Primjena derivacije i tok funkcije 1.

dio

Matematika 1 - INRO

Online predavanje
dr. sc. Ivana Božić Dragun
Primjena prve derivacije

1. L’Hospitalovo pravilo
Primjena prve derivacije

1. L’Hospitalovo pravilo
2. Odredivanje tangente i normale na graf funkcije
Primjena prve derivacije

1. L’Hospitalovo pravilo
2. Odredivanje tangente i normale na graf funkcije
L’Hospitalovo pravilo
Prilikom računanja limesa mogu se pojaviti slijedeći neodredeni
oblici:
0 ∞
, , 0 · ∞, ∞ − ∞, 00 , 1∞ , ∞0 .
0 ∞
0 ∞
Većina neodredenih oblika mogu se svesti na oblike i , koji se
0 ∞
vrlo jednostavno mogu računati pomoću L’Hospitalovog pravila.
L’Hospitalovo pravilo
Prilikom računanja limesa mogu se pojaviti slijedeći neodredeni
oblici:
0 ∞
, , 0 · ∞, ∞ − ∞, 00 , 1∞ , ∞0 .
0 ∞
0 ∞
Većina neodredenih oblika mogu se svesti na oblike i , koji se
0 ∞
vrlo jednostavno mogu računati pomoću L’Hospitalovog pravila.
Teorem (L’Hospitalovo pravilo)
Neka za funkcije f , g : D → R vrijedi lim f (x) = 0, lim g (x) = 0
x→c x→c
(ili su oba beskonačno), pri čemu je c ∈ ha, bi ⊆ D (ili c = ±∞).
Neka su f i g neprekidne na skupu [a, b] i neprekidno derivabilne na
skupu ha, ci ∪ hc, bi. Neka je g (x) 6= 0 za svaki x ∈ ha, ci ∪ hc, bi.
f 0 (x)
Ako postoji lim 0 = k, pri čemu je k ∈ R ili k = ±∞ tada je
x→c g (x)
f (x) f 0 (x)
lim = lim 0 = k.
x→c g (x) x→c g (x)
L’Hospitalovo pravilo
Prilikom računanja limesa mogu se pojaviti slijedeći neodredeni
oblici:
0 ∞
, , 0 · ∞, ∞ − ∞, 00 , 1∞ , ∞0 .
0 ∞
0 ∞
Većina neodredenih oblika mogu se svesti na oblike i , koji se
0 ∞
vrlo jednostavno mogu računati pomoću L’Hospitalovog pravila.
Teorem (L’Hospitalovo pravilo)
Neka za funkcije f , g : D → R vrijedi lim f (x) = 0, lim g (x) = 0
x→c x→c
(ili su oba beskonačno), pri čemu je c ∈ ha, bi ⊆ D (ili c = ±∞).
Neka su f i g neprekidne na skupu [a, b] i neprekidno derivabilne na
skupu ha, ci ∪ hc, bi. Neka je g (x) 6= 0 za svaki x ∈ ha, ci ∪ hc, bi.
f 0 (x)
Ako postoji lim 0 = k, pri čemu je k ∈ R ili k = ±∞ tada je
x→c g (x)
f (x) f 0 (x)
lim = lim 0 = k.
x→c g (x) x→c g (x)

Primjer
Odredivanje tangente i normale na graf funkcije

Ako funkcija f (x) ima derivaciju u točki T0 (x0 , f (x0 )), tada je
tangenta na graf funkcije u točki T0 pravac zadan jednadžbom

y = f 0 (x0 )(x − x0 ) + f (x0 ).

Odredivanje tangente i normale na graf funkcije

Ako funkcija f (x) ima derivaciju u točki T0 (x0 , f (x0 )), tada je
tangenta na graf funkcije u točki T0 pravac zadan jednadžbom

y = f 0 (x0 )(x − x0 ) + f (x0 ).

Ukoliko vrijedi f 0 (x0 ) = 0 onda je jednadžba tangente y = f (x0 ).

Odredivanje tangente i normale na graf funkcije

Ako funkcija f (x) ima derivaciju u točki T0 (x0 , f (x0 )), tada je
tangenta na graf funkcije u točki T0 pravac zadan jednadžbom

y = f 0 (x0 )(x − x0 ) + f (x0 ).

Ukoliko vrijedi f 0 (x0 ) = 0 onda je jednadžba tangente y = f (x0 ).

Ako funkcija f (x) ima derivaciju u točki T0 (x0 , f (x0 )), tada je
normala na graf funkcije u točki T0 pravac zadan jednadžbom
1
y =− (x − x0 ) + f (x0 ).
f 0 (x0 )
Odredivanje tangente i normale na graf funkcije

Ako funkcija f (x) ima derivaciju u točki T0 (x0 , f (x0 )), tada je
tangenta na graf funkcije u točki T0 pravac zadan jednadžbom

y = f 0 (x0 )(x − x0 ) + f (x0 ).

