Ime i prezime: Ahmedin Mehić;

Fakultet: Filozofski fakultet Univerziteta u Zenici, Odsjek za bosanski, hrvatski, srpski jezik i
književnost;
Godina studija: I godina, II ciklus;
Adresa: Žepče, Vitlaci b.b.;
Telefon: 064-456-6140;
E-mail: amehic214@gmail.com

Ostani uspravan, kako ćeš pognute glave ispod zvijezda

Projaha preko polja na konju kulašu konjanik duga stasa, širokih ramena, crne kose. Za njim u galopu
su i dvoje ždrijebadi. Projaha, poput Budaline Taleta, bošnjačkog Don Kihota ili pak kao Đerzelez
Alija. Prejaha preko visokih planina i na obronku planine Šator zaustavi se, odmori, pa krenu dalje.
„Hija, Kulašu“.. To je Mustafa Kapetanović, glavom, bradom i fesom. Smiješi se njegov konj i leti,
leti. Nosi na sebi Đerzelez Aliju, junačkoga stasa. „Hija Kulašu, hiiija!“.
„Jeha, Kulašu, jeeeha!“. Zaustavi se Mustafa Kapetanović ispred svoje kuće u junačkome selu Goleš
ponad Travnika. Siđe s konja, sveza ga za drvo. Iz kuće izletje žena. To je njegova hanuma Fatima. U
veselom zanosu zagrli svog muža.
- Mustafa, Bog dao pa ti se nama vrati. Je li to rat gotov? Asimaa, Alene, došao babo, izađitee..
- Nije još ženo, ali sad će ako Bog da. Dušmani su protjerani iz Travnika, to je najbitnije. Kažu da su
neki počeli paliti sela, ali junački smo mi narod. Došao kapetan Asim sa vojskom iz trećeg korpusa i
sve ih protjera. Haman da zađoše prema Kladnju, đavo ih odnio...
Mustafa zatim uze u naručje oboje svoje djece: Merimu i Asima. Asim imade svega 5 godina, Merima
godinu više. Nabrekle mišice progledaše kroz Mustafinu uniformu. Kad to vidje Fatima, zagrli ih sve.
Tako zagrljeni stajaše par trenutaka u blaženom zadovoljstvu, kad Mustafa reče:
- Dosta de emocija, još ćete i rasplakati staroga Mustafu. Fatima hoćeš li napraviti kafu i štogod za
pojest, a ja ću malo prileć’ ovdje u avliji.
Fatima ode s djecom u kuću, a Mustafa leže na klupu ispred avlije. Vinova loza zastrla mu je sunčeve
zrake, te se on laktom podboči na jednu stranu gledajući svoje selo. Tek naposlijetku prozbori: „Ah,
taj Goleš...“.
***
Deset godina poslije
Mustafa je bio iznimno pametan čovjek. Za sebe je govorio da je star, ali sada je imao tek 40 godina.
Djeca mu malo podrasla, a on... Još više opametnio. Ustvari, oduvijek je on bio pametan. U selu su ga
zvali: „profesor“, ali ne bez razloga. On ustvari i jeste bio profesor. Tadašnji profesor filozofije, ali
kako rat iznenada kucnu na vrata, Mustafa ostavi sve iza sebe. Tu godinu staža koju je imao za sobom
odjednom je popunio nenadani rat. „Mora neko vojevati i braniti Bosnu. Neće ona nikada biti
podijeljena, nikada“, govorio bi Mustafa i radosno žurio u rat, a kada bi se vraćao kući... Tada bi ga s
posebnom radošću dočekivala Fatima:
- Hvala Bogu da si živ... Mustafa eh Mustafa...
Ravne joj zaista nije bilo. Voljela je svog Mustafu, a i on nju, a rat ih je još više spajao u tom
ljubavnom činu.
