Bračna stečevina i vlastita imovina – znamo li dovoljno?

Važeći Obiteljski zakon (NN 103/15), koji je na snazi od 01. 11. 2015. godine, odredio je,
regulirajući imovinske odnose bračnih drugova, da bračni drugovi mogu imati bračnu
stečevinu i vlastitu imovinu.

Pojam bračne stečevine izričito je reguliran čl. 36 Obiteljskog zakona (NN 103/15) koji u st.
1 određuje:

„Bračna stečevina je imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne
zajednice ili potječe iz te imovine.“

Kako brak i bračna zajednica nisu istovjetni pojmovi, potrebno je naglasiti da bračna
zajednica može trajati isključivo za vrijeme trajanja braka, a za postojanje bračne zajednice
bitno je postojanje volje bračnih drugova u cilju ostvarivanja i dijeljenja životnih sadržaja,
čak i ako faktički žive odvojeno. Moguća je i suprotna situacija, da bračni drugovi faktički
žive na istoj adresi, ali više ne ostvaruju i ne dijele životne sadržaje, primjerice ne
komuniciraju, imaju odvojeno domaćinstvo, plaćaju posebno režijske troškove i sl., iz čega
proizlazi da je bračna zajednica prestala.

Gore navedena definicija bračne stečevine izričito navodi rad kao osnov stjecanja imovine
koja se smatra bračnom stečevinom, a time se smatra svaka djelatnost bračnih drugova kojom
oni ostvaruju prihode odnosno pridonose povećanju svoje imovine, a to su primjerice prihodi
ostvareni na temelju ugovora o radu, ugovora o djelu, prihodi iz obrta, poslova u domaćinstvu
i poljoprivredi. Uz rad, zakon navodi izrijekom da u bračnu stečevinu ulazi dobitak od igara
na sreću i imovinska korist od autorskog prava i autorskom pravu srodnih prava, ostvarena
tijekom bračne zajednice.

Bračna stečevina je dakle imovina koja je stečena radom na naprijed navedene načine ili
potječe iz te imovine, primjericeprihodi stečeni od nekretnina i pokretnina koji su bračna
stečevina. U bračnu stečevinu spadali bi i darovi dobiveni prilikom sklapanja braka koji su
darovani s namjerom da se daruju oba bračna druga.

Također je bitno naglasiti da su bračni drugovi suvlasnici bračne stečevine u jednakim

dijelovima, ako nisu drukčije ugovorili ( čl. 36. st. 3 OZ/15 ). Radi se o neoborivoj zakonskoj
presumpciji, slijedom čega se u sudskom postupku više ne utvrđuju doprinosi bračnih
drugova u stjecanju bračne stečevine, ako se radi o imovini stečenoj nakon 30. 06. 1999.
godine, tj. s prestankom važenja Zakona o braku i porodičnim odnosima koji je navedenu
materiju regulirao na način da je bilo moguće utvrđivati različite doprinose bračnih drugova
stjecanju bračne stečevine.

Bračni drugovi, osim bračne stečevine, mogu imati i vlastitu imovinu.

Vlastita imovina regulirana je čl. 39 OZ/15 kao imovina :

- koju bračni drug ima u trenutku sklapanja braka i koja ostaje njegova vlastita imovina;

- kao imovina koju je bračni drug stekao tijekom bračne zajednice na pravnom temelju
različitom od temelja iz čl. 36 OZ/15;
-autorsko djelo koje ostaje vlastita imovina onog bračnog druga koji ga je stvorio.

Imovina koju je bračni drug stekao tijekom trajanja bračne zajednice, ali ne na temelju rada
ili dobitaka na sreću i autorskih prava te autorskom pravu srodnih prava može biti imovina
koja je najčešće stečena nasljeđivanjem, darovanjem, kao i sve koristi postignute od imovine
koja predstavlja vlastitu imovinu (npr. najamnina, kamate, polodovi ) te darovi dobiveni
prilikom vjenčanja, ako su darovani samo jednom bračnom drugu.

U sudskoj praksi je prijeporno je li imovina koja je stečena temeljem ugovora o doživotnom

ili dosmrtnom uzdržavanju predstavlja bračnu stečevinu ili vlastitu imovinu, a utvrđivanje u
pravilu ovisi o tome tko je u pretežitoj mjeri izvršavao odredbe ugovora odnosno je su li
potrebe primatelja uzdržavanja financirane iz bračne stečevine ili vlastite imovine bračnog
druga koji je davatelj uzdržavanja.

