UVOD I DEFINICIJA SIGURNOSTI ( sve do temelja sigurnosnih studija ) -Sigurnosne

studije – poddisciplina međunarodnih odnosa

- Disciplina međunarodnih odnosa stvorena je 1919. u Aberystwythu u Ujedinjenom
Kraljevstvu.Sigurnost je pitanje visoke politike, središnje u vladinim raspravama i osnova
prioriteta koje uspostavljaju.
- strateške studije – pod-polje sigurnosnih studija, strateškim studijama se bavi „Strategija u
suvremenom svijetu“. Referentni objekt sigurnosnih studija je država.
2 pristupa koja su se bavila pitanjima zašto i kako su države tražile sigurnost: realizam i
liberalizam.
- Mirovne studije – bave se problematikom pojave nuklearnog oružja, ali su isticale i
sigurnosne implikacije uništavanja okoliša i siromaštva.
- Kritičke sigurnosne studije (CSS) prvi se put pojavljuju 1994. godine – daju objašnjnja
različitih pristupa.
- Caroline Kennedy-Pipe je autorica koja otkriva implicitnu vezu između militarizma i
muževnosti.
- Sekuritizacija – ovaj pojam razvili su znanstvenici poznati pod nazivom Kopenhaška
škola, a tvrde da mi razmišljamo o nečemu kao sigurnosnom pitanju zato što nas je elita (npr
političke vođe) uvjerila da to prestavlja prijetnju našem opstanku.
- Eric Herring je autor koji tvrdi da je temeljno polazište izučavanja sigurnosti vojna
sigurnost. Temelji izučavanja vojne sigurnosti su: sekuritizacija i konstruktivizam.
- Christoper Dent koristi izraz ekonomsko-sigurnosna veza kako bi tumačio ekonomsku
sigurnost.
- Peter Viggo Jakobsen se bavi diplomacijom prinude – djelovanje bez primjene brutalne
sile i stoga je pokušaj da se postigne politički cilje što je jeftinije moguće.
- Teorija sigurnosti – teorija koja za cilj ima razumijevanje i/ili upravljanje sigurnosnim
pitanjima.
- Glavni ključ pojave strateških studija bila je potreba za civilnim stručnjacima kao ravnoteže
vojnom vodstvu. Sigurnosne studije kao zasebno polje proučavanja rođeno je u Sjedinjenim
Državama četrdesetih godina dvadesetog stoljeća Nuklearno oružje stvorilo je strateški izazov
kojeg je pokrivala tradicionalna vojna ekspertiza.
-„Zlatno doba“ sigurnosnih studija je razdoblje pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća. Tu
je poseban naglasak na područje teorije igara i nuklearnu strategiju.
- Zatvorenikova dilema je smišljena u RAND-u 1950. godine. „Preokret u pogodbi“ iz kasnih
pedesetih u teoriju igara unio je T. Schelling.
- Sistemska analiza je metoda za rješavanje problema strukture sile i alokacije resursa.
- Ekonomika obrane je drugo najveće polje u ranim sigurnosnim studijama.
- Najvažniji neamerički doprinos strateškim studijama je temeljno djelo Headlya Bulla o
kontorli naoružanja.
- Period između 1965. i 1980. označio je razdoblje stagnacije sigurnosnih studija
- Think tankovi postupno su prestali biti inovativna, interdisciplinarna mjesta za promišljanje
te su postali sve više rutinizirani proizvođači užeg, tehničkog rješavanja problema.
- Kritika teorije odvraćenja pripada Dieteru Sanghaasu.
TEMELJI SIGURNOSNIH STUDIJA: HOBBES, CLAUSEWITZ I TUKIDID

Hobbes: sigurnosna dilema i pojedinac

-Korijen sigurnosti prema Hobbesu je taj što smo ljudi Ustvrdio je kako materijalni i
psihološki uvijeti koji nastaju jednostavno iz toga što smo ljudi stvaraju trajan društveni
problem – to je definicija sigurnosne dileme.
- Za Hobbesa ljudi žive u neminovnoj sigurnosti. Ustvrdio je kako su svi ljudi na dva bitna
načina u osnovi jednaki u težnjama da pobijede Za njih kao pripadnike roda – za sam njihov
biološki i psihološki ustroj – vrijedi urođena sklonost postignućem onoga što žele.
Pravednost ili pravičnost u ljudskom drušvu bili bi utopija da nema prisile koja će takakv
odnos osigurati.
Hobbes je zamislio prirodno stanje u kojem su izolirani, jedanki ranjivi pojedinci stupili u
zajednicu kako bi uspostavili politički i moralno poredak koji je svima nametnut silom.

Clausewitz: Sigurnosna dilema na međunarodnoj razini

- Slab i krhak decentralizirani sustav nacionalnih država premješta fokus sigurnosne
dileme s individualne i socijetalne razine na odnose samih država i moć kojom u
nejednakoj mjeri raspolažu.
- . Vlada anarhija kao najavažnije svojstvo sustava država. U skladu s tim, Clausewitz
ističe da države žive u uvjetima vječnog sukoba koji vodi prema „čistom ratu“.
- Idealni model „čistog rata“ uključuje materijalna ograničenja i ograničenja okoline.

Tukidid: Sigurnosna dilema i kako je smanjitit

- U knjizi, obrađuje se događaj kada Atenjani stižu na otok Mel i uvjetuju Meljanima da
stupe s Atenom u savez protiv Sparte, inače će ih Atena napasti.
- Ovdje se ističe princip sigurnosti - sustav država prelazi u sustav ratovanja
- Tukidid savjetuju suzdržanost i mudrost kao osnovne postavke da se rat izbjegne.
Ipak, ponekad je potrebno i primjeniti manju silu kako bi se postigao učinak. Hoće li
se upotrijebiti suzdržanost i mudrost ili ipak određena sila, ovisi o kontekstu u kojemu
su uključeni akteri donose međusobno ovisne odluke o sigurnosti te o ciljevima i
sastavu suparnika i saveza. .

Zaključak
- Hobbes je razotkrio logiku nasilja i prijetnji silom među ljudima
- Sigurnosna je dilema ukorijenejna u pojedincima i njihovim sukobljenim osobnim i
društvenim preferencijama
- Clausewitz i Tukidid izlažu sigurnosnu dilemu društava i država i osvrću se na
međudjelovanaj država.
Clausewitz i Tukidi se slažu da se problem nasilja treba rješavati stvaranjem sile uzvraćanja.
Sigurnost u međunarodnoj politici-TRADICIONALNI PRISTUP

DRŽAVA KAO SREDIŠNJI AKTER- Država je tradicionalno utemeljena jedinica s

vladom koja vlada njezinim teritorijem, te je prepoznata kao država od strane
drugih država. Državna sigurnost sadrži 4 elementa- FIZIČKA SIGURNOST,
AUTONOMIJA, RAZVOJ I VLAST.
-Vlade mogu ići do izvanrednih mjera kako bi eliminirale prijetnje vojnih napada.
Autonomija je sloboda od obaveza primanja naredbi i kontrole od strane drugih, a
politika na svim razinama uključuje borbe oko autonomije. Kako bi zadržali
autonomiju, vladari i vlade znaju riskirati sigurnost opstanka države-prm Sjeverna
Koreja.
-Najutjecajniji teorijski pristupi sigurnosti u međunarodnoj politici su relistički,
liberalni i marksistički.

REALISTIČKA PERSPEKTIVA- Realističko mišljenje ima dugu tradiciju u

političkoj teoriji, od mislioca iz stare Kine ili Grčke do Hobbesa, Machiavellija i
Rousseaua.
-4 relističke komponente sigurnosti- 1. države zaokupljene fizičkom sigurnošću
2. pretpostavljaju zaokupljenost države
autonomijom
3. nacionalni razvitak sredstvo jačanja državne
autonomije i sigurnosti.
4. vlast instrumentalno važna- vlast mora biti
dovoljno sposobna da se suoči sa vanjskim izazovima.

- Realisti smatraju međunarodnu politiku specifičnom zbog anarhije.

- SIGURNOSNA DILEMA- rivalstvo se povećava kada jedna država poveća svoju
moć kako bi bila sigurnija, strah ostalih država onda prirodno raste.
- RAVNOTEŽA MOĆI- katkad se izraz koristi kako bi se objasnilo što se dogodi kao
rezultat natjecanja između država, one se natječu, a rezultat je da se s vremenom
pojavi gruba ravnoteža moći između njih, koja ograničava sve aktere. To je zato što
jake države uvijek žele biti u prednosti te stoga reagiraju natjecateljski. Nadalje,
izraz se koristi da se opiše politika koju države vode.
- Budući da je međunarodna politika u suštini rivalitet, sukob i nesigurnost, realisti
tvrde da je stvarna suradnja rijetka. Vlade previše cijene autonomiju i suverenost u
odnosu na suradnju. Suradnja koja se ostvari često je neprikladna budući da vlade
često varaju, odustaju od nje kako bi imale više koristi. Prema tome realisti očekuju
da će se suradnja ostvariti samo među manjim skupinama država, kao što je to u
savezima. No čak i kad se to dogodi, pojedine vlade bit će u napasti da se POVUKU
NA TRUDU DRUGIH- da primaju korist izbjegavajući izdatke.
- MULTIPOLARNA, BIPOLARNA I UNIPOLARNA DISTRIBUCIJA MOĆI- U
multipolarnosti se opći red i stabilnost odražavaju jer se centralizacijom moći u
rukama jedne države ili skupine država suprostavljaju ostale- ravnoteža će se postići
naporima da se to spriječi, naporima koju se mogu pretvoriti u borbu kao bi se
umanjile moći rastuće sile ili sila. U bipolarnoj distribucij moći dvije države ili čvrsti
savezi država imaju daleko više moći od svih drugih. Hladni rat se uvijek opisivao
kao bipolaran-dvije supersile i njihovi blokovi dominirali su sustavom.
U unipolarnoj dimenziji jedna država ili skupina država je daleko moćnija od svih
ostalih. Ova država ili koalicija se naziva hegemonom. Ova situacija mogla bi učiniti
sve ostale države strašno nesigurnima-mogle bi biti uništene od strane hegemona.
Neki analitičari hegemonije smatraju najstabilnijima i najsigurnijim u
međunarodnoj političkoj povijesti, što je dovelo do razvoja teorije hegemonističke
stabilnosti kao obrazloženje zašto i kako se to događa.

REALISTIČKE RASPRAVE- Unutra realizma postoje rascjepi- ofenzivni i

defenzivni realisti. Defenzivni realisti tvrde da su vlade previše zaokupljene teretima
međunarodne politike, da se obično koncentriraju na preživljavanje, a na
sigurnosnim pitanjima teže samo dobivanju dobitaka. Oni smatraju da svaka vlada
želi biti najmoćnija u društvu. Dok za većinu defenzivnih realista država je sigurna i
manje ograničena.
- Dominantna realistična misao za vrijeme Hladnog rata- NEOREALIZMA ili
STRUKTURALNI REALIZAM- ta misao je naglašavala da su unutarnji faktori
bitni, ali ono što pokreće međunarodnu politiku većinom su sistemski pritisci.
Analitičari koji su previše orijentirani na unutarnje faktore su redukcionisti.

LIBERALISTIČLKA PERSPEKTIVA- Liberalističke perspektive imaju kraću

povijest- počinje od 18 st. sa prosvjetiteljstvom, dobila je na važnosti početkom 20
st., osobito nakon 1. svjetskog rata i zadržala značaj do danas.
- Kao i realisti smatraju da je država najvažniji akter u međunarodnoj politici, ali
anarhiju smatraju manje štetnom.
- Zaključak liberalista jest da sigurnosna dilema nije svojstvena međunarodnoj
politici. Države mogu dostići takvu zadovoljavajuću razinu dogovora i suradnje
da ih teško naoružanje, čak i oružje za masovno uništenje, ne vodi do toga da se
međusobno smatraju prijetnjom. Oblik ove interakcije se zove
PLURALISTIČKA SIGURNOSNA ZAJEDNICA- pluralistička po tome što su
članovi suvereni, a sigurnosna zajednica jer ne boje jedni drugih.
- TEORIJA DEMOKRATSKOG MIRA- demokracije su obično međusobno
miroljubive. Ova tvrdnja potiče od Kanta.

