Kao izvor za seminar izabrala sam Dvanaest rimskih careva Gaja Svetonija Trankvila.

Istraživačko pitanje mi je bilo kako je kontroverzna osobnost Gaja Kaligule utjecala na

njegovu vladavinu.

1 Dvanaest rimskih careva priča naravno o rimskih carevima ali na jako zanimljiv način. Gaj
Svetonije bio je cijenjeni rimski povijesničar. Svojim bogatim poznavanjem povijesnih
događaja, kao i bliskošću s vladarskim krugovima postao je čuvar dragocjenih informacija o
rimskim carevima. U svojim radovima ženio bi činjenice sa anegdotama iz privatnih života
vladar te je stavljao je fokus na osobnosti i osobne afere. U ovom djelu časti nas detaljima
kao što su citati iz privatnih pisama, izreka i dijaloga starih već 2000 godina.

2 U seminaru sam obradila Kaligulin život. U Svetonijevoj knjizi prikazan je na način iz kojeg
možemo shvatiti njegovu narav i put do trenutka kada se iz miljenika naroda pretvorio u
čudovište koje je glasilo kao jedan od najokrutnijih vladara u rimskoj povijesti.

Prvo sam iznijela nešto o njegovom djetinjstvu. Kaligula je sin Augusta Germanika koji je
bio svojevrsni Elvis Rima. Bio je vrlo poznat i obljubljen od naroda. To se preslikalo i na
Kaligulu kojega su svi znali još dječje dobi. Nadimak Kaligula dodijeljen mu je od strane
vojnika kojima je provodio mnogo vremena tijekom odrastanja pošto je često pratio oca u
vojnim pohodima. U ovom dijelu pisala sam o tome kakav je utjecaj smrt njegovog oca i
progon njegove majke i brata, kao i izloženost vojnim i političkim sferama imala na mladog
Kaligulu i na njegov daljnji napredak.

Nakon toga, obradila sam njegov dolazak na vlast i kako je to u početku izgledalo. Zbog
velike popularnosti njegovog oca i on je bio automatski prihvaćen i dočekan je velikom
slavom i podrškom. U početku vladavine napravio je puno dobrih stvari za državu, narod i
za vlastitu obitelj. Rani optimizam ovog prvotnog stanja zamijenila je rastuća zabrinutost
oko stabilnosti njegove vladavine i utjecaja njegovog ekscentričnog ponašanja koje je
uslijedilo.

Ima puno teorija o tome kako je Kaligula završio zaslijepljen svojom ludosti. Radio je
manijakalne i impulzivne odluke. Ekstravagantno se rasipao novcem, imenovao je svog
omiljenog konja za senatora, proglasio rat na Posejdona, organizirao spora mučenja do
smrti, uzimao tuđe žene, okrenuo se protiv obitelji i to sve nije ni zagrebalo površinu. Neki
povijesničari misle da je doživio psihički slom. Ono kako sam ja to shvatila je da je Kaliguli
ostalo puno trauma iz djetinjstva koje nije provario. Kad je došao na vlast bio je toliko
podržan da mu je napuhalo glavu do mjere da je za sebe tražio božanske časti. Njegova
dječja strana izlazila je na površinu tijekom njegovog odraslog života. U knjizi opisana je
njegova djetinja ljubav koju je tijekom godina gubio odvajajući se postepeno od realnosti i
ljudskih emocija i empatije. Ono povrijeđeno dijete čučalo je u njemu dovoljno dugo da ga
preuzme ogorčenje i želja za osvetom i uzdizanjem iznad svih ostalih ljudi. Nije pokazivao
milost.

Tako da ta milost nije ni njemu pokazana. Svetonije Kaligulino ubojstvo opisuje na dramatičan i
pomalo senzacijonalan način. Grupa zavjernika skovala je urotu nad Kaligulom te su izvršili
njegovo ubojstvo. Motiviralo ih je njihovo nezadovoljstvo Kaligulinom tiranskom vladavinom,
prekomjernim trošenjem državnih sredstava i nepoštovanje prema Senatu. Samo ubojstvo bilo je
nasilan čin, ali trebalo je biti učinjeno. Kaligulina ludost prelazila je svaku granicu i trebalo je
stati na kraj njegovoj krvavoj i manijakalnoj vladavini. Atentat je bio najbrži i najlakši način u to
vrijeme.

Nakon Kaliguline smrti bilo je pokušaja da se izbriše svako sjećanje na njega. Tako su se oni na
vlasti nastojali udaljiti od mrlje koju je ostavio svojom vladavinom. No, uz sav uzaludan trud,
nakon Kaligule nastupilo je još careva slične naravi.