Mustafa je nastavio svoj rad u maloj osnovnoj školi u Golešu. Predavao je jezik i to bosanski jezik, a
to je radio zbog nedostatka kadra. „Gledajte djeco“, govorio bi Mustafa svojim učenicima, „konačno
smo dobili priliku da izučavamo svoj jezik. Jezik koji nam je bio ukinut već u A-U vlasti, nakon što je
1890. godine naopisana i prva gramatika bosanskog jezika. Kasnije je ona samo preimenovana u
Gramatiku srpsko-hrvatskog jezika. Pretpostavljate da se od tada jezik naziva srpsko-hrvatski ili
hrvatsko-srpski. Ne vjerujete? Pitajte svoje očeve i majke koji su oni jezik učili u školama. Jezik, iako
možda nebitan, izuzetno je bitan, a pogotovo danas. Ako nam unište naš jezik, uništit će i nas.
Zapamtite to...“.
Zanimanje za jezik, tačnije za bosanski jezik, dovelo je Mustafu da magistrira upravo u toj oblasti i to
u Sarajevu. Imao je priliku da po prvi put završi studij u svojoj državi, jer filozofiju je studirao u
Beogradu. Nakon toga trebalo mu je tri godine i da doktorira i postane doktor lingvističkih nauka.
Ljubav prema bosanskom jeziku dovela ga je do trenutka kada je život bez Bosne, bosanskog jezika,
Bošnjaka, postao biti nezamisljiv za njega. Tada ga u selu zvahu doktorom, ali ne još dugo, jer
Mustafa odseli u Sarajevo da predaje bosanski jezik na fakultetu.
***
Tri godine kasnije
Život Fatime i Mustafe naglo se promijenio, ali u njihovim srcima patriotizam je nadrastao sve drugo.
Mustafa, vjernik i dobar lingvista, Fatima vjernica i jako dobra supruga, živješe zajedno, te povremeno
obilaziše svoju kućicu u Golešu. Ponekad bi tu i prenoćili. Mustafa je iza sebe već imao tri napisane
knjige, a jednu posebnu knjigu posvetio je ratu u Bosni. Možda će ta knjiga postati razlogom mržnje
pojedinih osoba prema njemu...
***
Srijeda, decembar. Snijeg zameo svaki trag u Golešu. Prekrio cijela polja i krovove kuća. Sve tako
sniježno, a opet lijepo, bajno i bajkovito. Niz visoko brdo spuštaju se djeca na svojim sankama. U prvi
akšam majke ih uvode u kuće, a s prvim ezanom odlaze ljudi u džamije. S njima odlazi i Mustafa. On
je sada glavna figura u društvu. Svi ga gledaju, svi mu se dive.
- Je li Mustafa, kako je tebi u onom Sarajevu? Jel’ de nema nad Golešom?
- Lijepo je Muhareme. Boga mi fino, ali kao što veliš... Nema nad rodnim krajem, ali eto. Cijela Bosna
je lijepa.
- Mudro zboriš Mustafaga. Vazda si bio pametan.
Zatim koračaju po snijegu koji se baš tada u velikim količinama još više spusti na njih. Pahuljice im
padahu po njihovim kapama.
Čim sklanjaše, Mustafa polahko krenu ka svojoj kući, ali na putu ga zaustavi neka nelagodnost. Nešto
ga žuljaše u cipeli. „Ah, Bože šta li je ovo...“. Skide Mustafa polahko cipelu i pade na snijeg. Iza leđa
neko mu se zakihota. On se okrenu, nigdje nikog. Skide cipelu i u njemu nađe kamenčić, ali i neko
pismo. Izvadi ga i stavi u džep, jer po mraku ništa ne vidje pročitati.
Kad dođe kući, izvadi pismo i poče da ga čita:
Vidim, dobro si napisao svoju knjigu: Patriotizam u Bosni. Samo da ti kažem, ne sviđa mi se tvoja
knjiga, kao ni jezik koji ne postoji. Bosanski jezik samo izmišljen. Ne uči djecu da postoji nepostojeći
jezik.
„Divnog li pisma. Ni pozdrava, niti išta...“, mrmljaše Mustafa. „Šta kažeš Mustafa?“, upita ga hanuma.