LIBERALISTIČKO DOBA?
- Liberalistički pristup je trenutno dominantna perspektiva u praksi međunarodne
politike.
- Liberalistički recept za bolji svijet- vladavina prava, učinkovite vojne i političke
snage, poštivanje ljudskih prava, pristojno obrazovanje, zdravstvo i socijalna
skrb, otvorena ekonomija…
REALIZAM, NEOREALIZAM I LIBERALNI INSTITUCIONALIZAM
PESIMISTIČNI REALIZAM
Kako je realistična teorija s godinama napredovala, osobito od objave Politike među
narodima (H.Morgenthau, 1948.), tako su i tradicionalne teorije doživjele bitnu
preformulaciju. To je izazvalo velike promjene svjetske politike tijekom Hladnog rata i nakon
njega.
Kako su se mijenjali međunarodni odnosi, tako su i realisti pokušavali dokazati kako su
njihovi ključni koncepti relevantni kao bezvremenski i točni. Ta škola obuhvaća širok
spektar znanstvenika koji se često međusobno ozbiljno razlikuju. Od drugih se škola mogu
razlikovati u nekoliko ključnih pretpostavki. Realisti su također pokazali veliku
prilagodljivost promjenjivim sigurnosnim problemima.
Što ih ujedinjuje?
Realisti različitih struja smatraju da je država ključan akter u međunarodnim odnosima.
Nekoliko je razloga za davanje povlaštena mjesta državi.
Prvo, država je pobijedila sve druge oblike političke organizacije - gradove-države, feudalne
kneževine i carstva, uključujući i Sovjetski Savez.
Drugo, država uživa monopol na legitimno nasilje. Narodi svijeta, koliko god bili podijeljeni,
odabrali su državu ili im je država nametnuta - kako bi razriješila njihove razlike.
Treće, tijekom nekoliko stoljeća nastalo je međunarodno pravo koje priznaje zakonsku i
moralnu ovlast države da obavlja svoje unutarnje i vanjske sigurnosne funkcije. Grupe kao što
su Paletinci ili Kurdi na Srednjem istoku traže upravo državu kako bi ostvarili svoje
nacionalne ciljeve. Za realiste, teorija ponašanja država u njihovim međusobnim odnosima
jest teorija međunarodnih odnosa.
 Sve države ne posjeduju materijalnu snagu obavljanja vanjskih i unutarnjih
sigurnosnih funkcija koje su im formalno dane.
 Država može biti predmet kroničnih unutarnjih sukoba ili prijetećeg građanskog rata
 Država može postati žrtvom susjednih grabežljivih država (npr.napad Iraka na Kuvajt
1990.)

Hoće li država preživjeti ili ne, ovisi o njezinoj sposobnosti obavljanja sigurnosnih uloga koje
jedino ona može izvršavati. Sustav snažnih i neovisnih država u interakciji za realiste je prima
facie dokaz njihove važnosti za međunarodne odnose. Jedinice koje se ne prilagode tim
zahtjevima moći ispast će iz evolucijskog procesa, predviđaju realisti. Država tako, s
realističkog stajališta, postaje glavni akter međunarodnih odnosa.
Za realiste je moć ključna varijabla koja određuje ponašanje države. Glavni oblik moći je
sila(vojna snaga). Smatra se da je to točno iz dvaju razloga:
Prvo, kapaciteti nasilja raspoređeni su po svim državama. Drugo, materijalni kapacitet države
tvori njezinu sposobnost da utječe i na ponašanje drugih država i na odnos snaga koji vlada
među istima. Drugi oblici moći (znanstvena, tehnološka...) podređeni su i u upotrebi sile. Za
tzv. meku moć smatra se da je u konačnici nadjačava materijalna moć država.
Sve se države moraju prije svega baviti svojom moći u odnosu na druge države. To je
posljedica dviju okolnosti: anarhije sustava nacionalnih država unutar kojeg države moraju ići
za svojim ciljevima te pretpostavke da su preferencije država u sukobu i da ne konvergiraju.
Kad vojna moć druge države jača, druge države moraju procijeniti kako ta promjena utječe na
njihovu sigurnost i interese. Realisti te interese definiraju s obzirom na mtaerijalnu moć
države i njezin relativni položaj među državama.
Realisti države prikazuju kao racionalne aktere. Od država se očekuje da odluče što će
učiniti i da se ponašaju u skladu s troškovima i rizicima upotrebe svoje moći.
Realisti i neorealisti slažu se da je zahtev težnje za moći državama nametnut. To sistemsko
stanje države ne mogu promijeniti. Stanje anarhije, ukorijenjeno u decentralizaciji vlasti
suočava sve države sa sigurnosnom dilemom. Ako se previše naoružaju, potiču druge države
da ulože jednake ili veće napore. Ako taj sigurnosni imperativ zanemare, čine to na
potencijalnu štetu svoje sigurnosti.
Države mogu pokušati povećati moć vlastitim naporima ili savezima s drugim državama.
Savezi mogu služiti za kontrolu drugih država, koje bi inače možda htjele ostati neutralne.
Sva savezništva uvjetovana su promjenjivim okolnostima i odnosima snaga među državama.
Načelo međunarodnog prava da se sporazumi ili ugovori moraju poštovati (Pacta sunt
servanda) u konačnici popušta pred suprotnim imperativom- da temeljne promjene
međunarodne okoline opravdaju izmjene, čak poricanje ugovornih obaveza ( Rebus sic
stantibus).

Neorealistička revizija
Bipolarni sustav velesila nakon II.svjetskog rata potaknuo je preformulaciju realsitičkog
načina razmišljanja. Kenneth Waltz glavni je arhitekt te neorealističke revizije. Neorealizam
prihvaća glavnu tezu klasične realističke teorije, ali sužava fokus realizma i njegovu
koncepciju teorije kako bi iznio formalan dokaz za težnju za moći država.
Prvo, glavnom determinantom ponašanja države smatra sustav država. Nijedna država
nikada ne može u potpunosti vjerovati drugoj da će se oduprijeti posezanju za njezinim
vitalnim ineteresima. To stanje anarhije djeluje kao uzrok, stvarajući kronične sukobe.
Anarhija se ne može nadići te tako sustav država tvori zatvoren krug vječnog sukoba.
Neorealistički model smatra da su države , kao jedinice prisile, radi vlastita opstanka osuđene
na odnose međuovisnosti s drugim državama. Waltzova slika međunarodnih odnosa svodi
polje proučavanja isključivo na moć prisile država unutar anarhičnog sustava država. Države
tako ne mogu nadići nužnost sile i nasilja koje im nameće struktura moći međunarodnog
sustava.
Neorealistička teorija smatra da druga područja djelovanja države (npr.promicanje ljudskih
prava) nikako ne mogu nadjačati decentralizaciju nasilja u rukama državnih jedinica. Sustav
država navodno je zatvoren u sebe i drugi oblici moći ne mogu ga probiti. Ipak, neorealisti
spremno priznaju važnost međunarodnih aktera (Katolička crkva, EU, terorističke
organizacije...). Ono što poriču jest njihova moć i značenje koje imaju u području teorije
međunarodnih odnosa.
Drugo, i u oštroj suprotnostnosti s tradicionalnim realistima, neorealisti smatraju da su
sigurnost i opstanak države, a ne moć per se, glavni cilj državnog djelovanja.
Treće, neorealisti tvrde da su bipolarni sustavi stabilniji od multipolarnih sustava.
Hladnoratovska bipolarna struktura bila je prikazana ne samo kao stabilna nego i kao
neuništiva u predvidivoj budućnosti. Nijedna velesila, prema mišljenju neorealista, nije
trebala saveznike, dok se to nije moglo reći za manje sile. Prijetnje velesila pribjegavanjem
konvencionalnom ratovanju povećale su izglede za uzajamno nuklearno uništenje. Svaka je
mogla u nekoliko minuta potpuno razoriti drugu državu. Ta ugrađena prijetnja promijenila je
računice protivnika te stoga pojačala motivaciju za stabilnost na objema stranama. To
golemo strateško ograničenje odredilo je koliko će daleko velesile ostvarivati svoje interese
silom i prijetnjama. Doista, neorealisti su tražili veće, a ne manje širenje nuklearnog
naoružanja. Takav bi svijet zapravo bio stabilniji, odnosno manje sklon ratovima.
Pitnje je li ratu skloniji bipolarni ili multipolarni sustav i dalje nije riješeno. S usponom
SAD-a kao jedine vojne velesile, polemika o stabilnosti bipolarnog nasuprot multipolarnom
sustavu je privremeno zaboravljena, ali možda će se opet pojaviti jer američka moć može
postati prevelika.
Ad hoc izmjene realizma i neorealizma
Neki realisti, iako smatraju da je neorealističko objašnjenje sukoba dokazivo, tvrde da se i
klasični realizam i neorealizam opsegom i dubinom moraju povećati, kako bi se objasnili novi
oblici ponašanja država. Naročito treba bolje objasniti izbore i ponašanja aktera. Tim ad
hoc izmjenama nastalo je nekoliko važnih odstupanja od klasičnih pretpostavki i
neorealističkih očekivanja. Tako dolazi do slabljenja eksplanacijske snage neorealizma.
Prvo, tu su oni koji prelaze s objektivnih uvjeta ravnoteže snaga na subjektivne varijable kako
bi objasnili djelovanja države koja su u suprotnosti s uravnoteživanjem. Među tim
znanstvenicima su oni koji tvrde da multipolarni sustav može biti stabilan ili nestabilan. Hoće
li prevladati ovaj ili onaj ishod, ovisi o percepciji političara o tome hoće li interesima njihove
države najbolje služiti ofenzivna ili defenzivna vojna strategija.
Balansiranje i pouzdanost saveza te pitanje rata ili mira objašnjavaju se percepcijama
državnika. Naglasak na materijalnoj snazi, koja se može objektivno promatrati, razlikuje
klasične realiste i neorealiste od njihovih revizionističkih kolega. Prvi tvrde da te prijateljske
izmjene ugrožavaju realističko i neorealističko konceptualno zdanje. Revizionisti dokazuju da
percepcija raspodjele nasilja po državama i materijalne ravnoteže snage može biti važnija od
same materijalne baze. Takva se analiza bitno udaljava od klasičnog realističkog mišljenja.
Proširenje tradicionalnog realizma na bitno subjektivne čimbenike oduzima realizmu jednu od
njegovih najvažnijih teza o tome da države neprestanoteže moći i suprotstavljanju snažnima.
Obrnule su se uzročne strelice koje objašnjavaju sigurnosno ponašanje država.
Druga skupina samoprozvanih realističkih teoretičara objašnjava Hladni rat psihološki i
normativno. Za Gorbačova i druge sovjetske reformatore smatraju da su postupno postajali
uvjereni u neagresivne namjere Zapada. Ako se pretpostavilo da je Zapad usvojio defenzivno
stajalište, tada je slijedilo da Zapad neće iskoristiti slabost Sovjetskog Saveza tijekom
reformskog procesa. Gorbačovljeve su reforme, utemeljene na percepcijama miroljubivih
namjera Zapada, nenamjerno uništile komunistički režim i njegovu osobnu moć.
Noviji pokušaj spašavanja realističkog objašnjenja promjena u sovjetskoj vanjskoj i
sigurnosnoj politici u Gorbačovljevo doba zaslužije pozornost. Propast SSSR-a bio je ključni
događaj koji je transformirao Hladni rat i označio kraj bipolarnog sustava. Za razliku od
klasičnog realizma, ti se znanstvenici bave tehnološkim i ekonomskim nedostacima S Saveza.
U tim objašnjenjima izostalo je pitanje zašto se za svoje ekonomske potrebe Zapad odlučio
oslanjati na otvoren sustav znanstvenih otkrića, tehnoloških inovacija i sve većih globalnih
tržišta. Te odluke stvorile su raskorake koji su prisilili na promjene u sovjetskom razmišljanju.
Ono što nije potpuno objašnjeno jesu čimbenici koji su dovel ido izgradnje struktura moći
koje su uništile sovjetsku državu i monopol vlasti komunističke partije u S.Savezu.

