Kako su mjeseci dobili svoje ime u hrvatskom jeziku?

Nalazimo se na vratima mjeseca ožujka, već dva mjeseca su iza naših leđa. Nazivi mjeseca
korišteni su u svakodnevici, no koliko smo često zapravo zastali i zapitali se kako su mjeseci
u hrvatskom jeziku uopće dobili svoje ime?

Dok su ostali europski narodi uglavnom preuzeli rimske nazive mjeseci, slavenski narodi
uglavnom su paralelno sačuvali i vlastita imena.

Rijetko tko od Srba može nabrojati sve mjesece na hrvatskom, zvuče im čudno i teško ih
pamte, no malotko zna da su veći dio povijesti i sami koristili slične nazive.

Puno prije današnjih rimskih naziva, slavenski narodi imali su svoja imena mjeseci, no kako
su ona nastala? Tako da su prilagodili svoje nazive mjeseci konkretnim prirodnim pojavama
pa zato oslikavaju prirodne mijene, atmosferske pojave, klimatske odlike, privrednu
djelatnost... Primjerice, januar je siječanj jer je tad sijeku drva u šumi.

Iako su živjeli udaljeni jedni od drugih, zbog takvog običaja nadijevanja imena, svi slavenski
narodi imaju slične nazive za mjesece. Naravno, imena mjeseca ovisila su i o klimatskim
uvjetima, a dobar primjer za to je lipanj. Naime, nama je lipanj juni dok je Poljacima gdje
lipa cvate mjesec dana kasnije lipanj - juli.

Na neka od njih zaista nije teško dati odgovor, no pojedini izazivaju pomutnju i zbunjenost.

Pred vama se nalazi popis naziva mjeseci i korijen riječi iz kojih su nastali.
No, važno je napomenuti da se mnogi i dandanas dvoume oko njihovog nastanka!

Siječanj – naziv dobio prema glagolu sjeći. To je mjesec u kojem se sijeku drva (siječe se
šuma), ali „siječe“ i hladnoća

Veljača – Naziv, koji među slavenskim narodima rabe samo Hrvati, nije jednoznačno
protumačljiv. Većina pretpostavki u sebi nosi značenje velik, ali bez potpuno dokazive
etimologije (tako P. Skok napominje da bi veljača mogla biti kratica od veliki siječanj, a B.
László da je veljača dobila ime po tom što je najkraći, najmanji mjesec, pa je nazvana velikim
mjesecom iz retoričkih razloga). Najvjerojatnije je da dolazi od glagola oveljiti se, u značenju
oduljiti se, kao naziv za mjesec u kojem dani postaju dulji.naziv je dobio prema glagolu
oveljiti se, što znači oduljiti se.

Ožujak – Etimološki se izvodi iz praslavenskoga *lъžujьkъ, koji pokazuje isti korijen kao i
imenica *lъžь »laž«, što potvrđuje i drugi hrvatski naziv – lažak. Značenjem se stoga ožujak
može definirati kao »lažljiv mjesec«, odnosno mjesec promjenljiva vremena, kada se ne zna
traje li još zima ili je već počelo proljeće.

Travanj – Naziv je praslavenskoga podrijetla (travьnь), a prema F. Miklošiču značenjski je

motiviran pojavom zelene trave.

Svibanj – naziv sviba znači ili drvo ili vrsta grma koje u tome mjesecu cvate.

Lipanj – naziv je dobio prema lipi koja u tom mjesecu cvate

Srpanj – Naziv
je praslavenskoga podrijetla (sьrрьnь), a
značenjski je motiviran uporabom srpa pri žetvi žitarica koja se
odvijala u tome mjesecu.
Kolovoz – naziv je dobio po kolima jer se u tome mjesecu žito i ostali poljodjelski proizvodi
kolima voze s polja i livade

Rujan – Ime je dobio po jelenjoj rici, od staroslavenske

riječi rjujь (rika), jer se smatralo da se u tome mjesecu jeleni
posebno glasaju.

Listopad – naziv je dobio po padanju lišća s drveća što je najočitije baš u tom mjesecu

Studeni – naziv je dobio po nagloj studeni, hladnoći, koja počinje u tom mjesecu. Rabili
su ga također Rusi, Bjelorusi, Ukrajinci i Slovaci za jedan od
zimskih mjeseci (novembar, decembar ili januar), ali se njime
danas koriste samo Hrvati.
Prosinac - pučko ime (praslavenskoga podrijetla) za dvanaesti mjesec gregorijanskoga
kalendara; naziva se i i povijesno značenje naziva nisu posve sigurni. Postavka Tome
Maretića po kojoj je prosinac dobio naziv prema imenici proso (prosincem se naziva i božićni
kolač koji se nekada mijesio od prosa) nije prihvaćena. Prema pučkoj etimologiji, naziv
dolazi od glagola prositi u značenju prosjačiti, ali ta motivacija nije vjerojatna u doba
nastanka naziva prosinac.

