Knjiznica

PANNONIUS

Nakladnik
Drustvo hrvatskih knjizevnika
Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski

Sunakladnik
Grad Pozega Zbornik o Ivanu Mesneru
Za nakladnika
Mirko Curie DUH IZGUBLJENOG
Za sunakladnika
Zdravko Ronko VREMENA
Priredio
Ivan Trojan Radovi s kolokvija, Pozega 2009.
Urednica
Tatjana lies

Prijelom i tisak
Grafika, Osijek

Osijek/Pozega, 2010.
 RADOVI S KOLOKVIJA
y-

POZEGA, Gradska vijecnica,

petak, 16. sijecnja 2009.

Branimir Donat (Zagreb)

O Ivanu Messneru nesto vise

izv. prof. dr. sc. Helena Sablic Tomic,

Andrea Vucetic (Osijek, Pozega)
U potrazi za izgubljenim identitetom

doc. dr. sc. Kristina P eternal Andric (Osijek)

Ponistenje subjekta u Novovjekom djecaku Ivana Mesnera

mr. sc. Vera Erl (Osijek)

Pozega Messnerova doba — kulturno-prosvjetne ustanove

Ivan Trojan (Osijek)

Zasto danas govorimo o Ivanu Mesneru?

Andelko Mrkonjic (Osijek)

