“Možete li mi to silom nametnuti?”
Ne razumijem. Mogu li te prisiliti da primiš Plamencvijet?
“Da. Možete li mi dati Plamencvijet, čak i kad ga ne bih htio?”
Kakvo čudno pitanje. Ynnir je djelovao umorno: pokreti su mu bili još
sporiji nego u prvim satima Barrickova dolaska. Ne mogu ni zamisliti nešto
takvo - zašto bih to učinio?
“Jer morate to učiniti da bi vaš narod preživio! Nije li to dovoljno dobar
razlog?”
Prihvatiš li Plamencvijet, Barrick Eddon, to ne znači da će moj narod
preživjeti - samo ono što su naučili.
“Ali, biste li mi ga mogli silom nametnuti?”
Ynnir odmahne glavom. On... Ja ne... Žao mi je, dijete, ali misli izražene na
tvojem jeziku ne prenose značenje. Plamencvijet je naš najveći dar, ono što
nam je Izopačeni podario kako bi nas izdvojio od svih drugih. Mi koji ga
nosimo, čekamo ga cijeli život, a steknemo ga tek kad se naši majke i očevi
nađu na samrti. Tada, kad ga dobijemo, provedemo ostatak života smišljajući
kako ga prenijeti našim nasljednicima, našoj rođenoj djecu Prisiliti te da ga
preuzmeš - ne mogu pronaći riječi kojima bih to objasnio, ali meni je to posve
neshvatljivo. Ili ćeš ga prihvatiti, a onda ćemo vidjeti što će biti, ili nećeš, a
moj narod će nastaviti prema svojem kraju u kojem Plamencvijet više neće
postojati. / tako će se dani Velikog Poraza izmjenjivati do sna Vremena.
Zastao je. Stigli smo do dvorane u kojoj čeka Saqri..
Golema, tamna vrata bijahu otvorena. Kralj prođe kroz njih, a Barrick za
njime, ali nitko od stvorova koji su ih slijedili ne prijeđe prag. Dvoranu su
osvjetljivala brojna svjetla, ali tama koja se zadržavala ispod izrezbarenih greda,
unatoč svijećama i svjetiljkama, najsnažnije se dojmila Barricka - tama i zrcala.
 Na obje strane dvorane, protežući se tako daleko da je Barrick pomislio kako
je hodajući zapao u san, zidove su obrubljivala ovalna zrcala nebrojenih
veličina, s onoliko različitih okvira koliko je bilo zrcala. U svakome su se
udomili i svjetlo i sjena, te su u svakome proizveli nešto drugo, tako da se
Barrickcu činilo da ne vidi odraze već prozore koji su, iako postavljeni jedni do
dragih, gledali na tisuća različitih mjesta. Bio je zbunjen i svladan - ali bilo je tu
još nečeg. “Ja.. . Već sam bio ovdje.
Ynnir odmakne glavom, ali na trenutak ne odgovori. Kad je to učinio, glas mu
je zvučao slabije no ikad. Nisi bio ovdje, dijete. Nijedan smrtnik tu nie kročio...
“Onda sam sanjao. Ali znam da sam ovo već vidio - zrcala, svjetla. Namrštio
se. “Ali sve je bilo puno obličja, a na kraju dvorane... na kraju dvorane...”
Sve ga je to toliko svladalo da do tog trenutka nije ni primijetio priliku na
dirugom kraju dvorane. Sad se činilo da se kralj i on primiču k njoj, kroz sjaj
nalik na onaj za najvrelijeg ljetnog dana, iako je sama dvorana bila prohladna,
čak se osjećao propuh. Kad su se dovoljno približili, Barrick spazi da kratica
sjedi na jednom od dva kamena stolca, tijela mlitavog kao u mrtvaca; drugo
prijestolje bilo je prazno. Činilo se sablasnim što ju je kralj ovako ostavio -
istovremeno i čudnim i neumjesnim. Osjetio je poriv da je uspravi, da je zadrži u
položaju koji je dolikovao stvorenju tako jedinstvene, bespomoćne elegancije.
“Zašto je ona... gospodaru?”
Ynnir je zastao i spustio se na koljena. Isprva je Barrick pomislio da izvodi
neku obrednu gestu štovanja ili oplakivanja, ali sad je shvatio da se kralj bori za
dah. Barrick pohita naprijed i pokuša mu pomoći da ustane, ali kralj je imao
preduge kosti, a njegova je slabost bila prevelika. Napokon Barrick samo čućne
obujmivši ga rukama, zapanjen što osjeća stvarne mišiće i kosti pod dronjavom
odjećom. Kralj je, uza svu svoju čudnu veličanstvenost, ipak bio od krvi i mesa, i
umirao je.
Svijet, sjenovite zemlje, čak i dvorana zrcala povukli su se iz Barrickova
uma i nestali. Sada više nije postojalo ništa drugo osim kralja, njega i njegova
izbora. “Da”, rekao je. “Odlučio sam i kažem... da.”
Kraljevo disanje se olakša. Ipak, moraš biti siguran, napokon će mu Ynnir.
Tako nešto nikad se nije dogodilo -primitak Plamencvijeta mogao bi te
usmrtiti. A ako prijeđe na tebe, ništa ga iz tebe neće odstraniti osim smrti. Bit
ćeš živući spomenik, progonjen sjećanjima svih mojih kraljevskih predaka, do
svojeg posljednjeg časa na zemlji.
Sad je bio red na Barricku da se bori za dah. “Razumijem”, naposljetku je
uspio protisnuti. “Siguran sam.”
Ynnir žalosno strese glavom. Ne, sine moj, ne razumiješ. Čak ni ja ne mogu
potpuno shvatiti što nam je Izopačeni podario, a živio sam s tim cijelog svojeg
dugog života. Kralj se osovi na noge, ali kad je i Barrick htio ustati, Ynnir
odmahne glavom i dade mu znak da ostane sjediti na podu. Ali tako je moralo
biti, a i sve ovo je kako je moralo biti - Saqri, ja i ti i niti nerazboritog izbora i
čudne slučajnosti koje su spojile naše obitelji.
“Što moram učiniti?” Strah je preplavio Barricka, ne od boli koju mu je
Plamencvijet mogao nanijeti, već strah da će iznevjeriti Ynnira, da neće biti
dovoljno jak primiti darovano.