„Ništa ženo, ovamo ja nešto“, uzvrati Mustafa i vrati pismo u kaput, nakon čega se izvali u svoju
fotelju. Razmišljanje ga dovede u fazu preispitivanja svojih trenutaka u životu. Šta je morao on to reći
pogrešno učenicima kada ni u čemu nije pogriješio? No, Mustafa se nije previše oko toga brinuo.
Klanjao je jaciju i legao u svoj krevet.
Zimska olujna noć. Mačke mjauču ispred ulaznih vrata, lupaju. Potom tišina i žamor. U sobi tama i
toplota. Vani tama i hladnoća. U kući spavaju Mustafa, Fatima i djeca. Vani spavaju mace ispred
ulaznih vrata. Više ne mjauču, ali... Ima neko ko ne spava. Neko ko oblijeće oko Mustafine kuće i
šunja se kao lopov. Hoće li štogod ukrasti? Neće. Hoće li koga ubiti? Neće. Hoće li koga zaplašiti?
Možda... I u tom možda krije se odgovor. Zaplašit će itekako, ali prvog Asima. Upiškit će se on odma
u gaće od straha.
- Mamaaaa, neko je na pozoru, skoči Asim.
Skoči i Fatima u istom trenu, kao da nije ni spavala.
- Ko je Asime, gdje je?
- Eno pored onog prozora sam vidio svjetiljku neku, a posvijetlio je i u mene. Vidio sam glavu mama.
Probudi babu da vidi ko je.
- Možda ti se pričinilo Asime, lezi.
- Nije, probudi de babu. Baboooo!
Mustafa skoči kao da ga neko poli vodom. „Ko puca?“, uzviknu on. Izgleda da je sanjao rat. Ratne
traume, tako to ide.
- Babo, neko nam hoda oko kuće, de vidi ko je.
Hrabri junak, poput Alija Đerzeleza, skoči na noge i kao da bi se popeo na konja, ali njeg nema. Ta
nisu ga bezveze u selu i prozvali junakom. Junak Alija Đerzelez. Neko mu veli da je bošnjački Don
Kihot, ali kako god, on je sad i više od toga. On je doktor lingvističkih nauka i dobitnik Zlatnog
ljiljana, a uz to i najbolji otac kojeg vole i Asima i Merima, a s njima i Fatima. Ponosna je ona itekako
na svog muža, te mu dodaje kaput.
- Daj i kuburu ženo.
- Aman Mustafa, šta će ti. Nećeš valjda pucati pa da narod misli da se opet zaratilo.
- Pucati nego šta. Kako ima obzira hodati mi oko kuće u ova doba.
- Možda se Asimu samo učinilo, pusti to.
- Nije.
- Kako znaš?
- Znam zbog pisma.
- Kakvog pisma?
- Pusti to sad, kasnije ćemo o tome. Kuburu daj.
Fatima ostade iznenađena, jer ne zna o čemu se to ovdje radi. Kakvo to pismo njen muž spominje?
Ništa joj nije jasno, ali ipak ode ona do špajza i donese kuburu. Mustafa izletje i tek što izađe začu se
cviljenje mačke. Izgleda da joj je Mustafa na rep stao. Odma zatim začu se pucanj. Jedan, pa drugi, a
zatim i treći. Merima i Asim se pribiše uz majku, ona ih zagrli. „Bit će sve uredu“, reče im i poljubi ih
u čelo. Fatima pogleda na prozor, svjetla komšijinih kuća se popališe.
- Eno i Enver ustao, sad će on ovamo, reče Fatima.
U tom trenutku na vrata banu Mustafa sa kuburom u ruci.
- Majku mu njegovu, pobježe preko Smajine njive.
- Pa ko je bio čovječe?, ushitreno upita Fatima.
- Ne znam ni ja. Čim je mačka ciknula, on pobježe iza žita. Bit će da se prepao, ali neće više dolaziti.
Lezite vi.
