Professional Documents
Culture Documents
Andrea Zlatar Violić - Chicklit
Andrea Zlatar Violić - Chicklit
Pojam chicklit književnosti u posljednjih dvije-tri godine zauzima sve veći prostor na
književnom tržištu. Počevši kao termin vezan uz uvozne produkte popularne kulture, od
knjige do filma, i posebno vezan uz izdavačke linije specijaliziranih biblioteka u izdavačkim
kućama »Algoritam« i »Oceanmore«, nužno je doveo do pitanja postoji li »hrvatska chicklit
književnost?«. Gdje je naša Bridget Jones, tko je naša »šopingholičarka«? U svijetu medija,
dnevnih novina i televizijskih emisija, tema chicklita postavlja se najčešće iz dva aspekta:
prvo, kao pitanje »vanjske održivosti žanra«, njegove tržišne uspješnosti i situiranosti na
vrhovima top-lista; drugo, kao pitanje »unutarnje strukture žanra«, tematizacije ženskosti i
seksualnosti u suvremenom zapadnom društvu. Oba se pitanja susreću u jednom: zašto žene
toliko čitaju chicklit? (Jer, tu se, naravno, krije odgovor na pitanje zašto ga toliko pišu.)
Popularnoj kulturi neskloni književni kritičari zavapit će da smo se vratili predmodernom
stanju identifikacijskog modela između čitatelja i junaka, točnije, između čitateljice i
junakinje, i to onom primarnom modelu emocionalne identifikacije.
Sam termin chicklit književnosti ne govori ništa o razlozima i uvjetima njezine produkcije,
već stvara semantički okoliš u kojem se miješaju vrijednosna i sadržajna određenja. S jedne
strane, termin svoje porijeklo vodi od naziva za kaogumu, pa je prva asocijacija »književnost
za razbibrigu«, za nešto što »razvlači i smiruje živce« poput gume za žvakanje; s druge strane,
nesretni dio sintagme »chick« uvodi nas u svijet literarne peradi, stvara asocijacije tipa
»književnost za pileći mozak«, »književnost za kokoši« i slično. I jedno i drugo su
evaluacijski negativne oznake, koje podupiru razlikovanje »visoke« i »niske« književnosti«,
»ozbiljne« i »trivijalne« literature, dakle upravo one diferencijacije protiv kojih ustaje
popularna kultura (kao i njezin teorijski duh: kulturalne studije). A ako chicklit nešto jest,
onda je sigurno proizvod upravo po184 pularne kulture. Iako se obrisi žanra oblikuju već
osamdesetih godina, rodonačelnicom smatra se Helen Fielding i njezin Dnevnik Bridget
Jones. Jednostavnim riječima kazano, chicklit je naziv za popularnu fikciju nastalu
devedesetih, tržišno usmjeren mladim zaposlenim ženama. Uz Helen Fielding, tu su Sophie
Kinsella, Melissa Banks, Emma McLaughlin & Nicola Krause, Candice Bushnell, Lauren
Weisberger, Jeniffer Weiner, Laura Zigman, Allison Pearson i dr. A naslovi, jedan zgodniji
od drugih: Kako ona sve to stigne, Nek vrag nosi Pradu, Šopingholičarka (u nastavcima),
Ljubav, prozac i sumnje, Moj život na tanjuru, Zar me ne želiš?, Nevolje s Catherinom,
Dnevnici jedne dadilje, Seks i grad.
Za svijet koji se konstruira u chicklit romanima mogli bismo reći da predstavlja svojevrsnu
arheologiju urbane svakodnevnice,1 u kojoj je glavni lik žena mlade ili srednje mlade dobi,
smještena u jednom od većih europskih ili američkih gradova – a sve ostale osobine
predstavljaju jednu od mogućih kombinacija: udata/neudata, zaposlena/nezaposlena,
samohrana/polusamohrana,2 depresivna/luckasta, s djecom/bezdjecna, siromašna/situirana,
debela/vitka... U stilističku obvezu žanra idu duhovitost i (samo) ironija, a u obveze
kompozicijske strukture – ljubavna fabula s (privremeno ili relativno) sretnim završetkom.