Ništa. Neobičan sjaj ispunio je dvoranu, purpuran poput posljednje večernje
svjetlosti. Trenutak poslije Barrick shvati da svjetlucanje nije bilo toliko
rasprostranjeno koliko je mislio, već da dopire odnekud veoma blizu - kružilo je
oko Ynnirove glave kao magla oko planine. Visoki kralj se sagne i obujmi
Barrickovu glavu rukama, a onda pritisne hladne, suhe usne na mladićevo čelo,
točno iznad i između očiju. Na trenutak Barricku se učini da meka svjetlost
nekako sipi u njega jer je sve oko njega - Ynnir, prašnjava zrcala, stropne grede
izrezbarene poput visećih grana otežalih od lišća i bobica - poprimilo isti
ljubičasti sjaj.
“Sto...?” Trepnuo je. Zvono se oglasilo - moralo je biti zvono, bilo je tako
sonorno, tako duboko! “Što trebam...?” Zvono se opet oglasilo - ali nije moglo
biti zvono, shvatio je, jer je bilo nečujno. Ipak, osjetio je kako mu njegova
zvonjava potresa kosti.
Spavaj, dijete, reče Ynnir, još ga držeći za glavu. Već je počelo...
A tada Barrick nije mogao čuti ništa osim sporog zvuka vlastitih misli, srce
mu je kucalo glasno i snažno poput ledenih voda koje pulsiraju kao krv kroz
planinske žile, bol nalik na ledenu vatru, a lubanja mu je tutnjala sa svakim
odjekujućim udarcem... udarcem... udarcem...
Napokon, iscrpljen od otimanja, proboden beskrajnim trenutkom agonije,
survao se u tamu i tišinu.
*
Ćelavo, čovjekoliko biće stajalo je promatrajući ga, a sjene koje je bacala
treperava svjetiljka igrale su mu po licu. Ne, to nije bilo samo jedno biće, bilo ih
je više, mnogo više, a svi su bili blago prozirni.
Nešto mu je tada šapnulo, glas bez zvuka, zagolicavši mu misli: Harsar- so
vjerni sluga ali nikad posve vrijedan pouzdanja, Kameni Krug je previše toga
izgubio u Velikom porazu...
Sada se glas u njegovim mislima izgubio, a prilika pred njim opet postala
samo jedan lik - kraljev sluga, Harsar. Dug, vrtoglav trenutak Barricku ništa nije
imalo smisla. Što se dogodilo? Gdje se nalazio?
“Još ste u Dvorani zrcala”, reče mu Harsar, iako Barrick nije progovorio.
Mogao je vidjeti kako se slugina usta miču i čuti Harsarov pomnjivo jednoličan
glas u ušima, ali ga je čuo i u svojim mislima, a ono što je ondje rekao bilo je
malko drugačije. “Prvi Kamen spava. Kći Prvog Cvijeta vas traži.”
Bezvučan šapat opet je prošao kroza nj: Uspjeh ona živi ali uzalud bacamo
naše sjeme u vjetar, kao da bacamo kocku. To nije bilo ni približno tako
jednostavno kao glas u njegovoj glavi, tek... zamisao, tiha poput trave koja se
pruža prema suncu. Barrick pokuša sjesti. Zašto je ležao na tlu? Zašto mu se
glava činila poput vreće prepune šljunka koja je prijetila raspuknuti se po šavu,
dok su sve te misli, riječi, ideje, zvuci, mirisi pucketali u njegovoj glavi poput
šišarki koje praskaju u vatri. Primio se rukama za glavu da mu se lubanja ne
raspukne. Trenutak poslije osjećaj je izblijedio, iako mu se glava i dalje činila
uznemirujuće punom, a svijet oko njega djelovao nastanjen vlastitim duhovima,
kao da je sve promatrao kroz loše načinjeno staklo.
“Dođite”, reče Harsar. “Kći Prvog Cvijeta...”
Saqri, Sestra, Žena, Unuka, Potomak... zamrmljaju nijemi glasovi u njegovoj
glavi.
“... vas čeka.”
U Mjestu sužavanja. Dvorani raskrižja. Pod trnovitim granama, kao u
Prvim danima, kad Narod bješe mlad...
Barrickova glava činila se poput košnice - jedva se suzdržao da ne podigne
ruke i ne rastjera zujeće misli. “Ali što je s kraljem... gdje je Ynnir?”
“Sin Prvog Kamena je u Dvorani odlaska”, rekao je naglas.... Prešao je u
Srce plesa promjene, rekoše njegove misli.
“Dođite”, rekao je naglas. “Ona će vas odvesti k njemu.”
Barrick više nije mogao govoriti: jedva je uspijevao slijediti Harsara
glavnom lađom dok su se nove misli kovitlale poput trunčica prašine na vjetru -
imena, trenuci, bljesci koji su se činili poput uspomena, ali bijahu uspomene na
stvari za koje se nije sjećao da ih je ikad vidio i koje nije u potpunosti
prepoznavao. A uza sve te trunčice značenja koje su mu dodijavale, bilo je toga
još: sve u dvorani — klupe, zrcala na zidovima, spiralni uzorci pločica na podu -
činilo se da posjeduje nekakav sjaj, blistavost stvarnosti, drugačiju od svega što
je dotad doživio. Čak i najpoznatiji predmeti iz njegova djetinjstva nikad se nisu
toliko doimali dijelom njega kao grede iznad njegove glave, tamno prastaro drvo
uobličeno u bodljikavo lišće božikovine i vijugave puzavice. Sve je imalo
teksturu i oblik koji se nije mogao zanemariti; sve je imalo priču. A poput svega
drugog u Qul-na-Qaru, sama je dvorana bila priča, velebna priča Naroda.
 Tad ju je ugledao kako čeka u svjetlucavim bijelim haljama.
Sam pogled na nju pogodio je Barricka poput oceanskog vala, potresavši sva
njegova osjetila, uronivši njegov um u sjećanja koja nikad prije nije imao - šuma
puna crvenog lišća, glatko rame, blijedo poput bjelokosti, njezino uspravno tijelo
na sivom konju, zaogrnuto snijegom posutim plaštem.
Saqri.
Vjetrova Sestra.
Posljednja od loze.
Voljena neprijateljica.
Izgubljena i vraćena.
Kraljica Naroda...
Sjećanja su se nagomilavala sve dok od samog Barricka nije preostalo
gotovo ništa, ali ga je istovremeno pogodilo nešto daleko snažnije i daleko čišće,
kao da mu je zraka najjasnijeg svjetla probola oko, dok mu je istovremeno
srebrna strijela probola srce.
Zaljuljao se. Nije mogao stajati. Pao je na koljena pred njom i zaplakao.
Saqri je bila nešto najljepše što je ikad vidio, tako moćna i složena da ga je
boljelo samo je gledati: jednog trena činila se sazdana od koprene, paučine i
suhih grančica, poput dječje lutke od prije stotinu godinu, tako stara i krhka da se
mogla raspasti na najnježniji dodir, a trenutak poslije činila se kipom isklesanim
od čvrstog, sjajnog kamena. A njezine oči - njezine oči, tako crne i duboke!