Nastala okolnost ne dade ukućanima da zaspe, jer se sad na vratima pojavi i Enver. Prvo pokuca na
vrata i reče: „Ima li bujruma ?“. Kad Mustafa reče da ima, Enver uleti u kuću kao da se uplaši da ga
neko iz mraka ne ščepa za kaput. Tek što uđe, Enver odma postavi neka pitanja iz vlastite
radoznalosti:
- Ma šta to bi u ova doba. Začuh neke pucnjeve, pa rekoh da vidim šta se to događa. Ali ne bih ja ni
ustao da me moja Saliha ne probudi. Taman fino zaspao, kad ona mene pođe drmati. Kaže ustaj,
zaratilo se. Pa gdje opet da se zarati majku mu? Kaže ustaj, Boga mi se haman zaratilo. Neko puca. Ja
upalih vanjsku, kad nema više pucnja. Vidim u tebe Mustafa upaljeno svjetlo, pa rekoh hajde da vidim
šta je to bilo.
- Ništa Envere hvala Bogu. Neko je hodao oko kuće. Ja sam izašao i provjerio, ali vidio sam ga kako
bježi. Ispalio sam za njim tri metka, čisto da ne dolazi više.
- E neka si Mustafa Boga mi. I ja bih vala. Pa rat je gotov, ne znam kakve su to sad igrarije.
- Eh Envere, znaš kako kažu: I poslije rata je rat.
- Znam, ali eto... Niko ne voli rat. Odoh i ja. Samo sam to htio da vidim. Ako opet šta bude, zovite. Tu
smo. Allahimanet.
- Allahimanet dobro Envere. Hvala ti kad navrati.
Fatima zatvori za Enverom vrata, ugasi svjetlo i posla djecu na spavanje. Vrata zaključa dva puta i
leže. Leže i Mustafa, ali misli mu ne dadoše još da zaspi. Ustvari, više niko nije mogao da zaspi. Bila
je to duga, duga zimska noć.
Sutradan su sinošnji pucnjevi bili glavna tema stanovnika sela Goleš. Međutim, Mustafa nije više želio
o tome da priča. U ratu on se nagledao i gorih stvari. Na vlastite oči gledao je i ubijanja i klanja, ali eto
sve je to nekim čudom Božijim i preživio. Preko žrtve rata došao je i do junaka koji je dobio i najveći
čin nagrade, Zlatni ljiljan. No, nije on zbog nagrade išao u rat. Da nije otišao možda se sada ne bi zvao
ovako kako se zove. Ustvari, možda sada ne bi uopšte ni on živio, niti njegovi mještani, a ni porodica
njegova. „Rat je zlo“, to je svima govorio i neka se nikome ne ponovi. Svaki narod voli svoju zemlju i
svako ima svoju vjeru i jezik kojeg voli i čuva. I u tom razmišljanju Mustafa se zaustavi kada Fatima
donese jutarnju kafu i ručak, a potom ga upita:
- A kakvo si ti pismo spomenuo sinoć?
- Ma, ko da je to sad i bitno. Pusti, to.
Mustafa nije htio zanemarivati ženu, jer bi se ona onda sigurno i prepala. To je nešto što je najmanje
želio sad u ovom trenutku kada je svaka situacija ranjiva. Pa ne mora ona baš sve znati, ali ipak Fatima
je takva... Radoznala, uporna i ponekad možda i dosadna. „Uporne ste vi žene“, često bi govorio
Mustafa u trenutku kada bi Fatima jednostavno iziskivala taj skriveni odgovor. Naposlijetku on bi
morao kad-tad doći... I došao je. Mustafa nije mogao više, pa je kao i skoro svako muško, popustio
pred njenim „pritiskom“:
- Mah... Sinoć kad sam se vraćao iz džamije, primijetim nešto u cipeli. Sagnem se da vidim šta je, ali
se okliznem i padnem. U tom trenutku začujem neki smijeh. Okrenem se, ali nigdje nikog. Iz patike
izvadim kamenčić i pismo. To je cijela priča.
- To je cijela priča? Pa šta dalje? Ko se smijao? Kakvo je pismo? Pričaj...
- Ah ja tebe. Šta ja znam ko se smijao. Nisam uopšte ni gledao. Uzeo pismo i krenuo kući.
