Adriana Trigiani

LUCIA, LUCIA
Naslov izvornika Lucia, Lucia: a novel Copyright © by The Glory of Everything Company Copyright za
hrvatsko izdanje Mozaik knjiga d.o.o.,
Zagreb
Urednik Zoran maljković
Nakladnik Mozaik knjiga Za nakladnika Marijan Grošelj Grafički urednik Srećko Jolić Korektor Jakov Lovrić
Oblikovanje naslovnice Fadil Vejzović Tisak Kratiš d. o. o., Zagreb, 2004.
Sva prava zadržana. Ova je knjiga zaštićena autorskim pravima i ne smije se ni djelomično reproducirati,
pohraniti u sustavu za reproduciranje niti prenositi u bilo kojem obliku i na bilo koji način bez pismenog dop-
uštenja autora i izdavača.
ADRIANA TRIGIANI
LUCIA, LUCIA
Prevela s engleskoga DRAGANA GROZDANIĆ
K) Mozaik knjiga
Mojim sestrama, Mary Yolandi, Luciji Anni, Antoniji i Francesci i mojoj braći, Michaelu i Carlu.

PRVO POGLAVLJE
Sa svog prozora Kit Zanetti može vidjeti gotovo sve što se događa u Trgovačkoj ulici. Ulici naziv zapravo baš i
ne odgovara; trebala bi se zvati Zavojita staza, Uličica lavande ili Ulica pupoljaka. Greenwich Village ne može
izgledati čarobnije od onog kako izgleda noću, s lokvicama plavičaste svjetlosti oko korijenja starih stabala
koja rastu na samo nekoliko koraka udaljenosti sa svake strane ulice, ili ljepše od onog kako izgleda danju,
kad sunce prigrije na povezane nizove kuća, od kojih nijedna nema više od četiri kata. Nekoliko ih je obraslo
bršljanom, nekoliko je od bijelih daščanih oplata obrubljenih crnim sladićem, a među njima je jedna tako
stara ulična zgrada čija je fasada od opeke izblijedjela i od kestenjaste postala svijetlonarančasta. Rub ulazne
terase od smeđoga kamena krase stari terakota lonci u kojima ima svih vrsta cvijeća koje uspijeva na sjen-
ovitu mjestu, uglavnom ružičastog i bijelog nedirka. Pločnici su nejednake, četvrtaste betonske ploče, poput
slojeva torte. Rolete koje se njišu na prozorima obojane su prošaranim nijansama blijedožute i Mamie1
ružičaste te prasne nijanse breskve koja se ne viđa još od Eisenhowerove2 uprave (čini se kao da od tog vre-
mena ni rolete nisu bojane).
To je idealan dom za dramskog pisca: skupine zgrada krcate pričama i ljudima čija se osebujnost odvija u
skladu s onim što se u gradiću redovito događa. Svakog jutra Kit sjedi uz prozor, dok kava polako kuha, i svje-
doči istom prizoru. Sitna ženica izrazito crvene boje kose izvodi u šetnju svog danskog ovčara, velikog poput
nje same, i čim za-
1 Ružičasta boja nije bila uobičajena 1950-ih, bila je relativno novo otkriće. Budući da ju je Mamie Eisen-
hower obožavala, nijansu ružičaste nazvali su Mamie pink.
2 Dwight D. Eisenhower — trideset četvrti predsjednik SAD-a, u razdoblju od 1953. do 1961. godine.
7
ADRIANA TRIGIANI
maknu za ugao ona ga pusti s uzice, a on skoči u zrak i uključi alarm na autu modela Chevyl Nova. Nasuprot
njoj, na uglu, ćelavi računovođa u smeđem odijelu pojavi se iz svog podrumskog stana, pogleda u nebo,
duboko uzdahne i pozove taksi. Na koncu nadstojnik, iz stambene zgrade preko puta ulice, iziđe iz predvorja
i sjeda na svoj bicikl koji stoji zavezan (važno je da su vješalicom povezana dva kotača), baci metlu preko ra-
mena i krene, prizor baš kao iz Italije za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Začu se snažno kucanje na vratima. Kit očekuje da navrati njezin stanodavac i nadređeni, Tony Sartori, te da
joj već deseti put ove godine odštopa umivaonik. Stanari nikad nisu vidjeli nekog stručnjaka (vodoinstalat-
era, električara, ličioca) da nešto popravlja u zgradi. Sve, od uvođenja struje do dovođenja plina, popravljao
je Tony s vodoinstalaterskom vrpcom. To je već postalo toliko smiješno da je Kit izrezala članak iz časopisa o
tome kako su natjecateljice za Miss Amerike stvarale udubinu i naglašavale dekolte pod večernjim haljinama
tako što su grudi podizale vodoinstalaterskom vrpcom i stavila je to u omotnicu u kojoj je predavala novac
za stanarinu.
Gospodin Sartori nikad nije spomenuo da je dobio članak, ali je počeo Kit oslovljavati s Miss Pennsylvania.
— Dolazim — poviče ljubazno Kit, onim uzbuđenim, ugodnim glasom podstanara koji ne želi stvarati nikakve
probleme. Otvori vrata. — 0, to ste vi, teta Lu. Lu zapravo nije Kitina teta, ali svi je u zgradi zovu »teta« pa
tako i Kit. Katkad Lu pred vratima ostavi darove za Kit — vrećicu skupocjene kave u zrnu, sapun od jorgov-
ana, reklamnu bočicu parfema — i poruku na kojoj krupnim, vitičastim rukopisom piše: »Uživaj!« Male
žućkaste čestitke iz papirnice s velikim zlatnim slovom »L« ugraviranim na njima veoma su privlačne u otm-
jenoj stambenoj četvrti.
— Kako si? — Lu se srdačno osmjehne. Lu živi u stanu na zadnjem katu i osim Kate jedina je neudana u Kiti-
noj zgradi. Ima oko sedamdeset godina, ali još uvijek izgleda odlično, poput njujorških starih dama koje se
dobro drže za svoje godine. Kosa joj je uredno počešljana, ruž na usnama u najmodernijoj nijansi vatrene
fuksije, oko vrata je zamotala stari Hermesov šal i pričvrstila ga svjetlucavim
1 Marka automobila Chevrolet.
8
LUCIA, LUCIA
brošem. Teta Lu je dotjerana i sitna. Parfem joj je mladenački, intenzivan, a ne cvjetni kakav nanose bake.
— Pomislila sam daje gospodin Sartori — reče Kit.
— Sto se dogodilo? — Lu zaviri u stan očekujući da će ugledati kako odnekud sa stropa šiklja voda ili kakav
još gori prizor.
— Umivaonik. Opet je zaštopan. Sve sam već pokušala, ali nikako ga ne mogu odčepiti. Pokušala sam gu-
menim odčepljivačem. Molila. Koristila toliko sredstava za uklanjanje nečistoće da bih Brooklyn mogla
dignuti u zrak.
— Ako vidim Tonyja, reći ću mu da dođe gore i odmah to popravi.
— Hvala. — Ako itko zna kako će sa stanodavcem, onda je to teta Lu. Na kraju krajeva, ona mu je bliska
rođakinja.
Teta Lu navuče rukavice. — Baš sam se pitala jesi li zauzeta popodne. Voljela bih da se popneš do mene na
čaj.
Bilo je to prvi put da je pozvala Kit u svoj stan. Obje znaju i žive po nepisanim pravilima stanovanja u stam-
benoj zgradi. Najbolje je biti na odstojanju sa susjedima u malim zgradama; sasvim je u redu uljudno poz-
draviti kod poštanskog sandučića, ali više od toga je rizično, jer nema ništa gore od nametljiva stanara koji
prečesto navraća, predugo priča i stalno nešto posuđuje. Kit na to odgovori — Hvala vam, pišem. Možda
neki drugi put.
— Naravno, kad god tebi odgovara, samo mi javi da znam. Čistim stan i imam puno kojekakvih stvari za koje
vjerujem da bi ti se svidjele — Lu se osvrne po stanu — ili bi ti mogle koristiti.
Kit ponovno razmotri poziv. Nema ništa privlačnije od besplatna ulaska na zatvorenu tržnicu gdje se u besc-
jenje prodaju stare stvari, tamo gdje nema drugih kupaca koji se pokušavaju nadmetati za cijenu. Osim toga,
Lu podsjeća Kit na njezinu baku. Njezina baka se također doima samosvjesno i veoma dobro rasuđuje, a
takva bi i Kit željela biti. Koliko žena može nositi golemi emajlirani broš s konjskom smrti, i to veoma usp-
ješno? — Možda bih mogla doći oko četiri.
— Bilo bi mi drago — nasmiješi se Lu. — Onda, vidimo se.
— Kak' si, teta Lu? — upita Tony Sartori penjući se uz stube do Kitina stana.
— Dobro sam, ali Kitin odvod vidio je i bolje dane — teta Lu namigne Kit dok je gospodin Sartori ulazio u
stan.
— Da, da, uvijek se tu nekako začepi — progunđa.
9
ADRIANA TRIGIANI
Teta Lu se uhvati za rukohvat i poče silaziti uskim stubama. Početak je listopada i vani nije baš toliko hladno,
možda kojih deset stupnjeva, ali Lu već nosi svoju dugačku bundu od nerca, koja se iza nje po stubama vuče
poput plašta kakve vojvotkinje. Bez obzira na temperaturu, teta Lu tu svoju krznenu bundu nosi od rujna do
lipnja.
— Uđite — Kit ga nije morala ni pozvati, budući da je već ušao u kupaonicu. — Teta Lu je lijepa žena — reče,
nadajući se da će ga time pridobiti.
— Zezaš me? U svoje vrijeme, imao si što vidjeti. Kažu da je bila naaj-ljee-pša djevojka u Villageu.
— Doista?
— Aha! Rekla si da negdje curi?
— Začepilo se. Odvod u kupaonici — ispravi ga Kit.
— Zar opet? — reče on glasom koji dade naslutiti daje Kit tome kriva. Tony Sartori je omanji čovjek, sijede
kose i crnih obrva koje izgledaju poput guste živice. Izgledom dosta nalikuje Gepettu, dobrom postolaru iz
priče o Pinokiju te se zbog toga Kitt osjećala sigurnom, ali glas mu je posve njujorški, osoran, čega se pomalo
pribojavala.
Kit se nervozno nasmije. — Oprostite. Znate da ja noći provodim bacajući u odvod maslinove koštice kako
biste vi morali potrošiti dane i dane odštopavajući ga.
Tony Sartori izgleda kao da će se svakog trenutka proderati, ali to ne učini, već se samo nasmiješi. — Samo
bez panike, Miss Pennsylvania, popravit ću ja to.
Kitt se slabašno naceri jer zna da neće biti ništa bolje. On će gumenim odčepljivačem pročistiti umivaonik, a
zatim će omotati nekakvu drekastu vrpcu oko spojišta na cijevi i vratit će se za dva tjedna kad se ta smrdljiva
tvar raspadne i Kit doživi još jednu poplavu.
— Ovaj put bismo mogli pozvati vodoinstalatera — dopre njegov glas ispod umivaonika.
— Aleluja! — Kit zaplješče od radosti.
Sartori se uhvati za umivaonik i uspravi. Kitina kupaonica je od poda do stropa oblijepljena odbijenicama
svih regionalnih kazališta u državi, od Republike Aljaske do Putujuće glumačke družine iz Wyominga. Sve su
one varijanta jedne te iste poruke: dobri likovi, dobar dijalog, ali »ne znate ispričati priču, gospodična
Zanetti«. Tony
N
10
LUCIA, LUCIA
Sartori pročita jednu i odmahne glavom. — Zar nikad ne misliš odustati? Mislim, s obzirom na ova pisma,
ima li svrhe?
— Sve sam bolja i bolja — odvrati Kit.
— Možda i jesi. Ali očito u tom kazališnom svijetu nema baš mnogo onih koji smatraju da znaš napisati
dramu. — Sartori slegne ramenima. — A osim toga, što je sad kazalište? Nije to više kao nekad. Nekad je bilo
jeftino i propisno: imao si sve, plesačice i dobru glazbu. Danas je prokleto skupo. Naguraju vas unutra ko
stoku, pa onda ona mala sjedala tako da ti se krv zgruša u nogama prije no što prva pjesma završi. Moja
supruga je voljela gledati Fantoma u operi1. Smatrao sam daje to u redu. Za mene je to bio samo tip s
maskom koji straši zgodnu djevojku, a zatim pjeva o tome.
— Moderno je pisati kritike! — reče veselo Kit.
Navikla je ona na spuštanja, kritike i usporedbe koje idu uz poziv koji je odabrala. Pisanje drama kao karijera
je patetično. Pisac ne može zaraditi za život i u ovoj sredini drame su jednako važne koliko puhanje stakla ili
rezbarenje vilica iz drva. Kit će mišljenje o tome zadržati za sebe jer joj najmanje treba prepucavanje o um-
jetnosti s Tonyjem Sartorijem.
— Samo iznosim svoje mišljenje — gospodin Sartori zavrti kolut one čvrste vodoinstalaterske ljepljive vrpce
na kažiprstu i krenu prema vratima. — Možeš li se neko vrijeme suzdržati od korištenja umivaonika?
— Koliko dugo? Znate da svake večeri provodim tretman intenzivnog uljepšavanja i da mi treba voda iz
slavine za pravljenje guste smjese koju nanosim kako bih spriječila prerano dobivanje bora.
— To treba vidjeti. Koristi se dotad sudoperom u kuhinji.
— Da, gospodine — nasmiješi se Kit. — Gospodine Sartori?
— Daaa?
— Pomislite li ikad da je ono što ja kažem smiješno? Barem
malo?
— Ne baš.
1 Fantom u operi roman je francuskog pisca Gastona Lerouxa. A. L. Webbera je 1986. godine roman nadah-
nuo za jedan od najboljih mjuzikala svih vremena.
\
11
ADRIANA TRIGIANI
Tony Sartori zatvori vrata za sobom i Kit začuje kako se smi-julji s druge strane.
U Ružičastoj šalici za čaj u Ulici Grove imaju najbolji kolač od kokosa u gradu. Napravljen na brzinu, taj žuti
kolač tako je sočan da se za trenutak učini kako nije sasvim dobro pečen. Smjesa je prepuna sitnih komadića
ananasa, a glazura je krema od tučena vrhnja, ali ne prejako zgusnutog, tako da sitni zavijuci kokosa lagano
tonu u nju. Juanita, kuharica, voli Kit zbog toga što je u jednom časopisu koji se prikazuje na Internetu nah-
valila kolač. Kad god Kit prođe, Juanita joj odsiječe komadić besplatno. Kit danas uzima dva komadića, jedan
za sebe, a drugi za tetu Lu. Dok ide prema kući razmišlja o tome koja će sva jela dodati u članak »Najbolja
hrana u Villageu«, koji piše za časopis Kratak odmor. Članak se baš ne isplati, ali su beneficije sjajne. Be-
splatna klopa u njezinim omiljenim restoranima. Stoga njen popis dosad uključuje:
Najbolji doručak: za vikendaše u Pastisu, na Devetoj aveniji — sastoji se od košare pune slatkih ljepljivih
peciva, čokoladnog panea, kruha s kakaom i onog s lješnjacima, uz koji ide kajgana i hrskavi domaći krumpir-
ići prženi na luku i maslacu.
Najbolja užina: hamburger kod Grange Halla, na uglu Trgovačke i
Ulice Barrow, uz čašu okrepljujućeg crnog vina.
Najbolji sendvič: salata od tunjevine s izvrsnom paštetom od avokada i
kriškama rajčice u Slonu i Dvorcu na aveniji Greenwich.
Najbolji ručak: Stafanove špagete s umakom od rajčica kod Valdino
Westa u Ulici Hudson.
Hrana koja pruža najveći užitak: pire krumpir s češnjakom kod Nadine u Ulici Bank.
Kitino susjedstvo često je domaćin malim književnim turističkim skupinama koje lutaju naokolo s knjigama,
vodičima koji im ukazuju na starinske kamene kuće u kojima su živjeli Bret Harte i E. E.
1 E. E. Cummings (1894-1962) — američki pjesnik i romanopisac čije su pjesme često tiskane samo malim
slovima.
12
LUCIA, LUCIA
Cummings1 i kafić u kojemu je Dylan Thomas2 podigao svoju posljednju čašu prije no što se onesvijestio u
separeu i sreo svog Stvoritelja. Kit zamišlja obilazak mjesta na kojima se može dobro jesti u Villageu. Kn-
jiževnost u odnosu na dobar sendvič. Ima osjećaj da bi njezin obilazak privukao mnogo više posjetitelja.
Kad dođe kući, Kit stavi komadić kolača u plastičnu Tupperware posu-dicu i baci se na posao. Treba joj
mnogo snage da se prisili ne pojesti kolač od kokosa prije čaja dogovorenog za četiri sata kod tete Lu. Zna da
će većinu popodneva provesti kružeći oko njega poput usamljena jastreba koji nadlijeće nad pladnjem
odreska s tartarom u pustinji. Naravno, to je ono što pisci čine kad ne pišu: kruže oko hrane i donose odluku
hoće li je pojesti ili ne, kao da bi zalogaj pospješio dijalog ili pomogao stvoriti prizor koji nedostaje (ali to se
nikad ne dogodi). To je razlog zbog kojeg se tamo u teretani među osobama koje paze na liniju na uglu Četr-
naeste ulice i Devete avenije okuplja jako puno žena spisateljica, među kojima je i Kit, koja je prošle godine
dva puta postigla željenu težinu. Jelo i pisanje su za kreativnost poput bračnog para.
Točno u četiri sata, Kit se popne stubama do stana tete Lu, osjećajući se ponosnom zbog ona dva divna ko-
madića kolača od kokosa koja je uspjela sačuvati. Nadala se da će joj vruć čaj i nešto slatko pomoći da taj
posjet nekako izdrži, jer nije mogla ni zamisliti o čemu bi to ona i teta Lu razgovarale.
Poput mnogih Njujorčana koji žive u kući bez dizala, Kit se nikad nije popela dalje od kata na kojem stanuje.
Odmorište na petom katu na kojem živi teta Lu je zgodno, tu je i mali prozor na krovu ponad metalnih ljes-
tava koje vode do krova i podsjećaju na periskop podmornice. Kit je oduvijek zanimalo kakav je pogled s
vrha, ali ugovorom je stanarima zabranjeno penjanje na krov. Sto više o tome razmišlja, Kit sve više shvaća
da je Tony Sartori strožiji no što su njegovi roditelji
2 Dylan Thomas (1914-1953) — poznati velški pjesnik.
13
ADRIANA TRIGIANI
ikad bili. Ali vrijedi ponešto pretrpjeti da bi se živjelo u Trgovačkoj ulici.
— Teta Lu? — zazva Kit. Vrata su otvorena i podbočena crnom željeznom macom.
— Uđi, dušo.
Kit polako pusti da se vrata otvore. — Donijela sam... U ne-vjerici je promatrala zemlju čudesa prenapadnih
cvjetnih uzoraka. Svaki ugao, zakutak, pukotina i zid načičkani su stvarima.
— Sto to, drago dijete? — dovikne ona iz kuhinje.
— Kolač — izlanu Kate. — Iz Ružičaste šalice za čaj. Zaista je ukusan. Pisala sam o njemu. Svakog dana im je
svjež. Nadam se da će vam se svidjeti.
— Bila sam tamo mnogo puta. Hrana im je izvrsna.
Kad je teta Lu pošla na zvižduk čajnika koji dopre iz njezine kuhinjice, Kit se osvrne oko sebe i sav taj golemi
prostor obuhvati pogledom. Zidovi su visoki i strop je većinom prekriven velikim krovnim prozorom koji se
spušta ukoso, stvarajući nadstrešnicu prema vratima koja vode do terase. Poče padati kiša i kapi koje
udaraju o staklo odzvanjaju poput glazbe. Krevet tete Lu natkriven baldahinom prekriven je gustim mekanim
prekrivačem, bijelim s čupavim ljubičicama na nare-zuckanom obrubu. Namještaj je skupocjen i cifrast:
dvosjed od svijetlo-plava baršuna i dva udobna satenska stolca s uzorkom perunike. Na stoliću za kavu zbirka
srebrnih šalica za bombone zaslađene metvicom pune nježnih svilenih cvjetića.
— Kod mene je krcato stvarima, zar ne? — javi se teta Lu iz kuhinje, smijuljeći se.
— Da, ali sve je... — Kit nastoji pronaći riječi kojima bi opisala sve što vidi oko sebe — zanimljivo. Kao da ste,
čini mi se kao da ste vodili veoma zanimljiv život.
— Gledaj i uživaj.
Kit pozorno zaobilazi namještaj. Svaka glatka površina prekrivena je drangulijama — dvjema keramičkim
pudlicama povezanim zlatnim lancem, krhkim vazama od venecijanskog stakla, skupocjenim otvaračem za
pisma, dugogodišnjim nagomilanim stvarčicama, kičastim darovima, naslijeđenim ukrasnim sitnicama i pred-
metima kupljenim na rasprodaji koji su bili previše jeftini da bi se održali. Gak i uzorak na tapetama, s onim
obilnim ružama kupusa na iskrižanim rešetkama govori
14
LUCIA, LUCIA
»ovdje živi stara gospođa«. Kit je osupnuta, kao da stoji usred ladice nečije nade, među slojevima i slojevima
stvari koje imaju značenja, ali ne i smisla.
Kit se okrenu i ugleda dugačak zid u stanu. Na njemu su poredane crvenobijele ukrasne kutije iz robne kuće,
a na svakoj od njih je vitičastim slovima napisano »B. Altman«. Kutije na vrhu izblijedjele su od sunca tako da
crvena boja više izgleda smeđa u usporedbi s onom na kutijama koje su naslagane ispod njih.
U kutu, odmah do zida načinjenog od tih kutija, nalazi se mali kutni stolić presvučen čipkastim ručnim
radom. Na njemu je nekoliko fotografija u bogato urešenim srebrnim okvirima. U središtu se nalazi fo-
tografija u boji prelijepe djevojke u zlatnoj lame haljini bez rukava veličine osam puta deset centimetara.
Boja na fotografiji je izrazita i zasićena, poput one na starim filmovima. Mlada djevojka na slici može imati
oko dvadeset pet godina, njezino srcoliko lice je glatko i ružičasto, a njene mesnate usnice napućene, blago
ružičaste, bademaste joj oči ističu duge crne trepavice i savršeno oblikovane obrve te se zbog svega doima
poput Talijanke ili Egipćanke. Nekako egzotično.
— Tko je ljepotica? — upita Kat.
— To sam ja — odgovori joj teta Lu. — Kad sam bila tvojih
godina.
— Zaista? — začudi se Kit, a zatim se brzo ispriča zbog tona. — Nisam mislila tako kako je zvučalo. Naravno
da ste to vi. Sasvim je jasno daje to vaše lice.
— Nemaš se zbog čega ispričavati. Ja sam sad stara gospođa i s tim je gotovo. Bilo mi je potrebno neko vri-
jeme da to prihvatim. Vjeruj mi, nije se lako oprostiti s mladošću.
— Danas biste s takvim licem završili na naslovnici časopisa. A tek to tijelo! Katkad pišem za časopise i znam
da tragaju za manekenkama koje to imaju.
— Sto to, dušo?
— Tu kvalitetu. Tu zlatnu ljepotu, kad je svaka crta savršena i doprinosi nečem osebujnom. Imate plave oči,
ali takvu nijansu nikad prije nisam vidjela. A vaše usne, poput pravog su Kupidova luka. Ne želim zvučati smi-
ješno, ali vaš nos je najljepši nos koji sam vidjela: ravan, a vrh samo neznatno prćast. Za nas Talijanke to je
uistinu dojmljivo. Katkad završimo s pravim trubama.
Teta Lu se nasmije. — Lijepo od tebe, hvala ti.
IS
ADRIANA TRIGIANI
— Nema na čemu. To je istina.
Lu uze fotografiju od Kit i pogleda je. — Kakva je to bila noć! Čekala se Nova godina u Waldorfu, 1951. go-
dine. Nastupale su sestre McGuire, a ja, moj šef Delmarr, moja majka i otac za prvim stolom do pozornice.
To je bila jedna od najboljih večeri u mom životu.
— Od pogleda na vas čovjeku zastaje dah — reče Kit.
— Samo sam bila sretna — reče, a zatim dodade — i ti si lijepa.
— Hvala. Ali moja baka uvijek kaže da nema veze što žena poduzima za mladolik izgled jer kad navršimo
sedamdesetu svi se mi naboramo i izgledamo kao baka Djeda Božićnjaka.
Teta Lu se nasmije. — Čini se da bih se ja jako dobro slagala s tvojom bakom. Dođi, sjedni. Ona na stolić
postavi srebrni poslužavnik s kolačem, šalicama za čaj, malim lončićem čaja i posudicu za vrhnje.
Kit se nasloni i zavali u stolac, koji je tako mekan, jastuci su sigurno bili napunjeni perjem. Ona ulijeva vrhnje
u čaj dok pokušava smisliti što će reći. — Je li Lucy tvoje pravo ime?
— Nije. Lucia. — Teta Lu izgovori svoje ime onim mekim savršenim talijanskim naglaskom.
— Luu-ćii-ja — ponovi Kit. — Kao u operi?
Teta Lu se osmjehne i Kit zapazi duboku rupicu na desnom obrazu. — Tata me zvao Lucia di Lammermoor.
— Čime se on bavio?
— Držao je trgovinu.
— Na Šestoj aveniji? — Kit se nagne prema njoj zapanjena. Trgovina je na cijeni kao autentična talijanska
tržnica te stoga jedna od najvećih zamki u gradu u koju upadaju turisti. U njoj se mogu naći najbolji proizvodi
uvezeni iz Italije, uključujući maslinovo ulje iz Toskane te svježu tjesteninu i salamu iz svake regije. U njoj se
prodaje sir iz cijelog svijeta i sir mozzarella, svakog dana svjež, koji poput loptica za golf pluta u kablicama
čiste vode. Trgovina je poznata po svom bogatom izboru izložena kruha, mesa i ribe.
— Je li još uvijek u vašem vlasništvu?
Teta Lu se namršti. — Nije, dušo. Prodali su je prije otprilike dvadeset godina. Obiteljski posao sad je usm-
jeren na upravljanje stambenim objektima.
Tony Sartori posjeduje i neke druge zgrade? Kit ne može vjerovati da bi kralj ljepljive vodoinstalaterske vr-
pce mogao imati još nešto u vlasništvu.
16
LUCIA, LUCIA
— On i njegova braća. Tony je prava mustra. Tako nestrpljiv. Ta njegova narav. Dečki uopće ne nalikuju mom
ocu. Katkad me podsjećaju na braću, ali moja braća su se s poštovanjem odnosila prema obitelji. Danas sam
sretna ako se uopće sjete da živim tu gore. Znam da stari ljudi baš nisu jako zanimljivi mladima, ali ipak sam
ja njihova tetka i jedina rođakinja s očeve strane.
Kit kima pomalo se osjećajući krivom. Nije ni njoj izgledalo primamljivo što mora vrijeme provesti na taj
način.
Teta Lu nastavi: — Tony je najstariji sin mog najstarijeg brata, Roberta. Mog brata već odavno nema među
živima.
— Koliko je bilo vas djece u obitelji?
— Imala sam četiri starija brata. Ja sam bila njihova seka.
— Sto se dogodilo s njima?
— Nema ih više. Ja sam posljednja koja je ostala iz stare obitelji Šatori. Jako mi nedostaju. Roberto, Angelo,
Orlando i Exodus.
— Sjajna imena. Exodus. Jeste li svi dobili ime po likovima iz
opere?
— Samo nas dvoje. — Teta Lu se masmiješi. — Voliš li ti operu?
— Voli moja baka, koja je tu ljubav prenijela na mene. Ponudila sam se da ću joj presnimiti stare albume s
ploča na CD, ali nije mi dopustila. Voli ih staviti na gramofon, gledati kako padaju i puštati da sviraju do kraja,
unatoč tome što preskaču, zbog ogrebotina, znate već. Baka misli daje glazba bolja kad su ploče izgrebane.
Teta Lu natoči još čaja u Kitinu šalicu. — Znaš, Kit, kad osta-riš, ne želiš se odreći svih tih sitnica koje su ti
nekad nešto značile u mladosti. Jednostavno se čovjek na taj način lijepo osjeća i smatra daje u pravu. Pusti
je da uživa u svojim navikama. To je njezino. Razumiješ što ti želim reći?
— Razumijem. Zar zbog toga živiš u zgradi svog nećaka? Ili obitelj Sartori nudi stanove na prodaju pa ćeš ti
svoj unovčiti i odseliti negdje u grad, u neki stan s pogledom na Central Park?
— Naravno, naravno. Odbijam svaku ponudu jer želim pogled na park. — Teta Lu se nasmiješi.
— Ne krivim te. Trebaš nešto izvući zbog ovakva života. Ovu zgradu slabo održavaju, ali ne volim se žaliti. Bo-
jim se da će me gospodin Sartori izbaciti.
17
ADRIANA TRIGIANI
— Poznat mi je taj osjećaj — reče tiho teta Lu.
— Naravno, moj stan je u gorem stanju od vašega. Zidovi kupaonice samo što se nisu urušili.
— Kako će oni znati brinuti o tome što imaju kad su sve to dobili u ruke? Ja sam cijeli svoj život radila, pa sve
znam cijeniti.
— Kad ste prestali raditi?
— Otišla sam u mirovinu 1989. godine kad se zatvorila robna kuća B. Altmana. Od svih zaposlenika ja sam se
najduže zadržala, sve od 1945. godine. Čak su mi i nagradu dodijelili. — Lucy podigne jedan ugravirani
kristalni pritiskivač papira sa stolića za kavu i pruži ga Kit.
— To je poput priznanja za uredno pohađanje nastave kakvo se dobije u srednjoj školi.
— Baš tako.
Kit vrati nagradu na isto mjesto na kojem je stajala na stolu. — Dugo ste se tamo zadržali. Sigurno ste voljeli
svoj posao.
— 0, da, jako sam ga voljela. — Dok teti Lu naviru sjećanja, mijenja joj se izgled lica. Ispod lica otmjene
starice koju gleda pred sobom Kit vidi energičnu, lijepu mladu ženu. Sram ju je što je pokušala izmisliti razlog
da izbjegne njezin poziv na čaj. Na kraju krajeva, Lucia Sartori nije čudak u Greenwich Villageu, poput onog
tipa koji se odijeva kao Shakespeare i šeće parkom Washington Square recitirajući sonete. Kit proviri u
omanju prostoriju u produžetku sobe gdje je na lutki visjela Lucijina bunda od nerca. Glatko crno krzno
doima se gotovo novim pri slaboj svjetlosti što dopire kroz prozore. Kiša je prestala, a iza nje je, u kasno
popodne, ostalo nebo boje siva bisera.
— Teta Lu? Smijem li vas zvati Lucia?
— Naravno.
— Uvijek sam se pitala, posebno zato što je često nosite, što vam znači ta bunda od nerca?
Lucia odvrati pogled prema omanjoj prostoriji u produžetku sobe. — Ta bunda od nerca je moja životna
priča.
— Dobro, Lucia, ako vam to ne predstavlja velik problem, možete li mi je ispričati? — Kit uze šalicu čaja i
udobno se zavali u stolac, a Lucia otpoče priču.
18
DRUGO POGLAVLJE
L^uu-ćii-jaa! Luu...
— Mama, stižem — vičem s vrha stuba.
— Andiamo! Papi treba omotnica!
— Znam, znam. Dolazim! — Brzo uzimam torbicu, ubacujem u nju ruž, ključeve, svoj kožni rokovnik, bočicu
prozirna laka za nokte i pusteni jastučić za igle u obliku male crvene rajčice s rastezljivim remenom, koji se
nosi oko zapešća. Na sebi imam jednostavnu mornarsko-modru haljinicu sa suknjicom u zvono, dubokim
dvostrukim džepovima, gornji dio haljine je na kopčanje, uspravan bijeli ovratnik pričvršćen je za nju
gumbima, mutno plave čarape i plave cipele s visokom petom koje imaju prečku s bež gumbom na njoj. Ot-
varam kutiju u kojoj držim šešir koji nosim svaki dan i izvlačim mali tirkizni baršunasti zvonoliki šeširić koji se
naheri nad jednim okom tako da mi je razdjeljak ravan i uredan. Brzo uzimam svoje kratke bijele rukavice,
lupam vratima svoje spavaće sobe i brzo kvrckajući petama jurim niz stube. U predvorju sam za manje od
minute.
— Reci papi da ga očekujem kod kuće u šest. — Kad mama nešto naredi, uvijek je poslušam. Ona ispalu
kovrču vrati na mjesto i za-gura je u šinjon. Pramenovi sijede kose u njezinoj crnoj postaju sve naglašeniji, ali
koža joj je i dalje glatka, kao u djevojčice. Njezine visoke jagodice su narumenjene ružičastim, a čeljust joj je
jaka.
— Nemoj zaboraviti — reče mama dok mi omotnicu gura u torbicu — večeras imamo važnu večeru.
— Što spremaš?
— Bracciole. Papa je sam izrezao kotlete. Meso će biti zaista delicato, otpadat će s vilice Claudije DeMartino.
19
ADRIANA TRIGIANI
— Dobro. Zaista želim na nju ostaviti dojam.
— I hoćemo. Pobrini se samo za to da dođeš na vrijeme. — Mama me poljubi u obraz i izgura kroz vrata.
Kakav savršen jesenji dan. Sunčeva svjetlost je jaka na Trgovačkoj ulici. Zatvaram lijevo oko dok mi se zjenica
na desnom ne prilagodi, a zatim otvaram oba.
— Bellissima Lucia! — dobacuje susjed Mclntyre dok prolazim.
— Zašto ne mogu naći nekog zgodnog mladog Irca koji tako laska? — pitam ga.
Gospodin Mclntyre se srdačno osmjehuje, mljackajući krajičak svoje cigarete. — Prestar sam. Ali ti si u
svakom slučaju predodređena za zgodnog Talijana.
— Tako kažu. — On zna, a znam i ja da od našeg rođenja mama za mene i moju braću ima samo jednu želju:
dovesti kući Talijana. Mamine molitve o tome kako se treba »vjenčati za naše ljude« zabavljajući se oponaša
moj brat Exodus čineći pokrete ruku koje mole kad ona zaziva Boga moleći ga da nam podari razum.
Možemo se mi smijati kad je on oponaša, ali znamo da mama misli ozbiljno. Papa ne pravi problem. On uvi-
jek kaže: Stai contento. Ako smo mi sretni, sretan je i on.
Učenici na južnoj Sedmoj aveniji zvižde dok prolazim. — Lucia! — viče jedan od njih. Kad ne odgovorim, on
zove ponovno: — Lucia! Lucia! — Katkad se okrenem i namignem; na kraju krajeva, to su još djeca.
Moj brat Angelo vodom iz crijeva pere pločnik ispred Sartorijeve trgovine mješovitom robom, našeg
obiteljskog biznisa i jedine trgovine u Greenwich Villageu sa svježom talijanskom robom. Moj brat je otvorio
izloge velike poput zida i smotao platnene zaslone da se pod od terakote osuši na suncu.
Angelo ima klasično koščato lice, široko razmaknute oči, pune, jednake usnice i mali nos. Sa sto sedamdeset
pet centimetara visine najniži je od moje braće, ali mnogi ga smatraju najzgodnijim. Mama misli da je trebao
biti svećenik, zato što uvijek uspostavlja mir u obitelji. Angelo prska bundeve za Noć vještica, koje su uredno
posložene pokraj ulaza, i učini kretnju kao da će me pošpricati vodom iz crijeva.
— Da se nisi usudio!
Angelo se smije. Dvadeset devet mu je godina, pune četiri godine stariji je od mene, ali nikad neće biti
prestar da me zadirkuje.
ZO
LUCIA, LUCIA
— Gdje je papa?
— Zar ga ne čuješ?
Naslanjam se na dovratak i čujem kako se Robertov i tatin glas pojačavaju u prepirci. — Ponovno se svađaju?
— Kao i obično. Služim dvojici gazda. Jedan želi da sve bude onako kako je bilo u njegovoj staroj zemlji, a
drugi želi da to bude kao u A&P, gore više nas u ulici. Nijedan ne pobjeđuje.
— Ne još, naravno — kažem mu.
Da se ne bi zatvarala, vrata su podbočena jednom divovskom limenkom pasiranih rajčica. Papa i Roberto
stoje okrenuti licem u lice ispred naslaganih sanduka punih rubin crvenih jabuka.
— Kupujem jabuke tamo gdje ja kupujem jabuke! — dere se
papa.
— Previše ih plaćaš! — suprotstavlja mu se Roberto.
— Znam tog seljaka već trideset dvije godine! Uzgaja jabuke samo za mene! Ne kupujem proizvode iz
kamiona. Tko zna otkud stižu?
— S jabuke. Sa stabla jabuke, papa. Sve su iste! Tko još mari za to otkud stižu kad su pedeset centi jeftinije
po bušelu?
— Ja marim! Ja jako marim! Polovina voća na tim kamionima je gnjila! Ne želim prodavati staru i gnjilu robu
u svom dućanu!
— Odustajem! Čuješ me? Odustajem, papa! — Roberto zgrabi svoju podlogu za pisanje.
— Ne viči na papu — derem se na brata.
Roberto, koji je visok sto osamdeset pet centimetara, mnogo je viši od našeg oca, ali ipak se malo povuče
kad začu moj glas. — Ne tiče te se. Drži se svog šivanja — reče razdražljivo, a zatim se okrenu i ode u
skladište. Roberto nalikuje ljudima iz kraja moje mame, ima crnu kosu i smeđe oči, dugačak ravan nos i guste
izražajne obrve. Osim toga, ponaša se poput njih; ima užasnu narav. Kad sam bila mala, činilo mi se da se
uvijek dere i uvijek me bilo strah njegova bijesa. Sad sam mu uzvratila na isti način.
— Mama ti šalje omotnicu. — Pružam papi omotnicu punu
gotovine.
— Grazie. — Papa odnese novac do blagajne i račune uredno posloži ispod metalne kvake. — Kako je moja
djevojčica? — upita me ozbiljnim glasom.
21
ADRIANA TRIGIANI
— Papa, zašto ti brineš zbog mene? — pitam, ali znam odgovor. On o svemu brine: o svojoj obitelji, svom
poslu i svijetu koji se prebrzo mijenja za njega. Od rata, posao se udvostručio, njegova kći je postala
samostalna djevojka, a njegovi sinovi počeli su imati dug jezik i različita mišljenja.
— Ne mogu si pomoći — papa slegne ramenima i ubaci kovanice u blagajnu. — Želim da budeš sretna.
— Papa, ja jesam sretna — uvjeravam ga. Moj otac isijava oko sebe i prostorija se ispuni toplinom i šalom
čim on u nju uđe. Papa ima kovrčavu, sijedo prošaranu kosu i plave oči. Ja sam jedina od njegove djece nasli-
jedila njegove plave oči, i to je jedna među brojnim ostalim stvarima koja nas, čini se, na poseban način
povezuje. Kad se papa smije, a to je veoma često, oči mu se stisnu i naboraju. Ima široka ramena i debeo
struk, poput lučkih radnika, ali ruke su mu zato poput ruku glazbenika, s dugim, prema vrhu suženim
prstima.
— A što je zapravo sreća, papa? — Obavijam ruke oko njega i snažno ga grlim. Na odlasku vičem prema
skladištu Robertu. — Sad moram na posao. Ima mnogo toga za siti! Vidimo se kasnije, papa.
Čim sam izišla na pločnik čujem kako papa viče: — Lucia di Lammermoor! — Okrećem se. — Čuvaj se! —
dere se za mnom.
Šaljem mu poljubac i krećem prema autobusnoj stanici.
Svakog jutra kad iskočim s autobusa na križanju Trideset pete ulice i Pete avenije još uvijek me zapanji čin-
jenica da radim u najboljoj robnoj kući u New Yorku. Nikad to ne uzimam zdravo za gotovo. Omiljeni trenu-
tak mi je kad se putnici koji iziđu s podzemne stanice u Trideset četvrtoj ulici spoje s ostalima na pločniku i
kad poput velikog vala zajedno krećemo uz onaj strmi dio ulice; iznenada se počinjete spuštati i pred vama
iskrsne B. Altman & Company, tako velika zgrada da zauzima jedan cijeli gradski blok.
Kad se 1906. godine na ovom mjestu otvorila robna kuća, zvala se Palača trgovine, taj naziv joj još uvijek
odgovara. Na Petoj aveniji gdje se većina zgrada ističe poput arhitektonskih čuda, ova je uistinu posebna. Iz-
građena je u stilu talijanske renesanse, šest katova koji se pružaju, sa stropovima od pola metra, golemim i
spektakularnim. U veličanstvenu ulazu u robnu kuću nalazi se niz kolonada od francuskog ka-
22
LUCIA, LUCIA
mena vapnenca, koje sežu do drugog kata. Nad svakim golemim prozorom je zaslon u obliku poluškoljke od
mutna zelena stakla te gledano iz suprotna kuta izgledaju poput niza otmjenih Tiffany svjetiljki.
Unutrašnjost je ispunjena robom vrhunske kvalitete, iz svih dijelova svijeta, svaki komad je pozorno biran i
izložen da bi kupce ispunio čežnjom, baš kao u papinoj trgovini. Svaki put kad uđem na glavni ulaz — a to je
svaki dan u svom radnom vijeku — osjetim kako navire uzbuđenje, praćeno trzajem samopouzdanja. Bacam
pogled na blještave lustere, udišem miris najfinijih parfema, opojne nijanse nježne frezi-je, mirisa mošusa i
svježih ruža, i imam onaj osjećaj daje sve moguće.
Još uvijek ne vjerujem da tu radim, da svakog drugog petka primam ček otisnut na svijetlo plavom papiru na
kojemu je moje ime uredno otipkano crnim: Isplatiti na zahtjev gospodične Lucije Sartori. U donjem desnom
kutu je službeni žig »R. Prescott, potpredsjednik«, a na dnu u lijevom kutu uredno piše »Odjel za izradu
odjeće po mjeri«.
Nikad do naših prostorija na trećem katu ne idem dizalom. Više volim pokretne stube jer ne želim propustiti
ništa od onoga što je izloženo, što osoblje zaduženo za uređenje izloga, poznato po svojim realističnim pri-
zorima na lutkama, mijenja svaki mjesec. Prošle zime načinili su klizalište sa zrcalima na podu okruženo
zimzelenim drvećem s grudama umjetnog snijega i izložili dvije lutke koje kližu a deux dok im se staklene zvi-
jezde njišu ponad glava. Muška lutka na sebi je imala mornarskoplavobijeli nordijski vuneni pulover. Izloženo
je tako popularno daje svaka kći, uključujući i mene, svom ocu kupila takav pulover za Božić.
Dok prolazim pokraj robe u izlozima, dubokih staklenih kutija postavljenih baršunom i omeđenih ulaštenim
drvom trešnje, brzo uočavam novu robu, najnovije austrijske kristalne broševe, mekane sjajne kožne rukav-
ice iz Španjolske i večernje torbice s kuglicama koje bljeskaju pri blagoj bijeloj svjetlosti.
Kamo god se okrenete, vidite pravo bogatstvo. Hvala nebesima za odloženo.
Uvijek idem istim putem. Svako jutro pređem preko glavnog kata kroz mušku konfekciju, pokraj odjela
izrade košulja po mjeri, kroz odjel svile, pokraj odjela fotoaparata, zaobiđem graviranje i papirnicu i dođem
do pokretnih stuba, popnem se na drugi kat, prođem kroz odio odjeće za novorođenčad i djecu do odjeće za
tinejdžerice, a zatim se
23
ADRIANA TRIGIANI
kroz odio krzna, ženskih stola i kaputa popnem do trećeg kata. Dotad sam već skinula rukavice i u prolazu
dotaknula skupocjene bunde od nerca i od lisičjeg krzna. Raskošno sobolovo krzno! Kraljevski herme-lin! Sik
leopard! Žensko bi se ovdje moglo zauvijek zagubiti i nikad se ne umoriti od glamura.
Kad gurnem dvostruka vrata na kojima piše Odjel posebne narudžbe za šivanje haljina i odijela i uđem u
glavni dio, veliku radionicu s dugačkim stolom za krojenje, daskama za crtanje, strojevima za šivanje i parnim
prešama, spremna sam za posao. Moj šef i glavni kreator Delmarr (nema prezimena, baš avangardno!) toči
sebi kavu iz ter-mosice s crno-bijelim šarama u obliku riblje kosti. Izgleda kao da pozira za članak u Heraldu
»Viđeno u gradu« u svojoj sivoj jakni od tvida s crnim zakrpama od antilop kože na laktovima i crnim
hlačama od kašmira. — Pola bitke je dobiveno ako na sebi imaš odgovarajuću odjeću — govori nam Del-
marr. Visok je, mršav, ima tako velika stopala da je dao izraditi svoje cipela s resama od antilop kože. Zove ih
»zamjenik kapetana ratne mornarice«. Dobar postolar je genij. Da bi se napravile dobre i moderne cipele
potrebno je mnogo stila i umijeća.
Delmarr ima čisto lice i široke jagodice, duboke rupice i jaku bradu. Ima zgodno lice, ali ima nešto u njegovim
inteligentnim očima i sivkastim sljepoočnicama. Delmarr je profinjen, rekla bi moja najbolja prijateljica Ruth.
Kad ne radi dokasna, onda je u gradu s nekom od brojnih djevojaka iz otmjena društva. Delmarr je prototip
muškarca kakvog žene vole, visok i zgodan, bez namjere da se smiri najednom mjestu. Povremeno se nje-
govo ime pojavi na stranicama koje prikazuju otmjeno društvo. Čini se da nema toga koga Delmarr ne poz-
naje. Kad netko novi dođe po savjet, Delmarr nema mira dok ne nađe nekoga koga ta osoba poznaje. A što
se kreiranja tiče, zna što će biti moderno prije svih ostalih. Delmarr ima dara nanjušiti trenutak.
— Hej, mala — reče, široko se osmjehnuvši. — Sto ima novo u Greenwich Villageu? — Izvuče srebrnu kuti-
jicu iz džepa jakne, izvadi cigaretu i pripali.
— Pa, prvi je tjedan listopada, stigle su jabuke.
On zabaci glavu i nasmija se. Nitko se ne smije poput Delmarra, on se smije od srca. — Sto se tiče tih novosti,
mogli bismo biti i u Ohiu. Sto je sljedeće? Vožnja na sijenu kroz Central Park?
— Nikad se ne zna.
24
LUCIA, LUCIA
— Dakle, tvoj otac će dan provesti slažući jabuke u piramidu, čineći savršen izlog. Katkad bih ga želio proma-
trati — Delmarr to reče iskreno. — Znaš, to je talent. Prezentacija. To je veliki talent.
— Rekla sam ti da potječem od nadarenih seljaka. — Kradem kavu iz Delmarrove termosice i krećem prema
svom stolu.
Ruth Kaspian, prijateljica koja radi sa mnom, podiže pogled sa stola za crtanje. — Otkud ti u mornarsko-
plavom? Sigurno je nekakav sprovod. Netko je umro?
— Koliko ja znam nije.
— Tako je ozbiljno. Prelijepa si da bi izgledala tako ozbiljno. Moraš se riješiti te haljine.
— Dobila sam je na dar.
— Vrati je. — Ruth uze komadić ružičaste krede i nježno povuče duž ruba haljine koju je nacrtala.
— Ne mogu. Dobila sam je od obitelji. Od svoje buduće svekrve.
— Bljak. —• Ruth načini grimasu. Skliznu s radnog stolca i protegnu se. Ruth je sićušna, ali skladna, visoka
oko metar šezdeset. Obje imamo dvadeset pet godina, ali bi ona mogla proći kao mnogo mlađa. Ima preli-
jepe tamne kovrče koje joj oko lica uredno padaju. Njezino blijedo lice i smeđe oči ističu se u odnosu na
žarko crveni ruž. — Sad mi je jasno. Nosiš je kako bi ostavila dojam na gospođu DeMartino. Stara ulizica.
Reci mi djeluje li. Moja svekrva je meni dala kišobran. Možda bih ga trebala otvoriti u kući i na smrt je pre-
strašiti. Praznovjerna je. Ruskinja.
— Gospođa DeMartino se prema meni pristojno ponaša. Ne mogu se potužiti.
— Sretnice. Gospođa Goldfarb pomaže nam pripremiti domjenak za zaruke. Želi da to obavimo u Latinskoj
četvrti.
— Zar se ne možeš potruditi pokazati malo više uzbuđenja?
— Ne — glatko odgovori Ruth. Njezin glas navede me na smijeh. — Previše sam praktična da bih trpila sve te
staromodne stvari, znaš što hoću reći. Ne želim u latinsku četvrt ni sa svojim ni s Harveyjevim roditeljima.
Sjedili bismo tamo kao panjevi. Kao klade.
— Pruži im priliku.
— Pa, vjerujem da bih trebala biti iskrena. Ne želim biti Goldfarb. — Ruth zarola svoju skicu i zagura je u tul-
jac. Pruži mi je i ja
25
ADRIANA TRIGIANI
je odložih u posudu iznad svog stola. Kasnije ćemo sve crteže pokazati Delmarru, a on će izabrati nekoliko
njih, koje će sljedeće proljeće pokazati našim kupcima.
— Ali ti voliš Harveyja — podsjetih je.
— Volim ga. To je točno, volim ga. Još iz vremena kad je njemu bilo petnaest, a meni četrnaest, kad sam ple-
sala s njim kod Morrie's Acres u Poconosu nakon što mi je kupio hot dog. Ali nikad mi se nije sviđalo njegovo
prezime. Ne mogu vjerovati da moram zamijeniti Kaspian, prezime koje volim za... Goldfarb.
— Ne moraš — reče Delmarr ispuštajući nam radne naloge u kanticu. Povuče zadnji dim svoje cigarete i op-
ušak baci kroz prozor. — Ovo je 1950-a. Ima toliko žena koje ne žele promijeniti prezime.
— Naravno, zovu se usidjelice — reče Ruth.
— Ne, udane žene. Posebno u umjetnosti i dizajnu. Glumice. Žene izložene u javnosti koje su imale svoj život
prije no što su srele svoje buduće supruge.
— Tko? — znatiželjna je Ruth.
— Čula si za Lunta i Fontanne?
— Naravno.
— Nisu Lunt i Lunt, zar ne? — Delmarr slegne ramenima i ode u svoj ured.
Ruth utiša glas tako da je Delmarr ne može čuti. — Harveyju se neće svidjeti Kaspian i Goldfarb, vjeruj mi.
Zvuči kao riblja tržnica na Lower East Sideu. Možda bi ga mogla pitati što misli o tome. Možda bi ti dopustio
da zadržiš svoje prezime.
— Teško. Ne bih nikad mogla povesti razgovor o tome. Njegova sam djevojka i uzet ću njegovo prezime, kraj
priče. Harvey donosi odluke deset godina unaprijed, dok još ne mora. Već je našao imena našoj djeci:
Michaelu po njegovom djedu Myronu, i Susan, po njegovoj baki Sadie.
Iznenada sam se osjetila klaustrofobično slušajući Ruth kako govori o djeci, imenima i o tome što Harvey voli
i što Harvey ne voli. Ruth je izvrsna umjetnica, sve može nacrtati, ima izvrstan ukus i oko za sve što radi. Del-
marr vjeruje da će jednog dana postati prava kreatorica. Sav taj razgovor o Harveyju i djeci čini to samo
dalekim snom. Zar Ruth ne čuje što govori?
— Što je, ne sviđa ti se ime Susan? — Ruth pogleda u mene.
26
LUCIA, LUCIA
— Ne, ne, lijepo je.
— Sto je onda? — Ruth ne skida pogleda s mene. Zna ona što ja mislim, ali ne želim se uplitati u velike
rasprave o njezinu životu. Previše je volim da bih joj nametala svoje mišljenje. Stoga se samo osmjehnuh i
rekoh: — Ništa.
— Lažeš. — Ruth odlomi komadić crne krede i poče skicirati. — Naravno, ti se nemaš na što žaliti. DeMartino
je lijepo ime, kao i Sartori. Imaš sreće.
Spuštam pogled na svoj zaručnički prsten, jedan okrugao karat koji se ugnijezdio u zlatnom obrubu na mojoj
lijevoj ruci. Vjerujem da sam sretna. Zaručena sam za dobrog mladića, Talijana, kojeg čitav život poznajem.