Ivan Mesner citan i likovnim tekstom
 osetio potrebu jednog transendentalnog objavljenja,
dakle pozitivne religije. Stoga novinar Berger na cas
smrti odbija svetu ispoved. Nevma je koludrica siro-
masno, naivno dete, a bacvar je mahniti fanatik. All
ta mahnitost za nas siromasni puk nije tako karakte-
risticna...
Ta je diagnoza: farizejstina i los odgoj. Tu di-
jagnozu i mipotpisujemo. Samo bismo preporucili si-
guran lek: to je krscanski moral.
Anarhizam, kao ni boljsevizam, ne daju pravo-
ga resenja. Razocaranje sto ga dozivese predstavnici
ruske i madarske knjizevnosti najbolji su dokaz. (Ilija
Jakovljevic: "Ivan Messner")
Iz svih sacuvanih i identificiranih Messnerovih
tekstova uocljivo je da se kao pisac, ali i kao osoba
tek formira. U romanima se prepoznaje kao socijal-
no osjetljiv neurotik i bice blisko socijalnim proble-
mima. U njima ne analizira drustvene mehanizme,
ali, upozorava na tragicne posljedice njihova djelo-
vanja. Ipak, samo aktiviranjem osjec"ajnosti ne moze
se uspostaviti pravda. Utopljenik trazi granu spasa ne
samo da izade iz vode nego zato da izbjegne smrtnu
opasnost, osobito ukoliko osim sebe spasava jos ne-
kog.
60
izv. prof. dr. sc. Helena Sablic Tomic,
Andrea Vucetic
U POTRAZI ZA
IZGUBLJENIM IDENTITETOM
1. Ivan Messner u kontekstu hrvatskog
knjizevnog ekspresionizma
Od najstarijih je vremena upravo sloboda bit
covjekove egzistencije i preduvjet njegove zelje za
daljnjim zivotom, stoga je svaki pokusaj da ga se pri-
sili na bivstvovanje u okviru odredenih drustvenih i
inih normi osuden na propast vec u samom zacetku.
Buduci da covjekova sloboda, izmedu ostalog, ovisi
o trenutnoj politiekoj i drustvenoj situaciji, on usta-
je protiv aktualnoga stanja, ukoliko se osjeti ugroze-
nim. Kao oblikpobune covjekovih unutarnjih cuvsta-
va protiv vanjskog svijeta, javio se ekspresionizam,
neomeden tematskim granicama i nesputan estetskim
konvencijama.
61
 Korijene razilazenja s tadasnjim prevladavaju-
cim knjizevnim kanonima pronalazimo u Austriji i
Njemackoj pocetkom dvadesetog stoljeca, pri cemu je
vrijedno naglasiti da nasi autori nimalo nisu zaostajali
za europskim ,,trendom". U idejnom smislu poetika
ekspresionizma propagirala je najrazlicitije teme kao
sto su bolest, smrt, zlocin, rat, elementarne nesrece,
kozmicko bratstvo svih ljudi, moralno ozdravljenje,
spas covjecanstva, erotika. Za razliku od prethodnih
perioda, ovaj nastoji uci u predmete, stvari i pojave
kako bi izrazio ono sto je unutar njih, odnosno doziv-
Ijavati i izrazavati. U srediste pozornosti dolazi co-
vjek pomaknute svijesti koji je drustveni otpadnik —
marginalac, a vlastito ga drustvo prezire. U kontekstu
ekspresionizma, on dobiva novo znacenje, nerijetko
zadobivajuci vece moraine vrijednosti, u odnosu na
najpoznatije predstavnike vlasti.
U hrvatskoj knjizevnosti ekspresionizam, uvje-
tovan moralnom dekadencijom i stanjem potpune
anarhije, razvio se u otpor brojcano veceg gradanstva
i seljastva protiv novog politickog poretka pocetkom
proslog stoljeca. Zagledajuci se u ruzne strane zivota
u trenutku kada je duhovna i politicka kriza u europ-
skim zemljama pocela razarati dotadasnji nacin zivo-
ta, ekspresionizam je dozivio svoju kulminaciju u rat-
nim i poslijeratnim godinama, granajuci se u nekoliko
diferenciranih struja. Buduci da je intencija ekspresi-
62
onista bila provesti moralnu obnovu ne samo covje-
ka nego i cijelog covjecanstva duhovno slomljenog u
uvjetima ratnih stradanja, ekspresionizam se pokazao
sigurnim temeljem za iskazivanje realnosti hrvatskog
zivota. (Jelcic, 1997: 224-225) Razlozi su to zbog ko-
jih nije neobicno sto je upravo on postao dominan-
tnim stilom izrazavanja u meduratnom razdoblju.
Predvodnici su tog perioda bili Ulderiko Dona-
dini, protivnik gradanskog licemjerja, Antun Branko
Simic, koji je negirao tradiciju u duhu beckog casopisa
