PAMĆENJE I ZABORAVLJANJE

Postoji proces koji nam pomaže u snalaženju, koji nas podsjeća ko smo, kako se nešto radi ili
kada smo posijednji put bili kod zubara. Zahvaljujući tom procesu, uprkos mnogim godinama
i zbivanjima, događaji prošlog vremena su zadržani i mi ih se možemo sjetiti. Riječ je o
pamćenju, sjećanju ili memoriji. Da nije pamćenja, bili bismo stvarno izgubljeni.
Govoriti o pamćenju, a istovremeno ne misliti i o učenju nezamislivo je. Smatra se da su
pamćenje i učenje jedan isti proces, čiji je početak zapamćivanje, a kraj učenje. Neki drugi put
redoslijed je obrnut.
U svome životu, čovjek je bez prestanka izložen informacijama, događajima, doživljajima
koji ostavljaju tragove što ih se čovjek sjeća kada prođe vrijeme. Naravno, sve primljene
informacije se ne zadržavaju, neke čak ne budu ni registrirane, jer nemaju nikakvo značenje
za pojedinca. Tokom vremena zadržani materijal se miješa sa novim i tako se preobrazi, pa
nam se čini da smo ga zaboravili.

Šta je pamćenje?
Pamćenje je trajanje zabilježenih tragova ili onoga što je prethodno stečeno.
Pamćenje je veoma složen psihički proces koji znači mentalnu aktivnost, prepoznatljivu
u sposobnosti usvajanja i zadržavanja doživljenih informacija sadržaja, te korištenju tih
sadržaja (informacija) u vidu reprodukcije ili prepoznavanja.
Pamćenje nije statičan proces, jer u njemu dolazi do izražaja sposobnost onoga koji je
zapamtio određene sadržaje da ih može kombinirati i preoblikovati.

Kako pamtimo sadržaje?

Da bi informacija bila zapamćena, ona predhodno mora biti zabilježena, mora ostaviti
određeni trag ili engram. Taj trag je neka vrsta promjene u moždanoj kori, pri čemu veliku
ulogu igra jedna vrsta neurotransmitera važnih u procesu pamćenja i učenja. Zahvaljujući
plastičnosti i prilagodljivosti nervnoga sistema, engrami ostaju zabilježeni, a vrijeme njihovog
trajanja ovisi od faktora koji utječu na pamćenje i zaboravljanje.
Proces pamćenja ima svoj put tokom kojega se informacije obrađuju. Tri su faze kroz koje
prispjele informacije prolaze. Prva je prijemna ili faza senzornog pamćenja. U toj fazi
informacije prispijevaju do senzornih centara, vidnih, slušnih, taktilnih i mirisnih. Zadržavaji
se veoma kratko, tek toliko da se registrijaju. Samo neke informacije nastave put, a puno ih se
izgubi, posebno onih koje su nevažne. Važnu ulogu u ovoj fazi ima pažnja, jer pomaže da se
registriraju samo one informacije koje su nam u datom trenutku značajne.
 Šema toka pamćenja

Kratkoročno pamćenje je faza u kojoj se obrađuju informacije koje su odabrane u

prethodnoj fazi i koje su nastavile put. U kratkoročnoj memoriji odvijaju se operacije obrade
informacija koja se sastoji od utiskivanja informacija, ponavljanja, kodiranja (osmišljavanja).
Riječ je o stvaranju izmijenjenog oblika informacija koji se lako može pohraniti, a kasnije i
pronaći.
Da bi iz kratkoročnog prešle u sljedeću fazu pamćenja, veoma je važno da informacije budu
što prije upotrijebljene, što se postiže npr. verbalnim oblikovanjem, zapisivanjem ili
ponavljanjem. Isto tako, lakše se pamti materijal koji je prezentiran auditivno i vizuelno.
Zbog ovih operacija koje se dešavaju, kratkoročno pamćenje zove se još i radna memorija,
a mjesto ovih procesa je hipokampus.
Dugoročno pamćenje je neograničeno. To je trajno zadržavanje ili retencija. Informacije
koje se žele trajno zadržati moraju biti dobro organizirane, sortirane i pohranjene u magacin,
kada nam zatrebaju neće biti problem naći ih, dosjetiti ih se.
U ovoj fazi zapamćivanja izuzetnu važnost ima logička povezanost podataka koji se usvajaju,
logička povezanost starih sa novim podacima, te njihova prerada. Npr. lakše nam je zadržati
nizove podataka koji su povezani, nego podatke koji su razbacani.