Mojim roditeljima se sviđa. Čak ni moja braća nemaju ništa protiv.
— Dante je od onih koji bi ti dopustili da zadržiš svoje prezime. On bi učinio sve što ga ti zamoliš. Ne znam
kako ti to uspijeva, Lu. Našla si dečka koji lijepo izgleda, a osim toga, ima i dobro srce. Nema baš mnogo
takvih.
— Lucia, Ruth, odmah dođite u moj ured — viče Delmarr kroz vrata. Ruth i ja se pogledamo. Delmarr zvuči
službeno, a služben ton obično znači loše vijesti.
— Dobro, gdje smo pogriješile? — pita Ruth dok sjedamo na svoja mjesta u Delmarrovu uredu. —
Gospodični Fisse nije se svidio ovratnik na kaputu za kazalište?
— Nije u tome problem, zbog toga sam išao Hildi Cramer tražiti da vam, djevojke, da povišicu.
— Povišicu? — Gledam u Ruth.
— Što je rekla na to? — ne okolišajući pita Ruth.
— Delmarr se smješka. — Dobile ste je. Povećat će vam s četrdeset šest dolara i sedamdeset pet centi
tjedno na četrdeset osam dolara i pedeset centi.
— Hvala ti! — pljesnuh rukama.
— Hvala ti! — reče Ruth ozbiljno, puštajući da se dobre vijesti polako slegnu.
— Vas dvije mi ovdje život činite ugodnijim. Marljive ste radnice, uvijek uzmete dodatnog posla ako vas
zamolim, povremeno čak i vikendom dolazite raditi. Profesionalne ste, pametne i znate se ophodi-
27
ADRIANA TRIGIANI
ti. Drago mi je da je Hilda pristala na moju zamolbu. Veoma sam sretan zbog toga.
Ruth pogleda u mene, a ja u nju. Ustajemo i grlimo Delmarra da mu pokažemo koliko smo mu zahvalne i
shvaćamo da tu barijeru još nikad nismo prekoračile. Ona zna što ja mislim, a ja znam što ona misli te stoga
prekoračismo barijeru i bacismo se na Delmarra. On nas od-gurnu poput dva zaigrana psića.
— Dosta bi bilo, dječice. Moramo na posao. Sartori, hajdemo. Imamo dogovoreno u B.
Prilazim svom stolu, navlačim oko zapešća jastučić s iglicama, uzimam kredu i krećem za njim do prostorije
za probu. Naša najdraža manekenka, Irene Oblonsky, plavuša visoka sto osamdeset, Ruskinja, ljepotica,
dugonoga, koščata, stoji u gaćicama na borovoj dasci. Iz svakog kuta u trostrukom zrcalu izgleda poput ruže,
jedna mršava crta rascvala na vrhu. Jedina oblina na njezinu tijelu je ono blago spuštanje njezinih ramena iz
kojih se pružaju dugačke, vitke ruke.
Cigareta joj visi iz usta. Izgleda kao da se dosađuje. Dosađuje
se.
Delmarr joj nježno izvadi cigaretu iz usta i odloži je u pepeljaru. — Škare. — Pruža ruku. Stavih mu ručku
škara u dlan, poput Kay Francis kad je igrala medicinsku sestru u operacijskoj dvorani u jednoj od svojih
melodrama. Promatram kako Delmarr prebacuje bijeli pamučni muslin oko Irenina tijela i počinje rezati.
Tamo gdje on reže ja stavljam pribadače. Pratim svaki njegov pokret, preko njezinih leđa, ispod ruku, preko
dekoltea, dok pravi ušitke u struku, nabire suknju, prekriva šavove. Uskoro je Irene sva u muslinu koji sad iz-
gleda kao haljina bez rukava.
— Suzi je kod koljena. Jacques Fath pokazuje Sirenu — viče Ruth s vrata. — Samo čvrsto, tako da može prav-
iti samo male korake — kima Delmarr slažući se s njom dok ja pribadačama prihvaćam tkaninu oko njezinih
koljena, poput drugog izreza oko vrata.
— Treba nešto zanimljivo dodati na grudima ili ćemo pred sobom imati još jednu posve običnu haljinu bez
rukava. — Delmarr svojim škarama kroji divovske latice iz muslina pružajući mi da ih pridržim. Zatim uze ve-
liku vrpcu muslina i sveza divovski čvor oko Irenenih grudi. Pričvrsti latice tkanine ispod čvora stvarajući čvrst
temelj oko gornjeg dijela haljine. Brzo ih prihvaćam pribadačama. Pojavi
28
LUCIA, LUCIA
se vitka silueta. Hrabrije nego u Novom Izgledu u kojem su već zastarjeli modeli divovskih suknji uska struka
krojenih u pun krug. Ovo je dramatičnije i modernije.
— Gotovo. — Delmar se odmaknu dok ja dovršavam svoj posao.
— Sad je to već nešto sasvim drugo — reče Ruth.
Irene podiže i pruža ruke, polako se okrećući. Zaustavi se i pogleda u zrcalu. — Dobro. — Slegnu ramenima.
— Probat ćemo sa satenom. Rubin crvenim. Ne boja trešnje. Ne granat. Rubin. Napravit ću širok remen, rec-
imo deset centimetara, s jednostavnim četvrtastim kopčanjem. Remen treba ići preko njezina prirodna
struka. Sve to treba prekriti satenom. Ne želim prekidati crtu. Ne želim da se vidi crni metalni prsten u
tkanini, ništa osim crvenog, od grudi do poda. Napravi jednu, potpuno je dovrši. Do petka.
— Da, gospodine.
— Helen, Violet! — zove Delmarr ne skidajući pogleda s
Irene.
Helen Gannon, djevojka koja reže uzorke, crvenokosa mrša-vica, tako mršava da bi i sama mogla biti
manekenka, doleprša i zaustavi se kad ugleda haljinu. — Oho-ho! — Čvor veličine New Jerseyja. Lijepo, Del-
marr. Zar te majka nije naučila što jednostavnije to bolje? Ova ima više slojeva nego tulipan.
— To se zove au courant — reče joj Delmarr. — Violet, gdje
si?
Violet Peters, mala brineta zadužena za proizvodnu liniju dolazi trčeći. — Evo me, evo me — progovara ner-
vozno. Violet brine o svemu, ali ne mora brinuti o poslu. Delmarr ju je sam poučavao tako da imaju kratice.
Violet gleda u Irene. — Vau! — Zatim reče Delmarru: — To zahtijeva posla.
Delmarr se ne obazire na nju. — Aha.
Helen i Violet oblijeću oko Irene poput pčela i skidaju dijelove muslina, jedan po jedan, odlažući ih uredno
na dugačak stol sa strane.
Odlazim ravno u prostoriju s tkaninama, koja je odmah do radionice, provjeriti što imamo od robe. Dok pre-
gledavam visoke tuljke, bale baršuna, vune, svile i gabardena, jedini saten koji pronalazim je bež boje, ostao
od svadbenog kompleta koji smo šivali Grkinji iz Queensa (mnogo novca daje se za te večere u restoranima).
29
ADRIANA TRIGIANI
— Čemu žurba? — pitam Delmarra vraćajući se za svoj stol.
— Sestre McGuire imaju novi nastup kod Carlylea. Žele parišku modnu pistu.
— Sestre McGuire! Čekaj samo kad to kažem Ruth.
— Isporučite tri bajkovite haljine pa će se možda naći pokoja ulaznica u prvim redovima i za vas.
— Molim te. Moj tata ih obožava! — rekoh.
— A tvoj zaručnik?
— Sto moj zaručnik?
— Mislio sam na romantičnu večer, samo ti i Dante.
— Ne voli ti on noćne klubove. Pekari idu u krevet najkasnije u osam. Tijesto se diže do tri ujutro, a tad
moraju ustati i peći kruh.
— Sjetit ću se toga kad sljedeći put naručim pecivo sa šunkom. Pomislit ću na tvog Dantea koji se odrekao
velike zabave kako bih ja mogao imati svjež kruh za doručak.
— Sjeti — rekoh.
Nakon čitavog dana jemčenja crnog satenskog sakoa za kazalište, zajedno s Ruth (jesenji raspored Filhar-
monije ponovno počinje ovaj tjedan), spremna sam za dobro jelo i čašu vina. Ovo je prvi put da DeMartinovi
i Sartorijevi večeraju zajedno otkad smo Dante i ja najavili zaruke. DeMartinove često viđamo u susjedstvu
jer opskrbljuju trgovinu kruhom i tjesteninom tako da se službena večera na kojoj će se razgovarati o pojedi-
nostima oko vjenčanja čini pretjeranom. Ali je mama, koja uvijek želi da sve bude kako treba, inzistirala da
se svi okupimo i zajednički raspravimo planove s našim roditeljima. — Poštovanje — reče mama. — Kad se
jednom udaš, shvatit ćeš da je to važnije od hrane koja je na stolu.
Dante i ja smo već šest mjeseci zaručeni tako da je već vrijeme da ozbiljno počnemo planirati vjenčanje. Nije
to jednostavno, kad Dante po cijele dane radi i ima veoma malo slobodnog vremena. Papa barem za
praznike zatvara trgovinu. Moj budući svekar mi je prigovorio kad sam rekla da bi barem nekad trebali
zatvoriti pekarnicu. — A koji to dan u godini ljudi ne jedu kruh?
Nakon što sam nekoliko minuta čekala autobus, odlučila sam pješačiti do kuće. Obožavam svoje duge šetnje
gradom. Priroda se ne
30
LUCIA, LUCIA
mijenja toliko koliko izlozi na Petoj aveniji, gdje uvijek ima nešto novo za vidjeti. Ulice se polako prazne
nakon radnog vremena. Nekoliko blokova zgrada zaista je dovoljno tiho da se čovjek može na miru pre-
pustiti razmišljanju.
Skrećem udesno u Devetu ulicu prema Šestoj aveniji i prolazim pokraj dostojanstvenih starinskih kamenih
kuća sa širokim terasama i prozorima koji gledaju na zaljev, okićenim pozorno obrađenim svilenim na-
borima. Ima nekoliko velikih stambenih zgrada sa zeleno-bije-lim platnenim zaslonima koji se protežu preko
pločnika na ulaštenim mjedenim prečkama. Čitav se život pitam kako bi bilo živjeti u jednoj od tih kuća, imati
otmjena uniformiranog vratara koji ti zove taksi i pomaže ti unijeti kutije nakon dana provedena u kupovini
u otmjenoj stambenoj četvrti.
Najljepše kuće u New Yorku uvijek se nalaze u blizini parkova, u ovom slučaju Trga Washington. Vratari mi
namiguju dok prolazim, katkad namignem i ja njima. Nekih dana mi namiguju više no drugih, obično kad
nosim ovaj šešir. Ima nešto u tom tirkiznom baršunu. Dok čekam da prijeđem Šestu aveniju iza mene se na-
glo zaustavi ka-miončić.
— Upadaj.
— Exoduse, ne deri se!
— Idemo, seko.
Penjem se u dostavni kamiončić s Exodusom, najsnažnijim od svoje braće, jedinim koji je uvijek zbog nečega
u neprilici. Exodus ima svijetlosmeđu kosu i pokoju crvenkastu vlas. Ima tatin oblik lica, ali mamine oči.
Često za njega misle da je jedan od onih visokih irskih " dječaka širokih ramena, ali kad jednom čujete kako
moj brat psuje na talijanskom (što čini veoma često) odmah znate da je jedan od nas. Uvijek sam se divila
njegovoj razmetljivosti; uopće ni najmanje ne mari što drugi misle o njemu, i pošten je. Zna čuvati tajnu, što
je veliki plus u velikoj obitelji.
— Mama čupa kosu s glave. DeMartinovi sjede kao mramorni kipovi. Upravo sam im odnio sanduk miner-
alne, tako da sam vidio na svoje oči.
— Već su stigli? — Trebala sam znati pa bih prije došla kući. DeMartinovi uvijek dođu rano. Kad smo Dante i
ja išli s njegovom majkom u kino, ona je stigla prerano, tako daje uspjela vidjeti kraj pred-
31
ADRIANA TRIGIANI
stave prije no što je naš film počeo pa je sama sebi pokvarila gledanje filma.
— Aha. Nadam se, kad ti budeš imala kćer, da neće izgledati kao ta stara dama. Faccia di vau-vau.
— Nije ona tako loša — rekoh mu.
— Evo kako ja to gledam. Ljepotica poput tebe udaje se u pleme poput njihova, rodiš djevojčicu i ljepotu joj
napola poništi Danteova majka, bez pitanja.
— Hvala što mi ukazuješ da naša djeca, tvoji budući nećaci i nećakinje, neće dobiti jednake izglede na odjelu
ljepote. To me jako tješi.
— A zašto se ti zapravo želiš udati za nj?
— Mislila sam da ti se sviđa Dante.
— On je glup. Svi su oni glupani. Rade s tijestom, za Boga miloga. Tijesto se diže, ali kako? Puno je zraka.
Kako onda mogu biti pametni?
— Znaš da veoma uspješno vode pekarnicu.
— Tko još ne zna praviti kolače i zarađivati za život? Nadam se da znaš u što se upuštaš, Lucia.
— Potpuno. A osim toga, tebe nitko ništa nije pitao.
— Pa, dobro. Trebala si. Znam da ti godine idu i sve to, ali to ne znači da trebaš žuriti.
— Ne žurim. — Da Exodus samo zna kako je to s Danteom sve išlo sporo. Volim svog zaručnika, ali voljela bih
kad bismo mogli ostati zaručeni još godinu-dvije. Sviđa mi se ovako.
Kad Exodus zaustavi pred kućom da mogu izići, ugledam papu kako stoji na pločniku.
—: Lucia, kasniš. — Otac mi otvori vrata.
— Oprosti, papa. Nisam očekivala da će doći prije sedam. — Iskačem iz kamiončića. — Imam novosti. Nećeš
vjerovati! Dobila sam povišicu!
Papa radosno pljesnu rukama, baš kao što sam i ja, i široko se osmjehnu. — Moja djevojčica! — reče
ponosno. — Ti to zaslužuješ. Baka bi bila jako ponosna na tebe. Vidiš, sve ono što te naučila o šivanju is-
platilo se.
— Voljela bih da me vidi kako sad heftam. Gotovo nikad ne promašim bod!
32
LUCIA, LUCIA
— Vidi te. Zna. Papa me grli dok se penjemo uz stube. Sretna sam zbog povišice, ali još sretnija zato što je
moj otac zbog toga sretan. Njegova mi suglasnost mnogo znači u životu. Dok ulazimo u kuću čujem glas Per-
ryja Comoa s gramofona. Opojan miris kadulje, pečenog luka i bosiljka pozdravlja me u hodniku. Nemam
vremena otići u svoju sobu i osvježiti se. Otvaram vrata i ulazim u dnevni boravak
— Gospođo DeMartino, lijepo izgledate. — Ljubim svoju buduću svekrvu u obraz. Ona mi se osmjehnu. Exo-
dus je u pravu, njezino lice je obično, s primjesom buldoga. — Imate lijepu frizuru.
— Bila sam kod frizera. — Protrese kovrče svoje poput tinte crne kose. — Zašto kasniš, Lu?
— Išla sam pješice.
— 0, Dio! Sama? — Gospođa DeMartino pogleda svog supruga.
— Da. Ali ne brinite za mene. Držim se sigurna puta. Poznajem sve vratare. — Čim sam to izgovorila shvatila
sam da nisam trebala to reći. Zvučala sam jeftino, kao da skupljam vratare poput ulaznica s utrka. Gospođa
DeMartino se nagnu prema svom suprugu i promrmlja mu nešto na talijanskom što ne uspijevam razumjeti.
— Gospodine DeMartino, drago mi je što vas vidim. Pružam ruku svom budućem svekru.
— Kako ste? — Gospodin DeMartino na sebi ima vunene hlače, košulju i kravatu. Nikad ga nisam vidjela ni u
čemu drugom osim u bijeloj pregači.
— Gdje je Dante?
— Zatvara trgovinu. Odmah će doći. — Gospođa DeMartino ne skida pogleda s moje haljine.
— 0, hvala vam za ovu divnu haljinu.
— Moj rođak ih je donio nekoliko iz Italije, moje su kćeri izabrale za sebe, a ja sam mislila da bi se ta mogla
tebi svidjeti. Znam da si ti izbirljiva kad je riječ o odjeći, ali činilo mi se da bi ti se ova mogla svidjeti. — Sm-
ješka se.
— Jako mi se sviđa. Ispričajte me, idem vidjeti treba li mami što pomoći.
Ulazim u kuhinju gdje mama zaimačom prelijeva umak od rajčice preko bracciole, mali smotuljci goveđih
odrezaka napunjeni su bosiljkom. — Došli su prerano — šapće.
33
ADRIANA TRIGIANI
— Znam.
— Dat ću ti jedan savjet. Još si mlada. Možeš se prilagoditi. Nikad se nemoj prepirati s Claudijom DeMartino.
Ubit će te.
Smijem se glasno. Mama me ušutkava. Govorim: — Nije to kao onda dok si ti bila mlada, kad je nona živjela
s nama, a ti joj bila doslovno sluškinja. Vremena su se promijenila. Ja ne moram slušati što mi svekrva
naređuje. Ja ću obavljati svoj dio posla zato što ja to želim, a ne zato što moram.
— Moraš. Želiš. Svejedno. Ona je padrone — šapće mama.
— Lucia? — Dante stoji u dovratku. Izgleda zgodno u odijelu dok se toplo osmjehuje. To me podsjeti zašto
ga volim. Dante veoma sliči filmskoj zvijezdi Donu Amecheu s onim crnim očima, gustom smeđom kosom,
izrazitim nosom i punim usnama, osim toga, moj Dante nedvojbeno ima njegova široka ramena. Dok sam
bila mala izrezivala sam i lijepila u bilježnicu sve isječke iz novina o svim filmovima Dona Amechea, i kad sam
prvi put ugledala Dantea, još dok smo bili djeca, pomislila sam kako je to sudbina da dječak iz East Villagea
izgleda baš poput moje najdraže filmske zvijezde.
Grlim svog zaručnika i ljubim ga u obraz. — Oprosti što sam dopustila da me tvoji roditelji čekaju. Ispričavam
se.
— Sve je u redu. Mama cijeli dan čeka da kuša bracciole tvoje
mame.
Mama blago gunđa zbog tog nadmetanja. Ne obraćamo pozornost na to.
— Dante, dobila sam povišicu — rekoh mu ponosno.
— Bravo. — Dante me poljubi. — Mnogo radiš. Drago mi je da su to primijetili.
— Golupčići, treba mi vaša pomoć. — Mama mi pruži pladanj, a posudu za umak od pečenja dade Danteu.
— Čestitam, Lucia. Radujem se zbog tebe. A sad mi pomozi. — Mama me ljubi u obraz, a zatim pozvasmo
DeMartinove na večeru. Dok sjedamo na svoja mjesta, gledam u stražnje dvorište. U ovo vrijeme vrt i nije
baš nešto, prije bi se moglo reći da je mali komadić smeđe trave sa sivim mramornim kupalištem za ptice u
sredini. Za Božić mama bazenčić puni svježim zelenim grančicama i stavlja keramičku figuru malog Isusa u
jaslicama. Danas nema ukrasa, samo dva-tri centimetra crne vode. Poželjeh da ga je mama izribala;
odvratno izgleda. Ali mama to nadomjesti onim unu-
34
LUCIA, LUCIA
tra. Postavila je lijep stol s hrpicom malih bijelih svijeća u sredini, koje papa zapali čim sjedosmo. Čak se i
gospođa DeMartino blaže doima pri svjetlosti svijeća. Papa izmoli molitvu prije jela. Pomažem mami
poslužiti hranu.
— Gdje su vam sinovi večeras? — pita gospođa DeMartino.
— Istovaraju kamion pred trgovinom — odgovori joj papa.
— Mislili smo da će biti ljepše ako ostanemo samo mi — govorim joj dok se osmjehujem Danteu, kojeg nikad
nisam vidjela sretnijeg.
— Sinjor Sartori, jeste li svjesni toga da vaša kći pješice sama ide kući nakon posla? — gospođa DeMartino
posipa umak po mesu.
— Ne sviđa mi se to, ali ona je već odrasla i može ići kud god želi — reče tata ljubazno joj dodajući kruh.
— Hvala za kruh, Peteru — obrati se on mom budućem svekru.
— Svjež je — reče gospođa DeMartino.
Na početku večere razgovor je srdačan i ugodan. To je najbolji dio što se tiče udaje za Talijana. Nema izne-
nađenja. Naše obitelji su slične, naši običaji su isti, jelo je ukusno i razgovor začinjen novostima i ogovaran-
jem iz susjedstva uvijek je zabavan. Ne može biti bolje.
— Onda, hoćemo li prijeći na posao? — reče Dante. Stavi ruku preko naslona mog stolca i pogleda me.
Započeh. — Mislila sam na onu subotu prvi svibnja u crkvi Naše Gospe od Pompeja...
Gospođa DeMartino me prekinu. — Ne, ne, bolja je crkva svetog Josipa na Šestoj aveniji.
— Ali to nije moja župa — rekoh ljubazno.
— Ali bit će. Kad dođeš živjeti k nama ići ćeš u našu crkvu. Takav je običaj.
Gospođa DeMartino gleda u moje roditelje tražeći od njih znak odobravanja.
— To znam, ali dok još nisam udana živim ovdje u Trgovačkoj ulici, to je crkva u kojoj sam krštena, krizmana i
u koju idem svake nedjelje. U njoj sam i upoznala Dantea. Znam da ste se nešto posvađali sa starim
svećenikom, ali to je bilo prije mnogo godina.
— Otac Kilcullen nije volio Talijane — reče gospođa DeMartino.
35
ADRIANA TRIGIANI
Mama slegnu ramenima. — Meni se čini daje bio sasvim u redu.
— Mama, papa, čini mi se da se udaljavamo s teme, radi se o crkvi Gospe od Pompeja — reče Dante od-
lučno.
Gospođa DeMartino pogleda svog supruga. — Mislim da je to u redu — reče on.
— Dakle, dogovoreno. Prvi svibnja. U Našoj Gospi od Pompeja. — Dante me potapša po ruci. Ne znam zašto,
ali to mi njegovo tapšanje ide na živce. Dante nastavlja naširoko pričati o tome kako se pekarski kamiončić
izgubio u Bronxu i kako je, kad im je kamiončić vraćen, vozač pojeo desetke peciva. Gospođa DeMartino
glasno se smije na svaku sitnicu. Čini se da bi se i sama trebala nasmijati na to što moj zaručnik priča, ali
meni se to nekako ne čini nimalo smiješno.
— Morat ću se naviknuti na vlak u tvom dijelu grada. Budući da živiš istočnije, morat ću Elom do Trideset
pete i Prve, a osim toga morat ću kretati dovoljno rano tako da na vrijeme stignem na posao — rekoh us-
putno. Razgovor zamuknu i ja ga pokušavam nekako popraviti.
— Ruth Kaspian mi kreira haljinu, što će biti veoma zgodno jer...
Gospođa DeMartino me prekinu. — Nećeš više raditi u robnoj kući.
— Oprostite?... — Pretvaram se da nisam čula što je rekla, ali zapravo ne mogu vjerovati to što čujem.
— Ne, bit ćeš kućanica. Udaješ se za mog Dantea, živjet ćeš s nama i pomagati meni kod kuće. Dat ćemo
vam stan u suterenu. Postavili smo novu kuhinju, jako je lijepa. Bit ćeš veoma zadovoljna tamo.
— Ali ja imam svoj posao — gledam u Dantea koji gleda u svoj tanjur.
— Možeš i kod nas kući šivati — reče gospođa DeMartino. Pogledavam u svoju majku koja trepće pokušava-
jući mi dati
znak očima, ali ne znam što mi želi reći.
— Ne bavim se ja šivanjem kod kuće. Ja sam švelja kod B. Altman'sa u Odjelu za izradu odjeće po mjeri.
Radim kod njih šest godina i nadam se da ću jednog dana biti voditeljica odjela, ako budem imala dovoljno
sreće da me izaberu. Očekuje li se to od mene da dam otkaz?
— Osvrćem se pogledavajući okupljene oko stola, ali nitko od njih ne uzvraća pogled. Sad ja Dantea lupkam
po ruci, ali ne baš nježno. — Dante?
36
LUCIA, LUCIA
—"Dušo, razgovarat ćemo poslije o tome — reče on autoritativnim glasom kakav nikad prije nisam čula.
— Zašto? Možemo o tome porazgovarati sad. Ne vjerujem da bi tvoju majku trebalo zavaravati. Ne namjer-
avam napustiti posao. — Iznenada se sjetih kako mi je baka pričala o svojim zarukama i vjenčanju koje su
ugovorili njezini roditelji, tamo u Italiji. Nije bilo ni riječi o ljubavi i romantici, samo o obvezama i dužnosti.
Svakodnevni dosadni kućanski poslovi! Baviti se šivanjem kod kuće? Ne u 1950-oj godini. Ne u New Yorku.
Claudia DeMartino je luda ako misli da ću ja šivati za bijednu milostinju ženama na aveniji A. E, neću, hvala
lijepa.
Jedini zvuk koji se u prostoriji čuje zvuk je plutenog zatvarača kojeg se moj otac trudi izvaditi s još jedne boce
Chiantija. Skripuc-kanje plutenog zatvarača ispunjava tišinu. — Nemojmo razgovarati o radu i poslu. Idemo
dogovoriti pojedinosti oko vjenčanja — reče papa ljubazno.
Gospođa DeMartino ne obraća pozornost na njegove riječi. — Što će biti kad dobijete dijete? — Ona odloži
vilicu i složi je pozorno uz nož i žlicu.
— Bit ćemo sretni kad se to dogodi — rekoh joj. Tko još nije sretan kad dobije dijete?
— Ja vam neću odgajati djecu dok vi budete radili! — urla gospođa DeMartino.
— A tko to od tebe traži? — iznenada se javi moja mama koja zahtijeva odgovor.
Mama očito želi da se samo ja lijepo ponašam prema gospođi DeMartino, a ona se s njom može i posvađati.
Mama duboko uzdahne i sporo progovori. — Claudia, moja kći je samostalna, ambiciozna djevojka. To ne
znači da se ona ne može brinuti o kući. — Pogleda u mene. — To ne znači da se ona neće brinuti za kuću.
Ona to zna još od malih nogu. Kuha, glača, čisti. Jednako sa mnom dijeli sve te poslove pomažući mi u kući.
— Hvala ti, mama — rekoh potiho.
— Naučila sam je. — Mama odgurnu od sebe tanjur i izravna salvetu. — Ali ona nije poput mene ni poput
tebe. Pokušala sam je navesti da shvati da žena ima još mnogo obveza kod kuće i bez trčanja na posao.
Vjerujem da će s vremenom ona toga postati svjesna te da će učiniti potrebne prilagodbe u životu.
37
ADRIANA TRIGIANI
— Sve je to lijepo i dobro ukoliko ona to namjerava — uzvrati paljbu gospođa DeMartino! — Ako radi, onda
je nema kod kuće, a ako je nema kod kuće, tko će voditi brigu o djeci? — Povuče svoj stolac unatrag i približi
ga stolcu moje majke. — Jasno ti je što hoću reći, zar ne?
— To se tebe ne tiče. Ni mene. To je njihovo. — Moja majka pokazuje na Dantea i mene.
— Mama, ja mislim da gospođa DeMartino ima pravo.
— Vidiš? Zna ona! Zna ona da nije u redu da žena radi kad je djeca čekaju kod kuće.
— Gospođo DeMartino, nisam to rekla. Nisam to ni mislila. Dopustite da pojasnim. — Ali ja se ne osjećam
pribrano. Osjećam se shrvano. Claudia DeMartino je noćna mora, baš kao što je mama i rekla, a bit će još
samo gora. — Dopustite da objasnim.
— Voljela bih to čuti — reče mama, umorno naslanjajući lice
na ruku.
— Nadala sam se da će se stvari odvijati svojim redoslijedom. Da ću neko vrijeme biti u braku, da ćemo za-
tim razgovarati o tome hoćemo li i kad imati djecu...
— Hoćete li i kad imati djecu? Pljuješ Bogu u lice tako govoreći. Bog šalje djecu kad ih On šalje, a ne kad ti
želiš da ih On šalje. Ne možeš ti Bogu određivati kad će ti poslati dijete! — Vrh nosa gospođe DeMartino
posta svijetloružičast, a oči joj se ispuniše suzama. — Ne razumijem te. Voliš li ti mog sina?
— Naravno da volim.
— Pa kako ti onda posao u robnoj kući može biti važniji od njega? To nema nikakva smisla. Muškarac mora
znati daje on svojoj ženi na prvom mjestu. Ako nije tako, onda ga ona ne zaslužuje.
— Gospođo DeMartino, znam da tomu nema tako dugo kad su se brakovi ugovarali. — Dante me udara no-
gom ispod stola. Znam i zašto. S lica njegovih roditelja nestade svake kapi krvi. Sigurno je njihov brak bio
jedan od tako dogovorenih brakova. Nije ni čudo što me smatra sebičnom modernom djevojkom. U us-
poredbi s njom, ja to doista jesam. — I takav sustav je funkcionirao.
— Sustav? Kakav sustav? — Gospođa DeMartino povisi glas.
— Ali stvari su se promijenile. Želimo sami određivati našu budućnost. Želimo partnerstvo, a ne diktaturu.
38
LUCIA, LUCIA
— Nisam ja nikakav diktator! — gospodin DeMartino lupi rukom po stolu. Srebrno posuđe naglo odskoči sa
stolnjaka. — Ja sam glava svog domaćinstva. Ja sam gazda. Muškarac je gazda!
Gospodin DeMartino izgleda kao da će svakog trenutka doživjeti srčani udar te ja duboko uzdahnem i
okrenem se Danteu. On me voli i on će me uzeti bez obzira na sve. Gledajući ga shvaćam kako i ja njega
volim, ali da želim da stvari budu po mojemu. Ako se priključim njegovoj obitelji, to će biti katastrofa. Neću
ja zanemariti svoje snove zbog svog supruga, svekrve i svekra. Zašto bih? Sama zarađujem za život. Oduvijek
znam da ako odem iz roditeljskog doma mogu naći stan i dobro živjeti. Ostajem s njima zato što volim svoju
sobu s koje prozor gleda na Trgovačku ulicu. Osim toga, volim svog oca i majku, i dok se ne udam želim živ-
jeti s njima. — Oprosti. Ja na to ne mogu pristati. — Riječi prebrzo pređoše preko usana tako da ne znam ni
otkud su se stvorile.
— Sto hoćeš reći? — Dante ne može doći k sebi.
To je onaj trenutak kad želim da ne moram biti poštena, ali pogled na njegovo lice reče mi da ne smijem la-
gati. — Ne mogu se udati za tebe. Oprosti. Jednostavno ne mogu. — Zaplakah, a onda teško progutah, samo
da prestanem plakati.
— Lucia, ne govori tako — Dante izgleda slomljeno. — Učinit ćemo kako god ti kažeš. Možeš raditi, meni ne
smeta.
— To sad kažeš, ali ne misliš tako. Kad se udam za tebe i kad se jednom preselim živjeti u kuću tvojih
roditelja, oni će nam u svemu određivati kako ćemo živjeti. Zavaravala sam se misleći da bismo se mogli
vjenčati i da bih se ja mogla preseliti u kuću tvojih roditelja, nastaviti sa svojim poslom i živjeti svoj život. —
Gumbi na gornjem dijelu moje haljine su poput sitnih šiljaka koji mi se zabijaju u grudi. — Veoma sam dobra
u svom poslu. Danas sam dobila povišicu. Povišicu!
— Što je s tobom? — pita gospođa DeMartino. — Pogledaj mog sina. On je vojvoda! Kako možeš odbaciti
njega ni zbog čega, zbog posla? — Ona izgovori riječ »posao« kao daje to najprljavija riječ na svijetu. — Kako
to možeš učiniti? — Ustaje i drži se pred sobom zida, kao da bi se srušila bez njega.
— Ništa ja ne činim. Jednostavno tako osjećam. — Od suza me počinje svrbjeti lice. Papa mi pruža maram-
icu.
— Trebaš se sramiti! Eto kako se trebaš osjećati!
39
ADRIANA TRIGIANI
— Basta, Claudia, basta. Zar ne vidiš da je Lucia uzrujana?
— reče papa tiho.
— Vi ne držite konce u vašim rukama u svojoj kući, signore
— reče ona papi.
Mama pogleda papu i gotovo se nasmija; nitko se papi ne obraća na ovaj način.
Gospođa DeMartino se okrenu prema meni.
— Lucia Sartori, sad si mlada i svi dečki luduju za tobom. Za tobom! Ljepoticom Greenwich Villagea! Uvijek
čujem samo: »Lucia Sartori. Belissima! Nećeš vjerovati svojim očima kad to vidiš. Svaki dobar mladi Talijan
dao bi očinji vid samo da oženi takvu djevojku.« Ali ti nećeš biti dobra supruga! Tvrdoglava si! — viče
gospođa DeMartino.
Moj otac ustaje i okreće se prema gospođi DeMartino. Mirno reče: — Neće nitko govoriti protiv moje kćeri u
ovoj kući. Gledam majku, koja vrti glavom.
— Uzmi prsten! — reče gospođa DeMartino svom sinu.
— Želite natrag prsten? — rekoh ne vjerujući.
— Ako ne želiš Dantea, ne želiš ni prsten. — Gospođa DeMartino ne spušta ispruženu ruku pred sobom,
čekajući da u nju spustim prsten.
Gledam u Dantea koji se okreće prema svojoj majci: — Mama, molim te.
— Ona — podrugljivo se smješkajući reče gospođa DeMartino — više voli svoj posao od tebe.
— To nije istina — reče nježno Dante.
— Možeš zadržati svoj prsten — vrteći ga skidam s prsta i okrećem se prema Danteu. — Mislila sam da je
tvoj. — Zatim se okrećem prema njegovoj majci i pitam — Ili možda pripada vama?
— Meni — gospođa DeMartino ustaje i uzima prsten. — Ja sam ga kupila.
Gospodin i gospođa DeMartino kreću prema hodniku i naglo uzimaju svoje kapute.
— Lucia, ovo je suludo — preklinje me Dante. — Razgovaraj
sa mnom.
— 0, Dante. — Znam da bih ga trebala razuvjeriti, prepriječiti put njegovim roditeljima i zamoliti ih da mi
oproste. Voljela bih se baciti Danteu oko vrata i reći mu da možemo negdje otići, pobjeći,
40
LUCIA, LUCIA
naći svoj dom, naći svoj vlastiti stan i sve početi iznova. Kako je to ova večera uništena? Kako se tako divan
dan pretvorio u ovo?
— Lucia, nazvat ću te kasnije. — Dante izlazi kroz vrata slijedeći svoje roditelje. Kad su izišli, osjetih mučninu
u želucu.
Na ulaznim vratima pojavi se Exodus, a za njim Angelo, Orlando i Roberto. — Došli smo na desert — reče Ex-
odus. — Kamo oni odlaze?
— Kući — reče mama slomljenim glasom.
— Gospođa DeMartino je tako čvrsto stupala pločnikom da se činilo kako cijelim putem do auta gazi opuške
— upade u riječ Orlando.
— Sto si im to rekla? — pita me Roberto.
— Rekla sam im da ne namjeravam napustiti posao, što se gospođi DeMartino nije svidjelo pa je zatražila da
vratim prsten.
Exodus slegnu ramenima. — Jesam li ti ja rekao da su glupani.
— Hoćeš li da ga stignemo? Pretući ćemo ga — ponudi se
Orlando.
— Dečki — reče mama upozoravajućim glasom.
— Pa što, rasplakao mi je sestru.
— Nije točno, tvoja je sestra rasplakala njega — reče papa točeći sebi čašu vina.
— Jesu li jeli? — znatiželjno pita Roberto.
— Ostalo je još koliko hoćeš. — Mama daje znak sinovima da
sjednu.
Moja braća sjedaju za stol kao da se ništa nije dogodilo, kao da nisam upravo vratila svoj dijamantni prsten,
usprotivila se gospođi DeMartino i promijenila svoj životni put. — Jest ćete? — pitam.
— A što bismo drugo trebali? — pita Roberto dok su mu usta puna peciva koje su DeMartinovi donijeli za
večeru. — Umrijeti od gladi samo zato što su DeMartinovi idioti?
Gledam ih i ne vjerujem, kao da promatram tuđu obitelj na Trgovačkoj ulici kroz prozor koji gleda na ulicu.
Kad potječete iz velike obitelji to vam je gotovo kao da ste jedna osoba, svaki brat ili sestra ima nešto vaše,
poput hobotnice koja ima pipke koji se kreću u suprotnom smjeru, ali su uvijek dio cjeline. Roberto je najs-
tariji, zato je vođa, Angelo je odmah iza njega i on je onaj koji smiruje, Orlando je u sredini pa je zato sanjar,
Exodus je divlja zvjerka, slobodna duha, nepredvid-
41
ADRIANA TRIGIANI
ljiv. A zatim dolazim ja. Ja sam dijete, uvijek sam bila dijete, bez obzira na to koliko mi je kosa već sijeda.
Samo zato što sam žensko, mamina sam pomoćnica, moglo bi se reći i njezina sluškinja. Svake neradne sub-
ote sve košulje koje vidite u ovoj prostoriji ja izglačam. Moja braća rade na tržnici i sve dok se oni ne ožene
ili se ja ne udam, služim im.
Mama izvlači tanjure iz posude za odlaganje tanjura i pruža ih dečkima. Orlando na njih trpa bracciole. — Ne
mogu vjerovati da si sve ovo kvalitetno meso uzalud trošila na DeMartinove — reče. Visok je i mršav, ali na-
jveća izjelica u obitelji. Njegovo koščato lice izgleda poput lica intelektualca. Ima blage, tamne oči, ima neke
blagosti u njemu.
— Vratit će se — reče Roberto odlučno.
— Mislim da neće — reče papa blago.
— Joj, papa, to su ljubavne razmirice. Toga ima kod svakoga — dodade Angelo namigujući mi.
— Ako se ne vrati, ja neću plakati za njim — reče Exodus gledajući u svoj tanjur. — Gledaj, ljudi su poput
riba. Želiš naći nekoga za koga ćeš se udati? Idi tamo gdje ih ima mnogo, baci mamac i namotaj. Provjeri, ako
vidiš da nisi izvukao najbolje, bacaj natrag. Baci Dantea DeMartina natrag. Možeš ti sebi naći boljega.
— On je dobra prilika — ispravi ga mama.
— A ne, ne, mi smo dobre prilike u Greenwich Villageu — ne da se smesti Exodus. — Svaka djevojka u gradu
želi se za nas udati. A što misliš zašto smo mi tako na cijeni? Reći ću ti zašto. Papa vodi svoju vlastitu tvrtku i
posjeduje ovu zgradu u kojoj svi mi radimo. Ljudi vide samo dolare. Vide lijepu kuću koju mama drži ured-
nom i u glavi im se pali žarulja i razmišljaju: Sve bi to jednog dana moglo biti moje.
— Nije to baš pouzdan način kako živjeti na ovom svijetu — reče mu Angelo.
— U pravu je. A ti — reče Roberto treskajući vilicom koju prema meni uperenu drži u ruci — bolje to prih-
vati.
— Seko, ne slušaj ga. Nismo mi oni koji mogu dobro prosuditi što je ljubav. Nijedan od nas nije oženjen —
reče Angelo.
— Zato što vam je predobro kod kuće! — moja majka iznenada oživi. — U ovoj obitelji jedini je problem taj
što ste sebični. Nitko ne želi popustiti. — Pokaza na mene.
— Zašto bih to ja trebala popustiti, mama? Sto bih dobila popuštanjem? Napustila tvoj dom i preselila se
petnaestak stambenih
42
LUCIA, LUCIA
zgrada istočnije i obavljala za Claudiu DeMartino ono što obavljam za tebe, s tom razlikom što ako tamo
odem moram napustiti svoj posao? Kakvog bi to smisla imalo?
— Onda se nikad nemoj udavati. Ja bih trebala biti načinjena od gume što se tiče savijanja, od svega što tu
obavljam.
— Težak sam ti život priuštio? — Papa gleda u mamu.
— Ne baš lak — vrati mu mama.
— Vidiš? Pošteđena si, Lucia. Od života... eto, takvog! — smješka se Angelo.
— Sto se mene tiče, meni je svejedno hoće li se Lucia ikad udati. Meni se sviđa kako pere odjeću. — Roberto
mi namiguje. Moja braća se smiju.
— Znate što? Uopće niste smiješni. Možda biste vi trebali prati suđe i katkad oprati moju odjeću.
— 'Ajde, 'ajde, sad si pretjerala. Ne želimo te vidjeti nesretnu, Lu. Samo štitimo obiteljsko blago. — Exodus
natoči sebi čašu vina.
— Nisam ja obiteljsko blago! Ali vi jeste krdo gorila, s obzirom na to kako se ponašate! Vama je sve smiješno,
zar ne?
— Mamice, Caterinino prokletstvo počinje se ostvarivati — reče Roberto.
— Prestani! — reče mu mama.
— 0 čemu ti to govoriš? — pitam ga. Gledam u majku koja mog brata osinu dugim pogledom. — Kakvo je to
Caterinino prokletstvo?
— Roberto. Ti i tvoja jezičina — reče moj otac.
— Papa. Sto to Roberto govori?
— Ništa. Ništa. Ništa. — Moja majka odgurnu tanjur i zavali se u stolac.
Exodus se laktovima nasloni na stol. — Radi li se to o nekakvu prokletstvu koje se tiče naše male seke? Je li
venecijanskog porijekla, kao papa ili iz Barija, kao mama?
— Da je iz Barija, imali bismo posla s pištoljima — reče Orlando. Moja se braća ponovno nasmijaše.
— Gledam u papu. — Zašto mi nisi rekao?
— Nisam mu ja dala! — ubaci se mama. — Katkad spoznaja o nečem takvom pospješi da se to ostvari.
— Bolje i to nego čuvati tajnu — rekoh.
43
ADRIANA TRIGIANI
— Baš i nije. Tajne su korisne. Evo ti na primjer moje tete Nicolette. Jednu je nogu imala kraću od druge. Nije
imalo potrebe to govoriti njezinom zaručniku prije no što se udala. Mogao je pobjeći. A ovako su u braku
pedeset sedam godina.
— Ali, mama. Ja sam drukčija. Želim sve znati.
— Kakve to veze ima? Prokletstvo je prokletstvo. — Mama otpi gutljaj papina vina.
— Venecijansko je — započe papa. — Nekad davno u Godega di Sant Urbano u seoskim imanjima iznad Tre-
visa i Venecije, moj brat Enzo i ja bili smo veoma mladi. Bili smo poljoprivrednici. Godega je veoma plodna
dolina ispod Dolomita na kojoj se može sve uzgajati u proljeće i ljeto. Ali mi smo imali veće snove. Kad smo
požnjeli žito i od-vezli ga na tržnicu u Treviso, divili smo se divnoj mercato koju smo tamo vidjeli. Bila je pre-
puna, u gradskom središtu, dugačka, otvorena, prodavači su prodavali voće, povrće, ribu, sve. Štedjeli smo
novac, ono malo što smo imali, i došli u Ameriku 1907. godine. Željeli smo sagraditi svoju vlastitu tržnicu, baš
kao onu koju smo vidjeli u Trevisu. Enzo i ja bili smo partneri. Kad smo stigli ovamo, trgovine su se zvale tr-
govine mješovitom robom, te smo tako prilagodili engleski talijanskom izgovoru i nazvali našu trgovinu gro-
ceries. Ubrzo nakon toga upoznao sam tvoju majku u kući naših rođaka. A Enzo je u Maloj Italiji upoznao
djevojku koja se zvala Caterina.
— Papa, znam sve o tvom bratu. — Ne želim slušati papine stare priče o tome kako je bilo u njegovoj staroj
domovini. — Znamo da ne razgovaraš s njim. Znamo da je on farmer u Pennsylvania i da ga nikad nismo vid-
jeli niti smo upoznali naše rođake jer ste vas dvojica još uvijek ljuti jedan na drugoga. Ali kakve veze sve to
ima s prokletstvom?
— Mama i tvoja strina...
— Nemoj je zvati strina. Nije zaslužila da se o njoj imalo lijepo govori — mama povisi ton.
— Nisu se slagale
— Papa, uljepšavaš. Sjećam se svađa i dernjave — doda
Roberto.
Papa nastavi: — Bilo je to veoma ružno. To je prouzrokovalo jaz između Enza i mene, nikako ga nismo mogli
premostiti. Tako smo
1 Grocer's — engl. / Groceria — talij.
44
LUCIA, LUCIA
odlučili da moramo prekinuti naše partnerstvo. Bacat ćemo novčić i onaj koji pobjedi isplatit će onoga koji
izgubi. Pobjednik će zadržati trgovinu i ovu zgradu, a onaj koji izgubi uzet će svoj novac i odseliti u New York.
— Mogli smo sad biti hrpa seljaka u Pennsylvaniji — kvoca
Angelo.
— Ima velikog dostojanstva u obrađivanju zemlje — Exodus ga ispravi.
— I tako dođe dan da se baci novčić, a u to vrijeme je vaša majka očekivala Luciju. Bilo je to u ljeto 1925. go-
dine. Kad je Enzo izgubio, zaplakao je. Caterine je bila tako bijesna da je počela vikati. Tad te proklela —
papa se okrenu prema meni.
— Ne vjerujem u prokletstva. To je talijanska vradžbina — rekoh mu.
— Kakvo je to prokletstvo, papa — upita Angelo.
— Rekla je da će Lucia umrijeti slomljena srca.
— Mrzim tu ženu — promrmlja mama.
— Dakle, vi uistinu vjerujete da su moje raskinute zaruke rezultat tog prokletstva?
— Tako izgleda — reče Roberto.
— Čekaj malo. Ja sam raskinula zaruke. Nitko me nije natjerao da to učinim. Nije na vrata došla nikakva
vještica s otrovnom jabukom niti je čudna ptica sletjela na prozor, nikad nisam prošla ispod lje-stava, dakle
zaboravimo to u vezi prokletstva. Nevažno je. — Mašem rukom odbacujući hokus-pokus.
— Ali čini se da ti baš nemaš sreće s dečkima — reče nježno Orlando. — Sjećaš se onog dečka Montinija. Zar
se nije vratio kući u New Jersey kad si ga ti odbacila, onaj koji je prijetio da će autom sletjeti u ocean?
— Nisam ja tome kriva. Bio je luđak — rekoh braneći se.
— A što je bilo s Romanom Talfaccijem? — upita Orlando.
— Ja sam ga premlatio. Rekao je nešto ružno o Luciji, tako da za toga ja na sebe preuzimam krivicu — ob-
jasni Exodus.
Nekoliko trenutaka ostadosmo sjediti bez riječi. Nitko ne zna što bi rekao.
Mamina se kosa rasplela i sijedi pramenovi vise joj oko lica poput užeta. Papa već nekoliko puta srče zadnji
gutljaj vina kao da od-
45
ADRIANA TRIGIANI
govor traži u izbrušenom kristalu. Moja braća zavališe se u svoje stolce. Možda i oni vjeruju u prokletstvo.
Možda razmišljaju o tome kako me obraniti u svijetu magije i duhova.
Telefon zazvoni. Roberto se ispriča i ode se javiti. . — DeMartino, za tebe je — viče mi kroz vrata.
Majka me molećivo gleda. — Razgovaraj s njim. On je baš dobar dečko.
Odlazim u kuhinju i preuzimam telefon od Roberta. — Dante.
— Papa mi je vratio prsten — reče Dante. Ništa ne odgovaram.
— Lucia, još uvijek se želim oženiti tobom. Mama previše priča. Ne misli ni pola toga što govori.
Niti na to ne odgovaram.
— Lucia, što je s tobom? Jesi li našla drugoga?
— Ne, ne, ne radi se o tome. — Premda to baš nije istina. Srela sam nekog novog: Dantea DeMartina, do-
brog sina, toliko dobrog da se pretvorio u slabića, čovjeka čije zadovoljstvo proizlazi iz toga da zadovolji
svoje roditelje.
— Dugo sam te čekao, Lucia — reče nježno.
Znam. Jako sam svjesna toga koliko sam ga pustila da čeka. Katkad se osjećam krivom, ali onda se sjetim da
je potpuna predaja za supruge, a ne za zaručene samostalne ambiciozne djevojke.
— Želim se oženiti. Zar ti ne smatraš da je vrijeme? — upita
Dante.
Kako mu mogu reći da mi se, dok sam na poslu, vrijeme čini nevažno, da pred sobom vidim život prepun
uzbudljivih stvari koje još treba naučiti, svijet prepun stvaralačkih mogućnosti? Ne bi razumio. Sjećam se
izraza njegova lica kad sam mu rekla za povišicu. Bilo mu je drago zbog mene, ali nije bio ponosan.
— Oprosti, Dante.
Dante uzdahnu kao da će mi nešto odgovoriti, ali ne odgovori. Poželi mi laku noć i spusti slušalicu. Dugo smo
zajedno i naše razmirice obično brzo završe. Ali ova prepirka nekako nalikuje na naš kraj. Brišem čelo krpom
za suđe i vraćam se u blagovaonicu gdje me otac i majka čekaju za stolom.
— Lucia, što si mu rekla? — Majka me gleda pogledom punim nade.
46
LUCIA, LUCIA
— Ne mogu se s tim pomiriti.
Mama duboko uzdahnu i pogleda tatu razočarano kako nikad prije nisam vidjela. U njezinim sam očima
učinila pogrešku. Izabrala sam dobra mladića iz dobre obitelji i sad sam sve to pokvarila. Kako joj mogu reći
da me ljubav treba nadahnuti, a ne iscrpljivati? Kako joj mogu reći da se ne mogu, bez obzira na to koliko
volim Dantea, udati za njega i živjeti u njegovoj kući kad znam da me cijene jedino po kućanskim poslovima
koje obavljam i ručkovima koje spremim. Takvim životom živi moja majka, i da joj to kažem, samo bih je
povrijedila. Spoznaja da sam unesrećila toliko ljudi u jednoj večeri uzruja me i ja zaplakah. Umjesto pravl-
jenja scene, penjem se stubama u svoju sobu, preskačući dvije odjednom.
Kad stigoh u svoju sobu učini mi se da će me ovratnik na haljini koju mi je gospođa DeMartino dala ugušiti.
Naglim pokretom ga rastvaram, trgam gumbe na gornjem dijelu haljine i iskačem iz nje. Navlačim kućni frotir
ogrtač, liježem u krevet i kroz otvor na krovu gledam mjesec koji mi se nadvio ponad glave poput srebrne
čarolije, daleko, tako da samo jedva zamjetan tračak svjetlosti dopire s njegove površine. Tu u svojoj sobi u
potkrovlju, visoko udaljenoj od zemlje, ja sam kraljevna, premda znam da nisam princeza. Večeras sam ot-
jerala princa. Iako vjerujem da više nikad nikoga neću voljeti kao Daniela, jednostavno znam da ga ne volim
dovoljno. Pružam se dohvatiti telefon i zovem Ruth. Telefon zvoni i zvoni. Spuštam slušalicu, sjećam se daje
izišla s Harveyjem i njegovim roditeljima. Nadam se da ljepše provodi večer od mene.
— Umorna sam — vičem kad začuh kucanje na vratima.
— Tata je.
Uđe i sjede na stolčić ispred mog toaletnog stolića, baš kao što je činio mnogo puta kad sam bila povrijeđena
ili razočarana, ili kad sam nekog iznevjerila. Bez obzira što mi se dogodilo, moj otac uvijek za mene ima
pravu riječ.
— Majka ti se brine — progovori
— Žao mi je, papa.
— Ja ne brinem.
Te njegove riječi podariše mi snagu. — Zaista ne?
— Ne. Ti znaš što činiš. Zašto bi se udavala ako nisi spremna? Kakvo bi to dobro donijelo? Ne vjerujem u
stare običaje kad se radi o
47
ADRIANA TRIGIANI
braku. Kad sam ja bio dijete, birali su nam žene prije no što smo uopće znali što znači žena. Bio sam zaručen
za jednu djevojku u Godegi. Znao sam da je ne želim, ali moj otac je bio uporan.