Barrick nije mogao pogledati u njih da mu se ne zavrti u glavi i da ne osjeti kao
da pada i pada a da nikad neće dotaknuti dno.
Kraljica mu je uzvratila pogled, lica poput nepomične maske, maske stranca,
ali poznatije više od ijednog lica na svijetu. Najmanje uvijanje kutova njezinih
usana ostavljalo je dojam kao da se smiješi, ali njezine oči i njegova
neobjašnjiva sjećanja govorila su mu da nije tako.
“Dakle ovo je sve što je preostalo od dragocjene krvi moje kćeri Sanasu?”
Govorila je naglas kao da ne može podnijeti da dotakne njegove misli. Glas joj
nije imao topline. “Ova šala, ovaj komad čudna izgubljena materijala, to je sve
što mi se vratilo na kraju dana?”
Znao je da bi se trebao razgnjeviti, ali nije imao snage. Samo stajati pred
njom bilo je previše. Jesu li mu ona ili Plamencvijet ispunjavali glavu bojama,
zvucima i vatrom? “Onakav sam kakvim su me bogovi učinili”, bilo je sve što je
uspio protisnuti.
“Bogovi!” Saqri je ispustila kratak zvuk koji je mogao biti smijeh ili jecaj,
ali lice joj se nije promijenilo. “Što su oni ikad učinili za nas, a da to nije
pokazalo svoju oštricu? Čak i najveći dar Izopačenog pokazao se mukom.” sjene
su se kanda povukle kao pred zastrašujućim svetogrđem. Dio Barricka prepoznao
je da njezine riječi potječu iz dubina patnji koje nije mogao ni pokušati razumjeti.
“Žao mi je... ako vam to što jesam nije po volji, gospo. Nisam izabrao doći
ovamo, niti sam izabrao krv koja teče mojim žilama. Što god da su vam moji
preci učinili, nijedan se nije posavjetovao sa mnom.”
Promatrala ga je dugo tako tamnim i prodornim pogledom da ga je jedva
uspio izdržati. “Dosta”, rekla je. “Dosta razgovora. Moram se oprostiti od
supruga.”
Kraljica siđe s postolja, lako, kao nošena povjetarcem; njezina lepršava halja
naizgled je jedva doticala pod. Dok ju je Barrick slijedio prema središtu
dvorane, tisuće vilenjačkih kraljica i tisuće smrtnih prinčeva, odraženih u
zrcalima na obje strane, nagrnulo je prema vratima. Neki od Barricka čak su se
osvrnuli za njim. Neka lica nisu nimalo nalikovala njegovu, ali izrazi koje su
imali neki od onih najsličnijih njemu, najviše su ga uznemirili.
Izašli su u veliku odaju iza vrata Dvorane zrcala i zatekli je ispunjenu
vilenjačkom čeljadi stotinu različitih sojeva, prikazama koje Barrickovim očima
bijahu posve strane, ali ih je nekako sve prepoznao - crvenokapi, rovači tunela,
trowi visoki kao stabla - te je čak znao da se mjesto gdje su čekali zvalo
Komora zimskog banketa. Dok je kraljica prolazila s Barrickom odmah za
petama, oni im se pridružiše, uplakane žene i čovječuljci životinjskih očiju,
krilate sjene i drugi s licima poput nedovršena kamena, a povorka je rasla sve
dok nije ispunila hodnike i gubila se Barricku iz vida, rijeka neobična života.
Slijedio je Saqri kroz labirint nepoznatih hodnika, ali imena i ideje kanda su
klizili po njima poput odraza na mirnu jezercu - Odmor tužna frulaša, Škripavi
salon, mjesto gdje su se Oprez i Plivajuća ptica rastali. Napokon su izašli pod
otvoreno nebo, u vrt pun kamenih oblika izvijenih kao u nemirnu snu, gdje mu je
kiša poprskala lice i smočila kosu. Osjećaj je bio nešto tako staro i tako
prepoznatljivo da su druge misli na trenutak iščezle, te je opet bio jednostavno
svoj, Barrick kakav je oduvijek bio, prije Sjenovite brane, prije Sanjara, prije
Ynnirova poljupca.
Što će postati od mene? Nije se bojao kao prije, ali bilo je teško ne
oplakivati svoje gubitke. Nikad više neću biti ta osoba.
Na drugom kraju vrta - Komjaševa budna vrta, šapnuše njegove misli, gdje
je Kišni sluga držao Kralja ptica i rekao mu kako će svijet završiti - ušli su u
golemu prostoriju, mračnu izuzev malog prstena svijeća na podu praznu, izuzev
tih svijeća i tijela koje je ležalo na ravnu kamenu u središtu prstena.
 Barricku se oči napuniše suzama. Nije mu trebalo reći tko je to. Sada je zbor
šapata u njegovoj glavi služio samo da pomuti jasnoću njegovih osjećaja. Onaj
koji je ležao pred njim, u jednom jedinom danu, postao mu je nekom vrstom oca -
ne, više od toga: Ynnir mu nije ukazao drugo osim obzira i ljubaznosti.
Kraljica je stajala gledajući tijelo svojeg muža. Povez je nestao, Ynnirove
oči bijahu sklopljene kao da spava. Barrick načini nekoliko koraka, a onda se
polako spusti na koljena, nesposoban dulje podnijeti težinu sadašnjeg trenutka.
Sin Prvog Kamena, Jelen u skoku, Mudri Slabić... Bio je to zbor šapata
poput gugutanja golubova: Izdajnik! - ne, Izopačenovo Čedo...!
Pogledaj me samo, reče drugi glas, pun uzdaha i dalek. Tako malen. Tako
izgubljen u trenutku!
Prenuvši se, Barrick se obazre oko sebe. “Ynnire?” Glas bijaše kraljev,
Barrick je bio siguran. Ne ostavljaj me! Hitnuo se tom mišlju za kraljevom.
Druge uspomene, glasovi, duhovi, te nebrojene sjene i dronjci svijesti koji su ga
sada proganjali, svi su se razbježali pred njegovim upitom, ali što god da ga je
od pravog Ynnira dotaklo, opet je nestalo.
“Stara budalo”, tiho će kraljica dok je zurila u kraljevo blijedo, ukočeno lice.
“Prelijepa, slijepa, stara budalo.”