- Čuj ti njega. I nisi se prepao da te neko ne ubije?
- Ako me nisu ubili u ratu. sumnjam da će i sada... A i pravo da ti kažem... Da me ubiju ne bi mi bilo
sad toliko žao. Umrijet ću kao Bošnjak, kao musliman i ponosni domoljub.
- Bože, Bože... Dobro i šta pročita u tom pismu, to me zanima?
- A ništa posebno. Neko napisao da ne postoji bosanski jezik i da mu se ne sviđa moja knjiga:
„Patriotizam u Bosni“.
- Rekoh ti ja ne piši svakakvih knjiga. Sutra ćemo za Sarajervo, ovdje je nesigurno postalo.
- Ma šta sam ja to loše napisao u toj knjizi? Samo istinu o ratu. Onako kako je zaista bilo i ko je sve
oslobodio Travnik. Šta sad ne smijem ni pisati ni o svom jeziku, jeziku kojeg su davno spomenuli
drugi ljudi. Ne samo Bošnjaci, već i stranci, a čak i franjevci su svoj jezik tako zvali. Što svi ne bi bili
kao oni ili... ako neće ne moraju. Samo neka poštuju moje, a ja njihovo poštujem. Ne vrijeđam nikoga
niti napadam. I šta sad ti ovdje nesigurno, a znaš da je Sarajevo pod opsadom bilo i da je djece
poginulo koliko stanovnika ima u ovom selu... To si zaboravila?
Tu se razgovor Fatime i Mustafe završi, ali razmišljanje o sinošnjem događaju nije im izlazilo iz glava.
Ko li je bio tako hrabar pa da napiše pismo, stavi ga Mustafi u cipelu. I otkud baš taj neko zna koje su
njegove cipele? Znači neko ga je pratio. Zna čak i gdje je njegova kuća. S tim mislima cijeli dan
suočavao se Mustafa. Ipak, navečer je fino zaspao, a ujutro su svi krenuli za Sarajevo. Prilikom
kretanja Mustafa bi taj koji će dva puta zaključati ulazna vrata i okrenuti se okolo sebe da još jednom
pogleda Goleš. Obuze ga neka tužna emocija kojoj nije mogao odoljeti, te tiho i nečujno prozbori:
„Eh, taj Goleš“...
***
Deset dana prošlo je od događaja koji je poremetio mještane Goleša. Sve ljude tog kraja naveo je na
razmišljanja, iako niko nije znao za pismo koje je dobio Mustafa. To pismo on je držao u tajnosti, jer
je za njeg znala samo njegova hanuma, Fatima. Uskoro je za njeg saznala i policija, ali koja korist.
Rekli su mu da ništa ne mogu saznati, jer to može napisati bilo ko. „Slažem se da može, ali nisam ja to
napisao. Pa kakva ste vi policija da ne možete naći lopova koji piše pisma i hoda mi navečer oko kuće
dok svi spavaju“, rekao je ljutiti Mustafa, ali zbog tog govora on bi udaljen od policijske stanice.
- Žao mi je, ali tako je, a sad idi dok nismo tebi napisali kaznu.
Ljutiti Mustafa izašao je i pravo svojoj kući. Zaista nije mogao vjerovati šta se desilo. Pa nije se valjda
za ovo borio i još da mu neko prijeti da će dobiti kaznu ni zbog čega. A kada dođe kući i pozvoni na
zvonce stana, na čijim vratima piše „Kapetanović“, još više se iznenadi. Razlog tog iznenađenja jeste
taj da je ponovo ugledao pismo i to u koverti. Neko ga je gurnuo pod vrata, te ga on na brzinu zgrabi i
stavi u kaput. Fatima mu otvori vrata.
- Šta bi? Šta kažu?
- Ništa ženo. Znaš našu policiju. Kažu ne mogu pronaći krivca.