Kako koristimo zapamćeno?

Prisjetimo se definicije procesa pamćenja koja kaže da je to mentalna aktivnost i
sposobnost usvajanja, zadržavanja, te reprodukcije i prepoznavanja, što predstavlja korištenje
informacija. Sve ono što smo imali u iskustvu i zadržali, koristimo. To su npr. norma
ponašanja, navike, aktivnosti, govor, znanje, itd. Ovdje leži odgovor na pitanje kako
ispitujemo i provjeravamo pamćenje. To, da li je i koliko nešto zapamćeno ispitujemo na tri
načina: reprodukcijom, prepoznavanjem, uštedom prilikom novog učenja.
Reprodukcija ili obnavljanje je aktivo sjećanje, u formi odgovaranja, pisanja, prepričavanja.
Aktiviranjem jednog broja ćelija korteksta, javlja se lanac i prostire mreža neutrona. Ovaj
posao je znatno teži u odnosu na fazu kada se informacije tek usvajaju, Ljudi se znatno
razlikuju po sposobnosti reprodukcije i zadržavanja. Neko bolje reproducira ono što je čuo,
neko ono što je vidio, neko podatke, neko događaje i njihov redoslijed, a neko motorne
pokrete. Reprodukcija je pravljenje neke vrste kopije ili duplikata. Ona je veoma slična
originalu, ali nikada identična sa njim. Uspješnost reprodukcije ovisi od toga kako je materijal
pohranjen u dugoročnom pamćenju.
Rekognicija ili prepoznavanje je jedan od načina provjere zapamćenog. Tokom ovog
procesa postajemo svjesni da je sadržaj bio u našem iskustvu, ali ga ne možemo potpuno
osvjestiti i povezati. Zato kod prepoznavanja, za razliku od reprodukcije, sadržaj mora biti
pristupan, predočen kao podsjetnik. Npr. niz imena koja nam neko govori, pomoći će da se
sjetimo imena koje smo tražili. U ovom slučaju materijal nije dobro pohranjen u dogoročno
pamćenje.
Ušteda prilikom novog učenja još jedan je od načina kako provjeravamo količinu
upamćenog. Prilikom novog usvajanja sadržaja, trebat ćemo manje vremena, ako smo se
ranije susreli sa istim sadržajem, jer je ono sa čime smo se ranije susreli ostavilo manje ili više
traga.

Vrste pamćenja
Ne postoji jedno univerzalno pamćenje, niti je moguće povući oštre granice između
različitih vrsta pamćenja. Stoga se može reći, da bez obzira na razlike koje postoje u
pamćenju, ono se ipak prepliće jedno s drugim.
Hotimično, namjerno pamćenje zahtijeva napor, puni angažman mentalne aktivnosti i
pažnju. Mnogo je sadržaja oko nas koje na ovakav način zadržavamo, tako namjerno pamtimo
neki sadržaj, pamtimo nihz pokreta u vožnji, krećemo u potragu za onim gdje smo nešto
ostavili itd.
Nehotično ili nenamjerno pamćenje je automatsko, pa ne zahtijeva trud, niti bilo kakav
posao, dešava se slučajno i spontano. Bez namjere da upamtimo ono što vidimo ili čujemo,
ono ostavlja trag. Npr. raspored tekstova u novinama ili s koje strane je bila koja osoba koje
smo susreli i sl.
Motorno pamćenje je sticanje vještina navika, sticanje motornih radnji i koordiniranje
pokreta i odnosi se na pamćenje motoričkih pokreta koji nam omogućavaju lakšu i bržu
komunikaciju sa okolinom. Npr. modeliranje nekog predmeta, vožnja, pisanje, šivanje i sl.
Mentalno pamćenje je pamćenje intelektualnih sadržaja, misli, tekstova, događaja. Kada
pamtimo nečije rečenice, pjesme, tablicu množenja, ne treba nam puno razmišljanja i
razumijevanja. Tada samo preuzimamo ili preslikavamo sadržaje, pa je ovakvo pamćenje
mehaničko tj bez razumijevanja. Logičko je pamćenje sa visokim stepenom misaonih
procesa i sa razumijevanjem, te povezivanjem sadržaja. Ono podrazumijeva unošenje,
uključivanje u materijal, osmišljavanje i dugoročno pohranjivanje.
Tako se npr. pamte informacije općeg znanja, sadržaji školskog gradiva, studijskih predmeta.
 Pomjene u pamćenju
Naše pamćenje neminovno doživljava promjene. One su manje izražene ako se
sadržaji ponavljaju, ali ako su sadržaji jednom doživljeni, kao što su razgovori, pripovjedanje,
članci kojesmo jednom pročitali, filmovi koje smo jednom pogledali, događaji koji su se
jednom desili i sl., onda naše pamćenje trpi promjene. Ono više liči rekogniciji, a mi smo
uvjereni da je to potpuna reprodukcija. Razlozi zbog kojih se sve ovo dešava mogu ležatiu
općem utisku vezanom za sadržaj, našim emocojama, predubjeđenjima i stavovima,
sugestibilnosti, stanju stresa ili iznenadnosti.