Naziv je najvjerojatnije nastao od glagola prosinuti; premda samo značenje u cjelini

ostaje nejasno, glagol izražava povremeno probijanje sunca kroz oblake ili maglu, ali
označuje i sijanje sunca općenito. Pritom se prosinac smatra mjesecom u kojem dani
postaju sjajniji, što je više obilježje prvoga mjeseca u godini, ali se to opravdava
činjenicom da se naziv prosinac nekada i rabio za prvi mjesec u godini, što potvrđuju
ruski, ukrajinski i lužičkosrpski jezik.
Valja napomenuti da su narodni hrvatski nazivi za mjesece nastali vrlo rano, a pisana ih
povijest potvrđuje već sredinom 15. stoljeća. I neki drugi narodi, a posebice slavenski, kao
Česi, Slovaci i Poljaci koriste narodne nazive za mjesece.
S druge strane, sličnost narodnih naziva za mjesece koje koriste slavenski narodi s hrvatskim
nazivima mogu uzrokovati pomutnju. Kao primjer uzet ćemo mjesec srpanj koji je kod
Hrvata sedmi mjesec, dok je srpen kod Čeha osmi mjesec.

I za kraj, osvježimo pamćenje i prisjetimo se što jedan mjesec zapravo označava. Mjesec je
vrijeme potrebno da jedini prirodni Zemljin satelit (Mjesec) jedanput obiđe oko Zemlje, a to
kretanje traje približno 30 dana.
Danas je 29. dan mjeseca veljače i Mjesec je upravo obavio svoj posao – došao je kraju svoje
putanje.
Pa tako i ova lekcija.

Dok su ostali europski narodi uglavnom preuzeli rimske nazive mjeseci, slavenski narodi
uglavnom su paralelno sačuvali i vlastita imena.

Rijetko tko od Srba može nabrojati sve mjesece na hrvatskom, zvuče im čudno i teško ih
pamte, no malotko zna da su veći dio povijesti i sami koristili slične nazive.

Puno prije današnjih rimskih naziva, slavenski narodi imali su svoja imena mjeseci, no kako
su ona nastala? Tako da su prilagodili svoje nazive mjeseci konkretnim prirodnim pojavama
pa zato oslikavaju prirodne mijene, atmosferske pojave, klimatske odlike, privrednu
djelatnost... Primjerice, januar je siječanj jer je tad sijeku drva u šumi.

Iako su živjeli udaljeni jedni od drugih, zbog takvog običaja nadijevanja imena, svi slavenski
narodi imaju slične nazive za mjesece. Naravno, imena mjeseca ovisila su i o klimatskim
uvjetima, a dobar primjer za to je lipanj. Naime, nama je lipanj juni dok je Poljacima gdje
lipa cvate mjesec dana kasnije lipanj - juli.

Prošlo je 100 godina od kako je Srbija potpuno izbacila stare srpske nazive mjeseci zajedno sa
julijanskim kalendarom, da bi ih većina srpskog naroda u međuvremenu potpuno zaboravila.
Vjerovatno ste čuli za hrvatski prosinac ili travanj, ali ne za koložeg ili derikož, iako su u pitanju
nazivi zajedničkog staroslovenskog porijekla.
Međutim, ovo nije antička istorija, pa su se tako, u državnim kalendarima Kraljevine Srbije za
1903, 1906. i 1911. i dalje mogli vidjeti stari srpski nazivi pored novih, latinskih.
Čak štaviše, početkom 19. vijeka u Srbiji su u upotrebi još uvijek bili i staroslovenski nazivi bliski
onima koje danas koriste Hrvati. O ovome svjedoče i zapisi u "Srpskom rječniku" koje je načinio
čuveni Vuk Karadžić koji je, početkom 19. vijeka, unio ove nazive kao "stare srpske nazive za
mjesece".
Ako ste se ikada zapitali kako se na srpskom kaže januar ili februar odgovor potražite u ovom
spisku, koji pored staroslovenskih sadrži i srpska narodna imena.

Staroslovenski - srpski nazivi:

Sečanj
Ljuti
Suhi
Berezozol
Traven
Izok
Červen
Zarev
Rujen
Listopad
Gruden
Studen

Srpski narodni nazivi:

Koložeg
Sečko
Derikož
Lažitrava
Cvetanj
Trešnjar
Žetvar
Gumnik
Grozdober
Šumopad
Studen
Koledar
Iz kalendara iznad vidi se kako su se u Srbiji koristili stari nazivi za mjesece -
sečen, veljača, ožujak, travanj, cvetan, lipanj, srpanj, kolovoz, rujan, listopad,
studen i prosinac. U upotrebi su paralelno bili i narodni nazivi koji su se mogli
razlikovati od staroslavenskih, ali koristili su isti princip - imena su nadjenuta
po vremenskim pojavama i radovima u polju koji su se u to vrijeme godine
obavljali. Ti su mjeseci redom: koložeg, sečko, derikoža, lažitrava, cvetanj,
trešnjar, žetvar, gumnik, grozdober, šumopad, studen, koledar.
Početkom 19. stoljeća u Srbiji su još uvijek u upotrebi bili i staroslovenski
nazivi bliski onima koji se danas koriste u Hrvatskoj. O tome svjedoče i zapisi
u Srpskom rečniku Vuka Karadžića s početka 20. stoljeća koji je te nazive
naveo kao stare srpske nazive za mesece, a to ide u prilog onima koji tvrde da
se razlaz sa staroslavenskim imenima u Srbiji dogodio tek prihvaćanjem
gregorijanskog kalendara 1919.