Potom oboje sjedoše i popiše kafu. Mustafa je sa zebnjom čekao priliku da pročita pismo, ali u
tajnosti. Stoga, kada Fatima izađe da kupi nešto iz trgovine, on na brzinu otvori pismo i pročita u
njemu sljedeće:
Ne pomaže policija druže. Ne postoji bosanski jezik, Bošnjak, a uskoro ni tvoje knjige „Patriotizam u
Bosni“, neće biti...
Mustafa tad još više poludje i krenu da razbije čašu, ali se sjeti da će morati kupiti staklo po podu, te
lagano spusti čašu na stol. Ovo je već bila kap koja je prelila čašu, a koju on mora isprazniti, ali kako?
Dugo je o tome razmišljao i razmišljao, te na koncu se dosjetio. Odlučio je da organizuje promociju
svoje knjige: „Patriotizam o Bosni“, a ujedno s tim održat će govor i o bosanskom jeziku. Uz to,
možda i proda neke svoje knjige.
I Mustafa se baš posvetio tom činu. Prije toga raspitao se o načinu održavanja promocije, te pozvao i
recizente svoje knjige. Bili su to sve njegovi profesori na master studiju. „Ovo će biti pun pogodak“,
mislio je. Fatima je za to saznala tek kad je vidjela da nešto piše.
- Šta li to sad ti pišeš?
- Govor ženo, govor.
- O čemu?
- O bosanskom jeziku i mojoj knjizi.
-A gdje ćeš ga održati.
- Javno, u Gazi Husrev-begovoj biblioteci.
- Kada?
- Sutra.
Fatima se iznenadila tom činu, ali zaista dođe i taj očekivani dan. Fatima se spremila i krenula zajedno
sa Mustafom na promociju. Njen muž danas će biti u centru pažnje. Svi ga pozdravljaju, grle...
U Gazi Husrev-begovoj medresi okupilo se mnogo svijeta. Fatima dugo nije bila na ovakvim
ceremonijama u kojima ima mnoštvo naroda. Ona je jednostavno imala mnogo obaveza i oko djece,
stana. Doduše, sada su te obaveze bile manje, jer nije bilo poljoprivrede, ali Mustafa je njoj sada
dodijelio i jednu akademsku obavezu. Svakodnevno je učila, jer je on upisao u vanderdnu školu. Time
će joj olakšati da pronađe sebi posao. Mnogo žena ostalo je bez škole kada se pojavio rat. To je zaista
boljelo Fatimu, ali i Mustafu, jer i on bi volio da je njegova žena poput njega, ali kao da i jeste, jer
njemu i ne treba bolja.
Čim se skupilo mnoštvo naroda, Mustafa otpoče svoj govor:
- Dragi i cijenjeni gosti, dobar dan, Es-selamu alejkum, dobro nam došli. Prije nego što krenem sam
izlaganjem o svojoj knjizi, želio bih prije svega nešto reći o našem bosanskom jeziku. Čekali smo i
čekali i evo hvala Bogu dočekali smo da imamo samostalnu državu, ali i vlastiti jezik i identitet. Jezik
je nešto što nas odlikuje. Svaki narod ima svoj jezik, ali ono što želim istaknuti jeste to da svaki narod
njeguje svoj jezik. Nekada davno postojala je bosančica. Svi znate da je to pismo. Asocira vas na
bosanski jezik, a njime su pisali bosanski banovi. Da, bosanski. Čak i kada je došla osmanska vlast,
pojedina pisma su bila pisana upravo bosančicom, a ta pisma nazivaju se krajišnička pisma. No, neću
puno o pismu, jer nas zanima jezik. Dolaskom A-U monarhije, došlo je i do zvaničnog proglašenja
jezika koji u Bosni nosi naziv bosanski jezik, zahvaljujući caru Benjaminu Kalaju. Prva gramatika
bosanskog jezika izdata je 1890.godine, ali nedugo nakon toga ona je preimenovana u Gramatiku
srpsko-hrvatskog jezika i od tada, pretpostavit ćete, jezik se više ne zove bosanski, već srpsko-hrvatski
ili hrvatsko-srpski, a sve zbog masovnih protesta stanovništva. Međutim, bosanski jezik postoji i
mnogo, mnogo prije. O njegovoj nominaciji svjedoči istaknuti putopisac Elvija Čelebija koji kaže da
su stanovnici Bosne koriste slova slična kao u Beogradu, a svoj jezik nazivaju bošnjački ili bosanski,
mada im je draži ovaj drugi naziv. Dalje, Ahmed Dževdet-paša u 19.st. spominje da se na dvoru
vitezova koristio većinom bosanski jezik. Bosanski franjevci svoj jezik nazivaju bosanski ili slavono-
ilirski jezik bosanskog izgovora. Da ne govorimo dalje i da ne spominjemo prvi bosansko-turski
rječnik Uskufija, itd. Bosanski jezik je dakle oduvijek postojao, a propagandu koja je vođena protiv
njegovog naziva neću spominjati. Samo ću reći to da su danas u Bosni i Hercegovini ravnopravni
jezici: bosanski, hrvatski i srpski. Svako ima pravo da svoj jezik naziva kako hoće, ali niko nema
pravo da nameće naziv svog jezika ili da negira postojanje drugog jezika, jer to vodi ka mržnji.
