BANKOVNI UGOVORI

1. OPĆE NAPOMENE

1.1. Vrste i pojam bankovnih ugovora, razgraničenje od

bankovnih poslova
U ZOO-u se u posebnom dijelu ureduju pojedini tipični bankovni ugovori:
- ugovor o novčanom depozitu (čl. 1035 - 1042. ZOO-a)
- ugovor o ulogu na štednju (čl. 1043 - 1046. ZOO-a)
- ugovor o deponiranju vrijednosnih papira (čl. 1047 - 1051. ZOO-a)
- ugovor o bankovnome tekućem računu (čl. 1052 - 1060. ZOO-a)
- ugovor o sefu (čl. 1061 - 1064. ZOO-a)
- ugovor o kreditu (čl. 1065 - 1068. ZOO-a)
- ugovor o kreditu na temelju zaloga vrijednosnih papira (čl. 1069 - 1071.
ZOO-a)
- ugovor o akreditivu (čl. 1072 - 1082. ZOO-a)
- ugovor o bankovnoj garanciji (Čl. 1083 - 1087. ZOO-a).
Osim navedenih imenovanih ugovora našeg zakonodavstva, ukratko ćemo se
osvrnuti i na:
- ugovor o diskontu mjenice
- ugovor o forfaitu
- ugovor o factoringu,
koji su, iako neimenovani, u poslovnoj praksi prihvaćeni instrumenti financiranja i
refinanciranja raznovrsnih bankovnih transakcija.
Od bankovnih ugovora nužno je razlikovati bankovne poslove jer su to različite
pravne kategorije. Pritom nam ZOO u razlikovanju tih kategorija, nažalost, nije pomogao.
Naime, u glavi XXXIX. čl. 1088. ZOO-a pod nazivom Primjena odredaba o
bankovnom poslovanju istaknuto je da se odredbe Čl. 1035 - 1087. ZOO-a - dakle
odredbe koje govore o devet navedenih imenovanih bankovnih ugovora - na odgovarajući
način primjenjuju i na druge pravne osobe ako su zakonom ovlaštene za obavljanje
određenih bankovnih poslova.
Iz takve, pomalo nejasne formulacije moglo bi se na prvi pogled zaključiti da su
bankovni poslovi i bankovni ugovori istovjetni instituti. Zakonodavac je, zapravo, htio
istaknuti da određene bankovne poslove koje banke redovito obavljaju kao svoju
djelatnost mogu obavljati i ostali subjekti ako su zakonom ovlašteni na obavljanje takve
djelatnosti, a pritom su ovlašteni sklapati ugovore iz čl. 1035 - 1087. ZOO-a, tj. bankovne
ugovore. No već i iz čl. 1088. ZOO-a, a još više iz određenih odredaba Zakona o
bankama (N. n., br. 161/98, u daljnjem tekstu ZOB) vidi se da naš zakonodavac pod
bankovnim poslovima razumijeva i takve poslove koji nisu ugovori, npr. obavljanje
poslova sa stranim sredstvima plaćanja u zemlji (mjenjački poslovi), prikupljanje
sredstava izdavanjem vrijednosnih papira, pružanje usluga platnog prometa (čl. 35. st 1,
toč. 4, 5. i 7. ZOB-a).
To ujedno znači da se svaki bankovni ugovor, ako ga sklapa banka u sklopu svoje
djelatnosti, smatra ujedno i bankovnim poslom, dok svaki bankovni posao pojmovno ne
mora biti i bankovni ugovor. Na primjer, mjenjački posao je klasičan bankovni posao - a
nije bankovni ugovor. Bankovni posao, dakle, obuhvaća pojmovno mnogo šire područje
od područja koje obuhvaćaju bankovni ugovori.

1
 U našoj znanosti245 su se i na temelju ranijih propisa razlikovala ta dva instituta pa
možemo zaključiti da pod bankovnim poslovima razumijevamo sveukupnost poslova koje
su banke ovlaštene obavljati u sklopu svoje djelatnosti, a vrste, opseg i ovlasti banaka
pretežito su propisani upravnim propisima, dok su bankovni ugovori takvi
dvostranoobvezni pravni poslovi koje banke sklapaju sa svojim klijentima i ostalim
subjektima uredujući njima međusobna prava i obveze te koji su uređeni (u pretežitom
dijelu) pravilima obveznog prava.
Predmet ovog izlaganja su bankovni ugovori, dakle ona vrsta bankovnih poslova koji
su kao imenovani ili neimenovani ugovori uređeni pravilima (normativnoga ili
autonomnoga) trgovačkog prava.

1.2. Bitna obilježja

Obilježje je bankovnih ugovora - za razliku od ostalih ugovora trgovačkog prava čiji
je predmet ugovora roba, usluge i iznimno neko pravo (npr. pravo na korištenje izuma) -
da je njihov predmet poslovanja primanje novčanih depozita i davanje kredita i drugih
plasmana u obavljanju djelatnosti utvrđenih Zakonom (čl. 1. ZOB-a), kao i određenih
usluga u svezi s platnim prometom. Iz toga proistječu određene posebnosti od kojih
spominjemo ove:
- U bankovnim ugovorima jedna strana je uvijek banka, a samo iznimno neka druga
organizacija ako je izričito ovlaštena za obavljanje određenih bankovnih poslova
(čl. 1088. ZOO-a),246 dok druga strana može biti svaka pravna i fizička osoba,
domaća i strana.

245Ponajprije tu mislimo na rad Rosenberga, Lj., Bankarski poslovi i instrumenti

plaćanja i kreditiranja, u: »Obaveznom pravu«, Informator, 1979, osobito str, 305 i dalje,
vidi i: Vizner, B., o.c., IV. knjiga, str. 2844.
246 Za obavljanje bankovnih poslova osnivaju se banke, a osnivatelji mogu biti
domaće fizičke i pravne osobe te inozemne fizičke i pravne osobe uz uvjet uzajamnosti.
Uvjet uzajamnosti iznimno se ne odnosi na strane fizičke i pravne osobe koje imaju
prebivalište, odnosno sjedište u zemljama članicama Svjetske trgovačke organizacije -
WTO-u (čl. 6. st. 1. i 2. ZOB-a). Potvrdu o postojanju uzajamnosti izdaje Ministarstvo
pravosuđa. Inozemna banka može uz uvjet uzajamnosti za obavljanje svih ili samo nekih
bankovnih poslova u Republici Hrvatskoj osnovati podružnicu (čl. 17. st. 1. ZOB-a), ali i
predstavništvo (Čl. 21. st. 1. ZOB-a) pod uvjetom uzajamnosti, uz iznimku glede banaka
sa sjedištem odnosno prebivalištem u kojoj od članica WTO-a (čl. 17. st. 2. i čl. 21. st. 2.
ZOB-a) kada se ta uzajamnost ne zahtijeva. (O razlici između podružnice i predstavništva
vidi u: Gorenc, V., Društva, str. 16). Banka se može osnovati samo kao dioničko društvo,
s time da osnivateljski (temeljni) kapital ne može biti manji od 20.000.000,00 kuna (čl. 2.
u svezi s čl. 33. ZOB-a).
U našem bankovnom sustavu ne dijele se banke prema predmetu poslovanja, kao,
primjerice, u SAD, gdje postoji podjela na Investment Banking, tj. na banke koje se bave
poslovima s vrijednosnim papirima, i Commercial Banking, tj. banke koje se bave
poslovima ulaganja i kreditiranja.
U daljem tekstu za sve subjekte koji su ovlašteni baviti se bankovnim poslovima ra-
bit će se izraz »banka«.

2
 - Bankovni ugovori su po pravilu formalni jer se za njihovu valjanost zahtijeva
zakonski oblik, što je razumljivo jer je riječ o ugovorima čiji je sadržaj složen i
koji često služe kao legitimacija prema trećima, a vezani su za razne rokove, a
neki se moraju i registrirati pri mjerodavnim državnim tijelima. Obično je
propisano da se ugovor mora sklopiti u pisanom obliku (ugovor o bankov- nome
tekućem računu, čl. 1053. ZOO-a, ugovor o kreditu, čl. 1066. st. 1. ZOO-a, ugovor
o kreditu na temelju zaloga vrijednosnih papira, čl. 1070. ZOO-a), odnosno
predviđaju se ostale formalne potrepštine (npr. pri ugovoru o štednom ulogu banka
izdaje deponentu štednu knjižicu, Čl. 1043. st. 1. ZOO-a).
- Bankovni ugovori su tipični dvostranoobvezni ugovori u kojima su stranke i
vjerovnik i dužnik, gdje pravo na jednoj strani predstavlja obvezu na drugoj, i
nema bankovnog ugovora u kojemu se banka ne pojavljuje ili kao vjerovnik ili
kao dužnik.247
- Kako se banka profesionalno bavi bankovnom djelatnošću, za sve bankovne
ugovore predviđena je naplatnost za učinjene usluge pa banka ima pravo na
odredene kamate kao naknadu koju plaća klijent za korištenje njezinih sredstava,
ili postoji obveza banke na plaćanje kamata za pravo korištenja i raspolaganja
novcem dobivenim od klijenta, ili banka ima pravo na određenu naknadu
(proviziju) za usluge koje obavlja.
- Pri bankovnim ugovorima u pravilu se radi o novčanim Činidbama (prestaci-
jama) te se na njih primjenjuju pravila koja se primjenjuju na novčane obveze,
npr. načelo monetarnog nominalizma (čl. 394. ZOO-a) kojim se narušava načelo
jednake vrijednosti uzajamnih davanja (ekvivalentnost činida- ba, čl. 15. ZOO-a),
a još manje sprečavaju ugovorne stranke da u određenim uvjetima isključe
primjenu načela monetarnog nominalizma.
- Budući da banke posluju s velikim brojem klijenata i svakodnevno sklapaju
ugovore uz jednake ili slične uvjete, to se banke obično služe formulamim
ugovorima. Kako su kamate, provizija, vrste i cijena usluga, uvjeti davanja tih
usluga i si. unaprijed utvrđeni i u obliku općih uvjeta objavljeni, sadržaj
bankovnih ugovora unaprijed je utvrđen i pripremljeni bankovni ugovori većinom
su adhezijski. Osim toga, klijenti pri sklapanju ugovora s bankom prihvaćaju
najčešće opće i posebne uvjete banke.
- Sklapanjem pojedinih ugovora s bankom komitenti stječu određena prava
upravljanja bankom, kao i odredene pogodnosti pri korištenju bankovnih sredstava
koje nemaju ostali klijenti koji nisu sklopili takve ugovore (npr. povoljnije kredite
ili uopće mogućnost dobivanja kredita, ako je prethodno s bankom sklopljen
ugovor o depozitu, ugovor o štednom ulogu i si.), da se i ne govori o pravima
osnivatelja banke.
- Bankovni ugovori su u svojoj biti tipični ugovori trgovačkog prava i podvrgnuti
su odredbama toga prava ako nema posebnih odredaba bankovnog prava kao
specifičnog instituta u sklopu trgovačkog prava. Neka zakonodavstva to izričito
utvrđuju (§ 1. st. 2. t. 4. HGB-a, Čl. 632. franc. CC-a).
- Na bankovne ugovore ponajprije se primjenjuju odredbe samog ugovora (izričita
volja ugovornih stranaka), koje ne smiju biti u suprotnosti s prisilno- -pravnim
propisima onoga prava koje se na bankovni ugovor primjenjuje. Pođredno se
primjenjuju dispozitivni i prisilno-pravni propisi prava kojemu je podređen
bankovni ugovor, kao i posebni propisi koji ureduju posebne bankovne ugovore,

247 lb je samo joS jedan dokaz u prilog potrebe strogog razlikovanja bankovnih
poslova od bankovnih ugovora (vidi 1.1) i mogućim poteškoćama koje nastaju ako ta dva
instituta ne razlikujemo, odnosno ako odnose iz jednog pravnog instituta nekritički
prenosimo na drugi. Zbog toga ne smijemo staviti znak jednakosti između bankovnih
poslova i bankovnih ugovora.
 npr. propisi o mjenici, čeku, vrijednosnim papirima uopće, polici osiguranja,
transportnim dokumentima (sviju kategorija), skla- dišnici itd.

2. UGOVOR O NOVČANOM DEPOZITU

2.1. Pojam i razgraničenja

Ugovorom o novčanom depozitu obvezuje se deponent položiti u banci određenu
novčanu svotu koju se banka obvezuje primiti, s time da stječe pravo raspolagati
deponiranim novcem i dužna ga je vratiti prema uvjetima predviđenim ugovorom (61.
1035. ZOO-a).
Deponent može biti svaka domaća i inozemna fizička i pravna osoba, a pravni temelj
zasnivanja pravnog odnosa novčanog depozita s bankom jest zakon (kad se takva obveza
deponenta utvrđuje prisilnim propisima) ili ugovor.
To znači da sklapanje ugovora o bankovnom novčanom depozitu može biti
obvezatno - kad na sklapanje ugovora obvezuje zakon, ili dragovoljno, kad se na njegovo
sklapanje odlučuje deponent svojom voljom. U oba slučaja na ugovor se primjenjuju
odredbe ZOO-a o novčanom depozitu.
Ugovor o novčanom depozitu je konsenzualan jer se smatra sklopljenim već u
trenutku kada su se banka i deponent obvezali na prijem odnosno polog novčane svote, a
ne tek u trenutku njegova polaganja (čl. 1035. st. 1. ZOO-a) koje može uslijediti kasnije;
neformalan je jer nije predviđen oblik za njegovo sklapanje, ali se u praksi obično
sastavlja pisana isprava; dvostrano je obvezan jer se banka obvezuje primiti, a deponent
položiti određenu svotu novca; naplatan je jer banka plaća kamatu za sredstva koja su kod
nje deponirana (Čl. 1042. st. 1. ZOO-a). Ugovor o novčanom depozitu zakonodavac je
izričito predvidio i uredio kao tipičan i samostalan ugovor trgovačkog i bankovnog prava.
Stoga je on imenovani ugovor sa svim bitnim posebnostima i u tom smislu ima svoju
vlastitu pravnu kvalifikaciju.
Kako je ugovor o novčanom depozitu uređen zapravo samo s osam članaka ZOO-a
(čl. 1035 - 1042. ZOO-a), može se pretpostaviti da neki odnos tim propisima nije
obuhvaćen pa se u praksi može pojaviti potreba primjene pravila nekoga drugog ugovora.
Za ugovor o novčanom depozitu zakonodavac nije predvidio mogućnost primjene pravila
nekoga drugog ugovora ako pravilima o novčanom depo- žitu neki depozitni odnos nije
uređen. Glede toga, u našoj teoriji nude se dva rješenja koja se temelje na analizi pravne
kvalifikacije ugovora o depozitu.
Prema nekim autorima ugovor o novčanom depozitu je prema svojoj pravnoj
kvalifikaciji vrsta ugovora o zajmu, a prema drugima radi se o vrsti ugovora o osta vi,248
odnosno, još preciznije, nepravoj ostavi (depositum irregulare).249
Prema našem pristupu tom problemu ne postavlja se pitanje pravne kvalifikacije toga
ugovora - jer je ona riješena zakonskim utvrđivanjem njegovih bitnih obilježja (usporedi

248Neki autori smatraju da je ugovor o novčanom depozitu vrsta zajma gdje se kao
zajmopriraatelj pojavljuje banka temeljeći svoje stajalište na dvije okolnosti: da prema čl.
1035. st. 2. ZOO-a banka stječe pravo raspolagati deponiranim novcem, dakle stječe nad
njim pravo vlasništva kao pri zajmu (tj. čl. 557. st. 2. ZOO-a), i da na deponirana sredstva
banka u pravilu plaća kamatu (čl. 1042. ZOO-a), dakle opet kao pri zajmu (Čl. 558. st. 2.
ZOO-a), a pri ostavi je situacija obrnuta.
Ivanjko, Š., Samoupravni sporazumi i obligacijski ugovori u oblasti bankarstva,
»Privreda i pravo« br. 1/1979, str. 45.
249Rosenberg, Lj., o.a, str. 310, Vizner, B.t o.c., knjiga IV, str. 2S47.

4
sa sličnom situacijom pri ugovoru o alotmanu, gdje nakon donošenja ZOO-a otpadaju
rasprave o tome je li alotman komisijski ugovor, ugovor u korist trećeg i si.) - nego je
potrebno utvrditi kojem je institutu ugovor o novčanom depozitu najbliži radi eventualne
primjene odredaba toga drugog instituta. U tom smislu priklanjamo se stajalištu da je
ugovor o novčanom depozitu najsličniji institutu neprave ostave (iregularnog depozita), a
ne redovitoj ostavi ili zajmu. Naime, autori koji daju prednost ugovoru o zajmu
zanemaruju da je zakonodavac izričito predvidio u sklopu ostave institut neprave ostave
za situaciju kad su u ostavu dane zamjenjive stvari s pravom ostavoprimatelja da ih
potroši i obvezom da vrati istu količinu stvari iste vrste. Pritom se na te odnose
primjenjuju pravila ugovora o zajmu, ali ne u cijelosti jer glede vremena i mjesta vraćanja
vrijede pravila ugovora o ostavi (čl. 722. ZOO-a). Pri redovitome (pravom) depozitu
depozitar nema pravo koristiti se deponiranim stvarima, dok pri ugovoru o novčanom
depozitu (Čl. 1035. st. 2. ZOO-a) banka stječe pravo raspolagati deponiranim novcem i
dužna ga je vratiti, a slično kao pri nepravoj ostavi, ostavoprimatelj ima pravo potrošiti
zamjenjive stvari i vratiti istu količinu stvari iste vrste. Jedino je predmet ugovora različit:
pri ostavi radi se općenito o zamjenjivim stvarima, a pri bankovnome novčanom depozitu
riječ je o specifičnoj zamjenjivoj stvari - novcu, koji baš i daje posebnost tom ugovo ru.
Argument u korist kvalifikacije tog ugovora kao zajma bio bi plaćanje kamata koje banka
plaća deponentu za korištenje deponiranog novca. Izraz plaćanje kamata sam po sebi ne
znači da je tu riječ o zajmu jer zakonodavac izričito kaže da »banka plaća kamatu na
sredstva koja su kod nje deponirana«... (čl. 1042. st. 1. ZOO-a), Što samo upućuje na to
da zakonodavac obvezuje banku na naknadu za korištenje određene količine tuđeg novca,
tu izričito rečeno deponiranoga, a ne danog u zajam.250 Unatoč tako decidiranoj stilizaciji
zakonodavca, treba pri svakome pravnom odnosu polaziti od njegove kauze, 251 a
gospodarski cilj ugovora o novčanom depozitu nije davanje novca banci u zajam, nego
polaganje novca u banku radi ostave, i to ne uvijek voljom deponenta, nego često prisilno,
ex Iege.
Po prirodi stvari banka se deponiranim sredstvima koristi i za uporabu deponiranog
novca plaća naknadu - kamate. Nesumnjivo, tu je riječ o obliku financiranja, ali
financiranje i kreditiranje su i prema sadržaju i prema opsegu različiti pojmovi.252 Prema
tome, priklanjamo se mišljenju da je ugovoru o novčanom depozitu najbliži ugovor o
nepravoj ostavi.

