Ulrich Beck - Pronalaženje Političkoga

PRONALAENJE POLITIKOGA Prilog teoriji refleksivne modernizacije
Ulrich Beck
Naklada Jesenski i Turk Zagreb, 2001.
Naslov izvornika: Der Erfindung des Politischen Zu einer Theorie reflexiver Modernisierung Ulrich Beck Suhrkamp Verlag Copyright Suhrkamp Verlag Frankfurt am Main 1993
Centralno odjeljenje
316
BECK "alfi
s:
S
s
Pronalaenje
U.
13
0125279
coBiss o
Sadraj
Predgovor (Kiril Miladinov) Uvod: Pitanje o onome "i" I. II. Ekologija kao moralni zdenac ivota - uvodni dijalog Od kritike teorije do samokritike drutva rizika O razlikovanju refleksije i refleksivnosti moderne S one strane osigurivosti: o epohalnoj razlici izmeu industrijskog drutva i drutva rizika Povratak neizvjesnosti Demokratizacija kritike III. Pojam i teorija refleksivne modernizacije Nedobrovoljna sinteza inovacije i revolucije eljeno + blisko = drukija moderna Sociologija kao sociologija industrijske moderne Osnovne pretpostavke sociologije jednostavne modernizacije Jednostavna i refleksivna teorija modernizacije - jedna usporedba Samoukidanje, samougroavanje industrijske moderne - to to znai? Koordinate politikoga u refleksivnoj moderni
17 31 41 42 46 52 61 65 69 76 78 80 83 89 94
Industrijsko drutvo je polumoderno drutvo: protumodemizaclja... 99 Saetak i najava sljedeih poglavlja 103
IV. Uspostavljanje none strane moderne: protumodernizacija Protumoderna znai uspostavljenu neupitnost
107 108
Pronalaenje nacije: nacionalna demokracija kao prepolovljena moderna 117 Nacionalna i globalna moderna: problematiziranje stranoga Vojno prepolovljena demokracija Predodbe o neprijatelju ovlauju Naturalizacija enskosti Dileme Ekoloke ligature: na putu u ekodemokraciju ili ekodiktaturu? V Subpolitika - Pojedinci se vraaju u drutvo Individualizacija - O nemogunosti da se moderna ivi Politika i subpolitika Zastoj - meditativni oblik trajka refleksivne moderne VI. Putovi u drukije moderne Daljnja diferencijacija industrijskog drutva: feminizacija i naturalizacija drutva Sloboda za tehniku! O odnosu prema ambivalenciji: model "okruglog stola" Reforma racionalnosti: sinteze kodova Politiki bourgeois VII. Pronalaenje politikoga Politika politike Desupstancijalizacija politikoga Metamorfoza drave Trei put u graansko drutvo: to e biti sa strankama? Protudravni nacionalizam? S one strane desnice i ljevice 125 130 135 140 144 147 153 154 158 166 175 179 182 190 194 197 203 204 209 212 217 223 226
Life-and-Death-Politics Profesija kao politiko djelovanje VIII. Umijee dvojbe Imaj hrabrosti sluiti se svojom vlastitom dvojbom: Michel de Montaigne Bogatstvo realnosti Politiki program radikalizirane moderne je skepticizam Civiliziranje sukoba? Kritika dvojbe Literatura
230 238 243 246 251 252 255 260 267
Predgovor
Pojam druga moderna - danas i naslov edicije koju je Ulrich Beck pokrenuo i ureuje u izdavakoj kui Suhrkamp - lozinka je pod kojom se prepoznaje program kojim Beck odgovara na i danas ive suprotnosti i proturjeja moderne i postmoderne kao model opisivanja globalnog stanja. Vrlo jak odjek Beckova programa nije sluajan - to je prije svega zbog toga to je Beck sveuilini sociolog koji svoj znanstveni rad uvijek koncipira ujedno i kao osnovu za praktino djelovanje. Njegove teze pod natuknicom druge moderne uvijek su izravno povezane s njegovim prijedlozima za mogue operacionalizacije u aktualnim kontekstima, bilo da se radi o podrujima na kojima su nove paradigme nametnute globalizacijskim procesima, drutvenim procesima rastvaranja individualnih biografija, novom situacijom kapitalizma bez rada ili nekim etvrtim od razvojnih pravaca specifinih za nae doba. Teorija koja je u pozadini tog programa je teorija refleksivne modernizacije, i ona se prvi put detaljno izloila u knjiii
Predgovor
Pronalaenje politikoga. U toj knjizi Beck dijagnosticira situaciju nakon pada eljezne zavjese i konstituiranja novog samorazumijevanja drutava u okvirima modela drutva rizika. S jedne strane, rizici "zamrauju horizont. Jer rizici kau to ne valja initi, ali ne i to valja initi. S njima prevladavaju imperativi izbjegavanja. Onaj tko koncipira svijet kao rizik naposljetku postaje nesposobnim za djelovanje"(54). No ivjeti u drutvu rizika za Beka ipak ne znai nuno ivjeti pod nesretnom zvijezdom, nego takvo drutvo potie i na mogunosti da drutvo sebe razumije na nov, samokritian nain: "U drutvu rizika koje identificira samo sebe kritika se takorei demokratizira; to znai da dolazi do uzajamne kritike parcijalnih drutvenih racionalnosti i grupa. Na mjesto kritike teorije drutva stupa, dakle, teorija drutvene samokritike odnosno analiza suprotstavljenih linija sukoba refleksivne moderne"(62). Takva promjena diktira rastvaranje onoga to je dotada bilo neupitno i time otvara anse za reflektiranje svih samorazumljivosti svojstvenih ne samo predmodernim drutvima, nego jo i vie industrijskim drutvima prve moderne. T\i modernu, koja je danas na izdisaju, Beck opisuje kao polovinu modernu: "teorija refleksivne modernizacije tvrdi da neto poput 'modernog' drutva jo nigdje ne postoji. to moderno drutvo uope 'jest', kako bi ono izgledalo, bi li se u njemu moglo ivjeti, to nitko ne zna jer se tip vie ili radikalnije modernog drutva od industrijskog jo nije ak ni izmislio ili zamislio. U sluaju takozvanih 'modernih' itaj: industrijskih - drutava uvijek se radi o 'po/umodernim', mjeovito modernim drutvima", a "provedba osnovnih principa moderne ... zahtijeva ukidanje industrijskog mjeovitog modela moderne i protumoderne" (99 f.). Tako s novom paradigmom drutva rizika poinje i proces refleksivne modernizacije postindustrijskog drutva. Takva refleksivna modernizacija smjenjuje epohu prve ili klasine moderne, koju Beck karakterizira kao projekt jednostavne, linearne ili industrijske modernizacije. Jer prva je moderna 10
Klrll Mlladlnov
bila projekt nedovoljno osmiljene, osamostaljene inovucijo drutva, a "onaj tko shvaa modernizaciju kao osamostaljen proces inovacije, mora raunati s tim da i moderna zastarijeva. Druga strana zastarijevanja industrijske moderne je nastanak drutva rizika" (41). Zastarijevanje moderne za Beka je rezultat vlastite dinamike same modernizacije u kojoj se princip inovacije hipostazira u konstantu koja vie nije u stanju reflektirati vlastiti proces, i drutvo inovacije ostaje bez naina da inovira svoj vlastiti inovacijski princip - po Beku, sama se ideja inovacije u staroj paradigmi vie ne moe inovirati, ve jedino jo reproducirati: "Vrlo pojednostavljeno reeno: ako jednostavna modernizacija (i njezina sociologija) opisuje strukture aktera koji reproduciraju, refleksivna modernizacija (i njezina teorija) opisuje strukture aktera koji mijenjaju". I ako je izlaz iz te situacije prema tome u promjeni paradigme modernog drutva u smjeru druge ili refleksivne modernizacije, ona utoliko i sama proizlazi kao rezultat vlastite dinamike same prve ili jednostavne modernizacije, kao neizbjean odgovor na ono to Beck prepoznaje kao slijepe ulice linearnosti dotadanjeg modernog razvoja. Samo je u toj novoj fazi modernizacije spas od potencijalno katastrofalnih posljedica karakteristino moderne situacije globalizacije drutva rizika. Naravno, time to udie nov ivot principima linearne moderne, refleksivna modernizacija ne znai dovoenje u pitanje projekta modernizacije u cjelini, nego, naprotiv, predstavlja "potenciranu modernizaciju koja je u stanju promijeniti drutvo" (76) - tovie, ona nije nita drugo nego "modernizacija modernizacije" (77). S druge strane, ma koliko taj spasonosni odgovor slijedio iz zakonitosti dinamike same jednostavne moderne, refleksivna modernizacija dijametralno se suprotstavlja dominantnoj logici njezinog samorazumijevanja odreenog ortodoksijom linearnosti. Stoga ona u drutvu koje i dalje vjeruje u ideale, mehanizme i pojmovni aparat stare modernizacije 11
Predgovor
moe proizlaziti - i proizlazi - samo takorei usputno, nereflektirano i nenamjerno. To je mjesto na kojemu za Beka postaje presudnim razlikovanje refleksije i refleksivnost. "dok jednostavna modernizacija motor drutvene promjene naposljetku smjeta u kategorije svrne racionalnosti (refleksije), 'refleksivna' modernizacija misli movens promjene drutva u kategorijama usputne posljedice (refleksivnost): ono to se ne vidi, ne reflektira, ali se eksternalizira, napokon se gomila do strukturalnog loma koji dijeli industrijsku modernu od 'drukijih' moderni u sadanjosti i budunosti. Prema tome, 'refleksivna' znai - to se ne moe dovoljno esto ponoviti nereflektirana, automatska, takorei refleksna, a ujedno epohalna modernizacija (koja se dodue takoer - kako potvruje i zadaa koja se ovdje obavlja - moe dohvatiti i shvatiti, dakle (ipak) reflektirati)" (104). Tako se kao moda glavni teorijski izazov teorije refleksivne modernizacije iskazuje paradoks koji je sadran u tome da se proces postizanja nove povijesne razine drutvene refleksije nuno odvija nereflektirano, mimo i protiv refleksije na dotadanjoj razini samorazumijevanja drutva. To je za Beka od posve sredinjeg znaenja, jer on smatra da ba operacionalizirajui taj paradoks moe izbjei dileme klasinih teorija razvoja koje se izraavaju u suprotstavljanju marksistike i funkcionalistike drutvene teorije - refleksivna modernizacija tako znai "ne revoluciju, ali drukije drutvo"(76), i taj se razvoj priguene spektakularnosti, ali zato vrlo temeljit, uvodi upravo kroz mala vrata usputnih posljedica. No zbog svoje neuoljivosti taj proces ne protjee uz jednoznana i glasna opozivanja, stare neupitnosti odravaju se prije svega u i dalje ivim polumodernim odnosno klasino modernim institucionalnim oblicima ije ukidanje nipoto nije na prvi pogled samorazumljivo. S druge strane, meutim, otvaranje vidika u karakter i dalekosenost te opreke, u smjer u kojemu vodi njezino razrjeenje, ukratko, ta mogua, iako ne nuna praktina refleksija refleksivnoga aktualnih 12
Klrll Mlladlnov
promjena konstituira ono to Beck zove pronalaenje politikoga: "potrebno je napustiti okvir politike statusa quo industrijskog drutva u pogledu njezinih ciljeva - to su suverenost nacionalne drave i njezin vojni pandan, privredni rast, potpuna zaposlenost i socijalna sigurnost, vodee stranke koje na tim ciljevima poivaju te shvaanje politikoga na osnovi koordinata lijevo-desno - ili se taj politiki horizont jednostavne modernizacije bar mora otvoriti, proiriti, ponovno promisliti i preustrojiti. A time smo ve stigli do pronalaenja politikoga" (73). Naravno, samo pronalaenje politikoga ne znai konano deifriranje politikog algoritma ve samo njegovo formuliranje na reflektiraniji nain. Stare neupitnosti, nereflektiranosti i antiindividualistiki fatalizmi i dalje ostaju na bojnom polju, ne samo skrivajui se iza naslijeenih polumodernistikih titova nego i kao otvorena reakcija, i upravo je to novi politiki izazov: "epoha refleksivne moderne koja se raa nije epoha nade, ona nije raj s rjeenjima za zla koja je proizvela i koja zaotrava industrijska epoha. Naprotiv: s tom se epohom pojavljuju posve nove histerije i eskapistiki refleksi, dolazi do povlaenja u stare preglednosti. Ali one su privlane zato to ideologije fatalizma - bila to vjera u napredak ili izvjesnost propasti - postaju pogrene u stadiju moderne u kojemu se sada i danosti, okotalosti same industrijske epohe - osamostaljeni proces racionalizacije, neosobnost drutvenih sistema - svode na odluke i djelovanja koji su im u temelju. To znai da je za teoriju refleksivne modernizacije bitno novo odreivanje politikoga, jasnije reeno: pronalaenje politikoga nakon njegova kraja u okvirima industrijskog drutva" (97). Te su "nove histerije i eskapistiki refleksi" - koje Beck najee konkretizira navodei nasilje, nacionalizam, nove religijske pokrete, ezoteriju i renaturalizaciju drutvenih odnosa - s jedne strane samo novi oblici onoga to je u klasinom, industrijskom modernom drutvu kao po/umoder13
Predgovor
nom, kao "proturjenoj povijesnoj simbiozi moderne i protumoderne" (104), ostajalo aktivno paralelno s modernizacijskim elementima i sada se javlja s naglo poveanim agresivnim potencijalom. Ali njihov novi karakter otvoreno protumodernistikih refleksa, injenica da reagiraju na potenciranje moderniteta, ini ih i same neizbjeno reflektiranim obrambenim reakcijama na refleksivne zadae nove epohe, iako reakcijama koje se artikuliraju upravo kroz inscenacije nereflektiranosti, prirodnosti, autentinosti i drugih vodeih motiva protumodernistikog miljenja. Zato su te histerije i ti eskapizmi specifino protumoderm, a nisu jednostavna ponavljanja premodernih obrazaca: naime zato to su u pokuajima da okrenu modernizaciju unatrag upueni na sredstva koja im na raspolaganje prua samo ista ta razvijena moderna. Zato se i predmodernistike parole danas mogu aktualizirati samo kao protumodernistiki izbori neupitnosti kao modusa socijalnih konstrukcija, i sav patos povijesnih autentinosti nije teko demaskirati kao kostimiranu inscenaciju (114). Naravno, sve navedeno samo predstavlja okvir teorije refleksivne modernizacije. Njezina konkretizacija, iji je velik dio sadran u ovoj knjizi, iri se u svim socioloki relevantnim smjerovima. Stoga se daljnje razrade teme Pronalaenja politikoga mogu traiti i u svim kasnijim Beckovim djelima. Naravno, s druge strane, bez obzira na svu produktivnost teorijskog polazita, ni ova teorija nije posve bez slabih toaka i skrivenih proturjeja; ali pristajanje na njih moda je ionako uvjet formiranja plodnih paradigmi u drutvenim znanostima.
Kiril Mi lad i nov
14
PRONALAENJE POLITIKOG
Prilog teoriji refleksivne modernizacije
Ulrich Beck
Mojoj
majci
Uvod
Pitanje o onome "i
Postoji jedan lanak Vasilija Kandinskog s udnim naslovom "i".1 Kandinski u njemu pita o rijei koja obiljeava 20. stoljee u usporedbi s 19. Njegov nas odgovor iznenauje: dok je 19. stoljee bilo odreeno onim ili-ili, 20. stoljee trebalo bi biti posveeno radu na onome i. Ondje: odvajanje, specijalizacija, nastojanje oko jednoznanosti, proraunjivosti svijeta - ovdje: usporednost, mnotvenost, neizvjesnost, pitanje o kontekstu, povezanosti, eksperiment zamjene, iskljuenog treega, sinteze, ambivalencije. Neodreenosti onoga i tema su jednog, naeg svijeta. Oprotaj tog svijeta od reda, njegova nabujala kaotinost, njegova drska nada u jedinstvo, njegova bespomona pribrajanja, njegove granice i bezgraninost, sve rairenija iluzija granica i strah koji iz toga nastaje - sve to vreba i mami u tome i. Ono ili-ili nije zaista ukinuto u nedovrivosti, a moglo bi se rei I nediferenciranoj milosrdnosti toga i. Ako jest, onda sarno bespomono, neodreeno, opasno. Naravno, nezadrivu glo1
Kandinski (1955).
17
Pronalaenje politikoga
balnost svijeta govori u prilog tome i. To i svladava ak i granice koje se uvaju orujem. Ali na taj nain i opasnosti postaju openite i neotklonjive. Svaka nova epoha politikoga ima svoje kljuno iskustvo. Napadom na Bastilleu 1789. okonana je "pravna onostranost" monarha, njegov atribut milosti Boje, i "vladavina naroda", demokracija u granicama nacionalne drave poela je svoj uvijek problematian pobjedonosni pohod. Dva stoljea kasnije, provala onoga i znakovito se navijeta u dvama iskustvima: katastrofi ernobilskog reaktora i padu berlinskog zida. Ondje iskustvo globalnog drutva rizika opovrgava institucije industrijskog drutva po modelu onoga ili-ili, njihovu pretenziju da osiguravaju i kontroliraju. Ovdje se razbija ono ili-ili politikog poretka na osnovi podjela IstokZapad i desno-lijevo. Upravo zato to se to drugo praiskustvo toga i tako brzo rasplinulo, valja ga zadrati u sjeanju. Komunizam nije napustio pozornicu svjetske povijesti s brutalnim nasiljem, s rukama vezanim iza lea, s velikim krvavim praskom. On je nestao kao nona mora pri buenju. Kao bajka made in realnosti. "Upravo je ila kraju 1989. godina", biljei Peter Handke, "kada se u Evropi iz dana u dan i od jedne zemlje do druge inilo da toliko toga, i tako udesno lako, postaje drukije, pa je on zamiljao kako bi netko, tko bi neko vrijeme bio lien vijesti iz svijeta, recimo dobrovoljno ukljuen u neki istraivaki projekt ili nakon nesree mjesecima bez svijesti, itajui potom prve novine mislio da je to posebno izdanje u kojemu se pretvara da su snovi porobljenih i razdvojenih naroda na kontinentu preko noi postali zbiljom. Ta je godina ak i za njega, ije je porijeklo bilo u bespovijesnosti i u ijem je djetinjstvu i mladosti bilo jedva neto ivota, a toliko prepreka, ... bila godina povijesti: jednom se inilo kao da ona, uz sve svoje druge oblike, moe biti i bajka koja pripovijeda samu sebe, najzbiljskija i najdjelotvornija, najnebeskija
18
Pltn| o onom "I"
i najzemaljskija od bajki ..., dok se povijest kao velika linjkn svijeta, ovjeanstva, naizgled iz dana u dan nastavljalo, dalje se pripovijedala, dalje bacala ini (ili je to ipak bilu samo neka varijanta stare prie o duhovima?)..." 2 1989. bila je godina onoga i. Ples na berlinskom zidu simbolizira mirnu revoluciju toga i koja je dola ni iz ega i koja je do danas neobjanjena, neobjanjiva. Kada se sada, nakon to su pale, posvuda u Evropi granice ponovno podiu, prizivaju i oznaavaju zastavama, to ostaje reakcija - reakcija na jednostavnu nepodnoljivost toga i. Mnogi su prestraeni onim globalnim, difuznim, nedostatkom jasnih crta toga i. Gubljenje stranosti onoga stranog i s time razvlatenje vlastitoga, koje to i nehotice uzrokuje, doivljava se kao prijetnja. Kau da ne mogu ivjeti bez ili-ili, te pridodaju da to i ne mogu ni misliti. Dakle, s tim i nipoto ne poinje raj na zemlji. Vjerojatno se tu javljaju i kobi potpuno nove vrste. Ali svijet onoga ili-ili, u kojemu mislimo, radimo i ivimo, postaje lanim. Ma kako bilo, poinju sukobi, eksperimenti s one strane onoga ili-ili, jezikom ove knjige: poinje pronalaenje politikoga. Knjiga koja ima toliko verzija (i lica) poput ove na svojem je dugom putovanju imala i posve razliite naslove. Pojavila se kao "S one strane desnoga i lijevoga", tako je bila najavljena. Sada nosi ponosnu, polemiku zastavicu "Pronalaenje politikoga" - valjalo bi dodati: nakon kraja poretka zasnovanog na sukobu Istoka i Zapada. (Dodatak "Prilog teoriji refleksivne modernizacije" prijeti sociologijom, daje naslutiti nerazumljivost). Naslov bi mogao glasiti i kratko i jednostavno: "i". Ako mi je za to nedostajalo hrabrosti, onda je to bilo zato to je tom zahtjevu knjiga jo manje dorasla. Ona se kree oko razlikovanja dviju epoha moderne - jednostavne, industrijske, i refleksivne moderne koja se ocrtava 1 koja poziva na pronalaenje politikoga. Kada bi se ocjena koja je s tim povezana htjela saeti i zgusnuti koliko je to
2
Handke (1990), 25ff.

19
mogue, onda bi se Kandinskijevim rijeima to moglo formulirati na sljedei nain: "doba onoga i" rastvara i smjenjuje "doba onoga ili-ili". No to bi - kako sam rekao - bilo prezahtjevno, a vjerojatno i preoptimistino, previdovnjaki, nadilazilo bi i ono to bi smatrao moguim ak i neki lakomisleni sociolog. No tono je: ta malena rije i svojom skromnou koja granii s nevidljivou sadri kljueve za druge moderne. Kandinski je objavio svoj lanak 1927. godine. Zapanjujue je koliko se malo u meuvremenu pridonijelo otkrivanju i objanjenju zagonetke koju skriva to slovce i. No ipak i umiruje uvid da je sve ludilo ovog stoljea naglasilo neophodnost zadae da se rijei tajna te malene rastavne, pridjevne i vezne rijei i. Tako e ono to je Kandinski predviao za 20. stoljee vjerojatno biti kao zadaa proslijeeno sljedeemu: pitanje o onome i. Ne ini se pretjeranim rei da se i sociologija mora iznova pronai poslije svretka hladnog rata. A koncepcijska renesansa sociologije svakako pretpostavlja socioloku i drutvenu kontroverzu o teorijskim i politikim idejama vodiljama. Ovdje elim dati svoj prilog toj kontroverzi. U sreditu se nalazi pojam "refleksivne modernizacije". On se dodue nadovezuje na tradicije autorefleksije i samokritike moderne, no njime se misli na neto vie i drugo, naime na u biti jednostavnu ali, kako treba pokazati, dalekosenu i nepromiljenu osnovnu okolnost da industrijska modernizacija u visokorazvijenim zemljama mijenja okvirne uvjete i osnove industrijske modernizacije. Modernizacija - vie ne samo svrnoracionalno i linearno miljena, nego prelomljena, kao vladavina usputne posljedice - postaje motorom povijesti drutva. Industrijska se moderna raspada. No nastaje neto drugo. To su dva mogua, nuna gledita, pitanja koja otvara teorija "refleksivne modernizacije". Ona se, dakle, mora razviti kroz dvije posve razliite vrste promatranja, istraivanja i argu20
Pitanje o onome "I"
mentiranja: kao pitanje rastvaranja i kao pitanje smjene. Ovdje treba biti rijei i o jednome i o drugome, koliko je to mogue, pa ak i o pitanju to nastaje kada - kako kae Max Weber - "vrijednosne ideje vodilje" industrijske moderne izblijede, izgube sjaj, oslobode vie prostora. Kada moderna poinje, kada zavrava? Kako se moderna moe shvatiti kao "jednostavna", kako kao "refleksivna"? Ima li vie moderni? Pitanjima te vrste svojstvena je nerazrjeiva vieznanost. To nije samo zato to je pojam "moderne" tako blijed, tako irok, tako didaktian, tako pomodarski da se u njega moe smjestiti gotovo sve, od radova na renoviranju zgrada do naela prosvjetiteljstva. To ovisi i o sjecitima koja, kako je poznato, mjerni strunjaci za kulturne epohe vrlo razliito odreuju. U poglavljima II i III na ta se pitanja pokuava bar naznaiti odgovor. Izraz "refleksivna modernizacija" mora se razviti u vie dimenzija kako bi se uope mogao ocijeniti, razumjeti, prosuditi. Te se dimenzije ne mogu ugurati izmeu korica jedne knjige. One ak upuuju na razliite knjievne vrste. Kao ideja u osnovi teorije, "refleksivna modernizacija" mora se ukljuiti u kolo s konkurentima, dakle mora se precizirati, ocrtati, relativirati, ukratko: potvrditi se u raspravi s teorijama modernizacije od Maxa Webera, Simmela, Durkheima, Marxa, Parsonsa, Foucaulta, Habermasa, Luhmanna sve do Giddensa, Baumana i mnogih drugih. Jedan drugi nain da se razjasne osobitosti tog teorijskog gledita vie se orijentira na osnovi socijalnostrukturalnih opisa i moe se razviti kao fenomenoloka dijagnoza vremena. Hl moe biti rijei o ljubavi, individualizaciji, socijalnoj nejednakosti, scijentifikaciji, ekologiji, pravu, privredi itd,, kako bi se u svim tim podrujima dokazalo ono to pada pod vii pojam "refleksivna modernizacija". Dodue, sam taj pojam nema nikakav jednoznaan empirijski korelat poput pojma voa, i budui da se empirijski opis mora izlagati drukije i drukijim krugovima nego struktura i usporedba teorija.
21
uputno je meusobno odijeliti te dvije razine, ako i ne apsolutno, onda bar relativno. U ovoj knjizi ne radi se o opoj i komparativnoj teoriji refleksivne modernizacije 3 , nego o njezinim posljedicama za politiko djelovanje, za pojam politikoga naprosto. Upravo je u tome i bitna razlika u odnosu na moje knjige Risikogesellschaft (Drutvo rizika) i Gegengifte - Die organisierte Unverantwortlichkeit (Protuotrovi - Organizirana neodgovornost). Dok se ondje istrauje nova globalnost opasnosti, ovdje se "refleksivna modernizacija" s jedne strane generalizira, a s druge promilja s obzirom na promjene u pojmu, mjestu i subjektu politikoga. Pritom vlada slutnja: druga moderna, u koju smo odavno uli, politika je moderna, moderna koja, meu ostalim, potie ba i na pronalaenje politikoga. Daljnja tekoa u razumijevanju koja je sadrana u pojmu "refleksivne modernizacije" u tome je to su teorijsko-empirijski i normativno-moralni iskazi tu dubinski povezani, to se pojavljuju kao stopljeni. Taj se pojam moe upotrijebiti kao arobni cilindar iz kojega se jednom arolijom vade dijagnoze, a drugom savjeti i recepti. Dijagnoza kae: industrijska modernizacija rastvara industrijsku modernizaciju, a etika: industrijska modernizacija postaje samoj sebi problemom i temom, te moda omoguava i vie znanja, vie refleksije, vie kritike, vie otvorenosti, vie alternativa, upravo put u bolju modernu samoograniavanja, onoga i. To dvoje treba strogo razlikovati: Ne postoji automatski prijelaz od postanka klasinog industrijskog drutva nesigurnim do refleksije tog njegova ukidanja i promjene samoga sebe. Vodi li rastvaranje i smjena struktura industrijskog drutva uope do javne i znanstvene autorefleksije te epohalne preobrazbe koja bi oblikovala politiku, zahvaa li to i zaokuplja masovne medije, masovne stranke, organizirane
3
0 tome usp. naznake u Beck/Giddens/Lash (1993); u tom je kontekstu nastala i ova knjiga i mnogo mu duguje.
22
Pitanje o onome "I"
aktere, postaje li predmetom opih kontroverzi, sukoba, politikih izbora i reformi - to je empirijsko pitanje na koje treba tek priekati odgovor i to ovisi o mnogim uvjetima i inicijativama koji se ne mogu unaprijed teorijski rijeiti i predvidjeti. Prije je obratno, naime tako da se samoukidanje i samopromjena industrijske moderne mogu okrenuti i utopiti u proiumodernizacije. Analitika jezgra teorije kae posve amoralno i ne nadajui se: refleksivna modernizacija proizvodi fundamentalne potrese koji mogu ili kao protumoderna voditi vodu na mlin neonacionalizma i neofaizma (naime kada veina u situaciji nestajanja sigurnosti priziva i posee za novim-starim rigidnostima) ili se pak u suprotnoj krajnosti upotrijebiti za preformulaciju ciljeva i osnova zapadnih industrijskih drutava. Izmeu tih krajnosti nastaju, prijete, lee "ambivalencije moderne" (Zygmunt Bauman). One - kako se treba opirno pokazati u poglavlju IV "Uspostavljanje none strane moderne: protumodernizacija" - otvaraju i nove mogunosti razvoja "protumoderne", razumljene kao "uspostavljena neupitnost". U tom smislu nacionalizam, etnocentrizam, mrnja prema strancima i nasilje nisu izraz i provala potisnutih atavizama koji i dalje djeluju iza civilizacijskih fasada, nego odgovori na praiskustvo onoga i, proizvod nikad dovrene dijalektike modernizacije i protumodernizacije. To se moe retrospektivno rekonstruirati za 18. i 19. stoljee (na primjer u "naturalizaciji enskosti" u novim prirodnim i humanistikim znanostima te s tim povezano vezivanje ena za ulogu domaice i majke), ali i za sadanjost i budunost. Modernizacija barbarstva je varijanta budunosti koja uope nije nevjerojatna, a koja postaje mogua refleksivnom modernizacijom. Ili, reeno jednostavnim Kandinskijevim izrazom, provala onoga i moe dovesti do renesanso onoga ili-ili u razliitim oblicima protumoderne - od e/olorije, novih nauka o spasu i religijskih pokreta preko nasilju i
23
nacionalizma sve do ponovnog oivljavanja predodaba o neprijateljima i ratova. Koliko rastvaranja ovjek moe podnijeti? To to refleksivna modernizacija kaotizira kaos, dakle dovodi do nepodnoljivosti, namee pitanje: koja bi protumoderna, koje bi rigidnosti mogle biti ili postati prihvatljivima na osnovi kojih kriterija? To se pitanje - poglavlje IV - zakljuno raspravlja na primjeru ekoloke krize i remoralizacije svih podruja drutvenog djelovanja koja njome postaje moguom ("Ekoloke ligature"). Ova knjiga zauzima stav u sukobu izmeu protumodernizacije s jedne i obnove i radikalizacije moderne s druge strane, sukobu koji nipoto nije samo teorijski, nego odreuje godine i desetljea to dolaze. U osnovi je shvaanje koje nosi cijelu knjigu i koje se u njoj eli izraziti: poslije svretka hladnog rata i Zapad je upao u pobjedniku krizu i ciljevi drutvenog razvoja moraju se iznova izloiti. 4 to "moderna" jest, moe, eli, to postaje realno neodreenim i otvorenim. itav je jedan rjenik politikoga i drutvenoga odjednom zastario i mora se iznova napisati. Upravo to znai pronalaenje politikoga: model zapadne moderne - ona "okcidentalna" mjeavina kapitalizma, demokracije, pravne drave i nacionalne, a to uvijek znai i vojne, suverenosti - prevladan je, o njemu se mora iznova dogovoriti i on se mora iznova razviti. To je sr krize zapadne stranake demokracije o kojoj se mnogo raspravlja. To se pitanje moe i radikalizirati i reformirati na pozadini osiguranog samopouzdanja nakon kraja sukoba Istoka i Zapada. Postignua evropske moderne - parlamentarna demokracija, pravna drava, ljudska prava, sloboda pojedinaca - nisu na dispoziciji, ali svakako jest nain njihove
4
"Institucije propadaju zbog svojih pobjeda", kae Montesquieu. Zagonetna, izvanredno aktualna reenica. Postoje, dakle, dva naina da se nestane s poprita povijesti: biti pobijeen i pobijediti. Ono prvo se dogodilo bivem Istoku, ovo drugo bivem Zapadu. Ova knjiga govori o tome drugom.
24
Pitanje o onome "I"
provedbe u kalupima industrijskog drutva. Potrebno j mnogo toga, takoer i in miljenja koji otvara pogled za principijelne alternative. to se dakle misli pod pronalaenjem politikoga? Politika koja pravila ne samo provodi, nego ih i mijenja, politika koja nije samo politika politicar, nego i politika drutva, ne samo politika sile, nego i politika oblikovanja, umijee politike. To se moe pokazati na svim razinama, u svim temama, posebno u vanjskoj i vojnoj politici: u Evropi vie ne postoji sigurnosni sistem, jer vie ne postoje ugovorni partneri koji su zakljuili sporazume, ne postoje politiki teritoriji na koje su se oni odnosili, i ne postoje interesi koji su se trebali ravnomjerno zadovoljiti. Utoliko se drama u bivoj Jugoslaviji naposljetku ne moe izolirati; posvuda prijete ratni sukobi, ak i meu susjedima koji raspolau atomskim orujem recimo meu Rusijom i Ukrajinom. Iz tog bi se opasnog stanja moglo izai samo pronae li se nov evropski sigurnosni sistem (na evropskom kongresu koji bi se radi toga trebao sazvati). No on nije u izgledu, a to je samo jedan primjer: ono to ne postoji, ali bi se moralo stvoriti, odavno je postalo bitnim "uzrokom" ope bijede. Prema tome, pod pronalaenjem politikoga ne misli se na generalizaciju dravne i socijalne politike, nije svako djelovanje politiko djelovanje u starom smislu rijei, pa ni mar kroz institucije. Misli se na to da se u sve vie pitanja nalazimo u situacijama koje se pomou uobiajenih institucija i pojmova, koncepcija politikoga, ne mogu niti shvatiti niti se na njih tako moe primjereno odgovoriti. To pak i nije tako novo. Politika, politike institucije nikada se ni s ega nisu otitavale ili naule, nisu se izvodile iz nepromjenjivih prirodnih zakona, nego su se uvijek pronalazile. Politika i umjetnost, ali i tehnika, nose te peate samostvaranja. Povijest politikoga u tom je smislu povijest pronalaenja politikog - od grke demokracije i dravnikog umijea preko Machin24
vellijeva nauka o moi, teorija drave Hobbesa i Maxa Webera sve do provokacije enskog pokreta "privatno je politiko" i praznog politikog pouka o "ekolokom restrukturiranju industrijskog drutva". Principi demokracije, koji se danas navijetaju kao Mojsijevi zakoni, morali su se pronai usprkos premoi - i empiriji! - nedemokratskih sistema. Zato njihovi utemeljitelji nisu mogli ni slutiti o brzini promjena i globalnosti veza i opasnosti koje se pokreu s pobjednikim pohodom demokratskog industrijskog sistema. Ukratko, ba kao u grkoj antici oblici lokalne, a u 18. i 19. stoljeu oblici nacionalne demokracije, tako se danas moraju iznova pronai oblici globalne demokracije. Naravno, nikakva knjiga, nijedan autor ne moe preuzeti na sebe tu zadau, ali prije moe sljedee: slobodno argumentirati za tu zadau i podii je u opu svijest, dakle otvoriti pojam politikoga za izazove globalne industrijske civilizacije na prijelazu u 21. stoljee. To bi - moda - bio odgovor na izazov iz 1989., godine onoga i. Robert Musil pie u jednom malenom tekstu iznenada ponovno aktualiziranog naslova Der deutsche Mensch als Symptom (Njemaki ovjek kao simptom): "Dananje stanje evropskog duha po mojem miljenju nije propadanje, nego jo neproveden prijelaz, nije prezrelost, nego nezrelost." A neto dalje kae: "Cijelo se more tubalica izlilo na nau bezdunost, nau mehanizaciju, proraunatost, bezvjernost, i postignua znanosti i umjetnosti promatraju se kao grijesi tog stanja. ovjek, kau, samo rauna i ak i njegova navodno velika znanstvena postignua nisu nita drugo nego grijesi tog raunskog nagona..." "Odrijeenom ovjeku", nastavlja Musil, "preporuaju se stare spone: vjera, predznanstvenost, jednostavnost, humanost, altruizam, nacionalna solidarnost, dravljansko potinjavanje: odustajanje od kapitalistikog individualizma i njegove duhovnosti." Njegovu usputnu primjedbu, "i socijalizam je pun toga - on vjeruje se da se mora zalijeiti neko
26
Pitanje o onome "I"
propadanje", ovdje izostavljamo, jer je i samom socijalizmu u meuvremenu proao rok trajanja i sprema mu se du lijeenje. No tada slijedi ova ocjena: "Posve se rijetko uvia da te pojave predstavljaju jedan nov problem za koji jo nema rjeenja; jedva da mi je poznat neki prikaz koji bi tu problematiku naeg doba jednom shvatio kao problem, kao nov problem, a ne kao pogreno rjeenje." 5 Ne propadanje, ne pogreno rjeenje, ne prezrelost, nego prijelaz i nezrelost: posvuda se - sablasno - ne-rjeenja od juer bore s ne-rjeenjima od prekjuer za ovladavanje budunou koja potpuno izlazi iz okvira. Namjera pronalaenja politikoga je probiti te lane alternative na osnovi (bar zamislive) radikalizacije moderne. Struktura ove knjige moe se saeti i prikazati na sljedei nain: - Najprije se trebaju u obliku dijalogu predstaviti neke sadrajne teze (iz pojmovnog horizonta jednostavne i refleksivne modernizacije i protumodernizacije), da bi se probudila volja za itanje (poglavlje I: "Ekologija kao moralni zdenac ivota - uvodni dijalog"); zatim se teorija refleksivne modernizacije s jedne strane objanjava u kontekstu (moda mnogima bliskom) teorije drutva rizika (poglavlje II: "Od kritike teorije do samokritike drutva rizika"), s druge se strane razvija kao takva (poglavlje III: "Pojam i teorija refleksivne modernizacije"), da bi se zatim - u poglavlju IV: "Uspostavljanje none strane moderne: protumoderna" - suoila s teorijom protumodernizacije. U nastavku se pojam politikoga dopunjava i proiruje pojmom subpolitike u refleksivnoj moderni (poglavlje V: "Subpolitika - pojedinci se vraaju u drutvo"). Slijede dva poglavlja:
Musil (1967), 15.
27
"Putovi u drukije moderne" (VI) i "Pronalaenje politikoga" (VII), koja pokuavaju izvesti misaoni eksperiment samoprimjene moderne kako bi otvorila principijelne alternative. Knjiga zavrava esejem o "Umijeu dvojbe", koji skicira i pokuava ilustrirati spoznajnoteorijske i filozofsko-etike zvijezde vodilje refleksivne moderne.
Takva podjela knjige moe se razumjeti iz pokuaja da se posve preliminarno - razviju i ilustriraju koordinate politike refleksivne moderne. Poglavlje III "Pojam i teorija refleksivne modernizacije" zavrava navoenjem dimenzija o kojima je rije. U poglavlju II "Od kritike teorije do samokritike drutva rizika" razvija se suprotnost "sigurno-nesigurno". Poglavlje IV krui oko dihotomije "nutarnje-vanjsko", i to na vrlo odreen nain: konstrukcije "protumoderne" misle se kao uvjeti tog razgranienja. Na tom se putu poduzimaju prethodna objanjenja u vezi s pitanjem o stranome u svjetskom drutvu rizika. Sljedea poglavlja - "Subpolitika", "Putovi u drukije moderne", "Pronalaenje politikoga" - variraju glavni par suprotnosti ove knjige: politiko-nepolitiko. Na ovom se mjestu moe anticipirati jedan rezultat te analize: nijedna od tih dihotomija ne doputa jasno socijalno suprotstavljanje i grupiranje. Naprotiv, beziznimna karakteristika osi sukobljavanja u refleksivnoj moderni je ta da se one na ovaj ili onaj nain raspruju. U vezi s temom poglavlja IV: u svjetskom drutvu rizika i "stranac" se etradicionalizira; granice izmeu vlastitoga i stranoga postaju neotre. No to ne ukida sukobe, nego ih zaotrava, ini ih manje postojanim. Jednom rijeju: nastaju sukobi onoga i. Nitko sam ne pie knjigu. Moram rei da bi bez mira - i nemira - Wissenschaftskollega u Berlinu itateljica i itatelj bili poteeni itanja. Neka iz toga svatko izvlai svoje zakljuke. Ja sam sa svoje strane izuzetno uivao u boravku ondje.
28
Pitanje o onome "I"
Radi se o sretnoj okolnosti da u Njemakoj postoji kozmopolitski institut koji stvara ideje i koji ideje stvaraju, Knjiga je napisana - prepisana, izmijenjena i ponovno prepisanu s pogledom na Starnberger See i u njegovu okrilju. O njoj 8 raspravljalo, ona se komentirala, poticala, pobijala i izborila u razgovorima s mnogima koji sada ve godinama prate moj rad. Moj nain rada, u kojemu se misli oblikuju u nastajanju, te s njim povezana hrpa rukopisa zacijelo su mnoge stajali ivaca i vremena. Za to se ispriavam i ujedno od srca zahvaljujem: Wolfgangu Bonu i Christophu Lauu, koji su za mene otvorili bogatstvo svojih ideja; njima ova knjiga zahvaljuje mnogo vie nego to se moe dokumentirati u uvodu i biljekama. Mnoge ocjene i argumentacije uope su tek nastale zahvaljujui ivom slaganju i protivljenju Ronalda Hitzlera. Elmar Koenen me svojim pitanjima esto znao stjerati u kut i svojim me upozorenjima potaknuo na reformiranje cjeline. Michaela Pfadenhauer svojim me mrtenjem i svojom sposobnou da na pravom mjestu sluajno izgovori rijei ohrabrenja prisiljavala na preinake ili na preusmjeravanje argumentacije. Martin Mulow me upozorio na najtee filozofske pogreke mojega teksta. Angela Behring itala je tekst rije po rije i tako me upozorila na iritantne upljine. No kako da zahvalim tebi, ija je pratnja - u ivotu i u knjizi - posvuda prisutna: Elisabeth Beck-Gernsheim? Mislim da je to vrlo jednostavno: tako da u budunosti napiem jednu knjigu manje. Onaj tko iz svega ovoga izvede zakljuak da autor samo zapisuje i saima savjete koje mu daju drugi, u pravu je.
Starnberger See, oujka 1993.
Ulrich Beck
29
II. poglavlje
Ekologija kao moralni zdenac ivota - uvodni dijalog6
A. Dok se osamdesetih godina s pojmom "drutva rizika" povezivala promjena miljenja u razvoju modernih industrijskih drutava, ini se da je s obzirom na probleme devedesetih na pozadini fundamentalistikih strujanja svih boja jedini izlaz povratak tehnokratskim predodbama. A vi govorite o "pronalaenju politikoga". B. Da, ova je knjiga ba tako lijepo pogrena. I ne doputam da mi se to ospori. Ona plovi protiv struje. Ali i tako se, kako je poznato, moe razviti brzina. Tono je da u glavama jo uvijek vladaju tehnokratski modeli. Ali ve je u osamdesetima postalo jasno da je predodba linearnog rasta tehnike ili i organizacijske racionalnosti zastarjela. Tu se iznenada bude otpori, ne samo autsajdera u drutvu, nego i glavnih aktera. A. Otpor koji esto glasno zahtijeva bolja tehnika rjeenja.
6
Sljedei je tekst z n a t n o proirena i p r e r a e n a verzija jednog Inlnrvjua koji je sa m n o m vodio Ren Althammer.
29
B. Naravno da se na problem s prihvaanjem razvoja krupne tehnologije reagira rafiniranim tehnikim rjeenjima. Ali u razgovorima sam se, n a primjer u vicarskim kemijskim koncernima, uvjerio da taj model rjeavanja problema vie nije realna osnova povjerenja. Oni smatraju da su njemake kampanje kojima se eli zadobiti povjerenje u genetiku tehnologiju baen novac. Jer sve dok ne postoji stabilan konsenzus za taj razvoj, trita nisu sigurna, budui da e se, naravno, pojavljivati problemi i dogaat e se nesree. To se ne moe rijeiti novinskim oglasima. Promjena - recimo mirno: pronalaenje - institucija koje omoguavaju ekoloku obnovu moderne i konsenzus u pogledu tehnike odavno je ve postalo kljunim pitanjem drutvenog, politikog, privrednog i tehnolokog razvoja. Dopustite da to izrazim posve malograanski, takorei "svekapitalistiki": onaj tko ovdje ostvari prednost, ubrat e - dugorono - premije na svjetskom tritu. A. Ali taj konsenzus, bar se tako ini, zahtijeva prije svega spremnost na odricanje od linearnog poveavanja onoga to smatramo blagostanjem. B. Tu bi se trebalo misliti mnogo radikalnije, upravo kada se poinje od problema tehnike. Dosada smo u industrijskoj moderni imali posla s polovinom modernom. Ako se moderna izjednai sa slobodom, onda tehnika to jo uope nije doivjela. Mislim da moderno organizirati tehniku znai osloboditi tehniare iz sistema ekonomske prinude. Tehnika radi tehnike! Pri emu bi sumnja moderne u samu sebe morala obuhvaati i tehniku. A s druge strane autonomno organizirana upotreba tehnike. Tek tako postaje moguim ono to je sada iskljueno: rei da tehnici, a ne njezinoj primjeni. Mi, graani, tada bismo zaista mogli iznova razmisliti: kako elimo ivjeti - s tehnikom ili bez nje ili kako s kojom tehnikom? A. No iza toga se skriva injenica da se nalazimo pred povijesnom strukturalnom krizom sistema samih zapadnih industrijskih drutava?
32
Ekologija kao moralni zdenac ivota
B. Da, ali odgovor ne moe biti natrag, nego reformiranja industrijske moderne radikalnijom modernom. Ovo doba pati od toga to ne poduzima odreen korak dalje prema moderni, A. Tu neete nai mnogo istomiljenika. B. Da, kada iznosim to shvaanje, meu onima koji se bave fundamentalnim istraivanjima s jedne strane zamjeujem velik interes da se napokon oslobode od ekonomske prinude. No kada je, na primjer, rije o tome da bi oni - a to je jo najmanje - trebali izgubiti svoj monopol na vjetaenja u pitanjima sigurnosti, zbunjeno kaljucaju i postaju rezerviraniji. Pritom bi se, mnogo obuhvatnije, princip podjele vlasti morao primijeniti i na razvoj tehnika, a proces upotrebe ujedno demokratizirati i uiniti prihvatljivim putem "okruglih stolova". Vano je zamisliti takav model. Mi naime nemamo zapravo nikakvih pravih drutvenih alternativa industrijskoj moderni i pri svakom se razvoju ponovno spotiemo o iste probleme. A. Ali to zahtijeva i drukije razumijevanje drave? B. Da, jer nosilac tog modela morala bi biti javnost koja doputa da demokracija ima svoju cijenu. To zahtijeva i promjenu u razumijevanju drave. Drutvo mnogo toga organizira samo. A politiari epaju za njim. Kao to je bilo s desnim radikalizmom, koji je postao temom dnevnog reda tek nakon graanskih inicijativa lanaca svjetla. Mislim da se drava jednostavno moe osloboditi odreenih zadaa. Pomalo paualno: posvuda gdje postoje organizirani interesi, drava se moe povui. Tada bi u sredite politike mogla doi zanemarena pitanja poput ekologije, razvoja tehnike, dijelom i odnosa mukaraca i ena, a prije svega osiromaenje treeg svijeta, A. Modernizirana, ali jaka drava? B. Jedno graansko drutvo vie ne stoji pred dravom u stavu mirno. Ali potrebne su nam dravne inicijative, na primjer da bismo mogli prakticirati temu ekologije. Interesi jo neroenih, poznato je, ne mogu se organizirati i zato nisu prisutni u politikom sistemu.
33
A. Ali to je mogue samo ako se prije toga formira konsenzus, koji je kod takvih problema najee etiko-moralni. No nova definicija ciljeva zapadnih industrijskih drutava moe se utvrditi samo meu manjinama. Meu kojima danas one najjae propagiraju fundamentalizam desnog usmjerenja. B. ivimo u doba onoga i - a to znai ambivalencije. to se tie realnog razvoja, mislim da oni koji pokuavaju, na primjer, i dalje poticati razvoj genetike tehnologije kao dosada, po starom legitimacijskom receptu pretezanja koristi nad rizicima, sami sebi bacaju pijesak u oi. Konsenzus o napretku je istroen. Onaj tko jo i danas vjeruje da problem - tehniku - moe pretvoriti u rjeenje dospjet e u sline tekoe poput DDR i funkcionara njezine vladajue stranke, naime iznenada e, na nekom uglu povijesnog razvoja, morati poloiti raune zato je uope mislio da se to jo moe. A. Zato to se, slino kao u socijalizmu, zahtjev za emancipacijom okree u svoju suprotnost. B. Da, sloboda postaje prijetnjom, samozavaravanjem. To znaju i bistrije glave u menaderskim uredima, jer jednostavno doivljavaju to znai kada se zbog odreenih vijesti u jednom danu iznenada rue cijela trita. To je situacija u kojoj se vie ne moe postupati racionalno i ekonomski po starom modelu. A. Ali legitimacija je uvijek vezana i za moralnost. No u realnosti, moralni vrijednosni sistemi propadaju i ini se da ih nita ne nadomjeta. B. Mislim da ekoloko pitanje stvara fantastian moralni milje. Posve je pogreno rei: sve se vrijednosti raspadaju. Suprotno je istinito: s opasnostima i posljedicama koje stvara industrijalizam roen je nov izvor moralizacije koji, dodue, ne generalizira samo konsenzus, nego i spor. Pa pogledajte samo kako se glavni grenici u sjajnom i arenom izdanju preko cijelih stranica njemakih dnevnika izmotavaju i zaklinju u ekologiju. Tu se moe, u negativu, ipak ve prepoznati stezanje izme ekoloke inkvizicije. Zatim ekoloke kru34
nice na ambalaama. To monako mrmljanje o istoi i ekolokom djevianstvu, a svatko zna da je to najkupovnija ljubav uope. To je sjajno. Pa onda problem smea! ista kolektivna histerija. Ako danas bacite smee u susjedov kontejner, ve ste zloinac. Dakle, tu se zaista neto dogaa. A. Ali to je moral koji poziva na spaavanje prvog svijeta i pristaje na to da se to osveuje treem svijetu, jer se on odsijeca od prve, ekoloki opasne modernizacije. Fundamentalistiki zeleni moral gospodara. B. Prvo se radi o moralnom osjeaju koji do u kapilare proima cijelo drutvo, i na toj se osnovi danas doista moe voditi politika na najrazliitijim razinama. Predsjednik Clinton u Sjedinjenim je Dravama pobijedio na izborima takoer i zahvaljujui ekolokom New Dealu. A. No to vrlo lako zavrava na kozmetikim operacijama. B. Naravno. Ali takoer se moe zamisliti i da ta vrsta moraliziranja i politikog oblikovanja ekolokog pitanja sve do u privredu i politiku proizvede i posve drukije strukture. Mogue su ekstremne varijante protumoderne kao reakcija na injenicu da industrijsko drutvo sve vie ukida i ugroava samo sebe, neonacionalistika, neostaljinistika ili i demokratska. Iskoritavanje te povijesne anse ekolokog morala moe imati potpuno razliite, krajnje ambivalentne posljedice. A. Ambivalentne ne ponajmanje i stoga to se tema zelene elite dijelom postavlja na zaista fundamentalistian nain. B. Mnogi i kau da su ekolozi udarna otrica inteligencije kao nove klase. Ubrzo e sigurno biti i odgovarajuih karijera i obrazovnih smjerova. A svi su drugi izgubili sigurnost i postat e ovisnima o novim ekotehnokratima. To je varijanta koja se ne moe iskljuiti. Ali sve to ima i bitno demokratske elemente. Pogledajte samo "svakotjedni otrov" u naoj hrani. Tim se "otrovom" pobuuje golema pozorno,si za pitanja koja su dosada bila organizirana u monopolima, a sada ih moraju kusati menaderi. Kulturalni ivac inlonisa
35
sigurnosti i ivota, koji je povrijeen ekolokim pitanjem, tie se svih grupa, i to u sreditu privatnosti. Upravo to i ini cjelinu tako ambivalentnom. Tema se dodue posvuda gnijezdi i sprema, ali djelovanje se ne mijenja. Samo se ini da je integrirana, ali mi smo drutvo loe savjesti. Posvuda povika, a postupa se suprotno. U usporedbi s tim je trgovina oprostima, nasuprot kojoj se razvila luteranska reformacija, bila bezazlena. Upravo je ta shizofrenija bitan razlog nestabilnosti ovog drutva. A. Sto ne znai nita drugo nego to da politika ekolokih reformi i demokracija ne moraju imati nita zajedniko. ini se da se pokazuje upravo suprotno, ekodiktatura koja iz egzistencijalnih razloga govori o nunosti djelovanja. B. Ekoloka se diskusija u Njemakoj vodila vrlo fundamentalistiki, to se u inozemstvu s pravom promatra s nepovjerenjem. "Gangsteri propasti Zapada", kako je Karl Kraus zvao tu politiku mafiju, ponovno diu glas. S poveanjem opasnosti, upravo se u Njemakoj uvijek iznova priziva jaka ruka. Kao to je bilo u odnosu prema desnom radikalizmu. To to su stranke, suoene s otvorenim lovom na "strance", rekle: sada moramo promijeniti Grundgesetz, samo je jo ak ne niti slikovito govorei - "razbuktalo vatru" nasilnika. Pljeska na otvorenoj sceni nije bilo samo na licu mjesta. Vodei takozvanu "debatu o azilu", pljeskalo je - gotovo cijelo drutvo. U svim se grupama, u svim strankama bar oijuka s autoritarnom jednoznanou. A. Naputanje demokracije zato to posljedice postaju prijetee, zato to sloboda poiva i na iskljuivosti? B. Hi se sav nakostrijeim. Promatrate li ovo drutvo na razini svakodnevice, tu borbu za individualizaciju, tu malu postfrancusku revoluciju koja se odigrava u kuhinjama i spavaim sobama, tada to ne stoji. A. Moda demokratska diktatura, demokratska prema unutra, diktatorska prema vani?
36
B. Mogua je modernizacija apartheida u Evropi; bogu 11 i ograuju zidovima. I to se ve dogaa. Socijalna drava takoer je i nelegitimno dijete komunizma, uglavnom nastalo 1/. straha pred njim. Kako trei svijet moe razvijati socijalnu sigurnost bez takve prijetnje, to mi je teko zamisliti. A ekoloko pitanje to jo i zaotrava. Utoliko je i teko odluno se boriti protiv tih tendencija ograivanja sve do izgradnje novog zida. Tu ni ja vie ne znam lijeka. A. Kakav je to osjeaj, kao sociolog nemati rjeenja za sredinja pitanja u ovoj zaotrenoj svjetskoj situaciji? B. U tome to nemam rjeenja i nalazim inspiraciju. Mnoge odgovore traim uz pomo teorije "refleksivne modernizacije". Po njoj je upravo sama modernizacija ona koja pomie koordinate modernizacije. No taj izraz "refleksivna modernizacija", dijagnostiki razumljeno, upravo ne znai ono to je mnogim uima samorazumljivo da kazuje: ne znai refleksiju modernizacije, dakle ne znai samoodnoajnost ili autoreferencijalnost moderne koja se bavi samom sobom, a takoer ni - to mnogi pretpostavljaju da bi ga lake pobili ponovno osvjeavanje i serviranje poznatoga: jueranje pogreke i opasnosti kao nekim udom preobraavaju se u sutranji napredak i polet. Naprotiv: samoprimjena - to znai jednostavno: modernizacija - potkopava modernizaciju. No to se dogaa nereflektirano, neeljeno, neopazice. Svi promatraju i nadaju se privrednom rastu, a za leima im se stoga sve dublje ukorjenjuje ekoloki drutveni sukob. A. Ne moe li se, pogledamo li postkomunistike drave, upravo dokazati neprekinut sjaj zapadnog modela? Upravo su obeanja demokratskog potroakog drutva - "McDonaldisam" - sruila realno egzistirajui nesocijalizam. B. Da je Istok nestao, to je opa tema. Da sada polako i Zapad nestaje s pozornice, to se uoava tek postupno. Uvijek se govori o treem svijetu kao da on nije nigdje. Ali on je ba meu nama. U gradskim konglomeracijama Sjedinjenih
37
Drava, a i u bivim evropskim kolonijalnim metropolama nastaju zone lokalne bijede u kojima su nezaposlenost, smrtnost djece, medicinska skrb i socijalna sigurnost pali na razinu zemalja u razvoju. Prosjeno ivotno oekivanje stanovnika Harlema danas iznosi 46 godina - pet godina manje nego u Bangladeu. Etnika raznolikost posvuda upada u oi. Dakle, i mi smo trei svijet. To znai doba onoga i. Zato su iluzorni svi pokuaji zatvaranja unutar zidova. Postaje nunim globalni dijalog koji uope tek nainje i izrie to bi "razvoj" - ne samo u takozvanim zemljama u razvoju, nego takoer i prije svega u takozvanim visokorazvijenim zemljama mogao biti, to to u budunosti treba, to mora znaiti. Ciljevi drutva moraju se osloboditi od ispraznog brbljanja o rastu, modernizaciji, tehnizaciji. A. ujem poruku, ali nedostaje mi vjera. B. Drim se svoje dijagnoze: refleksivna modernizacija. Tako poinje budunost, tako ona postaje politikom. Upravo i u sreditima modernizacije. Posve je otvoreno kako to zavrava. Mogue su krajnosti, kako nam pokazuju ratovi koji su iznenada ponovno izbili ili progoni stranaca i idova u Evropi. I strana tema "etnikog ienja" govori taj jezik, jezik koji po okrutnosti i nadmauje djela. Ali, da izdvojim protivnu krajnost, moguim postaje moda takoer - uz sreu i domiljatost - neto tako veliko kao to je reforma industrijskog drutva. A. Zato se taj pesimistini optimizam, koji Vam je poticaj, ta janusovska priroda vae dijagnoze ne izraava u naslovu knjige? B. Sasvim jednostavno: umoran sam od pesimizma. Ne privlai me zamisao da dodajem jo neto crnila u opu zloslutnost. Pa to je evidentno. Ni najcrnja mata vie se ne moe mjeriti sa zbiljom. U intelektualnom i socijalnoznanstvenom smislu posvuda se susreemo s miljenjem koje svako djelovanje osuuje na bezizglednost. Osobito u Nje38
makoj. Iz razloga koji e mi uvijek ostati zagonetni, ovo drufttvo, ova epoha, koja je apsolutizirala kretanje, o samoj sobi iri privid da je neprevladiva. Govor o "kraju povijesti" nijo se tek tako omaknuo jednom niem sekretaru State Departmenta. On tono izraava vladajue samorazumijevanje. Cijeli je taj nazor pogrean i postaje sve pogreniji. Najvea mogua suprotnost tome glasi: djelovanje je mogue i ima izgleda na uspjeh. To je krajnje naivno. Draka me da to raskrijem - s one strane svake vjerojatnosti. A. Jo ste uvijek stari dobri njemaki prosvjetitelj. Ali zalo ne: "Snai se i tu i tamo baciti pogled u vodu", kako savjetuje Gottfried Benn? B. To i inim! Nakon sloma svjetskog poretka na osnovi podjele na Istok i Zapad neobino su tihi ostali pokuaji da se nasuprot vladajuoj bespomonosti obnovi zahtjev izdanog i prokletog evropskog prosvjetiteljstva. Sve je reeno, nema izgleda, beznadan sluaj, teorijski kao i praktino - tako glasi dijagnoza. Ali ja ne znam sigurniju osnovu od beznaa. Kada je situacija zaista bezizgledna, nita se vie ne moe ni pokvariti. Ovdje se treba iskuati to prolaenje kroz beskonanost skepticizma prema n e s p u t a n o m eksperimentu u malom, istodobno otro i samokritino. Grijeiti nije individualna privilegija, to je sudbina svih nas. Ni mali koraci ni visoke metodoloke pete ne tite nas od pogreaka. Naprotiv, moramo tako postupati i tako formirati institucije da ta humanost pogreke ostane, da postane moguom. Refleksivna bi moderna mogla - da se posluim izrazom Zygmunta Baumana - postati "zaviajem nesavrenosti". A. Skepticizam kao temelj? B. Da, zato ne? Inae se moe u sve sumnjati, ali teko u to da - ako je uope jo neto presudno - u to pripadaju I takvi misaoni eksperimenti moderne u njezinu odnosu pruma samoj sebi. Bez drukije moderne (ma to se pod limu moglo zamiljati) preostaje nam samo oajavanje i intoniranje
39
"provjerenih libreta" fatalizma. Mi, moderni ljudi, aktivni smo majstori nedjelovanja. Ujutro idemo na posao i mijenjamo svijet, a naveer peremo ruke u fatalistikoj nevinosti. A. Netko je jednom rekao: strah me sjaja u oima popravljaa svijeta. B. Mene takoer. Moda je vrijeme da se opet pogledam u ogledalu? Rei u Bennovim rijeima: gledam u vodu i ne mirim se.
40
II. poglavlje
Od kritike teorije do samokritike drutva rizika
Onaj tko shvaa modernizaciju kao osamostaljen proces inovacije, mora raunati s tim da i moderna zastarijeva. Druga strana zastarijevanja industrijske moderne je nastanak drutva rizika. Taj pojam oznaava razvojnu fazu modernog drutva u kojoj se socijalni, politiki, ekoloki i individualni rizici koje je izazvala dinamika inovacije sve vie otimaju institucijama kontrole i osiguranja industrijskog drutva. Pritom se mogu razlikovati dvije faze: s jedne strane stadij u kojemu se posljedice i opasnosti za nas same dodue sistematski proizvode, ali se javno ne tematiziraju i ne postaju sreditem politikih sukoba; tu dominira samorazumijevanje industrijskog drutva koje slobodnom odlukom proizvedene opasnosti ujedno potencira i "legitimira" kao "ostatak rizika" ("drutvo ostatka rizika"). Ovamo pripada vjera u mogunost potpunog ovladavanja, jer ostatak rizika moe se tolerirati samo pod tom pretpostavkom. Potpuno drukija situacija nastaje kada opasnosti indu h trijskog drutva dominiraju javnim, politikim i privnttiim
41
debatama i sukobima. Tu institucije industrijskog drutva postaju uzronicima i legitimatorima opasnosti koje one ne mogu kontrolirati. Taj se prijelaz odvija uz konstantne odnose vlasnitva i moi. Industrijsko drutvo sebe vidi i kritizira kao drutvo rizika. S jedne strane, to drutvo jo odluuje i postupa kao staro industrijsko drutvo, a s druge su interesne organizacije, pravni sistem, politika ve odreeni debatama i sukobima koji su proizvod dinamike drutva rizika.
0 razlikovanju refleksije i refleksivnosti moderne