Uspravih se i sjedoh gledajući u oca. — Mislila sam da si došao ovamo osnovati tržnicu. Ali i ti si pobjegao?
— Jesam.
— Onda ti razumiješ.
— Tvoja majka misli da sam ti ja lude ideje utuvio u glavu. Misli da si previše neovisna. Ali ja ti želim isto što
želim svojim sinovima; da marljivo radiš i dobro živiš. Nadam se da ćeš uvijek biti neovisna. To znači da ćeš
uvijek moći brinuti o sebi.
— Mama je staromodna.
— Njezin način života odgovara njoj. Ali ne odgovara tebi. Pokušao sam joj to objasniti, ali ne želi čuti.
Vjeruje da bi majka i kći trebale biti iste.
— Ali mi nismo iste, papa. Ne mogu se slagati s gospođom DeMartino samo zato što se to od mene očekuje.
Ne osjećam nikakve obveze prema njoj. Kako mi se usuđuje reći da moram napustiti svoj posao kao da ona o
tome donosi odluke! Ako odlučuje o tome, što će tek dalje reći i učiniti? Jadno bih se osjećala tamo u Petoj
aveniji s njom. Želim mnogo više. Imam toliko ciljeva.
— Ali ti si žena, Lucia. Slušaj me. Žena je drukčija od muškarca. Ona ne mora birati. Slijedi svoje srce i to joj
ucrtava kartu njezina života. Ti voliš raditi, što je dobro. Ali da bi se bilo dobra supruga i majka, potrebna je
odluka srca. Ako ne osjećaš tako, ne smiješ to ni učiniti. Bit ćeš nesretna i samo ćeš svojoj djeci zagorčati
život. Nesretan čovjek nadomješta to izvan kuće. On radi, živi u svijetu, može naći radost izvan sebe sama.
Ali žena gradi kuću i, ako je nesretna u njoj, pati, i ona i djeca. Tvoja je majka željela veliku obitelj. Stvorila je
sliku ove zgrade, kuhinje, djece, puno prije no što je srela mene. Znala je, shvaćaš? Bila je sretna svaki put
kad je saznala daje trudna. Željela je imati dvanaestero djece. Rekao sam joj daje i petoro mnogo. U njoj je
bio taj osjećaj da bude majka, kao što je u tebi osjećaj da želiš raditi. Ti si sretna kći jer imaš sretnu majku,
majku koja želi biti majka. A ja sam sretan muškarac jer je ona dobra supruga. Shvaćaš li što ti govorim?
— Shvaćam, papa.
48
LUCIA, LUCIA
— Eto, jednoga ćeš dana možda naći muškarca kojemu ćeš biti spremna sve dati. A kad se to dogodi, požel-
jet ćeš mu urediti dom. Kad taj muškarac dođe, to ćeš odmah znati. To nije Dante, jer za njega nisi željela sve
žrtvovati.
— Znam papa. Nisam.
— I...
— Što i?
— Njegova majka je strega. — Papa to reče nonšalantno. Ne mogu a da se ne nasmijem.
— U pravu si. Vještica je. Ali mogla sam se ja nositi s njom.
— To ti kažeš, ali ja sumnjam u to. Mislim da ni krotitelj lavova za braću Ringling ne bi mogao tu ženu nadzi-
rati.
— Znam samo jedno, ako ikad pronađem muškarca koji će me željeti vidjeti sretnu, toliko koliko to ti želiš,
bit će to pravo čudo — rekoh.
— Možda ja ne prosuđujem najbolje što trebaš učiniti. Znaš da se umjetnik nikad ne treba previše približiti
platnu dok slika, jer kad se približi, ne vidi što slika. Isto vrijedi i za oca. Preblizu sam ti da bih vidio ono što
uistinu jesi. Da se mene pita, ja bih najviše volio da sa mnom i mamom ostaneš zauvijek. Ali znam daje to se-
bično. Zaslužuješ svoj život, Lucia. '
Papa ode do vrata i okrenu se prema meni. — Ah te samostalne djevojke. — Zatvori vrata za sobom.
Spuštam pogled na svoju ruku gdje je bijeli dijamant udobno smješten u zlatu počivao na mom prstu. Kako
mi ruka izgleda obično bez njega! Ovo su ruke švelje, a ne supruge, razmišljam dok ih promatram. Možda
nekad prokletstvo padne na pravu djevojku.
49
TREĆE POGLAVLJE
Sunce je tako jako u radionici da je Ruth prebacila čisti muslin preko vatreno ružičastog bukle kostima koji
upravo dovršava. — Nema ničeg goreg od toga da naručiš jarkoružičasti kostim i dobiješ posve izblijedjeli
uzorak — reče mi.
— Hoću li navući roletne?
— Nemoj, ne treba. Brzo sam gotova. Ako tražiš sklonište, roletne su spuštene kod Delmarra.
Jutros baš i nisam vidjela Delmarra te pokucah na njegova vrata. Ne odgovara mi, ali znam da je unutra. Os-
jećam miris dima cigareta kroz prozor na vratima. Kucam ponovno.
— Odlazi — reče.
Gurnuh vrata i ona se otvoriše. — Je li sve u redu? Delmarr sjedi zavaljen u stolcu, noge podigao na pro-
zorsko okno i bulji kroz prozor na Petu aveniju. — Ponovno su me zeznuli.
— Stoje?
— Odnio sam Hildi crvenu haljinu, ona se našla sa sestrama McGuire, koje su se oduševile haljinom i naručile
tri crvene i još tri smaragdnozelene.
— Pa to su sjajne vijesti!
— Za Hildu Cramer, njezino ime je na etiketi. A za mene? Meni se baš ne pripisuju zasluge za kreaciju, ja
mogu proći i kao sluga koji im je to samo dostavio.
— Jednoga ćeš dana i ti imati svoju etiketu. — Sjedoh sučelice Delmarru.
— Neću, ako tu ostanem. — Delmarr je u pravu. U njegovu poslu nikad se ne pripisuju zasluge onome tko
izradi kreaciju. Delmarr preuzima narudžbe od Hilde Cramer i samo izvršava njezine naredbe.
50
LUCIA, LUCIA
Hilda Cramer izgleda baš onako kako ja zamišljam da bi trebao izgledati glavni kreator koji radi za najveću
robnu kuću. Otprilike je blizu šezdesetoj, visoka, mršava, poput manekenke, nekad je to i bila. Nikad nije
radila za časopise jer nikad nije bila fotogenična. Ima visoko čelo, dugačak nos i tanke usne. Kosu nosi
smotanu u malu crnu punđu prošaranu sijedim vlasima. Hilda izgleda samouvjereno, ima aristo-kratsko
držanje zbog čega je dobra za privlačenje klijenata u Odjel za izradu odjeće po mjeri. Zamišlja da je neka
Pauline Trigere, Hattie Carmichael ili Nettie Rosenstein, kreatorica profinjene elegancije i stila Pete avenije,
ali svi mi znamo da Hilda nije uzela iglu i konac od dana Velike depresije. Ona je obična figura koja nema
sličnosti s onom na novčiću na B. Altmanovoj privlačnoj narukvici te vlada nama poput prave carice. A mi je
slušamo. Znamo pravila. To je moda, dakle radi se o haljini i imenu na etiketi, a ne o velikom umu koji ju je
stvorio ni o timu koji ju je sašio.
— Stara je, Delmarre.
— Nije dovoljno. Očekujem još dvadeset godina služenja kao naučnik uz dobru plaću. Nikad ona neće u
mirovinu.
— Je li ti barem zahvalila?
— Znaš kako iskolači oči kad je zadovoljna? Eto, oči je isko-lačila. Tad mi je zgrabila haljinu iz ruku i rekla: —
Kasnim. Zatim je nestala, a netko iz maloprodaje je naručio ostalo.
Delmarr skinu noge s prozorskog okna i zavrti se na okretnu stolcu. — Bez obzira koliko se trudio i na koje
sve načine pokušavao uspjeti, nikako se ne mogu probiti na vrh. To je velika zagonetka. Kako talentiran čov-
jek može uspjeti? Kako je to Hildi uspjelo?
— Jedino ambicijom.
— Nije to dovoljno. Shvatila je kako velike zvjerke oko sebe može uvjeriti u to da ona nešto zna. Ili da zna
sve. Što ti misliš o tome?
— Ne znam.
— Eto tako sam ja dobio folirantski naziv glavnog kreatora, a zapravo sam samo osobni sluga Hilde Cramer.
Nadareni sluga, ali i dalje samo sluga.
— Mislim da bi o tome trebao s njom popričati.
— Što joj reći? Skloni mi se s puta, stara vrećetino?
— Ne, trebao bi reći Hildi da se želiš naći s klijentima da bi od njih čuo što žele jer si zadužen za prilagodbe i
preinake. — Prestala
51
ADRIANA TRIGIANI
sam govoriti jer je Delmarrovo lice pobijelilo poput bale pamučnog pi-kea prislonjena iza njegova stola.
— Doista, gospođice Sartori? — začu se s vrata duboki glas Hilde Cramer. — Sad se još i krojačica javlja i oc-
jenjuje kako bih trebala voditi posao. Dajte molim vas! — Gospodična Cramer drži par crvenih cipela
ukrašenih kuglicama. Za trenutak me iznenadilo to što zna kako se zovem, a zatim osjetih da ću povratiti te
se uhvatih za trbuh. Pogledam u Delmarra koji stoji sklopljenih oči. — Izlazi, Sartori — naredi Hilda. A zatim
se okrenu Delmarru. — Želim razgovarati s tobom.
Izjurih iz ureda i vratih se za svoj stol. Ruth me odvuče iza pregrade svlačionice. — Prekasno, nisam te mogla
upozoriti kad sam je ugledala da dolazi. Kreće se poput pitona! Sto ti je rekla? Jesi vidjela taj kostim? To je
Schiaparelli.
Ne mogu vjerovati da Ruth u ovom trenutku razmišlja o modi. — Otpustit će Delmarra — prošaptah — a za-
tim mene.
— Neće. Tko će joj obavljati posao? Znaš li kako je teško naći darovite ljude? Nije ona glupa. Zna ona dobro
da bismo pokupili naše jastučiće s iglicama i zaputili se do Bonwit'sa prije no što bi uspjela reći keks.
— Sartori. Kaspian. Trebam vas — pozva nas Delmarr iz ureda. Hilda Cramer se progura da prođe kraj njega i
iziđe kroz dvostruka vrata radionice.
— Strašno mi je žao, Delmarre. Je li me čula?
— Samo zadnje što si rekla.
— Otpuštena sam, zar ne? — Pomisao na gubitak posla učinila mi se poput smrti.
— Ne, možeš biti mirna. Zaboga, kad namirišete Je Reviens, ona je tu, tako da strogo pazite.
— Dakle, što je rekla? — upita Ruth.
— Pa to da moramo sašiti haljine za sestre McGuire. A zatim... dvadeset sedam redovničkih halja za novicijat
u Svetom Srcu u Bronxu.
— 0, ne! — Ruth se melodramatično nasloni na zid. — Pokušava nas izmučiti.
— Točno. Crno vuneno predivo i bijelo platno.
— Čula me i sad nas kažnjava — rekoh umorno.
52
LUCIA, LUCIA
— Nije — reče Delmarr. Zvučao je više iscrpljeno nego utješno.
— Sjeti se, ovu zemlju je Altmanu u zakup dala sveta Rimska crkva i najmanje što možemo učiniti je odjenuti
pobožne redovnice.
— Ali ona ih je isplatila prošle godine. — Pogledala sam Ruth. — Svemu sam ja kriva. Oprostite.
— Nisi, nešto još bolje — doda Delmarr. — Ja sam kriv. Sestre McGuire znaju istinu.
— Znaju da si ti kreirao haljine? Užasnuta sam. Nije ni čudo što je Hilda izgledala tako bijesna kao da bi golim
rukama trgala odjeću. — Od koga su saznale?
— Bio sam u El Maroku na piću nakon posla i sa sobom sam u mapi fotografija nosio skicu haljine. Sjedio
sam za šankom i onda me jedna zgodna mačka koja je tamo bila s nekoliko prijatelja upitala čime se bavim i
ja sam joj pokazao skicu. Ispostavilo se da je ta mačka frizerka Phyllis McGuire. Rekla je Phyllis sve o meni i
kad je Hilda došla na konzultacije, Phyllis je rekla: »Htjela bih vidjeti Delmarrovu haljinu.«
Ruth i ja smo se pogledale i zacvilile. Kakav potez! Kakva je to sreća da je Phyllis McGuire zapamtila Delmar-
rovo ime i ponovila ga pred Hildom.
— Moje dame, vjerujte — reče Delmarr premda mu osmijeh ne silazi s lica — te redovničke halje su samo
Hildin trik kojim me želi zadržati na poslu.
Ruth i ja se vraćamo do naših stolova. Pogledam je i znam da misli isto što i ja. Hilda Cramer neće moći dugo
zadržati Delmarra, bez obzira na to koliko redovnica u Bronxu bude trebalo nove halje.
Prvo pravilo života u velikoj obitelji je daje uvijek netko u golemoj nevolji, ali uloge se često mijenjaju, tako
da nitko na vrućem stolcu ne ostaje predugo. Kad sam raskinula zaruke mama neko vrijeme nije razgovarala
sa mnom, ali konačno se smekšala i sad se čini da smo se vratili na staro. Pomaže i to što gospođe u našoj
crkvi nude svoje sinove kao potencijalne prosce, kao da se radi o bluzama i na meni je samo da izaberem na-
jbolji kašmir. Mama brine za mene i želi da nađem pravog supruga za sebe, a kad je čujem kako plače u
kuhinji, uvijek pomislim da su te suze zbog mene.
53
ADRIANA TRIGIANI
— Mama, što se dogodilo? — pitam dok obavijam ruke oko nje... Ona razbija jaje u zdjelicu punu riko ta sira
i dodaje prstohvat soli. — Ja sam grozna majka. — Daje mi rukom znak da joj polako dosi-pam brašno dok
ona vilicom mijesi smjesu, oblikujući tijesto za tjesteninu.
— Zašto to govoriš kad znaš da nije istina? — Uzimam od mame zdjelu i završavam umijesiti posljednje mr-
vice brašna u tijesto. Ona poškropi još brašna preko daske za pravljenje tijesta na kuhinjskom stolu i baci na
nju tijesto koje muklo pade na dasku.
— Istina je. Tvoj brat Roberto se ženi. — Mama gnječeći mijesi tijesto i dodaje pune šake brašna da bi bilo
čvršće.
— Što? — Roberto nikad nije nedjeljom doveo djevojku kući na ručak niti je ikad govorio da je bio kod
nekoga na nedjeljnom ručku, a nije ni spominjao nikakvu ozbiljnu vezu. — Mama, jesi li ti sigurna u to što
govoriš?
— Potpuno. Sutra. U Našoj Gospi od Pompeja. Otraga. — Mama drhti. — U sakristiji. — Zamota tijesto u ve-
liki krug, uze nožić i izreza tijesto u duge trake.
— 0, moj Bože! Ti to govoriš ozbiljno. — Sjedoh. Mama zna da ne mora objašnjavati što to znači. U fil-
movima to zovu vjenčanje pod prisilom. U Našoj Gospi od Pompeja vjenčanje se ne odvija za velikim oltarom
ako to djevojka ne zaslužuje. — Koga uzima?
— Rosemary Lancelatti. — Mama reže trakice tijesta i oblikuje ih u male pravokutnike.
— A tko je ona?
— Djevojka koja nosi njegovo dijete. Jutros je to obznanio tvom ocu i meni. Od nas se očekuje da to šutke
prihvatimo. — S dva prsta mama poče namotavati male pravokutnike, jedan po jedan, i oblikovati ih u male
tuljke. Otresa zgotovljene cavatelli na hrpu. Sjedoh i počeh namotavati tijesto pomažući joj. Nas dvije tako
provodimo mnogo vremena zajedno praveći makarone. Ima nešto smirujuće u miješen-ju tijesta, valjanju i
stvaranju oblika. — Ne znam, Lucia, ništa ne znam.
Stotinu stvari proleti mi odjednom kroz glavu. Baš lijep način da najstariji sin klana Sartori zasnuje svoju
obitelj. Kakav samo loš primjer pokazuje svojoj braći, premda to više i nisu dječaci. Odrasli su ljudi, ali pon-
ašaju se poput tinejdžera. Nijedan se nije sredio. A i zašto bi? Rade na tržnici, jedu kod kuće, sestra im pere
odjeću, dolaze i odla-
54
LUCIA, LUCIA
ze kad im se svidi i ostaju vani dokasna bez pitanja. Mama se brine o njima s jednakim žarom kao kad su bili
mali: kuha, čisti i pazi na to da svi idu nedjeljom na misu. S druge strane, dečki imaju slobodu; o većini nji-
hovih ljubakanja i traćenja vremena nikad se ne raspravlja. Katkad se dogodilo da bi naišla i čula kako razgo-
varaju o djevojkama, ali bi brzo zašutjeli kad bi me ugledali. Sad mi je bilo žao što mi Roberto nije ništa
rekao. Možda smo to mogli izbjeći. To je grozno. Ovo je tisuću devetsto pedeseta godina. Djevojke sad znaju
više o zaštiti, barem one znaju.
— Uhvatila gaje — reče moja majka, čitajući mi misli.
— Nemoj tako, mama, možda nije. Možda je to bilo samo za jednu večer...
Mama uz udarac spusti zdjelu na stol. — Tvoj brat je slabić. Koliko sam mu samo puta rekla da bude
oprezan? Svijet je pun djevojaka koje samo čekaju na kuću poput naše.
— Nemojmo sad odmah sumnjati u nju.
— Zašto? Znamo o kakvoj se djevojci radi, Lucia.
— Katkad se nešto neplanirano dogodi. — Voljela bih da mogu objasniti svijet izvan kuće broj četrdeset pet
u Trgovačkoj ulici, gdje vladaju sasvim druga pravila i običaji, gdje obrazovani ljudi donose odluke o svom
životu a da se nisu prethodno savjetovali sa svojim župnikom, ali to je razgovor za neki drugi dan, razgovor
koji nikad neću voditi s mamom.
— Neplanirano? Što misliš time reći? Tvoj brat zna bolje. Vucarati se tako, a ne ženiti se je grijeh! Bolje da te
nikad ne uhvatim...
— Ne brini, mama. — Dajem sve od sebe da je uvjerim, ali previše je ljuta da bi me saslušala.
— Posramljena sam. Bila sam tako ponosna na Roberta! Prvog iz obitelji Sartori koji je odslužio vojni rok. Bio
je pravi uzor, a u tome su ga slijedili Orlando i Angelo. Čak se i Exodus prijavio kad je navršio dovoljno god-
ina, samo zato što je želio biti kao Roberto. Tvoj brat je uništio sve što smo izgradili.
— Nismo uništeni. Roberto će se oženiti njome.
Moja majka ne sluša, ne može me ni čuti dok ustraje u svojoj tiradi. — Toliko sam se trudila da svoju djecu
naučim poštenju, da budu kreposni, da se znaju ponašati, da budu odgovorni i... savjesni. Dobro otvorite oči,
rekla sam tvojoj braći. Provjeri iz kakve je djevojka obite-
55
ADRIANA TRIGIANI
lji, kakvi su joj roditelji, otkuda su? Budite oprezni, Sicilijanci su drukčiji od nas, govorila sam. A što on učini?
Nađe Sicilijanku i napravi joj dijete!
— Sigurna sam da nam nije mislio učiniti ništa nažao, mama. — Poželjela sam biti korisna pa sam cavatelli s
daske istresla u posudu obloženu masnim papirom.
— Prekasno je! — viče ona. — Vijesti su se već proširile po Brooklynu. Svatko zna da se loše vijesti ne mogu
sakriti. To je kao da pokušavaš sakriti tijelo mrtvaca!
— Mama, preživjet ćemo.
— Nećemo, nećemo, nikad. Kako ćeš povratiti dobar glas, Lucia? Ja ću ti reći, nikako i nigdje. S tim je zauvi-
jek završeno. — Mama izvuče ladicu u kojoj drži kućna pomagala i izvadi sve žlice, drvene, one od nehrđa-
jućeg čelika i one velike rupičaste i presloži ih.
— Sto je tata rekao? — pitam.
— Vikao je. — Mama zatrese glavom. — Roberto je tvom papi slomio srce. Nikad se neće oporaviti.
— Je li barem lijepa? — pitam. Ispravljam se. — Lijepa nije prava riječ. Je li dobra osoba?
— Kako može biti dobra?
— Ne znam. Možda je pristojna djevojka koja je pogriješila.
— Nemoguće! Prije takvih stvari se razmišlja! — Mama zalupi ladicu u kojoj drži pribor za jelo i sjede za stol.
— Hoće li živjeti s nama?
— A gdje bi drugo?
Zadnji put kad se naša obitelj pješice uputila do Naše Gospe od Pompeja, mama je bila sva u suzama. Bilo je
to onda kad je umrla naša baka Angela Sartori. Činilo se da smo se jednako turobno vukli na dan Robertova
vjenčanja kao onog dana kad smo nonu spustili u zemlju. Tri su sata popodne. Ovakva vrsta vjenčanja odvija
se u najnepoželjnije vrijeme. Mama je već istaknula daje baš u to vrijeme Isus na Veliki petak pribijen na križ.
Tata na sebi ima svoje najbolje odijelo, mornarski gabarden, bijelu košulju i tamnoplavu svilenu kravatu. Na
mami je crna haljina kakva se nosi na pogrebe, jednostavnog kroja, u zvono, koja se kopča
56
LUCIA, LUCIA
na leđima. Odlučila sam da se neću ničim ogrnuti tako da je na meni svijetli kostim od brokata s kragnicom u
obliku latice. Uzorak na brokatu je jesenji, mali zlatni listovi zapleteni u iskićenu mrežu zelenila. Cipele su
jednostavne zlatne satenske salonke. U torbici nosim malu orhideju za mamu, koja ju je odbila pričvrstiti za
haljinu.
Danas mi se naziv naše crkve čini prikladnim. Mama je uvjerena da je obitelj Sartori prokleta i da je Rober-
tova sudbina gora od sudbine ljudi u Pompejima koji su zatrpani užarenom lavom Vezuva.
Sviđa mi se naša crkva, smještena na uglu Carmine i Bleeckera, ugnježđena u središtu tradicionalnog talijan-
skog okruženja, križ je visoko podignut na kupoli, a unutra bijeli mramorni zidovi s blještavim zlatnim žilama
u kamenu, visoki stropovi i kipovi svetaca izviruju preko treperavih svijeća prigodno zapaljenih. Otac Abruzzi
sažalio se na papu i u datim okolnostima ponudio učiniti najviše što je u njegovoj moći. Zapazila sam da
svećenici znaju pružiti nevjerojatnu utjehu kad je nešto već počinjeno; kao da postaju pravedni tamo gdje se
grijeh može dogoditi.
Pogledom tražim Roberta u dnu crkve, ali ga nigdje ne vidim. Mama, papa, Angelo, Orlando, Exodus i ja sto-
jimo pokunjeno stisnuti blizu fontane sa svetom vodicom i čekamo. Mama ne diže pogled s poda, nadajući
se da će se, kad podigne pogled, u mislima stvoriti prizor i da ćemo već biti kod kuće, slušati ploče i jesti frit-
ule posute šećerom, onako kako činimo svakog petka navečer.
Glavna vrata zaškripaše i uđe Roberto, na njemu je smeđe odijelo, pridržava vrata svojoj novoj obitelji. Nev-
jesta je sićušna djevojka, nema više od devetnaest godina, s visokim, poput ugljena crnim šin-jonom i sitnim
licem. Lijepa je, premda grize usnicu i gleda u pod. Na njoj je svijetložuti kostim (nikad neću saznati gdje ga
je našla u to doba godine) i crne kožne salonke s patentnim zatvaračem. Preko očiju joj pada neobična
mrežica pričvršćena na maloj vrpci za kosu. Iza nje stoje njezini roditelji, poniženi, poput ptičica, izgledaju
povrijeđeno. Iza njih je nekoliko male djece. Očito je Rosemary najstarija, poput Roberta. Najmlađa djevo-
jčica ima otprilike osam ili devet godina.
— Papa, ovo su gospođa i gospodin Lancelatti. A ovo je Rosemary — reče Roberto.
— Drago mi je — reče Rosemary preglasno. Vidi se da je prestrašena.
57
ADRIANA TRIGIANI
— Dobar dan — promrmlja moja majka. Tata je jedino smogao snage kimnuti.
Niz glavni prolaz u crkvi dolazi otac Abruzzi i u ruci nosi molitvenik. Poziva nas da priđemo sakristiji kroz vrat-
nice koje vode iza oltara. Slijedimo ga u skupini i uvjerena sam da svaka osoba koja se nakloni pred oltarom
razmišlja o istom: Nije dovoljno dobro za glavni oltar. Premda otac Abruzzi nastoji biti ljubazan, vidi se da se
to ni njemu baš ne sviđa. On voli pravila, red, i osjećaj organiziranosti u svojoj župi i vjeruje u najavu bračnih
zavjeta u crkvenom biltenu svakoga tjedna, šest nedjelja uoči vjenčanja, što je bila još jedna ugoda koja je u
ovom slučaju izostala.
Otac Abruzzi na sebi ima svoju crnu reverendu bez onog lijepog, zlatno-bijelog vjenčanog crkvenog ruha (za-
ista smo kažnjeni!). Uzimam mamu za ruku kad on započe s molitvom. To je jedan od onih trenutaka kad
samo kći može utješiti majku — sinovi ne shvaćaju po-božnost i vrlinu, njima više upravljaju zemaljske strasti
— te se osjećam veoma korisnom kad mi mama stisne ruku, u situaciji koja je za nju beznadežna.
Gospodin i gospođa Lancelatti oko sebe okupiše svoju mlađu djecu. Vjerujem da im neće tako skoro objas-
niti sve pojedinosti. Angelo osuđujući odmahuje glavom. Orlando pokušava izbjeći smijuljenje u crkvi, čega
se ne može osloboditi od malih nogu. Exodus zagrli oca pokretom koji kao da reče: Ne brini, papa, to se zad-
nji put događa. Živjet ćemo u nadi.
Siroti papa. Sa mnom ne može o tome razgovarati jer bi to uključilo raspravu o seksualnim odnosima, temu
koju nikad nije načeo sa svojom kćeri. Ona zna da mu je srce slomljeno, možda i više od maminog, koja, pre-
mda ljuta i razočarana, očekuje da će na svijet doći dijete kao krajnje čudo. Uz Rosemarynu pomoć bit će
manje posla u kući, za mamu će se nešto pozitivno izroditi iz toga. Ali što se tiče tate, ovo je njegov osobni
promašaj, kršenje koda. Koliko puta je učio svoje sinove da poštuju žene, učio ih svojim primjerom? Koliko ih
je puta kažnjavao pokušavajući ih naučiti da postanu dobri ljudi? To je užasan završetak Robertove priče.
Vjenčanja bi trebala biti početak novog života i ljubavi, ali ja je tu ne vidim. Rosemary je premlada da bi bila
svjesna u što se upušta, a Roberto, koji ima lošu narav i koji je nezreo, bit će najgori suprug na svijetu.
58
LUCIA, LUCIA
Rukavicom brišem suzu i pade mi na um oglas iz naše okružnice u trgovini: Kako dan postaje duži, tako i
njezine rukavice. Uvijek su me učili da rukavice odaju pravu gospođu, ali mladenka ih nema na rukama.
Čvrsto stišće skroman buketić žutih ruža, kao da se radi o užetu na kojemu se njiše iznad velike provalije.
Nema pojma u što se upušta. Živim s Robertom dvadeset pet godina. Teško je s njim. Zena koja ima
mušičava supruga nikad nema mira. Osjećam kako netko bulji u mene i slijedeći pogled shvatih da me pro-
matra Rosemaryna majka. I njoj su oči suzne, ali ipak mi uspijeva dobaciti slabašan osmijeh. Možda će mamu
utješiti spoznaja da nije jedina razočarana majka u ovoj sakristiji.
Nakon svečanog obreda papa nas vodi na ručak u Marinellau, ugodan restoran u Ulici Carmine koji drži
jedan njegov prijatelj. Pokušavam zapodjenuti nevažan razgovor s Lancelattijevima, koji su jednako tako
uzrujani zbog Rosemary koliko moji zbog Roberta. Rosemary nešto govori Robertu, ali vidim daje on uopće
ne sluša. I dalje gleda prema papi. Još uvijek traži tatinu privolu, ali zna da će proći dosta vremena prije no
što je ponovno dobije.
Nakon primanja, skidam kostim i oblačim majicu, suknju i cipele s ravnom petom. Mama i papa su još uvijek
previše uzrujani da bi pokazali Rosemary kuću. Bila sam uvjerena kako će se nakon ručka raskraviti, ali bilo je
još gore. Mamu je podsjetilo na to da njezin sin nikad neće imati pravu svadbu u velikoj dvorani u kojoj će
svirati živa glazba. Nadam se da se Roberto trudi zabaviti svoju suprugu tako da se osjeća udobno. Siđoh niz
stube do hodnika i ugledah hrpu stvari koje su sigurno pripadale njoj.
— Rosemary? — povikah.
— Tu sam — odazva se ona iz dnevna boravka. Zatekoh je kako sama sjedi na rubu počivaljke. Još uvijek
odjevena u vjenčanu haljinu, a veo joj klizi s potiljka.
— Zar se nećeš preodjenuti? — pitam.
— Bih rado, ali ne znam kamo mogu otići. :
— Gdje je Roberto?
— Istovaraju robu u trgovini.
— Aha. — Smješkam se, ali sam bijesna. Ne mogu vjerovati da bi moj brat ostavio nevjestu samu nedugo
nakon vjenčanja. — Jesu li ono tvoje stvari u predvorju? — upitah. Ona kimnu. — Hajde, dođi,
59
ADRIANA TRIGIANI
idemo ih odnijeti u tvoju sobu. — Vodim Rosemary kroz blagovaonicu, pokazujem joj kuhinju i vrt, sviđa joj
se. — Dnevni boravak ti je poznat. A sad, za mnom. — Zgrabih njezin kovčeg i kutiju i pođoh uz stube. Rose-
mary pokušava od mene uzeti kovčeg, ali joj ne dopuštam. — Nemoj! Nema dizanja teških predmeta!
Rosemary mi se osmjehuje. — Hvala ti.
— Ja ću se za to pobrinuti. Ili Roberto, kad se vrati. Gledam je ispod sebe na odmorištu. Doima se sitnijom
nego
tamo u crkvi. — Znam da ti sve to teško pada — rekoh blagim glasom — ali sve će biti u redu. — Rosemary
ne reče ništa. Sklopi oči trudeći se ne zaplakati. — A sad u obilazak! — rekoh veselo.
— Mogu li povesti Fazoola?
— Tko je Fazool?
— Moja papigica. — Rosemary podiže šal s male krletke i tir-kiznožuta papiga zacvrkuta kad je ugleda.
— To je Fazool?
— Pozdravi Luciju — pouči Rosemary pticu.
— Lijepa djevojka! Lijepa djevojka! — progovori ptica.
— U redu, Fazool, sve je sređeno, možeš ostati — rekoh ptici koja zaleprša krilima na trapezu.
Rosemary se smije dok me slijedi do prvog kata. Pokazujem joj vrata sobe svojih roditelja u stražnjem dijelu
kuće. Zatvorena su. Zatim laktom guram druga vrata. — Evo nas. To je to. — Rosemary uđe u sobu i odmah
priđe prozorima. Baci pogled na Trgovačku ulicu. Okrenu se i promotri sobu, sviđa joj se to što vidi. Pros-
trana je, u njoj su dva spojena kreveta uredno pospremljena i na njima bijele plahte, u sobi je veliko zrcalo i
jedan stari stolac za ljuljanje. Mama je ispraznila ormar za Rosemary. Roberto i Angelo su nekad dijelili tu
sobu, ali smo Angela izjurili na kat Orlandu. Exodusova soba je odmah iznad njihove.
— Gdje je tvoja soba?
— Moja je na vrhu. Zapravo na tavanu.
— Tako daleko se moraš penjati? — reče Rosemary sjedajući na jedan kut kreveta.
— Ne smeta mi. Ovdje ti je kupaonica. Imaš sreće da imaš odvojenu. — Pokazujem Rosemary kupaonicu. —
Mala je, ali sasvim ugodna.
60
LUCIA, LUCIA
Mama je stavila hrpu svježe opranih bijelih ručnika na umivaonik. — Papa vam namjerava napraviti stan u
suterenu tako da ćeš na kraju imati i svoj vrt. Stvari su se odvijale tako brzo da nije bilo vremena... — Čujem
samu sebe što govorim i zaustavih se. — Čuj, priviknut će se brzo, sigurna sam u to.
— Hvala.
— Nadam se da ćeš se ovdje ugodno osjećati. Rosemary se rasplaka. — I ja se nadam.
Osjećam se nelagodno zbog svoje snahe. Grlim je. — Nemoj plakati. Odužilo se danas, dobro si sve to iz-
držala.
— Hvala ti — ponovi Rosemary.
— Znam da je daleko za pješačiti, ali možeš se uvijek popeti i potražiti me. Ako ti bilo što zatreba, samo mi se
javi.
— Hoću.
— Dobro, ostavit ću te sad da se raspakiraš i smjestiš. Petkom navečer obično pečemo fritule. To je jako
zabavno. Doći ću po tebe ako Roberto bude radio dokasna.
— Voljela bih. — Rosemary ispuha nos.
Zatvaram vrata. Čujem Fazoola kako govori: »Lijepa djevojka.« Pođoh već gore stubama, ali predomislih se i
krenuh prema spavaćoj sobi svojih roditelja i pokucah na vrata. Guram ih i ona se otvo-riše, nisam ni
pričekala da mi netko odgovori. Mama leži na krevetu, rukom prekrila oči.
— Mama — prošaptah.
— Budna sam — reče ona ne pomaknuvši se.
— Pozvala sam Rosemary da nam se kasnije pridruži u pravljenju zeppoles. — Mama ne odgovara. —
Mama?
— Nadam se da ti nikad nećeš doživjeti ovakav dan. Taj izraz na licu oca Abruzzija. Poželjela sam umrijeti —
žalila se mama.
— Otac Abruzzi nije nikakav stručnjak za brak i nema obitelj. Mama se uspravi. — Da te nisam čula riječ reći
protiv
svećenika.
— Nemam ja ništa protiv njega. Ali on ne može razumjeti kroz što ti prolaziš, onako za pravo. Nije on odgojio
šest divljih sinova i kćer. Nema on pojma o tvom životu. Zapravo, nije uopće kršćanski suditi o cijeloj obitelji
samo na temelju trenutačne slabosti jednog od njezinih članova. Kakva je to glupost?
61
ADRIANA TRIGIANI
Mama se okrenu od mene. U prepirci, kad je riječ o crkvi, nikad neću pobijediti, ali činjenica je da sam samo
htjela postići da se moja majka bolje osjeća. Shvatih da će to biti dugotrajan proces te da i ja imam obaviti
svoje zadatke, stoga krenuh za svojim poslom.
— Lucia, u pravu si, ali nemoj ocu reći da ja tako mislim.
Kod B. Altman'sa petak je Delmarrov »dan za planiranje«, kad on navodi mušterije i daje nam pregled
posljednjih modnih trendova. Mi njega izvještavamo u kojoj smo fazi i on nam prema tome prilagođava
opseg posla. Ako smo gotovi s većinom svakodnevnih poslova — heftan-jem, popravcima, probama i šivan-
jem odjeće — vodi nas na izlet u nabavku tkanina i ukrasa. Ruth i ja volimo odlaziti s njim jer je uvijek
zabavno. Uvijek nam kupi nešto za jelo i na kraju dana uvijek nas odvede na neki koktel na kakvo otmjeno
mjesto kao što je hotel Pierre.
Svaka dva tjedna, također petkom, Maxine Neal iz računovodstva uručuje nam čekove. Kad uđe u radionicu
predati mi moju omotnicu, široko se osmjehnu i reče: — Čestitam na povišici. Imaš sreće. Imaš dobrog šefa
iza sebe.
Boja Maxiriina ruža je neka nova nijansa koraljno crvene kakav uglavnom nose djevojke na glavnom katu.
Koža joj je izrazito tamna, odjevena je po posljednjoj modi u mornarskoplavu vunenu suknju i bijelu bluzu, a
nokti su joj uvijek njegovani. Ruth i ja smo nailazile na raznorazne poteškoće na našem odjelu kad smo žel-
jele napredovati, ali Maxine je bilo još teže... Diplomirala je ekonomiju na City sveučilištu i nije imala sreće
naći posao i zaposliti se u nekoj od računovodstvenih tvrtki u gradu. Njezin ujak je glavni za otpremu kod Alt-
man'sa i on ju je preporučio za rad u računovodstvu. To nije posao za nju, ali znam da će se jednog dana
dokazati i napredovati.
— Zašto ne dođeš ovamo raditi s nama? Iskoristiti priliku za laku zaradu? — rekoh.
— Imam dvije lijeve za šivanje, a ni boje ne razaznajem. Želiš li još uvijek da vam se priključim? — Maxine
ode do Delmarra i stavi njegov ček pred njega na radni stol.
— Ne mislim na šivanje. To nikako. Ali možeš nam biti računovođa upravitelj — reče joj Delmarr ulijevajući
svoju treću šalicu kave od jutra. — Jednog dana, kad se ova zajednica raspadne, ti ideš sa
62
LUCIA, LUCIA
mnom, Max. Trebat će mi netko pametan i nadaren za posao, poput tebe, kad se jednog dana osamostalim.
— Računaj na mene! — reče Maxine.
— Drago mi je čuti da nisam samo ja ambiciozna djevojka koja voli raditi — rekoh joj.
— Ma ne radi se tu o tome što ja volim — reče Maxine. — Moram raditi. Kad vidiš MIO kako se kreće prema
centru grada u šest ujutro krcata tamnoputih lica, ne znači da je to stoga što smo mi ambiciozne djevojke
koje teže ostvariti svoj san. — Izjuri kroz vrata koja se zaljuljaše iza nje dok ode podijeliti ostale nadnice.
Ruth, Violet, Helen i ja obično sebi nešto donesemo za užinu. Kad je lijepo vrijeme, prošetamo do otvorenih
nadsvođenih trijemova njujorške javne knjižnicu u Četrdeset drugoj ulici i Petoj ili se uputimo do parka
Madison u Dvadeset trećoj. Premda se danas, kao i svaki put kad primamo plaću, nalazimo u Charlestonovu
vrtu na šestom katu zgrade B. Altmana, gdje zaposlenici imaju popust na užinu uz koji besplatno dobiju pitu i
kavu. U restoranu prevladava južnjački ugođaj, od poda do stropa su zidne slike valjkastih zelenih brežuljaka
Georgije, prošarani stablima magnolije u cvatu.
Nas četiri zapravo predstavljamo klub. Same smo se prozvale Flappers1 jer smo sve rođene tisuću devetsto
dvadeset pete. Postale smo nerazdvojne otkad smo se prije šest godina srele u školi Katharine Gibs za obra-
zovanje tajnica, što je prva stanica na kojoj se zaustavlja svaka djevojka u New Yorku koja želi razviti vještine
vezane za poslovanje i imati nešto što će moći kao službenu potvrdu navesti u svom životopisu. Znala sam
da ću se baviti šivanjem i na taj način zarađivati za život zahvaljujući svojoj baki, ali nisam imala pojma o
ekonomiji. Zbog tih nekoliko sati poduke koji su uključivali poznavanje strojopisa, poznavanje računovodstva
i stenografiju, učinila sam se neodoljivom B. Altmanu koji je tražio svestranu djevojku. Ja sam se zaposlila
prva, a
1 Flappers — moderne, vedre djevojke iz razdoblja 1920-ih. U to vrijeme smatrane su nemoralnim, sklonim
uživanju alkohola, pušenju i si., no danas se smatraju prvim modernim neovisnim ženama.
63
ADRIANA TRIGIANI
zatim sam rekla koju lijepu riječ za Ruth, ona je preporučila Helen, a Helen Violet.
— Kako je proteklo? — upita Helen goreći od želje da sazna pojedinosti oko na brzinu održanog Robertova i
Rosemaryjina vjenčanja.
— Grozno. Sirota moja mama. Još uvijek luta naokolo i ponaša se kao da je usred Blitza.
— Možete zamisliti? Gospođa Sartori je ponosna na svoju obitelj. — Ruth odmahnu glavom.
— Nije više — rekoh. — Ali voljela bih da moji roditelji mogu na stranu staviti osjećanja i lijepo se ponašati
prema toj djevojci. To se događa. — Nabodem na vilicu komadić zelene salate.
— Ubila bih se da se ikad moram udati na taj način — reče Violet ozbiljno. — Katolkinja sam i jedina djevojka
iz moje obitelji koja se morala udati bila je moja treća rođaka Bernardette. Natjerali su je da živi u podrumu
sve dok se nije porodila. Tek nakon toga bilo joj je dopušteno izići u dvorište. Ali samo ponekad.
— Kako je to surovo. — Ruth žlicom izvadi nadjev svoje pite i stavi je na tanjur do korice. Korica, koje će se
odreći dok Ruth bude imala zadnju probu svoje vjenčane haljine, izgleda poput prazne cipele bež boje. —
Trebala je sa mnom popričati. Nema razloga da žena rodi ako nije udana. Jednostavno mora posjetiti li-
ječnika i isplanirati.
— Moja mama bi me ubila, to bi bio njezin plan — uzvrati Violet. — Zar tvoji roditelji nisu uvrijeđeni? —
upita me.
— Naravno. Ali što sad možemo? Dijete je na putu. Ne možeš zaustaviti majčicu prirodu — rekoh.
— Sviđa li ti se? — upita Violet.
— Veoma je mlada.
— Sve su takve — reče Helen, povukavši dim svoje cigarete. — Sartorijevi u zadnje vrijeme imaju dva velika
događaja. Najprije im kći otkaže ugledno vjenčanje sa sinom najboljeg pekara u Villageu, a zatim im sin
dovede kući nevjestu u drugom stanju. Što je sljedeće na redu?
— Da pitaš moju mamu, rekla bi ti šaška. Vjeruje da je zakazala kao majka. Nitko ne traži od svoje djece ono
što ona očekuje od nas. Osjećam krivicu jer sam ja to započela raskidom svojih zaruka.
64
LUCIA, LUCIA
— Vjeruj mi — reče Ruth — to što si ti raskinula zaruke nema nikakve veze s tim što je Rosemary ostala u
drugom stanju. Jesam li u pravu, Violet? — Violet pocrveni.
— Tvoja mama smatra da je Dante najbolja prilika — reče mi Helen. — Pekar je, ne bi umrla od gladi. Ima
privatnu obiteljsku tvrtku, poput tvoje braće, što znači da imate nešto zajedničko. Talijan je. Da ti moramo
nekoga izmisliti ne bismo mogli smisliti boljega. Da nastavim? — Helen voli nabrajati i biti u pravu i na ovom
ručku poprilično nabraja i pametuje.
— Dante je prilika ispod Četrnaeste ulice, ali Lucia mora upecati veću ribu —javi se Ruth u moju obranu.
— To je mnogo složenije nego... — započeh ja, ali se brzo zaustavih. Zdrav razum govori mi da se trebam
udati za Dantea zato što će biti dobar prema meni i dobro skrbiti za obitelj. Ali to nije ono što tražim. Možda
želim biti Edith Head i kreirati kostime za filmove ili Claire McCardel i dizajnirati sportsku odjeću za široke
mase. Ali ove cure su sve to već čule i one su za moje snove nemaju sluha baš kao ni moja majka.
— Ne mogu vjerovati da si mu vratila prsten — uzdahnu Violet. — Bio je to najbjelji i najsjajniji kamen koji
sam ikad vidjela u životu. Nije to bila čestica ugljena, već čist, sjajan, bijel kao led.
— Uopće ne marim za dijamant — rekoh, spustivši pogled na ruku koja se odmah doima mlađe zbog prstena
od granata koji odgovara mom horoskopskom znaku na mjestu na kojemu je nekad bio pravi dijamant.
— Trebala bi — reče Ruth uvjerljivo. — Kad ti muškarac kupi dijamant, on ulaže u tebe. Baš je to glupo što
muškarci imaju sav novac jer oni pojma nemaju što učiniti s njim. Ne znaju što je dobro. Jedini način na koji
saznaju što je dobro je onaj kad im žena kaže. Nemaju pojma kako uljepšati život. Oni ne uređuju kuće, ne
pripravljaju ukusna jela niti u svom načinu odijevanja pokazuju bilo kakvu kreativnost. Dobro, vole automo-
bile. Na što drugo imaju trošiti novac? Kakav bi ljepši razlog mogao imati prosječan čovjek osim supruge koja
voli nakit?
— Kad bi se muškarci mogli dobiti po narudžbi. Tako je teško naći pravog. — Violet zagura papirnatu maram-
icu u rukav svog poput ugljena sivog odijela. Zatim zagladi svoje neposlušne obrve. — Da ikad
65
ADRIANA TRIGIANI
nađem dobrog čovjeka i da se zaljubimo jedno u drugo, čak i kad bi imao neku manu ili, recimo, nekakav tje-
lesni nedostatak kao što je šepavost, ne bih prekinula vezu. Potrudila bih se pronaći njegovu dobru osobinu i
nje bih se držala. Ne bih se obazirala na negativno. Naravno, moja majka smatra da su svi pravi dečki pogin-
uli u Drugom svjetskom ratu služeći domovini.
— Uh, dobro je, sad se osjećam mnogo bolje — izasuh šećer u svoj ledeni čaj.
— Ne želim biti zločesta, Lucia. Ali učinila si veliku pogrešku
— reče Violet pobožno. — Danteu DeMartinu ništa ne nedostaje. Mislim da ćeš požaliti što si to učinila.
— Daj, molim te, Violet, neću. Osjećala sam kao da me nevidljive ruke guše dok smo razgovarali o planovima
za vjenčanje.
— Te ruke nisu bile nevidljive. Bile su to ruke njegove majke.
— Helen pijucka kavu. — Ima li koga tko ne postane pomalo klaustro-fobičan kad se zaruči? Ja sam se tako
osjećala. Odričeš se mnogih stvari. Hvala Bogu što radim. Koliko puta možeš oribati četiri sobe u svom žel-
jezničkom stanu? Treba mi pola sata vremena subotom ujutro. Moram raditi.
— Nisi nimalo romantična — obrati se Violet Helen.
— Dobro, dobro. Kad ja to kažem zvuči kao crnčenje i dosađivanje, ali nije tako — reče Helen. — Brak je di-
vna stvar. Bili je sjajan suprug. Ali bila sam živčana prije no što smo se vjenčali. Pomisao da ću odsad zapravo
morati živjeti s tim čovjekom malo me prestrašila. Volim biti sama. Znala sam se probuditi usred noći i čitati,
a tad sam pomislila kako je s tim završeno. Načinila sam popis svega čega se odričem u zamjenu za supruga i
popis onoga što gubim bio je poduži od popisa onoga što dobivam. Ali tad sam se udala i sve ono čega sam
se bojala nikad se nije dogodilo. Volim kad ga zateknem kod kuće kad se vratim s posla. Ne smeta mi kad
uđe u sobu dok nešto radim. Volim s njim dijeliti postelju. Oprosti, Violet. Znam da je to grubo. Ali volim. Ci-
jelu me noć drži kao krpenu lutku. Osjećam se sigurno. Sviđa mi se to. ,
— Da, ali sviđa li ti se i nedjelja uvečer kad znaš da je sutra ponedjeljak i da moraš ići na posao? —¦ Svi na to
šute.
Nakon nekog vremena oglasi se Violet. — Sviđa mi se raditi ovdje. Kad sam radila tamo u Karastanu, u tvrtki
tepiha, prije no što me Helen dovela ovamo, imala sam odvratan posao. Prije svega, to čak
66
LUCIA, LUCIA
nisam bila ja dok sam radila tamo. Zvala sam se Ann Brewster jer se djevojka koja je radila prije mene udala i
svi stalni kupci za koje je ona bila zadužena razljutili su se i odlazili drugima kad je ona prestala raditi, pa je
gazda odlučio da će, umjesto da mu se gube stalni kupci kad se djevojka uda, izmisliti ime, zapravo lik koji će
prodavati tepihe. Na taj način, bila ja mrtva ili udana, gospodin Zaran bi zaposlio novu Ann Brewster koja bi
došla na moje mjesto. Kakva prijevara! Svakoga dana molila sam se da nađem čovjeka u kojeg ću se zaljubiti
i za kojeg ću se udati, tako da mu jednog dana samo mogu ući u ured i reći: Nađite si drugu Ann Brewster! A
zatim mi se želja ispunila kad me Helen pozvala da s njom krojim za B. Altman'sa. Možda se, dakle, ne radi
toliko o tome da ja volim svoj posao, ali sigurno ga volim mnogo više od prethodnog — uzdahnu Violet.
— Imati dečka ne može se nikako uspoređivati s poslom — ustrajna sam. — Kad su moji budući svekar i
svekrva došli na večeru i sjedili tamo promatrajući me, sigurna sam da je Danteova majka procjenjivala ko-
liko dobro znam glačati, a njegov otac se pitao znam li raditi na blagajni u pekarni subotom. Mogla sam vid-
jeti kako im se kotačići vrte u glavi. Tad je neki unutarnji glas u meni progovorio: »Ne čini to. Baš me briga
koliko nalikuje Donu Amecheu. Ne čini to! Nije to život za tebe!«
Violet me ozbiljno pogleda. — Daje taj glasić bio iskren, on bi rekao: »Lucia Sartori, imaš dvadeset pet god-
ina i trebala bi se udati, jer neće više biti slobodnih muškarca kad se ti dozoveš pameti i odlučiš da trebaš
naći supruga.«
— Bože, Violet, prava si bezveznjača. — Ruth me potapša po leđima poput izložena predmeta. — Pogledaj
Luciju. Ona će sebi lako naći pravog muškarca.
— Čini što hoćeš, ali ne razgovaraj s nepoznatim muškarcima na ulici — upozori me Violet. — Jednom je
tako moja sestra Betty razgovarala s jednim i taj ju je odveo iza zavoja, udario je toljagom i ukrao joj torbicu.
Kad god nam nakon ručka ostane malo slobodna vremena, Ruth i ja ga provedemo na odjelu unutarnjeg ure-
đenja gdje zamišljamo kako bi izgledao naš život da zaista živimo u prostorijama prepunim dizajnerskih
67
ADRIANA TRIGIANI
izložaka sa svim stilskim namještajem i prelijepim umjetninama. Ruth zastade kod stola za blagovaonicu u
stilu Luja XVI. postavljena za otmjene uzvanike, ukrašena platnenim stolnjacima bež boje i blijedožutim por-
culanom s uzorcima malih plavih drozdova oko ruba. — Ovaj porculan je sam po sebi otmjen! — reče Ruth
uzbuđeno.
— Smatraš li da vino ima bolji okus ako je u brušenoj kristalnoj čaši na visoku nožicu? — Podižem čašu s
drškom i vrtim je u ruci okrećući je prema svjetlu koje dopire s velikog lustera ponad glave. — Trebalo bi, u
čaši koja košta osam dolara — odgovorih na pitanje. — Volim lijepe stvari. Zašto se moram udavati da ih do-
bijem?
— Gledaj, to je ono što si ja želim. — Ruth me povuče i odvede preko do izložbene vitrine i pokaza postavl-
jene komplete. — Vidiš ono? Visokokvalitetni porculan sa zlaticom. Royal Crest čisti jedaći pribor u divljem
cvijetu.
— Čisto srebro. Pogledaj samo taj obrub.
— Mama kaže da će ga biti teško održavati, ali u redu je. Samo da znaš i to da je to pravo zlato od dvadeset
četiri karata u doradi.
— Za nekoga tko nije tako uzbuđen što će postati gospođa Goldfarb, prilično si uzbuđena kad je u pitanju
tvoje posuđe.
— Pokušavam na sve gledati s ljepše strane. — Ruth produži pogledati platnene stolnjake i salvete izložene
na jednoj polici u kutu. Ostajem skamenjena ispred zrcala koje seže od poda do stropa. Na vrhu okvira je po-
zlaćena drvena košara s vrpcama koje u naborima padaju preko stakla. Pripada predvorju jedne od onih
kuća u otmjenoj stambenoj četvrti u aveniji Park, u kojoj je pod od crno-bijelih mramornih pravokutnika. Za
trenutak se vidim u jednoj od njih kako dočekujem i pozdravljam goste koji mi dolaze na ručak.