*
Pogreb Gospodara Vjetrova i Misli odvio se pred Barrickovim osjetilima
poput nabujale, preplavljene rijeke, struje krcate predmetima koji su postali
neprepoznatljivi. U toj prepunoj, mračnoj, žamorom ispunjenoj odaji, oko
kraljeva tijela su se okupila obličja, plačući, pjevajući, ponekad proizvodeći
zvukove i geste koje Barrick nije mogao povezati ni s jednim ljudskim
osjećajem, a zatim su se nakon nekog vremena opet razišli. Neke od tih gesti
oplakivanja bile su složene poput igrokaza ili hramskih obreda, te se činilo da
traju satima, dok su druge bile tek kratko lepršanje krilima iznad Ynnirova
nepomična lika. Barrick je čuo govore od kojih nije razumio svaku riječ, ali koji
mu svejedno nisu imali nikakva smisla. Drugi ožalošćeni stali bi pred kraljevo
tijelo i izustili jedan jedini nepoznati zvuk koji se u Barrickovu umu rastvorio
poput čitave knjige, poput neke od priča koje pripovijedaju bardovi u Noći
Siročeta, a koje traju od sumraka do zore. dalje su pristizali.
Štakori, njih na tisuću ili više, živući baršunasti tepih koji se uskovitlao oko
Ynnira, a zatim nestao; uplakane sjene, ljudi s očima crvenim poput žeravice, čak
i lijepa djevojka sazdana od štapova za metle i paučine, koja je mrtvome kralju
pjevala glasom poput slijeganja slame - svi su se došli oprostiti. Dok su sati
odmicali, vjetar i kiša šibali su vani krovove, a plamenovi svjetiljaka lelujali u
Komori smrti, Barrick je počinjao poimati, ne punu dubinu onoga što se
izražavalo u toj odaji, već nešto od toga što je značilo pripadati tome narodu.
Vidio je da se procesija nije sastojala samo od pojedinaca i onoga što su željeli
reći, ni od pokreta kojima su izražavali svoju bol. Umjesto toga bila je to zbirka
oblika i zvukova u vremenu, odvojenih, ali povezanih s cjelinom, poput slova u
riječi ili riječi u priči. Samo vrijeme bilo je sredstvo, a nekako - to je bio samo
bljesak spoznaje, poput sićušne ribe u potoku, a pokušati je zgrabiti značilo je
posve je izgubiti - Narod, Qari, živjeli su nekako u vremenu u kojem Barrickov
smrtni soj nije. Bili su istovremeno u njemu i izvan njega. Tugovali su, ali su
također govorili: Ovo je što tugovanje jest i kako bi trebalo biti. Ovo je ples, a
ovo su koraci. Preuveličati ga ili umanjiti, značilo bi izdići ga iz vremena, kao
kad izvadite ribu iz rijeke. Riba će uginuti. Rijeka će biti manje lijepa. Ništa se
drugo neće promijeniti.
Svijeće se napokon utrnuše. Upalili su nove voštanice, a i to se činilo tek
dijelom plesa, novim zavojem na rijeci. Barrick dopusti da ga sve to preplavi i
prožme. Otkrio je da je nekako unaprijed znao kad će netko progovoriti,
zapjevati ili odati nijemo priznanje, tko su bili i što su donijeli. U drugim
prilikama izgubio bi se u toj posvemašnjoj neobičnosti, kao kad je bio dijete i
osluškivao fijukanje vjetra oko dimnjaka i pod crepovima njegova doma, svladan
nagovještajima značenja za koje je znao da ih nikad neće pojmiti, vječnom
frustracijom smrtnika njihovom beznačajnošću pod ravnodušnim beskrajem noći.
* zronio je napokon iz tame pune iščezlih odjeka pjesme i sjena. Velika dvorana
bila je prazna. Kraljevo je tijelo nestalo. Samo je kraljica ostala.
“Gdje... gdje je on...?”
Saqri je bila nepomična poput kipa kojemu je nalikovala, zureći u prazan
odar. “Njegova ljuštura... je vraćena. Što se tiče samog Ynnira... odlučio je
predati posljednju snagu da me probudi, a sada su nam on i njegovi preci
zauvijek izgubljeni.”
Barrick je mogao samo stajati ništa ne shvaćajući.
“I tako se primičemo korak bliže kraju svega”, rekla je dok se okretala prema
njemu, kao da ga jedva vidi i kao da govori sama sebi. “Koje će u njemu biti
tvoje mjesto, smrtniče? Što je u Knjizi zapisano za tebe? Možda ti je namijenjeno
očuvati sjenu naše uspomene na životu, tako da će, kad posve iščeznemo,
nejasno, zbrkano sjećanje na nas još uznemirivati pobjednike. Uznemirujemo li
tebe? Naslućuješ li uopće što si uništio?”
Tako neustrašiva, tako sjajna - poput vatre! šapne glas u njemu, ali Barrick
bijaše odveć gnjevan da mu obrati pozornost.
 “Ništa nisam uništio”, rekao joj je. “Što god da su moji pradjedovi učinili,
mene se ne tiče - zapravo, i mene je proklelo! I nisam izabrao doći ovamo -
poslala me vaša... žena-dikobraz, Yasammez.” Nešto od njegove zbunjenosti
iznenada je nestalo, kao da je netko izbrisao sloj prljavštine sa starog, blistavog
predmeta. “Ne, izabrao sam doći ovamo, barem dijelom. Jer je Gyir to želio. Jer
me kralj dozivao, molio.,, nagovarao. Nisam uopće tražio da se rodim, pogotovo
ne s qarskom krvlju u sebi. Gotovo me dovela do ludila!”
Izraz na kraljičinu savršenom, poput ljuske jajeta krhkom licu, nije se
promijenio, ali je neko vrijeme šutjela.
“Ona te je izbrala, je li - moja dragana, moja ljubav, moja pretkinja?” Saqri
mu priđe korak bliže, podigne ruku i okrzne mu lice. "Što je vidjela?” Iako nije
bila viša od Barrieka i vitka poput trske, jedva se suzdržao da ne ustukne pred
njezinim dodirom. Njezini prsti na njegovu čelu, poput poljupca njezina muža,
bili su hladni i suhi. “Je li mu se Yasammez samo htjela podrugivati? Nikad nije
marila za mojeg muža - ne kao ja. Mislila je da je odveć popustljiv zaštitnik
Naroda, da mu je važnije raditi ono što je ispravno od onoga što je neophodno.”
Ali to je jedno te isto, promrmlja nešto u Barrickovim mislima.
Kraljica povuče prste s njegova lica kao opečena. “Kakva je to varka?” Ruka
joj je opet sunula naprijed poput zmije kad napada, a onda se s iznenađujućom
nježnošću spustila preko njegovih očiju, čvrsto pritisnuvši prostor posred
njegova čela. “Kakva varka...?”