Ukoliko vrijedi f 0 (x0 ) = 0 onda je jednadžba tangente y = f (x0 ).

Ako funkcija f (x) ima derivaciju u točki T0 (x0 , f (x0 )), tada je
normala na graf funkcije u točki T0 pravac zadan jednadžbom
1
y =− (x − x0 ) + f (x0 ).
f 0 (x0 )

Ukoliko vrijedi f 0 (x0 ) = 0 onda je jednadžba normale x = x0 .

Odredivanje tangente i normale na graf funkcije

Ako funkcija f (x) ima derivaciju u točki T0 (x0 , f (x0 )), tada je
tangenta na graf funkcije u točki T0 pravac zadan jednadžbom

y = f 0 (x0 )(x − x0 ) + f (x0 ).

Ukoliko vrijedi f 0 (x0 ) = 0 onda je jednadžba tangente y = f (x0 ).

Ako funkcija f (x) ima derivaciju u točki T0 (x0 , f (x0 )), tada je
normala na graf funkcije u točki T0 pravac zadan jednadžbom
1
y =− (x − x0 ) + f (x0 ).
f 0 (x0 )

Ukoliko vrijedi f 0 (x0 ) = 0 onda je jednadžba normale x = x0 .

Primjer
Tok funkcije

Ispitivanje toka funkcije podrazumijeva skupljanje potrebnih

podataka za crtanje njenog grafa i to sljedećim redoslijedom:
Tok funkcije

Ispitivanje toka funkcije podrazumijeva skupljanje potrebnih

podataka za crtanje njenog grafa i to sljedećim redoslijedom:

1. Odredivanje područja definicije funkcije

Tok funkcije

Ispitivanje toka funkcije podrazumijeva skupljanje potrebnih

podataka za crtanje njenog grafa i to sljedećim redoslijedom:

1. Odredivanje područja definicije funkcije

2. Odredivanje sjecišta grafa s koordinatnim osima
Tok funkcije

Ispitivanje toka funkcije podrazumijeva skupljanje potrebnih

podataka za crtanje njenog grafa i to sljedećim redoslijedom:

1. Odredivanje područja definicije funkcije

2. Odredivanje sjecišta grafa s koordinatnim osima
3. Ispitivanje eventualne parnosti/neparnosti
Tok funkcije

Ispitivanje toka funkcije podrazumijeva skupljanje potrebnih

podataka za crtanje njenog grafa i to sljedećim redoslijedom:

1. Odredivanje područja definicije funkcije

2. Odredivanje sjecišta grafa s koordinatnim osima
3. Ispitivanje eventualne parnosti/neparnosti ili periodičnosti
Tok funkcije

Ispitivanje toka funkcije podrazumijeva skupljanje potrebnih

podataka za crtanje njenog grafa i to sljedećim redoslijedom:

1. Odredivanje područja definicije funkcije

2. Odredivanje sjecišta grafa s koordinatnim osima
3. Ispitivanje eventualne parnosti/neparnosti ili periodičnosti
4. Odredivanje ekstrema funkcije i intervala monotonosti
Tok funkcije

Ispitivanje toka funkcije podrazumijeva skupljanje potrebnih

podataka za crtanje njenog grafa i to sljedećim redoslijedom:

1. Odredivanje područja definicije funkcije

2. Odredivanje sjecišta grafa s koordinatnim osima
3. Ispitivanje eventualne parnosti/neparnosti ili periodičnosti
4. Odredivanje ekstrema funkcije i intervala monotonosti
5. Odredivanje intervala zakrivljenosti funkcije, konveksnosti i
konkavnosti funkcije, točka infleksije
Tok funkcije

Ispitivanje toka funkcije podrazumijeva skupljanje potrebnih

podataka za crtanje njenog grafa i to sljedećim redoslijedom:

1. Odredivanje područja definicije funkcije

2. Odredivanje sjecišta grafa s koordinatnim osima
3. Ispitivanje eventualne parnosti/neparnosti ili periodičnosti
4. Odredivanje ekstrema funkcije i intervala monotonosti
5. Odredivanje intervala zakrivljenosti funkcije, konveksnosti i
konkavnosti funkcije, točka infleksije
6. Odredivanje asimptota funkcije
Tok funkcije

Ispitivanje toka funkcije podrazumijeva skupljanje potrebnih

podataka za crtanje njenog grafa i to sljedećim redoslijedom:

1. Odredivanje područja definicije funkcije

2. Odredivanje sjecišta grafa s koordinatnim osima
3. Ispitivanje eventualne parnosti/neparnosti ili periodičnosti
4. Odredivanje ekstrema funkcije i intervala monotonosti
5. Odredivanje intervala zakrivljenosti funkcije, konveksnosti i
konkavnosti funkcije, točka infleksije
6. Odredivanje asimptota funkcije
7. Crtanje grafa funkcije
Tok funkcije