U svjetlu tih dvaju stadija moe se uvesti pojam "refleksivna modernizacija". On, naime, empirijsko-analitiki razumljen, ne znai (kako izgleda da sugerira pridjev "refleksivna") refleksiju, nego samosueljavanje: prijelaz iz industrijske epohe moderne u epohu rizika odvija se nehotice, nezamijeeno, prisilno u sklopu osamostaljene dinamike modernizacije po modelu latentnih usputnih posljedica. Moe se upravo rei da se konstelacije drutva rizika stvaraju zato to u miljenju 1 djelovanju ljudi i institucija dominiraju samorazumljivosti industrijskog drutva (konsenzus o napretku, apstrakcija od ekolokih posljedica i opasnosti, optimizam kontrole). Drutvo rizika nije opcija koja bi se mogla izabrati ili odbaciti kao ishod politikih sukoba. Ono nastaje vlastitim razvojem procesa modernizacije koji su osamostaljeni, slijepi za posljedice i gluhi za opasnosti. Oni u zbroju i latentno stvaraju opasnosti za nas same koje dovode u pitanje, ukidaju i mijenjaju osnove industrijskog drutva. Ta vrsta samosueljavanja posljedica modernizacije s njezinim osnovama treba se jasno razlikovati od porasta znanja i poznanstvljenja u smislu autorefleksije modernizacije. Nazovemo li osamostaljen, nehotian i nezamijeen, takorei
42
refleksan prijelaz od industrijskog drutva u drutvo rizika refleksivnou - u razlici i suprotnosti prema refleksiji - onda "refleksivna modernizacija" znai samosueljavanje s posljedicama drutva rizika koje se u sistemu industrijskog drutva, naime pomou ondje institucionaliziranih mjerila, ne mogu (primjereno) tematizirati i preraditi. 7 Sto se ba ta konstelacija u jednom drugom stadiju moe ponovno uiniti predmetom (javne, politike i znanstvene) refleksije, to ne smije prikriti nerefleksivan, refleksan "mehanizam" prijelaza: drutvo rizika stvara se i postaje zbiljskim upravo tako da se apstrahira od njega samoga. 8 S drutvom rizika se sukobi oko raspodjele drutvenih "goods" (dohodak, radna mjesta, socijalna sigurnost), koji su tvorili osnovni sukob klasinog industrijskog drutva i vodili pokuajima rjeavanja u odgovarajuim institucijama, nadopunjavaju sukobima oko raspodjele zajedno s njima stvorenih "bads". Oni se mogu prepoznati kao sukobi oko uraunavanja koji se rasplamsavaju o tome kako se mogu raspodijeliti, otkloniti, usmjeriti i legitimirati posljedice rizika koji prate proizvodnju dobara - krupne nuklearne i kemijske tehnologije, genetikog istraivanja, ugroavanja okolia, vojnog naoruavanja i sve veeg osiromaenja ovjeanstva koje ivi izvan zapadnog industrijskog drutva.
7 8
Beck (1988), 115ff. N a j u p e a t l j i v i j i je p r i m j e r ekoloko r a z a r a n j e u b i v e m i s t o n o m b l o k u k o j e se p r o v o d i l o uz p o r i c a n j e i d e m o n i z i r a n j e ekolokog p i t a n j a . Utoliko je esto u m i r i v a n j e time to se tvrdi da je problem zatite okolia problem drutva l u k s u z a koji u v r e m e n i m a ekonomske k r i z e nestaje s popisa prijekih p r o b l e m a u p r a v o n a i n na koji se r a z a r a n j a i p i t a n j a rasplamsavaju. Misliti da u E v r o p i n a k o n n e s t a n k a suprotnosti i z m e u Istoka i Z a p a d a ima vanijih problem a - izgradnja cesta i rizinih k e m i j s k i h i n d u s t r i j a itd. - isti je c i n i z a m jer se tako u m a n j u j u p a t n j e i razaranje koje razvoj mainerije industrijskog rasta takoer proizvodi. O k o m p l e k s n o m odnosu r e a l n e ugroenosti i svijesti o ugroenosti u s p . takoer Beck (1988), 75-108; Volker von Prittwitz (1990) u tom kontekstu govori o "parad o k s u katastrofe", 13-30; takoer i Roqueplo (1986).
49
Oznaka drutva rizika svakako izraava taj odnos izmeu refleksa i refleksije. U drutvenoteorijskom i kulturnodijagnostikom smislu, taj pojam oznaava stadij moderne u kojemu poinju pretezati opasnosti koje je proizveo dottdanji put industrijskog drutva. Tako se postavlja pitanje samoogranienja tog razvoja, kao i zadaa ponovnog odreivanja dosada postignutih standarda (odgovornosti, sigurnosti, kontrole, ogranienja tete i raspodjele tetnih posljedica) s obzirom na potencijale opasnosti. No oni ne izmiu samo osjetilnom opaanju i sposobnosti predoavanja, nego i znanstvenom odreivanju. Prema tome, moderna se drutva sueljavaju s osnovama i granicama svojega vlastitog modela ba u onoj mjeri u kojoj se ne mijenjaju, u kojemu ne reflektiraju njihove posljedice, provode politiku industrijskog statusa quo. Ovdje se javlja pojam drutva rizika kako bi se njime izrazio taj sistemski i epohalni obrat u trima sferama: pritom se radi prvo o odnosu modernog industrijskog drutva prema prirodnim i kulturnim resursima na kojima se ono temelji, no ije se zalihe troe i rastvaraju razvojem i provedbom modernizacije. Drugo, radi se o odnosu drutva prema opasndstima i problemima koje je ono proizvelo, a koji sa svoje strane nadmauju temelje drutvenih predodaba o sigurnosti i zato su, ukoliko dolaze do svijesti, u stanju uzdrmati osnovne pretpostavke dotadanjeg drutvenog poretka. To vrijedi za sve segmente drutva - recimo za segmente privrede, prava, znanosti - ali postaje problemom prije svega na podruju politikog djelovanja i odluivanja. Dree, troenje, rastvaranje i raaravanje kolektivnih i grupno specifinih izvora smisla (na primjer vjere u napredak, klasne svijesti) kulture industrijskog drutva (koju su sa svojim stilovima ivota i predodbama o sigurnosti jo i daleko u 20. stoljee podravale i zapadne demokracije i privredna drutva) vode do toga da se sada zadaa definira44
Od kritike teorije do samokritikedrutvarizika
nja uvijek preputa ili namee samim pojedincima: to znnl pojam "proces individualizacije". Razlika u odnosu na Georga Simmela, Emilea Durkheima i Maxa Webera, koji su teorijski odredili taj proces na poetku ovog stoljea i rasvijetlili ga u mnogim povijesnim stadijima, sastoji se u tome to se ljudi danas ne "otputaju" iz stalekih, religijsko-transcendentalnih sigurnosti u svijet industrijskog drutva, nego iz industrijskog drutva u turbulencije svjetskog drutva rizika. Preputa ih se, dakle, ivotu koji je ne ponajmanje optereen najrazliitijim, meusobno proturjenim globalnim i osobnim rizicima. 9 Istodobno se to oslobaanje - bar u visokorazvijenim zapadnim dravama blagostanja - odvija u uvjetima socijalne drave, dakle na pozadini ekspanzije obrazovanja, trita rada koje zahtijeva visoku mobilnost i znatno uznapredovale pravne regulacije radnih odnosa, a koji upravo pojedinca kao pojedinca, tonije: samo kao pojedinca, ine nosiocem prava (i dunosti). anse, opasnosti, biografske ambivalencije, koje su se prije mogle svladati u zajednitvu porodice, u seoskoj zajednici, u povlaenju na drutvenu klasu ili grupu, sve vie moraju otkrivati, interpretirati i rjeavati sami pojedinci. Te "rizine slobode" 10 sada se preputaju pojedincima, a da oni zbog velike kompleksnosti modernog drutva jo nisu u stanju utemeljeno i odgovorno donositi neizbjene odluke, pa tako ni s obzirom na mogue posljedice.
U tome nije samo razlika u odnosu na klasine analize individualizacije nego i toka na kojoj se povezuju prvi i drugi dio argumentacije u "drutvu rizika" za koju su pitali mnogi komentatori. S jedne strane, biografske odluke postaju rizinima jer vie n e mogu pratiti zadane modele ili se kao odluke za tradicionalne uloge i same moraju nositi i ivjeti kao rizici; s druge se strane kao egzistencijalna situacija moraju istrpjeti i podnijeti socijalni (fleksibilizacija ugovora o radu i radnih odnosa), tehniki (genetikotehnoloki modificirane namirnice) i globalni rizici (ozonska rupa) sa svim svojim proturjejima i nerazrjeivostima. 10 Beck/Beck-Gernsheim (1993). 49
9
Kako se moe precizirati epohalna razlika izmeu rizik industrijskog drutva i graanskog drutvenog poretka s jedne i opasnosti i oekivanja drutva rizika s druge strane?
S one strane osigurivosti: o epohalnoj razlici izmeu industrijskog drutva i drutva rizika
Taj se rez analitiki moe odrediti tako da se kae da drutvo rizika poinje ondje gdje normativni drutveni sistemi koji obeavaju sigurnost zakazuju u pogledu opasnosti koje su uzrokovane odlukama. Sada se ta definicija treba detaljnije razviti." Prvo, time se indirektno kazuje da nesigurnosti i prijetnje (sve do katastrofa, koje ukljuuju i vizije smaka svijeta) nipoto nisu moderni problem ve, tovie, stari problem svih kultura i epoha. Na tome je "moderno" dvoje: s jedne strane injenica da su, na primjer, ekoloke, kemijske ili genetikotehnoloke opasnosti izazvane odlukama, a to znai da se ne mogu pripisati neovladivim prirodnim silama, bogovima i demonima, te se na taj nain svaliti s naih lea. Kad se dogodio lisabonski potres 1755., svijet je duboko uzdahnuo. Ali prosvjetitelji nisu, kao nakon katastrofe s ernobilskim atomskim reaktorom, pred sud ovjeanstva zvali industrijalce, inenjere i politiare, nego Boga. (to je milost koju Bog ljudima danas, u moderni rizika, vie ne prua i ne moe pruati.) Drugim rijeima, ondje gdje odluke - tonije reeno, odluke koje imaju pred oima tehnike i ekonomske koristi,
11
U osnovi toga je razlikovanje izmeu rizika i opasnosti koje se u m e u v r e m e n u (u raspravi u Njemakoj) prihvatilo u raznim varijantama. O tome m e u ostalim usp.: Lagadec (1987), Evers/Nowotny (1987), Perrow (1987), Lau (1989), H a l f m a n n (1990), von Prittwitz (1990), Bon (1991), Luhmann (1990, 1991), Hahn/Eirmbter/ Jakobs (1992), Brock (1991), Japp (1992) te Beck (1988), osobito 119165.
46
a ne, na primjer, ratove i vojne pobjede - trajno i na mirim nain proizvode (aktualne ili potencijalne) opasnosti, to i mu (neovisno o statistiki prikazivoj veliini opasnosti ili rizika) sredinje politiko znaenje: obeanja o sigurnosti, koja se po slubenoj dunosti moraju potvrivati i obnavljati, javno se opovrgavaju. Onima koji donose odluke prijeti optuenika klupa. Pritom janusovska narav otkriva politiki ivac: 0 koji se tu neprekidno ogreuje. Naime, upravo su uvari blagostanja, prava i poretka oni koji istodobno dospijevaju pod trajnu sumnju i optubu da proizvode i umanjuju opasnosti koje u graninom sluaju ugroavaju sav ivot. Drugo, ono novo sastoji se u tome to zakazuju etablirani normativni sistemi. Prije svega, sada sestavlja u zagrade ono to prevladava u tehniki dominiranim (javnim) diskusijama, naime naizgled "objektivna" koliina prijetnje odreenih sistema krupne tehnologije ili svakodnevnih postupaka (na primjer puenja ili ivota u blizini nuklearne elektrane) koja se moe dokumentirati statistikim podacima o nesreama i njihovim scenarijima. Nasuprot tome, iz drutvenoteorijske 1 drutvenopolitike perspektive - tako glasi argument - bitno je pitanje kako se opasnosti, koje su proizvedene odlukama i najee zaodijevene u obeanja koristi, odnose prema normama koje trebaju jamiti kontrolu nad njima i njezinu mogunost. Tree, pritom je rije o "zakazivanju" kada taj zahtjev za kontrolom nije u pitanju samo u pojedinanom sluaju, nego generalno, dakle kada se s dobrim razlozima moe sumnjati ne samo u kontrolu, nego i u njezinu mogunost; ili, da ponovim tu metaforu, kada se normativni sistem i njegovo obeanje sigurnosti prema izazvanim posljedicama i opasnostima odnose kao konica bicikla prema interkontinentalnom avionu. Tada, naime, nastaje politiki prijetea situacija da se zahtjev za kontrolom i racionalnou neke epohtt trajno opovrgava posljedicama koje se izazivaju i legitimira49
ju njegovim autoritetom, i to u sluaju aktualne ili prijetee katastrofe javno, takorei in flagranti. To je predznak, povijesni a priori drutva rizika koji ga razlikuje od drugih epoha. One ili uope ne raspolau mogunou samounitenja i samougroavanja na osnovi odluke ili pak ne pretendiraju na to da vladaju neizvjesnou koju proizvode. Ono to je u tom argumentu politiko moe se pojasniti na sljedei nain: ak i ondje gdje zamiru graanske inicijative, gdje cijelo drutvo ili ak epoha potiskuje ili nijee opasnosti s kojima je sueljeno, vjerojatnost nesree i katastrofe preuzima ulogu politikog provokatora. Industrijski pogoni i istraivaki instituti u opasnim granama moraju u nudi proturjecj u kojima djeluju zavaravati sebe i svijet o opasnostima koje - zajedno s koristima - proizvode. No tako oni sami postaju njegovim najupornijim i najtrajnijim protivnicima.12 Katastrofe, pa ve i sumnja u to da se dogaaju, uvijek iznova rue sva uvjeravanja, sve brino izgraene legitimacije i obeanja o kontroli, i to najee pred masovnomedijskim oima cjelokupne javnosti - kako je nedavno iznova pokazao sluaj s "Hoechstovim" opasnim proizvodima u blizini Frankfurta. etvrto, perspektiva teorije normi i institucija najprije posve ignorira pitanja kulturalnih razlika u percepciji (ocjene i vrednovanja) posljedica i opasnosti. Moda ljudi zaista nisu u stanju suoiti se s opasnostima koje ugroavaju njihov ivot, a na kojima osobno nita ne mogu izravno promijeniti. Moda
12
"Glavni protivnik n u k l e a r n e industrije (kemijske industrije itd.) nisu demonstranti na ogradama oko gradilita, kritika javnost ... ve je najuvjerljiviji i najtrajniji protivnik n u k l e a r n e industrije sama nuklearna industrija ... Protest moe zamrijeti, a skandal opasnosti ostaje" (Beck 1988, 153, 163], Trajna aktualnost te politike teorije opasnosti demonstrirala se u razliitim nesreama koje su upravo i poslije zamiranja protestnih pokreta razbile legitimacijske konstrukcije industrija opasnosti. u d n o je da se o tom aspektu politike teorije drutva rizika dosada nije raspravljalo ni javno ni unutar znanosti o drutvu.
48
e jednom postojati drave ili epohe u kojima e ljudi koji U H to javno upozoravaju biti kanjavani zatvorom. Moda s jodni osjeaju ugroeni otrovima u ivenim namirnicama, ti drugi onima koji uporno govore o tim otrovima. Moda poinje ope nadmetanje u potiskivanju rizika posve razliitu veliine, smjera, djelovanja, tako da ve i pokuaj da se oni razvrstaju u neku listu prioritet postaje beznadno naivnim. Sve je to vjerojatno, a dijelom ve i realno. Ali to na tome nita ne mijenja, ve je, naprotiv, konsekvencija fiksne zvijezde pod kojom se nalazi epoha rizika: naime toga to normativni sistem racionalnosti svojim autoritetom i silovitou ukida svoje vlastite osnove. A to je ono to "refleksivna modernizacija" znai u smislu empirijsko-analitike refleksivnosti: to se dogaa takoer ili upravo tada kada to nitko ne vidi, ne eli i kada (gotovo) svi to nijeu. Sama prijetea opasnost-tonije, proturjeje izmeu obeanja racionalnosti i kontrole s jedne i njihovih aktualnih i principijelnih povreda s druge strane - budi, dakle, uvijek iznova javno sjeanje (bar u zemljama i dravama koje bar u principu jame slobodu tiska i miljenja), i to protiv institucionaliziranih koalicija i birokracija potiskivanja. Ali upravo se taj epohalni politikum pokazuje samo ako se najprije apstrahira od beskonane raznolikosti, suprotnosti i neodluivosti kada je rije o percepciji rizika i ako se (ve socioloki) u sredite postavi pitanje normativnih sistema koji trebaju jamiti mogunost kontrole usputnih posljedica. Postoji li neki kriterij koji tono izraava tu epohalnu razliku? Peto, ulazak u drutvo rizika dogaa se u onom trenutku u kojemu opasnosti o kojima se drutveno odluilo i koje se tako proizvelo prekorae granice osigurivosti: indikator drutva rizika je izostanak privatne osiguravajue zatite, tovie: osigurivosti industrijskih i tehniko-znanstvenih projekata. To je mjerilo koje na drutvo ne mora izvana nanositi sociolog ili neki drugi znalac. Samo drutvo stvara to mjer49
ilo i njime mjeri svoj vlastiti razvoj: industrijsko drutvo koje je, ne htijui, sistematski proizvoenim opasnostima mutiralo u drutvo rizika balansira s one strane granice osiguranja. Racionalnost koja je u osnovi tom sudu proizlazi iz racionalnosti koja je u sri tog drutva: ekonomske racionalnosti. Privatna su osiguravajua drutva ta koje povlae granicu prema drutvu rizika. Ona logikom privrednog djelovanja proturjee uvjeravanjima tehnikih inenjera i poduzea u industriji opasnosti. Jer ona kau: tehniki rizik moe u sluaju "low probability but high consequences risks" tendirati prema nuli, ali ekonomski rizik istodobno ide u beskonano. Jednostavan misaoni eksperiment ilustrira razmjere normaliziranog rasula: onaj tko danas - to je samorazumljivo za svakog vozaa automobila - zahtijeva privatnu osiguravajuu zatitu kao uvjet da bi se uope smjela staviti u pogon visokoindustrijalizirana proizvodna mainerija puna opasnosti, ujedno obznanjuje kraj velikih podruja upravo takozvanih industrija budunosti i velikih istraivakih organizacija, koje sve djeluju bez ikakve ili odgovarajue osiguravajue zatite. 13
" Kod Niklasa Luhmanna se razlikovanje izmeu rizika i opasnosti poklapa sa suprotnou izmeu situacija onih koji odluuju i onih koje te odluke pogaaju. Sporazumijevanje i z m e u njih je teko, ako ne i iskljueno. No istodobno n e nastaju ni jasne linije sukoba jer je sueljavanje izmeu donosilaca odluka i onih njima pogoenih relativno s obzirom na teme i situacije. "O rizicima se govori kada se neko b u d u e tete mogu svesti na vlastitu odluku. Onaj tko ne ue u avion ne moe s njime pasti. U sluaju opasnosti rije je pak o tetama kojo dolaze izvana. Da ostanemo pri istom primjeru, o tome da so pogine od dijelova aviona koji p a d n e . ... Poznate opasnosti - potroi i vulkanske erupcije, akvaplaning i brak - postaju rizicima u onoj mjeri u kojoj je poznato kojim se mjerama moe izbjei da im se b u d e izloen. Ali time je baeno svjetlo samo na polovicu tog stanja. Jer s odlukama se p o n o v n o poveavaju i opasnosti, i to u obliku opasnosti koje proizlaze iz odluka drugih ... Tako razlikovanje rizika i opasnosti danas prosijeca drutveni poredak. Ono to je za jednoga rizik, za drugoga je opasnost. Pua mo50
Opasnostima od kojih se ne moe osigurati u najnovije N O vrijeme pridruuju opasnosti koje su osigurane, ali posluju neproraunjivima i mnoga osiguravajua drutva dovode na rub propasti. Osiguravatelji posvuda osjeaju razorne posljedice efekta staklenika. On pogoduje orkanima koji su - kao na Floridi 1992. - osiguravateljima mogu stvoriti tetu u visini od 20 milijardi dolara. Kako izvjetava Greenpeace, nevremena na Floridi i na Havajima otjerala su u steaj devet osiguravajuih drutava. Posljedica je ta da osiguravajua drutva ukidaju osiguranje na rizike. Vlasnici novih kua u nekim dravama Sjedinjenih Drava ve se danas vie ne mogu osigurati. 14
da riskira rak, ali za druge je on opasnost. Jednako je tako i s vozaem automobila koji riskantno pretjee, s konstruktorom i upraviteljem nuklearnih elektrana, s istraivaima na podruju genetike tehnologije - primjera ne nedostaje." Nemogunost ili bar naprosto neprevladive prepreke u sporazumijevanju proizlaze iz doivljavanja i vrednovanja katastrofa. Tu zakazuje mjerilo, "racionalnost" vjerojatnosti nastupanja. "Moe biti tono da opasnost koju donosi nova nuklearna elektrana u susjedstvu nije vea od rizika odluke da se automobil godinje vozi tri kilometra vie. Ali koga e taj argument uvjeriti? Pogled na katastrofe je granica rauna. To se nipoto ne eli - premda bilo krajnje nevjerojatno. No gdje je taj prag katastrofalnosti od kojega nadalje kvantitativni prorauni vie nisu uvjerljivi? Oito je da se na to pitanje ne moe odgovoriti neovisno o daljnjim varijablama. Ona je za siromane drukija nego za bogate, za one koji o neemu ovise drukija nego za one druge. ... Zapravo je zanimljivo pitanjo to se shvaa kao katastrofa. A to je vjerojatno pitanje na koje oni koji donose odluke i oni koji su njima pogoeni vrlo razliito odgovaraju." (Luhmann 1991a, 88, 91) Moe biti da je tako, ali tada se zanemaruje i ignorira takorei sistemsko mjerilo ekonomske osiguravajuo racionalnosti. Drutvo rizika je drutvo lieno sigurnosti u kojemu zatita osiguranja opada s veliinom opasnosti - i to u povijesnom miljeu "drave skrbi" koja obuhvaa sva podruja ivota (Franois Ewald 1993) i kasko osiguranog drutva (o sigurnosti kao sociolokom problemu usp. Kaufmann 1973). Tek i jedno i drugo, druStvo lieno sigurnosti i kasko osigurano drutvo, tvore politiku brizanlnost - da ne kaemo eksplozivnost - drutva rizika. 14 Tako izvjetava Sddeutsche Zeitung od 3.2.1993., 12.
Povratak neizvjesnosti
Na osnovi toga sada moemo doi do principijelnog gledita koje ne samo da karakterizira modernu rizika, nego i bitno odreuje politike suprotnosti koje se s njom pojavljuju. U drutvu rizika linearni rast racionalnosti dolazi do svojih granica (razumije li se kao tehnizacija, birokratizacija, ekonomizacija, pravna regulacija itd.), kako je vjerojatno najupeatljivije i najdalekosenije naznaila i argumentirala sociologija Maxa Webera, ali i mnogi drugi, ukljuujui i autore Dijalektike prosvjetiteljstva Maxa Horkheimera i Theodora W. Adorna, koji su tu situaciju vrednovali na suprotan nain. Upravo nas ti krunski svjedoci meu teoretiarima drutva prisiljavaju da modele linearnog rasta racionalnosti ne mislimo previe "jednostavno". Oni razvijaju i sa sobom nose beskrajnu kompleksnost. No odluujue je teorijsko i politiko ishodite po kojemu razvijena industrijska moderna i njezine kljune institucije raspolau potencijalima prilagodbe i inovacije koji su dovoljni da se i najopasnije posljedice tehniko-ekonomske modernizacije bar u principu rijee i ublae novim racionalizacijama, usmjerenim upravo na posljedice i prijetnje. To miljenje i djelovanje u kategorijama linearnog rasta racionalnosti - to znai: jednostavne moderne - sada se civilizacijom rizika ne dovodi u pitanje samo u pojedinanom sluaju, nego u sistemskom, sistematskom smislu. Time se na vrhuncu moderne i zajedno s uspjesima modernizacije javlja epohalan izazov: kako se ja, kako se mi odnosimo prema uspostavljenoj neizvjesnosti i nemogunosti kontrole kao rezultatu najnaprednije racionalizacije? To je pitanje politiki tako brizantno zato to, kako sam rokao, uvari postaju prijetnjama pravu, poretku, blagostanju i slobodi. Ono je egzistencijalno tako gorue zato to te prijetnje dovode u pitanje i ivot i nain ivota privatnih pojuri i naca u najdubljoj sri njihove privatnosti.
sa
Preobrazba nezamijeenih usputnih posljedica industrijske proizvodnje u globalna arita ekoloke krize, dakle, upravo nije problem svijeta koji nas okruuje - nije nikakav takozvani "problem okolia" - nego dubokosena kriza institucija samog industrijskog drutva. Sve dok se ti razvoji promatraju u pojmovnom horizontu industrijskog drutva, oni kao negativne usputne posljedice djelovanja, za koje se naizgled moe odgovarati i koje je naizgled proraunjivo, ostaju neprepoznatima u svojim posljedicama koje razaraju sistem. Oni se u svojem centralnom znaenju javljaju tek u pojmovima i s aspekta drutva rizika i skreu pozornost na nunost refleksivnog novog samoodreenja. U fazi drutva rizika, priznavanje neproraunjivosti opasnosti koje su izazvane tehniko-industrijskim razvojem prisiljava na autorefleksiju s obzirom na osnove drutvenih veza i na preispitivanje vaeih konvencija i osnova "racionalnosti". U samorazumijevanju drutva rizika, drutvo postaje refleksivnim (u uem smislu rijei), tj. samo sebi postaje temom i problemom. "Bit je tih iritacija ono to bi se moglo opisati kao 'povratak neizvjesnosti u drutvo'. 'Povratak neizvjesnosti u drutvo' pritom prvo znai to da se sve vie drutvenih sukoba vie ne mogu shvaati kao problemi poretka, nego kao problemi rizika. Takve probleme rizika karakterizira to da za njih nema jednoznanih rjeenja; oni se, naprotiv, odlikuju principijelnom ambivalentnou koja se najee moe saeti u raune vjerojatnosti, ali se tako ne moe ukloniti. Njihova principijelna ambivalentnost razlikuje probleme rizika od problem poretka koji se per definitionem orijentiraju u smjeru jednoznanosti i odluivosti. S obzirom na sve vee nejednoznanosti - a to je razvoj koji se zaotrava - istodobno gotovo neizbjeno kopni i povjerenje u mogunost konstrukcije drutva tehnikim sredstvima." 15 Kategorija rizika predstavnik je jednog tipa drutvenog miljenja i djelovanja koji Maxu Weberu jo uope nije bio
15
B o n (1993), 20f.; o t o m e u s p . i L a s h (1992). 49
poznat. Taj je tip posttradicionalan, na odreen nain postracionalan, u svakom sluaju ako se racionalnosr misli kao svrna racionalnost. Pritom rizici nastaju upravo s uspostavljanjem svrnoracionalnog poretka. Tek s normalizacijom bilo industrijskog razvoja s one strane osiguravajue granice, bilo forme pitanja i percepcije rizika - postaje raspoznatljivo da pitanja rizika iznutra ukidaju i rastvaraju pitanja poretka njihovim vlastitim sredstvima i kako to ine. Rizici prte matematikom. Ali uvijek se radi o istim vjerojatnostima koje nita ne iskljuuju. Iskazima o rizicima uvijek je svojstvena ta naelna dvoznanost: rizikom koji tendira prema nuli mogu se rastjerati kritiari da bi se zatim, kada nastupi katastrofa, tuilo na glupost javnosti koja ne razumije iskaze o vjerojatnosti. Rizici se mogu beskonano poveavati; jer oni se umnoavaju zajedno s odlukama i gleditima pod kojima se odluke u pluralistikom drutvu mogu i moraju prosuivati. U kakav se, na primjer, odnos trebaju dovesti rizici koji se odnose na poduzetnitvo, radna mjesta, zdravlje i okoli (koji se sa svoje strane opet dijele na globalne i lokalne, vee i manje rizike), kako se oni trebaju usporeivati, hijerarhizirati? U pitanjima rizika nitko nije strunjak, ili su strunjaci svi; jer ta pitanja pretpostavljaju ono to trebaju stvoriti i omoguiti - kulturalnu prihvatljivost. Za Nijemce sa umom propada i svijet. Britanci su okirani zato to im je zatrovano jutarnje jaje; za njih tu i na taj nain poinje ekoloka konverzija. Francuzi se pak podsmjehuju priama o "le Waldsterben" i iza toga slute inscenaciju lobija njemake automobilske industrije koja katalizatorom eli osvojiti evropsko trite. No presudno je to to se rizicima zamrauje horizont. Jer rizici kau to ne valja initi, ali ne i to valja initi. S njima prevladavaju imperativi izbjegavanja. Onaj tko koncipira svijet kao rizik naposljetku postaje nesposobnim za djelovanje. Pri emu je najvanije to to proirenje i poveanje namjere da se kontrolira okree tu namjeru u njezinu suprotnost.
54
No to znai da rizici ne samo da pretpostavljaju odluku nego da ih naposljetku i preputaju proizvoljnosti iu konkretnom sluaju i naelno: pitanja rizika ne mogu se pru vesti u pitanja poretka jer se ova takorei gue od imanenl nog pluralizma pitanja rizika i tako se kriomice i iza proelja statistike ponovno pretvaraju u pitanja morala, moi, decizi onizma. Drukije reeno: pitanja rizika prisiljavaju - opreznije izraeno: pozivaju - na "priznavanje ambivalentnosti" (Zygmunt Bauman). 16 U svojem prikazu engleskog izdanja Drutva rizika Bauman je kritizirao "optimizam - mnogi bi rekli: iluziju" 17 16 17
Bauman (1992). Zygmunt Bauman (1992a, 25) argumentira na sljedei nain: problem nije samo u tome da smo suoeni s izazovima nesluenih razmjera ve, dublje, u tome to svi pokuaji rjeenja u sebi nose klicu novih i tekih problema. "The most fearsome of desasters are those traceable to the past or present persuits of rational solutions. Catastrophes most horrid are born - or likely to be born - out of the war against catastrophes. ... Dangers grow with our powers, and the one power we miss most is that which divines their arrival and seizes up their volume." No ak i ondje gdje se reagira na rizike uvijek se bori samo protiv simptoma, a nikada protiv uzroka. Jer i sama je borba protiv rizika nesputanog privreivanja postala "big business, " koji nudi "a new lease of life to scientific/technological dreams of unlimited expansion. In our society, risk-fighting can be nothing else but business - the bigger it is, the more impressive and reassuring. The politics of fear lubricates the wheels of consumerism and helps to 'keep the economy going' and steers away from the 'bane of recession'. Ever more resources are to be consumed in order to repair the gruesome effects of yesterday's resource consumption. Individual fears beefed up by the exposure I yesterday's risks are developed in the service of collective prod in tion of the unknown risks of tomorrow." ivot i djelovanje u di u . tvu rizika zaista su postali kafkijanskima - u strogom smislu lu rijei (Beck 1988, 99ff.). No moj glavni argument nije u tom smislu i negativni fatalizam - upravo on! - misli modernizaciju linearno i stoga ne prepoznaje ambivalencije jedne modernizacija modorniz.i cije koja ukida svoje osnove u industrijskom drutvu. Zygmunt Bauman zaista izriito posee za tom idejom refleksivni! moderni/.;) 49
koji je u osnovi moje dijagnoze. Ta kritika poiva - kako se odavde moe rei - na dodue vrlo rasprostranjenom nespocije: "Beck has not lost hope (some w o u l d say illusion) that 'reflexivity' can accomplish what rationality failed to do. What amounts to another apologia for science (now boasting reflexivity as a weapon more trustworthy than the rationality of yore and claiming the untried credentials of risk-anticipating instead of those of discredited problemsolving) can be u p h e l d only as long as the role of science in the past and present plight of h u m a n i t y is overstated and/ or demonised. But it is only in the m i n d of the scientists and their hired or voluntary courtpoets that knowledge (their knowledge) 'determines being'. And reflexivity, like rationality, is a double-edged sword. Servant as m u c h as a master; healer as m u c h as a hangman." Bauman kae "refleksivnost", no ignorira osebujan odnos refleksa i refleksije koji je sadran u moderni drutva rizika (usp. gore). Upravo se ne misli na neko vie jednakoga - znanosti, istraivanja posljedica i samousmjeravanja. Naprotiv, u refleksivnoj moderni refleksivnost rastvara njihove oblike i osnove karakteristine za industrijsko drutvo. Vlastita dinamika dovodi do kako n e p r e d v i e n i h tako i neproraunjivih situacija i dinamika u n u t a r sistema, organizacija i podruja (naizgled) privatnog ivota, ali i m e u njima. One su nov izazov za znanosti o drutvu, jer njihova analiza zahtijeva nove kategorije, teorije i metodike instrumente. Prema tome, teorija drutva rizika kae da nepredvidivost dovodi do dotada nepoznatih situacija (koje zbog toga nipoto nisu bolje ili blie spasu!). Kada to postane predmetom ope svijesti, drutvo dolazi u kretanje. Je li to prednost ili ubrzava opu propast, to isprva m o e m o ostaviti po strani. U svakom sluaju, teorija refleksivne modernizacije proturjei osnovnim pretpostavkama negativnog fatalizma. Jer on zna ono to po svojim vlastitim pretpostavkama uope ne moe znati: ishod, kraj, bezizglednost. On je pesimistini brat blizanac optimizma napretka. Ako ondje linearno miljena vlastita dinamika (po principu: onome to n e moe promijeniti mora se radovati) postaje izvorom vjere u napredak, ovdje se ono neproraunjivo misli kao predvidivo neproraunjivo. No zapravo je upravo snaga fatalizma ona koja ini fatalizam neistinitim. Da se posluim rijeima Gnthera Andersa (1980): b u d u i da on ima pravo, dijagnoza o "antikviranosti ovjeka" je antikvirana. U refleksivnoj modernizaciji nastaju nove linije politikih sukoba industrijskog drutva u p u n o m z a m a h u koje sebe razumije i kritizira kao drutvo rizika. One su m o d a bolje, a moda gore, no u svakom sluaju drukije i kao takve se prvo uope moraju uoiti i deifrirati.
56
razumu da su pitanja rizika pitanja poretka ili da se bar mogu promatrati kao takva. Ona to jesu i upravo nisu. Ona su, naprotiv, upravo forma u kojoj svrnoracionalna logike kontrole i poretka samu sebe vlastitom dinamikom dovodi ad absurdum (razumljeno u smislu "refleksivnosti", dakle nezamijeeno i nehotice, ne nuno "refleksije"). To znai da ovdje poinje rez, sukob u moderni oko osnova racionalnosti, oko samorazumijevanja industrijskog drutva, i to usred sredita same industrijske modernizacije (a ne samo u njezinim rubnim zonama u kojima se preklapa s privatnim svjetovima ivota). Industrijsko drutvo, graanski drutveni poredak, a osobito drava skrbi i socijalna drava suoeni su sa zahtjevom da osiguraju svrnoracionalnu kontrolu, uspostavljanje, raspolaganje, (individualnu i pravnu) uraunjivost ovjekovih ivotnih sklopova. Nasuprot tome, u drutvu rizika nepredvidive usputne i kasne posljedice ponovno vraaju taj zahtjev za kontrolom u carstvo neizvjesnoga, vieznanoga, ukratko: u carstvo stranosti samome sebi za koje se vjerovalo da je prevladano. Ali sada dodue i kao osnovu za rasprenu i mnogoglasnu samokritiku drutva.18
18
Usp. Bon (1993), koji pokuava integrirati teoriju drutva rizika u tradiciju kritike teorije. U tom smislu i A n t h o n y Giddens (1990) dijagnosticira "globalizaciju rizika" (124). ak i Mary Douglas, koja je iz etnoloke perspektive u jednom vrlo vanom radu prva naglasila kulturalnu relativnost doivljaja rizika (Douglas/Wildavsky 1982) u novije vrijeme govori o tome da kategorija rizika postaje jednom od "kljunih ideja dananjeg doba" (Douglas 1990, 3): "neovisno o nacionalnim granicama razvija se nova politika debata koja se izraava pojmovima rizika" (1; citirano po Bon 1993, 21). "ini se da mnoge klasifikacije i opozicije znanosti o drutvu", pie Seym o u r Fiddle ve 1980., "na p r i m j e r s u k o b protiv k o n s e n z u s a u sociologiji ili neoklasina ekonomija protiv marksizma, oponaaju linije sukoba 19. stoljea. Nesigurnost i neizvjesnost su pak koncepti naeg vremena i b u d u i h vremena; bavljenje time vodi nan blie znanstvenom bavljenju sadanjou i budunou." (isto, imp. i Makropoulos 1989). Za Perrowa (1984) s njegovim teorijski auiil49
Jer moe se pokazati da organizacijski oblici i mjere, ali ni etiki i pravni principi i kategorije poput odgovornosti, krivice i principa uzrokovanja (na primjer pri istraivanju tete) ni politiki sistemi odluivanja (na primjer veinski princip) upravo nisu primjereni za shvaanje odnosno legitimaciju tog povratka neizvjesnosti i nemogunosti kontrole. Analogno vai i za kategorije i metode drutvene znanosti to da zakazuju pred nepreglednou i vieznanou stanja koja treba prikazati i shvatiti. Pritom se ne moraju samo donositi odluke; naprotiv, treba iznova odrediti pravila i osnove za odluke, za kriterije prihvaanja i za kritiku s obzirom na (sa stajalita zahtjeva za kontrolom) nesagledive posljedice koje se ne mogu opravdavati. Refleksivnost i neproraunjivost drutvenog razvoja tako se ire na pojedinana podruja, probijaju regionalne, klasno specifine, nacionalne, politike i znanstvene ovlasti i granice. U ekstremnom sluaju, s obzirom na posljedice atomske katastrofe, vie nema onih na koje se to ne bi odnosilo. Obratno, to takoer znai da su na djelovanje pozvani svi oni koje ta prijetnja moe pogaati i koji u njoj sudjeluju te da u skladu s tim moraju nastupati odgovorno prema samima sebi. Drugim rijeima: drutvo rizika je po tendenciji i samokritino drutvo. Osiguravajui strunjaci proturjee (ne elei) sigurnosnim inenjerima. Dok ovi dijagnosticiraju nulti rizik, oni donose sud: ne moe se osiguravati. Strunjake relativiraju i svrgavaju drugi strunjaci. Politiari nailaze na otpor graanskih inicijativa, industrijski menaderi
iziranim primjerima to je shvaanje evidentno. Scenarij rizika i sukoba osobito je p o j m o v n o razradio Lau (1989) te ga je empirijski konkretizirao u jodnoj jo neobjavljenoj studiji. S m i t h s o n (1988) vidi kako nastaju "emerging paradigms". ak i Niklas L u h m a n n govori o drutvu rizika kao samorazumljivosti kojoj n e trebaju citati (1991); njegovo nastojanje da u svoju teoriju sistema integrira povijesnu i teorijsku problematiku rizika p u n o je nedobrovoljnih i poludobrovoljnih samopobijanja (usp. gore bilj. 13 te L u h m a n n 1990).
58
nailaze na moralno-politiki motivirane i organizirane bojkote potrosac. 19 Uprave doivljavaju kritiku od grupa za samopomo. Napokon, ak i uzronike grane (na primjer kemijska industrija u sluaju zagaenja mora) moraju raunati s otporom pogoenih grana (u tom sluaju ribarske industrije i onih koje ive od priobalnog turizma). Njih one mogu dovesti u pitanje, one se mogu uzajamno kontrolirati, moda ak i ispravljati. tovie, pitanje rizika razdvaja i porodice, profesionalne skupine kemijskih strunjaka sve do menadera 20 , a vrlo esto unosi razdor ak i u samog pojedinca: ono to glava eli, a jezik kae, to ruka ne moe izvriti. Poluge drutvenih promjena esto se nalaze ondje gdje ih nitko ne sluti - pa ni oni koji su ih na poetku optimistino odobravali. Primjer za to je preorijentacija njemakog prava o odgovornosti za okoli s odgovornosti za skrivljenje na odgovornost za ugroavanje. Po tom pravu (promijenjenom 1991. nakon to je izgorjela skladina dvorana baselskog kemijskog koncerna Sandoz) pogoni - bez dokaza skrivljenja odgovaraju osobama za pritom nastalu tetu do visine od po 160 milijuna DM za naruavanje zdravlja i nanoenje tete. Za to je dovoljna obina pretpostavka uzrokovanja ( 6 Zakona o odgovornosti za okoli): ve ako je "postrojenje s obzirom na danosti konkretnog sluaja pogodno da prouzroi nastalu tetu, pretpostavlja se da je teta prouzroena tim postrojenjem". Drugim rijeima, teret dokaza nije vie na oteeniku, koji takav dokaz ionako u pravilu ne moe iznijeti, nego na (potencijalnom) tetitelju. Za osobito rizina proizvodna postrojenja zahtijeva se "preventivno jamstvo" koje se - po prirodi stvari - praktino moe pruiti samo tako da se
O tome usp. - uz uobiajene potroake organizacije - razliite kampanje kojima se, sluei se polugom potroakih organizacija, ele podrati politiki (ekoloki) i moralni ciljevi (u Sjedinjenim Dravama taj se pokret trenutno tematizira u obliku political corectness) (na primjer Gartner/Riessman 1978). 20 Usp. Bogun/Osterland/Warsewa (1992), Heine (1992), Heine/Mautz (1988, 1993), Pries (1991), Corello/Menkes/Mumpower (1986). 49
19
osigura svoja odgovornost za okoli. Po modelu osiguravanja od rizika za okoli, koji su razvili osiguravatelji odgovornosti, "osigurava se zakonska odgovornost privatnopravnog sadraja za naruavanje zdravlja i nanoenje tete koji su prouzroeni 'djelovanjem na okoli' na tlo, zrak ili vodu" (Jrissen). Prema tome, principijelno nisu osigurane i ne mogu se osiguravati vlastite i starosne tete. Posve je oito da se tu jo jednom dosee odnosno prekorauje granica ekonomski neproraunjivih opasnosti. Jer meunarodno trite uzvratnog osiguranja ne nudi kapacitete ni za te "rizike za okoli". Posljedica je da e "stotine tisua tvrtki morati razmisliti kako dalje."21 Pritom se ne radi samo o tim mnogobrojnim, naposljetku difuznim i u svojem cjelokupnom politikom usmjerenju i djelovanju nejednoznanim, zanovjetalakim prigovorima koje vjeti kritiari kritike lako mogu odbaciti zbog toga to su "povrni" i ne tiu se "logike" drutvenog razvoja, te e to i uiniti. Iza toga se, naprotiv, ocrtava naelni sukob koji obeava da e postati karakteristinim za epohu rizika zato to ve sada potkopava i proupljuje stare politike koordinate industrijskog drutva, naime ideoloke, kulturalne, privredne i politike suprotnosti koje se grupiraju oko dihotomije "sigurno-nesigurno" i u svojem se suprotstavljanju profiliraju. T\i u jednom politikom i egzistencijalnom smislu izbijaju naelno pitanje i odluka: hoe li se novouspostavljenoj neproraunjivosti i neredu suprotstavljati linearno, po uzoru na svrnoracionalnu kontrolu, dakle ponovno poseui za starim ponudama industrijskog drutva (vie tehnike, trita, drave itd.)? Ili pak ovdje poinje promjena u miljenju i djelovanju koja prihvaa i potvruje ambivalentnost - s tada svakako dalekosenim posljedicama za sva podruja drutvenog djelovanja? Wolfgang Bon pie: "Takva perspektiva moe se razviti samo kada se odustane od jednodimenzio21
Usp. Sddeutsche
Zeitung
od 13./14. 2. 1993., 24.
60
nalnog itanja zapadne racionalizacije koje je povezano s 'optikom reda' i kada se" u sredite postavi "ono nejednoznano, neizvjesno, kontingentno i kontekstualno", jednom rijeju: ono i.22 Oni se (po teorijskoj osi) mogu opisati kao "linearni", a ovi kao "refleksivni" (modernizatori). Uz analitiko i empirijsko postaje, dakle, moguim i nunim i politiko-empirijsko i normativno-filozofsko tumaenje tog razlikovanja (no koje se ovdje ne moe i ne treba pruiti). Ta drutvena, politika i teorijska, metateorijska konstelacija nastaje i zaotrava se s refleksivnom modernizacijom. Tek ovdje padaju brane starog poretka, a otvoreno istupaju ireduktibilne vieznanosti civilizacije rizika. Tako je sve manje socijalnih miljea (i modela) koji stvaraju obvezujue poretke i podupiru fikcije o sigurnosti. U toj se krizi sigurnosti industrijskog drutva u samo sebe otvaraju mogunosti i prisile za djelovanje meu kojima se treba odluivati neprekidno i bez pretenzije na definitivna rjeenja - zahtjev kojim ivot i djelovanje u neizvjesnosti postaju nekom vrstom osnovnog iskustva. 23 Tko to kako i zato zna ili naui, ili uope ne naui, to sa svoje strane postaje kljunim biografskim i politikim pitanjem budunosti koja je pred nama.
Demokratizacija kritike
Mnogi kau da je slomom realno egzistirajueg nesocijalizma izmaknuto tlo pod nogama svakoj kritici drutva. Zapravo je tono suprotno: konstelacija za kritiku, i za radikalnu kritiku, jo nikada nije bila tako povoljna. Gotovo je s okamenjenou kritike, to za kritiku inteligenciju u Evropi takoer znai prevlast Marxove teorije ve itavo stoljee. Veliki
22 23
Bon (1993), 20, takoer 31. Isto, 23, usp. takoer Schulze (1992). 49
je otac mrtav. Kritika drutva sada doista moe iznova doi do daha te otvoriti i izotriti pogled. Teorija drutva rizika pritom izbjegava tekoe kritike teorije drutva u kojoj teoretiari primjenjuju na drutvo vie ili manje dobro obrazloena vrijednosna mjerila te ga zatim po njima (esto i protiv samorazumijevanja onih na koje se odnose) prosuuju i osuuju. U drutvu rizika koje identificira samo sebe kritika se takorei demokratizira-, to znai da dolazi do uzajamne kritike parcijalnih drutvenih racionalnosti i grupa. Na mjesto kritike teorije drutva stupa, dakle, teorija drutvene samokritike odnosno analiza suprotstavljenih linija sukoba refleksivne moderne. Otkrivanje imanentnog suparnitva institucija koje su jo programirane po mjeri industrijskog drutva, a ve se reflektiraju i kritiziraju iz perspektive samougroavanja drutva rizika, ini proturjenima norme, osnove, prakse na svim podrujima drutvenog djelovanja, i to kada se mjere po vaenjima i pretenzijama koji su im imanentni. Jedan primjer: preraunavanja rizika koja se temelje na (prostorno, vremenski i socijalno ogranienom) pojmu nesree, ali s jedne strane trebaju proraunati i legitimirati katastrofini potencijal modernih krupnih tehnologija i industrija, a s druge ga jednako tako i promauju i krivotvore, mogu se kritizirati i reformirati na osnovi njihovih vlastitih zahtjeva za racionalnou. Isplati se tono shvatiti perspektive i pretpostavke drutvene samokritike koje otkriva teorija drutva rizika. Upravo to pokuava pojam refleksivne modernizacije. On sadri dvije komponente (ili dimenzije znaenja). S jedne strane razvoj samog industrijskog drutva u drutvo rizika (argumentiran na tom tematskom podruju; slino bi se moglo pokazati recimo i na upotpunjavanju moderne preko granice raspolovljenosti na mukarce i ene ili u sistematskoj sumnji znanosti u samu sebe na osnovi vie i boljega znanja te ispitivanja osnova i posljedica znanstvenih dioba i odluivanja). Dinamiku svjetskog drutva rizika proizvodi i ubrzava to to se
62
stvari ne zamjeuju, to se gleda u stranu. Ta "mehanika" ima osnovu u vlastitoj industrijskoj dinamici koja, uzdignuta iznad "usputnih posljedica" opasnosti, ukida svoje vlastite (proraunske) temelje. S druge strane vrijedi i to da, izrazi li se to tono, zamijeti li se, postane li se toga openito svjesnim, cijelo drutvo dospijeva u kretanje. Ono to se dotada inilo "funkcionalnim" i "racionalnim" sada postaje opasnim po ivot i tako djeluje, dakle proizvodi i legitimira disfunkcionalnost i iracionalnost. Kada se tada jo u kontekstima djelovanja pojave i propagiraju profesionalne alternative samokontrole i samoograniavanja, institucije se do svojih osnova otvaraju za ono politiko, mogu se oblikovati, postaju ovisnima o pojedincima i koalicijama. To znai: budui da se prijelaz iz industrijskog drutva u drutvo rizika odvija bez refleksije, automatski, na osnovi "sljepoe za apokalipsu" industrijske moderne (Gnther Anders), ukorjenjuju se opasnosti koje - postavi temom i sreditem sukoba i javnih sporova - ine drutvo kontroverznim do u sredita njegova djelovanja i odluivanja i raskoljuju ga. U horizontu suprotnosti stare rutine i nove svijesti o posljedicama i postupcima, drutvo postaje samokritino. Rije je, dakle, o kombinaciji refleksa i refleksije koja, sve dok izostaje katastrofa, moe otvoriti fatalistiku industrijsku modernu za samokritiku i samopromjenu. Refleksivna modernizacija sadri oba elementa: s jedne strane refleksno samougroavanje osnova industrijskog drutva uspjenom daljnjom modernizacijom, slijepom za opasnosti, i osvjetavanje, refleksiju tog odnosa. Razlika izmeu industrijskog drutva i drutva rizika tada je i razlika znanja, dakle autorefleksije s obzirom na opasnosti razvijene industrijske moderne. Ono politiko nastaje iz osvjetavanja opasnosti koje su uvjetovane odlukama, jer vlasniki odnosi, socijalne nejednakosti i principi funkcioniranja industrijskog drutva u cjelini time najprije ostaju nedirnuti. U tom je
49
smislu teorija drutva rizika politika teorija znanja moderne koja je postala samokritina. Radi se o tome da i kako industrijsko drutvo sebe vidi, kritizira i reformira kao drutvo rizika. Pojam "drutvo rizika" oznaava samo jedan aspekt; teorija refleksivne modernizacije see daleko preko toga, kako sada treba pokazati.
64
III. poglavlje
Pojam i teorija refleksivne modernizacije
Refleksivna modernizacija 24 - pojednostavljeno i anticipirajue reeno - znai nestanak jedne epohe moderne i nastanak druge, jo bezimene, i to ne politikim izborima, padom vlade ili revolucijom, nego kao latentan usputni uinak normalnoga, poznatoga: osamostaljenih modernizacija po shemi i receptu zapadnog industrijskog drutva. Refleksivna modernizacija za cijelu jednu epohu, industrijsku epohu, otvara mogunost stvaralakog (samo)unitavanja. "Subjekt" tog stvaralakog unitavanja nije kriza, nego pobjeda zapadne modernizacije. Ta je teorija u potpunosti pobuna protiv teorije o kraju povijesti drutva - a, kako se nadam, i njezino opovrgavanje.
24
O p o j m u "refleksivne m o d e r n i z a c i j e " u s p . m e u ostalim: Beck (1986), osobito poglavlja IV, VI, VII, VIII; Lash (1992), Beck/Giddens/Lash (1993), Giddens (1990, 1991), Zapf (1991), ondje osobito priloge Zapf 23-39, Beck 40-54, Hradil 361-369; Merten/Olk (1992), Rauschenbach/Gngler (1992), Zapf (1992), osobito 204, Lau (1991), 372-374; Krger (1991), Wehling (1992), osobito 247-283; sljedei izvodi trebaju pokazati i ukloniti neodreenosti i vioznanosti u upotrebi pojma u toj literaturi.
es
Da je svijet nakon kraja hladnog rata u kaosu - tko bi to zanijekao. No da li zaista? Ta ocjena po opem miljenju vrijedi za novi svjetski nered, ali ne i za mjerilo koje obeava budunost: model zapadnog demokratsko-kapitalistikog industrijskog drutva. Naprotiv, upravo obratno: mnogi smatraju da opasnosti za ovaj svijet potjeu iz toga to se veina zemalja i kultura jo nije uspela do tog utoita sigurnosti i racionalnosti, demokracije i blagostanja. Prije svega, nestao je jedini antagonist, protivnik iz snova, vjeni konkurent komunizam. Njegovi su spomenici pali. ak i sjeanje blijedi u aktivnom zaboravu ili se nerealno idealizira. Ljevica postaje plemstvom koje vie ne razumije svijet. Gdje bi se u ovom trenutku trijumfa mogao pojaviti neki povijesni suparnik koji bi doveo u pitanje monopol slavnog Zapada na moral i racionalnost? No takav se suparnik javlja - upravo se to tvrdi u ovoj knjizi. Zauzdan socijalnom dravom i demokracijom, kapitalizam postaje kaotinim - ne zato to bi u njemu proletarijat dizao glavu te s novom ironijom povijesti posezao za moi; ne zato to bi intelektualci sada iz svoje slobodnolebdee egzistencije ipak slali svjetlo razuma zabludjelom ovjeanstvu, ne zato to bi javnost takorei iza lea tvoraca javnog mnijenja i artista argumentacije insistirala na neprinudnoj prinudi istinitoga, dobroga i lijepoga, a ni zato to bi se drutvo rastvaralo na socijalne pokrete koji se oslobaaju svoje egzistencije nosilaca uloga te napokon ipak uzimaju svoje poslove u vlastite ruke. No kada svi ti izvori spasa presue i zakau odakle tada jo crpsti snagu koja e dovesti u pitanje monopol industrijske civilizacije na racionalnost i moral, njezin pobjedonosni pohod? Postoji samo jedna snaga i mo koja je to u stanju, a to je diktatura stvarne prinude - ekonomija, tehnika, politika, znanost - dakle apsolutizam same modernizacije industrijskog drutva. To je teza ili - bez lane skromnosti - teorija, filozofija koja bi se ovdje trebala skicirati, razviti i pratiti do
66
nekoliko njezinih konsekvencija: modernizacija se osamostiiljuje i liava modernizaciju industrijskog drutva njezinih osnova i koordinata. 25 Je li to dobra ili loa vijest? Tko bi to znao. No svakako se time ne misli rei: modernizacija spaava modernizaciju! Vratite se izvorima moderne, i pijete li iz njih, vidjet ete svijet novim oima. Ne, tu se za mnoge ui loa vijest nadmauje jo gorom. Nije se raspao samo svjetski poredak na osnovi podjele Istok-Zapad, sada kopne jo i sigurne i samorazumljive istine zapadnog demokratskog kapitalizma. Jo se nikada nije toliko toga rastvaralo! Manje apstraktno reeno, to znai, na primjer, da se rastvaraju drutvene klase te da se time zaotravaju socijalne nejednakosti. Siromatvo osamljuje. Obitelj - mjesto i utoite zajednitva, bliskosti, intime i ljubavi, upravo i u neprijaznoj moderni - postaje nakazom. Mnogi polau nade u privredni rast i sigurnost radnih mjesta, i tko bi im to zamjerio. No emu se tu tei, za to se moli, to ondje pokazuju razmjeri tekueg unitenja, tonije: samounitenja. Industrijska modernizacija troi posljednje osnove i resurse industrijske modernizacije, i za to se vie ne mogu kriviti vanjski neprijatelji, protiv kojih bi se moglo mobilizirati i zaotriti vlastiti
25
Karl Marx je - inae s posve pozitivnim naglascima - izrekao klasinu formulaciju vlastite dinamike kapitalistike modernizacije. "Buroazija ne moe postojati ako stalno ne revolucionira proizvodna sredstva, dakle proizvodne odnose. Neizmijenjeno zadravanje starog naina proizvodnje bilo je pak prvi uvjet postojanja svih prethodn i h industrijskih klasa. Stalno revolucioniranje proizvodnje, neprekidno uzdrmavanje svih drutvenih stanja, vjena nesigurnost i kretanje odlikuju buroasku epohu pred svima drugima. Svi se vrsti, zahrali odnosi sa svojom pratnjom asnih predodaba i intuicija rastvaraju, svi novi zastarijevaju prije nego to mogu okotati. Sve staleko i nepokretno isparava, sve sveto biva oskvrnjeno, i ljudi su napokon prisiljeni trijeznim oima sagledati svoj ivotni poloaj, svoje uzajamne odnose." (Werke sv. 4, 465) Zato to n e bi vrijodilo i za borniranosti industrijske epohe? Ili je teorija modernizacije iznimka od pravila koje sama opisuje?
108
identitet i pripadnost, nego se to mora pripisati akterima i jamcima unutarnje sigurnosti i opeg blagostanja. Nije jasno kako se moe razrijeiti ta dilema da isti indikatori - i osobe! - simboliziraju blagostanje i unitenje. Ukratko, industrijska moderna zastarijeva, njezina vjera u racionalnost, njezina tehnika magija gubi svoju mo, sekularizira se; i pojavljuje se jedna druga moderna, ije su konture nejasne, jer u njoj vlada ono i, njegove dileme i vieznanosti. To je poruka koja mnoge zbunjuje i iritira. No tu se oivljava jedna jednostavna misaona figura. Nije li sve kulture i sve epohe na ovaj ili onaj nain rastvorila i smijenila dinamika koju su same razvile, nije li ih ona prevela u neko drukije stanje? udno je da je ta trivijalna povijesna injenica, taj osnovni postulat svake drutvenopovijesne perspektive postao gotovo nezamislivim upravo u onoj epohi koja je promjenu apsolutizirala. Moda za svako doba na njegov nain vrijedi da je samo sebe smatralo neprevladivim, najveim savrenstvom koje je za ovjeka mogue. Ta generalizacija nadilazi moje poznavanje povijesti. No za graansko, industrijsko drutvo, koje oboava inovacije, u svakom je sluaju karakteristian taj oprotaj od njegove vlastite povijesnosti. On se provodi upravo savreno, i ne provode ga samo njegovi teoretiari i znanstvenici drutva, koji u udnovatom spletu suprotnosti svim misaonim sredstvima uzdiu neprevladivost, esto ak kao zid plaa. I u samosvijesti graanskog drutva vlada ta golema, nadmona openitost, koja se od dvojbi brani ak jo i cinizmom i amoralnou. Graansko drutvo uvruje i iri svoje vaenje i vladavinu, kako pokazuje Roland Barthes, tako da se ustruava samo sebe nazvati pravim imenom. Ono posvuda stvara univerzalizam u kojemu nestaje, ali se ujedno i uspjeno protee sve dalje. "U politikom se pogledu razimenovanje postie idejom nacije. U svoje je doba to bila progresivna ideja koja je sluila iskljuenju aristokracije. Danas se u naciji
68
Pojam i teorija refleksivna modernizacija
rastvara buroazija, spremna iz nje iskljuiti elemente koj proglaava tuinskima ... Moe se vidjeti kako ve politiki rjenik buroazije zahtijeva da postoji neto univerzalno. To univerzalno graanskog drutva blokira miljenje, upravo zato to samo ne opisuje ve i normira. Graansko, industrijsko drutvo jednostavno se izjednaava s modernom. Ona ga simbolizira i svjedoi o njemu, i obratno. Tko u to posumnja, sam se izdvaja. Modernizacija se zamilja kao globalizacija, kao protezanje povrinom. Ona se kontinuirano iri. Ostaje nezamislivim da bi se produbljivala, okretala protiv same sebe, potkopavala svoje temelje i ukidala se. Strateki stid bezimenosti spreava ili ometa - oteava plan koji se ovdje isprobava: nalaenje i pronalaenje tipologije (barem dvaju) modernih drutava, od kojih u jednome dominira ili-ili, a u drugome i (to nas postavlja pred pitanje: da li izmeu i i ili-ili vlada i ili ili-ili). Pri emu se prijelaz ne provodi revolucijom, krizom, politikim svrgavanjem, promjenom elita ili politikim izborima, nego jednostavno modernizacijom.
Nedobrovoljna sinteza inovacije i revolucije

Sredinji se dijagnostiki iskaz ove knjige nalazi s one strane tubalica i nada: mi ivimo u svijetu koji je drukiji nego to mislimo. ivimo u svijetu onoga i, a mislimo u kategorijama onoga ili-ili. Za to ne zahvaljujemo moda nekoj opoj tupavosti, svojoj nesposobnosti, nego zapadnoj modernizaciji u pobjednikom stadiju. Posve normalna sve dalja i dalja modernizacija stvorila je jaz izmeu pojma i zbilje, a taj jaz tako je teko pokazati i tako ga je teko imenovati stoga to su u sredinjim pojmovima zaustavljeni satovi. U svojem je uznapredovalom stadiju "moderna" (jo jedan izraz toliko
26
B a r t h e s (1974), 125.
maglovit da ne doputa veu jasnou) postala terra incognita, civilizacijska divljina koju poznajemo i ne poznajemo, koju ne moemo shvatiti jer je osamostaljena modernizacija uinila beznadno zastarjelim monopolistiki model miljenja moderne, njezino samorazumijevanje na osnovi industrijskog drutva i industrijskog kapitalizma. Upravo se moderna zamilja kao inovacija, kao osamostaljena, dakle neprevladiva inovacija, kao diktatura inovacije - ali to znai kao ovjekovjeenje istoga, kao sistem u kojemu su zbiljske inovacije iskljuene. To zaustavljanje inovacije u inovacijama i zahvaljujui njima moe se shvatiti iz dviju misaonih tradicija: s jedne strane iz "teorije inovacije" (jedan od mnogih: Wolfgang Zapf), koja se nada razgradnji "organizacijske skleroze", dakle nastoji ovladati problemima rasta tako da uklanja njegove konice. 27 S druge je strane to "dijalektika novoga i uvijek istoga", kako je predstavlja i opisuje Walter Benjamin. 28 Ovdje se tome suprotstavlja jedna misaona figura koju je teko verbalizirati u uvjetima vladajue skleroze miljenja: "moderni" se kao njezina vlastita dinamika pripisuje snaga kojom ona ukida i mijenja samu sebe. Ona se zamilja kao spoj rastvaranja i restrukturiranja, kao proces koji proizvodi sigurnosti, a zatim ih razlae. Prema tome, modernizacija znai nedobrovoljnu sintezu inovacije i revolucije. eli se inovacija, a izaziva se "revolucija". Naravno, ne eljena revolucija, nego "revolucija" usputnih posljedica, revolucija koja svrgava vladajue pojmove ili ih, opreznije formulirano, ini tupima, nijemima i gluhima. Kako je to mogue, kako se to moe zamisliti? Vrlo pojednostavljeno reeno, tako to se moderna misli upravo kao osamostaljena modernizacija koja se ne moe priguiti, opozZapf (1975, 1986), koji se poziva na Parsonsa (1969) te na Eisenstadta, Bendixa, Almonda, Rokkana itd. (svi u Zapf 1969). 28 Benjamin (1972); o tome usp. Wehling (1992), 75-104; ondje i referencija n a Frisbyja (1989).
70
27
vati ili svrno racionalizirati, pa tako ni ondje gdje ukida svojo vlastite osnove. No ako moderna vlastitom snagom pomie i svija svoje osnove i koordinate, onda se postavlja pitanje kako se to moe shvatiti, otkriti, osvijestiti, iskusiti u uvjetima zastoja u vladajuim kategorijama. O tome govori cijela ova knjiga. 29
29
Pierre Bourdieu (1992) je (nadovezujui se na Durkheima) na mnogo naina razvio tezu da kategorije u kojima mislimo i djelujemo nisu moda samo (znanstveni) konstrukti koji bi se mogli empirijski i teorijski kontrolirati nego integralni dijelovi drutvenih struktura: "Prvotno najee koncipirani radi vrijeanja ili osuivanja (naa rije 'kategorije' potjee od grke rijei kathegoresthai, javno optuiti), ti polemiki koncepti korak p o korak postaju tehnikim kategoremima kojima, zahvaljujui amneziji o njihovu nastanku, kritiko seciranje i akademske rasprave ili disertacije daju daak vjenosti. Meu svim mogunostima da se sudjeluje u sporovima koje se kao takve, izvana, moraju iskoristiti ako se eli objektivirati svoje kategorije - najprimamljivija je i najbezazlenija bez s u m n j e ona da se zauzme poloaj nepristranog promatraa ili suca tako da se odluuje u sukobima koji realno nisu odlueni te se zadovoljenje izvlai iz toga da se proglaavaju presude, na primjer da se kae to realizam zaista jest ... 'Miljenje o biti' n a djelu je u svakom drutvenom univerzumu, a osobito proizvodnji kulture na religijskom, znanstvenom, pravnom podruju itd., posvuda gdje se igraju igre u kojima se radi o univerzalnome. Tu pak postaje vrlo oito da su 'esencije' norme." (975) A Mary Douglas pie (1990, 162ff.): "Svejedno na kojoj se razini drutva kreemo, uvijek su na raspolaganju drutvene klasifikacije - ime je ve previe reeno: one tvore pozadinu, horizont u k o j e m u v i d i m o i o c j e n j u j e m o same sebe i druge." Izdvojimo svijet vlastitog doma i pomislimo na "uloge djece i odraslih, mukaraca i ena". Ve "posve automatski reproduciram o uvrijeenu s h e m u autoriteta i uobiajenu podjelu rada u obitelji, i to to reproduciramo posve je razliito nego kada to ine neki Indijac ili Amerikanac ... Mogli bismo poeti i s ulogama koje su n a j m a n j e integrirane u drutveni poredak, na primjer sa skitnicama, i tada se od periferije sve vie pribliavati sreditu utjecaja. Ili moemo poeti s novoroenom djecom i kretati se prema drugom kraju starosne ljestvice. U svakom sluaju mi preuzimamo kategorije koje upotrebljavaju nai upravni organi da bi razrezivali poroz, popisivali stanovnitvo i procjenjivali potrebu za kolama ili zatvor-
108
Bitan korak dalje moe nas pomaknuti jedna presudna slutnja koja vodi ovu teoriju refleksivne modernizacije. Modernizacija ne mijenja samo industrijsko drutvo kao okvir modernizacije. Naprotiv, budui da i sve ono vrsto i staleki fiksirano unutar industrijske moderne "hlapi", budui da institucionalni i organizacijski sklop industrijskog drutva gubi svoju samorazumljivost i sigurnost, raspada se sklop uloga ili "kuite poslunosti" (Max Weber) koje je industrijska moderna stvorila i blindirala. Ono se raspada na odluke pojedinaca. Oni su dobitnici i(!!) gubitnici refleksivne modernizacije. Drugim rijeima, usputna posljedica usputne posljedice je oslobaanje pojedinaca iz kaveza njihovih institucionaliziranih uloga, renesansa pojmova kao to su radnja, subjektivnost, sukob, znanje, refleksija, kritika, kreativnost. To je sredinji paradoks: osamostaljenje, koje je usmjereno protiv osamostaljenja industrijske moderne, otvara industrijsku modernu za odluivanje. Strukture unitavaju strukture i tako subjektivnosti i djelovanju doputaju da se razvija. (No to uspijeva samo u onoj mjeri u kojoj se nalaze i pronalaze nove strukture koje omoguavaju djelovanje.) Ljudima iza lea, dakle posve neovisno o tome vide li oni to ele li oni to ili ne, sredite industrijske modernizacije, dosada izuzeto iz odluivanja, otvara se za odluivanje, sukob kritiku. To moe znaiti blokadu, propast. /: pronalaenje politikoga. No u konkurenciji i uzajamnom prekrivanju, izmeu i i ih-ili ne dominira i, nego ili-ili. Refleksivna modernizacija moze imati za posljedicu daljnji razvoj ili protumodernuneofaizam ili ekoloku demokraciju; ekodiktaturu, nasilje,
ima. Nae se miljenje uvijek ve kree u t a b a n i m stazama Kako bismo ikada trebali misliti same sebe u drutvu, a da pritom ne posegnemo za klasifikacijama koje se izraavaju u n a i m institucijama? Za znanosti o drutvu to ak vrijedi u p o s e b n o j mjeri: predmeti kojima se ona bavi izliveni su u administrativnim kategorijama "
72
fundamentalizam ili daljnji razvoj demokracije i prosvjetiteljstva koji napreduje preko okotalosti i borniranosti industrijske civilizacije. Refleksivna modernizacija moe dovesti svijet - pa i zapadni svijet - u stanje u kojemu se ubrzava unitenje, ili postaje moguim ono to se dosada inilo iskljuenim: da industrijska moderna revidira i reformira svoje vlastite ciljeve, osnove, svoje oblike ivota i proizvodnje, svoje shvaanje morala i racionalnosti. To bi tada dovelo do obrata razvojne perspektive: nisu zemlje u razvoju one koje kopiraju zapadnu modernu s njezinim ustrojem industrijskog drutva, nego se pitanje razvoja protee i na prvi svijet, ono se iri na pitanje globalnog dijaloga. Kako je mogue inteligentno samoograniavanje? Kako su mogui oblici proizvodnje, ivota, politike, koji prevladavaju suicidalnost industrijske moderne? Iako nitko ne moe rei da zna kako e uspjeti preustrojavanje nacionalne samounitavalake privrede u globalnu i demokratsku svjetsku civilizaciju, ipak e se vrlo brzo postii suglasnost o tome da ono nikako ne moe uspjeti sluimo li se pritom postojeim, zastarjelim institucijama jednostavne moderne. No ako se pred tim ne ele i dalje zatvarati oi, potrebno je napustiti okvir politike statusa quo industrijskog drutva u pogledu njezinih ciljeva - to su suverenost nacionalne drave i njezin vojni pandan, privredni rast, potpuna zaposlenost i socijalna sigurnost, vodee stranke koje na tim ciljevima poivaju te shvaanje politikoga na osnovi koordinata lijevo-desno - ili se taj politiki horizont jednostavne modernizacije bar mora otvoriti, proiriti, ponovno promisliti i preustrojiti. A time smo ve stigli do pronalaenja politikoga. Kant je na prijelazu u 19. stoljee postavio pitanje kako je mogua spoznaja. Danas, dva stoljea kasnije, usporedno pitanje glasi: kako je mogue (politiko) oblikovanje? Nije sluajno to se time postavlja sumarno pitanje koje povezuje umjetnost i politiku. 108
"Jer po mojem miljenju tek danas poinje ovjekova povijest, njegova ugroenost, njegova tragedija", pie Gottfried Benn. "Dosada su iza njega jo stajali svetaki oltari i krila arkanela. Pehari i krstionice zalijevali su njegove slabosti i rane. Sada poinje niz velikih nerjeivih kobi njega samoga
"30
S one strane prirode, Boga, oltar, istine, kauzalnosti, ega, ida i super-ega poinje "umjetnost ivota", kako je to zvao kasni Foucault, ili, kako danas moemo rei, umjetnost samooblikovanja, a to u moderni koja se osamostaljuje znai pronalaenje politikoga kao univerzalnog temeljnog uvjeta ljudske egzistencije. Posve je jasno da se time pred nama ne otvara nikakvo doba nade, nikakav raj. Jer tu nam prijete i kobi posve novih razmjera, i to kobi i neuroze koje ne predstavljaju propadanje - to bi ipak bilo neto: gotovo, toka, kraj! - nego nepropadanje koje nam predstoji. Tu i na taj nain dijagnoza refleksivne modernizacije prekorauje granicu prema normativnome. No zapamtimo tu dijagnozu: s refleksivnom modernizacijom drutveni se sklop pomie u sferu neformalnoga i neshvaenoga. U modernizaciji industrijske moderne, iza proelja poredaka i ovlasti iri se dungla. Moe poeti safari u nepoznat, neotkriven svijet u kojemu ivimo. Uz svu svoju originalnost, ta misaona figura ipak podsjea na dobro poznat motiv: dijalektiku prosvjetiteljstva.31 To je namjerno. No velike su i razlike. Ne radi se - kao kod Horkheimera i Adorna - o dijalektici u kojoj kobni razvoj poinje vrlo rano te se okamenjuje u pravocrtnom porastu nedaa. 32 Takoer ni ono suprotstavljeno u ovdje izloenoj
Benn (1979), 150f. Horkheimer/Adorno (1969). 32 Bon (1993, 29) pie: "Tako se teorija drutva u 'dijalektici prosvjetiteljstva' preteno reducira na povijest p r o p a d a n j a s naglascima filozofije subjekta, a na tu se povijest samo u ogranienoj mjeri mogu nadovezati pokuaji reformulacije znanosti o drutvu. Istodobno, Horkheimer/Adorno neizravno i sami ostaju zatoenici jed31 30
74
perspektivi nije prosvjetiteljstvo, nego neprosvjetiteljslvo: polazite je osamostaljena modernizacija. Ona se okree protiv same sebe, razbija se o samu sebe, otvara industrijsku modernu za odluivanje sve do njezinih osnova, izaziva sukobe ondje gdje ih nitko nije slutio, premjeta i pomie, rastvara monopole moi, iako - ili, otrije reeno, zato to svi brane te monopole. Ukratko, jednostavno nastaje jedno drukije drutvo, jedna drukija moderna, koja moda ni u kojem smislu te rijei nije nimalo bolja, ali je upravo "samo" drukija; no, naravno, ipak toliko drukija da to pobuuje i oivljava znatielju i rad sociolog. "Dijalektika modernizacije" koju tematizira refleksivna modernizacija postulira, dakle, na neki nain suprotnost "dijalektike prosvjetiteljstva": vlastitu dinamiku koja vlastitom dinamikom ukida samu sebe te time uzdrmava i smrvljuje i kuite poslunosti industrijske moderne - ma to potom iz toga nastalo. To znai da zastarijevanje industrijske moderne same od sebe nije pusta elja, nije nada, nije molitva za ozdravljenje nego - po samorazumijevanju - dijagnoza, naime da industrijska moderna u ubrzanju i vlastitom dinamikom, neovisno o htijenju i miljenju ljudi, proizvodi jednu drugu modernu. Kakvu, to nije samo nepoznato, nego je i ovisno o odlukama te - prije nego to se pone vrednovati - zahtijeva da se otkrije zbilja u kojoj ivimo.
nodimenzionalnog itanja po modelu zapadne racionalizacije. Jer dijalektika prosvjetiteljstva ne prikazuje se n u n o kao razvoj internih proturjeja civilizacijskog procesa nego kao duboka i sve otrija antropoloka suprotnost nesubjektne racionalizacije i nemonog subjekta koji pita. Slino kao kod Webera, nesubjektna racionalizacija kod Horkheimera/Adorna takorei nezaustavljivo napreduje. O n a se sve vie usavrava, prijeti da p o t p u n o pregazi subjekt, i nema nikakva razloga da se vjeruje kako bi ona iz imanentnih razloga mogla doivjeti neuspjeh ili postati autorefleksivnom. Takva argumentacija naposljetku doputa samo n e m o n u kritiku ideologije."
108
eljeno + blisko = drukija moderna