U praksi je ponekad teško točno utvrditi jasnu granicu između bračne stečevine i vlastite
imovine. Kako bi se izbjegle moguće nedoumice, Obiteljski zakon je regulirao mogućnost
ugovornog uređenja imovinskih odnosa bračnih drugova i odredio da bračni drugovi mogu
sklopiti sklopiti bračni ugovor kojim se uređuju odnosi na postojećoj ili budućoj imovini
bračnih drugova.

Ako nisu sklopili bračni ugovor, bračni drugovi imaju mogućnost tijekom trajanja braka ili
nakon njegovog prestanka, također sporazumno urediti svoje imovinskopravne odnose
sklapanjem ugovora o diobi bračne stečevine, kojim će bračni drugovi također utvrditi,
između ostalog, koja imovina predstavlja bračnu stečevinu ili vlastitu imovinu bračnih
drugova.

Kada se govori o imovinskim odnosima bračnih drugova,

treba naglasiti da važeći Obiteljski zakon (NN 103/15)
regulira, osim pitanja stjecanja imovine, upravljanja i
raspolaganja imovinom, između ostalog i odgovornost
bračnih drugova za obveze prema trećim osobama.
Pitanje tko je dužan ispuniti obveze prema trećim osobama, koje su nastale tijekom trajanja
bračne zajednice, je vrlo često, naročito u posljednje vrijeme. Naime, u praksi se javljaju
situacije da bračna stečevina ne postoji ili je opterećena znatnim obvezama u vidu kreditnih
zaduženja koja su samostalno ili zajednički preuzeli bračni drugovi te vezano uz to i
uknjiženih založnih prava na nekretnini, tako da se u slučaju razvoda braka dijele dugovi
nastali za vrijeme trajanja bračne zajednice, odnosno, u nedostatku dogovora, nastaje spor
oko toga koji bračni drug je dužan ispuniti pojedine obveze preuzete za vrijeme trajanja
bračne zajednice. Nerijetko u praksi nastaje spor upravo oko toga radi li se o obvezama koje
terete oba bračna druga ili je riječ o pojedinačnoj obvezi samo jednog bračnog druga.

Obiteljski zakon (NN 103/15) razlikuje dvije vrste obveza i to pojedinačne obveze bračnih
drugova i solidarne obveze bračnih drugova.
Pojedinačne obveze bračnih drugova regulirane su čl. 43. OZ-a:
Za obveze koje je jedan bračni drug imao prije sklapanja braka, kao i za obveze koje je samostalno preuzeo
nakon sklapanja braka, a koje se ne odnose na tekuće potrebe bračne i obiteljske zajednice, ne odgovara drugi
bračni drug.

Dakle, bračni drug odgovara samostalno za obveze koje je preuzeo prije sklapanja braka, kao
i za obveze koje je preuzeo nakon sklapanja braka, ali se radi o obvezama kojima se ne
zadovoljavaju potrebe bračne i obiteljske zajednice.

Na prvi pogled, moglo bi se reći da je situacija jasna, barem u pogledu obveza koje je jedan
bračni drug imao prije sklapanja braka, primjerice, obveze otplate kredita koji su realizirani
prije sklapanja braka, obveza nastalih po kreditnim karticama ili minusa/dopuštenih
prekoračenja po tekućim računima, također nastalih prije sklapanja braka kao i obveze
naknade štete, koju je jedan bračni drug prouzročio trećim osobama prije sklapanja braka.
Sve takve obveze nastale su prije sklapanja braka i posljedično, predstavljaju odgovornost
bračnog druga koji je navedene obveze preuzeo odnosno prouzročio.

Navedeno se odnosi i na obveze koje je za vrijeme trajanja braka jedan bračni drug preuzeo
samostalno, a koje se ne odnose na tekuće potrebe bračne i obiteljske zajednice.

Dakle, u oba spomenuta slučaja drugi bračni drug ne odgovara za nastale obveze.

Solidarne obaveze bračnih drugova regulirane su čl .44. st. 1. OZ-a :

Za obveze koje je jedan bračni drug preuzeo radi namirenja tekućih potreba bračne i obiteljske zajednice, kao i
za obveze koje su bračni drugovi preuzeli zajednički u vezi s bračnom stečevinom, odgovaraju oba bračna
druga solidarno bračnom stečevinom i vlastitom imovinom.