— Ideš li i ti uz zrcalo? — upita muški glas s pravom dozom
humora.
— Ne, idem uz porculan. Ja sam najbolja mala perilica posuđa u Greenwich Villageu.
Muškarac se od srca nasmija, a ja se okrenuh vidjeti kome pripada taj glas. — 0... zdravo... — Da sam hodala,
spotakla bih se, ali govorila sam tako da sam zamuckivala dok nisam srećom Božjom zatvorila usta.
— Zdravo — odvrati on promatrajući me kao da može vidjeti kroz mene, do samih onih kotačića koji se
poput onih u satiću vrte u mojoj glavi. — Poznata si mi. Radiš li ovdje?
68
LUCIA, LUCIA
Pokušah smisliti duhovit odgovor, ali sam potpuno zaokupljena procjenom da bih mogla reći nešto
pametno. Ruth, koja se nađe iza mene, reče jasno: — Na drugom katu.
Imam osjećaj da mi stopala nestaju u cipelama. Ne mogu s njega odvratiti pogled. Sigurno je viši od metar i
osamdeset. Vitak je, ima široka ramena i krupne ruke. Odmah sam uočila ruke jer mu oru-kavlje završava
točno na pregibu, iznad zapešća. Njegovo odijelo od toplog, sivog tvida europskog je kroja tako da mu
izvrsno pristaje, ne visi, ne gužva se, a manšete na hlačama sežu točno do sredine njegovih ulaštenih bordo
cipela na vezivanje načinjenih od prave, talijanske kože. Poznate su mi te cipele, vidjela sam ih izložene na
glavnom katu. Košulja mu je namreškana, bijela, sa širokim ovratnikom pričvršćenim zlatnim kvačicama kod
najgornjega gumba, a kravata mu je na napadne crno-bijele pruge. Crna kosa mu je podijeljena na razdjeljak
i uredno počešljana. Oči su mu sive, baš kao i njegovo odijelo, a guste crne obrve glatke i poravnate,
sužavaju se prema kraju uokvirujući mu isklesano lice. Čeljust mu je četvrtasta i jaka, uvjerena sam da bi se
do večeri mogao još jednom obrijati. Ali ono zbog čega sam ja kao zamrznuta gromada tundre u arktičkom
okrugu ostala kao ukopana, bio je njegov osmijeh. Njegovi bijeli zubi koji su blago prelazili preko donjih po-
darili su mu, ako mogu tako reći, čak i pomisliti na tu riječ, zavodljiv osmijeh. Nikad nisam vidjela takva
muškarca, barem ne u živo. Nije ni Ruth. Čujem je kako nešto blebeće o porculanu i srebru, ali mi sve to
zvuči poput tihog zujanja šivaće mašine. On ljubazno kima i ponaša se kao da ga zanima to o čemu ona gov-
ori.
Kad sam bila dijete, tata me vodio na broadwaysku predstavu gdje je nasred pozornice stajala glumica —
prizor je prikazivao ulicu krcatu ljudima i zgradama, grad je živio u punom zamahu — a onda je glazba
postala drukčija, grad se polako počeo povlačiti, komadić po komadić, zid po zid, osoba za osobom, dok na
kraju djevojka nije ostala sama u golemu mračnu prostranstvu, a jedina svjetlost dopirala s kosih krovnih
greda. Sjećam se kako sam pomislila da nalikuje ružičastom biseru na crnoj večernjoj rukavici.
Upravo tako se osjećam. Svijeta nestade. Nestade izložaka, svlačionica i zrcala. I Ruth nestade. Ostadosmo
sami, on i ja.
— Lucia? Moramo se vratiti na posao — reče Ruth povlačeći me za lakat.
69
ADRIANA TRIGIANI
— Dobro, dobro — podigoh pogled prema zgodnu strancu. — Moramo natrag na posao.
— Nemojte da vas ja zadržavam — odvrati on bezbrižno. Ruku pod ruku Ruth i ja zakoračismo na pokretne
stube.
Zgodni stranac se nagnu nad niski zidić dok se nas dvije spuštamo.
— Lucia di Lammermoor. Kao u operi. — Osmjehnu se.
70
ČETVRTO POGLAVLJE
Otkad sam srela zgodnog stranca, pronalazim sve moguće razloge da se vratim na odjel unutarnjeg uređenja
nadajući se da ću ga ponovno vidjeti. Sad razumijem zločince koji se vraćaju na mjesto zločina. Potrebno mi
je ponovno proživjeti ono uzbuđenje, pa makar na kratko. Postoji i druga strana moje znatiželje: sve božične
darove kupujem na jednom mjestu. Platno za mamu, kožne kutije za manžete za košulju za braću, satenski
prekrivač za Rosemary i malu mramornu figuricu Garibaldija na konju za tatu.
Božić je ove godine drukčiji, sad kad imamo novog člana obitelji u kući. Da netko upita po čemu su Talijani iz
Veneta drukčiji od onih iz Napulja, poput Rosemary (ispostavilo se da je ona samo polusi-cilijanka), rekla bih
da razlika postaje očita za Božić. Mi naše božično drvce postavljamo na Badnjak, a Rosemaryna obitelj dan
nakon Dana zahvalnosti. Oni iz Veneta poste na Badnjak i idu na ponoćku, dok Talijani s juga priređuju
gozbu, uključujući sedam vrsta ribe pripravljene na različite načine i idu na misu na božično jutro. Oni iz
Veneta vole na vrata stavljati vjenčiće od zimzelena, jednostavne i obične, bez blještavila i ukrasnih vrpci,
dok oni iz Napulja vole kititi sve izvan zgrade jednako raskošno kao i u njoj. Mamina obitelj potječe iz Barija,
tako da oni vole ukrašavati, baš kao i južnjaci, ali mama se, zbog tate, uvijek pokoravala običajima kakvi su
vladali u Venetu.
Ali Rosemaryn dolazak je naše kućanstvo promijenio i na druge načine, a ne samo na one koji se odnose na
Božić. Morali smo smisliti kako je uključiti u našu obitelj, a njezino je bilo samo da se potrudi uklopiti. Pre-
mda je mlada, dobra je kuharica i izvrsno peče kolače. Naučila nas je kako napraviti tartufo, kremastu de-
sertnu čokoladu sa sladoledom od vanilije u kojoj je u sredini višnja umočena u vruću čokoladu, a zatim uval-
jana u kokos. Toliko su ukusni da su mama i tata
71
ADRIANA TRIGIANI
već zaboravili da se »morala« udati za mog brata. Rosemary mi je dala recept i rekla da ga spremim u kutiju.
— Počni skupljati recepte, jer će ti jednog dana, kad se udaš, zatrebati — rekla je. Prelijepim rukopisom
uzela je pero i napisala:
BRZI TARTUFO ROSEMARY SARTORI (u Americi GRUDE SNIJEGA) 3 vrećice nasjeckanog kokosa 1 šalica
slatkog vrhnja
1 veće pakiranje sladoleda od vanilije (odmrznuto)
12 maraskino višanja
Za čokoladni preljev:
45 dkg čokolade za kuhanje
1/4 kutije parafinskog voska
U kotlu na pari rastopiti parafinski vosak s čokoladom i držati na peći sve dok se ne rastopi. Odložiti na
stranu.
Namočiti kokos u slatko vrhnje. Odložiti na stranu. Uvaljati sladoled u loptice veličine loptice za bejzbol.
Uroniti maraskino višnju u središte svake. Kapati čokoladni preljev na lopticu sladoleda, a zatim svu uvaljati
u kokos. Posložiti na masni papir i zamrznuti. Smjesa dostatna za dvanaest tartufa.
Tata i Roberto marljivo grade stan u prizemlju. Bit će savršen za mladu obitelj jer se iz nove kuhinje u stražn-
jem dijelu izlazi u vrt u kojem se malo dijete može sunčati i igrati. Nadaju se da će dovršiti do djetetova
rođenja u ožujku, ali čini se da se samo prepiru oko sitnica, od onog kakvu slavinu staviti na sudoper u
kuhinji do toga koliko polica treba biti u ormaru. Roberto se nada da će moći pokazati Rosemary stan na
Božić, tako da muški dio obitelji svaki slobodan trenutak ne provodi u trgovini već u prizemlju, nasipajući pi-
jesak, lupajući i ličeći.
Božić je doba koje tata najmanje voli jer je trgovina tad krcata turistima i mrzovoljnim kupcima, kad svi imaju
neke posebne narudžbe, dok mama blagdane dočekuje s velikim veseljem. Kad je tata bio mali, nikad nije
dobivao darove za Božić. Dobivao je neku sitnicu i nešto voća šesti siječnja, na Tri kralja. U maminoj obitelji
svatko je do-
72
LUCIA, LUCIA
bivao poseban dar, a zatim su spremali jelo za obitelji koje nisu imale dovoljno novca da pripreme božični
ručak. Svaka božična čestitka koja pristigne u kuću izloži se da je svi vide. Mama široke crvene vrpce pro-
vuče oko okvira vrata na dnevnom boravku i na njih prikači čestitke. Do Božića su svi slavoluci prekriveni
čestitkama. Zapazih da je mama okačila čestitku koja je pristigla od obitelji mog bivšeg zaručnika. Nema
nikakve posebne poruke, samo otisnut tekst s riječima: »Blagoslovljene blagdane želi vam pekarnica De-
Martino.« Dante je meni poslao čestitku na kojoj je svojim rukopisom napisao: »Nedostaješ mi. Volim te,
Dante« koju sam pričvrstila odmah do one koja je stigla od njegovih roditelja.
Mama na gramofon stavlja ploče s blagdanskim pjesmama Binga Crosbyja i Franka Sinatre, božične pjesme
vrte se danonoćno. Izvrsni miris slatkog anisa, maslaca i kokosa ispunjava kuću dok mama peče kolače. Os-
tava se puni uredno posloženim kutijicama domaćih keksa. Prevezat ćemo satenske vrpce preko kutijica, na-
tovariti ih u auto i razvesti rođacima i prijateljima po cijelom Manhattanu i Brooklynu tijekom božičnog
tjedna.
— Lucia, što misliš o tome da stavim svjetla na prednji prozor? — upita Rosemary dok pokušava razmrsiti
nisku crvenih, zelenih i zlatnih rimskih svjetiljki za bor. Plava smreka koju smo dovukli kući dotaknu strop.
— Mi nismo nikad — rekoh. — Ali ako bi to tebe veselilo, pitat ćemo tatu.
— Ma u redu je. Ne trebaju mi svjetiljke.
— Ne, ne, ti si dio obitelji i trebaš proslaviti Božić onako kako
ti želiš.
Rosemary zaplaka.
— Što je? — Spustih se niz ljestve.
— Htjela bih kući — prošapta. Sirota Rosemary. Sve vrijeme dok sam bila zaručena za Dantea brinula sam se
što ću za Božić i kako ću ga morati provesti s Danteovom, a ne sa svojom obitelji. Ne želim to priznati Rose-
mary. Umjesto toga, povedoh svoju snahu do kauča i sje-doh uz nju. — Ali ovo je sad tvoj dom. — Kad se
Rosemary nagnu na jastuke, zapazih koliko je dijete naraslo. Rosin trbuh je nadignut i zaobljen.
— Ne, tvoji roditelji me doživljavaju kao puttanu.
73
ADRIANA TRIGIANI
— Ne misle oni tako — rekoh joj, ali ona osjeti da lažem. Obje znamo pravila, od njih se ne može pobjeći.
— Moji roditelji su mene odgojili na isti način kao tvoji tebe — reče. — Znam što su očekivali od mene, a ja
sam ih iznevjerila. Još gore, osramotila sam ih. Ne mogu biti sretni zbog Roberta i mene jer smo sagriješili. U
pravu su. Dobra kći se ne mora udati, ona čeka prvu bračnu noć. Ja nisam čekala i sad zbog toga ispaštam.
Sama sam kriva.
— Čekaj malo. Roberto je jednako tako odgovoran. — Čujem kako mi u glavi odzvanja Ruthin glas govoreći o
onome kako se ponašaju fine djevojke. Ali Rosemary je daleko od profinjenosti, baš kao božične svjetiljke
koje želi postaviti na vanjski prozor.
Rosemary izvi vrat da bude sigurna kako samo ja mogu čuti ono što će reći. — Roberto je muško, uvijek su to
govorili, a ja im nikad nisam vjerovala, ali to je istina: muškarcu je oprošteno. Uvijek je žensko krivo. Zauvijek
obilježeno. Ljudi govore: Roberto je učinio pravu stvar. Ali to ne kažu za žene. Ja nikad neću moći učiniti
pravu stvar. Nikad. A Roberto već jest. Oženio me i njegov dug je iskupljen.
— Voliš li ti Roberta? — pitam.
— Svim srcem.
— Znam, a sutra će se možda i sveta Ana pobrinuti da me udari autobus zbog ovog što govorim, vjerujem da
ljubav sve mijenja.
Nadam se da Rosemary shvaća da govorim o vođenju ljubavi, a ne o voljenju muškarca. — Pravila su pravila,
ali vjerujem da nema ništa loše u vođenju ljubavi prije vjenčanja ako se za nekoga namjeravaš udati. Jedan
Bog. Jedan čovjek. Sto u tome ima loše?
— Sve, ako ostaneš u drugom stanju — polako uzdahnu Rosemary.
— Ti znaš da sam ja bila zaručena...
— Za Dantea DeMartina. Toliko djevojaka u Brooklynu je zaljubljeno u njega! — Rosemary se okrenu prema
meni. — Sve majke šalju svoje kćeri po kruh kad on vozi dostavno vozilo. Samo naviru iz kuća kad prolazi De-
Martinov kamiončić! — Rosemary se razvedri na sam spomen svog susjedstva. — Jeste li ti i Dante... —
Rosemary ne može izreći do kraja.
— Vodili ljubav? Nismo. Udala bih se za njega da jesmo. Ali znala sam da se to neće dogoditi.
— Kako si znala?
74
LUCIA, LUCIA
— Uvijek sam osjećala da za to ima vremena. Pretpostavljam daje ono što sam čekala, kad već govorimo o
ljubavi, muškarac zbog kojeg će vrijeme tako brzo prolaziti da neću moći izdržati. — Podbočila sam se
nogama o stolić za kavu. Ne mogu vjerovati da svoje najintimnije osjećaje povjeravam Rosemary. Ovakva
otkrića obično su rezervirana smo za Ruth. Ali vidim da je Rosemary dobra osoba i želim joj biti prijateljica,
jer je ona već postala moja sestra.
Gotovo sam joj priznala za tajanstvenog muškarca kojeg sam vidjela kod B. Altman'sa, onog s osmijehom i li-
jepim rukama. Osim što lutam u vrijeme ručka, kad ga tražim, uhvatim se kako često razmišljam o njemu.
Jednog dana, na glavnom katu, pomislih da sam osjetila miris njegova parfema i krenuh tako za nekim čov-
jekom u odjel gdje se šivaju košulje. Kad sam shvatila da se ne radi o Tajanstvenom Muškarcu, osjećala sam
se glupo. Znala sam da je to što činim suludo. Zašto se nisam mogla osloboditi pomisli na njega? Kako to da
sam se tako brzo upecala? Vjerojatno sam zbog nečeg tako običnog kao što je slaba iskrica svjetlosti koja je
dopirala s lustera, ili plohe kože na zidovima, ili zdjelica sladoleda od oraha koji sam pojela za desert nakon
ručka, osjetila vrtoglavicu i pomalo pohotu. Možda me sami taj prizor, uzorak blagovaonice prepune blješ-
tava srebra jedaćeg pribora, lijepih tkanina i fina porculana naveo da zamislim zgodnog stranca koji na po-
zornicu ulazi s lijeve strane, uzima me za ruku i brzo odnosi u budućnost. Čitav sam život čekala da osjetim
takvu magnetsku privlačnost. Ali ne mogu ništa od toga reći Rosemary, zvučalo bi smiješno.
— Moramo dovršiti ukrašavanje drvca — ustadoh i prote-
gnuh se.
— Lucia?
Okrećem se prema njoj. — Reci!
— Mislila sam da si pomodna, ali ti si pravo dijete.
— Pomodna? — Smijem se i gledam kako sam odjevena, u samtane hlače i tatin stari vuneni pulover.
— Tako si lijepa. Kosa ti je uvijek sjajna. A tvoja odjeća... nikad nisam vidjela nešto slično, osim u časopisu
Šarm. Uvijek izlaziš iz kuće elegantno odjevena na svom putu k nečem važnom. Sviđa mi se to.
— Rosemary, nisam ti ja uopće pomodna. Ja sam samo obična švelja. Volim odjeću. Smatram da je to prava
umjetnost. I to je sve. — Pružam ruku i pomažem Rosemary da ustane.
75
ADRIANA TRIGIANI
Tata i Roberto penju se dolazeći iz novog stana u kojem su radili cijelo jutro. Nešto međusobno razgovaraju i
ne primjećuju nas. Prekidam ih. — Tata, Rosemary bi željela staviti neke svjećice na vanjski prozor. Hoće li ti
to smetati?
— Neka stavi, samo neka stavi — reče on i ne gledajući u Rosemary.
— Onda joj to reci — prošaptah.
Tata se doima zbunjenim, ali zna što mislim. Od vjenčanja nije riječ progovorio s Rosemary. Vjerujem da
toga nije ni svjestan, ali izbjegava je pogledati u oči. Možda vjeruje da će, ako je ne gleda, cijeli taj incident
nestati. Ali tata duboko u grudima ima dobro i nježno srce. Unatoč tomu što je povrijeđen, ponaša se prema
Rosemary kao prema pravom članu obitelji: nabacuje joj zidove, lijepi pločice u novoj kupaonici i daje
Robertu povišicu u trgovini kako bi osigurao budućnost njoj i djetetu. Ali ne priznaje ju. On je konzervativan
muškarac i ne može prihvatiti to što se dogodilo.
Ipak se sad okrenu prema njoj. — Rosemary, možeš staviti svjećice na prozor. — Pogleda je prvi put otkad su
se vidjeli u crkvi Naše Gospe od Pompeja, dok stoji uz napola osvijetljeno božično drvce. Čak se uspjede i os-
mjehuti.
Rosemary pogleda mog oca. — Hvala vam, gospodine Sartori. — Njemu je poznat taj pogled: moja majka ga
jednako tako pogleda, bez riječi, i on posluša.
— Rosemary, možeš me zvati papa. — Nastupi zatišje, a zatim se papa izgubi u kuhinji. Roberto pogleda u
mene, a zatim u svoju suprugu. Priđe Rosemary i nježno je zagrli. Čak i ćudljivi Roberto ima nježnu stranu;
možda uči kako biti dobar suprug. Osjetim da moj brat istinski voli svoju ženu i da su svi oni tjedni došapta-
vanja s mamom, brige i molitve za njih bih nepotrebni. Među njima postoji prava povezanost, onakva kakvu
se ja nadam imati jednog dana. Roberto pruži Rosemary maramicu i ona obrisa suze.
Gledam u Rosemary i zamišljam da bih večeras mogla biti na njezinom mjestu, u dnevnom boravku Claudije
DeMartino i moliti da ukrasim dio božičnog drvca na način obitelj Sartori, možda da stavim božične jaslice na
kamin, onako kako mi činimo, pregovarajući o Božiću kao da se radi o izlazu iz labirinta, a ne o blagdanu.
Uvjerena sam da bi me navela da se osjećam kao da ne pripadam među njih. Ali meni je
76
LUCIA, LUCIA
drago što nisam udana, što se ne moram odreći svoga, jer želim biti ovdje, sa svojom obitelji.
— Gdje su svjećice, Ro? — upita Roberto.
— Tamo — reče ona pokazujući mu na kutiju u podnožju
drvca.
— Pokaži mi gdje ih želiš staviti — obrati se on svojoj supruzi
nježno.
Sigurna si da dobro izgledam? — pita me mama dok stoji pred mojim trodijelnim zrcalom.
— U redu, hoćeš da kažem, izgledaš sjajno? — Upravo tako izgleda. Moja majka je lijepo građena. Visoka je,
širokih ramena i ima dobre noge. Teško je povjerovati da je prevalila pedesetu. Nije samo njezino tijelo, već
njezino lice ono čime očarava, njezin osmijeh i tamno-smeđe oči, poput sobolova krzna.
— Hvala ti što si mi ovo sašila. — Ruth i ja smo, između brojnih obveza završavanja otmjenih haljina za uo-
bičajene blagdanske domjenke na koje su odlazile ugledne udane žene, za mamu sašile ovu haljinu. Dizajni-
rala sam plavu baršunastu haljinu spuštenih ramena, s donjim dijelom u obliku trube, izduženom vitkom
siluetom, poput pa-rižanke. Da bi upotpunila dojam, mama je kosu smotala u punđu i stavila veliki okrugli
broš od umjetnog safira i sjajne austrijske kristale na svjetlucavom remenu oko struka. — Je li ovo dovoljno
dobro za sestre McGuire? — upita ona vrteći se u krug.
— Možda će im se svidjeti tvoja haljina pa će tražiti da dođeš na pozornicu kako bi mogle preslikati model.
— Znaš, čula sam ih na radiju. Na Kate Smith. Bile su divne.
— A sad ćeš ih vidjeti u živo. — U zrcalu bacam još jedan letimičan pogled na svoju haljinu i govorim mami:
— Tata i Delmarr nas čekaju. Hajdemo.
Mama me zagrli i pogleda naš odraz u zrcalu. — Lucia, hvala ti za haljinu. Za sve. Ti kao da uvijek znaš naći
pravu riječ za mene kad sam uzrujana. Prava si prijateljica.
— Mama, pa to je bar lako. Ti si mi najdraža.
— Kad sam te prvi put ugledala, odmah nakon rođenja, nisi bila modra i siva poput svoje braće i lice ti nije
bilo smežurano poput
77
ADRIANA TRIGIANI
stare jabuke. Bila si lijepa od onog trenutka kad si prvi put udahnula. Bila si zlatnoružičasta i oči su ti se, iako
su bile zatvorene, naborale poput osmijeha. Bila si mirna i tiha. Već tad sam znala da ćeš izrasti u pravu lje-
poticu.
— 0, mama. Ako sam takav kalibar, zašto onda s nekim platonski izlazim na doček Nove godine?
— Ne šalim se. Mislim ozbiljno. Znala sam da ćeš me nadmašiti u svakom pogledu, to sam i željela. Molila
sam se za to. Uspjela si u tome.
Zahvalih mami, a ona uze svoju torbicu i krenu. Dok je slijedim silazeći niz stube, ne mogu a da ne pomislim
kako je moja obitelj blisko povezana. Pitam se bi li netko tko ne pripada obitelji smatrao čudnim što se meni
sviđa družiti se i izlaziti s mojom roditeljima. Možda postoje one obitelji u kojima su vezice labave, što os-
tavlja prostora da najprije misliš samo na sebe. Ali moja braća i ja nismo tako odgajani. Vezani smo jedni za
druge. Možda je to obilježje Talijana, ili samo način na koji se grade odnosi u našoj obitelji, ali od toga se ne
može pobjeći. To je istina koja određuje moj život. Sretna sam zbog toga.
Delmarr ustade iz tatine ljuljačke i zazvižda, a mama pocrveni. — Gospodine Sartori, mi smo najsretniji
muškarci u New Yorku.
— Tata uze mamu u naručje i poljubi je. — U pravu si, jesmo.
— Hej, pa mi još nismo ni nazdravili — reče Delmarr osmjeh-nuvši se. Pogleda u mene. — Ti i ja smo njihovi
pratitelji večeras. Nema zabave na zadnjem sjedištu. Pravila su pravila.
— Razumijem, gospodine — reče tata.
— Ne mogu vjerovati daje Lucia Sartori večeras izabrala mene za pratnju, od svih udvarača koji joj ostavljaju
poruke na stolu i raspituju se o njoj kod vratara u Altman'su. Svjestan sam kakvu mi je čast ukazala!
— Ah, Delmarre, ja sam ta koja je počašćena. — Smijem se.
— Zato te mi volimo. Uz svu ljepotu koju imaš, imaš još i tu crtu skromnosti. — Delmarr me povede za ruku i
otvori vrata. — Dođi, Pepeljugo, spremni smo za bal!
Dok se vozimo prema centru grada, mračne zavojite uličice Greenwich Villagea postaju osvijetljene široke
avenije kako se približavamo gradskom središtu. Sretna sam što ću ove posebne večeri biti sa svojim dobrim
prijateljem Delmarrom, ali željela bih da sam za-
78
LUCIA, LUCIA
ljubljena. Ovo je večer o kakvoj oduvijek maštam, znam da to Dante ne bi u potpunosti shvatio. On bi bio
jednako sretan da sjedimo na našoj terasi i nazdravljamo Novu godinu vinom koje pravi papa. Pomislih na
privlačnog stranca i upitah se gdje je i što radi. Pomisli li katkad na mene? Ostavih sebe u uvjerenju da je to
moguće.
Još uvijek zaslone ispred ulaza waldorfskog hotela Astoria nazivaju »mjestom za kočije«, premda je prošlo
podosta vremena kad su zadnji put konj i jednoprežna kočija viđeni na Park aveniji. Delmarr se zaustavi u
svojoj crnoj Buick limuzini (ima sigurno već devet godina, ali je još uvijek kao ispod čekića). Jedan od neko-
liko vratara dotrča do automobila i otvori mi vrata. Izlazim iz automobila na blještavi pločnik koji kao da je
prekriven krhotinama dijamanata u betonu. Priđe mi Delmarr koji me uze za ruku dok vratar pomaže mami
izići sa stražnjeg sjedala.
Moji nam se roditelji priključuju na pločniku i popravljam tatinu kravatu, koju je dobio od mene na dar, onu
od mekane svile u svi-jetloplavoj boji, krojenoj nešto malo šire za večernji izlazak. Slaže mu se s maramicom
u džepu. Potrošila sam sate i sate dok sam obrubila svilu na toj maramici, ali vrijedilo je truda. On i mama iz-
gledaju sjajno.
Stapamo se s gomilom. Žene u raskošnim satenskim haljinama najmodernijih boja te sezone, prigušenih ni-
jansi ugljenastosive, ružičaste i čokoladnosmeđe, šepire se dok prolaze kroz vrata držeći pod ruku svoje
pratitelje, zgodni muškarci pojavljuju se u smokinzima, uštirkanim bijelim košuljama i zimzelenim granči-
cama na reveru. Razgovor povremeno prekida smijeh. Dok se stubama penjemo do predvorja, gudački
kvartet udobno smješten na odmorištu naglasi naš ulazak. To je ono što se u novinama koje pišu o uglednim
društvenim slojevima naziva glamurom otmjenih stambenih četvrti — na sve se pazi, uključujući i sam zrak
koji se ispuni glazbom.
— Dođite, slavljenici. Dočekajmo tisuću devetsto pedeset prvu tako da se sve ori i oprostimo se od tisuću
devetsto pedesete — reče Delmarr dok prolazimo kroz pozlaćena vrata noćnog kluba. Klupska prostorija je
krcata, otprilike osmero ljudi sjedi za malim stolovima od granita. U prigušenom, nejasnom svjetlu vidim
samo crveni žar cigareta i gola ramena kako se naginju prema sugovornicima. U zraku se osjeća miris gar-
denija, naranče u cvatu i jakog duhana dok nas vode do našeg stola. A tek stol! Kao uz ring, reče za njega
Delmarr. On i
79
ADRIANA TRIGIANI
tata meni i mami pridržavaju stolce, a kad se i oni smjestiše na svoja sjedala, Delmarr prošapta: — Iskapi.
Večeras kuća časti, pažnja sestara McGuire. — Delmarr je tako dobro raspoložen te se čini da gotovo i ne
pomišlja kako će sutra, premda su sestre McGuire na pozornici u njegovim haljinama, sve novine pripisati
zasluge Hildi Cramer.
Mali plesni orkestar zauze pozornicu i poče svirati. Bubnjar, zgodan i mršav, kože boje čokolade, tako glatko
i brzo preko bubnjeva prevlaci žičane palice, koje se doimaju poput krila. — Dečki su sjajni — reče Delmarr.
— Obično sviraju kod Village Vanguarda.
— Odmah do Trgovačke ulice? — upita moj otac.
— Možete pješice doći — odvrati mu Delmarr.
Tata prebaci ruku preko mame. Možda je jedna od njegovih novogodišnjih odluka da će je odvesti do jazz
klubova u našem susjedstvu. Konobar ostavi držače sa šampanjcem na naš stol, a zatim malom srebrnom
hvataljkom u svaku čašu spusti malinu i stvori ružičasto pje-nušanje nad žućkastim mjehurićima. Papa
privuče mamu i poljubi je u uho. Još uvijek su zaljubljeni, što se meni čini pravim čudom. Večeras su
bezbrižni, ne misle o poslu, računima i djeci koja im zadaju glavobolje. Osjetih bol u želucu prisjetivši se
kakvu sam im bol zadala kad sam raskinula zaruke s Danteom. Čiji dobri roditelji ne žele da im kći nađe pris-
tojnog mladića, zaljubi se i uda za njega? Samo žele da imam ono što oni imaju.
— Ako već izlaziš sa mnom, onda bi bilo bolje da živneš. Ne treba mi olovni uteg oko vrata na novogodišnju
noć — nazdravi mi Delmarr.
— Je li ovako bolje? — uspravih se na stolcu.
— Ti si jedina djevojka u cijeloj prostoriji u zlatnom lameu.
— Smišljeno — rekoh. Nakon što smo Ruth i ja odrezale materijal za ovu haljinu, sakrila sam čitavu balu pod
prošlogodišnje uzorke.
— U svakom slučaju se ističeš. Osjećam se kao da sam sa ženom Davidovom. Pod ovim reflektorima doima
se da si u izlogu robne kuće Macy's.
— Oprostite — čujem iza sebe poznat glas. — Delmarre, kako ste?
Podižem pogled, ali teško je vidjeti jer gospodin stoji baš na samom izvoru svjetlosti koja dopire s pozornice.
Stavljam ruku iznad
80
LUCIA, LUCIA
očiju. Moj muškarac iz snova iz odjela unutarnjeg uređenja! On! Ne mogu vjerovati! Previše sam o njemu
danas razmišljala pa sam ga sigurno prizvala.
— Dakle, nije li to mladi Clark Gable. — Delmarr ustade i rakova se s njim. — Gospodine John Talbot, do-
pustite mi da vam predstavim svoju večerašnju pratilju, Luciju Sartori. Ovo su njezini roditelji, gospodin i
gospođa Sartori.
— Drago mi je — John Talbot pruži ruku, najprije mojoj majci, zatim ocu, i na kraju meni. Kad me dodirnu,
obuze me onaj isti smušeni osjećaj kakav sam imala tamo u odjelu unutarnjeg uređenja. Ne mogu dočekati
da ispričam Ruth kako se na kraju ne radi o sladoledu od oraha.
John stavi ruku Delmarru na rame. — Eto, samo sam te želio pozdraviti i poželjeti ti zdravlja i sreće u Novoj
godini. — Osmjehnu se i priključi gomili.
— Uh, uh, kako je zgodan — prokomentira mama.
— Otkud ga znaš? — upita tata Delmarra. Ajoj, tata već nešto predosjeća. Kad je o meni riječ, kao da ima
radar.
— U sve se razumije. Poslovao sam s njim kad smo na veliko nabavljali tkaninu iz Scalamanderovih svilenih
mlinova. Dao mi je izvrsnu ponudu — odgovori Delmarr tati izravno.
Mama i tata se vratiše svom razgovoru i piću. Delmarr pogleda u mene i izvi obrvu. — Znate se?
— Vidjela sam ga jedanput u trgovini.
— Večeras je na tebe bacio oko.
— Ti to ozbiljno misliš? — Da Delmarr samo zna koliko me to uzbuđuje. John Talbot. Napokon znam kako se
zove. Prelijepo ime. Zamišljam ga ugravirana na mjedenoj pločici ili koricama knjige. Značajno ime, zvuči ot-
mjeno, poput imena djevojaka koje naručuju odjeću za kazalište za svaku jesenju premijeru u Filharmoniji i
žive u kućama u gradu na Upper East Sideu. .
— Ne uzimaj ga ozbiljno. Njega možeš vidjeti po cijelom gradu. Viđam ga na najboljim mjestima s najboljim
djevojkama.
— Ali...
— Lucia, nisi ti stvorena da budeš jedna od mnogih. Zaslužuješ bolje od toga. Ti si samostalna djevojka.
81
ADRIANA TRIGIANI
Svjetla se još više prigušiše i plesni orkestar načini uvertiru. Začuše se bubnjevi. Iz mrklog mraka pojaviše se
sestre McGguire i zauzeše svoja mjesta za tri mikrofona, srebrna im pratnja svjetluca u tami. Lagano zapje-
vaše a capella, a rulja divlja dok se svjetlo polako počinje pojavljivati. Delmarr mi reče da se o njima šuška da
će postati velike zvijezde s mnogo prodanih ploča. Sasvim mi je jasno zašto. Izgledaju čarobno, crvenokose
su, lijepih crta lica i krupnih tamnih očiju. A tek ta tijela!
Mama i tata oduševljeno gledaju izvedbu. Kad samo pomislim da su još sinoć nosili naočale za čitanje, bili
zadubljeni nad računima za kuhinjskim stolom i prepirali se koji treba najprije platiti. Nikad sebi ništa ne pri-
ušte. Mama sve žrtvuje za djecu. Da joj ja kući ne donesem moderne cipele i odjeću, nosila bi iste stare ox-
fordice do unedogled. Ne želi primiti kad joj ponudim novac u obiteljsku blagajnu, premda dobro zarađujem.
Uvijek mi kaže: »Stavi ti to u banku.« Nikad neću biti ni trećinu dama kakva je moja majka. Sklopih oči i za-
mislih se. Kad budem stara, želim ih se sjećati baš ovakvih kakvi su bili trideset prvi prosinca tisuću devetsto
pedesete.
Delmarr me gurnu laktom kad nakon uvodne pjesme sestre McGuire, jedna za drugom, napustiše pozornicu.
Svjetla i glazba se promijeniše, a one se pojaviše u Delmarrovim rubin crvenim haljinama. Poželjeh da je
Ruth sa mnom da vidi naših ruku djelo. Nakon nekoliko pjesama, sestre zamaknuše za zaslon postavljen na
sceni i pojaviše se u smaragdnozelenim verzijama haljine i zapjevaše Plivamo u novcu! Tata podiže ruke i
zapljeska, što učiniše i mnogi drugi u gledalištu. Delmarr se zavali u stolac i reče: — Prokletstvo, nadaren
sam.
Tad istupi Phyllis McGuire, najmlađa od sestara u skupini. Muškarac u smokingu joj pruža sat od oblijepljene
ljepenke i ona izvikuje: — Odbrojavamo do tisuću devetsto pedeset prve. Deset, devet, osam... — Svi joj se
priključiše i kad uglas zaoriše »jedan« u prostoriji nasta pravo ludilo. Od golemih gnijezda duž stropa i
šarenih balona na nas se sruči kiša srebrnih konfeta. Svi ustadosmo, tata poljubi mamu, Delmarr poljubi
mene u obraz i zavrti me oko sebe. Sestre McGuire plješću dok rulja nazdravlja. Dok tresem glavom, a kon-
feti ispadaju iz kose poput snijega, Delmarr me ponovno zgrabi, ovaj put oko struka, gotovo me odigavši od
poda. — Delmarre, spuštaj me! — Ali ovaj put to nije Delmarr, ovo odijelo je od kašmira i nije intenzivno
plavo, crno je, a
82
LUCIA, LUCIA
kravata nije poput Delmarrove lovačkozelene, već od srebrna jacquar-da1. Premda ne znam kakav je okus
Delmarrovih usana, znam da ovo nisu njegove jer ova osoba ne miriše kao Delmarr. Vrat ovog muškarca mir-
iše na mošus jantar, kineski cimet i svježu kišu. To je John Talbot, a ja se u pregib njegova vrata smjestih
poput violine.
— Gospodine Talbot — jedino je što mu uspjedoh reći. Dok stojim tako oči u oči s njim, zvukovi u prostoriji
postaju prigušeni. Osjećam toplinu njegove kože i gledam ga u oči. Gleda i on mene, prodornim pogledom
zbog kojeg moram sklopiti oči.
— Sretna Nova godina — prošapta. Pusti me, i ponovno se izgubi u gomili.
— Sto je to bilo? — upita Delmarr gledajući za njim. Ne odgovaram mu. Sjedam natrag na svoje mjesto.
Mama i tata razgovaraju s parom za susjednim stolom. Sigurna sam da nisu vidjeli poljubac. Stavljam ruke na
usne, uvijek ću se sjećati kako sam provela prve sekunde ove Nove godine. Podižem pogled prema pozornici
na kojoj se sa stropa njišu ogromne brojke od metalne folije: 1951. Za trenutak mi se učiniše kao moji sretni
brojevi.
Ruth i ja nakon posla ostajemo u radionici zašiti gumbe na njezinoj vjenčanici. Pogled na grad koji vidimo s
prozora je tama protkana pokojim žućkastim svjetlom, poput kombinacije mojih omiljenih ukrasa; crnih
kuglica i žućkastih dijamanata. Od Ruthina vjenčanja za Valen-tinovo dijeli nas samo tjedan dana, tako da os-
jećamo pritisak da sve moramo završiti. Delmarr je bio doista drag kad nam je ostavio ključ tako da možemo
izići kroz ulaz za zaposlenike na glavnom katu.
Ruth je građena poput Elizabeth Taylor te smo ideje pokupile prema modelu glumičine haljine koju smo
pronašle u časopisu Nevje-stin otac i kombinirale ih s kreacijom Vincenta Montea Sanoa, koji je nedavno
imao premijernu modnu reviju za uzvanike u Bonwit Teller'su. Osjećamo se poput izdajica kad idemo na pre-
mijernu modnu reviju u druge trgovine, ali ne možemo odoljeti kad se radi o kreatoru kojemu se divimo.
Kopiramo Monte Sanovo poznato našivanje kuglica, džepiće u n^borima suknje od bijelog tila i mali kristal
umetnut u svakom. Kad
1 Tkanina takva uzorka koja je dobila naziv po svom izumitelju J. M. Jacquardu.
83
ADRIANA TRIGIANI
Ruth bude silazila niz prolaz u crkvi ispod baldahina, doslovno će za-bljesnuti.
Od Nove godine triput sam izišla: jedanput je to bio muškarac koji radi sa suprugom Helen Gannon, iz
nekakve brokerske tvrtke (dosadan), drugi izlazak dogovorila je rođakinja moje mame, s nekakvim arhitek-
tom iz Firence (moj talijanski je daleko od besprijekornog pa smo oboje uglavnom kimali bez riječi) i treći s
Delmarrovim prijateljem koji je s njim služio vojsku (dobar dečko, ali nije za mene). Plesala sam s nekoliko
Ruthinih rođaka na njezinim zarukama, ali oni nikad neće težiti nečem višem od plesa, jer nijedna dobra ma-
jka, Židovka, neće svog sina poželjeti oženiti s rimokatolkinjom iz Trgovačke ulice. Ili obratno. Tako da nisam
srela nikoga, uključujem tu Kaspianove i Goldfarbove, za kim bih trajno uzdisala.
— Zašto ne nazoveš Dantea DeMartina? Reci mu da ti treba pratnja za moje vjenčanje — predloži Ruth. —
Harvey je uvijek o njemu imao lijepo mišljenje. Nedostaju mu naši izlasci udvoje.
— Žao mi je što moram razočarati Harveya, ali Dante bi pomislio kako želim da mi se vrati.
— Jesi li ikad pomišljala na to? Je li ti ikad barem palo na
um?
— Ima trenutaka — priznadoh.
— Znala sam!
— Naravno, Ruth. Kad sam tužna ili usamljena, ili se dosađujem na granici plača nakon neuspjela izlaska,
pomislim na Dantea. Ali onda samu sebe podsjetim na ono zbog čega ta veza nije uspjela. On će uvijek raditi
u pekarnici, što je sasvim u redu, ali to nadalje znači da će uvijek živjeti sa svojim roditeljima.
— Dakle, ponovno si na početku — Ruth sustavno ravno zabada pribadače u jastučić.
— Baš tako. Vidiš, Danteu se život nakon našeg vjenčanja ne bi nimalo promijenio. Imali bismo misu i plesali
na svečanom ručku, nakon čega bismo otišli njegovoj kući. Ja bih se preselila u sobu u kojoj je on odrastao, u
njegov krevet, gdje sam sigurna da bi on bio sretan gledati me sljedećih pedeset godina. Ali on se ne bi
morao ničega odreći. S druge strane, ja bih se odrekla svega. Onog dana kad bih se udala za Dantea ja više
ne bih radila za B. Altmana & Company, potpisala bih
84
LUCIA, LUCIA
ugovor s poduzetnicom Claudijom DeMartino: pranje, kuhanje, čišćenje i krpanje.
— Da ovog trenutka John Talbot uđe kroz vrata ti bi jedva dočekala da iziđeš s njim, zar ne?
— To se neće dogoditi. — Trebala bih reći Ruth koliko sam umorna od razmišljanja o njemu. Voljela bih da
me nikad nije ni poljubio. Uništio me je za svakog muškarca koji će doći iza njega. Nitko neće dorasti tom
poljupcu. Delmarr je u pravu. Proganjani muškarci dobra izgleda poput Johna Talbota po cijelom gradu
mame uzdahe i onda jednog dana samo odluče kako je došlo vrijeme da se smire, i kad to učine, završe s
djevojkom koja prvim plesom izlazi u društvo.
Pomažem Ruth da zadnji put proba svoju haljinu. Ona stoji na podiju za manekene i zagleda se sa svih
strana. Izgleda poput balerine na glazbenoj kutijici. — Lijepa si! — rekoh joj.
— Sviđa mi se haljina. Hvala ti. Baš si se namučila.
— Rekla sam ti da su otvor u obliku lađe i široki rukavi pun
pogodak.
Pogledaj samo te kristaliće. — Ruth se polako okrenu na kutiji. — Jednoga dana trebale bismo otvoriti svoju
vlastitu trgovinu.
— Baš bih to voljela. — Odižem nabore tila dok se ne odvojiše od njezina tijela.
— A zašto ne? U mojoj obitelji ima samostalnih ambicioznih žena. Moja vlastita majka radi s tatom u našoj
ropotarnici. Kad netko upita moju mamu radi li, ona uvijek kaže ne! A tamo je svako jutro u devet, vodi kn-
jigovodstvo i brine o platnim listama. Naravno, uvijek će reći da danas samo malo ispomaže.
Dok izravnavam porub pitam — Želi li Harvey da radiš za
njega?
Ruth me pogleda. — Nekoliko dana u tjednu. Znaš, samo knjigovodstvo.
— Ali ti se ne baviš knjigovodstvom! Ti kreiraš odjeću. Mrziš matematiku — podsjetih je. — Uvijek mene
puštaš da podijelim račun jer ti ne znaš zbrajati ni dijeliti.
— Znam, znam — Ruth proučava svoju haljinu u zrcalu.
— 0, Ruth. Zar ne vidiš što se događa? Sve se mijenja.
— Tako to biva, Lucia.
85
ADRIANA TRIGIANI
— Ne mora to tako biti. Ne sviđa mi se to što nam se događa, način na koji odbacujemo snove, kao da su
bezvrijedni. Postajemo hrpa Ann Brewster, hrpa bezimenih djevojaka koje nekoliko godina dolaze na posao i
čekaju povoljan trenutak za udaju. Zatim odlazimo, a odmah iza nas nailazi druga skupina mladih, gladnih
djevojaka, koje dolaze s istim snovima, nakon čega dođe i njihovo vrijeme za udaju te i one na isti način
odbacuju svoje snove. Tako se to nastavlja iz dana u dan. Nitko nikad ne ostaje i ne postaje ono iz snova! Ne
mogu vjerovati da ti, od svih ljudi, to ne vidiš. Ruth, udajemo se i sve gubimo.
— Uzrujala si me — reče Ruth tiho.
— Dobro! Ljuti se! Zar nisi ljuta na svijet koji tako malo mari o tvom talentu? Otići ćeš i voditi Harveyju kn-
jigovodstvo, što može činiti bilo tko i ostaviti posao koji ne može obavljati nitko onako kako ga ti obavljaš.
Razmisli o svim onim noćima koje smo provele ovdje radeći prekovremeno, ne za novac, nego zato što je naš
odjel bio najbolji, bolji od Bonwit'sa, Saksa Lorda i Taylor'sa. Nismo mi samo šivale. Ti si trebala biti druga
Claire McCardell! Shvaćaš li, Ruth!
— Ne znam što reći. Tražiš od mene da izaberem.
— Da! — vičem. Ruth izgleda kao da će svakog trenutka zaplakati, a na svijetu nema tužnijeg prizora od up-
lakane žene u vjenčanoj haljini. Duboko uzdišem. — Svi mi to moramo. Ako sama ne izabereš, postoji niz
ljudi, počevši od Harveyja i završavajući s njegovom majkom, koji će izabrati umjesto tebe. Je li to ono što
želiš? Želiš li odbaciti sve što si dosad stvarala da bih usrećila njih?
— Ali, ne mogu se ne udati za Harveya. Volim ga.
— To i ne tražim od tebe. Samo tražim da dobro razmisliš o onome kako se uistinu osjećaš. Jesi li ikad
razmišljala o tome zašto je tebi tako lako odustati od tvojih snova?
Pomažem Ruth da se izvuče iz svoje haljine i pozorno je od-lažem na lutku. Ne odgovara mi, a i zašto bi?
Samo bi se još više uzrujala. Navlačim čisti muslin preko haljine, oprezno ga guram pod rub kako ne bi ušla
prašina. Ruth odlaže naša pomagala dok ja spuštam rolete i gasim svjetlo. Silazimo niz pokretne stube, jer
one ne rade nakon radnog vremena, kako bismo došle do ulaza za zaposlene na glavnom katu.
— Oprosti, Ruth.
— U redu je.
— Nije, nije u redu. Ne trebam još i ja vršiti pritisak na tebe.
86
LUCIA, LUCIA
— Ne vršiš. Ima nešto u tome što govoriš. Dala si mi o čemu misliti. •
Ruth otvori vrata pa ih preuze veliki zapuh vjetra i ona zalu-piše o zid zgrade. Ruth mi rukom dade znak da
prođem prva. Ona iziđe za mnom, a zatim zalupi vratima, provjeravajući jesu li zaključana. Poče padati sni-
jeg. Guram ruke u džepove i tražim rukavice. Ruth čvrsto omotava svoj šal i veže ga u čvor oko vrata.
— Oprosti što sam te razočarala, Lucia.
— Nikad ti mene ne možeš razočarati. Ja samo brinem za tebe.
Ruth gleda prema Aveniji Madison. — Teško je svakoga usrećiti, ali vjerujem da postoji način. Moram ga
pronaći.
— Hoćeš. — Kako svojoj najboljoj prijateljici mogu reći da nema načina na koji svi mogu biti sretni? Shvatila
sam to na svojoj koži od DeMartinovih. Rastuži me pomisao da sam je povrijedila. Ne mogu je večeras os-
taviti tako tužnu. — Hvala ti, Ruth.
— Zašto?
— Barem za to što si rekla da bi željela sa mnom otvoriti trgovinu.
— To sam i mislila.
— Znam da jesi. — Zagrlih je i potrčah prema Petoj aveniji.
— Pazi se na putu do kuće! — reče mi Ruth i uputi se istočno prema svojoj autobusnoj postaji.
— Hoću — rekoh joj. Bacam pogled na Petu aveniju. Mom autobusu ni traga. Teško je stajati na hladnom
vjetru te se uputih pješice do stanice koja se nalazi nekoliko blokova dalje. Bolje se kretati.
Vrhovi nebodera gube se u gustoj magli, a svjetlost s nižih katova baca sablastan žar na krupne oblake, koji
se u sivim naborima mreškaju viseći nad gradom poput sablasnih puslica. Navlačim svoj crni baršunasti šešir
za kišu sa širokim obodom i vežem ga ispod brade u čvor. Guram ruke u rukavicama sve dublje u džepove i
žurnim korakom krećem se prema središtu grada.
Pitam se što će biti sa mnom. Lijepo od Ruth što se ponudila otvoriti sa mnom trgovinu, ali to je samo san.
Kad se uda, neko vrijeme će raditi, a zatim će ona i Harvey dobiti dijete te će dati otkaz i ostati kod kuće uz
svoju obitelj. Mogla bih možda sama otvoriti trgovinu. Ali kako? Nisam ja poslovna žena, ja samo šivam.
Možda je to zbog toga što
87
ADRIANA TRIGIANI
sam odrasla s braćom pa mi se čini da poslovni svijet pripada muškarcima. Premda, naravno, ima i žena, kao
što je recimo Edith Head u Hollywoodu. Čitala sam u časopisu PhotoScreen da gospođica Head ima supruga,
ali nema djece. Nema mnogo žena koje rade i imaju djecu. Majčinstvo je zacijelo zahtjevno, ali ni predsto-
jeće majčinstvo nije ništa lakše. Kako se približava Rosemaryno vrijeme za porod, vidim koliko se muči i kako
je postala nervozna. Roberto stoji uz nju odano, ali bespomoćno. Sigurna sam da duboko u sebi razmišlja:
Baš mi je drago što to mora obaviti ona, a ne ja. Ponovno mi se čini da je sav teret na ženama.
Od svih ljudi koje znam, muškaraca i žena, jedini kojemu zavidim na životu je Delmarr. Kad ne radi, u gradu
je i zabavlja se. Izlazi sa zanimljivim ženama, neke su intelektualke, druge prave ljepotice, neke pak jedno i
drugo, i uvijek na život gleda kao na zabavu. Priča zadivljujuće priče o otmjenim krugovima i plesovima,
noćnim klubovima te pokvarenim ljudima i umjetnicima — njegovo sveukupno iskustvo je tako šaroliko da
čak ni on sam katkad ne može povjerovati da se to njemu događa. Kako je to lijepo, biti zadovoljan, pa ipak
prepun čuđenja.
Prešla sam velik dio od ugla Madison Square parka i nastavila niz Petu aveniju. Čini se da se temperatura
počela spuštati, a snijeg pretvarati u susnježicu koja mi se u lice zabada poput oštrih bodeža. Odlučujem
zaustaviti taksi. Kraj mene promiču kamioni i automobili, ali taksija nigdje na vidiku. Konačno ugledam
jedan, ali već je zauzet, naravno, dolazi iz centra grada gdje se na prvu kapljicu kiše odmah napune svi taksiji.
Već sam spremna odustati i nastaviti dalje pješice kad se iznenada kraj mene zaustavi auto i netko spusti
prozor.
— Lucia! To sam ja, John Talbot — reče naginjući se preko prednjeg sjedala svog novog Packarda, modela iz
tisuću devetsto pedesete, sjajnog, ponoćno plavog, s istaknutim bež i maslinastim dijelovima na komandnoj
ploči automobila. Sjećam se baš tog modela iz Exo-dusova kataloga. Moj brat čezne za njim, ali skupi su i
rade ih po narudžbi. — Trebaš li prijevoz?
Kroz glavu mi brzo proletješe sve one mjere predostrožnosti kako se treba ponašati sama neudana djevojka
na ulici. Odbacih sva pravila kad se sjetih da me s Johnom Talbotom upoznao Delmarr. Možda ovaj dečko
ima mnogo djevojaka, ali ima i automobil u situaciji kad se vrijeme pretvara u strašnu oluju. — Mogu li?
— Naravno.
88
LUCIA, LUCIA
— Ne treba izlaziti — govorim mu dok on usred prometne vreve pokušava otvoriti vrata kako bi izišao i otvo-
rio moja. Uskačem u auto.
— Razgovarat ću ja s Delmarrom. Sigurno dobro zarađuje kad vas ostavlja da radite dokasna.
— Nije on kriv. Pomagala sam Ruth, svojoj prijateljici oko njezine vjenčanice. — Poravnah suknju i zapazih da
su sjedala od najkvalitetnije kože. Unutra je uredno i čisto. Ovaj čovjek zaista vodi posebnu brigu o svojim
stvarima.
— Vi tu izrađujete dosta vjenčanica, zar ne — upita John, lagano se vraćajući u normalni prometni tijek.
— Sve vrijeme.
— Je li zabavno?