Naglašavam element privremenog ili relativnog jer u tom je svijetu mnogo toga privremeno i
relativno: posao, prihodi, zaljubljenost, vlastita težina, dobro ili loše raspoloženje. Dodajmo
tome lošu obiteljsku anamnezu (takozvana disfunkcionalna obitelj), naporne roditelje i sestru
(posebice majku), nepouzdanog brata, šefa-tiranina, prijateljicu-podršku i kolegicu-izdajicu,
susjeda-švalera i prijatelja homoseksualca, slika je kompletirana. Život sam po sebi nije
tragičan, ali nije ni jednostavan, stvar je naprosto u procesu, ili, točnije rečeno, u
preživljavanju i snalaženju iz dana u dan. Junakinja chicklita uvijek je u potrazi za »boljim
životom«, njezina potraga uglavnom se koncentrira na dva cilja: ikakav ili bolji posao, ikakav
ili bolji partner. Po mnogo čemu je nalik na dvadesetostoljetnu žensku varijantu osamljenog,
lucidnog i nespretnog Don Quijotea, jer se drži vrijednosnih načela koja baš i ne
funkcioniraju, životnu perspektivu oblikuje prema konstruiranim idealima (više ili manje
romantičnim, to jest, deromantiziranim), nije naročito opremljena za borbu (bez pravoga
mača, štita i kacige, materijalno i egzistencijalno u cjelini nesigurna), ali ulazi u avanturu – a
avanturu potrage za nečim boljim. U svojim zahtjevima ona ipak ne postavlja apsolutne
ciljeve, svjesna je procesualnosti ili bolje rečeno, prolaznosti, svake faze u životu, svakoga
posla, ili partnera. Njezini su ciljevi, možemo kazati, relativizirani u odnosu na stvarnost koja
je okružuje i koja joj je dostupna. To posebno pokazuju romani toga žanra koji stvaraju
cikluse vezane uz glavni lik, bila ona Bridget Jones ili »šopingholičarka«. Svaki roman jedna
je razina više (u kvalitativnom) i dalje (u vremenskom) smislu junakinjina života. Temeljni
problemi ostaju u osnovi isti, ali su preneseni »na višu razinu«, preoblikovani u novoj etapi
životne priče. Iluzije se smanjuju, ironija i samoironija rastu, u drugoj polovici tridesetih
nestaje neuroza interioriziranih zahtjeva okoline a svakodnevni život zadobiva opušteniji ton.
Tko god je čitao Dnevnike jedne dadilje, šarmantan ali i ciničan roman dvaju mladih
Amerikanki koje su osam godina radile kao dadilje kod najbogatijih njujorških obitelji, sjeća
se vjerojatno oglasa sa zadnje strane. U tom se oglasu traži mlada žena koja bi se brinula o
četverogodišnjem dječaku, a zatim slijede uvjeti. Ona mora biti: vesela, entuzijastička i
pomalo mazohistička. Mora svih 16 sati dnevno uživati u svom poslu. Mora se (citiram)
»razgaliti kad članovi obitelji povraćaju po njoj, u doslovnom i prenesenom značenju«. Mora
naravno pristati na neredovitu i nisku plaću, kao i na mnogobrojne oblike ponižavanja koji se
niti ne daju zamisliti.
Pokušajmo zamisliti kako bi taj oglas izgledao da se odnosi na zaposlenje u javnoj upravi, u
nekoj velikoj državnoj ustanovi, gdje počinjete od početka a od vas se traži sve. Najprije,
naravno, privlačan izgled – to neće pisati u novinskom oglasu, ali će izborna komisija u živo
razgledati i procijeniti »objekte«. Zatim, kao i u oglasu za dadilje: entuzijazam, dobro
raspoloženje, stanovita doza mazohizma, trpeljivost i skromnost koje opasno naginju ispod
granice samopoštovanja. Mladu tajnicu/pomoćnicu svatko u bilo kojem trenutku može tražiti
bilo što: da obavlja privatne poslove za šefove (pošta, računi, ljekarna, uputnice), da laže (to
se zove »obrana pred nasrtljivim strankama«) i što je najgore – da radi i odgovara za poslove
koji zapravo nadilaze njezine ovlasti. O tome da ne postoje granice radnoga vremena, da ne
postoji pravo na bolovanje a još manje isprika zbog bolesti djeteta – to ne treba niti
spominjati.