Trenutak poslije zateturala je natrag, prvi nesavršeno graciozan pokret koji je
vidio da je napravila. Oči joj se rašire. “Ne. Nije moguće!”
Na tom mjestu drevnog znanja i od vremena istrošenih obreda, takva očita
iznenađenost uplašila je Barrieka. “Što? Zašto me tako gledate?”
“On... on je u tebi! Osjećam ga, ali ga ne mogu dotaknuti!”
Nešto što je živjelo u Barricku nije se ganulo nad njezinom zgranutošću, već
se čak zabavljalo. “Rekao je da će mi pokušati prenijeti Plamencvijet.”
“Ne!” Doslovce je kriknula, iako je trenutak poslije shvatio da ga je prenula
samo razlika od njezina uobičajenog odmjerenog tona. “Ti si smrtnik. Ti si štene
stvorova koji su nas silovali... ubili!”
Svi smo djeca i dobroga i zloga što je prošlo prije nas.
Ynnire? Jesi li to ti? Barrick pokuša uhvatiti misao, ali opet je nestala.
Shvatio je da kraljica stoji ravno pred njim, očiju tako napetih da ga je gotovo
boljelo suočiti se s njima. Zgrabila mu je ruku; njezin stisak bio je zapanjujuće
čvrst.
“Što osjećaš? Je li unutra, moj brat... moj muž? Govori li u tebi? Što je s
Precima, osjećaš li i njih?”
 “Ja.,, ne znam,.,” A tad Barrick osjeti kako isplivavaju iz dubina i na
trenutak, njegovi udovi, jezik i glava nisu pripadali njemu. “Ovdje smo”, rekoše
njjegov um i njegova usta, ali sam Barrick nije sudjelovao u tome. "Nije onako
kako smo očekivati i mnogi od nas su zbunjeni... mnogi drugi su izgubijeni.
Nikad se prije Plamencvijet nije ovako prenio. Sve je drugačije...” Tad se
strana prisutnost izgubi, a Barrick opet uspostavi vlast nad svojim udovima - ali
sve se promijenilo, znao je. Sve je bilo drugačije i uvijek će biti.
Kraljica je nastavila zuriti u njega, ali pogled joj se sada činio dalek. Tad se
jednostavno presavila, a njezine bijele halje tiho su zašuštale kad je klonula na
tlo. Sjene nagrnuše iz kutova i skrovišta velebne dvorane, sluge koji su
nepomično čekali sve to vrijeme. Opkolili su je, a onda podigli i iznijeli.
Barrick je mogao samo stajati i gledati za njima, sam s plemenom
neshvatljivih stranaca koji sada življahu u njegovoj krvi i mislima.
 Dodatak
LJUDI
A’lat - xandski svećenik
Anamesiya Timvright - majka Matta Tinwrighta
Ananka - iz Jellona, najprije Hesperova, a zatim Enanderova ljubavnica
Anglin - connordski poglavica, dobio Pogranične kraljevine kao nagradu
nakon Hladnosive vrištine
Anglin III - kralj Južne Međe, šukundjed Briony i Barricka
Anissa - kraljica Južne Međe, Olinova druga žena
Antimon - mladi funderlinški hramski brat
Argal Mračni - xixijski bog, Nushashev neprijatelj
Autarh - Sulepis Bishakh am-Xis III, monarh Xisa, najmoćnijeg naroda na
južnom kontinentu Xanda
Avidel - Theronov šegrt
Avin Brone - grof Zemljinkraja, vrhovni zapovjednik dvorca Axamis Dorza
- Xisijski brodski kapetan Ayann - Yasammezin brat, Yasudrin muž Ayyam -
Qar, predak Kayyina/Gila
Azurit Bakar - zvan “Olujni Kamen”, slavni funderlinški vrhovni glavar
Barrick Eddon - princ Južne Međe Baz’u Jev - xandski pjesnik Bingulou
Kraćanin - Finnov prvi gospodar Brambinag Kamenčizma - mitski orijaš
Brat Okros Dioketian - liječnik i svećenik s Akademije Istočne Međe
Brennas - prorok za čiju se glavu govorilo da je preživjela njegovo
smaknuće tri godine
Brigid - služavka u Tkalčevoj Kovnici
Briony Eddon - princeza Južne Međe
Bubodlak - krovaš
Caradon TolIy - Gailonov mlađi brat
Chaven - liječnik i astrolog obitelji Eddon
Chert (Modri Kvare) - Funderling, Opalin muž
Cheshret - Qinnitanin otac, Nushashev niži svećenik
Cinnabar Živa - funderlinški magistar
Clemon - slavni syanski povjesničar, također zvan “Clemon Anverrinski”
Col - razbojnik
Conary - vlasnik Tkalčeve Kovnice
 Conorska, Sivonnska i Iellska plemena - “primitivna” plemena koja su
živjela u Eionu, prije nego što ga je osvojio južni kontinent Xand
Crveni Lope - vođa razbojnika
Čistioci - fanatici koji su se udružili da kazne Qare i ostale zbog Velike smrti
Čuvar Praiskonskih - qarsko pleme
Čuvari Ceha - stražari Funderlinškog Grada
Daman Eddon - Merolannin suprug, brat kralja Ustina
Davos od Elgjja, zvan Davos Bogomoljac - slavni plaćenik, vođa Sive čete
Dawet dan-Faar - poslanik iz Hierosola, ranije iz Tuana Djeca Smaragdne
vatre - Qarsko pleme
Djedica Sumpor - funderlinški starješina iz reda Metamorfne braće
Dolomit - vrhovni glavar Kallikana iz Podmošća
Donal Murroy - bivši kapetan kraljevske straže Južne Međe
Dumin Hauyuz - antipolemarh autarhovih ekspedicijskih snaga u Južnu Među
Duny - Qinnitanina prijateljica, novakinja Roja
Durstin Crowel - barun Graylocka
Eilis - Merolannina sluškinja
Elan M’Cory - šurjakinja Caradona Tollyja
Ena - Skimmerka, kći Turleyja Dugoprstog
Enander - kralj Syana
Eneas - princ Syana, Enanderov sin
Erasmias Jino - markiz Athnije, važan syanski dužnosnik
Erinna e’Herayas - dvorjanka Tessisa
Erivor - bog voda, zvan “Efiyal, “Egye-Var”
Ettin - qarski orijaš
Favoros - syanski barun
Favoros, barun - lord Ugeniona
Feldšpat - mrtvi funderlinški čuvar
Ferras Vansen - kapetan Kraljevske straže
Finlae - settlandski svećenik, rob u kući Qu’arusa