— Pa, možete misliti da izrada jedne vjenčanice zahtijeva mnogo napora jer se svaka djevojka želi u najbol-
jem svjetlu predstaviti mladiću koji ju je izabrao. Ali kad te djevojke dođu k nama da bi pokazale tu svoju na-
jbolju stranu, pretvore se u, bit ću iskrena, pretvore se u pobješnjela čudovišta.
John se smije. — Ali izgledaju tako slatko u novinama sa svim tim tij arama i velovima.
Zanimljivo kako John Talbot čita iste novine koje čitamo Ruth i ja. On u njima ne traži modu, možda samo
gleda koja imena mora prekrižiti iz svoje crne knjižice. — 0, da, provodimo mnogo vremena vraćajući ih od
životinjskog do staloženog vladanja. Katkad se pitam vide li mladoženje ikad onu stranu svojih zaručnica koju
vidimo mi.
— Vjerojatno ne vide. Vi žene znate kako nas obmanuti. Mi smo za vas naivčine.
— Ja bih na to rekla da dobijete ono što zaslužite — rekoh.
— Imaš li dečka? — pita me John prijateljski.
— Kakve to veze ima s vama? Poljubili ste me na dočeku Nove godine kao da se poznajemo cijeli život. — Ne
mogu vjerovati da sam spomenula poljubac. Istog trenutka poželjeh da mogu povući riječi.
— Znam. Želim ti se ispričati zbog toga — reče John iskreno. — Zaista se nisam ponio kao džentlmen, pre-
mda ti mogu garantirati da sam takav. Zanio sam se. Ona zlatna haljina bila je posebna.
— Hvala. — Sad mi je drago da sam sakrila tu balu lamea u prostoriju sa zalihama. Sjedimo tako bez riječi
prolazeći kraj nekoliko
89
ADRIANA TRIGIANI
blokova zgrada dok ja razmišljam o tome kako nastaviti razgovor. — Delmarr mi reče da se bavite prodajom
tkanina.
— To je samo jedan od mnogih poslova.
— Kako imate vremena baviti se više od jednim poslom? —
pitam.
— Smatram da sam još mlad i da se trebam okušati u mnogo toga prije no što se posvetim jednom poslu.
To je loš znak, pomislih u sebi. Ako se ne može posvetiti poslu, kako će se ikad odlučiti smiriti uz jednu djevo-
jku?
— Ali sigurno ću se odlučiti za nešto — reče, kao da zna o čemu razmišljam.
Udišem smireno. Dobro je. Nije vjetropir, samo je svestran. — Čekajte, skrenite tu u Trgovačku.
John promaši skretanje i nastavi južno niz Sedmu aveniju. — Oprosti — reče, a da to nije uistinu mislio.
— Sad ćete morati kružiti naokolo dok me dovezete kući.
— To mi je i bila namjera — reče on bezbrižno. — Sviđa mi se razgovarati s tobom.
— Čak me i ne poznajete.
— Odmah ja znam tko si.
— Jeste li znali da sam rođena s prokletstvom — upitah, a John se nasmija. — Ozbiljno vam govorim. Jesam.
A moja majka, Bog je blagoslovio, pomislila je da sam mu izbjegla jer sam rođena bez ma-deža na licu, jer se
toga najviše bojala. Ali ja smatram da je prokletstvo poput otrovne pare: kad se ispusti, možda te ne obuh-
vati odjednom, ali će se vući i jednoga te dana usmrtiti. Poznajete li još neke Talijane?
— Naravno.
— Jeste li ikad poznavali nekoga tko je bio uklet?
— Samo tebe.
— I to vas ne sprječava?
— Ni najmanje.
Pokazah svoju ulicu. — Eto, stigli smo, tamo preko. Ovaj put nemojte promašiti.
John zakoči i skrenu u Trgovačku ulicu. U svježe zapadalom snijegu vide se tragovi nečijih stopa na pločniku.
Ukazah na njih. — Kad sniježi, sjedim kraj prozora i gledam kako pada. A onda, kad ugledam prve tragove u
snijegu, uvijek me podsjete na kartonske stope u plesnom studiju Arthura Murraya.
' — Dakle, plešeš? — upita me.
90
LUCIA, LUCIA
— Volim plesati. — Ne želim priznati Johnu Talbotu da sam znala plaćati svom bratu Angelu da pleše sa
mnom.
— Jednom ćemo otići negdje na ples.
— Voljela bih. — Pokazah mu svoju zgradu. Broj četrdeset
pet.
— John se zaustavi pred ulazom. — Čekaj. Otvorit ću ti vrata. — reče. — Osjećam se loše zbog toga što ti ih
nisam otvorio prvi put. — Lijepe manire, pomislih, dok on prođe s prednje strane auta i otvori vrata. Snijeg
koji mu se lijepi za kosu podsjeti me na novogodišnje konfete bačene one noći kad me poljubio.
— Gdje vam je šešir? — znatiželjno upitah.
— Na stražnjem sjedištu.
— Trebate ga staviti — rekoh, navlačeći obod svog šešira preko očiju. John otvori stražnja vrata automobila i
izvuče svoj šešir. Stavi ga na glavu, uze me za ruku i doprati do terase ispred mojih ulaznih vrata. '*'
Stojimo tako i gledamo se trenutak, prekratak da bi doveo do poljupca, ali dovoljno dug da se poljubac
poželi. Sad me barem malo bolje poznaje, zna da nisam od onih djevojaka za kojima posegneš u noćnom
klubu ili ih poljubiš u usta bez pitanja. Ali shvaćam da ni on nije od one vrste muškaraca koji posegnu za
djevojkom u noćnom klubu i poljube je bez pitanja.
— Onda, laku noć, Lucia. — On dodirnu obod svog šešira.
— Laku noć, Johne. Hvala za vožnju. — Otvorih ulazna vrata i duboko udahnuh kad se nađoh s druge strane.
John Talbot me iscrpljuje, ali na dobar način. On nije muškarac s kojim ću se osjećati ugodno. On je od onih
koji me drže na iglama. Nikad ne znam što ima na umu.
Kuća je ispunjena mirisom dinstanih rajčica i bosiljka. Penjem se stubama navući svoje platnene hlače i stari
tatin pulover. Jedva čekam maminu ukusnu tjesteninu, a zatim ću se sklupčati ispred, kamina s čašom tatina
vina u ruci i razmišljati o Johnu Talbotu.
91
PETO POGLAVLJE
Kad je tata završio s preuređivanjem dvorišnog stana za Roberta i Rosemary, prionuo je na maminu kuhinju.
Postavio je namreškane tapete s crvenim i bijelim prugicama i instalirao bijele bjelcate emajlirane kuhinjske
aparate, uključujući posljednji model plinske peći s četiri plamenika i rešetkom. To me navelo da svojoj
spavaćoj sobi promijenim izgled.
Rekoh Delmarru da želim preurediti sobu i on me povede u kupovinu u zgradu D&D na aveniji Madison, gdje
sam se suočila s najvećim izborom zidnih tapeta na svijetu: engleski dizajni iz Colefax & Fowlera, francuske
kreacije iz Pierre Freya i drečavi američki uzorci Rose Cummings. Nakon dugog traganja na kraju smo završili
kod Altman'sa, gore na katu unutarnjeg uređenja gdje smo našli Schu-macherov primjerak žutih kupusovih
ruža koje se penju uz bijelu rešetku na neboplavoj pozadini. Saznah od Delmarra da je Altman'su povjeren
posao uređivanja Bijele kuće za predsjednika i gospođu Harryja Trumana. Delmarrov kompić, Charles Haight,
koji je s njim počeo raditi u odjelu pakiranja, bit će glavni kreator. — Ono što je dovoljno dobro za staru do-
bru Bess dovoljno je dobro i za tebe — reče mi Delmarr.
Kod kuće pomičem sav namještaj u sredinu prostorije i otvaram prozore na obje strane da napravim blagi
propuh. Većinu jutra provela sam mjereći tapete. Ljepljive tapete lako zavaraju te sam kupila tri dodatne
role za svaki slučaj, ako pogriješim. Upravo stavljam smjesu na pliticu, kad čujem kucanje na vratima.
— Oprezno — vičem.
Ruth širom otvori vrata. — Bok. Tvoja mi je mama rekla da si
gore.
— Imam posla preko glave. — Odlažem valjak i spužvu.
— Trebaš pomoć?
92
LUCIA, LUCIA
— Što ti tu radiš? Udaješ se sljedeći tjedan.
— U dobroj sam formi. Trebam se malo odmoriti.
— U tom slučaju sjedni tamo i gledaj.
— Poludjet ću od sjedenja. Daj da ti pomognem.
— Jesi li sigurna da to želiš? — Ruth kimnu. Pokazujem joj što planiram i ukazujem na jedno mjesto na zidu.
— Počinjem baš tamo. Dajem joj da razmota rolu papira. Ona je rasprostire po podu i poput pravog krojača,
kakav uostalom i jest, tanko olovkom obilježava na zidu mjesta koja odgovaraju izmjerenom papiru.
— Vidim da si već pripremila zidove. — Ruth zadovoljno rukom prelazi preko glatke površine.
— Aha. — A zatim, baš kao u radionici, svaka se prihvati svog posla, bez riječi, učinkovito, poput uigranog
tima kakav smo postale. Bilo da postavljamo tapete, obavljamo probu ili poslužujemo večeru koju smo
naručile da nam donesu kad ostajemo prekovremeno na poslu, znamo kako najučinkovitije obaviti zadatak.
Čini se da svaka zna što ona druga misli i već unaprijed znamo što je onoj drugoj potrebno te joj pomažemo
da to postigne. Takav je, po mom mišljenju, vjerojatno svaki dobar brak. Dok tako radimo jedna uz drugu,
osjećam grižnju savjesti što sam bila previše gruba prema svojoj najboljoj prijateljici i toga sam svjesna.
— Ruth, oprosti zbog onog što sam rekla sinoć.
— Ne, ne. Nemoj se ispričavati. Samo si bila iskrena prema meni. Smatram da si u pravu. — Ruth uze ravan
rub i odreza tapetu noseći je objesiti na zid. Pridržavam joj dok ona lijepi.
— Nisam trebala vikati.
— Talijanka si. Vičeš. I to je u redu.
Pozorno razmazujem ljepilo na poleđinu tapete, a Ruth mi pomaže da je podignem, prilazimo zidu i namješ-
tamo je, poravnavajući ravnalom. Odmičemo se korak da vidimo što smo učinile.
— Ovo je prava stvar — smjesi se Ruth. — Pravi izbor. Sviđa
mi se.
Boje, ugođaj i omjer uzoraka odgovaraju prostoriji i cjelokupan efekt je postignut. — I meni.
— Jesi li se ikad upitala kako mi to znamo? — Ruth uzima olovku i označava sljedeću. — Kako to da mi
znamo što valja? To je poput ovih tapeta, izabrala si pravi uzorak za ovaj zid, ovu prostoriju.
93
ADRIANA TRIGIANI
Kako si znala! Bogatašice koje nam dolaze na probu su uvijek tako... zbunjene. Nikad ne znaju koja im boja
odgovara ni koji im kroj najbolje pristaje. Žele vidjeti što šivamo nekoj drugoj osobi i onda to samo preslikati.
Nemaju svoje ideje.
— Zato nas plaćaju. Da im kažemo što valja. Možda je zato Bog njima dao sav novac, a nama sav talent. To je
stari dobri zakon ponude i potražnje — rekoh.
Ruth mi pomaže postaviti još jednu tapetu. — Na vjenčanje iz Australije dolazi Harveyjev rođak Jake. Nije
oženjen i nema djevojku...
— Ruth, nema nikakva problema, plesat ću s njim, ali već imam pratnju. Obećala sam Delmarru.
— Onda dobro.
— A osim toga, imam gomilu udvarača. Ne mogu nikako imati još jednoga. John Talbot me sinoć dovezao u
svom Packardu.
— Što?
— Dobro si čula. Dovezao me kući i gotovo me poljubio. — Gledam u Ruth i smješkam se. — Drugi put će biti
bez tog gotovo.
Mama je Ruth zamolila da ostane na ručku. Red je počastiti onoga tko se sam ponudio pomoći, ali ona se
mora naći s Harveyjem. Propušta veoma ukusan objed. Mama je spremila tatino omiljeno venecijansko jelo,
krepak riblji paprikaš po receptu koji je njemu dala njegova tetka u Godegi. Rosemary je pomagala mami
oko priprave, i zapisala recept za svoju zbirku (i moju).
RIBLJI BRUDET VIOLE PERIN
45 dkg škampa, očišćenih od ljušture
45 dkg repa od jastoga isjeckanog na komadiće
45 dkg lista isjeckanog na komadiće
1 svjež limun
1 veliki crveni luk, narezan na kriške 3 režnja češnjaka, iskosana
6 svježih rajčica, nasjeckanih lA šalice maslinova ulja
2 litre vode
3 šalice crnog vina
94
LUCIA, LUCIA
1 šalica balzamičnog vinskog octa 3 žličice svježeg peršina, nasjeckanog sol i papar
Očistite ribu, iscijedite na nju limunov sok i odložite na stranu. U velikoj posudi sasvim lagano na maslinovu
ulju dinstajte luk, češnjak i rajčice. Dodajte vodu, vino i ocat. Dobro promiješajte. Dodajte ribu i peršin. Po
želji dodajte sol i papar. Kuhajte na peći na srednjoj temperaturi četrdeset minuta, sve dok riba ne bude
sasvim kuhana. Zdjelice za juhu do vrha napunite tankim kriškama talijanskog pre-pečenca. Paprikaš prelijte
preko kruha i poslužite. Dostatno za 10 osoba.
Rosemary i ja pomažemo mami pripremiti zdjelice za paprikaš. Mama uzima škare i reže svežanj bosiljka sa
svoje biljke na prozoru. Ispire ga pod vodom, a zatim sjecka u sitne komadiće da njime ukrasi svaku zdjelicu.
— Maria — viče papa iz dnevnog boravka. — Maria, prestol Mama odbacuje krpu za suđe i odlazi u dnevni
boravak.
Rosemary i ja idemo za njom. Roberto, Orlando, Angelo i Exodus se vragoljasto smijulje. Mama ih sumn-
jičavo pogledava.
— Sto je to? — pita. Tata je podiže i zavrti oko sebe. — Antonio, spuštaj me. Ozlijedit ćeš kralježnicu — reče.
— Nećeš vjerovati — govori tata i obasipa joj lice poljupcima.
vv
— Sto? Sto to neću vjerovati?
— Zio Antonio nam je ostavio obiteljsko imanje u Godegi. Moju farmu. Kuću u kojoj sam rođen. Štagalj u ko-
jem smo držali konja, polja pšenice iza njega, sve. Sve je to naše!
— Tko ti je to rekao? — želi znati mama.
¦— Rođak Domenic mi je poslao pismo. Evo ga. Gledaj. Možeš ga sama pročitati. — Papa pruži mami pismo,
a dečki počeše međusobno raspravljati što s našim naslijeđem.
Mama ispravlja pregaču. — Što ćemo učiniti s farmom?
— Ići ćemo u posjet.
— Kad?
— U kolovozu.
— Ali upravo sam unajmila kuću na obali Jerseyja.
95
ADRIANA TRIGIANI
— Otkazi, Maria, viva un pol Ne želim nikakvu prepirku. Idemo u Italiju. Cijela obitelj ide svojoj kući.
Rosemary rukom prijeđe preko trbuha. — Ne znam, tata. Dijete će biti još malo, a to je dalek put.
— Molim te, razmisli o putu, znam da će biti teško, ali to je moja kuća i moji unuci će je znati kao svoju. Osim
toga, takav je zakon u Italiji, moramo se osobno pojaviti na sudu da bismo mogli potraživati svoje vlasništvo.
— Neću praznike provesti u Italiji hraneći piliće i muzeći koze — reče mama i stavi ruke na bokove. — Imam
ja previše posla i ovdje.
— Ići ćeš u Italiju, Maria — reče tata jednoličnim glasom.
— Nikamo ja ne idem — usprotivi se mama.
U dnevnom boravku zavlada muk. Može se čuti taksi kako trubi sve tamo do Sedme avenije. Mama i tata
bulje jedno u drugo. Moja braća uzmiču, provjeravajući gdje je izlaz. Svi znamo što će uslijediti, velika svađa
koja iznova podsjeti na svako poniženje koje je mama podnosila tijekom njihova duga braka.
— Mama — molim je, pokušavajući deaktivirati tempiranu bombu. — Zar ti nije drago zbog tate?
— Lucia, pojma ti nemaš što znači obrađivati zemlju. Nemoj zaboraviti da je moj djed s majčine strane bio
seljak. Vjeruj mi, to je pakleni život. Cijeli dan radiš na polju i cijelu noć u štali. Nije to nimalo zabavno, a tvoj
otac i ja smo prestari da se nečeg takvog prihvatimo. — Morat ćemo je prodati — odluči mama.
— Nikad neću prodati farmu — zaurla tata. — Nikad! Mama se povuče kad začu ton tatina glasa. — Dobro,
dobro,
Antonio. Basta! Otkazat ću obalu Jerseyja kako bismo mogli vidjeti tvoju farmu. Operite ruke prije večere.
Jesi li sad zadovoljan? — Okrenu se i vrati u kuhinju.
Tata je gleda dok odlazi i vrti glavom ne vjerujući. Brača pogledaše u mene, a ja podigoh ruke u zrak. Možda
su nas i učili da je tata glava kuće i vođa obitelji, ali istina je zapravo da je glavna Maria Sartori.
Prekidam šutnju. — Papa, oprosti. Mislim da su to divne vijesti.
96
LUCIA, LUCIA
— I ja tako mislim, papa — nasmiješi mu se Rosemary. Stisnu mu ruku, a zatim se pope stubama.
Tijekom jela mama i tata izbjegavaju pogledati jedno u drugo. Nakon večere tata zgrabi svoj šešir i kaput,
zalupi ulaznim vratima i iziđe prošetati. Rekla sam Rosemary da može ići leći, a da ću se ja pobrinuti za po-
suđe. Dok smo braća i ja bili mali, mama nam je govorila da će se, ako jedeš dok si ljut, hrana pretvoriti u
otrov.
— Je li se tata vratio? — upita mama ulazeći u kuhinju dok ja brišem posljednje komade posuđa.
— Nije. — Mama sjede za kuhinjski stol. Točim jednu šalicu čaja njoj, a drugu sebi. — Hoćeš li se cijelu noć
srditi? — pitam je obzirno.
— Ne znaš ti čitavu priču — poče ona. — Pročitala sam pismo. Tvoj otac je dobio farmu, a njegov brat novac.
— Zio Antonio je dobio novac?
— Tako je. Znao je za zavadu između tvog oca i njegova brata te umjesto da je na jednake dijelove podijelilo
zemlju i novac, on ih je podijelio na svoj način.
— Možda se zio bojao da bi prodali farmu, ako bi je ostavio
obojici.
— Naravno da je to pomislio. U obitelji tvog oca nikad i nije bilo ništa drugo osim problema.
— Dobro, a tko je za to kriv? Trebala si nagovoriti tatu da se pomiri sa svojim bratom. Vidim da je mama iz-
nenađena mojim tonom. — Ta smiješna zavada traje već dovoljno dugo.
— Ovako nam je bolje — ustrajna je ona.
— Mamice, što se to tako strašno dogodilo da tata i zio Enzo ne razgovaraju dvadeset pet godina?
— Mnogo toga. — Mama snažno žličicom pritišće vrećicu čaja uz šalicu tako da se bojim da će vrećica
puknuti.
— Pusti me da pogađam. Novac.
— Naravno, radilo se o novcu. Ali i o naravi. Enzova žena je optužila tvog papu da joj se malo slobodnije ud-
varao.
— Sto? Ne mogu zamisliti da bi papa nešto slično učinio.
97
ADRIANA TRIGIANI
— Naravno da tvoj otac to nije učinio. Ja sam bila tamo. Ali Caterina je uporno tvrdila da je to istina. Bila je
jako ljubomorna na to što su tvoj otac i Enzo bliski te je izmislila strašnu laž za koju je bila sigurna da će ih
razdvojiti. To je jednostavno bila zadnja kap koja je prelila čašu. Ona i ja se od početka nismo dobro slagale.
— Ona je bila primadona. Nikad nije radila! Kad smo svi zajedno živjeli u istoj kući, samo sam ja kuhala i čis-
tila, a ona nikad nije ni malim prstom mrdnula da bi mi pomogla. Bila sam njezina sluškinja. Činila sam sve to
zato što sam bila starija i htjela sam tvom ocu pokazati da mogu biti prava kućanica i sa svima se dobro sla-
gati, tako da se na neki način nisam na to obazirala. Ali Caterina je bila veoma nesigurna žena. Po mom mišl-
jenju, najopasniji ljudi na svijetu su nesigurne žene. One u jednom jedinom danu mogu učiniti više zla nego
čitava vojska.
— Sto je učinila?
— Trošila je mnogo novca na sebe i nije marila što smo mi drugi ostali bez novca. Na kraju mjeseca, kad smo
plaćali račune, uvijek se vodila dostojanstvena bitka između tvog oca i Enza. Samo te prepirke bile su
dostatne da prouzrokuju raskol.
— Dijelili ste troškove?
— Papa i Enzo su sve što su zarađivali u trgovini stavljali u jedan lonac. Obje obitelji hranile su se iz tog lonca.
Naravno, stvorio se dug prema banci. Caterine je to znala. Ja nikad nisam bila od onih žena koje čeznu za
modernim stvarčicama. Zadovoljna sam malim. Međutim, Caterini je trebalo puno toga da je usreći. Bila je
bijesna kad je protjerana iz New Yorka, ali takva je bila pogodba: bacali su novčić, onaj tko izgubi seli, a drugi
ga isplaćuje. Bio je to jedini način.
— Dakle, tata je izabrao tebe, a ne svog brata, i tad je Caterina proklela mene.
— Točno. Morala je na kraju nešto izvesti. Ali tvoj otac i Enzo su ispoštovali dogovor. Nije bilo moguće da se
jedan od njih povuče. Dogovor je dogovor. Mislim da Enzu baš nije bilo stalo. Njemu je oduvijek nedostajalo
selo. Mislim da bi se, daje samo mogao, najradije vratio u Veneto i živio na svojoj vlastitoj farmi.
— Stric Enzo bi sigurno volio da je njemu pripala farma u
Godegi.
— Sad je gotovo, Lucia. Vjerujem da će Caterina biti veoma sretna sa svojom hrpom lira.
98
LUCIA, LUCIA
Ruth i ja smo imale rok za dovršenje kompleta za putovanje jednoj dami s Park avenije, koja se spremala
proljeće provesti u Europi. To je zadnji veliki posao koji Ruth ima obaviti prije svog vjenčanja i medenog
mjeseca. Dok uspješno privodimo kraju, Ruth odmota dugačak komad masnog papira koji prereza na oštricu
noža i razvuče po krojačkom stolu. Uze komad crne krede iz svoje kutijice s priborom i napisa »John Talbot«,
a zatim odstupi. — E, sad je to zvučno ime. Sad se ističe kao kakav učenjak, ili bankar, ili nešto veliko.
— Ako je tako velik, zašto nije nazvao?
— Lucija, odgovor na to pitanje vrijedi milijun dolara — nasmiješi se Ruth.
— Dame, za vašu oglasnu ploču. — Delmarr baci pismo na moj radni stol. — Nadstojnica samostana, majka
sirotih jedva sastavljamo kraj s krajem redovnica iz Bronxa, zahvaljuje vam za halje. Vas i vaše spomenut će
u svojim molitvama.
— Baš lijepo — rekoh iskreno.
— Otpisi natrag majci, hoćeš li, Lucia, i reci joj da bih zamolio cijeli njezin red da moli da mi ne opada kosa.
Ugledao sam jutros trunak tjemena otraga. Zasad je malo, ali ima tendencije da se proširi, a ja sam tako tašt
i ne želim ostati bez kose. — Delmarr se okreće pogledati u trodijelno zrcalo lupkajući se po potiljku. — Ima
li sveca koji štiti od opadanja kose?
— Nemoj mene gledati. Ja ti pojma nemam o svecima — reče
Ruth.
— Ne vjerujem da postoji svetac, ali zacijelo postoje molitve devetnice za ljude u očajnim situacijama —
ponudih mu savjet.
— Uključi onda i Harveyja — reče Ruth. — Mole li oni i za
Židove?
— Zašto ne bi molili? — odgovorih.
— Reci im onda da mole za sjajno ćelavo tjeme navrh Harveyjeve glave. Otprilike je već veličine poštanske
markice, ali ne smeta, rekla sam mu da ću ga voljeti bez obzira na sve.
— Tako je to kad se udaješ — Delmarr se nasloni na zid. — Zato se ja nikad neću ženiti. Koja još poštena os-
oba može stati pred skupinu ljudi i obećati da će u bolesti, fuj, u siromaštvu, mora da se šale, i u svemu što
ih zadesi zauvijek ostati uz onu drugu? Bračni zavjeti su
. odobrenje da si potpuni mamlaz koji je svjestan toga da se osoba s ko-
99
ADRIANA TRIGIANI
jom si se vjenčao složila da će, bez obzira na to kakva si svinja, ostati s tobom dok vas smrt ne rastavi. Svaki
bi glupan mogao zaključiti da se radi o lošoj pogodbi.
— Možemo li mi, molim vas, promijeniti temu razgovora? — reče ljubazno Ruth. — Ja sam već gotovo nev-
jesta.
— Lucia, idem na ručak s Johnom Talbotom. Želiš li nam se pridružiti?
Prije no što sam uspjela odgovoriti John uđe kroz vrata. Na sebi ima crno odijelo s tankim jedva vidljivim
prugicama najsvjetlije zimzelene. Na kravati mu je vodoznak kineske svile prljavo bijele boje, koja se ističe na
bijeloj bjelcatoj košulji. Zašto je uvijek tako sređen i neodoljiv?
— Želiš li s nama? — ponovno me upita Delmarr.
— Ne mogu. Nešto sam planirala obaviti. — Pogledah Delmarra i nasmiješih se ljubazno, ali najradije bih mu
zavrnula vratom. Nisam ja nikakav prirepak na poslovnim ručkovima, a ponajmanje na onima s Johnom Tal-
botom.
— Dobro, nema problema — reče Delmarr nemarno.
John spusti pogled i ugleda svoje ime napisano kredom. — Netko mi šalje poruku? — upita pokazujući na
napisano ime. — A, to sam ja. Zamolio sam Ruth da negdje zabilježi i podsjeti me na naš dogovor za ručak.
Ruth i ja razmišljamo o istom, Delmarr je prijatelj koji nikad ne iznevjeri i koji se uvijek zna veoma brzo snaći.
— Kako si, Lucia? — upita John, smiješeći se.
— Prilično dobro. Jesi li upoznao Ruth Kaspian?
— Naravno, gore na katu. Sjećaš se? Drago mi je što vas ponovno vidim.
— Hvala — reče Ruth osmjehujući se. — I meni je drago. — Delmarr isprati Johna. Kad zamaknuše, Ruth se
nasloni preko stola za crtanje. — Divan je. — Uzdahnu. — Zubi su mu bjelji od košulje!
— Eto, to ljudi misle kad kažu da netko izgleda kao filmska zvijezda — rekoh joj.
— Ti bi još na kraju mogla završiti s njim. Odgovaraš mu po ljepoti. Moja teta Beryl uvijek kaže da novac ženi
novac i lijepo ženi lijepo. Kad je pripita zna reći da siromašan ženi siromašnu, a ružan ružnu. — Ruth iz svoje
termosice natoči sebi kave i dotoci u moju šalicu. — Pogodi kakav je tetak Milt!
100
LUCIA, LUCIA
-Lijep?
— Jok. Siromašan.
To popodne prođe, a Delmarr se ne pojavi. Tajnica koja zapri-ma narudžbe konačno nam oko četiri sata
proslijedi poruku da se vidimo u ponedjeljak ujutro jer ima nekakav sastanak izvan zgrade. Nema u tom ništa
neobično — provodimo mnogo vremena obavljajući one sitne poslove odlazeći do kuća koje prodaju tkan-
inu, trgovina ukrasnim sitnicama i galanterijskim artiklima. Ne mogu iščekati da Delmarra ispitam o Johnu
Talbotu, ali to će morati pričekati dok ne prođe vikend.
Krenuh kući autobusom nestrpljivo iščekujući da otpočne vikend. U nedjelju je Ruthino vjenčanje, ali sutra
ću provesti dan diveći se tapetama u svojoj sobi. Imam i novu knjigu, jedva čekam da je otvorim i počnem či-
tati, Gospodin Blandings gradi kuću od snova, a prošetat ću i novom trgovinom cipela na istočnom dijelu, u
Pedeset osmoj ulici. Kad izađoh iz autobusa i skrenuh sa Sedme avenije u Trgovačku, odmah mi je ugodnije
kad vidim treperenje svjetiljke nad našom terasom.
— Mama, stigla sam —javljam se iz predvorja. Krećem stubama prema svojoj sobi kad se ona pojavi na
dovratku.
— Imaš goste — reče mama dočekavši me na vratima.
— Goste? Pokušavam pogledom iza nje ugledati nekoga.
Koga?
— Delmarra i onog tipa Johna kojeg smo upoznali na dočeku Nove godine.
Mama se okrenu i uđe u kuhinju. Srce mi poče uzbuđeno lupati. Požalih što nisam nanijela ruž prije no što
sam krenula kući, ali nisam očekivala da ću imati društvo. Ne skidam kaput, samo bacam pogled na zrcalo
pokraj vrata i ulazim u dnevni boravak.
— Kakvo iznenađenje — rekoh Delmarru i Johnu kad ustadoše pozdraviti me. — Dakle, najduži ručak u povi-
jesti doveo vas je do moje kuće?
— Prolazili smo i navratio sam u trgovinu tvog tate po super maslinovo ulje koje on drži pa nas je tako poz-
vao da dođemo na ručak — objasni Delmarr. — Idi skini kaput! Tvoja me majka uvjerila da pravi veliki badanj
Manhattansa i sad ga hladi.
— Sjajno — rekoh.
101
ADRIANA TRIGIANI
— Papa i dečki stižu, dušo — viče mama iz kuhinje. Vraćam se u predvorje, skidam kaput i vješam ga odmah
do
Johnova. Kaput mu miriše na intenzivan jantar kojeg se sjećam još s dočeka Nove godine. Čujem kako unutra
Delmarr i John nešto razgovaraju te koristim trenutak da opipam kaput. Sašiven je besprijekorno, elegantna
crna satenska podstava, na ovratniku kožnata čvrsta podloga, antilopska podstava na orukavlju. Raspor
otraga pojačan je svilenim vezom, stara tehnika koja omogućava da kaput pada do ispod koljena a da se ne
zgužva. Na polici ponad stalka za kapute je šešir Johna Talbota. Borsalino; šešir također ima naznake da je
načinjen po mjeri, ušitak u vrhu koji može odgovarati samo vlasniku i nikom drugom. Rukavice zavrnuta
ruba, koje počivaju na obodu šešira, načinjene su od crne jareće kože. John Talbot je poseban, i to mi se
sviđa. Izvlačim iz torbice ruž koji nanosim na usnice. Spuštam pogled na jednostavnu svi-jetlosmeđu vunenu
suknju i poželjeh da na sebi imam nešto svečanije, ali što je tu je. Osim toga, ne želim da taj čovjek pomisli
kako na njega želim ostaviti dojam.
Priključujem im se u dnevnom boravku. Delmarr mi pruža čašu. Iza mame se iz kuhinje pojavi Rosemary.
Kreće se usporeno, težina djeteta koje se uskoro treba roditi vidi se iz svakog pokreta. John joj postavlja bro-
jna pitanja, kako se pripremila za novorođenče, gdje će se poroditi i sve o njezinu liječniku. Rosemary pita
Johna zašto se toliko zanima za malu djecu. On joj odgovori da je to jedino čudo na svijetu. Mama ga
pogleda odobravajući mu.
— Evo nas! — viče Roberto s dovratka. Moja braća se smiju i šale međusobno. Papa ih uvede u dnevni bo-
ravak pružajući mami zatvorenu platnenu vrećicu na zatvarač, koju je donio iz trgovine. Ljubi je u obraz.
— Vidim da ste lako našli put do nas — reče papa Delmarru i
Johnu.
— Nismo bez kompasa — reče Delmarr. — Ove seoske uličice vijugaju poput rolade.
— Jeste li upoznali moju braću? — pitam.
John pokaza prstom. — Ovo je Roberto. Ovo je Angelo. Ovo je Orlando. A ovo brdo od čovjeka koji nalikuje
na Irca je Exodus.
— Hej, ja sam Talijan — odbrusi Exodus. — Ne tjeraj me da ti to dokažem.
102
LUCIA, LUCIA
— Neću, ne brini — šaleći se odvrati John. — Nadam se da ćeš me do kraja večeri naučiti sve talijanske
psovke koje mogu zapamtiti. Idem u posjet u Capri, bit ću gost Mortensonovih za Uskrs i želim ih zapanjiti
prostotama.
Delmarr se smije. — Vjeruj mi da će ti zatrebati nakon što tjedan dana provedeš s Vivie Mortenson. Ona je
prava mustra. Takve nema.
— Eto, dečki će te naučiti — obeća papa. — Znaju više prostih riječi od mene koji sam odrastao u Italiji.
— Kako si upoznao Mortensonove? — pitam Johna.
— Stari smo prijatelji.
— Šivala sam haljinu Sally Mortenson za njezin prvi ples — rekoh. John se ljubazno osmjehnu. Pitam se hoću
li ga manje zanimati sad kad zna da šivam odjeću njegovim prijateljima.
Delmarr mi čita misli. — Sve djevojke traže Luciju kad dolaze na probu. Znaju daje najbolja. — Namignu mi.
Dok promatram dečke kako se šale i boksaju, sinu mi da sam uglavnom cijeli život među muškarcima. Kad
sam počela raditi svidjelo mi se biti među ženama. Jako mi se sviđa razumijevanje i način sporazumijevanja u
skupini žena. Koliko god volim svoju braću, nikad im ne mogu reći ono što bih povjerila sestri. Mama je to
osjećala i pokušala nadoknaditi. Ali postojalo je nešto što bih radije rekla sestri nego mami. No moram priz-
nati da mi je to što sam jedina kći u obitelji Sartori pomoglo da izgradim samopouzdanje. Ne znam baš bih li
se usudila ponijeti uzorke koje sam šivala i odnijeti ih u odjel za šivanje po mjeri kod Altman'sa, da nije bilo
moje braće koji su me naučili što znači nadmetanje. Ne znam bih li uopće pokušala tražiti posao da me papa
nije poticao da se naučim brinuti za sebe. Rekao mi je da ću uvijek donositi bolje odluke ako ih donosim zbog
toga što želim, a ne zbog toga što moram.
Pomažem mami iznijeti večeru na stol — palentu i pečenog kornvalskog pijetla. Delmarr uživa u razgovoru s
mojom braćom i govori im o radu u trgovini. Raspituje se o tome kako su se uopće time počeli baviti. John
reče da ne može ni zamisliti što bi se dogodilo da netko nije napravio svoj dio posla — kako vi dajete otkaz u
vašoj obitelji? Dok jedemo, John nas zabavlja pričanjem o osobama koje je sreo na svojim brojnim putovan-
jima. Čak je i Delmarr očaran. Dok odnosimo posuđe, papa prelazi na razgovor o poslu.
103
ADRIANA TRIGIANI
— I, Johne, čime se ti baviš? — pita papa točeći sebi vino u
čašu.
— Poslovnjak sam. Zanimaju me riskantna poslovanja u nekoliko područja. Sviđa mi se uvoziti. U zadnje vri-
jeme radim s proizvođačima tekstila u Španjolskoj. Volio bih opskrbljivati tekstilne kuće na Petoj aveniji.
Između ostalog.
Papa izvi obrve. — Ostalog?
— Da, gospodine. Volim biti koristan. Imam veze i volim ih koristiti ako to može biti unosno. Primjerice,
biskup Walker Sullivan nedavno me pozvao da dogovorim nekoliko autobusa za odlazak u unutrašnjost, gore
na sjever...
— Poznajete biskupa? — upita mama, sva pod dojmom.
— Jako dugo. Dakle, trebala mu je pomoć organizirati prijevoz i ja sam uskočio.
— Uvjerena sam da je on to znao cijeniti. — Mama se osmjehnula, a zatim kimnula papi. — Znači li to da ste
katolik? — upitala je nadajući se potvrdnu odgovoru.
— Jesam. — John Talbot toga još nije svjestan, ah pridobio je moju majku.
— Antonio — reče moja majka. — Vino.
— Donijet ću Roine kolačiće sa sezamom — ponudih se.
— Pravim ih na kile, jedino u tome uživam — obrati se Rosemary Delmarru ispričavajući se. — Nadam se da
će vam se svidjeti.
Roberto se vrati razgovoru o trgovini i svojim snovima o proširenju i moderniziranju. Papa, onako mudro
kako samo on zna, pusti Roberta da priča i priča o privlačenju novih kupaca, otvaranju druge trgovine u cen-
tru grada i o tome kako će jednog dana imati čitav lanac svojih trgovina. Rosemary je te snove mnogo puta
slušala razrađene do u najsitnije potankosti i u očima joj se vidi umoran pogled dok gricka kolačiće. Mama
voli slušati Roberove zamisli o napretku; ponosi se našom ambicioznošću. John pozorno sluša kako Roberto
nadugačko i naširoko priča o svom snu.
— Ako ti jedan posao iznenada dobro krene, trebao bi se proširiti — reče mu John. — Ne možeš se širiti ako
nemaš viziju neke šire slike.
— Reci to papi. On voli staromodno — reče Roberto.
104
LUCIA, LUCIA
— Nisam ja protivnik novotarija — reče papa ljubazno. — Samo ne shvaćam kako bismo mogli imati dvije tr-
govine i zadržati istu kvalitetu koju sam sam sebi postavio. Ja sam jedan čovjek koji u jednom trenutku može
pregledati samo jedan komad voća. Ako dođu sanduci i ja ih samo spustim u posudu i nalijepim na njih ci-
jenu a da ih nisam prethodno pregledao, nisam ništa bolji od trgovine koja se nalazi iznad nas u istoj ulici.
Moji kupci znaju da kupuju najbolje jer sam to ja za njih izabrao. Kod mene je riba svježa, iz Long Island
Sounda, meso s farmi Pennsylvanije, a voće mi stiže iz cijelog sjevernog dijela New Yorka, čak i iz Italije. Još
uvijek kupujem crvene naranče od iste obitelji koju sam kao dječak upoznao na tržnici na otvorenom u Tre-
visu. Seljak svaku naranču zamota poput dragulja, sve ih složi u sanduk i šalje za prodaju u moju trgovinu.
Stišćem oca za ruku. — Znala sam čekati te sanduke iz Italije. Čitav blok stambenih zgrada mirisao je po opo-
jnim narančama!
Ne kažem da svatko na svijetu mora biti pedantan poput mene, ali meni moji kupci vjeruju i to je spona koju
ja ozbiljno shvaćam.
— Gospodine, ja to poštujem — Delmarr nazdravlja papi svojim vinom. — Poput vas, i ja vjerujem u
kvalitetu. Ali smatram da se moramo suočiti s činjenicom da se svijet mijenja. Od rata je u mom poslu nalog
samo: »Koliko ih možemo napraviti i kojom brzinom ih možemo napraviti?« Nekad je bilo vrijeme da si
kupcu mogao reći ne, ako si znao da ne možeš isporučiti kvalitetnu odjeću. Sad nam govore da zaprimimo
svaku narudžbu. Postoji pohlepa za profitom nauštrb kvalitete. Htjeli bi da radimo sedam dana u tjednu i da
dvostruko više proizvodimo. Ne znam kamo sve to vodi, ali nije dobro.
— Otkad su se dečki vratili iz rata baza naših kupaca se povećala — reče mama. Bili smo trgovinica u susjed-
stvu, a sad nam dolazi sve više i više ljudi iz otmjenih stambenih četvrti.
— Dva su razloga — objasni Roberto. — Dosta je dečki bilo stacionirano u Italiji i naviknuli su se na svježi
bosiljak, najbolji parmezan, pravo maslinovo ulj e...
— A gdje će ga naći u gradu? Ti aristokrati ne razlikuju izvorno talijansko. Tako su počeli dolaziti k nama —
doda Exodus.
— Ali to je više od onoga što prodamo — reče papa. — Kad sam ja stigao u ovu zemlju, Talijani tu nisu bili
rado viđeni. Ali kad smo poslali svoje sinove da se rame uz rame bore protiv Hitlera, sve se pro-
105
ADRIANA TRIGIANI
mijenilo. Mogli smo našim ljudima vratiti čast. To je promijenilo odnos ljudi u gradu prema nama.
— Svi su Sartori odslužili vojsku? — upita John.
— Jedino ja nisam išao preko oceana. Upisao sam se pred kraj i stigao sam samo do Fort Bragga—javio se
Exodus.
— Pa ipak si branio svoju zemlju, Ex — reče mama i zagrli
ga.
— Jeste li vi bili u vojsci? — upita papa Johna.
— Da, gospodine. Bio sam stacioniran u Francuskoj. Smiješim se, znam da je to papi važno.
Do devet sati razgovor se iscrpio jer smo svi umorni od naporna tjedna. Jedina živahna osoba je John Talbot,
koji postaje sve živahniji i sve aktivniji kako večer odmiče. On je noćna ptica, pomislih u sebi, za razliku od
mene. Ja volim otići u krevet rano i probuditi se prije izlaska sunca, tako da dobro iskoristim dugo jutro. Za-
mišljam Johna Talbota kako do rana jutra ostaje u klubovima. Vjerojatno mora mnoge zabavljati u svom
poslu, tako da je ostajati dokasna budan jedan od uvjeta. To je nešto o čemu moram razmisliti. To je malena
negativnost u moru prekrasnih kvaliteta koje pronalazim u Johnu. Od onih sam koje teško pokazuju što os-
jećaju (možda je to još jedan od razloga življenja s braćom), ali duboko u sebi osjećam drhturenje, što mi
govori da sam pala na gospodina Talbota. Bacam pogled na njega preko stola i pitam se kako bih se osjećala
daje moj.
— Umorna si — obrati mi se John.
— Tjedan je bio dugačak. Čini se da je svaka narudžba u današnje vrijeme hitna. Ruth i ja jedva uspijevamo
održati korak.
— Zaista ima jako mnogo posla u ovo doba — složi se
Delmarr.
— Recite tim napadnim razmetljivcima da malo pričekaju — savjetuje nas moja majka. — Nema smisla ubi-
jati se zbog jedne svečane haljine.
— U pravu si, mama.
— Slažem se, gos'đo — uvjerava je Delmarr dok on i John ustaju. Delmarr se rukuje s mojim ocem i svima
poželi laku noć.
John Talbot se okreće prema mojoj majci. — Zahvaljujem na izvrsnoj večeri.
— Navratite kad god želite — odvrati mama srdačno.
106
LUCIA, LUCIA
— Obećavam da hoću.
Ispraćam Johna i Delmarra do predsoblja. Dok John oblači kaput skidam mu i dodajem šešir i rukavice. —
Borsalino je veoma šik.
— I trajan. Taj šešir ću nositi doživotno.
Delmarr ispruži ruku u kojoj drži šešir prije no što ga stavi na glavu. — Nadam se da i moj šešir može proći.
— Besprijekoran kao uvijek, gosn' Delmarr. Lilly Dache bi se
svidio.
— 0, hvala, hvala. Pokupit ću te oko dva u nedjelju, Lucia. Jedva čekam da vidim kako izgleda Ruth u
vjenčanoj haljini šivenoj po uzoru na onu Elizabeth Taylor. Nije mi dopustila da vidim, premda sam je ja os-
mislio. Očito muškarci općenito donose lošu sreću. Molim te, zahvali još jednom majci na večeri.
Delmarr otvori vrata i iziđe ostavljajući same mene i Johna jedan kratak trenutak bez riječi, koji ja prekinuh.
— Laku noć, Johne.
— Lucia? Sto radiš sutra?
Preletjeh u mislima sve što moram obaviti. Vidim sebe sklupčanu nad knjigom.
— Ništa posebno — odvratih.
— Bi li se željela malo provozati?
— Veoma rado.
— Doći ću po tebe u jedan.
Nakon što sam za njim zatvorila vrata gledam kroz ružičasta stakla kako se on i Delmarr uspinju Barrowom
ulicom i skreću.
— Veoma je privlačan — javi se Rosemary iza mojih leđa.
— Vjeruješ li ti takvima, Ro? — pitam je.
— Nikad. % —Ni ja.
— Ali on mi se sviđa. Osim toga, sviđaju mu se moji kolačići od sezama, što pokazuje da ima dobar ukus.
Rosemary mi pruži karticu. Već mi je napisala recept.
KOLAČIĆI SA SEZAMOVIM SJEMENKAMA ROSEMARY SARTORI
3 šalice brašna prstohvat soli
107
ADRIANA TRIGIANI
žličica praška za pecivo
2 kriške pravog maslaca (zagrijana na sobnoj temperaturi) % šalice bijelog kristal šećera
3 velika žumanjka
1 žličica vanilin šećera pregršt sezamovih sjemenki žlica vrhnja
Uzmite brašno, sol i prašak za pecivo i zajedno prosijte u zdjelicu. U velikoj zdjeli vilicom umiješajte maslac u
šećer. Dodavajte žumanjak, jedan po jedan, a zatim dodajte vaniliju. Uzmite suhu mješavinu (iz zdjelice) i do-
dajte je sastojcima u veliku zdjelu. Dobro promiješajte, rukama! Umijesite u loptu, mora biti čvrsto poput ti-
jesta. Prekrijte folijom i ostavite u hladnjaku nekoliko sati. Kad tijesto odstoji, lagano pospite brašnom dasku
za rezanje. Razvaljajte tijesto udugačko i izrežite ga u komadiće dužine pet centimetara. Umočite sezamove
sjemenke u vrhnje. Uzmite svaki kolačić i umočite ga u sjemenke. Kolačiće poslažite na masni papir za
pečenje kolača. Pecite 9 minuta na temperaturi od 180 stupnjeva. Smjesa je dostatna za tridesetak kolačića.
Jutro sam provela glačajući košulje svoje braće u praonici. To mi nikad ne predstavlja problem. Svjež miris
pamuka koji se osjeti kad vlažno glačalo dotakne košulju stvara mi ugodu. Zadovoljstvo mi je baciti pogled na
svježe uštirkane košulje uredno poredane na vješalici, od onih koje pripadaju najstarijem bratu do onih koje
pripadaju najmlađem. Između obavljanja kućanskih poslova i Ruthina sutrašnjeg vjenčanja gotovo sam
poželjela da nisam popodne dogovorila naći se s Johnom Talbotom. Nije mi svojstveno prihvatiti dogovor u
zadnji tren, ali ima nešto u njemu što me navodi da odbacim sva svoja pravila.
Kad se on točno u jedan pojavi na vratima, mama je čekala s nekoliko zamotanih sendviča s puretinom i
malom vrećicom Rosemarynih kolačića sa sezamom da ponesemo na put.
— Jesi li ikad bila u Huntingtonu? — pita John dok otvara vrata i pomaže mi da uđem u auto. Zamjećujem
mrljavu bijelu sol koja
108
LUCIA, LUCIA
visi na blatobranima, što je jedini znak da auto nije garažiran od početka zime.
— Nisam — rekoh mu.
On okruži do vozačeve strane, uđe unutra i smjesti se na sjedalo. — Long Island. Izgrađuje se. Znaš, toliko je
kuća s pogledom na ocean. Poslovanje nekretninama. Tu je zarada. — Pogleda me, nasmiješi se i zakrenu
ključem. Motor Packard jednolično zabruja poput crkvenih orgulja. — Imam pravi plan vezan za nekretnine.
Znaš, čitava američka privreda temelji se na nekretninama. Planiram kupiti kuću, a zatim na isti način izgra-
diti drugu, i tako redom sve dok se ne podigne stambeno naselje s mojim imenom. Što misliš o tome?
— Mislim... zvuči sjajno. Ne znam što drugo reći. Nekretnine nisu nešto o čemu sam mnogo razmišljala. —
Dok smo kretali prema East Sideu, prelazili Manhattan Bridge, ulazili u Brooklyn i isplovili na autoput, John
Talbot mi je pričao o svom velikom snu, kako će novcem koji zaradi od izgradnje stambena naselja na Man-
hattanu otvoriti otmjeni hotel sa svim mogućim pogodnostima.Već zamišlja noćni klub, restoran, pogled s
vrha hotela, kompletne usluge. Njegov entuzijazam je zarazan. Zamišljam u tom hotelu dame u krznenim
bundama i biserima. Vidim muškarce koji su im pratnja, dotjerane njujorške poslovne taj kune među kojima
u sredini vidim Johna Talbota kako ih zabavlja svojim dosjetkama i šarmom.
U zaljevu Huntington na Long Islandu još uvijek su ostali tragovi poljupca zadnjih snježnih pahuljica na sta-
blima i strmim travnjacima. Nove su kuće prošarale brežuljke mješavinom raznoraznih stilova, kolonijalnog,
kuća zidanih opekom, Connecticut seljačkih kuća i mojih omiljenih u engleskom stilu iz doba dinastije Tudor.
Ima nešto u t;m opekama, prozorima s krilima i vratima dvoraca što mi ulijeva sigurnost.
— Sviđaju ti se zdanja dinastije Tudor, zar ne? — John me pogleda i zaustavi auto pred jednom od tih kuća.
— Talijanima se sviđa engleski dizajn. Mamina je obitelj u Forest Hillsu. Ludi su za Tudorima.
John zaustavi auto ispred jednog praznog parkirališta. — Hajdemo — reče i iskoči iz auta. Otvori mi vrata i
pruži ruku. — Želim ti nešto pokazati. — John me povede uz brežuljak. Zaleđen je, skližem se unatrag, smi-
jemo se, ali on me pušta ispred sebe i gura uz čvornovat
109
ADRIANA TRIGIANI
brežuljak sve dok ne stigosmo do vrha. Kroz stabla vidim srebrno prostranstvo kako se spustilo nisko s bije-
lim oblacima.
— To je zaljev — reča John.
Još nikad me nije obuzeo takav osjećaj. Povezujem se s ovim mjestom, duboko i trenutačno, kao da sam već
prije bila tu. Kako bi to izgledalo živjeti pokraj vode? Moći prošetati do oceana, slušati valove i svaki dan
mirisati morsku sol? Privlačnu gornju istočnu stranu Manhattana zaogrnutu crnim baršunom oduvijek sam u
mislima zamišljala raskošnim životom, ali sad zamišljam život s pogledom na ocean. Vidim plava ljeta i prol-
jeća s mekanim laticama, kad se naplavine na suncu izbjeljuju pretvarajući se od dosadno sive boje do poput
ljuske jajeta bijele. Papa mi je pričao o odlasku u Rimini na Jadransku obalu, ispod Veneta, gdje te pijesak
boje snijega uz odraz plavog mora može zaslijepiti na podnevnu suncu.
— Trebala bi jednog dana živjeti kraj vode — reče John, kao da o mojoj budućnosti zna nešto što ja ne znam.
Noge mi se zapletoše u suho trnovito grmlje nekakvih starih grana. John kleknu i pomože mi da se oslo-
bodim te zapetljane mreže. Spustih pogled i ne mogu se osloboditi slike trenutka u kojem će me zaprositi.
On podignu pogled i zaklela bih se daje pomislio isto. Brzo oslobađam stopalo i pružam mu ruku da ustane.
Vraćamo se do auta bez riječi.
Kad se vratismo na autocestu obuze me tuga što napuštam ocean. Gledam kroz prozor jer ne želim o tome
razgovarati. Moram o tome razmisliti prije no što to riječima mogu iskazati. Osim toga, želim sve ovo pre-
tresti s Ruth. Ona je pametna u tim stvarima.
— Bi li željela upoznati moju majku? — upita John Talbot.
— Pa... naravno. — Iznenađena sam što John Talbot želi da upoznam njegovu obitelj. Na kraju krajeva, ovo
nam je tek prvi izlazak.
— Ne moramo. Možemo to obaviti i neki drugi put — reče on osjetivši moju nelagodu.
Predomišljam se. Što imam više tragova za razumijevanje Johna, tim bolje. — Ne, ne, voljela bih. Živi li ona
negdje u blizini? S tvojim ocem?