250Osim toga, smatramo da zakonodavac nije bez razloga ugovor o kojem je riječ
konstituirao kao poseban imenovani ugovor i dao mu naziv koji sadrži riječ depozit i
stavio ga u glavu XXXI. koja ima naslov Bankovni novčani depozit, a ne u glavu XXXV.
pod naslovom Ugovor o kreditu, jednako kao što »nepravu ostavu« (Čl. 722. ZOO-a)
stavlja u glavurXVI. pod naslovom Ostava, a ne u glavu X. pod naslovom Zajam. I
neprava ostava i novčanfdepo- zit nisu očito ni zajam ni ostava u Čistom obliku, zato ih je
zakonodavac i utvrdio kao posebne oblike ugovora koji su po svojoj kauzi bliži ostavi
nego zajmu.
251Raspolažući obiljem praktičnih slučajeva bankovne prakse, Švicarski autori
polaze s pozicija svrhe ulaganja. Tkko Guhl, T., o.c., str. 482, navodi da pri ugovoru o
bankovnom depozitu (Bankverwahrungsgeschaft) depozitar za uporabu deponiranog
novca plača tzv. depo- kamate (Depotzins), čime ih jasno razlikuje od zajmovnih kamata
ističući da se neprava ostava novca vrlo približava zajmu, ali da se razgraničenje tih dvaju
instituta očituje u tome je li ulagateJj (Geldgeber) viSe imao na umu da mu se ulaganjem
novca poveća kapital ili sigurno čuvanje novca koji mu trenutačno nije potreban.
252Vidi razliku s obzirom na zajam, Gorenc; V., Factoring - ugovor autonomnog
privrednog prava (doktorska disertacija), 1981, str. 53. i dalje.

5
2.2. Vrste novčanih depozita
Pod novčanim depozitom razumijevaju se domaća i strana novčana sredstva koja
domaće i strane pravne i fizičke osobe deponiraju u banci uplatom na temelju ugovora ili
obveze deponiranja utvrđene zakonom. Novčani je depozit potraživanje deponenta prema
banci - depozitaru, koja je deponirani iznos dužna vratiti u vrijeme i na način utvrđen
ugovorom. U našem pravu poznati su depoziti po viđenju, oročeni depoziti na neodređeno
vrijeme s otkaznim rokom, depoziti oročeni na određeno vrijeme, depoziti s posebnom
namjenom i depoziti bez namjene.
2.2.1. Depozit po viđeitfu (a vista, demand đeposits)
Depoziti po viđenju su sva sredstva deponirana u banci kojima deponent može
raspolagati bez ograničenja u svako vrijeme i bez prethodnoga otkaznog roka, odnosno
koja je banka obvezna vratiti deponentu na svakodobni njegov zahtjev. Ako nije drukčije
ugovoreno, smatra se da su stranke ugovorile depozit po viđenju (čl. 1038. st. 2. ZOO-a).
Deponirana sredstva a vista nazivaju se »depozitnim novcem«. Budući da se radi o
slobodno raspoloživim sredstvima plativima na zahtjev, ona služe za dnevna plaćanja
deponentima. Ta vrsta novčanog depozita ugovara se kad deponent želi imati pravo u
svakom trenutku raspolagati s iznosom salda, ali za tu slobodu raspolaganja dobiva od
banke manje kamate. Banka je u svako doba dužna deponentu isplatiti cijeli saldo i stalno
mora držati određenu količinu novca na raspolaganju radi isplate.
2.2.2. Oročeni (vremenski) depoziti (time đeposits)
Oročeni depoziti su novčani depoziti kojima se može raspolagati samo i isključivo
nakon isteka ugovorenog roka kao uvjeta za pravo raspolaganja. S obzirom na mogućnost
raspolaganja, razlikuju se:
- depoziti, oročeni na neodredeno vrijeme s otkaznim rokom
- depoziti, oročeni na određeno vrijeme bez otkaznog roka.

2.2.2.1. Depoziti oročeni na neodređeno vrijeme s otkaznim rokom

Depoziti na neodredeno vrijeme uz otkazni rok jesu novčana sredstva deponirana u
banci kojim deponent može raspolagati nakon proteka ugovorenog roka računajući od
dana kada je deponent pisanim putem otkazao banci (depozitaru) svoj depozit. Za banku
je ta vrsta depozita povoljnija od depozita po viđenju, stoga što, iako ne zna kada će
deponent otkazati depozit, slobodno se koristi deponiranim sredstvima jer u otkaznom
roku može prikupiti potrebna sredstva za isplatu. Zbog toga će banka nastojati ugovoriti
što dulji otkazni rok.
2.2.2.2. Depoziti oročeni na određeno vrijeme
Tom vrstom depozita smatraju se novčana sredstva deponirana u banci kojima
deponent može raspolagati tek nakon proteka ugovorenog vremena. Po pravilu, deponent
ne može raspolagati deponiranim sredstvima prije izminuća vremena koje je ugovoreno
pa ga možemo nazvati i depozitom na određeno vrijeme bez otkaznog roka. Kako su za
deponenta imobilizirana njegova sredstva na određeno vrijeme, to se banka tim
sredstvima za oročeno vrijeme može neograničeno služiti i planirati svoje poslovne
transakcije. Kamate su stoga to veće što je dulji rok na koji su deponirana sredstva
vezana.
2.23. Depoziti prema namjeni korištenja
Novčana sredstva mogu se deponirati u banci tako da se ugovorom određuje
namjensko korištenje depozita (npr. deponiranim sredstvima može se koristiti samo za

6
određene investicije), odnosno da se uopće ne utvrđuje njihova namjena. Banka može
deponiranim sredstvima raspolagati samo ako ima dostatno vremena da ih nadomjesti, pa
se posebna namjena ugovara samo pri oročenim depozitima jer pri depozitima po viđenju
namjena je utvrđena izborom te vrste depozita, tj. radi dnevnih (promptnih) plaćanja.
S obzirom na namjenu korištenja novčane depozite dijelimo na:
- depozite s posebnom namjenom
- depozite bez namjene.

2.2.3.1. Depoziti s posebnom namjenom

Depoziti s posebnom namjenom su novčana sredstva deponirana u banci koja se
mogu rabiti samo za namjene i uz uvjete utvrđene u ugovoru.
2.2.3.2. Depoziti bez namjene
Depoziti bez namjene su novčana sredstva deponirana u banci za koja deponent nije
posebno ugovorio njihovu namjenu. Deponent deponiranih sredstava bez namjene može
poslije odrediti namjenu deponiranih sredstava uz uvjete utvrđene ugovorom o
deponiranju.
2.3. Otvaranje i stanje računa
Ugovorom o novčanom depozitu deponent se obvezuje položiti, a banka (de-
pozitar) vratiti određen iznos. Kako bi depozitar omogućio deponentu polaganje novca,
dužan je otvoriti račun (konto) u korist i na teret kojeg upisuje (knjiži) sva potraživanja i
dugovanja koja proizadu iz poslova s deponentom ili za njegov račun s trećim. Deponent i
depozitar mogu ugovoriti da se odredena dugovanja odnosno potraživanja ne upisuju u
račun (dl. 1036. ZOO-a). Banka ispunjava deponentove naloge za isplatu s njegova
računa u granicama raspoloživih sredstava (aktivan račun).
Ako je banka obavila jednu uplatu ili isplatu ili više njih u sklopu ugovora o de-
pozitu koje račun čine pasivnim, treba o tome bez odgadanja obavijestiti deponenta koji je
dužan odmah poduzeti mjere radi uklanjanja dugovnog salda (čl. 1037. ZOO-a).
Obveza je banke izvješćivati deponenta o svakoj promjeni stanja njegova računa.
Banka je po samom zakonu potkraj svake godine dužna poslati deponentu izvješće o
stanju računa (salda), a ako je češće slanje salda ugovoreno ili uobičajeno, onda u tim
kraćim ugovorenim ili uobičajenim rokovima (čl. 1039. ZOO-a).
Banka koja je otvorila račun po pravilu vodi taj račun, tj. ako nije drukčije ugo-
voreno, pa se nalozi za isplatu i uplatu s deponentova računa upućuju u sjedište banke u
kojoj je račun otvoren. Ako ista osoba ima u jednoj banci ili u više njezinih poslovnih
jedinica više računa, svaki od tih računa je samostalan, tako da se nalozi za isplatu i
uplatu upućuju na svaki od tih računa (čl. 1040. i 1041. ZOO-a).
Obveza je banke plaćati kamate na sredstva koja su u njoj deponirana ako zakonom
nije drukčije određeno (o prirodi tih kamata vidi t. 2.1). Visinu kamata stranke redovito
utvrđuju ugovorom o deponiranju sredstava, a ako ugovorom nije ništa predviđeno (što će
biti iznimka), plaćaju se zakonske kamate (čl. 1042. ZOO-a). Iako su stranke slobodne u
utvrđivanju kamata, dužne su se brinuti o odredbama zakona o ugovornoj kamati (čl. 399
- 402. ZOO-a).

7
3. UGOVOR O ULOGU NA ŠTEDNJU

3.1. Definicija ugovora, štedna knjižica - bitni sastojak

ugovora
Ugovor o štednom ulogu je ugovor o novčanom depozitu kojim se jedna ugovorna
stranka (deponent) obvezuje drugoj stranci (depozitaru) položiti određenu novčanu svotu
s pravom raspolaganja njome, a banka se obvezuje za primljenu novčanu svotu izdati
deponentu štednu knjižicu, deponirani novac vratiti, a za njegovo korištenje plaćati
kamate (čl. 1043. st. 1. i čl. 1045. ZOO-a). Iz teksta čl. 1043. st. 1. ZOO-a proistječe da se
ugovor na štednju smatra sklopljenim u trenutku kad banka izda deponentu štednu
knjižicu.
Ugovor o ulogu na Štednju posebna je vrsta ugovora o bankovnome novčanom
depozitu,253 što je zakonodavac utvrdio i svojom sistematizacijom u glavi XXXI, gdje je
pod istim nazivom Bankovni novčani depozit svrstao i novčani depozit (odjeljak 1, čl.
1035 - 1042. ZOO-a) i ulog na štednju (odjeljak 2. čl. 1043 - 1046. ZOO-a). Stoga se, ako
nije što posebno propisano, na ugovor o štednom ulogu primjenjuju odredbe ugovora o
novčanom depozitu. Glavna je sličnost tih ugovora u tome što se banka u oba pojavljuje
kao depozitar, ovlašten u skladu s propisima i ugovorom koristiti se deponiranim
sredstvima deponenta.254 Temeljna razlika sastoji se u tome što pri ugovoru o štednom
ulogu postoji obveza banke izdati deponentu štednu knjižicu, dok takva obveza pri
ugovoru o novčanom depozitu ne postoji. Na taj način je izdavanje štedne knjižice bitno
obilježje ugovora o štednom ulogu.255
Štedna knjižica može biti izdana samo na dva načina: ili na ime određene oso be ili
na donositelja (čl. 1043. st. 2. ZOO-a). O tome je li štedna knjižica vrijednosni papir 256 ili
nije, nema jedinstvenog stajališta.257 Prema našem mišljenju radi se o ispravi na koju se
primjenjuju u načelu pravila o vrijednosnim papirima sa stanovitim odstupanjima.
Polazimo od toga da je štedna knjižica legitimacijski papir, dakle papir koji le-
gitimira ovlaštenog imatelja na raspolaganje novčanim sredstvima, o čemu su svi suglasni
jer je korištenje prava sadržanih u štednoj knjižici vezano za imatelja knjižice. Pravo iz
štedne knjižice na ime vezano je za onog imatelja na kojega ona glasi, dok se netko treći
ne može legitimirati, a pravo iz štedne knjižice vezano je za svakoga ovlaštenog imatelja
štedne knjižice. lb znači da štedna knjižica na donositelja nije samo puki dokaz da je
deponent uložio određena sredstva u banku, nego je ujedno i papir (legitimacijski) na
temelju kojeg je njezin imatelj formalno ovlašten od izdat- nika isprave tražiti ispunjenje
obveze iz papira. Ali štedna knjižica nije običan legitimacijski papir pri kojemu izdavatelj
papira može tražiti i ostale dokaze da pravo iz papira pripada imatelju, nego takav
legitimacijski papir koji je karakterističan za vrijednosne papire. Naime, kod štedne

253Ivanjko, Š., o.c., str. 46, Vizner, B., o.c., knjiga IV, str. 2853.
254Rosenberg, Lj., o.c., str. 310.
255 Rosenberg, Lj., o.c., str. 317.
256O tome što je vrijednosni papir vidi glavu IV, 1.
257 Glede pravne naravi štedne knjižice na ime autori se uglavnom ne izjašnjavaju,
ali se iz njezinih obilježja može zaključiti da ona nije vrijednosni papir. Ni o pravnoj
naravi štedne knjižice na donositelja, koja je po prirodi stvari bliža vrijednosnom papiru,
doktrina nije jedinstvena: jedni tvrde, a s njima se i mi slažemo, da je Štedna knjižica na
donositelja vrijednosni papir, (Ivanjko, Š., o.c., str. 46, Rosenberg, Lj., o.c., str. 281), a
drugi da nije, nego smatraju da je štedna knjižica samo dokaz o sklopljenom ugovoru o
ulogu na štednju te nema prirodu vrijednosnog papira. U Švicarskoj i Njemačkoj štedna
knjižica na donositelja (Inha- bersparheft, Sparbuch, Kassabuchlein, Sparkassaheft) jest
vrijednosni papir (Vischer, F., o.c., VII tom, 40, Sparkassenvertrag, str. 275 i tamo
navedeni autori, propisi i presude).'

8
knjižice na ime banka može tražiti samo dokaz da su osoba označena u štednoj knjižici i
imatelj štedne knjižice koji se legitimira jedna te ista osoba (odnosno njezin
punomoćnik), a kod štedne knjižice na donositelja pretpostavlja se da je donositelj
zakonit ovlaštenik knjižice, što znači da teret dokaza da je njezin imatelj nezakonit
posjednik leži na banci.258 Što se tiče prijenosa štedne knjižice, također treba razlikovati je
li posrijedi Štedna knjižica na ime, koja se prenosi ustupom (cessio), 259 ili o štednoj
knjižici na donositelja, koja se može prenijeti i običnom predajom (traditio) 260 kao i svaki
drugi vrijednosni papir. Razliku između obje vrste zakonom predviđenih štednih knjižica
moramo respektirati, pogotovo kad se one i u praksi razlikuju time da štedna knjižica na
donositelja sadrži više sastojaka koji bi joj davali obilježja vrijednosnog papira.261
Sve uplate i podmirenja novca moraju biti uneseni u štednu knjižicu. Banka ko ja je
izdala knjižicu ne može dokazivati da nije primila određenu uplatu upisanu u knjižicu ako
je uplata potvrđena pečatom banke i potpisom ovlaštene osobe, jer su pečat i potpis dokaz
o uplatama odnosno podizanju novca, a ako bi stranke suprotno ugovorile, takav bi
sporazum bio ništetan (čl. 1044. ZOO-a).

3.2. Vrste štednih uloga

Prema vrstama štedne uloge dijelimo na:
- štedne uloge po viđenju
- štedne uloge na neodređeno vrijeme s otkaznim rokom
- štedne uloge na određeno vrijeme bez otkaznog roka (Čl. 1046. ZOO-a; tu vrijedi
sve ono što je o tome rečeno pri ugovoru o novčanom depozitu)
- štedne uloge s posebnom namjenom (nisu predviđeni u ZOO-u, ali postoji
mogućnost prikupljanja štednih uloga s posebnom namjenom) odnosno bez
posebne namjene.
Glede štednih uloga, ako nije drukčije ugovoreno, pretpostavlja se da su stranke
sklopile ugovor o štednom ulogu po viđenju jer se primjenjuje odgovarajuća odredba
ugovora o novčanom depozitu (čl. 1038. st. 2. ZOO-a). Na sve uloge na štednju plaćaju se
kamate (čl. 1045. ZOO-a) jer se banka služi uloženim sredstvima.
Štedni ulozi mogu biti u domaćoj i stranoj valuti. Podaci o štednim ulozima su
bankovna poslovna tajna.

3.3. Obilježja ugovora o štednim ulozima

Ugovor o štednom ulogu je dvostrano obvezan, naplatan i u određenom smislu
formalan ugovor262 jer banka izdaje Štednu knjižicu koja je bitan sastojak ugovora o
depozitu. Zakonska formulacija prema kojoj banka izdaje štednu knjižicu deponen- tu,
»ako je novčani iznos primljen« (čl. 1043, st. 1. ZOO-a) upućuje na zaključak da se

258Rosenberg, Lj., o.c., 281. »banka će moći odbiti isplatu donositelja samo ako
dokaže da je donositelj štedne knjižice došao u njen posjed na nedopušten način«. O tome
je suglasno stajalište doktrine.
259Rosenberg, Lj.f o.c., str. 312
260 Tako i Rosenberg, Lj., o.c., str. 281.
261Na primjer, amortizaciju štedne knjižice na ime obavlja sama banka, dok
amortizaciju štedne laijižice na donositelja provodi sud, kao i pri ostalim vrijednosnim
papirima.
262Ima mišljenja da se taj ugovor ne smatra formalnim ugovorom unatoč tome Što
ula- gatelj ispunjava i potpisuje određenu ispravu, a banka izdaje Štednu knjižicu (Vizner,
B., o.c., knjiga IV, str. 2853).

9
ugovor o Štednom ulogu smatra sklopljenim ne u času kad su se stranke obvezale na
prijam odnosno predaju određenoga novčanog iznosa (kao pri ugovoru o novčanom
depozitu), nego u času kad je banka izdala i uručila deponentu uložnu knjižicu.
U pomanjkanju izričitih odredaba, na ugovor o štednom ulogu mogu se iz istih
razloga kao i na ugovor o novčanom depozitu primijeniti odgovarajuća pravila ugovora o
ostavi.

4. UGOVOR O DEPONIRANJU VRIJEDNOSNIH

PAPIRA 4.1. Pojam

Ugovorom o deponiranju vrijednosnih papira banka (depozitar) obvezuje se da će
preuzeti vrijednosne papire radi čuvanja, ostvarivanja prava i ispunjavanja obveza koje se
u svezi s time zahtijevaju, a deponent se obvezuje platiti naknadu (čl. 1047. ZOO-a).
Tkj ugovor je novost u našem pravu (inače poznat i razvijen ugovor inozemne
bankovne prakse i zakonodavstva) pa je zakonodavac utvrdio opće odredbe ugovora
ostavivši našoj poslovnoj praksi oblikovanja njegovih mogućih pojavnih oblika. U našoj
literaturi spominju se dva oblika ugovora o deponiranju vrijednosnih papira pod nazivom
zatvoreni i otvoreni depozit.263
Pri zatvorenom depozitu vrijednosni se papiri deponiraju u banci zatvoreni u
posebnom omotu, po pravilu zapečaćenome. Banka - depozitar nije ovlaštena otvarati
deponirani omot s vrijednosnim papirima, nego ga je dužna vratiti onako kako ga je
primila. Pravno taj se oblik depozita kvalificira kao redovita ostava (depositum regulare).
Pri otvorenom depozitu deponent predaje banci vrijednosne papire otvorene i
nezapečaćene, s time da ih banka (depozitar) čuva, ali i obavlja sve radnje potrebne za
ostvarivanje deponentovih prava iz vrijednosnih papira, te ih na zahtjev depo- nenta vraća
deponentu. Vrijednosni papiri su i peri otvorenom depozitu individualizirani, tj. ne
miješaju se s ostalim vrijednosnim papirima, nego se čuvaju odvojeno pa se pravno i taj
depozit kvalificira kao redovita ostava.264
Iz stilizacije našeg ZOO-a, prema kojem se ugovorom o depozitu banka ne obvezuje
samo čuvati, nego i ostvarivati određena prava i ispunjavati obveze u svezi s deponiranim
papirima, proistječe da je zapravo njegovim odredbama obuhvaćen samo otvoreni
depozit. Ugovorom se ne mora izričito ovlastiti banka na obavljanje radnji u svezi s
vrijednosnim papirima jer je na to ona obvezana ex lege, samim sklapanjem ugovora (čl.
1049. st. 2 ZOO-a).
Nema zapreke da banka i deponent ugovore čuvanje vrijednosnih papira bez obveze
banke na obavljanje radnji u svezi s deponiranim vrijednosnim papirima, ali u praksi će
se, prema našem mišljenju, zatvoreni depozit samo iznimno primijeniti.
I zatvoreni i otvoreni depoziti su odvojeni depoziti 265 (za razliku od zbirnih, vidi t.
4.3), pa se deponirani vrijednosni papiri jednog deponenta ne miješaju s depozitima
drugih deponenata.