OPTIMISTIČNI REALIZAM
Tih nekoliko popravaka klasične i neorealističke teorije mogu se smatrati mostovima prema
optimističnom shvaćanju realizma. Za optimiste, sukob, težnja za moći i oportunistička
politička korist i dalje utječu na ponašanje država. Optimistični realisti su otvoreniji za
mogućnost popuštanja konfliktnih ograničenja nego njihova pesimistična braća. Države su za
njih sebični racionalni akteri. Suparnici mogu naučiti surađivati radi uzajamne koristi i
sukob držati pod nadzorom. Za neke -sukob u granicama -može postati prevladavajuća norma
među suparnicima. Protivnici, čak i naizgled tako ustrajni poput Fra i Njem nakon II.svj.rata,
motivirani su za suradnju. Za razliku od neorealista, optimisti proširuju i poopćuju te motive i
na bipolarni i na multipolarni sustav.
Kada bi nuklearno naoružanje bilo upotrijebljeno, suparnici bi bili snažno motivirani što prije
prekinuti oružane sukobe kako bi sačuvali svoja društva i vitalne interese. O.realisti tvrde
kako države teže izbeći iz nepažnje i nenamjerno izazvan rat te da žele minimizirati njegove
štetne posljedice smanjivanjem nasilja i brzim prekidom neprijateljstva.
Istraživanje Roberta Axelrodea pokazuje da se strategija „milo za drago“ može razviti u
strategiju dosljednog suradničkog ponašanja. Ta srategija kažnjava igrače za stjecanje
privremene prednosti pred suradničkim igračem. Privlačnost te strategije je u njezinoj
jednostavnosti i sklonosti obostranim pozitivnim dobicima za igrače. Sukob i dalje postoji, ali
akteri uče da više dobivaju suradnjom.
Nekoliko okolnosti potiče suradnju. Dobici za igrače moraju biti međuovisni. Njihov odnos
nije jednokratan. Očekivanja od te igre osobito dobro funkcioniraju ako je igrača malo; tada
su zbunjenost i mogućnost pogrešnog razumijevanja smanjene.
Druga skupina prijateljskih realista uzima povijest , a ne teoriju igara kako bi se založila za
mogućnost suradnje među egoisticima. Hedley Bull kaže kako su države ublažile podjele kao
posljedicu anarhije i da su dijelom nadišle to manjkavo stanje. U nekoliko stoljeća učenja
države su se složile oko nekoliko važnih pravila kako bi stvorile krhak poredak i mir. Države
priznaju jedne druge kao moralno jednake unatoč razlikama; ta su svojstva ugrađena u sustav
nacionalnih država. Prema pristalicama eng.škole, vitalni interes država jest održavati taj
decentralizirani sustav. On je najbolje jamstvo njihova opstanka i neovisnosti.
Bull primjećuje kako su države tijekom stoljeća svoje evolucije zapravo više bile u miru nego
u ratu. Pokolj I. i II.svj.rata ili globalno natjecanje H.rata možda su odredili granice suradnje
među državama, ali su te borbe potvrdile implicitnu suradnju za spašavanje zajednice država i
kontrolu onih koje su težile hegemoniji. Ravnoteža snaga sustavu država bila je inherentna
kao njegov ključni mehanizam vladanja. Politika ravnoteže država jačala je zajednicu država,
no anarhija nije bila posve nadiđena već je ostala prirodno stanje u kojem su države djelovale.
Zajednica država također je štitila privatno vlasništvo i svetost ugovora. Bull je zaključio da
čak i u uvjetima anarhije države mogu stvoriti neku jednostavnu zajednicu i minimalan
poredak koji se s vremenom može održavati. Zajednica država o kojoj je govorio Bull isprva
se pojavila među državama iste, zapadnjačke kulture. Pojmovi demokratizacije, građ.sloboda i
ljud.prava pokazat će se kao snage globaliziranja.

LIBERALNI INSTITUCIONALISTI
Teoretičari liberalne institucionalističke misli poduzeli su zajednički naor da razviju pojmovni
okvir te teoriju međunarodnih odnosa koja „supsumira“ realističko razmišljanje.
-insitucionalisti objašnjavaju što realistička teorija može objasniti o ponaanju država i
njihovoj težnji za ostvarenjem sigurnosnih interesa i opstanka
-oni žele afirmirati središnju ulogu države i pritom proširiti opseg međunarodnih odnosa kako
bi uključio i one interese koji nisu usko vezani za sigurnost
-proširivanjem opsega interesa države institucionalisti moraju uključiti veći broj aktera i
čimbenika koji utječu na odluke države (i dodati nove razine analize – transnacionalna i
unutarnjopolitička razina analize)
-transnacionalni akteri (multinacionalne korporacije, međuvladine i nevladine organizacije)
uvedeni su u krug teoretskog bavljenja
-štedljivost-obilježje tradicionalne realističke i neorealističke teorije
-institucionalisti posvećuju veću pozornost koknkretnim uvjetima ili ograničenjima u kojima
su države i drugi akteri u interakciji i načinu donošenja odluka i ponašanja
-liberalni institucionalisti na kritike odgovaraju prihvaćanjem ključnih teza realističke teorije
inzistirajući na znanstvenom programu koji identificira prisilne i neprisilne uvjete i pobude od
kojima država (u institucionalističkoj teoriji glavni (racionalni) akter) djeluje
-državna moć najviše odreuje ishode međudržavnih odnosa
-institucionalisti, za razliku od neorealista, na anarhiju gledaju slično kao realisti eng škole
-države nisu prinuđene oslanjati se isključivo na silu i prijetnje u uzajamno kntigentnim
poslovima
-institucionalisti smatraju da su države zatvorene u zatvorenikovu dilemu (pogledati sliku-125
str.)
-na temelju Hobbesove teze o racionalnim egoistima države su dobile uloge suparničkih
zatvorenika
-one nemaju informacije, pouzdane institucionalne mehanizme za koordinaciju i temeljno
povjerenje jedne u druge
-motivirane su ne surađivati kada se čini da mogu biti na dobitku na štetu drugih država
- kada je u pitanju sigurnost, a sila je valuta razmjene, imaju dodatan motiv da upotrijebe silu
ili prijetnje kako bi prisilile na suradnju druge države, bile one suparnice, saveznice ili
neutralne
-institucionalisti se slažu s realistima da je nadilaženje sebičnih sklonosti država stvaran
problem
-države se ne mogu osloniti na dobru volju ili altruističke i idealističke izjave država, one
moraju uvijek biti zabrinute da će biti u slabijem položaju zato što druge države i akteri
možda varaju
-institucionalisti, za razliku od većine realista (prvenstveno neorealista) misle da ograničenja
u pogledu informacija i koordinacije državnih interakcija mogu ublažiti institucije koje su
stvorene radi uzajamnih koristi za države
-suradnja donosi optimalne koristi za sve stranke
-institucionalisti tvrde da rade unutar ''sistemske perspektive'' kako bi došli do štedljive
definicije ponašanja država (većina realista to odbacuje)
-kako bi postigli štedljivost, l inst nastoje razviti teoriju međunarodnih odnosa i ponašanja
država ograničavanjem svojih opservacija
-širi obuhvat odnosa između aktera i drava još se gleda s obzirom na njihovo djelovanje na
poteze i politike države (smatraju da su države u međusobnoj interakciji ali istodobno i s
drugim međunarodnim i domaćim akterima, interakcije i s međuvladinim i nevladinim
organizacijama- važnost se pridaje materijalnim uvjetima tih odnosa)
-institucionalisti prelaze granicu kada odgovara njihovim potrebama
-ideje i ideologije usmjeravaju aktere u njihovim izborima i strategijama, ali se njihov
neovisni utjecaj na državne politike još uvijek smatra podređenim materijalnim interesima
aktera-ekonomskim i sigurnosnim- i romjenjivim odnosima moći
-njihova je glavna uzročna uloga biti „žarišta“ za suradničke odluke među držvama- primjer
uzročne uloge je vjera u EU kao institucionalni temelj za ekonomsku suradnju i veće
blagostanje država sudionica
-Robert Keohane i Joseph Nye iznose citiranu verziju institucionalističkog modela-ona
supsumira realističko mišljenje u širi institucionalistički okvir
-za njih je svjetska politika sustav „kompleksne međuovisnosti“
-prema liberalnim institucionalistima, mreže odnosa među državama i nedržavnim akterima
promijenile su međunoradno odnose na tri bitna načina:
1. interakcije i različiti interesi, ciljevi i moći tih aktera stvaraju mnogostruke kanale kroz koje
mogu postići svoje svrhe
-države nisu jedini kanal kroz koji države mogu provoditi svoju volju (npr. globalna tržišta
koja se odnose na socijalne funkcije i obeze države)
-Kohane i Nye dimenzije kompleksne međuovisnosti i svoju koncepciju međunarodnih
odnosa razlikuju od realizma, ali nastoje u teoretiziranje uklopiti realističke teze o egoizmu i
anarhiji
-međudržavni odnosi-jedini kanal državnih interakcija kod realista
-transvladino se odnosi na situaciju kada ublažimo realističku pretpostavku da države djeluju
koherentno kao jedinice; transnacionalno vrijedi kada ublažimo pretpostavku da su države
jedine jedinice
-kompleksna međuovisnost pretpostavlja da države rješavaju više problema istodobno
-hijerarhijsku podjelu na visoku i nisku politiku realista zamjenjuje horizontalno definirana
agenda s višestrukim, sukobljenim i međusobno povezanim kompromisima
-države se obično sukobljavaju s višestrukim i raznolikim problemima i teškim
kompromisima u uvjetima neizvjesnosti u procjenjivanju dobitaka i gubitaka u širokom
spektru problema pojedinih politika
-mož države i odlučivanje razdijeljeni su između područja posebnih politika
-unutar države se stvaraju suparničke koalicije koje uključuju i partnere na transnacionalnoj
razini i razini djelovanja u drugim državama, kako bi se borile za željeni ishod o određenom
pitanju
-akteri, problemi, strukture moći i razineanalize uključene u područje kompleksne
međuovisnosti i institucionalističke teorije daleko premašuju realističku paradigmu
-institucionalisti polaze od toga da se prioriteti država nalaze na promjenjivom kontinuumu
-u sklopu institucionalističkog načina mišljenja ne postoji jasna granica između sigurnosti i
prisile na jednoj strani i drugih cijeva i interesa države na drugoj
-države koriste različite oblike državne moći-materijalnu ili tvrdu moć i nematerijalnu ili
meku moć- za promicanje svojih interesa
-realisti i institucionalisti se razlikuju u objašnjenju varijacija ponađanja država
- države se suočavaju i s moći drugih aktera (npr. međuvladine organizacije, aktere koje su
same stvorile), ne samo država
-za međuvladine organizacije (IGO) poput Ujedinjenih naroda, NATO-a ili Svjetske
trgovačke organizacije smatra se da imaju moć ograničavati države i da imaju vlastite
interese; one ograničavaju, usmjeravaju i, alternativno, proširuju moć i interese država članica
-one dopunjuju tisuću nevladinih organizacija (NGO)-utječu na politike i ponašanje država i
IGO-a
-globalna tržišta i multinacionalne korporacije smanjuju i povećavaju moć država
-moćni pojedinci mogu utjecati na državnu sigurnost i nesigurnosne interese (npr. Georges
Soros, Jody Williams)
-privatni akteri mogu biti i teroristi, npr. Osama bin Laden
-l institucionalisti tvrde da je dominacija vojne moći i sigurnosti oslabljena zbog drugih
problema i moći državnih i nedržavnih aktera da nameću željene ishode
-ekonomski i ekološki problemi-važna područja bavljenja države
-države su jednako zainteresirane za apsolutne koristi kao i za svoju moć u odnosu na druge
države
-realisti tvrde da se države brinu za relativne koristi drugih država, a institucionalisti skreću
pozornost na kontekst u kojemu države stječu relativne, odnosno apsolutne koristi u odnosima
s drugim državama
-Britanija, Francuska i Izrael, saveznici SAD-a, posjeduju goleme nuklearne kapacitete, a ipak
se ozbiljnim sigurnosnim prijetnjama drže zemlje koje bi htjele biti nuklearne sile poput Irana,
Iraka i Sjeverne Koreje
-države mogu upotrebiti svoje relativne dobitke u materijalnim kapacitetima kako bi naudile
drugoj državi, ali ih u tome sprečava mnoštvo čimbenika
-institucionalisti navode da su apsolutni dobici državi važniji od brige za relativnu moć
-suparnici mogu imati uzajamne koristi od koordinacije preklapajućih, zajedničkih interesa,
poput veće zaštite okoliša za sve strane
-države se nalaze pred kompromisom između strogo sigurnosnih problema i drugih ciljeva i
interesa
- sigurnosni problem postavlja pitanje treba li upotrijebiti silu ili ne
-sigurnosna pitanja se natječu za pozornost i resurse s nesigurnosnim pitanjima
-ona se nalaze na različitim i promjenjivim točkama sigurnosnog /nesigurnosnog kontinuuma
kompleksne međuovisnosti
-pogađanje među državama zbiva se u okviru temeljne anarhije njihovih autonomnih položaja
-neprestani proces novih i starih problemskih područja koja zahtijevaju odluke i djelovanja
države u njezinim odnosima s drugim akterima potiče stvaranje pravila, normi i principa
ponašanja; države se oslanjaju na te mehanizme kako bi anticipirale ponašanje drugih država i
usmjeravale vlastite reakcije
-kada ih se države pridržavaju, ti uzorci ponašanja te prateća i zajednička očekivanja
prerastaju u formalne institucije
-institucije postupno postaju režimi
-institucionalisti tvrde da su troškovi i rizici povlačenja za države sve veći zato što su se
međuovisnosti u svim važnim područjima državnog interesa povećale opsegom i brojem
-institucije postaju vrijednosti i interesi države, a države žele da se institucije održe i prošire,
pri čemu motivi interesa i povećanja moći potiču institucije
-institucije mogu objasniti i predvidjeti ponašanje država, naročito sklonost država suradnji
-institucije obavljaju nekoliko funkcionalnih uloga koje potiču suradnju
-zajednička pravila impliciraju recipročnost
-slično Axelrodovoj igri „milo za drago“, institucije priopćavaju akterima, uključujući
suparnike, nagrade za suradnju i troškove i rizicike sukoba i nesuradnje
-ako države prekrše neko pravilo izlažu se riziku skupe protureakcije drugih država koja bi
mogla štetiti njihovim interesima, ti potezi mogu poprimiti oblik sankcije, kritike ili
ekonomskog bojkota ili podizanja carina na odabrane proizvode
-potezi i protupotezi mogu eskalirati do zatvaranja granica i čak napada na vojne baze ili
osoblje
-institucije pružaju informacije svakom akteru kako bi pomogle koordinaciju njihova
međusobno zavisnog ponašanja radi zajedničkih jednakih koristi (ta dimenzija informacija
nedostaje u igri zatvorenikova dilema)
-organizacije poput Svjetske trgovačke organizacije, NATO-a ili EU, konkretna su
otjelovljenja tih evolutivnih institucionalnih struktura i procesa donošenja odluka
-rast međuvladinih organizacija od WW2 je dodatni dokaz važnosti institucija
-institucije su primamljive, nužne i sve važnije pri uređivanju ponašanja država kroz
dobrovoljnu suradnju racionalnih egoista