Ispitivanje toka funkcije podrazumijeva skupljanje potrebnih

podataka za crtanje njenog grafa i to sljedećim redoslijedom:

1. Odredivanje područja definicije funkcije

2. Odredivanje sjecišta grafa s koordinatnim osima
3. Ispitivanje eventualne parnosti/neparnosti ili periodičnosti
4. Odredivanje ekstrema funkcije i intervala monotonosti
5. Odredivanje intervala zakrivljenosti funkcije, konveksnosti i
konkavnosti funkcije, točka infleksije
6. Odredivanje asimptota funkcije
7. Crtanje grafa funkcije
1. Odredivanje područja definicije funkcije, prema pravilima
definiranim tablicom
1. Odredivanje područja definicije funkcije, prema pravilima
definiranim tablicom
oblikpfunkcije uvjet za domenu
2n
f (x) f (x) ≥ 0
ln f (x) f (x) > 0
1
f (x) f (x) 6= 0
arccos f (x) −1 ≤ f (x) ≤ 1
arcsin f (x) −1 ≤ f (x) ≤ 1
1. Odredivanje područja definicije funkcije, prema pravilima
definiranim tablicom
oblikpfunkcije uvjet za domenu
2n
f (x) f (x) ≥ 0
ln f (x) f (x) > 0
1
f (x) f (x) 6= 0
arccos f (x) −1 ≤ f (x) ≤ 1
arcsin f (x) −1 ≤ f (x) ≤ 1
2. Odredivanje sjecišta grafa s koordinatnim osima
1. Odredivanje područja definicije funkcije, prema pravilima
definiranim tablicom
oblikpfunkcije uvjet za domenu
2n
f (x) f (x) ≥ 0
ln f (x) f (x) > 0
1
f (x) f (x) 6= 0
arccos f (x) −1 ≤ f (x) ≤ 1
arcsin f (x) −1 ≤ f (x) ≤ 1
2. Odredivanje sjecišta grafa s koordinatnim osima
Nultočke funkcije, tj. rješenja jednadžbe f (x) = 0, su sjecišta
grafa funkcije s osi x,
1. Odredivanje područja definicije funkcije, prema pravilima
definiranim tablicom
oblikpfunkcije uvjet za domenu
2n
f (x) f (x) ≥ 0
ln f (x) f (x) > 0
1
f (x) f (x) 6= 0
arccos f (x) −1 ≤ f (x) ≤ 1
arcsin f (x) −1 ≤ f (x) ≤ 1
2. Odredivanje sjecišta grafa s koordinatnim osima
Nultočke funkcije, tj. rješenja jednadžbe f (x) = 0, su sjecišta
grafa funkcije s osi x,dok je sjecište grafa s osi y vrijednost
funkcije za x = 0.
1. Odredivanje područja definicije funkcije, prema pravilima
definiranim tablicom
oblikpfunkcije uvjet za domenu
2n
f (x) f (x) ≥ 0
ln f (x) f (x) > 0
1
f (x) f (x) 6= 0
arccos f (x) −1 ≤ f (x) ≤ 1
arcsin f (x) −1 ≤ f (x) ≤ 1
2. Odredivanje sjecišta grafa s koordinatnim osima
Nultočke funkcije, tj. rješenja jednadžbe f (x) = 0, su sjecišta
grafa funkcije s osi x,dok je sjecište grafa s osi y vrijednost
funkcije za x = 0.
3. Ispitivanje eventualne parnosti/neparnosti ili periodičnosti
funkcije.
1. Odredivanje područja definicije funkcije, prema pravilima
definiranim tablicom
oblikpfunkcije uvjet za domenu
2n
f (x) f (x) ≥ 0
ln f (x) f (x) > 0
1
f (x) f (x) 6= 0
arccos f (x) −1 ≤ f (x) ≤ 1
arcsin f (x) −1 ≤ f (x) ≤ 1
2. Odredivanje sjecišta grafa s koordinatnim osima
Nultočke funkcije, tj. rješenja jednadžbe f (x) = 0, su sjecišta
grafa funkcije s osi x,dok je sjecište grafa s osi y vrijednost
funkcije za x = 0.
3. Ispitivanje eventualne parnosti/neparnosti ili periodičnosti
funkcije.
Funkcija y = f (x) je parna ako je
f (−x) = f (x), ∀x ∈ Df .
Graf parne funkcije simetričan je u odnosu na y os.
1. Odredivanje područja definicije funkcije, prema pravilima
definiranim tablicom
oblikpfunkcije uvjet za domenu
2n
f (x) f (x) ≥ 0
ln f (x) f (x) > 0
1
f (x) f (x) 6= 0
arccos f (x) −1 ≤ f (x) ≤ 1
arcsin f (x) −1 ≤ f (x) ≤ 1
2. Odredivanje sjecišta grafa s koordinatnim osima
Nultočke funkcije, tj. rješenja jednadžbe f (x) = 0, su sjecišta
grafa funkcije s osi x,dok je sjecište grafa s osi y vrijednost
funkcije za x = 0.
3. Ispitivanje eventualne parnosti/neparnosti ili periodičnosti
funkcije.
Funkcija y = f (x) je parna ako je
f (−x) = f (x), ∀x ∈ Df .
Graf parne funkcije simetričan je u odnosu na y os.
Funkcija y = f (x) je neparna ako je

f (−x) = −f (x), ∀x ∈ Df .