Der Sturm, te Miroslav Krleza, koji je srusio tradiciju,
zagovarajuci posve novu, ekspresionisticku poetiku.
Pod utjecajem modernisticke proze i prvensrve-
no Matosa javlja se Ulderiko Donadini (1894-1925)
kao jedan od najplodnijih prozaika razdoblja ekspre-
sionizma, baveci se tematikom adolescentske Ijubav-
ne ceznje i erotskih poriva. Njegova ekspresionisticka
vizija ogleda se u pokretu, dinamici, vrisku, predo-
sjecanju kaosa i nistavila. Svoje protagoniste prika-
zuje kao razjedinjene i ekstremno podvojene licnosti
koje, nacete psihicko-patoloskim stanjima, propituju
svoje iskrivljene slike zivota. Pritom se zapaza da su
njihovi postupci potpuno u skladu s introvertiranom
svijescu, dakle, nelogicni, nemotivirani i apsurdni. U
njihovoj svijesti dolazi do izmjene sna i jave, maste i
realnosti, fantastike i stvarnosti, sto u konacnici zavr-
sava suicidom. (Sicel, 2007: 77-78)
63
 Usprkos ranoj smrti u dvadeset i sedmoj godi-
ni zivota, A. B. Simic zasigurno je najistaknutija po-
etska licnost hrvatskog knjizevnog ekspresionizma.
Casopisima je izrazavao svoja knjizevna uvjerenja,
odnosno u ekspresionistickom je smislu smatrao da je
,,umjetnost najintenzivniji dozivljaj svijeta i da zato
ne smije biti angazirana u sluzbi bilo koje tendenci-
je". Tezeci da knjizevnici govore istinu, smatrao je
da trebaju odbaciti svu dekorativnost i otmjenost ill
drugim rijecima — sve trope, figure, metonimije, ali-
teracije, asonance, klimakse te govoriti istinu. (Jelcic,
1997: 226-227)
Posljednjega u nizu predvodnika hrvatskog
knjizevnog ekspresionizma — Miroslava Krlezu —
Novak naziva ,,vulkanskom licnoscu" (Novak, 2003:
320). Iza sebe je ostavio, mogli bismo reci, glomazno
knjizevno djelo, a svoje suvremenike zasjenio i uci-
nio gotovo nevidljivima. Shvacajuci umjetnost kao
sastavni dio ljudskog zivota, izrekao je kako je jedna
od najvecih beletristickih lirskih briga zapravo briga
o Vjecnoj Ljepoti i Apsolutnoj Istini. (Sicel, 2007:
37-38)
Nastavljaci su te poetike i - August Cesarec,
Augustin Ujevic, Ivo Andric, a ekspresionizam pre-
poznajemo i u romanima Pozezanina Ivana Messne-
ra, Novovjeki djecak (1917.) i Zlocinstvo (1919.), koji
ce biti predmetom ovoga izlaganja.
64
2. Komparativna analiza Novovjekog djecaka i
Zlocinstva
U cilju boljeg razumijevanja knjizevnog stva-
ralastva pozeskog ekspresionista donosimo kompara-
tivnu analizu dvaju romana, utemeljenu prvenstveno
na usporedivanju dvojice glavnih likova — Optujskog
i Adama Krcelica. U nastavku slijede analize dvaju
romana kao sintaktickih substrukrura.
Dok se, na prvi pogled, u Novovjekom djeca-
ku osjeca utjecaj Svakidasnjejadikovke, pjesme Tina
Ujevica, u kojoj je starac zarobljen u tijelu mladica,
Zlocinstvo aludira na Zlocin i kaznu Dostojevskoga,
jednoga od uzora Messnerove generacije. Nad Krce-
licem je pocinjen zlocin presucivanja njegovog pra-
vog identiteta i cinjenice da je njegov otac ziv i da
cijelo vrijeme zivi kraj njega. (Donat, 2008: 305)
Ako bismo zeljeli prepricati sazetak Novovjekog
djecaka, morali bismo se izdici iznad retrospektivnog
,,pricanja" likova i razine podsvijesti koja dominira
romanom. U sredistu je pozornosti Novovjekog dje-
caka lik Optujskog koji u stadijima svoje halucina-
cije izazvane uznapredovalom bolescu zivi u svijetu
svojih predodzbi, sam i odbacen od drustva koje ga
ne razumije. U borbi protiv prebrzog odrastanja, iz
koje izlazi kao gubimik, podsjeca na lirskog subjekta
Ujeviceve Svakidasnjejadikovke.
65
 Optujski stanuje u jadnoj i zapustenoj kucici,
u malenom gradu (najvjerojatnije Pozegi), u kojoj
su takoder njegov mladi brat i majka. Ostao je bez
oca koji je pocinio samoubojstvo, nastavivsi tradiciju
svog oca i stigmatiziravsi cijelu obitelj kao ,,prokle-
tu". Mozda je upravo to razlog sto ga drustvo prezire
i odbacuje, prigovarajudi njegovoj majci sto se Optuj-