263Rosenberg, Lj., o.c., str. 313,'Vizner, B., o.c., knjiga IV, str. 2859.
264Tako i Ivanjko, §., o.c., str. 47, Rosenberg, Lj., o.c., str. 313.
265U njemačkom zakonu o deponiranju vrijednosnih papira od 4.2. 1937, s kasnijim
izmjenama (Gesetz über die Verwahrung und Anschaffung von Wertpapieren, skraćeno
Depotgesetz), razlikuje se odvojeni depozit (Sonderverwahrung) od zbirnog depozita
(Saramel- verwahrung).

10
 Svi depoziti, ako nije izričito drukčije dogovoreno, čuvaju se odvojeno. Oni su
individualizirani bez obzira na to što depozitar u svezi s vrijednosnim papirima ima prava
i obveze za deponenta poduzimati akte raspolaganja, kao i ostale radnje.266
Ugovor o deponiranju vrijednosnih papira je imenovan i konsenzualan jer
međusobne obveze i prava nastaju u trenutku njegova sklapanja, a ne predajom vri-
jednosnih papira; neformalan je jer nije predviđen nikakav oblik za njegovu valjanost,
dvostrano je obvezan i naplatan jer deponent plaća banci naknadu za čuvanje i
manipulaciju vrijednosnim papirima.

4.2. Obveza banke (ostavoprimatelja)

Banka je obvezana čuvati vrijednosne papire s pozornošću koja se zahtijeva od
ostavoprimatelja uz naknadu267 (čl. 1049. st. 1. ZOO-a). U svezi s time treba vidjeti i čl.
714. st. 1. ZOO-a, gdje je predviđena pojačana odgovornost ostavoprimatelja uz naknadu
jer je on dužan Čuvati stvar kao dobar gospodarstvenik, a ne kao svoju, kako je to
predviđeno pri ostavi bez naknade.
Banka je obvezana u svoje ime ili u ime deponenta, ali po pravilu za račun de -
ponenta, poduzimati sve radnje radi očuvanja i ostvarivanja njegovih prava iz vrijed-
nosnih papira, kao što su naplaćivanje dospjelih kamata, glavnice i uopće svih svota na
koje deponirani papiri daju pravo čim dospiju na isplatu, a naplaćene svote staviti na
raspolaganje deponentu nakon odbitka bankovnih troškova (čl. 1048. i 1049. ZOO-a).
Na zahtjev deponenta banka je u svako doba obvezana vratiti vrijednosne papire (čl.
1050. st. 1. ZOO-a). Svaka odredba ugovora prema kojoj deponent za određeno vrijeme
ne bi smio raspolagati vrijednosnim papirima bila bi ništetna. Vrijednosni papiri mogu se
vratiti samo deponentu, njegovim pravnim sljednicima ili osobama koje deponent ili
njegovi sljednici odrede, pa čak i onda kada je iz samih papira vidljivo da oni pripadaju
trećemu (ČL 1050. st. 4. ZOO-a). Banka je, naime, u ugovornom odnosu s deponentom i
njemu je dužna vratiti deponirane vrijednosne papire, a ako neka treća osoba istakne
prema banci zahtjev glede vrijednosnih papira, banka je o tome dužna obavijestiti
deponenta (čl. 1051. ZOO-a). Predmet vraćanja su upravo oni papiri koji su dani u
depozit, ali se može ugovoriti isplata odgovarajućih iznosa (o tome pobliže u 4.3).
4.3. Zbirni (skupni) depozit
Jedna od glavnih obveza banke sastoji se u vraćanju vrijednosnih papira primljenih u
ostavu. Stranke mogu ugovoriti da umjesto vraćanja vrijednosnih papira banka svoju
obvezu iz ugovora ispunjava plaćanjem odgovarajuće svote (čl. 1050. st. 3. ZOO-a). Naš
zakonodavac je takvom odredbom omogućio stvaranje zbirnih (skupnih) depozita 268 u koji
se primaju vrijednosni papiri iste vrste različitih imate- lja. Deponent nema pravo tražiti
povrat deponiranih vrijednosnih papira, nego samo njihovu protuvrijednost.
Deponiranjem u zbirni depozit deponent gubi svoje vlasničko pravo raspolaganja i stječe
umjesto toga pravo udjela u odgovarajućem postotku u ukupnoj vrijednosti zbirnog
depozita, pa umjesto zahtjeva za vraćanje deponiranih vrijednosnih papira stječe zahtjev
za vraćanje iznosa koji odgovara deponiranom udjelu u zbirnom depozitu.269

266 izričito propisuje paF. 2. njemačkog Depotgesetza.

267 Sam zakonodavac izričito odreduje da se pri ugovoru o deponiranju vrijednosnih
papira glede glavne obveze banke, a to je čuvanje, primjenjuju odredbe ugovora o ostavi
uz naknadu, što nas učvršćuje u stajalištu da je taj ugovor najbliži redovitoj ostavi.
268Samraetverwahrung (Sammeldepot) njemačkog i Švicarskog prava.
269Rosenberg, Lj., o.c., str. 313, Guhl, T, o.c., str. 482.

11
 Očito da se pri zbirnim depozitima ne radi o redovitoj ostavi zbog ovlaštenja banke
da umjesto deponiranih vrijednosnih papira »vraćanje« može obaviti plaćanjem određene
svote. To zapravo znači izdvajanje konkretnih vrijednosnih papira iz vlasništva deponenta
i mogućnosti banke da njima raspolaže kao vlasništvom. Kako se taj oblik približava
deponiranju novca kojim se depozitar može koristiti, to smo skloni zbimi depozit
vrijednosnih papira kvalificirati kao nepravu ostavu (iregularni depozit).270
U ZOO-u ni za sklapanje ugovora o deponiranju vrijednosnih papira u zbimi depozit
ne traži se poseban oblik, iako je teško pretpostaviti da stranke takvu od redbu ne bi
ugovorile u pisanom obliku, pogotovo kad je banka ovlaštena za Čuvanje vrijednosnih
papira utvrditi potanje uvjete za obavljanje tih poslova.271

5. UGOVOR O BANKOVNOME TEKUĆEM

RAČUNU 5.1. Pojam i obilježja

Ugovorom o bankovnome tekućem računu obvezuje se banka da će svojem klijentu
otvoriti poseban račun i preko njega primati uplate i obavljati isplate u grani- čama
klijentovih sredstava i od banke odobrenog kredita, a također ga izvješćivati o stanju
salda. Klijent se pak obvezuje platiti proviziju i naknadu posebnih troškova za obavljene
usluge (čl. 1052, 1059. i 1060. ZOO-a).
Na temelju ugovora o bankovnome tekućem računu banka obavlja za klijenta
raznovrsne poslove plaćanja, kako s naslova njegovih potraživanja i dugovanja, tako i
ostalih naloga (npr. naloga za kupnju ili prodaju deviza, vrijednosnih papira i si.).
Taj ugovor je imenovan jer ga zakonodavac izričito ureduje. Glede ispunjenja naloga
vlasnika tekućeg računa (deponenta), zakonodavac je odredio da banka odgovara prema
pravilima ugovora o nalogu (čl. 1057. st. 1. ZOO-a), tj. banka ima položaj
nalogoprimatelja i dužna je pridržavati se uputa deponenta (nalogodavatelja). Kako
vidimo, pravna osnova ugovora o tekućem računu jest ugovor o nalogu posebne vrste.
Ugovor o bankovnome tekućem računu je konsenzualan jer nastaje u trenutku kad su
se stranke sporazumjele o bitnim sastojcima (čl. 1052. ZOO-a), dvostrano je obvezan i
naplatan (čl. 1052. i 1059. ZOO-a), a budući da mora biti sklopljen u pisanom obliku (čl.
1053. ZOO-a), strogo je formalan.
Ugovor o bankovnome tekućem računu po pravilu se sklapa na neodređeno vrijeme s
otkaznim rokom 15 dana, koji mora uslijediti u pisanom obliku. No stranke mogu
sporazumno sklopiti ugovor na određeno vrijeme (čl. 1058. ZOO-a).

5.2. Sredstva na tekućem računu i njegov saldo

Izvori novčanih sredstava na tekućem računu mogu biti dvojaki: sredstva klijenta i
bankovni kredit. Klijentova sredstva akumuliraju se ili uplatama samog klijenta
270 O pravnoj kvalifikaciji zbirnog depozita naši se autori uglavnom ne izjašnjavaju.
Za švicarsko pravo Guhl, T, o.c., str. 482, uspoređuje prava deponenta u zbirnom depozitu
vrijednosnih papira s pravima ostavodavatelja (Einlagerer) iz ugovora o uskladištenju (Čl.
488. OR-a) ako je ugovoreno da skladištar može miješati potrošne stvari ostavodavatelja
sa stvarima iste vrste i kakvoće. Pritom ostavodavatelj robe može tražiti od stvari koje se
tako pomiješaju samo dio količine koji njemu pripada, kao što deponent vrijednosnih
papira pri skupnom depozitu postaje suvlasnikom depoa i ima pravo zahtijevati vraćanje
novčanog iznosa koji odgovara njegovu postotku u ukupnoj vrijednosti (svoti) zbirnog
depozita vrijednosnih papira.
271Njemački Depotgesetz ne ostavlja sumnje jer u § 5. st. 1. izričito propisuje da ov-
laštenje banci za stavljanje vrijednosnih papira u zbirni depozit mora biti dano izričito i u
pisanom obliku i ne smije upućivati na uvjete poslovanja ili ostale isprave depozitara.

12
(deponenta) Hi uplatama koje za račun klijenta obave treće osobe (npr. pri tekućim
računima građana izvor sredstava su uplate na temelju ugovora o djelu, autorskom
honoraru, isplati osobnog dohotka i si.).
Isplate s tekućeg računa banka obavlja na temelju naloga korisnika računa. Banka je
obvezna obaviti plaćanje i kad na računu nema pokrića - u tom slučaju radi se o
bankovnom kreditiranju - ali se ugovorom ta obveza može isključiti, odnosno može se
utvrditi svota do koje će se kreditirati isplata (čl. 1054. ZOO-a u svezi sa čl. 1052. ZOO-
a).
Korisnik tekućeg računa može raspolagati samo aktivnim saldom, tj. on može
raspolagati onom svotom koja preostane kad se od uplate koje su stigle na njegov račun
odbiju isplate obavljene po nalogu klijenta.
Saldom koji se na računu pojavljuje u njegovu korist korisnik računa može ra-
spolagati u svakom trenutku, ali se može ugovoriti otkazni rok (čl. 1056. ZOO-a), što
znači da se onda kada nije drukčije ugovoreno sredstva klijenta na bankovnome tekućem
računu smatraju sredstvima po viđenju. Ako se ugovori otkazni rok, korisnik tekućeg
računa može aktivnim saldom raspolagati nakon otkaza i nakon prote- ka ugovorenog
roka (oročena sredstva). Klijent može ovlastiti i neku drugu osobu da raspolaže
sredstvima s računa, a pritom se potpis punomoćnika mora deponirati u banku.
Središnji problem pri ugovorima o bankovnome tekućem računu jest utvrđivanje
salda pa se on mora na nedvosmisleni način utvrđivati i klijentu dostavljati.272
Zbog toga je dostavljanje izvatka jedna od osnovnih obveza banke iz tog ugovora jer se
tek na taj način klijent obavještava o stanju svojega salda i omogućuje mu se da ga odobri
ili ospori.
Zakonodavac je stoga propisao da je banka dužna pri svakoj promjeni stanja tekućeg
računa izdati izvadak s naznakom salda i predati ga klijentu na odobrenje na način
sporazumno utvrđen. Pretpostavlja se daje izvadak odobren ako ga klijent ne ospori u
ugovorenom roku, a ako o tome nema sporazuma, u roku 15 dana od dostave. Izvadak
računa može se osporavati i nakon odobrenja, ali samo zbog pogrešaka u pisanju ili
obračunu, zbog ispuštanja ili dvostrukosti, lb osporavanje mora se poduzeti u roku godinu
dana od primitka računa o likvidaciji salda nakon zaključenja tekućeg računa jer se inače
klijentovo pravo osporavanja gasi (čl. 1060. ZOO-a).
Pojedinačna dugovanja i potraživanja stranke, a tako i pojedine stavke uplata i
isplata na tekućem računu gube svoju samostalnost i ne mogu biti samostalnim
predmetom bilo koje transakcije (cesije, asignacije, prijeboja, pljenidbe i si.), 272 pa
korisnik tekućeg računa ne može raspolagati pojedinim stavkama koje su predmet
knjiženja, nego samo pozitivnim saldom (čl. 1056. ZOO-a).
Prilikom prestanka ugovora klijent može raspolagati samo saldom koji se u tom
trenutku nalazi na računu, a ne i eventualno odobrenim kreditom banke.
Posebni oblik tekućih računa jesu žiroračuni, putem kojih se u nas obavlja
bezgotovinski platni promet. Pravne osobe su dužne pri ovlaštenoj financijskoj instituciji
voditi svoja novčana sredstva, a najistaknutiji od tih računa su žiroračuni, dok građani
mogu s bankom sklopiti ugovor o tekućem računu ili otvoriti u banci žiro- račun.

6. UGOVOR O SEFU
Ugovorom o sefu banka se obvezuje dati korisniku na uporabu sef za određeno
razdoblje, a korisnik se obvezuje za korištenje sefa platiti banci određenu naknadu (čl.
1061. st. 1. ZOO-a).

272Rosenberg, Lj., o.c., str. 314.

13
 Sef je posebno numeriran i zatvoren prostor u banci (kaseta ili pretinac) koji se može
zaključati, a banka mora poduzeti sve potrebne mjere za osiguranje dobrog stanja sefa i
njegov nadzor.
Bitni sastojci ugovora o sefu jesu utvrđivanje i individualiziranje sefa koji banka
daje korisniku na uporabu, vrijeme na koje se ugovor sklapa i naknada.273
Glavne obveze banke jesu:
- staviti klijentu sef na korištenje za ugovoreno vrijeme (čl. 1061. st. 1. ZOO-a)
- poduzeti mjere za održavanje dobrog stanja i nadzor sefa (čl. 1061. st. 2. ZOO-a),
što poglavito znači zabranu pristupa neovlaštenim osobama sefu
- omogućiti klijentu ili njegovu punomoćniku slobodan pristup sefu (čl. 1062. st. 1.
ZOO-a)
- izdati korisniku sefa ključ, pri Čemu naš zakonodavac izričito zabranjuje banci
držanje duplikata klijentova ključa (čl. 1062. st. 2. ZOO-a).
Glavne obveze korisnika sefa jesu:
- platiti banci ugovorenu naknadu (Čl. 1061. st. 1. ZOO-a)
- ne stavljati u sef predmete ili proizvode kojima se može ugroziti sigurnost banke
ili ostalih sefova (čl. 1063. st. 1. ZOO-a).
Zakonodavac je smatrao da su povrede glavnih obveza korisnika sefa, tj. unošenje
opasnih predmeta u sef i neplaćanje naknade za njegovo korištenje, tako teške i bitne da
je posebno za te slučajeve predvidio pravo banke na raskid ugovora (čl. 1063. st. 2. i čl.
1064. st. 1. ZOO-a s posljedicama i postupkom navedenima u čl. 1064. ZOO-a).
Iz opisanih obveza strana možemo zaključiti da je ugovor o sefu konsenzualan,
dvostranoobvezan i naplatan, a kako za njegovo sklapanje nije potreban odredeni oblik, to
je prema zakonu neformalan, ali u praksi strane ga sklapaju u pisanom obliku. Kako ga
zakonodavac izričito predviđa, radi se o imenovanom ugovoru koji je prema svojim
obilježjima najbliži ugovoru o zakupu (prema našem ZOO-u) odnosno najmu
komparativnog prava.274 Ugovor o sefu je poseban ugovor koji se razlikuje od općeg
ugovora o ostavi, ali i od ostalih bankovnih ugovora sličnih ostavi. Hi nije posrijedi
čuvanje pohranjenih stvari jer banka ne zna niti mora znati Što je korisnik stavio u sef.
Korisnik za vrijeme trajanja ugovora slobodno unosi i iznosi predmete iz sefa, a ugovorni
odnos ne prestaje sve dok korisnik plaća naknadu za njegovo korištenje, bez obzira na to
je li korisnik uopće unio predmete u sef ili je on prazan. U tome i jest razlika između
ugovora o sefu i ugovora o deponiranju vrijednosnih papira u zatvoreni depozit (koji smo
isto kao i otvoreni depozit kvalificirali kao regularni depozit, vidi t. 4.1, koji prestaje kad
deponent uzme deponirane predmete iz depozita). Pri ugovoru o sefu banka nije dužna
čuvati predmete u sefu,275njoj nije poznat sadržaj sefa pa rizik za propast stvari u sefu
snosi klijent.
Banka se pri ugovoru o sefu ne obvezuje preuzeti pokretnu stvar (npr. dragocjenosti)
od ostavodavatelja na čuvanje i vraćanje nakon određenog vremena, kao pri ugovoru o
ostavi (čl. 712. ZOO-a), nego se obvezuje dati »na uporabu« korisniku sef za određeno
razdoblje, baš kao Što se zakupodavatelj obvezuje predati zaku- poprimatelju određenu
stvar »na uporabu« (Čl. 567. st. 1. ZOO-a), jasno uz sve osobitosti koje su svojstvene
ugovoru o sefu. Stoga se smatra da se, kad zakonodavac nije ništa propisao za ugovor o
sefu, na taj ugovor mogu primijeniti odgovarajuće odredbe ugovora o zakupu (najmu).
Ponajprije se tu misli na obveze koje bi banka mogla imati kao zakupodavatelj (predaja
sefa, njegovo održavanje i si.), ali i korisnika kao zakupoprimatelja (izvijestiti banku o
nedostacima sefa, uporaba sefa prema ugovoru, vraćanje sefa i si.).
273Rosenberg, Lj., o.c., str. 315.
274Izvan ZOO-a naše pravo poznaje najam kao nominantni ugovor, kao uži pojam
zakupa, vidi pobliže Ugovor o zakupu, toč. 1.2.
275Isto i Rosenberg, Lj., o.c., str. 315.