— Ne, otac mi je umro kad sam imao sedam godina. Mama se ponovno udala kad sam imao dvanaest. Moj
očuh je bio drag čovjek. Zvao se Edward O'Keefe.
1 IO
LUCIA, LUCIA
— Imaš li braće ili sestara? — pitam.
— Nemam.
— Dakle, ti se jedini brineš za majku.
John Talbot ne odgovori i što god da je razlog tomu, ne prisiljavam ga. Već sam počela čitati njegove
znakove. On nije izravan. Kad se neugodno osjeća ili kad ne želi razgovarati, on zanemari pitanje. Ne daje po-
datke dragovoljno. Ali svi zanimljivi muškarci su neuhvatljivi, zar ne? On je zagonetka. Stoga nisam strašno
iznenađena kad skrenu u okrugli prilaz zgrade kojoj nadsvođeno nad ulazom piše Creedmore.
Da nikad niste čuli za Creedmore i da ste na njega slučajno naletjeli mogli ste pomisliti da se radi o privat-
nom posjedu s velikim prilazom omeđenim stoljetnim hrastovima i bršljanom koji im se penje uz deblo
poput dugačkih rukavica. Ali to nije posjed, to je bolnica za starije osobe, nemoćne, a katkad i one nevoljnike
kojima treba odmor od buke u svijetu. Tako su mi objasnili kad sam bila dijete.
— Radi li tvoja majka ovdje? — pitam Johna dok prolazimo ispod platnena zaslona koji vodi do glavnog
ulaza.
— Ne, živi tu zadnje tri godine. John otvara vrata i pušta me da uđem. Iza malog predvorja je golema pros-
torija za posjete u kojoj zveckaju starije osobe u invalidskim kolicima, neki su sami, a drugima je netko stigao
u posjet za vikend. Središte prostorije je za divno čudo prazno, poput prstena u cirkuskoj areni prije početka
predstave.
Kako prilazimo recepciji vidim da su pacijenti čisti i da se o njima vodi dobra briga, ali to ne nadomješta tugu
koju osjećam kad im se zagledam u oči. Medicinska sestra pozdravi Johna kad se on potpisa. Pokaza mi niz
vrata koja vode do soba.
— Majka me kasno rodila. Imala je blizu četrdeset godina. Prije tri godine imala je blagi moždani udar — ob-
jašnjava mi John dok hodamo. — Prve sam se godine sam brinuo za nju, ali onda je doživjela drugi moždani
udar, jači, i izgubila moć govora. Njezin liječnik predložio je bolnicu za oporavak na Staten Islandu, ali mojoj
se majci Staten Island nikad nije sviđao. Tražio sam alternativu i jedan od liječnika mi je predložio ovo
mjesto.
John otvori vrata sobe u kojoj je bila njegova majka i rukom mi dade znak da uđem prva. Soba je prilično
prostrana, oličena u zelenu boju metvice, oskudno namještena. Spašava ju veliki prozor na udaljenom zidu
koji gleda na vrt iza kojega su brežuljkasta polja.
111
ADRIANA TRIGIANI
U sobi su dvije pacijentice. Bliže vratima, usnula u krevetu i poduprta jastucima pa se doima kao daje u
sjedećem položaju, leži mala sjedokosa gospođa. U udaljenom krevetu ne dižući pogleda još jedna sitna sje-
dokosa gospođa upravo ruča. Kosa joj je pomoću viklera ostala valovita, nokti su joj kratki i nalakirani cr-
venim lakom. Na njoj je iz-glačan kućni ogrtač na kojemu je sprijeda patentni zatvarač.
— Danas sam doveo prijateljicu — reče John i poljubi je u
obraz.
Ona se osmjehnu i podiže pogled prema njemu, a zatim ga zgrabi za ruku. On se sagnu i dade joj još jedan
poljubac. — Volio bih da upoznaš Luciju Sartori.
— Dobar dan, gospođo O'Keefe — nasmiješih joj se.
Ona me odmjeri od glave do pete ne uzvrativši mi osmijeh i mirno nastavi jesti svoju juhu.
— Donio sam ti neke čokoladne spužvaste slatkiše — John odloži kutiju slastica na njezin ormarić. — Postu-
paju li lijepo s tobom?
Ne može mu odgovoriti, ali nije ni frustrirana zbog toga. Očito lijepo postupaju prema njoj. Njezin krevet je
uredan, a soba besprijekorna.
John privuče stolac i pokaza mi da sjednem. On sjede na rub kreveta, uze majku za ruku i nešto joj govori.
John ima istu jaku čeljust kao i njegova majka, ali njezine su oči svijetloplave, nisu sive. Oko lica su joj tragovi
izblijedjele zlatne svjetlosti u sijedoj kosi, što pokazuje da joj je kosa nekad bila crvenkasta. — Gospođo
O'Keefe, jeste li nekad bili crvenokosa? — pitam.
— Da, bila je. Prava irska cura s izvornom irskom naravi — odgovori John.
Gospođa O'Keefe pogleda kroz prozor i uzdahnu. Posegnu za slatkišem koji joj je John donio, odmota ga i
ponudi meni i Johnu svakom jedan komad. Sjedimo s njom pola sata dok John prepričava ono što piše u
tisku. Čini se da ga ona ne sluša, ali on nastavlja s pričom, nastojeći je zabaviti.
Nikad nisam poznavala nikoga tko je živio na nekom mjestu poput Creedmorea.
Kad je moja baka s mamine strane nakon djedove smrti došla živjeti s nama, mi smo se sami brinuli o njoj.
Bilo je nezamislivo potražiti pomoć izvan doma. Dok gledam gospođu O'Keefe pitam se je li
112
LUCIA, LUCIA
znala da će se njezin život svesti na to. John je veoma pažljiv, raspituje se kod medicinskih sestara i želi biti
siguran da se ona tu ugodno osjeća. Majka mi je uvijek govorila da pazim kako se sin odnosi prema svojoj
majci. Ono što danas vidim, duboko me se dojmilo.
Vožnja natrag do Manhattana čini se kraća, osim gužve u prometu kad se iziđe iz tunela Midtown, koju čine
oni koji odlaze u kazalište. Tek je šest sati, ali čini se da je mnogo kasnije. Proveli smo zajedno cijeli dan, tako
ispunjen da se čini kao mjesec dana. Umorna sam od vožnje, od svega što sam vidjela i naučila, i od samog
Johna. Bistar je i potreban mu je netko tko ga neće samo oduševljeno slušati. Potreban mu je netko kome će
moći povjeriti obilje ideja koje mu, čini se, doista lako naviru.
John se zaustavi pred mojom kućom, iziđe i otvori mi vrata. Puža mi ruku i pomaže mi da iziđem. Zatim me
podignu uhvativši me oko struka. Stavljam mu ruke na ramena jer mi stopala jedva dodiruju tlo. Bez riječi,
nježno me poljubi. Čvrsto me privija uz sebe, osjećam se vezana uz njega. Odmičem se malo kako bih mu se
mogla zagledati u oči, ali zatvorene su. Pitam se o čemu razmišlja. Prođoše me trnci od hladna sumraka u
veljači, ali lice mi se žari te ja zaronih nos u njegov obraz.
— Hvala ti — reče on tiho.
— Gospodine Talbot?
— Da?
— Hoćeš li me ikad upitati prije no što me poljubiš?
— Vjerojatno neću. — Nasmija se.
— Samo da znam kakva su pravila.
i Odlazim do terase i vadim ključ. Gospodin Talbot čeka kraj
auta dok nisam sigurno ušla u kuću. Promatram ga kroz staklo na vratima i čujem kako potiho zvižduka dok
ponovno ulazi u svoj Packard. Otvara kutiju cigareta, izvlači jednu, lupka vrhom cigarete o ploču s instrumen-
tima i pripaljuje. A zatim nestade niz ulicu. Onog trenutka kad automobil skrenu iza zavoja i izgubi se s
vidika, obuze me tuga. Eto ga, prvi znak zaljubljivanja, velike čežnje koja nastupa nakon najmanje razdvo-
jenosti. Kad ga pogledam, čini mi se da ga ne zaslužujem, prije bih rekla da težim za njim. To će biti ljubav
koju ću morati zaslužiti, ali nešto mi govori da je John Talbot vrijedan truda.
1 13
ADRIANA TRIGIANI
Sjedam i skidam čizme razmišljajući pritom kako je u kući veoma tiho. Kad priđoh podnožju stuba ugledah
porukicu prikačenu o ogradu stuba: Dođi u bolnicu sv. Vincenta! Dobili smo djevojčicu! Žurim brzo ponovno
navući čizme i trčim do bloka petnaest plus vidjeti svoju nećakinju.
U toploj bolnici pronađoh stube koje vode do rodilišta na trećem katu i preskačem po dvije odjednom.
Čekaonica ispred soba u kojima se nalaze mlade majke više nalikuje željezničkoj postaji nego bolnici. Sretni
očevi prikupljaju braću i sestre novorođenčeta, nisu posve sigurni kako sami postupati s djecom. Vidim kako
se pokoja baka ili teta nudi pomoći, ali uglavnom se radi o uzbuđenim taticama koji pokušavaju upozoriti
djecu da se primire i lijepo ponašaju. Medicinska sestra, naviknuta na nered sve to strpljivo podnosi. Žurno
prilazim pultu i pitam gdje je novorođenče obitelji Sartori. Sestra se smješka i pokazuje na dječju sobu. Pril-
ičnu gužvu stvaraju oni koji su se natiskali uz veliki prozor. Bezobzirno prednjače moja braća, roditelji i
Lancelattijevi.
— Oprostite, govorim ljudima koji pokušavaju doći do prozora. Stiskam se uz svoje roditelje. — Gdje je ona?
— 0, Lucia, Rosemary je sve dobro podnijela — hvali se mama. — Malena je teška tri kile i devedeset pet
grama. Sićušna je, ali je jaka.
— Koja je ona? — želim znati.
Roberto pokaza na novorođenče koje je čvrsto umotano u bijelu flanelastu dekicu. — Zar je ne razaznaješ?
Pogledaj tu kosu na glavi. Lice joj proviruje iz čahure, ružičasti pupoljak, s glavicom guste crne kose.
— Pravi je anđeo! — reče papa ponosno. — Otkad si se ti rodila, Lucia, nisam... Oči mu zasuziše.
— Podsjeća me na tupe gospodina Castellinija. Mnogo kose na vrhu i ništa sa strane — komentira Exodus.
Dečki se smiju.
— Nije smiješno! — viče mama. Čini mi se da im baš to najčešće govori.
Papa je ruku prebacio preko mame. Gledaju djetešce s takvim oduševljenjem da mi je posve jasno zašto nas
je mama imala petero. Ništa se ne može mjeriti s ovim trenutkom, ništa ne ulijeva više nade od lica
novorođenčeta. — Hej, načinite malo mjesta i za druge obitelji, da i oni mogu prići prozoru.
114
LUCIA, LUCIA
— Andiamo! — reče mama, lagano gurkajući tatu, dajući mu znak da sinove uputi prema čekaonici.
Iziđe sestra s tabelom u ruci i pogleda nas. — Smijem li pogađati? Talijani — reče napola se osmjehujući. —
Vi, ljudi, zaista znate kako se udružiti.
— Jesmo li preglasni? — pitam.
— Ne, ne, šalim se. Rosemary bi željela vidjeti svoju majku, gospođu Sartori i Luciju.
— Tetku Luciju — kažem.
— Dečki — mama daje upute — vidimo se ubrzo kod kuće.
— Roberto i ja ćemo biti u čekaonici — reče joj papa. Jedna za drugom slijedimo sestru duž tihog hodnika do
Rosemaryne sobe, mama, gospođa Lancellati i ja. Mama drži gospođu Lancelatti za ruku kad ulaze u sobu.
Rosemary je iscrpljena. Izgleda manja no obično i način na koji sjedi poduprta jastucima podsjeti me na
gospođu O'Keefe u Creedmoreu.
Gospođa Lancelatti priđe suprotnoj strani kreveta i poljubi svoju kćer. Uze Rosemaryno lice u ruke i zanjiha
ga. — Tako sam ponosna na tebe — reče.
— Nije bilo strašno, majko. Odlučili smo kako će se zvati i želim da ti prva čuješ. Zove se Maria Grace, u čast
naših majki. — Ro se smiješi. Obje mame i gospođa Lancelatti zaplakaše. — Dobro, a sad idite. Moram se
naspavati.
— Grace, spremila sam pečenje — reče mama gopođi Lancelatti nagnuvši se preko kreveta. — Morate svi
doći na ručak.
— Hvala. Lijepo od tebe — reče gospođa Lancelatti mami. Poljubiše Rosemary i zajedno iziđoše u hodnik.
— Lijepo spavaj, Ro — rekoh joj i krenuh prema vratima.
— Lu?
Uzimam Rosemary za ruku. — Jesi li dobro?
— Upravo sam obavila nešto najvažnije u životu. Pa ipak se čudno osjećam... — Rosemary pogleda kroz pro-
zor, ali nema se što vidjeti, samo vjetreno okno od cigle neke druge zgrade. — Ne mogu reći da se osjećam
zaslužnom za to.
— Kako to misliš?
— Znaš, tako se sve na brzinu dogodilo, nisu mi uspjeli dati ništa protiv bolova.
1 15
ADRIANA TRIGIANI
— Ne!
— U redu je. Drago mi je da me nisu uspavali. Htjela sam vidjeti kako se rađa. Prijateljice su mi rekle da su u
jednom trenutku zaspale, a kad su se probudile već su bile majke. Nisam to željela. Htjela sam je svojim
očima vidjeti kako dolazi na svijet.
— Kako je to izgledalo?
— Izišla je, raširila ruke u zrak, kao da želi nešto dohvatiti. Liječnik je prerezao pupčanu vrpcu, sestra ju je ht-
jela odnijeti kad sam povikala: — »Nemojte! Dajte mi moju kćer! Oni ih obično najprije pregledaju, ali sig-
urno sam prestrašila sestru jer mi je odmah dala Mariju Grace. A moje djetešce me prepoznalo. Odmah me
dotaknula nosićem. Zatim ju je sestra odnijela obrisati.
— Jesi li se bojala?
— Malo. — Rosemary poravna plahtu i nasmiješi se. — A zatim sam osjetila... osjetila sam se... iskupljeno. —
Daje samo mogla vidjeti Lancelattijeve i Sartorijeve dok su stajali natiskani ispred prozora dječje sobe znala
bi da njezino vjenčanje neće biti odlučujući dan u njezinu životu. Današnjeg dana će se svi sjećati.
— Tako si smirena — rekoh joj.
— Znaš, nije bilo onako kako sam ja to zamišljala. Nije uopće. Izgledalo je kao da sam padobran, a Maria
Grace letač koji se sigurno prizemljio. Donijela sam je na svijet i obavila majčinsku ulogu.
— Ne bi se moglo reći da je tvoja majčinska uloga završena — rekla sam i nasmijala se.
— Znam. Ali znam još nešto, a to je da ovaj svijet više nije moj, sad pripada njoj.
Sestra uđe kroz vrata noseći moju nećakinju. — Vrijeme je daje nahranimo — reče ona Rosemary.
— Odmah ću izići — rekoh svojoj snahi.
Sestra joj preda malenu Rosemary. Maria Grace se čini mnogo manja nego tamo u dječjoj sobi, kosa joj je
tamnija i gušća, kao da ima crnu baršunastu škotsku kapu.
— Želiš li je primiti? — pita Ro. — To je u redu, zar ne sestro? — upita.
— Samo veoma kratko — odgovori sestra.
116
LUCIA, LUCIA
Ro se nadvi nad svoj zavežljaj i prošapta: — Upoznaj se sa svojom tetom Lu — a zatim mi pruži malenu. Kako
je topla! Držim je kao komad najfinijeg porculana.
— Drago mi je što smo se upoznale, Maria Grace. Kad nara-steš, ići ćemo na broadwayske predstave i na
frizuru. Kupit ćemo mnogo modernih cipela, torbica, i nokte ćemo nalakirati žarko crvenim lakom! —
šapćem joj. — Neka ti Bog podari dug i sretan život. — Ljubim je i vraćam njezinoj majci.
Miris djetetove kože i izgled Rosemaryna lica, izgled spokoja i zadovoljstva, navede me na plač. Takvi trenuci
su prekrasni i rijetki, ne mogu se suzdržati. Pa ipak, želim se tog trenutka zauvijek sjećati jer znam da je
rođenje prvog djeteta mog najstarijeg brata nešto što se događa samo jednom u životu. Idemo dalje, pomis-
lih sama za sebe. Idemo, idemo i idemo.
Roberto osta u bolnici s Rosemary. Kad mama, papa, Lance-lattijevi i ja stigosmo kući, ne možemo vjerovati
svojim očima. Moja braća, koja nikad nisu postavila stol ni oprala jedan jedini tanjur, svi zajedno koliko ih
ima, postavili su stol u dnevnom boravku i iznijeli mamino najljepše porculansko posuđe. Zapalili su dugačke
bijele male svijeće, a u staklenu zdjelu nasred stola stavili stručak ružičastih karanfila. Odlučujem da neću
zezati braću jer ovakvu vrstu širokogrudnosti treba poticati. Angelo je natočio šampanjac u visoke čaše koje
je stavio na mamin najbolji srebrni poslužavnik i svakome od nas pruža čašu.
— Za Mariju Grace! — nazdravi Orlando.
— Da naraste velika i snažna! — doda gospodin Lancellati. Cent'anni!
Za ručak se dobro zabavljamo, moja braća zadirkuju i igraju se s Rosemarynom mlađom braćom. Nakon de-
serta ponovno izlaze u vrt, a Angelo i Exodus gurkaju dječake dok ih Orlando zabavlja pričajući im priče o
duhovima. Rosemaryna mlađa sestra ostaje pomoći počistiti nakon ručka. Na završetku predivne večeri,
gospođa Lancelatti zove moju braću da dovedu njezine sinove. Idu vlakom u Brooklyn, ali prije toga će se
zaustaviti kod bolnice sv. Vincenta i poželjeti Rosemary, Robertu i Mariji Grace laku noć.
Kakav je ovo bio dan, razmišljam dok se stubama penjem do svoje sobe. Pet redova stuba koje obično
preskačem odjednom sad mi se čine dvostruko duže. Toliko mi se toga mota po mislima: John Talbot,
1 17
ADRIANA TRIGIANI
njegova majka, ocean, a sad još i moja nećakinja. A sutra se Ruth udaje! Dok se oblačim za odlazak u krevet
bacam pogled na knjigu koju sam trebala početi čitati danas i zaključujem da će za nju biti vremena.
Penjem se u krevet, gasim noćnu svjetiljku i soba se ispunjava žućkastom izmaglicom ulične svjetlosti.
Razmišljam o Sylviji O'Keefe u Creedmoreu i o tome kako se obradovala što vidi sina jedinca. Kad Ruth i ja
uzimamo mjere mladoj djevojci koja kreće na svoj prvi ples, onoj koja je obična, s ne baš sjajnom figurom,
shvaćamo daje odjeća ne može uljepšati; ljepota može zasjati jedino iznutra. Kad su ljudi preplavljeni
ljubavlju, tad su najljepši.
Prije no što zaspem molim za malu Mariju Grace, da u životu dobije sve što poželi, da naraste visoka i snažna
i da ostvari velike snove. Zatim zahvaljujem Bogu što mi je poslao nećakinju. Nakon svih ovih godina bit će li-
jepo imati u kući još jedno žensko koje će pomagati oko pranja posuđa.
118
ŠESTO POGLAVLJE
Nakon najuzbudljivije subote u mom životu ne samo da sam uspjela ostati budna tijekom Ruthina vjenčanja
već sam se s veseljem prepustila toj bučnoj vrevi. Uvukli su me u unutarnji krug za horu, tradicionalni ži-
dovski ples, te sam plesala s Ruth-inim i Harveyjevim rođacima i s Delmarrom, više puta no što sam mogla
izbrojati.
Sljedeći sam se tjedan osjećala pomalo usamljena na poslu. Rekla sam sebi da je to zbog toga što je Ruth na
medenom mjesecu, ali istina je zapravo da sam bila razočarana što me John nije nazvao.
Prvi dan kad se Ruth vratila na posao uhvatila me kako ponešto prečesto pogledavam na telefonsku sekre-
taricu u radionici.
— Nije zvao, Lu. Opusti se.
— Ne mogu. Nedostaje mi.
— Daj, molim te. A što ti to konkretno nedostaje? Samo si se jedanput našla i provozala s Johnom, otišli ste
posjetiti njegovu majku. Zaboga, zašto ne preskočite sve to udvaranje i odmah se ne vjenčate? Tako ću ja
provesti svoju užasno dosadnu subotu. Upravo smo se vratili s medenog mjeseca i sad vrijeme »provodimo s
Majkom«.
— Lucia, Ruth, dođite ovamo na trenutak — zove nas Delmarr iz prostorije za probe.
Kad dođosmo tamo, Ruth potiho zviznu. Barem je jednom zadivljena. — Gdje si taj plijen nabavio? — pita
dok obilazi oko rotira-jućeg stalka na kojemu vise tri haljine od kojih je svaka konfekcija bijelog.
— U Parizu.
— To sam i mislila — kima Ruth odobravajući.
Nježno skidam jednu vješalicu sa stalka. Haljina je lagana kao perce, ali načinjena kao da je arhitekt u to up-
leo svoje prste. Dvije
1 19
ADRIANA TRIGIANI
elegantne svilene naramenice pridržavaju ravnu haljinu uz tijelo od bijelog satena s jedva zamjetnim
uzorkom Medicijevih bumbara. Niz zlatno-bijelih sićušnih svilenih leptirića ljupko je našiven uz desni po-rub
suknje, sve do struka. Pričvršćen za lijevu stranu naramenice je isti takav, samo veći leptir. Moram znati tko
je umjetnik koji je načinio ovo remek-djelo. — Tko je to sašio?
— Uhode — smije se Delmarr. — Hilda sa sobom na izložbe vodi umjetnike koji čine nacrte i ovo je jedna
verzija nekog Pierrea Balmaina. Započinje s linijom gotovih proizvoda tako da se Hilda nije osjećala pok-
vareno kad je ukrala zamisao. Također je ukrala jednu od najboljih Balmainovih švelja da načini prototip.
— Bezobzirna je! — Prislanjam haljinu uz sebe i promatram se u zrcalu. Onoj koja bude nosila ovu haljinu
nema se što loše dogoditi.
— Provjeri. Probaj je — smješka se Delmarr.
— Mogu li?
— Hajde, pomoći ću ti. — Ruth ponese haljinu a ja krenuh za njom do prostora za presvlačenje. Otvaram
patentni zatvarač na svojoj suknji i skidam je.
— Nema navlačenja — govori Delmarr okrećući se leđima prema zastoru dok pripaljuje cigaretu.
— Delmarre — viče Ruth. — Ne mogu vjerovati kako je sašivena. Zatvarač je skriven ispod ruke, u samom
šavu. A osim toga, to je najuži zatvarač koji sam ikad vidjela u životu!
Ruth mi pomaže da uđem u haljinu koja mi leprša oko bokova i u blagim naborima pada do gležnjeva. Dižem
ruke dok mi je Ruth zakopčava. Sklapam oči i lagano se meškoljeći namještam haljinu koju osjećam na sebi.
Toj nas je tehnici naučila Hilda Beast, koja je rekla da žena ne bi trebala osjećati na sebi haljinu kad je obuče.
Ako je haljina dobro osmišljena i skrojena ona bi se trebala oblikovati prema tijelu žene ili biti odmaknuta od
tijela bez navlačenja, privezivanja ili povlačenja nekog od šavova.
— Ne mogu izići — vičem Delmarru.
— Što je? Ne pristaje ti?
— Ne, tako mi dobro pristaje da se osjećam kao da nemam ništa na sebi.
— Omiljeni Francuzi! — nasmija se Delmarr. — To je ono
pravo.
1 20
LUCIA, LUCIA
Ruth me izgura van. Delmarr čeka pokraj kutije na kojoj stoje manekenke i pomaže mi da stanem na nju.
Ruth zgrabi par salonki broj trideset osam koje uvijek držimo pri ruci na probi i pridržava cipele dok ne uđem
u njih.
— Volim misliti da sam dobar, ali tako dobar nisam — govori Delmarr dok me škiljeći promatra u zrcalu.
Gledam se i ja, ali ne vidim sebe, vidim djevojku koju je ova haljina pretvorila u nešto sasvim drugo. Spuštam
ruke niz tijelo i promatram svoj odraz u zrcalu.
— 0, Lucia —jedino je što Ruth može reći.
— Sačekaj malo, gospodična Sartori — Delmarr mi stoji s jedne strane, a Ruth s druge. — To se zove mla-
dost. Tvoja zvijezda sja visoko na nebu. Možda više nikad nećeš biti tako lijepa. Uživaj! — Namignu mi.
— Voljela bih da mogu u ovome nekamo otići — govorim zrcalu.
— Možeš. Izvodim Nancy Smith na plesnjak na Plazi. Brat joj je stigao u grad i treba mu netko tko bi izišao s
njim.
— Želiš da ja pođem?
— Joj kako bih ja rado išla, ali igram kanastu s Harveyjevim roditeljima, a nakon toga idemo na one ham-
burgere po sedamnaest centi u Bijeli toranj. Jupiii!
— Žao mi je što ne možeš s nama, Ruth — Delmarr se okrenu prema meni. — Trebaju ti cipele, čarape i tor-
bicu. Idite ti i Ruth negdje posuditi.
Ruth i ja potrošile smo vrijeme za užinu na hodanje po odjelima ulagujući se Delmarrovim poznanicima da
nam učine uslugu. Upravitelji su sretni što mogu posuditi Delmarru jer im on šalje naše kupce da kod njih
kupuju modne dodatke. Na odjelu večernjih cipela Ruth izabra jedne bijele papuče zatvorenih stopala i
otvorene pete prekrivene peau de soie sa poput sjemenki sitnim biserima na naglavku Pronađosmo i
ukrašenu indijsku torbicu načinjenu od izvezena iznijan-sirana šantunga i večernje rukavice koje sežu preko
lakta, sa sićušnim gumbićima od opala našivenim od zapešća do lakta. Tako sam se čitavo popodne
zaokupila time da uopće nisam ni pomislila na Johna Talbota, premda sam poželjela da me on vidi u toj
haljini.
S posla odlazim ranije napraviti punđu za gala večeru. Na putu kući zaustavljam se kod bolnice sv. Vincenta
vidjeti Mariju Grace, ali
121
ADRIANA TRIGIANI
obje, majka i kći, popodne spavaju. Zaustavljam se kod cvjećara i uzimam gardeniju za kosu. Vjerojatno će
mi moj pratitelj donijeti cvijet, ali djevojci cvijeća nikad previše.
Christopher Smith je došao po mene točno u 7 i 30. Saznala sam sve o njemu dok smo se vozili od Villagea
preko Pedeset devete do Pete. Inženjer je, diplomirao na Princetonu i dvije godine prekinuo studiranje zbog
služenja vojnog roka (premda mu je otac mogao pribaviti potvrdu da se služenje odgodi, ali Christopher je
osjećao snažan poriv da mora odslužiti) i sad radi u očevoj tvrtki, tvrtki za iskopavanje željezne rude. Pla-
vokos, visok i plavook, Cristopher je tipičan sin privilegiranih iz Upper East Sidea. Ali on je dražestan i ima
smisla za humor. Bit će to sjajna večer. — Bit ću iskren — progovori Christopher. — Djevojke s kojima ti
netko dogovori da iziđeš nikad ne odgovaraju opisu, barem što se mog iskustva tiče. Ali ti si lijepa. — Zah-
valjujem mu. Samo po tome vidim da haljina djeluje. Sretna sam što je mogu nositi.
Luksuzni automobil zaustavi se kod glavnog ulaza u Plažu. Dok se stubama penjemo do velike plesne dvo-
rane, čini se da ljudi iz visoka društva najavljuju dolazak proljeća. Dame su odjevene u svijetle svilene
tonove, neutralnu bež nijansu, prljavoružičastu i zlaticažutu. Dosad je, koliko vidim, moja haljina jedina bijela
(Balmain je zaslužan za to što stvara, a ne slijedi trendove). Čini se da Christopher poznaje sve ljude u van-
jskoj dvorani za primanje. Nekoliko djevojaka dotrčaše pozdraviti — njega srdačno, mene ljubazno. Uvjerena
sam da se pitaju što radi sa mnom. Možda ja i izgledam kao da mu pristajem, ali one znaju da nisam jedna
od njih. Tipovi iz otmjena društva su poput obitelji u kojoj se svi članovi međusobno poznaju. Svatko novi
odudara, poput crvenih cipela uz zelenu haljinu.
Djevojke iz otmjena društva nisu se promijenile, ali dečki jesu. Uoči Drugog svjetskog rata srušile su se bari-
jere. Običaji i rituali koji su uglavnom bili određeni za nekolicinu odabranih počeli su uključivati sve više ljudi.
Crta razdvajanja između otmjenih stambenih četvrti i onih u gradskom središtu polako se brisala kad su se
muškarci sa služenja vojnog roka doma počeli vraćati dovodeći nevjeste iz cijeloga svijeta. Prije deset god-
ina, katolkinja poput mene ne bi bila rado viđena u hotelu Plaza i Christopher nikad ne bi pristao na to da
me povede. Rat je sve to promijenio. Dečki iz otmjenih stambenih četvrti postali su zreliji, prestali su se pon-
ašati kao bezbrižni dendiji i počeli su
122
LUCIA, LUCIA
trezveno razmišljati. One iz gradskog središta koji su se borili za svoju novu zemlju počeli su poštovati i
prema njima više nisu postupali kao prema drugorazrednim građanima. Glavu držim visoko dok me Christo-
pher uvodi u plesnu dvoranu. Na kraju krajeva, sestra sam četiri veterana i kći uspješnog poslovnog čovjeka
na Manhattanu. Pripadam svugdje, kamo god poželim otići, i mogu prihvatiti poziv svakoga tko me pozove.
Svira izvrsni orkestar Vincenta Lopeza dok preko plesnog podija prilazimo našem stolu. Vjenčići od tratinčica
i rascvjetalih trešanja poput vrpci vise sa stropa. Ručno oslikana stakla seoskih vrtova ističu se u odnosu na
zlatne ukrasne vijence na zidovima u prostoriji. Stolovi su postavljeni uštirkanim bijelim stolnjacima, a u sre-
dini su zlatne posude za ribice u kojima plivaju prave ribe! Ruth neće vjerovati.
Delmarr mi maše preko plesnog podija. Probija se kroz gomilu. — Christophere, baš mi je drago što te
ponovo vidim — govori dok se rukuju. Zatim se okrenu i pogleda me. — Sto kažeš?
— Zemlja čuda — govorim mu dok me on vrti oko sebe.
— Najljepša si ovdje — reče Delmarr. Nagnu se prema maloj skupini ljudi koji nešto razgovaraju, uze djevo-
jku za ruku i okrenu je prema nama. — Nancy, dođi i upoznaj se s Lucijom. — Nancy Smith je ženska vari-
janta njezina brata, štrkljasta i mršava, očiju boje neba uz koje joj se lijepo slaže blijedosiva haljina.
— Drago mi je. Hvala što si večeras pristala na dobrotvorno djelo — reče mi, dobacivši blistav smiješak svom
bratu.
— Sa zadovoljstvom — zaustih, ali jedan drugi par odvuče
Nancy.
— Zabavite se! — viče nam preko ramena.
Delmarr mi prošapta u uho. — Njezin je razvod upravo okončan. Ovo joj je prva večer bez bivšega. Čini mi se
kao da trčim za odbjeglim vlakom.
— Lucia, želio bih da upoznaš jednog od mojih kolega s Princetona. — Christopher stavi ruku na moje rame.
Iza njega stoji skupina mladića besprijekorna izgleda, onakve kakvi se mogu vidjeti na skupnim fotografijama
na stranicama koje govore o uvaženim ljudima. Christopher me predstavi svakom od njih posebno, a oni mi
udijeliše komplimente zbog haljine i kose.
— Jesi li ti princeza? — upita me jedan od njih.
123
ADRIANA TRIGIANI
— Nisam, zašto pitaš?
— Na tvojoj se haljini nalazi uzorak simbola obitelji Medici.
— Bistar si — rekoh mu. — Znaš li što znači bumbar u Italiji? On odmahnu glavom. — Označava ono što je
kraljevsko.
— Jesi li diplomirala na Vassaru? — upita me drugi mladić iz te skupine.
— Ne, nisam išla na fakultet. Išla sam u školu za tajnice Katie Gibbs, a zatim dobila posao švelje kod B. Alt-
mana — rekoh ponosno.
— Tko bi rekao da ću upoznati staromodnu djevojku koja voli šivati — reče ljubazno jedan od njih.
— Prste k sebi. Moja je do ponoći — reče Christopher i povede me prema plesnom podiju. Veoma lijepo
pleše. Mogla bih se brzo priviknuti na ovakav život, pomislih kad me on privuče bliže. Kad pogledah preko
njegovih ramena iznenadih se kad ugledah Johna Talbota. U naručju drži Amandu Parker, trenutačno je na-
jpoželjnija djevojka koja svojim prvim plesom ulazi u društvo. Kad se glazba promijeni, John je uhvati oko
struka i podiže, a zatim poljubi baš onako kako je pred mojom kućom prije nešto manje od tjedan dana
poljubio mene. Taj prizor me zaboli i sklapam oči. Otvaram ih, a ona je još uvijek pripijena uz njega poput
obruba lisičjeg krzna na baršunu. Otpoče monolog u mojoj glavi: on nije tvoj udvarač, dobro, poveo te u
vožnju, upoznala si njegovu majku, ali nemaš nikakav ulog, nije ti ništa obećao, jedva ga poznaješ. Ali tad se
sjetih poljupca. Zar poljubac nije obećanje? Pokazivanje namjere?
— Je li sve u redu? — pita Christopher.
— Dobro sam — lažem. Zatim odlučih da ću okrenuti ploču. Neću ja biti ničija odbačena djevojka. John Tal-
bot mora znati da ja nisam samo netko tko je lijep i tko nema nikakva poznanstva. — Christophere? Pozna-
ješ li Amandu Parker?
— Naravno.
— Željela bih je upoznati.
Christopher me vodi preko plesnog podija do Amande i Johna. Kad me John ugleda kako dolazim prema
njima, bulji u mene u nevjerici, kao da sanja, a ja se pojavljujem iz škotske izmaglice s bataljunom siromašnih
građana i zahtijevam pravdu. Zatim je problijedio kad je shvatio da sam to doista ja i da uistinu prilazim raz-
govarati s njima.
124
LUCIA, LUCIA
— Amanda, želim te upoznati s mojom večerašnjom pratiljom. Ovo je Lucia Sartori — reče Christopher.
Amanda spusti glavu i nasmiješi mi se zataknuvši sjajni pramen svoje kovrče za uho. Ta poza, ista onakva
kakva se može vidjeti na stranicama koje govore o otmjenom društvu, služi da bi njezinu patricijsku tamnop-
utu ljepotu pretvorila u nešto ranjivo, kad je sasvim jasno da je ona sve drugo samo ne to. Amanda predstavi
Johna, a zatim, dok se ona i Christopher malo zadirkuju, ja ne skidam pogleda s Johna Talbota koji mi ne
može pogledati u oči.
— Johne?
— Molim? — Konačno nam se pogledi sretoše i on me odmjeri od glave do pete, ne kao laku ženu, već
pogledom punim divljenja.
— Drago mi je što te ponovo vidim — rekoh. Christopher me uze za ruku, ispriča nas i krenusmo uzeti
piće. Ne mogu odoljeti iskušenju da se okrenem i vidim gleda li John Talbot za mnom, ali ipak se ne
okrećem. Ne bi imalo nikakve koristi. Zauzet je. Trebala sam znati da je mala vjerojatnost da je slobodan.
Ljuta sam, ali ga istodobno razumijem. On teži za tim da postane dio tog svijeta. Ali ne zna da je i za mene i
za njega najbolje da kroz taj svijet prođemo s nekim drugim pod ruku.
Cim sam došla kući nazvala sam Ruth i ispričala joj sve o plesu. Brižno sluša sve što joj govorim i zaključuje da
pretjerujem u vezi poljupca koji je John spustio na Amandina usta. Ne slažem se s njom i kad spustih
slušalicu taj mi se poljubac neprestano mota u mislima. Svaki put kad odvrtim taj prizor u svojoj glavi sve
više i više me udaljuje od Johna Talbota. — Gotovo je — čujem samu sebe kako glasno izgovaram kao da in-
tonacija daje služben ton. Spremam se za spavanje, voljela bih da uopće nisam ni išla na plesnjak. Vidim
Johnovo lice i voljela bih da ga nikad nisam ni upoznala.
— Lucia! Probudi se! — drma me mama.
— Stoje?
— Odjeni se. Požuri!
Gledam na sat. Petnaest do pet ujutro. — Što se događa?
— Malena!
1 25
ADRIANA TRIGIANI
Čujem mamine korake i zvuk potpetica niz stube. Uskačem u hlače i pulover koji sam dan prije imala na sebi,
zaboravljam obuti čarape i trčim niz stube. Papa čeka kraj vrata, a mama navlači kaput i nekontrolirano jeca.
Navlačim čizme koje sam sinoć ostavila kraj klupice, naglo uziman kaput i za roditeljima izlazim na ulicu.
— Sto se dogodilo? Papa? Mama?
— Nema je. Malene više nema.
— Nema. Kako to misliš nema?
— Umrla je. — Moja majka jeca. — Lucia, umrla je.
Ne vjerujem joj. Zaustavljamo taksi na Ulici Hudson i vozač nas brzo vozi do bolnice svetog Vincenta. Mama
ne prestaje plakati. Papa je pridržava, ali ona je neutješna. Uvjerena sam da se radi o nekoj velikoj pogreški.
Držala sam Mariju Grace u naručju. Bila je sasvim u redu. Sto se moglo loše dogoditi?
Umjesto da čekamo dizalo nalazimo stube koje vode do odjela na kojem su smještene rodilje. Trčimo niz
hodnik do Rosemaryne sobe, ali u njoj nema nikoga. Sestra nas upućuje do sobe u koju su odnijeli Mariju
Grace. Kroz staklo vidim svog brata, njegovu ženu zagrljene. Odmah kraj njih stoji liječnik. Guramo vrata i
ulazimo. Mama vrišti. Papa je pokušava smiriti, ali nju ništa što joj govori ne može umiriti.
Izraz Rosemaryna lica toliko je ubojit da moram odvratiti pogled. Roberto plače, ali njegove suze su suze ra-
zočaranja — on ne shvaća. Nitko od nas ne shvaća. Prilazim liječniku i naglo ga hvatam za ruku. — Što se do-
godilo s malenom? — pitam. **'
Liječnik je upravo sve to objašnjavao Robertu i Rosemary i sigurna sam da će to morati ponoviti još jedanput
kad iz Brooklyna stignu Lancelattijevi, ali on veoma strpljivo odgovara. — Sestra me pozvala na odjel. Maria
Grace je otežano disala. Temeljito sam je pregledao i ustanovio da su joj otkucaji srca usporeni. Naredio sam
da donesu kisik, ali njoj je unatoč tome srce prestalo raditi. Srce ju je izdalo. Pokušali smo je oživjeti, ali ništa
nije djelovalo. Ne mogu vam dati nikakvo objašnjenje zašto se to dogodilo. Bila je sitna, ali to nije imalo veze
s tim. Vjerujem da se radilo o urođenoj mani, slabijem srcu od rođenja, tako slabom da doista nismo mogli
učiniti ništa daje spasimo.
Roberto nasrnu na liječnika, ali moj otac se umiješa i čvrsto zgrabi Roberta. — Moj sine — reče. — Sine. —
Tad papa zaplaka.
— Zao mi je. Iskreno mi je žao — reče liječnik.
1 26
LUCIA, LUCIA
Mama pridržava Rosemary kojoj ruke beživotno vise uz tijelo. Čvrsto stišće oči držeći ih zatvorene kao da
pokušava promijeniti sliku toga što se dogodilo, nadajući se da je to samo san. Maria Grace Sartori umrla je
u 3 i 32 ujutro dvadeset drugoga veljače 1951. godine. Nije živjela ni dva tjedna.
V
Cak i da doživim duboku starost nikad neću doživjeti nešto gore od pogreba moje nećakinje. Svaka riječ koju
je otac Abruzzi izrekao za oltarom Naše Gospe od Pompeja na misi uskrsnuća zvučala je kao laž. Raj, mir koji
živi u srcu Isusovu za one koji vjeruju u njega i ideja da je djetešce sigurno u voljenim rukama Blagoslovljene
Djevice Marije čine se kao pusta obećanja koja se u bespomoćnom trenutku daju ljudima. Ne vjerujem ni u
što od toga. Okrutno je kad dijete umire, a zatim, što doprinosi još većem užasu, počinje nasumce krivnja.
Koga za to kriviti? Liječnika? Bolnicu? Majku i njezino mlijeko? Okolnosti u kojima je Maria Grace začeta? Ah,
nastavljaju se sva ta nagađanja kojima se pokušava shvatiti Božju volju.
Na kraju pogrebne mise naše obitelji idu za lijesom. Ne mogu se pokrenuti s klupice. Kad mi Orlando pruži
ruku odgurnuh je i odmahnuh glavom; ne želim biti dio pogrebne povorke. Ne mogu podnijeti gledati kako
Rosemary ide iza svoje kćeri znajući da je više nikad neće primiti u naručje. Ne mogu podnijeti vidjeti
Roberta, koji krivi sebe, uvjeren da je nekakva manjkavost njegova karaktera navela Boga da mu oduzme di-
jete jer ga nije zaslužio.
Mama moli, moli i papa. Ja ne mogu. Sjedim u klupici i čekam da svi oni iziđu. Ne želim slušati riječi utjehe,
ne mogu ih nikome ni pružiti. Kad su svi ožalošćeni izišli iz crkve na pločnik, bacam pogled na oltar prekriven
izmaglicom tamjana.
Nekoliko posljednjih dana bilo je tako grozno da sam odlučila nikad ne imati dijete. Ne bih mogla riskirati da
se to isto dogodi mojoj maloj djevojčici. Rekla sam to papi, na što mije odgovorio: — Ne možeš to učiniti, Lu-
cia. Ne odlučuješ o tome ti, nego Bog. — Ali meni se čini da se Bogu ne može vjerovati, ako je On donio od-
luku da uzme ovo djetešce. Progoni me osjećaj koji sam imala držeći Mariju Grace u naručju. To novorođeno
biće ne može se usporediti ni s čim što sam
127
ADRIANA TRIGIANI
doživjela u životu. Osjećam ruku na svom ramenu, ali se ne osvrćem vidjeti tko je. Ne mogu.
— Moja sućut, Lucia — prošapta Dante. Prihvaćam ruku koju mi pruža. Prilazi i sjeda kraj mene. Zagrli me i ja
zaplakah. — Kakav strašan, strašan gubitak — govori.
— Bojim se da će Rosemary i Roberto nešto sebi učiniti. Ne mogu podnijeti pogledati jedno u drugo. Bili smo
tako sretni kad se rodila. Ne razumijem zašto se sve to događa. Zbog čega? Zašto?
— Možda je dijete došlo na svijet da vas zbliži.
— Ali zašto nam je oduzeta kad nam je priuštila toliko radosti?
— Ne znam, Lucia.
— Nitko ne zna. Zbog toga i jest tako užasno. Nema ni jednog razumnog razloga za to. Dante, možeš li ti naći
ijedan pravi razlog zbog kojega se ovo trebalo dogoditi?
— Ne mogu. Nema ga. — Dante izvadi svoju maramicu i obrisa mi suze. — Tvoj brat i snaha te trebaju.
Moraš biti jaka. Znam da ti to možeš. Dođi. Otpratit ću te do auta.
U crkvi nema nikoga, ali ljudi se još uvijek zadržavaju na pločniku tješeći Roberta i Rosemary i grleći moje
roditelje i braću. Čvrsto držim Dantea za ruku dok me on izvodi kroz vrata na sunčevu svjetlost. Istupi Ruth i
zagrli me. Iza nje vidim Delmarra, Helen i Violet koje su u svakom pogledu ojađene jednako onako kako bih
bila i sama da se nešto ovako strašno dogodilo nekoj od njih.
Hladno je, humci sivkaste bljuzgavice od zadnje snježne oluje nagomilani su uz pločnik. Kako ružno izgleda
Village, kako neugodno zvuče sirene koje se čuju da trube u prometnom zastoju. Kamo svi ti ljudi hrle? Zar
ne znaju što smo izgubili?
Vjetar probija kroz mene. Jecam iz dubine duše ne mareći za to čuje li netko moj plač. Naslanjam se na Dan-
tea i ojađena pokazujem svu svoju bol. Tek mi je dvadeset šest godina i u jednom trenutku ovaj izniman svi-
jet sa svim mogućnostima i radosnim sitnicama koje nudi od privlačne se doline pretvori u mračnu jamu.
Maria Grace svu njegovu ljepotu odnese sa sobom.
Podižem pogled i vidim Danteovu majku, njegova oca, braću i sestre. Okružiše me i pridržavaju me bez riječi.
Osjećam njihovu snagu i ne sramim se uzeti što mi je potrebno. Katkad, kad se dogodi ono naj-
128
LUCIA, LUCIA
gore, jedini ljudi koji vas istinski razumiju oni su koji vas znaju još iz malena. DeMartinovi su praktična
obitelj, znaju što treba reći i učiniti.
Dante mi pomaže doći do mrtvačkih kola da sa svojom obitelji odem do groblja u Quinceu gdje će malenu
zakopati u parcelu Sar-torijevih. — Ispratit ću te — reče Dante. Prije no što za sobom zatvori vrata, ispruži
ruku i uhvati Roberta za ruku. Roberto privuče Dantea unutra i zagrli ga, plačući mu na ramenu. Dante
pogleda u mene i pusti mom bratu nekoliko trenutaka da se isplače. Konačno papa zagrli Roberta i Dante
ode.
Dante je uz mene tijekom pokopa, što je gore od samog sprovoda, ako je to uopće moguće. Užasno je
hladno i jedva stojimo vani. Svećenik govori svoje posljednje molitve, ali Rosemary ne da lijes spustiti u
zemlju. Ne znamo što učiniti. Konačno Roberto kleknu kraj nje i oboje dugo drže Mariju Grace. Konačno
klekoše Ornaldo i Angelo i po-mogoše Robertu i Rosemary ustati. Tražim Exodusa, vidim ga s druge strane
ceste, okrenut nam je leđima, ramena mu se tresu od plača.
U danima koji uslijediše nakon smrti Marije Grace, krećemo se poput duhova u kući. Nema pjesme ni razgov-
ora. Jedemo u tišini. Nakon pogreba Dante navraća svakog dana, prije ili poslije posla. Katkad sjedi sa mnom
i po nekoliko sati, a katkad navrati samo na nekoliko minuta. Čini se da točno zna što reći i učiniti. Suosjeća,
ne samo sa mnom već i s mojom braćom, Rosemary i mojim roditeljima.
Tjedan dana nakon pogreba Marije Grace začu se kucanje na vratima moje spavaće sobe.
— Bok, dušo — Dante otvori vrata. — Mogu li ući?
— Naravno.
— Dakle, ovo je tvoja soba — reče Dante upijajući pojedinosti. Pogleda moj krevet kao da me zamišlja u
njemu, ili kao da zamišlja sebe sa mnom u njemu, a zatim odvrati pogled zbog nelagode koju osjeti. — Baš
sam tako zamišljao.
— Zaista? — Uvijek sam mislila da bi muškarac koji zaustavi pogled na mom krevetu od baldahina planuo
poput svetog Lorenza. Potapšah rukom po krevetu dajući mu znak da sjedne.
129
ADRIANA TRIGIANI
Dante sjeda kraj mene. — Zasad je još sve u redu.
— I, kako ti se sviđa?
— Izgleda kao da tu živi princeza koja voli čitati i šivati. Dušo, brinem za tebe. Moraš početi izlaziti.
Zagledana kroz prozor, razmišljam o izlaženju. Svaki dan pokušavam izići, i svaki dan ostanem u sobi.
— Sto duže čekaš bit će ti sve gore. Hajde. Povest ću te. Dante ugleda moje cipele s niskom petom uz
toaletni stolić.
Prinese mi ih, a zatim kleknu i navuče mi ih na noge. Ustade, nježno me povuče s kreveta i čvrsto zagrli. Vodi
me do vrata i drži ruku na mojim leđima dok se spuštamo stubama. Kad uđosmo u hodnik, pomaže mi obući
kaput i zamotati šal oko vrata. Zatim me uze za ruku i otvori vrata. Slijedim ga do naše terase.
— Vidiš, nije strašno, zar ne?
Osvrćem se i bacam pogled na kuću. — Tako je tiho unutra.
— Znam. Neobično. — Dante me drži za ruku dok idemo prema Ulici Grove. Zaustavljam ga i stavljam ruke
na revere njegova kaputa.
— Dante, hvala ti što si bio uz nas. Ne znam kako ti se mogu odužiti. Mislim da nema načina.
Dante me zagrli. — Ti si moja obitelj, Lucia.
— Gotovo sam bila.
— Uvijek ćeš biti moja djevojčica. Bila si to od prvog trenutka kad sam te ugledao. Sjedila si u crkvi s braćom.
Imala si osam godina kad sam pomislio, nadam se da će me čekati. Lucia, zauvijek bih čekao da moram.
Dante me privuče bliže. Stojimo kraj izrezbarenih željeznih vratnica ispred starinskih kamenih kuća
Mclntyres. Na tom istom mjestu me prvi put poljubio kad sam imala petnaest godina. Pitam se sjeća li se
toga. Naginje se prema meni, nježno me ljubi u obraz, a zatim pronalazi moje usnice. Tako sam tužna zbog
svega što se dogodilo da tonem u to poznato mjesto poput mekanih jastuka koje imam na krevetu od djet-
injstva. Pitam se koliko me puta poljubio tijekom vremena koje smo proveli zajedno. Tisuću? Više? Koliko
sam mu puta zarila lice u vrat i udahnula miris njegove kože.
— Sigurno me mrziš zbog toga što sam raskinula naše zaruke.
— Kako bih mogao mrziti djevojku u koju sam buljio u crkvi?
130
LUCIA, LUCIA
— Pa, buljila sam i ja u tebe. Pomislila sam kako nikad nisam vidjela starijeg muškarca da bolje izgleda. —
Dante se nasmija i ponovno me uze za ruku, hodamo tako dugo bez riječi. Jedini na svijetu koji me znaju
duže od Dantea, moja je obitelj. — Dante... — progovaram nakon nekog vremena.
— Ne moraš ništa reći, Lucia — reče mi. — Razumijem.
J edino što me može povratiti u svijet misao je o povratku na posao. Nedostaju mi moji prijatelji i udobnost
rutine u Odjelu za izradu odjeće po mjeri. Uzela sam dva tjedna slobodno, nisam mogla više, jer je Hilda
Cramer bila u Parizu na nekoj izložbi gdje je krala ideje i nije imala pojma tko je u trgovini, a tko nije. Sad se
Hilda vratila i ja sam spremna za povratak svojoj rutini. Moja soba je već pomalo počela nalikovati na zatvor.
Kraj mog stola je okretni stalak s haljinama djevojaka koje idu na prvi ples, koje treba heftati. Dok prebirem
po njima vidim da ih je Helen lijepo označila pribadačama. Uzimam prvu bijelu svilenu šan-tung haljinu s
vješalice i navlačim je na lutku. Uzimam iglu i konac i počinjem šivati, slijedeći savršenu crtu pribadača.
Kako mogu opisati koliko volim šivati? Čini se da moje ruke znaju što čine istog trenutka kad uzmem iglu u
ruku. Lijevom rukom čvrsto nategnem rub tkanine i desnom rukom uvlačim i izvlačim konac. Tako to dobro
radim i radim to već dugo, tako da se moji mali šavovi uopće ne vide. Najteže mi je bilo naučiti heftati. Treba
velika preciznost da bi konac dok heftaš bio ravan, a iskrivljeno heftanje može uništiti i najbolju haljinu.
Nona Sartori je znala govoriti: »Nitko ne mora znati koliko si puta morala ponoviti jemčenje.« Katkad sam
morala i pedeset puta ponoviti da bih napravila kako treba. Sad mi je to postalo sasvim normalno. Pogodim
od prve.