ski posvuda skice s novinarom Bergerom. U skladu s
malogradanskim mentalitetom, cini se da je njegovoj
majci vaznije sto ce reci susjedi nego njezin vlastiti
sin. S obzirom da ona ne shvaca njegovu osobnost,
jer nisu na istoj razini inteligencije, izmedu njih je ne-
premostiva barijera, koja je mjestimice vise ili manje
apostrofirana.
U potrazi za svojim identitetom i odgovorima
na bezbrojna metafizicka pitanja koja ga pokrecu ci-
jelo vrijeme, pojavljuje se dualizam u shvacanju zene:
s jedne je strane Visnja, kao dobra, idealna zena, a s
druge strane bludnica Bembi, cija je odjeca simbolic-
no crna. U torn su smislu ociti cesti nagli prijelazi iz
stanja uzbudenosti u stanje potpunog ravnodusja i ne-
zanimanja ni za jednu od njih. U nizu njegovih zena
susrecemo se i s Polom ili Apolonijom, koja Optuj-
skom kao seoskom ucitelju iznajmljuje sobicak.
On zapravo bjezeci od nerazumijevanja okoli-
ne bjezi u selo, medu malenu neiskvarenu djecu, na-
stojeci zaustaviti svoje starenje. Medutim, nemoguce
66
je uciniti vec davno zapoceto. U konacnici, Messner
nam ostavlja dvosmisleni svrsetak, o kojem ce vise
rijeci biti na samom kraju rada.
Citatelj koji ocekuje napetu fabulu punu uzbu-
denja i neobicnih situacija u kojima se nalazi glavni
lik, ostat ce uskracen, ali ce dobiti neobicnu studiju o
potrazi za vlastitim identitetom, u mnostvu nerazu-
mijevanja. Naracija u Zlocinstvu i pogotovo Novovje-
kom djecaku cesto je nejasna, cak i obrazovanom ci-
tatelju, sto zbog upotrebe filozofske terminologije, a
sto zbog nedovrsenosti i ponekad dvosmislenosti re-
cenica kojima se Optujski sluzi. Dok je pomalo tesko
prepricati sadrzaj Novovjekog djecaka, u fabularnom
smislu Zlocinstvo je ponesto zahvalnije, jer je i radnja
realisticnija, a poniranje u psihologiju lika nije tako
snazno apostrofirano. U svakom slucaju, citatelju ce
se, nakon oba procitana romana, uciniti kako je Mes-
sner preslikao glavnu ideju iz jednog romana u drugi,
samo sto je likovima promijenio imena i ambijent.
Adam Krcelic pravnik je koji sam stanuje u su-
gavoj, bijednoj kucici. lako mu ni najmanje nije stalo
do susjeda jer ih smatra malogradanima i nizima od
sebe, ipak zamjecuje zenu postolara Polde — Lenku,
prema kojoj gaji negativna cuvstva. U njegovu zivotu
takoder se pojavljuju zene: na Dan svih svetih susret-
ne neku djevojku, koja je, zamotavsi se u ogrtac, pri-
krivala svoju trudnocu. Pogledi im se susretnu i njemu
67
bude zao jer je nije zvao natrag. Ubrzo se pojavljuje
gospoda Miljanova, koja mu uzbunjuje uzavrelu krv i
mami ga oblinama svog bujnog tijela.
Zaplet radnje pocinje kada mu Polda ukazuje na
mogucnost da on uopce nije Krcelic, vec samo nosi
to prezime. Tada Adamu naviru sjecanja iz njegovog
djetinjstva koja ga sve vise cine sigurnim da Polda
ne laze. Pomalo shvaca da je njegov pravi otac dr.
Katusic, ugledni pravnik koji je jos uvijek ziv. Me-
dutim, kad Adam ode razgovarati s njim, ocito je da
ga dr. Katusic ne zeli u svom zivotu. Spletom okolno-
sti pojavljuje se trudna djevojka Jelisava kojoj Adam
obrani cast, lazuci da je dijete njegovo. Nakon sto je
udomi, odluci joj se u potpunosti posvetiti, ali ona to
iskoristava, lazuci da je njegov polubrat (jer Adam
nije zakoniti Katusic) otac toga djeteta i da je on mora
osvetiti. Pritom on odlazi na dobrotvornu zabavu na
kojoj ubije svog oca i brata. Tek mu tada ona prizna
da je lagala. Zlocinstvo zavrsava njihovim ulaskom u
vodu.
3. Romani kao sintakticke substrukture
Pomnijim iscitavanjem glavnih protagoni-
sta Novovjekog djecaka i Zlocinstva daje se nasluti-
ti kako je rijec o istoj osobi, u kojoj bismo konacno
mogli prepoznati samoga Messnera. Imajuci na umu
Stanzelovu tipologiju, mogli bismo primijetiti da se
68
u oba romana pojavljuje pripovjedac u trecem lieu
jednine (personalna situacija), koji je objektivan i ne