U jednom eksperimentu gledaocima je prikazan TV film u kojem je odglumljena krađa

tašne nekoj ženi. Cijela scena je trajala 13 sekundi, a lice lopova bilo je vidljivo 3,5 sekunde.
Dvije minute poslije „zločina“ pred ekran je stavljeno 6 lica, a gledaoci su pozvani da kažu
da li je lopov među tim licima a ako jeste da kažu ko je lopv. U ovim svjedočenjima
učestvovalo je 2145 ljudi. Svega 14% je tačno identificiralo lopova. Naravno TV film nije isto
što i realan doživljaj, ali ovaj eksperiment upućuje da je, pod odrđenim uvjetima, ljudsko
pamćenje krhko.
U jednom drugom eksperimentu ispitanicima je prikazan film o sudaru dva
automobila. Jednoj grupi postavljeno je pitanje glasilo „Kolika je otprilike bila brzina
automobila prije nego su udarili jedan u drugog?“, a pitanje upućeno drugoj grupi bilo je
„Kolika je otprilike bila brzina automobila prije nego su smrskali jedan drugog?“. U drugoj
grupi procijenjena brzina bila je veća. Iako na filmu nije bilo lomljenja stakalaprilikom
sudara, ispitanici iz druge grupe su poslije 7 dana češće govorili o slupanim staklima.
Sugerirana riječ „smrskan“ dovela je do falsificiranja pamćenja.

U procesu pamćenja dolazi do normalne pojave zaboravljanj, smanjene mogućnosti

povratka sadržaja koje smo imali u iskustvu. Kada se ta mogućnost smanji tada možemo
govoriti o poremećajima. Razlog zbog kojih se javljaju poremećaji i smetnje u pamćenju ima
višak. To mogu biti povrede i oštećenja mozga, određeni psihološki razlozi, upotreba alkohola
i droga, oboljenja i degeneracija mozga. Neke od smetnju su amnezije, tj. odsustvo ili gubitak
pamćenja, zatim paramnezija ili izmišljenja sjećanja, demencija, zakrčenje neurona i dr.

4.6. ZABORAVLJANJE

U kontekstu svakodnevnih razgovora zaboravljanje se često označava kao nešto štetno i

nepoželjno. Međutim, da nema zaboravljanja naš život bi bio mnogo teži. Sjećali bi se svih
potrebnih i svih nepotrebnih događaja, što bi nam pričinjavalo smetnje u razmišljanju.
Zaboravljanje je proces suprotan pamćenju. To je nemogućnost zadržavanja sadržaja
koji se usvaja, sadržaja koji je u iskustvu, kao i nemogućnosti reproduciranja. U procesu
zaboravljanja slabe fiziološki tragovi u kori mozga, koji su nastali pamćenjem i nemoguće ih
je aktivirati. Pored normalnog procesa zaboravljanja postoje i bolesna u vidu amnezija,
demencije, pa sve do Alzheimerove bolesti, koje nastaju, kako je već rečeno, usljed oboljenja
mozga, njegovih povreda, trovanja ili degeneracije ili zbog upotrebe drga ili alkohola.