Kad završi izlaganje o jeziku, biblioteku obasu zvuk višestrukog pljeska i činilo se kao da je trostruko
više svijeta nego što je zaista bilo prisutno. Mustafa je bio izuzetno sretan i zadovoljan i više ništa nije
morao ni reći, a trebao je.. I baš tada, kada je krenuo da priča o svojoj knjizi, razbi se prozor
biblioteke, ali ne sam od sebe, jer u prostoriju uletje i neki kamen. Narod se uznemiri. Nasta buka,
glasan razgovor, strah. Buka, a potom sirena policije i naposlijetku neki sudar automobila. To su sve
bile stvari koje su se desile u svega nekih pet minuta. Nekoliko ljudi izletje da vidi šta se to desilo, a s
njima i Mustafa. Policija je udarila u automobil koji je vjerovatno bio u bijegu, a počinioca ovog čina
su uhapsili, te ga dovezli sa lisicama do policijskih kola. Osoba u autu bila je sigurno njegov
saučesnik. Mustafa potrča prema policiji kao da je lud. Svi ga u čudu gledaše.
- Čekajte, samo sekundu.
- Šta je bilo Mustafa?, upita ga policajac.
- Hoću samo nešto da kažem ovom počiniocu.
- Hajde izvoli, ali nemoj dugo.
Mustafa izvadi iz džepa dva pisma i izvadi još jedno na kojem je pisalo:
Bosanski jezik postoji, uvijek je postojao i postojat će. Nadam se da si uživao u mom govoru. Evo
poklanjam ti i knjigu.
Mustafa Kapetanović.
Potom, zajedo sa pismima, dade i knjigu postiđenom počiniocu, a policija ga strpa u auto i odvede u
nepoznatom pravcu, ali konačno odredište njegovo bit će sigurno zatvor. „Što duži boravak želim“,
reče Mustafa i šmekerski se nasmija.
Ništa nije mogao saznati o tom počiniocu izuzev toga da je član neke političke stranke i da je čak
optužen i za teška ubistva i nečovječno postupanje u ratu, a posebno prema Bošnjacima. Saznao je i to
da policija odavno za njim traga. To je saznao i bi mu to dovoljan razlog da konačno dođe kući bez
pronalaska kojekakvih pisama ispred svog stana i zadovoljan se zavali u svoj krevet.
***
Zima na Golešu. Snijeg posvuda. Tek s visina brda veselo se spuštaju djeca i uživaju u zimskim
čarolijama. Iz daljine neko jaše na konju. „Hija, kulašu, hiiija!“. To je glavom i bradom i fesom
Mehmed Kapetanović. „Hija, kulašu, hija“. Veselo jaše na svome konju poput Đerzelez Alije. Zna ga
svako u ovome selu, a poznat je i šire u cijeloj Bosni, a možda i još šire i možda... Možda će se za njeg
tek još čuti, sve dok ne umre i dok ga ne prekrije zemlja bosanska...