Samimo dosada reeno i zgusnimo to u definiciju. Refleksivna modernizacija treba znaiti: promjena industrijskog drutva koja se neplanirano i neopazice odvija u sklopu normalne, osamostaljene modernizacije i uz konstantan, intaktan politiki i ekonomski poredak ima trostruk cilj: radikalizaciju moderne koja rastvara premise i konture industrijskog drutva te otvara putove u drukije moderne - ili protumoderne. Refleksivna modernizacija zastupa, dakle, ono to oba krunska svjedoka "jednostavne", to znai klasine modernizacije industrijskog drutva, marksisti i funkcionalisti, iskljuuju u konsenzusu svojih suprotstavljenih pozicija: ne revoluciju, ali drukije drutvo. Tabu koji se time rui je preutno izjednaavanje latentnosti i imanentnosti drutvene promjene. Da se prijelaz iz jedne drutvene epohe u drugu odvija nepolitiki i nehotice, mimo svih instancija politikog odluivanja, crta sukoba i sporova stranake politike, to proturjei demokratskom samorazumijevanju ovoga drutva kao i temeljnim uvjerenjima njegove sociologije. Prema tome, refleksivna modernizacija znai - jednostavnije reeno -potenciranu modernizaciju koja je u stanju promijeniti drutvo. U dosadanjoj perspektivi, prevrate u drutvu signaliziraju prije svega lomovi i gorka iskustva No ni to ne mora biti tako. Drukije drutvo ne raa se uvijek samo u boli. Ne samo sve vee siromatvo, nego i sve vee bogatstvo i nestanak suparnika na istoku dovode do aksijalne promjene problemskih sklopova, relevantnih okvira i kvalitete politikoga. Oluju koja nosi visoko industrijalizirano drutvo u jednu drukiju epohu ne izazivaju samo indikatori sloma, nego to mogu upravo i velik ekonomski rast, visoka produktivnost rada, brza tehnologizacija i visoka sigurnost zaposlenja.
76
108 Na primjer, sve politike stranke bar tvrde da podravaju i potiu veu zaposlenost ena, ali ona vodi polaganom prevratu dosadanjeg profesionalnog, politikog i privatnog poretka svijeta. Vremensko i ugovorno fleksibiliziranje rada mnogi podravaju i potiu, ali time naposljetku rastvaraju one granice izmeu rada i onoga to nije rad koje je odredilo industrijsko drutvo. Upravo zato to se takve sitne mjere s velikim ukupnim posljedicama ne najavljuju uz fanfare, burna nadglasavanja u parlamentu, programatsko-politika suprotstavljanja ili pod zastavom revolucionarnih promjena, dakle ne slue se "nelegitimnim", spektakularnim sredstvima, refleksivna se modernizacija industrijskog drutva najee odvija u barunastom stilu, neopazice, pa ak i meu sociolozima koji i dalje skupljaju podatke u starim kategorijama. Neophodnost, bliskost, esto i poeljnost inovacija prikriva njihov potencijal da mijenjaju drutvo. Vie istoga, smatra se, ne moe proizvesti nita kvalitativno novo. eljeno + blisko = drukija moderna. Ta formula zvui i djeluje paradoksalno i sumnjivo. Refleksivna modernizacija, kao obuhvatna, openita, restrukturirajua, ne zasluuje samo filantropsku znatielju kao jo jedna nova "vrsta" drutvene promjene. Ta modernizacija modernizacije prvorazredan je fenomen i u politikom smislu. S jedne strane, ona znai gubitak dubinske sigurnosti itavog drutva koji je teko ograniiti - s jednako tako teko ograniivim programatskim sukobima na svim razinama djelovanja. Refleksivnu modernizaciju istodobno zahvaa samo jedna razvojna dinamika, koja za sebe, ali u razliitim uvjetima, moe imati upravo suprotstavljene posljedice. Tome se u razliitim kulturnim krugovima i na razliitim kontinentima pridruuju nacionalizam, masovno siromatvo, religijski fundamentalizam razliitih smjerova i religija, ekonomske krize, ekoloke krize, moda ratovi i revolucije, a ne smiju se zaboraviti ni izvanredna stanja koja proizvode velike nesree, dakle dinamika sukoba drutva rizika u uem smislu.
Sociologija kao sociologija industrijske moderne

Sociologija je kontroverzna znanost. Pozitivno formulirano, to znai da ona raspolae bogatim izborom razliitih teorijskih jezika i osnovnih teorija koje je ponekad ak i teko dovesti u meusoban odnos (u strunom se argonu oni, oslanjajui se na Thomasa Kuhna, zovu "paradigme"). 33 No taj teorijski pluralizam lako moe zavarati, on prikriva injenicu da u sreditu orkana vlada tiina jednog temeljnog konsenzusa: modernizacija se, neovisno o bilo kakvim jezinim razlikama, shvaa potpuno strukturalno analogno, ona se promilja i istrauje na osnovi vrlo srodnih pitanja. 34 Zato? Klasici su izgradili misaone sisteme u kojima mi danas jo uvijek ivimo i kojima lutamo. Teorija refleksivne modernizacije dovodi u pitanje taj i dalje iv klasini modernizacijski konsenzus. Stoga ta teorija mora ui u spor s dvama konkurentskim pravcima, i u tom sporu mora precizirati i obraniti svoje osnovne crte i pretpostavke. S jedne strane nalaze se dominantne teorije jednostavne klasine modernizacije industrijskog drutva, koje usprkos svom njihovu mnotvu i internim suprotnostima karakterizira izjednaavanje modernizacije s modernizacijom industrijskog drutva. Unutar tog horizonta jednostavnih teorija modernizacije postoje, naravno, dvije kole koje se meusobno estoko pobijaju - naime funkcionalistika35 i marksistika36, koje su sa svoje strane takoer razvile svoje varijante postindustrijalizma37 i kasnog kapitalizma38. Na primjer, u
Ironino je da Kuhn (1967) upravo znanosti o drutvu nije smatrao dostojnima ni stanja paradigme. 34 O tome Berger (1988), 224-235. 35 Izloena u Zapf (1969), u teorijskoj eksplikaciji M n c h (1984 1986)usp. i skeptiki Lepsius (1977), kritiki Bhl (1970 1990) 36 Na primjer Brandt (1972), Wallerstein (1986), samokritiki u novije doba i Kurz (1991). '
38
33
Fourasti (1954), Bell (1975), Touraine (1976) Offe (1972), Habermas (1973).
78
teorijama postindustrijalizma horizont moguih budunosti suava se na pomicanje teita s industrijskog sektora na usluni. Upravo to pomicanje i jedino ono teorijski se izvodi, promilja i istrauje. Ali pritom ostaje neupitnim izjednaavanje modernizacije s modernizacijom industrijskog drutva (ve i zbog pretpostavljene teorije sektora).39 S druge su se strane nale teorije postmoderne.40 One ne nijeu samo ekoloko pitanje. One se upravo profiliraju tako da se na ovaj ili onaj nain oprataju od principa moderne. (To ne vrijedi za Wolfganga Welscha, koji na karakteristian nain govori o "postmodernoj moderni", te ni za sve one na koje se on poziva.) Postmodernistike se teorije opratanja od moderne takoer temelje na brkanju moderne s modernom industrijskog drutva, samo ovaj put s negativnim zakljucima: budui da moderna i moderna industrijskog drutva slove za neraskidivo povezane, kada se pone nasluivati povijesna pogrenost tog modela, s kapitalistiko-demokratske industrijske moderne ne skae se u neku drukiju modernu, nego u postmodernu. Tu se, dakle, na prvi predznak strukturalnih promjena dezertira i maloduno se naputaju principi moderne kao i dijagnoza radikalizirano modernog drutva. Prema tome, obje suprotstavljene pozicije iskljuuju ono o emu ovdje treba pitati, naime vie moderni koje tokom daljnje modernizacije nastaju njezinom vlastitom dinamikom
Usp. Zapf (1992), 201ff kao i Berger (1988); o drutvenoteorijskom znaenju termina moderna usp. Bauman (1992, 347f.), Habermas (1985, 9 - ondje i daljnje upute o literaturi) te osobito Welsch (1991, 45ff.). 40 To suprotstavljanje prikriva preklapanja, produktivnost i zajednike toke. Tako bi se svakako mogle pokazati podudarnosti koje su zajednike teorijama postmoderne i refleksivne moderne i koje one istiu protiv u sebi suprotstavljenih shvaanja jednostavne modernizacije (u rasponu izmeu funkcionalizma i marksizma). Za produktivnost debate o postmoderni usp. u sociologiji m e u ostalima Vestor (1984), Lash (1990), Crook/Pakulski/Waters (1992), Gieen (1901), Bauman (1992a).
39
108
takorei na mala vrata kao usputna posljedica (bolje reeno ustaljuju se iza nepovijesnih opih pojmova koji ih skrivaju). Ako jednostavna modernizacija prvo znai rastvaranje a zatim i smjenu tradicionalnih naina ivota oblicima industrijskog drutva, refleksivna modernizacija znai prvo rastvaranje, a zatim i smjenu oblika industrijskog drutva drukijim modernama. Razlika dviju faza modernih drutava sastoji se, dakle, u tome da predmetom procesa rastvaranja i smjene jednom postaju predindustrijske tradicije, a drugi put 'tradicije" i sigurnosti samog industrijskog drutva. Upravo se na to misli pod samoprimjenom: osamostaljena modernizacija prelazi preko industrijskog drutva ("ukida" ga?) jednako kao to je modernizacija industrijskog drutva rastvorila i smijenila staleke i feudalne drutvene oblike. Kao motor te preobrazbe drutva vie ne vrijedi svrna racionalnost nego usputna posljedica:: rizici, opasnosti, individualizacija, globalizacija. Dakle ono to se ne reflektira skuplja se u strukturalni prijelom koji odvaja industrijsku modernu od druge moderne. Upravo se tu nameu pitanja kojima se sada treba posvetiti: kako se u doba svrne racionalnosti "refleksivna" modernizacija moe zamiljati kao nereflektirana, automatska, takorei refleksna, a istodobno i drutvenopovijesna? Drugim rijeima, kako se na kategoriji usputne posljedice moe utemeljiti tipologija razliitih modernih drutava?
Osnovne pretpostavke sociologije jednostavne modernizacije

S pobjedonosnim pohodom industrijske, dakle jednostavne moderne - o tome postoji irok socioloki konsenzus - probijaju se i odreeni oblici svakodnevnog ivota i sistemski
80
organizacijski principi. Oni se mogu izraziti kao tri pretpostavke teorija jednostavne modernizacije: (1) ivotne situacije i procesi mogu se drutveno organizirati i socioloki preslikati u klase. One dodue preuzimaju staleke suprotnosti i kulturu, ali se temelje na poloaju u industrijskom proizvodnom procesu, na suprotnosti najamnog rada i kapitala. Oko toga se ispredaju beskrajne debate o broju, granicama, relevantnosti, ideologijama "klasa" te potom, manje upeatljivo, "slojeva". No te politike sukobe i znanstvene sporove karakterizira pretpostavka jedne samorazumljive istine: mjesto u proizvodnom procesu utjee ili, tonije reeno, uvjetuje kako i gdje netko ivi, kakve su njegove potroake i rekreativne navike, kakvi se politiki nazori, pripadnosti itd. od njega mogu oekivati. Drugim rijeima, dinamika socijalne nejednakosti tumai se na osnovi jednoznanih, razgraniivih i politiki kontrarnih ili kontradiktornih makrogrupnih kategorija. Unutar tih povijesnih "apriornih formi zora" rasplamsavaju se mnogi i strasni sporovi, ali ne o tome da, nego kako treba shvatiti te empirijski i politiki odrediti i protumaiti te drutvene oblike (na primjer socijalistiki ili kapitalistiki model drutva). (2) Rastvaranje tradicionalnog poretka - u tome se klasici takoer slau, usprkos svim razlikama izmeu njihovih dijagnoza - odvija se kao revolucionaran proces, i to ili otvoreno i eksplozivno (kao francuska revolucija) ili trajno i eruptivno (kao industrijska revolucija). U skladu s tim, novi je poredak industrijskog drutva, koji stupa na mjesto stalekog i feudalnog poretka "po Bojoj volji", nesiguran. Moderno je drutvo, kako to formulira Hans Freyer, "za sve velike socioloke sisteme negativno, kritiko, revolucionarno. Ono u sebi nema ni smisla ni oslonca, nego goni preko sebe. Ono je izgubilo poredak, i jo nije nalo novi." 41 Poredak industrijskog drutva u sociologiji se (od Spencera do Parsonsa i Luhmanna) mislio kao funkcionalna difa41
Freyer (1930), 165, citirano po Berger (1988), 226.
108
rencijacija podsistem. Moderna (itaj: industrijska) drutva po tome stjeu i razvijaju osobitu sposobnost prilagoavanja i uinkovitost sluei se "umijeem odvajanja" (Richard Rorty). Duboki potresi dovode do otcjepljenja politikoga od ekonomskoga, znanstvenoga od politikoga itd. Svi ti izdiferencirani podsistemi razvijaju svoje vlastite "stvarne zakonitosti" - svoj "binarni kod" (Luhmann). Prepustimo i ovdje rije jednom potisnutom autoru, koji i dalje djeluje upravo u svojoj potisnutosti: "Pretpostavimo da su na podruju moralnoga posljednja razlikovanja ona izmeu dobra i zla; na podruju estetskoga ona izmeu lijepoga i runoga; na podruju ekonomije ona izmeu korisnoga i tetnoga ili, na primjer, isplativoga i neisplativoga ... Specifino politiko razlikovanje, na koje se mogu svesti politika djelovanja i motivi, razlikovanje je izmeu prijatelja i neprijateljaNa tu su se posljednju toku, na kojoj Carl Schmitt - klasini autor onoga ili-ili - temelji svoju teoriju politikoga, mnogi - gotovo svi - (teorijski) okomili. A ipak je upadljivo u kolikoj se mjeri s time poklapaju Luhmannove formulacije, sve do u mikrokozmose njegovih pojmova, i to upravo na njihovoj osnovnoj razini "autonomnih, binarno kodiranih podsistema". (3) Tim "podsistemima" vladaju njihove vlastite zakonitosti. To znai da je zakon kretanja jednostavne moderne dodue mnogolik, ali linearno i jednodimenzionalno miljen proces racionalizacije u smislu poveavanja i razvoja sistemski specifine svrne racionalnosti. To pak znai jo vie, i to drukijih, "inteligentnih", "ekolokih" tehnologija i sistema krupne tehnologije, novih trita, strunjaka, patenata. Na opasnosti za okoli odgovara se, na primjer, pronalaskom i proizvodnjom patentiranih mikroorganizama koji jedu industrijske otrove itd. Ta preobrazba linearnim poveavanjem racionalizacije moe se i mora planirati i provoditi na svim razinama drutva i svim sredstvima kojima drutvo raspolae:
42
S c h m i t t ( 1 9 6 3 ) , 26.
82
Pojam i teorija refleksivne modernlzaoljt
novim organizacijama, novim karijerama, novim strunim disciplinama, novim podrujima prava, inicijativama za savjetovanja itd. - ali to je ista racionalnost, isti zahtjev za kontrolom i sigurnou u viem, rafiniranijem obliku. "Racionalizacija" pritom ujedno znai i (tehniziranu) refleksiju. Subjekt i vrsta refleksije mogu se mijenjati (strunjaci, javnost, pojedinci itd.). No ostaje pretpostavka da je "otcjepljenjem od tradicije moderno drutvo prinueno nai svoj temelj iskljuivo u samome sebi. Javlja se tip drutva koji se podie na svojim vlastitim temeljima. Ta se situacija izraava u sve veoj poplavi refleksivnih pojmova kojima se pokuava shvatiti osnovna figura moderniteta: samoupotreba (Marx), samoproizvodnja (Touraine), autoreferencijalnost (Luhmann), poveanje kapaciteta samousmjeravanja (Zapf)."43
Jednostavna i refleksivna teorija modernizacije jedna usporedba

"Refleksivna" modernizacija - u nenormativnom, empirijskiteorijskom smislu samopreobrazbe, samoukidanja industrijske - mora se jasno razlikovati od tih refleksivnih pojmova koji su se uvrijeili u sociologiji. Gore smo (u kontekstu teorije drutva rizika, str. 42 ff.) ve pokazali da "refleksivnost" moderne i modernizacije nipoto ne mora automatski znaiti i refleksiju moderne ili samoukidanje industrijske moderne. Ona, na primjer, moe biti i vjetar u jedra razliitih proumoderni (usp. poglavlje IV). I govor o "samoodnoajnosti", o "autoreferencijalnosti" zaotrava logiku onoga ili-ili te ignorira dvoznanosti onoga i koje provaljuju s refleksivnom modernizacijom (nenormativno razumljenom). 44 Ovdje pos43 44
Berger (1988), 226. Wehling (1992, 247ff.) zasniva svoju kritiku refleksivne modernizacije na svim tim n e s p o r a z u m i m a . Rije je o vjerojatno i no tako
S3
taje upitnim upravo ono to se ondje zastupa: to "samo" (obrisi) industrijske moderne gubi se u procesu modernizacije koji pomie svoje vlastite temelje i koordinate te se nadomjeta jednim drugim samo koje treba teorijski i politiki pojmiTeza da dinamika industrijskog drutva ukida svoje vlastite osnove podsjea na poruku Karla Marxa da je kapitalizam grobar kapitalizma, ali znai neto drugo. Prvo, novi lik drutva ne stvaraju krize nego - ponavljam - pobjede (slobodno recimo:) kapitalizma. To ujedno znai i drugo: konture klasinog industrijskog drutva ne rastvara klasna borba nego normalna modernizacija, nastavak modernizacije. Konstelacija koja time nastaje takoer nema nita zajedniko ni s u meuvremenu propalim utopijama socijalistikog drutva. Naprotiv, ova teza tvrdi da industrijska dinamika u punom zamahu klizi i prelazi u drukije drutvo bez velikog praska revolucije, mimo politikih debata i odluka u parlamentima i vladama. Model po kojemu se to zamilja je ekoloko pitanje. Kako je poznato, ono nastaje upravo apstrahiranjem od njega neobuzdanim ekonomskim rastom. Ako se tei samo rastu i ako se zanemaruju ekoloke posljedice, time se zaotrava ekoloka kriza (ne nuno u svijesti ljudi, u javnosti). No tu odmah upada u oi jo jedna razlika. Suprotno debati o ekologiji, refleksivna modernizacija ne tei samounitenju, nego samopromjeni osnova industrijske modernizacije. Hoe li svijet propasti, to nije samo posve otvoreno, nego je prije svega i socioloki posve nezanimljivo. Samo je prijetnja propasti tema (i to je svakako velika, do danas jedva obraena tema) sociologije s one strane industrijske vjere u napredak. Dakle nije rije o teoriji krize ili klasnoj teoriji, nije rije o teoriji propasti svijeta, nego o teoriji nehotinog, latentnog
rijetkom sluaju preventivnog pobijanja, tj. dokazuje se neistinitost teorije prije nego to se ona uope postavila i prikazala.
rastvaranja i smjene moderne industrijskog drutva onime to je naizgled samorazumljivo: "normalnom" modernizacijom s vlastitom dinamikom. Metodoloki - takorei misaono tehniki ili misaono eksperimentalno formulirano - to znai samoprimjenu modernizacije na modernizaciju industrijskog drutva. Tako se karakteristike jednostavne i refleksivne (teorije) modernizacije shematizirano mogu suprotstaviti na sljedei nain. (1) Refleksivna modernizacija rastvara kulturalne pretpostavke drutvenih klasa i smjenjuje ih oblicima individualizacije socijalne nejednakosti. S jedne strane, to znai da nestajanje drutvenih klasa i ukidanje socijalne nejednakosti nisu isto. tovie, rasplinjavanje drutvenih (interesnih) klasa napreduje usporedno sa zaotravanjem socijalne nejednakosti, koje se sada vie ne odvija u drutvenim oblicima iji se svjetovi ivota mogu doivotno identificirati nego se vremenski, prostorno i socijalno raspada. 45 S druge strane, na osnovi (profesionalnog) poloaja u radnom i proizvodnom procesu vie se ne moe zakljuivati o oblicima ivota, ivotnoj situaciji, stilovima ivota pojedinih osoba. Tako tvrdnja o refleksivnoj modernizaciji znai smanjivanje kovarijacije ekonomski odreenih diferencijacija miljea te subjektivnih interesa i situacijskih definicija. 46 Posljedica toga je pak to da su teorije drutva koje se temelje na njegovoj podjeli na makrogrupe sve manje u stanju opisivati aktualne razvoje. Istodobno, drutvene institucije - porodino i socijalno pravo, ali i sindikati i politike stranke - vie ne mogu nai drutvene strukture na kojima bi se mogle temeljiti. "Klasini model sukoba industrijske moderne, borba izmeu vie ili manje stabilnih interesnih grupa, preputa mjesto tematski usredotoenoj lutajuoj spremnosti na sukob
45
Beck (1983), Berger/Hradil (1990), Berger (1993), Beck/Allmendinger (1993). 46 Lau (1991), Hradil (1987), Kreckel (1992), 107-211.
108
koja se orijentira prema javnosti po mjeri masovnih medija "47 (2) Pitanja funkcionalne diferencijacije preputaju mjesto pitanjima funkcionalne koordinacije, umreavanja, usklaivanja, sinteze itd. Ono i i opet grabi tlo od onoga ili-ili takoer i u carstvu teorije sistema. Sama diferencijacija postaje drutvenim problemom48 ; nain povlaenja granice izmeu sistema djelovanja postaje problematinim zbog posljedica koje izaziva. Zato se izmeu znanosti i privrede, privrede i politike, politike i znanosti povlae ovakve granice i ne mogu li se one u svojim zadaama i kompetencijama drukije povezati i "skrojiti"? Kako se podsistemi mogu istodobno zamiljati i organizirati kao funkcionalno autonomni i koordinirani? Kako je, dakle, mogue "usklaivanje sistem" koje doputa oboje: autonomiju i koordinaciju? 49 Napreduje li moderna zaista - empirijski gledano - na nain sve vee diferencijacije? Ili se moda moe primijetiti i upravo suprotno, recimo na podruju znanstvenog i teholokog razvoja, gdje se upravo ukida razlika izmeu osnovnih istraivanja i razvoja tehnike, gdje se rui granica koja ih je odvajala? 50 Ne provode li se posvuda realni ekperimenti onoga "i" u kojima se meusobno primjenjuju, kombiniraju i spajaju "binarni kodovi" koji se u teoriji jednostavne modernizacije zamiljaju kao striktno odvojeni? Zato binarni kodovi pojedinih podsistema zapravo moraju poivati upravo i samo na tim osnovnim razlikovanjima koja navode teoretiari sistema? Ve se jednom usporedbom moe naznaiti proizvoljnost i decizionizam tih razlikovanja: Carl Schmitt razlikuje za politiku i politiki sistem prijatelja i neprijatelja, Niklas Luhmann ono to je izabrano i neizabra47
Lau (1991), 374.
M ^ ' f U n , k C i 0 n a l n f d i f e r e n c i j a c i ' e US P- m e U ostalima Mnch (1991), Ruschemeyer (1991). 49 Wilke (1992), 292ff. 50 Krohn/Weyer (1989), Halfmann (1990), Lau (1991).
86
4 8
no. Jesu li to razlike u temperamentu, u politiko-teorijsko) ideologiji? Zato jedno, a zato drugo? I kako se to mjeri, kako se o tome odluuje? Je li razlikovanje "korisno-nekorisno" korisno ili nekorisno? Moe li se kodiranje "lijepo-runo" smatrati lijepim ili runim? Ili moda nain binarnog kodiranja ne potpada pod razliku kojom sam barata? No na emu tada poiva? Na nekoj ideji? Na duhu vremena? Na samorazumijevanju elita u pojedinim institucijama? Na osnovnim iskustvima koja su teoretiaru zajednika - s kim? Ili na neemu drugom? 51
51
U svojoj knjizi o znanosti L u h m a n n (1990) u jeziku i teoriji autopojetinih sistema jo jednom odbacuje sve ontoloke referencije: zbilju, istinu, objektivnost. Po njegovu samorazumijevanju, on provodi radikalni konstruktivizam koji nerijetko iznosi s ironinim do podrugljivim p r i m j e d b a m a o svemu iz ega vonja stara evropska potraga za istinom. No - ujmo i udimo se! - u sreditu njegove sistemske teorije znanosti nalazi se apodiktina pretpostavka binarnog funkcijskog koda znanosti koja zna razlikovati izmeu ili istinito ili lano. A kao vrhunac, nijednom se primjedbom ne spominje to proturjeje izmeu radikalnog konstruktivizma i jednog upravo augustinovskog f u n d a m e n t a l i z m a istinitoga i lanoga. L u h m a n n , dakle, provodi konstruktivizam "kao-da" koji se ondje gdje se radi o supstanciji njegove argumentacije pretvara u svoju suprotnost, naime u strukturalno konzervativan pozitivizam istinitoga i lanoga koji on, meutim, vie n e moe sadrajno utemeljiti. Sve ono to proturjei njegovu binarnom kodiranju sistema znanosti pritom se samo r u b n o spominje: to poinje s r a u n o m vjerojatnosti te preko neprovjerivosti teorijskih i empirijskih iskaza see sve do okretanja eksperimenta i praktine primjene u krupnoj tehnologiji. Da tehnika i tehnizacija upravo i u znanosti uope imaju sve veu ulogu, to se jedva i zamjeuje. Karakteristike razvoja moderne znanosti - prevlast tehnike, prvenstvo proizvodnje prije eksperimentalne provjere, konstrukcija modela i scenarija, dug popis samopropitivanja potencijalno operativnih razlikovanja izmeu istinitih i neistinitih iskaza - ne konkuriraju starom shematizmu pod kojim L u h m a n n prom a t r a z n a n o s t . U t o m " i s t o m " s v i j e t u iste z n a n o s t i , u tom funkcionalistikom znanstvenom idealizmu koji se slui konstruktivistiko-skeptikim premazom, tada ni takve prljavtine kao intiiresi, mo, prisile, novac, odluke o ulaganjima, kulturalna i politika prepletanja ne igraju nikakvu ulogu koja bi utjecala na automat izum
108
(3) Pojam linearnog rasta racionalnosti znai dvoje: jedan deskriptivni i jedan normativni model. Taj normativni model klasine teorije modernizacije moe se pokazati kod Talcotta Parsonsa i u njegovoj teoriji "evolucionarnih univerzalija", ali takoer, politiki pragmatinije, i kod Wolfganga Zapfa. 52 Tvrdi se da su moderna drutva imala odreene pronalaske koje su razvila da bi postala prilagodljivija te stoga sposobnija preivjeti u sloenim okolnostima. Zapf meu te "osnovne institucije" ubraja konkurencijsku demokraciju, trinu privredu i drutvo blagostanja s masovnom potronjom te socijalnu dravu. I Zapf vidi izazove pred modernim drutvima. Ali za njega je nezamislivo da se oni ne bi mogli svladati pomou navedenih osnovnih institucija. "U perspektivi u kojoj se modernizacija promatra kao evolucijski proces neuspjenih i uspjenih reformi i inovacija", pie Zapf, "ne moe se jamiti ni vjeni opstanak osnovnih institucija konkurencijske demokracije, trine privrede i socijalne drave. Ali trenutno ne vidim efikasnu alternativu za njih. Veliina problem, na primjer ekoloka kriza, sama za sebe jo nije argument za promjenu sistema. I veliki se problemi prostornim, vremenskim, stvarnim i socijalnim podjelama mogu pretvoriti u zadae koje se mogu svladati reformama i inovacijama ... U tom smislu govorim o nastavku modernizacije u doglednoj budunosti kao promjeni u detalju uz konstantnost opeg smjera." 53 Prema tome, u teoriji jednostavne modernizacije diferencijacija se izjednaava s linearnom racionalizacijom. Politiki formulirano, to znai da - naposljetku - nema alternative
odluka o istinitome i lanome. Znanost stvara z n a n j e kao znanost kroz znanost za znanost i radi znanosti: idila iste apstrakcije kao jednosmjerna ulica i konani stadij znanstvenog razvoja. Luhmannova je radikalnost u n a i n u na koji je faktinost znanosti koja ukida samu sebe i u praksi svojega istraivanja postaje tehnikom i politikom okrenuo u funkcionalistiki novoplatonizam. Na primjer Zapf (1992). Isto, 207.
52 53
88
za osnovne institucije. Na pitanje kako emo izai na kraj s izazovima ovdje se daje odgovor: pomou poznatog, bliskog nam instrumentarija - vie tehnike, vie trita itd.
Samoukidanje, samougroavanje industrijske moderne - to to znai?

Upravo to - empirijski i normativno - nijee teorija refleksivne modernizacije. Ona u empirijsko-teorijskom pogledu raskida s pretpostavkom linearnosti. Na njezino mjesto stupa "argument samougroavanja": nastavak modernizacije ukida osnove modernizacije po modelu industrijskog drutva. No ni ta misao nije ni tako originalna ni tako jednoznana kao to izgleda. Naprotiv, ona se zaista moe nai ve u klasinoj sociologiji. Ovdje se - to ini, na primjer, Tnnies, ali sve do danas i Jrgen Habermas, Daniel Bell i, s novim poletom, "komunitaristi" - prvo zastupa i ocrtava teza o gubitku zajednitva (esto nostalginim, kulturalnopesimistikim tonom). Drugo, rano se i opirno izloilo i komentiralo uvjerenje da podjela rada proizvodi integraciju, ali u odreenim oblicima, koji s industrijalizmom postaju dominantni, i dezintegraciju te kao posljedicu toga anomiju, nasilje, samoubojstva (u tome vodeu ulogu imaju uvidi ranog Durkheima). 54 Karakteristino je da se ta dva argumenta samougroavanja u klasinoj sociologiji izlau u na odreen nain ogranienu obliku: posljedini problemi ne pogaaju - tako glasi pretpostavka - same institucije, organizacije, podsisteme; oni ne ugroavaju njihovu pretenziju na kontrolu i upravljanje, sumoodnoajnost i autonomiju podsistema. Tome je s jedne strane razlog teorija dvaju svjetova o pojedincu i sistemu, organizaciji i privatnom svijetu ivotu, koji
54
Na klasian nain u njegovim studijama o podjeli rada i samouliojslvu.
108
se uglavnom zamiljaju kao osamostaljeni. S druge strane, dijagnoza gubitka zajednitva i dezintegracije u klasinoj se sociologiji utemeljuje takorei "ekoloki". Polazi se, dodue, od toga da moderna drutva troe "resurse" o kojima ovise kulturu i prirodu - a da se ne mogu pobrinuti za njihovo odranje, za njihovo obnavljanje. No ta se samougroavanja - tu gradi svoje gnijezdo optimizam napretka - mogu svaliti na okoli. "Optimiranje u jednoj sferi djelovanja izaziva probleme u drugim sferama kojima je teko ovladati" 55 - ali ne u samom sistemu. No ta je prestabilirana kontrolirana harmonija svakako pria za malu djecu, izraz vjere u nevinost jednostavne modernizacije. Tu se uplee teorija refleksivne modernizacije. Pritom se mogu zamisliti pitanja, suprotni projekti razliitih nijansi i itanja koji - jednom blae, jednom radikalnije otvaraju i izlau argument samougroavanja. U jednoj se ranoj varijanti samougroavanje zamjenjuje samopromjenom. Tu se ne radi o propadanju, nego o promjeni scene, tonije - o dvostrukom kazalitu. Na istim se pozornicama izvode dva komada istodobno i prepleui se: s jedne strane stara borba oko raspodjele za eljena dobra, za proizvedena bogatstva u svim oblicima njihove poeljnosti (kapital, radna mjesta, potroaki potencijal itd.); s druge nova drama sukoba oko rizika, najee skrivena u prvome, ali koja sve vie izbija u prvi plan. 56
55 58
Berger (1988). O tome osobito Lau (1989). "Tipino je da se novi sukobi vode kao sporovi o d r u t v e n o j konstrukciji i definiciji rizika i opasnosti Definicija rizika u tom smislu znai preraspodjelu oskudnih drutvenih resursa kao to su novac, prava vlasnitva, utjecaj, legitimnost. Dimenzije tih borbi oko definicija - pogoenost, mo, trokovi izbjegavanja i znanje - mogu se dodue poklapati, ali u principu
r r - r j e d , n e d r U g i m a ' T a ' e o s e b u ) n a logika tehnolokih i ekolokih rizika ono to spreava trajno fiksiranje sukobljenih grupnih interesa: oni koji iz rizika dobivaju mogu u nekoj drugo, dimenziji zbog rizika gubiti. Nestabilno i p r o t u r j e n o drutveno
90
Kako se ta dva scenarija zamjenjuju i razlau, kako se ulo^n moraju i mogu "igrati" i ispunjavati istodobno i sukobljavajui se u scenarijima koji su naizgled primjereni samo za stare borbe za poloaje, koja se proturjeja i kurioziteti pritom javljaju i postaju normalnima, to se danas svakodnevno moe prouavati kada se izmjenjuju vijesti o otrovima i o nezaposlenosti. Tu se takorei pomijeano izvode Marx i Macbeth, pregovori o plaama u javnim slubama i Goetheov "Carobnjakov uenik". Drugo, jedna varijacija toga moe se uoiti i pokazati na eroziji mukih i enskih uloga. Na prvi pogled, argument zvui poznato: izjednaavanje, ravnopravnost ena na tritu rada i u profesiji ukida obiteljske temelje industrijskog drutva. No pod time se misli samo na to da se raspada osnova podjele rada, njezina samorazumljivost. Time se mijeaju i razlau "klasine" uloge i poloaj ena i mukaraca - k tome i eksplicitno refleksivno. To se ne moe izjednaiti s unitavanjem (kao u ekolokoj krizi), ali ni s naputanjem dvostrukog scenarija (kao u prevladavanju sukoba oko bogatstva sukobima oko rizika), nego ima skromnije znaenje. Tu je rije o nestanku samorazumljivosti, sigurnosti, o odluivanju, pregovaranju itd., ali time i, obratno, o povratnom djelovanju na unutarorganizacijske kontekste. 57 Potom poinje tvrda jezgra argumenta o refleksivnosti: ta teorija proturjei okrenutosti svijetu koja je karakteristina za jednostavnu modernizaciju, njezinu svrnom optimizmu predodreene, takorei od Boga eljene kontrolihilnosti nekontrolibilnoga. Iz toga se moe iskovati itav lanac argumenata.
fiksiranje interesa koji su u igri ima dalekosene posljedice. Dosadu se moe utvrditi da sve tradicionalne institucije za prevladavunjo sukoba uglavnom doivljavaju neuspjeh kada je rije o novim rizicima zato to pretpostavljaju jednoznane, stabilne interesno organizacije." (1991, 374) 57 O tome Baethge (1991).
108
Prvo - i pomalo paualno - globalizacija usputnih "posljedica" u atomskoj dravi i u pritajenim ekolokim katastrofama (ozonske rupe, promjene klime itd.). Kako su upeatljivo pokazali Gnther Anders, Hans Jonas, Karl Jaspers, Hannah Arendt i mnogi drugi, mogunost hotiminog i nehotinog kolektivnog samoubojstva zaista je povijesni novum koji probija sve moralne, politike i drutvene pojmove - ak i pojam "usputne posljedice". Ve i samo taj proizvedeni fatum civilizacije rizika ini smijenim govorenje o "eksternalizaciji", pretvara ga u simptom vladajue "sljepoe za apokalipsu" (Anders) (o tome usp. poglavlje II). Drugo, na mnogo se naina pomou cirkularnih uinaka zbroja i bumeranga dovodi u pitanje pretpostavka klasine sociologije o mogunostima eskternalizacije. Usputne posljedice obezvreuju kapital, razaraju povjerenje, dovode do slomova trita, remete dnevni red, unose razdor meu zaposlenike, u menadment, sindikate, stranke, profesionalne grupe, obitelji. S obzirom na reforme prava kojima se preraspodjeljuju tereti dokaza, na nunosti osiguranja, to vai ak i za trokove u uem smislu. Pritom za poetak moe ostati posve otvorenim pitanje kako eksternalizacije propadaTece, u sluaju pitanja osnovne orijentacije i sukoba o njima, pojedinci sa svojom svijeu vraaju "posljedine probleme" u pogone i organizacije. U onoj mjeri u kojoj se ekoloko pitanje u nekom drutvu probilo, u kojoj je procurilo, od njega se ne mogu zatititi ni unutarnji krugovi i jezgre pokretaa modernizacije u privredi, politici i znanosti Poe li se od toga da su "organizacije" u bitnome rezultat interpretacije, interpretacijski proizvodi pojedinaca u drutvenim kontekstima 58 , onda postaje jasno da izdiferencirane podsistem e o d povratnih uinaka samougroavanja koje oni izaziva58
O tim n a z n a k a m a interakcionistike sociologije organizacije usp. na primjer, A h r n e (1990), van Maanen (1979), a u smislu teorSe igara i moi takoer i Crozier/FMedberg (1980).
92
ju moe tititi samo jo neka metafizika sistema. Mogunost eksternalizacije je, dakle, vjera, moda ak vrhovna vjera teorije jednostavne modernizacije koja propada i postaje apsurdnom s rastom usputnih posljedica i njihovom sve veom vidljivou. (4) Taj se argument iri. On vrijedi i u sluaju izjednaavanja modernizacije sa scijentifikacijom. Sociologija jednostavne modernizacije kombinira dva optimizma: linearnu perspektivu scijentifikacije i vjeru u anticipativnu kontrolibilnost usputnih posljedica - bilo to tako da se one mogu "eksternalizirati" ili tako da se mogu smanjiti "inteligentnijim" racionalizacijama druge vrste te se pretvoriti u nov polet. Upravo tom dvostrukom optimizmu kontrole proturjei povijesno iskustvo i s njime teorija refleksivne modernizacije. S jedne se strane protiv toga argumentira time da scijentifikacija potkopava scijentifikaciju. Poveava se i jedno i drugo: i nunosti utemeljenja i nesigurnost. Jedno uvjetuje drugo. Osim toga, imanentna pluralizacija rizika dovodi u pitanje racionalnost prorauna rizika. S druge strane, drutvo se ne mijenja samo onime to se vidi i eli, nego i onime to se ne vidi i ne eli. Motorom povijesti drutva ne postaje svrna racionalnost (kao u teoriji jednostavne modernizacije) nego usputna posljedica. (Ovdje u samo naznaiti i pribiljeiti za kasnije objanjenje da se ta usputna posljedica mora vidjeti, shvatiti, dakle rastvoriti se kao usputna posljedica kako bi se ta teza uope mogla smisleno formulirati i utemeljiti. 59 )
108 59
Tu je u pojmu refleksivne modernizacije sadrana jedna dvoznanost koja se, dodue, moe samo analitiki izdvojiti: izreena i primijonjena, ta teorija ukida svoj sredinji iskaz o nezamijeenoj sistomskoj preobrazbi industrijske moderne.
Koordinate politikoga u refleksivnoj moderni

(5) Industrijska moderna politiki misli i djeluje u koordinatama lijevo-desno. One su se kondenzirale i okamenile kao kvaziapriorne. Njih se moe kritizirati, opovrgavati, ismijavati, aliti, moe ih se smatrati i proglaavati nevaljanima i besmislenima - politika i njezine kontroverze uvijek e se iznova svrstavati i polarizirati u skladu s tim magnetizmom, osim ako se ta osovina ne zamijeni drugima. Samo ako nam uspije nekim alternativama probiti monopol lijevoga i desnoga u politikome, koji je bio otkriven francuskom revolucijom i koji je s industrijskom modernom zapoeo svoj pobjedonosni pohod, mogu se shvatiti politike napetosti refleksivne moderne koje ve amore iza starih, uvrijeenih suprotnosti. One se samo tada moda - u konfliktnim procesima institucionalizacije- mogu izliti u oblike politikog organiziranja. Iz iste hipotetine znatielje, uz svu privremenost, oprez, bez pretenzije na sistematinost, potpunost, a pogotovo ne na (konanu) valjanost, ovdje se trebaju - vraajui se na ranije skiciranu teoriju - ocrtati i zamisliti sljedee dihotomije politikoga u refleksivnoj moderni: sigurno-nesigurno, unutra-vani te - kada je rije o samoj temi - politiko-nepolitiko. Suprotnost sigurnost-nesigurnost uvedena je i razjanjena u poglavlju II (str. 55 ff.). Ovdje moemo dodati samo nekoliko natuknica: opasnosti se esto promatraju i od njih se strepi kao da je rije o neemu to se moe izmjeriti, odvagati, to se moe pokazati kao prelako ili preteko. Kao "vaga" i mjerilo za takve sudove vae nalazi, metode, modeli prirodoznanstvenika i tehniara. U sociolokoj se perspektivi pak pokazuje da su opasnosti i rizici drutvene konstrukcije p a r excellence. Oni se mogu samo vrlo nedostatno razumjeti i prosuivati ako se polazi od njihove naizgled jednoznano mjerljive "teine", ve su za njih, naprotiv, presudne kultur94
alno prevladavajue predodbe o sigurnosti i (pravno) institucionalizirane sigurnosne norme. One unaprijed utvruju kada se i zato neto treba smatrati dovoljno prihvatljivim ili pak skandaloznim i krajnje alarmantnim. Povijesno nastale, kulturalno dominantne vrijednosne predodbe, koje se uvijek iznova naglaavaju u javnim debatama, utvruju koje nesigurnosti i opasnosti po ivot vae kao "normalne" i zanemarive, a koje pak, u sluaju da se prikrivaju i umanjuju, izazivaju prosvjede i revolucije, pobune, izljeve ogorenja, pad vlade itd. Pritom se povrede sigurnosti - za razliku od povreda norme jednakosti, koje tvore predmet sukoba u industrijskoj moderni - odnose na prava na ivot i preivljavanje. Onaj tko - hotice ili nehotice - ugroava ivot drugih, taj u svim zemljama, kulturama i epohama vai kao "zloinac" koji mora raunati s visokim, najviim kaznama. Takoer nije jasno koliko je kompromisa mogue u odlukama o opasnostima po ivot, koliko su one trajne i sistematine i koliko se takvima mogu uiniti. Kategorija "nehotine, kolektivne opasnosti po ivot" openito je povijesna novost. Politiki gledano, od sredinje je vanosti to to ta opasnost ne potjee "izvana", od neprijatelj, nego "iznutra", i to od onih koji trebaju jamiti sigurnost i poredak, pravo i blagostanje. Od kaznenog prava titi dodue tanak zid nevienosti i nehotinosti, a prije svega teret dokaza, no ne i od percepcije javnosti i od njezine osude. Sistemski normalizirane opasnosti po ivot, koje se kao takve percipiraju, dovode do meusobnog rasplinjavanja stereotipova o uvarima i ruiocima najviih vrijednosti. Time se znatno skrauje rok trajanja politike legitimnosti. Unutra-vani: ono i na tri naina vlada svjetskim drutvom rizika. Kao prvo, kada se radi o globalnim opasnostima, ne pomau granice. Drugo, to nestajanje granica opasnosti ne dovodi do prijateljstava, nego poopuje i mijea opasnosti preko svih granica. Tako se, tree, javlja potreba, ak i refleks za postavljanjem novih granica. Doivljava se "kraj drugoga": 108
"Bijeda se moe iskljuiti, ali vie ne i opasnosti atomskog doba." One se tiu svih, i upravo je to "kraj svih naih razvijenih mogunosti distanciranja". 60 No bezgraninost opasnosti ne sjedinjava, nego poveava opasnosti, puta ih da narastaju do neproraunjivosti. Lutajua atomska oruja, krijumarenje radioaktivnim tvarima, vijesti o ratovima koji se vode u blizini nuklearnih elektrana blizu vlastite granice sve to upozorava na opasnosti koje se ne mogu zatvoriti u granice, koje su svijet pretvorile u bure baruta s upaljenim fitiljem. Na mjesto uzajamno proraunjivih krvnih neprijatelja komunizma i kapitalizma stupila je, dakle, difuzna opa i paualna opasnost koja ne razlikuje izmeu prijatelja i neprijatelja. Ona upravo u sigurnosnim oazama Zapada izaziva vapaj za granicama i zidovima. Tako gledano, neonacionalizam i neofaizam ne nastaju i ne hrane se (samo) iz transhistorijskih atavizama koji su skupljeni i zbijeni u potisnutim pojmovima i doivljajnim oblicima naroda, nacije, etnikog identiteta te koji sada krvavo eksplodiraju. Ponovno je oivljavanje staroga takoer i rezultat refleksa izoliranja pred difuznim globalnim opasnostima koje se u dogledno vrijeme nee moi ograniiti. Budui da su te opasnosti sa sebe zbacile poredak hladnog rata, mnogi insceniraju arhajske uvjete, poseu - to se moe usporediti sa savjetom da se radi zatite od atomske eksplozije nad glavu podigne aktovka ili da se zavue pod stol - za bodljikavom icom i zidovima na granicama kako bi se zatitili od neega od ega vie nema zatite. Drugim rijeima, gubitak poretka - nemogunost da se ogranie opasnosti koje sada slobodno lutaju poput ulinih razbojnika u srednjem vijeku - dovodi do toga da se povlaenje iza bedema ini toliko refleksno samorazumljivim, toliko neophodnim. No tu se nasuprot realnosti onoga i ne podie i ne brani zid, nego iluzija zida. Politiko-nepolitiko: jednostavna moderna i njezina sociologija, njezina teorija su fatalistike - bilo u starom smislu
60
B e c k (1986), 7.
96
vjere u napredak (tehnika rjeava probleme koje sama proizvodi), bilo u smislu bezizglednosti bilo kakvog suprotstavljanja tom razvoju zbog osamostaljenja industrijske dinamike koja ubrzava svoju vlastitu propast: pesimizma napretka. T\i osuenost na fatalizme koji se meusobno pothranjuju, a koje industrijska epoha proizvodi i uvijek iznova obnavlja i podupire, refleksivna modernizacija ublaava, a moda ak i ukida. Iz suoavanja modernizacije sa samom sobom nastaje slika drutva pod prinudom djelovanja, s mogunostima i neurozama djelovanja. Institucije industrijskog drutva otvaraju se za odluivanje, postaju ovisne o pojedincima, dostupne djelovanju i oblikovanju, a time na nov nain i ideologiji. Dodue, to uspijeva samo u onoj mjeri u kojoj se formiraju nove strukture koje stabiliziraju mogunosti djelovanja. Da ne bi bilo nesporazuma: epoha refleksivne moderne koja se raa nije epoha nade, ona nije raj s rjeenjima za zla koja je proizvela i koja zaotrava industrijska epoha. Naprotiv: s tom se epohom pojavljuju posve nove histerije i eskapistiki refleksi, dolazi do povlaenja u stare preglednosti. Ali one su privlane zato to ideologije fatalizma - bila to vjera u napredak ili izvjesnost propasti - postaju pogrene u stadiju moderne u kojemu se sada i danosti, okotalosti same industrijske epohe - osamostaljeni proces racionalizacije, neosobnost drutvenih sistema - svode na odluke i djelovanja koji su im u temelju. To znai da je za teoriju refleksivne modernizacije bitno novo odreivanje politikoga, jasnije reeno: pronalaenje politikoga nakon njegova kraja u okvirima industrijskog drutva. S razliitim se razlozima i iz razliitih perspektiva u glavnim pravcima u sociologiji sredite modernizacije smatra imunim u odnosu na intervencije, promjene, cijepanja. Hi vlada svijet prinude, koju neki nazivaju "kapital", drugi "sistem", trei pak "tehnika", i kojoj se s posve suprotnim vrijednosnim predznacima pripisuje aura nedodirljivosti, samorazvoja, te se u osnovi osigurava protiv svakog zahtjeva 108
za promjenom. Pritom se radi takorei o ploama sa zakonima industrijske moderne koje je praotac Mojsije - Max Weber - dobio osobno od Boga u goruem grmu. U skladu s time se i sukobi i proturjeja uoavaju na rubnim podrujima - u presijecanju izmeu funkcionalno izdiferenciranih podsistema i svjetova ivota - a ne u sreditu samih sistema. Modernizacija mijenja sve. Ali promjena promjene, promjena modernizacije ostaje nezamislivom. Postulat strukturalnih funkcionalista je da institucije obiljeavaju aktere. Interakcionisti pak kritiziraju to stajalite tvrdei da akteri konstruiraju institucije. U pozadini toga ocrtava se socioloki konsenzus: racionalnost je na strani institucija. Akteri se uzimaju u obzir samo kao nosioci uloga, a inae su otputeni u privatnost. To ne proturijei injenici da su se u meuvremenu razvile mnoge teorije koje rastvaraju organizacije u igre moi i naglaavaju da se svaka sistemska prinuda u djelovanju pojedinaca mora proizvoditi i obnavljati. Ali djelovanje ovdje najee znai reproduktivno ponaanje; to znai da, bez obzira na to smatraju li se sistemskim tvorevinama ili proizvodima djelovanja, na kraju svaki put opstaju i nastaju sistemi (institucije). No na obzoru nema perspektive koja bi ozbiljno shvaala pojam djelovanja i pripisivala m u politike kvalitete oblikovanja i promjene. 61 Vrlo pojednostavljeno reeno: ako jednostavna modernizacija (i njezina sociologija) opisuje strukture aktera koji reproduciraju, refleksivna modernizacija (i njezina teorija) opisuje strukture aktera koji mijenjaju. Klasina dijalektika strukture i aktera slabi, ak se i obre: same strukture posta61
Iznimku - dodue sredinju - predstavlja Joas (1988, 1990). Njegova teorija kreativnosti ovjekova djelovanja, koju, m e u ostalim razvija u kritici teleolokog modela svrno racionalnog djelovanja (poseui za amerikim pragmatizmom jednog Peircea, Deweya Meada itd.) u openitoj perspektivi teorije (djelovanja) govori o onome sto ja u ovoj knjizi zovem "pronalaenjem politikoga".
98
ju predmetom procesa pregovaranja o drutvu i njegove promjene. Zato je tako, to je predmet ove rasprave: u sklopu refleksivne modernizacije raspadaju se i samorazumljivosti industrijske epohe, i time se u sredite pomie djelovanje pojedinaca. To pak znai da nastaju proturjene samorazumljivosti koje iznuuju izbore, odluke, uraunavanja i sukobe, a time i stalnu zadau koordiniranja i koaliranja, i to kako u privatnoj sferi tako i u profesiji, u politici, u djelovanju unutar i izvan organizacija.
Industrijsko drutvo je polumoderno drutvo: protumodernizacij a

Klasinoj sociologiji i politici modernizacije industrijskog drutva prigovaralo se da pod parolom nepristranog univerzalizma prakticira amerikanizaciju, evropeizaciju, pozapadnjenje, jednom rijeju imperijalizam. Taj prigovor dobro izraava jedno proturjeje koje je unutar sociologije jednostavne modernizacije teko formulirati i neutralizirati. Na ovaj ili onaj nain tu se uvijek apsolutizira neki povijesni status quo, odreeni model. Da se i moderna drutva moderniziraju, drugim rijeima doivljavaju prevrate, to se tu iskljuuje jednako kao i pitanje kojim ciljevima moderna drutva (osim bezimenog cilja daljnje i daljnje modernizacije) zapravo mogu i trebaju teiti. Modernizacija je - promatrana s obzirom na modernizatora, a ne na onoga koji se treba modernizirati - druga rije za "besciljnost", "dospjelost", "status quo", umjesto jednog auta moda dva ili tri. Nasuprot tome, teorija refleksivne modernizacije tvrdi da neto poput "modernog" drutva jo nigdje ne postoji. to moderno drutvo uope "jest", kako bi ono izgledalo, bi li se u njemu moglo ivjeti, to nitko ne zna jer se tip vie ili radikalnije modernog drutva od industrijskog jo nije ak 108
ni izmislio ili zamislio. U sluaju takozvanih "modernih" itaj: industrijskih - drutava uvijek se radi o "polumodernim", mjeovito modernim drutvima u ijoj se arhitektonici i strukturalnoj slici moderni "graevni elementi" kombiniraju i stapaju s elementima protumoderne.62 Univerzalizam ljudskih i graanskih prava dodjeljuje se i odrie po nacionalnim kriterijima; trino drutvo poiva na obiteljima, modelu "nesebine ljubavi" koji je upravo suprotstavljen trinim zakonima razmjene. Potrebno je samo izvriti misaoni eksperiment s jednakou mukaraca i ena u poslu, obitelji itd., o kojoj se danas tako olako govori, kako bi se shvatilo da provedba osnovnih principa moderne i tu zahtijeva ukidanje industrijskog mjeovitog modela moderne i protumoderne. Govor o "modernizaciji" u polumodernom drutvu postaje, dakle, dvoznanim: on se moe zamisliti i razvijati ili u brazdama i kategorijama industrijskog drutva ili kao provedba moderne protiv industrijskih polovinosti i borniranosti, kao rastvaranje industrijskog drutva radikalizacijom modeme. Pritom je mogue da se eli ono, a postigne ovo. Upravo ta dvoznanost oznaava razliku i suprotnost sociologije i teorije jednostavne i refleksivne modernizacije. U dijagnostikom pogledu, izjednaavanje industrijskog i modernog drutva predstavlja, dakle, kolektivno samozavaravanje, apsolutizaciju samoga sebe. To izjednaavanje zatvara oi pred injenicom da su u drutvu u kojemu ivimo u razvijenim zemljama Zapada moderni elementi stijenjeni, proeti, stopljeni s elementima protumoderne. Moglo bi se prigovoriti da je to terminoloko cjepidlaenje. Ali ni izdaleka! Ovdje se radi o tome da se otkrije, shvati i postavi u sredite jedna potisnuta strana takozvanog modernog drutva, a time i njegov nastanak i njegova budunost. Praksa termi62
I pojam " p r o t u m o d e r n e " rtva je inflatorne k o n j u n k t u r e - o tome usp. Beck (1986), 176ff Zapf (1991), 443-503, Bohrer/Scheel (1992)usp. kasnija razjanjenja na str. 107ff.
100
nolokog prodavanja magle - ili, ako se eli tako nazvati, jezina automodernizacija, samousavravanje djelomino modernog drutva - skriva naime zaista izrazit problem da se u modernu uvijek ulazilo samo u kavezima, stijenjeno, ekskluzivno za odreene grupe, po jasnoj shemi toga to je unutra, a to vani. Okolnost da se graansko drutvo opravdavalo, rasplinjavalo i irilo u opu anonimnost dovela je do raskola koji danas s uspjesima i globalizacijom moderne izbija na svjetlo dana. Graani su rekli "ovjeanstvo" ali su - u najboljem sluaju - mislili "nacija". Demokracija je dolazila na svijet uvijek i samo kao nacionalna, dakle ne samo kao ograniena nego i kao pripitomljena od strane svoje suprotnosti, kao snano vojno naoruana demokracija koja se osigurava od neprijatelj svojega kolektiviteta. Njezina univerzalistika pretenzija politiki nije nikada bila anacionalna, dakle nikada izravno univerzalistiki miljena i skovana. Ako se preko onoga nacionalnog i mislilo o onome univerzalnom, to je najee bilo kao povezanost, savez republika (kao kod Kanta), kao internacionala nacionalnih demokracija, a ne kao demokracija ovjeanstva. A tek bi ta figura "politiki" ispunjavala ono to se openito mota u zraku i u glavama. Moderna, taj vatromet pretenzija openitosti i univerzalizama, uvijek je bila ograniena svojom suprotnou, ona ju je dozirala, kontrolirala, zazidavala, prakticirala. Drugim rijeima, kao prvo, modernizacija - proimanje principa moderne (demokracija, stjecanje radom, odluivanje, prinuenost na utemeljenje) - i profumodernizacija - iskljuenje i apsorbiranje tih princip - jednako su izvorne. Povijesti uspjeha i kriza modernizacije mora se, dakle, suprotstaviti povijest uspjeha i kriza protumodernizacije. Za to je s jedne strane nuno ocrtati, objasniti i rasvijetliti pojam, teoriju, instrumente, startegije, institucije, figuracije "protumoderne" i "protumodernizacije". 108
Drugo, ta dijalektika modernizacije i protumodernizacije nije samo stvar prolosti, socioloke historiografije, nego i pitanje sadanjosti i budunosti. Nakon faza modernizacije mogu i zaista e slijediti faze protumodernizacije. Nipoto nije - nikada! - sigurno da je neka odreena razina moderniteta ireverzibilna (emu se u dijelovima sociologije i teorije jednostavne modernizacije vie nada nego to bi se tome u prilog argumentiralo). To je gorka, krvava pouka 20. stoljea: modernizacija i modernizacija barbarstva ne iskljuuju se, ak se - moda! - nadopunjavaju, ponekad isprepleu. Tim jezikom ne govore samo sistemi kolektivnog ludila faizma i komunizma. Taj nam crni realizam namee i samo deklarativno zauzdan potencijal trenutnog tehnolokog popravljanja svijeta (genetika tehnologija, humana genetika itd.). Upravo je i budunost protumoderne tema jedne sociologije koja se trgnula iz - zapravo ipak lijepih - bajki sve dalje i dalje pravocrtne modernizacije. Pojednostavljeno govorei, premisi ireverzibilnosti, koju je pretpostavljala sociologija jednostavne modernizacije, suprotstavlja se premisa reverzibilnosti teorije refleksivne modernizacije. Ovdje se modernizacija ne promatra samo kao slojevit proces s meusobno suprotstavljenim tendencijama i strukturama nego, preciznije, kao nedovrena, nedovriva dijalektika modernizacije i protumodernizacije. Naravno, "dijalektika" koja se ne samo objektivirano uigrava i odigrava iza lea pojedinaca ve se takoer i bitno odvija i oblikuje u djelovanju, u miljenju, u sukobu, ukratko u politikome. Test te teorije protumodernizacije su 18. i 19. stoljee faza uspostavljanja industrijskog drutva u sreditu Evrope. U tom vremenskom razdoblju ne samo da se eruptivno i revolucionarno uspostavlja, ustaljuje i uvruje kao samorazvojni model tehniko-ekonomske inovacije. Ne raspruju se samo ideje politike i kulturalne moderne koje se materijaliziraju u odgovarajuim institucijama: uspostavljanje parlamentarne demokracije, ope birako pravo, pravna drava,
102
univerzalistiki principi ljudskih prava, kako je to zapisano u amerikom ustavu. Razvija se i "nona strana" te se provodi usprkos otporima: potinjavanje ena, njihovo zazidavanje u ulogu domaica i majki, nacionalizam i rasizam 19. stoljea, industrijalizacija ratovanja, uope opa mobilizacija, opa vojna obveza, militarizacija cjelokupnog drutvenog ivota i njegove eksplozije u svjetskim ratovima, koncentracijskim logorima, logorima za preodgajanje itd. - sve se to stvara, ugrauje, programira ruku pod ruku sa strukturom i u strukturi "modernog" drutva koje pretendira na monopol na modernitet: industrijskog drutva. No ta istodobnost, to suprotstavljanje moderne i protumoderne nije sluaj ili nesrea nego je - zato valja otvoriti oi i drati ih otvorenima - sistematski uvjetovano i povezano sa sistemom (kako se treba skicirati u sljedeem poglavlju IV). S tom se dijalektikom moderne (upitnost) i protumoderne (neupitnost) okreem razmiljanjima o granicama i tokama obrata refleksivne modernizacije koje Scott Lash tako naglaava i zahtijeva u kontekstu debate o komunitarizmu. 63 Protumoderna upravo nije sjena moderne nego projekt, in, institucija, jednako izvorna kao i sama industrijska moderna. Ona se eli, uspostavlja, i to svim sredstvima i resursima same moderne: znanou i istraivanjem, tehnikom i tehnolokim razvojem, odgojem, organiziranjem, masovnim medijima, politikom itd. 108
Saetak i najava sljedeih poglavlja
Kako se, dakle, razlikuju epohe i teorije jednostavne i refleksivne modernizacije? Horizont obiljeava est suprotnosti, est tipova karakterizacije (redoslijedom poglavlj).
63
L a s h (1992), 263f.
Prvo, na mjesto modela linearnosti (i atavizama kontrole) sve dalje modernizacije u ime vjere u napredak stupaju mnogolike i vieslojne argumentacijske figure samopromjene, samougroavanja, samorastvaranja osnova i oblika racionalnosti u sreditima (moi) industrijske modernizacije, i to kao (usputna) posljedica pobjeda osamostaljene modernizacije, posljedica koja se ne moe kontrolirati: vraa se neizvjesnost. (O tome usp. poglavlje II.) Drugo, dok jednostavna modernizacija motor drutvene promjene naposljetku smjeta u kategorije svrne racionalnosti (refleksije), "refleksivna" modernizacija misli movens promjene drutva u kategorijama usputne posljedice (refleksivnost): ono to se ne vidi, ne reflektira, ali se eksternalizira, napokon se gomila do strukturalnog loma koji dijeli industrijsku modernu od "drukijih" moderni u sadanjosti i budunosti. Prema tome, "refleksivna" znai - to se ne moe dovoljno esto ponoviti - nereflektirana, automatska, takorei refleksna, a ujedno epohalna modernizacija (koja se dodue takoer - kako potvruje i zadaa koja se ovdje obavlja - m o e dohvatiti i shvatiti, dakle (ipak) reflektirati). 64 (O tome usp. poglavlja II i IV) Tree, sociologija jednostavne modernizacije uzdie industrijsko drutvo u moderno drutvo naprosto. Sociologija refleksivne modernizacije otkriva da je industrijsko drutvo proturjena povijesna simbioza moderne i protumoderne,
64
Ta vieznanost upozorava na srodnost izmeu kasne, refleksivne moderne i tradicije rane romantike, kako ona najodlunije - mora se tako rei - izbija u fragmentima Friedrich Schlegela iz Athenuma. Ta se nedovrenost - "fragment" - dvojba, ironija, samopropitivanje i s a m o u m a n j i v a n j e - paradoksalno f o r m u l i r a n o - dovode do dovrenja, i to u konsekventnoj modernizaciji moderne. U svojem eseju O nerazumljivosti Schlegel pie: "Otvoreno izjavljujem da ta n j e c u dijalektu fragmenata znai da je sve samo jo tendencija da je ovo doba doba tendencija ... I t u je moda najbolje initi ga sve sablaznjivijim; kada sablazan dosegne vrhunac, ona puca i iezava, i o d m a h moe poeti razumijevanje. Jo n i s m o dovoljno napredovali u davanju poticaja: ali to nije, to jo moe biti "
104
poiumoderno drutvo koje se zbog daljnje modernizacije i radikalizacije moderne rastvara i smjenjuje drukije "modernim" ili "protumodernim" drutvenim oblicima. To znai da tu u sredite dospijeva pitanje o protumoderni. Modernizacija na prijelazu u 21. stoljee dogaa se u uvjetima suprotstavljanja refleksivne modernizacije, koja produbljuje, poopava nesigurnosti, i protumodernizacije, koja priziva, obeava, razvija, analizira nove-stare rigidnosti i granice (poglavlje IV). etvrto - s obzirom na ivotnu situaciju, nain ivota, socijalnu strukturu - kategorije i teorije makrogrupa nasuprot teorijama individualizacije (i zaotravanja) socijalne nejednakosti. (O tome usp. poglavlje V.) Peto, problematika funkcionalne diferencijacije "autonomiziranih" sfera djelovanja zamjenjuje se problematikom funkcionalne koordinacije, umreavanja, stapanja izdiferenciranih podsistema (kao i njihovih "komunikacijskih kodova"). (O tome usp. poglavlje VI.) esto, s one strane ljevice i desnice - metaforike mjesta koja se s industrijskom epohom uspostavila kao sredstvo za ureenje politikoga - poinju (to e se ovdje i u nastavku vie opipavati raljama nego tvrditi lupajui akom po stolu) politiko-teorijsko-ideoloki sukobi koji se mogu ocrtati na osovinama i dihotomijama sigurno-nesigurno, unutra-vani, politiko-nepolitiko. (O tome usp. prvenstveno poglavlje VII, ali i poglavlja II (str. 55 ff.) i V (str. 158 ff.).)65
65
Wofgang Zapf pie: "Kao kritiki komentar elim rei da je pozicija Ulricha Beka tako fascinantna stoga to se istodobno dri program a modernizacije i provodi f u n d a m e n t a l n u kritiku suvremenog drutva, ukljuujui i najvei dio d a n a n j e sociologije. Beck eli ocrtati jednu 'drukiju modernu' i pronicljiviju, savjesniju, reflektiraniju, upravo refleksivnu teoriju. Ona bi mogla stei simpatije pristaa kritike teorije tridesetih i ezdesetih godina za koje je vaila Adornova reenica: "Cjelina je ono neistinito". Ona moe pridobiti razarane marksiste iji su snovi o socijalizmu dodue razbijeni, ali kojima se sada pokazuje da i demokracije trine ekonomije moraju propasti zbog svojih proturjeja. Ona je m o d e r n i z i r a n a varijanta
108
doktrine o k a s n o m kapitalizmu, pri emu ekoloka kriza sada preuzima ulogu koju je svojedobno imala legitimacijska kriza kasnog kapitalizma. Ona je jo jedna teorija 'treeg p u t a ' s one strane socijalizma i kapitalizma." (Zapf 1992, 295) S time se slaem.
106
IV. poglavlje
Uspostavljanje none strane moderne: protumodernizacija
Refleksivna modernizacija ne vodi neizbjeno - tako smo naglasili - refleksiji modernizacije i njezinih posljedica, nego ona pogoduje i protumodernizaciji. Izraeno Kandinskijevim razlikovanjem: ono i proupljuje ono ili-ili. Ali ono ga time ne ukida zaista. Naprotiv, vieznanosti onoga i pogoduju renesansi onoga ili-ili. U tome je sadrano vie toga. Prvo, ono i moe tolerirati ono ili-ili samo dok to ili-ili ne ukida, ne nijee to i. No ili-ili brie i. Prema tome, u krajnjoj liniji, izmeu i i ili-ili ne vlada i, nego ili-ili. (Cime i u nekoj mjeri neizbjeno prelazi u ili-ili.) Drugo, ono i postaje realnim te u toj istoj mjeri i neizdrivim u svijetu oskudica i opasnosti. Tako moemo, tree, saimajui rei kako sa znaenjem onoga i raste znaenje onoga ili-ili - u svijesti i ponaanju ljudi. "Najvea tekoa nae generacije sastoji se u tome", citira povjesniar Paul Kennedy jedan lanak londonskog Economista iz 1930., "da nai uspjesi na ekonomskoj razini loliko nadmauju napredak na politikoj razini da ekonomija i poli107
tika vie ne mogu drati isti korak. U ekonomskom je pogledu svijet jedinstvena, sveobuhvatna sfera djelovanja. U politikom pogledu svijet nije samo ostao rascjepkan na 60 ili 70 suverenih nacionalnih drava, nego nacionalne jedinice postaju sve manjima, mnogobrojnijima, i nacionalna svijest jaa. Napetosti izmeu tih dvaju suprotstavljenih razvoja izazvale su gomilu okova, potresa i slomova u drutvenom ivotu ljudi." 66 Refleksivna modernizacija ukida granice - klasa, privrednih grana, nacija, kontinenata, obitelji, spolnih uloga. Protumodernizacija iznova potvruje, dovlai, postavlja, uvruje stare granice. Odavno ivimo u uvjetima realno postojee "svjetske unutarnje politike" (Karl Friedrich von Weizscker) - zato se obnavljaju ograde i zato se podiu nove zastave, jer ograenost miljenja i djelovanja za mnoge sjaji zavodljivim sjajem. Sada valja istraiti to proimanje i suprotstavljanje refleksivne modernizacije i proumodernizacije.
Protumoderna znai uspostavljenu neupitnost