Graf neparne funkcije centralno je simetričan u odnosu na ishodište

koordinatnog sustava.
Funkcija y = f (x) je neparna ako je

f (−x) = −f (x), ∀x ∈ Df .

Graf neparne funkcije centralno je simetričan u odnosu na ishodište

koordinatnog sustava.
Funkcija y = f (x) je periodična ako postoji period T tako da
vrijedi
f (x + T ) = f (x), ∀x ∈ Df .
Najmanji strogo pozitivan broj T , ako postoji, s tim svojstvom
zovemo temeljni period.
Odredivanje ekstrema funkcije i intervala monotonosti

Pomoću prve derivacije realne funkcije f (x) odredujemo

stacionarne točke za neprekidnu funkciju;
Odredivanje ekstrema funkcije i intervala monotonosti

Pomoću prve derivacije realne funkcije f (x) odredujemo

stacionarne točke za neprekidnu funkciju; to su točke u kojima
je vrijednost prve derivacije jednaka nuli, tj. vrijedi

f 0 (x) = 0
Odredivanje ekstrema funkcije i intervala monotonosti

Pomoću prve derivacije realne funkcije f (x) odredujemo

stacionarne točke za neprekidnu funkciju; to su točke u kojima
je vrijednost prve derivacije jednaka nuli, tj. vrijedi

f 0 (x) = 0

intervale monotonosti za neprekidnu funkciju;

Odredivanje ekstrema funkcije i intervala monotonosti

Pomoću prve derivacije realne funkcije f (x) odredujemo

stacionarne točke za neprekidnu funkciju; to su točke u kojima
je vrijednost prve derivacije jednaka nuli, tj. vrijedi

f 0 (x) = 0

intervale monotonosti za neprekidnu funkciju;to su intervali u

kojima funkcija raste ili pada, tj. intervali na kojima vrijedi

f 0 (x) > 0 ili f 0 (x) < 0

Odredivanje ekstrema funkcije i intervala monotonosti

Pomoću prve derivacije realne funkcije f (x) odredujemo

stacionarne točke za neprekidnu funkciju; to su točke u kojima
je vrijednost prve derivacije jednaka nuli, tj. vrijedi

f 0 (x) = 0

intervale monotonosti za neprekidnu funkciju;to su intervali u

kojima funkcija raste ili pada, tj. intervali na kojima vrijedi

f 0 (x) > 0 ili f 0 (x) < 0

lokalne ekstreme za neprekidnu funkciju;

Odredivanje ekstrema funkcije i intervala monotonosti

Pomoću prve derivacije realne funkcije f (x) odredujemo

stacionarne točke za neprekidnu funkciju; to su točke u kojima
je vrijednost prve derivacije jednaka nuli, tj. vrijedi

f 0 (x) = 0

intervale monotonosti za neprekidnu funkciju;to su intervali u

kojima funkcija raste ili pada, tj. intervali na kojima vrijedi

f 0 (x) > 0 ili f 0 (x) < 0

lokalne ekstreme za neprekidnu funkciju;to su točke u kojima

funkcija dostiže lokalni minimum ili maksimum, tj. točku u kojima
funkcija iz rastuće prelazi u padajuću ili obrnuto
Odredivanje ekstrema funkcije i intervala monotonosti

Pomoću prve derivacije realne funkcije f (x) odredujemo

stacionarne točke za neprekidnu funkciju; to su točke u kojima
je vrijednost prve derivacije jednaka nuli, tj. vrijedi

f 0 (x) = 0

intervale monotonosti za neprekidnu funkciju;to su intervali u

kojima funkcija raste ili pada, tj. intervali na kojima vrijedi

f 0 (x) > 0 ili f 0 (x) < 0

lokalne ekstreme za neprekidnu funkciju;to su točke u kojima

funkcija dostiže lokalni minimum ili maksimum, tj. točku u kojima
funkcija iz rastuće prelazi u padajuću ili obrnuto

Razlikujemo globalne i lokalne ekstreme funkcije.