Kada najviše zaboravljamo?

Procesom zaboravljanja intenzivno se bavio naučnik Ebbinghaus (slika 63). On je
otkrio da je zaboravljanje najizrazitije na početku, nakon usvajanja sadržaja, te da potpunog
zaboravljanja nema. Svoje otkriće prestavio je krivom.
Slika 64. Ebbinghausova kriva zaboravljanja. U početku je proces zaboravljanja najveći,
kasnije se smanjuje.
Sa prolaženjem vremena proces zaboravljanja se usporava. Zbog toga je bolje ostaviti
da se gradivo koje treba upamtiti slegne. Prvo što se zaboravlja jesu detalji, duže se
zadržavaju bitni elementi. Teže se zaboravljaju sadržaji usvojeni motornim učenjem, poput
plivanja, vožnje bicikla i općenito izvođenje pokreta. Lakše i brže zaboravljaju se informacije
stečene složenim oblicima učenjaa. Potpunog zaboravljanja nema, jer je sadržaj koji je bio u
iskustvu uvijek ostavlja neki trag, koji su pod odrđenim uvjetima može aktivirati.

Zašto zaboravljamo?
Dugo se smatralo da je vrijeme glavni razlog zaboravljanja, ali je kasnije utvđeno da je
glavni razlog zaboravljanja ono što se dešava u međuvremenu, od upamćivanja do
reprodukcije. Glavni razlozi zaboravljanja:
1. Odsustvo ponavljanja. Do postepenog gubljenja tragova ili engrama dolazi usljed
toga što se sam engram ne koristi. Engram nije aktivan, pa se nuronska veza polagano
gubi. Onda dolazi novi sadržaj, formiraju se nove veze, a kako se stari sadržaji se ne
obnavljaju, veze se sasvim udalje i odu na drugu stranu. S toga je ponavljanje i česta
upotreba najefikasnije sredstvo protiv zaboravljanja.
2. Interferencija ili ometanje. Pored svih ometajućih faktora čini se da je ovo osnovni
uzročnik zaboravljanja. Interferencija se ogleda u tome da usvajanje jednog ometa
zadržavanje drugog sadržaja. Drugim riječima, dolazi do preplitanja sadržaja.
Interferencija se javlja u vidu:
a) Retroaktivne interferencije gdje ometanje djeluje unatrag, tj. novo gradivo koje
učimo ili pamtimo negativno utječe i ometa staro, već upamćeno, naučeno.
Aktivnosti koje radimo poslije učenja djeluju da zaboravljamo ono što smo prije
radili. Ako smo nakon pamćenja riječi iz njemačkog, odmah pokušali upamtiti
neke engleske riječi onda će nove riječi iz engleskog remetiti one što smo pamtili
iz njemačkog.
b) Proaktivna interferencija je pojava u kojoj ranije zapamćeni ili naučeni sadržaj
ometa upamćivanje i učenje novog sadržaja, iz razloga što se prepliću novi i stari
sadržaj. Naprimjer, dobiješ novi telefonski broj, ali kad ga ponavljaš radi
zapamćivanja, stalno se upliću brojke tvog starog telefonskog broja.
3. Represija ili potiskivanje očituje se u tome da iz naše svijesti potiskujemo neke
sadržaje. Riječ je o sadržajima koji su neprijatni. Potiskujemo ih da bismo zaštitili
 svoje ja od neugodnosti ili zbog toga što neprijatno ne volimo ponavljati. Ovo je jedan
iz niza Freudovih odbrambenih mehanizama. Ovaj oblik zaboravljanja vezuje se za
emocinalne saržaje, kao što su traumatični doživljaji, frustracije, ali ne i za pamćenje i
zaboravljanje školskog gradiva.
4. Nemogućnost pronalaženja informacija u dugoročnom pamćenju. Ako informacije
nisu dobro pohranjene, ako nisu dobro organizirane i ako nema sistema u njihovom
odlaganju onda ih se teško sjetiti. One tako razbacane uzalud stoje u dugoročnom
pamćenju. Kada nam trebaju ne možemo ih koristiti, jer ih ne možemo pronaći, a kada
se pojave, onda je to slučajno ili je u vezi sa nekom asocijacijom.