Ruth upade u radionicu i uputi se ravno prema meni. — Tu je! Talbot. Dolazi ovamo.
— Pa? — pitam mirno ne skidajući pogleda s konca koji
uvlačim,
— Ako želiš zbrisati, imaš još vremena.
— Ako mene dolazi vidjeti, spremna sam za susret s njim — kažem joj.
131
ADRIANA TRIGIANI
Ruth sjeda za svoj stol za crtanje i čeka, pogled uperila prema vratima. — Ušao je — prošapta. Ne skidam
pogleda s konca.
— Bok, Lucia. Kako si? — pita John Talbot.
— Bolje. Hvala za divno cvijeće koje si poslao. Bilo je lijepo.
— Sitnica, ali želio sam da znaš da mislim na tebe... i tvoju
obitelj.
— Lijepo od tebe.
— Želim ti nešto objasniti — započe.
Ruth pročisti grlo, uze skice i ode u Delmarrovu sobu.
Očekujem veliku govoranciju o tome zašto je John izabrao Amandu Parker, a ne mene, ali istina je zapravo
da ga razumijem. Koliko god sama težim postati dio tog svijeta za koji izrađujem kostime, toliko postoje neke
stvari u visokom društvu koje su mi odbojne. Ne bih mogla živjeti prema njihovim pravilima ponašanja. Brak
ima drugo značenje iznad Trideset četvrte ulice. Toleriraju se avanture i oni plave krvi odani su motu nad gr-
bom, a ne sponi koja veže muškarca i ženu. Možda mi se sviđa način njihova života, ali ne odobravam nji-
hovo ćudoređe. 0 sebi imam mnogo veće mišljenje. — Molim te, Johne, ne treba mi objašnjenje. Smatram
da se možeš viđati s kim god želiš. Sretno.
— Prekinuo sam s njom, Lucia. Neću Amandu. Hoću tebe.
V
Cini se da su papa i njegov rođak razmijenili stotine pisama planirajući naše praznike u kolovozu u Venetu.
Rođak Domenic i njegova supruga Bartolomea poslali su Rosemary i Robertu lijepu ikonu, srebrnu sličicu
Blagoslovljene Djevice kad je umrla Maria Grace. Ro je drži na noćnom ormariću i moli krunicu, želeći da joj
podari snagu da izdrži.
— Imam ideju — reče mi papa dok mu pomažem brojiti sitniš u trgovini. — Pokušat ću nagovoriti Rosemary i
Roberta da pođu s nama. Sto ti misliš o tome?
— Mislim daje to sjajna zamisao.
— Potrebno im je promijeniti mjesto. — Papa stiša glas. — Što misliš kako je Rosemary?
— Ne znam. Katkad mi se čini da joj je bolje, a onda se rasplače i ne može se zaustaviti. Mama je pokušava
tješiti, ali to joj baš ne polazi za rukom.
132
LUCIA, LUCIA
— Zaključat ću — reče papa dok započinje svoj noćni ritual. Još dok sam bila mala voljela sam biti u trgovini
kad se zatvara, gledati ga kako stavlja zadnju maglicu na svježe povrće, hrani mačku »lovicu« Moto , i gasi
svjetla.
— Danas je navratio Dante — reče papa usput.
— Kako je on? — Otkad se John Talbot polako vratio u moj život, Dante je ponovno pao u zaborav.
— Dobro je. Pita se zašto ga ne želiš vidjeti.
Ne mogu vjerovati da se Dante povjerio mom ocu! Nikad papi nisam govorila ni riječi o njemu.
— Nemoj se ljutiti na njega — nastavi papa. — Nije rekao ništa. Upitao sam ga što se događa s vas dvoje.
— Zašto si ga to pitao?
Tata škropi povrće i ne osvrće se. — Možda zato što mi se sviđa. A možda i zato što smatram da je prava os-
oba za tebe.
— 0, papa.
Poželjeh da mogu reći papi zašto izbjegavam Dantea od one večeri kad me poljubio. Osjećala sam da
ponovno s njim padam duboko, a s tim se vratio i onaj stari osjećaj da sam zarobljena.
— Papa, sviđa li ti se John Talbot?
— Zašto me to pitaš? — Papa priđe pultu. — Ne viđaš se valjda ponovo s njim, viđaš li?
— Odlazimo na ručak. — Zvučim neodređeno, ali istina je da se John i ja uglavnom često viđamo. Idemo na
ručak, odlazimo se pro-vozati ili posjetiti njegovu majku. Polako mi dokazuje da sam ja jedina djevojka u nje-
govu životu.
— Nije on za tebe, Lucia.
— Papa!
— Pitala si me! Zato ti kažem što mislim. Gospodin Talbot je za mene zagonetka. Ne znam na što troši vri-
jeme — reče dok skida pregaču, mota je i stavlja ispod pulta. Zatim obiđe oko pulta i stade ravno pred
mene.
— On je poslovan čovjek, poput tebe — tvrdim.
— Nije, on je samo zgodan muškarac koji se lijepo odijeva i vozi luksuzan auto, koji čini se ima velike
planove, ali nema posla.
— Sviđa mi se muškarac koji se zna lijepo predstaviti i koji ima šlifa. To ulijeva povjerenje. A što se tiče nje-
govih planova, ima veli-
133
ADRIANA TRIGIANI
ke snove, ali tata, ti koji si u ovu zemlju došao i od ničega počeo raditi posao trebao bi razumjeti kad netko
stremi visoko.
— Lucia, sudi ljude po onome što čine, a ne po onome što govore. — Tata stavi ruke na pult i nagnu se preko
njega.
— Što ja to ne vidim, papa? Što ti to vidiš, a ja ne vidim?
— Svi ljudi imaju trenutke kad su slijepi. A ti si slijepa kad se radi o gospodinu Talbotu. Previše si zaljubljena
u ono što vidiš na površini. Sviđa ti se kako se odijeva, njegov životni stil, ta ležernost. To je tvoja slabost, ali
također i tvoj talent. Izrađuješ divne odjevne predmete i imaš oko za sve što je lijepo. Također znaš kako
mane prekriti vještinom. Pričala si mi o ženi koja je bila građena poput patlidžana i koja je željela novu
haljinu. Izvela si savršen trik: spustila si struk na haljini i stavila jastučiće na ramena dajući tako figuri propor-
cionalan izgled. Kad se radi o Johnu Talbotu, ne možeš vidjeti tko je on u stvari, zato što ti se previše sviđa.
Ako i ima neku karakternu manu, uvjerena si da ti to možeš ispraviti. To nije dobro.
— Papa, znam što želim. Obožavam ga. Ne vidim ništa loše u
tome.
— Znam da ćeš previdjeti njegove mane jer će ih zasjeniti njegove pozitivne osobine. Ali kad se udaješ za
nekoga, moraš razumjeti njegove mane da bi mogla cijeniti vrline. Lucia — reče papa umorno — tko te poz-
naje od rođenja? Jesam li te ja ikad razočarao zbog neke svoje slabosti?
— Nisi, papa.
— Nikad ti neću reći što trebaš učiniti i koga trebaš voljeti. Jedino te molim da budeš oprezna. Otvori oči. Ne
srljaj.
— Obećavam ti, papa, da nikamo neću srljati.
Osjećam nervozu u želucu. Želim da se John sviđa papi. Ako se nastavim viđati s njim, važno mi je da imam
očevu podršku.
— Lucia, pozovi tog čovjeka u nedjelju na ručak.
— Misliš li to ozbiljno, papa?
— Da mi vidimo od čega je sačinjen. — Papa se nasmiješi i pruži mi lizalicu s okusom trešnje, onako kako je
običavao dok sam bila mala. — Pođimo kući.
Nakon tri uzastopne nedjelje koje je John Talbot proveo kod nas na ručku, nas dvoje smo službeno postali
par. Mama ga obožava. Papa je
134
LUCIA, LUCIA
nepovjerljiv, ali barem se trudi. John i ja samo se počeli sami nalaziti pa su nas Ruth i John pozvali prvi put na
Seder1 večeru u njihovu kuću. Obično onaj tjedan za Uskrs provodim u crkvi, počevši od Velikog četvrtka do
Velikog petka i uskršnjeg bdjenja u ponoć na Veliku subotu. Uskršnje jutro oduvijek mi je najdraži blagdan,
ali ove godine neću na-zočiti nijednoj svečanosti. Nisam bila u crkvi naše Gospe od Pompeja od smrti Marije
Grace. Katkad se poželim pomoliti, ali kad pokušam, ne mogu. Još uvijek sam ljuta na Boga i moliti, dok god
tako osjećam, bilo bi lažno. Mama brine što će biti s mojom vjerom, ali ne mogu se pretvarati da se ugodno
osjećam na mjestu koje mi ne prestaje nanositi bol i neprestano me podsjeća na to kako nas je olako Bog na-
pustio kad smo ga najviše trebali.
Nikad nisam bila na Sederu, ali znam da nekoliko zadnjih tjedana Ruth za Pashu priprema tradicionalnu
hranu, koja simbolizira izlazak Židova iz Egipta. Novopečeni bračni par Goldfarbs (Ruth nije iz-vojevala pob-
jedu da može zadržati svoje prezime) našao je neobičan starinski stan u parku Gramercy, preko puta Trgov-
ačke ulice.
— Jesi li sigurna da se želiš prošetati? — pita me John dok me na terasi uzima za ruku.
— A ti?
— Naravno. — John zgodno izgleda u svom mornarskom odijelu od gabardena. — Izgledam li dovoljno do-
bro za Seder?
— Rekla bih da izgledaš. — Pomalo mi godi što John brine hoće li se svidjeti mojim prijateljima. — Izgledaš
savršeno prikladno. Elegantno.
— Ti si lijepa — reče on. Lijepo ti stoji žuto.
— Sama sam je sašila — rekoh. Delmarr je donio nekakav vunenu tkaninu kad je išao u nabavku u Montreal.
Od toga sam sašila dnevno odijelo s crno-bijelim obrubom u obliku riblje kosti, sa zlatnim gumbima na jakni.
Meni se najviše sviđa kratki zvonasti nabor našiven u struku koji u blagim naborima pada sprijeda i ima
dubok izrez na leđima tako da jakna može lijepo stajati. Na rasprodaji u trgovini našla sam cipele koje mi uz
to pristaju, crne peau de soie salonke.
1 Prema židovskom kalendaru svečani objed prve dvije večeri Pashe, židovskog praznika kojim se obilježava
izlazak Židova iz Egipta.
135
ADRIANA TRIGIANI
— Sviđa mi se djevojka koja sebi sama zna sašiti odjeću — reče John.
— Bilo koja djevojka? — Odmah mi je postalo neugodno što se tako bojažljivo ponašam. John i ja smo to
davno prevladali.
— Ne bilo koja. Ti. — John zastade i privuče me bliže. Poljubi me na uglu Ulice Cornelia. Vozač taksija za-
zviždi prolazeći pokraj nas.
— Hvala ti. Odmah se ljepše osjećam kad mi takvo što kažeš.
— Volim te, Lucia.
Sklapam oči da uživam u njegovim riječima. John Talbot me voli! — Volim te, Johne — rekoh mu.
— Tome sam se i nadao. — Smiješi se.
Neko vrijeme tako hodamo i zaustavljamo se kod trgovine pićem u kojoj John kupi bocu vina za Harveyja i
Ruth. Rosemary je spremila makarone koje nosim u lijepoj kutijici. John me primi za ruku dok prelazimo Petu
aveniju.
— Lucia, samo jedno me brine.
Osjetih bol u želucu. Rekao mi je da me voli, ali sad dolaze loše vijesti. — Sto to? — rekoh što sam
bezbrižnije mogla.
— Ne sviđam se tvom ocu.
— Sviđaš — lažem. Sigurno John ne može vidjeti ništa iza tatina lijepa ponašanja.
— Ne, ne sviđam. Misli da sam folirant.
— Folirant? — Mašem rukom odbacujući tu zamisao. — Johne, poslušaj me. Papa je staromodan. On sve
shvaća na onaj priprost i jednostavan način. Smatra da postoje samo tri posla kojima se čovjek može baviti,
a to su: hranom, odjećom i gradnjom. Ti se petljaš u neka druga područja, ona u koja se on ne razumije. To
je sve.
— Ti razumiješ čime se ja bavim, zar ne?
— Poduzetnik si. — Da budem iskrena, ne razmišljam mnogo o tome čime John zarađuje za život. Znam da
ima jako mnogo posla, da mnogo putuje i dobro zarađuje. Lijepo se odijeva i izvodi me na najbolja mjesta.
Ima stol koji je rezerviran samo za njega u Vesuviu na zapadnoj Četrdeset trećoj ulici. Što bih to ja još trebala
znati? Papino poimanje samo je reakcija odveć brižna oca koji svoju kćer želi zaštititi.
— Želio bih da popričaš sa svojim ocem i objasniš mu da može imati povjerenja u mene.
136
STRANAC U RAJU
— Samo za trenutak zamisli da si na njegovom mjestu. Ja sam mu jedina kći. Znaš da se prema meni cijeli
život zaštitnički odnosi i što sam starija to postaje sve gore. Čini se da sve više vrši pritisak.
— A što je s pritiskom na mene? Navodi me na to da se osjećam kao da te pokušavam iskoristiti.
— Ti znaš da to nije istina, zato ne brini zbog toga. — Čvršće stišćem Johna za ruku.
— I sam sam staromodan. Ne tražim njegovu privolu. Tražim poštovanje.
— Daj mu vremena — rekoh hrabreći ga.
— Znam da si ti najbolja prilika u cijelom Greenwich Vilageu. Smijem se. — Lud si!
— Zar ne vidiš što se događa kad hodaš ulicom? Glave se okreću. Doslovno. Glave se okreću jer te ljudi žele
pogledati. Nisi ti neka nevažna osoba koja živi nevažan život. Velika je sudbina pred tobom.
Ne znam što reći. Nitko me prije nije promatrao na taj način. Možda samo malo Delmarr, ali zacijelo ne
Dante koji me vidio kao peka-rovu suprugu. — Nikad o sebi tako ne razmišljam. Koliko daleko može stići
samostalna ambiciozna djevojka bez prave adrese i prezimena?
— Možeš postići što god želiš.
Zaustavljam Johna i ljubim ga. Sviđa mi se to što vjeruje u mene i razumije ono što želim. Vidi me u kontek-
stu velikog svijeta, a ne samo kao djevojku iz susjedstva. John vidi ono što ću postati.
Ruthin i Harveyjev stan u stilu je željezničke postaje. Sobe su malene, ali Ruth ih je hrabro ukrasila, koristila
se bojom, tapetama i draperijama načinjenim od ostataka tkanina koje je donijela s posla. Postavila je preli-
jep stol, izabrala iz svog vjenčanog dara najbolje od najboljeg. Premda su lijepi porculan i izbrušene kristalne
čaše odveć grandiozne za jednosobni stan, ne smeta. Ruth je sretna. Ona i Harvey, nakon najdužeg ud-
varanja i zaruka na svijetu, konačno pripadaju jedno drugom, i premda nema iznenađenja što dobivaju, očito
je da uživaju u novom zajedničkom životu.
Tijekom večere John mi stisnu ruku ispod stola. Kao da nešto tajimo pred svijetom. Volimo se i to smo izrekli
glasno. Ako je on lud za mnom, ja sam još luđa za njim. Učinit ću sve što je potrebno da usrećim Johna Talb-
ota, sve na svijetu.
137
ADRIANA TRIGIANI
Ujutro rano stižem na posao i kad ugledah da nam je pomoćnica Hilde Cramer ostavila hrpe novog posla koji
trebamo obaviti, pade mi na um da je Odjel za izradu odjeće po mjeri poput bajke u kojemu je postolar Hilda
a vragovi mi. Tajanstveni dostavljač noću donosi i ostavlja što treba obaviti, mi šivamo odjeću, a zatim je
dostavljač brzo odnosi da vidi prolazi li na ispitu. Zamišljam Hildu kako sjedi u svom imućnmm luksuznom
stanu na vrhu nebodera na Upper East Sideu dok dostavljač pred nju iznosi komad po komad odjeće, a ona
odobrava ili odbacuje naš trud.
— Što radiš tu tako rano? — upita Delmarr kad me ugleda za
stolom.
— Ne mogu spavati — rekoh.
— Mogao bih nabrojati tisuće stvari koje je zabavnije raditi nego ranim jutrom doći na posao.
— Eto vidiš, a meni na pamet ne pada ni jedna. Zato sam tu.
— Pošteno. — Delmarr natoči sebi šalicu kave i meni dotoci
svježu.
— Hvala — rekoh, pružajući ruku po šalicu. A što ti tu radiš tako rano?
— Hoćeš čuti istinu? — pita Delmarr dok pripaljuje cigaretu. — Planiram svoj sljedeći potez.
— Ne odlaziš valjda iz B. Altman'sa? — Osjetih kako me obuze prava panika. Ako ode Delmarr, što će biti sa
mnom, Ruth i Flappersicama? On je naš vođa. Ovo mjesto trebalo bi zatvoriti bez njega.
— Možda.
— Ali..
— Pssst, Lucia, ne bih te tu ostavio. Pošla bi sa mnom. — Osjetih olakšanje, ali i tugu. Volim Altman'sa. Kako
bih ga ikad mogla napustiti? Ali koliko moja ljubav prema ovom odjelu proizlazi iz poštovanja i strahopošto-
vanja koje osjećam prema Delmarru? U trenu odlučujem da ću ga slijediti.
— Dakle, bi li pošla sa mnom? — upita.
— Bilo kamo. Bilo kad. Samo reci.
— Zaista? — Delmarr se zavali u stolcu.
— Aha! Čak me ne moraš ni oženiti.
138
LUCIA, LUCIA
— Oprosti, ipak ti to ne bih mogao učiniti. Ne tebi. Nikome. Volim svoj petak uvečer provoditi u El Maroku i
piti Manhattans, razgovarati sa stalnim gostima koji tamo zalaze, vraćati se kući u svitanje i prespavati
većinu nedjelje. Nisam ti ja ni za kakav brak.
— Ne, nisi.
Smješka se. — Došao sam ovamo da bih živio životom neženje. Da sam se želio zarobiti ostao bih na farmi u
»Ver-salesu u Indiani«. Izgovara se Versailles, kao mjesto u Francuskoj, ali ja ga izgovaram tako da se rimuje
s »dvorišna prodaja«. Smatrao sam daje to razlog broj jedan da iz njega odem. Nikad nemoj živjeti u gradu
kojemu rođeni u njemu ne znaju izgovoriti ime.
— Nikad nisi pričao o tome otkuda si.
— Nisam mislio da bi mogla podnijeti toliko uzbuđenja — nasmija se. — Seoski ambijent. Jedno kino. To me
spasilo. Volio sam filmove. Posebice komedije s Park avenije gdje se mlada nasljednica zagleda u vrtlara i na
kraju shvatiš da je on princ. Muškarci su bili kicoši. Šarmantni, zabavni, lijepo odjeveni i pridobili bi djevojku,
uvijek su pridobili djevojku. Želio sam i sam biti takav, a ne kao seljaci koje sam viđao oko sebe, koji su radili
na polju i nikad nisu mnogo govorili. Žudio sam za razgovorom. Tad sam otkrio svoj talent. Crtao sam prizore
iz filmova, znaš ono, plejada likova. Moj učitelj je vidio te crteže i ohrabrio me da nastavim.
— Bio si čudo od djeteta.
— 0, da. Nitko nije crtao poput mene, barem ne u Versaillesu. Ali nije mene taj moj dar odvojio od ljudi s ko-
jima sam odrastao. Nego znatiželja. Zaista sam želio vidjeti Atlantski ocean. Znam da to suludo zvuči, ali želio
sam osjetiti pijesak pod svojim nogama i vidjeti kako izgledaju valovi. Imao sam popis onoga što želim vid-
jeti. Želio sam pronaći mjesto poput one plesne dvorane u kojoj su Frank Sinatra i Ginger Rogers plesali u
Top Hatu.
— Redovit si gost u El Maroku. To je prilično blizu tome.
— Radio sam na farmi kao ilustrator za mjesne novine. Kad je počeo rat, prijavio sam se u mornaricu imajući
na umu što prije stići u New York. Jedan moj stari učitelj poslao je moje crteže i tako sam završio u njujorškoj
školi dizajna na G. I. Billu. Možeš li to zamisliti? Morao sam služiti na najlošijoj bojišnici kazališta na Tihom
oceanu da bih imao izgleda u velikom gradu. Želio sam vidjeti ocean i sam Bog mi
139
ADRIANA TRIGIANI
je omogućio da ga vidim. Kad je rat završio, bio sam tako sretan što sam ostao živ da sam sam sebi obećao
kako ću poduzimati velike rizike. Tako sam odbacio svoje prezime i izmislio uljudna muškarca kojeg vidiš
pred sobom. Delmer Dickinson iz Versaillesa u Indiani pretvorio se u Delmarra.
— Delmarr svakako zvuči otmjenije od Delmera.
— Kad sam bio kod nje na razgovoru za posao, Hilda je željela znati jesam li Francuz. Htio sam slagati i reći
da jesam, ali sam se predomislio i rekao: »Gospodična Cramer, jedino francusko što ima veze sa mnom je
kroasan koji sam pojeo za doručak.« Nasmijala se, a ja sam dobio posao.
140
SEDMO POGLAVLJE
Većina ljudi voli jesen u New Yorku, ali meni je lipanj najljepši. Ženski šeširi se mijenjaju i oni felcani postaju
slamnati, zimske čizme vraćaju se u ormariće i zamjenjuju prozračnim sandalama, a vunene suknje zamjen-
juju one od divnog nabranog, namre-škanog pamučnog pikea. Kamo god se okrenete, žene izgledaju poput
žarkih cvatova koji izbijaju u vrtu.
Svima su na umu vjenčanja. Djevojke iz otmjenih krugova zovu ga lipanjska nesvjestica, Delmarr ga zove
mjesecom kučki i vještica jer nas salijeću mušičave mladenke i njihove zahtjevne majke. Radimo po cijele
dane da završimo haljine za sve uzvanike, za same mladenke, za njihove majke, sve one koji su u pratnji, pa
čak djevojčice koje iza mladenke na vjenčanju nose cvijeće. Većina mladenki dolazi na zadnju probu deset
dana prije vjenčanja, tako da je radni raspored u radionici grozničav.
Delmarr je naručio bale namreškana voala u pastelnim nijansama ružičaste, plave, metvica zelene i blije-
dožute. Do kraja lipnja ćemo sve te materijale sašiti. — Ostanite pri klasičnom — čujemo kako Delmarr u
svom uredu tisućiti put na dan ponavlja još jednoj nervoznoj mladenki koja prevrće uzorke tkanina. Nakon
što se odlučila i otišla, on izlazi i svečano izjavljuje: — Još jedno vjenčanje. Ružičasti voal. — Možda je Del-
marr sjajan kreator, ali još je bolji prodavač.
Zahvaljujući broju naše klijentele naslušamo se ogovaranja. Dok je Ruth obavljala probu za mladenku iz otm-
jena društva načula je kako djevojka priča sa svojom kumom o Amandi Parker koja se nedavno zaručila za
nekog odvjetnika koji radi za jednu veliku odvjetničku tvrtku u gradu. Morala sam se osmjehnuti kad sam
čula da je zauvijek otišla s tržišta. Ne želim da se bilo koja stara Johnova ljubav rasplamsa i uništi našu vezu.
141
ADRIANA TRIGIANI
Jedva nekih pedesetak blokova zgrada dijeli moj život u Greenwich Villageu od sjaja Upper East Side Man-
hattana, ali zapravo radi se o dva sasvim odvojena svijeta. Postoji sjaj i povijest života u otmjenim stam-
benim četvrtima kojoj mi djevojke prve generacije imigranata ne pripadamo i svjesne smo toga. Kao Tali-
janka, rado sam viđena samo na privatnim otmjenim zabavama i to samo kad sam s nekim tko tu pripada.
Ruth je Židovka, tako da ona potpuno ispada. Otac Helen Gannon bio je policajac koji je mlatio u Brooklynu
tako da ispada i ona. Sirota Violet je kći udovice javnog pomoćnika tako da nikad nije imala izgleda osigurati
prave veze i izdići se iznad svog položaja. Pa ipak bih ja svoje prijateljice izabrala prije od bilo koje od kćeri iz
otmjenih krugova za koje sam šivala. Moje cure imaju onu kvalitetu koju im daje to što su se same morale iz-
boriti za svoje mjesto na svijetu. Helen mjeri tri metra točkastog bijelog materijala na stolu za krojenje. Spre-
mam se pomoći pridržati joj tkaninu kad ona ustade i okrenu se prema nama — Eto, ne mogu više čuvati
tajnu. — Glas joj je vedar, što ne sliči na nju. — Cure, imam novosti. Rodit ću malog Gannona. — Okupljamo
se oko nje i čestitamo joj.
— Smijem li vam i ja reći što ima novo? — reče Violet krotko — Ne želim zasjeniti Helen.
— Nećeš — reče Helen. — Govori. Preda mnom je do sjaja još devet mjeseci.
— Drago mi je što vam mogu objaviti da se viđam s jednim policajcem, Danielom Cassidyjem. Upoznali smo
se kad sam prijavila jednog koji je vrebao na stanici podzemne u Pedeset devetoj ulici. Treći put se nalazimo.
Mislim da mu se sviđam.
— Jesi li ti zatreskana u njega? — pitam.
— Čini mi se — reče Violet uzdahnuvši. Zatim zasja. — Recimo to tako da na sve gledam prezbiterijanski,
premda sam odgojena kao rimokatolkinja.
— Da pogodim, policajac je prezbiterijanac — reče Ruth vraćajući se svom poslu.
— Jest, ali to nije razlog zbog kojeg sam otvorena za nove religiozne ideje — objasni Violet. — Umjesto da
vjerujem u ljestvicu grijeha kojom se penješ od lakših grijeha, preko smrtnih do onih koji se peku u paklu,
došla sam do toga da vjerujem u predodređenost sudbine. Naši životi su već zapisani i mi samo slijedimo
božanski plan. Sve
142
LUCIA, LUCIA
dobro što nam se događa upravo je namijenjeno da nam se dogodi, a ono loše su nam pouke namijenjene
da nas nauče da budemo bolji.
— Šališ se, zar ne? — reče Ruth. — Ja moram nešto popiti.
— Jedina kojoj je dopušteno piti na radnom mjestu je Hilda Beast Cramer.
Helen se primaknu. — Znam, jer sam joj morala pričvrstiti rever na sakou koji je u tri popodne mirisao na
kolonjsku vodu džin.
— Zato se nikad nije ni udala — reče Ruth metlicom uklanjajući ostatke tkanine sa stola za krojenje i bacajući
ih u koš. — Zaokupljena je nabacivanjem Tomu Collinsu.
— Hej, nemojte napadati izvornu samostalnu ambicioznu djevojku — javljam se osjećajući potrebu da
branim staru vješticu. — Što ima loše u tome da netko bude doživotno vezan za svoj poziv? Samostalna
djevojka na početku i zauvijek? Da nema nje, ni mi ne bismo radile kod Altman'sa.
Violet sjecka rubove masnog papira na kojemu su nacrtani uzorci. — Što se ti javljaš? Ti si zadnja osoba koja
bi mogla završiti kao Hilda. Imaš više udvarača nego gumbića. Je li se tvoj otac napokon smekšao prema
Johnu? Ide li i on s vama u Italiju? — Pribadačama pričvršćuje izrezane uzorke na tkaninu. Helen joj pruža
škare i ona poče rezati materijal.
— Znate da moj otac nikad ne bi dopustio da na put koji uključuje spavanje povedem nekoga za koga nisam
udana, bilo gdje i u bilo kom pogledu.
— Ne brini — reče Helen. — Možda će trebati vremena, ali kad se jedanput vjenčate, tvoj otac će se osvi-
jestiti.
— Najprije će ti otežati — reče Ruth. — Sve je to dio velikog plana pape Sartorija. Želi te odvući iz zemlje što
dalje od Johna kako bi te mogao iskušati s kontinentalcima. — Pruža mi hrpu crteža za odložiti u mapu. Smi-
jem se njezinoj opasci, ali ne smatram je smiješnom. Premda je tata ljubazan prema Johnu, još uvijek nije sr-
dačan te bez obzira što John kaže ili učini, papa ne mijenja mišljenje. Dobro, ja sam također tvrdoglava, na
tatu. U Italiji ću imati na raspolaganju cijeli mjesec da ga uvjerim. Kad vidi da nakon razdvojenosti od jednog
mjeseca još više volim Johna, sigurno će ga prihvatiti.
Sjedam za svoj radni stol i počinjem slagati Delmarrove skice. Neke ćemo haljine šivati najesen, a ostali crteži
koji nikad nisu reali-
143
ADRIANA TRIGIANI
zirani bit će odloženi u mape. Dok odlažem njegove crteže vidim kako se pojavljuju teme. Delmarr preuzima
modu iz Diorova Novog izgleda pretvarajući raskošne suknje uska struka u ono što će se sigurno pojaviti
sljedeće, veoma ženstvene, nestrukturirane haljine od tkanina koje će se moći veoma lako održavati. Struk-
ture, plisirani nabori, uski nabo-ri i umeci su nestali, a zamijenile su ih jednostavne linije. Delmarr novoj
poslijeratnoj samostalnoj djevojci nudi udobnost jednako koliko i marljivim kućanicama. Na marginama je
napisao riječi poput »jednostavno«, »lako za održavanje i »može se prati«. On shvaća potrebe samostalnih
djevojaka i kućanica bolje od nas samih. Vrijeme je novi luksuz, a Delmarr je toga svjestan.
Katkad, ako imam nekoliko sati prije spojaka, privučem stolac za šivanje na svoju terasicu, stavim na nj noge
i pustim da mi umjesto Max Factora svježi zrak zarumeni obraze. Moja soba mi se najviše sviđa zbog
pogleda. Kad pogledam otraga na dvorišta u susjedstvu odvojena ogradama i pokojim grmom, vidim vrtove
svih vrsta i stilova, od vrta s ukrašenim rokoko kipovima mramornih anđela do rustikalne seoske klupe ispod
usamljena hrasta. Život u Trgovačkoj ulici slojevit je poput Rosemaryne Napoleon torte.
Delmarr kaže da je najduže iščekivanje u životu ono kad čekaš da netko umre, ali ja se ne slažem s tim: ipak
najduže čekaš da te muškarac zaprosi. Od one večere kod Ruth, kad mije John rekao da me voli, očekujem
da me zaprosi. Što još možemo znati jedno o drugome?
S Johnom nikad ne razgovaram o tome kako bih trebala napustiti posao, nema nikakve pretpostavke kao što
ih ima Harvey s obzirom na Ruthinu karijeru, samo govori o tome kako ćemo zajednički raditi kao pravi tan-
dem i biti partneri u svemu. Naravno, uredit ću i uljepšati dom za njega. Mogli bismo ljeta provoditi u zaljevu
Huntington, a ostatak godine zamišljam nas u otmjenom stanu u nekom od najviših nebodera na Petoj
aveniji, koji ima terasu na kojoj mogu uzgajati ruže. Zamišljam otmjene domjenke navečer uz svjetlost svi-
jeća i duga lijena nedjeljna popodneva koja provodimo čitajući na našim ležaljkama sve dok sunce ne počne
zalaziti iza rijeke Hudson. Mislila sam da nikad ne bih otišla iz Greenwich Villagea, ali sad bih željela živjeti u
otmjenoj četvrti.
144
LUCIA, LUCIA
Mislim da u budućnosti nećemo imati djece. Odlazak Marije Grace zauvijek je o njima promijenio moje mišl-
jenje, a ni John baš ne pokazuje mnogo zanimanja za odgoj djece. Zamišljam ga kako moje nećake i nećak-
inje izvodi na sladoledni kup kod Ruplemayera i vodi na vožnje kočijom u Central Park. Naš život sastojat će
se od mnogo druženja i ustrajanja na našoj karijeri. Gdje bi se djeca uklopila u tu sliku?
John je pažljiv, srdačan i ljubazan, ali naši razgovori o budućnosti iznenada završavaju kad stižemo do kraja
ljeta 1951. godine. John zacijelo zna da bih ga pozvala u Italiju da smo zaručeni. Ali nije me zaprosio, što
znači da neće s nama i da će ostati raditi dok ću ja posjetiti Veneto prvi put u životu. A što se tiče sutrašnjeg
dana, trideseti lipnja, još uvijek sam neudana i neisprošena. Tijekom srpnja John ima nekog posla u Chicagu,
a mi odlazimo prvi kolovoza, tako da ga neću vidjeti čitava dva mjeseca. Sigurno shvaća da sam razočarana,
ali odlučila sam da neću načinjati tu temu. Nema ništa gore od žene koja mora iskamčiti bračnu ponudu od
muškarca.
Mom su tati praznici nešto najvažnije, to mu je ostalo još iz djetinjstva, uvijek nepogrješivo uzima mjesec
dana odmora, svakog kolovoza. Svake godine od Robertova rođenja papa zatvara trgovinu i vodi svoju
obitelj negdje izvan grada. Unajmljujemo ljetnikovac kraj jezera u Maineu, kuću na obali Jerseyja ili bungalov
na plaži Rehoboth u Delawareu. Kad stignemo na odredište, posao se nikad ne spominje. Plivamo, jedemo,
smijemo se i igramo društvene igre. Nikad nisam vidjela tatu uzbuđenijeg nego ove godine kad zna da se s
čitavom svojom obitelji vraća u rodni kraj.
Da bi naš posljednji dan učinio posebnim, John me vozi sve do plaže na istočnom vrhu Long Islanda. Posebno
se pozorno odijevam za izlazak jer mu želim ostati u najljepšem sjećanju dok se ponovno ne vidimo u rujnu.
Na sebi imam novi bijeli kupaći kostim s mrežicom oko struka koja daje oduška mašti. Ruth i ja smo kupile
kupaće kostime u trgovini na veliko kad je Cole iz Kalifornije donio njihovu robu.
John me treba pokupiti za nekoliko minuta, stoga se brzo odijevam. Preko kupaćeg kostima navlačim široku
suknju s tulipanima i krupnim naizmjeničnim dijelovima čisto bijele i žarko ružičaste tkani-
145
ADRIANA TRIGIANI
ne. Uz to obuvam odgovarajuće ružičaste espadrile koje se poput baletnih cipelica vežu oko gležnja. Na
jednu ruku stavljam široke zlatne narukvice. Pričvršćujem koraljno-biserni broš u obliku morske zvijezde, je-
dini komad nakita koji mi je John poklonio, na vrh svog slamnatog šešira širokog oboda.
Kad se pogledah u zrcalo na svom toaletnom stoliću, vidjeh iscrpljenu djevojku. Nakon tjedna danonoćna
rada ne možeš imati spokojan izraz i sjajne oči. Nadam se da će moj svijetli komplet nadomjestiti moje sive
podočnjake u obliku polumjeseca.
— Stigao je John! — viče mama s podnožja stuba. Čvrsto zgrabim torbu i trčim niz stube gdje me on čeka u
bijelim platnenim hlačama i svijetloplavoj pamučnoj košulji. Već je preplanuo, kosa mu crna, izgleda poput
jednog od onih plejboja kakve viđate u časopisu Život na terasi neke vile ili na otoku Capri.
— Lijepo izgledaš — reče mi i poljubi me u nos.
— I ti — rekoh mu.
John mi iz ruke uzima torbu za plažu dok ja odbijam mamine beskrajne zamolbe da uzmemo nešto za pojesti
za put. — Ne, hvala vam, gospođo Sartori, nešto ćemo prigristi na plaži.
— U redu — složi se mama i isprati nas.
U autu mi John uzbuđeno priča o planovima koje kuje s rasadnikom u New Jerseyju. Očito je ugovor o op-
skrbi parkova u Man-hattanu stablima istekao i John se želi ubaciti u novi posao.
— Ima li neki posao kojim se ti ne bi želio baviti? — pitam ga.
— Što želiš time reći? — John mi dobaci uvrijeđen pogled, a zatim se usredotoči na promet.
Papa još uvijek vjeruje da John trati vrijeme u noćnim klubovima i više voli dobru zabavu od poštena rada.
Papa mi je rekao da se John treba usredotočiti na jedan posao, a ne prtljati sa svim i svačim što mu dođe
pod ruku. Pokušala sam reći papi da jednom hotelijeru na Manhattanu trebaju poznanstva, a da se ona skla-
paju u restoranima i noćnim klubovima u koje navraća elita. — Dušo, veoma si eklektičan kad se radi o tvom
poslu. Samo sam to htjela reći.
— 0! To, pa... — John se malo opusti. — To je velik grad i ima se mnogo toga učiniti. Upoznao sam se s jed-
nim od gradonačelnikovih pomoćnika u blagovaonici hotela Taft, tamo svi oni doručkuju, i zapodjenuo raz-
govor dok smo jeli kajganu. On je spomenuo ugovore s parko-
146
LUCIA, LUCIA
vima, ja sam obavio nekoliko telefonskih razgovora i tu smo. Dobio sam nekakav poslić od grada.
— Pa to je sjajno — rekoh, stisnuvši mu lagano ruku.
John mi se nasmiješi, osjetivši olakšanje što mu odobravam. Nikad mu ne govorim ono što doista mislim kad
je riječ o poslovnom životu, a on nikad i ne ispituje moje stavove. Pitam se nije li to loš znak. Ne zna on
nagonski kako se ja osjećam, a ja postajem sve neodlučnija da mu ih kažem. Vjerujem da će ti glupi strahovi
nestati kad se vjenčamo.
Djevojka poput mene koja radi od svoje dvadesete ima prilično dobar nos za posao. Nisam stručnjak, ali
slažem se s papom: jedini način na koji možeš postići nekakav rezultat je usredotočiti se na jedan proizvod,
načiniti najbolju stvar koju možeš i prodati to najširem broju ljudi. Papa me naučio koliko je važno uslužiti
kupce i omogućiti im da se ugodno osjećaju pri kupnji. U našoj trgovini sve je umješno posloženo i kupci uži-
vaju u izloženom jednako koliko u hrani koja je na prodaju te on uvijek daje kupcima male uzorke dok
kupuju. Kad sam to rekla Delmarru, on je oponašao papu i uvijek pazio da našoj klijenteli koja dolazi na
probu ponudimo kavu ili čaj uz kolače. Jako je važna ta osobna usluga.
John nas vozi sve do Montauk Pointa. Jedemo hot dog i pijemo mineralnu na štandu kraj ceste, a zatim se
upućujemo na dugu šetnju do plaže. Penjemo se na vrh svjetionika i lutamo njegovim vrtovima. Dok ho-
damo ulicama diveći se kućama koje gledaju na ocean, John ukazuje na različite stilove kuća i pita me koja
mi se od njih najviše sviđa. Drago mi je što nas zamišlja u kućama kakve se mogu vidjeti samo u časopisima.
Razmišljam o Danteu DeMartinu koji bi bio zadovoljan cijeli život provesti sa mnom u obiteljskoj kući nje-
govih roditelja, s pokojim odlaskom na izlet preko vikenda do otoka Coney. Život koji ću imati s Johnom Tal-
botom daleko je od onoga što bi Dante uopće mogao zamisliti.
Dok se vraćamo prema gradu, prolazimo pokraj dvorišne rasprodaje ispred jedne viktorijanske kuće.
Ugledah stolac za ljuljanje blijedožute boje, kakav bi mi baš odgovarao uz moj prednji izlog. Izvijam vrat da
vidim što se prodaje dok prolazimo, kad John iznenada zaustavi auto i okrenu se. Počinjem prigovarati, ali
me on prekinu. —
147
ADRIANA TRIGIANI
Vidio sam ja taj tvoj pogled. Ne možeš mi reći da ne želiš pogledati što se sve prodaje.
Nismo mi jedini koji su na povratku s plaže skrenuli zaobilazno vidjeti kakva se sve blaga mogu skrivati u toj
staroj kući. Automobili su parkirani na travnjaku, a deseci ljudi mile naokolo. Na stolcu za ljuljanje stoji mala
naljepnica »prodano«. — To je bio mamac ¦— reče John tiho. — Kome se još ne sviđa stari stolac za ljul-
janje? — Priđe sklopivom stoliću krcatom osobnim stvarčicama, od maramica do cipela, i podignu malo tirk-
izno emajlirano zrcalo za toaletni stolić, s njemu odgovarajućom četkom za kosu.
— Ovo mora biti tvoje — reče John vadeći novčanik dok se okreće gospodinu koji nadgleda prodaju. Pruža
novčanicu čovjeku koji mu je odmah vrati natrag objašnjavajući: — Nemam toliko za vratiti.
— John šušti novčanicama u svom novčaniku; čini se da su sve po sto dolara i da nema ništa manje od toga.
— Koliko košta komplet? — pitam.
— Dva dolara.
Otvaram torbicu i dajem čovjeku novčanicu od dva dolara.
John sliježe ramenima prema prodavaču, ljubi me u čelo i reče: — Dugujem ti, dušo. Osjećam kako nas pro-
davač gleda dok se vraćamo do auta. Vozimo se kroz niz malih morskih ljetovališta odvojenih poljima i nas-
tavljamo niz slikovite glavne ulice, prolazeći kraj jedne stare slastičarnice i butika ispred kojih su na pločnike
iznijeli robu, odjeću, knjige i ručne radove. Nebo u sumrak prelijeva se od izrazito plave do ljubičaste kako se
sunce stapa s vodom u eksploziji žarko ružičastih oblaka. Kako se približavamo Huntingtonu, John skrenu s
glavne ceste i kreće prema našem omiljenom mjestu.
Zaustavi na otvorenom polju gdje me dovodio prošle zime, izađe iz auta i otvori mi vrata. — Stigli smo —
reče, pomažući mi da iziđem.
— Gledaj, gradi se sve više kuća. — Pokazujem na polje iza nas na kojemu se grade još dvije kuće. — Uskoro
se tu više nećemo moći parkirati.
— Zašto?
—¦ Zato što će ova zemlja biti prodana nekome tko će tu već sagraditi kuću.
— U pravu si — reče John. — Prodana je.
148
LUCIA, LUCIA
— Znala sam — rekoh, uzdišući zagledana u zaljev. — Kako bi neko zemljište s pogledom poput ovoga moglo
dugo ostati ničije. Pravi su sretnici.
— Ti si ta sretnica — reče John cereći se.
— Što želiš...?
On me privuče i poljubi. — Tu ću ti sagraditi kuću, gospođo
Talbot.
— Gospođo Talbot? — Ushićena sam već na same izgovorene riječi. Ovaj trenutak nadmašio je ono kako
sam gaja zamišljala.
— Bit ćeš, ako pristaneš na to. Hoćeš li se udati za mene, Lucia Sartori?
John Talbot kleknu na jedno koljeno i otvori baršunastu kutijicu. U njoj je prsten sa smaragdnozelenim
brušenim dijamantom, jednostavan, rijedak i bijel u veličanstvenom platinastom umetku.
— Da, udat ću se za tebe. — Stavljam ruku Johnu na rame. On ustaje. — Hajde, stavi to zaleđeno klizalište
na prst. —
Izvuče prsten iz kutijice i stavi mi ga na ruku. Zaplakah, — Sad si službeno gospođa Talbot. Dva karata vri-
jedna zakonita. Smijem se. — Zakonita. Koja riječ!
John i dalje drži moju ruku u obje svoje. — Nisi ti samo to. Ti si mi sve, Lucia. Vjeruješ u mene, kao što nitko
prije tebe nije vjerovao. Uspješan sam, ali uvijek sam se morao grepsti i boriti za svoje mjesto. Mnogo sam
putovao i svuda kamo sam odlazio tražio sam sebi djevojku za čitav život. Na kraju sam je našao baš tu, u
New Yorku. Nisam vjero-' vao da mi se to može dogoditi. Ja sam najsretniji čovjek na svijetu.
Zamišljam Johna kako putuje bez mene i ta misao me rastuži. Tako suosjećam s njim, želim se brinuti o
njemu. A sad ću pred sobom imati čitav život u kojem ću ga moći voljeti. Prekriva mi lice sitnim poljupcima, a
zatim me ljubi u uho i niz vrat.
Znam pravila. Trebam čekati do prve bračne noći, ali ne mogu. Neću. Dala bih Johnu Talbotu sve što imam u
ovom trenutku, srce, razum, kuću, i to bi bilo ispravno. Johnove ruke skliznuše pod moju suknju dok me nosi
do stražnjeg dijela polja gdje s brežuljka staza vodi do dina. Nebo je pravi veo narančaste izmaglice. Podižem
pogled i gledam Johna u oči i, u njima vidim ono za što se molim. Taj čovjek voli mene, samo mene. Polako
raskopčava jedan po jedan gumb na mojoj suk-
149
ADRIANA TRIGIANI
nji, a zatim je umjesto deke raširi ispod nas na pijesku. Nježno skliznu i spusti se na mene. — Volim te —
reče.
Čitav život sam se pitala kako će izgledati taj trenutak, a sad je stigao, čini mi se kao da nisam u svom tijelu,
kao da lebdim ponad romantična prizora, uživajući u pojedinostima, ali ne osjećam da se to događa meni.
Zatim me Johnovi poljupci podsjetiše zašto sam tu i zašto je, od svih djevojaka na svijetu, baš mene izabrao.
U njegovom udisanju i izdisanju, njegovom nježnom maženju, sve se to čini ispravno. Polako svi zvuči i svi
prizori iščezavaju kao onog trenutka kad sam ga upoznala. Kad je nešto dobro, nema razloga za strah, i nema
razloga za sumnju.
Prolazim mu rukama kroz gustu kosu i blještavi kamen s prstena uhvati posljednji tračak sunca prije no što
ono zaroni iza dine. Najbolji dan u mojih dvadeset šest godina pretvori se u noć, i da se sunce nikad više ne
pojavi, ne bih marila za to.
John i ja ne progovaramo dok me vozi kući u Trgovačku ulicu. Sjedim blizu njega dok on vozi grleći me jed-
nom rukom i svakih nekoliko minuta naginje se prema meni i ljubi me. Umijeće razgovora uopće nije umi-
jeće, tišina je ta koja ima posebno značenje. Kad zaustavi pred mojom kućom, zovem ga da uđe unutra.
— Jako će se radovati zbog nas. Moramo nazdraviti za naše zaruke, to je običaj! — Ljubim Johna u obraz. —
Oženit ćeš jednu Talijanku. Mi svemu nazdravljamo, čak i onom danu kad operemo posteljinu!
— John se smije. — U redu, u redu, ti si šefica.
— Nemoj to nikad zaboraviti.
Dok se penjemo uz stube na terasi, osjećam da su drukčije. Na tim istim stubama sam se igrala dok sam bila
posve mala, ali imam dojam da to više nije moja stara kuća; moje mjesto je sad uz Johna.
— Mama? — vičem dok ulazimo u predvorje.
— U kuhinji je — javlja se papa iz dnevnog boravka. Bacam torbu na klupu, uzimam Johna za ruku i uvodim
ga u dnevni boravak. — Jeste li jeli? — pita papa podižući pogled sa svojih papira. Provjerava na sat. —
Kasno je. Sigurno ste ručali.
— Nisam gladna, papa — rekoh mu.
ISO
LUCIA, LUCIA
— Kako ste, gospodine? — pita John i saginje se rukovati s
papom.
— Dobro. A vi? — odgovara papa.
Mama izlazi iz kuhinje. — 0, vratili ste se. Hoćete li da vam napravim sendvič ili nešto drugo za pojesti?
— Ne, hvala, mama. Imam nešto... imamo vam nešto reći. Mama predosjeća što ću reći, ali pokušava prikriti
uzbuđenje
dok joj ne kažem novosti.
— John me zaprosio i ja sam pristala udati se za njega. Mama vrisnu i potrča prema nama, zagrli nas i mene
poljubi u
oba obraza. Dok me grli, gledam preko njezina ramena u papu koji bulji u pod. — To je divno. Divno! — gov-
ori mama. — Čestitam! Antonio, donesi čaše. Moramo im nazdraviti!
— Rekla sam ti. — Namigujem Johnu.
Papa ustade i ode u kuhinju po čaše. Vrati se s njima i s bocom vina. Toči vino i svakome pruža čašu. — Lucia,
ti si mi sve u životu.
— Podiže svoju čašu.
— Papa? — mom ocu su oči pune suza. — Papa?
Mama brzo prekinu šutnju. — 0, sve je u redu s njim. Samo su ga svladali osjećaji: njegova mala curica se
udaje, to je sve. — Ona baci brz pogled prema papi.
— Ne, Maria, nisam dobro i nisu me svladali osjećaji — reče papa. On odvrati pogled od mame i pogleda
Johna. — Razočaran sam što je ovaj mladić zaprosio moju kćer a da prije toga o tome nije razgovarao sa
mnom. Kakav to čovjek učini na taj način? — Okrenu se meni.
— I kakva to kći pristane pod takvim uvjetima?
Nastupi strašno zatišje. Konačno John progovori: — Gospodine Sartori, ispričavam se. Nisam vas htio pitati
jer je Lucia već jednom bila zaručena.
Mama pogleda u papu. John ne shvaća da je tom izjavom doveo moju čast u pitanje. Taj nagovještaj da sam
rabljena roba te stoga odvojena od svoje obitelji nije ono što bi moj otac i majka željeli čuti.
— Ne misli on to tako kako je zvučalo, papa — stajem na Johnovu stranu. — Samo se radi o tome da John
sutra ide na poslovni put i da se nećemo vidjeti nekoliko mjeseci. Nije mu palo na pamet da dođe i traži
tvoje dopuštenje.
1S1
ADRIANA TRIGIANI
— Istina, istina, baš tako se dogodilo — doda John. Moglo bi se reći da papa Johna sažaljivo promatra, kao
da se moj zaručnik skriva iza moje suknje dok mu je pištolj uperen u glavu.
— Imaš dvadeset šest godina, Lucia — reče papa. Željela bih da nije moje godine tako naglasio, zvuči kao da
sam najstarija neudana djevojka u cijeloj Trgovačkoj ulici. Tako se i osjećam dok se osvrćem po ovom
dnevnom boravku s izblijedjelim satenskim cvjetnim uzorcima na presvlakama, staromodnim čipkanim
ručnim radovima i keramičkim svjetiljkama s resicama na zaslonima. Zar ne znaju da sam danas razgledala
palače? Posjede s pogledom na ocean? Možda sam tu odrasla, ali želim nešto više. Moj otac je u Ameriku
došao iz istog razloga. Zar ne vidi da je čovjek istoga kroja ušao kroz vrata? John će mi omogućiti sve ono za
čim žudim, ali zar on nije dovoljan? — Čini što hoćeš. Samo ne traži od mene da se radujem zbog tebe. —
Papa spusti čašu i krenu iz prostorije.
Bijesna sam. Idem za njim. — Papa, kako se usuđuješ uništiti mi ovaj sretni trenutak? Govoriš mi kako želiš
da budem sretna. Stai contenta! Stai contenta! Svaki dan to govoriš, ali ne misliš tako. — Budi sretna, Lucia!
Ali možeš biti sretna jedino ako ti ja to kažem! Ni najmanje te ne zanima što ja želim. Nitko nije dovoljno do-
bar za mene, ali kad nađem nekoga koga volim, koga istinski volim, ti ga poniziš. Nije on ništa pogriješio!
Ovo je 1951. godina, a tvoji glupi seljački običaji pripadaju selu iz kojeg i potječu! Mogu se ja sama za sebe
brinuti i ne treba mi tvoj blagoslov!
— Lucia! — mama je više zapanjena načinom na koji razgovaram s ocem nego što je ljuta zbog onog što mu
govorim.
— Ne želim više ništa čuti protiv ovog čovjeka. Ne zanima me čime zarađuje za život. Ne zanima me iz kakve
obitelji potječe i ne zanima me što ti misliš o njemu. On je moj i ja ga želim.
Papa se razljuti. — Nećeš ti sa mnom razgovarati na taj...
— Kako to ja neću s tobom razgovarati? Jedan put iskreno? I ti mama, ti si bila više nego sretna što me
možeš izručiti Claudiji DeMartino kao sluškinju za pomoć u kuhinji, tako da ni ti nisi bezgr-ješna. Ti samo želiš
da se udam. To može biti John Talbot ili bilo koji drugi muškarac u odijelu i odgovarajućem šeširu.
— To nije istina — reče mama ogorčeno.