sudjeluje u radnji, a ,,dobrim dijelom povlaci se na
racun glavnoga lika". Dakle, imajuci uvid u svijet
romana gotovo kao pripovjedac, Optujski, a potom
i Adam Krcelic, izjednacuju se s tim pripovjedacem
kako bi sagledali i vrednovali ono sto se oko njih do-
gada. (Peles, 1999: 62)
Takva je personalna pripovjedna situacija na-
stala ,,objektivizacijom" pripovjedaca u prvome lieu
jednine, jer se osjeca srodnost neovisnog objektiv-
nog pripovjedaca s onim subjektivnim. Zahvaljujuci
personalnoj situaciji, dozvoljava se izravno pricanje
dogadaja, jer pripovjedac u prvome lieu omogucuje
iskljucivo neizravan prisrup, odnosno prepricavanje
onoga sto se dogodilo prije samoga pocetka fabule.
(Peles, 1999: 67) lako je pripovjedac neovisan od
lika, sve ono o cemu prica u romanu, nuzno odreduje
i njega. (Peles, 1999:70)
Medutim, Stanzelova tipologija triju pripovjed-
nih situacija ne podrazumijeva da romanu pripada
samo jedan tip situacije. Najbolje je to vidljivo na pri-
mjeru Novovjekog djecaka, u kojemu se personalna
pripovjedna situacija ispreplice s autorskom. Autor-
ski se pripovjedac izravno predstavlja kao tvorac pri-
povjednog svijeta, u kojemu on neposredno ne sudje-
luje. (Peles, 1999: 68) Ubrzo taj pripovjedac postaje
69
 sastavni dio teksta te vise nije neposredno prisutan
prenositelj pride. Dakle, on se od autorske pripovjed-
ne situacije udaljava jer gubi karakteristike odrede-
ne osobe, dok ga od personalne pripovjedne situaci-
je udaljava odredeni odnos prema svijetu o kojemu
prica, odnosno ,,daje se rekonstruirati pripovjedaceva
osobnost". (Peles, 1999: 70)
4. Roman! toka ili struje svijesti
Iscitavanjem Messnerovih romana postaje ocita
prisutnost unutarnjeg monologa kojim se priopcavaju
,,neizrecene" misli glavnoga lika. Za razliku od vanj-
skog monologa koji djeluje na druge sudionike, ono
sto protagonist misli, nije izravno upuceno nikome,
pa cak ni onda kada se lik svojim unutarnjim govo-
rom nekome obraca. (Peles, 1999: 99)
Daljnjim proucavanjem primjecuje se potreba
autora da iskazu stanja lika koja su na granici svijesti.
Drugim rijecima, autor ponire u mentalni prostor lika
- bilo Optujskog, bilo Krcelica - spustajuci se ispod
razine svijesti. Pred citatelja postavlja bogatsrvo na-
slucivanja, neodredenih predodzbi, osjecanja, primi-
sli i slutnji pa cak i necega sto bismo mogli nazvati
mentalnom poremecenoscu. Recenice su nepotpune,
cesto nerazumljive, prekinute usred misli te je nemo-
guce doseci razinu razuma, kao i ,,iz njega izvedenog
rasporeda u percipiranju pojavnoga". Zbog nedostat-
70
ka koherenmog rasporeda vremenskih i prostornih je-
dinica, koje ne postuju nikakvu hijerarhiju, osjecamo
se kao da lebdimo u neodredenom prostoru, u kojemu
je vrijeme odavno zastalo pri cemu je sve to posljedi-
ca mentalnog stanja lika. (Peles, 1999: 115)
5. Krcelic kao ekvivalent Optujskoga
Upustimo li se u karakterizaciju likova, treba-
mo imati na umu njihove medusobne odnose jer je-
dan drugoga poblize oznacuju. Tu je situaciju u Novo-
vjekom djecaku poblize objasnio autorski pripovjedac
koji na samome pocetku romana iznosi karakteristike
svog protagonista, ,,djecaka" iz naslova.
Nisam ga gradio s nikakvim pretpostavkama.
Nisam ga formulisao prema utvrdenim normama ni
jedne nauke. Nego moj jejunak isto ziv i neposredan,
kao sanjanje najsmjesnijih sanja, kao halucinacija u
najvisem stupnju. On je sasvim naravan u svoj ne-
naravnosti svojih ispada, neobicnosti nagona, zdrav-
Iju mnogih misli, socijalne neodredenosti. (Mesner,
2009:13)
Sam pripovjedac karakterizira svog junaka kao
asocijalnu individuu koja, iako milieu itekako utje-
ce na pojedinca, nikako ne moze opstati u toj sredi-
ni i pokusava pobjeci. On je nonkonformist koji ne
priznaje nikakve konvencije, nista sto je propisano i
71
 unaprijed odredeno. Zbog toga je vjeciti usamljenik
koji je okrenut samome sebi i metafizickim promi-