EVALUACIJA REALIZMA, NEOREALIZMA I LIBERALNOG INSTITUCIONALIZMA I

HLADNI RAT

-svaka se od tih škola usredotočuje na državu kao glavnog aktera u međunarodnim odnosima
-drava se uzima kao dana, a ne kao zagonetka i problem koji treba objasniti
-ni ove tri orijentacije ne predviđaju raspad država, ponajprije neke velike sile
-liberalni institucionalizam nudi najveću netrivijalnu dopunu državocentričnih pristupa
-on proširuje svoje eksplanacijske leće za promatranje ponašanja država uključivanjem
utjecaja nedržavnih aktera i neprisilnih poticaja te policy opcija na državu i sustav država
-država je opisana ne samo kao sredstvo osiguravanja sigurnosti nego i kao socijalna država
čije postojanje ovisi o sposobnosti davanja materijalnog obilja stanovnitvu na politički
ovjerenim i legitimiranim razinama
-neorealizam osjetljiv na kritiku
-neorealizam je zatražio mišljenje koje energično odbacuju tradicionalni realisti kao moguće
ili čak razborito i moralno
-neorealistički kanon isključio mogućnost raspada drave ako položi ispit opstanka
-neorealisti tvrde da je zapadna koalicija vojno jačala, tehnološkim vodstvom pretekli su
Sovjete
-Sovjeti svejedno imali najveću kopnenu vojsku u Europi, Sovjetski Savez se svejedno raspao
-neorealisti i realisti daju uvjerljivo objašnjenje globalne borbe za moć nakon WW2 na tri
razine vojne ravnoteže
-globalna bora velesila za hegemoniju povećala je vojne kapacitete na obje strane
-stalni rast nuklearnih kapaciteta na obje strane hladnoratovske podjele odgovarao je
očekivanjima realista i neorealista
-liberalni institucionalisti usredotočili se na pogađanje i pregovaranje između racionalnih
aktera koji će uočiti koristi od dobrovoljnog koordiniranja svojih nuklearnih politika kako bi
sačuvali stabilnu nuklearnu ravnotežu
-institucionalisti i optimisti među realistima ponudili razumno objašnjenje vezano za kontrolu
naoružanja i pitanja razoružanja
-teoretičari Thomas Schelling i Robert Axelrod definirali su široka područja sklada, čak i
između nepomirljivih suparnika, a pošli su od Hobbesove teze
-povjerenje se moglo osnažiti većom transparentnošću i verifikacijom
-dogovoreni nuklearni i konvencionalni uvjeti reagirali na sukobljene interese Moskve i
Washingtona s više istančanosti nego jednostrani napori da se nadiđe njihova vojna ravnoteža
-za države se i dalje smatralo da teže moći kako bi protivnicima nametale svoje preferencije
-tehnološki napredak potaknuo na promjenu kvantitativnog i kvalitativnog odnosa snaga na
svakoj strani
-sve tri škole očekivale su da će velesile težiti hegemonskim ciljevima i da će ih zauzdavati
ravnoteža snaga
-neorealisti navode rastuće nuklearne kapacitete velesila kao dokaz bipolarnosti
-neorealisti tvrde da će bipolarnost trajati beskonačno zbog njezine navodne stabilnosti
(postojala samo četiri desetljeća)
-SAD pomogle ponovnu izgradnju gospodarstava svojih bivših neprijatelja
-vodstvo Sovjetskog Saveza kršilo neorealistička pravila o ponašanju velike sile
-Gorbačov pristao na velike jednostrane ustupke kako bi uništio cjelokupno nuklearno
naoružanje srednjeg dometa na europskom tlu kao predujam za pregovore koji su vodili
oštrim rezanjem strateškoga nuklearnog arsenala na objema stranama, također je najavio
veliko smanjenje sovjetskih oružanih snaga
-treće, najavio je da Sovjetski Savez neće intervenirati kako bi zaštitio komunističke režime
Varšavskoga pakta
-obećanje je uglavnom održano
-nijedan komunistički režim na vlasti nije mogao izdržati zahtjeve građana za demokratskim
reformama ili se oduprijeti uništenju njihova monopola na vlast
-Sovjetski Savez pristao na uništenje Istočne Njemačke kao države i njezinu mirnu
reintegraciju na slobodnim izborima u ujedinjenu Njemačku pod demokratskom vlašću unutar
NATO saveza
-kako bi objasnili ponašanje država, institucionalisti u svoje istraživačke programe uvode
transnacionalnu i unutarnjopolitičku razinu državnih i nedržavnih interakcija
-institucionalisti su se ograničili na ponašanje država i na problem omirenja svojih svaćanja
kompleksne međuovisnosti s realističkim i neorealističkim pretpostavkama
-zahtjevi za samoodređenjem i legitimacijom u sastavu i upravljanju režimom ispadaju iz
razmatranja; tih snažni sila i s njima povezanih aktera uglavnom nema u konceptualnim
prizmama kroz koje ti teoretičari pristupaju sigurnosti
-na transnacionalnoj razini, realsiti i neorealisti priznaju da se velike sile moraju natjecati za
relativnu moć ne samo u dimenziji vojnih kapaciteta nego i na bojištu znanstvenih otkrića,
tehnoloških inovacija i održivoga gospodarskog razvitka
- iz perspektive realista politike detanta koje je pokrenuo Gorbačov mogu se shvatiti kao
strateški potez kako bi se usporila utrka u naoružanju
-ekonomski ili socijalni zahtjevi postavljeni sovjetskom vodstvu smatraju se sredstvom
sigurnosnih imperativa
-neorealisti i pesimistični realisti slažu se da će države koje ne uspijevaju u konkurenciji sa
suparnicama naposljetku ispasti iz procesa preživljavanja najsposobnijih, stoga su države
uvijek zabrinute za svoju relativnu materijalnu moć u odnosu na konkurente
-ta se zabrinutost proširuje na vojnu kao i tehnološko-znanstvenu i ekonomsku dimenziju
suparništva
-moglo bi se dokazati da su sovjetsko vodstvo potaknuli strateški ciljevi da se prebaci na
detant kao preduvjet za domaću gospodarsku reformu
-vojna snaga sovjetske države bila je nevažna za proces prilagodbe jer su rezanja izdataka za
obranu mogla olakšati transformaciju sovjetskoga gospodarstva
-kapitalizam i imerativi tržišne razmjene potaknuli privatne poduzetnike da se upuste u
„kreativno uništenje“
-sovjetsko iskustvo navodi na zaključak da se države kako bi preživjele u svjetlu očekivanju
svojega stanovništa da dobiju „više sada“ moraju pozabaviti tim socijalnim imperativom ili će
se izložiti opasnosti od gubljenja potpore te samog postojanja režima i države
-upravo se to dogodilo kada je sovjetsko vodstvo pokušalo prilagoditi sovjetsku komandnu
privredu sustavu otvorenog, slobodnog tržišta
-neorealisti mogu tvrditi da će države koje nisu kadre riješiti sigurnosne prijetnje što dolaze
od drugih država biti isključene iz borbe za moć
-taj je darvinovski pristup djelovao unatrag prouzročivši kraj Sovjetskog Saveza
-međudržavna suradnja, ne sukob, drugoročni je temelj za opstanak država, sigurnost i
bogatsto naroda
-ekonomski liberali slijede logiku učinkovitosti tržišta; oni ističu ovisnost opstanka države o
globalnom tržištu, koje potiče dobrovoljne razmjene između kupaca i prodavatelja, i o
globalnoj podjeli rada kako bi se za opstanak države osigurali održiv gospodarski razvoj i
inovacije
-klasično ekonomsko liberalno stajalište može bolje od triju teorija objasniti završetak
Hladnog rata kao izravan rezultat neuspjeha Sovjetskog Saveza da se uspješno prilagodi
globalnim ekonomskim i tehnološko-znanstvenim snagama modernoga i modernizirajućega
globalnog gospodarstva
-liberalni institucionalisti otvaraju teoriju međunarodnih odnosa transnacionalnoj razini
analize
-Kenneth Waltz-vodeći teoretičar neorealizma-posvećuje popriličnu pozornost odbacivanju
ekonomskih objašnjenaj ponašanja država, odbacuje i marksističko i klasično liberalno
objašnjenje ponašanja država, a istodobno metodološki „čiste“ modele tih ekonomskih
gledišta prerađuje i logiku svojega čistog modela primjenjuje na pretpostavljeni utjecaj
sustava kapaciteta nasilju distribuiranog po državama kako bi objasnio njihovo ponašanje
-prema njemu neorealističko objašnjenje sigurnosnog ponašanja država ne može se kritizirati
jer je zapravo tautološko
-liberalni institucionalisti priznaju da unutarnja politika i akteri povezani s tom razinom
analize mogu značajno utjecati na sposobnosti države i njezino vanjsko ponašanje
-ni Gorbačov ni liberalni institucionalisti nisu posve razumjeli (realisti i nerealisti uopće)
moćnu sistemsku snagu konkurencije globalnog tržišta i tehnoloških inovacija kao
samostalnih struktura moći kojima monopol države upotrebu sile ne momže potpuno
manipulirati i kontrolirati ih
-kako bi bile učinkovite i djelotvorne te su strukture morale počivati na slobodnom izboru, ne
prisili
-ovisile su o nesputanom priopćavanju preferencija na otvorenim i transparentnim tržištima,
definiranim univerzalnim cijenama i nesmetanom toku i širenju znanstvenih i tehnoloških
spoznaja
-na ruski se nacionalizam nije moglo računati da će sačuvati Sovjetski Savez
-Boris Jeljcina- branitelj ruskih nacionalnih interesa
-sukob između njega i Gorbačova podijelio Sovjetksi Savez više nego sva vojna snaga Zapada
-centrifugane sile nadjačale su sve slabiju centripetalnu moć sovjetske države da prisilno
oblikuje novog socijalističkog čovjeka koji će naposljetku podrediti i izbrisati uporne uske
identitete
-jedinstvo Sovjetskog Saveza se raspalo na svoje sastavne, nacionalno definirane dijelove
-zapadne su države izgradile svoj sigurnosni savez na nacijama-državama, svoju sigurnost i
opstanak svojih političkih sustava utemeljile su na održavanjulojalnosti svojih građana
Bez obzira na napetosti između država članica NATO-a, naročito između SAD-a i Francuske
većinu Hladnog rata, koalicija se održala zato što su države članice i njihova stanovništva
konsenzualno potvrdili sudjelovanje u savezu
-napad francuskog predsjednika Charlesa de Gaullea na hegemonske sklonosti SAD-a i
njegovo odbijanje bipolarnog sustava velesila bili su potaknuti njegovim uvjerenjem da
nijedno od toga ne smije nadvladati nacionalne osjećaje i vlastite interese
-članice NATO-a mogle su izaći iz saveza i proglasiti neutralnost bez rizika oružane
intervencije Sjedinjenih Država kako bi ih u tome spriječila (izlazak Francuske)
-vodeći političari istočnonjemačkoga režima bili su svjesni nepovoljnih posljedica odluke
Moskve da ne intervenira kako bi iznudila poslunost istočnoeuropskih građana njihovim
komunističkim vladama
-Sovjetska država nije mogla zamijeniti monopol vlasti Komunističke partije legitimacijom
koju državi daje stanovništvo čije bi interese ta država trebala predstavljati i održavati i
kojemu bi trebala odgovarati
-Hobbesova država postala nacija-država
-tijekom noga što Fernand Braudel naziva longue duree povijeesti, lokalni su identiteti
nadjačali moć sovjetske države, i njezinu snagu prisile prisvojili za svoje partikularne interese
-teorija sigurnosti mora se proširiti na zaštitu slobodnotržišne razmjene i izražavanje
mišljenja, vrijednosti i identiteta
-za realističku teoriju najvažnija Hobbesova teorija države
-narodi Sovjetskog Saveza osnovali 15 država
-od moderne se države očekuje da pomaže, ne da sprečava, ekonomsku dobrobit svojega
stanovništva
-države bi trebale predstavljati nacionalne i komunalne identitete kojima upravljaju u
zajednici država koje su članice
One su pod sve veim pritiskom da štite i promiču građanske slobode i ljudska prava kao
normativne imperative svoje ovlasti za vlast s autoritetom
-urušavanje Sovjetskog Saveza kao posljedica toga što nije uspio položiti konkurentske ispite
sigurnosti, blagostanja i legitimacije, upućuje na onovno propitivanje što država jest i kakvi su
njezini izgledi, ne samo u pogledu uskih sigurnosnih pitanja upotrebe sile ili prijetniji
-ad hoc pokušaji da se spasi realizam i njegove pratioce potaknuli su neke oštre kritičare da
odbace cijeli realistički i neorealistički projekt te da, implicitno, napadnu teoretičare poput
liberalnih institucionalista koji pokušavaju unijeti svoje izmjene realističke teorije
-realističko-neorealističko-institucionalistički ppokušaj da se međunarodno odnosi izgrade
kao znanost nije posve uspio.
Testiranje teorija sigurnosti: objašnjavanje nastanka i prestanka Hladnoga rata
Hobbes, Clausewitz i Tukidid postavili su temelje za sigurnosne studije. Otkad su ti teoretičari
otvorili mogućnost za znanost o sigurnosti, dogodile su se promjene u načinu ratovanja.
Teorije sigurnosti moraju odrediti te nove dimenzije sigurnosti.
-Sedam vladajućih sigurnosnih škola
Uvođenje testa teorija sigurnosti: Hladni rat
Ono što nam je potrebno jest test kojim ćemo te škole evaluirati. Test mora zadovoljiti stroge
kriterije želimo li da se prihvati kao valjan i pouzdan. Kako bi se umanjilo cirkularno
zaključivanje, test ne bi smio favorizirati nijednu školu i morao bi ih evaluirati ravnopravno.
Evolucija nastanka i završetka Hladnoga rata između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza,
od kraja Drugog svjetskog rata 1945. do urušavanja Sovjetskog Saveza, 1991. ima nekoliko
obilježja, koja je preporučuju kao test trenutačno suprotstavljenih teorija sigurnosti.
Prvo, borba za globalnu dominaciju između dviju velesila i njihovih saveznika, stvorila je
potrebu za razvojem vojnih kapaciteta države.
Drugo, znanstvene spoznaje, tehnološke inovacije i ekonomski resursi mobilizirani za
podršku tim sustavima velesila otkrili su nedostatke klasičnih modela sigurnosti. Bojišta
Hladnog rata proširila su se dalje od stvarnog oružanog sukoba na stvaranje samoodrživih i
sve većih tehnoznanstvenih i ekonomskih sustava za opskrbu vojnih snaga. Ti su zahtjevi
postali još kompleksniji drugim uvjetom za uspjeh u Hladnome ratu. Građani pojedinih
država tražili su ne samo sigurnost nego i veće materijalno bogatstvo. Tako je Hladni rat
postao borba za vojnu dominaciju kao i ispit dvaju sukobljenih pristupa rješavanju zahtjeva za
blagostanjem naroda dviju sukobljenih koalicija. Zapadna je koalicija nudila liberalni
ekonomski sustav koji potiče globalna tržišta i neprestane inovacije kao svoje rješenje za