Pojam "protumoderne" je - kako ve i sama rije kae - nastao kao protupojam pojma moderne. Ta negacija ne bi bila iznenaujua kada se to proturjeje i ta veza ne bi mislili u moderni, kao integralan princip konstrukcije same moderne. Moderna znai pitanje, odluivanje, proraunjivost; protumoderna znai neupitnost, neodluivost, neproraunjivost i pokuaj da se ta neodluivost prisili na odluku protiv sve moderne u moderni. I ovdje se opet pojavljuje ono i: neodluivost i odluivanje, moderna i protumoderna. No to se dogaa upravo kao reakcija na modernu i njezin stav dovoenja u pitanje. Pritom je upravo to ogranienje moderniteta u modernom drutvu (uz svu imanentnu proturjenost, no
66
Kennedy (1992), citirano p o Der Spiegel, br. 13/1993, 143.
108
Uspostavljanje none strane moderne
koja se, karakteristino, esto ipak povlai drugi plan) dalo i uvrstilo konture i okvir industrijske moderne. Prema tome, u pojmu "protumoderna" rije "moderna" treba shvatiti i pridjevno: moderna protumoderna. To znai da se - suprotno sadraju kljunih protumodernih pojmova: nacija, narod, priroda, ena, mukarac - upravo ne radi o neemu starom, nadvremenom, antropolokom, transcendentnom (ili ma kako se zvali ti izrazi za ono neumoljivo). Radi se o neemu to se pojavilo - i pojavljuje se - relativno kasno, naime s modernom i protiv nje. Izumljenost pripada pojmu protumoderne kao bjelina bijelom konju. Kae se "priroda", ali se misli i provodi - i to time - naturalizacija. Tonije: renaturalizacija, jer je to oprirodnjenje reakcija na dovoenje u pitanje. Upravo to znai i ini protumodernizacija. Protumoderna se prvo mora uspostaviti, izabrati, ona je, dakle, projekt i proizvod moderne (obveza utemeljivanja itd.), drugo, ona joj proturjei, tree, ona je strukturalno ograniava te, etvrto, zbog njezina otvorenog proturjeja moderni nju daljnja modernizacija ne ugroava, nego ona, peto, zadobiva svoju strukturirajuu stabilnost samo na osnovi posebnih {protumodernih) modusa legitimacije. U tom bi se smislu tipologija legitimne vlasti Maxa Webera mogla nadopuniti protumodernim oblicima legitimacije - takorei uspostavljenim nonim stranama moderne. U tom smislu "protumodernu" definiram kao uspostavljenu, uspostavljivu neupitnost. Tonije, kao brisanje, uklanjanje pitanja u koje se moderna raspada. Protumoderna apsorbira, demonizira, uutkava pitanja koja moderna nabacuje, servira i osvjeava. (Umjesto "uspostavljena neupitnost" definicija bi takoer mogla glasiti i uspostavljena neodluivost, uspostavljena pripadnost itd.; time se samo varira osnovna znaajka definicije.) U toj ne samo aktivnoj, nego i svjesnoj neupitnosti lei temelj jedne zagonetke protumoderne. Ona povezuje ono to se ini uzajamno iskljuivim: svijest, osvijetenost i njezino
109
ukidanje, nestajanje u neupitnosti. U tome se zasniva i sredinja razlika izmeu pojma institucionalizacije i pojma protumoderne. I jedan i drugi tee stvaranju samorazumljivost ili, da to kaemo formulom koja se ovdje upotrebljava, uspostavljene neupitnosti. No institucionalizacija znai prolaznu, a ne trajnu neupitnost. Nasuprot tome, protumoderna - po svojem pojmu - apsorbira pitanja pri punoj svijesti. Da se posluimo primjerom: upuivanjem na sposobnost ene da raa pokuava se jednim potezom uspostaviti neupitnost podreenog poloaja ena upravo i u "modernom" drutvu, i to ne kriomice i neizreeno, nego izriito i uz odobravanje utemeljujue refleksije (na primjer u znanstvenom sudu) te ak i samih ena. Iz toga se moe zakljuiti troje: prvo, modernitet protumoderne ne znai samo eksplicitnu, nego - po pretenziji - i utemeljenu protumodernu. Drugo, protumoderna utemeljenja koja preobraavaju te upitnosti u neupitnost esto - nipoto netipino - dolaze iz znanosti Na primjeru ena to dobro potkrepljuju medicina, biologija, pravo, filozofija. Sveenici jednostavne moderne tako se raskrinkavaju kao akteri protumoderne. Oni svaki put daju na raspolaganje kognitivne instrumente koji omoguavaju i osiguravaju ograniavanje i prepolovljavanje moderne u "strukturi" industrijskog drutva i njegovih buduih mutacija. Tree, protumodernizacije se, budui da su eksplicitne i budui da se moraju utemeljiti, ponovno i "rastemeljuju" one se demontiraju daljnjom modernizacijom i znanstvenom kritikom. Primjer za to je ovo to smo rekli: povijesni i sistematski radovi enskih studija doveli su do toga da se moe smatrati da je bar u empirijsko-analitikom smislu propao pokuaj da se stari odnosi meu spolovima u krevetu, kuhinji, zanimanju i politici i u moderni utemelje na sposobnosti ene da raa. Prema tome, protumoderna nije samo uspostavljena te u tom smislu moderna. Ona doputa, osigurava, uspostavlja 110
neupitnost u horizontu osvijetenosti. Stoga je rije o aktivnoj svjesnoj neupitnosti. I protumoderna se moe samorazumljivo institucionalizirati, tj. potonuti u predsvjesnu rutinu (itaj: neupitnost). Utoliko pojam institucije lei poprijeko u odnosu na pojmove moderne i protumoderne. I jedna i druga mogu u svojim elementima postati (ili se uiniti) aktivno samorazumljivima. No samo protumoderna postie ono to se, sa stajalita pojma moderne, ini apsurdnim i nezamislivim: svjesno - blae reeno, znajui - ukinuti, preinaiti, ograniiti beskonanost pitanja u neupitnost. No upravo ta znaajka - ta zagonetka - utemeljuje primamljivost, neodoljivost protumoderne u uvjetima ivota u moderni. Upravo tako protumoderna postaje tako obeavajuom za modernu, za miljenje i djelovanje koje je toliko izmueno sumnjom i nesigurnou. Anticivilizacija ne postaje moguim pobjednikom u civilizacijskoj dresuri i nad njom tako to bi brutalno istrebljivala pitanja, nego svjesno putajui da se ona izgube u uspostavljenoj, esto ak scijentificiranoj neupitnosti. Karakteristika neupitnosti da je uspostavljena u sebi je vieznana; ostaje otvorenim tko, kako i protiv koga uspostavlja i brani tu neupitnost. To se moe razumjeti na dva naina: s jedne strane, uspostavljanje se razumije u smislu negacije staroga, prirodno danoga, antropolokoga - naglaava se povijesni karakter, tonije postanak protumoderne s industrijskom modernom u 18. i 19. stoljeu. S druge strane, uspostavljena neupitnost takoer moe - kako se moe pokazati na primjeru nasilja - proizlaziti iz djelovanja. Kako u malome, kao ulini prepad, tako i u velikome, kao rat, ivotna opasnost iznuuje najvee mogue pojednostavljenje (kako je najupeatljivije i najapologetskije pokazao Carl Schmitt). Ta radikalizacija onoga ili-ili kao prvo ubija pitanja i upitnosti onoga i. 111
U svakodnevnoj spirali ulinog nasilja mladi isprobavaju, dakle, stroj za mljevenje pitanja kojim je lako rukovati. Iz toga slijedi jedna daljnja bitna znaajka protumoderne: praksa, dakle ne samo normiranje, vrijednosti, znanje i spoznatost, nego i djelovanje. Nasilnika protumoderna apsorbira pitanja u djelovanju i pomou njega. Ona se u djelovanju usvaja, uvjebava. Ona pliva u djelovanju, u struji i sa strujom djelovanja otplavljuje pitanja. To prvenstvo realne snage i moi djelovanja upozorava na superiornost, ali i na inferiornost protumoderne. Djelovanje ionako i uvijek znai kraj razgovora, pitanja, dvoznanosti. Miljenje se osjea osvjeenim u onome ili-ili djelovanja i u svojoj moi da to ili-ili uspostavi usprkos svim vieznanostima onoga i. Protumoderna, dakle, vlada sluei se "jezikom" injenja i u tom "jeziku" - injenja koje potkopava, koje okonava vjeno vrludanje sumnje i za to kao nagradu dobiva jednostavne brutalnosti i brutalne jednostavnosti zbilje. Tome treba dodati jo neto: ako moderna apelira i bori se oslanjajui se na razum, ratio, pitanje, sumnju, razlog i uzrok, protumoderna svira na klavijaturi osiroenih i isuenih osjeaja: mrnja, ljubav, strah, nepovjerenje, opijenost, seks, instinkt. Tu se emocionalno uvjebava i prakticira pripadnost, u nju se emocionalno uivljava i ona se emocionalno iivljava. Neupitnost proizlazi iz nadmoi jedne (moderno reeno) "magije osjeaja", iz osjeajne prakse koja otpuhuje treperenje i oklijevanje pitanja i sumnjanja instinktivnom i refleksnom sigurnou efikasnog djelovanja. No time se nipoto ne eli rei da je svaki osjeaj ili svako apeliranje na emocije eo ipso protumoderna (ba kao ni svako djelovanje). No svakako se moe rei da se protumoderne konstrukcije temelje na emocijama (prisilnim radnjama ili, tonije, prisilnim obranama). Iz njih one izvlae svoju uvjerljivost i snagu. Emocionalnost i antropologija su bitni sastojci iz kojih se one mijeaju. 112
Protumodernu ne karakterizira, dakle, samo aktivna, uspostavljiva neupitnost, nego njezina provedba, njezin uspjeh takorei na bijelom danu svijesti. Tu svoju kvalitetu da gasi vatru pitanj protumoderna stjee uranjajui u milje jednoznanosti realno nadmonog djelovanja kao i posve intelektualno ugoenom emocionalizacijom: produbljenjem, ukraavanjem, obvezivanjem i uslojavanjem tog djelovanja. Tu se provode i utuvljuju poreci koji dodue nisu utemeljeni, ali su emocionalno ustanovljeni i jasno profiliraju ono to je unutra i ono to je vani (to znai predodbe o prijateljima i neprijateljima). Taj u pojam protumoderne razjasniti i ilustrirati jednom temom koja izbjegava negativni prizvuk i vrijednosni horizont: ljubav, seksualnost, izabrana predanost nagonima. Tu su sadrane sve znaajke o kojima je rije. Naizgled prastara, ta tema svoju svakodnevnu dramatinu snagu ipak stjee i razvija tek kasno, s romantiziranjem, demoraliziranjem, individualiziranjem, dakle s modernom. Njezina se snaga ne zrcali samo u reklamama i masovnim medijima, nego i u burnoj "sukcesivnoj poligamiji" koja se samo na povrini izraava u visokom broju rastava braka. Privatnost se otvara i zatvara. To znai da se sveenici povlae iz spavaih soba u kojima su bili prisutni preko ispovjedaonice. Pravo se ponaa na jednak nain. Tako se razvija suprotnost proraunjivoj moderni: ljubav sa svim svojim nebesima i paklovima svojih obeanja i svoje kobi. "Ideja civiliziranog rata, korektnog ubijanja i bombardiranja", pie Katharina Rutschky, "jednako je apsurdna kao i ideja seksualne veze provedene po propisima." 67 Znamo kako se postavljaju pitanja, a njima se pak moe diskreditirati nauena, prosvijeena seksualnost maenja. Tako uspijeva uranjanje u uitke izabrane neupitnosti nagona, anti-upitnosti. Robert Musil govori o tome da se ljudi
" C i t i r a n o po Sddeutsche
16. 113
Zeitung Magazin,
br. 10, od 12. 3. 1993.,
oamueni ljubavlju pretvaraju u "zapjenjene lude". (Ipak se mora dodati: ele se pretvoriti.) Teko je nai toniju prispodobu. Na slian nain to vrijedi i za druge srodne pozornice protumoderne: nasilje i rat. Za protumodernu su svi osnovni pojmovi, oni koje moderna demontira, demaskira i delegitimira, sveti: naravno "tradicija", "briga" za nju - itaj: njezino pronalaenje, insceniranje - ali prije svega i priroda, religija, nacija, suprotnost onoga vlastitoga i onoga tuega, identiteti po modelu mi-oni, a time i njihovo krajnje zaotravanje: odnos prijatelja i neprijatelja, te kao arobni tapi ponovnog pojednostavljenja nasilje - bilo to u dravnom obliku kao vojska (policija), u meudravnim ratovima ili u graanskim ratovima razliitih vrsta; bilo to u nasilju ulice koje prodire u porozni dravni monopol na silu te ivi od njegova raspadanja, njegova delegitimiranja. To, meutim, znai da usredotoenje na pojam "tradicije"68 suava pogled, horizont. Time se potcjenjuje raspoloiv spektar, takorei funkcionalna ekvivalentnost protumodernih elemenata i institucija koji nastaju i dobivaju na vanosti s industrijskom epohom i u njoj. Tada takoer izmiu i njihove razlike i suprotnosti u kroju i u nainu na koji funkcioniraju te - to se ne smije zaboraviti - njihova atraktivnost upravo u modernim, tonije hipermodernim uvjetima. Nasuprot tome, ovdje valja u sredite panje postaviti dijalektiku moderne i protumoderne. Max Weber je s dobrim razlozima analizirao modernu kao proces raaravanja. No istodobno se odvija i proces sanktifikacije, naturalizacije i tabuiziranja drutvenih odnosa. Demontai tradicija mogu se suprotstaviti procesi remontae. Demaskiranje i remaskiranje idu ruku pod ruku. tovie, ponekad se ini da ovi drugi procesi na paradoksalan nain podupiru i omoguavaju one prve. Ukratko, nuna je sloena perspektiva koja otkriva istodobnost proturjeja i ovisnosti refleksivno modernih i
68
Usp. G i d d e n s (1993).
114
protumodernih elemenata i struktura u slici "modernog" drutva. Navjestitelji protumoderne prisiljeni su - kako pie Helmut Dubiel - "djelovati na tlu same moderne". 69 Jodlanje i high-tech, mrnja prema strancima i superindustrijalizacija predstavljaju se i prikazuju kao proturjeja koja se uzajamno omoguavaju. Protumoderna i njezini teoretiari ive u proturjeju. Oni nikada ne mogu ispuniti ono o emu govore. U sluaju uspjeha, oni ograniavaju samorazvoj moderne poseui za kostimima prolosti. Sluei se modernim sredstvima (ukljuujui i proizvodnju realnosti i efekata putem masovnih medija), nai suvremenici izvode na pozornicama moderne maskeradu prolosti kao realni igrokaz. "Evropskom mjeancu - sve u svemu, prilino runom plebejcu - naprosto treba kostim: neophodna mu je povijest kao skladite kostima. Naravno, on pritom zamjeuje da mu nijedan dobro ne pristaje - on ih mijenja jedan za drugim. Pogledajmo samo te iznenadne promjene sklonosti i izmjenu maskerade stilova u devetnaestom stoljeu; pogledajmo taj oaj zbog toga to nam 'nita ne pristaje'. Uzaludno je pokuavati se ponaati romantino ili klasino ili kranski ili firentinski ili barokno ili 'nacionalno', in moribus et artibus: to 'ne pristaje'! Ali 'duh', osobito 'povijesni duh', jo i u tom oajanju nalazi koristi: uvijek se iznova iskuava neko novo drevno doba ili nova daleka zemlja, njima se zaogre, odlau se, spremaju, a prije svega prouavaju - mi smo prvo doba koje je ueno in puncto 'kostima', pri emu mislim na morale, uvjerenja, umjetnike ukuse i religije, doba koje je kao nijedno prije njega spremno na karneval velikog stila, na lakrdijanje i obijest duha, na transcendentalne visine najveeg glupiranja i aristofanovskog izrugivanja svijetu. Moda se radi o tome da upravo tu jo otkrivamo carstvo naeg
69
D u b i e l (1992), 753. 115
pronalaska, ono carstvo gdje i mi jo moemo biti originalni, recimo kao parodiari svjetske povijesti i Boje lude - premda nita dananje nema budunosti, moda je ipak jo ima ba na smijeh\"70 Pritom imaju najvei uinak ba one maske kod kojih svima zamire smijeh u grlu: u Evropi i Njemakoj nakon kraja sukoba Istoka i Zapada moe se (skoro) sve - sjesti gol u podzemnu eljeznicu ili ulijepiti kosu u jeeve bodlje i obojati je u pjege. No kada se vie "Heil Hitler!" ili se na zidove ispisuje "Juden raus!", to pogaa ivac naeg stoljea i izaziva ok koji se u valovima iri oko Zemlje. Protumoderna je moderna te se, dakle, mora utemeljiti. Kako pokazuje Martin Riesebrodt u komparativnoj studiji o amerikim protestantima s poetka 20. stoljea i iranskim iitima od ezdesetih godina 71 , ta fundamentalistika strujanja ne moraju braniti i tititi od snanih konkurentskih tumaenja i zahtjeva samo sadraje svoje vjere i svoja itanja svetih spisa, nego i svoj nain ivota. U uvjetima relativistikog iskustva moderne, vjera postaje predmetom odluke i razloga. Pritom se nipoto ne radi samo o vizijama neke nadzemaljske pravednosti. Naprotiv, s obzirom na sve vie alternativa - od zaposlenosti ena preko sve manjih mogunosti mijeanja roditelja u ivot njihove djece do uestalosti rastava braka i "permisivne" seksualnosti - na dispoziciji je sama jezgra tradicionalnog naina ivota. U tom smislu Riesebrodt vidi kako se u modernom fundamentalizmu u njegovim posve razliitim oblicima artikulira i formira "patrijarhalni protestni pokret". Iz svega toga proizlazi jedan sredinji problem: kako je mogua institucionalizacija neupitnosti, provedba protumoderne sredstvima moderne? Kako se uspostavljena, svjesna neupitnost moe legitimirati sredstvima moderne? U vezi s
70 71
Nietzsche (1966, 2. sv.), 686. Riesebrodt (1990).
116
tim e se u nastavku egzemplarno razmotriti etiri pitanja. Prvo: kako su moderna i protumoderna prepletene i stopljene u demokratskom modelu u okviru nacionalne drave? Drugo, kako se u modelu nacionalne drave ukidaju proturjeja demokratizacije i militarizacije, i kada i kako ona izbijaju? Tree, kako se naturalizacija moe shvatiti kao uspostavljena neupitnost? to nju karakterizira i kako se ona moe ilustrirati na primjeru naturalizacije ene? Napokon se, kao etvrto, trebaju bar naznaiti dileme koje iz toga proizlaze za konstrukciju stranoga u svjetskom drutvu rizika.
Pronalaenje nacije: nacionalna demokracija kao prepolovljena moderna

Kako nastaju nacije? Kako je nastala ideja, model ureenja svijeta po onome ili-ili nacionalnih drava? "Dva putnika u jednom odjeljku u vlaku. Ne znamo nita o njihovim ivotima, o njihovu porijeklu ili njihovu cilju. Oni su se raskomotili, podigli stolie, vjealice za odjeu, odloili prtljagu na police. Na slobodnim mjestima lee novine, kaputi, torbice. Vrata se otvaraju i ulaze jo dva putnika. Njihov dolazak ne izaziva simpatije. Primjetna je oita nevoljkost, putnici se stiu, oslobaaju mjesta, dijele police nad sjedalima. Pritom se raniji putnici, premda se uope ne poznaju, ipak ponaaju solidarno. Nasuprot novopridolima nastupaju kao grupa. Rije je o njihovu teritoriju kojim se tu raspolae. Svakoga tko jo ue promatraju kao uljeza. Njihovo samorazumijevanje odgovara samorazumijevanju uroenika koji polau pravo na itavo podruje. To shvaanje ne moe se racionalno obrazloiti. ini se da je tim dublje ukorijenjeno." 'Ali ipak gotovo nikada ne dolazi do otvorenih sukoba", opisuje dalje tu scenu Hans Magnus Enzensberger, jer je "tortu
itorijalni instinkt" srednjoevropskih putnika u odjeljku vlaka dobro dresiran i civiliziran. "Odjeljak vlaka je ... mjesto koje slui samo promjeni mjesta ... Putnik je negacija sjedioca. On je realan teritorij zamijenio virtualnim. No on ipak brani svoje privremeno boravite s tihom ogorenou." To je ipak udno i zanimljivo: taj "teritorijalni instinkt" pokazuje se u svojoj univerzalnoj, refleksnoj apsurdnosti upravo na tom prolaznom mjestu dolaenja i odlaenja - za svakoga razumljivo, jer je svatko ve jednom "zalajao" na "uljeze" i (vie ili manje civilizirano) branei teritorij otjerao ih sa slobodnih mjesta. "Sada jo dva putnika otvaraju vrata odjeljka. Od tog se trenutka mijenja status onih koji su uli prije njih. Jo minutu ranije, oni su bili uljezi, stranci; sada su se odjednom pretvorili u uroenike. Oni pripadaju klanu sjedilaca, vlasnika odjeljka, i polau pravo na sve povlastice za koje oni vjeruju da im pripadaju. Paradoksalnom se pritom ini obrana 'naslijeenog' teritorija koji se upravo zaposjeo; zanimljivo je kako im nedostaje svako suosjeanje s novopridolicama koji se moraju boriti s istim otporima..." 72 I tako dalje. Asocijacije i zakljuci slijede gotovo sami od sebe: nisu li esto upravo "stranci" - recimo grki radnici u Njemakoj - oni koji izraavaju svoje gaenje prema drugim "njima slinima", recimo Ibrcima koji ive i rade u Njemakoj? Nisu li sami "Nijemci" arena mjeavina, kondenzat onih nesjedilaca koji su ostali tu, koji sada - povezani "teritorijalnim instinktom", posve usporedivo s instinktom pridolih putnika u spomenutom vagonu - usmjeravaju svoju nacionalnu teritorijalnu svijest protiv novopridolih "stranaca"? Ne radi li se u sluaju agresivnosti koja se pritom nakuplja i izraava takorei o prirodnoj reakciji, o "podrigivakom nasilju" koje potjee iz "eluanih sokova" i koje je teko zatomiti? Ne svode li se svi pokuaji da se zatomi to pranepovjerenje na neeljenu podrku neeljenoga - nasilje prema strancima?
72
Enzensberger (1992), l l f f .
118
Enzensberger svojom lijepom parabolom vlaka eli rei: "Grupni egoizam i mrnja prema strancima su antropoloke konstante koje prethode svakom obrazloenju. Njihova univerzalna rasprostranjenost pokazuje da su stariji od svih poznatih drutvenih oblika." 73 Time se eli omoguiti neto oputenosti koja se tako brzo gubi upravo u Njemakoj poslije i nikad poslije nacionalnog socijalizma. No ipak je upravo to pitanje: nije li ba "teritorijalni refleks", koji se ovdje antropoloki zaodijeva neodoljivom evidencijom, proizvod kamufliranog i skrivenog eurocentrizma? Zamislimo samo sudar razliitih stoljea, pretpovijesnu hordu u vagonu njemakih eljeznica i kako netko od njihovih ulazi u njihov odjeljak: kakvo bi to bilo slavlje! Poslovini indijanski plesovi izbacili bi iz kolosijeka sve njemake vozne redove, a moda i itav vlak. No kada bi k njima uao neki "stranac" itaj: stranac za njih - oni bi ga (prepustimo se svim predrasudama) ili oboavali kao boga ili pojeli, peenog na ipki sjedala. Kraj misaonog eksperimenta: nije li pretpostavka tog naina na koji onaj koji sjedi u intercityju odbija onoga koji jo ne sjedi upravo sam intercity, mobilni svijet? Postavimo li pitanje drukije, ne javlja li se taj "instinkt povlaenja granice" tek na kraju duge evropske evolucije sa ciljem diferencijacije pojedinca? Nije li to to Enzensberger itaocu opisuje tako naglaeno prepoznatljivo, naime obrambeni refleks koji svatko usmjerava prema svakome, upravo egzemplaran rezultat kasne individualizacije? ini li se on nama modernima i hipermodernima moda upravo zato tako "prirodnim", tako posve samorazumljivim? Oituje li se u njemu naa kasna, poopena "antropologija" individualizirane ope otuenosti? Radi li se, dakle, moda o idealnom primjeru uspostavljene neupitnosti? 74
73 74
Isto, 13. Za ta relativirajua pitanja dugujem zahvalnost Elisabeth Beck-Gernsheim.

119
Poetni se uvid "protumoderne" moe ilustrirati upravo evidencijom Enzensbergerova primjera i na njezinoj pozadini. Pretpostavimo, dakle, da postoji neto poput refleksa povlaenja granice. Moe biti da ljudi koji odrastaju u odreenoj obitelji stjeu prapovjerenje koje je putem jezika i povijesti nacionalno obojeno i za koje u njemakom postoje samo zloupotrebljavani pojmovi. Moe biti da to prihvaanje tog prapovjerenja oslobaa gra i uvruje demokraciju. No moglo bi, na primjer, biti i tako da upravo naturalizacija kojom se, kako bi se uvrstila, dii i zaodijeva protumoderna poiva na nekom antropologizirajuem shvaanju nacionalnoga. Ali jedno je jasno, naime da se tom "etnikom prapotrebom", tim "teritorijalnim refleksom" nipoto ne moe utemeljiti model drave i drutva nacionalizma i nacionalne drave ili ak izljevi nasilja i mrnje prema strancima u Evropi vie ne hladnog, ve vrueg rata. U sluaju nacionalnoga nipoto se ne radi o nekom podzemnom krvoilnom sistemu povijesti koji je zaboravljen i potisnut i iz kojega (i zbog toga) sada ponovno estoko lipti krv. To naturalizirajue (i stoga fatalizirajue) shvaanje prije svega uope nije moralno, nego povijesno, i to iz temelja pogreno (to Enzensberger uostalom posve jasno vidi i kae75 ). "Nacionalizam nipoto nije buenje nacija", pie povjesniar Ernest Gellner. Naprotiv, tu legendu pokuavaju svim sredstvima proizvesti i uvrstiti navjestitelji "nacionalne batine", recimo rodoslovnim stablima ili teorijama o porijeklu i rasi. Gellner nastavlja: "Nacije se pronalaze ondje gdje ih prije nije bilo."76 No to je "pronalaenje nacije" (Benedict
"Klanovi i u d r u e n j a plemena postoje otkada ljudi n a s t a n j u j u Zemlju; nacije postoje tek otprije oko dvije stotine godina. Nije teko uoiti razliku. Etnike zajednice nastaju gotovo samoniklo, 'same od sebe'; nacije su svjesno stvorene, esto posve u m j e t n e tvorevine koje ne mogu bez neke specifine ideologije." (15) 76 Gellner (1964), 169, citirano po Anderson (1988), 15f u s p i Gellner (1991).
120
75
Anderson) egzemplaran proces, in utemeljenja ujedno modernog i protumodernog industrijskog drutva. 1\i su se to su povjesniari uostalom dobro istraili - proturjeju moderne i protumoderne - demokracija i narod - gotovo savreno spojila u modelu "nacionalne demokracije", "vladavine naroda", i jo i danas se spajaju. To umjetniko remek-djelo prepolovljene moderne danas se rastvara s globalizacijom. To treba razmotriti. "Nacija je", definira Anderson, "zamiljena politika zajednica - zamiljena kao ograniena i suverena. Zamiljena je zato to njezini lanovi nikada nee poznavati veinu drugih, nikada ih nee sresti ili o njima bar uti, ali u glavi svakoga od njih postoji ta predodba njihove zajednice ... Nacija se zamilja kao ograniena, jer ak i najvea od njih s moda milijardu ljudi ivi u tono odreenim, premda promjenjivim granicama, s ije se druge strane nalaze druge nacije." 77 Pozivanje na nacionalno je, dakle, da se posluimo izrekom Roberta Musila, "upravo ironino internacionalno". 78 Nijedan nacionalist, ma koliko gorljiv, ne sanja o dravi koja bi obuhvaala sve ljude, onako kako su krani nekada i te kako sanjali "o posve 'kranskom' planetu". 79 Svijet tih predodaba protumoderan je, a ne drevan bar iz dvaju razloga. S jedne strane, ta slika anonimnog, ali ipak suverenog ureenog zajednitva "naroda" izokree drutveni model koji je vladao tisuljeima: model dinastija koje su narodu odricale svaku legitimnost te su svoja prava i vladavinu uz pomo crkve i njezina sveenstva i vjerovanja svojih podanika u religiju izvodile izravno od Boga. Zamisliti narod kao suveren i kao suverena nije znailo samo bogohulstvo nego je moglo stajati i glave. Veza koja je povezivala ovostranost s onostranou morala se, dakle, presjei. Utoliko su jezine forme i formule koje su tu nastale i uvrijeile se - suverenost naroda, ljubav
" A n d e r s o n (1988), 15f. 78 Musil (1967), 15. 79 Anderson (1988), 23.
121
prema domovini, materinski jezik itd. - monete jedne sekularizirane, ovostrane, svjetovne religije. No nita se manje avanturistikom ne ini ni predodba jedinstvenosti "narodne zajednice". Tu se morala nasilno potisnuti izvorna mnotvenost koja je posvuda vladala. To je uope moglo uspjeti samo u onoj mjeri u kojoj je pronaen i tu se to zaista mora rei - knjievni jezik. On vie nije smio biti kranski, dinastiki jezik vladara i uprave. Naprotiv iz mnotva govorenih dijalekata morali su se "sliti" sjedinjavajui jezici koje je karakteriziralo dvoje: s jedne strane to da su otvarali jezini prostor te da su ga inili dostupnim i prisutnim za svakoga. Prema tome, ono to se kasnije zove "materinskim jezikom" prvo je moralo biti stvoreno. S druge strane, taj se prostor morao ispuniti na sasvim svakodnevan nain i postati prostorom ivljenja i doivljavanja, morao se oblikovati po uzoru na "anonimnu zajednicu" nacije. Za to je simbol, kako pokazuje Anderson, svakodnevno itanje novina Novine su takorei "jednodnevni bestseler", njihovo itanje neka je vrsta masovne ceremonije koja se provodi u nomadskoj zasebnosti, a istodobno je standardizirano Od Hegela potjee tvrdnja da modernom ovjeku novine slue kao zamjena za jutarnju molitvu. 80 Tek s pronalaskom novina i s njihovom masovnom potronjom ispunjava se - danas gotovo da bi trebalo rei da se prlja - jezini prostor koji tu anonimnu, nacionalnu zajednicu odrava u izmjeni aktualnih "vijesti" svakog dana svakog sata (u doslovnom smislu rijei) "u toku" - i tako je stvara Nacije su, dakle, nacije italaca novina. To meutim pretpostavlja beskonano mnogo toga: pronalazak tiska, pronalazak knjievnih jezika, potiskivanje latinskoga, oslobaanje rijeci i knjige, takoer i pronalazak kapitalistikog trita rijei i knjiga, brze i masovne potronje, aktualnosti i roka njezina trajanja - da upozorimo samo na tu liniju proizvodivosti
80
Citirano po A n d e r s o n (1988), 41.
122
publike koja se u itanju i znanju o tom itanju razumije kao "zajednica", kao "nacija". Jezik moraju kruniti nacionalni pjesnici, potrebni su mu njegovi nacionalni junaci - od junaka na Olimpijskim igrama do junaka na grobljima. Tek se uz pomo novinskog trita nuno jedinstvo nacionalnoga - "materinskog jezika" - moe usmjeriti prema unutra i biti provedeno. Jer nacija i nacionalni jezik najee nasilno nijeu, potiskuju mnotvo etnikih posebnosti. Samo se tako mogu razgraniiti u odnosu na ono to je izvan njih, stei i stabilizirati jedinstvenost i suprotnost. Posredovanju se tei putem manjinskih prava koja se, meutim, kako pokazuje povijest, uvijek osiguravaju samo vrlo ogranieno. Prema tome, meu ostalim su i kapitalizam i njegove pokretake snage pretpostavke koje uope omoguavaju da se realizira ideja nacije kao razgraniene, anonimne zajednice italaca novina koja svoj nos svakodnevno gura u iste napuhane teme. Te samo naizgled jasne jezine granice, koje uope nisu stare i koje su uope tek omoguile ono nacionalno i nacionalnu svijest, morale su se, dakle, doslovno stvoriti. To omoguava tek tiskana reprodukcija nacionalnoga! No time je bio postavljen samo prostor. On se zatim ispunio zbrkom vie ili manje udnovatih ideja i planova kako da se one provedu u djelo. Tako je nastao onaj "koktel nacionalne drave" od etnosa i demosa kojemu se kasnije pripisala apodiktinost. Osobito je u britanskoj koloniji Sjeverne Amerike uspjelo tako pomijeati osnovna prava, ustav, narodnu suverenost, dravljanstvo, republikanske institucije, kapitalizam, vjeru u tehnologiju, religioznost, nacionalnu zastavu i pjevani "Oe na" nacije, nacionalnu himnu, zainjene opom atmosferom poleta i nemira da se cijela Amerika - a u meuvremenu smo skloni rei i ostatak svijeta - jo do danas nalazi u karavani na daleki divlji zapad. Taj ideoloki i politiki recept nacionalne drave sjao je i prijetio, ve prema tome s koje ga se strane promatralo. To jo bila ista provokacija za dinastiki model koji je vladao svi123
jetom: monarhijske institucije, apsolutizam, podaniki duh, nasljedno plemstvo, kmetstvo i tako dalje. Pomalo skeptinosti pobuuje dodue injenica da se ropstvo moglo tako neupitno integrirati u poetke amerike demokracije. Thoureau, onaj praamerikanac koji je tako zarazno i buntovniki sanjao ameriki san da od toga jo do danas crpe pokreti graanske neposlunosti posvuda u svijetu, umro je jo u vrstom uvjerenju da je njegova borba protiv ropstva bila uzaludna. Tako se poetkom 19. stoljea iskristalizirao onaj model suverene nacionalne drave ija se zavodljivost, ne ponajmanje za politike elite svih boja, sastoji u tome to, bar privremeno i bar prema vani, oivljava staru bogolikost. Jer suverenost znai uzdignutost iznad instancija koja se ograniava samo vlastitom slabou ili vojnom snagom drugih drava. U skladu s tim, taj je model - kako pie Anderson - bio "otvoren za duhovnu krau". 81 Zanimljivo je da su propali svi pokuaji odozgo da se posve pokretljivo podruje vlasti naturalizira kako bi se liilo svoje povijesnosti i dvojbenosti te ovjekovjeilo aurom "prirodnoga". Moe se rei da su ti pokuaji morali i da moraju propasti. Jer niti je etnika posebnost izvorna kategorija niti se granice nacionalnih drava poklapaju s granicama dinastija niti je sama nacionalna drava etniki jedinstvena tvorevina. Stoga pozivanja na pravo na samoodreenje uvijek ostaju opasnima: svaka etnika grupa kojoj je stalo do nje same i njezinih elita moe se posluiti modelom nacionalne drave da bi insistirala na svojoj neovisnosti i - ako je nuno, sluei se silom u ime samoodreenja - napustila dravni savez.82 Za taj neuspjeh "slubenih nacionalizama" (Seton-Watson) mnogo je primjera, i primjer ruskog carstva, ukljuujui i raspad Sovjetskog Saveza, samo je najimpresivniji od njih.
81 82
Isto, 86. Taj p r i n c i p e t n i k o g s a m o o d r e e n j a u m e u v r e m e n u je postao dravnim "principom individualizacije" u Evropi n a k o n kraja poretka koji se zasnivao n a sukobu Istoka i Zapada.
124
Uvijek se radi o uzaludnom pokuaju, kako to formulira Anderson, da se "mala i uska koa nacije navue preko golemog tijela imperija". 83 Tu ve bolje pristaje Enzensbergerova prispodoba: nacije su prolazne stanice za ljude koji time to zajedniki itaju novine spreavaju pridolaenje drugih. Pritom prispodoba eljeznikog vagona nije najsretnija, i to u jednom karakteristinom smislu. Naime, kao to znamo, na mjestu u kretanju kao to je vlak itaju se sve mogue novine. 84 U svjetskom drutvu, koje bi moda bolje predstavljao interkontinentalni avion nego intercity, moe se javljati potreba za povlaenjem granica, ali sve su manje mogunosti za to. Time pak moda tek kasno nastali "teritorijalni instinkt" (Enzensberger) postaje ujedno i ei i tee ispunjiv.
Nacionalna i globalna moderna: problematiziranje stranoga

Nacionalna demokracija, demokracija nacionalne drave, ne poiva na harmoniziranju nego na politiki osjetljivim kompromisnim rjeenjima proturjeja izmeu "etnosa i demosa" (Emerich Francis).85 Prema unutra se razlike i sukobi izmeu etnikih grupa rjeavaju uniformiranjem, harmoniziranjem. Put do nacionalne drave poploan je potiskivanjem. Njegov je zakon ili-ili. To pak znai iskljuenje prema vani,
Anderson (1988), 91. Klasine formulacije Georga Simmela ilustriraju tu ambivalentnost. Stranac nije "lutalica koji danas doe, a sutra ode, nego on ... nije posve prevladao odvojenost dolaenja i o d l a e n j a " (1908, 764). Stranac se odlikuje time to nije ni u n u t r a ni vani; on nije neprijatelj, a nije ni prijatelj, nego je "odnos prema n j e m u ne-odnos, on je ... istodobno blizu i daleko" (770). 85 Francis (1965) te u novije doba Gellner (1991), takoer i Bielefeld (1991), Baubck (1991).
84 83
125
konstrukciju stranoga, neprijatelj, i njihovo potvrivanje (aktiviranje) u (prijeteim) ratovima; prema unutra prinudnu asimilaciju, protjerivanje, unitavanje kulture i ivota "zastranjenih" grupa koje se ne ele pokoriti dravnoj uniformnosti "materinskog jezika". U skladu s tim se i uspostavljanje domaega, pretvaranje "stranoga" u "vlastito" uvijek restriktivno tumailo. "Uspjeh integracije imigranata ovisi o vie faktora, na primjer o njihovu relativnom broju, klasnom poloaju, udaljenosti zemlje njihova porijekla i mogunostima komunikacije, zatim o ideolokim 'momentima' itd. Nedostatak osmiljene imigracijske politike ima jednako razorne posljedice kao i odnos prema strancima koji bi poivao na pogrenim (utopijskim) ideologijama ... Ni regionalizam ni federalizam nisu per se od pomoi u rjeavanju problem etnike heterogenosti u demokratskoj dravi, kako to pokazuje i primjer 'topionice' Sjedinjenih Amerikih Drava koji se danas smatra neuspjelim. To vai za sve imigracijske zemlje, koje su uostalom i stoga esto sklone diktaturi (Juna Amerika), kao i za nacionalne drave koje su umjetno stvorene na tlu multietnikih zajednica nastalih pod posve drukijim pretpostavkama (Jugo0 slavija)." 86 Ako je nacija u bitnome nacija italaca novina, onda to u doba globalizirane televizije i telekomunikacija i opet postaje problematino. T\i se razapinje prostor bezgranine javnosti koji nadsvouje i potkopava nacionalnu konstrukciju "stranoga" i "vlastitoga". Dva dogaaja u Evropi zacijelo se nisu sluajno dogodila istodobno: ukidanje granica i militantni izljevi mrnje prema strancima kojima se izgubljene granice pokuavaju ponovno "zapaliti" (u materijalnom i jezinom smislu). Globalnom mobilnou, trgovinskim odnosima, turizmom, ali i mjeovitim oblicima ivota u "vlastitome" (od migracija preko stranih radnika do internacionale nacionalnih gas86
F r a n c i s (1992), 2.
126
tronomija), uniformiranjem i standardiziranjem svjetskih kultura nestaju mogunosti nacionalnoga ili-ili, a rastu i prevladavaju neodreenosti onoga i. Procesi individualizacije, globalno miljeni, ukidaju pretpostavke podizanja i obnavljanja nacionalnih suprotnosti vlastitoga i stranoga. "Stranac", a kao posljedica toga i vlastitost vlastitoga, postaje neodreenim, detradicionaliziranim. No iz toga ne slijedi da oni nestaju u onome "i", ve, upravo obratno, da postaju konstruktivistikima i aktivistikima. Ono nacionalno postaje pitanjem moi koja si sredstvima sile osigurava i legitimira nacionalnu mo. U toj perspektivi izljevi mrnje prema strancima i etniki odreeni ratovi u Evropi upuuju na to da granice svjetskog drutva rizika postaju irealnima. Oni ne svjedoe o oivljavanju starih, i dalje aktivnih narodnih kultura i etnikih identiteta potisnutih u marksizmu-lenjinizmu, nego su militantne reakcije na sve manje mogunosti da se u moderni onoga i zastupaju i obnavljaju "stranost" i "drukijost". Time se - kako nasluuje Sighard Neckel - moda promijenio i tip stranca i stranoga koji je na poetku stoljea bio u osnovi analiza Georga Simmela. "Postoji li jo", pita Neckel, "taj tip 'stranosti' u naim susretima sa strancem, jer ono strano za nas postaje signifikantnim samo ukoliko ga sreemo? Ono nepoznato nije strano, ono je posve jednostavno nepoznato, za nas nepostojee. Ono strano je neto to je drukije, ali drukije za koje znamo ili koje upoznajemo. Sa stranim se danas susreemo ee nego nekada i moda na izmijenjen nain. ini mi se da su u odnosu vlastitoga i stranoga, koji u antropolokom pogledu karakterizira nesigurnost, dvije pretpostavke tog odnosa i same postale nesigurnima. S jedne strane, u nastalom globalnom drutvu ne moemo neupitno polaziti od toga da je s iskustvom stranoga i dalje na jednak nain povezana karakteristina nesigurnost uzajamnih oekivanja. Ako svjetsko drutvo karakteriziraju ekonomska meuovisnost, medijska umreenost, prostorna
127
mobilnost i kulturalna standardizacija, onda to ne ostavlja netaknutim ni nae znanje i naa oekivanja u odnosu s onime to je strano. Ukoliko se susreemo sa strancem i stranac s nama, mi danas pripadamo istom komunikacijskom kontekstu. U njemu su ve sadrani uzajamno poznavanje i uzajamna oekivanja - takoer i o odnosu spram same stranosti. Pojasnimo to na najekstremnijem sluaju: elja da se uniti ono to je strano, dakle holokaust, danas vie nije latentna tendencija koja se moe manifestirati u nekom odnosu prema stranome. Ona je postala manifestnom i tako ve neizbjeno ulazi u nae znanje o stranome i u samu nau komunikaciju sa stranim, na primjer u pogledu moguih posljedica odnosa sa stranim. Cini se da je postala nesigurnom i jedna druga pretpostavka u klasinoj definiciji odnosa sa stranim: ono strano pretpostavlja ono vlastito kao razliku, u drutvenom pogledu postojanje grupa koje smo 'mi', a nasuprot kojima se ono strano moe razlikovati kao iznimka, manjina ili ono to je drukije. Ono vlastito ne konstruira se nita manje nego ono strano, i tvrdim da je krhkom postala sama konstrukcija vlastitih grupa i kolektivnih identiteta - te tako i razlikovanje u odnosu na ono to je strano. Oblici vlastitoga koji su zajedniki unutar kolektiva, a od kojih se razlikuje ono 'strano' kao diferencija, danas se sve manje mogu oslanjati na one osnovne procese koji ih proizvode. To su s jedne strane stabilna identifikacija s vlastitom drutvenom grupom, a s druge interiorizacija vrijednosti koje su zajednike unutar kolektiva ... Zaotreno reeno: ono to je Simmel razumio kao znaajku stranoga - 'lutalica koji danas doe, a sutra ostane' - u doba individualizacije i samo postaje opim oblikom ivota." "To sada ne znai", nastavlja Sighard Neckel, "da je odnos prema stranome postao manje problematian, upravo suprotno. Kada se povlaenje granice prema onome to je strano vie ne moe pouzdati u jednoznana i samorazumljiva kulturalna razlikovanja, dogaa se dvoje: s jedne strane, tada
128
postaje vidljivim konstruktivistiki karakter stranoga (a i vlastitoga), karakter koji mu je, dodue, oduvijek pripadao, ali se sada - lien samorazumljive kulturalne evidencije jasnije istie kao socijalni konstrukt. S druge strane, mijenjaju se razlozi za povlaenje granica. One se u drutvenom pogledu otvaraju sve do istog decizionizma, ija osnova upravo vie nije ono to je kulturalno nepoznato i neizvjesno, ono to su predmoderna drutva jo povezivala s onim to je strano. Odnosi s onim to je kulturalno strano sve se vie nadomjetaju socijalnom konkurencijom i politikom strategijom. Uzme li se, recimo, u obzir skepsa mlae evropske etnologije prema tezi o naizgled drevnim i etniki zasnovanim napetostima koje u Evropi sada izbijaju, onda se dananji evropski graanski ratovi bandi ne prikazuju kao kulturalni sukobi, nego kao sukobi za mo. Pojedinci, osloboeni vrstih kulturalnih veza, tada konstruiraju ono vlastito i ono strano na proizvoljniji, fluidniji, privremeniji i promjenjiviji nain, i to vie po mjeri borbe za povlastice (prava) i resurse i raspolaganje moi nego po stupnju iritiranosti onime to je kulturalno strano. Kulturalne razlike pritom takoer postaju osobito lako dostupnim sredstvom legitimacije strategija moi (politizacija askriptivnih znaajki itd.), kao to su kao takorei vanjska referencijalna toka (o navodnom strancu) prikladne za konstrukciju vlastitih 'prigodnih grupa' ija se unutarnja koherentnost i sastav mijenjaju u skladu s neprijateljem koji se u tom asu konstruira." 87 To sada valja tonije analizirati.
87
N e c k e l (1993), 5ff. 129
Vojno prepolovljena demokracija

Nacionalne drave revolucionirale su rat jednako kao i ustave na kojima poivaju. Demokracija je s vladavinom naroda stvorila i razvijala i narodnu vojsku, s opim pravom glasa i opu vojnu obvezu, a s nacionalnim osjeajem nacionalno oduevljenje umiranjem i ubijanjem u ratu. Budui da je vjekovni neprijatelj ponos i teret, koji ne samo da se pripisuje drugima, nego u oima drugih resi i vlastitu egzistenciju, u tome se skriva dvojbeno zadovoljstvo da se vlastitim oduevljenjem kod drugih rasplamsa ar za vlastitom propau. Da se vojska demokratizirala, to se, dakle, moe rei samo u tom smislu da se poopila. Demokratski l e g i t i m i r a n a drava prisvojila je pravo da sve graane stavi pod oruje - ako je neophodno, i sluei se silom. 88 Tvrdnja o "demokratizaciji" rata tona je i u jednom drugom smislu: nisu samo oni koji se bore, nego i svi civili ugroeni u svojem ivotu, vlasnitvu, u svojoj imovini. To proirenje rata koje na kraju - u atomskom ratu - izjednaava pobjednike i pobijeene svakako je "postignue" moderne. Ako demokracija znai tu vrstu totalne jednakosti, onda je s demokracijom pobijedila i jednakost, naime galit rata. Posvuda se kae da je jaka vojna snaga drave, upravo demokratske drave, pretpostavka privrednog procvata i jamac unutarnjeg poretka u dravi i njegove suverenosti prema vani. Makar to bilo i tono, ipak je i zavaravajue: vojska i demokracija odnose se kao vatra i voda. Uzmimo samo vrijednosti graanskog drutva: osnovna prava koja svakoga izjednaavaju sa svakim i proglaavaju njegovo dostojanstvo nedodirljivim, koja znae kanjavanje onih koji ih ugroavaju i kre. Onaj tko ita te i druge divne reenice i tko je sauvao osjeaj za poeziju politikoga osjea kako se u njemu skupljaju suze radosnice. Kada se potom sjeti izvjetaja i slika koji svjedoe
88
Shaw (1988), M a n n (1984).
130
o ratovima i pripremama za rat, meu njih se mijeaju suze uasa i bijesa. Tu ovjekov ivot vrijedi manje od mesa u kojemu ovjek ivi. Dok demokracija pita o volji pojedinca, vojska zahtijeva da se on potini. Polazi li ondje sva vlast od naroda, ovdje sve zapovijedi stiu odozgo. Dok ondje ve namjera da se ubije znai teak prekraj, ovdje se slave itavi tabovi kako bi se, koliko je to mogue, svi oni koji se nazivaju neprijateljima zajedno poslali u vjeni mir, kada ve ne moe u ovozemaljski. Ako bi se pojavio otpor, on se moe slomiti dravnom silom - istom dravnom silom koja istodobno prijeti kaznom za protupravno skidanje dlake s glave nekog sugraanina. Kamo god se pogleda, ista slika: demokracija znai javnost, dovoenje u pitanje, suodreivanje, transparentnost odluivanja, a vojska je druga rije za tajnost, zapovijed, ubijanje, najstroe zabrane. Radije u prekinuti tu poznatu tubalicu.. No istodobno vai i to da u drutvenoj svijesti i u teoriji moderne drave ta proturjeja izmeu demokracije, vojske i kapitalizma nisu prisutna, da nisu ni ukinuta ni harmonizirana. Kako je to mogue? Prvo, sve demokracije, upravo i one s bogatom tradicijom, koje slue kao uzor, kao Velika Britanija, Francuska i Sjedinjene Drave, bile su i jesu vojno osigurane demokracije u tom smislu da su u njima vojska i demokracija ule u simbiozu u kojoj se uzajamno iskljuuju i ograniavaju. Drugo, u dosadanjoj je povijesti moglo nedostajati mnogo toga, ali nikada nije nedostajalo neprijatelja. Neprijatelji i neprijateljstva jedan su od rijetkih "prirodnih resursa" koje moderna oito nije potroila, nego se u njoj proizvode. Tree, vojni pojam drave oznaava konsenzus ljevice i desnice. Vojna sila pripada onim drutvenim injenicama koje su sporne uvijek i samo u rukama protivnika, a nikada u slubi vlastite stvari. Socijalisti, komunisti, socijalni demokrati, kapitalisti, liberali svih vrsta itd. moda nisu svi pjevali himnu dravnoj sili, ali su svakako intonirali pjesmu o
131
njezinoj nunosti i sudjelovali u odgovarajuoj militarizaciji drutva. etvrto, nuklearno zastraivanje - ostatak razuma koji u njemu odjekuje - dosada spreava ono najgore, pripitomljava. Peto, monopol na vojnu silu daje dravi autoritet i suverenost kojima parlament i pravo dodaju legitimnost. Bez sile, drava bi bila poput eunuha u prosidbi. esto, ondje gdje empirija nije dovoljna, pomae antropologija. Suverene su drave mehanizmi moi koji iznad sebe ne p o z n a j u i ne priznaju nikakav obvezujui autoritet. No iz toga proizlazi - posve neovisno o svoj povijesti - nesigurnost u pogledu uzajamnih oekivanja, bar latentna prijetnja zbog koje se vojska i militarizacija drutva ine neophodnima i neukidivima. Sedmo, istodobno se, meutim, nunosti organizacije vojne sile moraju dovesti u ravnoteu sa suprotnim nunostima demokracije; to moe uspjeti (u odreenim uvjetima), ali i ne mora (u nekim drugim uvjetima). Tko, dakle, ne zatvara oi pred proturjejem istodobnoga, nalazi s e postavljenim pred dva konkurentska pitanja. S jedne strane: to dri - slikovito govorei - vatru i vodu zajedno? Kako se povezuju vojska i demokracija, vojska i ekonomija u naprednim, vojno i demokratski visoko razvijenim dravama i drutvima Zapada? Anticipirat u svoj odgovor u nekoliko natuknica: nita ne djeluje tako integrativno kao neprijateljska prijetnja. Dakle, neprijatelj ili, socioloki tonije reeno, uspjena "drutvena konstrukcija predodbe o neprijatelju", u koju se vjeruje i koju odlikuju svi atributi realnoga, ovlauje dravu upravo i za to da ograniava demokraciju. Konsenzus o obrani i demokratski konsenzus u meusobnoj s u konkurenciji; onaj prvi doputa da se ogranii drugi, iskoritava se protiv njega. Time gotovo da je postavljeno i drugo pitanje, a gotovo da se na njega i odgovorilo. Proturjeja izmeu vojske i demo132
kracije izbijaju u onoj mjeri u kojoj predodbe o neprijatelju blijede i postaju kulturalno nevjerodostojnima: u "dravi bez neprijatelja" 89 - bilo tako da neprijatelji postaju prijateljima, koji ele pristupiti NATO-u, bilo tako da u sklopu procesa drutvene modernizacije i individualizacije postaju upitnima i otpadaju drutvene i kulturalne pretpostavke konsenzusa o obrani. Izmeu vojske i demokracije ne vlada, dakle, samo (esto naglaavan) odnos uzajamnog utemeljivanja: vojska daje demokraciji mo, a demokracija legitimira vojsku. Te dvije sfere i logike djelovanja modernog drutva takoer se nalaze u stanju uzajamne opsade: vojska prijeti ogranienjem i potkopavanjem demokracije, a demokracija vojske. To nije samo pitanje proklamiranih ciljeva i namjera - dakle ili pu ili pacifizam, smanjivanje vojnog prorauna, vojnih povlastica i slino. To nadmetanje u potiskivanju moe se djelomice zbivati samo od sebe, a djelomice se moe i provoditi zaobilaznim putem (latentnih) usputnih posljedica. Udarna snaga i spremnost obrane ograniava mogunosti kretanja graana; na manevrima ili u ozbiljnoj situaciji to postaje fizikom realnou. Ali i prijetnja ozbiljne situacije ima pravni utjecaj, recimo u pravu na demonstracije, u unutarnjoj politici. Uspiju li se zahtjevi opozicije prikazati slinima zahtjevima neprijatelja, kritika se potiskuje u nadlenost obavjetajne slube, pijunae. Obratno, socijalna drava moe toliko rastvoriti drutvene spone da se naposljetku raspadne i posljednja utvrda drutva makrogrupa - drutvo s bilo kakvom predodbom o neprijatelju - te da se moda visoko naoruano demokratsko drutvo vie ne moe homogenizirati u vjeri u zajednikog neprijatelja i motivirati se u ozbiljnoj situaciji. Drugim rijeima, sve su demokracije vojno prepolovljene demokracije. Provedena demokracija ukida sposobnost i spremnost za obranu jednako kao to, obratno, militarizacija
89
B e c k (1993). 133
drutva (privrede, prava, oblika privatnog ivota, ivotnih stilova) potkopava i rastvara demokraciju. Nacionalna drava i industrijsko drutvo skrojeni su u potpunosti kao prepolovljene moderne, tako da je vojno prepolovljavanje demokracije samo jedan sluaj meu mnogima. To se moe osobito zorno pokazati s obzirom na suprotnosti izmeu mukaraca i ena. Kae se da su one (poput neotklonjivosti rata) stare, da se temelje na prirodi, na antropologiji, da su nepromjenjive. No zapravo je drukije: kao to se militarizacija drutva - opa vojna obveza - uspostavljala zajedno s demokratizacijom - opim pravom glasa - tako su se u 19. stoljeu odvojili i rad u kui i profesija te su se ekskluzivno dodijelili enama i mukarcima. No nije se tako odvijalo samo to prepletanje, nego se analogno odvija i raspletanje: u drugoj polovici 20. stoljea, s "feminizacijom obrazovanja", sa sve veim zapoljavanjem ena i majki, sa sve vie rastava braka te stoga i s prisilom za ene da izgrade vlastitu profesionalnu egzistenciju, dakle da ostanu mobilne te da i u obiteljskoj fazi zadre "vlastiti ivot", konstrukcije prepolovljene moderne na osi podjele na mukarce i ene postaju krhke. Jednako tako, s civiliziranjem vojne organizacije (odgoj za demokraciju, sve ee civilno sluenje vojnog roka), s provedbom i primjenom demokratskih prava, racionalizacijom vojne tehnologije (koja omoguava demilitarizaciju svakodnevice i habitusa modernog drutva) postaju upitnima konstrukcije prepolovljene moderne na osi razlikovanja izmeu vojske i demokracije. Taj je razvoj u hladnom ratu ostao latentnim, no sada istupa s propau vojno utvrenog svjetskog poretka na osnovi sukobljavanja Istoka i Zapada. 90 Dakle, poput suprotnosti izmeu mukaraca i ena, industrijalizacija je proizvela i suprotnost graanina i vojnika.
90
Primjeri za to su sporovi o vojnom naoruanju (i prenaoruanju) i o politikim ciljevima z a p a d n i h vojski, kako NATO-a tako i svih (protu)obavjetajnih organizacija.
134
No vrijedi i obratno: drutvene suprotnosti izmeu robova i slobodnih graana, mukaraca i ena tisuljeima su bile stabilne i (uglavnom) su se prihvaale, ba kao i proturjeja izmeu graanina i vojnika. Dodue, s razlikom koja nije nebitna, naime da su suprotnosti izmeu citoyena i vojnika bile sadrane i da su se morale razrjeavati u jednoj osobi, u jednoj biografiji izmeu razliitih faza ivota (obrazovanje, graansko zanimanje i vojna sluba, rat). Upravo ima li se pred oima dramatinost proturjeja izmeu graanina i vojnika, sa stanovitom se nevjericom postavlja pitanje kako su se ona tako dugo mogla prihvaati gotovo neopaena. Proturjeja izmeu vojske i demokracije odnose se na sredinju osnovu drutvene moi, na dravni monopol na silu. Za razliku od suprotnosti izmeu kapitala i rada, mukaraca i ena, koja se takoer temelje na arhitekturi industrijskog drutva, odluujui se klju, sredinja poluga za ravnoteu moi izmeu vojske i demokracije nalazi u neprijateljskom ugroavanju izvana.
Predodbe o neprijatelju ovlauju

U svim dosadanjim demokracijama postoje dvije vrste autoriteta: jedna polazi od naroda, a druga od neprijatelja. Proturjeja izmeu vojske i demokracije, vojske i privrede ne javljaju se sve dok u drutvu prevladava uvjerenje da neprijatelji svojim ratnim namjerama i sredstvima ugroavaju poredak i ivot graana. Pojam "neprijatelja" u najveoj je moguoj suprotnosti s pojmom "sigurnosti". Postojanjem i prisutnou neprijatelja sigurnost je ugroena u svim njezinim dimenzijama (poredak, vrijednosti, ivot), i to kolektivna je sigurnost kolektivno ugroena, ne latentno i nenamjerno, nego ciljano i namjerno, ba svim sredstvima i mogunostima protivnike vojne sile.
135
Pred tom se prijetnjom tope suprotnosti i proturjeja. Ugroavajui egzistenciju, neprijatelj iznuuje obranu, obrambeni konsenzus. On "pozajedniava", i to ne "samo" na osnovi vrijednosti, ve i prinudujui na reakciju. Ono to je osobito kada se postavljaju odnosno suprotstavljaju neprijatelji svakako je - da unaprijed zatvorimo put svakoj ontologiji - u zaotravanju u odluku o ivotu i smrti91, ne u privatnoindividualnom ili prijelaznom podruju kriminala ve u otvorenom suprotstavljanju dravnih organizacija. Neprijatelji su na objema stranama opremljeni svim peatima i zastavama dravnog legitimiteta. Neprijatelji nisu kriminalci. Oni si dodue uzajamno rade o glavi, ali sve su osobe poznate i najee se nalaze na dobro plaenim poloajima na kojima stjeu pravo na visoke mirovine. Svatko ima svoje pravo na svojoj strani, moe nastupati s itavim znamenjem svojega legitimiteta: zakonima, odlukama parlamenta, drutvenim odobravanjem. Osobitost neprijatelja (u odnosu na kriminalce) u tome je to su oni bivi kriminalci koji su se popeli bar do poloaja prvih slugu svoje drave te se sada mogu baviti svojim poslom kao opom "narodnom stvari" uz policijsku zatitu i parlamentarne peate. Oni su u svojoj karijeri prekoraili granicu koja i kriminalcima omoguava ne samo da postanu ministri ve i da otputaju ministre te, ako treba, progone svoje protivnike kao kriminalce. Predodbe o neprijatelju ovlauju. Predodbe o neprijatelju imaju najvii prioritet kada je rije o sukobima; one nadjaavaju klasne sukobe. One s egzistencijalnom silom insceniraju i institucionaliziraju veliku neupitnost protumoderne - ono ili-ili pred kojim sva pitanja nijeme. "Utemeljenje" izabrane, proizvodive neupitnosti nalazi se u nijemoj prinudi same sile, i to je svakako "utemeljenje" posebne vrste. Ono stvara odnose, logiku ponaanja kao napada i obrane. Za i protiv, to je isprva smrt za pitanja, a
91
Usp. S c h m i t t (1963).
136
zatim za ljude. Ne samo zato to iz cijevi puke jo uvijek stie najuvjerljiviji "argument", ve zato to prijetnja ukida svaku individualnost. Posve normalni kaos moderne regredira, ponovno se pojednostavljuje na prinudnu alternativu - ja ili on, mi ili oni. Prijetnja dovodi do uspostavljene pripadnosti u kojoj tada vlada "sudbina" spirale nasilja. Budui da je konsenzus u svim demokracijama postao kronino oskudnim resursom, moe se rei da su demokratske drave u osobitoj mjeri u p u e n e na rezervni poludemokratski izvor iz kojega proistjee odobravanje - predodbe o neprijatelju. Primijenjene na unutarnju politiku, predodbe o neprijatelju stvaraju, sadre, otvaraju izvore izvandemokratskog, protudemokratskog, antidemokratskog odobravanja. Njihovo njegovanje omoguava da se s konsenzusom postane neovisnim o konsenzusu. Predodbe o neprijatelju predstavljaju takorei alternativne izvore energije za sirovinu konsenzus koja se potroila razvojem demokracije. Unutarnja demokratizacija nekog drutva moe se drati u ahu sluei se predodbama o neprijatelju, a da se pritom ne mora odrei odobravanja. Predodbe o neprijatelju - promatrane sa svoje unutarnje strane, s obzirom na svoje glavne unutarnjepolitike usputne posljedice - omoguavaju odmetanje od demokracije s blagoslovom demokracije. Obrambeni konsenzus je dakle "protuotrov" za demokratski konsenzus koji je esto mnogo tee postii. Osim toga, predodbe o neprijatelju se - u odreenim granicama - pokoravaju principima vlastitog uspostavljanja (masovni mediji, poticanje konkurencije, dramaturgija stranoga). Predodbe o neprijatelju legitimiraju dravno nasilje kao odgovor na nasilje. "Strogo povjerljivo!" - tako glasi peat kojim se presijecaju sva pitanja te se vrata pred demokracijom s treskom zatvaraju i zakljuavaju. Predodbe o neprijatelju, dakle, ograniavaju demokraciju, i to u dvostrukom smislu: one omoguavaju da se post137
ave ograde pred kojima moraju stati sve demokratske samorazumljivosti te legitimiraju stvaranje i odvajanje "nedemokratskih prostora, prostora razrijeene demokracije". U njima se moe - po utvrenim pravilima - iskuavati, planirati, provoditi sve ono na to se inae odnose najstroe zabrane: na primjer planiranje i razraivanje ubojstva, izdavanje novaca za zastraujue sisteme naoruanja ija "produktivnost" kulminira u tome da se nikad ne upotrijebe te mnogo toga drugoga. Obrambeni konsenzus je dakle konsenzus o ovlastima. Koliko daleko seu te ovlasti, to vie ne ovisi o demokratskom suverenu, graaninu, nego o razmjerima ugroenosti i "nunostima" obrane koje "odgovorni" smatraju "nunima". Predodbe o neprijatelju su rudnici nunosti. One ovlauju monike i od nemonih izvlae odobrenje za te ovlasti. Pritom je zanimljiv obrat i prepletanje onoga to je unutra i onoga to je vani, aktivnosti i pasivnosti, nasilja, moi i odobravanja u konstrukciji neprijatelja. To funkcionira po starom principu tuakanja. Kriv je onaj drugi! Sva inicijativa polazi od neprijatelja. On me ugroava, a ne obratno, i to uvjerenje doista vlada na objema stranama. Predodba o neprijatelju i nije sam neprijatelj, nego predodba koja se o "neprijatelju" proizvodi. No ja sam pritom mogu, u skladu s logikom tuakanja, tvrditi da sam nevin. Predodba o neprijatelju ini stranca neprijateljem, a ujedno ukida i aktivnost svojega tvorca i kae: on je neprijatelj koji me ugroava, a nije moja predodba o neprijatelju ono to ugroava njega. Vrlo pojednostavljeno reeno, tu se argumentiralo na sljedei nain: prvo, nacije su nacionalne zajednice italaca novina u kojima se razvijaju i mogu razvijati anonimnost, individualizacija i suprotstavljanje vlastitoga i stranoga po nacionalnom shematizmu. Drugo, predodbe o neprijatelju ovlauju. Ako je to dvoje tono, time se, tree, kazuje i to da se u doba globalne telekomunikacije bar javlja ili bi se mogao javiti otpor protiv tog naina stjecanja i legitimiranja moi.
138
U svakom sluaju, tu bi se moglo nalaziti ishodite za moguu mirovnu inicijativu Ujedinjenih nacija koja bi se pomou globalnih informacijskih mrea mogla suprotstaviti nacionalnim mehanizmima konstrukcije predodaba o neprijateljima, jednostavno reeno propagandi. Takoer bi se moglo zamisliti da se u sluaju sukoba neutralnim novinarima Ujedinjenih nacija na objema stranama odobri pravo na informacije (emisije, vijesti). Drama raspada Jugoslavije pokazuje kako se nacionalna suverenost nad odailjaima i prostorom koji pokrivaju iskoritava za nemilosrdno hukanje, dok su sredstva i mogunosti da se globalnom telejavnou suprotstavi tom klasinom mehanizmu raspirivanja rata ostala neupotrebljena. Tako se inicijative, poput one majki koje su odvodile svoje sinove iz kasarni, potiru esto falsificiranim izvjetajima o nadiranju tenkova koji podstiu strah, agresivnost i bijes te obje strane pripremaju za uase koji potom eksplodiraju. 92 Sistematsko ukidanje nacionalne informacijske suverenosti - od nacionalno mjeovitih do globalnih emisija - svakako bi bilo jedna od vanih pretpostavki za civiliziranje nacionalnih sukoba. Ne mora li detradicionalizacija stranoga, pita se Sighard Neckel, dovesti do obrata klasinog pitanja? Postaje li "sada u individualiziranom drutvu rizika onaj drugi kao stranac zaista problemom ili pak, obratno, upravo sukcesivno rastvaranje stranoga predstavlja onaj problem na kojemu se temelje nasilna iskljuivanja? To bi moglo biti objanjenje i za to to nam je danas toliko teko razviti takorei funkcionalne ekvivalente stare institucije gostinskog prava. (Upozorenje: funkcionalnost gostinskog prava poivala je na nejednakosti, a dananju situaciju karakteriziraju univerzalizirani zahtjevi za jednakou.) Tada danas ne bi onaj drugi, nego potencijalno svaki drugi bio objekt nasilne agresivnosti - ne ukoliko je stranac ili se doivljava kao neprijatelj, nego uko92
Peic/Fleiner/von Mller/Mugasa/Marsh (1993), 13-20.