Za funkciju f : [a, j] :→ R vrijedi sljedeće:
Za funkciju f : [a, j] :→ R vrijedi sljedeće:

I ni jedna točka u intervalu [a, b] nije ni lokalni, niti globalni

ekstrem;
Za funkciju f : [a, j] :→ R vrijedi sljedeće:

I ni jedna točka u intervalu [a, b] nije ni lokalni, niti globalni

ekstrem;
I u točki c funkcija ima lokalni minimum, ali ne i globalni
minimum;
Za funkciju f : [a, j] :→ R vrijedi sljedeće:

I ni jedna točka u intervalu [a, b] nije ni lokalni, niti globalni

ekstrem;
I u točki c funkcija ima lokalni minimum, ali ne i globalni
minimum;
I u točki d funkcija ima lokalni maksimum, ali ne i globalni
maksimum;
Za funkciju f : [a, j] :→ R vrijedi sljedeće:

I ni jedna točka u intervalu [a, b] nije ni lokalni, niti globalni

ekstrem;
I u točki c funkcija ima lokalni minimum, ali ne i globalni
minimum;
I u točki d funkcija ima lokalni maksimum, ali ne i globalni
maksimum;
I sve točke u intervalu [e, f ] su točke globalnog minimuma, a ni
jedna nije točka lokalnog minimuma;
Za funkciju f : [a, j] :→ R vrijedi sljedeće:

I ni jedna točka u intervalu [a, b] nije ni lokalni, niti globalni

ekstrem;
I u točki c funkcija ima lokalni minimum, ali ne i globalni
minimum;
I u točki d funkcija ima lokalni maksimum, ali ne i globalni
maksimum;
I sve točke u intervalu [e, f ] su točke globalnog minimuma, a ni
jedna nije točka lokalnog minimuma;
I u točki g funkcija istovremeno ima lokalni i globalni
maksimum;
Za funkciju f : [a, j] :→ R vrijedi sljedeće:

I ni jedna točka u intervalu [a, b] nije ni lokalni, niti globalni

ekstrem;
I u točki c funkcija ima lokalni minimum, ali ne i globalni
minimum;
I u točki d funkcija ima lokalni maksimum, ali ne i globalni
maksimum;
I sve točke u intervalu [e, f ] su točke globalnog minimuma, a ni
jedna nije točka lokalnog minimuma;
I u točki g funkcija istovremeno ima lokalni i globalni
maksimum;
I u točki i funkcija ima lokalni minimum.
Definicija

Neka je hc − ε, c + εi interval pri čemu je ε > 0, ε-okolina točke c.

Definicija

Neka je hc − ε, c + εi interval pri čemu je ε > 0, ε-okolina točke c.

1. Funkcija f ima lokalni minimum f (c) u točki c ∈ D ako

postoji ε-okolina točke c takva da je f neprekidna na toj
okolini i vrijedi f (x) > f (c) za svaki x ∈ hc − ε, ci ∪ hc, c + εi.
Definicija

Neka je hc − ε, c + εi interval pri čemu je ε > 0, ε-okolina točke c.

1. Funkcija f ima lokalni minimum f (c) u točki c ∈ D ako

postoji ε-okolina točke c takva da je f neprekidna na toj
okolini i vrijedi f (x) > f (c) za svaki x ∈ hc − ε, ci ∪ hc, c + εi.
2. Funkcija f ima lokalni maksimum f (c) u točki c ∈ D ako
postoji ε-okolina točke c takva da je f neprekidna na toj
okolini i vrijedi f (x) < f (c) za svaki x ∈ hc − ε, ci ∪ hc, c + εi.
Definicija

Neka je hc − ε, c + εi interval pri čemu je ε > 0, ε-okolina točke c.

1. Funkcija f ima lokalni minimum f (c) u točki c ∈ D ako

postoji ε-okolina točke c takva da je f neprekidna na toj
okolini i vrijedi f (x) > f (c) za svaki x ∈ hc − ε, ci ∪ hc, c + εi.
2. Funkcija f ima lokalni maksimum f (c) u točki c ∈ D ako
postoji ε-okolina točke c takva da je f neprekidna na toj
okolini i vrijedi f (x) < f (c) za svaki x ∈ hc − ε, ci ∪ hc, c + εi.
3. Funkcija f ima globalni minimum f (c) u točki c ∈ D ako je
f (x) ≥ f (c) za svaki x ∈ D.
Definicija

Neka je hc − ε, c + εi interval pri čemu je ε > 0, ε-okolina točke c.