sljanjima ill laicki receno - crna ovca. Pored prota-
gonista (Optujski, odnosno Adam Krcelic) pojavljuje
se cijeli niz sporednih likova koji sami za sebe ne bi
imali nikakve vrijednosti ni znacaja za ova dva roma-
na, da nisu u neposrednom odnosu s protagonistima.
Navedenu tvrdnju argumentiram vec samim rijecima
autorskog pripovjedaca, koji svoje sporedne likove
naziva ,,predodzbama":
On flirtuje sa samim sobom. Postupa s Ijudi-
ma kao s vlastitim predodzbama. Dopustitejos ovo:
Sporedna su lica samo skicirana, nabacena, jer ih on
smatra svojim predodzbama. Ove se pojavljuju i isce-
zavaju. (Mesner, 2009: 14)
Da drustvena predestiniranost nije nuzno obi-
Ijezje Optujskog, odnosno Adama Krcelica, dokazuje
upravo njihovo odmicanje od drustvenih normi, pod
cijenu da budu izopceni iz istog tog drustva. Prota-
gonist je prikazan kao individuum kojemu ne treba
drustvo da bi se socijalno afirmirao, vec naprotiv -
ono mu predstavlja okove koji njegovoj ,,posebnosti"
ne dopustaju razvoj. Iz toga proizlazi sukob s milieu-
om, a njegovo odstupanje od ,,normalnog" valorizira
se negativno, odnosno etiketira se kao abnormalno i
ekscentricno dok on sam vjeruje da je upravo on stvo-
ren da promijeni svijet.
72
... to je jedan individuum, koji bi bez drustva
mogao sam za sebe postojati kao krupnija vjerojat-
nost ljudskih svojstava. (Mesner, 2009: 14)
On je sam. Njegov bi zivot protekao u velikom
radu, da nema milieu-a, u kojem se ne moze njegova
dimenzijonalnost da razmase. Njegovje zivot ipak in-
tuitivno gledanje u sebe. (Mesner, 2009: 14)
Ipak, ekscentricnostjepotrebna da se shvati taj
djecak, ta prepotency a razvijenosti, kojoj ne odgova-
ra milieu ifizicka dispozicija. Jest! Njegova jefizicka
dozrelost malo abnormalna prema obicnom razvit-
ku, ali odvise abnormalna prema razvitku njegovog
duha. (Mesner, 2009: 14)
Usprkos cinjenici da se karakterizacija protago-
nista na pocetku Novovjekog djecaka odnosi prven-
stveno na Optujskog, dopustite mi da isto primijetim
na primjeru Adama Krcelica, koje je doduse izrazeno
u manjoj mjeri. Optujski ne moze podnijeti da je po-
put svih ostalih Ijudi i jako ga ljuti nastojanje njegove
majke da ga pretvori u jednog u nizu poklonika svih
konvencija, svega ustaljenoga:
Podi putem, kojim polaze drugi Ijudi! Utrtje i
bit ces zadovoljan. (Mesner, 2009: 61)
,,Ne shvacate me. Zelite, da budem kao ovca,
bez misli, da me vodaju ulicama, da hodam s kisobra-
nompo procesijama. Nije zivot to, negoje zivot jedna
73
 nuzda, kojojse ne moze izbjeci... Ja istrazujem... ah,
istrazujem... "(Mesner, 2009: 61)
Upravo zbog toga nastojanja cesto dolazi u kon-
flikte s majkom. Cijeni njezinu pozrtvovnost prema
njemu i bratu, ali ga ona ne razumije i ne moze shvati-
ti njegovu ,,posebnost", stoga ju smatra intelektualno
inferiornom, stovise, neinteligentnom:
Htioje nesto reel... moliti, ali se smeo. Postalo
mu zao majke,jerje bio tezak momenat, had se njezi-
na inteligencija snizila na nisticu, a ona, bez njegove
volje, postajala predmet najveceg zaljenja. (Mesner,
2009: 19)
Usprkos ocitoj pripadnosti knjizevnom perio-
du ekspresionizma, Messner u svoje knjizevno djelo
unosi karakteristike naturalizma, zaodjevene u ruho
hereditarnosti, odnosno genetske predodredenosti.
Tako Optujski ne moze pobjeci od krvi svojega oca
i djeda, pa kad i odlazi na grob, ta krv kao da vristi
iz zemlje. Naime, zbog samoubojstva koje su oboji-
ca izvrsili, cijela je obitelj obiljezena i predmetom je
,,upiranja prstom" malogradana:
^-
Porodica Optujski! Cudnovata porodica, koja
broji dva ludaka i ova samoubojice. (Mesner, 2009:
20)
Prokletstvo! Boze dragi, prokletstvoje u toj po-
rodici. Ubija svaku familiarnost. Podize mrznju i be-
74
skrajnu ljubav. Svaki gest, svaka pogreska ga dirala.
U njima je gledao sad nesto visoko, cemu se morao
diviti, sadnesto nisko, stojeprezirao. (Mesner, 2009:
61)
Krcelic, nad kojim je pocinjen zlocin presuci-
vanja onoga tko mu je otac, ne moze, a da ne osjeca
gadenje nad njim koji toboze cini nekakva dobrocin-
stva covjecanstvu, stiteci neduzne, a zapravo je jedan
veliki licemjer i kukavica koji se nije mogao suociti s
vanbracnim sinom — Krcelicem. Konacno ga dokrajci
ruka tog istog sina, zbog cega i sin konacno tragicno
skoncava. U tome se moze vidjeti kako su i otac i sin
imali nesto negativno i pogubno jedan prema drugo-
me.
6. Dihotomija u Mesnerovu dozivljavanju zene
Spomenula sam na samome pocetku kako je
pojam zene jednostavno nezaobilazan kod Mesnnera
koji je po torn pitanju prilicno oprecan. Dok su mu, s
jedne strane, zene nekakva ruka vodilja u potrazi za
izgubljenim identitetom, vec ubrzo se situacija mijc-
nja i odlazi u drugu krajnost, gdje zena postaje jedna
obicna ,,gnjusoba", prikazana u naturalistickom zaru i
s negativnim konotacijama. Moze se uociti i plasticno
oblikovanje likova, u smislu da je pozitivno ekviva-
lentno bijelome, a negativno crnome. Stoga se Visnja,
 kao ideal dobra, kod Optujskog pojavljuje okrakteri-
zirana na sljedeci nacin:
...Vidjeli ste zensku kosu plavu kao sakriven
sumski cvijet i htjeli bi se na njoj ljuljuskati kao na
morskom valu... Njezinaje kosa takova. - Njezine se
oci uvijek smiju, a on voli smijeh, sto pali i miluje.
(Mesner, 2009: 23)
S druge je strane Bembi, oslikana sivim tonovi-
ma i putenosti zaodjevene u crno ruho. Iz same njezi-
ne pojave moze se uociti melodija senzualnosti, pute-
nosti, eroticnosti:
Razabiraoje sivo, njegovano lice s tankim no-
som i vrucim usnama. (Mesner, 2009: 26)
Raskosnost jedne zene, cija dusa ima stotinu
pretinaca, sto u casovima svakom i nikom ne pripa-
daju. Misterioznost njezinog bica, one moci, sto su
iza ociju, sto probijaju kroz povrsinu, omamljuju ga.
On se prepusti i postane naivan kao dijete. (Mesner,
2009: 27)
Njezini oblici, svaki njezin gest nosio za sobom
gusti val strasti, val vanredne zenske Ijepote, teznju
za savrsenom puti. (Mesner, 2009: 28)
Krceliceva ,,negativka", promatramo li pojam
negativnosti kroz sferu putenosti, dennitivno je gos-
poda Miljanova, nesto starija udovica. U njezinom
opisivanju naglasena je uzavrela strast, ono zivotinj-
sko u covjeku, sto mami Krcelica i cini ga slabicem:
76
Iz njezinog je glasa, iz njezine ruke fosforesci-
rala vatra nagona site i samozive zivotinje. Onje cu-
tio, koliko se boji njezinog raftniranog ukusa, kojim
je diskretno pokazivala sve delikatnosti svog tijela ne
snizivsi se do kokote i zasukane samostanske djevice.
(Mesner, 2009: 192)
Odmakne se i zagleda u njega zmirkavo, svojim
zestoko crnim ocima. To je odvise. On gubi ravnote-
zu. Iza njezinih zjenicaje nesto strasno, toko mocno.
Pokusao je, da se opre, all mu ne uspije. (Mesner,
2009: 192)
Medutim, ideali u kojima zive Optujski i Krce-
lic pomute se kao kad se baci kamen u vodu, samo u
jednom trenutku. U tim stadijima one im vise nisu ni
bitne ni zanimljive, a protagonisti postaju rezignirani
i sasvim im je svejedno:
All mu se za nekoliko sekundi ucini tuda i bez
znacenja, kao i sve drugo. (Mesner, 2009: 208)
Onda se on zagleda u nju teskim ocima. Trazio
je u njoj nesto, all nije nasao, Nijeje vise poznavao.
Tanki je osjecaj njezinog bica odmicao i nije je po-
znavao. (Mesner, 2009: 208)
Smatram da je potrebno apostrofirati cinjenicu
kako je Krceliceva Jelisava uistinu specificna jer nije
strogo ,,obojana" crno ili bijelo, poput ostalih Mes-
snerovih zenskih predodzbi. Ona je u pocetku prika-
77
 zana kao plaha, stidljiva i sutljiva djevojka, gotovo
poput kakve uzdrhtale srne:
Nenadano susretnejednu djevojku, zamotanu u
veliki ogrtac. Staojeprivucen zestokim strujanjem, a
ionajestala. (Mesner, 2009: 188)
Ona sasvim porumeni i trgne zateceno tankim
usnama spustajuci pogled. (Mesner, 2009: 188)