Negdje između njihove dvadeset pete i tridesete godine pred mlade urbane žene postavlja se
istovremeno cijeli niz zahtjeva. Ti su zahtjevi »dobitna kombinacija« naslijeđenog
patrijarhalnog društva i njegove površne modernizacije: treba diplomirati i zaposliti se (dobro
se zaposliti!), treba se udati (dobro se udati!) i imati djecu (najmanje dvoje), treba »ne
zapustiti se« i istovremeno uspjehu u struci valja napredovati i financijski. Društvo-obitelj
postavljaju nesmiljene zahtjeve, na njih je teško, osobnomislim i nemoguće, odgovoriti. Što
ako nađete posao u struci, san vaših snova, ali je početnička plaća ispod 4000 kuna? Što ako
se udate za simpatičnog gimnazijskog profesora koji ni na koji način nikada neće moći kupiti
stan od 120 m2 u »širem centru grada«? Takvih »što ako« ima nebrojeno, oni sačinjavaju naše
živote i vode nas iz krajnosti u krajnost. Ovaj »prirodni prijelaz« na tipičnu hrvatsku
svakodnevnicu mlade, zaposlene i udate žene s djecom, logična je stepenica u razumijevanju
chicklit književnosti: ona je vezana za stvarnost, proizlazi iz potreba onih koji žive takve
živote (a sve ih je više) i koji žele čitati o onome kako žive, tekstove s kojima je moguće, u
najbanalnijem smislu te riječi, identificirati se. Naravno da to nije fenomen vezan samo za
»žensku književnost«. Rekla bih da je duhovita i ironijska suvremena chicklit jedan od
odvjetaka stvarnosne proze koja je u velikoj mjeri odredila devedesete godine u europskoj i
svjetskoj literaturi. Istina je, međutim, da u tom procesu nastanka stvarnosne proze izrazitu
ulogu ima jako oblikovanje ženske publike, doduše još uvijek više putem prijevoda
angloameričke literature, ali publike koja je – kako pokazuju istraživanja – brojnija i vjernija,
i čije čitateljske potrebe još uvijek nadmašuju ono što se proizvodi na suvremenom hrvatskom
tržištu.
Upravo u tom prostoru svakodnevice koja uspijeva prijeći prag literature i ući u nju – u obliku
pokvarenih frižidera, kašeta piva koje se ispijaju, nespretno upropaštenih brakova, dnevnih
frustracija i ironije – prepoznajem razloge zašto se takva literatura u Hrvatskoj danas čita. Na
stranu medijska promocija i novinarska ispremiješanost žanrova, koji se često navode kao
negativni, ne-pravi, ne-literarni okviri suvremene književne produkcije, smatram da je
temeljni razlog u tome što je cijelim kontekstom promjena u literarnoj proizvodnji i njezinom
mjestu u kulturnom pogonu, oblikovana nova generacija čitatelja, s novim navikama i novim
potrebama. Ne mislim tu na dobni kriterij kao razlikovanje »starih« od »novih« čitatelja, već
na proces neke vrste »osvješćivanja« publike koja želi čitati priče o životu koji ih se tiče, sada
i ovdje, i koji su napokon takvu literaturu i dobili. Možda je ponajbolji primjer toga
povezivanja trodijelnoga lanca »književnost – stvaranje potrebe – zadovoljavanje potrebe«, u
angloameričkom prostoru ženske literature, roman The Reading Group Elisabeth Noble u
kojem je fabula konstruirana upravo na logici čitanja knjiga. »Klub čitateljica« susreće se
jednom mjesečno: dvanaest mjeseci, dvanaest knjiga i životi različitih žena i njihovih obitelji
ispričani u dvanaest poglavlja. Elisabeth Noble za motto knjige izabire znakovitu rečenicu
Margaret Atwood, jedne od nositeljica suvremene ženske književnosti: »Pravi, skriveni
subjekt čitateljske skupine sami su članovi skupine«. Stoga se iza načina na koji one izabiru
knjige, čitaju ih i razumiju, otkrivaju njihovi karakteri i njihove sudbine – djeca, trudnoće,
pobačaji, muževi, ljubavnici, majke, bolesti, smrti, odsutni roditelji, skriveni i pokazani
osjećaji. Netko odabire Coelha, netko teže naslove.