14
 Banka, stoga, stvari u sefu ne čuva. Ona je samo korisniku iznajmila dio svojeg
prostora (sef), jednako kao što zakupodavatelj iznajmljuje zakupoprimatelju dio kuće,
stana ili drugog prostora.
7. UGOVOR O KREDITU
7.1. Pojam i obilježja
Ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje
određenu svotu novčanih sredstava na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu
ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci platiti ugovorenu kamatu i
dobivenu novčanu svotu vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom (čl. 1065. ZOO-a).
Ugovor o kreditu ima svoje ishodište u ugovoru o zajmu, kojeg je u gospodarskom i
pravnotehničkom smislu nadmašio razvivši se u poseban imenovani ugovor bankovnog
prava s obilježjima koje zahtijeva suvremeno gospodarstvo.
Od ugovora o zajmu ugovor o kreditu razlikuje se u više bitnih obilježja:
- Pri ugovoru o zajmu zajmodavatelj može biti bilo koja fizička i pravna osoba, a
pri ugovoru o kreditu zajmodavatelj je po pravilu banka
- Pri ugovoru o zajmu predmet ugovora može biti novac ili druge zamjenjive
stvari, a pri ugovoru o kreditu predmet ugovora mogu biti samo novčana sredstva
- Ugovor o zajmu može biti nenaplatan ili naplatan, već prema tome je li naplata
kamata ugovorena (između subjekata trgovačkog prava zajam je naplatan i kad se
kamate ne ugovore). Ugovor o kreditu uvijek je naplatan
- Ugovor o zajmu neformalan je ugovor, a ugovor o kreditu mora biti sklopljen u
pisanom obliku (čl. 1066. st. 1. ZOO-a).
Osim toga što je ugovor o kreditu imenovan, naplatan i formalan, on je kon-
senzualan jer ne nastaje tek davanjem novca, nego obvezom banke da će ga klijentu
staviti na raspolaganje. Dvostrano je obvezan jer osim obveza banke postoji i obveza
korisnika plaćati kamate, vratiti glavnicu te ispuniti i ostale obveze preuzete ugovorom.
Obično je riječ o ugovoru po pristupanju (adhezijskom) jer se sklapa na temelju unaprijed
pripremljenih bankovnih tiskanica koje klijent po pravilu prihvaća bez izmjena i dopuna.
U toj točki razmatrali smo ugovor o kreditu onako kako je uređen u ZOO-u, a u
literaturi se naziva ugovorom o novčanom kreditu, dok su i domaće i inozemno
zakonodavstvo i praksa proširili pojam ugovora o kreditu i na ostale transakcije koje
postižu istu svrhu - kreditiranje klijenta (o tome vidi dalje točke 7.2. i 7.3, posebice 7.3.7).

7.2. Sadržaj ugovora o kreditu

Bitni sastojci ugovora o kreditu prema ZOO-u jesu:
- svota kredita
- uvjeti davanja
- uvjeti korištenja i vraćanja kredita (Čl. 1066. st. 2. ZOO-a).
U Zakonu o obveznim odnosima dana su samo temeljna načela ugovora o kreditu, a
odredbe o sadržaju, vrstama, uvjetima davanja kredita i si. utvrđene su ostalim propisima,
dok se na kreditne odnose s inozemstvom primjenjuju i odgovarajuće odredbe Zakona o
deviznom poslovanju i Zakona o vanjskotrgovačkom poslovanju, kao i ugovori između
banke i sudionika o kreditiranju koje će banka obavljati za njihov račun, itd.
Pri sklapanju ugovora o kreditu banka je dužna držati se bankovnih uzanci i dobrih
poslovnih običaja. Zbog toga ne samo ZOO, nego i svi ostali propisi, poslovni običaji,
uzance i cjelokupna praksa čine hrvatski sustav bankovnih ugovora o kreditu.
Pri sklapanju konkretnog ugovora mora se imati na umu ukupnost izvora prava

15
0 kreditnom ugovoru, pa osim sastojaka koji su u ZOO-u utvrđeni kao bitni, treba imati
na umu cjelokupnu financijsku konstrukciju posla.276

7.3. Vrste kredita

Kakav će biti sadržaj ugovora o kreditu, u velikoj mjeri ovisi o vrsti kredita. Osim
pojedinih vrsta kredita koje navodi zakonodavac, poslovna praksa stvorila je
1pronalazi nove vrste kredita imajući na umu potrebe kako sudionika, tako i uvjeta koji
djeluju na domaćem i međunarodnom tržištu. Od pojedinih vrsta kredita navodimo:
7.3.1. Nenatpjenski j namjenski kredit
S obzirom na namjenu, dijelimo kredite na nenamjenske, kad se korisnik njima može
koristiti u bilo koju svrhu, te namjenske, kad se ugovorom unaprijed utvrdi svrha
(namjena) u koju korisnik mora rabiti kredit, a primljenim novčanim sredstvima dužan se
koristiti u skladu s tom namjenom. Ako se namjenskim kreditom koristi u suprotnosti s
njegovom namjenom, banka može otkazati ugovor o kreditu i prije isteka ugovorenog
roka (Čl. 1067. st. 1. ZOO-a).
Teret dokaza nenamjenskog korištenja kredita jest na banci.277

73.2. Krediti s obzirom na trajanje roka otplate

Zakonodavac je predvidio da se korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni
novčani iznos na određeno i neodređeno vrijeme (čl. 1065. ZOO-a). Iaico je zakonodavac
izričito predvidio mogućnost ugovaranja kredita na neodređeno vrijeme, u praksi se po
pravilu sklapaju kreditni ugovori na određeno vrijeme. Razlikujemo kratkoročne (do
jedne godine), srednjoročne (do 5 godina) i dugoročne kredite (od 5 do 10 godina).
733. Domaći i inozemni kreditni posao
Domaći krediti su oni koji su predmet ugovora između tuzemnih rezidenata s
kreditnim iznosom izraženim u domaćoj valuti. Kreditni posao s inozemstvom jest pravni
posao sklopljen između domaće i strane osobe kojim se ugovara pribavljanje i
odobravanje kredita za obavljanje djelatnosti za koji je registrirana domaća fizička ili
pravna osoba. Samo mjesto sklapanja ugovora nije mjerodavno za presudbu radi li se o
domaćem ili inozemnom kreditu.
Što se sve pobliže smatra kreditnim poslovima s inozemstvom, utvrđuje se u Zakonu
o kreditnim poslovima s inozemstvom (N. n., br. 43/96) koji je, s obzirom na ZOO, lex
specialis278 pa se u skladu s tim sklapaju odgovarajući kreditni ugovori.279
73.4. Gospodarstveni i potrošački krediti
Potrošački krediti jesu krediti koji se daju građanima radi nabave određenih vrsta
robe. Gospodarstveni krediti daju se subjektima trgovačkog prava radi ostvarivanja

276Pobliže o sadržaju ugovora o kreditu, Rosenberg, Lj., o.c., str. 319.

277Na potrebu restriktivnog tumačenja odredaba o otkazu ugovora prije isteka
ugovorenog roka osobito upozorava Rosenberg, Lj., o.c., str. 317.
278 S obzirom na odnose navedene u zakonu, to bi bili komercijalni kreditni ugovori,
robni kreditni ugovori, ugovori o financijskom kreditu, ugovori o bankarskim kreditnim
linijama, ugovori o uzimanju kredita radi održavanja likvidnosti Republike Hrvatske u
plaćanjima prema inozemstvu, ugovori o primanju i davanju depozita, garancija,
supergarancija i ostalih oblika jamstva s inozemstvom, ugovori o lombardu i hipotekamim
kreditima.
279 Kreditni poslovi s inozemstvom registriraju se u Narodnoj banci Hrvatske, koja
propisuje način, rokove i formulare za registriranje i evidentiranje.

16
određenih ciljeva, a prema svojoj namjeni mogu biti vrlo različiti, ali se uglavnom dijele
na obrtne, investicijske i sanacijske.
73.5. Krediti uz osiguranje vraćanja
Pri sklapanju ugovora o kreditu banka redovito traži da korisnik pruži sredstvo za
jačanje svoje obveze vraćanja pa razlikujemo stvarno (realno) i osobno (personalno)
pojačanje ugovora o kreditu. Pri stvarnom pojačanju kredita obično se korisnik obvezuje
opteretiti svoju imovinu založnim pravom banke obično na nekretninama (hipotekarni
krediti), dok se pri osobnom pojačanju kredita u odnos uvlači treća osoba koja daje
jamstvo da će kredit biti vraćen (pisano jamstvo, avaliranje mjenice i si.).
73.6. Krediti s obzirom na način kojim se korisniku d^ju na raspolaganje
Ugovorom o kreditu utvrđuje se način stavljanja danog kredita korisniku na
raspolaganje u skladu s općim i posebnim propisima o kreditu. Banka može korisniku
uručiti novčani iznos u gotovu, može ga prenijeti na njegov tekući račun (kreditiranje
putem tekućeg računa), može korisniku izdati kreditno pismo ili ček, može preuzeti
obvezu da će umjesto korisnika, a prema njegovu nalogu, obaviti plaćanje trećim
osobama do iznosa dodijeljenog mu kredita i si.
73.7. Ostale vrste kredita
Iz prikazanih vrsta kredita lako je uočiti da se u ZOO-u pod ugovorom o kreditu
zapravo razumijeva tzv. bankovni novčani kredit, 280 koji je samo jedna od vrsta kreditnih
transakcija, tako da se one (npr. akceptni krediti, diskontni krediti, avali- rani krediti,
krediti na temelju leasinga, forfaita itd.) razlikuju od klasičnog ugovora o novčanom
kreditu kako je uređen u ZOO-u. 281 Već naši posebni propisi, kao Što su Zakon o
deviznom poslovanju, Zakon o kreditnim odnosima s inozemstvom, zatim komparativno
zakonodavstvo,253 da i ne spominjemo domaću i medunarodnu poslovnu praksu, pokazuju
da naš ZOO daje samo temeljne pojmove ugovora o kreditu na koje se dograđuju posebni
propisi i bogata praksa.

7.4. Posebni oblici prestanka ugovora o kreditu

Ugovor o kreditu prestaje prema općim pravilima o prestanku obveznog odnosa, ali
su u ZOO-u izričito predvidena dva specifična načina prestanka tog ugovora: otkaz
davatelja kredita i odustanak od ugovora korisnika kredita.

7.4.1. Otkaz davatelja kredita

Prije isteka ugovorenog roka banka može otkazati ugovor o kreditu u ovim
slučajevima:
- ako je riječ o namjenskom kreditu, a kredit je iskorišten u suprotnosti s njegovom
namjenom (vidi 7.3.1)
- bez obzira na to radi li se o namjenskom ili nenamjenskom kreditu, ako je
utvrđena insolventnost korisnika. Insolventnost korisnika utvrđuje banka, a kako
je u ZOO-u dopuštena mogućnost da je riječ o insolventnosti »čak i kad nije
utvrđena sudskom odlukom«, to bi pod insolventnošću trebalo smatrati takva
stanja kad korisnik kredita trajnije ne ispunjava svoje dospjele novčane obveze 282

280 Ivanjko, Š., o.c., str. 50, Rosenberg, Lj., o.c., str. 316, Vizner, B., o.c.,
knjiga IV, str.
2812878.
282Rosenberg, Lj., o.e., str. 316.

17
 - zbog prestanka pravne osobe ili smrti fizičke osobe ako bi time davatelj kredita
došao u bitno nepovoljniji položaj, na primjer, pravni sljednici su prezaduženi pa
banka s takvim osobama ne bi sklopila ugovor o kreditu (čl. 1067. ZOO-a).
Na strogost tih odredaba i potrebu restriktivnog tumačenja već je upozorila naša
doktrina285 jer ZOO zapravo banci, tj. jednoj ugovornoj stranci, prepušta da sama utvrdi
što je to nenamjensko korištenje kredita, insolventnost korisnika ili bitno nepovoljniji
položaj banke, pa osim objektivnih kriterija, znatnu ulogu može odigrati i subjektivni
kriterij banke. Zbog toga bi bilo nužno da stranke pri sklapanju ugovora o kreditu utvrde
objektivne kriterije što u konkretnom ugovoru ti pojmovi znače.

7.4.2. Odustanak od ugovora korisnika kredita

Korisnik kredita može odustati od ugovora prije nego što se počeo koristiti kreditom
(čl. 1068. st. 1. ZOO-a), tj. prije nego što je počeo raspolagati iznosom koji mu je banka
dala na raspolaganje.

18
 Klijent može vratiti kredit i prije roka odredenoga za njegovo vraćanje, ali je o tome
unaprijed dužan obavijestiti banku (čl. 1068. st. 2. ZOO-a). Kako se ugovor o kreditu
sklapa u pisanom obliku, tako i obavijest o odustajanju odnosno prijevremenom vraćanju
mora uslijediti u tom obliku. U oba slučaja klijent je dužan naknaditi banci pretrpjelu
štetu, a pri prijevremenom vraćanju kredita banka ne može računati kamate od dana
vraćanja kredita do dana kada je kredit prema ugovoru trebalo vratiti (čl. 1068: st. 3 i 4.
ZOO-a).

8. UGOVOR O KREDITU NA TEMELJU ZALOGA

VRIJEDNOSNIH PAPIRA (LOMBARD)

8.1. Pojam i obilježja

Ugovorom o kreditu na temelju zaloga vrijednosnih papira banka odobrava kredit u
određenoj svoti uz osiguranje zalogom vrijednosnih papira koji pripadaju korisniku
kredita ili nekomu trećem koji na to pristane (čl. 1069. ZOO-a).
Taj ugovor je vrsta ugovora o kreditu 2** (tako ga naziva i sam zakonodavac) pri
kojemu korisnik kredita predaje banci vrijednosne papire kao zalog, kao pokriće da će
kredit biti pravodobno vraćen. Naime, pri sklapanju ugovora o kreditu banka obično traži
neko osiguranje od klijenta (stvarno ili osobno, vidi toč. 7.3.5), a kad se to osiguranje za
vraćanje kredita sastoji od zaloga vrijednosnih papira, tu je okolnost naš zakonodavac
smatrao toliko posebnom, bitnom i kvalitetno različitom od ostalih oblika osiguranja, da
je takav ugovor uredio kao posebni ugovor. Zbog toga je ugovor o kreditu na temelju
zaloga vrijednosnih papira imenovan, konsenzualan, dvostranoobvezan, formalan (»mora
biti sklopljen u pisanom obliku«, čl. 1070. ZOO-a) i naplatan (obično je kamatna stopa
pri takvim kreditima veća od redovite jer banka ima više posla oko čuvanja zaloga). Na
sam se ugovor zbog nepostojanja posebnih odredaba (u ZOO-u taj je ugovor uređen samo
s tri člana, 1069 - 1071) primjenjuju odgovarajuće odredbe ZOO-a o ugovoru o kreditu.
Na založnopravne odnose iz zaloga vrijednosnih papira primjenjuju se odgovarajuće
odredbe ZOO-a o vrijednosnim papirima (čl. 234 - 261. ZOO-a), odredbe Zakona o
izdavanju i prometu vrijednosnim papirima (N. n., br. 107/95) i ostali propisi koji uređuju
materiju vrijednosnih papira ako je ona vezana za taj ugovor osobito odredba čl. 310.
Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, pa odredbe ZOO-a o ugovoru o uskla-
dištenju koji se odnosi na dio skladišnice - založnicu (varant), zatim čl. 18. Zakona o
mjenici koji se odnosi na založni indosament itd.
Iz stilizacije ZOO-a, ZOB-a i Zakona o vrijednosnim papirima koji se odnose na
davanje kredita na podlozi obveznica, proizlazi da tu vrstu ugovora banke mogu sklapati
samo na temelju zaloga vrijednosnih papira, iako je u komparativnoj praksi poznato i
davanje kredita na temelju zaloga i ostalih pokretnih stvari kao Što su zlato, dragocjenosti
i ostala vrijedna roba. Inače se u literaturi,283 komparativnom zakonodavstvu284 i praksi ta
vrsta ugovora naziva ugovorom o lombardu, krediti koji se dobivaju temeljem zaloga -
lombardni krediti, a predmet zaloga su u većini slučajeva vrijednosni papiri.

283Ivanjko, Š., o.c., str. 51.

284 Na primjer, Zakon o Saveznoj banci Njemačke iz 1957. (Gesetz uber die
Deutsche Bundesbank) u § 19. t. 3. navodi vrijednosne papire na temelju kojih Savezna
banka Njemačke može sklapati ugovore o lombardnim kreditima (»Lombardkredite«).

286
Tako Ivanjko, Š., o.c., str. 51, Rosenberg, Lj., o.c., str. 320.
19
8.2. Temeljne obveze stranaka i bitni sastojci ugovora
o lombardu
Iz ugovora o kreditu na temelju zaloga vrijednosnih papira nastaju za stranke ove
glavne obveze:
- banka je obvezna staviti korisniku na raspolaganje određeni kredit na određeno
ili neodređeno vrijeme za neku namjenu ili bez utvrđene namjene te vratiti
zalogodavatelju založene vrijednosne papire kad kredit bude otplaćen
- korisnik kredita obvezuje se predati banci vlastite vrijednosne papire koji su
utvrđeni ugovorom, odnosno sporazumjeti se s trećim da on preda banci
vrijednosne papire koji su predmet ugovora, vratiti iznos kredita i plaćati kamate.
Zakonom su predviđeni bitni sastojci ugovora o lombardu, a to su:
- naznačenje vrijednosnih papira koji se zalažu (obveznice, mjenice, skladišni- ce i
si.)
- svota i vrijednost papira na temelju kojih se odobrava kredit
- naziv odnosno tvrtka te sjediSte odnosno prebivalište2®9 imatelja vrijednosnih
papira
- kreditni iznos, rokovi vraćanja, iznosi anuiteta, kamata, kao i ostali uvjeti
odobrenog kredita (čl. 1070. ZOO-a).
Ugovor o lombardu mora dakle sadržavati sve bitne sastojke ugovora o kreditu (čl.
1066. st. 2. ZOO-a), kojima treba dodati zakonom predviđene sastojke Što se odnose na
vrijednosne papire koji se daju u zalog.

8.3. Prijenos vrijednosnih papira na banku

Sklapanjem ugovora o lombardu korisnik se obvezuje da će vrijednosne papire
predviđene za zalog prenijeti na banku. Način prijenosa ovisi o tome na koga oni glase pa
se vrijednosni papiri na donositelja prenose običnom predajom, vrijednosni papiri na ime
po pravilu cesijom, a vrijednosni papiri po naredbi indosamentom. Kako se radi o
zalaganju vrijednosnih papira, na taj prijenos primjenjuju se pravila prijenosa za zalog pa
na vrijednosnom papiru po naredbi pri založrionTindosamentu treba staviti klauzulu
»vrijednost za zalog« ili slično (čl. 245. st. 2. ZOO-a). To su opće odredbe o prijenosu
vrijednosnih papira za zalog, a ako za pojedinu vrstu vrijednosnih papira postoje posebni
propisi, onda se oni primjenjuju kao lex specialis. (Na primjer, za indosament mjenice
primjenjuje se čl. 18. Zakona o mjenici koji prilikom njezina zalaganja treba sadržati
napomenu »vrijednost za zalog«, »vrijednost za osiguranje« i si., pod čime se razumijeva
zalaganje.) Svrha je prijenosa vrijednosnih papira na banku da ona kao imatelj
vrijednosnog papira koji je na nju prenesen može ostvarivati sva prava koja iz toga
vrijednosnog papira proistječu, ali papir se može prenijeti na drugoga u tim slučajevima
samo kao prijenos punomoći - prokura indosament285 (čl. 247. ZOO-a, za mjenicu Čl. 18.
st. 1. Zakona o mjenici).
Posebni propis vrijedi i za založnicu. Kako je pri ugovoru o uskladištenju navedeno,
za robu koja se nalazi na javnom skladištu može se izdati vrijednosni papir skladišnica
koja se sastoji od priznanice i založnice (varanta - vidi Ugovor o uskla dištenju, toČ. 3).
Osoba koja ima varant ima pravo zaloga na uskladištenoj robi pa predajom založnice
banci može dobiti kredit, a banka siječe pravo zaloga na uskladištenoj robi. Založnica se
prenosi indosamentom (čl. 744. st. 1. ZOO-a), a založni vrijednosni papiri omogućuju
banci lakše namiriti svoja potraživanja prema korisniku kredita. Iako se u ZOO-u izričito

285 O razlici između založnog i prokura indosamenta vidi u: Rosenberg, Lj.,

o.c., str.