Fin Teodoros - pisac
Finneth - brennska proročica iz Hewneyjeve priče
Funderlinzi - ponekad zvani “kopači”, mali narod specijaliziran za rad u
kamenu
Gailon Tolly, vojvoda od LjetopoUa - rođak obitelji Eddon Golyji -
“žderači ljudskog mesa”
Gregor od Syana - slavni bard
 Gyir - Qar, Yasammezin kapetan, zvan “Gyir Olujni Fenjer”
Hamor Jaspis - predvodnik Funderlinškog grada
Harsar - Ynnirov savjetnik
Hasuris - xisijski pripovjedač
Hayyidi - drevni narod Xanda
Helkis, lord - zamjenik princa Eneasa
Hendon Tolly - najmlađi od braće Tolly
Hesper - kralj Jellona, izdajnik kralja Olina
Hiliometes - legendarni polubog i junak
Hobkin - razbojnik
Iaris - Kerniosov prorok, polu-svetac lola, kraljica Syana, Tolosa i
Perikala - kraljica za vrijeme Syanskog Carstva i Rata triju povlastica
Ivgenia e’Doursos - mlada kći vikonta Teryona
Jeddin - vođa autarhovih Leoparda, također zvan “Jin”
Jenkin Crowel - poslanik Južne Međe u Tessisu
Kallikani - syansko ime za Funderlinge
Kamen Nesklonih - Qar iz Straže Praiskonskih
Kamena Sol - Funderling
Karal - syanski kralj kojega su ubili Qari na Hladnosivoj vrištini
Kayyin - Qar, Yasammezin sin, zvan “Gil Krčmarev Pomoćnik”
Kellick Eddon - Anglinov pra-pranećak, prvi od kraljeva Pograničnih
zemalja iz obitelji Eddon
Kendrick Eddon - princ regent Južne Međe, najstariji sin kralja Olina
Kernios - bog zemlje, zvan i “Xergal”
Khors - bog mjeseca, Zorijin muž, Zmeosov brat, Kupilasov otac Kofas od
Mindana - ulosijski filozof
Konopari - narod koji živi u Prosjačkim zemljama iza Sjenovite brane
Kost - razbojnik
Kreas, krajj - lik iz stare priče
Kreda - kallikanski svećenik bubanjkamenja
Krovaši - slabo poznati stanovnici dvorca Južna Međa
Kupilas - bog liječenja, zvan i “Rukotvorac”, “Habbili”, “Izopačeni”, “Kioy-
a-pous”
Lander III - sin Karala, kralj Syana, tzv. “Lander Dobri”, “Lander od
Vilenjačke kobi”
Lily - Anglinova praunuka, kraljica koja je predvodila Južnu Među za
vrijeme Sivih četa
 Linas - kapetan Eneasovih Hramskih Pasa
Lindon Tolly - Gailonov otac, bivši Prvi ministar Pograničnih kraljevina
Lorick Eddon - Olinov stariji brat, koji je umro mlad Ludis Drakava - protektor
Hierosola
Luian - važna Miljenica u Osami, ranije poznata po imenu “Dudon”
Lukos Lončar - Theronov otac
Malahit Bakar - funderlinški vođa
Malamenas Kimir - ljekarnik u Agamidu
Mali Kositar - redovnik
Maljostop - duboki ettin, vojskovođa Prvog ponora Marwin - još jedan od
Qu’arusovih robova Massilios Zlatokosi - legendarni junak (spominje ga
Barrick) Matthias Tinwright - pjesnik, također zvan “Matty”
Melarkh - polulegendarni kralj Jurra Meno Strivoli - syanski vodeći pjesnik
Meriel - Olinova prva žena
Merolanna - pratetka blizanaca, rodom iz Faela, udovica Damana Eddona
Mesiya - boginja mjeseca
Metamorfna braća - funderlinški vjerski red
Mlinareva Kći - lik iz “Priče o seoskome svećeniku”
Moina - jedna od Brionynih dvorkinja
Narod Kamenog prstena - qarsko pleme
Nevin Hewney - dramski pisac
Niccol Opanour - glasnik na dverima Hespera od Jellona Nikomakos, lord -
sin syanskog markgrofa
Numannyn - kralj Qara iz vremena Drhtave doline, zvan i “oprezni”
Nushash - xisijski bog vatre, zaštitnik autarha, zvan i “Zmeos”, “Bjeloplam”
Njuška - qarski stražar
Olin - kralj Južne Međe i Pograničnih kraljevina Opal - Funderling, Chertova
žena Panhyssir - xixijski visoki Nushashev svećenik Parak - bivši autarh Xisa,
Sulepisov djed Pariki - xisijsko ime za Qare
Parnad - otac sadašnjeg autarha, Sulepisa, ponekad zvan “Budni” Pedar
Vansen - otac Ferrasa Vansena
Pepeo Salitra - zadužen za barut Funderlinga
Perin - bog neba, zvan “Glavar Munja”, također i “Argal”
PhayaIIos - filozof i alkemičar Phimon - hijerarh Tessisa Pijesak Zeleni
Kvare - Opalin otac Pinimmon Vash - vrhovni ministar Xisa Pješčenjak -
funderlinška obitelj
Pouta - proročica, moguće da ju je izmislio Finn Teodoros Prusus - scotarch
Xisa, ponekad zvan “Prusus Bogalj”
Puntar - okružni upravitelj
Qari - neljudska rasa koja je nekoć nastanjivala većinu Eiona Qinnitan -
novakinja Roja u Xisu, odbjegla nevjesta autarha Sulepisa Qu’arus - Besani
Raemon Beck - član Rudomorske trgovačke obitelji
Rafe - Skimmer, Enin prijatelj, iz Trupom-stružu-po-pijesku
Rhantvs od Kalebria - autor “Agonije krivoklete istine”
Risto, markiz Omarantha - syanski plemić i vojni zapovjednik Rogate
vilenice - majušni Qari
Rose - jedna od Brionynih dvorkinja, nećakinja Avina Bronea Rule - doušnik
Avina Bronea
Sanasu - udovica Kellicka Eddona, znana kao “Uplakana Kraljica”
Saqri - kraljica Qara, zvana i “Prvi Cvijet”
Selia - Anissina sluškinja, također iz Devonisa
Sembla - proročica, moguće da ju je izmislio Finn Teodoros
Seris - kći vojvode od Gela, dvorkinja Tessisa
Shanni - vrsta xisijskog duha koji ispunjava želje
Shaso dan-Heza - glavni oružnik Južne Međe
Silas od Perkala - polulegendarni vitez
Sirovo Željezo - funderlinški čuvar
Sive čete - plaćenici i bezemljaši koji su postali razbojnici nakon Velike
smrti