U praksi se naravno postavlja pitanje kako točno definirati i odrediti što su to tekuće potrebe
bračne i obiteljske zajednice. Navedeni pojam nije nužno identičan za sve bračne zajednice
jer ovisi o ekonomskim prilikama bračnih drugova odnosno njihovom životnom standardu.
Uobičajeno se u tekuće potrebe bračne i obiteljske zajednice svrstavaju režijski troškovi i
troškovi koji se ponavljaju, troškovi održavanja kućanstva i prehrane, troškovi koji se odnose
na uzdržavanje djece, primjerice troškovi školovanja, izvannastavnih aktivnosti, nabave
lijekova i pomagala, školskih izleta i sl.

Za navedene troškove bračni drugovi odgovaraju solidarno bračnom stečevinom i vlastitom imovinom.

Nadalje, bračni drugovi na isti način tj. solidarno odgovaraju i za kategoriju troškova koje
zakon definira kao obveze koje su bračni drugovi preuzeli zajednički u vezi s bračnom
stečevinom. Iako OZ nije izričito definirao navedene obveze, pretpostavlja se da se radi o
poslovima redovite ili izvanredne uprave nad bračnom stečevinom kao što su kupoprodaja
nekretnina, davanje u zakup, otuđenje, kupoprodaja vozila i drugih pokretnina čija vrijednost
prelazi okvire tekućih potreba bračne i obiteljske zajednice, veći popravci ili adaptacije.

Dakle, troškovi koji su namijenjeni isključivom zadovoljavanju potreba jednog bračnog

druga ( primjerice putovanja, bavljenje hobijem i sl. ) i općenito, preuzimanje obveza koje su
nerazmjerne u odnosu na uobičajeni životni standard konkretne bračne zajednice odnosno
obitelji, predstavljaju pojedinačnu obvezu samog jednog bračnog druga, osim ako navedene
obveze bračni drugovi nisu preuzeli zajednički.
Također, za obveze koje nastaju time što je jedan bračni drug prouzročio štetu trećim
osobama, primjerice obavljanjem djelatnosti ili u prometu, odgovoran je isključivo bračni
drug koji je uzrokovao štetu i to cjelokupnom svojom imovinom.

Ako je radi namirenja zajedničkih obveza iz suvlasničkog dijela bračne stečevine ili iz
vlastite imovine jednog bračnog druga naplaćeno više nego što iznosi njegov dio duga, taj
bračni drug ima prema drugom bračnom drugu pravo na naknadu toga iznosa iz njegovog
dijela bračne stečevine, odnosno iz njegove vlastite imovine.

Obiteljski zakon nadalje određuje da su za solidarne obveze bračni drugovi odgovorni u

jednakim dijelovima ako nisu drukčije ugovorili.

U svakodnevnom životu teško je jasno odrediti koje obveze ulaze u kategoriju pojedinačnih
obveza, a koje u kategoriju solidarnih obveza bračnih drugova. Sudska praksa odredila se da
primjerice novčana sredstva dobivena putem kredita koji je uzeo jedan bračni drug i koji ga
otplaćuje, ne predstavljaju njegovu vlastitu imovinu, ako se radi o kreditu koji je utrošen za
povećanje bračne stečevine ili za druge zajedničke potrebe, a u slučaju razvoda braka radi se
o dugu koji tereti oba bivša bračna druga. Međutim, ima situacija kada sredstva dobivena
kreditom nisu u cijelosti uložena u dogovorenu namjenu npr. adaptaciju nekretnine, već ih je
jedan bračni drug potrošio isključivo za svoje potrebe i u tom dijelu dužnost vraćanja dijela
kredita predstavljala bi pojedinačnu obvezu tog bračnog druga. Naravno, u nedostatku
dogovora, preostaje samo mukotrpno dokazivanje tko je i na koji način preuzeo obvezu ili
potrošio sredstva dobivena putem kredita i u koju svrhu.

Zaključno, upravo zbog problema koji bi mogli nastati dokazivanjem predstavlja li određena
obveza pojedinačnu ili solidarnu obvezu bračnih drugova, bilo bi korisno izbjeći takve
probleme sklapanjem bračnog ugovora koji bi precizno regulirao prava i obveze bračnih
drugova u pogledu obveza prema trećim osobama ili u slučaju razvoda braka, sporazuma
kojim bi se regulirao način podmirivanja obveza nastalih tijekom bračne zajednice.