1. Funkcija f ima lokalni minimum f (c) u točki c ∈ D ako

postoji ε-okolina točke c takva da je f neprekidna na toj
okolini i vrijedi f (x) > f (c) za svaki x ∈ hc − ε, ci ∪ hc, c + εi.
2. Funkcija f ima lokalni maksimum f (c) u točki c ∈ D ako
postoji ε-okolina točke c takva da je f neprekidna na toj
okolini i vrijedi f (x) < f (c) za svaki x ∈ hc − ε, ci ∪ hc, c + εi.
3. Funkcija f ima globalni minimum f (c) u točki c ∈ D ako je
f (x) ≥ f (c) za svaki x ∈ D.
4. Funkcija f ima globalni maksimum f (c) u točki c ∈ D ako
je f (x) ≤ f (c) za svaki x ∈ D.
Teorem (Veza izmedu predznaka derivacije i rasta i pada
funkcije)

Neka je funkcija f derivabilna na intervalu ha, bi. Tada vrijedi:

Teorem (Veza izmedu predznaka derivacije i rasta i pada
funkcije)

Neka je funkcija f derivabilna na intervalu ha, bi. Tada vrijedi:

1. funkcija f je rastuća na intervalu ha, bi ako i samo ako je

f 0 (x) ≥ 0 za svaki x ∈ ha, bi;
Teorem (Veza izmedu predznaka derivacije i rasta i pada
funkcije)

Neka je funkcija f derivabilna na intervalu ha, bi. Tada vrijedi:

1. funkcija f je rastuća na intervalu ha, bi ako i samo ako je

f 0 (x) ≥ 0 za svaki x ∈ ha, bi;
2. funkcija f je padajuća na intervalu ha, bi ako i samo ako je
f 0 (x) ≤ 0 za svaki x ∈ ha, bi;
Teorem (Veza izmedu predznaka derivacije i rasta i pada
funkcije)

Neka je funkcija f derivabilna na intervalu ha, bi. Tada vrijedi:

1. funkcija f je rastuća na intervalu ha, bi ako i samo ako je

f 0 (x) ≥ 0 za svaki x ∈ ha, bi;
2. funkcija f je padajuća na intervalu ha, bi ako i samo ako je
f 0 (x) ≤ 0 za svaki x ∈ ha, bi;
3. ako je f 0 (x) > 0 za svaki x ∈ ha, bi, tada je funkcija f strogo
rastuća na intervalu ha, bi;
Teorem (Veza izmedu predznaka derivacije i rasta i pada
funkcije)

Neka je funkcija f derivabilna na intervalu ha, bi. Tada vrijedi:

1. funkcija f je rastuća na intervalu ha, bi ako i samo ako je

f 0 (x) ≥ 0 za svaki x ∈ ha, bi;
2. funkcija f je padajuća na intervalu ha, bi ako i samo ako je
f 0 (x) ≤ 0 za svaki x ∈ ha, bi;
3. ako je f 0 (x) > 0 za svaki x ∈ ha, bi, tada je funkcija f strogo
rastuća na intervalu ha, bi;
4. ako je f 0 (x) < 0 za svaki x ∈ ha, bi, tada je funkcija f strogo
padajuća na intervalu ha, bi.
Teorem (Fermat)

Neka funkcija f poprima u točki c ∈ ha, bi ⊆ D svoju najmanju ili

najveću vrijednost na intervalu ha, bi. Ako derivacija u točki c
postoji, tada je f 0 (c) = 0.
Posljedica Fermatovog teorema:

Korolar

Funkcija f može imati ekstrem u točki x ∈ D samo ako nije

derivabilna u x (odnosno, ako f 0 ne postoji u x) ili ako je f 0 (x) = 0.
Posljedica Fermatovog teorema:

Korolar

Funkcija f može imati ekstrem u točki x ∈ D samo ako nije

derivabilna u x (odnosno, ako f 0 ne postoji u x) ili ako je f 0 (x) = 0.

Definicija

Neka je funkcija f neprekidna u točki c. Točka c je stacionarna

točka funkcije f ako je f 0 (c) = 0. Točka c je kritična točka
funkcije f ako je c stacionarna točka ili ako f nije derivabilna u
točki c
Posljedica Fermatovog teorema:

Korolar

Funkcija f može imati ekstrem u točki x ∈ D samo ako nije

derivabilna u x (odnosno, ako f 0 ne postoji u x) ili ako je f 0 (x) = 0.

Definicija

Neka je funkcija f neprekidna u točki c. Točka c je stacionarna

točka funkcije f ako je f 0 (c) = 0. Točka c je kritična točka
funkcije f ako je c stacionarna točka ili ako f nije derivabilna u
točki c
Stacionarne točke su one u kojima je tangenta na graf horizontalna.
One često jesu točke ekstrema, no to ne mora uvijek biti tako.
Posljedica Fermatovog teorema:

Korolar

Funkcija f može imati ekstrem u točki x ∈ D samo ako nije

derivabilna u x (odnosno, ako f 0 ne postoji u x) ili ako je f 0 (x) = 0.