291
I ugovor o relombardu mora sadržati sve sastojke ugovora o
lombardu.
20
predviđa pravo banke prodati založene vrijednosne papire ako korisnik ne vrati po
dospjelosti dobiveni kredit (čl. 1071. ZOO-a), banka može ostvariti svoje pravo i iz
zaloga, ostvarivanjem prava iz papira. Tako će banka, ako se radi o založenoj mjenici, po
njezinoj dospjelosti zahtijevati od mjeničnih dužnika isplatu mjeničnog iznosa, a ako je
imatelj založnice, po podignutom protestu može zahtijevati prodaju robe za koju je
izdana založnica. No založeni vrijednosni papiri mogu banci poslužiti da njihovim
daljnjim zalaganjem u drugoj banci dobije kredit, a ugovor o kreditu na temelju zalaganja
već založenih vrijednosnih papira zove se ugovor o relombardu.286

9. UGOVOR O

AKREDITIVU 9.1. Uvodne

napomene
Akreditiv, poglavito dokumentarni akreditiv, stvorila je, mijenjala i usavršavala
poslovna (trgovačka) i bankovna praksa udovoljavajući potrebama suvremenog go-
spodarstva. Pravila o akreditivu nastala su u sklopu autonomnoga trgovačkog prava, a
kao mlad institut mijenjala su se i dopunjavala mnogo češće i brže nego što to na cionalni
zakonodavac može ažurno pratiti. Posebno naglašavamo da se akreditiv razvio i ima
posebno značenje u međunarodnome platnom prometu, koji se teško može uklopiti u
nacionalne granice. Zbog toga su malobrojna zakonodavstva koja tu materiju ureduju
zakonskim normama (npr. to je učinjeno u čl. 5 - 101 do čl. 5 - 117 američkog UCC-a, ali
zbog ograda koje su stavile neke od država u sastavu SAD, one po pravilu dovode do
različitih rješenja).

286285. i 321.

21
 Kako je ZOO jedan od malobrojnih zakona koji ureduju tu materiju, to su upućeni
prigovori naše doktrine zakonodavcu što je akreditiv, koji se stalno usavršava, pokušao
ukalupiti u zakonske granice jer se radi o institutu koji ne trpi djelomično,
pojednostavljeno i kruto normiranje.287
I dok na nacionalnom planu malokad susrećemo zakonom kodificirana pravila o
akreditivu, težnja za njegovom jednakom primjenom u većini zemalja regulirana je u
Jednoobraznim pravilima i običajima za dokumentarne akreditive koja su donesena u
Beču 1933. god. u sklopu MTK-a i nekoliko puta revidirana (1951, 1962, 1974, 1983) te
1993, s primjenom od 1. 1. 1994.2«
Jednoobrazna pravila i običaji za dokumentarne akreditive primjenjuju se u
poslovnom svijetu u gotovo svim državama jer su ih prihvatile banke i obvezale se da će
glede akreditiva poslovati u skladu s Jednoobraznim pravilima. Banke su dužne u
Republici Hrvatskoj primjenjivati jednaka pravila i običaje za dokumentarne akreditive
što ih je prihvatila Međunarodna trgovačka komora glede definicija, značenja obveza koje
se akreditivom preuzimaju, odredivanja stupnja odgovornosti banaka, načina utvrđivanja
ispravnosti dokumenata, pojedinosti u svezi s osiguranjem, objašnjenja termina i
utvrđivanja vremenskih elemenata.
Jednoobrazna pravila i običaji za dokumentarne akreditive MTK primjenjuju se u
svim slučajevima kad banke ispunjavaju nalog za plaćanje korisnicima u inozemstvu, što
zapravo znači da se tada ne primjenjuju odredbe ZOO-a.
Primjena odredaba ZOO-a o akreditivu dolazi do primjene samo u unutrašnjem
prometu, ali zbog nepotpunog uređenja tog instituta (ZOO sadrži samo 11 članaka, dok su
Jednoobrazna pravila Revizije 83 sadržala 55 članaka, a Revizije 93 sadrže 49 Članaka),
hrvatske banke po pravilu i na plaćanje akreditivom u zemlji primjenjuju odgovarajuće
odredbe Jednoobraznih pravila.

9.2. Definicija i obilježja

Pri svim ugovorima gdje se jedna ugovorna strana obvezuje platiti cijenu ili naknadu
za obveze druge ugovorne stranke (najčešće je riječ o ugovoru o prodaji, djelu, građenju i
prijevozu) može se utanačiti da će se radi osiguranja besprijekornog ispunjavanja glavne
obveze plaćanje obaviti akreditivom. Plaćanje akreditivom može se utvrditi posebnim
ugovorom ili posebnom klauzulom temeljnog ugovora, koji obično sadrži svotu, valutu i
vrstu akreditiva, rok otvaranja akreditiva i njegovo važenje, uvjete koje korisnik
akreditiva treba ispuniti, naziv akreditivne banke itd.
Na temelju takvog ugovora ili, Češće, ugovorne klauzule u samom ugovoru strana
kupoprodajnog ili drugog ugovora koja treba ispuniti obvezu plaćanja daje nalog banci za
otvaranje akreditiva, tj. s bankom sklapa ugovor o akreditivu. Ugovor o akreditivu je
ugovor između nalogodavatelja (kupca) i banke (nalogoprimatelja) u korist treće osobe
(prodavatelja), koji ugovor bi u svemu morao biti u skladu s ugovorom ili ugovornom
klauzulom između stranaka glavnog ugovora o plaćanju akreditivom. Ugovor o akreditivu
je prema svojoj pravnoj naravi ugovor o nalogu kojim nalogodavatelj nalaže banci, a ona
se obvezuje da će kao nalogoprimatelj otvoriti akreditiv i korisniku akreditiva obaviti
plaćanje ili preuzeti neku drugu obvezu prema uvjetima utvrđenim u nalogu. Naš
zakonodavac ureduje samo taj segment cjelokupnog akreditivnog posla jer utvrđuje da se
prihvaćanjem zahtjeva nalogodava- telja za otvaranjem akreditiva akreditivna banka
obvezuje nalogodavatelju da će korisniku akreditiva isplatiti određenu novčanu svotu ako
se do određenog vremena udovolji uvjetima navedenima u nalogu za otvaranje akreditiva
500.
(čl. 1072. st. 1. ZOO-a), dakle definira ugovor o akreditivu u najužem smislu 22 kao
287Poglavito se protiv zakonskog uređenja akreditiva kao instituta autonomnog
prava dokumentirano i argumentirano izjasnio Rosenberg Lj., o.c., str. 323 - 328.
 bankovni ugovor između nalogodavatelj a i banke. Ali i ta definicija akreditiva kao
ugovora između banke i nalogodavatelja nije potpuna jer se ni u citiranom Članku ZOO-a
ni u daljnjim člancima ne ureduju odnosi između banke i korisnika akreditiva, tj.
vjerovnika iz glavnog ugovora u kojemu je predviđeno plaćanje akreditivom. U ZOO-u se
predviđa kao obveza banke iz ugovora o akreditivu isplatiti određenu novčanu svotu, što
znači da naš zakonodavac predviđa samo tzv. isplatne akreditive (čl. 1075. ZOO-a) iako
se u praksi obveza akreditivne banke može sastojati i u akceptiranju i negociranju
dokumentarne trate (mjenice trasirane od korisnika akreditiva).288
Uzmemo li u obzir da se u poslovnoj praksi po pravilu rabi dokumentarni akreditiv
pri kojemu je banka obvezna ispuniti svoju obvezu korisniku akreditiva tek ako joj se
podnesu dokumenti prema uvjetima iz ugovora, smatramo da je definicija koju pružaju
Jednoobrazna pravila potpunija i adekvatnija. Prema čl. 2. Jednoobraznih pravila i običaja
za dokumentarne akreditive (Revizija 1993) izraz »dokumentarni akreditivi« obuhvaća
svako utanačenje bez obzira na njegov naziv ili opis prema kojemu neka banka (issuing
bank, akreditivna banka) na zahtjev i u skladu s instrukcijama nekog komitenta
(nalogodavatelja, the applicant for the credit):
- treba obaviti plaćanje trećoj osobi u gotovini (korisniku, benefictaiy) ili po
njegovu nalogu, ili treba akceptirati i platiti mjenice (trate) koje vuče korisnik
- ovlašćuje drugu banku da takvo plaćanje obavi ili da takve mjenice akceptira i
plati ili negocira, uz predaju propisanih dokumenata i u skladu s odredbama i
uvjetima akreditiva.
Prema svojim obilježjima ugovor o akreditivu hrvatskog prava je konsenzualan (čl.
1072. st. 1. ZOO-a), formalan, jer mora biti sastavljen u pisanom obliku (čl. 1072. st. 2.
ZOO-a), dvostranoobvezan i naplatan, jer nalogoprimatelj ima pravo na naknadu za svoj
trud (čl. 749. ZOO-a), te imenovan, jer ga zakonodavac izričito ureduje. Prema svojim
izvorima po pravilu je adhezijski ugovor jer klijenti (nalogo- davatelji) i banka praktički
pristupaju, odnosno prihvaćaju Jednoobrazna pravila i odgovarajuće formulare. Posebno
obilježje ugovora o akreditivu jest njegova neovisnost o temeljnom ugovoru, o prodaji ili
drugome pravnom poslu u povodu kojeg je akreditiv otvoren (čl. 1074. ZOO-a; u Reviziji
83. i 93. u čl. 3. to je načelo neovisnosti još naglašenije izraženo, jer se izričito utvrđuje
da su akreditivi prema svojoj prirodi odvojene transakcije od prodajnih i ostalih ugovora
na kojima se mogu zasnivati, ali koji ne obvezuju banke, čak i onda ako se akreditiv
poziva na ugovor).
Iako se ugovor o akreditivu sklapa na temelju posebnog ugovora ili klauzule u
osnovnom ugovoru o plaćanju akreditivom i između njih postoji uzročna veza, jednom
sklopljeni akreditivni ugovor je samostalan i od temeljnog ugovora odvojeni ugovor koji
ima posebnu pravnu narav i posebnu problematiku. 295 Neovisnost akre- ditivnog ugovora
o temeljnom ugovoru ima stvarnu posljedicu u tome da je bez obzira na to je li stranka
temeljnog ugovora (npr. kupoprodajnog) koja je otvorila akreditiv odustala od temeljnog
ugovora, pala pod stečaj i si., banka dužna korisniku akreditiva ispuniti obvezu preuzetu
ugovorom o akreditivu ako korisnik ispuni uvjete predviđene u akreditivu. Zato se i
akreditivna obveza i ugovor o akreditivu s obzirom na glavni ugovor nazivaju
apstraktnima. Osim načela odvojenosti akredi- tivnog ugovora od temeljnog ugovora, u
akreditivnom ugovoru važno je još načelo poslovanja s dokumentima, a ne robom (Cl. 4.
Revizije 83), načelo odvojenosti i samostalnosti pravnih odnosa nastalih unutar
akreditivnog posla (čl. 6. Revizije 83. i čl. 3. Revizije 93), te načelo bankinog ispitivanja
dokumenata (čl. 15. i 16. Revizije 83. odnosno čl. 13. i 14. Revizije 93).

288 O akceptiranju i negociranju trata vidi navlastito u: Rosenberg, Lj., Pravo

međunarodnih
295 plaćanja
Rosenberg, Lj., o.c., str.u38
poslovnim
, Bukljaš,transakcijama, str. 45,
I./Vizner, B., o.c., 46. IV
knjiga i dalje.
, str. 2889. 23
9.3. Vrste akreditiva
U ZOO-u su predviđene samo neke vrste akreditiva, ali ni Jednoobraznim pravilima
nije bilo moguće obuhvatiti sve vrste jer poslovna praksa nalazi nove oblike
prilagođavajući ih potrebama poslovnog svijeta, dok ih teorija formulira, svrstava i
kvalificira. U daljnjem tekstu navedene vrste sistematiziramo s obzirom na njihova
obilježja, s time daje svaki konkretni ugovor o akreditivu zapravo kombinacija onih vrsta
koje su u određenom odnosu najpogodnije.
Uvjetni i bezuvjetni. Uvjetni akreditivi su takvi pri kojima korisnik akreditiva prije
ispunjavanja bankine obveze (isplate, akceptiranja i negociranja) mora ispuniti određene
uvjete. Uvjetni akreditivi su dokumentarni ili robni, već prema tome odnose li se uvjeti
koje korisnik mora ispuniti na dokumente ili robu.
Neuvjetni (bezuvjetni) akreditivi su oni pri kojima obveza banke nije vezana s nekom
posebnom Činidbom korisnika akreditiva (kreditnim pismom, osobnim akreditivom,
permanentnim akreditivom, budžetnim akreditivima).
Obični i dokumentarni. Obični akreditiv je takav pri kojemu akreditivna banka
ispunjava svoju obvezu prema korisniku akreditiva bez njegove obveze da banci podnese
(prezentira) bilo kakve dokumente.
Dokumentarni akreditiv postoji onda kada je banka obvezana ispuniti korisniku
akreditiva svoju obvezu (npr. plaćanja, Što predviđa Čl. 1075. ZOO-a), ali uz uvjet da joj
se podnesu dokumenti prema uvjetima utvrđenima u ugovoru o akreditivu (definiciju
dokumentarnog akreditiva vidi u 9.2). Budući da se u ZOO-u ne predviđa čak ni
egzemplifikativno koji se dokumenti i kada trebaju podnijeti banci, smatramo da su to
obično dokumenti koji su predviđeni Jednoobraznim pravilima (Revizija 83, odjeljak D,
čl. 22 - 42. i Revizija 93, odjeljak D, čl. 20 - 38) iako je moguće da stranke ugovore i neke
druge vrste dokumenata, kao pri tzv. standby dokumentarnim akreditivima. U
Jednoobraznim pravilima spominju se ove skupine dokumenata:

24
 1. otpremni (transportni) dokumenti (pomorska teretnica, tovarni list, željeznički
recepisi, zrakoplovni konosmani, riječni konosmani, skladišnice i si.),
2. dokumenti o osiguranju (polica o osiguranju, certifikati o osiguranju),
3. trgovačke fakture,
4. ostali dokumenti (skladišni recepisi, nalozi za isporuku, certifikati o podrijetlu
robe, o težini, kakvoći, analizi robe itd.).
Svaki akreditiv mora sadržati odredbu o krajnjem roku za podnošenje dokumenata
na plaćanje, akceptiranje ili negociranje (valjanost akreditiva čl. 46. Revizije 83. i čl. 42.
Revizije 93). Pri transportnim dokumentima treba odrediti rok za njihovo podnošenje, a
početak tog roka teče od dana izdanja dokumenta o prijevozu. Kad nije određen rok za
podnošenje, banke će odbiti primitak transportnih dokumenata koji su podneseni nakon
21 dana od dana njihova izdavanja. Svakako, dokumenti se ne smiju podnijeti nakon
isteka roka valjanosti akreditiva (čl. 47. Revizije 83. i čl. 43. Revizije 93) jer se neće
honorirati. Svrha podnošenja navedenih dokumenata sastoji se u tome da nalogodavatelj
putem banke dođe u posjed dokumenata na temelju kojih može nesmetano raspolagati
robom koja je predmet isporuke.
Dokumentarni akreditiv posebice je važan u međunarodnom prometu, gdje se
plaćanje s inozemstvom pretežito obavlja dokumentarnim akreditivima.
Opozivi i neopozivi. Opozivi akreditivi su oni koje nalogodavatelj može opozvati i
prije isteka roka za koji je akreditiv otvoren. U pomanjkanju odredbe iz koje bi bilo
vidljivo kakav je akreditiv otvoren, akreditiv se smatra opozivim, Što izričito proizlazi iz
čl. 1077. st. 2. ZOO-a, te čl. 7.c Revizije 83. Nasuprot tome, nije li vidljivo iz ugovora o
kakvom se akreditivu radi, prema čl. 6.c). Revizije 93. akreditiv se smatra neopozivim.
Okolnost da je u akreditivu određen rok njegove valjanosti ne upućuje na zaključak da se
radi o neopozivu akreditivu jer svaki akreditiv, bio on opoziv ili neopoziv, mora imati
naznaku o krajnjem roku valjanosti (čl. 46.a Revizije 83. i čl. 42.a). Revizije 93). Opozivi
akreditiv ne veže banku prema korisniku te ga banka u svakom trenutku može opozvati ili
izmijeniti na zahtjev nalogodavatelj a ili na vlastitu inicijativu kad je to u interesu
nalogodavatelj a (Čl. 1078. ZOO-a, čl. 9. Revizije 83. i čl. 8. Revizije 93). Iz stilizacije
citiranih odredaba nedvosmisleno proizlazi da pri opozivom akreditivu akreditivna banka
nije čvrsto obvezana prema korisniku akreditiva i da takav akreditiv nije siguran
instrument naplate iako korisnik ispuni sve uvjete iz ugovora o akreditivu i unatoč roku
valjanosti akreditiva.296 Praktički može se dogoditi da korisnik, primjerice,
dokumentarnoga opozivog akreditiva preda uredne akreditivne dokumente banci, a ona
izjavi da je akreditiv opozvan i da zbog toga ne želi obaviti honoriranje dokumenata.
Upozoravamo da pri opozivom akreditivu nalogodavatelj (kupac robe) može postupiti
mala fide, tj. pošto dade nalog za otvaranje akreditiva i o tome izvijesti prodavatelja, a on
mu na temelju izvješća otpremi robu, može nakon toga dati nalog na opoziv. Kad korisnik
(prodava- telj robe) u takvom slučaju podnese dokumente banci, ona mu neće honorirati
dokumente jer je akreditiv bio u međuvremenu opozvan. Kako je ugovor o akreditivu
apstraktan, tj. odvojen od temeljnoga pravnog posla, to korisnik akreditiva svoje po-
traživanje tada može ostvarivati od kupca samo na temelju osnovnog ugovora.
Zbog navedenih mogućnosti korisnik akreditiva stavljen je u nepovoljan položaj, pa
stoga preporučamo prodavatelju odnosno isporučitelju robe ili ostale slične činidbe
sklopiti klauzulu (ili poseban ugovor) o plaćanju neopozivim akreditivom.
Članak 9. Revizije 83. i čl. 8.b). Revizije 93. predvida se da je akreditivna banka
obvezana obeštetiti (reimbursirati) drugu banku koju je ona ovlastila na obavljanje isplate
ili preuzimanje obveze da će obaviti plaćanje sve do trenutka dok ta banka primi
dokumente ili preuzme obvezu plaćanja u skladu s uvjetima akreditiva, a prije primitka
obavijesti o izmjeni ili opozivu akreditiva. To znači da primitak obavijesti o opozivu
295
Rosenberg, Lj., o.c., str. 38, Bukljaš, I./Vizner, B., o.c., knjiga IV, str. 2889. 25
akreditiva pošto je prihvatila dokumente, ali još nije platila banku ne oslobađa obveze
honoriranja dokumenata.
Neopozivi je akreditiv Čvrsta, neopoziva, samostalna i neposredna obveza banke
prema korisnicima akreditiva, koji se može ukinuti ili izmijeniti samo sporazumom svih
zainteresiranih (čl. 1079. ZOO, čl. lO.d Revizije 83. i čl. 9.d). Revizije 93).
Prema svojim pravnim i gospodarskim obilježjima neopozivi akreditiv ispunjava
ulogu koju strane očekuju od plaćanja akreditivom pa ga s obzirom na ta svojstva strane
primjenjuju u međunarodnim plaćanjima.
Potvrđeni (konflrmirani) i nepotvrđeni. Nakon otvaranja akreditiva banka je dužna
uvjete akreditiva priopćiti (notificirati) korisniku. Nottfikaciju može učiniti akreditivna
banka sama ili putem korespondirajuće banke (avizirajuće, obavještavaj uče) u sjedištu
(ili zemlji) korisnika.
Ako ta druga banka svoju ulogu ograniči samo na priopćavanje sadržaja akreditiva
njegovu korisniku ne ulazeći ni u kakvu drugu obvezu prema njemu, onda no- tifikacija
sama po sebi nije potvrđivanje akreditiva (čl. 1079. st. 4. ZOO-a, čl. 8. Revizije 83. i čl. 7.
Revizije 93) koji se naziva nepotvrđenim. Ali ako akreditivna banka ovlasti i pozove
drugu banku potvrditi njezin neopozivi akreditiv (po pravilu dokumentarni) i kada ona
postupi prema ovlasti, onda nije riječ samo o pukoj notifikaci- ji, nego je takva potvrda za
banku koja je daje čvrsta obveza, dodatna obveza akre- ditivne banke, pa se takav
akreditiv naziva potvrđenim akreditivom (čl. 1079, st. 3. ZOO-a, čl. lO.b Revizije 83. i čl.
9.b). Revizije 93). Pri potvrđenom akreditivu, osim postojeće obveze akreditivne banke,
prema korisniku akreditiva potvrdujuća banka preuzima samostalnu i neposrednu obvezu.
Samostalna i neposredna obveza konfir- mirajuće banke ovlašćuje korisnika akreditiva da
podnese dokumente ili akreditiv- noj ili konfirmirajućoj banci prema vlastitom izboru jer
su obje banke solidarno obvezane prema korisniku na honoriranje prezentiranih
dokumenata. Honoriranjem dokumenata od strane jedne banke prestaje obveza i druge
banke. Potvrđeni akreditiv stoga znači veću sigurnost za korisnika jer su mu se za
ispunjenje potraživanja obvezale dvije banke, i to solidarno.
Prenosiv i neprenosiv. Definicija prenosivog akreditiva, odnosno njegova pandana
neprenosivog akreditiva, bitno je drukčije uređena u ZOO-u od one u Jednoobraznim
pravilima.
Prema Jednoobraznim pravilima akreditiv je prenosiv (transferable) s korisnika na
nekoga trećeg samo ako je to izričito predviđeno u samom akreditivu (čl. 54. Revizije 83.
i čl. 48.b). Revizije 93), inače je neprenosiv. Izrazi kao što su divisible, fractionable,
assignable i transmissible ne čine akreditiv prenosivim, tj. smatraju se kao da ne postoji.
Prema ZOO-u (Cl. 1082. st. 1) akreditiv je prenosiv kada to i nije u akreditivu
izričito određeno, ako korisnik akreditiva ovlasti akreditivnu banku da plati nekomu
trećem, pa korisnik akreditiva bez prethodnog dogovora može sam odlučiti je li akreditiv
prenosiv ili ne, što može biti protivno interesima nalogodavatelja. Kako ta odredba ZOO-
a nije u skladu s poslovnom praksom, pitanje je hoće li se ona u unu trašnjim plaćanjima
primjenjivati,297 dok se za poslovanje s inozemstvom ionako primjenjuju odgovarajuće
odredbe Jednoobraznih pravila (osobito odjeljak F, čl. 54. i 55. Revizije 83 i odjeljak F,
čl. 48. i 49. Revizije 93).
Ostale vrste akreditiva. Osim navedenih vrsta akreditiva, postoje i mnogi njegovi
pojavni oblici koji zbog karakterističnih sastojaka čine posebnu vrstu. Tako se,
primjerice, isplatnim akreditivom naziva onaj kojemu se isplata obavlja u gotovini odmah
ili nakon proteka roka označenoga u akreditivu. Akceptni i negocijabilni akreditivi u
sustav dokumentarnog akreditiva uvode mjenicu, i to tako da se akceptni akreditiv
realizira akceptiranjem mjenice, a negocijabilni otkupom mjenice od strane akreditivne ili
konfirmirajuće banke.

297
O tome vidi podrobnije u: Rosenberg, Lj., o.c., str. 328.
26
 Domicilirani akreditiv označuje u kojoj se banci nalazi platište, mjesto na kojem
ovlaštenik akreditiva treba podnijeti dokumente, dok je cirkularni takav akreditiv kojim se
korisnik može koristiti u više banaka ili svim filijalama iste banke.
Rotativni (revolving) akreditiv je takav pri kojemu je utvrđena najveća svota (npr.
100 000 DEM), ali se u određenim vremenskim razmacima honorira utvrđena manja
svota (npr. kvartalno po 25 000 DEM), dok se jednokratni akreditiv gasi pošto je
iskorištena svota na koju glasi.
Domaći akreditiv je onaj, koji otvara jedna banka u drugoj banci u istoj zemlji, a
akreditiv je inozemni ako akreditiv otvara naša banka u tuđoj banci u inozemstvu (naš,
nostro-akreditiv), odnosno ako tuda banka otvara akreditiv u našoj banci (njihov - loro
akreditiv).
Kako je akreditiv odvojena transakcija od glavnog ugovora, a i samo jedan pogrešan
ili neprecizan izraz, odnosno ispuštanje iz teksta, znači potpuno drugu pravnu situaciju, to
akreditivne upute i sami akreditivi moraju biti potpuni i precizni. Stoga, da bi se uklonila
svaka zabuna i nesporazum, akreditivna banka treba odvratiti nalogodavatelja da u upute
unosi suviše pojedinosti (čl. 5. Revizije 83. i Čl. 5. Revizije 93).

9.4. Standby akreditiv, načini plaćanja i novi termini za banke

Kao svaka revizija prijašnjih pravila, tako i Revizija 93. ima svrhu ukloniti uočene
nejasnoće iz prijašnjih tekstova i obaviti potrebne izmjene i dopune u skladu s poslovnom
praksom. Već su u točkama 9.2. i 9.3, pri ugovoru o akreditivu, navedene stanovite
izmjene i nova uređenja uz prikazanu materiju, pa će ovdje biti riječi još samo o nekim
novim odredbama koje ne sadrže prijašnji tekstovi Jednoobraznih pravila, kao što su
standby akreditivi, oznaka kako će se akreditivi honorirati i novi termini za banke koje
sudjeluju u poslovanju s akreditivima.
- U čl. 1. i 2. Revizije 83. i čl. 1. i 2. Revizije 93. navedeno je da se Jednoobrazna
pravila primjenjuju na sve dokumentarne akreditive uključujući i
tzv. standby letters of credit (akreditive u pripremi). Takvom potvrdnom
odredbom uklonjene su dvojbe primjenjuju li se odredbe Jednoobraznih pravila za
dokumentarne akreditive i na akreditive u pripremi. T&j institut nastao je u
angloameričkome pravnom području, a posljedica je zabrane nekim američkim
bankama izdavati bankovne garancije. Kako bi se zaobišla ta zabrana, američke su
banke počele izdavati akreditive u pripremi, kojima su garantirale da će neka
obveza biti ispunjena. Ako isporuka robe ili usluga ne bi bile ispunjene, banka
koja je izdala standby letter of credit, na temelju određenih dokumenata koje
podnese korisnik - kupac, isplatila bi mu garantirani iznos. Temeljna je razlika
između tog instituta i dokumentarnog akreditiva u tome što pri prvome dokumente
podnosi kupac, dok pri drugome to čini prodavatelj. Standby akreditivi imaju
dakle funkciju bankovnih garancija, što znači da banka garantira da će kupcu ili
korisniku usluga biti ispunjena isporuka ili usluga, dok funkcija akreditiva ide za
zaštitom prodavatelja kojem akreditiv olakšava i omogućuje naplatu od kupca.
- Članom 11.a Revizije 83. i lO.a). Revizije 93. izričito se predviđa da svaki
akreditiv mora na jasan način označiti kako će biti honoriran, čime su utvrđeni
načini isplate, i to: 1. plaćanjem po viđenju (sight payment), 2. odgođenim
plaćanjem (deferred payment) s obvezom banke na isplatu koja ima uslijediti
određeno vrijeme nakon prezentacije dokumenata, 3. akcepti- ranjem mjenice (by
acceptance) ili 4. otkupom mjenice (by negotiation).
- U čl. 11.b Revizije 83. i lO.b). Revizije 93. utvrđeno je da svaki akreditiv mora
sadržati imenovanje banke (imenovana banka, nominated bank) koja je ovlaštena
platiti (platežna banka, paying bank), akceptirati mjenicu (otkupna banka,
negotiating bank), osim ako akreditiv ne sadrži ovlasti na otkup od bilo koje

27
 banke, odnosno ako akreditiv određuje da se može uporabiti samo u banci
izdatnika.
Imenovana banka može biti i akreditivna banka, tj. ona koja izdaje akreditiv (issuing
bank), a pritom akreditivna banka sama sebe mora imenovati kao platežnu, akceptnu ili
otkupnu banku. Inače samo imenovanjem neke banke od akreditivne banke ne stvara se
obveza za imenovanu banku na plaćanje, akcept ili otkup osim ako je imenovana banka
ujedno i akreditivna ili potvrđujuća banka (čl. ll.c Revizije 83. i čl. lO.c). Revizije 93).
Ako imenovana banka nije akreditivna ili potvrđujuća, korisnik je ne može uspješno
utužiti na plaćanje, akcept ili otkup.
U ovome kratkom prikazu ugovora o akreditivu općenito, kao i nekih odredaba
Revizije 83. i Revizije 93, nisu mogla biti, kao uostalom i pri ostalim ugovorima,
obuhvaćena sva pravila koja se odnose na akreditive, nego je izložen samo onaj dio tog
instituta koji smatramo nužnim za njegovo razumijevanje.

10. UGOVOR O BANKOVNOJ GARANCIJI

10.1. Značenje i osobe vezane za bankovnu garanciju
Ispunjenje ugovorom preuzetih obveza može se pojačati na više načina (vidi glava I,
t. 5, Sredstva za pojačanje ugovora). U vanjskotrgovačkim ugovorima, ali i u ugovorima
između domaćih subjekata trgovačkog prava, kao iznimno djelotvorno sredstvo
osiguranja potraživanja sve se više primjenjuju bankovne garancije. 289 Bez obzira na vrste
bankovnih garancija, u odnosima vezanima za bankovnu garanciju pojavljuju se najmanje
tri osobe (nalogodavatelj, banka, korisnik garancije) i tri odvojena pravna odnosa:
nalogodavatelj - banka, banka - korisnik i korisnik - nalogodavatelj.
Odnos između korisnika garancije (prodavatelja) i nalogodavatelja (kupca iz
temeljnog ugovora) jest odnos između strana iz nekoga temeljnog ugovora. U financijskoj
klauzuli osnovnog ugovora strane ugovaraju koja od njih (nalogodavatelj), kada, u kojoj
banci i kako će ishoditi bankovnu garanciju te kakav će biti njezin sadržaj. Ako
nalogodavatelj ne ishodi korisniku bankovnu garanciju u skladu s ugovorom, strana u
korist koje je ugovorena bankovna garancija ima pravo odbiti ispunjenje svoje ugovorne
obveze (čl. 122. ZOO-a).
Odnos između nalogodavatelja i banke nastaje tako što banka prihvaća nalog svog
klijenta da u skladu s uvjetima sadržanima u nalogu izda određenu garanciju.
Ugovor između nalogodavatelja i banke kojim banka preuzima obvezu da će prema
njegovu nalogu izdati određenu garanciju jest vrsta ugovora o nalogu (čl. 749. st. 1. ZOO-
a) iz kojega proistječu pravni učinci ugovora o nalogu.
Odnos između banke i korisnika garancije nastaje time Što banka dostavlja garanciju
korisniku, a on je prihvaća. Odredbe ZOO-a (čl. 1083 -1087) obuhvaćaju i ureduju samo
taj treći odnos svrstavajući ga medu bankovne ugovore. Bankovna garancija ima sva
obilježja ugovora jer je dvostranopravni posao koji nastaje očitovanjem volje obiju
stranaka (banka nudi, a korisnik prihvaća garanciju), ali nije dvostrano, nego jednostrano
obvezni ugovor jer je banka samo dužnik, a korisnik samo vjerovnik (vidi glava I, t. 4.6,
Vrste ugovora).

289 Pri tom institutu u biti je riječ o osobnom pojačanju kojim se banku uvlači u
odnos

297
O tome vidi podrobnije u: Rosenberg, Lj., o.c., str. 328.
28
10.2. Temeljne vrste i razlike
U citiranima domaćim propisima (navedenima u primjedbama uz t. 10.1) rabe se
izrazi bankovna garancija, garancija, jamstvo, bankovno jamstvo, aval i si., a i u
komparativnom pravu ti se izrazi rabe u različitom značenju. Bez obzira na brojnost
pojedinih izraza i međusobne razlike, u biti postoje dvije skupine bankovnih garancija:
akcesorne i samostalne 290
Akcesorne (nesamostalne) garancije jesu takve pri kojima garancijska obveza banke
ovisi o postojanju obveze temeljnog ugovora. Te garancije banka izdaje s naslova jamstva
(bankovno jamstvo) koje je najčešće regulirano u građanskim zakonicima. Pri bankovnom
jamstvu banka se kao jamac obvezuje vjerovniku (korisniku garancije) da će ispuniti
obvezu dužnika (nalogodavatelja) glavnog ugovora.
Za razliku od akcesomih garancija, samostalne garancije su takve pri kojima banka
preuzima prema korisniku samostalnu obvezu koja je odvojena s obzirom na dužničku
obvezu iz glavnog ugovora. Banka se na temelju samostalnih garancijskih ugovora prema
korisniku garancije ne obvezuje da će ispuniti obvezu nalogodavate- lja (dužnika), nego
svoju obvezu. Garantna obveza banke odvojena je od glavnog duga. Ona je apstraktna,
njome se ne osigurava ispunjenje obveze glavnog dužnika, već se banka obvezuje
korisniku garancije da će mu u granicama svote navedene u bankovnoj garanciji naknaditi
štetu koju on trpi zbog neispunjenja glavne obveze. 291T& vrsta garancije razvila se u
autonomnom pravu međunarodne trgovine i nije po pravilu uređena zakonodavnim
putem.
Razlika između akcesorne garancije, koja je institut bankovnog jamstva i samostalne
garancije, koja je institut samostalnih garancijskih ugovora, jest - kao što je prikazano -
bitna prema svojim pravnim učincima. Pri akcesornoj garanciji banka kao jamac ne
ispunjava svoju, već tuđu obvezu, i ona pretpostavlja postojanje valjane i utužive obveze
glavnog dužnika pa korisnika garancije praktički osigurava samo od rizika insolventnosti
glavnog dužnika. Rekli bismo, banka odgovara samo za bonitet obveze, dok za veritet, tj,
za postojanje i utuživost dužnikove obveze iz glavnog ugovora, ne odgovora. Pri
samostalnoj garanciji banka se na temelju garancijskih ugovora obvezuje da će ispuniti
vlastitu obvezu i zaštićuje korisnika garancije ne samo od insolventnosti glavnog dužnika
(ne jamči mu samo za bonitet) nego i od rizika postojanja i utuživosti same obveze iz
temeljnog ugovora (preuzima odgovornost i za veritet dužnikove obveze), tj. odvaja se od
postojanja glavne obveze.
Razlikovanje akcesorne od samostalne garancije očituje se i pri prijenosu vje-
rovnikovih prava prema dužniku iz osnovnog ugovora na nekoga trećeg. Pri akce- somim
garancijama banka preuzima odgovornost za uredno ispunjenje dužnikove obveze iz
određenoga glavnog ugovora pa pravo iz garancije korisnik može prenijeti samo na onoga
trećeg na koga je prenio potraživanja iz glavnog ugovora. 292?!! samostalnim bankovnim
garancijama vjerovnik može svoje potraživanje prema dužniku iz glavnog ugovora
prenijeti na nekoga trećeg, ali pravo iz bankovne garancije ne prelazi time automatski na
treću osobu. Kako je samostalna bankovna garancija apstraktna, dakle odvojena i
samostalna od obveze glavnog dužnika, za prijenos prava iz bankovne garancije potrebno
je sklopiti poseban ugovor između banke i korisnika garancije o pravu korisnika garancije

290između stranaka nekog ugovora gospodarskog prava (ugovora o prodaji, ugovora o

građenju, ugovora o isporuci investicijske opreme, ugovora o zajedničkoj proizvodnji i
si.).
291Rosenberg, Lj., o.c., str. 139.
292 NaS zakonodavac (£1.1086. ZOO-a) izričito predviđa da svoja prava iz
bankovne garancije korisnik može ustupiti (cedirati) trećem samo sa ustupanjem
potraživanja koje je osigurano garancijom.

29
da svoja prava iz garancije ustupi trećemu, uz uvjet da je ustupio i svoje potraživanje iz
glavnog ugovora.