Skimmeri - narod koji živi na vodi i oko nje Spavači - odmetnuti Besani,
zvani i “Sanjari”
Summu - Yasammezina majka, Kupilasova “nevjesta”
Sumračni narod - još jedno ime za Qare
Surigali - xisijska božica, zvana i “Zuriyal”
Suzotvorci - Yasammezina slavna ratna legija
Sveros - drevni bog noćnog neba, otac Trigonskih bogova, zvan i “Zhafaris”
Svilenci - stvorenja iz sjenovitih zemalja koja “ne govore, nit idu na tržnicu”
prema Skurnovim riječima
Škriyevac - mrtvi Funderling
Talia - mlada Brionyna sluškinja u Tessisu
Theron - vođa hodočasnika
Tibunis Vash - otac Pinimmona Vasha
Trigon - udruženo svećenstvo Perina, Erivora i Kerniosa
Trigonarh - glava Crkve Trigona, glavna vjerska figura u Eionu
 Turley Dugoprsti - skimmerski poglavica, iz klana Vraćaju-se-s- večernjom-
plimom l ne Aldritch - markgrof Modre obale, saveznik Južne Međe
Ustin - otac kralja Olina
Utta - zvana i “sestra Utta”, Zorijina svećenica i Brionyna učiteljica Vais -
legendarna “vještica-kraljica Kracea”
Vanđerin Ugenios - klasični pjesnik
Varalice - pleme Qara
Vaspis Mračni - autarh Xisa
Veliki Kvržica (Modri Kvare) - Chertov otac
Vitas - perikaieški ribar
Vječno-ranjena djevica - lik iz legende
Vo Jovandil - obiteljsko ime Daikonasa Voa
Votes Đugobradi - bog
Yasammez - qarska plemkinja, ponekad zvana “gospa Dikobraz”, ili “Pošast
Drhtave doline”
Yasudra - Vasammezina blizanka
Ynnir Slijepi kralj - gospodar Qara, “Ynnir din’at sen-Qin, gospodar Vjetra i
Misli”, također zvan “Sin Prvog kamena”
Zagonetak - dvorski lakrdijaš obitelji Eddon
Zemjjini starješine - funderlinški duhovi čuvari
Zhafaris - xisijsko ime za Sverosa, zvanog i “Sumrak”, oca bogova
Zmeos - bog, Perinov suparnik, zvan i “Bijeloplam”, “Nushash”
Zoria - božica mudrosti, zvana i “Suya”, “Blijeda Kći”, “Zorincvijet” Zosim
- bog dramatičara i pijanaca, zvan i “Varalica”, “Salamandros” Željezo Kvare -
jedan od Chertovih najstarijih učitelja
.

MJESTA
Agamid - grad sjeverno od Devonisa
Akademija Istočne Međe - sveučilište, izvorno u staroj Istočnoj Međi,
premješteno u Južnu Među u vrijeme posljednjeg rata s Qarima
Akaris - otok između Xanda i Eiona
Bakreni prsten - vanjska cesta koja vođi ka manjim Prolazima Olujnog
Kamena izvan Funderlinškog grada
Baziliskove dveri - glavne dveri dvorca Južne Međe
 Byela šuma - šuma na granici između Srebrnstrane i Marrinswalka
Brenland - mala zemlja južno od Pograničnih kraljevina
Brennov zaljev - okružuje dvorac Južna Međa, nazvan po legendarnom
junaku Brennasu
Bušotine - samostanska utočišta iza Pet lukova
Cesta Ovčjeg brda - vodi duž Ovčjeg brda u podnožju Novih zidina Južne
Međe
Cesta Sjeverne Međe - stara cesta između Južne Međe i sjevera
Cvjetna Livada - najveća tržnica u Tessisu
Doros Eco - grad u Syanu
Drhtava dolina - poprište velike qarske bitke
Drymusa - utvrđeni grad na južnoj granici Hierosola
Duboka knjižnica - mjesto u Qul-na-Qaru
Dvor Ljetopojja -vojvodsko sijelo Gailona i obitelji Tolly
Dvorana danaka - dvorana na izlazu iz hodnika Brionyne ložnice
Dvorana nyesečevog kamena - u Funderlinškim Dubinama
Eion - sjeverni kontinent
Erivorova kapela - obiteljska kapela Eddona
Esterian - grad blizu Tessisa
Fei\jerova Širina - glavna ulica u Tessisu
Finnethin zdenac - sveto mjesto u Brenlandu
Funderlinški grad - podzemni grad Funderlinga, u Južnoj Međi
Gavranove dveri - ulaz u unutrašnju tvrđavu dvorca Južne Međe
Gora Xandos - mitska divovska planina koja je stajala tamo gdje sada leži
Xand
Gremos Pitra - glavni grad Jellona
Helobinska zemlja - močvarna zemlja južno od Brenlanda
Hierosol — nekoć vladajuće carstvo svijeta, sada znatno smanjeno; njegov je
simbol zlatna puževa kućica
Hladnosiva vriština - legendarno bojište, iz qarske riječi, “Qul Girah”
Hramska četvrt — susjedstvo u jugozapadnom dijelu unutarnje utvrde Južne
Međe
Jama J’ezh’kral - mjesto iz funderlinške legende Jazavčeve Čizme - krčma
u Južnoj Međi
Jellon — kraljevina, nekoć dio Syanskog carstva, sada ujedinjena s Jaelom
Jurr - drevni grad-država u Xandu
Južna Međa - sijelo Kraljeva Međe, ponekad zvana “Sjenovita Međa”
 Kaskadne stube - u Funderlinškim Dubinama
Kertewall - jedna od Pograničnih kraljevina
Klinska ulica - ulica u kojoj žive Chert i Opal
Koriyašev put — ulica u Funderlinškom gradu
Kraće - skup gradova-država, nekoć dio Hierosolskog carstva
Kraljevska cesta - zvana i Cesta kralja Karala
Kuća suza - tamnica u palači Širokdvor
Labirint - u Funderlinškim Dubinama
Layandros - grad na sjeveru Syana
Marash - xandska provincija gdje se uzgajaju paprike
Marrinswalk - jedna od Pograničnih kraljevina
Midlanov brijeg - hrid u Brennovu zaljevu na kojoj je izgrađena Južna Međa
Morž - krčma na obali rijeke u Tessisu
Most Tržničke ceste - most preko kanala koji dijeli dvije lagune u Južnoj
Međi
Orms - grad u Helobinskoj zemlji
Oscastle - grad u Marrinswalku
Pellos - rijeka u Srebrnstrani
Planina Gowkha - pogrebno mjesto drevnih xisijskih pustinjskih kraljeva
Podkamen - funderlinško naselje podno Hierosola
Podmošće - funderlinški (kallikansk) grad u Tessisu