Definicija

Neka je funkcija f neprekidna u točki c. Točka c je stacionarna

točka funkcije f ako je f 0 (c) = 0. Točka c je kritična točka
funkcije f ako je c stacionarna točka ili ako f nije derivabilna u
točki c
Stacionarne točke su one u kojima je tangenta na graf horizontalna.
One često jesu točke ekstrema, no to ne mora uvijek biti tako.Na
primjer, za prikazanu funkciju f : [a, j] :→ R (vidi graf) stacionarne
točke su sve točke u intervalima [a, b] i [e, f ] te točke c, d i g .
Posljedica Fermatovog teorema:

Korolar

Funkcija f može imati ekstrem u točki x ∈ D samo ako nije

derivabilna u x (odnosno, ako f 0 ne postoji u x) ili ako je f 0 (x) = 0.

Definicija

Neka je funkcija f neprekidna u točki c. Točka c je stacionarna

točka funkcije f ako je f 0 (c) = 0. Točka c je kritična točka
funkcije f ako je c stacionarna točka ili ako f nije derivabilna u
točki c
Stacionarne točke su one u kojima je tangenta na graf horizontalna.
One često jesu točke ekstrema, no to ne mora uvijek biti tako.Na
primjer, za prikazanu funkciju f : [a, j] :→ R (vidi graf) stacionarne
točke su sve točke u intervalima [a, b] i [e, f ] te točke c, d i g .
Kritične točke su sve navedene točke te još točke a, b, e, f , h i i .
Razlikujemo dvije vrste uvjeta za postojanje lokalnog ekstrema u
nekoj točki: nužan uvjet je uvjet kojeg ispunjava svaka točka u
kojoj funkcija ima lokalni ekstrem; dovoljan uvjet je uvjet koji znači
da funkcija u nekoj točki ima lokalni ekstrem čim je taj uvjet
ispunjen.
Razlikujemo dvije vrste uvjeta za postojanje lokalnog ekstrema u
nekoj točki: nužan uvjet je uvjet kojeg ispunjava svaka točka u
kojoj funkcija ima lokalni ekstrem; dovoljan uvjet je uvjet koji znači
da funkcija u nekoj točki ima lokalni ekstrem čim je taj uvjet
ispunjen.
Teorem (Nužan uvjet za postojanje ekstrema)
Neka je funkcija f neprekidna u točki c. Ako funkcija f ima lokalni
ekstrem u točki c, tada je c kritična točka funkcije f .
Razlikujemo dvije vrste uvjeta za postojanje lokalnog ekstrema u
nekoj točki: nužan uvjet je uvjet kojeg ispunjava svaka točka u
kojoj funkcija ima lokalni ekstrem; dovoljan uvjet je uvjet koji znači
da funkcija u nekoj točki ima lokalni ekstrem čim je taj uvjet
ispunjen.
Teorem (Nužan uvjet za postojanje ekstrema)
Neka je funkcija f neprekidna u točki c. Ako funkcija f ima lokalni
ekstrem u točki c, tada je c kritična točka funkcije f .

Dakle, želimo li znati gdje funkcija postiže lokalne ekstreme, prvo

treba odrediti kritične točke.
Razlikujemo dvije vrste uvjeta za postojanje lokalnog ekstrema u
nekoj točki: nužan uvjet je uvjet kojeg ispunjava svaka točka u
kojoj funkcija ima lokalni ekstrem; dovoljan uvjet je uvjet koji znači
da funkcija u nekoj točki ima lokalni ekstrem čim je taj uvjet
ispunjen.
Teorem (Nužan uvjet za postojanje ekstrema)
Neka je funkcija f neprekidna u točki c. Ako funkcija f ima lokalni
ekstrem u točki c, tada je c kritična točka funkcije f .

Dakle, želimo li znati gdje funkcija postiže lokalne ekstreme, prvo

treba odrediti kritične točke.Zatim provjerom predznaka prve
derivacije (utvrdivanjem intervala rasta i pada) utvrdimo je li
kritična točka lokalni ekstrem.
Razlikujemo dvije vrste uvjeta za postojanje lokalnog ekstrema u
nekoj točki: nužan uvjet je uvjet kojeg ispunjava svaka točka u
kojoj funkcija ima lokalni ekstrem; dovoljan uvjet je uvjet koji znači
da funkcija u nekoj točki ima lokalni ekstrem čim je taj uvjet
ispunjen.
Teorem (Nužan uvjet za postojanje ekstrema)
Neka je funkcija f neprekidna u točki c. Ako funkcija f ima lokalni
ekstrem u točki c, tada je c kritična točka funkcije f .

Dakle, želimo li znati gdje funkcija postiže lokalne ekstreme, prvo

treba odrediti kritične točke.Zatim provjerom predznaka prve
derivacije (utvrdivanjem intervala rasta i pada) utvrdimo je li
kritična točka lokalni ekstrem.