10.3. Bankovne garancije i ZOO

Već smo spomenuli da ZOO sadrži svega pet Članaka o materiji bankovnih ga-
rancija, a iz zakonskog teksta proistječe da se oni odnose na akcesornu garanciju, dok je
samo jednim Članom obuhvaćena samostalna garancija.
Na garanciju banke na temelju jamstva mogu se primijeniti odgovarajuće odredbe
ZOO-a o jamstvu (čl. 997 -1019. ZOO-a). Pritom ne smijemo smetnuti s uma da između
akcesorne bankovne garancije i jamstva postoje i razlike, što je i navelo zakonodavca da
akcesornu bankovnu garanciju uredi kao poseban imenovani ugovor.
Akcesorna bankovna garancija je i prema ZOO-u takav ugovor kojim se obvezuje
banka prema primatelju garancije (korisniku) da će mu za slučaj da mu treća osoba ne
ispuni obvezu do dospjelosti namiriti obvezu ako se ispune uvjeti garancije (Čl. 1083. st.
1. ZOO-a). Banka namiruje obveze iz garancije u novcu i u slučaju da se garancijom
osigurava nenovčana obveza iz glavnog ugovora (čl. 1084. ZOO-a) jer u prirodu
poslovanja banaka ne ulazi ispunjenje bankovne obveze ne- novčanih obveza.
U odnosima iz bankovne garancije, poglavito u konstrukcijama vezanima za
vanjskotrgovačke ugovore, javlja se po pravilu više banaka. Korisnik garancije može
zahtijevati da garanciju koju je izdala jedna banka potvrdi druga banka. Ako druga banka
potvrdi obvezu prve banke iz garancije, korisnik može svoje zahtjeve podnijeti bilo banci
koja ju je izdala, bilo banci koja ju je potvrdila (čl. 1085. ZOO-a).
Potvrda garancije druge banke naziva se supergarancijom. Potvrđivanjem obveze
prve banke iz garancije druga banka (konfirmirajuća) stupa u isti pravni položaj prema
korisniku garancije kao i banka koja je izdala garanciju, što znači da obje banke
odgovaraju korisniku solidarno.
Od supergarancije moramo razlikovati kontragaranciju (protugaranciju), gdje jedna
banka pristaje izdati garanciju, ali uz uvjet da joj druga banka dade garanciju da će joj
naknaditi iznose koje je ona platila korisniku. To je tipičan medubankovni aranžman i
banka koja je izdala kontragaranciju nije ni u kakvoj svezi s korisnikom garancije pa on
prema njoj ne može postaviti nikakve zahtjeve.
Samostalna bankovna garancija je i prema ZOO-u takva garancija koja sadrži
bezuvjetno obvezu isplate određene svote ako sadrži klauzulu »bez prigovora«, »na prvi
zahtjev« ili riječi koje imaju takvo značenje. Banka ne može isticati prema korisniku
prigovore koje nalogodavatelj kao dužnik iz temeljnog ugovora može isticati prema
korisniku (čl. 1087. ZOO-a), što znači da banka ne može odbiti isplatu ističući da je
temeljni ugovor ništetan, pobojan, da je zastarjela obveza nalogodava- telja iz glavnog
ugovora, da je ispunjenje glavnog ugovora postalo nemoguće, da korisnik nije ispunio
svoju obvezu iz glavnog ugovora i si. Isto tako banka nema pravo prigovora, odnosno ne
može se miješati u spor između stranaka glavnog ugovora. Banka može staviti samo one
prigovore koji proistječu iz uvjeta garancije, tj. je li ispunjen uvjet sadržan u garanciji
(npr. banka bi mogla isticati prigovor da je rok garancije istekao). Pisana bankovna
garancija valjana je unatoč tome što nije valjan temeljni posao.
Budući da je samostalna bankovna garancija apstraktna, banka se njome obvezuje
platiti određeni iznos »bez prigovora« i bez obzira na valjanost i uvjete iz glavnog
ugovora pa je nalogodavatelj dužan platiti banci svaki iznos koji je ona platila korisniku
na temelju garancije (Čl. 1087. st. 2. ZOO-a). Banka i korisnik garancije su namireni bez
obzira na to je li korisnik garancije ispunio obvezu iz glavnog ugovora. Ako
nalogodavatelj ima kakvih prigovora iz glavnog ugovora, može ih istaknuti u sporu iz

297
O tome vidi podrobnije u: Rosenberg, Lj., o.c., str. 328.
30
glavnog ugovora, pa ako uspije, korisnik garancije mu duguje iznose primljene na temelju
garancije (Čl. 1087. st. 3. ZOO-a). Ispunjenjem ugovora o garanciji korisnik garancije je
stavljen u povoljniji položaj nego što bi bio u situaciji bez samostalne garancije. Korisnik
garancije, naime, prima odredenu svotu novca od banke i njime se koristi sve dok
nalogodavatelj ne dokaže u sporu iz glavnog ugovora da korisnik nema pravo na te svote.
Institut samostalne bankovne garancije jest instrument međunarodnih transakcija i
dio je autonomnog prava međunarodne trgovine,293 pa je i razumljivo da se nastoji u
sklopu Ujedinjenih naroda, putem Komisije za međunarodno trgovačko pravo
(UNCITRAL) i Međunarodne trgovačke komore u Parizu, izraditi jednoobrazna pravila
za neke vrste bankovnih garancija, kao što je s uspjehom već ostvareno glede
dokumentarnih akreditiva i inkasa vrijednosnih papira.
MTK je u lipnju 1978. donio odluku o objavljivanju Jednoobraznih pravila za
ugovorne garancije (Dokument Nr. 460/288-470/329, objavljen u brošuri MTK-a br.
325).
U nazivu Jednoobraznih pravila ne spominju se bankovne, nego ugovorne garancije
(contract guarantees, Vertragsgarantien), jer ih ne izdaju samo banke, nego i ostale
financijske institucije, ali se u međunarodnoj poslovnoj praksi udomaćio termin bankovne
garancije. Načelno, u Jednoobraznim pravilima za ugovorne garancije spominju se samo
tri vrste garancija (garancije učešća na licitaciji - tender bond guarantees, garancije dobra
ispunjenja ugovora - performance guarantees i garancije za vračanje avansa - repayment
guarantees), dok garancije koje se najčešće rabe u međunarodnim transakcijama pri
isporuci industrijske opreme i obavljanja investicijskih radova - garancije za plaćanje i
garancije plative »na prvi zahtjev« - nisu obuhvaćene.
U Jednoobraznim pravilima za ugovorne garancije ne spominje se ni pravna narav
tretiranih garancija,294 a upravo utvrđivanje radi li se o akcesomoj ili samostalnoj
garancijskoj obvezi bitno je za poslovnu praksu.295
Doktrina je uglavnom suglasna da su garancije navedene u Jednoobraznim pravilima
za ugovorne garancije akcesorne prirode i da se temelje na institutu jamstva,296 dok njima
nisu obuhvaćene garancije plative na prvi zahtjev pri kojima postoji apstraktna obveza
neovisna o glavnom poslu i odvojena od njega.297
S obzirom na ograničen doseg primjene tih pravila, njihovo ograničenje na
akcesorne garancije i nepostizanje tako široke primjene kakva se očekivala, MTK je
izradio i Jedinstvena pravila za garancije na zahtjev. 298 Činjenica da se ta pravila odnose
na samostalne bankovne garancije vidljiva je iz odredbe čl. 2.b Jedinstvenih pravila
293Naš ZOO je stoga mudro postupio Sto je samo definirao Što se smatra
samostalnom garancijom prepuštajući praksi da mnogovrsnost oblika riješi na
najpogodniji način.
294 U komentarima i obrazloženjima razloga zbog kojih se u Jednoobraznim
pravilima za ugovorne garancije izbjeglo utvrditi pravnu narav garancije i izostavilo
garanciju »na prvi zahtjev« navode se neujednačenost stajaliSta, a osobito zlouporaba
garancije »na prvi zahtjev« u praksi. Smatramo da se MTK nije htio upustiti u preporuku
garancije čija bi primjena mogla dovesti neku stranku do neželjenih posljedica. MTX i
dalje prati primjenu »ugovornih garancija« i radi na izradbi garancija plativih »na prvi
zahtjev«.
295 Rosenberg, Lj., Ugovorne garancije, inkaso vrijednosnih papira, dokumentarni
akreditivi, Zagreb, 1979, str. 47. lb je ujedno jedan od prvih radova ne samo u nas, nego i
u svijetu koji komentira Jednoobrazna pravila za ugovorne garancije.
296Rosenberg, Lj., o.e., str. 47, Nielsen, J., Ausgestaltung internationaler
Bankgarantien unter dem Gesichtspunkt eMßigen Rechtsmissbrauch, Zeitschrift für das
gesamte Handelsrecht und Wirtschaftsrecht (ZHR) br. 2/3 1983, str. 146.
297Coing, H., Probleme der internationalen Bankgarantie, ZHR, br. 2/3 1983, str.
127, Nielsen, J., o.e., str. 147.
298Potpun naslov u izvorniku je Uniform customs and practice for demand
guarantees. Ta pravila objavljena su u Publikaciji MTK-a br. 458. u travnju 1992.

31
prema kojoj su garancije prema svojoj prirodi poslovi odvojeni od ugovora na kojima se
temelje, pa se ti ugovori garanata ni na koji način ne tiču niti ih vežu unatoč tome što u
samoj garanciji treba biti naznaka posla koji je dao povod njezinu izdavanju (čl. 3.
Jedinstvenih pravila). Potvrda odvojenosti garancije od odnosa koji je bio povodom
njezinu otvaranju nalazi se i u nastavku teksta te odredbe: »Dužnost garanta prema
garanciji je plaćanje u njoj naznačene svote« po predočenju pisanog zahtjeva (i možebitno
ostalih dokumenata specificiranih u garanciji) koji izgledom odgovara uvjetima garancije.
Dakle, ni samo postojanje bankovne garancije, ni njezina valjanost, a također ni uvjeti
plaćanja ne ovise o pravnim odnosima i/ili okolnosti izvan same garancije. To stajalište
osobito se potvrđuje u čl. 16. Jedinstvenih pravila, gdje se izrijekom kaže kako je garant u
obvezi, odnosno odgovoran korisniku garancije samo u skladu s odredbama garancije.
Iako podnošenje ostalih dokumenata (osim samog zahtjeva za plaćanje) nije često
uvjet isplate garantirane svote, u Jedinstvenim pravilima predviđena je mogućnost
postojanja dokumenata čije će podnošenje banci biti uvjet plaćanja i time je približen
institut samostalne bankovne garancije institutu neopozivoga dokumentarnog akreditiva.
Važno je spomenuti kako i sama bankovna garancija i zahtjev za njezinim
plaćanjem moraju biti učinjeni u pisanom obliku (čl. 2. Jedinstvenih pravila). Garancija
treba sadržati naznaku principala, korisnika, garanta, pravnog posla koji je dao povod
otvaranju garancije, najvišu svotu garancije i valutu u kojoj se ta svota plaća, uvjete
zahtijevanja plaćanja, nadnevak ili događaj čijim nastupom garancija istječe i odredbu o
smanjivanju garantirane svote (ako je potrebna) (čl. 3. Jedinstvenih pravila). Banka
garant će pošto primi zahtjev za plaćanje ispitati samo izgled primljenog zahtjeva i
ostalih dokumenata (ako se takvi zahtijevaju garancijom) te na temelju toga odlučiti o
isplati garantirane svote. Pritom banka neće odgovarati svojemu nalogodavatelju za
sadržaj dokumenata koje je ispitala, već samo za suglasnost njihova izgleda u uvjetima
garancije (čl. 9-11. Jedinstvenih pravila).
Budući da je donošenje Jednoobraznih pravila za ugovorne garancije samo jedan od
unifikacijskih koraka u području bankovnih garancija, velika je zadaća pred sudovima i
arbitražama koji će presuđivati sporove iz bankovnih garancija, a posebice na znanosti
koja će, obavljajući analizu predloženih regulativa, nalaziti mogućnosti njihove primjene.
Znanost mora stalno pratiti djelovanje prakse i sudova te nuditi svoje prijedloge i
rješenja o svim oblicima primjene samostalnih bankovnih garancija.299

11. UGOVOR O DISKONTU MJENICA

Ugovor o diskontu je općenito ugovor o prodaji nedospjelih novčanih potraživanja
uz odbitak diskontne stope koja se sastoji u razlici vrijednosti novčane obveze na dan
sklapanja ugovora o diskontu i njezine vrijednosti na dan dospjelosti novčane obveze.
Kad se radi o diskontiranju mjeničkih potraživanja, a to je u praksi najčešće, onda je to
diskontiranje mjenice (vidi glavu IV, t. 2.2.2).
Diskont mjenice u gospodarskom smislu može se smatrati poslom financiranja, ali
pravno je oblik ugovora o kupnji, dakle dvostranoobvezni pravni posao. Mjenica je
polazna i glavna točka posla. Njezina nominalna vrijednost određuje visinu cijene koju
plaća banka kao protučinidbu za prijenos mjenice, čime se ispunjavaju bitni sastojci
ugovora o prodaji, koju kvalifikaciju prihvaća većina autora. 300 Diskontant prenosi na

299 Npr. na III. simpoziju o bankovnom pravu koji je organizirao ZHR u siječnju
1983. u Glashuttenu/Taunuu u SR Njemačkoj, na dnevnom redu su bili problemi
bankovne garancije. Sudjelovali su najeminentniji pravnici zaposleni u bankama, suci,
odvjetnici i nastavnici na visokim školama.

297
O tome vidi podrobnije u: Rosenberg, Lj., o.c., str. 328.
32
banku potpuno vlasništvo diskontirane mjenice. Predaja mjenice je činidba radi
ispunjenja ugovora. Diskontirana mjenica prelazi u vlasništvo banke te je ona knjiži kao
svoju aktivu. Sam čin ispunjenja ugovora o diskontu obavlja se indo- siranjem mjenice
(vidi glavu IV, t. 2.9).
U mjeničnoj bankovnoj praksi, literaturi i zakonodavstvu (npr. § 19. Zakona o
Njemačkoj saveznoj banci, § 1. i 13. Zakona o kreditiranju, kratica KWG) u načelu je
riječ o kupnji potraživanja, a i tamo gdje se umjesto »kupiti« rabe riječi diskont,
diskontirati, odnosno prodaja, prodati, one su sinonimi.301
U KWG-u razlikuje se posao diskonta mjenice od novčanog zajma, a zajmovi svih
vrsta stavljeni su nasuprot diskontiranju mjenice, iz čega proistječe da diskontiranje
mjenice nije zajam. Iako terminologija jednoga zakona (ovdje KWG) sama po sebi nije
odlučujuća u kvalifikaciji civilnopravnog instituta (diskonta mjenica), ipak je u sklopu
svih ostalih izvora dokaz više u prilog shvaćanju da je posrijedi institut kupnje, a ne
zajma.

12. UGOVOR O FORFAITU

Iako ima sličnosti između ugovora o diskontu mjenice i ugovora o forfaitu, oni se
razlikuju po tome što pri diskontu nije isključeno pravo banke na regres, a pri forfaitnom
poslu regres je uvijek isključen. U tom smislu se diskontiranje novčanih potraživanja s
pravom banke na regres naziva i nepravim forfaitnim poslom, a diskontiranje novčanih
potraživanja uz isključenje prava banke na regres pravim forfaitnim poslom. 302

12.1 Pojam i pravna priroda

Ugovor o forfaitu je prodaja nedospjelih novčanih potraživanja banci (ili drugoj
financijskoj instituciji) uz isključenje prava banke na regres prema prodavatelju ako
potraživanja nisu naplativa. Oni forfaitni ugovori gdje su predmet posla nemje- nična
novčana potraživanja sadrže odredbu o isključenju regresne odgovornosti prodavatelja
potraživanja (forfaitista) prema kupcu (forfaiteura), koja se odnosi na bonitet, dok za
veritet potraživanja uvijek odgovara prodavatelj.
Potraživanja u pitanju prenose se cesijom radi ispunjenja ugovora o prodaji. Danas
se pri forfaitnom poslu pretežito radi o kupnji mjeničnih potraživanja, o kojima će dalje
biti riječi.
- Prema svojoj pravnoj prirodi forfaitni posao je ugovor o prodaji uz isključenje
odgovornosti prodavatelja za naplativost potraživanja, tako da kupac postaje vlasnikom
potraživanja i njime dalje može slobodno disponirati. U tome su autori koji obraduju
forfaitni posao suglasni,303 a oni kojima se taj ugovor ne uklapa u njihove teze o zajmu,
jednostavno o njemu šute.304

12.2 Forfaitiranje mjeničnih potraživanja

Sve Što je općenito rečeno o forfaitnom poslu vrijedi i onda kada se radi o pro daji
mjeničnih potraživanja, tj. i na mjenicu treba staviti klauzulu o isključenju regresne
odgovornosti prema forfaitistu, koji ima svojstvo trasanta. Ta je klauzula u suprotnosti s

301Bette, IC, Das Factoring Geschäft, Stuttgart - Wiesbaden, 1973, str. 59.
302Rosenberg, Lj., str. 339.
303Bette, K., str. 72, Rosenberg, Lj., str. 338.
304Glomb, G. P., diskontu mjenice posvećuje 11 stranica (107 - 117), a forfaitnom
poslu ni retka. '

33
nacionalnim zakonima o mjenici država koje su prihvatile Ženevsku konvenciju o
jedinstvenom zakonu o mjenici. Naime, čl. 9. tog zakona, a i ostale zemlje pripadnice
ženevskog kruga (npr. Čl. 9. st. 2. ZM i čl. 9. st. 2. Wechselgesetza, skraćeno WG)
izričito propisuju da se trasant može osloboditi odgovornosti za akcept, ali svaka odredba
kojom bi se oslobađao odgovornosti za isplatu smatra se kao da nije ni napisana. To znači
da klauzula o isključenju odgovornosti forfaitista ne oslobađa njega odgovornosti za
isplatu, pa takva klauzula pri trasiranoj mjenici ne proizvodi mjeničnopravne učinke.
Drukčije je stanje pri vlastitoj mjenici, gdje nema obveze trasata da o dospjelosti
plati mjenicu (čl. 109. ZM, čl. 75. WG-a), nego trasant vlastite mjenice odgovara onako
kako odgovara akceptant trasirane mjenice (čl. 112. st. 1. ZM, čl. 78. st. 1. WG-a).
Izostavljanjem trasata nema trasiranja te otpada odgovornost za naplatu od nekoga
drugog mjeničnog obveznika, pa se odredba cit. Zakona o mjenici ne odnosi na vlastitu
mjenicu. Zbog toga se pri vlastitoj mjenici može ugovoriti isključenje re- gresnopravne
odgovornosti forfaitista (trasanta) i ona u odnosu prema kupcu mje- ničnopravna
potraživanja - forfaiteura ima valjan mjeniČnopravni učinak. Zato se pri mjeničnome
forfaitnom poslu rabi vlastita mjenica.305
13. UGOVOR O FACTORINGU

13.1 Definicija i stranke ugovora, potraživanja pogodna za

ugovor o factoringu
Ugovorom o factoringu klijent se obvezuje ponuditi factoru (obično banci) na
prodaju sva kratkoročna potraživanja iz ugovora o isporuci robe i pružanju usluga prije
njihove dospjelosti, a factor se obvezuje uz naknadu te ponude prihvatiti ako ga
zadovoljava platežna sposobnost klijentovih dužnika, s izvješćivanjem ili bez
izvješćivanja dužnika o tom prijenosu i bez obzira na to snose li klijent ili factor rizik za
naplatu potraživanja. Beziznimno factor upravlja klijentovim potraživanja- ma. 306
Ugovor o factoringu obuhvaća više pravnih instituta. Svim oblicima toga pravnog
posla zajedničko je da je on u pravnom pogledu:
- cesija (ustupanje) potraživanja
- predugovor - koji obvezuje stranke na sklapanje glavnih ugovora, te
- da predmet glavnih ugovora sadrži sve bitne sastojke ugovora o prodaji (predmet i
cijenu).
Pri ugovoru o factoringu mogu se cedirati potraživanja nastala iz bilo kojeg ugovora.
Ipak, pri ugovoru o factoringu autori navode ustupanje potraživanja iz isporuke robe i
usluga,307 ugovora o djelu,308 odnosno onih potraživanja koja proistječu iz poslovne
djelatnosti klijenata.309
Ugovorom o factoringu mogla bi se ustupiti potraživanja i iz usluga osiguravajućih
društava, potraživanja iz ugovora o uskladištenju, potraživanja iz naknade štete,
potraživanja Članova prema trgovačkim društvima i si. Činjenica da se u for- mularima
305Rosenberg, Lj., o.c., str. 341.
306Iznesena definicija je plod mojega istraživanja tog fenomena u praksi, doktrini i
djelatnosti UNIDROIT-a oko unifikacije međunarodnog factoringa.
U sklopu navedene organizacije 25. 8. 1988. u Ottawi donesena je Konvencija o
međunarodnom factoringu.
307Bette, K, o.e., str. 74; Glomb, G. P., sir. 38.
308Ehling, H., Zivilrechtliche Probleme der vertraglichen Ausgestaltung des Inland -
Factoring - Geschäfts in Deutschland, Berlin, 1977, Str. 61.
309Uređenje factoringa propisima, koliko je nama poznato, ima Engleska. »The
Factors Act«, cit. kod Smitthoff, C M., o.e., str. 149, ali osobito zakonodavstvo o
factoringu postoji u SAD, gdje se on i najviše razvio.