138
liko je u slabijoj situaciji od agresora i doivljava se kao slabiji ili nemoan da se brani. Stranost bi tako bila poseban sluaj, jedna varijanta ope tendencije modernog drutva koju je, recimo, Jean-Paul Sartre razumio kao objektiviranje drugoga. Po tom se shvaanju sloboda prepoznaje po tome u kolikoj mjeri mogu raspolagati drugima tako da ih liavam njihove subjektivnosti, objektiviram i inim predmetom svoje vlastite slobode. Upravo mi se to ini i situacijom stranca, ali ne s obzirom na njegovu drukijost, nego s obzirom na njegovu nemo." 93 Uz nasilje postoji jo jedan krunski svjedok protumoderne: insceniranje prirode. Ono se moe prouavati na mnogim posve razliitim temama; no najupeatljivije na "naturalizaciji enskosti", kako su pokazali enski studiji.
Naturalizacija enskosti
Zene postoje jednako dugo kao i mukarci, i ene i mukarci svakako se razlikuju, meu ostalim i po onim poznatim i pikantnim, ne uvijek malenim razlikama. No da te differentiae speculativae objanjavaju poloaj ena u drutvu, to je moderna legenda. "Prirodna ena" je otkrie 18. i 19. stoljea. Pritom su se mobilizirala sva sredstva humanistikih znanosti koje su upravo bile u nastanku. Tako francuski prosvjetitelj Denis Diderot pie: ene su podlone epidemijama divljanja ... One su dodue izvana civiliziranije od nas; ali iznutra su ostale prave divljakinje ... One manje vladaju svojim osjetilima od nas ... Zene, vi ste udnovata djeca! ... Ideje pravednosti, vrline, poroka, dobrote, zloe plutaju na povrini njihove due. Sebinost i egoizam su pak primile u itavoj njihovoj pri93
N e c k e l (1993), 8.
140
rodnoj snazi ... ene su rijetko sistematine, uvijek su podreene trenutku.94 "enama u modernom drutvu", saima rezultate enskih studija Hannelore Bublitz, "u kojemu se za sve ljude proglaavaju jednaka prava, pripada mjesto stranoga, egzotinoga i djetinjastoga." Ono ensko stilizira se kao suprotnost kulture. "Istodobno kada se - muki - subjekt konstituira kao suveren, autonoman pojedinac koji se - opremljen samosvijeu i spoznajnoteorijskom kompetencijom za definiranje odvaja od prirode i osjetilnosti, ene se bacaju natrag u prirodu te se uz pomo nove znanosti o ovjeku, koju formuliraju mukarci, ograniavaju na svoju - naravno, empirijski nepotkrijepljenu - organsku osnovu te se time iskljuuje iz drutveno-kulturalnog i znanstvenog napretka te iz odredbene uloge u povijesti i drutvu." 95 Prirodne su kategorije remek-djelo uspostavljanja i ovjekovjeenja neupitnosti. One svladavaju zmaja moderne koji riga pitanja, zatvaraju ga iza zidina nepromjenjivosti. Tu se ne uspostavlja nita od onoga to se de facto uspostavlja. Tu se samo omoguava uvid u ono to se ionako dogaa. Tu se priprema brana postelja i ukraava se samorazumljivostima. TU ne samo da se ne mora, ne samo da se ne smije pitati, nego to tu uope i nije potrebno, ovjek se moe prepustiti struji onoga ionako. U rezervi se uvijek uva mogunost da se, ako bude oportuno, ovo ili ono usmjeri u vlastitu korist sluei se polugom za uspostavljanje koja u fatalizmu prirodnoga u najboljem sluaju ostaje skrivenom. Jer tko je ili to je "priroda", o tome odluujemo mi - u nudi i sredstvima znanosti. Unutarnja pokretljivost i vanjska ukoenost, spremnost na primanje - koja se moe prikazati, uspostaviti kao prinuda! - to je mali raj na dohvat ruke u svijetu koji se razloio na pitanja.
94 95
Diderot (1981), 171f., citirano p o Bublitz (1992), 60. Bublitz (1992), 60.
141
Priroda ne "legitimira", to bi bila previe aktivistika formulacija, ona apsorbira odluke, pretvara odluke u ne-odluke. Ona ne uspostavlja samorazumljivosti i pravo kao moral i argument, nego kao nunost. Pitanja se nabacuju i, suprotno svojem porijeklu, potiskuju pod povrinu refleksije te se ondje zapeauju i uutkavaju nunostima. "Priroda" nije dobra i nije loa, ona jest. Ovdje se moe kupati u postojeemu i imati udjela u onome to je za nas ljude inae zatvoreno: u vjenosti - naravno, kao drutvenoj konstrukciji. Ona doputa, zapeauje zaborav drutva sa svom njegovom neshvatljivom, nerazmrsivom zbrkanou. Tu se moe - konano! - napraviti reda, poistiti. "Priroda" je ponovno roenje jednostavnosti nakon njezina svretka. Kada ne bi tako sjajno ve postojala u svojoj vjenoj raspoloivosti, ona bi se morala izumiti. Ono najosobnije i ono najopenitije izravno sudjeluju jedno u drugome. Sve to - da ne bi bilo zabune - nakon svretka prirode, nakon njezina rastvaranja u drutvo. Jer tako se moe uzdizati u nebesa samo ono to ne postoji. "Priroda" presijeca sve vorove moderne. Ona osigurava uitke nunosti, i to ne samo jednom ili dvaput, nego trajno - no ne zaboravimo, kao socijalna konstrukcija. To znai kao neupitnost koja se moe institucionalizirati. "Taj stabilizirajui princip je naturalizacija drutvenih klasifikacija. Potrebna je analogija zahvaljujui kojoj se formalna struktura jednog vanog kompleksa drutvenih odnosa moe ponovno nai u svijetu prirode, na nebu ili gdje ve, pri emu je vano samo to da se to 'gdje ve' ne moe prepoznati kao drutveno proizveden konstrukt. Kada se ta analogija s prirode prenese na neki kompleks, a odande opet na prirodu, onda se ta formalna struktura koja se ponavlja ukopava u svijest, a stalna promjena smjera tih prenoenja osigurava joj istinu koja govori sama za sebe."96
96
Douglas (1991), 84f.
142
Bilo bi posve pogreno pretpostaviti da kategorija prirode s modernom postaje suvina. Naprotiv. Jer uspostavljena, odluiva priroda kao osnova protumoderne s ubrzavanjem moderne dobiva na fascinantnosti, postaje upravo alarmantno privlana kao protuotrov scijentificirane te time i tehniki uspostavljive neupitnosti. Utoliko ne bi trebalo potcjenjivati mogunost da se upravo refleksivna moderna utemelji na scijentificiranim kategorijama prirode: sociobiologija, u presudnom smislu ekologija, ali i discipline tjelesne i ivotne revolucije koja nam predstoji - h u m a n a genetika, reprodukcijska medicina itd. - te iz toga drutveno izvedene oblikovne mogunosti potajne, dobrovoljne "eugenike" opremljene peatima zdravstvene skrbi97 : "Priroda u doba svoje tehnike reproduktibilnosti" (Gernot Bhme). 98 Razlika izmeu 19. i 21. stoljea sadrana je upravo u tim svakako presudnim suprotnostima izmeu ideoloke i tehnike "naturalizacije". Tada su se mogle naturalizirati "samo" slike, slike ovjeka i svijeta. Sutra e se - moda, vjerojatno? - sami uvjeti nastanka ivota premjestiti u neku sada u doslovnom smislu proizvodivu "prirodu", koja stoga zapravo vie nee biti priroda, te e u tom uem smislu postati predmetom oblikovanja i promjene. "Ono to nas, s one strane svake romantike i prirodoljublja, u tim mogunostima plai, to je ponovno steena svijest da, kada kaemo 'priroda', govorimo o samima sebi: da govorimo o prirodi koja smo mi sami. Tehnika reproduktibilnost dovodi u pitanje nae vlastito samorazumijevanje." 99
Eugeniki pokreti postojali su mnogo prije rasnog ludila nacionalnog socijalizma, i to u svim politikim grupacijama; s mogunostima reprodukcijske medicine i h u m a n e genetike, te ideje o biolokot e h n i k o m s t v a r a n j u boljeg ovjeka p o s t a j u r e a l n i m a u obliku privatne eugenike (Weingart/Kroll/Bayertz 1988, 684); o tome usp. kasnije, str. 233ff. 98 Bhme (1991). 99 Isto.
143
97
Ukidanje prirode, njezino rastvaranje u tehniki projekt, poklapa se s mogunostima postvarene, takorei zbilja zbiljske naturalizacije. TU je pojam "proizvodnje" prirode izgubio svaku metaforinost. Ta modernizacija prirode koja omoguava da se stvara sama "priroda", koja to vie nije, a ne samo njezina slika, prua buduoj protumoderni upravo nezamislive mogunosti: oblike sada ak i postvarene naturalizacije drutvenih odnosa, njihovu preobrazbu u tjelesna iva bia koju jo ne moemo zamisliti.
Dileme
Pojam protumoderne potpun je uas za svakog iskrenog zastupnika moderne. "Protumoderna" izaziva jedan refleks: skretanje pogleda, nijekanje, potiskivanje, bijeg, pljuvanje, zatvaranje, sputavanje, osuivanje, razbijanje. Utoliko je pokuaj da se prui vrijednosno neutralan pojam "protumoderne" slian pokuaju da se skoi kroz prozor i poleti u vis. No ako je ovdje skicirana dijalektika moderne i protumoderne tona, onda se time mijenja crno-bijela slika. Pitanje vie nije da li protumoderna - da ili ne? Pitanje tada glasi: koja protumoderna? I kako se protumoderna moe utemeljiti i zadobiti: vraanjem predmoderni ili posezanjem za jo uope neozbiljenom modernom? Negacijom ili radikalizacijom moderne nasuprot industrijskoj entropiji? Dileme svih pokuaja proboja u jednom ili drugom smjeru mogu se jasno izloiti na stol budunosti nasuprot svakom didaktikom upletanju (upravo kada se iznose s prosvjetiteljskom gestom, koja je ionako spala na prijetee podizanje kaiprsta). Prva je dilema u tome to se univerzalizam moderne ne moe ni odbaciti ni upotrijebiti. Ovo drugo znai oprotaj od moderne, a ono prvo odlazi u prazno, jer s one strane nacio144
nalne demokracije poinje institucionalni vakuum. Izdrati to dvoje i drati ih otvorenima, to gotovo da nadilazi ovjekove mogunosti. Postoje dva jednostavna, pogrena odgovora na taj problem kavez slobode, utvrda blagostanja, povijesnog jedinstva proturjecj izmeu moderne i protumoderne s kojima u svjetskom drutvu rizika posvuda imamo posla. Jedan od tih odgovora poiva na dodue ispravnom uvidu da samo odvajanje, dakle granice, omoguavaju slobodu. Drukije reeno: ukidanje odvajanja svodi se na ukidanje slobode. To prvo - granice omoguavaju slobodu - moe se ilustrirati na funkcionalnoj diferencijaciji modernog drutva: sloboda privatne sfere, sloboda istraivanja, prava itd. zaista, kako je to formulirao Michael Walzer, poivaju na onom "umijeu odvajanja" 100 koje odlikuje liberalno drutvo i politiku. Walzer s pravom polemizira protiv lijevih nadanja o cjelovitosti, o prevladavanju granica, jer ona irom otvaraju vrata tiraniji: "Marxova vizija individualnog i kolektivnog samoodreenja zahtijeva (iako sam Marx nije razumio taj zahtjev) postojanje zatienog prostora unutar kojega se mogu donositi vane odluke. Ali neki takav prostor moe postojati samo ako se bogatstvo i mo ograde zidovima i ogranie ... Tako crkveni biskupi kritiziraju dravnu obrambenu politiku, a radikalni disidenti nalaze svoje mjesto na sveuilitima ... U svakom sluaju, institucije slijede svoju vlastitu unutarnju logiku, premda reagiraju i na naine na koje na njih utjee itav sistem. Igra unutarnje logike moe se potisnuti samo tiranskom silom, prelaenjima granica i ruenjem zidova
101
No argument "Liberalizam je svijet zidova, i svaki zid stvara novu slobodu" 102 ne rastvara jednako tako realan uni100 101 102
W a l z e r (1993), 45. Isto, 4 5 . Isto, 38. 145
verzalizam liberalizma. On samo gleda dalje ili apstrahira od njega. Obratno, na taj nain ostaje posve nejasnim kako se granice trebaju ili mogu povlaiti, "krojiti" - bila rije o granicama izmeu podsistema ili o onima izmeu zemalja, kultura i kontinenata. To ne znai samo propusnost, dakle kako se treba ili moe definirati "domae", tue uiniti domaim, "naturalizirati", i kakva se slina pitanja jo postavljaju. Otrije formulirano, nejasno je ili postaje nejasnim da li u ovoj globaliziranoj moderni uope jo raspolaemo modusom granice, da li i ukoliko realno postojee granice uope jo odvajaju i ograuju. Koliko, dakle, granice - ma koliko "neprobojne" bile - jo vrijede s obzirom na realni univerzalizam moderne. Naravno, mesni su specijaliteti nacionalno organizirani. I trite, novac, znanost proupljuju apodiktinost granica i nacionalnoga te dovode modernu u stanje lebdenja izmeu nacija. Drugim rijeima, ono i ini nerealnima ak i one granice koje su povuene i koje se uvaju orujem. Naravno, ni taj problem nije nov. Nekada davno granice jedva da su postojale i na papiru. Tek je nacionalna drava razvila sistematiku i utvrivanje granica. Za istoni se blok moe rei da je propao ne ponajmanje zbog iluzije "eljezne zavjese" koja je ve za odailjae i prijemnike televizijskih programa bila posve nepostojea. Pitanje o znaenju granica svakako je star problem; ali to je ipak problem koji se s razvojem drutva globalnog trita i globalnih opasnosti sve oitije i sve neizbjenije postavlja. Lanoj jednostavnosti obeanja da e se ukidanjem granica realizirati salonski univerzalizam na drugoj strani odgovara lana jednostavnost kojom se postojee granice slave kao jamstva slobode. Tako se u moderni koja se globalizira ignorira pritajeni irealizam samo naizgled realno postojeih granica.103
103
Takozvana "debata o azilu" u Njemakoj u proljee 1992. ilustrira, meu ostalim, upravo tu propusnost granica. "Rjeenje"? Njema-
146
Jedna se druga dilema moe svesti na jedno jednostavno pitanje: koliko rastvaranja ovjek moe podnijeti? Ako je tono da refleksivna moderna razara ak i osnove i instrumente za kontrolu neizvjesnosti, nitko se ne moe uditi tome to se za protumodernom ezne i posee kao za gutljajem vode u pustinji. Refleksivna modernizacija provocira, dakle, protumodernizaciju, i to u svim oblicima: nove religijske pokrete, ezoteriju, nasilje, neonacionalizam, neorasizam, ali i renaturalizaciju drutvenih odnosa i socijalnih problema valovima genetike tehnologije i humane genetike. 104 Svi ive od istog obeanja da e se na ovaj ili onaj nain doi do novih neupitnosti - rigidnosti - koje e napokon okonati stalno propitivanje i samopropitivanje. I ovdje se postavlja isto pitanje: ne nikakve granice, nego koje granice, i kako uope granice? Pitajmo drukije: koja protumoderna? To emo izvidjeti na primjeru ekolokog pitanja.
Ekoloke ligature: na putu u ekodemokraciju ili ekodiktaturu?

Dok se Evropa kao u nekoj povijesnoj igri "ovjee, ne ljuti se" na prijelazu u 21. stoljee vraa u 19., suoava se s nacionalizmom i antisemitizmom, u Sjedinjenim Dravama dogaaju se uzbudljive novosti. ini se da se ondje ljudi napokon okreu neizbjenim pitanjima sadanjosti i budunosti. "Doao sam do uvjerenja da moramo poduzeti smion i nedvoznaan korak: spaavanje okolia treba uiniti sredinjim principom organizacije nae civilizacije." Tako pie AI Gore,
ka stvara zid od susjednih drava. Azilanti se u veini sluajeva alju natrag u zemlje preko kojih su uli u Njemaku - osim ako sci radi o luksuznim azilantima koji si mogu priutiti da izravno avionom dolete iz zemlje u kojoj su ugroeni. 104 1 ekoloki se pokret poziva na prirodu u tom smislu.
147
ameriki potpredsjednik. 105 Demonizirano, ismijavano, navjetano, i napokon program vlade - ini se da je ekoloko pitanje dolo do samog kraja svoje meteorske karijere. Knjige nisu politika. Takoer se, kao to je poznato, od namjera moe i odustati ili se one mogu okrenuti u svoju suprotnost. No ostaju pitanja: koliko si dugo Evropa jo moe priutiti da tri unatrag u toj utrci za budunost protiv jedine velesile na Zemlji? Zbog ega je upravo tema okolia tako eksplozivna? Kada e ona dovesti do letargije i fatalizma, agresivnosti i zazivanja vrste ruke? Kada i kako e motivirati na promjene, moda ak i na reformu industrijske moderne? Mogu li se iz ekolokih tema iskovati modeli drutvenog poretka koji e se suprotstaviti tendencijama rastvaranja koje su karakteristine za refleksivnu modernizaciju? Kako zauzdati protumodernu u ekolokom pokretu, dakle kako ono asketski-diktatorsko povezati s rasipnou i slobodom moderne? AI Gore doista nije otkrio ekoloke teme. Ono to je on otkrio i iz ega poinje crpsti jest njezina vanost kada je rije o formiranju smisla, politike i strukture. Posttradicionalni svijet samo se naizgled raspada u anominu individualizaciju, on - doista paradoksalno - u izazovima samoskrivljenog samougroavanja posjeduje zdenac mladosti za re -moraliziranje, motiviranje - i neuroze. Zaotreno reeno, na mjesto staleke i klasne svijesti, vjere u napredak ili u propast i predodbe o komunistikom neprijatelju AI Gore postavlja "ovjeanski projekt spaavanja okolia". Kod njega se u "New Dealu" koji je jo donedavno izgledao sanjarskim na nov nain povezuju i spajaju vrijednosno konzervativne, religijske i emancipatorski-lijeve ideje i strujanja - te daju krila privredi. Industrija je u Sjedinjenim Dravama oito prela na stranu demokrata zbog politike ekolokog uvjerenja i onoga to ona obeava u ekonomskom smislu. To je primjer za to da utopija
105
AI G o r e ( 1 9 9 2 ) .
148
ekoloke demokracije ne mora kolidirati, ve da moe i koalirati s privredom u potrazi za izgubljenim ansama za tritem i poslom. No to je samo jedna varijanta. Moda ak i ona koja je u Njemakoj i Evropi najmanje vjerojatna. Jo neotkrivene osobitosti ekolokih ligatura mogu se nipoto sluajno - bar naznaiti, odmjeriti i ocrtati usporede li se s nacionalnim konsenzusom u pitanjima obrane. U prostornom je smislu obrambeni konsenzus ujedno nacionalan i antinacionalan; on prema unutra povezuje suprotnosti tako to prema vani mobilizira protiv onih koji su drugi, stranci. Za razliku od toga, ekoloki bi konsenzus (kada bi neega takvoga ikada bilo i moglo biti) bio globalnog formata, dakle nadnacionalan. Naravno da su u njemu mogui i vjerojatni i nacionalni, nacionalistiki tonovi. Moda e ak postojati i neto poput "ekolokog obrambenog konsenzusa": mobilizacija protiv "opasnih nuklearnih elektrana" s druge strane granice. Ve se sada razmilja o nadnacionalnim pravima na intervenciju i o primjeni sile kako bi se drave ekoloke grenice privele globalnom razumu. Usvojeno, interiorizirano ekoloko pitanje istodobno i prema unutra ukida granice privatnosti. Razvrstavajui smee, danas svatko mora kao mali globalni aktivist sudjelovati u zajednikoj akciji spaavanja Zemlje i ovjeanstva. Uspostavlja se totalna odgovornost koja vie ne ostavlja nikakvo utoite. Obrambeni konsenzus i ekoloki moral nastupaju sa slinim arom spaavanja od sada anonimiziranih, univerzaliziranih, postvarenih "neprijatelja" - itaj: "neprijateljskih tvari". Ako obrambeni konsenzus jo i zna za neto poput odbijanja vojne slube, ini se da "odbijanje ekoloke slube" vie ne dolazi u obzir. Hi se i mladi i stari, i invalidi i oni koji su na vlasti, koji zapovijedaju, ali u prvom redu ene moraju potruditi i iskazati u svakodnevnom obrambenom ratu. Obrambeni konsenzus jo uvijek zna za doba mira. On najee samo prijeti ozbiljnim sluajem, sluajem rata, i ve
149
time mnogo postie. No njegova egzekutivnost vremenski je i socijalno ograniena. Stalno ratno stanje znailo bi siguran kraj. Kada bi ekoloko pitanje dolo na vlast, to bi, ako se smijem posluiti takvom usporedbom, znailo neku vrstu trajnog rata. Hi se mora djelovati, i to odmah, posvuda, svi, i u svim okolnostima. Ekolokom bi moralu, temi ekolokih sukoba moglo uspjeti ono emu je kranstvo uvijek teilo i to mu nikako nije uspijevalo: progutati sve neprijatelje i konkurentske religije koje se meusobno bore za utjecajne sfere, preobratiti ih i u to ukljuiti ak i jo neroene, budue generacije. Samo bi mrtvi, dodue, bili iz toga iskljueni. Inae - promisle li se do kraja moralne mogunosti ekolokih tema - zaista nema mogunosti za bijeg. Onaj tko misli da biti slian ivotinji rastereuje, da bi to bilo lijepo, da to omoguava sve to je ljudima zabranjeno napadati druge, prepadati ih i prodirati, i kako se sve jo mogle nazvati te slasti - taj se vara. Upravo je u tome ono to je zaista vano: ekoloki moral u gesti velikog sustvaralakog ti obgrljuje ivotinje, a i biljke. ak e i misli teko moi trajno sauvati svoju iskonsku slobodu pod pritiskom te nove ekoloke univerzalnosti. Samo jo ekoloki misliti! Razvrstavanje smea poinje u glavi! Ako takav moralni format ne probudi politike duhove i instinkte, onda ovom svijetu valjda zaista vie nema pomoi. Treba se samo sjetiti poslunog strpljenja s kojim se ve danas podnosi i provodi demokratizacija smea kako bi se shvatilo kakva je strukturirajua snaga sadrana u ekolokom pitanju. Industrija, slijepa za posljedice svojega djelovanja, jednostavno je (ne svjesno ili izravno, ali zbog svoje prihvaene dominacije) sve uinila razvrstavateljima smea u svojoj neplaenoj slubi, po principu da se, ako ve ne proizvodnja, demokratizirati trebaju bar njezini otpaci. To se ne odbija sa zgraanjem - i pozivajui se na princip uzrokovanja - nego se neprestano zaista i ini s mazohistikom gor150
ljivou. Ni za koga nigdje nema dana bez smea, i, to je jo udnije, nitko tako neto ne trai, ne zahtijeva. Meu ostalim, i to ve sada dokazuje ligatorsku snagu ekolokog pitanja. Onaj tko vjeruje da se to - srednjorono i dugorono - moe rijeiti kozmetikom, simbolikom politikom, taj ne razumije ono totalno i koje tu takoer prijeti. Iz tog se moralnog materijala mogu iskovati krajnje suprotne realnosti i drutvene strukture - demokratske i diktatorske, da navedem samo krajnosti. Upravo je zato tako elementarno vano i neizbjeno pitanje o ekolokoj demokraciji koja kroti protumoderni, diktatorski potencijal i pomiruje ga, povezuje sa slobodom i dvojbom moderne.
151
VI. poglavlje
Subpolitika - Pojedinci se vraaju u drutvo
Moderna i protumoderna, jednostavna i refleksivna modernizacija isprepleu se. No to isprepletanje - staromodno reeno, ta dijalektika - nije proizvoljno, ono je usmjereno. Oblici podrutvljenja jednostavne industrijske moderne rastvaraju se u sri, ponekad uz stvrdnjavanje i posveenje svojih ljutura - i taj proces zovemo individualizacijom.106 Ljudi se na kraju 20. stoljea oslobaaju iz oblika ivota industrijskog drutva, onako kao to su se na ulasku u industrijsku epohu oslobaali (i oslobaaju se) iz staleko-feudalnih samorazumljivosti, oblika ivota i drutva. Da se ta dva procesa - prijelaz u industrijsku i prijelaz u refleksivnu modernu - na pragu 21. stoljea u Evropi, ali i u raznim drugim zemljama presijecaju, to ini razumljivima potrese koji su zahvatili svijet nakon sloma hladnoratovskog poretka. Na to se ovdje misli kada se govori o sukobu dviju moderni.
106
Diskusija o individualizaciji razvila se u mnogim smjerovima; o tome usp. u novije doba - s opirnim biljekama o literaturi - Beck/ Beck-Gernsheim (1993, 1993a).
153
Individualizacija - 0 nemogunosti da se moderna ivi

"Individualizacija" ne znai mnogo toga za to mnogi misle da znai kako bi mogli misliti da ne znai nita - na primjer, ne znai atomiziranje, izdvajanje, osamljivanje, kraj svake vrste drutva, prestanak odnos; esto se podmee jo jedna teza koja zahtijeva pobijanje, naime da se radi o emancipaciji, oivljavanju graanskog individuuma nakon njegove smrti. No ako su sve to nesporazumi koji slue nekoj svrsi, kakva se tada suglasnost pod time treba razumjeti? "Individualizacija" znai prvo rastvaranje te drugo zamjenu oblika ivota industrijskog drutva drukijim oblicima u kojima pojedinci moraju sami stvarati, inscenirati, krojiti svoje biografije. Stoga se i naziva "individualizacijom". I jedno i drugo - i rastvaranje i zamjena, Giddensovim rijeima, "disembedding" i "reembedding" - ne dogaa se sluajno, individualno, dobrovoljno, izazvano razliitim povijesnim uvjetima, nego zajedno, i to u opim uvjetima socijalne drave razvijenog industrijskog drutva rada kakva su se od ezdesetih godina formirala u mnogim zapadnim industrijskim zemljama. U slici klasinog industrijskog drutva kolektivni se oblici ivota zamiljaju kao sadrani jedni u drugima na nain ruskih babuki. Klasa pretpostavlja malenu obiteljsku zajednicu, ona pretpostavlja podijeljenost uloga po spolu, ova podjelu rada izmeu mukaraca i ena, ova pak brak. Klase se ujedno razumiju kao zbroj takvih obitelji koje si meusobno nalikuju i razlikuju se od drugih "klasno tipinih oblika obitelji" (na primjer gornji sloj). Obiteljski dohodak, to znai dohodak takozvane "glave obitelji" (neutralna rije, no koja se realno ita jednoznano muki), upotrebljava se i za empirijsko-operativnu definiciju pojma klase. Zato se zaposlenost ena u analizi klasa ili posve zanemaruje ili se "brie".107
107
Heath/Britten (1984), Stanworth (1984).
154
Obratno reeno, ve onaj tko dohodak mukaraca i dohodak ena uzima kao odvojene osnove mora dobiti sliku rascijepIjene socijalne strukture koja se vie nikada ne moe svesti na neku "klasnu sliku s damom". To su samo primjeri za to kako se kategorije industrijskog drutva poput ivotne situacije i voenja ivota na odreen nain meusobno pretpostavljaju. One se - to kazuje teorija individualizacije - na jednako odreen nain sistematski rastvaraju i smjenjuju. Na njihovo mjesto dakle ne stupa nita (to je upravo ono na to cilja veina osporavanja teorije individualizacije) nego jedna drukija vrsta voenja i oblikovanja ivota koja - otuda i ime individualizacije - vie nije "usaena" u tradicionalna oekivanja i obvezujua nego poiva na pravilima socijalne drave. Ona pak pretpostavlja pojedinca kao aktera, konstruktora, onglera i inscenatora vlastite biografije, vlastita identiteta, vlastitih socijalnih mrea, veza, uvjerenja. Jednostavno reeno, "individualizacija" znai raspad samorazumljivost industrijskog drutva kao i nudu da se bez tih samorazumljivosti za samoga sebe i zajedno nau i pronau nove "samorazumljivosti". Da pritom dolazi do neto turbulencija, to zna svatko tko je gledao filmove Charlieja Chaplina i Woodyja Alina. Jo jednom, drukije formulirano: tubalice zbog individualizacije, koje su sada u modi, zazivanje osjeaja za ono mi, ograivanje od stranoga, uzdizanje obitelji i solidarnosti ili, izraeno jezikom nove teorije, "komunitarizam", propagiraju se pod pretpostavkom provedene individualizacije i najee su reakcije na doivljenu nemogunost da se ivi individualizacija koja poprima anomine crte. Jo jednom: individualizacija ne poiva na slobodnoj odluci pojedinaca. Zajedno sa Jean-Paulom Sartreom moemo rei da su ljudi osueni na individualizaciju. Individualizacija je prisila, premda paradoksalna prisila na stvaranje, samooblikovanje, samoinsceniranje ne samo vlastite biografije nego i njezinih spona i mrea, i to uz izmjenu preferencija u
155
odlukama i fazama ivota - naravno, u opim uvjetima i danostima socijalne drave kao to su obrazovni sistem (stjecanje potvrda o obrazovanju), trite rada, radno i socijalno pravo, stambeno trite itd. I tradicionalan brak i obitelj postaju ovisnima o odlukama i moraju se sa svim svojim proturjejima ivjeti kao osobni rizik. Prema tome, "individualizacija" znai da normalna biografija postaje izabranom biografijom, "skrpanom biografijom" (Ronald Hitzler).108 to je netko sve bio i istodobno jest, to misli i ini, to tvori njegovu individualnost. To nije nuno povezano s graanskom hrabrou i osobom, ali jest s raspadom opcija i nunou da se te tue-vlastite opcije za sebe i druge prikau i uspostave kao "jedinstvo". Kako sada tonije zamisliti vezu izmeu individualizacije i socijalne drave, individualizacije i pravno osiguranog trita rada? To moe postati jasnijim na jednom primjeru: profesionalne biografije. Za mukarce ona vai kao samorazumljiva, za ene nije tako - jo uvijek ne! No u svim je industrijskim dravama ipak zaposlena - bar - polovica ena, a sve vie njih i za vrijeme majinstva. Ankete pokazuju da su za novu generaciju ena profesija i majinstvo samorazumljivi ivotni projekti. Ako se nastavi tendencija da u obitelji zarauju dvoje, danas i u budunosti e se u rubrici "male obiteljske zajednice" morati zajedno pratiti dvije osobne biografije - obrazovanja, profesije, karijere. Nekada su prevladavala staleka pravila i propisi za sklapanje braka (kao nerazrjeivost braka, majinske dunosti itd.). Ona su dodue ograniavala prostor djelovanja, ali su djelovala i obvezujue, stvarala su (esto prinudne) zajednike karakteristike izmeu pojedinaca. Za razliku od toga, danas se ne radi o tome da se nita ne oekuje, nego postoje oekivanja, ali s obratnim predznakom: da i ene rade na vlastitoj obrazovnoj i profesionalnoj karijeri i da je se dre, jer se
108
Hitzler (1988).
156
inae u sluaju rastave suoavaju s prazninom, a u braku su upuene na suprugov novac - sa svim simbolinim i stvarnim ovisnostima koje to sa sobom donosi. Ta oekivanja, meutim, upravo ne razvijaju vrstu povezanost nego razdvajaju i umnoavaju pitanja. Tako svakoga i svaku, takoer i u braku, prisiljavaju da djeluje i izdri kao individualni akter i konstruktor vlastite biografije. Veina socijalnih prava su individualna prava. Na njih ne mogu polagati pravo obitelji nego upravo samo pojedinci, tonije radno aktivni pojedinci (ili oni koji su spremni na radnu aktivnost, nezaposleni). Sudjelovanje u materijalnom osiguranju i dobrima socijalne drave u velikoj veini sluajeva pretpostavlja sudjelovanje u privreivanju. To se, meu ostalim, moe potvrditi i na primjeru spora oko iznimaka: plaa za rad u kui, mirovina za domaice. Sudjelovanje u privreivanju pretpostavlja pak sudjelovanje u obrazovanju, to dvoje mobilnost i spremnost na mobilnost, to su sve zahtjevi koji nita ne zapovijedaju, ali potiu pojedinca na to da se izvoli konstituirati kao pojedinac: da planira, da razumije, da konstruira, da djeluje - ili, ako "zakae", da sam anje ono to je posijao. I tu se sreemo s istom slikom: odluke, moda neodluive odluke, dakle nipoto ne slobodne, nego iznuene, izborene odluke u uvjetima oekivanja koja vode u dileme, ali ipak odluke koje pojedinca postavljaju u sredite kao pojedinca i kanjavaju ga za tradicionalne oblike ivota i ophoenja. 109 Socijalna je drava - moda protiv svoje volje - pokusni poligon za kondicioniranje egocentriranog naina ivota. I makar se ope dobro utrcavalo u srca ljudi u programu obveznog cijepljenja, ta je litanija o izgubljenom zajednitvu licemjerna i karakterizira je dvostruki moral sve dok mehanika individualizacije ostaje netaknutom i nitko je zaista ozbiljno ne dovodi u pitanje - to niti eli niti moe.
109
Onaj tko misli da se individualizacija pospjeuje priajui o njoj ili da se moe zaustaviti moraliziranjem, ignorira tu injenicu.
157
Politika i subpolitika
Ta vrsta individualizacije ne ostaje privatnom, ona postaje politikom u jednom odreenom, novom smislu: individualizirani pojedinci, majstori samih sebe i svojega svijeta, vie nisu "nosioci uloga" jednostavnog industrijskog drutva, koje pretpostavlja funkcionalizam. Naprotiv, obratno je: institucije u svojoj programatici, u svojim osnovama postaju nerealnima, proturjenima i stoga ovisnima o pojedincu - nuklearne elektrane, koje mogu unititi ili okuiti cijelo tisuljee, prosuuju se i tretiraju kao rizici te se "legitimiraju" u usporedbi s puenjem, koje je statistiki riskantnije. U institucijama poinje potraga za izgubljenom klasnom svijeu gornjeg ili donjeg tipa, jer su sindikati, politike stranke itd. na njoj izgradili svoje programe, privukli svoje lanstvo i stekli mo. Postporodina mnotvenost oblika obitelji u rastakanju statistikim se sredstvima skraja po modelu nostalgine figure "male obitelji" koja i dalje vlada u glavama ljudi itd. Ukratko, nastaje podvojen svijet, gdje se njegovi dijelovi ne mogu preslikati jedan u drugi: jedan svijet simbolinih politikih institucija i jedan svijet svakodnevne politike prakse (sukobi, igre moi, instrumenti i arene), i oni pripadaju dvjema razliitim epohama, naime epohi industrijske i epohi refleksivne moderne. Na jednoj strani dolazi do praznine u djelovanju politikih institucija, na drugoj do neinstitucionalne renesanse politikoga: pojedinci se vraaju u drutvo. Protiv toga naizgled govori gotovo sve. Teme o kojima se raspravlja u politikim arenama - gotovo da bi se moglo rei: ije se suprotnosti simuliraju - jedva da su jo dovoljno zapaljive da bi se iz njih mogle oekivati iskre politikoga. U skladu s time se odluke sve manje mogu izvesti iz nadgradnje stranake programatike, ve se, obratno, stranake, sindikalne i druge organizacije slue temama koje su dane na slobodno raspolaganje kako bi od njih skrojile pragmatine
158
pretpostavke svoje daljnje egzistencije. I na unutarnjem i na vanjskom planu, ini se, ono politiko gubi svoju polarizirajuu i svoju formativnu, utopijsku kvalitetu. Ta dijagnoza po mojem miljenju poiva na jednoj kategorijalnoj pogreci - i ispravka te pogreke dodue ne oduzima dijagnozi ono to je na njoj istinito, ali je ipak okree u njezinu suprotnost. Ta je pogreka izjednaavanje politike s dravom, s politikim sistemom. Politika se oekuje u arenama koje su za nju stvorene i od strane za nju ovlatenih aktera: parlamenta, politikih stranaka, sindikata itd. Kada ondje stanu politiki satovi, ini se da je prestalo pulsirati ono politiko u cjelini. Pritom se previa dvoje: prvo, to da nepokretnost dravnog aparata i njegovih ispostava svakako moe ii usporedno s pokretljivou mnogih aktera na svim moguim razinama drutva - dakle zapinjanje politike s aktiviranjem subpolitike. Onaj tko zuri u politiku odozgo i eka, previa samoorganizaciju politikoga koja - bar potencijalno - moe "subpolitiki" pokrenuti mnoga, sva podruja drutva. Drugo, u gledite se i u sud preuzima politiki monopol politikih institucija i aktera na koji oni polau pravo na osnovi politike konstelacije klasinog industrijskog drutva. Pritom se zaboravlja da se politiki sistem i povijesno-politika konstelacija mogu uzajamno odnositi kao realnosti dviju epoha. Na primjer, porast blagostanja i ugroenosti uzajamno se uvjetuju. U onoj mjeri u kojoj se to (javno) osvjeuje, branitelji sigurnosti vie nisu na istoj strani s planerima i proizvoaima ekonomskog bogatstva. Koalicija tehnike i ekonomije ljulja se jer tehnika dodue jaa produktivnost, ali istodobno stavlja na kocku legitimnost. Pravni poredak vie ne utemeljuje socijalni mir jer opasnostima sankcionira i legitimira prikraivan ja itd. Drugim rijeima, ono politiko izbija s one strane formalnih nadlenosti i hijerarhija i to previaju upravo oni koji politiku izjednaavaju s dravom, politikim sistemom,
159
formalnim nadlenostima i ispisanim politikim karijerama. Taj "ekspresionistiki pojam politike" (Jrgen Habermas), koji doputa da se ono politiko i oblik drutva postavljaju jedno nasuprot drugome kao varijabilni, ovdje se uvodi iz jednog jednostavnog razloga. On u miljenju otvara mogunost pred kojom se danas sve vie zatjeemo: politika konstelacija industrijske epohe postaje nepolitikom, dok ono to je u industrijalizmu bilo nepolitiko postaje politikim. Radi se o kategorijalnoj preobrazbi politikoga uz konstantne institucije, netaknute i nepromijenjene elite moi. Ono politiko traimo na pogrenom mjestu, sluei se pogrenim pojmovima, na pogrenim razinama, na pogrenim stranicama dnevnih novina. Upravo ona podruja odluivanja koja u modelu industrijskog kapitalizma lee u zavjetrini politikoga - privatnost, privreda, znanost, opine, svakodnevica itd. - u refleksivnoj moderni dospijevaju u oluje politikih sukoba. Pritom je vano to to je to koliko daleko to ide, to to znai, kamo to vodi i samo opet ovisno o politikim odlukama koje se ne trebaju samo donositi nego i oblikovati, ispunjavati programima i pretvarati u mogunosti djelovanja. Politika odreuje - otvara, ovlauje - politiku. Te mogunosti jedne politike politike, jednog pronalaenja politikoga nakon njegova "dokazanog" svretka ono su to treba otkriti i rasvijetliti. Fenomen osamdesetih godina koji u drutvenom smislu najvie zapanjuje i iznenauje, a koji je svakako najmanje shvaen, nenadana je renesansa politike subjektivnosti - izvan i unutar institucija. U tom smislu nije pretjerano rei da su graanske inicijative u tematskom pogledu preuzele vlast. One su bile te koje su protiv otpora etabliranih stranaka na dnevni red stavile teme jednog ugroenog svijeta. To ni u emu nije oitije nego u sablasti novog "deklarativnog morala" koja krui Evropom: nunost ekolokog spaavanja i obnavljanja svijeta u meuvremenu je postala univerzalnom. Ona sjedinjuje konzervativce sa socijalistima, kemijsku in160
dustriju s njezinim zelenim krvnim neprijateljima. Gotovo da se moramo plaiti da e kemijska industrija obistiniti ono to najavljuje u svojim bljeteim reklamama i pretvoriti se u drutvo za zatitu prirode. Priznajemo, sve je to privid, programatski oportunizam, a tek tu i tamo moda i zaista iskrena promjena miljenja. Djelovanje, mjesta iz kojih nastaju injenice time jo ostaju uglavnom netaknuti. No ipak se ne moe porei da teme budunosti, o kojima sada svi govore, nisu proizale iz dalekovidnosti onih koji su na vlasti ili iz parlamentarne borbe - pogotovo ne u katedralama moi u privredi, znanosti i dravi. Njih su, usprkos zdruenom otporu te institucionalizirane ignorancije, na drutveni dnevni red postavile u sebi zbrkane, moralizatorske grupe i grupice koje se prepiru o pravom putu, koje su razdrte sumnjama i podijeljene u svai. Subpolitika je postigla posve nevjerojatnu tematsku pobjedu. To ne vai samo za Zapad, nego upravo i za Istok Evrope. Tu su se grupe graana - nasuprot svoj evidenciji drutvenih znanosti - pojavile iz niega svoje neorganiziraniranosti, pijuniranog konformizma, i ipak su - bez telefona i stroja za kopiranje - svojim pukim okupljanjem na ulicama prinudile dravnu silu na uzmicanje, na propast. Taj se ustanak realno postojeih pojedinaca protiv "sistema" koji je njima navodno vladao do u kapilare svakodnevice ne moe objasniti ni shvatiti uvrijeenim kategorijama i teorijama. Nije bankrotirala samo planska privreda. Temeljito je opovrgnuta i sistemska teorija koja drutvo misli neovisno o subjektu (pa makar uvari njezinih dogmi i organizacijski funkcionari jo nisu uklonjeni i baeni u staro eljezo). U drutvu bez privole, u legitimacijskom smislu upravo ispranjenom, oito ve jedan udar vjetra, izazvan zovom za slobodom, moe sruiti kulu od karata dravne sile. Razlike izmeu odlunih graana na Istoku i Zapadu su oite - i o njima se esto govorilo, no manje je to bio sluaj s njihovim takoer vrlo zanimljivim slinostima: orijentacija 161
na bazu, izvanparlamentamost, klasna ili stranaka nevezanost, organizacijska i programatska difuznost i posvaanost. Moglo bi se rei: tempi passati. Ali ma koliko teko mnogima to padalo, i lovci na ljude radikalne desnice koji od ljeta 1992. na njemakim ulicama hukaju protiv "stranaca" (i onih koje takvima smatraju) kao i potajna neugodna podrka koju pritom imaju do politikih vrhova (sada napokon svi ele izmijeniti osnovno pravo na azil) - ta rulja takoer koristi, upotrebljava te anse subpolitike. To nas moe pouiti da subpolitika nije otvorena samo za jednu stranu. Tu mogunost da se ispuni vakuum uvijek moe iskoristiti i prilagoditi i suprotna strana, i suprotna stranka za suprotne ciljeve. Ono to se u starom razumijevanju politike javlja kao "gubitak konsenzusa", "nepolitiko povlaenje u privatnost", kao "nova duevnost" ili "njegovano suosjeanje", to moe - promatrano s druge strane - biti borba za novu dimenziju politikoga. Jo uvijek prevladavajui dojam da u "vruini" proces individualizacije "isparava" ono socijalno, konsenzus, nije, dodue, pogrean, ali nije ni toan. On zanemaruje nunosti i mogunosti uspostavljanja novih socijalnih veza i obvezujue snage - ma koliko provizorne (na primjer i mogunosti insceniranja novog opeg konsenzusa o ekolokom pitanju) - koji se upravo ne mogu izraziti i shvatiti pomou starih kategorija. Korisno je razlikovati izmeu razliitih konteksta i oblika individualizacije. U nekim zapadnim zemljama, a osobito u vedskoj, vicarskoj i na zapadu Njemake, imamo posla s "potpuno kasko osiguranom individualizacijom", to znai da tu procesi individualizacije proizlaze iz miljea blagostanja i socijalne sigurnosti (ne za sve, ali za mnoge) i u njemu se odvijaju. Razliiti su uvjeti "sirotinjske individualizacije" koja dijelom ve na istoku Njemake, ali prije svega u bivim komunistikim zemljama i zemljama treeg svijeta dovodi do nemira posve drukijih razmjera.
162
No individualizirana kultura svakodnevice Zapada upravo i jest kultura nakupljenog znanja i samosvijesti: vie vieg obrazovanja, bolje mogunosti zarade i radna mjesta koja unaprijed ne iskljuuju bar pravo na razvoj i sudjelovanje. Pojedinci jo uvijek meu sobom dijele stare oblike i institucije i igraju se u njima, no jednim se dijelom svoje egzistencije i svojega identiteta, svojim angamanom i svojom hrabrou iz njih i povlae. Ali njihovo povlaenje nije samo povlaenje ve ujedno i prelaenje u podruja drukije aktivnosti koja se ine tako neotrima i nestalnima ne ponajmanje zato to se ta unutarnja imigracija esto dogaa s pola srca, takorei samo jednom nogom, dok se drugom i dalje stoji u starom poretku. "Gnijezdo" svojega "politikog zaviaja" naputa se djeli po djeli. To znai da se u jednoj stvari zastupa strana revolucije, a u drugoj se podrava reakcija, ondje se naputa brod, a ovdje se opet ukrcava itd. Sve se to vie ne pokorava jednoj shemi koju mjerai politike mape stavljaju u temelj svojih analiza. Individualizacija politikih sukoba i interesa ne znai, dakle, odustajanje od angamana, ne znai "demokraciju iz trbuha", zamorenost politikom. Ali dolazi do proturjenog angamana na mnogo strana koji mijea i kombinira klasine polove politikog spektra tako da svatko - konsekventno miljeno - misli i djeluje desno i lijevo, radikalno i konzervativno, demokratski i nedemokratski, ekoloki i antiekoloki, politiki i nepolitiki. Svatko je pesimist, pasivist, idealist, aktivist u djelominim aspektima svoje egzistencijalne biti. To meutim znai samo to da uvrijeene koordinate politike - desno i lijevo, konzervativno i socijalistiko, povlaenje i sudjelovanje - vie ne vrijede i ne pomau. Za tu vrstu prakse, koju je lake shvatiti negativno nego pozitivno (ne instrumentalna, ne vlastodraka, ne izvrna, ne odreena ulogama, ne svrnoracionalna) postoje samo isprani i mutni izravni pojmovi koji upravo klevetniki i
163
podrugljivo govore o "zajednitvu" ili "cjelovitosti". No svako izbjegavanje oznaka moe samo zanijekati i promaiti injenicu, a ne ukloniti je: ispod i iza proelja i ruevina ponekad ak sjajno poliranog starog industrijskog poretka dogaaju se prijelomi i obrati - ne posve nesvjesno, ali niti svjesno i ciljano, ve vie poput kolektivnih slijepaca bez sljepakog tapa i psa, ali s njuhom za ono to je osobno vano i ispravno te stoga, poopi li se, takoer ne moe biti posve pogreno. Ta stonona ne-revolucija tee. Ona se izraava u zvunoj kulisi sporova na svim razinama i u svim temama razgovora, na primjer tako da nita vie ne prolazi kao "samorazumljivo", sve se mora prokokodakati, usitniti, raspraviti i izmrcvariti kako bi na kraju - s blagoslovom opeg nezadovoljstva - krenulo ovim ili onim "tokom" koji nitko ne eli, moda samo iz jednog razloga: zato to inae prijeti opa blokada. To su, dakle, "trudovi" novog drutva koje djeluje i oblikuje samo sebe, koje sve mora na neki nain "pronai", ali ne zna kako, zato, s kime; ono bolje zna kako ne, protiv ega, s kime ni u kojem sluaju. Politika je znanost svoj pojam politike, kako je poznato, razvila u trima aspektima: prvo, ona pita o institucionalnom ustroju politike zajednice kao samoorganizaciji drutva [Polity), drugo, o sadrajima politikih programa za oblikovanje drutvenih odnosa (Policy) te, tree, o procesu politikog sukobljavanja oko udjela u moi i poloaja {Politics). Pritom pojedinac ne vai kao onaj tko je sposoban za politiku, ve se pitanja upuuju organiziranim, korporatistikim, dakle kolektivnim akterima. Subpolitika se razlikuje od politike time to (a) na pozornici oblikovanja drutva nastupaju i akteri izvan politikog ili korporatistikog sistema (dakle grupe ljudi iste profesije i zanimanja, tehnika i ekonomska inteligencija u poduzeima, znanstvenim institutima, u upravi, strunjaci, graanske inicijative, javnost itd.); i (b) to za mo oblikovanja poli164
tikoga u nastanku ne konkuriraju samo socijalni i kolektivni akteri nego - zajedno s njima i jedni s drugima - i pojedinci. Prenese li se na subpolitiku (= pitanje o restrukturirajuoj praksi moderne) razlikovanje izmeu polity, policy i politics, nameu se sljedea pitanja: (1) Kako je "subpolity" institucionalno ustrojena i organizirana? Koji su izvori njezine moi, njezine mogunosti otpora, strateki potencijali njezina djelovanja? Gdje su njezine smjernice i granice njezina utjecaja? Kako u refleksivnoj modernizaciji nastaju prostori i mo oblikovanja? (2) S kojim se ciljevima, sadrajima, programima "subpolicy" provodi na kojim podrujima (zanimanjima, profesijama, pogonima, sindikatima, strankama itd.)? Kako se subpolicy postvaruje, uvjetuje, dovodi i provodi u ne-politiku? Koje se strategije - na primjer "zdravstvena skrb", "socijalna sigurnost", "tehnike nunosti" - za to upotrebljavaju i kako te tko ih primjenjuje? (3) Koji se organizacijski oblici i forumi "subpolitics" mogu zapaziti, koji su u nastanku? Koji se poloaji moi ovdje kako otvaraju, uvruju, premjetaju? Ima li sukobljavanja unutar pogona o politici poduzea ili koncerna (politika rada, tehnike, proizvoda)? Nastaju li neformalne koalicije ili koalicije koje se formaliziraju za ili protiv odreenih stratekih opcija? Nastaju li struni, ekoloki, feministiki krugovi ili radne grupe unutar grupa ljudi istog zanimanja ili radnih cjelina unutar pogona? Koji stupanj, koju kvalitetu organiziranosti oni iskazuju (neformalni kontakti, diskusije, statut, vlastiti asopis, osmiljeni rad s javnou, kongresi, code of ethics, zastava sa znakom)?
165
Zastoj - meditativni oblik trajka refleksivne moderne

Mnogi se spasu iz dilema kasne moderne i okotalosti stranake oligarhije u zapadnim demokracijama nadaju od subpolitizacije drutva. arobna formula koja treba opomenuti na promjenu smjera glasi ope dobro. Taj pokret zajednitva u Sjedinjenim se Dravama okuplja pod intelektualnim barjacima komunitarizma.U0 Na popisu elja nalazi se zajednika predodba drutva koje je integrirano na osnovi etikog dobra. Ta je ideja, pie Der Spiegel, "podjednako fascinantna i opasna. Jer s jedne strane nije jasno tko utvruje to je dobro, a s druge to bi se trebalo dogoditi sa sljedbenicima loega."" 1 "Subpolitika" znai oblikovanje drutva odozdo. "Od presezanja samovlasnih elita", pie Claus Leggewie, "od neuspjeha intervencija preoptereene drave, od iluzije nevidljive ruke trita, a i od ponovnog pada u autoritarne i narodnjake modele bez vrijednosti uva nas samo graansko drutvo koje sami stvaramo - bez stabilnog sredita, bez tonih mjerenja kompetencije, bez homogenih uvjerenja, bez pretpostavljenog konsenzusa, bez savrenog opeg plana." 112 Subpolitizirano je drutvo graansko drutvo koje svoje zadae na svim podrujima i poljima drutvenog djelovanja uzima u vlastite ruke - ili, opreznije reeno, ono bi to moglo postati (izmeu vie mogunosti). Povijest, a bar povijest politikih ideja posljednjih dvaju stoljea, zaista nee moi bez povijesti subpolitike: unutarnju i vanjsku politiku, kao i ekoloku i tehnoloku, odozdo su prema gore bitno sadrajno potaknuli i bar u ciljevima (su)odredili mirovni, enski i ekoloki pokret. ak i opa zasienost politikom i povika na stranke koje sada haraju takoer s u izraz graanskog samoza110 111 112
Za rezime vanih priloga usp. Honneth (1993). Darnstdt/Sprl (1993), 154. Citirano p o isto, 154f.
166
varavanja. Time se prikriva da se - uostalom i u mobilizaciji drutva desnog radikalizma - drutvo moe subpolitiki oblikovati i da se tako zaista i oblikuje. Egzemplarni sluajevi subpolitike mogu se navesti iz njemake prolosti posljednjih godina. Na primjer Wackersdorf-. sukobi o postrojenju nuklearne industrije za preradu radioaktivnog otpada zaotravali su se. Dolo je do militantnog naoruavanja, kako na strani policije tako i demonstranata. Politiki potez koji je oslobodio gra (premda nije i rijeio situaciju) nije doao s politikog vrha. On se bio ve odavno zatvorio u ustrajavanju na ispravnosti svojih odluka. On je doao s podruja subpolitike, u ovom sluaju same nuklearne industrije: projekt je - zbog "trokova" - prekinut i izvezen u Francusku. Dakle, ne rjeenje, ali subpolitika. Drugi primjer je ogranienje brzine. U sporu oko prometnog sistema budunosti meusobno su povezane dvije teme - unitavanje okolia i poginuli u nesreama. Sjedinjene Drave i veliki dijelovi Evrope odavno su proveli jedan element rjeenja: samoograniavanje brzine. No ne i Njemaka, koja plae zbog umiranja uma. U toj situaciji - subpolitiku - inicijativu preuzimaju suci Saveznog ustavnog suda: ono banalno, nespektakularno postaje polugom da bi se poelo s dalekosenim promjenama. Ako je dotada nesrea u jurnjavi automobilom za ustavni sud vaila kao "neizbjena" - ba kao da je motoru od 200 konjskih snaga ugraen neki prirodni zakon koji na njemakim autocestama razvija svoju snagu bez ovjekova sudjelovanja - sada se vozaeva "odgovornost za ugroavanje" s obzirom na posljedice njegova djelovanja interpretira na samorazumljiv nain: onaj tko vozi automobil mora biti odgovoran za opasnosti koje time izazove. On je odgovoran za ugroavanje koje izaziva njegovo vozilo - njegovo oruje na etiri kotaa. Ovdje se ponovno primjenjuje kriterij osiguranja u drutvu rizika (usp. gore 46 ff.): ako se prividna prirodna neukrotivost opasnosti - ovdje jurnjava na cesti i njezine smrtonos167
ne posljedice - uini uraunjivom, objektom odgovornosti i osiguranja, te stoga i skupom za onoga tko je uzrokuje, onda se, dodue, prometni sistem nee promijeniti u svojim osnovama, ali e se pomaknuti jedna skretnica koja zajedno s drugim mjerama svakako moe pomoi da se nametne politika samoograniavanja, samokontrole, samoodgovornosti. Tko eli, moe i dalje juriti - da bi to prije stigao do mjesta svoje nesree. S one strane 130 kilometara na sat on to tada, dakako, ini na vlastitu odgovornost - odnosno na rizik svojega kasko osiguranja. 113 Naravno, detaljnije gledano, rezultat te prometne subpolitike ustavnih sudaca s jedne je strane javni apel, a s druge reklamna akcija za potpuno kasko osiguranje. No taj primjer ipak egzemplarno rasvjetljava mogunosti subpolitike koja mijenja pravila - ovdje subpolitike ustavnih sudaca (koji su s obzirom na to u povoljnijoj situaciji od drugih na osnovi svojega poloaja i koji imaju ovlasti, kako pokazuje njihovo prizivanje u krajnje politikoj odluci o sudjelovanju Bundeswehra u bivoj Jugoslaviji): najee se radi samo o neuglednim samorazumljivostima iz kojih se mogu iskovati nove smjernice. Upravo u toj eksplozivnosti malenoga, naizgled banalnoga sadran je dobar dio efikasnosti i tajna subpolitike. esto se prazne formule moraju pretvoriti u pouke, samorazumljivosti u poluge kako bi se moglo aktivno sudjelovati u suprotstavljanju snaga koje se uzajamno blokiraju. Primjer Italije: jedan milanski sudac legalistiki interpretira praksu i spregu izmeu drave, privrede i stranaka, to je dugo slovilo kao "talijanske prilike", istrauje, optuuje, izvodi pred sud, osuuje - s rezultatom da se ljulja itava drava. Pisac Umberto Eco slavi to to Italija sada napokon doivljava svoj 14. srpnja 1789. eljezni oligarsi od Giulija
113
Tu jo jednom postaje oito kako "konica" osiguranja omoguava usporavanje (u doslovnom smislu).
168
Andreottija do Bettina Craxija zaslueno su postali rtvama napada na rimsku Bastillleu. 114 Primjer otpada u Bavarskoj: godine 1991. u Bavarskoj je udnovatu utrku izmeu CSU i SPD izazvao strah od mogueg uspjeha referenduma za jedan model recikliranja koji je po pokrajinskom pravu bio doputen. Obje velike stranke, dotada relativno nezainteresirane za taj problem, pokuavale su udovoljiti graanskim inicijativama sve dalekosenijim programatskim koncesijama. Referendum nije uspio. No koncepciju je provela CSU. "To su", pie Der Spiegel, "metode stalnog 'opsjedanja' drave i stranaka koje i Jrgen Habermas hvali kao akciju upornih graana s dorbim izgledima na uspjeh." 115 I kada upravni organi ili lokalni politiari domove za azilante smjetaju na mjestima i u gradskim etvrtima gdje je njihove stanovnike teko ili nemogue tititi od napada, naime u stambene etvrti s visokom stopom nezaposlenosti i ozloglaene zbog djelovanja desnih radikala, u tom se smislu provodi subpolitika: u poaru stanova i ljudi mogu se na desno pomaknuti politike koordinate i priroriteti drave. Takoer vrijedi i obratno, naime da lanci svjetla protiv mrnje prema strancima i hukanja ne ponajmanje zahvaljuju svoj uspjeh svojoj iskljuivoj inicijativi odozdo - protiv stranaka i stranakih granica. No mora se opomenuti pred nerealnim optimizmom: ono to se odozdo ini kao utjecajna sfera subpolitike, odozgo gledano ima za posljedicu gubitak probojne snage, smanjenje i minimaliziranje politike. Subpolitizacijom se poveavaju pravo na glas i mogunosti za sudjelovanje u oblikovanju drutva onih grupa koje dotada uope nisu sudjelovale u sadrajnom procesu tehnologizacije i industrijalizacije: graana, javnosti, socijalnih pokreta, ekspertnih grupa, lokalnih
1,4 115
Damstdt/Sprl (1993), 142. Isto, 158, Habermas (1992).

169
zaposlenika, ak i mogunosti pojedinaca da graanskom hrabrou "pomiu gore" u sreditima razvoja. Prema tome, subpolitizacija znai smanjivanje centralistike politike usmjeravanja, zapinjanje dotada neometanih tokova na otporu kontroverznim projektima; okolnosti u kojima razliite grupe i razine koje sudjeluju u odluivanju mobiliziraju sredstva pravne drave jedne protiv drugih. To se ne dogaa samo u konfrontaciji institucija i grupa graana nego i u suprotstavljanjima nacionalne i komunalne politike, zeleno motivirane uprave i starih menadmenta u industriji itd. Na kraju nitko ne pobjeuje, ni opozicija ni dravna vlast, pri emu ti pojmovi zapravo postaju onako relativnima kao to se i moraju zamiljati. Dolazi do ope "relativne nemoi" (naravno, nemoi i grupa graana) koja je nalije subpolitikog aktivizma. No upravo to zapinjanje nekada konsenzualno podmazanog procesa industrijalizacije, koji na svim razinama proizvodi gubitnike, usporava proces i predstavlja rani oblik neureenog, anarhistikog samoograniavanja i samokontrole. Postoje dvije paradigme nedobrovoljnog usporavanja: rizik (usp. gore str. 52 ff.) i zastoj. Pritom zastoj ne znai zastoj u prometu nego, posve openito, modernizacijski infarkt u svim moguim pojavnim oblicima i na svim podrujima drutva. Posvuda prijeti ope zaepljenje i preplavljivanje, na primjer i u masovnim medijima gdje se s bezbroj kanala eli dokrajiti javnopravni sistem i irom otvoriti vrata proizvoljnosti. Jedno od sredstava subpolitike je zastoj (u izravnom i prenesenom, poopenom smislu) kao modernizirani oblik nedobrovoljnog trajka. 1\i se moe zapaziti kako blokada i politizacija - i njihova vieznanost! - djeluju zajedno, prelaze jedna u drugu. Probija se uvid da tako vie ne ide, da to ne moe proi - zastoj. Taj "nagomilani" graanski protest dio je "life politics" (Giddens, usp. takoer str. 230 ff.), on moe eksplodirati na sve strane politikog svijeta. U svakom sluaju, prometna politika tu ima dubinsku dimenziju za sva170
kodnevni ivot koja se u prisilnom usporavanju izraava na nain koji je za svakoga vrlo osjetan i politian. Zastoj, dakle, uvijek znai iskustvo zastoja, predstavlja, dakle, kategoriju kulturalnog iskustva - za razliku i protivno "klasnom iskustvu" - koja se, kako je poznato, morala rascijepiti na jedno "po sebi" i jedno "za sebe" kako bi si osigurala "objektivnost". Zastoj uz to ima i egalitaran uinak. U njemu su sve klase automobila jednake. Reenica koja na jednom mjestu estih prometnih zastoja u Miinchenu, napisana sprejem, svjetluca u oi vozaima i sjedaima u automobilima: "Ti nisi u zastoju, ti jesi zastoj!", izraava upravo to izravno i nedobrovoljno "iskustvo socijalizma" u automobilskom klasnom drutvu, jednako kao i paralela izmeu zastoja i trajka. Zastoj, dodue, za razliku od trajka nije opasan. Jednostavno se nita ne dogaa. Radi se, dakle, o nedobrovoljnom pasivnom otporu modernizacijskom infarktu koji prijeti sa svih strana. Iznuena meditacija zastoja u svim temama i na svim razinama prerazvijenog drutva mogla bi - prilino paradoksalno - pokrenuti promjenu u miljenju i djelovanju koja spreava podmazan tok stvari. Iz toga politika moe i mora razviti i utemeljiti svoju formativnu, stvaralaku radikalnost i crpsti nove naine postizanja konsenzusa. Prema tome, subpolitizacija drutva svodi se - manje pozitivno, skeptino-realistiki formulirano - isprva na oteavanje, spreavanje stare politike. 116 U legitimacijski vakuum razvoja tehnike i industrije koji se poigrava propau na rate probijaju se zahtjevi, proturjeja, raskoli i koalicije koji sa sigurnou dovode do toga da se prije ili kasnije dovedu na
116
S obzirom na sporni konsenzus o energiji to, na primjer, znai i to da, ako se na kraju pregovora izmeu drutvenih aktera ne postigne sporazum, vjerojatno u dogledno vrijeme po svoj prilici nee biti novih nuklearnih elektrana u Njemakoj. Jer teko da e privreda ponovno uloiti milijarde u politiki nesigurne projekte. Utoliko bi neslaganje moglo biti i put u naputanje nuklearne energije.
171
optueniku klupu oni tehnoloki razvoji ije su usputne posljedice sagledivo nesagledive i u jednom dubljem smislu vae kao upitne. Dakle, na primjer, planovi iz eira arobnjakovih uenika u genetikoj tehnologiji i humanoj genetici, ali ve i autoceste, palionice smea, novi industrijski pogoni koji se smatraju opasnima, nuklearne elektrane (da i ne govorimo o problemu njihova otpada) zapleu se u trnovito ipraje otpora i proturjeja koji - naposljetku - trai ili autoritarne odgovore policijske drave ili pak jednu drukiju modernu koja razvoj tehnike i industrije ugrauje u postupak za postizanje novog konsenzusa (o tome usp. dolje poglavlje "O odnosu prema ambivalenciji: model 'okruglog stola"', str. 190 ff.). Prema tome, da bi se razumjelo to se u Evropi danas dogaa, mora se imati pred oima i ono to se ne dogaa, ali to bi se moglo dogaati kada bi ve postojale nune politike institucije koje tek valja pronai. Posvuda su na djelu samo one politike snage i institucije koje postoje, a ne one koje tek valja pronai i utemeljiti. To pak znai da je manjak "smisla za mogue" (Musil) i snage za oblikovanje postao uzrokom jadnog stanja koje vlada. "Ako se eli proi kroz vrata koja su otvorena, mora se uzeti u obzir injenica", kae Musil u romanu ovjek bez svojstava, "da ona imaju vrst okvir: to naelo ... jednostavno je zahtjev smisla za realno. No ako postoji smisao za realno..., onda mora postojati i neto to se moe nazvati smislom za mogue." On bi se mogao "definirati kao sposobnost da se misli sve to bi takoer moglo biti i da se ono to jest ne shvaa kao vanije od onoga to nije ... Takvi ljudi moguega ive, kako se kae, u finijem predivu, u predivu izmaglice, mate, sanjarenja i konjunktiva ... No ono mogue ne obuhvaa samo snove onih sa slabijim ivcima nego i jo neprobuene Boje namjere." Netko tko "pazi na mogue istine ima", nastavlja Musil, u oima drugih esto "vatru, polet, volju za graenjem..., koja se ne ustruava pred zbiljom, ali je pro172
matra kaozadau i pronalazak ... Budui da njegove ideje ... nisu nita nego jo neroene realnosti, naravno da i on ima smisao za realnost; ali to je smisao za moguu realnost..." 117
1,7
M u s i l (1952), 16f. 173
V I . poglavlje
Putovi u drukije moderne
Za ovo gledite postoji samo jedna rije: naivno. U tome se slau oni koji jarke realnosti kasne moderne inae slikaju i vide u upravo suprotnim bojama i suprotno ih vrednuju: optimisti i pesimisti napretka. Jer ako u oku oluje, u sreditu raaravanja postoji neka izvjesnost, onda je to ta da zakon tehniko-ekonomske inovacije vai nedodirljivo i nemilosrdno. Mainerija modernizacije koja pokree svijet dio je onostranosti u ovostranome, tehniki Bog - ili vrag! - moderne kojega se moe voljeti, protiv kojega se moe buniti, ali se samo jedno ne moe: iskljuiti ili reprogramirati taj podivljali ljudski stroj. Prijelaz poput onoga od eljeznice do aviona u pitanjima drutvene dinamike moderne jednako je iskljuen poput pokuaja da se automobil zamijeni biciklom. No ono to je mogue te se i dogaa jest suprotno vrednovanje tog modernog usuda. Jedni naglaavaju i pozdravljaju umnoavanje opcija koje tako postaje mogue. Oni dobivaju za pravo time to su drave u kojima opcije "cvatu" u meu153
vremenu izgradile zatitne zidove protiv njihove privlanosti. Drugi pak vide kako itav mamutski projekt ili pada izravno u ponor ili klizi u novo barbarstvo. U jednome se ta dva suprotstavljena gledita lako slau: nita se ne moe zaista promijeniti. Sva sekularizacija nije mogla nimalo promijeniti tu vjeru da se u tome ne moe nita promijeniti. S krajem hladnog rata nastala je paradoksalna situacija. Ono posve neoekivano, tovie, ono to je bilo dokazano iskljueno - politika renesansa Evrope - nije dovelo do ponovnog oivljavanja evropskih ideja, do istilita i vatrometa pitanja nego do ope sputanosti. Fatalizam - jednom pozitivan, drugi put negativan - proturjei fatalizmu, potvruje fatalizam. Tako se uz svu sklonost realizmu i nihilizmu koja je sadrana u evropskoj tradiciji zanemaruje i prekriva ono to tvori vitalnost Evrope: samoobnavljanje radikalnom samokritikom, samorazaranjem. Prosvjetiteljstvo je poseban sluaj u kojemu pobijeeni pobjeuje svojim porazom. Optimistiki i pesimistiki fatalizam u jednome se slau: da postoji samo jedan, naime industrijski lik moderne, ije nunosti jednom proizvode onu blaenu mjeavinu potroakog drutva i demokracije, a drugi put ubrzavaju opu propast. Tertium non da tur. Tertium datur! Mogue je mnogo moderni - tako glasi suprotno naelo refleksivne modernizacije. "Kao to je svojedobno fino uho ulo u ureenoj tiini grmljavine, tako otro oko u kaosu moe odgonetnuti jedan drugi red", pie, kako je uvodno citiran, Vasilij Kandinski. "Taj red naputa osnovu onoga 'ili-ili' i polako dosee novu osnovu i. Dvadeseto stoljee nalazi se pod znakom toga 'i'." To i eksperimentira s iskljuenim treim. "Gotovo kao providnou fiksirane razlike konsekventno se istrauju i bez osobita napora postaje jasno da se metode, materijal i njegova obrada na objema podrujima bitno ne razlikuju. Javlja se mogunost za umjetnika i znanstvenika da zajedno rade na jednoj te istoj zadai ... Istu principijelnu vrijednost ima i jedan drugi poticaj i rad koji mu slijedi, a koji su takoer potekli iz slikarst176
va - ruenje zida izmeu umjetnosti i tehnike te pribliavanje tih dvaju dotada strogo odvojenih i, kako se openito shvaalo, meusobno neprijateljskih podruja koje je uslijedilo."118 Sociologija - recimo tonije: (ironino) starea sociologija modernizacije, mora dijelom postati umjetnost, mora, dakle, postati zaigrana kako bi se oslobodila svojih vlastitih misaonih blokada. To bi se moglo nazvati kemijom premisa: sueljavati, odmjeravati, sukobljavati, meusobno stapati pseudovjenosti sve dok u misaonoj epruveti ne pone iskriti i dimiti se, smrditi i sijevati. Kako se mijenja slika "funkcionalno diferenciranog" industrijskog drutva ako se na njega primijene premise "funkcionalne diferencijacije"? Zato podvrste sociolokog funkcionalizma uvijek slikaju neku sliku drutva kao izdiferenciranog u smislu dovrenosti, dok moda daljnje diferencijacije industrijskog drutva koje se zbivaju upravo danas ukazuju na putove u drukije moderne? Zato bi se modernizacija iscrpljivala u autonomizaciji, upravo u "autoreferencijalnosti" (Luhmann)? I zato ne u suprotnosti: u specijalizaciji za kontekst, u sistemskim koordinacijama? Moda je premisa autonomije novije sistemske teorije, koja se napuhala do autistinosti, samo mali jedanput-jedan, dok infinitezimalni raun poinje ondje gdje se autonomija umreava s autonomijom, gdje nastaju institucije dogovaranja i pregovaranja itd.? Refleksivna modernizacija moda poinje ondje gdje zavrava logika diferenciranja i rastvaranja, gdje se ona kombinira i sukobljava s logikom posredovanja i samoograniavanja. Nije li pomalo dosadno (dobro, to nije znanstvena kategorija), recimo dakle: pomalo premalo kompleksno ocrtavati uvijek samo raspad starog svijeta na "binarne kodove"? Ne bi li bilo vrijeme da se razbije taj veliki socioloki simplifikacijs,,n
Kandinski (1955), 99, 104f. (Isticanje U. B.).