sigurnost i blagostanje. Sovjetski savez i njegova koalicija predali su svoju sudbinu u ruke
centraliziranog državnog vlasništva i kontrole nad sredstvima za proizvodnju.
Treće, rat se proširio dalje od materijalnih dimenzija opisanih u zahtjevima za sigurnost i
blagostanje. Bio je borba za legitimaciju pred sudovima nacionalnih i svjetskih javnosti.
Četvrto, rat je bio globalan, utjecajem veći od Prvog i Drugog svjetskog rata. Vlastitim
izborom ili nužnošću bili su u njega uključeni i zarobljeni svi ljudi.
Hladni rat nudi niz podataka kako bi se ispitale sigurnosne teze sukobljenih škola mišljenja.
Važno je iznijeti tvrdnju da Hladni rat ozbiljno dovodi u pitanje prevladavajuće sigurnosne
paradigme i pristupe za njegovo objašnjenje. Kada se primjeni na sedam teorija, snage i
slabosti svakog gledišta izlažu se analizi i evaluaciji. Teorije sigurnosti morale bi moći dati
neko vjerodostojno objašnjenje nastanka i prestanka Hladnog rata. Ako teorija sigurnosti ne
može ponuditi uvide o toj konfrontaciji naroda i država svijeta, gubi u nadmetanju ideja o
tome kako objasniti sigurnosno ponašanje aktera.
Nastanak i završetak Hladnoga rata: borba za hegemoniju
Hladni rat je bio nastavak tridesetogodišnjeg rata među velikim silama za globalnu
hegemoniju u razdoblju između Prvoga i Drugoga svjetskoga rata. Njemačko imperijalno
nadmetanje za dominaciju Europom i svijetom u Prvom svjetskom ratu porazila je koalicija
demokratskih država, prvenstveno Ujedinjenoga Kraljevstva, Francuske i SAD-a. Kasni
ulazak SAD-a u rat 1917. promijenio je odnos snaga prema centralnim silama Njemačkoga i
Austro-Ugarskoga carstva. Rusija kao sila Antante u savezu sa zapadnim demokracijama,
povukla se iz rata u listopadu 1917., nakon Boljševičke revolucije koja je stvorila Sovjetski
Savez. Sovjetski Savez se, godinu poslije, pridružio zapadnim demokracijama kako bi porazili
nacističku Njemačku i Japan, koji su težili globalnoj hegemoniji. Da su potonje zemlje dobile
Drugi svjetski rat, dobile bi u biti vlast nad većinom zemalja svijeta te zamijenile europska
carstva svojom dominacijom nad poraženim Sjedinjenim Državama, Britanijom i Sovjetskim
Savezom. Pobjednička koalicija Drugog svjetskog rata bila je u osnovi manjkava. Dvije
velesile koje su nastale u ratu nisu mogle pomiriti svoje razlike.
Sovjetski nuklearni pokus 1949., prepuštanje Kine komunističkim snagama te napad
komunističke Sj. Koreje na Južnu – protektorat SAD-a – potaknuli su militarizaciju američke
politike obuzdavanja i hladnoratovskog sukoba.
1. Globalna nuklearizacija sigurnosne dileme
Hladni rat se vrti oko nastojanja velesila da steknu prevlast silom i prijetnjama te da protivnici
nametnu svoje rješenje globalnog poretka i vladavine. Najvažnije je bilo nadmetanje u
nuklearnom naoružanju. Svaka je strana težila nuklearnoj nadmoći. Nijedna u tome nije
uspjela. Obje su strane pretpostavljale da će, ako uspije postići bolji nuklearni položaj, dobiti
političku i psihološku prednost u smrtonosnom cjenkanju za prvenstvo.
U sigurnosnim studijama često se spominje riječ strateški. Tijekom Hladnoga rata obično se
povezivala s politikom velesila za postizanje određenih vojnih ciljeva suprotstavljanjem,
nadziranjem ili eliminiranjem protivnikovih vojnih snaga. Iz ograničene perspektive
Hladnoga rata, strateške su sile one koje su sposobne poraziti protivnikove vojne snage. U
slučaju nuklearnog oružja, to bi zahtijevalo upravo razoružavanje suparnikovih nuklearnih
snaga prije nego uništi većinu našeg stanovništva i teritorija. Vojni planeri na objema
stranama neumorno su težili tom cilju. Vojni planeri i politički vođe rano su shvatili da je
nuklearno naoružanje oružje straha. Jednako su tako bili svjesni da je nemoguće postići
nadmoć koja bi bila dostatna da se protivnika razoruža i da mu se nametnu uvjeti predaje. Čak
i ono malo oružja koje ostane bilo bi dovoljno da se agresoru nanese toliko smrti i razaranja
da se upotrebom tog oružja ne bi ispunila nikakva racionalna politička ili moralna svrha. Ta
su ograničenja bila više poticaj za utrku u naoružavanju nego poziv da se nađe nenasilan izlaz
iz nuklearne sigurnosne dileme. Obje su strane provodile politike definirane vojnim
planovima i nuklearnim kapacitetima koje su se dobro uklapale u očekivano ponašanje u
Hobbesovoj završnici ili Clausewitzevoj konceptualizaciji ''čistog rata''.
O evoluciji nuklearnih kapaciteta svake strane odlučivali su promjenjivi odgovori što su ih
donositelji odluka davali na pitanje ''Koliko je dovoljno?''. Na jednoj strani su bili oni koji su
tvrdili da je manja snaga nuklearnog oružja dovoljna kako bi se protivnika odvratilo od
napada na vitalne interese države. Prema teoriji odvraćanja, preživjele snage bi bile dostatne
da protivničkoj strani nanesu gubitke koji bi bili daleko veći nego bilo kakav zamislivi
racionalni dohodak od napadanja države ili njezinih vitalnih interesa. Takvu snagu definirali
su američki stratezi kao sposobnost nuklearnih snaga zemlje da prežive napad iznenađenja i
zadrže dovoljnu nuklearnu udarnu snagu. Zbog radioaktivnog raspadanja na velikom se dijelu
protivnikova teritorija dugo ne bi moglo živjeti. Budući da su Sovjetski Savez i SAD bili
kadri izgraditi takve sustave, smatralo se da su bili sposobni za uzajamno osigurano uništenje
( MAD – mutuaol assured destruction).
U političkim krugovima MAD je kritiziran zbog neselektivnog ciljanja gradskog stanovništva.
Protivnik stoga nije motiviran izbjegavati udare na suparnikove gradove u sklopu MAD-a.
Male nuklearne snage o kojima je ovisila strategija MAD-a navodno su bile ranjive na napad
koji bi ih uništio. Ranjivost je razlog za napad. Tijekom cijeloga Hladnoga rata, ravnoteža
nuklearnih snaga nije bila stabilna, nego osjetljiva.
Za pristalice strategije vođenja rata najodlučnije su bile njezine implikacije za odvraćanje.
Tvrdilo se da vjerostojnost nuklearnih snaga za odvraćanje protivnika ovisi o njihovoj
mogućoj upotrebi. Postavljanje te tvrdnje izazvalo je razmišljanje o stvarnoj upotrebi tog
oružja. Glavne mete takvog stajališta bili su protivnikovi nuklearni kapaciteti. Njihova brza
eliminacija smanjila bi štetu koji bi pretrpjeli vlastiti gradovi i vojne snage. Nuklearna
dominacija navodno je povećavala vjerojatnost brzog završetka rata pod uvjetima koji
odgovaraju jačoj nuklearnoj snazi. Sovjetski Savez i SAD izgradili su neranjive sustave
naoružanja, naročito sustave s podvodnim lansiranjem, kako bi preživjeli napad.
Razvili su nuklearne trijade kako bi neprijateljeve probleme s ciljanjem povećali nuklearnim
naoružanjem baziranim na moru, kopnu i u zraku. Nuklearne trijade bile su kontrolirane iz
centra kako bi se spriječila njihova nenamjerna upotreba.
Iako se velesile nisu mogle oduprijeti logici čistog nuklearnog rata, htjele su spriječiti
nuklearni rat, koji nijedna nije željela. Međutim, cilj obiju velesila su snage koje mogu
onesposobiti protivnikovo nuklearno naoružanje. Svako kolebanje u težnji za tim ciljem
smatralo se slabljenjem režima odvraćanja radi sprečavanja neprijateljskog napada. Rizici te
strategije odgovora na silu bili su očiti. Odvraćanje se u krizi može slomiti onda kada je
najpotrebnije. Pritisci da se djeluje brzo mogu se pokazati prevelikima pri
samoporažavajućem pokušaju smanjenja štete za vlastite snage i gusto naseljena područja.
Unutar uskog pojasa tih preklapajućih interesa stratezi su zaključili da je suradnja s
protivnikom koji je odlučan u namjeri da pobijedi ipak poželjna i uzajamno korisna. Bilo je za
obe strane, racionalno surađivati s nepouzdanim neprijateljem kako bi se izbjegao neželjeni
rat, a opet nastaviti jačati borbenu orijentaciju radi pobjede u nuklearnom ratu ako do njega
dođe.
Pregovori o kontroli naoružanja kristalizirali su se u nekoliko ugovora i sporazuma. Prvi,
postignuti 60-ih godina, urodili su sporazumima o prekidu nuklearnih pokusa u atmosferi,
uvođenjem vruće telefonske linije u krizama kako bi se spriječio neželjeni rat. Drugi skup
ugovora postignut je 70-ih. Najvažniji je bio SALT I, sporazum koji je bio plod pregovora o
ograničenju strateškog naoružanja. Potpisan u lipnju 1972., Sporazum o antibalističkim
raketama (ABM) ograničio je svaku velesilu na dvije (kasnije na jednu) instalaciju ABM-a.
On je također zabranio razvijanje, testiranje ili aktiviranje ABM sustava na moru, u zraku, na
zemlji i u svemiru. Svrha tih ograničenja bila je uvjeriti obje strane da će njihovi destruktivni
kapaciteti preživjeti protivnikov iznenadni napad. Sporazumom SALT II, potpisanim u lipnju
1979., taj je sporazum potvrđen. Taj sporazum nikada nije bio ratificiran. Predsjednik Carter
povukao je Sporazum iz Senata reagirajući na sovjetsku invaziju na Afganistan.
Izborom Reagana 1980. utrka u naoružanju prebačena je na novu razinu. Sovjetski savez bio
je optužen za kršenje obećanja kako se će držati ograničenja SALT-a II. Žarište strateškog
planiranja pomaknulo se prema izgradnji neranjivih, pouzdanih sustava za brzu reakciju koji u
slučaju da izbije rat mogu reducirati sovjetske nuklearne kapacitete, naročito MIRV-sustave.
Pregovori SALT prerasli su u START, pregovore o smanjenju strateškog naoružanja, koji su
se otezali do početka raspada Sovjetskog Saveza.
2. Europeizacija sigurnosne dileme
Drugo bojište Hladnoga rata bila je Europa, gdje je bio koncentriran velik dio naprednih,
moderniziranih i visokoobrazovanih resursa svijeta. Vojno jačanje koalicija velesila u Europi
ugrubo se može podijeliti na sedam razdoblja. Prvo je razdoblje trajalo od kraja Drugoga
svjetskog rata do izbijanja Korejskoga rata 1950. Pad jedne istočnoeuropske zemlje za
drugom pod komunističku vlast i sovjetizacija okupiranog dijela Njemačke potaknuli su
zapadne liberalne države da svojim komunističkim partijama onemoguće ulazak u vlade i da
se usredotoče na obnavljanje svojih gospodarstava opustošenih ratom kako bi otupile
komunistički utjecaj na biralištima. Te su napore podržali američki Marshallov plan i
potpisivanje ugovora o sjevernoameričkom savezu 1949. Ugovor je svoje članice obvezao na
međusobno pomaganje kao odgovor na prijetnje njihovoj sigurnosti.
Sjevernokorejskim napadom na Južnu Koreju u lipnju 1950., počela je druga faza Hladnoga
rata u Europi. Ti su šokovi militarizirali Atlantski savez i jamstveni pakt pretvorili u NATO,
multilateralnu vojnu organizaciju pod američkim vodstvom. Američke su snage bile trajno
stacionirane u Europi, ekonomsku pomoć zamijenila je vojna i na čelo NATO-a postavljen je
američki zapovjednik. SAD su inzistirale na ponovnoj militarizaciji Zapadnje Njemačke.
Zapadna Njemačka se priključila NATO savezu. Sovjetski savez je odgovorio organiziranjem
Varšavskog pakta kako bi uzvratio na potez Zapada.
Treću fazu, od 1953. do 1960., obilježava brza nuklearizacija Europe. NATO je odbacio cilj
izgradnje golemih konvencionalnih snaga kako bi parirale sovjetskim snagama. Glavna
kočnica je bila ekonomska. Planovi NATO-a i Amerike za Europu premjestili su se s
konvencionalnih snaga na nuklearne. Varšavski pakt je slijedio primjer kako bi odgovorio na
izazov NATO-a. Eisenhowerova administracija obznanila je doktrinu ''masivne odmazde''.
Prema njoj SAD i NATO oslanjat će se na nuklearno zastrašivanje kako bi odgovorile na
prijetnju Varšavskog pakta. Pitanje vjerodostojnosti – hoće li SAD upotrijebiti nuklearno
naoružanje za obranu saveznika u NATO-u uz rizik vlastita opstanka postalo je središnjim
problemom vojnog planiranja.
Zbog problema vjerodostojnosti, Kennedyeva je administracija započela četvrtu fazu NATO-
ova planiranja. Od 1960. do 1972. Doktrina fleksibilna odgovora zamijenila je doktrinu
masivne odmazde.
Napetosti koje je tijekom Hladnog rata proizvelo nuklearno naoružanje i njegovo uključivanje
u doktrinu fleksibilnog odgovora imale su dva zasebna rezultata. Prvo, većina NATO-ovih
saveznika nevoljko je prihvatila fleksibilni odgovor kao cijenu osiguravanja američke zaštite
unatoč većim troškovima i rizicima za zaštitu njihovih sigurnosnih interesa. Druga posljedica,
bio je razvoj nukolearnih snaga drugih država NATO-a. Primjenjivale su se tri strategija.
Prvo, Francuska je htjela imati utjecaj na američku nuklearnu strategiju razvijanjem vlastitih
nuklearnih snaga i povlačenjem iz NATO-a. Britanija je svoju nuklearnu politiku vezala
izravno za SAD kako bi donekle odlučivala o američkom vojnom pitanju.
Sedamdesete su donijele predah u hladnoratovskoj borbi za Europu i otvorile petu fazu
Hladnoga rata. Europa je postala zona mira. Helsinški završni akt iz 1975. priznao je i
legitimirao privilegiranu sferu utjecaja velesila u njihovim polovicama Europe. Obje su strane
pristale priznati dvije njemačke države i predložiti njihovo članstvo u UN-u. Stvorena je
Konferencija o sigurnosti i suradnji (CSCE).
Taj je predah prekinut potkraj 70-ih. U šestoj fazi Europa biva sve dublje uvučena u sukobe
velesila u svijetu u razvoju. Sovjetska invazija na Afganistan prekinula je razgovore o
strateškom nuklearnom naoružanju i pregovore o kontroli naoružanja dvaju europskih saveza.
Kad je kriza prošla, Sovjetski savez, na čelu s Mihailom Gorbačovom pokrenuo je radikalnu
transformaciju sovjetske strateške politike. Sa Zapadom je sklopljen niz sporazuma o kontroli
naoružanja. Ti sporazumi bili su sedma i posljedna faza europskoga Hladnoga rata.
Raspadom Sovjetskog saveza 1991. završila je borba velesila za prevlast u Europi. U
globalnoj politici koja se sada pomalja prevlast ima koalicija zapadnih liberalnih, tržišnih
demokracija. U toj koaliciji hegemon su SAD, jedina vojna velesila svijeta.

