Professional Documents
Culture Documents
Sigurnost Spasenja 1
Sigurnost Spasenja 1
I.K.
Biblija uči da oni koji su svoje živote predali Isusu Hristu znaju da su spaseni i da imaju život večni - već
sada - kao unutrašnje, svesno iskustvo.
Temelj ove sigurnosti je Sveto pismo i svedočanstvo Svetog Duha (1. Jovanova 5:9-10; Rimljanima
8:16). Pošto Bogu nije moguće da slaze (Jevrejima 6:18), svaka sumnja u vezi ličnog posedovanja večnog
Božjeg spasenja je iz tog razloga isključena.
Pažljivo pročitajte sledeći razloženi stih (1. Jovanova 5:10-13), jer u njemu dato Božje obećanje o
sigurnosti spasenja:
"Ko veruje u Sina Božijeg ima svedočanstvo u sebi. Ko ne veruje Bogu, načinio ga je
lažom jer nije verovao u svedočanstvo kojim je Bog svedočio za svoga Sina.
I ovo je svedočanstvo: Bog nam je dao život večni i ovaj život je u Njegovom Sinu. Ko ima
Sina ima život; ko nema Sina Božijeg, nema života.
Ovo napisah vama koji verujete u ime Sina Božijeg, da znate - da imate večni život."
Kada neko lično prihvati Božje svedočanstvo o Njegovom vlastitom Sinu - Isusu Hristu, Bog zapečaćuje
tu istinu davajući čoveku svedočanstvo Duha u njemu samom i on ZNA da je prešao iz smrti u večni
život. Samo prihvatanjem Hrista dobija se večni život jer je On taj život. Dakle, spasenje počinje verom
koja se rađa u svesti spasenog (nanovorođenog) presvedočenje - Duh Božji Duh svedoči o njegovom
novom stanju.
Ako spasenje zavisi od čoveka ono se može izgubiti. Ako je spasenje Božje delo u čoveku, onda ostaje
zauvek. Prema Efescima 2:8-10, spasenje je ono što Bog čini u čoveku i za čoveka. Čak i onda kada
vernik "gradi svoje spasenje sa strahom i trepetom" (Filipljanima 2:12), to je zato što Duh Sveti čini u
njemu da hoće i učini ono što je Bogu po volji (Filipljanima 2:13).
Ako kažemo da se spasenje može izgubiti, dovodimo u pitanje Božju vernost. Tada zapravo sumnjamo da
Bog može do kraja da sačuva one koje je spasio (Jevrejima 7:25). Međutim, na više mesta u Pismu,
Gospod je rekao da Njegovi sledbenici nikad peće poginuti (Jovan 10:27-30; Psalam 23, Rimljanima
8:38-39).
Ako ponekad sagrešimo, Bog je još uvek naš Otac a mi smo Njegova deca. Kad počinimo nepravdu,
kažnjava nas, upotrebljava prut (Psalam 89:30-34; 2. Samuilova 7:13-15). Dokle god nas kažnjava, ne
oduzima od nas Svoju milost još uvek smo Njegova deca koja ne gube spasenje i večno nasledstvo, ali
gube radost zajedništva s Bogom. Kada dete ne posluša oca. prekida se zajedništvo ali odnos i dalje
postoji. Kada hrišćanin sagreši, prekida se njegovo zajedništvo s Ocem ali i dalje ostaje dete Božje. Ako
hoće da se to zajedništvo opet uspostavi, mora da prizna svoju neposlušnost i moli se za oproštenje (1.
Jovanova 1:8-9). Hrišćanin tada doživljava obnovu, očišćenje i radost spasenja.
Ponekad se desi da hrišćanin zađe sa puta Gospodnjeg ali, ako je stvarno doživeo novo rođenje po milosti
Božjoj, vratiće se na pravi put. U 1. Jovanovoj 2:19 i 3:6 čitamo: "Od nas iziđoše, ali ne behu od nas; jer
da od nas behu, ostali bi sa nama; nego trebalo je da se pokažu da nisu svi od nas... Svako, ko ostaje u
njemu, ne greši; svako, ko greši, nije ga video niti poznao". Ako neko ne ostane u Gospodu, to je znak da
nije ni bio istinski obraćen, odnosno spasen. Isus ovakav slučaj lepo objašnjava u svom poređenju o četiri
tla, vidi Luka 8:4-15.