177
ki tabu te da se, na primjer, pita o sintezama kodova, da se istrauje gdje se one ve danas i kako isprobavaju? Je li kombinacija umjetnosti i znanosti, tehnike i ekologije, privrede i politike s rezultatom neega treeg, nepoznatog, to se treba pronai, zaista iskljuena stoga to je iskljuenom dri mali jedan-put-jedan jednostavnog funkcionalizma? Zato se znanost, koja sve mijenja, sama mora misliti i prakticirati kao nepromjenjiva? Ili je moda tako da nain na koji se ocjenjivala i odbacivala neka promjena u okviru znanosti i na koji se to i danas ini istiskuje iz vidnog polja upravo one mogunosti samoograniavanja i samopromjene koje su znanosti otvorene i za koje je vrijeme - naime njezino vlastito odustajanje od monopola na istinu koje postaje moguim i nunim s metodikom dvojbom kojoj znanost bar verbalno odaje priznanje? Fatalizam svakako ima i dobre strane. Na primjer, on spreava aktivizam jedne modernizacije moderne koji otvara Pandorinu kutiju. Ali on djeluje kao kare u glavama sociologa koji se, znajui za vlastite zakonitosti moderne, ustruavaju makar i sistematski postaviti i razmotriti pitanje o drukijim modernama. "Samoprimjena", tako glasi arobna rije koja treba olabaviti, prevladati te blokade. Pri razjanjenju te misli elimo metodiki postupati i navesti svaki princip industrijske moderne koji se treba (u misaonom eksperimentu) primijeniti na strukturu samog industrijskog drutva, da bismo zatim pitali: koja vrsta, koje lice moderniteta nastaje ako vai ono to se uope ne moe zaustaviti, naime da modernizacija pregazi i industrijsko drutvo? 119 Samoprimjena - konkretizirana s jedne strane na kljunom pojmu "funkcionalne diferencijacije", a s druge na paralelnom pojmu "funkcionalne autonomije", ondje razlikovana u dimenzijama budunosti i prolosti, ovdje u di1,9
Taj misaoni eksperiment ostaje i opisuje ponajprije teorijski mogue smjerove razvoja; ali on na taj nain moe voditi i do pojmova kojima se mogu shvatiti i analizirati aktualni realni eksperimenti.
178
menzijama unutarnjega i vanjskoga - vodi do etiriju probnih, heuristikih kategorija refleksivne modernizacije: onaj tko pita o "funkcionalnoj diferencijaciji", o "funkcionalno diferenciranom" drutvu, postavlja u dimenziji budunosti (1) pitanje o (revolucionarnoj) daljnjoj diferencijaciji industrijskog drutva, a u dimenziji prolosti (2) pitanje o zastarijevanju "modernog" drutva i njegovih sistemskih logika i institucija u cjelini. 120 Poe li se od kljunog pojma "funkcionalne autonomije", moe se doi do dvaju pitanja refleksivne modernizacije: u vanjskome je to (3) pitanje o institucijama posredovanja i pregovaranja izmeu sistema, a u u unutarnjemu (4) pitanje o uvjetima mogunosti "sinteza kodova". Ti vrlo razliiti putokazi u drukije moderne ovdje e se samo dotaknuti, egzemplarno razmotriti i pratiti nekoliko koraka.
Daljnja diferencijacija industrijskog drutva: feminizacija i naturalizacija drutva

Put u industrijsku modernu je, to se svakako mora rei, probila, na primjer, francuska revolucija. Ona je oslobodila pitanje moi od njegovih staleko-religijskih pripadnosti i nedodirljivosti. Usprkos svim nemogunostima i konzervativnoj retorici, plebs je postao suverenom - bar po pretenziji i proceduri. Time su bili postavljeni kriteriji politikog utemeljenja moi kojima se sve do danas ak i diktatori moraju bar verbalno pokoravati. U industrijsku modernu takoer vodi i industrijska revolucija. Ona je posjednicima kapitala, privredno aktivnom graanstvu jednom zauvijek dala pravo na stalne inovacije. Ono to je za prethodne epohe bilo posve nezamislivo, ak i bogohulno, promjena koja slijedi promjeni i nakon koje slije120
O t o m e g o r e pogl. II. 179
di nova promjena, nezadrivo, neovladivo, i to promjena svih ivotnih uvjeta, sada postaje samorazumljivim, zakonom moderne kojemu se svi moraju pokoravati pod prijetnjom kazne svoje ekonomske propasti. Nuno je podsjetiti na to da je "funkcionalna sistemska diferencijacija" druga rije za revoluciju. Tek se tada moe razumjeti to se misli kada se pita koje funkcionalne sistemske diferencijacije izvode iz industrijskog drutva. Danas se ocrtavaju dvije - s jedne strane potresi feministike revolucije, a s druge sistemska diferencijacija prirode "u doba njezine tehnike reproduktibilnosti" 121 ; jo se jedna moe bar ubaciti u arenu moguega kao hipoteza koja omoguava da se misli ono nezamislivo: tehnika, koja se oslobaa od ekonomskih prisila, odbacuje jaram svoje privredno-vojne upotrebljivosti i postaje modernom: nita osim tehnike, tehnika radi same sebe. Ustanak ena je, drukije od eksplozije francuske revolucije, pritajena revolucija, subrevolucija, no ne na barunastim apama, nego na kandama. Gdje i koliko ona see, ona mijenja industrijsko drutvo u njegovoj osjetljivoj unutranjosti: privatnosti, i otuda see (tamo i natrag?) do u vrhove muke vlasti i samorazumljivosti. Subrevolucija ena, koja uzvraajui udarce izravno rastvara svakodnevni poredak drutva u njegovu ivanom sistemu, svakako moe dati drutvu drukiji lik. Samo se treba odvaiti na eksperiment: drutvo u kojemu bi mukarci i ene bili zaista ravnopravni (ma to to u pojedinostima znailo) nesumnjivo bi bilo jedna drukija moderna. injenica da se, naprotiv, uz namjerno sudjelovanje ena podiu zidovi od prirode, antropologije, obiteljske i majinske sree pripada posve drugoj prii. Mjera za promjene koje predstoje ne ponajmanje su i potresi koji su ve - u perspektivi mnogih ena - doveli do "neuspjeha" trajne feministike pobune. Fundamentalizmi najrazliitijih vrsta su, kako pokazuju istraivanja drutvenih znanosti,
121
B h m e (1992).
180
patrijarhalne reakcije, pokuaji da se iznova proglase zakoni "muke sile tee".122 Ve sada postaje vidljivim da velika konstanta industrijske epohe, priroda, gubi svoju zadanost, da postaje proizvodom, integralnom "unutarnjom prirodom" (u tom smislu) postindustrijskog drutva koja se moe oblikovati. U industrijsko drutvo vodi apstrahiranje od prirode. Preko industrijskog drutva vodi integracija prirode u drutvo. "Priroda" postaje drutvenim projektom, utopijom, /^naturalizacija znai denaturalizaciju. l b se pod barjakom "prirode" usavravaju oblikovne pretenzije moderne. Priroda postaje politikom, a u ekstremnom sluaju, koji ve danas moemo promatrati, poljem genetikotehnolokog "rjeavanja" drutvenih problema (okoli, socijalna i tehnoloka sigurnost itd.). No to znai da se drutvo i priroda stapaju u "prirodno drutvo" - bilo da se priroda podrutvljuje, bilo da se drutvo naturalizira. No to znai samo da ta dva pojma - priroda i drutvo - gube i zamjenjuju svoj smisao. Kojim se pravcima pritom kree, to se unaprijed moe otkriti samo proroanski - i uz neto primjene princip industrijske proizvodnje: industrijski sistemi koji se preorijentiraju na prirodnu proizvodnju pretvaraju se u prirodne sisteme koji donose trajne drutvene promjene. Proizvedena "priroda" (u ne simbolikom, materijaliziranom znaenju te rijei), "priroda odluivanja" omoguava stvaranje injenica, stvorene tjelesnosti. Tu se politikom stvaranja stvara svijet ivih bia koji svoj proizvodni karakter moe sakriti u tjelesnoj prinudi koju prikazuje i proizvodi (usp. gore "Protumoderna", str. 108 ff.). Ekoloko pitanje i ekoloki pokret, koji, naravno, naizgled pozivaju na spaavanje prirode, ubrzavaju i dovravaju taj proces troenja. Izraz "ekologija" nije tek tako toliko vieznaan da se u njemu moe ugodno smjestiti gotovo sve, od proroanstava propasti do hipertehnike.
122
O tome Riesebrodt (1990).
181
Sloboda za tehniku!
Tanki sloj legitimacije sistem krupne tehnologije, koji puca i guli se pri sljedeoj velikoj nesrei, uvijek se pokuava osigurati korakom unatrag, zaustavljanjem, veim brojem kontrola. Zato se jednom - bar u misaonom eksperimentu - ne odvaiti na vie moderne: sloboda za tehniku! To znai osloboditi tehniku iz okova (i interioriziranih sputanosti) ekonomije i drave te je izloiti hladnom vjetru sumnje. Tehnika i sami tehniki znanstvenici morali bi se pitati: je li tehnika mogua? Kako je tehnika mogua? Je li ili, radikalnije, kako je - mogua tehnika koja bi bila neutralna s obzirom na korist i neefektivna? Kako su mogue principijelne alternative - estetike, politike, ekoloke, koje obraaju panju na materijalnost svijeta i ozbiljno je shvaaju - , kako su mogui neinstrumentalni projekti i slike tehnikoga? Kako izgleda tehnika koja dvojbu ne nijee, nego je prihvaa? U dvojbi za dvojbu! Ta se utopija jedne ujedno radikalno moderne i osloboene tehnike moe objasniti u paraleli s umjetnou, sa slikarstvom. Arnold Gehlen citira Rimbauda koji 1871. anticipira skok u apstraktno slikarstvo: "Iz slikarstva moramo istjerati njegovu staru naviku kopiranja kako bismo ga uinili suverenim. Umjesto da reproducira predmete, ono treba iznuivati uzbuenja pomou crta, boja i obrisa crpljenih iz vanjskog svijeta, ali pojednostavljenih i zauzdanih." I Gehlen na istom mjestu citira Herberta Reada: "Oblici koje je neki umjetnik korak po korak realizirao i dovravao imaju vlastiti ivot (life of their own) i slijede logiki razvoj koji umjetnik ne bi mogao izmijeniti ni kada bi to htio. Zaista postoje dva izvora inspiracije: jedan se nalazi u onome to se zove prirodom, a drugi je u samom umjetnikom djelu; ne postoji, takorei, samo oblik ivota, nego i ivot oblika." 123
123
Citirano po Gehlen (1965), 66.
182
Iz tehnike moramo istjerati njezinu staru naviku kopiranja privrednih nunosti i vojnih ciljeva kako bismo je uinili suverenom. I na podruju tehnike postoje dva izvora inspiracije: privredna korist, uinkovitost, bre, funkcionalnije itd. kao prvi izvor; drugi je izvor inspiracije samo tehniko djelo. Taj izvor treba otvoriti. Tehnika bi mogla - poput slikarstva postati istom i apstraktnom, otkriti i isprobati svoja "uzbuenja crta", svoje zakone toke, povrine, boja itd. To, dodue, pretpostavlja da tehnika i tehnika znanost iznutra i izvana odbace dogmatizam racionalnosti vanjske svrhe i ovladivosti te se otvore za proizvedenu neizvjesnost, vieznanost, ambivalenciju, kontekstualnost i principijelnu dvojbenost svojih projekata. Ta "tehnika dvojbe" svojom bi razvijenom znanstvenou i profesionalnom etikom samu sebe uinila odvjetnikom onih nesigurnosti koje sama proizvodi. Upravo bi se u tome sastojali njezin ponos, njezino dostojanstvo, njezina samostalnost i autonomija. No to znai kada sama tehninost postane izvorom inspiracije, a ne ekonominost i uinkovitost? Prvo, otkrivanje - i poticanje! - tehnike radi nje same. Na primjer, industrijska bi se istraivanja pod tim gleditima "vrijednosno neutralne" i "vrijednosno pluralne" tehnike odbacivala, ona bi bila pojam vanjskog odreivanja. Tek tako mogu tehniki stvaraoci i znanstvenici doi do onoga to Kandinski zove "unutarnjom nunou" te to pojmovno i oblikujui osloboditi - vlastitu vrijednost i vlastitu logiku materijala, osobitost oblikovanja, onoga strojnoga, konstruktivnosti. 124 Ti stvaraoci "apstraktne tehnike" (miljene analogno apstraktnom slikarstvu) u istom dahu kritiziraju robovanje tehnike tradicije ekonomiji, njezino potinjavanje
124
Tragovi bi se mogli razotkriti i skupiti povijesnim prouavanjima koja polaze od zajednikog porijekla umjetnosti i tehnike, na primjer u talijanskoj renesansi.
183
"osrednjosti" racionalnosti vanjske svrhe koja se uspjela objasniti i idealizirati kao antropoloki apodiktum. Drugo, takva bi se tehnika mogla osloboditi iz jednodimenzionalnosti i linearnosti te se otvoriti za ono i: razviti i interiorizirati drukije vodee principe nego to su principi ekonominosti i uinkovitosti. Moda bi tako bilo mogue prevladati sudbinsku sljepou za posljedice, dakle utemeljiti jednu vrstu tehnike koja nadomjeta sekundarno ispitivanje i tehniku posljedica tehnologijama i tehnikim razvojem koji bi minimalizirali posljedice. Tehnika koja bi bila u tom smislu "ekoloka" trebala bi se pronai jednako kao i tehnika koja bi temeljnim principom svojega razvoja i metode inila alternativnost i dvojbu.125 To znai da bi ta vrsta tehnike, tree, svojom unutarnjom logikom ukidala stvarnu prinudu i na njezino mjesto postavljala etiku i praksu stvarne alternative.126 Samo bi se tako drutvo oslobodilo od tehnike prevlasti time to bi se omoguile i iznudile politike, etike i javne odluke. Tu bi se - metodoloki njegujui dvojbu, konstruktivnu matovitost i tehniki pluralizam - uvijek razraivalo i prikazivalo klupko mogunosti koje si meusobno proturjee, prisiljavaju se na netehniko odluivanje, ime se govor o "stvarnoj tehnikoj prinudi" ini pretpotopnim. Tek se tom "apstraktnom" i u umjetnikom smislu "nepredmetnom", vrijednosno pluralnom tehnikom koja je produila putem moderne i postigla razinu dvojbe u samu sebe otvara mogunost da se nanovo razvrstaju i autonomno organiziraju pitanja upotrebe i primjene tehnike. Tu se mogu i moraju pronai i uspostaviti institucije javne rasprave, etikih kontroverzi, suodluivanja i glasanja o tehnikim razvojima. To
Tehnika i tehniki razvoj tee sigurnosti, n j i h o v je kredo kontrolibilnost. Kako izgleda tehniki razvoj koji pretpostavlja i ozbiljno shvaa povratak neizvjesnosti, o tome se uope nije razmiljalo ni pitalo. 126 Subpolitika tehnike bila bi, dakle, subpolitika pluralne stvarnosti.
184
125
je pak doista upravo suprotnost onoga to se danas zbiva i to je nit vodilja tehnoloke politike. Ona se oslanja na optimalno proimanje tehnikog razvoja i ekonomske upotrebe za ubrzavanje inovacijske spirale. Tehniki razvoj u jednostavnoj industrijskoj moderni, kako je poznato, nastaje i nalazi se pod diktatom ekonomskih razloga. Poduzea ne investiraju da bi usreila ovjeanstvo ili ga sauvala od problematinih posljedica nego da bi otvorila obeavajua trita i podruja ekspanzije. Ona procjenjuju kako postupaju konkurenti i na osnovi trine prognoze donose dalekosene i iz njihove perspektive nune odluke o buduim teitima svojih istraivanja i proizvodnje. "Sredinji je problem taj to se ta vrsta razvoja potreba i usmjeravanja inovacija, koju provode poduzea, u pravilu ne dogaa kao odgovor, nego ve unaprijed senzibilizira drutvo i artikulira interese, dakle uglavnom neovisno o demokratskim raspravama o buduim osnovnim crtama tehnikog razvoja, te se orijentira samo prema mjerilima privatne privredne uinkovitosti i isplativosti." 127 Prvi veliki projekt tog tehnikog razvoja i te upotrebe tehnike pod vlau ponude bila je i jest industrija nuklearne energije, za koju je bilo potrebno financiranje od strane drave i javna legitimacija. Novo "edo" legitimatora tehnike - genetika tehnologija - takoer stoji i nastaje pod tim trinim pritiskom dokazivanja. No kako da se istrauje - takoer i o posljedicama i rizicima pod giljotinom uloenih milijardi? Dravna politika, koja bi morala zastupati ope dobro i protiv hukanja industrije, koja blagostanjem potencira i opasnosti, ostaje "u vrlo velikoj mjeri odana visokobrzinskom sistemu modernizacije orijentirane prema svjetskom tritu. Umjesto da pokuava zakoiti opasan tempo razvoja novih rizinih tehnologija, izotriti osjeaj za njihove opasnosti i problematine posljedice, podrati iroku potragu za tehnolokim alternativama i prihvatiti vei udio drutva u proce127
D o l a t a (1992), 352. 184
sima odluivanja o tehnolokoj politici, i politiki je pristup opasnostima i rizicima novih tehnologija dosada ostao neznatan usporedi li se s nastojanjima da se ne ugrozi internacionalna konkurentnost i poloaj vlastite nacije. Dravna politika u tom obliku vie pridonosi ubrzavanju, osamostaljenju i uvrivanju problematinih tehnolokih linija nego njihovu opreznom i odgovornom razvoju." 128 Model osloboene, apstraktne tehnike radi nje same ukinuo bi taj interesni kartel, tu privrednu i vlastodraku feudalizaciju tehnike i tehniara. To znai da ne bi dolo samo do usporavanja te stoga i mogunosti revidiranja tehnikog razvoja. Tek bi tako uope bila mogua "tehnika koja tolerira pogreke" (Christine i Ernst Ulrich von Weizscker).129 Tek bi tako bilo mogue priznanje zablude, a da to priznanje ne dovede do ekonomske i drutvene katastrofe. I tek bi tako uope moglo postati mogue ono to je dosada strukturalno iskljueno: rei "da" tehnici i "ne" njezinoj upotrebi. Taj model radikalizirane moderne poiva na dvama misaonim stupovima: s jedne strane na tome da se tehnika, koja vlada posvuda i nigdje, sistemski difuzno, liena vlastitog smisla, posve u smislu "umijea odvajanja" {Walzer), otme diktatu ekonomije i vojno angairane drave, da se oslobodi. To bi se moglo usporediti sa zadaom organiziranja i financiranja javnog obrazovanja. Ako se openito zahtijeva da tehnika i tehniari napuste svoj bjelokosni toranj i ukljue se u industrijsku praksu i svijet ekonomske upotrebe, ovaj model tei upravo suprotnome, takorei "Spitzwegovu modelu" tehnike: vratiti tehniku u (sveuilini) bjelokosni toranj! Podravanje znanosti tehnike koja se bavi osnovama i koja dvoji te se ne osvre na korist bilo bi deviza high-tech drutva koje zadrava pravo da samo odluuje o svojoj tehnikoj budunosti. Reeno zajedno s Kandinskim: "Odvajanje ... od 'ivota' [itaj: od privrede; U. B..], konsekventno zadubljivanje u vlas128 129
Isto, 359. U. v. Weizscker (1991).
186
tite ciljeve, izraajna sredstva i mogunosti i ... istodobno prirodan i iv interes za ciljeve, izraajna sredstva i mogunosti na drugim poljima" duhovnog ivota.130 Tek bi se s tom "tehnikom u bjelokosnom tornju" mogao sanjati i isprobavati san o jednoj zaista "modernoj", autonomnoj tehnici koja otkriva svoje vlastite mogunosti. Tek tako i tu mogla bi se rastvoriti i prevladati deantropologizacija tehnike - apodiktum da tehnika uvijek jest i moe biti samo sredstvo za zamjenjive, vanjske svrhe (to je protumoderna tamnica tehnike koja je ve po svojoj zamisli osuena na podreenost). U usporedbi s umjetnou, tehnika se jo nalazi u stadiju prije samootkrivanja i samorevolucioniranja slikarstva u 20. stoljeu. Nju sputava naivni realizam korisnosti i ekonominosti. Slino kao to su umjetnici u prethodnim stoljeima preslikavali, kao to su morali portretirati svece, vladare i prirodu, tako tehnika slui dravnim i ekonomskim "nunostima". Da bi se rastvorio taj "naivni tehniki realizam" bio bi potreban "kubizam inenjera", Plavi jaha tehniara, Klee, Kandinski, koji pred oima svih u stvaralakoj revoluciji raaju istou tehnike. Tek bi se tako mogao izmisliti i uspostaviti drugi stup tog misaonog modela osloboene i radikalizirane moderne tehnike: podjela moi i suodluivanje u primjeni i upotrebi tehnike, u tehnizaciji drutva. 'Alternativni tip regulacije znanstveno-tehnikog prevrata, koncipiran kao suprotnost visokobrzinskom sistemu modernizacije orijentirane prema svjetskom tritu, po mojem bi miljenju morao poivati na etirima posve drukijim ugaonim stupovima: (1) na opem priznavanju i primjeni odgovorne sporosti i opreza u baratanju novim, rizinim tehnologijama, (2) na politici istraivanja i tehnologije koja reagira na drutvene probleme, ispravlja tehnoloke pogreke i aktivno podrava alternativne putove tehnolokog razvoja, (3) na poduzimanju dubokog ekolokog preustroja onih
"" Kandinski (1955).
187
industrijskih sektora ija je proizvodnja odnosno iji su proizvodi optereeni rizicima koji se drutveno ne mogu zastupati, te (4) na temeljitoj demokratizaciji i decentralizaciji modela ekonomsko-politikog odluivanja." 131 Meu ostalim, to znai da bi oslobaanje tehnike i tehniara od jarma ekonomije takoer moralo ii usporedno s njihovim razvlaivanjem u sivoj zoni upotrebe. Morao bi se prekinuti njihov monopol u sigurnosnim pitanjima i raspodjeli posljedica. 132 Iz toga slijedi drugi povijesni korak podjele moi - ovaj put izmeu razvoja tehnike (koja bi time mogla pronai i razviti posve drukije slike o samoj sebi i svoje posve drukije osnove) i primjene tehnike koja bi se, demokratski i moralno legitimirana, uglavnom izdvojena iz miljea primarne industrijske moderne, mogla samostalno organizirati. Dileme nekontrolirane tehnike upravo se ne zamjenjuju, kako mnogi misle, autonomijom tehnike, nego nedostatkom te autonomije, njezinim podreivanjem privredi i prepletanjem s njome, njezinom programiranom nezrelou. U tehnici lienoj vlastitog smisla, pronalazaki ar i otkria automatski se pretvaraju u prevrate i opasnosti koji se ne mogu kontrolirati. Genetika tehnologija i humana genetika preobraavaju ak i zakone ljudskog ivota. Tko to ini? Tehniari? Politiari? Industrija? Javnost? Pitajte ih, i odgovor e biti poput Odisejeva: nitko. Tehnoloka se politika u razvijenoj moderni, koja se hvali pobjedonosnim pohodom odluivanja i kontrole, moe usporediti s "niijom vlau" (Hannah Arendt). Za nju Hannah Arendt kae da je to najtiranskiji od svih oblika vlasti jer se u njoj nikoga ne moe pozvati na odgovornost. 133
Dolata (1992), 362. To znai, n a primjer, da se organi i komisije u sivoj zoni tehnike i politike formiraju interdisciplinarno, da b u d u otvoreni za pripadnike pogoenih grupa i za laike, da se u cjelini ukine monopol na sudsko vjetaenje pojedinaca i grupe tehniara. 133 Arendt (1976).
132 131
188
Podreivanje tehnike uvjetuje i njezinu poluprofesionalnost.134 Tehnika vai ili kao deduktivna filijala eksperimentalno provjerene teorije ili kao izvor koristi, rjeenja problema svake vrste. I u jednom i u drugom sluaju nijee se konstrukcijska logika, samostalnost neke tehnike, premda su sve znanosti odavno skliznule u sferu tehnikoga i kriteriji korisnoga su se u supstanciji pluralizirali i postali upitnima. Tehniari bi se morali osloboditi od vladavine privrede ne samo u svojem vanjskom poloaju, ve takoer i u svojoj predodbi, u svojem projektu tehnike - kako bi oslobodili drutvo od izvana odreene prevlasti tehnike. Moda zvui paradoksalno: sloboda tehnike i oslobaanje drutva od tehnike mogli bi biti jedno te isto. Drukije reeno, radikalizacija moderne - tehnika kao l'art pour l'art - mogla bi ujedno stvoriti pretpostavke za sistemsko rjeavanje problema upravljanja, kontrole i demokratizacije tehnike - upravo odvajanjem, autonomizacijom i koordinacijom podsistem. Osloboena tehnika, koja je odbacila jaram svoje korisnosti, razbija i automatizam svoje upotrebe te tako uope tek omoguava nova usklaivanja izmeu sistem, stvaranje "filtrirajuih institucija", institucija pregovaranja koje vijeaju i odluuju o da i ne te o njihovu kondicioniranju i mjeovitim oblicima.135 Ako se sve to i dalje ini nerealno, rije je ipak o "realistikoj utopiji" (Giddens) jedne radikalizirane moderne. I samo misaoni eksperiment otvara oi za uvid da je tehnika - bit moderniteta - u ustroju industrijskog drutva protumodeino organizirana.
1.4 1.5
Na primjer Hortleder (1970), Kogon (1976), Larson (1977). No ti se "medusistemski sistemi" ne smiju razumjeti po modelu izdiferencirane kooperacije; u tome je sadrana nepraktikabilnost takoer i jezika.
189
O odnosu prema ambivalenciji: model "okruglog stola"

Onaj tko se vie ne eli miriti s propadanjem legitimacije tehniko-industrijskog razvoja, mora razmisliti o tome kako se "nova ambivalencija" moe uiniti prihvatljivom i predmetom mogueg konsenzusa. Ono "i" koje se tu isprobava glasi: institucije posredovanja izmeu sistema. One u rudimentarnom obliku ve postoje u razliitim modelima "okruglog stola" ili u komisijama za javno mnijenje, etiku i rizik. Teorije jednostavne modernizacije misle modernizaciju kao autistinu, a teorija refleksivne modernizacije misli je kao umreenu, i to po modelu specijalizacije za kontekst. Dok jednostavna modernizacija misli funkcionalnu diferencijaciju post hoc i kao "samoniklu", refleksivna modernizacija misli je u smislu sadrajnog "procesa razluivanja" u kojemu se granice izmeu podsistema mogu i drukije povui ili se mogu odrediti tako da se oni preklapaju, proimaju ili kooperiraju. Drugim rijeima, sredinjim pitanjem postaje ono o sistemima koji su vieznani, koji doputaju i omoguavaju ambivalencije, prelaze granice i proimaju se.130 U drutvu rizika nove autoceste, palionice smea, kemijske, nuklearne i genetike tvornice i istraivaki instituti nailaze na otpor grupa koje su njima neposredno pogoene Tu se u meuvremenu mogu oekivati takve reakcije, a ne izljevi radosti (kao u doba rane industrijalizacije). Upravni organi nalaze se suoeni s injenicom da se ono to oni planiraju kao dobroinstvo osjea kao muka i da kao takvo doivljava otpor. Zbog toga oni i strunjaci u pogonima i istraivakim ustanovama vie ne razumije to se dogaa jer su uvjereni da su te projekte razvili po svojem najboljem
136
Mnch (1991a), Willke (1992), o sljedeemu usp. Hoffmann-Riem/ Schmidt-Assmann (1990).
190
znanju i savjesti, "racionalno" u smislu "opeg dobra". No pritom se previa povratak neizvjesnosti. 137 Protiv ambivalencije se borilo starim sredstvima jednoznanosti, pri emu se, meutim, previa bar dvoje. Prvo, koristi i tereti vie ili manje opasnih proizvodnih i infrastrukturalnih projekata koji ukljuuju problematine posljedice nikada se ne mogu "pravedno" raspodijeliti. U skladu s time, drugo, ovdje nije od koristi uobiajeni instrument politikog savjetnitva - struni izvjetaj. Ni igra suprotstavljenih strunih miljenja ne razrjeava sukobe ve samo uvruje fronte. U mnogim pogonima u kojima se rukuje opasnim tvarima ili proizvodima mogu se uti zahtjevi za osnivanjem "ekolokog sindikata". Posvuda isto: trae se forumi i oblici suradnje koja potie konsenzus izmeu industrije, politike, znanosti i stanovnitva. No za to se upravo mora ukinuti model svrnoracionalne jednoznanosti. (1) Mora se odbaciti predodba da upravni organi i strunjaci uvijek posve tono ili bolje od drugih znaju to je tono i dobro za sve: ukidanje monopola strunog razuma. (2) Krug grupa koje se trebaju ukljuiti u odluivanje ne moe se vie zatvarati na osnovi gledita koja su imanentna struci nego se mora otvoriti u skladu s kriterijima socijalne relevantnosti: informaliziranje nadlenosti. (3) Svim sudionicima mora biti jasno da na poetku odluke jo nisu pale i da se ne radi o tome da se samo jo "prodaju", da se uvjere i drugi: otvaranje strukture odluivanja. (4) Pregovaranje iza zatvorenih vrata izmeu strunjaka i nosilaca odluka mora se, dakle, prevesti i pretvoriti u javni dijalog izmeu najrazliitijih aktera - s posljedicom daljnje "nekontrolibilnosti": uspostavljanje parcijalne javnosti. (5) Za taj se postupak moraju dogovoriti i sankcionirati norme - naini razgovora, protokoli, diskusije, interpretacije
117
O t o m e u s p . g o r e 52ff. 191
intervjua, oblici za postizanje privole i usklaivanje stavova: samozakonodavstvo i samoobvezivanje.138 Institucije pregovaranja i posredovanja te vrste moraju eksperimentirati s novim metodama, strukturama odluivanja, presijecanjima kompetencije i inkompetencije i viestrukih nadlenosti. Do njih se ne moe doi bez rastvaranja monopol i delegiranja moi kao ni uz pomo starih pretenzija i modela efikasne jednoznanosti. Svi koji u tome sudjeluju, organi i pogoni, sindikati i politiki mandatari, moraju biti spremni odustati od maksimalistikih zahtjeva, kao to, obratno, i radikalni protivnici moraju pristajati na kompromise. To se moe postii i intenzivirati tim prije ako se uope ne javlja dojam starog svrnoracionalnog poretka, kao da se radi samo o tome da specijalisti "prosvijetle" laike. Pregovaraki forumi nipoto nisu mainerije za proizvodnju konsenzusa s jamstvom uspjeha. Oni ne mogu ukloniti ni sukobe ni nekontrolirane opasnosti industrijske ekspanzije. No oni mogu insistirati na izbjegavanju i na simetriji neizbjenih rtava. Oni mogu navikavati na ambivalencije i integrirati ih, otkrivati pobjednike i poraene, obznanjivati i na taj nain bar poboljavati pretpostavke politikog djelovanja. U civilizaciji rizika svakodnevica je kulturalno oslijepila: osjetila javljaju da je stanje normalno ondje gdje - moda vrebaju opasnosti. Drukije reeno, rizici produbljavaju ovisnost o strunjacima. Drukiji odnos prema ambivalenciji pretpostavlja, dakle, da se iskustvo u drutvu omogui i institucionalno utemelji na nov nain - takoer i upravo protiv znanosti. Jer znanost ve odavno nije iskustvena znanost; ona je vie znanost podataka, metoda i proizvoenja. U civilizaciji opasnosti doista se poinju jedan od drugoga odvajati dva smjera i tipa znanosti: stara laboratorijska znanost koja se nalazi u punom cvatu, koja, matematizirana i tehni138
Pri e m u su, dodue, u tom s a m o o b v e z i v a n j u sadrane poluge iskljuivanja koje takoer opet mogu osuditi cjelinu na neuspjeh.
192
ka, ali bez iskustva preoblikujui proima i otkriva svijet, i javna iskustvena diskurzivnost koja omoguava kontroverzan pogled na ciljeve i putove, posljedice i opasnosti. I jedan i drugi tip imaju svoje posebne perspektive, nedostatke, nunosti i metode. Laboratorijska znanost je zbog svoje sistemske uvjetovanosti uglavnom slijepa za posljedice koje prate i ugroavaju njezine uspjehe. Za razliku od toga, javna diskusija - i predoavanje! - opasnosti odnosi se na svakodnevicu, zasiena je iskustvom, igra se kulturalnim simbolima; no ona je i ovisna o medijima, manipulativna, ponekad histerina i u svakom sluaju ne raspolae laboratorijem, te utoliko ovisi o istraivanju i argumentaciji i potrebna joj je znanost koja e joj sluiti (klasina zadaa sveuilita!). Njoj, dakle, nije u temelju znanost odgovora, nego prije neka vrsta znanosti pitanja. Ali ona takoer moe izlagati ciljeve i norme testu javnosti u istilitu suprotnih miljenja i na taj nain upravo buditi potisnute sumnje koje su u normalnoj znanosti, slijepoj za opasnosti i posljedice, kronino zanemarene. U obama se sluajevima radi o potpuno razliitom tipu znanja. Ondje specijalizirano, kompleksno, ovisno o metodi. Tu usmjereno prema osnovnim karakteristikama i osnovnim pogrekama (na primjer problematika utvrivanja graninih vrijednosti ili praktino, etino baratanje raunima vjerojatnosti). 139 Cilj bi moralo biti prevladavanje borniranost laboratorijske znanosti pomou borniranost svakodnevne svijesti i masovnih medija i obratno (posve u Popperovu smislu). Za to su potrebni pozornice i forumi, recimo neka vrsta "gornjeg doma" ili "tehnikog suda" koji obznanjuje i jami podjelu moi izmeu razvoja i primjene tehnike.140
,:,!
> Ta gledita i osnove drutvene (nasuprot tehnikoj) racionalnosti u odnosu prema opasnostima i posljedicama svakako se mogu precizirati i kanonizirati. 140 Usp. A d a m (1990).
193
Reforma racionalnosti: sinteze kodova

Teza o "artistikom evanelju o umjetnosti kao zadnjoj evropskoj metafizici" (Benn) ili Nietzscheov stav "nihilizam je osjeaj sree" danas se ve mogu nai na razini reklama, privrede, politike, svakodnevice, dakle prihvaeni su, trivijalizirani. Nakon onoga nita ne dolazi nita nego estetizacija. Ljudi u posttradicijskom drutvu lutaju negdje na granici izmeu umjetnosti i artificijelnosti. Tako su nastajale, odreivale se, formirale se granice, klasifikacije, veze u fino ispletenim mreama koje s jedne strane omoguavaju izbor, uraunjivost i autostilizaciju, a s druge masovnu proizvodnju, dizajn, prodaju, mode. Gerhard Schulze je iz toga i za to skovao pojam "drutva doivljaja" (pri emu se svakako jedan vaan i toan djelomini aspekt - smije li se rei umjetniki-artificijelno? - prekomjerno stilizira). Scott Lash razvija tu misao u teoriju estetike refleksivnosti. 141 On s time povezuje pitanje o granicama refleksije zato to estetiki i praktini razum uraunava u (ako se moe upotrijebiti ta sintagma) "emocionalni razum". Pritom on brka refleksiju (znanje) s refleksivnou (samoprimjenom). 142 Ja pak elim ii jedan vaan korak dalje: estetika dimenzija refleksivne modernizacije, o kojoj govori Scott Lash, obuhvaa, opisuje samo jedan poseban sluaj od mnogih - staromodno bi se moglo rei - realistikih utopija (kritiari bi ih nazvali vizijama uasa) na prijelazu u 21. stoljee. Rigidna teorija jednostavne moderne koja zamilja sistemske kodove kao iskljuive te ih pripisuje jednom i samo jednom podsistemu blokira horizont buduega, horizont mogunosti, samooblikovanja, samoograniavanja, ukratko: "umijee moderne". Taj rezervoar otkriva se, dokuuje tek poto su se predoile, shvatile, pronale i isprobale kombinacije, legure, sinteze
141 142
Schulze (1992), Lash (1992). Isto, 264f.
194
kodova. Za to je "laboratorij estetike", kojim je drutvo odavno postalo, samo jedan primjer. Klasino formulirano, pitanje glasi: kako se istina moe kombinirati s ljepotom, tehnika s umjetnou, privreda s politikom itd.? Koje realnosti, racionalnosti postaju mogue i nastaju kada se komunikativni kodovi primijene jedni na druge, stope se jedni s drugima i pritom nastane neko niti-niti, neko tree, novo, koje omoguava neto novo i osigurava mu trajnost? Taj se problem moe razjasniti na jednoj paraleli izmeu genetikog i komunikacijskog koda. Genetiki kod otkriva sredite nastanka prirode (i ovjekove prirode), komunikacijski kod sredite iz kojega nastaju konstrukcije realnosti, mogunosti realnosti podsistem. Radi se o osamostaljenim segmentima racionalnosti koji ograuju i iskljuuju sistemski zgruane mogunosti djelovanja moderne. Tu analogija prestaje. Ne postoji tehnika komunikacijskog koda (u smislu genetike tehnologije), nema naina da se kodovi segmenata racionalnosti tehniki (poput genetikih kodova) otvore i da se njima manipulira. Ono to je mogue, a dijelom se ve i isprobalo, jest dovoenje u meusoban odnos i meusobna primjena samo naizgled "autoreferencijalnih" podracionalnosti u metaracionalnom misaonom eksperimentu. Ne u smislu nekog anything goes nego u smislu ciljanog novog utemeljenja, stvaranja, opreznije reeno korekture sistemskih racionalnosti koje su zastarjele i postale povijesno iracionalnima. Nije li, na primjer, za priznavanje ambivalencije na koju prinuuje civilizacija opasnosti potrebna neka druga "vrsta", tonije druga racionalnost znanosti (istraivaka logika, proceduralna pravila, metodologija eksperimenta i teorija)?143 Na primjer, dvojba, koja ne samo da slui znanosti nego sada takoer, refleksivno usmjerena, ometa i razara njezine lane, glinene jednoznanosti i prividne izvjesnosti, mogla bi postati mjerilom za jednu drukiju modernu koja uzima u
141
Naznake u Bon/Hartmann (1985), Bon/Hohlfeld/Kollek (1989).

195
obzir "osnovno pravo na zabludu" (B. Guggenberger).144 Suprotno iroko rasprostranjenoj predrasudi, dvojba, naime, omoguava sve iznova: znanost, spoznaju, kritiku, moral, samo drukije, neto skromnije, privremenije, osobnije, arenije, pouivije, time pak takoer i znatieljnije, otvorenije za ono to je suprotno, neoekivano, nespojivo, i to s tolerancijom koja se temelji na posljednjoj konanoj izvjesnosti zablude. 145 Drugim rijeima, refleksivna modernizacija takoer i bitno znai "reformu racionalnosti". Tek bi ona mogla uzeti u obzir povijesni apriori ambivalencije u refleksivnoj moderni. To je svakako tema ovog stoljea. U prvim se koracima to neskromno pitanje o novoj skromnosti dodue svakako moe kretati u horizontima podracionalnost koje je razvila jednostavna moderna i uzajamno ih izolirala. Ono moe njima eksperimentirati, ne u smislu neke "kemije racionalnosti" ili "racionalnosti iz retorte", nego u smislu stvaralake hermeneutike koja produktivno usmjerava konstruktivizam i svrgava ga s prijestola pomou njega samoga. Objanjenje za bolest industrijske moderne nije u viku nego u eklatantnom manjku racionalnosti, u vladajuoj iracionalnosti. Ona se - ako uope - ne moe izlijeiti povlaenjem, ve samo radikalizacijom racionalnosti koja u sebe preuzima potisnutu neizvjesnost. I onaj kome taj civilizacijski lijek nije po volji, kojemu nije ukusan jednostavno zato to ne moe i ne eli povjerovati nikakvom novom civilizacijskom vrau, moda e razumjeti da taj zaigrani odnos prema zemaljskim izvorima izvjesnosti, ta vrsta eksperimenta s racionalnou samo rekonstruira ono to je kao realni civilizacijski eksperiment odavno u toku i zamahu.
144 145
Guggenberger (1988). O tome usp. zavrno poglavlje "Umijee dvojbe".
196
Politiki bourgeois
Moderna sve pretvara u odluke: istinu, prirodu, Boga, znanstvenu objektivnost. No u mjeri u kojoj se to dogaa oni koji odluke donose ire o sebi predodbu da se sve odvija bez odluivanja - institucije, sistemi, vlastite dinamike koje ono to oni rade opravdavaju igom neprepoznatljivosti. Refleksivna moderna ne moe se misliti ako se ne razbiju te konstrukcije osloboenosti od djelovanja. Na svim podrujima drutva nastaju mogunosti "subpolitikog" djelovanja i oblikovanja. Moderna, koja je bar u svojoj glavi fatalistika, klizi u politiku modernu u kojoj se konstante pomiu, preobraavaju i izmjenjuju. Od preobrazbe obiteljskog poretka i odnosa meu spolovima preko ekoloke preobrazbe industrijskog drutva pa sve do preobrazbe Evrope (ma gdje jednom zavravale njezine granice), bar je za jedan povijesni trenutak gotovo sve dospjelo u kretanje. Slika "drukije moderne" mnogima se moe initi pretjeranom i zagonetnom. No ona krui kao pitanje, strah, poricanje, znatielja u upravama poduzea, stranaka, sindikata itd. - samo ne u glavama sociologa. Jedan put onamo vodi preko stapanja onoga to je sistemski odvojeno: politike i privrede. Na primjeru ekolokog pitanja moe se argumentirati na sljedei nain: provala ekologije u ekonomiju otvara ekonomiju za politiku. Industrija i privreda postaju politikim projektom u tom smislu da se oblikovanje samog poduzea - njegova organizacijska i personalna politika, paleta proizvoda i razvoj proizvodnje, investicije u krupnu tehnologiju - vie ne moe provoditi iza zatvorenih vrata kao stvarna i sistemska nunost. 146 Naprotiv, oko svega se toga skupljaju alternative koje proimaju cijeli proces, ime na nekada samovlasne i stoga "nepolitine" upravne organe utjeu drukija oekivanja, akteri i obziri, osobito oni koji se odnose na potroae. Nepolitini bourgeois kasnog kapitalizma reguliranog soci140
Deutschmann (1989), Pries (1991).

197
jalnom dravom postaje politikim bourgeoisom koji u svojoj privrednoj sferi mora "vladati" po kriterijima politike legitimacije. Ekonomska aktivnost, koja je u jednostavnoj moderni uglavnom ekonomski odreena, u refleksivnoj moderni mora usvojiti i integrirati principe politikoga. Ona se, dakle, mora utemeljiti i ovisi o pregovorima - prema vani i prema unutra, u odnosu na javnost (potroae) i na (aktualne i potencijalne) zaposlenike. 147 Te nunosti otvaranja prema politikome za privrednu se aktivnost prevode na posve ekonomski jezik. Na primjer, ekoloko senzibiliziranje privrede potjee i otuda to pogoni u rizinim industrijama imaju ili se pribojavaju problema s mladim kadrovima na razini kvalificiranih radnika i visokokvalificiranih strunjaka. Krene li se jo jedan sloj dublje, zaposleni u spornim pogonima i istraivakim ustanovama izloeni su stalnim pitanjima i kritici svoje svakodnevne okolice (znanaca, susjeda, mrea itd.), esto i svojih najbliih, ali uvijek ukljuujui i njihove najblie. Zaotreno reeno, to ne znai samo da profesionalno sudjelovanje u nekoj (javno pretpostavljenoj) opasnoj proizvodnji u pogonu zavrava u privatnom optuivanju i opasnostima, sve do psihoterapeutskog tretmana djece koja vie ne podnose sukob izmeu oekivanja vrnjaka i identifikacije s ocem (roditeljima). No to takoer znai (to ne mogu potkrijepiti rezultatima istraivanja) da za studente i zaposlene na onim podrujima i u onim pogonima koji se stigmatiziraju kao "opasni" padaju izgledi na branom tritu. Kada na taj nain opasnost koja se u njihovu pogonu proizvodi i nijee postaje osobnom, zaista se moe raunati s time da e - dugorono - zanimanja, pogoni i grane koji su optereeni imidem opasnosti imati problema s mladim kadrovima. Prijevodi javnih diskursa i stereotipova u ekonomsku sferu oiti su, budui da javnost uvijek ima i ulogu potroaa te
147
Steeger (1992), Krieger/Lange (1992), Boyer (1992).
198
se mora osvajati i vezivati, dakle uvjeravati. U uvjetima jednostavne modernizacije to se umanjuje u problemi njege imida. Ali to odvajanje onoga unutra i onoga vani sa svoje je strane opasno stoga to e se u sluaju sljedee nesree ili sumnje da se nesrea dogodila, u sluaju sljedeeg "otrova tjedna" (koji je siguran koliko i amen u crkvi), sve investicije te vrste pretvoriti u prah i pepeo. To znai da samo ekonomska aktivnost koja ozbiljno shvaa javne posljedice i utjecaje, anticipira ih i integrira u sve odluke unutar pogona, koja se, dakle, otvara prema politici i drutvu, prikljuuje ih, integrira, moe osiguravati ekonomski uspjeh. To vrijedi tim vie stoga to se potroai posvuda na svijetu (i tu se ini da Sjedinjene Drave imaju predvodniku ulogu) poinju efikasno organizirati te sada sa svoje strane moraliziraju i javno organiziraju in kupovine. Tako sintetizacija ekonomije i javnosti u privredi i u drutvu seu jedna u drugu, uzajamno se pojaavaju, rastvaraju monopol ekonomskoga i iznuuju nove veze, kombinacije politike i ekonomije. "Politiki bourgeois" koji nastaje u tim procesima ne smije se brkati sa citoyenom, pa ni s "privrednim citoyenom". Ta nova vrsta otvorene, strukturirajue industrijske politike ostaje naime vrlo jasno razliita od procesa i mehanizama politikog sistema: "politiki poduzetnik" budunosti nije izabrani reprezentant; o udjelima i uspjesima proizvoda i organizacija i dalje odluuju neutralni indikatori plae i dobiti. No ono sadrajno "kako" postaje kontroverznim, suodredivim, ono moe i mora dobiti odobrenje. Povjerenje postaje sredinjom kategorijom, ono postaje "kapitalom povjerenja" koji se moe proigrati upravo nastavi li se po starom industrijskom scenariju. Otuda "nova svetost" privrede: ekoloki moral, etika, odgovornost, posve i u punom sjaju, kao reklamna poruka. Refleksivna modernizacija na taj nain postaje diskurzivnom modernizacijom. "Drutvo diskursa" (Jrgen Habermus) mijenja okvirne uvjete privredno-tehnikog djelovanja, no 199
iznuuje samo drukiji "stil ponaanja", drukije oblike i forume prezentacije; ono obezvreuje i dosadanje znanje o organizaciji i strategiji te iznuuje nove oblike djelovanja i legitimacije unutar pogona. Politizacija, koja u industriju unosi ekoloke i tehnike opasnosti, ima dvije strane: s jedne, industrijska aktivnost pogona postaje ovisnom o javnosti i diskurzivnom; s druge, rastu anse za utjecaj vanjskih grupa, a time i upravnih organa i parlamentarno-dravne politike. Stara "nepolitika" velika koalicija izmeu uprave, drave, privrede, tehnike i znanosti vie nije dovoljna. Ona se raspada pod javnim optubama zbog "pristajanja" na ugroavanje. Porast blagostanja i ugroavanja uzajamno se uvjetuju. U onoj mjeri u kojoj se to (javno) osvjetava, branitelji sigurnosti vie nisu na istoj strani s planerima i proizvoaima ekonomskog bogatstva. Koalicija tehnike i ekonomije postaje krhkom jer tehnika, dodue, poveava produktivnost, ali istodobno riskira legitimnost. Pravni poredak vie nije osnova socijalnog mira jer s opasnostima sankcionira i legitimira opu tetu. Drukije reeno, nemo slubene politike u odnosu na industrijski blok nemo je u odnosu na klasini poredak. Ona se moe prevladati u jednoj politici politike koja kujui ekonomske saveze razvija mogunosti svojega vlastitog utjecaja: javnost u svojoj dvostrukoj funkciji kao potroa i savjest postaje trajnim ispovjednikom grene privrede. Ono to je dosada bilo samo na papiru i to nitko nije ozbiljno shvaao - kontrola, sigurnost, zatita graana i okolia od razornih posljedica privrednog rasta - odjednom postaju poluge pomou kojih drava, javnost, grupe graana, upravni organi mogu planirati i provoditi svoje politike intervencije u utvrde privrede u ime novog ekolokog kriarskog pohoda. Gubitnici stvaraju dobitnike. U onoj mjeri u kojoj industrija javno gubi svoju ekoloku nevinost, druge privredne grane na tome grade svoju "ozelenjavajuu" egzistenciju.
200
Privreda, koja poinje ekoloki uiti, rascjepljuje se. Taj rascjep pak doputa nametanje pouivosti politikim sredstvima. Kao to su se pape i carevi sluili sitnim vladarima u svojim meusobnim obraunima (kao to su i ovi to inili s papama i carevima), tako podjela na dobitnike i gubitnike otvara politiku igru s granama, poduzeima, porezima i kontrolama, zainjenu i pripravljenu sa "znanstvenim analizama rizika" koje malo ovdje, malo ondje postavljaju, skrivaju i premjetaju crnog Petra uzronika. Ta "igra", koja nastaje i razvija se zajedno sa samom politikom, doputa stvaranje koalicija pro i contra i njihovo meusobno izigravanje s ciljem repolitizacije politike. Drugim rijeima, jednoj je ekolokoj politici mogue dati strateke dodatne satove u obliku ironino formulirano - malog prirunika ekolokog makijavelizma. Tek se time formuli o "ekolokom restrukturiranju drutva" oduzima aura ekonomske naivnosti i ona se oprema politikim znaenjima i moi djelovanja koji postaju nunima pri prijelazu iz ekolokog morala u ekoloku politiku. Eksperiment privredne politike s onime i razvija se, dakle, istodobno na vie razina i u razliitim smjerovima: prvo, menadment se moe i mora shvatiti kao neka vrsta izborne jedinice u kojoj se uvijek iznova mora boriti za pristanak, premda upravo nije mandatarno organiziran (teajevi za menadment itd.). Drugo, strategije i metode menadmenta, ukljuujui i personalnu, tehniku, organizacijsku politiku i politku trita rada, treba otvoriti za tu ovisnost o javnosti i konsenzusu te kritizirati i preoblikovati na osnovi odgovarajuih alternativa. Plima odgovarajuih savjetnika na policama knjiara - "S one strane hijerarhije" - upozorava na realnost pitanja - i sukoba! - koji se tu otvaraju. 148 Tree, ovisnost privrede o politici moe se, kao to sam naznaio, pretvoriti i u ovlaivanje politike. Nesree i vjeUmjesto mnogih i s mnogo literature Toffler (1990), 165-240.
201
rojatnosti nesrea ili vijesti o otrovima u drutvu rizika su postale "politikim faktorom" s kvazirevolucionarnim djelovanjem (pritom se sada zaista ne moe vie govoriti o "politikom subjektu"). Za dlaku izbjegnute katastrofe, zatajene katastrofe, a da i ne govorimo o katastrofama koje su se zaista dogodile, otvaraju okotale odnose ak i najjaih, "najautoreferencijalnijih" industrija za politiko djelovanje i oblikovanje - izvana (uprava, komune, politike stranke, grupe graana itd.), ali i iznutra, u konkurenciji i suparnitvu odjela, osoba, grupa i politika unutar pogona, za sindikate u pogonu i izvan njega itd. Napokon se - etvrto - moe zamisliti da industrijski pogoni, na koje su se odreeni oblici kontrole opasnosti dosada takorei delegirali i koji su ih samokontrolirano obavljali sada "dobivaju" te funkcije organizirane u samom pogonu na mjeovit javno-privatan nain. To povezivanje sistemskih logika pribliavalo bi se modelu trojanskog konja u kojemu se potencijal ugroavanja na licu mjesta promatra i procjenjuje po principu podjele moi. Pri svemu tome su to samo poeci, eksperimenti privrede i politike u privredi o kojima se ve moe svjedoiti.
202
V I I . poglavlje
To se gledite mora obraniti i precizirati nasuprot bar trima prigovorima. Prvo, onaj tko ukida granicu izmeu politike i nepolitike liava samoga sebe osnove vlastitog argumenta.Ako je sve na neki nain politiko, onda takoer na neki nain vie nita nije politiko. Ne pretvara li se tu ak nuda politikih okotalosti u vrlinu subpolitike pokretljivosti i pokrenutosti - po principu: budui da vie nita ne prolazi, odjednom prolazi sve? Uostalom, "spoznaja da je sve politika", pie Klaus von Beyme, "zavodi na krivi put ako se ne dopuni uvidom da je sve i ekonomija i kultura." 149 Drugo, ne zavrava li subpolitika upravo ondje gdje poinje politika, gdje se radi o onome "pravome", o kljunom pitanju moi - vojnoj snazi, vanjskoj politici, privrednom rastu i nezaposlenosti? Je li, dakle, isticanje subpolitike druga vrsta anticipativne poslunosti? Tree, ne see li i ne ivi li subpolitika upravo onoliko dugo koliko moe biti sigurna u podrku politike - pravo i
Von Beyme (1991), 343.
203
novac? Ne mora li se, dakle, argument okrenuti: ne pretpostavlja li razvoj subpolitike reaktiviranje politikog sredita i sistema? Moglo bi se posumnjati da se u formuli o "pronalaenju politikoga" radi o pukim eljama. Ili, jo gore, ne zaziva li se tu i provodi uskrsnue "etatistikog reformskog apsolutizma" (Thomas Schmid) nakon njegove smrti? Pokuat u odgovoriti na te prigovore i pobiti ih pojmovnim i tipolokim diferencijacijama politikoga i politizacije.
Politika politike
Suprotnost Istoka i Zapada bila je obino cementiranje politikoga: uloge su bile utvrene, sve je bilo odreeno suprotnostima. Kako u malome, svakodnevnome, tako i u velikome, u svjetskoj politici, normalnost i odstupanje, "vladanje", "partnerstvo" i "neutralnost" bili su markirani i utvreni sve do u pojedinosti industrijske proizvodnje, komunalne, obiteljske i tehnoloke politike, politike pomoi u razvoju itd. Bio je to poredak koji je poivao na kapitalnoj suprotnosti i njezinu ovjekovjeenju i koji je postizao troje: napetost, mogunosti jasne orijentacije i svjetski politiki poredak koji se mogao prikazivati kao nepolitiki. Ako je doputeno ono to je neobuzdano u politikome usporediti s biem iz ivotinjskog carstva, moe se rei: lav je uao u zoolokom vrtu i zijevao. Njegovi su se uvari brinuli za njegov kavez i uvali ga te mu za zabavu posjetilaca koji su gledali sa svih strana dobacivali neto krvavog mesa. Mnoge su bistre glave to telegeno hranjenje lava, taj politiki zooloki cirkus zvali "simbolikom politikom". Dresura je bila opa i posvuda prisutna. Politika je bila politiica. Dramaturgija je bila sve. Ono to se ionako dogaalo i javni prikaz toga razvijali su se po zakonima obratne proporcionalnosti: to manje prostora za politiku i to manje suprotnosti izmeu stranaka, to se vie nabacivalo pjenom.
204
Sa slomom suprotnosti izmeu Istoka i Zapada nastala je paradoksalna situacija: politika se i dalje odvija u starim kavezima. No lav je na slobodi! Igra se igra zoolokog vrta - bez lava. S lavovima koji se slobodno kreu postupa se kao s lavovima u zoolokom vrtu. I kao narcistika uvreda osjea se kada oni ne trae sami od sebe reetke miroljubivosti i ne pokuavaju se dati zatvoriti iza njih. U Evropi se pojavio dio politike divljine, praume bez institucija - kako u velikome, tako i u malome, u svim sferama politike, ak i u onima koje su se dosada kao nepolitika uglavnom mogle nadati glatkom uspjehu, poput tehnologije, industrije i znanosti. Ve smo uveli razliku izmeu slubene, etiketirane politike (politikog sistema) i subpolitike (u smislu subsistemske politike). Povratak politikoga s one strane suprotnosti Istoka i Zapada i s one strane starih sigurnosti industrijske epohe iznuuje i opravdava jedno daljnje razlikovanje koje lei poprijeko u odnosu na prethodno, naime izmeu politike koja se vodi pravilima i politike koja mijenja pravila. Prva moe biti posve stvaralaka i nekonformistika. No ona se kree unutar sistema pravila igre industrijskog i socijalnog drutva nacionalne drave (ili, kako mi kaemo, jednostavne moderne). Nasuprot tome, politika koja mijenja pravila tei "politici politike" u smislu promjene samih pravila. S tom vrstom metapolitike ili superpolitike povezano je dvoje: s jedne strane zamjena sistema pravila igre, a s druge pitanje u koji se sistem pravila igre treba prijei. Umjesto skata trebalo bi moda igrati preferans ili obratno. I unutar jednostavne politike - skata - postoji mnotvo posebnih, vie ili manje rafiniranih varijanti. Moe se, na primjer, igrati pik, grand, nula itd., s razliitom spretnou i s razliitim uspjehom. No posve nova situacija nastaje kada se trebaju promijeniti i zamijeniti sama pravila igre. Pritom se vrhunac zabune postie kada se oboje igra istodobno: skat i igra zamjene pravila. Sluei se zamijenjenim sistemima pravila, igra se za promjenu samih sistema pravila. Neki i
205
dalje igraju skat, dok drugi, na njihovo zgraanje, istodobno igrajui skat uporno pokuavaju pronai i progurati nova pravila igre. Danas posvuda imamo posla upravo s takvim krianjem i presijecanjem normalnosti i apsurdnosti. Igra klasinog industrijskog drutva tee dalje - suprotnosti rada i kapitala, lijevoga i desnoga, interesne suprotnosti udruenja i politikih stranaka. Istodobno, mnogi zahtijevaju i sami poinju izvrtati sistem pravila, pri emu ostaje posve nejasnim - preneseno mislei - hoe li se u budunosti igrati preferans, ovjee, (ne!?) ljuti se ili nogomet. Politika koja se vodi pravilima i politika koja mijenja pravila preklapaju se, mijeaju i kriaju. Postoje razdoblja u kojima dominira jedna, potom opet ona u kojima prevladava druga. Dok Evropa doivljava pad u rigidne, krvave varijante nacionalne drave jednostavne moderne, Amerika kree na novi kontinent pronalaenja politikoga, isprobava - i trpi - politiku politike (moda). Nasuprot razlikovanju izmeu slubene politike i subpolitike, koja se orijentira prema sistemskim ralanjenjima drutva, mora se, dakle, postaviti razlikovanje jednostavne (voene pravilima) i refleksivne politike (koja mijenja pravila). Ono se mjeri po stupnju, po kvaliteti politikoga. Pritom se formula o politici politike ili pronalaenju politikoga, koja tome tei, nipoto ne mora normativno zamiljati. Ona samo izraava to bi se moralo dogoditi kada bi postalo zbiljskim ono o emu je posvuda rije (i u smislu obrane!) - neovisno o tome jesu li to snovi, none more ili pak ideje na putu ozbiljenja. Minimalistiki miljeno, danas imamo posla s realno djelatnom idejom pronalaenja politikoga - maksimalistiki miljeno, samo drutvo i njegove grupe kreu u tom smjeru. Razlikovanje izmeu jednostavne i refleksivne politike moe se primijeniti na obje - na slubenu politiku i na subpolitiku - kao i na uvjete politizacije. Iz toga slijedi estodjelna tablica koju ovdje izlaem.
206
Pronalaenje politikoga Kategorije politikoga
Kvaliteta odnosno epoha politikoga jednostavna (koja primjenjuje pravila) refleksivna (koja mijenja pravila)
Politika politikog sistema
simbolina politika, ekonomski rast, puna zaposlenost, tehniki i socijalni napredak
reaktiviranje odnosno metamorfoza drave, desupstancijalizacija politikoga
Mjesto i vrsta politikoga
Sub(sistemska) politika
jednostavna ekspertna racionalnost, prevlast tehnokratske, birokratske aktivnosti; privatnost
reforma racionalnosti, politiko poduzetni tvo, profesija kao politiko djelovanje
Uvjeti politizacije
trajk, parlamentarna veina, dravna inicijativa, kolektivnoindividualistika rjeenja (na primjer automobil, osiguranja)
zastoj, blokada te kao jedna varijanta borba za konsenzus i reforme modernizacija unutar i izvan politikog sistema
Ono politiko, ukoliko se ponaa miroljubivo, ukoliko se moe drati miroljubivim, odvija se po razumijevanju demokracije nacionalne drave jednostavne moderne iskljuivo kao po pravilima voena borba stranaka za pristup financijama i za poreznu polugu moi - s ciljevima privrednog rasta, |)une zaposlenosti, socijalne sigurnosti, smjene vlasti u smis207
lu personalne smjene, smjene stranaka. To jest, tako se odvija, tako se realizira demokracija. No politika u smislu restrukturiranja sistema vlasti, njezine transformacije, samorastvaranja vlasti prema gore i prema dolje, time to se, na primjer, kompetencije u odluivanju s jedne strane delegiraju na udruenja, a s druge na globalne aktere - to nikada! Drukije reeno: politika u sklopu i sistemu pravila nacionalne drave ne znai osvajanje nove zemlje politikoga, svjetski politikoga, svjetskog drutva rizika. Vode se sporovi o provedbi i osiguranju demokratskih i privrednih pravila igre nacionalnih drava. Taj model politike iz mnogih je razloga upitan, ne ponajmanje zbog dvostruke inflacije pretenzija: dravna politika treba biti nadlena za sve, i svi trebaju i ele u njoj sudjelovati. S postojeim, zastarjelim institucijama to ni u kojem sluaju nee uspjeti. No ako se pred time vie ne ele zatvarati oi, mora se napustiti okvir politike statusa quo ili se bar otvoriti, proiriti, iznova promisliti i komponirati: upravo na to cilja pronalaenje politikoga. To isto vrijedi i za Evropu, za Evropsku uniju, za svijet nakon kraja hladnog rata, za suprotnosti izmeu bogatih i gladnih, izgladnjelih zemalja i regija, koje tada otvoreno i radikalno istupaju, za probleme selidbe siromanih i politikih bjegunaca koji navaljuju na utvrdu Evropu itd. Pronalaenje politikoga znai stvaralaku, samostvaralaku politiku koja upravo ne kultivira i ne obnavlja stara neprijateljstva, iz njih ne zadobiva i ne otri sredstva moi, nego smilja i kuje nove sadraje, oblike i koalicije. Misli se na renesansu politikoga koja - da se posluim jednom Fichteovom prispodobom - "postavlja samu sebe": iz aktivnosti razvija svoju aktivnost, takorei za vlastiti se perin izvlai iz movare ustajalosti. Ne misli se na "politiku uvjerenja" (Max Weber) ili neku deklarativnu politiku. Pronalaenje politikoga, naprotiv, zahtijeva makijavelistiku realistinost (usp. str. 199.). No ona se ne iscrpljuje u tome ve se bori za
208
prostore, oblike i forume za stvaranje i nalaenje stila i strukture unutar i izvan politikog sistema. 150
Desupstancij alizacij a politikoga

Ovdje skicirano shvaanje politikuma moderniteta u vakuumu Evrope nije na ratnoj nozi samo s empirijom i teorijom politike nego i sa sve univerzalnijim iskustvom nemoi u odnosu na nadirue i meusobno proturjene izazove. Moe li se uope smisleno govoriti o nekoj politici koja mijenja pravila? Ne mora li se, obratno, onome politikome izdati smrtovnica, kako to najljepe, najdrastinije ini Hans Magnus Enzensberger?151 Jedna rairena dijagnoza jest da se socijalna drava okamenila na svojim uspjesima, ako se nije i uguila. Njezine socijalne i politike institucije vie nisu bile dorasle dinamici privrednih snaga. Upravo debate o alternativama - u pogledu nezaposlenosti, ekolokog unitenja i kronino praznih dravnih blagajni - u sedamdesetim i osamdesetim godinama u dovoljnoj su mjeri pokazale koliko je dravni aparat postao Iromim. Tu i tamo - osobito ondje gdje se radilo o socijalnim uslugama koje se vie nisu mogle financirati - u dravne su se planove integrirale graanske inicijative koje su smanjivale trokove. No u cjelini upravo to okruivanje postojeega alternativama moe vaiti kao potvrda injenice da dravna politika tu vrstu svojega osvjeavanja, ma koliko ona mogla biti poeljna bilo s kojeg stajalita opeg dobra, smatra ili suvinom ili nesposobnom da se integrira - vjerojatno i jedno i drugo. U svakom sluaju, ona se, ini se, i u tih malo (ilemenata ponovno odbacuje pri prvoj prilici koju ponudi aktualna recesija. Ne prihvaa se ak ni ta klica promjene
'*'" O tome usp. gore Uvod, 25f. 1 1 Enzensberger (1991).
209
pravila i politiki se sistem ponovno ograniava na svoju vlastitu i pravu svrhu: izmjenu politikog osoblja. "Institucionalni sklop Savezne Republike" - pie Claus Koch - "povezuje minimum politike pokretljivosti s maksimumom fleksibilne stabilnosti. Restrukturiranje bi se moralo voditi mravljim principom: svatko prema instinktivnom planu nosi jedno zrno od starog mjesta do novoga. Tako promatrano, preuzimanje alternativne kulture u tragovima u politike aparate uz njihovo istodobno ograivanje bilo je dobra vjeba za gotovo nepolitiku integraciju Istone Njemake na Zapad. Upravo i prividni protuprimjer, ustavna debata u novoj Njemakoj, pokazuje istu pomirljivu poduzetnost koja sve ostavlja po starome." 152 I kada se promotre sve glavne politike ideje i teorije, nastaje ista slika. Suprotnosti politikog svijeta koje vladaju glavama, strankama, parlamentima i politikim obrazovnim institucijama potjeu iz doba raanja industrijske epohe: liberalizam, socijalizam, nacionalizam, konzervativizam. Te politike teorije govore o globalnom unitavanju okolia, ali i o feminizmu, kritici ekspertizma i tehnologije i o znanstvenoj alternativi, dakle o remodernizaciji moderne, kao slijepci o bojama. Te suprotnosti u osnovnim procjenama uvjetovane su razlikama u pojmu politikoga i na njima se temelje. Ali radi se i o neemu drugom: nakon kraja hladnog rata, mi mislimo i djelujemo u jezinim ruevinama u kojima se iza sjajnih verbalnih fasada posvuda gnijezde, griju i uspostavljaju nove realnosti. To bi se moglo zvati pronalaenjem politikoga kao politike statusa quo: konstantnim se zadrava naziv kljunih politikih institucija i zato se gotovo bez ikakve legitimacije, mimo panje javnosti, mogu promijeniti politike smjernice. Pritom se u strogom smislu radi o desupstancijalizaciji politikoga koja postaje moguom slomom poretka na osnovi suprotnosti Istoka i Zapada. Ovdje se odlino moe primije152
Koch (1991).
210
niti metafora iz arhitekture. Bidermajerska proelja stare republike Zapada konzerviraju se te se istodobno iza njih ispod praga vidljivosti i kritike - zamjenjuju zidovi i katovi, takorei nijedan kamen, nijedan princip ne ostaje na svojem mjestu. Primjer vojne politike: Bundeswehr je Bundeswehr (Nato je Nato itd.). Istodobno, stara domaa Bundeswehr pretvara se svjetsku Bundeswehr. Bundeswehr se "desupstancijalizira". Ostaje njezin bidermajerski ugled, ali ona inae samo izdaleka lii vojnoj organizaciji tog imena. Primjer vanjske politike: u konstelaciji Istoka i Zapada vladao je eljezni princip nemijeanja u stvari drugih drava. Onaj tko je - recimo iz moralnih razloga - zahtijevao vojnu intervenciju, bio je - i to s obiju strana eljezne zavjese sumnjien i napadan kao ratni huka. U meuvremenu je poeo vrijediti ili se tako ini - pod pokroviteljstvom Ujedinjenih nacija - suprotan princip mijeanja iz humanitarnih, moralno-politikih razloga, dakle neka vrsta pozitivno okrenute Brenjevljeve doktrine biveg Zapada. On sam sebe smatra slabim i kukavikim ako ne brani ljudska prava - gdje i kada, na osnovi koje neovisne presude? - u drugim dravama. No budui da ta "obrana" znai invaziju na druge zemlje, dakle napad i rat, mora se dopustiti pitanje kako je bio mogu tako aksijalan zaokret u politici i globalnoj politikoj konstelaciji, ime se on moe opravdati i kako sada na osnovi njega postupati u svijetu nasilja? I jedno i drugo su primjeri za politiku politike, politiku koja mijenja pravila, no koja se prikazuje kao nepolitika jer se provodi u konstantnim institucijama s konstantnim nazivima. Radi se, dakle, o paradoksalnom sluaju nepolitike koja mijenja pravila, ak i politike nepolitike, bar kada konstantnost institucija i naziva slui kao tit od pogleda izvana kako bi se unutra zamijenili sadraji. To vrijedi i za druga podruja politikoga i drutva: stranke, sindikate, upravne organe, industrijske pogone, privat211
nost itd. (usp. o tome, na primjer, poglavlje "Politiki bourgeois", str. 197 ff.). "Pronalaenje politikoga" esto se provodi neformalno, po modelu bidermajerske desupstancijalizacije. Razumije se samo po sebi da je za to u konkretnom sluaju potreban dokaz i da se ne moe upotrebljavati kao empirijski alibi. Sve potvruje jednu osnovnu injenicu koja se teko moe izraziti uobiajenim jednoznanim pojmovima: promjenu kvalitete politikoga uz konstantne institucije politikog sistema, neizmijenjene politike elite, dakle uz netaknutu sistemsku sliku funkcionalno diferenciranog drutva. To oslobaanje politikoga uz nepromijenjene drutvene organizacije teorija refleksivne modernizacije dijagnosticira i komentira u njegovoj sri. Uz te prekrivene i skrivene oblike pronalaenja politikoga, postoje, naravno, i otvoreni.
Metamorfoza drave
0 modernoj dravi mogu se rei suprotne stvari: s jedne strane, ona odumire, a s druge se mora iznova pronai. I za jedno 1 za drugo postoje dobri razlozi. Moda to uope nije tako proturjeno kako se isprva ini. Izraeno formulom: odumiranje plus pronalaenje jednako je metamorfoza drave. Tako se moe naznaiti, naslikati slika jedne drave koja - poput zmije - odbacuje staru kou svojih klasinih zadaa i razvija kou novih globalnih zadaa. "Politiari su uvrijeeni zato to ljude sve manje zanimaju", pie Hans Magnus Enzensberger, "a trebali bi se radije pitati zato je tako. Mislim da su stranke rtve samozavaravanja, da imaju pogrenu definiciju politike ... Sr dananje politike je sposobnost samoorganiziranja ... To poinje s najsvakodnevnijim stvarima: pitanjima u koli, problemima stanara, prometnom regulacijom ... Danas se nasuprot dravi nalaze 212
sve mogue grupe, manjine svih vrsta ... ne samo stare organizacije poput sindikata, crkvi, medija. I sportai su vrlo organizirani. Homoseksualci, trgovci orujem, vozai, invalidi, roditelji, utajivai poreza, rastavljeni, ekolozi, teroristi itd. Oni mogu tvoriti deset tisua instancija moi u naem drutvu."153 "U staroj Evropi zajednica se uvijek opisivala po modelu ovjekova tijela. Vlada je bila poglavar, glava. Ta je metafora definitivno pass. Vie ne postoji sredite koje sve predvia, svime upravlja i o svemu odluuje. Mozak drutva vie se ne moe lokalizirati, inovacije i odluke o budunosti ve odavno vie ne dolaze iz politike klase. Naprotiv, tek kada je neka nova ideja postala banalnom, stranke i vlade je se dosjete ... Njemaka je savezna vlada relativno stabilna i relativno uspjena, ne zato to, ve iako njome upravljaju ljudi koji se smijee s izbornih plakata. Premda ministar pote ini sve da bi potu unitio, pisma ipak stiu. Premda se aktualni kancelar ponaa poput slona u trgovini porculanom, posao na istoku uspijeva. I tako dalje ... Taj paradoks doputa samo jedno objanjenje: Njemaka si moe priutiti nekompetentnu vladu zato to ljudi koji nam dosauju u dnevniku naposljetku uope nisu vani." 154 Pod samoorganiziranjem se pritom - na to upozorava Hermann Schwengel - "ne misli na stari liberalni topos o slobodnim drutvenim snagama"; jer one su se okretale upravo protiv politikih pretenzija drave. "Preciznije, samoorganiziranje znai ponovno sjedinjenje tih slobodnih snaga u najdubljim slojevima drutva, u privrednoj, komunalnoj i politikoj djelatnosti." Samoorganiziranje znai (refleksivnu) subpolitizaciju drutva. "Razdvojili su se mjesto i subjekt definicije opeg dobra, specifine politike tehnike moi, jamstva javnog mira i izazovne tvrdnje o politikoj povijesti ovog
m IV1
Enzensberger (1991), 230f. Isto, 228f.

