LUCIJE SERGIJE KATILINA

Ovu temu sam izabrala jer me zanimao život Katiline i kako je djelovao. Lucije
Sergije Katilina bio je rimski političar i vojskovođa u prvoj polovici 1. st. prije Krista. Rođen
je u Rimu oko 138. g. prije Krista, a umro je u blizini Napulja 78. g. prije Krista. Bio je
istaknuti vojskovođa u ratu protiv numidskog kralja Jugurte i protiv germanskog plemena
Cimbra te italskog plemena Samnićana. Katilina se nakratko povukao iz politike. Kada je
Sula drugi put marširao na Rim, Katilina se pridružio optimatima. 70-tih godina pr. Kr. je
služio u provincijama, a pozornost javnosti je ponovno privukao godine 73. pr. Kr. kada je
optužen za ljubavnu vezu s vestalskom djevicom po imenu Fabija. Katilina je oslobođen
optužbe nakon što je vođa optimata, Kvint Lutacije Katul, svjedočio u njegovu korist. Godine
68. pr. Kr. je izabran za pretora, a potom je dvije godine služio u Africi. Pri povratku se
natjecao za konzula, ali mu je tadašnji konzul Lucije Volkacije Tul poništio kandidaturu zbog
optužbi za pronevjeru od strane provincijske delegacije. Katilina je sljedeće godine oslobođen
optužbi na suđenju gdje ga je branio konzul Lucije Manlije Torkvat. Katilina je bio plemenita
roda, ali zle i opake ćudi. Još od mladih dana bili su mu draži domaći ratovi, ubojstva, te
građanska nesloga. Katilina je bio predstavnik nemoralne političke klase, željne moći.
Katilina je najviše od svega želio osvojiti državu i nije se brinuo na koji način će to postići. U
velikoj Rimskoj Republici oko sebe je imao čete podlaca i zločinaca kao družbu pratilaca.
Pouzdavši se u svoje prijatelje i saveznike, donio je odluku da sruši državnu vlast. Protiv
države se urotilo nekoliko ljudi, pa i sam Katilina. Slavni rimski govornik i konzul Marko
Tulije Ciceron održao je četiri govora protiv senatora Lucija Sergija Katiline. Ciceron je htio
otkriti Katilininu zavjeru i pokušaj prevrata u Rimskoj Republici. Katilina je organizirao dvije
urote.