Pogranične kraljevine - izvorno Sjeverna Međa, Južna Međa, Istočna Međa
i Zapadna Međa, ali nakon rata s Qarima sačinjavale su ih Južna Međa i Devet
nacija (koje su uključivale Ljetopolje i Modru obalu)
Potez žar-kamena - u Funderlinškim Dubinama
Prve dubine - mjesto u zemljama Qara
Prosjačke zemlje - teritorij iza Sjenovite brane
Qul-na-Qar - drevni dom Qara ili Sumračnog naroda
Roj - hram u Xisu, dom svetih Nushashevih pčela
Settland - mala, brdovita zemlja, jugozapadno od Pograničnih kraljevina,
saveznik Južne Međe
Syelo Vječne-zime - legendarni dvorac
Sjenovita brana - granična linija između zemalja Qara i ljudi
Skimmerska laguna - vodena površina unutar zidina Južne Međe, povezana s
Brennovim zaljevom
Slano jezerce - podzemno morsko jezerce u Funderlinškom gradu
Srebrntrag - rijeka u Drhtavoj dolini
 Stari kamenolomski put - cesta nedaleko od Bakrenog prstena Svilena šuma
- šuma iza Sjenovite brane Svjećarevo - grad u Dolinčevoj vjeri
Syan - nekoć dominantno carstvo, i dalje moćno kraljevstvo u središtu Eiona
Šipova ulica - ulica u vanjskoj utvrdi dvorca Južne Međe
Šuma Crne Rgeke - šuma u sjevernom Syanu
Tessis - glavni grad Syana
Tolos - kraljevina, sada unutar granica Syana
Toranj oblačnog duha - toranj u Qul-na-Qaru Torvio - otočna država između
Eiona i Xanda Trg Devonske fontane - u Tessisu
Tri Boga - trokutasti trg u Južnoj Međi; napučena četvrt oko tog trga
Tržnica - glavni javni trg u Južnoj Međi
Tržnička cesta - jedna od glavnih cesta Južne Međe
Tuan - rodna zemlja Shasa i Daweta
'Ritina vreća - slijepa ulica nedaleko od Starog kamenolomskog puta
Ugenion - grad u sjevernom Syanu
Vapnenačke dveri - dio puta koji vodi s kopna Južne Međe u Kuću
Gospodara Funderlinga - kallikanski naziv za Funderlinški grad
Vijenac Crnog fenjera - cesta izvan Funderlinškog grada koja vodi ka
Prolazima Olujnog Kamena
Vrata svile - mjesto iza Funderlinškog grada
Xand - južni kontinent
Xis - najveće kraljevstvo Xanda; njegov gospodar je autarh
Yanedan - brdoviti otok u južnome moru
Yist - nekoć vilenjački grad u Xandu
Zapadna Lit - drevni funderlinški grad u Settlandu
Zemjjinkrnj - dio Južne Međe, Broneovo leno; boje crvena i zlatna
Zvjezdarnica - Chavenova rezidencija

STVARI (I ŽIVOTINJE)
Aelyski fluksativ - otrov
Anali nebeskog rata - izgubljena i zabranjena knjiga
Antipolemarh - visoko rangirani xisijski general
Astion - funderlinški simbol autoriteta
Bakreni prsten - obodnica oko cesta Funderlinškog grada
Basiphae - ime za organizam u Vou
Byela vatra - Yasammezin mač
 Blistavi čovjek - središte funderlinških Tajni
BogomoUa - svećenik, obično Trigonov
Bunikina kruna - autarhov obredni ukras za glavu
Cehovski sajam - godišnje okupljanje Funderlinga
Dan prvog iskopa - vjerski praznik Funderlinga
Dani hlađena - legendarno razdoblje u funderlinškoj povijesti i mitologiji
Devetogodišnji rat - slavni, pomorski rat u Xisu
Drhtava dolina - slavno qarsko ratište
Gozba Uzlaza - Xixijska svetkovina na kraju kišne sezone
Hierosolski - jezik Hierosola, korišten u brojnim vjerskim obredima,
znanstvenim knjigama, i si.
Iktis - tvor, malena životinja iz obitelji lasica koja ruje
Jazavčeve Čizme - krčma u Južnoj Međi
Jelenmrs - vrsta drveća u sjenovitoj zemlji
Jesetra - srebrnjak, dvostruko vredniji od morske zvijezde
Knjiga Kajaiya - sveti tekst Qara
Knjiga Trigona - kasnija adaptacija izvornih tekstova o trima bogovima
Koryen crvene guje - otrov Ledeni ljiljan - cvijet
Modri korgen - omiljena funderlinška biljka za čaj Morska zvjjezda - mali
srebrni novčić Muiyogrom - Malj Perina (Nebeskog čovjeka)
Noć divlje pjesme - praznična večer, u danima nakon Zimske večeri
Onir Plessos - hram u Ljetopolju
Optimarh - vojni čin, u rangu bojnika
Palača Širokdvor - sijelo kralja Enandera iz Syana
Pentekostis - trupa od pedeset vojnika
Perinovo oko - ukras na podu prijestolne dvorane u Tessisu
Planspiralne školjke - školjke nautilusa, simbol Erivorovog svećenstva
Povorka Pokore - sveti praznik
Priča seoskog svećenika - drama
Protukob - pokret rukom kako bi se odvratila nesreća
Rat triju povlastica - dinastijski rat u danima Syanskoga carstva
Samotni - drugo ime za Skrikere
Skrikeri - čuvari Sna
Svetkovina Onira Zakkasa - trigonski praznik kada narod nosi krune od
čepljeza
Svilenci - stvorenja iz Sjenovite zemlje
Štap - drugo ime za goru Xandos
 Tigrova kob - otrov koji se pravi od biljnog soka ledenog ljiljana Tkalčeva
Kovnica - krčma
Trigon - vjerska moć Eiona, trijumvirat svećenstva (Perina, Erivora i
Kerniosa)
Trnokop - simbol moći opata Metamorfne braće
Vapnenačke dveri - dveri koje su nekoć bile ulaz s kopna u Funderlinški
grad i njegove Tajne
Velika smrt - kuga koja je ubila veći dio populacije Eiona
Vječno-raiyena djevica - slavna priča
Wimmuai - tako Besani zovu ljudske robove
Xawadis - xisijska riječ za oazu ili pojilo
Zadnji dan - kraj desetonoćnice
Zakkasova trava - ljekovita biljka
Zakoni Shakh Xisa - zakoni prema kojima se ravnalo Drugo i Treće Xisijsko
Carstvo
Zmeosovi rogovi - sazviježđe, također zvano Stara guja