213
i samo ovog drutva. Oni su jednako dostupni ekonomskim i kulturalnim institucijama kao i politikima." 155 Na mjesto drave koja djeluje stupa drava koja pregovara, koja priprema pozornice i dijaloge te pritom vodi reiju. 158 "Pregovaraka sposobnost moderne drave vjerojatno je i vanija od sve problematinije hijerarhijski jednostrane sposobnosti djelovanja." 157 U kasnoj moderni stoljea na izmaku "(tradicionalna) drava odumire: kao 'posebno bie', kao tvorevina suverenosti i kao hijerarhijski koordinator". 158 Odumirati ne mora znaiti zakazati, kako se to na razne naine posvuda sugerira u tubalicama zbog "izdosaenosti strankama". Naprotiv: i uspjeh ubija. Odumiranje drave esto je druga strana samoorganiziranja, subpolitizacije drutva, ak i dio ostvarene utopije. Politika koja se prilagodila simbolikome oznaava meustadij u kojemu su klasine dravne zadae jednostavne moderne u ikari aktivnog drutva dijelom (u principu) rijeene, dijelom su zapele, a dravni se izazovi refleksivne moderne jo uope nisu zamijetili. Drutveni znanstvenici imaju tekoa s pojmom smrti. No da moe doi do neega poput dravnog modanog udara, to je pokazao slom Istoka. Tko iskljuuje pojam "institucionalne smrti" ne shvaa s ime se posvuda susreemo upravo u ovo doba epohalne preobrazbe: institucije zombiji, koje su povijesno ve odavno mrtve, ali ipak ne mogu umrijeti - na primjer klasne stranke bez klasa, vojske bez neprijatelja ili dravni aparat koji na mnogim podrujima pokree i odrava u kretanju ono to se ionako dogaa. Ako je tono da dravne zadae moraju odumrijeti i iznova se definirati i konstituirati, onda se postavljaju pitanja kako i koje. Carl Bohret je ponudio zanimljiv prijedlog: kriSchwengel (1967), 18. O novijoj literaturi o promijenjenim zadaama drave usp. takoer Willke (1992). 157 Scharpf (1991). 158 Isto.
156 155
214
terij "mogunosti pregovaranja" o drutvenim interesima. On smatra da je ta mogunost dana u sluajevima kada su interesi sposobni za samoorganiziranje, to jest kada ih izraavaju i zastupaju organizirani akteri u drutvenim i politikim arenama. Nasuprot tome su nove dravne zadae, koje treba otkriti, karakterizirane time to o njima nije mogue pregovarati nego se prvo uope moraju izdvojiti iz difuzne openitosti, formulirati i pretvoriti u predmet slubene politike; na primjer, povreda interesa ivota i preivljavanja jo neroenih, prirode oko nas ili stvaranje nadnacionalnog, idealiter globalnog poretka. "Sva se problemska podruja o kojima grupe osoba i organizacije principijelno 'mogu pregovarati' mogu 'podrutveniti'; ovdje to znai da se ona mogu tematizirati u multilateralnom sistemu pregovaranja - uz sudjelovanje drave. To se sve vie odnosi i na koncipiranje prava, gdje dravnom aketru prije svega preostaje sredinja uloga u upravljanju kontekstom." Drukije reeno, klasina podruja simbolike politike mogu se dislocirati, delegirati na organiziranu subpolitiku drutva. "No svi aspekti o kojima se 'ne moe pregovarati', ili zato to nedostaje izravan partner ili zato to takvi partneri ne mogu efikasno i u odgovarajue vrijeme zastupati svoje interese, principijelno se trebaju obavljati kao funkcionalne zadae drave. To vai uvijek kada se dotiemo 'maksime preivljavanja' ili kada postoje razlozi za pretpostavku neke 'generacijske odgovornosti' ili zatite budueg svijeta; ali i u sluaju 'pritajenih katastrofa'. Tu je deregulaciju u dogledno vrijeme mogue zamisliti samo po cijenu propasti. Drava se zato na tom podruju posveuje temama koje jo nemaju drutvenu konkurenciju - recimo ekologiji. Ona za to treba moi polagati pravo na procesualni monopol. Drava mora doputati i htjeti da joj zadaa koja joj je dopala ne pripada trajno ve da se uvijek iznova tematizira od strane konkurencije koja se javlja (dakle da se 'podrutvljava')." 159
IS
" B o h r e t (1991), 9f. 215
Pritom se ne radi samo o novoj definiciji podruja dravnih zadaa nego o radikalnom pitanju nisu li odreene naizgled "vjene" zadae i institucije koje su za njih zaduene zastarjele. Refleksivna politika ne znai, dakle, samo pronalaenje, nego ienje politikoga. Izravno reeno, umorstvo institucija - kako ubiti mrtvace? Pripada li, na primjer, vojska biti drave (u to bi nas htjele uvjeriti gotovo sve teorije drave od Hegela preko Maxa Webera do Carla Schmitta), to je posve upitno i u doba ambivalencije mora se postaviti kao pitanje. 160 Prema tome, ne pledira se, recimo, za nove dravne zadae unutar starih oblika. Naprotiv, bit argumenta je u tome da ta nova zadaa ujedno prisiljava dravu na nov oblik svladavanja zadaa. Drava mora provoditi samoograniavanje, samouzdravanje, mora odustajati od monopol i privremeno osvajati druge. "Ni 'laissez-faire' noobdijske drave ni autoritativno planiranje intervencionistike drave nisu primjereni uvjetima visoko diferenciranog modernog drutva ... Cilj je konstrukcija realnosti u kojima imaju prostora i konstrukcije realnosti drugih sistema. S obzirom na vanjske okolnosti koje se vie ne mogu interno kontrolirati, radi se o samoogranienjima izdiferenciranih funkcionalnih sistema pomou procesa nadgledanja u kojemu se perspektiva uzajamne intervencije - recimo politike u znanost, znanosti u politiku dopunjava perspektivom pronalaenja uzajamno kompatibilnih identiteta." 161
0 proturjejima izmeu vojske i demokracije n a k o n svretka suprotnosti Istoka i Zapada usp. Beck (1993). 161 Willke (1992), 296, 303.
216
160
Trei put u graansko drutvo: to e biti sa strankama?

Velike politike stranke u zapadnim demokracijama - dugo sinonim za uspjeno izraavanje interesa i miljenja graana - u posljednjim su godinama dramatino dospjele na zao glas. Znakovi upuuju na oluju: stranka onih koji ne biraju u svim je "participacijskim demokracijama" jedina stranka koja solidno raste. Za petama su joj desne ili ak radikalno desne stranke koje vie ili manje otvoreno love glasove raspirujui mrnju prema strancima i hukajui protiv njih. Meu etabliranim konkurentskim strankama vie ne funkcionira igra pozitivne nule moi: loiji rezultati stranaka na vlasti vie se ne odraavaju u porastu glasova za opoziciju. Naprotiv, u gotovo svim demokratskim drutvima koja se smatraju uzornima imamo posla s dvostrukim krizama: vlade i opozicija, koja se bori za njihovu smjenu, morali su se miriti s gubicima glasova i trpjeti krize. Sve se vie igra na tuu slabost. Vie se ne nastoji uspjesima nadmaiti konkurenta nego se pokuava razmjere kriza i skandala drati ispod razine neuspjeha i gubitka povjerenja koji mue protivnika. Izbori se ne dobivaju odobravanjem veine, dakle time to neka stranka predstavlja bolje kandidate i programe, nego time to se potencijalne nebirae razmjerom svojih skandala i svojih neuspjeha manje ogorava nego to to ini konkurentska stranka. 162 O razlozima za taj razvoj ocrtava se konsenzus: stabilnost stranaka poivala je, meu ostalim, na njihovu svrstavanju uz relativno jasno odvojene i za stranke predvidive socijalno-moralne miljee, u Zapadnoj Njemakoj, recimo, jedan socijalnodemokratski - klasini radniki i sindikalni milje - i jedan katoliki, s kojim su mogle raunati stranke Unije. Pod
H. Schmitt (1987), Scheuch/Scheuch (1992), Raschke (1982), Klingemann/Stss/Wessels (1991), Kaase/Klingemann (1990), Gauland (1991), Leif/Legrand/Klein (1992), Starzacher (1992).
217
tim je uvjetima bilo mogue, kako se to lijepo kae, postaviti kao kandidata i eir na tapu, i njega bi se biralo. Drukije reeno, velike stranke nisu morale proizvoditi konsenzus, one su s njime mogle raunati, bar u elementarnim osnovnim pitanjima male i velike politike. To nije samo pogodovalo razvoju stranake oligarhije, na to se danas posvuda tui.163 To je omoguavalo i jasno kontrastiranje programa i kandidata po stereotipnoj shemi lijevoga i desnoga pri kojoj su svi, takorei po najavi, znali kako trebaju glasati. Drugim rijeima, bio je to poredak po shemi ili-ili koji sada rastvara i smjenjuje ono i. Izvana je prijetio zajedniki neprijatelj i ljuti ideoloki suparnik, i on je ujedno iznutra stabilizirao suprotnosti. U tom je smislu bilo pogreno shvaati dinamiku stare Savezne Republike neovisno o DDR i obratno. Te dvije njemake drave tvorile su od poetka "roenu suprotnost", neku vrstu negativnog jedinstva, naime jedinstvo u kojemu se mogla uspostaviti i organizirati unutarnjepolitika shema opozicije "desno-lijevo"u horizontu vojne konfrontacije Istoka i Zapada: te su dvije strane jedna za drugu utjelovljavale opoziciju izmeu drava. DDR nije bila samo u dravnom, nego i u "unutarnjepolitikom" smislu anti-SRNj, jednako kao to je i SRNj bila anti-DDR, to je i ovdje i ondje odreivalo i polariziralo politika sukobljavanja. I u tom smislu - a ne samo kroz jezik, kulturu i zajedniku povijest podjela je uvijek bila nerealna. Budui da je Istok utjelovljavao "lijevi eksperiment", a ujedno i zauzimao mjesto neprijatelja u vojnom sukobu Istoka i Zapada, na Zapadu je bilo lako stigmatizirati lijevu politiku i kritiku i zaepiti joj usta sumnjajui u nju da u najblaem sluaju naivno zastupa stvar protivnika. Kritika sistema gotovo da je spadala u nadlenost protuobavjetajaca i zato uope nije ni iziskivala ozbiljno suoavanje. U presijecanju Istoka i Zapada s lijevim i desnim pomijeali su se demokratsko i vojno miljenje i jezina igra te se ovo drugo intenzivira163
Od Jaspersa (1962) do Weizsckera (1992).
218
lo nasuprot onome prvom. Lapidarna reenica kojom se rjeavao problem socijalistike opozicije u Saveznoj Republici - "pa onda odite preko" - govori ba o tome. Sukob koji je bio uhvaen u shematici Istoka i Zapada u podijeljenoj se Njemakoj, dakle, odvijao u kripcu dravnog utjelovljenja vlastite sistemske opozicije s one strane eljezne zavjese s konkretnim posljedicama: s jedne strane, socijalizam u DDR bio je takorei nakovanj na kojemu se na Zapadu moglo tui po lijevoj politici; s druge strane, opozicija na Zapadu bila je lijeva i zato prinuena ograivati se od staljinistike DDR, no istodobno je morala braniti i lijeve zahtjeve DDR od "imperijalistikih napada" kasnokapitalistikih "kriznih menadera". 164 Taj zakon protudravne opozicije ostavio je traga u internoj politici opozicije. SPD je nakon svoje godesberke prisege zapadnom savezu i njegovim pravilima ekonomske igre postala "dravno podobnom". Socijalno-liberalna politika reformi takoer se uvijek morala braniti od sistematski podjarivane sumnje da planira DDR-izaciju Savezne Republike. Tek pod zapadnim jedrima (ukljuivanje u NATO, vedski model, demokratski socijalizam) mogla je dobiti zamah. 165
ir 4
' U tom njemako-njemakom kripcu intelektualna je opozicija stare Savezne Republike lako bila protiv svakoga "za", a to je tada znailo analizu kapitala, socijalistike modele koji su se, prkosei izjednaavanju s DDR, uvijek promiljali i zasnivali samo paualno, a nikada se doista suoavajui s realno postojeim mogunostima barbarskog socijalizma. Tako lijeva inteligencija Zapadne Njemake nije ozbiljno uzimala u obzir ni analize totalitarizma koje je provodila Hannah Arendt ni optube jednog Solenjicina, Bulgakova, Mandeljtama ili propaene ispovijedi jednog Arthura Koestlera. Za to je vrijeme svaki p u c a n j na zidu bio p u c a n j u srce marksistikog humanizma. Nije teko predvidjeti da ta gorka potiskivanju jednog teorijski ponosnog socijalizma r a z u m a i protesta nisu bn idealno polazite za poinjanje i voenje dijaloga s bolnim iskustvima Istone Evrope. 11,5 Najkasnije sada, gledano unatrag, moramo dakle rei: onaj tko je elio prouavati, analizirati Saveznu Republiku morao je istraivnl i
218
Tako udnovat, ini se da je takav poredak, ta mehanika onoga ili-ili, gledano unatrag, imao jednu veliku odliku koja bi se danas ve gotovo mogla idealizirati: on je nudio prisilnu stabilizaciju igre politike moi koju nepreglednost onoga i, koja sada posvuda vlada, vie ne moe ponuditi. U doba onoga i ne postaje samo razlikovanje i profiliranje stranaka sve nevjerodostojnijim i skurilnijim, nego usporedno, zahvaljujui procesima individualizacije, sve teim postaje i pridruivanje ideolokim zajednicama u drutvu i politici (usp. "Subpolitika - pojedinci se vraaju u drutvo"): tko pri kojoj temi i kandidatu zato kako glasa, to se vie ne odvija ni po kakvoj proraunjivoj shemi s kojom se moe raunati. Individualizacija iznutra destabilizira sistem velikih stranaka zato to detradicionalizira vezanost za stranku, ini je predmetom odluke ili, gledano sa strane stranke, ne'ime to se treba proizvesti, to je u uvjetima rasprenosti interesa, miljenja i tema slino pokuaju da se uva vrea buha. 166 Svi ti radikalno izmijenjeni osnovni uvjeti - rastvaranje kalupa politikog konsenzusa na koje se moe raunati, kojima se u politikoj aktivnosti moe baratati i o kojima se pregovara, gubitak eljenog homogenizirajueg neprijatelja i razvodnjavanje jednoznanih karakteristika ljevice i desnice - i ovdje dovode do povratka neizvjesnosti (usp. str. 52 ff.). Velike politike stranke ine se poput dinosaura industrijske
i DDR-kao i obratno. Koncentracija na jedan od tih naizgled samostalnih dijelova (dok se onaj drugi vie ili m a n j e preuivao iz politikog konformizma) kolski je primjer sputavanja znanosti o drutvu samorazumljivostima njezina "predmeta". To n e vai samo za sociologiju marksistikih kadrova na Istoku, nego n a drugi skriveniji nain i za zapadnonjemaku sociologiju. Bar m e n i nije poznata nijedna knjiga, nijedna analiza politike scene u Saveznoj Republici koja bi uzimala u obzir protudravnu opoziciju u DDR i koja bi sistematski razraivala utjecaj tog prekograninog suprotstavljanja na socijalnu i politiku dinamiku tih dviju drava.
166
Wehling (1991), Wiesendahl (1989), Starzacher i dr. (1992) Brklin (1988).
220
epohe na izmaku u kojoj je vladalo ili-ili klase, nacije i napretka. One su muzeji koji vladaju, nalaze se - jo - na vlasti. Ne ponajmanje i zato to se sam stranaki sistem ne moe izravno smijeniti i stranke su posvuda zauzele vlast i dre je. Jer njima je uspjelo nadmudriti podjelu dravne moi, ovladati sudstvom, partlamentima i ministarstvima. "Stranke", kritizira Dieter Grimm, "surauju same sa sobom u razliitim ulogama." 167 No ipak mogu doivjeti brechtovsku sudbinu: da si - moda - budu morale izabrati neko drugo drutvo. U tom je smislu proroanski sluaj Italije. Prije prikazana povezanost ukidanja i obnove drave tada bi svakako imala i odluujue posljedice za interesnu i stranaku organizaciju u liberalnim demokracijama. Promjene u dravnim zadaama - vraanje organiziranih interesa u drutvo, podizanje neorganiziranih interesa, koji ipak ugroavaju ili osiguravaju ope dobro, na razinu sredinjih zadaa i osovina politikog sistema - mogle bi revitalizirati ono politiko politikog sistema. No ta realna utopija moda pada ve na tome to ona sama pripada sluaju na koji se odnosi: ona izvire iz globalnog interesa za koji se u vladajuoj stranakoj oligarhiji teko moe organizirati potrebna snaga. Njezino ozbiljenje bit e mogue samo u onoj mjeri u kojoj se probije ono to se ocrtava kao varijanta koja ak nije ni nevjerojatna: trei put u graansko drutvo.168 Intenziviranje plebiscitarnih elemenata uope i ne mora ii ustavnopravnim putem, u Njemakoj tako arko oboavanim (uvoenje referendum itd.). Taj se trei put moe zapoeti i neizravno, strukturalnom demokratizacijom politikih stranaka i drugih velikih organizacija industrijskog drutva (sindikati, udruenja poduzea, profesionalna udruenja itd.) te - do kraja miljeno - zavrava njihovom desupstancijalizacijom. To znai da se one, uz zadravanje i njegu konstantne fasade, iznutra prazne i reorganiziraju. Na neki nain, to bi
107 ,na
Citirano po Darnstdt/Sprl (1993), 150. Dubiel/Frankenberg/Rdel (1989), Habermas (1992).

221
bio obrat simbolike politike. Ako se ondje proizvodi dim da bi se simulirala vatra, ovdje se demonstrira konstantnost da bi se participacijski desupstancijalizirao "dravni posjed" stranake politike. Elemente za to u meuvremenu uvodi u debatu ak i predsjednik drave. "Kod nas", kae Richard von Weizscker u svojem poznatom intervjuu, "profesionalni politiar openito nije ni strunjak ni diletant nego generalist s posebnim znanjem kako se treba boriti protiv politikog protivnika." 169 Njegov je prijedlog na toj liniji: vee sudjelovanje biraa u imenovanju kandidata. Claus Offe ide jo jedan bitan korak dalje i zahtijeva da se na stranake izborne popise postave i nelanovi stranaka i da im se kvotama ak pomogne da dou na vlast.170 Ti i drugi naizgled neznatni unutarstranaki planovi i elementi za restrukturiranje (na primjer elektorski izbori kandidata za kancelara) trebaju uiniti kartel stranaka propusnim za graanke i graane, za struni razum i nove ideje. Na istoj liniji nalaze se i unutarstranake frakcije s obzirom na kljune teme budunosti (ene, okoli, socijalna politika, renacionalizacija) koje omoguavaju suradnju izmeu stranaka. Ako se dalje promilja taj razvoj, isto postaje drukijim. I dalje postojea imena stranaka i njihove organizacije ispunjavaju se novim sadrajima koji ukidaju stranakost stranaka u njihovoj staroj shematici. Na taj bi se nain transmisijske vrpce za formiranje politike volje mogle (ako individualizirano drutvo sljedeom prilikom na brzinu ne dokraji velike stranke) otvoriti za subpolitiko graansko drutvo. Analogno se moe misliti i desupstancijalizacija sindikata i udruenja poduzea, lijenika, inenjera itd., njihovo otvaranje za nove teme, za interese i izazove koji se postavljaju.
169 170
Weizscker (1992), 150ff. Citirano po Darnstdt/Sprl (1993), 158.
222
Okruivanje autoreferencijalnih institucija alternativama moglo bi imati uspjeha u onoj mjeri u kojoj se na taj nain osigurava i poveava propusnost odozdo prema gore. Naravno, ta slika zanovjetalakih, pluralnih sabirnih stranaka koje gube svoj profil i otvaraju se za privremeno, tematski specifino, osobno pronalaenje konsenzusa, koje tvore forume na niim razinama, mnotvu graanskih interesa na svim razinama drutva nude sastajalita i sudjelovanje u odluivanju, pretpostavlja da se usporedno s time jaa i razvija neovisnost institucija iroke javnosti - televizije, dnevnih novina, radija. Nije dovoljno smanjiti stranaki utjecaj na te poluge etvrte moi i intenzivirati sudjelovanje graana. Od sredinje je vanosti takoer i da se neovisnost javnopravnog sistema sauva od smrti komercijalizacije i komadanja. Suradnja grupa graana i masovnih medija postavila je (pri emu ne ignoriramo komplikacije) na dnevni red teme globalne ugroenosti. Samo tom suradnjom moe se demokratski artikulirati i kritiki pratiti restrukturiranje stranakog krajolika i dravnih zadaa. Drukije reeno, demokratizacija kritike koja postaje moguom u drutvu rizika (usp. str. 61 ff.) znai da nuna panja i jednoznanost kritike u igri vlade i opozicije poputa, dok je kritika, pa i radikalna kritika, sauvala i dalje razvila svoje kriterije i svoje mjesto u javnim masovnim medijima. 171
Protudravni nacionalizam?
Godina onoga i, 1989., brzo je izblijedjela. ini se da renesansa politikoga koja nastaje iz ruevina istonog bloka na sablasan nain daje za pravo Carlu Schmittu. Emancipacija od komunistikog centralizma, njegovo razaranje i komadanje poiva na revolucionarnoj snazi etnikih diferencijacija i
171
Utoliko je kljuno znaenje osiguranja neovisnosti masovnih modlju.

223
nacionalizama koji su se smatrali mrtvima. Zakljuak glasi: nemamo posla s krajem, nego sa zamjenom predodaba o neprijatelju. Na mjesto starog veleneprijatelja - komunizma - stupa mnotvo nacionalnih sukoba potencijalno ratnih razmjera. Jugoslavenska drama mora se shvatiti kao sijevanje na horizontu uoi pravog nevremena koje se priprema na tlu nekadanjeg Sovjetskog Saveza i prijeti Evropi i svijetu. No upravo se na toj prijetnji pokazuje to ini opa misaona okotalost. Imamo posla s neobjanjivo brutalnim ratovima i izljevima, ali je to - jo! - nacionalizam ije se predodbe o neprijatelju ne usmjeravaju prema vani, nego prema unutra, i koji povijesno poiva na sintezi etninosti i samoodreenja. Nacionalizam koji se prelijeva u Evropu s biveg Istoka dobiva svoju povijesnu snagu i legitimnost iz prevladavanja komunistikog centralizma. Da se preciznije izrazim: nije Zapad zbacio komunizam, nego su to uinili potisnuti nacionalizmi. Iz te pobjede potjee i traje tajna nacionalistike fascinacije koja sada s novom okrutnou prijeti utopiti Evropu u krvi. Mi smo narod! Mi smo jedan narod! Tako su glasile reenice koje su sruile berlinski zid. Karakteristino je pojaanje - gledano sa zapadne strane, neugodno - koje se izraava i izbija umetanjem rijei "jedan". Teko se mogu saetije rijeima izraziti zalet i skok, utemeljenje na demokraciji i pranjenje u nacionalizmu. Prvi je iskaz govorio o demokraciji i obnovi DDR. I jedno i drugo palo je tek s rijeju "jedan": i DDR i socijalistika utopija. Jednako je tako zanimljiv redoslijed: ne "jedan", nego jednostavno narod je zbacio osuenost na nemo, naao je hrabrosti za osvajanje ulice. Neki su se zapadni promatrai najeili kada se pojavilo to "jedan". No ta jeza isprva se utopila u radosnoj omamljenosti dogaajima. Tek postupno postaje jasno da se to "jedan" ne moe tako lako ponovno pretvoriti jednostavno u narod, da se ne moe zatvoriti u kavez. U ispadima protiv stranaca na istoku Njemake jo se mogu prepoznati kasne posljedice jednog
224
protudravnog "nacionalizma" koji crpi svoj autoritarni autoritet iz reenice "Mi smo jedan narod". Drukije reeno, etnika varijanta i nijansa principa samoodreenja ono je to nacionalizam ini tako razornim za Evropu poslije hladnog rata. Taj princip, koji mnogi difamiraju kao ostatak zastarjele graanske etike i graanskog drutva, ismijavaju kao puki privid u ideolokoj borbi sistema, sada se s krajem vojnih blokova pokazuje kao otar dvosjekli ma u odnosima unutar i meu evropskim i svjetskim dravama. Ono to su nekada mogli samo ratovi, naime pomicati granice izmeu drava, ukidati ravnoteu moi na cijeloj jednoj hemisferi, danas je mogue mirnim putem i u potpunosti time da etnike grupe i dijelovi drava zahtijevaju svoje izvorno pravo na samoodreenje te da ga provode u djelo. Rascjepljenje Cehoslovake zasada je posljednji primjer. S time je povezano jo neto: bar se na poetku radi takorei o neonacionalizmu s predodbom o neprijatelju okrenutom prema unutra. Njega pak moe pregaziti agresivni, ekspanzivni neonacionalizam. To se moe prepoznati posvuda gdje - kao u Srbiji - staljinistiko-nacionalistika reakcija pokuava vojnim sredstvima ponovno osvojiti izgubljeni teritorij. I multietninost na Istoku ugroena je "neosovjetskim savezom", a zatim on ugroava i evropski Zapad. No karakteristino je da je to reakcija na uspjehe nacionalistiko-religijskog separatizma koji se suprotstavljao pokuajima asimilacije u komunistikom centralizmu. Dodue, to se lako moe pokazati kao jedan od mnogih meuoblika koje smjenjuju novi autoritarno-diktatorski reimi. Kada se vidi kako brzo revolucija jede svoje roditelje172, tome u prilog govore zastraujui simptomi.
172
B a u m a n (1993). 225
S one strane desnice i ljevice

Pokuaj da se na taj povijesni sklop primijene kategorije "desnice" i "ljevice" najbolje svjedoi o pojmovnoj zbrci koju je priredila povijest: je li prevoenje komunistikog u kapitalistiki sistem "lijevi" ili "desni" proces? Je li otpor tome, dakle ouvanje "postignua ostatka socijalizma", "konzervativan" ili "progresivan"? Zastupa li onaj tko ometa i razara lijevu grobnu tiinu nemilosrdno prokazujui perverzije socijalizma u svim njegovim realnim oblicima jo uvijek stvar "klasnog neprijatelja" ili ve preuzima ulogu "postsocijalistike ljevice" i utemeljuje njezinu pretenziju u Evropi budunosti? 173 Lijeva i desna politika u starom su svjetskom poretku imale svoju klasinu klijentelu, svoje vlastite jezine oblike (jezine mjehure), svoje tabu-teme, konstelacije saveznitava i suparnitava te svoje pogrene korake koji su se mogli uiniti namjerno i nenamjerno, s predvidivim rezultatima. No u onoj mjeri u kojoj su na tom klaviru pucale ice, glazba je uz jednaku spretnost prstiju i iste note postajala nemuzikalna.
173
Otkada je izbacilo iz sedla samu "lijevu teoriju", pitanje "What is left?" (Steven Lukes) poinje unositi razdor i u preostale grupe i grupice ( o tome usp. instruktivnu seriju u frankfurter Allgemeine Zeitung u drugoj polovici 1992.). Svjedoci smo novog fenomena restaurativne ljevice. I u glavama ljeviara krui staro desno pitanje: je li ba s v e bilo pogreno samo zato to je nekoliko Staljina i Honeckera u p r o p a s t i l o stvar? Kada valja na taj n a i n braniti i spaavati socijalizam od njegovih (za)voditelja, iznova se otkriva ak i uloga p o j e d i n c a u povijesti. Ono to se u v i j e k s p o i t a v a l o desnici redukcija povijesti na povijest junak - sada se dogaa na samoj ljevici: slom socijalizma rezultat je djelovanja pojedinaca, a ne socijalistikih odnosa. Ne mora li se - pita se i zahtijeva - u uvjetima t r i j u m f a l i z m a pobjedonosnog kapitalizma stajati u p r a v o uz stare principe, razlikovati realni socijalizam od idealnoga i tek sada doista utemeljivati i navijetati socijalistike utopije? Nisu li upravo "zapadni konvertiti" ti koji trkaraju za duhom vremena i uzviene uvide i perspektive oportunistiki rtvuju zapadnoj kritici drutva?
226
Politika postaje - s gubitkom orijentacije na osnovi sheme lijevoga i desnoga - nijemim filmom ili, tonije, zvunim filmom s pokvarenim zvukom. Otvaraju se usta, tipka se po tastaturi - no nita se ne uje! Imamo li u Evropi moda jo stari stranaki krajolik industrijskog drutva, ali ve naznake i predznake za to da e on u sljedeim godinama propasti do u svoje dubinske slojeve? Je li, dakle, refleksivna modernizacija dug potres koji postavlja na glavu "stranaku geologiju"? Je li moda ak sav nemir koji nam ve danas oduzima dah tek tiina pred oluju? Ili to sve vai, ali rezultira upravo suprotnime: zato to ljudi gube jo i posljednji oslonac poretka na osnovi podjele na ljevicu i desnicu, oni restauriraju taj poredak? Moda ta mjesna metafora zaista ima nezamjenjive prednosti: ona vrijedi uvijek i posvuda, postoji tradicija njezine primjene na ono politiko i uvrijeena je te bipolarno kroji (prezahtjevnu) kompleksnost, dakle njome se praktino barata, to je dragocjenost kojoj vrijednost raste upravo s propau svjetskog poretka. Empirijska politika znanost potvruje relevantnost i signifikantnost sheme desno-lijevo u glavama stanovnitva. 174 No moda anketirani misle na slian nain kao drutveni znanstvenici koji ih anketiraju: oni nemaju alternativa. U svojoj bespomonosti slue se pojmovnim takama prolosti iju neprimjerenost i zastarjelost i sami ve jasno osjeaju. Politika metafora o desnome i lijevome, koja je roena zajedno s graanskim drutvom, 175 vjerojatno je neprevladiva - osim ako je "svrgnu" alternative. Politike i konfliktne koordinate budunosti ovdje su se artikulirale u trima dihotomijama: sigurno-nesigumo, unutra-vani, politiko-nepolitiko. Pritom se radi o pitanjima savjesti: prvo, kako se nosi s neizvjesnou, drugo sa stranim, tree s oblikovljivou drutva?
174 175
Umjesto mnogih drugih Gabriel (1992). Lukes (1991).

227
Zato ta, a ne neka druga pitanja savjesti i ne neke druge suprotnosti? Zato to u perspektivi teorije koja se ovdje razvija imaju bolje izglede na uspjeh od drugih - jasnije reeno: bolje izglede za stilizaciju i inscenaciju. Jer ti su izgledi najvaniji, a ne recimo interna vaenja i karakteristike navedenih dimenzija i kategorija. Na osnovi skicirane teorije refleksivne modernizacije plauzibilno je pretpostaviti, prvo, da e se i ubudue moi uspjeno provoditi nacionalistika protumodernizacija, drugo, da napredovanje samorazaranja produbljuje liniju konflikta sigurno-nesigurno i, tree, da e "konflikt dviju moderni" u politikom i subpolitikom pogledu tek pokazati i razviti svoju pravu teinu. Znaenje koje veliko suprotstavljanje unutra-vani, mi-oni ima za budunost ne iznenauje. S obzirom na nacionalistike ratove i prijetee rijeke izbjeglica u Evropi valjda zaista nije potrebna nikakva teorija refleksivne modernizacije kako bi se postavila takva prognoza. Za njom bi se prije moglo posegnuti zbog pitanja kako. Ondje gdje institucije propadaju, na one koji djeluju obruavaju se lavine mogunosti. U jednakoj mjeri javlja se neutaiva potreba za jednostavnou i novim rigidnostima. Kada alternativne institucije, koje omoguavaju i rastereuju djelovanje, vie nisu na raspolaganju, tada poinje bijeg u maskeradu starih sigurnosti. One moraju takorei uskrsnuti u svoje nestajanje. Tome slue "kostimiranja" (u posve doslovnom smislu te rijei) koja kombiniraju dvoje: pripadnost (kao najjai protuotrov rastvaranju) i - prilino paradoksalno - uspostavljivost (usp. "Protumoderna", str. 107). Jer drukije se ta rupa ne moe ispuniti. To znai da ne doivljavamo renesansu naroda nego renesansu insceniranja naroda (ili insceniranje renesanse naroda). Ona ima uspjeha - na TV-programima i naslovnim stranicama - zato to su druge vrste promjene blokirane i ono nacionalno - ma koliko gorko to mnogima zvualo - zavodljivo mirie po samoodreenju. Pritom se razliite mogunosti protumodernizacije - nacionalizam, nasilje, ezoterija itd. 228
mogu nadopunjavati, mijeati, sukobljavati i pojaavati, meusobno konkurirati. to nam pomae upozorenje na insceniranu narav neonacionalizma? Gubi li on stoga ita od svoje opasnosti? Ne, ali on postaje bespomoniji, heterogeniji, privremeniji, nestabilniji, zadobiva takorei postmoderne karakteristike i odbacuje ono fatalistiki demonsko to zavodi na pratei anticipativni nacionalizam. Taj neonacionalizam koji bi se valjda trebao dugorono uspjeno inscenirati je avet kojoj je, kao i drugim avetima, da bi mogla kruiti u meuvremenu potrebno, na primjer, njezino mjesto u televizijskom programu i zamukla subpolitika bar na Zapadu (jo) demokratske veine.176 U biti se neto slino moe rei i o drugim dvjema polarizacijama. S kontroverzama o stvorenim opasnostima usauju se suprotnosti sigurno-nesigurno. Politizacija se oito dogaa u tematski specifinim okvirima. To pak znai da se onaj tko negdje vjeruje u sigurnost drugdje nalazi meu ugroenima. Niklas Luhmann je iz toga zakljuio da se to suprotstavljanje ne moe institucijski usitniti i da se ne odvija s jasnim linijama fronte. 177 Posljedica bi bio fluktuirajui konfliktni potencijal koji se ne moe ni ograditi ni zaotriti u politike sukobe. Pritom svakako ostaje skrivenim to da same institucije sigurnosti i osiguranja sadre i istiu mjerila po kojima se mogu optuiti za nesigurnost bez osiguranja. 178 Upravo to otvara putove u subpolitizaciju, izaziva suprotan impuls da se nastavi na isti nain, impuls nepolitike. Suprotstavljanje stare i nove moderne i jest potres koji obuhvaa i elektrizira sva podruja aktivnosti modernog drutva. Inicijative nailaze na otpor rutina i rutinera. Ne mora sa organizirati jednostavna nego refleksivna subpolitika. Za to se mogu ispitati dva mogua modela: blokada i koalicija.
m 177 178
Usp. Heitmeyer (1991). O tome usp bilj. 13. Isto.

229
Sa subpolitizacijom se javlja opa nemo. Svi, i modernizatori i njihovi kritiari, stupaju u mjestu i zapleu se u gustiu uzvitlanih gledita i interesa. No ba to zapinjanje nekada konsenzualno podmazanog procesa industrijalizacije usporava proces, ono je rani oblik jednog anarhistikog samoograniavanja i samokontrole dosada nezauzdanog nastavka industrijalizacije na isti nain. 179 Ope proimanje i sukobljavanje unutar i izvan institucija iznuuje i potie nastanak osobno povezanih mrea podrke koje treba odravati, a koje se proteu preko granica sistema i institucija. Na neki nain, dakle, propast institucija stvara prostor za refeudalizaciju socijalnih odnosa. To je mjesto na kojemu se moe pojaviti neomakijavelizam na svim podrujima drutvenog djelovanja. Ureenja se moraju stvarati, kovati, formirati. Samo mree koje se moraju povezivati i odravati i koje imaju svoju vlastitu "monetu" omoguavaju uspostavljanje moi i protumoi.
Life-and-Death-Politics
Pojam politike jednostavne moderne poiva na koordinatnom sistemu ija se jedna koordinata protee meu polovima desno-lijevo, a druga meu polovima javno-privatno. Postajanje politikim tu znai naputanje privatnoga u smjeru javnosti ili, obratno, razrastanje pretenzija stranaka ili vladine politike u sve kutke privatnoga. Ako graanin ne doe k politici, politika dolazi k njemu. Anthony Giddens zove taj model "emancipativnom politikom" i razlikuje ga od onoga to zove "life politics": "Life politics concerns political issues which flow from processes of self-actualisation in post-traditional contexts, where globalising influences intrude deeply into the reflexive pro179
O tome usp. izvode o "Zastoju", gore str. 166ff.
230
ject of the self, and conversely where processes of self-realisation influence global strategies."180 Ono to je na tom shvaanju uzbudljivo sastoji se u tome to se tu - za razliku od Christophera Lascha i njegova govora o "narcistikoj kulturi" - ono politiko dosee odnosno to ono provaljuje ak i u prolasku kroz ono privatno, takorei sa stranje strane. Sve ono to se u okviru opozicije lijevoga i desnoga u politici industrijskog drutva smatra gubitkom, opasnou, otpadanjem i propadanjem - bavljenje samim sobom, pitanja tko sam ja ?, to elim ?, kamo idem ?, ukratko izvorni grijesi individualizma - vodi drukijem identitetu politikoga: Life-and-Death-Politics. 181 Moda e se ta nova kvaliteta politikoga moi razumjeti ako se prvo obrati panja na histerije koje se tu javljaju. Zagaenje zraka, vode, ivenih namirnica svakako povisuje uestalost alergija u medicinskom, ali i u psiholokom i politikom smislu te rijei. Svatko je upleten u borbe imunosistema razliite vrste, nainom svojega ivota i prehrane anticipira neprijateljske tvari koje ga okruuju. One nevidljivo vrebaju, posvuda sveprisutne. Drugim rijeima, u ekolokoj se kulturi u dubinskim slojevima privatnoga izravno i neizbjeno povezuju ono najopenitije i ono najintimnije. Privatnost u svojoj sri postaje loptom kojom se nabacuju znanstvene posljedice i teorije, javni sporovi i konflikti. Pitanja jednoga dalekog svijeta kemijskih formula izbijaju u najdubljoj unutranjosti vlastitog naina ivota kao pitanja o samome sebi, pitanja o identitetu, egzistencijalna pitanja, krvavo ozbiljna, i teko ih je ignorirati. Tako je u mikrokozmosu privatnosti jo jednom sadrano svjetsko drutvo, u sredini privatnosti gnijezdi se i grije ono politiko. to tvori ono politiko, ono politizirajue u Life-Politics? Prvo neizbjenost koja se, drugo, nalazi u proturjeju s prin,B0 1S1
Giddens (1991), 214. O tome usp. i Beck-Gernsheim (1991), Bauman (1992a).

231
cipima privatne suverenosti te koja se, tree, za svoje opravdanje vie ne moe pozivati na karakter prirodne nunosti (u izvornom smislu te rijei). Nastaje - suprotno pretenziji individualizirane moderne na raspolaganje i odluivanje - novo prinudno iskustvo koje nije identino ni s ovisnou o prirodi prethodnih stoljea ni s klasnim iskustvom industrijske epohe i ne smije se s njima brkati. To je iskustvo civilizacijski proizvedene "prirodne sudbine" u kojoj refleksivna ja-kultura doivljava i trpi nemilosrdnost svoje tehnike konstruktivnosti, svoje globalne drutvenosti. Sada je odjednom mikrokozmos vlastitog naina ivota povezan s makrokozmosom zastraujue nerjeivih globalnih problema. Naposljetku se mora - moralo bi se! preokrenuti svjetski poredak kako bi se moglo slobodno disati. Pritom se budi i egzistencijalan interes znanstvenih kategorija, izvora pogreaka i perspektiva za preivljavanjem o kojemu su stari humanisti mogli samo sanjati. Na primjer, filozofska pitanja egzistencijalizma postaju svakodnevnima. Sren Kierkegaard sa svojim bavljenjem strahom kao nalijem slobode, pitanja tko kako definira smrt i ivot, odluuje o smrti i ivotu, u neizbjenosti donoenja odluke svakome se nameu, postaju velikim temama koje sve elektriziraju. 182 Ta nova simbioza filozofije i svakodnevice eklatantno se iskazuje u pitanjima koja ljudima nameu napredak medicine i humana genetika. Ti razvoji svode se na demokratizaciju Boga. Oni ljude prisiljavaju na pitanja koja su prijanje kulture i religije projicirale na Boga i bogove. Uspjesi reprodukcijske medicine i humane genetike uskoro e roditeljima i lijenicima omoguiti da negativno biraju svojstva dolazee generacije, a zatim moda i pozitivno. Ve je sada mogue u ranom stadiju prepoznati odreene, kako se kae: "genetski uvjetovane nasljedne bolesti", te pobaajem sprije182
G i d d e n s (1991).
232
iti roenje djeteta za koje postoji takva vjerojatnost. Moe se predvidjeti da se na taj nain - ako se ne donesu izriite zabrane koje je teko kontrolirati i koje najee vae samo za neki odreeni kulturni krug - moe "upravljati" izborom mukog i enskog potomstva. A sve je to tek poetak duge serije znanstvenih revolucija. Reprodukcijska medicina i humana genetika otvaraju vrata jednoj drukijoj kvaliteti politikoga. 183 Ona se ponajprije odlikuje odsutnou svih odredaba slubeno politikoga: nema izvrne vlasti, nema parlamenta, nema propisane procedure, nema upravnih organa koji podupiru svu politiku. Tu svatko vlada nad samim sobom i svojim potomstvom te vrijednosti koje njime upravljaju (borniranosti, resentimane, strahove) moe izravno primijeniti u vlastitoj reiji (uz pomo "genetikih savjetnika" koji ga opsluuju). Na mjesto podjele moi izmeu izvrne, zakonodavne i sudske vlasti stupa izravna provedba u vlastitom sluaju, zdravstvena skrb za sebe i za svoje. No ta izvrna privatnost - nemojmo se zavaravati - u konanici je upravo onaj put, ona vrata kroz koja se san (ili nona mora) o "novom ovjeku" moe pretvoriti u djelo, u krv i meso. Nakon kraja socijalizma i njegove none more o novom ovjeku poinje nova nona mora formiranja zbilje po svojoj slici i prilici, ovaj put u opoj privatnosti i izriito dobrovoljno. Za stapanje prirode i politike, bioloko formiranje drutva koje tu postaje moguim karakteristino je da se tu iznova odmataju obeanja stare politike koja je zavrila u slijepoj ulici. Ve e se uskoro humanom genetikom "poboljavati", razvodnjavati, potkopavati stari obrazovni ideal.184 Zato ii dugom, tegobnom zaobilaznicom obrazovanja i pedagogije ako se selekcijom i oblikovanjem genetske osnove mogu - bar principijelno -nadoknaditi nedostaci nedovoljne sposobno,fl3
Beck-Gernsheim (1991), Daele (1985), Hohlfeld (1985), Beck (1988), 31-61. 184 Beck-Gernsheim (1991), 56-77.
233
sti za uenje, a moda ak i usmjeriti i osigurati poneko svojstvo koje se pozitivno vrednuje? Napredak humane genetike konkurira obrazovnoj politici, tonije, on omoguava dugoronu politiku biopolitikog raspolaganja koja ima jednu veliku prednost: ona smanjuje trokove, neizvjesnosti u rezultatu nadomjeta "efikasnom predispozicijom". Tako se moe i produiti. Usudimo li se jednom popustiti misaone konice, i kao i dosada pustiti da se dogaa sve to postaje mogue, bar u anticipaciji brze misli, onda se politika rada i mjere zatite na radu mogu nadopuniti ili zamijeniti genetikim testovima za zapoljavanje. Oni pak u pragmatizmu dobrovoljnosti vode do anticipacije u stadiju prije roenja. To pak znai da ljudi s odreenim diskriminiranim (vjerojatnim) svojstvima ne nestaju nego, mnogo neujnije, uope vie ne dolaze na svijet. Uzmimo bilo koje podruje konvencionalne politike - ekoloku politiku, privrednu, tehnoloku, borbu protiv nasilja, naravno i zdravstvenu politiku, koja i prua opravdanje za sve krupne posljedice koje se isprva jo i ne vide - i vidjet emo da sva ona nalaze i razvijaju svoje dopune i zamjene u mogunostima privatnog djelovanja koje nudi razvoj spoznaja i pronalazaka genetike tehnologije. Ve se trae genetska svojstva koja - naravno, u vezi s "vanjskim utjecajima" pogoduju pojavi nasilnikog ponaanja. Ekoloka politika - i to se ve dogaa - moe se uiniti "efikasnijom" uzgajanjem biljaka i ivotinja (ak i to razlikovanje postaje zastarjelo evropskim) koje jedu otrove i onih koje su na njih otporne. Linearna racionalizacija genetskog koda otvara jedan politiki prostor. Za njega je karakteristino to da predstavlja tonu suprotnost stare politike: ovdje javnost, ondje privatnost, ovdje s pristankom ivih osoba, ondje u prenatalnoj tami eugenike epruvete, ovdje u ruhu zakona i prava, ondje u ruhu zdravlja, ovdje sa svom propisanom procedurom, ondje izravno, privatnim zahvatom. Jer pojedinci stjeu mo234
gunosti punktualnog interveniranja i oblikovanja koje diktatori prolih epoha nisu imali - mogunosti da izabiru svojstva ljudske prirode i tako u individualnoj kolektivnosli formiraju lice drutva koje nastaje: privatna eugenika.185 Dopustit u si sljedeu prognozu: upravo zato to se te mogunosti oblikovanja otvaraju u privatnome - a ne u politikom sistemu - one su uspjene i po svoj e prilici biti i iskoritene, gotovo bez otpora, gotovo bez javnosti. U skladu s tim se mijenjaju i oekivanja i vrijednosti. Ono to se jo danas ini sablasnom bajkom iz eksperimentalne muionice doktora Mabusea izgubit e svoju spektakularnost nakon to bude provedeno i doivljeno te e, kao toliko toga drugoga, nastaviti svojim putem, prvo s uasom, potom s koriu, zatim moda opet s uasom u kojemu nee nedostajati koristi. Naravno, to su sanjarenja, none more. Ali, ruku na srce, to nas titi od tog lijepog novog svijeta? Realistiki promatrano, ne moral, ne zakon, ne zabrana, ne dobrovoljno odricanje (premda se nita od toga ne treba potcjenjivati), nego prije svega jedno: nedostatnost istraivanja koje radi i bjesni, no ipak ne dolazi onoliko daleko kao "nade" koje ga nose. Nedostatnost, povezana s internom i eksternom kritikom i alternativnou, posljednji je realistini kamen spoticanja koji nas - moda - uva od polijetanja u raj humane genetike. Jedan je od brojnih velikih paradoksa taj da znanstvenici koji svojim pronalazakim darom predvode taj proces da bi ga osigurali moraju initi oboje: mamiti obeanjima uspjeha koji neposredno predstoje i istodobno sve prigovore koji se stoga javljaju ublaavati i guiti pozivajui se na uzaludnost svojih nastojanja. "Izvrna vlast" budue kulturalne i drutvene revoluciju koju sa sobom donosi humana genetika je pojedinanu odluka "privatnog pojedinca". Revolucija humane genetike jo izvanparlamentarna revolucija. Formula "privatno jo polili185
Weingart/Kroll/Bayertz (1988), 684.

235
ko" tako dobiva i dodatni smisao s obzirom na humanu genetiku, a on se brzo moe pokazati kao njezin glavni smisao. Kao to smo rekli, ovjekova povijest, njegova ugroenost, njegova tragedija tek poinje. Jer tehnika, potencirana u genetiku, postaje rodnim mjestom vjerskih ratova koje drava vie ne moe neutralizirati kao to je to mogla s njihovim religijskim preteama na kraju srednjeg vijeka. Prve slutnje fundamentalistikih sukoba koji predstoje kasnoj moderni genetske tehnologije ve se danas mogu prepoznati u sukobima o legalizaciji prekida trudnoe. Tako se na ravanjima putova "politike tijela", nabijene pitanjima identiteta, ocrtavaju vjerski ratovi izmeu grupa ija neprijateljstva proizlaze iz razlika njihovih stilova ivota.
Profesija kao politiko djelovanje

Jedno od presudnih pitanja bit e u kolikoj mjeri te suprotnosti povratno djeluju i utjeu na uvare racionalnosti, na strunjake. Jer pitanje moi u institucijama postavlja se kada su razvijene alternative i kada su suoe sadrajno sukobljene grupe strunjaka. "Empirijski se moe pokazati", pie Elisabeth Beck-Gernsheim, "da se meu humanim genetiarima u Njemakoj sve vie raspravlja o pozicioniranju njihove struke, o mogunostima i ansama, granicama i opasnostima. Uzmimo - da navedemo dva aktualna primjera - pro i contra za ukidanje starosne indikacije u prenatalnoj dijagnostici ili dijalog izmeu grupa za samopomo i humanih genetiara koje predvode poznati predstavnici struke, a koji upravo zapoinje. Tu se angairano, strasno, dijelom ak i ogoreno spori o sadrajima i metodama, tu se iznose i neugodna pitanja i prigovori. U reprodukcijskoj tehnologiji teko da bi se mogle nai usporedive diskusije. To je vjerojatno ne ponajmanje u vezi s tim
236
to se u lijeenju sterilnosti mnogo dublje usjekao jedan profesionalno interni raskol, s jedne strane tehniki, a s druge psihosomatski orijentiran smjer."186 Zanimanja i profesije - razumljeni kao "proizvodi s pedigreom" na tritu rada, kao licencirana kompetencija robnog karaktera - uvari su odreenog oblika normalizirane subpolitike: u tim "modelima radne snage" osobno-socijalni identitet povezuje se s pravom i dunou oblikovanja sadraja rada. Profesionalne grupe posjeduju produktivnu inteligenciju, mo oblikovanja u drutvu. 187 To moe znaiti razliite stvari. Neki sudjeluju u opem dobru bavei se politikom kruha svagdanjeg, drugi se bave politikom zdravstva, a trei pak humanogenetikim "popravljanjem svijeta". Zanimanje titi od nevolja trita rada time to mogunosti djelovanja osigurava i s obzirom na pogone, kupce radne sposobnosti. S time je povezano i drugo: zanimanje i profesije su (mogua) mjesta graanske "antipolitike" [Konrad).lse Tu (uz socijalnu i pravnu sigurnost, birako pravo, pravo okupljanja itd.) samosvjesni individualist ima glavnu bazu neukrotivosti svojega miljenja. Heterogenost inteligencije, razliitost intelektualnih pozicija, namjera i nazora, njihov trajni spor meu sobom, sav prezir i ignoriranje koje oni njeguju u meusobnom ophoenju ine ih svime, no ne i "klasom" u bilo kojem politiki upotrebljivom smislu te rijei. Tree, profesije su de facto akteri u globalnom drutvu strunjaka, i ta realno postojea nadnacionalnost predodreuje ih za aktere globalnih rjeenja. 189
Beck-Gernsheim (1992), 333; u s p . i diskusiju u asopisu Medizinische Genetik 1991f. 187 Freidson (1975), Beck/Brater/Daheim (1980), posljednje poglavlje. 188 Konrd (1984). 189 Utoliko struktura kolegijalnih oekivanja sadri i meunacionalni i nadnacionalni model ponaanja koji na karakteristian nain mijea i povezuje ono strano i ono prisno. Drukije reeno, profesionalna racionalnost dijelom realizira ono i u onome ili-ili.
237
186
etvrto, subpolitizacija strunjaka dogaa se upravo u onoj mjeri u kojoj se na profesionalnim i strunim podrujima proizvode i meusobno suprotstavljaju mogunosti alternativnog djelovanja. Tehnokracija zavrava s alternativama koje se otvaraju u tehniko-ekonomskom procesu i polariziraju ga. Ukoliko i im te alternative postanu naelne i detaljne, profesionalne i profitabilne, omoguavaju karijere, otvaraju trita, moda ak i svjetska trita te na taj nain rastvaraju blok privredne moi i time omoguavaju i iznuuju nove sukobe i konstelacije izmeu i unutar institucija, stranaka, interesnih udruenja, javnosti svake vrste, raspada se slika autoreferencijalnosti socijalnih sistema koja bi bila neovisna o djelovanju. Sami se socijalni sistemi otvaraju za oblikovanje. Poput drutvenih klasa, u refleksivnoj modernizaciji blijede i socijalni sistemi. Njihov opstanak postaje ovisan o odlukama, o legitimaciji, postaje promjenjiv. Mogunosti alternativnog djelovanja predstavljaju, dakle, otricu koju preskau sistemi koji su neovisni o pojedincima. Pritom je bitna uloga pitanja kako duboko alternativnost dira i raskoljuje strunu racionalnost. To je dosada bilo nezamislivo ili bar nije predstavljalo nikakvu realnu prijetnju. To su promijenila tri uvjeta: prijelaz iz jednostavne u refleksivnu scijentifikaciju, ekoloko pitanje i prodiranje feministikih orijentacija u razliite profesije i profesionalna polja djelovanja. 190 Ondje gdje znanosti i strune discipline uzajamno poseu za osnovama, posljedicama i pogrekama drugih i na njih bacaju svjetlo, sa strunom se racionalnou dogaa upravo ono to se u jednostavnoj scijentifikaciji dogaalo s laikom racionalnou: njezini nedostaci postaju vidljivi, ona postaje upitna i otvorena za oblikovanje i preoblikovanje. 191 EkoDa alternative u n u t a r grupa strunjaka i m e u n j i m a probijaju drutvenu konstrukciju realnosti, to pokazuju i Berger/Luckmann (1980). 191 O tome usp. naznake u Beck (1986), poglavlje VII.
238
190
loko pitanje prodire na sva profesionalna podruja i tu se izraava u sadrajnim sporovima o metodama, postupcima proraunavanja, normama, projektima, rutinama. U svakom sluaju, egzistencija ekolokih raskola u profesionalnim grupama i strunim krugovima postaje bitnim indikatorom i mjerilom stabilnosti klasinog industrijskog drutva. To isto na drukiji nain vai za feministiku kritiku znanosti i profesije, kada se ona ne zadovoljava optubama zbog iskljuivanja ena iz profesije nego kritizira bit, profesionalno monopoliziranu racionalnost i praksu te imanentno profesionalnom otroumnou i metodinou iznova i drukije definira i komponira strunu kompetenciju; i to ne samo individualno nego udrueno i organizirano. Na taj se nain razbija jedan ideal, naime da strunjaci mogu - tako se openito pretpostavlja - rjeavati razlike u miljenjima svojim metodikim sredstvima i svojim znanstveno-tehnikim normama. Ako se samo dovoljno dugo istrauje, protuargumenti e zamuknuti i zavladat e jednoznanost i slaganje. Moglo bi biti da je upravo suprotno: istraivanje koje pita dalje i sloenije, koje se posveuje svim prigovorima i usvaja ih, ta vrsta refleksivnog istraivanja rastvara svoje pretenzije na jednoznanost i monopol i istodobno poveava oboje - ovisnost o utemeljenjima i nesigurnost svih argumenata. Moda e se prigovoriti da su sve to spekulacije koje padaju pred tvrdim maksimama trinog uspjeha. Ta radi se - tako e mnogi rei i tome e se nadati - o neobaveznim miljenjima, odobravanju koje se jednom uskrauje, a drugi put opet daje, no iji se barjaci preteno vijore na vjetru ekonomske klime. Jedna sona privredna kriza (ma koliko bila tuna u detaljima), kombinirana s masovnom nezaposlenou koja napada supstanciju i samosvijest stanovnitva, razgoni te sablasti i u novom sjaju ponovno istie stare smjernice klasine industrijske modernizacije.
239
Taj prigovor moe biti toan u odreenim, ranim uvjetima ekoloke kritike, ali sve manje kada sama privreda profitira od uspjeha i opasnosti koje je sama stvorila.192 Kada nastaju grane koje svoju egzistenciju i svoje trite podiu na priznavanju i uklanjanju opasnosti, tada su i centrale ekonomske moi podijeljene na pravovjernike i reformiste, reformatore, ekoloke demonstrante, ekoloke konvertite itd.Ako se probije spoznaja da ekoloka rjeenja, ekoloka kompetencija i inteligencija na svim podrujima drutva nisu u skladu samo s vrijednostima, nego i s tritem, dugorono ak i sa svjetskim tritem, onda se iri jaz izmeu gubitnika i dobitnika u ekolokoj utrci za (ekonomsko) preivljavanje. Ekologija postaje hit sa zajamenim uspjehom - bar kao ekoloka kozmetika, ambalaa. Otpor jedne polovice privrede, drutva ili nacija i kulturnih krugova nalijee na veliku koaliciju alarmirane javnosti, ekolokih profitera i ekolokih karijerista u industriji, upravi, znanosti i politici. To pak znai da se otvaraju alternative, da suradnja postaje nesigurnom, moraju se kovati, izdravati koalicije, za njih se mora boriti, a one opet polariziraju. Tono to ubrzava krug propadanja moi institucija. Istodobno s opasnou i njezinim opim opaanjem nastaje krajnje legitiman interes za obranu od nje i za njezino uklanjanje. Ekoloka kriza proizvodi, uzgaja kulturalnu svijest Crvenog kria. Ona mijenja ono svakodnevno, nitavno, nebitno u testove hrabrosti u kojima se moe dokazati junatvo. Daleko od toga da zaotravaju i jaaju opu besmislenost i prazninu moderne, ekoloke opasnosti stvaraju horizont sadrajnog smisla izbjegavanja, obrane, pomoi, moralnu klimu i milje koji se zaotravaju usporedno s rastom opasnosti i u kojemu dramatine uloge junaka i lupea dobivaju novo svakodnevno znaenje. Nastaju legende sizifovskog tipa. ak je i negativni fatalizam - nita se vie ne moe, za sve je
192
Jaenicke (1979).
240
prekasno - samo jedna takva varijanta. Upravo je to pozadina pred kojom Kasandra moe postati profesijom, karijerom. Ekoloko pitanje, doivljavanje svijeta u koordinatnom sistemu ekoloko-industrijskog samougroavanja pretvara moral, religiju, fundamentalizam, bezizglednost, traginost, samoubojstvo, smrt - uvijek prepletene sa suprotnou: spaavanjem, pomoi - u univerzalnu dramu. Privreda se moe odluiti hoe li u tom realnom teatru, u toj trajnoj drami, u toj svakodnevnoj komediji uasa preuzeti ulogu lupea i trovaa ili ulogu junaka i pomagaa i time se javno hvaliti. Kulturalne pozornice ekolokog pitanja moderniziraju arhajske modele: tu postoje zmajevi i vitezovi koji ih ubijaju, Odiseji, bogovi i demoni, samo to se to sada s podijeljenim ulogama igra, dijeli, dodjeljuje i odbija na svim podrujima djelovanja - u politici, pravu, upravi, a ne ponajmanje upravo u privredi. S ekolokim pitanjem jedna postmoderna, mlohava, zasiena, ispranjena, fatalistika kultura guje patete sebi postavlja herkulovsku zadau koja svakoga i svugdje podbada te dijeli privredu na "gangstere propasti" ili "Robine Woodove". Sistematski je mogue - kako je to uinio Volker von Prittwitz - razlikovati dvije konstelacije u ekolokom sukobu: 193 prva je konstelacija blokade, i tu ekskluzivno i spektakularno jedni nasuprot drugima stoje industrije uzronice i grupe pogoenih graana. Kretanje u tom sukobu poinje tek u drugoj konstelaciji, u kojoj se (a) bude interesi pomagaa i (b) slabi koalicija preuivanja izmeu uzronika i gubitnika. To se zbiva u onoj mjeri u kojoj dijelovi privrede, ali i profesionalne inteligencije (tehniari, istraivai, pravnici, suci) preuzimaju uloge spasilaca i pomagaa, dakle u kojoj se ekoloko pitanje otkriva kao konstrukcija i ekspanzija trita I moi. To pak pretpostavlja da industrijsko drutvo postaje industrijskim drutvom loe savjesti, da samo sebe razumije
V o n P r i t t w i t z (1990). 241
i optuuje kao drutvo rizika. Jer samo tako industrije i karijere spasilaca i izbavitelja mogu razviti svoje junatvo koje motivira i donosi dobit. To pak zahtijeva naputanje puke kritike i prijelaz na okruivanje postojeega alternativama. Ekoloko pitanje mora se usitniti na druga pitanja: tehniku, razvoj, oblike proizvodnje, politiku proizvoda, nain prehrane, stilove ivota, pravne norme, oblike organiziranja i uprave itd. Tek drutvo koje se budi iz letargije i pesimizma konfrontacijske konstelacije te shvaa ekoloko pitanje kao nebeski dar univerzalne autoreformacije dotada fatalistike industrijske moderne moe iscrpsti potencijal uloga pomagaa i junaka te iz njih dobiti zamah potreban da iz toga ne nastane samo ekoloka kozmetika visokog stila nego da se zaista osigurava budunost. Ekologija ukida neutralnost, strukovnu nepolitinost ekonomske sfere. Ona se u svojem grenitvu cijepa na dvoje, postaje djeljivom - sve do u menadment, do u linost, identitet osoba na svim razinama djelovanja. To cijepanje i podjela na grenike i one osloboene od grijeha doputa "trgovinu politikim oprostima", vraa politici instrumente moi "papinskog pravorijeka i nepravorijeka", javnog izlaganja i samonametnute pokore velikih industrijskih grenika, pa ak i sredstva javnog muenja "ekoloke inkvizicije". Od toga se veina politiara ustee u svojoj dobroti po mjeri javnosti. Da bi se iz zbirke politikih instrumenata posluili njima makar i samo da bi iznudili dobrovoljnost, za to, ini se, profesionalnim ekolokim politikim plivaima protiv struje nedostaju politika karizma i politiki realizam.
242
V I I I . poglavlje
Umijee dvojbe
Nitko ne moe nijekati da se prosvjetiteljstvo, koje - po Kantovoj izreci - provodi oslobaanje iz samoskrivljene nezrelosti, moe pervertirati. Lista organiziranog, usavrenog uasa koji je proizvelo ovo stoljee ne doputa nikakvu sumnju: holokaust, staljinizam, logori za preodgajanje od Sibira do Kambode, pipci tajne policije u DDR. No nije li u tim stranim iskustvima jedne "dijalektike prosvjetiteljstva" (Horkheimer i Adorno) uz uas i tugu sadrano i - olakanje? Olakanje stoga to nije mogue prosvjetiteljstvo jednoznanosti, prisilno objanjenje koje se iri poput zarazne bolesti? Ne pokazuje li se na barbarstvu koje nastaje i prijeti u sjeni moderniteta i kao njegova sjena stari nauk da sloboda jednostavno omoguava i razaranje i unitavanje? Nije li u svakom prosvjetiteljstvu, kako se ono dosada mislilo, zastupalo, prakticiralo, sadran elementarni fundamentalizam svadljivosti i indoktrinacije koji ga uvijek iznova lako pretvara u njegovu suprotnost? Moda zalazak zvijezda stajaica primarnog prosvjetiteljstva - pojedinac, idenlitet,
243
istina, realnost, znanost, tehnika itd. - predstavlja pretpostavku za poetak jednog drukijeg prosvjetiteljstva koje se ne boji dvojbe ve je ini elementom ivota, elementom preivljavanja? Sto je toliko uasavajue u Foucaultovu uvidu da su institucije oslobaanja rafinirane mree podjarmljivanja? Naravno, bune se nai razoarani ideali! itavo eksperimentalno postrojenje prosvjetiteljstva pretvara se u svoju suprotnost! No ne izraava li se u tome i pritom upravo itav uitak razotkrivanja? Nije li to onaj prauitak prosvjetiteljstva koje se ne zaustavlja ni pred svojim vlastitim oholostima i prvotnim nadama te radosno rui svoje vlastite tiranske spomenike? Moda iz prihvaenog skepticizma, svjesnog samoga sebe, nastaje oblik ivota po mjeri ovjeka? Moda je zabluda koja se stalno dokazuje jedini nain da se privedemo razumu? Moda je skepticizam, obogaen ironijom, distanciranjem od samoga sebe i jezino doivljenim i konzerviranim brkanjem epoha i biografija egzistencijalni oblik u kojemu moderna odbacuje megalomanske oholosti industrijske epohe? Moda samosvjesna dvojba priprema put u jednu drukiju modernu, zasnovanu upravo na malenosti, deziluzionizaciji? Moda reflektirani skepticizam, koji ivi i argumentira na visini svojega doba, prevlada arogantnu vjeru u tehniku industrijalizma i utemelji toleranciju i znatielju za drukijost drugih? Dubio ergo sum: dvojim, dakle jesam! Dvojim, dakle postajem! Dvojim, dakle dajem ti prostor! Dvoji, dakle priznaje me! Ja i ti dvojimo, dakle jesmo! Dvojimo, dakle postajemo mogui! Dvojimo, dakle postoje mnoge moderne, i sve poinje iznova! Moda dvojba, moja i tvoj, stvori prostor za druge i u razvoju drugih za mene i za nas? Bi li ta utopija dvojbe koja pita i nosi mogla tvoriti osnovu, osnovnu misao etike jednog postindustrijskog j radikalizirano modernog ugovora o idenf titetu i drutvu?
244
Umijee dvojbe
Moda je dvojba, koja znanost vie ne samo nosi, nego je i svrgava, jedina mogunost kojom se laik moe osvetiti strunjacima koji ga patroniziraju? Moda se common sense refleksivne - i ekoloki senzibilne - moderne pokae kao dvosjekli common scepticism : prema vani, on je otar i bezobziran prema starim i novim apsolutizmima, a prema unutra malen i viljast, gradi gnijezda subverzivne udobnosti? Ne, razaranje velikih starih iluzija nije gubitak nego nunost da bi se otkrile daljine malenosti, slasti relativizma, mnogoznanosti, mnogostrukosti onoga ja, potvrenih nagona (koji su se prije sagibali pod reimom jednoga velikog ja). "Moja nesavrenost ... nije priroena, nije zasluena", priznaje Franz Kafka u svojem dnevniku. "Prigovori lee po mojoj unutranjosti." "Ja sam" sam "moda najbolji pomaga mojih napadaa. Naime potcjenjujem se i to ve znai da precjenjujem druge."194 Moda fascinacija Kafkinog "krabanja" poiva i na tome da u bespotednosti s kojom on u slikovnicama svojega jezika iznosi svoju vlastitu ruiniranu egzistenciju odzvanja i moe se osjetiti oslobaanje od jarma koje do danas znai odranje velike fasade onoga ja za njegove nosioce? U razbijanju identiteta, ja, istine, realnosti lome se i lisice na rukama i dui kojima su ljudi po nalogu tuih sila sami sebe vezivali i poniavali. 195 Osjea se neto od okretne ivosti koja odlikuje egzistenciju sktinice i donkihoteriju pred n a p u h n u t i m tiranima vlastitog ja graanskog svijeta ili junacima samodopadnosti postgraanskoga - bar u knjievnosti. Skeptik, ironiar, mnogostruko ja koje skriva samo sebe, egzistencija lutke i leptira koja se iahuruje i uahuruje, koja sama ne zna nita, ali to zna bolje i utemeljenije od svih drugih - fascinacija koju ta vrsta beskarakternog karak194 195
Citirano po Bauman (1992), 112f. No radost zbog toga n e bi trebala sakriti injenicu da samo posebne okolnosti i osobne karakteristike doputaju kreativno svladavanje nesigurnosti; o tome Keupp (1990).
245
tera izaziva na kazalinim pozornicama (na realno postojee post-Hamlete u gledalitu) pokazuje da ovdje postaje vidljivom zvjezdana iskra slike samoga sebe. Skepticizam, nasuprot iroko rasprostranjenoj zabludi, sve iznova omoguava: pitanje i razgovor tako i tako, ali i vjeru, znanost, spoznaju, kritiku, moral, drutvenost, samo drukije, nekoliko brojeva manje, privremenije, podlonije reviziji, pouljivije, a time opet i znatieljnije, otvorenije za ono suprotno, neoekivano, nespojivo, i to s tolerancijom koja se temelji i ima korijene u posljednjoj krajnjoj izvjesnosti zablude. Poslije Marxa, Engelsa i Lenjina, poslije Horkheimera, Adorna i Habermasa, prije svih bi trebalo iznova otkriti Montaignea kao oca kritike teorije drutva refleksivne moderne.
Imaj hrabrosti sluiti se svojom vlastitom dvojbom: Michel de Montaigne