Iako je Torkvat pomogao Katilini, on je, prema Ciceronu, trebao godine 65. pr. Kr.
postati metom zavjere čiji je član bio i Katilina. Nju su pokrenuli Publije Autronije Pe] i
Publije Kornelije Sula, izabrani za konzule godine 66. pr. Kr. Međutim, prije nego što su 1.
siječnja 65. pr. Kr. trebali preuzeti dužnost, optuženi su, a kasnije i osuđenni za ambitus,
odnosno izbornu preveru na osnovu Lex Calpurni-a. Konzulski mandati su im oduzeti i
predani Torkvatu i Luciju Aureliju Koti. Autronije i Sula se s time nisu htjeli pomiriti nego su
planirali da na početku godine ubiju novopostavljene konzule i njihove pristaše u Senatu te
preuzmu konzulska mjesta. Zavjera je propala, navodno zato što je Katilina u posljednji
trenutak odustao. Većina povjesničara je skeptična prema Ciceronovim tvrdnjama, te smatra
vjerojatnijim Svetonijeve da su iza te urote stajali Marko Licinije Kras i mladi Julije Cezar, a
Ciceronove tvrdnje objašnjava time da je nastojao što više ocrniti svog glavnog neprijatelja.
Katilina se godine 64. pr. Kr. ponovno natjecao za konzula, zajedno sa svojim saveznikom
Gajem Antonijem Hibridom. Hibrida je izabran, ali ne i Katilina, koga je porazioi Ciceron.
Povjesničari smatraju da je glavni razlog za to bilo Katilinino skretanje prema stranci
populara, odnosno izborni program koji je predviđao radikalne socijalne reforme na štetu
aristokracije. To se prije svega odnosilo na plan da se proglasi sveopći moratorij na dugove
siromašnih građana. Zbog toga je većina senatora stala na Ciceronovu stranu. Iste je godine
ponovno doveden na sud, a optužbe su se ticale njegove uloge u Sulinim proskripcijama
krajem 80-tih godina pr. Kr., odnosno tvrdnji da je likvidirao vlastitog šurjaka Marka Marija
Gratidijana i niz tadašnjih uglednika kako bi se dočepao njihove imovine, te tom prigodom
naknadno dodao njihova imena na Sulin popis za likvidaciju. Katilina je ponovno bio
oslobođen, a što se tumači time da je Julije Cezar predsjedao sudom. Katilina se ponovno za
konzula natjecao 63. pr. Kr. međutim, i tada su ga porazili Decim Junije Silan i Lucije
Licinije Murena. Vjeruje se da je Katilina tada potrošio ne samo svoj politički kapital, nego i
sebe doveo u financijski bezizlaznu situaciju, s obzirom da su sve njegove kampanje bile
financirane na dug. Te je dugove mogao vratiti samo kada bi došao na vlast, a što više nije
bilo moguće legalnim sredstvima. Zato je Katilina, prema tumačenju povjesničara, odlučio
vlast preuzeti ilegalnim putem, odnosno državnim udarom. Kada se Katilina odlučio za
državni udar, za svoj plan je našao relativno veliki broj pristaša, i to uglavnom političara koji
su se iz različitih razloga osjećali zapostavljenima i marginaliziranima, odnosno čije je
ambicije suzbijao tadašnji rimski establishment. Među urotnicima se tako našao i bivši konzul
Publije Kornelije Lentul Sura, izbačen iz Senata zbog sklonosti razvratu, ali i mladi Gaj
Ceteg. Mnogi od urotnika su, kao i Katilina, imali financijske probleme. S druge strane je
urota mogla računati i na podršku u širokim slojevima stanovništva, pogotovo među
siromašnim građanima, ali i nekadašnjim Sulinim veteranima koji su u prethodnim godinama
izgubili sve bogatstvo stečeno u ratovima, te sanjali o "novom Suli" koji će ih voditi na Rim.
Katilinin plan je predviđao stvaranje vojske koja će marširati na Rim. U tu je svrhu u Etruriju
poslao Gaja Manlija, centuriona iz nekadašnje Suline vojske. Isto tako je poslao i niz agenata
po talijanskim gradovima da dižu ustanke, uključujući ustanak robova u Capui. Urotnici su,
pak, kao ključnu akciju planirali atentate na vodeće senatore i podmetanje požara širom grada;
nakon toga bi se spojili s Manlijevom vojskom koja bi umarširala i "zavela red", tj. dovela ih
na vlast. Akcija je bila planirana za 7. studenog 63. pr. Kr. ali je jedan od urotnika, senator
Kvint Kurije, odlučio o svemu upozoriti konzula Cicerona preko svoje ljubavnice Fulvije.
Čuvši za to, Ciceron je sazvao sjednicu Senata okruživši ga naoružanim čuvarima. Na
sjednicu je, na opće iznenađenje, došao i sam Katilina, odbacivši sve optužbe. Na kraju je
izjavio da neće čekati suđenje po Ciceronovim optužbama, nego da će otići u dragovoljni
egzil u Marseilleu. U stvarnosti, Katilina je odlučio da se priključi Manlijevoj vojsci u
Etruriji. U međuvremenu su Sura i preostali urotnici u Rimu odlučili stupiti u kontakt s
galskim plemenom Alobrožana, ponudivši im slobodu od rimske vlasti i druge povlastice,
ukoliko bi se pristali kao najamnička vojska priključiti urotnicima. Alobrožani su, međutim, o
svemu izvijestili Cicerona koji ih je potakao da sa urotnicima započnu kompromitirajuću
korespondenciju. Pisma su presretnuta te ih je na sljedećem sastanku Senata Ciceron pročitao.
Pet urotnika je uhićeno, te ih je Ciceron, usprkos protesta Julija Cezara koji je tražio doživotni
zatvor, doveo u Tulijanum, te 5. prosinca 63. pr. Kr. dao pogubiti davljenjem.

Vijest o pogubljenju je demoralizirala Katilinine pristaše diljem Italije, kao i njegovu

vojsku, koja je sa oko 10.000 spala na 3.000 ljudi. Katilina je mjesec dana manevrirao u
sjevernoj Italiji našavši se između Kvinta Cecilija Metela Celera, čije su legije blokirale put
prema Galiji, te Antonija Hibride koji mu je blokirao put prema Rimu. Na kraju se odlučio
napasti potonjeg, dijelom uvjeren da je ta vojska slabija, a dijelom da će Hibrida možda
prijeći na njegovu stranu. To se nije dogodilo, a umjesto toga je Katilina vojska razbijena 5.
siječnja 62. pr. Kr. u bitci kod Pistorije. Sam Katilina se, prema navodima povjesničara,
usprkos beznandne situacije hrabro borio u prvim redovima te tako poginuo. Ciceron u
govorima prikazuje Katilinu ne samo kao protivnika postojećeg političkog poretka nego kao i
najgoreg moralnog propalicu. Ciceron očito pretjeruje jer su Katilinine pristaše bili i neki
ugledni političari, među kojima je navodno i Gaj Julije Cezar.