Želimo li pobrojiti osnovne uvjete produkcije i recepcije suvremene urbane ženske fikcije,
tzv. chicklita, bila bi to tri elementa: a) tematski (mlada urbana žena u potrazi za poslom i
ljubavi); b) autorski stav (humor i ironija); c) identifikacijski trokut (autorica – junakinja –
čitateljica). Suvremene hrvatske spisateljice, kako u svojim romanesknim djelima tako i u
zbirkama kolumni, daju različite odgovore na pitanje »postoji li u današnjoj hrvatskoj
književnosti chicklit?«. Kolumne Rujane Jeger, sakupljene u knjizi Posve osobno,
kombiniraju ironijski stav, suvremenu tematiku i potiču na identifikaciju legitimnog
(pseudo)autobiografskog tipa i zasigurno su najbliže standardima zapadnog modela. Kolumne
Milane Vuković Runjić, iako imaju eksplicitno zadanu tematiku seksa (»Seksopolis«),
pokazuju autoricu skloniju konzervativnijim opcijama vezivanja ljubavi i spolnosti nego
liberalističkoj merkantilizaciji seksa. Arijana Čulina, usprkos dojmljivom smislu za humor, u
temeljni romantički okvir situira svakodnevne probleme suvremene gradske žene. Vedrana
Rudan, kao oštar i polemički pisac, nerijetko u funkciji političkog komentatora, preferira
socijalnu tematiku ali nigdje ne zakriva žensku perspektivu. Julijana Matanović, čija proza i
kolumne tematološki i recepcijski u visokoj mjeri odgovaraju žanru (ženska tematika,
identifikacijski trokut), ne koristi modus ironijskog i humorističkog pripovijedanjem.
Izabrana bibliografija
• Butler, Judith (1993): Bodies that Matter. On the Discoursive Limits of »Sex«, London –
New York: Routledge.
• Cosslett, Tess & Lury, Celia & Summerfi eld, Penny (2000): Feminism and Autobiography.
Texts, Theories, Methods, London: Routledge.
• Curti, Lidia (2001): »Čudovišna tijela u suvremenoj ženskoj književnosti«, Treća, 1-2,
Zagreb.
• Du Gay, Paul & Evans, Jessica & Redman, Peter (2000): Identity: a reader, London: SAGE
Publications Ltd.
• Didier, Beatrice (1981): L’ecriture-femme, Paris: PUF.
• Estes, Clarissa Pinkola (2004): Žene koje trče s vukovima. Mitovi i priče o arhetipu divlje
žene, Zagreb: Algoritam.
• Grdešić, Maša (2003): »Dnevnik Bridget Jones: pokušaj reforme ružičastog geta«, Quorum,
2003/2, str. 178-203.
• Irigaray, Luce (1999): Ja, ti, mi: za kulturu razlike, Zagreb: Ženska infoteka.
• Jukić, Tatjana (2002): Zazor, nadzor, sviđanje. Dodiri književnog i vizualnog u britanskom
19. stoljeću, Zagreb: Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u
Zagrebu.
• Lukić, Jasmina (1995): »Ljubić kao arhetipski žanr. Proza Dubravke Ugrešić«, Ženske
studije 2/3, Beograd (www.zenskestudije...).
• Lukić, Jasmina (2001): »Tijelo i tekst u feminističkoj vizuri«, Treća, 1-2, Zagreb
• Lukić, Jasmina (2001): »Pisanje kao antipolitika«, Reč, 64, Beograd.
• Madelenat, Daniel (1989): L’intimisme, Paris: PUF.
• Marcus, Laura (1994): Auto/biographical Discourses, Manchester – New York: Manchester
University Press.
• Sontag, Susan (1983): Bolest kao metafora, Beograd: Pečat.
• Sablić Tomić, Helena (2002): Intimno i javno, Zagreb: Naklada Ljevak.
• Radway, Janice (1991): Reading the Romance: Women, Patriarchy and Popular Culture,
University of North Carolina & London.