Kada me netko s djejom okrutnou pita: U kojem drutvu mi zapravo ivimo?, morao bih se probiti kroz mnoge ne ne kapitalizam ili kasni kapitalizam, ne industrijsko drutvo, ne drutvo uslunih djelatnosti, a takoer ni postmoderna - do odgovora: u moderni koja poinje dvojiti u samu sebe, koja e, ako sve dobro zavri, uiniti dvojbu mjerilom i graditeljem svojega samoograniavanja i promjene same sebe. Dvojbe oslobaaju. I to upravo i od vladavine strunjaka kojoj su pomogle da se ustolii. Upravo tu i tako razili su se prije etiri stoljea putovi dvojice gotovo suvremenika, od kojih je svaki na drukiji nain civilizirao i usavrio dvojbu: Descartesa i Montaignea.196 Descartes upotrebljava dvojbu da bi od nje pobjegao i postigao izvjesnost; to je put u eskpertokraciju. Montaigne
196
O tome Toulmin (1991).
246
Umijee dvojbe
pak dvojbom titi i otri svoju vlastitu izvornu sposobnost obrane od stranoga, njegova filtriranja, odvajanja i osiguravanja prostora i sluha za svoje vlastito uenje, za svoj vlastiti glas. Upravo to nainjanje i destruiranje dvojbom svakog autoriteta tvori Montaigneovu modernost i subverzivnost. On je najradikalniji individualist koji je ikada posegnuo za perom. Njegov je svjetonazor, koji se opravdava samo s obzirom na svoj horizont i samo iz tog horizonta, radikalan i stoga to oduzima dvojbi svaku traginost, svaku zdvojnost. Montaigneova je skepsa vedra, autoironina, dakle posve "nefaustovska". tovie, ona pobija Hamleta. Kantov zahtjev "Sapere aude!" - imaj hrabrosti sluiti se svojim vlastitim razumom - tu parolu prosvjetiteljstva moda nitko nije realizirao na doslovniji, izravniji nain - pa ni sam Kant - od tog seoskog plemia koji je ve tada dva stoljea leao u grobu: Michela de Montaignea. Moda bi u njegovu smislu trebalo poantirati: imaj hrabrosti sluiti se svojom vlastitom dvojbom! Pri tome je naglasak na rijei "vlastita". To danas, opet dvjesto godina kasnije, prije svega ukljuuje otpor izjednaavanju razuma s razumom strunjaka koje je za Kanta jo bilo posve samorazumljivo. Nitko manji nego Max Horkheimer autoritativno je optuio Michela de Montaignea za kozervativizam, za "graansku apologetiku". I to kako. "Ono malo razuma to ga imam", citira Horkheimer hladno iz Eseja, "upotrebljavam u sadanjim graanskim ratovima na to da oni ne ogranie moju slobodu kretanja." 197 Reformacija je na kocki. Ni iskre pristranosti za stvar prosvjetiteljstva! Njemu nita nije sveto - osim njegove bjelokosne meditativnosti, njegovih literarnih vjebi, njegove "slobode kretanja". Jo i gore. "Gade mi se novosti, ma kakvo lice nosile, i u pravu sam, jer od njih sam vidio mnogo loih rezultata." Montaigne oblae svoj ivot dvojbama dok se oko njega svijet raspada u ruevine. "Ne vidim cjelinu",
197
Horkheimer (1971).
247
zapisuje namigujui i brie i posljednje zahtjeve koji bi mogli sezati dalje od toga, "a ne vide je ni oni koji nam je obeavaju pokazati." No nemojmo se zavaravati: Montaigne je onoliko konzervativan i apologetian koliko su rotkvice crvene - naime u ljusci. Ono to postoji u njegovim oima nije ni sveto ni dobro, pa ni jednostavno razumno; ono nema ba nikakve prednosti osim te to postoji. Red i drava, zakon i pravo nisu nita drugo nego etabliran nered, bespravnost i nasilje koji uivaju potovanje zbog svoje visoke starosti - vrlo esto smijeni, neljudski i apsurdni. Situacija koju ve Montaigne ima pred oima iritantno je moderna. Bog, priroda, moral, pravo, obiaji, sve to svijetu daje red i obvezuje, nalazi se s one strane horizonta, i to u posve nedohvatljivoj daljini. Na njegovo gledite i njegov stav ne moe se primijeniti ak ni rije "skepticizam", jer Montaigne uope ne trai mogunost objektivne spoznaje, dakle ni ne nijee tu mogunost. Iz istog razloga on nije ni nihilist ili, ako ipak, onda pragmatian, takorei optimistian nihilist. Njemu uope nije teko sjediniti svoj nihilizam i kranstvo, ak utemeljiti svoje kranstvo nihilizmom. Upravo zato to ne moe spoznati i odluiti to je istina, on se dri one koja mu doputa da vodi svoj ivot. Ve to daleko nadilazi njegove snage. On ivi u ruevinama religijske slike drutva i svijeta, u ruevinama njezina vaenja koje za njega, ako uope, stjeu autoritet samo od njega samoga. On donosi svoje zakone - pa i ako su to oni stari i vaei. Mali princ penje se ujutro na brdo kako bi izlazeem suncu zapovijedio da izae. To Montaigne ne ini i on ne misli tako. Za njega - da ostanemo u toj slici - ne postoji sunce po sebi, nego samo sunce za njega. To sunce on moe pokretati svojim pogledom. Samo pokret glave i ono nestaje. Skok, i ono poskakuje, a onaj tko glavu kruno pokree moe ga vidjeti kako plee meu granama drvea. On mora, dakle, krpati svoj svijet, drati ga na okupu, pokretati, koliko je to ve
248
Umijee dvojbe
mogue, mora birati, "i budui da nisam u stanju birati, slijedim izbor drugih i ostajem u koloteini u koju me Bog postavio. Inae bih se morao kotrljati i kotrljati bez kraja." Red stvari poiva na odlukama, tonije odluci protiv prevelikog tereta koji znai njegovo dovoenje u pitanje. Nita vie. I dvojbe su dakle - tko bi to pomislio! - krajnje nesavrene, smijene, i njih pogaa zabluda, ukratko: i dvojbe su posve dvojbene. U tome je itava tajna njihove pripitomljivosti. Onaj koga spopadne dvojba, mora je dvojei otjerati. Dvojbe skau kroz sve plamene obrue svojih dresera kada ih progone sline, dakle dvojbe. I u to se ne moe dvojiti: zastraujue su samo dvojbe napuhnute izvjesnou. Utoliko se moe rei da onaj tko napola dvoji zdvaja. Onaj tko posve dvoji, dakle tko veliku dvojbu koja ga pritie jo usitni manjima, taj moe otkriti da dvojbe stvaraju mogunosti. Bavei se samima sobom, one postaje praktine, pokretljive, otre ili okrugle, ve prema tome u kakav se odnos dovode, kako se tjeraju jedna na drugu, kako se okreu, upotrebljavaju, za to i protiv ega. Od onoga koji dvoji one iznuuju odluku, oblikovanje samoga sebe. Onaj tko eli nauiti "umijee ivota" (Foucault) mora vjebati umijee dvojbe. Dvojba - refleksivna e moderna za nju imati vie imena nego eskimi za snijeg! No jedno je "sigurno": neizbjenim postaje razlikovanje izmeu linearne i refleksivne dvojbe. Onaj tko jednostavno, linearno dvoji zaplee se u dileme beskonanog regresa. On za svakom dvojbom mora poslati jo jednu, i tako beskonano. A budui da prolazak kroz beskonanost nama vremenitim biima nije mogu, prijeti zdvajanje, prekid postupka, dogmatizam. To su vizije skepticistikog uasa koje se stoljeima njeguju i ire u kulturi izvjesnosti radi zastraivanja od preljuba s dvojbom. U sociologiji j) Helmut Schelsky u tom smislu kritizirao uzaludan pokuaj "institucionalizacije trajne refleksije". 198 Tako bi se mo^ln pogreno razumjeti umijee dvojbe.
198
Schelsky (1965).
249
Ako je, dakle, linearna dvojba s gledita kulture istine prvo nemogua, drugo dogmatska i tree amoralna, mora se dodati: upravo je to suprotnost dvojbe, i to suprotnost koju, prvo, istinoznalci i istinotraioci visoko istiu radi boljeg zastraivanja i koja, drugo, potjee iz enje za prevladavanjem dvojbe. Onaj tko zdvaja, taj ne eli dvojbu nego sigurnu, jednoznanu spoznaju. Onaj tko se uputa u beskonani regres, taj trai neto to mu oito nije dano nai. Onaj tko goni i goni dvojbu i zatim se tui da - dogmatski! - mora prekinuti, taj ne eli dvojbu nego ne-dvojbu. Tako postaje oito da je uobiajena slika skepticizma strukturirana tako da bi se mogla opovrgnuti. Ona, kako je reeno, slui uvjebavanju njegove suprotnosti. Refleksivna dvojba slama pak energiju istine koja tjera dvojbu u zdvajanje tako to se, prvo, dvojba prihvaa kao element ivota poput vode i zraka; njezina prevladivost je pria za malu djecu koja je u povijesti politike za sobom ostavljala krvav trag. Drugo, doivljava se, moe se doivjeti da dvojba ne tjera dvojbu u zdvajanje, nego je slama. Sama dvojba oduzima dvojbi njezinu kiselost, njezino razgrizajuu snagu, da ne kaemo: dvojbenost. Dvojba, okrenuta protiv dvojbe, zapovijeda dvojbi da stane. Ona takoer omoguava - prividnu - suprotnost: vjeru, povjerenje, moral, spoznaju itd. Samo upravo bez one udne pretenzije obvezivosti koja guta sve daljnje dvojbe, osuuje ih i puta da se ono osobno uroni i utopi u openitosti. Tu vrstu vjere, koja se osigurava samo dvojbom, vjernik mora zastupati svojim ja. To je neopozivo njegova vjera, njegova osobna vjera koju je izabrao i za koju odgovara, pa i ako je to stara opa vjera. Protiv toga se jo jednom okrenuti pozivajui se na straila "proizvoljnosti" ili "dogmatizma" i "decizionizma" odavalo bi kako se dvojba jo uvijek prima vrhovima prstiju istine.
250
Umijee dvojbe
Bogatstvo realnosti
Dvojba koja ne potjee iz neznanja nego iz veeg znanja, iz daljnjeg pitanja, najsigurniji je pobjednik moderne. Svi su pokuaji pobune protiv nje i bijega u nove izvjesnosti osueni na neuspjeh, pa tako i svi moderni, industrijski, bili to pokuaji trita, tehnike ili znanosti. Onaj tko se kladi na dvojbu, dobiva. To je zakon slabih, koji nadmonim silama osamostaljenih industrijskih opasnosti oduzima, razgriza temelje na kojima one stoje i nastaju. Dvojba - agresivna prema vani i prema svim skrivenim i otvorenim apsolutizmima u industrijskom miljenju i djelovanju - ne samo da razara ve omoguava produktivnost, pogoduje joj i potie je. Upeatljiva svjedoanstva o tome iznosi umjetnost, ne samo ovostoljetna, ali ona osobito. Njezine slike isti su stvaralaki vatromet samounitenja. Kao njegovi se plamenovi i pepeo mogu razgledavati i moe se diviti bojama, skulpturama i romanima. Dosada su se oni jednostrano gledali i itali kao manifesti rastvaranja. Da je taj (kako kae Gottfried Benn) "estetiki nihilizam" forma usitnjavanja i smanjivanja iz koje nastaje - moglo bi nastajati! - samoograniavanje, ironina humanost samosvjesne zablude, to se rijetko spominje u svim tubalicama i uz sav miris tamjana. Moda klasina moderna u slikarstvu nije promijenila i proirila samo opaanje nego i pronala kreativno samoograniavanje, samosmanjivanje kao oblik ovjekova ivota, miljenja i djelovanja. Ondje gdje se raspada dogma o jednoj objektivnoj realnosti ne nastaje nita, a ne vlada ni proizvoljnost. Sve su to zastraivanja, polovinosti, kamuflirani pokuaji spaavanja zamuklih sigurnosti, proteze razuma. Upravo na toj granici i iz nje nastaje i mnogostruka realnost: suprotnost osjetila. Realnost uiju proturjei realnosti oiju, ova proturjei realnosti ruku itd. Jezik ne odraava nego stvara. Samo ono to je formulirano postoji. Sve je drugo utvara, vraanje. "Ti mislioci sa svojim temeljem bitka koji nitko ne vidi, posve be251
zoblinim, sve sami prilozi i prilagatelji - oni otvaraju slavinu, uglavnom tada iz nje izae neto Platona, pa se malo tuiraju, i zatim sljedei ue u kadu" (Gottfried Benn). Biografski kavez svojega ja naputa se kroz vrata knjiga. itanjem se moe uroniti u druge epohe i egzistencije i zamijeniti se za njih. "Rijei, rijei - imenice! One trebaju samo rairiti krila i tisuljea e ispasti iz njihova leta." Monopol jedne realnosti - "demonski pojam Evrope" - se slama, i tek time postaju vidljivima skuenost i siromatvo jednog upravljanog "realizma" koji kontroliraju strunjaci i koji je razvlastio osjetila, osjetilne realnosti. Iskustvena nesigurnost, perspektivizam nije propast realnosti nego poetak bogatstva realnosti, njihova izobilja. Za to nije potrebno nita drugo nego pokretljivost miljenja i pogleda za uivanje u dragocjenostima koje nudi umnogostruavanje realnosti i njezino subjektiviranje i estetiziranje. Jednoznaan uvid postaje mnogoznanim. No time ujedno postaje i izravno dostupnim - kroz jezik, uitak, pogled, kritiku, miljenje, pitanje, dakle kroz glavu i njezin stav. Nema sitnih sveenika s njihovim metodolokim oltarima koji bi spreavali pristup. U pogledu su i samo u njemu zasuni koji otvaraju ili zatvaraju. Jezik koji otvara pogled, pogled koji ispunjava jezik, oivljava ga, voli, postaju ocem i majkom novih realnosti. Ono to osvjetavam, to nastaje. Izgovoriti znai proizvesti. Otvaraju se, stvaraju se prostori koje, jednom prisutne u jeziku, svi mogu ispunjavati ivotom, kroz koje svi mogu prolaziti i zaposjedati ih.
Politiki program radikalizirane moderne je skepticizam

Ma kako se zamiljala drukija moderna, nju e na svim podrujima karakterizirati poveana koliina, a vjerojatno ak i drukija kvaliteta nesigurnosti: kao varijacija, mnogolikost,
252
Umijee dvojbe
izmjena, ambivalencija, ali i kao prijetnja, opasnosti koje jednostavno izmiu uvrijeenim proraunskim normama. U uobiajenoj perspektivi to znai strah - sa svim posljedicama koje se iz toga mogu oekivati, i u politikom smislu. No to ne mora biti jedini sluaj i ne mora biti nuno. Ta nesigurnost koja sve zahvaa i proima upravo nije samo mrana strana slobode. Naprotiv, nju valja, upravo obratno, otkriti kao njezinu svijetlu stranu. Uvoenje nesigurnosti u nae miljenje i injenje moe nam pomoi da se izborimo za upravo ono smanjivanje svrha, za onu sporost, revidibilnost i pouivost, brinost, obzir, toleranciju i ironiju koji su nuni za prijelaz u drukiju modernu. Drugim rijeima, ono to u sadanjosti i u budunosti potresa institucije i ljude jest proturjeje izmeu, s jedne strane, sistemskog obeanja sigurnosti (tehnike, socijalne i politike) koje je u temelju megalomaniji industrijske epohe i njezinih institucija te, s druge, koliine pranesigurnosti koja se stvara refleksivnom modernizacijom i probija se i postaje oitom usprkos sigurnosnom oklopu koji se stalno obnavlja. Politiki program radikalizirane moderne je skepticizam! Dvojba i zabluda grobari su stare moderne i mjerila nove za koju se treba izboriti. Velikom su industrijskom projektu potrebne upravo one sigurnosti koje refleksivnou moderne postaju suvinima. Provedena dvojba zahtijeva drukiju raspodjelu moi, drukije strukture odluivanja, drukiju arhitekturu institucija, drukiju tehniku i njezin razvoj, drukiju znanost, drukije obrazovanje i podlonost odluka reviziji - ne ponajmanje zbog anticipiranja posljedica. Sve za nekoliko brojeva manje, sporije, otvorenije za suprotnost, opovrgavanje, kako to prilii dvojbi koja je postala sigurna u samu sebe. Postoji unutarnja srodnost unutar klasine industrijske moderne izmeu njezinih vodeih ideja i kljunih kategorija: nacionalna drava, klase, znanstvena istina, vjera u tehniku i politika shema na osnovi suprotstavljanja prijatelja i
253
neprijatelja. Upravo uvjerenje da se eli, posjeduje i zastupa ono to je dobro i istinito ono je na emu se temelje neprijateljstva, ratovi i, kao preventivna jamstva protiv njih, vojska, naoruanje, tajna policija, pijunaa, dakle militarizacija cjelokupnog drutvenog i politikog ivota. Realizam jednog Machiavellija, rata svih protiv svih kod Hobbesa, onoga politikoga koje se kod Carla Schmitta oslanja na odluku o izvanrednom stanju i na suprotstavljanje prijatelja i neprijatelja - sve te teorije politike koje polaze od izvornog grijeha moi pretpostavljaju doba morala i istine. Ondje gdje je dvojbeno jesmo li sami u pravu ili u posjedu istine, gdje se pitanja nalaze u zoni u kojoj se presijecaju tonost i netonost, gdje dvojbe u samoga sebe nagrizaju oholost, neprijatelji vie nisu neprijatelji, iako nisu ni prijatelji s kojima se plee na proslavama solidarnosti, nego su oni koji zajedno dvoje jedni nasuprot drugima. Njihovi interesi mogu biti dijagonalno suprotstavljeni. Oni e se tada vidjeti kao takvi, kao takvi e se relativirati, o njima e se pregovarati i nalaziti rjeenja. Iz jednog jednostavnog razloga: u doba dvojbe suprotnosti se vie ne mogu dogmatizirati u neprijateljstva koja mogu opravdati stvaranje ili pokretanje stroja za uzajamno ubijanje. Jedni se drugima smiju, prvo ak samome sebi, ili se susreu s "civilnom ravnodunou" ( G o f f m a n ) , ali si meusobno ne razbijaju glave. Budui da dvojenje ukljuuje mogunost da se svijet i samoga sebe koncipira i promatra s gledita predmeta, na kraju bi se morala razbiti glava samome sebi. Dvojenje znai mnotvenost glasova, suprotstavljenih glasova na svim stranama, u svakome. To logiki (da li i psiholoki ili socijalno, to je drugo pitanje) iskljuuje sukobljavanje po shemi prijatelj-neprijatelj. Obratno, miljenje u kategorijama neprijateljstva ima smisla samo u apsolutistikom crno-bijelom miljenju koje je openito sivo i iskljueno u tekuem spektru boja miljenja koje dvoji. Otrije reeno: radikalna nejednakost dvojbe - iskljuenje dvojbe u
254
Umijee dvojbe
samoga sebe i koncentriranje sve dvojbenosti na strani drugoga, stranoga - neizbjena je pretpostavka drutvenog i dravnog poretka koji je ugroen ratom. Posve dvojbeno drutvo koje je obuzeto produktivnom dvojbom u samo sebe, koje je u strogom smislu nesposobno za istinu, ne moe razvijati i odravati konstrukcije neprijatelja. Drugim rijeima, pacifizam i dvojba su srodni. Istina i vojska potjeu iz jedne te iste misaone kuhinje.
Civiliziranje sukoba?
Svi veliki evropski pokreti i epohe bili su u potrazi za nekim medijem neutralizacije sukoba i ratova. Prosvjetiteljstvo je proglasilo vladavinu razuma, dakle znanosti, prava, odgoja, te je pokualo etablirati i artikulirati te sfere. To je trebalo omoguiti da se sukobi izmeu pojedinaca, grupa i drava rjeavaju razumno, to znai mirno, racionalno i pravedno. Za te se svrhe civiliziranja sukoba mnogo toga izmislilo i stvorilo. Kao posljednje i valjda najintenzivnije "racionalna zakonitost tehnike". Ona se inila, a mnogima se i danas ini najneutralnijom, neutralnou i racionalnou naprosto. U svojem nijemom jeziku stvarnih evidencija, razumljive upotrebe u svakodnevnom ivotu, olakanja, udobnosti, porasta produktivnosti, utede vremena, maksimaliziranja snaga i, u zbroju svega toga, potenciranja moi, ona je svu skepsu koja je oduvijek pratila njezin pobjedonosni pohod potisnula na podruje idealistikoga i pesimistikoga. Zlogukosl buntovnika protiv tehnike nije nalazila i ne nalazi trajan odjek uz olakanja koja nam tehnika svakodnevno omoguava. No tehnika je svakako neutralna koliko je neutralan otrovni plin koji unitava insekte, ali moe i ljude. Tehnika je instrument - i oruje, i zato to slui svakome, ona nije neutralna. Prije se plauzibilno moe tvrditi suprotno: tehnika
255
proizvodi mo - osobito atomska tehnika i njezini mnogoliki izdanci u kemijskim, a uskoro moda i genetikim orujima - ije se prijetnje naposljetku igraju realizacijom onoga apsolutno negativnog. No i protiv tog zloslutnog uvida moe se tvrditi da tehnika ostaje politiki i kulturalno slijepa. Iz tehnike koja se shvaa kao "samo" tehnika, koju mnogi - s prizvukom racionalnosti i zalaska demokracije - uzdiu u tehnokraciju, ne moe se utemeljiti ni zadobiti nikakav obvezujui oblik neutralizacije drutvenih sukoba. Moda taj san o civiliziranju suprotnosti moe nai novo tlo u pojmovima i idejama u ijem se sreditu nalazi i vlada dvojba? Dvojba doputa spor, ak ga i iznuuje, ali ona razgrauje dogmatizam suprotstavljenih pozicija i sredstava kojima se sporu pristupa. Ona omoguava pacifikaciju sukoba koja to dvoje - sukob i mir - pomiruje na taj nain da su obje krajnosti, raj i rat, iskljuene ili bar postaju manje vjerojatnima. Onaj tko dvoji, taj se spori, bori se moda i protiv lane izvjesnosti, protiv tiranije jednoznanosti i onoga iliili. Ali on ne moe na barikade, on to i nee uiniti, jer dvojba proizvodi dvojbu u samoga sebe i podie je kao to otac podie sina. Onaj tko eli dati prostora dvojbi uvijek se moe pozivati samo na graanski otpor dvojbe i na njezine vrline koje se prije mogu uraunati niim staleima kulturalnih svojstava nego onima koji pogoduju diktatorima - bile to vrline ukusa, politikog odluivanja ili tehnike "za dobro svih". Kultura dvojbe, koja kultivira dvojbu i pomae joj da dobije oblike javne prezentacije i priznanja, nita ne zabranjuje, nita ne iznuuje, nikoga niime ne misionira, ve, naprotiv, omoguava ono to je najsuprotnije, najprotivnije, ali u priguenim oblicima, upravo u oblicima nagrienim i razvedrenim dvojbom. Ono to se kulturama vjere i izvjesnosti inilo i to im se ini kao slabost, raspadanje - dvojiti - to za nju postaje vrlinom, izvorom produktivnosti, samoogranienim
256
Umijee dvojbe
samorazvojem kojemu je bitno strano sve nadnaravno veliko, sve to openito vlada, jer to nijee izvornu mjeru ljudskoga: zadrku, nesigurnost, ono "da, ali...". Dvojba je neto dobrohotno, duboko humano. Ona podsjea - neopozivo i neumoljivo s nadmoi kritizera - na granice, na izgubljenost u zabludi, na bestemeljnost i najponosnijeg, najsavjesnijeg miljenja i djelovanja koje se razmee svom snagom strojeva i tehnikim savrenstvom uz pomo kojih napreduje. Nasuprot tome smijulji se dvojba, ona ape, vie, nasre i uzmie: sve je dvojbeno! Moe se sluiti tisuama kompjutera i svom svjetovnom i nadsvjetovnom mudrou. Ti si ono to jesi: jadna pobuna protiv krhkosti svoje egzistencije, zaborav, rastjerivanje dvojbi koje posvuda vire. Sva rasko, sva sigurnost nastali su i istesani su iz toga, a ne sami od sebe. U doba refleksivne moderne put miljenja - znanosti, tehnike - okree se natrag svojemu zemaljskom porijeklu: dvojbi. Ona vlada u svim kostimima i svim oklopima koji je nijeu i u jeziku odlunih izvjesnosti kojim se slue oni koji je poriu. Bog provedene moderne je dvojba. Ona je prasamoa ovjeka koji je suoen samo jo sa samim sobom i sa svojim reflektiranim neuspjehom. Zadnja milost koja Bogu preostaje za one koji su mu jednom trebali i htjeli nalikovati je dvojba. Ona i moda samo ona omoguava da se dogmatika industrijalca pretvori u reflektirano samoograniavanje postindustrijskih naina proizvodnje i ivota. A vlastita je snaga zemaljskih stvari razlog zato miljenje iz ponosnog hoda svoje izvjesnosti pada na koljena i nalijee na dvojbu iz koje sve potjee: spoznaja, trite, druga tehnika kreacija sve do genetikotehnolokih i (ne)humanogenetikih revolucija koje sada predstoje. Dvojba je antireligijska religija moderne koja ograniava samu sebe. Pritom je dvojba svakako i strog vladar. Ona podbada, razjeda i pobjeuje izvjesnost koja je ignorira. Izvjesnost je Juda koji nijee svojega gospodara, dvojbu.
257
Ruku na srce, dragi kolegice i kolege! Navedite mi jednu teoriju s naeg podruja koja nije sporna, koja se samo prihvaa i ne bi imala bilancu koja bi uz odobravanje morala podnositi - tajiti! - i pravo brdo dvojbi i suprotstavljanja. Ja bar ne vidim nijednu takvu i rado bih ispravio zaborav na kojemu bi morala poivati neka nedvojbena teorija na naem podruju (ili i samo neko empirijsko istraivanje, ukljuujui i sve rezultate!). Svi mi djelujemo u znanostima koje, primijene li se striktno strogi kriteriji deklarirane znanstvenosti, moraju graditi svoje argumente i uvide na vie ili manje opovrgnutim teorijama. To gorko zvui. No to nipoto nije tako samo u drutvenim i duhovnim znanostima. I u "tvrdim" su prirodnim znanostima nerastjerive dvojbe stalni pratioci svih spoznaja. I tu pomae samo zatvaranje dvojbi u tamnicu irelevantnosti da bi se na njoj mogle podii palae spoznaje. Vrijeme je i dostojno je znanosti koja je postala samosvjesna i vie ne mora konvertitski vrebati priznanje da se pozabavi i svojom mranom stranom, sveprisutnom, a ipak karakteristino potisnutom, utamnienom dvojbom. No ako je tono da je dvojba sjena svake spoznaje, onda se nitko ne smije zavaravati o tekoama koje se suprotstavljaju naoj namjeri da rasvijetlimo tu mranu stranu. Tama u koju ostaju uvijene dvojbe - usprkos, zbog, zahvaljujui svojoj sveprisutnosti - u mnogome podsjea na nain na koji se u graanskim krizama postupalo sa seksualnou (i na koji se i danas postupa). Sve su paralele tu: o dvojbi i o onome to je dvojbeno govori se ispod glasa, oni ostaju uvijeni, smjetaju se vie dolje nego gore, i opsceno je i nadrauje razgovarati o dvojbi u krugovima u kojima vlada spoznajni moral. I sredinja funkcija seksualnosti, proizvodnja potomstva, ovdje ima svoj pandan: spoznaje koje e sutra vrijediti proizvode se nou (ponekad i danju) u intimnom kontaktu s dvojbama. Spoznaje ne nastaju iz potvrivanja spoznaja. One naprosto vrijede. Nove spoznaje nastaju samo iz uitka dvojenja koje niemu ne priznaje vaenje.
258
Umijee dvojbe
Dvojba je pogonska snaga znanosti. Kao to se ini sa seksualnim matanjima, jednom bi se morala istraiti matanja znanstvenika o dvojbi - ono to oni zaista misle jedni o drugima i o znanosti drugih. Postoje oni koji sadistiki dvoje i oni koji to ine mazohistiki, koji se najradije bave samima sobom itd. No svi se ponaaju onako kako to zahtijeva graanski moral ljubavi prema istini: ine jedno, a propovijedaju drugo, sveano, s kravatom i u svjee izglaanim odijelima. Drukije reeno, znanosti odrastaju, pa ak i znanosti o drutvu. 1\i se pogled hladi, nade se pretvaraju u prah, a poveava se trezvenost, takoer i u odnosu na vlastite nagone. Samo to diktira dvojba, dvojba u samoga sebe, za koju je svakome bolje da s njom nae zajedniki jezik nego da se s njom trajno prepire. Svi se povlae pred zmajem dvojbe. To je zbog dvojbi koje on riga: moe li se, na primjer, ekoloko restrukturiranje industrijskog drutva zaista postii dvojei? Ne mora li dvojba sve odbacivati i priznavati? Nije li ona bespomoni izbaciva proizvoljnosti? Ne znai li dvojiti - konsekventno - zdvajati? Gdje je mogunost nalaenja sebe u ovom ionako pomaknutom svijetu, kako u malenome, privatnome, tako i u velikome, ako perspektivom dominiraju samo jo dvojbe? Napokon, pretpostavimo li da je dvojba bit znanosti, moderne, prosvjetiteljstva, ne bi li tada - kao to to u zalasku religijske izvjesnosti ini Veliki inkvizitor u Dostojevskijevu romanu Braa Karamazovi - bilo nuno iriti i braniti milosrdnu la o spoznajnim sigurnostima kako bi se suprotstavilo toj provali onoga nita u svijet koji je jednostavno ovisan o spoznajama? Jo jednom, dvojba nita ne spreava, ali mnogo toga omoguava. Onaj tko eli neto doznati o tajnama produktivnosti (ne samo u znanostima, nego i u umjetnosti, glazbi, politici, u svakodnevnom ivotu), taj se mora pozabaviti prirodom dvojbe. Izvor njezine energije je takorei genetski kod stvaralatva. Nita toliko ne oivljava kao provedena dvojba.
259
Prvo, ona je ampanjac miljenja. Drugo, nije mi poznat nijedan temelj za neku kritiku teoriju drutva (koja bi tada neizbjeno bila takoer i samokritina teorija) koji bi bio tako dalekosean i elastian kao temelj dvojbe. Tree, dvojba pokazuje put u jednu drukiju modernu. Ona je modernija od stare, industrijske moderne koju poznajemo. Ta je, naime, podignuta na sigurnosti, na obrani od dvojbe i njezinu potiskivanju.
Kritika dvojbe
Treba otkriti taj izvor kritike i kritike drutva: samosvjesnu dvojbu koja argumentira na visini svojega vremena. Jedno od glavnih proturjeja industrijske moderne je to da se istodobno mora raspirivati dvojba i zastupati sigurnost za produkciju i reprodukciju moi, tehnike, drave. Ono to je Max Weber dodue slutio, ali nikada nije razotkrio, povezanost je dvojbe i slobode, dvojbe i demokracije. Istina je drskost kojom se samoga sebe i druge zavarava o svojem miljenju. "Grijeiti, a ipak i dalje morati vjerovati svojoj unutranjosti, to je ovjek, i s one strane pobjede i poraza poinje njegova slava" (Gottfried Benn). Tako se tek nakon svretka velikog prosvjetiteljstva moe otkriti kritika dvojbe. To je umijee vie francusko i anglosasko. Jer ono je usko povezano s ironijom, jezinom duhovitou, naglaavanjem stilistikoga. Nijemci pak dvoje - sistematski i zaljubljeni u teoriju - s gestom zdvajanja. Da dvojba moe utemeljiti angaman i dati mu krila, to nas mogu nauiti Sokrat, Montaigne, moda i Locke, te u nae vrijeme Hannah Arendt, Albert Hirschmann i Richard Rorty. Ne nedostaje ideja za promjenu drutva. Danas zaista mnogi suvremenici (slino kao i u vrijeme prevrata u prolim stoljeima) hodaju s planovima promjene svijeta u depu ili
260
Umijee dvojbe
srcu. Evidentno je da prometni sistem ne moe ostati ovakav (naravno, izuzimajui vlastiti automobil). ak i predstavnicima rizinih industrija gotovo je samorazumljiv zahtjev za "ekolokim restrukturiranjem industrijskog drutva" (a da pritom ne postaju zeleni). Da ene ele drukiju znanost, drukiju privredu, drukije drutvo, to se priznaje - kako oito tako i neostvarivo. Evropa se nalazi pred novim poetkom ili pred slomom: to se dvoje na neki nain preplee. Praume, u Junoj Americi i drugdje, zahtijevaju nau potpunu panju, ba kao to se i ozonska rupa moe zaepiti, zakrpati samo zajednikim globalnim djelovanjem. Na nama je da se odreknemo nuklearne energije. I neka mi se ne zamjeri to na kraju sa samo nekoliko rijei navodim globalne probleme: glad, pothranjenost, eksplozija stanovnitva, mobilno siromatvo. No uzmu li se kao mjerilo djela koja se smatraju neophodnima, onda skepsa raste s kvadratom neispunjenih zahtjeva. ivimo u samokritinom drutvu rizika koje uz tihu grinju savjesti ustraje u starim navikama. Ta istodobnost revolucionarnog prevrata na rijeima s konzervativnom neaktivnou na djelu moda proizlazi iz verbalnog poputanja duhu vremena. Ona jest i ostaje prijetnja sui generis. Iskustvena orijentiranost sociologije gubi na vjerodostojnosti kada se ograuje od tih d r u t v e n i h kretanja i zapaanja koja nameu restrukturiranje, a time i kritiku postojeeg industrijskog drutva. Svaki kvalificirani industrijski radnik, svaki maturant, svaki glasa CSU koji je u meuvremenu razvio posve noramlnu ekoloku svijest ima pred oima konkretne mogunosti promjene drutva, a te se mogunosti jedan sociolog kao analitiar tog drutva ustruava makar i shvatiti, pod prijetnjom kazne svojega cehovskog nadja. Drutvo rizika svakako je drutvo deklarativne kritike. Reklama je pravi primjer dobro etabliranog izvora kritike teorije. Tu sve prti od kritike (uglavnom savreno iskrivije261
ne, naivno lairane). Sve je ekoloki, a u meuvremenu i suprotno od toga. Ionako nas tu stalno i nezadrivo obasipa rajsko cvijee prema kojemu se naa realnost lako otkriva i moe raskrinkati kao peina - jednostavnim okretanjem i otvaranjem obeanja i ambalaa. No samokritika ne zavrava na reklamama. Ekoloka kritika posvuda se ugnijezdila kao loa savjest. ak i katedrale industrijske moi zahvaene su i nagriene ekolokom protureformacijom - bar u miljenju, u deklarativnoj prisili. Industrijski poinioci iz uvjerenja, koji se bore i propadaju nosei zastave napretka, postali su rijetkost. Moda je najvaniji doprinos istonih Nijemaca njihovoj zapadnoj brai i sestrama (poetni) sjaj u njihovim oima kojim sii otupljivali otricu njihovim dvojbama u same sebe? Moda je dar rijeka izbjeglica i azilanata za Njemaku koja ih odbija u njihovu masovnom opredjeljenju koje je teko kontrolirati, a koje umrtvljuje dvojbe u same sebe koje su od poetka muile ljude u ovoj zemlji? No sve to nee koristiti: recept uspjeha - zahtjevi za sigurnou, strogom kontrolom, regulativna samosvijest, ta antropomorfizirana birokracija Njemaka - ono je to kandama kritike omoguava da ostanu duboko u svim procesima i institucijama ovog superindustrijskog drutva. "Refleksivna modernizacija" znai takoer i to da samo drutvo na raznovrsne, prekrivene, skrivene naine proizvodi samokritiku koju jedna sociologija koja se ustruava svake kritike drutva uope ne moe zapaziti i deifrirati. anse drutvene kritike prema tome su u tome da se ona uope ne mora nanositi na drutvo izvana, normativno, s gestom pametovanja, ve nastaje i izvire iz osnova i izvora u sreditu tog drutva. Kritika drutva u fazi refleksivne modernizacije nije pitanje normativne opcije nego empirije, a time i pojmova za koje su, svakako, potrebni odgovarajui senzori. Samokritika moderne koja - moda! - poinje djelovati s refleksivnom modernizacijom mora se, dodue, boriti sa
262
Umijee dvojbe
sumnjom da je rije o puko imanentnoj kritici. Ta osuda po shvaanju marksistike kritike drutva pogaa sve konkurentske pothvate koji ne polaze od Marxa. To gotovo sinonimno izjednaavanje kritike s Marxovom kritikom, koje je gotovo itavo stoljee sputavalo kritiku inteligenciju, sada otpada. Tako se uope moe otkriti i razviti ono to su sociolozi ve uvijek i uvijek iznova naglaavali: da sociologija i svoje spoznajne ambicije moe realizirati samo u kritici, dakle kao distancirana, drska, nesputana i slobodna u donoenju svojih sudova. Neto tako veliko, nepromiljeno, zaluujue naivno poput "ekolokog restrukturiranja drutva" u svakom se sluaju ne moe provoditi i pratiti istraivanjima znanosti o drutvu koja za mnogo milijuna njemakih maraka jo jednom moraju (funkcionalistiki) otroumno dokazati da je sve, prvo, neovisno o djelovanju te, drugo, da se odvija na najbolji mogui nain. To, meutim, znai da se sociologija mora promijeniti eli li spoznavati i komentirati (namjerno ne kaem zadovoljiti) potrebu drutva za promjenom. U svakom sluaju, postoji drutvena potreba za sociolokom kritikom drutva koju "sociologija upravne probave" (Claus Offe) uope ne zamjeuje. Sociologiji pripada posebno znaenje: ona bi mogla postati "oko" za realnosti koje staro miljenje i stare institucije potiskuju i nijeu. No to je mogue samo u dvostrukom sukobu sa sociologijama jednostavnog industrijskog drutva (bila to sociologija obitelji, industrijskog rada, organizacije, socijalne politike, analize klasa i slojeva) i s institucijama koje su glavni adresati, nalogodavci, financijeri i korisnici znanja koja prua znanost o drutvu. 'Administrativna" sociologija, koja je osnovom svojih pojmova, specijalizacije i suradnje pri svojim razgranatim istraivanjima uinila upravni aparat, upravni mentalitet i upravne ladice, postaje antikvarijatom industrijskog drutva, namjesnikom institucija koje zastarijevaju, proizvoaem podataka ija institucionalna
263
kategorijalna konstantnost potvruje praznu umiljenost "autoreferencijalnih" sistema i organizacija. Socioloka kritika bila bi proba koja pretpostavlja institucionalnu postojanost sociologije kakvu pak osobito nudi inovnika znanost na sveuilitima. No istodobno bi ona mogla zapaliti i javnu iskru bez koje sociologija lako postaje projektom vrlo skupog subvencioniranja drutvenih samorazumljivosti koji bi se vrlo lako i gotovo bez posljedica mogao rtvovati sljedeem valu tednje. Naravno, element provokacije je prolazan, "sociologija vatrenih stupova" moe spasti na pozu i nije primjerena za cilj planiranog istraivanja. No bez tog alca lako se moe dogoditi da sociologija u punom sjaju svoje institucionalizirane prezentnosti ne bude vie nigdje prisutna. Kada je drutvo samokritiko, nekritika sociologija postaje pogrenom, a kritika konformistinom. No kritika kritike tek bi se jo morala pronai. Ponekad sanjam san kojega se dio sastoji u izvjesnosti da sam budan, posve budan. U tom snu uvijek iznova ponavljam sve to govori protiv onoga to mislim. Preklinjui kaem da je djelovanje opasna iluzija. Ono pretpostavlja neko ja kojega, kako je dokazano, ve odavno vie nema. Vladaju sistemi i odnosi u kojima ljudi koji govore ja i koji nita ne govore diu svoj glas i ruku itd. To je loe prepriano, jer u meni su ivi svi argumenti koji najuvjerljivije dokazuju nemogunost da se stringentno i misli pojam djelovanja, a kamoli da se on ispuni realnim djelovanjem koje neto proizvodi. No ta jaka ivost argumenata kojima sam posve ispunjen kod mene nema uspjeha, a razlozi za to izravno su mi poznati, ali ih teko mogu imenovati. Oni djeluju nevjerodostojno, kao da pripadaju nekom prolom vremenu, kao da su napamet naueni, deklamirani, teatralno, pranjavo i sablasno, tako da se tim utvarama moram ak i podsmjehivati. Zamjeujem kako vie pazim na njihovo strateko znaenje nego na njihov sadr264
Umijee dvojbe
aj. Nisu li to sjajni izgovori?, moram se podsmjehnuti. Ma koliko se oni pravili zmajevima i kostrijeili se, uvjerljivost tih argumenata izrasta iz njihovih ugodnih strana. Slino tapeciranom namjetaju, oni omoguavaju da se na njih padne i zaboravi na odgovornost. Nade sile na aktiviranje, ak su i opasne, kako nas pouava ovo stoljee. Bezizlaznosti su kasni darovi bogova u kojima se moe udobno smjestiti i tapecirati svoj ivot mogunou da se ne djeluje. Tako promatran, nauk o bezizlaznosti i beznadnosti oslobaa. On oslobaa za ivot za samoga sebe koji vie ne mora trpiti uvrede o "egoizmu" jer sada glupost nadanja titi od svih prisila da se realizira neto vie od samoga sebe. Naravno, bezizlaznost mora biti silovita i nedvojbeno objektivna kako bi ta stara prisila da se djeluje te prigovori i grinja savjesti koji je uvaju napokon doivjeli slom. Samo konana bezizlaznost oslobaa za samoga sebe, a ti se nada i zato si opasan - to mi sijevne glavom prije nego to se probudim i tako opet izgubim svoj smisao za realnost.
265
Literatura
A d a m , K. (1990): "Der Staat i m Zwielicht", u: Schaeffer, R. (ur.): Die
technisch-wissenschaftliche
Zukunft, Bonn/Frankfurt/M.
Ahme, G. [1990): Agency and Organization,

A n d e r s , G. (1980): Die Antiquiertheit A r e n d t , H. (1970): Macht und Gewalt,
London.
Mnchen.
des Menschen, Mnchen.
Baethge, M. (1991): "Arbeit, Vergesellschaftung, Identitt", u: Soziale Welt. Barthes, R. (1974): Mythen des Alltags, Frankfurt/M. Baubck, R. (1991): Immigration Be (neobjavljen rukopis). B a u m a n , Z. (1992): Moderne deutigkeit, Hamburg. and the Boundaries und Ambivalenz. of Citizenship,
Das Ende der Ein-
Bauman, Z. (1992a): "The solution as problem - Ulrich Beck's Risk Society", u: Times Higher Supplement, 13. stud. 1992., 25.
B a u m a n , Z. (1992b): Mortality, Immortality Stanford, California. & Other Life Strategies,
267
B a u m a n , Z. (1993): "Die R e v o l u t i o n frit ihre Eltern,", u:
Welt, 3.
Soziale
ofPostmodernity, London. Beck, U. (1986): Bisikogesellschaft, Frankfurt/M. Beck, U. (1988): Gegengifte - Die organisierte Unverantwortlichkeit,
Frankfurt/M. Beck, U. (1993): "Der feindlose Staat", u: Unseld, S. (ur.): Politik ohne
B a u m a n , Z. (1993a): Intimations
Projekt?, Frankfurt/M.
Beck, U./Allmendinger, J. (1993) : Individualisierung

za DFG.
sozialer Ungleichheit: Methodenentwicklung fr den Allbus 1993
und die Erhebung
Beck, U./Beck-Gernsheim, E. (1993) (ur.): "Nicht Autonomie, sondern Bastelbiographie", u: ZfS, 3.
Riskante Freiheiten - Zur Individualisierung der Lebensformen in der Moderne, Frankfurt/M. Beck, U./Brater, M./Daheim, H.-J. (1980): Soziologie der Arbeit und der Berufe, Reinbek.
Beck, U./Beck-Gernsheim, E. (1993a): Beck, U./Giddens, A. /Lash, S. (1993): Reflexive Modernisierung, Frankfurt/M. Beckenbach, U. (1991): Industriesoziologie, Berlin. Beck-Gernsheim, E. (1991): platzes", u :
Technik, Markt und Moral, Frankfurt/M.
Beck-Gernsheim, E. (1992): "Wider das Paradigma des Kriegsschau-
Ethik und Sozialwissenschaften, 3. Bell, D. (1975): Dienachindustrielle Gesellschaft, Frankfurt/M. Gesammelte Schriften, Frankfurt/M. Benn, G. (1986): Das GottfriedBenn Brevier, M n c h e n .
Benjamin, W. (1972):
Benn, G. (1989): Essays und Reden, Frankfurt/M.

Berger, B./Luckmann, T. (1980): Die gesellschaftliche Konstruktion der Wirklichkeit, F r a n k f u r t / M . Berger, J. (1986) (ur.): Die Moderne - Kontinuitten Soziale Welt, p o s e b n i svezak 4), Gttingen.
und Brche (=
Berger, J. (1988): "Modernittsbegriffe u n d M o d e r n i t t s k r i t i k " u- So-
ziale Welt, 3.
268
Literatura
Berger Peter A. (1993):
Statusunsicherheit und Erfahrungsvielfalt. Sozialstrukturelle Individualisiemngsprozesse und Fluktuationsdynamiken in der Bundesrepublik Deutschland, M n c h e n (rukopis). Berger, P./Hradil, S. (1990) (ur.): Lebenslagen, Lebenslufe, Lebensstile (= Soziale Welt, p o s e b n i svezak 7), Gttingen.
Berking, H./Neckel, S. (1990): "Politik der Lebensstile", u: isto. B e r m a n , M. (1982): All Beyme, K. v. (1991): furt/M. Bielefeld, U. (1991):
That Is Solid Melts into Air. The Experience of
Modernity, New York.
Theorie der Politik im 20. Jahrhundert, Ftank-
Das Eigene und das Fremde, H a m b u r g . Bhme, G. (1992): Natrlich Natur - ber Natur im Zeitalter der technischen Reproduzierbarkeit, Frankfurt/M. Bohret, G. (1991): Die Handlungsfhigkeit des Staates am Ende des 20. Jahrhunderts, Speyer (rukopis).
B o g u n , R . / O s t e r l a n d , M . / W a r s e w a , G.: "Arbeit u n d U m w e l t i m Risikobewutsein v o n Industriearbeitern", u: Soziale Welt, 2. Bohrer, K. H./Scheel, K. (1992) (ur.): 523.
GegenModerne?, u: Merkur 522/ Soziale Welt, 4.
Bon, W. (1991): "Unsicherheit u n d Gesellschaft", u:
Bon, W. (1993): " U n s i c h e r h e i t als soziologisches Problem", u: Mit-
telweg 36, veljaa/oujak. Bon, W. (1993a): Das Problem des Anderen in der Risikogesellschaft, Hamburg (rukopis).
Bon, W./Hartmann, H. (1985) (ur.): Entzauberte Wissenschaft (=
Soziale Welt, p o s e b n i svezak), Gttingen.

Bon, W./Hohlfeld, R./Kolleg, R. (1989): Risiko und Kontext, Hamburg (HIfS diskusija 5/90). B o u r d i e u , P. (1992): "Die Genese d e r r e i n e n sthetik", u: 524. Brand, K.W./Bsser, D./Rucht, D. (1986): Gesellschaft, Ftankfurt/M.
Merkur
Aufbruch in eine andere
Brandt, G. (1972): "Industrialisierung, Modernisierung, gesellschaftlic h e Entwicklung", u : ZfS, 1.

269
Brock, D. (1991): "Die Risikogesellschaft u n d das Risiko der Z u s p i t zung", u: ZfS, 1. Brock, D. (1993): "Wiederkehr d e r Klassen?", u :
Soziale Welt, 3.
Brock, L. (1992): "Die Dritte Welt in i h r e m f n f t e n Jahrzehnt", u: Aus Politik und Zeitgschichte, sv. 50/92. Bronner, S. E. (1992):
Moments of Decision, L o n d o n .
Einhrung in die Hauptbegriffe der Soziologie, Opladen. Bhl, W. (1970): Evolution und Revolution. Kritik der symmetrischen
Bublitz, H. (1992): "Geschlecht", u : Korte/Schfers (nr.):
Soziologie, Mnchen.
Bhl, W. (1990):
Sozialer Wandel im Ungleichgewicht. Zyklen, Fluktuationen, Katastrophen, Stuttgart. Risk Evaluation and
Covello, V./Menkes, J./Mumpower, J. (1986):
Management, New York/London.

Covello, V./Mumpower, J. (1980): "Risk A n a l y s i s a n d Risk Management", u: Schwing/Alberts (ur.): Societal Risk Assessment, N e w York. Crook, S./Pakulski, J./Waters, M. (1992):Postmodernization, London. Crozier/Friedberg (1980): Macht in Daele, W. v. d. (1985):
Organisationen, W e i n h e i m .
Mensch nach Ma?, M n c h e n .
Darnstdt, T./Sprl, G. (1993): " S t r e u n e n d e H u n d e i m Staat - Die liberale Demokratie a m W e n d e p u n k t " , u: Der Spiegel 13,142ff. Deutschmann, Ch. (1989): "Reflexive Verwissenschaftlichung und 'kultureller Imperialismus' des Managements", u: Soziale Welt, 3. Dreitzel, H. E/Stenger, H. (1990) (ur.): Frankfurt/M.
Ungewollte Selbstzerstrung, und Gesprche,
Diderot, D. (1981): "ber die Frauen", u: Erzhlungen Frankfurt/M. Dolata, U. (1992):
Weltmarktorientierte Modernisierung, Frankfurt/M. Daedalus, 4. Douglas, M. (1992): Wie Institutionen denken, F r a n k f u r t / M .

Douglas, M. (1991): "Risk as a forensic resource", u :
270
Literatura
Risk and Culture, N e w York. Dubiel, H. (1992): "Der R i n d a m e n t a l i s m u s in der Moderne", u: Merkur
Douglas, M./Wildavsky, A. (1982): 522/523. Dubiel, H./Rrankenberger, G./Rdel, U. (1989):
Die demokratische
Rage, Rrankfurt/M.
Drkheim, E. (1977):
ber die Teilung der sozialen Arbeit, Frankfurt/M. Tradition, Wandel und Modernitt, Ftank-
Eisenstadt, S. N. (1979): furt/M.
Mittelma und Wahn, Frankfurt/M. Enzensberger, H. M. (1992): Die groe Wanderung, Frankfurt/M. Eppler, E. (1992): Kavalleriepferde beim Hornsignal - Die Krise der Politikim Spiegel der Sprache, Frankfurt/M. Evers, A./Nowotny, H. (1987): ber den Umgang mit Unsicherheit,
Enzensberger, H. M. (1991): Frankfurt/M. Ewald, F. (1993):
Der Vorsorgestaat, Frankfurt/M.

N e w York.
Fiddle, S. (1980) (ur.): Uncertainty, Fourasti, J. (1954):
Die groe Hoffnung des XX. Jahrhunderts, Kln. Francis, E. (1965): Ethnos und Demos, Berlin. Francis, E. (1992): Der mgliche Beitrag der Soziologie zur Lsung von aktuellen Problemen, die die sogenannten interethnischen Beziehungen betreffen, M n c h e n (rukopis). Frisby, D. (1989): Eragmente der Moderne, Rheda-Wiedenbrck. Fukuyama, F. (1992): Das Ende der Geschichte, M n c h e n .
Gabbert, K. (1988): "Prometheische Schamlosigkeit", u : s t h e t i k und
Kommunikation, 69. Gabriel, O. W. (1992): Erklren von Parteienkonflikten, Bamberg (rukopis). Gartner, A./Riessman, F. (1978): Gellner, E. (1964):
Der aktive Konsument in der Dien-
stleistungsgesellschaft, Frankfurt/M.
Thought and Change, L o n d o n .

271
und Modeme, Berlin. Gibbons (1991): Politics in postmodern Age, L o n d o n . Giesen, B. (1991): Die Entdinglichung des Sozialen, Frankfurt/M. Giddens, A. (1990): The Consequences ofModernity, Stanford. Giddens, A. (1991): Selfidentity and Modernity, L o n d o n . Giddens, A. (1993): Living in a Post-Taditional Society (njemaki prijevod u Soziale Welt, 4). Wege zum Gleichgewicht, M n c h e n . Guggenberger, B. (1988): Das Grundrecht aufIrrtum, M n c h e n .
Gore, A. (1992) H a b e r m a s , J. (1973): Frankfurt/M. Habermas, J. (1985): furt/M. Habermas, J. (1992):
Gellner, E. (1991): Nationalismus
Legitimationsprobleme im Sptkapitalismus,
Der philosophische Diskurs der Moderne, FrankFaktizitt und Geltung, Frankfurt/M.
H a l f m a n n , J. (1990): "Technik u n d soziale O r g a n i s a t i o n i m Widersp r u c h " , u : H a l f m a n n / J a p p (ur.): Riskante Entscheidungen und Katastrophenpotentiale, Opladen. H a n d k e , P. (1990):
Versuch ber die Jukebox, Frankfurt/M.
Heath, A./Britten/Nicky (1984): "Women's Jobs Do Make a Difference",
u: Sociology 18, 2.
Heine, H. (1992): "Das Verhltnis der N a t u r w i s s e n s c h a f t l e r u n d Ingen i e u r e i n d e r G r o c h e m i e zur kologischen Industriekritik", u:
Soziale Welt, 2.
Heine, H./Mautz, R. (1993): "Die Hearusbildung b e r u f l i c h e n Umweltb e w u t s e i n s i m M a n a g e m e n t der Grochemie angesichts ffentlicher Kritik", u : Mitteilungen des Soziologischen Forschungsinsti-
tuts Gttingen, 20.

Heitmeyer, W. [1991): Rechtsextremistische Orientierungen bei Jugendli-
chen, Weilheim/Mnchen.
Hitzler, R. (1988): Sinnwelten, Opladen. H o f f m a n n - R i e m / S c h m i d t - A s s m a n n (1990) (ur.): Konfliktbewltigung
durch Verhandlung, Baden-Baden.
272
Literatura
H o h l f e l d , R. (1989): "Die z w e i t e S c h p f u n g d e s M e n s c h e n " , u:
Schller/Heim (ur.): Der codierte Leib, Zrich.

H o n n e t h , A. (1993) (ur.): Kommunitarismus, Frankfurt/M. Horkheimer, M. (1971): "Montaigne u n d die Funktion der Skepsis", u: isti, Anfnge der brgerlichen Geschichtsphilosophie, Frankfurt/M. Horkheimer, M./Adorno, T h . W. (1969): Die Dialektik der Aufklrung, Frankfurt/M. Hortleder, G. (1970): M.
Das Gesellschaftsbild des Ingenieurs, Frankfurt/
Hradil, S. (1990): " P o s t m o d e r n e Sozialstruktur?", u : Berger/Hradil
(ur.): Lebenslagen, Lebenslufe, Lebensstile, Gttingen.

Hradil, S. (1991): "Sozialstrukturelle Paradoxien u n d gesellschaftlic h e Modernisierung", u : Zapf (ur.): Die Modernisierung moderner Gesellschaft, Frankfurt/M. Jnicke, M. (1979): M e
das Industriesystem von seinen Mistnden
profitiert, Kln.
Japp, K. P (1992): "Selbstverstrkungseffekte riskanter E n t s c h e i d u n gen", u: ZfS. Joas, H. (1990a): "Die D e m o k r a t i s i e r u n g der Differenzierungsfrage",
u: Soziale Welt. Joas, H. (1992): Die Kreativitt des Handelns, Frankfurt/M. Jonas, H. (1985): Technik, Medizin und Ethik, Frankfurt/M.
Kaase, M./Klingemann, H.-D. (1990): Kandinsky, W. (1955): Zrich.
Wahlen und Whler, O p l a d e n . "i", u: isti, Essays ber Kunst und Knstlvr,
K a u f m a n n , F. X. (1973): Sicherheit als soziologisches und sozialpolitisches Problem, Stuttgart. Kennedy, P. (1992): furt/M.
In Vorbereitung auf das 21. Jahrhundort, I'hmk-
Keupp, H. (1990): Riskante Chancen, Mnchen.

Klingemann/Stss/Weels (1991) (ur.): Politische Klasso und politische Institutionen, Opladen.
273
Kogon, E. (1976): Die Stunde der Ingenieure, Dsseldorf.

Konrd, G.
[1984): Antipolitik, F r a n k f u r t / M . Soziale Welt.
Krohn, W./Weyer, J. (1989): " G e s e l l s c h a f t als Labor", u:
Krger, H.-D. (1991): "Reflexive M o d e r n i s i e r u n g u n d der n e u e Status
der Wissenschaften", u: Deutsche Zeitschrift fr Philosophie 12. Kuhn, T. (1967): Die Struktur wissenschaftlicher Revolutionen, R-ankfurt/M. Kurz, R. (1991): Der Kollaps der Modernisierung, Frankfurt/M. Lagadec, P. (1987): Das groe Risiko, N r d l i n g e n .
The Rise ofProfessionalism, Berkeley. Lash, S. (1990): Sociology ofPostmodernism, L o n d o n .

Larson, M. S. (1977): Lash, S. (1992): Die sthetische Dimension reflexiver Modernisierung, Lau, C. (1989): "Risikodiskurse", u: Soziale Welt. Lau, C. (1991): "Gesellschaftsdiagnose o h n e E n t w i c k l u n g s t h e o r i e " u: Glatzer (ur.): Die Modernisierung moderner Gesellschaften -
Ergnzungsband, Frankfurt/M.
Leif, T./Legrand, H,J./Klein, A. (1992):
schland, Bonn.
Die politische Klasse in Deut-
Leggewie, C.
(1993): Alhambra-Der Islam im Westen, Reinbek.
Lepsius, R. M. (1977): "Soziologische T h e o r e m e b e r Sozialstruktur der ' M o d e r n e ' u n d die 'Modernisierung'", u: Koselleck (ur.): Studien zum Beginn der modernen Welt, Stuttgart. Low, R. (1985): Leben aus dem Labor, M n c h e n . Loo, H. v. d./Reijen, W. v. (1992): Modernisierung, Mnchen. L u h m a n n , N. (1990): "Risiko u n d Gefahr", u : isti, Soziologische Aufklrung 5, O p l a d e n . L u h m a n n , N. (1990a): Die
Wissenschaft der Gesellschaft Frankfurt/M.
L u h m a n n , N. (1991): "Verstndigung b e r Risiken u n d Gefahren" u-
Die politische Mein ung.
L u h m a n n , N. (1991a): Lyotard, J.-F

274
Soziologie des Risikos, Berlin.

kolovoz.
Lukes, S. (1991): " W h a t ' s Left?", u: Literary Supplement,
(1986): Das postmoderne Wissen, Graz/Be.
Literatura
M a a n e n , J. v. (1979): " T h e fact of fiction i n organizational ethnography", u: Administrative Science Quarterly, 24. M a n n , M. (1984): "Capitalism a n d Militarism", u : Shaw, M. (ur.): War, State and Society, N e w York. M a k r o p o u l o s , M. (1989): Modernitt zustand, M n c h e n . Marx/Engels (1964): Das kommunistische Mayer-Tasch, P. C. (1987): als ontologischer Manifest, Ausnahme-
u: Werke sv. 4.
Die verseuchte Landkarte, M n c h e n .
Mayntz, R. (1988): "Funktionale Teilsysteme in der Theorie sozialer Differenzierung", u: M a y n t z i dr.: Differenzierung und Verselbstndigung, Frankfurt/M. Montaigne, M.: Essais (razliita izdanja). Mller, E. (1986):
Innenwelt der Umweltpolitik, O p l a d e n .

der Moderne, Frankfurt/M.
M n c h , R. (1984): Die Struktur
Mnch, R. (1986): Die Kultur der Moderne, Frankfurt/M.

M n c h , R. (1991): "Der M y t h o s der f u n k t i o n a l e n Differenzierung", u: Glatzer (ur.): Die Modernisierung moderner Gesellschaften Ergnzungsband, O p l a d e n . M n c h , R. (1991a): Dialektik der Kommunikationsgesellschaft, Frankfurt/M. Musil, R. [1967): Der Mann ohne Eigenschaften, Neckel, S. (1991): Status und Scham, Hamburg.
Frankfurt/M. des
Neckel, S. (1993): Kommentar zu Wlfgang Bon: Das Problem Anderen in der Risikogesellschaft, H a m b u r g (rukopis).
Nietzsche, F. (1966): Jenseits von Gut und Bse, Mnchen.

Offe, C. (1972): furt/M.
Strukturprobleme des kapitalistischen Staates, Frankan der
Opitz, P. J. (1990): Weltprobleme. Globale Herausforderungen Schwelle zum 21. Jahrhundert, Mnchen.
275
Parsons, T. (1969): "Evolutionre Universalien der Gesellschaft", u:
Zapf (ur.): Theorien sozialen Wandels, Kln.

Pei/Fleinert/v. Mller/Mugasa/Marsh: "Der Medien-Plan", u: Sd-
deutsche Zeitung-Magazin, br. 11. Perrow, C. (1987): Normale Katastrophen, Frankfurt/M.

Preu, U. K. (1990): Revolution, Fortschritt und Verfassung, Berlin.
Pries, L. (1991): laden.
Betrieblicher Wandel in der Risikogesellschaft, OpOpladen.
Prittwitz, V v. (1990): Das Katastrophen-Paradox, Raschke, J. (1982):
Brger und Parteien, B o n n . R a u s c h e n b a c h , T./Gngler, H. (1992) (ur.): Soziale Arbeit und Erziehungin der Risikogesellschaft, N e u w i e d .
Riesebrodt, M. (1990): Fundamentalismus testbewegung, Tbingen. Rosenmayr, L. (1989):
als patriarchalische Pro-
Die spte Freiheit, Be.
Rosenmayr, L. (1992): "Sozialsystem u n d Bewutsein", u: G u t t m a n n /
Langer (ur.): Das Bewutsein, Be.

Rschemeyer, D. (1991): "ber Entdifferenzierung", u: Glatzer (ur.):
Die Modernisierung modemer Gesellschaften - Ergnzungsband,

Opladen. Scharpf, F. (1991):
Die Handlungsfhigkeit des Staates am Ende des
20. Jahrhunderts (rukopis).

Scharpf, E (1991)-.Koordination durch Verhandlungssysteme (MPIFG diskusija 91/4), Kln.
Cliquen, Klngel und Karrieren, Reinbek. Schmitt, C. (1963): Der Begriff des Politischen, H a m b u r g . Schmitt, K. (1967): Neue Politik in alten Parteien, Kln. Schulze, G. (1992): Die Erlebnisgesellschaft, F r a n k f u r t / M . Schwengel, H. (1987): "Die Zukunft des Politischen", w.Asthetikund Kommunikation, 65/66.
S c h e u c h / S c h e u c h (1992): Shaw, M. (1988):
276
The Dialectics of War, L o n d o n .
vtmrn Starzacher/Schacht/Friedrich/Leif (1992) : Protestwhler und Wl/l/VW1
weigerer, Kln
Steeger (1992): Future Management, Frankfurt/M.
Toffler, A. (1990): Power-Shift, N e w York. Toulmin, S. (1991): Kosmopolis - Die unerkannten Anf$(llmh
Moderne, Frankfurt/M.
Touraine, A. (1976): Die postindustrielle Gesellschaft, FVtnkfurt/M Wallerstein, I. (1986): "Typologie von Krisen im Weltsystem", Ul l f f t l
(ur.): Moderne, Gttingen.

Walzer, M. (1993): Zivile Gesellschaft und amerikanische Demakrullfi, Berlin. Weber, M. (1987): Politik als Beruf, Hamburg. Wehler, H.-U. (1975): Modernisierungstheorie und Geschichte, tingen. Wehling, H.-G. (1991): Vfahlverhalten, Stuttgart. Wehling, P. (1992): Die Moderne als Sozialmythos, Frankfurt/M. Weingart, P. i dr. (1988): Rasse, Blut und Gene, Frankfurt/M. Weizscker, R. v. (1992): Im Gesprch mit Gunther Hofmann Werner A. Perger, Ftankfurt/M. lind Ol-
Weizscker, U. v. (1991): "Geringe Risiken d u r c h fehlerfreundliah* Systeme", u: S c h t z (ur.): Risiko und Wagnis, sv. 1, Pfullingen.
Welsch, W. (1990): sthetisches Denken, Stuttgart. Welsch, W. (1991): UnserepostmodemeModerne, Weinheim.

Wiesendahl, E. (1989): "Etablierte Parteien i m Abseits?", u: Waimuth
(ur.): Alternativen zur alten Politik?, Darmstadt.

Willke, H. (1992): D/e Ironie des Staates, Frankfurt/M.
Zapf, W. (1970): Theorien sozialen Wandels, Kln.

Zapf, W. (1975): "Die soziologischen Theorien der Modernisierung",
u: Soziale Welt.
277
Zapf, W. (1991) (ur.):
Die Modernisierung moderner Gesellschaften

y '
Frankfurt/M.
ogie, Opladen.
1 p
, / r
Zapf, W. (1992): "Entwicklung u n d Z u k u n f t moderner Gesellschaften", u: Korte/Schfers (ur.): Einfhrungin die Hauptbegriffe der Soziol-
278
BIBLIOTEKA P O L I T I K A TEORIJA
Izdavai Naklada Jesenski i Turk Z a izdavae Mio Nejami Urednitvo Toni Kursar, Ana Matan, Zdravko Petak Glavni urednik biblioteke Toni Kursar Preveo i uredio Kiril Miladinov Grafiki urednik Mario Ostoji Izrada omota
Tisak FRIGELJ OFFSET
ISBN 953-6483-98-X
U D K 316.422 316.334.3 BECK, Ulrich Pronalaenje politikoga : prilog teoriji refleksivne modernizacije / Ulrich Beck ; <preveo i uredio Kiril Miladinov> ; - Zagreb : Naklada Jesenski i Turk, 2001. - (Biblioteka Politika teorija) Prijevodi djela : Der Erfindung des Politischen - Bibliografija. ISBN 953-6483-98-X I. Inustrijsko drutvo - - Modernizacija
C o p y r i g h t z a h r v a t s k o izdanje N a k l a d a J e s e n s k i i Turk Naklada Jesenski I Turk, Vlaka 10, Zagreb, tel./fax: 01 48 16 574; e-maii.j-t@jesenski-turk.hr, www.jesenski-turk.hr

Ulrich Beck - Pronalaženje Političkoga

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Ulrich Beck - Pronalaženje Političkoga

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

PRONALAENJE POLITIKOGA Prilog teoriji refleksivne modernizacije

Naklada Jesenski i Turk Zagreb, 2001.

230 238 243 246 251 252 255 260 267

Kiril Mi lad i nov

Pitanje o onome "i

Pltn| o onom "I"

Handke (1990), 25ff.

Pitanje o onome "I"

Pitanje o onome "I"

Pitanje o onome "I"

Pitanje o onome "I"

Pitanje o onome "I"

Ekologija kao moralni zdenac ivota - uvodni dijalog6

Ekologija kao moralni zdenac ivota

Ekologija kao moralni zdenac ivota

Ekologija kao moralni zdenac ivota

Ekologija kao moralni zdenac ivota

Od kritike teorije do samokritike drutva rizika

0 razlikovanju refleksije i refleksivnosti moderne

Od kritike teorije do samokritike drutva rizika

Od kritike teorije do samokritikedrutvarizika

Od kritike teorije do samokritike drutva rizika

Od kritike teorije do samokritike drutva rizika

Od kritike teorije do samokritike drutva rizika

Od kritike teorije do samokritike drutva rizika

B o n (1993), 20f.; o t o m e u s p . i L a s h (1992). 49

Od kritike teorije do samokritike drutva rizika

Od kritike teorije do samokritike drutva rizika

Od kritike teorije do samokritike drutva rizika

od 13./14. 2. 1993., 24.

Od kritike teorije do samokritike drutva rizika

Od kritike teorije do samokritike drutva rizika

Pojam i teorija refleksivne modernizacije

Pojam i teorija refleksivne modernizacije

Pojam i teorija refleksivna modernizacija

Nedobrovoljna sinteza inovacije i revolucije

Pojam i teorija refleksivne modernizacije

Pojam i teorija refleksivne modernizacije

Pojam i teorija refleksivne modernizacije

eljeno + blisko = drukija moderna

Pojam i teorija refleksivne modernizacije

Sociologija kao sociologija industrijske moderne

Pojam i teorija refleksivne modernizacije

Osnovne pretpostavke sociologije jednostavne modernizacije

Pojam i teorija refleksivne modernizacije

Freyer (1930), 165, citirano po Berger (1988), 226.

Pojam i teorija refleksivne modernlzaoljt

Jednostavna i refleksivna teorija modernizacije jedna usporedba

Pojam i teorija refleksivne modernizacije

Lau (1991), 374.

Pojam i teorija refleksivne modernizacije

Pojam i teorija refleksivne modernizacije

Samoukidanje, samougroavanje industrijske moderne - to to znai?

Na klasian nain u njegovim studijama o podjeli rada i samouliojslvu.

Pojam i teorija refleksivne modernizacije

Pojam i teorija refleksivne modernizacije

Koordinate politikoga u refleksivnoj moderni

Pojam i teorija refleksivne modernizacije

Pojam i teorija refleksivne modernizacije

Pojam i teorija refleksivne modernizacije

Industrijsko drutvo je polumoderno drutvo: protumodernizacij a

Pojam i teorija refleksivne modernizacije

Pojam i teorija refleksivne modernizacije