-Dolazi do sloma europskih imperija u 20. st. – velesile su uronile u anarhični kontekst.
- SAD su potpisale ugovore o uzajamnoj sigurnosti s 43 zemlje svijeta
i SAD i SSSR su svoju intervenciju u svijetu u razvoju objašnjavale ideološki, a ne strateški
(no to je bila očita neistina, budući da su npr. SAD u LAt Americi podupirali autoritarne
režime)
- u SSSR-u Staljinova smrt je otvorila put za temeljitu preformulaciju komunističke doktrine
Hruščov je bio spreman žrtvovati ideološku čistoću zbog nacionalnih sigurnosnih interesa
- 60-ih i 70-ih vrhunac frustracije i velikih troškova intervencije velesila (1973. SAD se
povlače iz Vijetnama)
Objašnjenje nastanka i završetka Hladnog rata

- Slom Sov. Saveza= proces kriza koje su se gomilale borjem, obuhvatom i gustoćom,a
ne pojedinačan događaj
- Neuspjeh S Saveza da održi gospodarski rasti i tehnološke inovacije
- Gorbačovove reforme samo su ubrzale proces raspada
- Korijeni smrti Sov saveza sežu u povijest ploda ruske revolucije- marksizam je
predviđao samouništenje kapitalizma no to se nije dogodilo
- Lenjin je smatrao da je globalna konkurencija potaknula kapitaliste na potragu za
inozemnim carstvima u kojim će plasirati višak kapitala
- Na početku, nekoliko desetljeća nakon ruske revolucije, činilo se da sovjetski
eksperiment daje solidne ekonomske rezultate
- Stope gospodarskog rasta bile su visoke, rast BDP-a, egalitarnost
- No posljednjih godina Sov saveza to se nije održalo- silazan trend (razlozi:
zastarijevanje osnovnog kapitala, krutost sovjetske industrije, zastarjela tehnologija,
nedostatak inovacija, velika stopa ulaganja za obranu
- 1984. dolazi Gorbačov na čelo komunističke partije: ciljevi: 1. učinkovitije reagiranje
na rastuću potražnju potrošača i sovjetska očekivanja dostizanja zapadnog standarda,
2. snažnije gospodarstvo koje će učvrstiti legitimaciju Komunističke partije i 3. bolje
performanse kako bi se odgovorilo na izazov Zapada i sačuvalo položaj Sov saveza
kao avangarde socijalističke revolucije )
- 4 reforme: 1. gospodarsko restrukturiranje ili perestrojka-neuspješno
- 2. glasnost-otvorenost- građane se pozivalo da kritiziraju pogreške i slabosti državne
birokracije i operative, veća sloboda medija- dovodi do oslabljenja legitimacije kom.
Režima i njegovih vođa
- 3. Institucionalna reforma- reforma državnih institucija
- 4. tzv. „novo razmišljanje“ o sigurnosti – politika miroljubivog angažmana
- Prekid nuklearnih pokusa – poboljšanje odnosa sa Zapadom
- 1990. članovi dvojnih paktova potpisuju Parišku konvenciju koja je praktički
proglasila završetak Hladnog rata
- Moskva pokreće raspuštanje Varšavskog pakta koji je raspušten 1991.
- U proljeće 1990. Moskva povlači svoje snage iz Čehoslovačke i Mađarske
- Gorvačovove reforme kobne za monopol komunističke vladavine u Istočnoj Europi
--- posljedica raspadanje sov. Carstva u ISt Europi, Kom. Partije i SSSR-a
- Novi predsjednik Rusije Boris Jeljcin
- Ožujak 1991. referendum: treba li Sov savez i dalje postojati kao jedinstvena
republika? 75% građana NE!,a 6 republika bojkotiralo referendum
- 25.12.1991. Gorbačov odstupa s praktički već nepostojećeg Sov. Saveza

Objašnjenje raspada Sov Saveza, završetka Hladnog rata i nastanka Zapadne

koalicije

- sov promjene su vodile novim i zastrašujućim sigurnosnim problemima za države s

društveno podijeljenim stanovništvom (Balkan, Srednji Istok)

Smjernice za testiranje sigurnosnih teorije i pristupa

- kakve naočale želimo nositi da bismo objasnili zbunjujuću stvarnost međunarodnih

odnosa i sigurnosti
 - sigurnosne studije uključuju neposredne odnose ljudi kao i transakcije društveno
konstruiranih aktera

Pri testiranju teorije moramo imati na umu troje:

1) znanstveni um nikada nije zadovoljan i neumorno nastoji pobiti teoriju na koju se oslanja
2) moramo se uvjeriti da teorija isključuje širenje i reinterpretaciju kako bi objasnila nove
činjenice koje otkrivamo
3) moramo pokušati razviti vlastite teorije koje će odgovarati našim svrhama i potrebama
(nije razumno očekivati da ćemo imati teoriju za sve - moramo biti načisto s tim što
želimo znati)

7 škola mišljenja u teoriji međunarodnih odnosa: realizam, neorealizam, liberalni

institucionalizam, klasični liberalizam, marksizam, neomarksizam, bihevioralizam i
konstruktivizam.

Pri odabiru škole najvažniji su:

1) što škola iznosi o djelovanju i motivaciji ključnih aktera; pojedinaca, skupina, država
2) koji su čimbenici koji utječu na donošenje odluka aktera
3) razina ili razine analiza na kojima se promatra ponašanje aktera

Međunarodni odnosi i međunarodna sigurnost NISU međusobno zamjenjivi izrazi.

Sigurnost je podskup međunarodnih odnosa.