Medutim, kad im se putovi opet sretnu i nakon
sto je Krcelic spasi pred njezinim bijesnim ocem, ona
umjesto da mu bude zahvalna, pretvara se u kakvu
demonsku zenu i namjerno izaziva ubojstvo Krceli-
cevog pravog oca i polubrata:
O, sasvimje drugacija, negoprije. Opasnost, moc
prijeti iz svake njezine kretnje. (Mesner, 2009: 238)
7. Poetika kraja Novovjekog djecaka i Zlocinstva
Zavrsetci romana prilicno su konfuzni i unose
kaos svojom dvosmislenoscu. Ako cemo Novovjekog
djecaka promatrati kroz Taineov determinizam i ge-
netski naslijedeno, moglo bi se reci kako se Optuj-
ski, u stilu svog oca samoubojice, a cini se i djeda,
pokusao ubiti, rezuci si vene u kadi punoj vode. Na
samom kraju on iznemogao padne, zazivajuci majku,
no ostaje otvoreno pitanje pada li on zbog trenutne
iznemoglosti tijela ili jednostavno umre?
78
Turi ruke u vodu i zareze u lijevu ispod zapesca.
Sirovi mu osjecaj razreze mozak i zavrsi se u petama.
Sve bljedi i bljedi. Duga stanka... Putuje... Putuje...
(Messner, 2009: 180)
On se nesvjesno ustane, zguzva u ruci list i po-
gleda ruku, na kojoj se stisnula crna venozna krv.
(Mesner, 2009: 181)
Htioje otvoriti, all odviseje oslabio i ruka mu
klone. (Mesner, 2009: 181)
Onda zatetura i pane licem prema zemlji. (Me-
sner, 2009: 181)
Zbrku stvara i kraj Zlocinstva, u kojem u jed-
nom trenutku Adam ubija svoga brata i oca zbog laz-
ne optuzbe svoje Jelisave, a onda su odjednom on i
ona u vodi, on se uhvati za nesto kako bi se spasio i
potom - mjehurici. Tko je umro - on ili ona? Ili moz-
da oboje? Pretpostavljam da se Adam uspio izvuci iz
vode, ali ne pronalazeci vise smisao ni u cemu, odlu-
cio je raskrstiti sam sa sobom.
Vodaje apaticno pjevala svoje opojne melodije
unistavajuci njihovu svijest.
Zove, zove... Svaki imje misic drhtao. Svijest se
umrtvila, prelazila u vjecnu melodiju. Dalje... i da-
Ije... Pljusak.
Njezina se ruka grcevito drzala za njegovo
rame. Osjecaoje, kako mu nesto tesko pritisce luba-
19
 r
nju, zaklapa oci i pocme se bezumno trzati, lamatati
rukama i nogama. Noktima je zadirao medu njezine
rucne zglobove.
Nesto je popustalo. On se izvlacio iz necega.
Postajao je laksi. Uhvati se za jednu vrbu i izvuce
napolje. Voda se cijedila i vjesila s njega kao plast od
zutog lika.
Dopuzaoje na ledinu ne razumijevajuci smisao
noge, tla, sebe samoga.
Uski krug na rubovima svijetao u sredini ta-
man. Ah, vuku natrag nevidljiva uzeta. Osebujna
glazba mutne vode. O, tamo je bezuvjetno sigurno...
Bezuvjetno sigurno. —
Iskricavi pljusak, nekoliko krugova, onda mje-
hurici.
Jest, bezuvjetno sigurno... (Mesner, 2009: 248)
Ostavlja li nam Messner namjerno otvoreni
kraj? Mogucnost da sami izaberemo svrsetak glavnog
lika ili je to samo jedno u nizu otvorenih pitanja koje
iziskuje ponovno iscitavanje djela?
Mozemo za kraj reel kako Novovjeki djecak i
Zlocinstvo nisu plod poremecenoga uma mladog pis-
ca koji je u trenutcima svoje halucinacije, izazvane
uznapredovalom bolescu, tragao i vukao na povrsi-
nu najsnaznija cuvstva svog bitka, podastiruci ih pred
80
citatelja. Ivan Messner - knjizevnik, bio je duhom
ispred svoga vremena (pa mozda cak i danasnjeg).
Literatura
Donat, Branimir, O Ivanu Messneru nesto vise, u: Ivan
Messner, Bolno odrastanje, Dora Krupiceva, Pozega-
Zagreb, 2009.
Jelcic, Dubravko, 1997. Povijest hrvatske knjizevnosti, Ti-
sucljece od Bascanske ploce do postmoderne, Nakla-
da Pavicic, Zagreb
Mesner, Ivan, 2009. Novovjeki djecak, Dora Krupiceva,
Pozega-Zagreb
Mesner, Ivan, 2009. Zlocinstvo, Dora Krupiceva, Pozega-
Zagreb
Peles, Gajo, 1999. Tumacenje romana, ArTresor naklada,
Zagreb
Prosperov Novak, Slobodan, 2003. Povijest hrvatske knji-
zevnosti, Od Bascanske ploce do danas, Golden mar-
keting, Zagreb
Sicel, Miroslav, 2007. Povijest hrvatske knjizevnosti XX.
stoljeca, Hrvatski ekspresionizam, Knjiga IV, Nakla-
da Ljevak, Zagreb
81