297
O tome vidi podrobnije u: Rosenberg, Lj., o.c., str. 328.
34
navode samo potraživanja iz ugovora o isporuci robe i usluga (rjeđe i ugovora o djelu)
navodi na zaključak da je brojnost takvih ugovora, kratki rokovi isporuke i naplate, a s
tim u svezi i mogućnost brže napiativosti potraživanja, kao i relativno brzo i lako
utvrđivanje postojanja i opsega potraživanja (za razliku npr. od potraživanja iz naknade
štete, osiguranja itd.), razlog da su potraživanja iz ugovora o prodaji robe i usluga, kao i
djela tipična za ustupanje u factoring-ugovoru.
Ugovor o factoringu, osim toga što sadrži sastojke predugovora i što je u smislu
ZOO-a i zakonodavstva neimenovani ugovor,310 konsenzualan je, dvostranoobve- zan i
naplatan, nije formalan ex lege, ali stranke ugovaraju pisani oblik kao uvjet za valjanost
ugovora. Sastavlja se prema formularima koje izdaje factor, ali se tekst može mijenjati,
Što znači da se radi o tipskim (standardnim) ugovorima, s time da se ugovor obično
poziva i na primjenu općih uvjeta i ostalih pravila factora ili factor- skog udruženja.
Ugovor o factoringu tipičan je ugovor bankovnog prava, a međunarodni factoring ima sve
atribute autonomnoga međunarodnog trgovačkog prava.

13.2 Funkcge ugovora o factoringu

U prikazu factoring-ugovora moramo imati na umu da je factor ugovorna strana koja
obavlja karakteristične činidbe, dok je klijent strana koja za asortiman usluga plaća
određenu naknadu, i u tom smislu treba analizirati glavna obilježja i uloge (funkcije) koje
taj ugovor sadrži.
Znanost je suglasna da se pri factoring-odnosu radi o trima bitnim funkcijama:
financiranju, osiguranju naplate (del credere) i upravljanju potraživanjima. Koristimo se
izrazom »funkcija« koji se udomaćio u literaturi o factoringu, premda bi se mogao
uporabiti i izraz »zadaća«, »uloga«, »područje« i si.
13.2.1. Funkcija financiranja
Financiranjem putem ugovora o factoringu factor stavlja klijentu na raspolaganje
određenu svotu a da istovremeno ne prima protučinidbu. Gospodarski ekvivalent dobiva
factor tek naplatom potraživanja od dužnika. Factor financira klijenta tako što mu odmah
isplati potraživanje, a tek se nakon dospijeća potraživanja factor može namiriti od
klijentovih dužnika. Za financiranje putem factoringa mora postojati vremenska razlika
od dana kada factor isplati određenu svotu klijentu do dana kada stekne mogućnost
naplate od dužnika. Ako bi u ugovoru o factoringu bilo ugovoreno da će factor isplatiti
klijenta na dan faktičnog plaćanja dužnika, takav factoring ne bi sadržao funkciju
financiranja.
Što se tiče načina financiranja, ono se može ostvariti ili predujmom ili diskontom.
Pri postupku s predujmom factor daje predujam klijentu (prodavatelju) čim on uruči
factora kopije računa i ostalih otpremnih dokumenata kao dokaz da je robu odaslao
dužniku (kupcu).
Predujam se kreće između 70 - 95% iznosa stečenog potraživanja i upućuje se na
obračunski konto s kojim može klijent raspolagati. Preostalih 5 - 30% iznosa potraživanja
upućuje se na zasebni račun (Sperrkonto), kojim klijent ne može raspolagati, nego služi
kao pokriće factoru za naplatu ako postavi zahtjev prema klijentu s naslova odgovornosti
za veritet prodanih potraživanja.
Pri diskontnom postupku factor plaća potpunu cijenu potraživanja, ali odmah odbija
paušalne pristojbe kao što su troškovi kamata, naknade za rizik del credere, upravljanje

310Factoring je, doduše, u našem pravu neimenovani ugovor jer ga zakonodavac ne

ureduje, ali su neke banke u ponudi klijentima navele i taj ugovor.

35
potraživanjima i si., što ukupno iznosi 4,5 - 5,5%. Taj se postupak smatra mjeničnim
poslom bez mjenice, odnosno diskontiranjem potraživanja.
Utvrdi li factor da ne postoji kreditna sposobnost dužnika, otpadaju oba postupka jer
u tim slučajevima factor ni ne kupuje potraživanje, nego potraživanja klijenta vodi kao
posrednik na posebnom kontu (Treuhandskonto).
13.2.2. Funkcija osiguranja naplate (del credere)
Pod izrazom del credere općenito se razumijeva jamstvo za obveze nekoga trećeg
(vidi primjenu tog instituta pri Ugovorima o trgovačkom zastupanju, Glava II, toč. 1.2).
Pri ugovoru o factoringu, rizik del credere znači preuzimanje odgovornosti za naplatu
potraživanja od dužnika. Opseg mogućih rizika može biti vrlo širok, ali se u biti svodi na
platežnu nesposobnost dužnika, koja - ako se ugovorom ne ograniči - obuhvaća
nenaplativost potraživanja, nepostojanje volje za plaćanje i dužnikova zakašnjenja. Koji
će rizik factor snositi in concreto, utvrđuje se u facto- ring-ugovoru jer sam sporazum o
preuzimanju odgovornosti del credere ne obvezuje factora na snošenje svih mogućih
rizika. Ali ni factor nije potpuno slobodan u odluci hoće li u konkretnom slučaju kupiti
potraživanja klijenta ili ne. Primjerice, odredba ugovora kojom bi se dopuštalo factoru da
kupnju potraživanja može odbiti bez razloga bila bi suprotna smislu factoring-ugovora
(pravi factoring vidi dalje u toč. 13.3.1).
Naime, ako factor ne želi preuzeti rizik del credere, on to može učiniti sasvim
slobodno, bez ugovornih ograda, pri Čemu je riječ o tzv. nepravom factoringu, koji je
također factoring, samo se unaprijed zna da rizik za naplate od dužnika ne pre uzima
factor, nego ga snosi sam klijent. U najnovije vrijeme američki factori preuzimaju u
međunarodnom factoringu ne samo financijske rizike kupljenih potraživanja, nego uz
povišenje factoring pristojbe preuzimaju i rizike oko isporuke robe, zatim političke rizike
i si.
Nakon klijentove isporuke robe dužniku, factor ni u kojem slučaju ne može opozvati
svoju izjavu o preuzetoj odgovornosti del credere. Factor je dužan platiti klijentu punu
svotu primljenih računa uz odbitak factoring-pristojbe i posebne pristojbe za preuzimanje
rizika del credere, što znači da klijent prima cijelu kupovinu čak i onda ako plaćanje
dužnika izostane zbog platežne nesposobnosti ili nespremnosti dužnika platiti robu ili
uslugu. Kako na isporuku robe koju čini klijent factor ne može utjecati, to jamstvo del
credere ne pokriva klijentovu isporuku s nedostacima pa odgovornost za nedostatke robe
(mane) prema dužniku ostaje uvijek na klijentu.

13.23. Funkcya upravljanja potraživanjima (pružanje usluga)

Pod funkcijom upravljanja razumijevamo sve one usluge koje factor i klijent mogu
ugovoriti ugovorom o factoringu, a nisu sadržane u funkciji del credere i financiranju.
Tipične usluge koje factor pruža klijentu u svezi klijentovih potraživanja jesu ispitivanje
kreditne sposobnosti dužnika, vođenje knjigovodstva, uspostavljanje računa, obračun
poreza, obračun provizija, opominjanje, naplaćivanje i utjerivanje dugova od dužnika i si.

13.3. Vrste factoringa

U poslovnoj praksi ne primjenjuje se samo jedan uniformirani oblik factoringa, već
se prema gospodarskim uvjetima i potrebama pojedine zemlje razvilo više tipova, od
kojih se u Europi svi ne primjenjuju. U prikazu tipova factoringa moramo se poslužiti
metodom utvrđivanja onoga što je zajedničko pojedinim tipovima bez ob- žira na razlike.
Ono što je zajedničko za pojedine tipove factoringa i ono prema čemu se jedan od
drugoga razlikuju jest ukupnost usluga koje factor nudi klijentu u konkretnom ugovoru.

297
O tome vidi podrobnije u: Rosenberg, Lj., o.c., str. 328.
36
133.1. Pravi factoring (Old Line Factoring, angloameričkog
prava, echte Factoring njemačkog i švicarskog prava)
Pravi factoring je zapravo zajednički naziv za razne modalitete koji se unutar te vrste
factoringa mogu pojaviti. Za sve pojavne oblike pravog factoringa vrijedi temeljno
pravilo da njime factor nudi klijentu najviše mogućih usluga i uvijek sadrži tri glavne
funkcije: del credere, financiranje i upravljanje potraživanjima. 311 Pravi factoring
obuhvaća sve funkcije koje se u sklopu factoring-ugovora uopće nude.312
Pravi factoring u najužem smislu je takav pri kojemu je naglašena funkcija del
credere, tj. factor preuzima uz naplatu rizik platežne nesposobnosti dužnika (rizik del
credere)313 i pri kojemu je uobičajeno da se obavijesti dužnik (notifikacija) o transferu
potraživanja s klijenta na factora. U pravu SAD-a notifikacija je uvjet da factoring bude
pravi u europskom smislu pa se takav factoring naziva Conventional Notification
Factoring.314
133.2. Nepravi factoring315
Nepravi factoring je takav pri kojemu otpada funkcija del credere 316 factora. Factor
kupuje potraživanja klijenta bez preuzimanja rizika del credere i klijent kao prodavatelj
potraživanja jamči factora na temelju posebnog sporazuma naplatu od dužnika. 317 Neki
autori ne prave razliku između pravog i nepravog factoringa, nego samo utvrđuju da u
nekim slučajevima factor preuzima jamstvo za platežnu sposobnost dužnika, a u drugima
ne.327
Činjenica je da pri nepravom factoringu otpada jedna od njegovih bitnih funk cija -
rizik del credere factora za naplatu.
Preuzimanje rizika del credere znači preuzeti odgovornost za naplatu; pri nepravom
factoringu ne preuzima se rizik del credere pa ne samo da otpada odgovornost factora za
nenaplatu potraživanja od dužnika nego je upravo klijent odgovoran facto- ni ako on ne
može naplatiti svoje potraživanje od dužnika. Kako se pravne posljedice pri pravom i
nepravom factoringu bitno razlikuju, to ih je potrebno razlikovati.
Većina banaka koje se bave poslovima factoring-ugovora u svojim formularima
nude i pravi i nepravi factoring. Tako se tvrtke koje nude samo pravi factoring, tj. da
uvijek preuzimaju jamstvo za naplatu, mogu smatrati iznimkom. 32* Za sam factoring
odnos funkcija del credere nije bitna.

1333. Factoring plativ po dospjelosti

Pri toj vrsti factoringa factor nudi iste usluge kao i pri pravom factoringu osim
usluge financiranja, koja se unaprijed isključuje. Factor kupuje klijentova potraživanja s
danom dospjelosti. Predujam na račun kupnje potraživanja klijent ne prima ni u kojem

311Bette, IC, str. 46; UNIDROIT, ST. LV1II Doc. 1. str. 3; Ehling, H., str. 26;
Glomb, G. P., str. 17; Müller, J., Kostenrechnungs-Praxis, br. 4/1973, str. 179,
Wiesbaden.
312Bette, K-, str. 46; UNIDROIT St. LVIII Doc. 1. str. 3.
313Bette, K-, str. 46; Glomb, G. P., str. 17.
314UNIDROIT, St. LVIII Doc. 1. Str. 3.
315Unechtes Factoring, njem. i švic. prava, a zapravo i Non-Notification Factoring
američkog prava.
316Izraz »del credere« (talijanski »na vjeru«) vuče svoje podrijetlo iz bankovnih
poslova srednjeg vijeka, odakle se proširio na komisijske i agentske poslove uopće, kojim
komisio- nar ili agent jamči svojem komitentu da će posao sklopljen za njega biti
ispunjen. U bankarstvu obveza del credere znači obvezu jamca da će neplaćeno
potraživanje biti podmireno.
317 Glomb, G. P, str. 29.

37
slučaju. Kupovna cijena plaća se na dan dospjelosti. Factor inače preuzima s kupnjom
potraživanja rizik naplate i upravljanje potraživanjem kao pri pravom factoringu. Ta vrsta
pod nazivom maturity factoring razvijena je u SAD, dok se nije razvila u Europi, gdje se
rabi samo pri uvozno-izvoznom factoringu.318

133.4. Međunarodni (izvozno-uvozni) factoring

Sam naziv »međunarodni« upućuje na to da se radi o poslovnom odnosu koji se
obavlja između stranaka iz različitih država. Ako se u odnos iz ugovora o prodaji,
uslugama ili djelu uključi factor, s funkcijama karakterističnim za usluge factoringa, taj
odnos se internacionalizira i nazivamo ga međunarodnim factoringom.
U međunarodnom factoringu pojavljuju se redovito četiri subjekta: prodavatelj -
klijent, njegov domaći factor, kupac u inozemstvu i korespondirajući factor u zemlji
kupca.
Međunarodni factoring rabi se redovito kao pravi factoring,319 tj. onaj pri kojemu
factor preuzima rizik del credere naplate jer samo tako u međunarodnim transakcijama
može izdržati konkurenciju ostalih oblika i instituta financiranja u vanjskoj trgovini.
Prema našem mišljenju stranke ne bi smjele u međunarodnom factoringu smanjiti
opseg funkcija i usluga koji se primjenjuju u domaćem factoringu jer bi on time izgubio
svoja obilježja i približio se nekom od sličnih instituta (npr. forfaitu), pa bi izgubio one
prednosti koje inače pruža. Obrnuto, smatramo da se pri međunarodnom factoringu
povećava mogućnost broja i opsega usluga factora jer factor može preuzeti obavljanje
svih vanjskotrgovačkih, deviznih i ostalih poslova koji danas u svijetu deviznih, poreznih,
carinskih i ostalih ograničenja prate svaku vanjskotrgo- vačku transakciju. Prema prirodi
posla pri međunarodnom factoringu postoji mogućnost ne samo da domaći factor
preuzme rizik del credere, nego i rizik promjene deviznog tečaja, pa i politički rizik.320
Čim se factoring-odnos prenio preko državnih granica, nastala je potreba da se za
međunarodni factoring usklade uvjeti poslovanja i postave zajednička pravila prema
kojima bi se obavljale različite funkcije factoringa. Uspostavljanje jedinstvenih uzanci i
općih pravila u poslu međunarodnog factoringa nema samo svrhu uređenja odnosa
između domaćeg i korespondirajućeg factora nego i primjenu u pojedinačnim ugovorima
između klijenata i domaćih factora i na taj način se inter- nacionaliziraju opći uvjeti
nacionalnih factora, dakako, dopusti li to nacionalni zakonodavac.
Napori za ujednačavanje te materije čine se u dva smjera: stvaraju se lanci
međunarodnih udruženja ili klubova factora,321 koji su koncipirani kao organizacije koje
u suradnji sa svojim članovima sastavljaju pravila, opće uvjete i formulare prema kojima
se oni ponašaju, te napori u sklopu međunarodnih organizacija, ponajprije UNIDROIT-a
(Međunarodnog instituta za unifikaciju privatnog prava u Rimu). Naime, sve veći broj
poslova međunarodnog factoringa i nastali problemi zbog različitosti uređenja instituta
na kojima počiva factoring u različitim zemljama naveo je UNIDROIT da se ozbiljnije
pozabavi tim problemom, na kojemu se u sklopu te organizacije radi od 1974. godine,
tako da je radna skupina od 1976. godine, kada je podneseno Izvješće o ugovoru o
factoringu (Studija LVII, Doc. 1), do 1979. godine donijela osam dokumenata koji
završavaju Prednacrtom jedinstvenih pravila o nekim pitanjima ugovora o
međunarodnom factoringu (St. LVIII, Doc. 8) i konačnim usvajanjem Konvencije 1988.
318Glomb, G. P, str. 29.
319Braun, W., »Neue Finanzierungsformen«, ZKW, 1976, sv. 7, str. 258; Bette, K.,
str. 48; Glomb, G. P., stT. 28.
320Glomb, G. P., str. 28.
321 Najpoznatija su: Factoring Chain International (FCI), International Factors
Group, Walter E. Heller Group, Assotiation of British Factors Limited, International
Factors Deutschland A. G., itd.

297
O tome vidi podrobnije u: Rosenberg, Lj., o.c., str. 328.
38
godine. I iz tog je kratkog prikaza vidljivo da je rad na pripremanju međunarodnih
konvencija mukotrpan i dugotrajan, ali prikupljeni materijali, obavljena istraživanja i
objavljeni dokumenti sami po sebi već su važna podloga za ujednačavanje određene
materije, pa i za one zemlje koje neku konvenciju formalno i neće ratificirati. Tako je i s
factoringom.

Provjera znaqja
1. U čemu je razlika između bankovnih ugovora i bankovnih poslova?
2. Što je prema svojoj pravnoj kvalifikaciji ugovor o novčanom depozitu?
3. Koja je obveza banke pri ugovoru o novčanom depozitu?
4. Objasnite štednu knjižicu i njezina obilježja.
5. Što je zatvoreni, što otvoreni, a što zbirni depozit?
6. Koji je središnji problem pri ugovoru o bankovnome tekućem računu?
7. Navedite glavne obveze stranaka pri ugovoru o sefu.
8. Koja je razlika između ugovora o zajmu i ugovora o kreditu?
9. Obrazložite otkaz davatelja kredita te odustajanje korisnika.
10. Što je lombardni ugovor?
11. Definirajte ugovor o akreditivu i navedite njegova obilježja.
12. Koje se skupine dokumenata spominju u Jednoobraznim pravilima?
13. Postoji li razlika između ZOO-a i Jednoobraznih pravila glede opozivog i neopozivog
akreditiva?
14. Opišite standby-akreditiv.
15. Koje su temeljne viste bankovnih garancija?
16. Koja je razlika između supergarancije i protugarancije?
17. Opišite pojam i pravnu prirodu ugovora o forfaitu.
18. Definirajte ugovor o factoringu.
19. Koje su funkcije (zadaće) ugovora o factoringu?
20. Navedite vrste factoringa.

39