Definicija
Funkcija f mijenja predznak u točki c, ako postoji ε > 0 takav da
su vrijednosti funkcije f na intervalu hc − ε, ci stalnog i suprotnog
predznaka od vrijednosti te funkcije na intervalu hc, c + εi.
Primjer
a) Funkcija f (x) = x 2 ima lokalni (i globalni) minimum u točki
x = 0 . Nužan uvjet vrijedi jer je f 0 (x) = 2x pa je f 0 (0) = 0 .
Primjer
a) Funkcija f (x) = x 2 ima lokalni (i globalni) minimum u točki
x = 0 . Nužan uvjet vrijedi jer je f 0 (x) = 2x pa je f 0 (0) = 0 .

b) Funkcija f (x) = |x| ima lokalni (i globalni) minimum u točki

x = 0 . Nužan uvjet vrijedi jer je funkcije nije derivabilna u točki 0.
Primjer
a) Funkcija f (x) = x 2 ima lokalni (i globalni) minimum u točki
x = 0 . Nužan uvjet vrijedi jer je f 0 (x) = 2x pa je f 0 (0) = 0 .

b) Funkcija f (x) = |x| ima lokalni (i globalni) minimum u točki

x = 0 . Nužan uvjet vrijedi jer je funkcije nije derivabilna u točki 0.

c) Za funkciju f (x) = x 3 vrijedi f 0 (x) = 3x 2 pa je f 0 (0) = 0 .

Medutim, f (0) nije lokalni ekstrem pa vidimo da obrat teorema o
nužnom uvjetu ne vrijedi, odnosno teorem daje samo nužan uvjet
za postojanje ekstrema.
Teorem (Dovoljan uvjet za postojanje ekstrema)
Ako prva derivacija f 0 mijenja predznak u kritičnoj točki c, tada
funkcija f ima lokalni ekstrem u točki c. Pri tome vrijedi sljedeće:
ako f 0 mijenja predznak s − na +, tada je f (c) lokalni minimum, a
ako f 0 mijenja predznak s + na −, tada je f (c) lokalni maksimum.
Teorem (Dovoljan uvjet za postojanje ekstrema)
Ako prva derivacija f 0 mijenja predznak u kritičnoj točki c, tada
funkcija f ima lokalni ekstrem u točki c. Pri tome vrijedi sljedeće:
ako f 0 mijenja predznak s − na +, tada je f (c) lokalni minimum, a
ako f 0 mijenja predznak s + na −, tada je f (c) lokalni maksimum.

Dovoljan uvjet za postojanje ekstrema možemo izraziti i pomoću

druge derivacije (taj postupak nije primjenjiv na kritične točke koje
nisu stacionarne, a ponekad ne daje odgovor ni za stacionarne
točke).
Teorem (Dovoljan uvjet za postojanje ekstrema)
Ako prva derivacija f 0 mijenja predznak u kritičnoj točki c, tada
funkcija f ima lokalni ekstrem u točki c. Pri tome vrijedi sljedeće:
ako f 0 mijenja predznak s − na +, tada je f (c) lokalni minimum, a
ako f 0 mijenja predznak s + na −, tada je f (c) lokalni maksimum.

Dovoljan uvjet za postojanje ekstrema možemo izraziti i pomoću

druge derivacije (taj postupak nije primjenjiv na kritične točke koje
nisu stacionarne, a ponekad ne daje odgovor ni za stacionarne
točke).

Teorem (Dovoljan uvjet za postojanje ekstrema)

Neka je u stacionarnoj točki c funkcija f dva puta derivabilna.
Ako je f 00 (c) 6= 0, tada funkcija f ima lokalni ekstrem u točki c.
Vrijedi sljedeće: ako je f 00 (c) > 0, tada je f (c) lokalni minimum,
a ako je f 00 (c) < 0, tada je f (c) lokalni maksimum.
Teorem (Dovoljan uvjet za postojanje ekstrema)
Ako prva derivacija f 0 mijenja predznak u kritičnoj točki c, tada
funkcija f ima lokalni ekstrem u točki c. Pri tome vrijedi sljedeće:
ako f 0 mijenja predznak s − na +, tada je f (c) lokalni minimum, a
ako f 0 mijenja predznak s + na −, tada je f (c) lokalni maksimum.

Dovoljan uvjet za postojanje ekstrema možemo izraziti i pomoću

druge derivacije (taj postupak nije primjenjiv na kritične točke koje
nisu stacionarne, a ponekad ne daje odgovor ni za stacionarne
točke).

Teorem (Dovoljan uvjet za postojanje ekstrema)

Neka je u stacionarnoj točki c funkcija f dva puta derivabilna.
Ako je f 00 (c) 6= 0, tada funkcija f ima lokalni ekstrem u točki c.
Vrijedi sljedeće: ako je f 00 (c) > 0, tada je f (c) lokalni minimum,
a ako je f 00 (c) < 0, tada je f (c) lokalni maksimum.

Primjer