BIHEVIORIZAM
Biheveioralno istraživanje nastoji na individualne ili kolektivne međ. aktere koje ispituje
primijeniti model fizikalnih ili prirodnih znanosti. Očekuju da promatranja međunarodnih
aktera daju odgovore nakon što se njihova valjanost provjeri ponavaljanjem danog
istraživačkog nacrta. Iznose hipoteze, a znanstveni protokol sadrži promišljenu odluku o
suzdržavanju od vjerojatnih očekivanja u pogledu ponašanja prije no što se prikupe svi
potvrdni ili suprotni dokazi. Biheviorist ne žele unaprijed donositi pretpostavke o ljudskoj
prirodi ili o miru, ratu, otkrivanje objašnjenja je zadatak znanstvenoga istraživanja. Neki
analitičari, osobito konstruktivisti smatraju da upotreba takvih objektivnih metoda navodi na
pogrešan put te ih optužuju da svode živa bića na niži rang, da podcjenjuju jedinstvena
svojstva poput govora, ideja... Za pravu čovjekovu prirodu drže da ili nespoznatljiva ili
prijeporna ovisno o društvenim razmjenama.
Znanstveni pristup želi otkriti uzroke ponašanja aktera vrlo slično cilju trijumviratu iz 2.
Poglavlja – Hobbes, Tukidid i Clausewitz. Razlika među njima je u metodama na koje se
oslanjaju kako bi otkirli opće tendencije ponašanja ljudi i društva. I jedni i drugi vode se
NOMOTETSKIM pristupom, tj. poviješću. Bihevioristi pomno bilježe događaje kako bi se
oni kasnije mogli primijeniti na druge slične situacije. Ti obrasci ponašanja aktera upućuju na
temeljne „zakonitosti“. Ti uzroci, zakonitosti ili pravila objašnjavaju što aktere pokreće. Cilj
je postaviti generalizacije ili hipoteze o promatranim akterima unutar granica koje postavlja
znanstvenik ili kao potencijalno prediktivno za ponašanje aktera. Ne iznose moralne ocjene
ponašanja, naglasak je na „što jest“, a ne „kakvo bi trebalo“ biti ponašanje. Onako je „kako
vidiš“ – ma dosadni su previše!
Kao primjer korištenja ovog pristupa navodi se majstorska studija o ratu Quincya Wrighta
koja je željela otkriti pravila koja države usmjravaju prema ratu ili odvlače od njega unutar
šireg konteksta globalne i unutarnje politike te društveno-ekonomskih i kulturnih sila unutar
kojih države djeluju. Te su pravilnosti shvaćene kao zakonitosti. Wriht je redefinirao ratove
kao nesavršene oblike zakona čije će se „usavršavanje“ vjerojatno postići u uvjetima mira kao
društvenog stanja. Iznio je mogućnost da će se sukobi sve više rješavati pozivanjem na
vladajuće međunarodno pravo pravo i poredak utemeljen na prirodnom razumijevanju
ljudskog ponašanja. Tim idealiziranim stanjem zakona prirode ili čistoga mira koji je jednako
tako ideal kao i čista završnica Hobbesa i A. Smitha, nesavršeni zakon rata prijeći će u
savršeni zakon mira u kojemu će se upotrebom nenasilnih sredstava i razumom približiti
sukobljene ljudske vrijednosti i preferencije, a sve će to voditi rezultati znanstvenih
istraživanja. Wright rat definira na način da načini potencijalno univerzalnu definiciju rata.
Njegova knjiga označava početak onoga što je danas poznato pod nazivom „istraživanja
mira“. Bihevioristi ne rade sami već svoja istraživanja smatraju dijelom istraživačkoga
programa u kojemu sudjeluju i drugi istraživači. I naravno pokušavaju svoja pitanja i projekte
formulirati tako da se na njih može odgovoriti promatranjima ponašanja ispitivanih jedinica.
Radno razumijevanje i intersubjektivni dogovori o realnosti omogućuju da u istraživanja ne
unose vlastite vrijednosti i predrasude. U cijelom trajanju istraživanja znanstvenici su dužni
misliti na testove kako bi falsificirali ono što su otkrili te tako provjerili svoje rezultate i
istraživanje podvrgnuli strogoj i točnoj provjeri. Eksperimentalna metoda zauzima uvaženo
mjesto u međunarodnim odnosima, koristi se za psihološka istraživanja, teoriju igara i
simulacije, naravno laboratorijske metode se teže koriste zbog nemogućnosti kontrole u
stvarnim uvjetima života.

ISTRAŽIVAČKI PROGRAM TEORIJE PRIJENOSA MOĆI – PM

Općepriznati je predstavnik bihevioralnog istraživanja. Autori su se odlučili za taj izbor zbog
3 razloga:
1. Istraživački program PM-a ne polazi od anarhije i ne pretpostavlja postojanje
nepremostivih sukoba velesila oko preferencija, a to su ključne razlike u odnsu na
realističko i neorealističko stajalište. Teorija prijenosa moći smatra da države neće
reagirati na međunarodne imperative na sličan način jer ne vrednuju status quo
jednako. Taj važan naglasak na vrednovanje postojećeg stanja jasno ih razlikuje od
realizma. U načelu, u istraživanju PM-a (prijenosa moći) ne posoji vakuumi moći. Rat
između velikih sila objašnjava se različitim konfiguracijama moći između
dominantnih sila i suparnika za položaj i dinamičnim promjenama materijalnih resursa
tih suparnka kao funkcije njihovih internih sposobnosti da u nadmetanju s drugim
državama mobiliziraju ljudske i materijalne resurse. Te konfiguracije i interno
stvorene transformacije moći unutar njih stvaraju strukturu moći koja potiče ili
obeshrabruje rat. Hoće li rat izbiti ovisi o izazivačevoj procjeni služi li postojeći
sustav njegovim interesima. Ta izazivačeva subjektivna ocjena pozitivne vrijednosti
utječe na političke i sugurnonosne implikacije materijalne distribucije moći između
suparničkim državama. Istraživački program PM-a potencijalno postaje most između
bihevioralnog istraživanja i konstruktivizma jer dovodi u uzročni odnos materijalne
uvjete moći izazivača i hegemona i subjektivnu ocjenu odnosa snaga među njima.
2. Istraživanja PM-a mogu se koristiti za istraživanja na razini sustava i transnacionalnoj
razini. Teorija PM-a usmjerena je na odnose velikih država i na sukobe između
 hegemonske ili dominantne države i njezinih suparnika, ovisno o ispitivanom
povijesnom razdoblju. Mjere za praćenje te konkurencije vrte se oko tehnološko-
ekonomske materijalne snage i subjektive procjene zadovoljstva državnih aktera
unutar vladajućeg međunarodnog poretka.
3. Teorija PM je koherentan, fokusiran, jasno ograničen progresivan istraživački
program što potvrđuje sve više podataka i objavljenih istraživanja koje te teorije
potkrepljuju.
- Korelati rata – COW – bihevioralno istraživanječ koje je uvelike pridonijelo mjerenju
i određivanju vjerojatnosti rata među državama.
- Teorija PM je strukturalna teorija zato što uzima za hipotezu kako se uz određene
strukturalne pravilnosti u odnosima između dviju država mogu očekivati i određene
vanjske politike.
- ORGANSKI I KUGLER začetnici teorije PM

Teorija PM postavlja usko, ali važno pitanje – Kada i zašto sukobi velikih sila prerastaju u
rat? Odbacuje realistički model kao zastario, nepovazan sa suvremenim funkcioniranjem
međunarodnog sustava i dovodi u pitanje model ravnoteže snaga realizma. U realističkom
modelu ravnoteže snaga mir je funkcija ravnoteže snaga između glavnih država. Rat se ne bi
dogodio kada bi države održavale grubu ravnotežu snaga kao kočnicu bilo kojoj državi.
Organski, koji je prvi formulirao teroriju prjenosa moći tvrdio je da modeli ravnoteže snaga,
kako god formulirani ne mogu objasniti rat ili mir jer je taj model pogrešan u suvremenim
uvjetima modernizacije i industrijalizacije svjetskih razmjera. Stoga se kapacitet moći država
stalno mijenja kao posljedica unutarnjeg razvoja.
Čimbenici koji određuju materijalnu moć države su 3 varijable: veličina stanovništva,
tehnološko-ekonomske proizvodne sposobnosti i mobilizacijska sposobnost političke
države da te ljudske i materijalne resurse upregne u konkurenciju s drugim državama.
Ti čimbenici zajdeno stvaraju hijerarhiju moći kao okosnicu međunarodnog poretka.
Istraživači su pomno grafički prikazali te varijable i mjerili njihove promjene tijekom stoljeća
i pol od završetka Napoleonskih ratova. Relativne promjene moći velikih sila uspoređuju se
tako što ispituju parove odnosa velikih sila u tom razdoblju. Država postaje izazivač
postojećoj dominantoj sili kada ostvari 80 posto ili više materijalnih kapaciteta
dominantne države. Taj mjerljiv odnos moći ključan je za ovu teoriju. Organski i suradnici
tumače rat kao posljedicu tih mjerila hegemonije. Međunarodni poredak određen je znantnom
neravnotežom moći. Sve dok ta neravnoteža postoji, a određena je 80 postotnim pragom nema
rata, ali kada izazivač toj granici priđe ili je prijeđe nastao je objektivno dovoljan uvjet za
mogući početak globalnog rata. Svjetski mir održava i održavala ga je upravo neravnoteža
moći, a ne ravnoteža ili paritet.
O tome hoće li izbiti rat prema teoriji PM odlučuje još jedna dodatna varijabla, a ona se
odnosi na zadovoljstvo suparnika poretkom koji je stvorio hegemon – dominantna
država. Rat će biti vrlo vjeroajtan ako izazivač brzo dostigne dominantnu silu i ako je
nezadovoljan svojim položajem pod vlašću hegemona. Teorija PM-a posebno kritizira
neorealizam jer ne daje objašnjenje za promjene moći i jer se tijekom Hladonga rata
koncentrirao na navodnu stabilnost bipolarne ravnoteže snaga na što je neorelaizam posebno
osjetljiv. Neorealizam ne zanimaju promjene materijalnih mogućnosti na međdržavnoj razini
te kao i realisti dimenziju zadovoljstva ne uzimaju u obzir.
Za razliku od realista i neorealista teorija PM tvrdi kako njezine nalaze potvrđuje istraživački
nacrt koji zadovoljava stroge znanstvene kriterije. Neka obilježja tog nacrta su: odgovara
znanstvenim protokolima koji zahtijevaju precizno određivanje jedinica – država, ponavljanje
promatranja ponašanja država... Paritet ili ravnoteža određuje se prema tome iznosi li moć
koju posjeduje izazivač barem 80 posto moći dominantne države.
KRITIKA PRIJENOSA MOĆI KAO ZNANOSTI I KAO OBJAŠNJENJA ZA
ZAVRŠETAK HLADNOGA RATA
1. Postoje problemi vezani uz opseg i mali uzorak izvornog istraživačkog programa THE
WAR LEDGER – ograničenost generalizacija
2. I durgi nalazi osim PM-a mogu objasniti rat ili mir izemđu velikih sila

Iako su strogost i štedljivost pri osmišlajvanju sukoba dominantnih država i izazivača

hvaljene osobine PM, sposobnost PM-a da točno opište povijesne kontekste i njihovu
važnost za objašanjavanje sigurnonostnog ponašanja ozbiljan je nedostatak tog
istraživačkog programa. Strogo bavljenje isključivo međudržavnim odnosima vodi
nepravilnim zaključcima, primjerice da je Afrika zona mira zbog niske razine
međudržavnih ratova na tom kontinentu. Teorija prijenosa moći u svojem sadašnjem
oblku nije smislila kako objasniti građanske ratove koji sve više dominiraju, za razliku od
sve rjeđih slučajeva međudržavnih ratova.
Što PM ima reći o završteku Hladnoga rata?
- Prema teoriji PM Sovjetski savez jednostavno nije imao dovoljno materijalnih
sredstava da se suprotstavi američkome hegemonu i brzo je zaostajao
- Pojam zadovoljstva u teoriji PM-a NE odgovara podacima o nezadovoljstvu među
elitama unutar Sovjetskoga Saveza

KONSTRUKTIVIZAM

Konstruktivisti se slažu da su vladajuće teorije pogrešne i potencijalno štetne kao

smjernice za kreiranje sigurnosnih politika, ali ne nude alternativne paradigme za proučavanje
sigrnosti i međunarodnih odnosa, samo ispituju vladajuće teorije.
Konstruktivizam ima velik utjecaj na način vođenja društvenih istraživanja, u redovima
konstruktivizma sve je više akademskih analitičara. Kritičari ga sada, uz liberalizam i
realizam, priznaju kao paradigmu u međunarodnim odnosima. Važan je zato što sigurnost
pojedinca prikazuje kao društvene konstrukte koji s vremenom podliježu bezgraničnim
preformulacijama aktera.
Konstruktivisti ne smatraju konstruktivizam paradigmom, oni govorniku pridaju povlašten
položaj ili status. Konstruktivisti teoriju svode na govorne akte u želji za moći.
Najvažnij predstavnik konstruktivizma je Alexander Wendt, koji je bio neprihvaćen od strane
kolega konstruktivista, zato što on pokušava povezati konstruktivističko mišljenje i druge
paradigme i pristupe iz knjige, a kolege inzistiraju samo na idejama. Wendt želi proširiti
opseg objašnjena ponašanja aktera, naročito države, ne želi odbaciti prevladavajuće teorije ili
bihevioralne pristupe, Predlaže promjenu smjera uzročnih strelica, a moć, interes i materijalne
sile smatra glavnim problemima teoretičara međunarodnih odnosa.
Wendt inzistira ukrstiti mačeve s neorealizmom. Inače, Wendtov konstruktivizam navodno je
obuhvatniji i inkluzivniji kao pristup teoriji, praksi i istraživanjima nego alternativne škole
mišljenja o međunarodnim odnosima i sigurnostima.

KONSTRUKTIVIZAM I NJEGOVI KRITIČARI

Konstruktivističke teze mogu se usporediti s racionalističkim i bihevioralističkim te se tako
može zaključiti da je konstr. Radikalan raskid s vladajućim načinom razmišljanja u
međunarodnim odnosima.
Konstuktivizam problematizira svekoliko znanje. Odbacuje shvaćanje da se spoznaja može
odvojiti od promatrača. Znanje je obojeno povlasticama, moći i sebičnim interesom. Težnja za
znanjem je neprestana borba, a pobjeđuju oni koji imaju nadzor nad jezičnim oruđem. Za njih
su najvažnije riječi, simboli značenja i autoriteta.
Korijeni konstruktivističkog projekta leže duboko u zapadnoj društvenoj misli, a put
konstruktivizmu otvorili su Max Weber i Emil Durkheim. Weber postavlja problem aktera i
strukture tvrdeći da su ljudi kulturna bića obdarena sposobnošću i voljom da se promišljeno
postavljaju prema svijetu i daju mu značenje. Ni Weber ni Durkheim nisu mislili da se
društvene činjenice i prakse mog točno objasniti ili razumjeti samo tako da ih se svede na
mišljenje i djelovanje pojedinačnih aktera, pojedinci su ugrađenem u vrijednosne strukture.
Durkheim je proširio Weberove uvide i donio pojam kolektivne savjesti, skupa zajedničkih
ideja i uvjerenja koji oblikuje mišljenje i ponašanje članova danog društva.

ZAJEDNIČKA KONSTRUKTIVISTIČKA NAČELA

1. Sve je znanje društveno konstruirano
2. Društveni odnosi koje stvaraju ljudi zapravo su društveno zanje na koje se oslanjaju
misleći, svjesni i refleksivni akteri pri prilagođavanju svojoj društvenoj okolini.

Wendt dodaje treću i četvrtu dimenziju. Treća, tvrdi da je struktura ljudskih odnosa rezultat
prihvaćenih ideja, a ne materijalnih snaga. Ta teorija dovodi u pitanje sve do sada prikazane
škole mišljenja. Četvrto načelo konskrutivizma je stvaranje novih ideja. Identiteti i interesi
konstrukcija su zajedničkih ideja. Nisu dani i nisu bezvremenski i nepromjenjivi.
Inače, većina suparnika konstruktivista smatra da materijalne snage i izvanjske okolnosti
„guraju i oblikuju“ ponašanje aktera, kako tvrdi Kenneth Waltz.

KONSTRUKTIVISTIČKA KRITIKA VLADAJUĆIH PARADIGMI

Konstruktivizam je nastao kao reakcija na ono što su mnogi smatrali nedostacima
prevladavajuće teorije o međunarodnoj politici i sigurnosti, a ti nedostaci su navodno
nadahnuli ponašanja aktera. Konstruktivisti kritiziraju suparničke teoretičare zato što nisu
razvili teoriju o tome kako nastaju akteri i njihovi interesi. Problematiziraju se shvaćanje
racionalnog aktera. Također, smatraju da vladajuće teorije ozbiljno ograničavaju na odnos
sredstva i cilja ili usko i sebično instrumentalno razmišljanje. Osim toga, oni odbacjuju „kao
da“ vladajuće društvene teorije.
Većina je konstruktivista uvjerena da će otvaranje istraživanja sastavu aktera i njihovoj
društvenoj konstrukciji dati prednosti pitanjima „što ako“ pred „kao da“ mišljenju kako bi
objasnilo kako ljudski akteri razumiju sigurnost. Konstruktivisti tvrde da je njihova
interpretacija „realnosti“ bolja od uobičajenih objašnjenja ponašanja aktera te nastanka i
nestanke svih društvenih sustava, uključujući prakse koje ih održavaju ili nagrizaju.
Konstruktivistička kritika „kao da“ mišljenja logično vodi jedinstvenom konstruktivističkom
razumijevanju, ponajprije u pogledu objašnjavanja društvene promjene. Tvrde da akteri i
njihove društvene konstrukcije nisu međusobno neovisni i samostalni. Uzajmno ih
konstituiraju značenja i ideje od kojih su sačinjeni. Te ideje oblikuju društvene strukture koje
određuju identitete i ineterese aktera i procesa.
Društvene konstrukcije i uloge pripisane akterima u njima mogu se ilustrirati dvama
primjerima: Orwellov esej „Ubijanje slona“ prikazuje proces stvaranja identiteta i interesa kao
funkciju društvene interakcije. Opisuje kako je mjesno stanovništvo od njega očekivalo da
ubije slona za kojeg su vjerobali daj e kradljivac. Iako je bio protiv toga, učinio je to jer bi u
suprotnom narušilo mjesnu predodžbu o sebi kao predstavniku vladajućeg Britanskoga Raja
(zemlje indijskog potkontinetna pod upravom britanske kolonijalne vlasti). Drugi primjer je
francuski general koji je otpušten jer je sudjelovao u neuspjelom državnom puču. General je
na sudu rekao kako je bio vođa svojih postrojba i kako je morao slušati ono što su tražili.
Parafraziranje ugrubo zvuči ovako: „Bio sam šef. Dakle, morao sam ih slijediti.“
Prema konstruktivističkim načelima, ni ideje o ljudskim pravima, ni nedaće ropstva i
genocida, ni ukidanje tih praksi ne mogu lako ili uvjerljivo pripisati postojanju autonomnih,
neovisnih i društveno nepovezanih pojedinaca- što je glavna tvrdnja konstruktivističke misli.

PREMOĆIVANJE JAZA: WENDTOV SVIJET

Wendt odgovara na tri problema: Prvi je neorealizam Kennetha Waltza, temelj za Wendtov
oblik konstruktivizma, drugi je kritika vladajućih paradigmi u društvenim znanostima i njegov
pokušaj da ti znanstveno istraživanje uključi u širi okvir konstruktivističkog projekta.
Posljednji problem potječe od mnogih njegovih konstruktivističkih kolega koji misle da on
previše priznaje vladajućim teoretskim stajalištima. Prikazom razvoja Wendtovih odgovora
na te tri skupine kritičara, može se steći stanovit dojam o žestini polemike i oštrim razlikama
između tih protivnika. Wendtu bi se također moglo odati priznanje za eruditski napor
navigacije tim nemirnim vodama kursom koji je nazvao „via media“ među njima većinom na
žalost njegovih konstruktivističkih skeptika.

KONSTRUKTIVIZAM I HLADNI RAT: WENDT I NJEGOVI NESIGURNI SAVEZNICI

Mnogi konstruktivisti prigovaraju da Wendt ne predstavlja njihova stajališta. Neki su ga čak
spremni isključiti iz škole mišljenja. Postoje dva alternativna konstruktivistička objašnjena
Hladnog rata. Prva alternativa je meka konstruktivistička pozicija, a druga alternativa je tvrdi
konstruktivizam.
Meki konstruktivisti i Hladni rat
Gledaju Hladni rat kroz naočale između ideološke borbe između Sovjetskog Saveza i Zapada.
Ideje i identiteti koje su izgradili predstavljaju pogonsku snagu sukoba i određuju državnu
politiku zadržavanja i politike snage.
Novo mišljenje bilo je navodno reakcija na krizu legitimacije komunističke partije u
Sovjetskom Savezu i istočnoeuropski satelitima Moskve. Gorbačov je ponovno pokušao
uspostaviti veze između tih partija i stanovništva tih zemalja. Njegovo odbacivanje
Brežnjevljeve doktrine razumije se kao težnja da povrati izgubljenu legitimaciju komunstičke
partije, ali tada je počeo raspad vladavine nacionalnih komunstičkih partija, raspad
Varšavskog pakta, ponovno ujedinjenje Njemačke prema uvjetima Zapada...
Ostaje neobjašnjeno zašto se Gorbačov upustio u samouništavajuće reforme koje će završiti
njegovim padom, gubitkom povlaštenog statusa Komunističke partije i raspadom Sovjetske
države.
Tvrdi konstruktivizam i Hladni rat
Oni odbacuju Wendtovo postvarenje države i njihovu konstrukciju kao samorazumljivu
danost. Države koje su za Wendta realne, za te su kritičare prijeporne. Pristupi tvrdih
konstruktivista izrazito su epistemološki. Realizam i neorealizam zajedno se odbacuju.
Wendtovi doprinosi se umanjuju, smatraju se tek malo većim od sitnih izmjena teorije
liberalnog institucionalizma radi objašnjenja Hladnoga rata.
Tvrda konstruktivistička interpretacija nastoji razumjeti novo mišljenje iz njega samoga,
koliko god bilo pogrešno i manjkavo, a ne prema mjerama izvanjskoga promatrača. Za
Gorbačovljeva i mnoge njegove reformatore komunizam je još bio „budućnost čovječanstva“.
Gorbačovjerv je predstavljen kao predodređen za jačanje Partije i sovjetske države. Smatra se
da je Gorbačovljevo novo mišljenje otišlo dalje od Brežnjevljeve doktrine. Za mnoge
konstruktiviste Miami grupe, Gorbačov je navodno odbacio fundamentalnije marksističko-
lenjinističko učenje o neminovnoj klasnoj borbi. Komunizam i sovjetska komunistička partija
pobijedit će odbijanjem sukoba velesila i nadilaženjem vestfalskog međudržavnog sustava
ukorijenjenog u ratu.
Moralni položaj Komunističke partije ojačat će kroz reforme, osmišljene kako bi se
stanovništvo vezalo uz lokalne komunističke partije. Gorbačov prelazi na politiku kulturnog i
idejog napada na zapadni kapitalizan i liberalna društva zapada. Ako bi se tvrda
konstruktivistička interpretacija prihvatila kao konačno razumijevanje novoga mišljenja,
predstavljala bi radikalan pomak od svih prethodnih teorija međunarodnih odnosa i sigurnosti.

ČEMU KONSTRUKTIVIZAM?: KRITIKA

Konstruktivizam nije jedinstven, koherentan skup mišljenja, što pokazuju silne podjele i
neslaganja među samim teoretičarima. Konstruktivisti također odbacuju epistemološku
pretpostavku koja je većinski prihvaćena. Većina konstruktivista odmah odbacuje ili bitno
zamjera široko prihvaćenim pretpostavkama i principima analize danas vladajućeg društvenog
istraživanja. Postoji pitanje kako se baviti istraživanjem i teorijom i čak što su teorija i znanje
i to pitanje je slijepa ulica. U pogledu tog pitanja usvajaju se dvije vrste analize za kritiku
konstruktivističkog pristupa s obzirom na njegovo objašnjavanje Hladnoga rata. Prvo,
konstruktivisti se međusobno sukobljavaju, od Wendta, preko „mekih“ do „tvrdih“
konstruktivista. Drugo, na konstruktivističke tvrdnje se primjenjuju empirijske kriterije,
koliko god konstruktivisti prigovarali.

Konstruktivisti protiv konstruktivista

Konstruktivisti problematiziraju empirijske nalaze. Također, smatraju da ni realizam ni
neorealizam ne mogu uvjerljivo objasniti Hladni rat. Ni realizam ni Wendtov pristup ne
mogu uvjerljivo objasniti raspad Varšavskoga pakta. Tu drugi konstruktivisti, primjerice
Kratochwila, imaju puno više za reći.
Miami grupa ide dalje i iznosi intrigantnu hipotezu da je namjera Gorbačovljevih reformi
istodobno bilo vraćanje povlaštenog položaja kod Komunstiče partije kod kuće i promjena
vestfalskoga sustava kao ratnog sustava. Kubalkova i njegovi kolege smještaju Gorbačovljeve
reforme u globalan strateški okvir u kojem je vođenje unutarnje i vanjske politike jedno i
jedinstveno polje djelovanja- razlikovanje bez razlikovanja.
Naposljetku, i s nemalim konzekvencijama, svi oblici konstruktivizma ponovno uvede u
društvenu analizu snagu promjene koju nosi akter.

Kritika konstruktivizma sa stajališta većinskoga mišljenja

Malo je toga u konstruktivističkom mišljenju čime se može objasniti zašto su glasnost,
perestrojka i demokratizacija odabrani kao najbolja sredstva reforme i zašto nisu uspjeli.
U konstruktivizmu zbunjuje i nespremnost konstruktivista da objasne ono što bi prema
njihovoj epistemološkoj orijentaciji bio očit čimbenik. Konstruktivisti u svom teoretiziranju
previđaju ljudsku kreativnost i subjektivna stanja uma, ali to je paradoksalno, jer je oni jako
naglašavaju u svojim djelima.
Snaga konstruktivizma njegova je slabost. On zapravo eksplicitno i implicitno uvodi ljudske
vrijednosti u pitanje teorije zanja o čovjekovom mišljenju i djelovanju. Konstruktivizam je u
svojoj srži proturječan, a ekstremni oblici konstruktivizma naročito podliježu kritici jer srbi
uskraćuju svako vjerodostojno očekivanje da je legitimna uporaba moći uopće zamisliva ili da
može postići poželjne ishode oko kojih se uglavnom slažu- mir, napredak i pravdu.
U svakom prikazanom obliku ili kao kolektivni pothvat, konstruktivizam nije spreman
preuzeti naslov hegemona u bitci s paradigmama i ostalim pristupima, ali na pravom je putu.