152
LUCIA, LUCIA
Uzimam Johna za ruku i vodim ga do vrata. Mama i papa ne idu za nama. — Laku noć. Dajem Johnu kratak,
ali nježan poljubac u usta. Doima se zbunjen. — Sredit ću ja to.
Vraćam se u dnevni boravak. Mama se zavalila u svoj stolac, a papa se zagledao u vrt i okrenuo mi leđa. —
Znaš što? — rekoh obraćajući se papinim leđima. — Da se večeras jedan od tvojih sinova vratio s djevojkom
koja bi na ruci nosila novi dijamantni prsten, nikad se ne bi prema njoj ponio onako kako si se ponio prema
Johnu. Uništio si mi najljepši dan u životu. Gori u paklu!
Preskačem po dvije stube i odlazim na kat u svoju sobu. Čujem kako me otac ljutito zove s podnožja stuba.
Bez obzira koliko imam godina, on je ipak vlasnik ovog kućanstva i neće tolerirati neposluh. Ali ne mogu ni ja
tolerirati što on mene ne poštuje. Ulazim u sobu i zaključavam vrata. Prilazim toaletnom stoliću, palim
noćnu lampicu i izvlačim ladicu. Otvaram svoju štednu knjižicu Narodne banke Chase i podsjećam samu sebe
kako imam sredstava za život te da ne moram živjeti u ovoj kući. Dug niz uloga zabilježen tintom malo me
umiri. Neovisna sam, govorim sebi, i kad se pogledah u zrcalo, povjerovah u to.
Ruth i ja iznosimo doručak u vrećici i nosimo ga u vrt iz knjižnice da malo promijenimo mjesto i udahnemo
toliko nam potreban svjež zrak. Helen je uzela slobodan dan da malo odmori natečena stopala. Violet sve
svoje vrijeme za ručak provodi s policajcem Cassidyjem u Bijelom tornju u Trideset prvoj ulici.
Dan je lijep te se vučemo po tratini nakon što smo pojele svoje sendviče. Ruth je noge pružila pred sebe i
naslonila se na ruke nagnuvši se unatrag, lice okrenula prema suncu i sklopila oči. — Tvoj otac još ne priča s
tobom? — pita.
— Ne pričam ja s njim — rekoh, povlačeći prstima po nekoliko vlati trave koje još nisu polegle. — Mama je
tako ljuta da me ne želi ni pogledati.
— Bi li željela to popraviti?
— Ih' ću popraviti ili ne idem u Italiju.
153
ADRIANA TRIGIANI
— Trebaš ići u Italiju. Jednom kad se udaš, to ti ja mogu reći iz vlastita iskustva, običan izlet u Quebs postaje
problem u kućnom budžetu.
— Zaista? — Želim reći Ruth da to možda vrijedi za nju i Harveyja, ali ja se udajem za jednog perspektivnog
poslovnog čovjeka. Mislim da putovanje neće biti isključivo luksuz.
— Vjeruj mi. Na taj put trebaš otići. — Ruth sjede i podmota noge. — Nazovi svog svećenika. Ugovori sas-
tanak. Povedi roditelje i pomiri se s njima.
— Jesi li ti sigurna da nisi Talijanka?
— Kad smo se Harvey i ja našli pred zidom s njegovom majkom, zbog dogovora oko vjenčanja, čula je kako je
pred Harveyjem nazivam ne baš lijepim imenom. Nije trebala prisluškivati, ali šteta je već bila učinjena. Tad
sam pozvala rabina i izgladila spor. Roditelji su pod dojmom kad si dovoljno zreo da se obratiš svećeniku.
— Ruth, kako ti uvijek znaš što treba učiniti?
— Meni je prvo na pameti brak. To je sve. Kako John sve to
podnosi?
— Odgodio je na tjedan dana odlazak u Chicago.
— A kakvog on tamo zapravo ima posla?
Voljela bih da sam mogla odgovoriti Ruth, ali svaki put kad Johna upitam o njegovu poslu u Chicagu, on
postane nestrpljiv i promrmlja nešto o potencijalnom partnerstvu. Očito postoji nekakav bogataš koji s njim
hoće ući u nekakav posao te zato John treba otići tamo da bi se dogovorili oko mogućeg partnerstva. Počin-
jem uklanjati ostatke našeg ručka i odgovaram: — Ah, znaš, nekakvi se planovi kuju.
— Jesi li već razgovarala s njim o tome? — pita Ruth dok zavrće poklopac na naše termosice.
— 0 čemu to?
— 0 novcu. 0 tome koliko novca ti imaš, koliko ima on i što ćete s njim učiniti. — Ustajemo i motamo tkaninu
koju smo donijele za sjediti na njoj.
— Nisam! — Smatram da je Ruthin prijedlog netaktičan. Bit će kasnije vremena za uspostavljanje budžeta i
razgovore o ušteđevini.
— Bolje bi ti bilo da o tome s njim odmah razgovaraš. Ne trebaju ti nikakva iznenađenja.
154
LUCIA, LUCIA
— Nikad ne bih mogla s Johnom započeti razgovor o novcu! Uvijek uz sebe ima mnogo gotovine, živi u jed-
nom od najboljih hotela u gradu, kupio mi je očaravajući dijamant i izvodi me na najbolja mjesta. Ne mogu
zamisliti da se cjenkm nad svakim dolarom, onako kako vidim da to čine moji roditelji, kuhinjski stol je pre-
pun računa, a pregovori traju do dugo u noć.
— A što ćeš kad se udaš i kad budeš trebala kupiti nešto?
— Pretpostavljam da ću otići i to kupiti, Ruth.
— A, neee. Morat ćeš ti njega najprije pitati smiješ li to kupiti.
— Ali imam ja svoje prihode!
— Nema veze. Sad ste vi par pa jedno ne smije ispisivati čekove a da drugo za to ne zna. — Ruth prinese svoj
kraj podmetača mojemu, a zatim tkaninu zadnji put premota. Ne govorim više ništa dok krećemo natrag
prema Altman'su.
Znam da mi Ruth želi samo dobro, ali pravila njezina braka ne odnose se na Johna i mene. Možda još uvijek
imam pitanja vezana za njegovu karijeru, ali on ne želi odgovarati na njih, a sve dok je on sretan, sretna sam
i ja. Jedino je to važno.
— Obećaj mi da ćeš razgovarati — Ruth me opominje kad skrenusmo na Petu aveniju.
— Obećavam. — Ali ne mislim tako. Ruth je moja najbolja prijateljica, ali ona ima svoj način života, a ja svoj.
Mama, papa i ja klečimo u našem dnevnu boravku dok otac Abruzzi izgovara blagoslov nad našim glavama.
Sat i pol smo proveli razgovarajući o našoj svađi i otac Abruzzi je sve nesporazume izgladio, zaključivši daje
to što je učinjeno učinjeno. Ja sam zaručena. Moji roditelji to moraju prihvatiti, a ja moram prihvatiti njihovu
zabrinutost. Zatim otac Abruzzi pozva Johna da uđe unutra s ulice gdje je ispušio kutiju Camelsa. Čini se da je
Johnu lakše kad se papa rukova s njim, a mama ga poljubi u oba obraza.
— Lucia, kad se vratiš iz Italije, želim da ti i John dođete k meni po upute. Kad izaberete datum, tiskat ćemo
bračne zavjete — reče mi otac Abruzzi. Osobno smatram da je naš svećenik opsjednut bračnim zavjetima.
Sto se mene tiče, jedini koji trebaju čuti o mom bra-
155
ku su oni koje ja pozovem na vjenčanje. Bračni zavjeti razgolićuju moj privatni život čitavoj zajednici talijan-
skih nona koje će ustrajati na tome da mi načine domaću škrinju s djevojačkom opremom, kačkajući sve, od
deka, vreća za cipele do prekrivača za dvosjed za moj budući dom. Moram im samo reći koje boje i igle će
same početi bockati, od Carmine do Kraljeve ulice.
— Doći ćemo, oče — obeća John. Za nekoga tko nije Talijan, moj zaručnik jako brzo uči.
Pomislila sam kako će se ostatak srpnja vući dok Johna nema u gradu, ali između posla i priprema za put u
Italiju vrijeme je jednostavno pro-letjelo. Na dan našeg odlaska Roberto, Angelo, Orlando i Exodus krenuli su
rano odnijeti najtežu prtljagu u zračnu luku. Papa nosi ostatak do taksija koji čeka uz pločnik dok Rosemary i
ja privodimo spremanje kraju, a mama pere suđe od doručka.
— Lucia! — reži otac s podnožja stuba. — Koliko ti to kutija šešira nosiš u Italiju?
— Tri, papa.
— A imaš samo jednu glavu — viče papa dižući sve tri kutije visoko u zrak.
— Ali treba je pokriti na toplom venecijanskom suncu. Nije moja zamisao ići u najtoplijem mjesecu u godini
na mjesto koje je dovoljno toplo da na njemu uspijevaju masline. — Preskačem niz stube i ljubim papu u
obraz. — Želiš da se ispržim tamo?
— Ponesi ih — reče papa, popuštajući.
Mama proviri glavu iz kuhinje. — Može te vrtjeti poput ma-peen — reče, cijedeći kuhinjsku krpu.
— Možeš i ti — reče papa.
Rosemary mi stišće ruku dok se vozimo kroz gradsko središte do mosta Queensboro i krećemo prema novoj
međunarodnoj zračnoj luci. — Gledaj na ovo kao na jedan dug odlazak u kupovinu za vjenčanje i svoj novi
dom — reče mi moja snaha. — Vratit ćemo se začas.
Prvo što sam učinila, na mamino inzistiranje, bilo je prijaviti se za darove kod B. Altman'sa. Ona želi da moj
dom bude namješten najljepšim stvarima, od irske posteljine i egipatskih pamučnih ručnika
156
LUCIA, LUCIA
za kupaonicu do engleskog porculana i srebra za blagovaonicu. John nije imao pravi dom sve otkad je pro-
dao obiteljsku kuću na Long Islandu i majku odveo u Creedmore. Hotel Carlyle jest otmjen, ali ja znam da
mogu urediti mnogo bolje.
Mama i ja u Italiji planiramo kupiti namještaj i svu tkaninu potrebnu za draperije. Kupit ću murano stakla ko-
liko god budem mogla prevesti. John mi je pokazao planove za kuću u Huntingtonu i želim kupiti blještavi
šareni luster kao onaj koji sam vidjela u palači Milbank kad smo Ruth i ja išle matrijarhu na privatnu probu.
Delmarr će mi darovati vjenčanicu, načinit će skicu u mom odsustvu. Cure su mu pristale pomoći, a Helen je
zadnji dan na poslu onaj tjedan kad se vratim. Uštedjet ću na taj način mnogo novca time što će sašiti
vjenčanu haljinu meni te haljine pratiljama i mami. Taj novac ću moći uštedjeti za pokućstvo.
Teško je povjerovati da sam u šest godina koliko radim uspjela uštedjeti 8988,78 dolara. Nikad nisam išla na
odmor, osim kad sam odlazila sa svojom obitelji, ni potrošila veću svotu na nakit ili auto. Uglavnom sam
sama sebi šivala odjeću, a ono što nisam mogla sama sašiti kupovala sam kod Altman'sa na rasprodaji po po-
pustu koji sam imala kao zaposlenik. Znala sam da ću se jednog dana morati skućiti. Planiram potrošiti kojih
tisuću dolara na pokućstvo u Italiji, a petsto dolara ću staviti na štednju da mi se nađe za hitne slučajeve. Os-
tatak sam uložila u gradnju naše kuće u zaljevu Huntington. Moj udio je zanemariv u odnosu na ono što će
John potrošiti, ali drage volje sam mu to dala, znajući da sam ja samo polovina para koji smo postali. Osim
toga izabrat ću sve pločice, pomoći pri uređenju kuhinje i zahtijevati golemi prozor koji će gledati na zaljev i
ocean, tako da je moj ulog vrijedi svakog penija.
Kad smo se iskrcali iz zrakoplova u Rimu, papa je doslovno kleknuo i počeo ljubiti zemlju.
— Tvoj otac se ponaša poput Pape — mama diže ruke. Pomaže papi da ustane. — Uništit ćeš hlače — reče,
stresajući mu prašinu s njih.
Papa nas okupi oko sebe i poče nam govoriti na talijanskom, ali govori jako brzo pa ga teško razumijemo.
Orlando reče: — Papa, molim te, mi smo Amerikanci. Govori
sporije.
157
ADRIANA TRIGIANI
Papa objasni, ovaj put mnogo smirenije, da ćemo krenuti vlakom do Trevisa gdje ćemo prenoćiti. — Zatim
ćemo se uputiti kući. Kući, u Godega di Sant' Urbano.
— Delmarr mi je rekao da Rim mnogo nalikuje New Yorku, ali ja to ne vidim. New York nema parkove s
drevnim ruševinama, nema Koloseum ni fontane stare tristo godina, poput one na Piazzi Navoni. Točno je da
ima tisuće ljudi i istu ludnicu što se tiče prometa, ali meni tu svaka sličnost prestaje.
Nemam problema s talijanskim uđvaračima jer putujem s papom i četvoricom braće, koji paze na mene kao
na dostavni kamion Brinksa. Kad se samo nekoliko metara odvojim od obitelji pogledati cipele u izlogu, čini
se da se muškarci skupljaju poput golubova spremnih kljucati ustajali komad peciva. Priključi mi se papa,
samo ih pogleda, i oni se u trenu razbježe. Nisam ja jedina koju progone. Zvižde i za mamom. A kad je jedan
muškarac pokušao udvarati nježnoj Rosemary dok smo se ukrcavali na vlak, ona je zarežala najljepšim
brooklynskim naglaskom: — Nosi se, nitkove, prije no što te odalamim!
Dok se vozimo vlakom od Rima do Venecije od prvog pogleda na Jadransko more kod Riminija srce mi poče
divljački udarati. Ceste poput vrpci zavijaju prema oceanu, a bijeli pijesak se jedva nazire; svaki centimetar
prekriven je ljudima i suncobranima s krupnim prugama u narančastoj, bijeloj, zelenoj i ružičastoj boji. More
se spaja s obalom i mreška na pijesku stvarajući blještavi porub. Kuće koje su oličene u ko-raljnu i nebesko
plavu smjestile su se na brežuljcima poput šljokica na svili. Zrak je, premda vruć, čist, i pirka vjetrić koji
nanosi miris agruma s naranči koje rastu oko drvenih rešetaka ispred gotovo svake kuće kraj koje prolazimo.
Živeći usred grada, cijeli život okružena opekom i pločnicima, nikad nisam znala da mi voda toliko znači. Dok
gledam preko Jadranskog mora razmišljam o svom novom domu u Huntingtonu. Pitam se požuruje li John
radnike, jesu li postavili podne temelje i podignuli potporne grede za zidove. John me uvjerava kako će sve
biti spremno za useljenje prve bračne noći.
Dok se vlak polako kočeći zaustavlja u Faenzi, djeca trče uz njega, mahnito skupljajući novčiće koje putnici
bacaju kroz prozor. Rat je završio prije šest godina, ali vidi se da se Talijani još nisu oporavili. Na prvi pogled
doimamo se imućno u našim jednostavnim pamučnim
158
LUCIA, LUCIA
haljinama i bijelim rukavicama dok oni, premda uredno odjeveni, nose raskupusane cipele i odjeću koju su
vjerojatno od nekoga dobili.
Tu je i bosonoga djevojčica u potkošulji i bijelim hlačicama na kojima su manšete zavraćene do koljena. Koža
joj je svijetlosmeđe, boje karamele, a crne oči i kosa sjaje joj na suncu. Rosemary stavi ruku na prozor i
nasloni na nj glavu promatrajući djevojčicu dok se ostali putnici ukrcavaju u vlak. Znam da razmišlja o svojoj
kćeri, pitajući se što bi sad Maria Grace radila, uspravljala se, jela slatkiše i izbijali bi joj prvi zubići.
— Bomboni! — Rosemary se uspravi i zgrabi svoju torbicu koju je držala iznad glave. — Imam vrećicu bom-
bona! Otvori prozor, Lu. — Ustajem i otvaram prozor. Dok vlak polako kreće Rosemary viče: — Vieni qua!
Vieni qua! — Djeca gledaju odakle glas dolazi i trče do našeg prozora. Rosemary baca pregršt punjenih čoko-
ladnih srca u zlatnom ovitku, one s trešnjom u sredini. Djeca skaču i hvataju ih kao zvijezde padalice. Malena
u bijelim hlačicama posegnu za jednim, ali ga ne uhvati: drugi joj dječak zgrabi onaj koji pade kraj nje i pob-
ježe. Vičem joj — Corri! Corri! — Dok trči prema našem prozoru Ro joj baca zadnji bombon, i ona ga uhvati.
Osvrćemo se dok vlak polako kreće, obrazi joj nabubrili od bombona, lice nasmijano.
Treviso je oduvijek bio papin grad snova. Okružen je zidinom i opkopom koji su ljudi stvorili, što mu daje iz-
gled otoka. Blago je osvijetljen i providan s čipkastim vrbama koje okružuju duboke kanale prepune kamenja
obrasla mahovinom i vode koja žubori.
Kuće uz opkop izgrađene su od opeke koja je izblijedjela do blijedozlatne sepije. Prozori na njima su dugački,
a rolete jednostavne i crne. Mala brvna premošćuju opkop. U Trevisu imate osjećaj da su svi i sve jedno s
drugim povezani. Nema zgrada koje stoje same za sebe, grad je prava utvrda.
Ulice su popločane, ali ne onom tipičnom sivom bojom kamena kakav imamo u ulicama u kojima žive ni-
zozemski doseljenici u Greenwich Villageu. Ove imaju zadimljenu plavičastozelenkastu patinu koja me pod-
sjeća na tokareni bakar, možda zbog mahovine koja je takva zato što je blizu vode. Treviso je tih zbog ma-
hovine, kao daje po gradu prostrt raskošan tepih.
159
ADRIANA TRIGIANI
Kad stigosmo do hotela, dočeka nas oduševljeni upravitelj i pitam se dok to gledam nije li papa davno
izgubljeni talijanski plemič.
— Tko je Lucia? — pita, gledajući u Rosemary, mamu i mene.
— Ja sam — rekoh.
— Imate telegram, sinjorina. — Osjećajući da se radi o nečem važnom, pruži mi žutu omotnicu.
Lijepo se provedi. Čekam. Nedostaješ mi. Volim te, John
— Kako je to romantično! — reče Rosemary čeznutljivo. Moja se braća nasmijaše. — Ma vi ste hrpa tupana
— reče im.
Upravitelj napravi gužvu da nam se dadu sobe s pogledom na kanal i predloži nam obližnji restoran u kojem
možemo večerati. Nakon što smo se lijepo odmorili i odjenuli za večernji izlazak, papa nas odvede na tržnicu
na otvorenom uz rijeku i objasni da na kraju dana prodavači bacaju ono što nisu prodali i ribu u riječni
rukavac koji rijeka odnosi sa sobom. Posve drukčije od New Yorka gdje papa potroši čitavo bogatstvo da
plati kamion koji mu odvozi smeće iz trgovine.
Ispostavi se da je glavni konobar u Lavinia Stelli, najboljem restoranu u Trevisu, brat upravitelja našeg
hotela. Već samim time kako nas je dočekao vidi se da nas je očekivao.
— Sinovi moji — reče papa kad smo se svi smjestili — vidite li sad kako je u domovini? Svi rade zajedno. Že-
lim da iz ovoga izvučete pouku.
— Ali papa, pa mi već radimo zajedno — reče Roberto.
— Da, ali previše se svađate. — Papa ispruži ruke želeći pritom pokazati na atmosferu u blagovaonici. — Eto,
ovdje nikad ne možete čuti da se netko svađa.
Šapćem: — Zato što se šaketaju u kuhinji. — Orlando me ču i nasmija se, ali papa ozbiljno misli to što govori.
Njegov najveći cilj u životu je ostaviti svojim sinovima dobar posao i vidjeti da se njegovi 'sinovi dobro slažu.
Uvijek govori: — Niente litigi! — Bez svađe!
Večeru smo započeli laganom ribljom salatom od slatke bijele deverike i malih kozica u povrću. Nakon toga,
konobar nam je donio orecchiette tjesteninu u ružičastom umaku od bosiljka, rajčica, slatkog
1 60
LUCIA, LUCIA
vrhnja i maslaca. Zatim smo dobili platu janjećih odrezaka na žaru posutih mrvicama i maslinovim uljem. Za
desert je svatko od nas dobio kremu od jaja prelivenu karamel kremom.
— Bude li svaki obrok ovako ukusan, morat ću uvući gumicu u sve svoje suknje — rekoh Rosemary, križajući
ruke preko trbuha i naslanjajući se na naslon svog stolca.
— Ne bih brinula zbog toga. Danas smo pješačile desetak kilometara, dodaj k tomu još vožnju vlakom. To je
kao da pješačiš od Trgovačke ulice preko brooklynskog mosta do moje rodne kuće. — Rosemary se smješka i
uzima još jednu žlicu kreme.
Papa podiže čašu. — Mia famiglia. — Smiješim mu se. Bez obzira na to koliko mi nedostaje John, znam da ću
jednog dana biti veoma sretna što mi se ukazala prilika poći na ovaj izlet sa svojim ocem.
— Isuse, papa, hoćeš li prestati plakati? Sto će misliti o nama? — reče Exodus, zaigrano se osvrćući preko ra-
mena.
— Ispričavam se. Nazdravljam vama, svojoj obitelji koju volim više od svega na ovome svijetu. Sutra ćemo
vidjeti Veneciju, a zatim krećemo mojoj kući. Salute!
Podižemo čaše i govorimo uglas: — Cent'anni — sto godina zdravlja i sreće svima. Sad su čak i Exodusu suze
u očima, ali ne zadirkujem ga, suzne su i moje.
161
OSMO POGLAVLJE
Do Godega di Sant' Urbana može se stići na tri načina: autom, na konju i pješice. Naš auto nalikuje modelu s
početka stoljeća s pomoćnim stražnjim sjedalom kakvo se može vidjeti u Smithsonian muzeju. — Svakog
trenutka očekujem da će Teddy Roosevelt okrenuti ručicu motora — reče mama kad ga ugleda. Jedini među
nama koji je uzbuđen zbog citroena tipa A jest Exodus, kojemu je taj švicarski model noćna mora i on ga
zove veteranom. Mi ostali nazivamo ga olupinom.
Ukrcasmo se u auto jednog vjerojatno najtoplijeg dana u povijesti Italije. Putovanje je mukotrpno i mama
već treći put moli krunicu tražeći od Boga da auto izdrži i sigurno nas doveze do Godege. Dok zajednica nije
izgradila novu crkvu i uvjerila papu Urbana XXI. da dođe i blagoslovi je, Godega je bila poljoprivredni gradić.
Grad je zbog toga postao utjecajan, preimenovan u Godega di Sant' Urbano i u cijeloj Italiji siromašni seljaci
pokazivani su kao primjer pobožnosti i upornosti.
Napokon, nakon što se provezosmo kroz ono što se čini samim repom civilizacije, ugledasmo znak s natpi-
som 'Godega di Sant' Urbano.' Godega ima veoma kratku glavnu ulicu koja se doima još manjom u us-
poredbi s ogromnim seljačkim imanjima koja se prostiru iza nje. Tu je, naravno, crkva, jedna trgovina
sušenim proizvodima, kafić na otvorenom sa stolovima i suncobranima boje zelene trave i spomenik iz rata,
gladak, izrezbaren mramorni obelisk nasred travnata trga, okružen lancem koji visi na stupićima. Dva konja,
neprivezana i neosed-lana, stoje blizu otvorenog trijema gdje nekoliko pilića čeprka po prašini.
— Pravi seoski ambijent — reče mama, pjevušećim glasom, s puno nade. Sirota mama. Odrasla na ulicama
Brooklyna prepunim si-
1 62
LUCIA, LUCIA
ledžija ne može sasvim razumjeti očevo uzbuđenje zbog povratka kući na svoje imanje. Za razliku od nje, ja
osjećam kako su me tatine priče tijekom svih ovih godina na to pripremile. Godega izgleda baš onako kako ju
je opisao.
— Sviđa mi se — reče Orlando čitajući mi misli. — Osjećam se kao kod kuće. — Dok su se ostali dečki nagan-
jali ne mogavši mirno sjediti na mjestu, Orlando je sjedio sa mnom i nas dvoje slušali smo tatine priče o
Venetu.
Nebo je pravi nebeski svod mediteranski plavog, bez tračka oblaka koji bi narušio to divno plavetnilo.
Brežuljci i pašnjaci prostiru se poput sirove svile na stolu za krojenje, dok se val za valom pšenice nježno
povija pod naletima povjetarca. U daljini se vide Dolomiti, njihove stjenovita lica umrljana sivom, poput gol-
ubljeg perja, dok su im vrhovi boje soli.
— Domenic! Eccoci qua! — Tata maše. Njegov rođak, u otvorenom teretnom kamiončiću, još jednoj staroj
olupini, zatrubi kad nas ugleda. Domenic se zaustavi i iskoči s vozačeva sjedišta i priđe zagrliti mog oca. Ot-
prilike je tatinih godina, ima kratko podšišanu sijedu kosu po cijeloj glavi i široka ramena, poput svih rođaka
s tatine strane. Iza njega iz kamiončića iziđoše dvije prelijepe djevojke te žena njegove dobi..
— Opaaa — zazvižda potiho Angelo kad ugleda djevojke. Jedna je visoka i vitka, ima kosu koja joj U sjajnim
kaskadama dopire do struka. Na njoj je pamučna mornarskoplava haljina bez rukava, a na nogama sandale.
Njezino samouvjereno držanje i način na koji drži glavu navede me na pomisao daje sigurno starija no što iz-
gleda. Da dođe u New York, naša manekenka Irene Oblonsky ostala bi bez posla. — Ovo je moja nećakinja,
Orsola Spada — predstavi nam je rođak Domenic. Moja braća postupiše poput glupana pokušavajući se
predstaviti odjednom, a sirota Orsola osta potpuno zbunjena. — A ovo je Domenica — reče ponosno Do-
minic. Ona je jednako tako lijepa, malena i gracioznih oblina, očito je da i ona ima hrabrosti.
— A ja sam Bartolomea, Domenicova supruga. — Prilično neobično, Bartolomea je crvenokosa s tamnim
smeđim očima. I ona je zgodna. Sto god da jedu na farmi, vidi se da godi ženskoj ljepoti.
163
ADRIANA TRIGIANI
Domenic nam pomaže da se ukrcamo otraga u kamiončić gdje je složio dvije klupice na koje ćemo sjesti, ima
dovoljno mjesta za sve nas kad smo prtljagu uspjeli smjestiti u sredinu. Mašem tati i Robertu koji nas slijede
vozeći se u autu za nama.
— Ovo je prava pustolovina — obrati mi se mama zadovoljno. Gurkam je i navodim da baci pogled prema
Angelu i Orlandu
koji su zasuli Domenicu i Orsolu, iznenada prepuni pitanja o Venetu, u očajničkoj potrazi za turističkim
vodičima koji bi im pokazali znamenitosti.
— Idioti. Ponašaju se kao da nikad prije nisu vidjeli djevojke — otpuhuje Exodus.
Kad kamiončić skrenu niz prašnjavu cestu, stiskamo se poput bala sijena. Uz cestu se protežu vlati pšenice,
tako visoke da imam osjećaj da smo u tunelu. Gledam u nebo. Sunce se spustilo nisko, žarko-ružičasta boja
obrubljena plavom. Sve je u Italiji drukčije: hrana, žega, očeve emocije, štosovi moje braće, majčino
novootkriveno strpljenje, sve osim mene. Moje srce je kod kuće, uz Johna Talbota.
Domenic zaustavi nasred čistine ispred oštukane kutije na tri kata i pomaže nam izići iz kamiončića. Tata, koji
kuću nije vidio od svoje sedamnaeste godine, zaplaka. Domenic snažno potapša tatu po leđima, kao da
pokušava nešto pokrenuti iz tatina dušnika. Tek kad tata presta-de brisati suze i ispuhivati nos, prestade i
Dominik s lupkanjem. Bartolomea i djevojke odoše u vrt po svježe povrće, dok nas Dominic vodi u obilazak
imanja.
— Dođite, pokazat ću vam kako izgleda unutra. — Ne nalikuje ni jednoj seljačkoj kući koju sam dotad vidjela.
Idemo za Domenicom u kuću i ulazimo kroz dvoja drvena vrata u ono što se može opisati jedino riječju kon-
jušnica. Pod je prekriven slamom, a prozori roletama načinjenim od tankih drvenih letvica, koje su bile
podignute. Premda je podne, u prostoriji je mračno. — Imamo životinje na imanju. Magarca, dvije svinje —
razmišlja Dominic nabrajajući. Mršavo pile zašušta na slami u kutu i prestraši mamu. — Ah, da, i kokoš. Os-
tala je iz nekog razloga.
— Takve su četvrti u kojima se živi — nastavi on i poče se penjati grubo isklesanim ljestvama kroz rupu na
stropu. Slijedimo ga poput mrava koji se penju uz granu.
1 64
LUCIA, LUCIA
— Nije loše — reče Roberto koji se penje ispred mene. Tata nam pomaže da se provučemo kroz otvor, na-
jprije meni, a zatim mami.
— Zio Antonio je tu živio sve do svoje smrti — reče nam
Domenic.
Unutra golema soba s dugačkim stolom, jednostavnim, ručno izrađenim, i dvanaest pletenih stolaca. Oš-
tukani zidovi oličeni su u svijetlu boju breskve koja se na stropu i podu pretvara u ružičastu. Najvažniji u
prostoriji su bež počivaljka i dva stolca, niska i udubljena smještena ispod prozora. Čitav zadnji kraj pros-
torije zauzima kamin načinjen od sivog poljskog kamenja, od kojih je neko veličine kutije za šešire. Nikad
nisam vidjela tako veliko ognjište — mogla sam ja stati u njega! Zbirka starih seoskih pomagala visi nad
kaminom. Crni predmeti na zlatnoj pozadini doimaju se kao fotografije u sjenovitim kutijama. Na podu je
jedna podna svjetiljka s jednostavnim ružičastim staklenim zaslonom. Nakon što sam u prizemlju vidjela kon-
jušnicu, veselim se spoznaji da imaju struju.
— Vidi, Maria. Jednostavno. Nema drangulija — zadirkuje je tata. — Moja supruga ima više posuđa no u
restoranu — obrati se on Domenicu.
Ne obazirući se na šalu, mama upita: — A gdje ćemo spavati?
— Gore — pokaza Domenic.
— Još jedne ljestve — veselo dometnu mama, penjući se na treći kat. Slijedim je. Gore su dvije velike
spavaće sobe. U svakoj su dupli kreveti, koji izgledaju baš kao naši kreveti kod kuće, sve dok ne sje-dosmo na
njih. Umjesto federa i madraca kreveti su velike šuplje rupe u koje su nagurane vreće punjene slamom.
Prekriveni plahtama i dekom doimaju se poput normalnih kreveta.
Sjedam na jedan i poravnavam deku. — Nije tako loše.
— Sad znamo kako se kokoš osjeća — mama zakoluta očima. Mama i tata zauzeše jednu sobu, a Rosemary i
ja drugu. Moja
braća će spavati u konjušnici. Prije no što se priključi braći, Roberto zagrli Rosemary, koja zagnjuri lice u nje-
gov vrat. Gubitak djeteta još ih je više zbližio.
Vrt je prepun dozrelih rajčica, žutih paprika, rikole, radiča i krumpira. Domenik je iznio pršut, tanke slojeve
mirisne slanine, usoljenu govedinu prelivenu umakom od maslinova ulja, limuna i papra i posnu govedinu
tanko, tanko narezanu, sve je to on sam osolio i osušio na
165
ADRIANA TRIGIANI
dimu u svojoj sušari. Iznio je uz to svoje vlastito maslinovo ulje u crnoj opletenoj boci i puno vina, krepki crni
Chianti u keramičkim vrčevima.
Bartolomea izvede mamu pokazati joj ognjište na otvorenom, načinjeno od kamena, s visokim dimnjakom.
Do njega je niski kameni zidić (pretpostavljam da služi za hlađenje onog što se peklo), a iza njega još jedan
stolić, duži od onoga unutra, koji sa svake strane ima klupicu za sjedenje.
— Kad je unutra prevruće za kuhanje, kuhamo vani — objasni Bartolomea mami i pokaza joj alat uredno
spremljen ispod pećnice, koja je s obje strane otvorena. Talijanska domišljatost, pomislih dok gledam kroz
nju. Jela koja još nisu kuhana drže na jednoj strani, a kao gotov proizvod serviraju s druge!
— Sad ste već ogladnjeli, zar ne? — Bartolomea postavlja svi-jetložuti stolnjak na stol i pričvršćuje ga
opletenim bočicama maslinova ulja. Orsola svakome postavlja tanjur, vilicu i malu drvenu šalicu. Iz košare
koju je donijela iz Domenicova kamiončića, Bartolomea izvadi poslužavnike pune delikatesa: male sendviče
od hrskava kruha, srdele, pladanj crvenih naranči prelivenih maslinovim uljem i paprom, svježe smokve pre-
rezane na pola s komadićima tvrdog sira, sočne dimljene sardine, naribani parmezan i sjajne crne masline.
Za desert su velike nadignute uljne pogače. Orsola kraj svakog tanjura ostavi veliki grozd svježega grožđa.
Prava gozba.
Bartolomea nas zove na ručak. Čini se daje vrijeme stalo dok zauzimamo svatko svoje mjesto na klupicama;
možemo predstavljati bilo koju generaciju obitelji Sartori koja se skuplja za objed na suncu ispod venecijan-
skog neba.
Nakon tjedna provedena spavajući na mirisnoj slami, šetnje do grada i natrag na popodnevni kapučino,
odmora, popodnevnog dremuckanja i čitanja Goetheovih zapisa s putovanja po Italiji koje sam dobila od
Delmarra na rastanku, zaključili da bih se mogla naviknuti na talijanski način života. Ali ne bez svog
zaručnika. Srce mi je žudilo za Johnom i svaki put kad bih ugledala nešto divno poželjela bih da je sa mnom i
da to mogu podijeliti s njim.
Primila sam prvo pismo od Ruth u kojem piše da se Helen svake sekunde sve više i više širi — već je dvaput
otpuštala Helenine
1 66
LUCIA, LUCIA
radne kute. Violet vrši pritisak na policajca i do Dana rada1 očekuje prsten. Delmarr se čini previše zaoku-
pljen poslom; idu na ručak i Ruth će mi o svemu potanko pisati. Spomenu da je John nekoliko puta navraćao
u trgovinu i došao ih sve pozdraviti. Rekao je Ruth da je navratio na odjel unutarnjeg uređenja pronaći prave
ručkice za ladice, za ugradbene ormare koje je dizajnirao za našu spavaću sobu.
— Lucia — zove me Ro i po tonu njena glasa osjetim da se nešto strašno dogodilo. Trčim iza kuće i vidim nju
kako kleči uz tatu koji se srušio na zemlju.
— Mama — dozivam. Ona dotrča iz kuće s Exodusom. Kleknuh uz tatu, pipam mu puis koji mi se učini veoma
slab. — Idi po vodu — rekoh Ro. — Moramo ga odvesti u grad. — Exodus i ja pokušavamo oživjeti tatu. On
otvori oči, ali ne zna gdje se nalazi. — Održite ga pri svijesti! — vičem mami dok ga podižemo u stražnji dio
kamiončića koji nam je Domenic ostavio. Popodne je i ostali dečki su danas na Domenicovoj farmi, pomažu
mu napuniti silose sijenom. Otprilike su dva kilometra daleko i to u smjeru suprotnom od grada te odlučismo
riskirati i pronaći liječnika u Godegi.
Exodus vozi po cesti prepunoj rupa što brže može. To drmusanje čak pomaže jer tatu održava pri svijesti.
Kad se dovezosmo u grad ugledah skupinu ljudi okupljenih u kafiću i povikah: — Dottore! Dottore! — Kono-
bar utrča u restoran zazivajući pomoć. Mama, koja je u takvim slučajevima uvijek pribrana, traži hladnu krpu
da stavi tati na lice.
Stiže i liječnik, otprilike četrdesetogodišnji muškarac, koji nas uputi prema klupici u sjeni. Promiješa nekakav
prah u malo vode i natjera tatu da to popije. Objasni nam da prah sadrži kalij i druge minerale, uključujući i
nešto soli. Sigurno ima grozan okus, jer tata načini grimasu kad ga proguta.
— Sto se dogodilo? — upita napokon, sasvim očito došavši k sebi od tog gorkog napitka.
— Sinjor, ne smijete biti puno na suncu. — Liječnik se nasmiješi. — Svaki put kad dođe neki Amerikanac
onesvijesti se na vrućini.
— Nisam osjećao vrućinu — brani se tata.
1 Labour Day - Dan rada, prvi ponedjeljak u rujnu državni je blagdan u SAD-u.
1 67
ADRIANA TRIGIANI
— Sinjor, ako je toliko vruće da dozrijevaju naranče, onda je zacijelo prevruće za ljude.
Exodus pomaže tati ustati i upućujemo se natrag prema ka-miončiću. Mama nas zaustavi. — A, ne. Nikamo
vi ne idete. Nikamo dok sunce ne zađe!
— Maria — poče se buniti tata.
— Ne, sjedit ćemo u crkvi. Odmah tu preko u zadnjem redu crkve svetog Urbana. Sjest ćemo u hladovinu, iz-
moliti krunicu i zahvaliti Bogu što nije bilo nešto gore.
Tata bespomoćno podignu ruke. Mama s jedne i Exodus s druge strane uvedoše ga u crkvu. Rosemary i ja se
pogledasmo i osm-jehnusmo jedna drugoj.
Tata na sud u Godegi pozva čitavu obitelj da osigura konačnu izradu dokumenata vezanih za nasljedstvo.
Premda je zgrada veoma mala, u njoj se još nalazi i policijska postaja jer ispred nje stoji jedini carabi-niere u
gradu. Sjedim s Robertom i Rosemary, a Orlando i Angelo čekaju nas pred vratima, kao da stražare čuvajući
ih, od koga ili čega? Exodus se naslonio na zid i nešto šapće s Orsolom. Mama se okreće i daje im znak da
budu tiho. Orsola ustade i udalji se od Exodusa da ne bi došlo do većih problema.
Dok činovnik na glas čita oporuku, tata sklopljenih očiju pozorno sluša svaku riječ. Na spomen Enzova imena,
Domenic se nagnu prema tati reći mu da se Enzo odrekao svog dijela imanja. Tata kimnu. Vidim da ga prekid
veze s bratom još uvijek muči. To je jedino što smatram nedokučivim vezano uz mog oca. On je miroljubiv
čovjek. Kako može podnijeti ljutiti se na svog brata sve ove godine? Na kraju procedure činovnik ustade i
poljubi tatu u oba obraza — ispostavi se da je to tatin daljnji rođak s bakine strane.
N akon deset dana provedenih u kući na imanju, načinismo planove za sporedne izlete. Htjedoh obaviti
kupovinu u Veneciji te Rosemary i ja učinismo detaljan plan. Spakirali smo odjeće dostatne za tjedan dana.
Nije mala stvar prati odjeću na velikoj vrućini, vješati je na konop i ravnati glačalom koje nalikuje na podupi-
rač vrata. Ali nemamo drugog izbora.
1 68
LUCIA, LUCIA
Paket od Johna stiže prije mog i Roina odlaska. Iz Bonwit Teller'sa je, poslan tjedan dana prije našeg odlaska
u Italiju!
— Ne mogu vjerovati da je trošio novac na suparničku kuću! — reče Ro smijući se. Otvaram kutiju i izvlačim
malu tijaru od bijelih satenskih ruža s lišćem od svijetlozelena baršuna i vrpcom blještavih austrijskih kristal-
ića. — Kako je obziran! — vrišti Ro. Na porukici piše:
Mojoj najdražoj ljubavi zaveo,
volim te, John
— Bože, pa ti ćeš dobiti princa.
— Misliš da ja to ne znam — rekoh. Odložih tijaru.
Većina Talijana je u kolovozu na godišnjem odmoru pa nam je trebalo mnogo cjenkanja da bismo se dovezli
do željezničke postaje u Trevisu. Tata pregovara s taksistima komentirajući da im je vožnja skupa i da košta
koliko naš let zrakoplovom preko oceana. Ali za tatu je izlet autom prednost, zato što je vozač poput
ugrađena pratitelja djevojkama. Vrijedilo je, kad smo se Ro i ja priključile mnoštvu prelazeći preko mosta Ri-
alti u sam grad, Veneciju, ona pokaza gondole koje su plovile ispod mosta. Zaustavismo se u San Marcu
pogledati palaču Dario, čija je fasada mozaik boja mramora za koje nisam ni znala da postoje: crveno s tirk-
iznim nitima, zlatno s bijelim, zeleno s narančastim, sve isklesano i porazmješteno u sjajan bizantinski uzo-
rak. U vodiču piše daje Venecija bila glavni trgovački svjetski prolaz iz Afrike do Istoka te da je vidljiv utjecaj
brojnih kultura.
— Scusi — reče muškarac na talijanskom. Svaku riječ pozorno naglašava. — Puo prendere una fotografia di
me con mia moglie ? Grazie.
— Prego — odgovorih. Jeste U Amerikanac? — pitam dok od njega uzimam fotoaparat.
— Jesam — reče on na engleskom dok staje uz svoju suprugu. — Vi također?
— Konačno netko naš! — reče njegova supruga ispod šešira široka oboda zauzimajući pozu. Ima otprilike
pedeset godina, visoka je i mršava. Njezina plava kosa spletena je u dugu pletenicu. Ima patricijsku ljepotu,
visoko čelo i široko razmaknute plave oči.
1 69
ADRIANA TRIGIANI
— Tako se osjećamo — govorim im dok ih fotografiram. — Odsjeli smo na selu. Ja sam Lucia Sartori, a ovo je
moja snaha, Rosemary.
— Ja sam Arabel, a ovo je moj suprug, Charlie Dresken. — Charlie je Arabelinih godina, ali se po tjelesnom
izgledu potpuno razlikuje od nje, Malen je, mišićav, riđe kose i brade.
Charlie od mene uze fotoaparat i upita: — Odakle ste?-
— Iz New Yorka. Iz Greenwich Villagea.
— Iz Trgovačke ulice — doda Ro.
— Kako je svijet mali — reče Charlie, smiješeći se. — Mi smo s Long Islanda, Iz Syosseta.
— Doista? — upitah. — Moj zaručnik i ja gradimo kuću u Huntingtonu.
— 0, Huntington je predivan! — reče Arabel. — Tamo grade prekrasne kuće. Cime se vaš zaručnik bavi?
— Ekonomijom. Uvozom — objasnih.
— A gdje ste odsjele, djevojke?
— U prenoćištu Pavan u Campo San Marina — Ro čita iz našeg plana putovanja.
— Mi smo u Giudecci. Zapravo, upravo smo krenuli na ručak. Hoćete li nam se priključiti?
— Veoma rado — rekoh.
,— Nađemo se u predvorju hotela u dva — reče Arabel kad zapisa adresu na našem planu putovanja.
Rosemary i ja, uzbuđene što ćemo se moći lijepo odjenuti i ručati, gotovo smo doslovno trčale, probijajući se
ulicama, pronaći prenoćište Pavan. Dobile smo sobu na drugom katu, oskudno namještenu, ali čistu, sa za-
jedničkom kupaonicom na dnu hodnika. Nije nam čak smetalo što ćemo morati dijeliti kupaonicu, jer smo u
Godegi imali samo jedan vanjski tuš, što je poput kupanja u drvenoj bačvi. Obule smo čarape, stavile rukav-
ice i šešire, što nismo činile otkad smo sletjeli u zračnu luku u Rimu. Mislim da smo poput pravih Talijanki: na
meni je pamučna crna široka suknja, bijela bluza i žarkocrvena vrpca oko struka, a Ro na sebi ima platnenu
suknju bež boje i ružičastu bluzu s ružičastim remenom od lakirane kože. Kad stigosmo do Guidecce, drago
nam je što smo se pomučile. U predvorju se vide obilježja otmjenog starog svijeta; u njemu su ukrašeni
kristalni lusteri i masivan viktori-janski namještaj s baršunastim jastucima.
170
LUCIA, LUCIA
Arabel nas dočeka i uvede u punu blagovaonicu gdje je Charlie za nas odabrao stol koji gleda na vrt. Saz-
nasmo daje ona profesorica umjetnosti na Marymount Manhattanu i da je Charlie odvjetnik. Deset godina
su u braku i nemaju djece.
— Njezina djeca su njezine knjige i antikni predmeti s naših putovanja — nasmija se Charlie.
— I tvoja također. — Arabel ga uštipne za obraz, a on joj se nasmiješi. — Znate, Charlie i ja dolazimo u
Veneciju svake godine i svaki put posjećujemo iste crkve kako bismo pogledali iste umjetnine, jer svaki put u
njima otkrijemo nešto novo.
— Fotografije u knjigama ne čine čuda — doda Charlie.
— Morate nam se priključiti u Svetoj Sta. U njoj su izložene slike koje je naručio Andrea Stazio...
— Jedan veoma bogat čovjek — dometnu Charlie.
— Veoma bogat, čovjek koji je želio da dvanaest umjetnika protumači živote dvanaestorice apostola. Stoga
je izabrao najbolje. Moja omiljena u toj skupini je ona koju je oslikao mladić po imenu Giambattista Tiepolo.
Naslikao je Žrtvu svetog Bartolomea.
— Ostavit će vas bez daha kad je ugledate — obrati nam se
Charlie.
Arabel nastavi: — Slika me uvijek dirne. Mislim da to ima veze s likom tog čovjeka, Bartolomea, koji se,
izlazeći na svjetlost, pojavljuje iz nečega što izgleda poput crnog bazena. Okružen je zlom i sumnjom, ali je
ustrajan u svojoj nakani da umre časno i vidi Božje lice. To je najbolja interpretacija patnje koju sam u životu
vidjela. Točno možete osjetiti njegovu agoniju.
Rosemary, koja se doista potrudila saslušati razgovor koji je ne zanima, ima potrebu malo odrijemati. Oči joj
se cakle. Sav ovaj razgovor o umjetnosti za nju je previše. Ali na mene je ostavio sasvim suprotan dojam.
Pohlepna od želje da saznam još pojedinosti, zapitkujem, a Arabel i Charlie su sretni što mi mogu na sve
odgovoriti.
Dok ih promatram kako se odnose jedan prema drugom, vidim da se vole, ali među njima postoji taj raz-
govor, ta intelektualna povezanost o kojoj nikad nisam razmišljala u svojoj vezi s Johnom. Kad Arabel priča o
povijesti Venecije i umjetninama koje su tu izložene, razmišljam o onome što sam možda propustila time što
nisam otišla na fakultet. Jedine djevojke iz moje srednje škole koje su se upisale na fa-
171
ADRIANA TRIGIANI
kultet bile su iznimno inteligentne i željele su postati učiteljice ili knjižničarke. Znala sam da ću raditi neki
posao koji podrazumijeva vještinu rada rukama, ali shvaćam da bih taj posao bolje obavljala da znam više o
umjetnosti i književnosti. Doima se kao da Arabel zna o svačemu ponešto. Ono što ja znam o svijetu, znam
do najmanjih pojedinosti, ali moje znanje je skučeno. Ograničeno je na Greenwich Village i B. Altaian's.
Možda prave veze nisu samo društveni kontakti, već svijet duboko slojevitih ideja zajedničkih ljudima koji
brinu o njima. Arabelina blizina navodi me da i sama poželim postati dio tog svijeta. Odlučismo im se
priključiti u obilasku Venecije. Arabel nam ima mnogo toga pokazati.
Arabel i Charlie pokazuju nam onoliko Venecije koliko možemo prihvatiti a da se ne iscrpimo. Kakav uspješan
potez imati pravog povjesničara umjetnosti da nam objašnjava sve što vidimo. Danas je Arabel inzistirala da
vidimo proizvodnju murano stakla. Na trajektu koji vozi do glavnog otoka, Arabel objasni da su proizvodnju
staklenih predmeta premjestili iz Venecije zbog dima i vrućine koje su proizvodile peći. Obilazak glavne tvor-
nice podsjeti me na radionicu kod B. Altman'sa. Svaka osoba obavlja određeni zadatak, nakon čega način-
jeno predaje dalje drugoj osobi, sve dok odjeća, u ovom slučaju pehar, krak svijećnjaka, zdjelica ili luster ne
bude konačno dovršen.
— Zar nije teško izabrati luster kad još nisi ni vidjela kuću? — upita me Arabel. Možda zbog toga što sam
švelja mogu zamisliti krajnji proizvod. U mojoj svijesti komadi tkanine postaju prave suknje, pregršt perlica,
gornji dio haljine ukrašen draguljima, a komadić mekog baršuna ovratnik. Kad sam s Johnom prvi put ušla u
jutro i pol našeg posjeda, mogla sam zamisliti svaku prostoriju, svaki ulaz, pokazati precizno na mjesto na ko-
jemu treba doći prozor koji gleda na zaljev, kako bi popodnevno sunce obasjavalo stube s dovoljno ružičaste
svjetlosti. Kako je to čudno, pomislih, trebati nešto načiniti da bi ga vi-zualizirao. Ne mogu postići to što Ara-
bel čini, ali možda ni ona ne može obavljati moj posao.
Cjenkam se s prodavačem oko očaravajuće lijepog lustera, onakvog kakvog u Americi nikad ne bih mogla pri-
uštiti. Podloga je od ulaštena bakra, a krakovi imaju lišće od zlata. Stakleni ukrasi su voće, u svim mogućim
bojama: sivkasti grozdovi od kvarcna stakla, žućkaste kruške, jabuke od granata i rumene trešnje. Obeća mi
odvojeno zamo-
172
LUCIA, LUCIA
tati svaki dio voća i upozori me da se ne začudim kad svijećnjak stigne u kutiji veličine sobe.
— Nema veze, samo neka stigne čitav — rekoh. Kakvi neobični praznici! Sve što vidim oko sebe potiče moju
kreativnost i daje mi ideje, od koraljne kopče koju ugledah na cipeli jedne gospođe do svilenog moare šatora
u kojemu smo ručali u hotelu. U Italiji je čak i pribor za jelo prava umjetnost, zbog onih emajliranih živih boja
na ručkama.
Sljedećeg dana Arabel naruči automobil koji će nas odvesti u Firencu da kupimo svilu. Čula sam za Antico
Setifico Fiorentino od Franca Scalamandrea, dobavljača svilom na Petoj aveniji. Moći ću se svojim poznavan-
jem tkanina i tkanja barem malo iskupiti za Arabelinu velikodušnost. Kad sam kod Scalamandrea kupila
svileni taft za haljinu mezzosopranistici u New York Grand Opera Company, ispričao mi je o tvornici u kojoj
se svila proizvodi. U pojedinosti mi je opisao mjesto, od svilaca koje namotavaju konac, lupe tkalačkog stana
koji radi od jutra do mraka, do prostorije za sušenje gdje se svježe obojana tkanina raširi na drvenim okvir-
ima da se boja ravnomjerno osuši. Dok prolazimo tvornicom, shvaćam da su materijali s kojima radimo kod
B. Altman'sa samo mali dio onoga što se ovdje stvara. Da imam neke od ovih trakica i vune s kockastim
uzorkom mogla bih kreirati kolekciju za čitavu sezonu temeljenu samo na raznim varijantama ružičaste.
Arabel pokaza na prljavo bijeli taft s blagim vodenim žigom u uzorku. — Ne znam što bih s tim — reče — ali
zaista je posebno. — Ona podignu tkaninu, a ja shvatih da se, zbog načina na koji se tkanina nabire i kral-
jevske jednostavnosti iznijansiranog tkanja, posebnog zbog sjaja kojim se postiže dramatičan efekt, može
iskoristiti za jednu jedinu stvar: moju vjenčanu haljinu. Arabel i Rosemary se složiše te ja kupih devet
metara, dovoljno za bilo što što Delmarr odluči stvoriti.
Kad smo se sljedećeg dana trebali oprostiti od Arabel i Charlieja, bila sam tužna što odlaze. Nikad nisam
provela vrijeme u društvu tako obrazovane žene, i shvatila sam što sam propustila zato što se nisam dalje
školovala. Ponosna sam na svoju obuku i školovanje, ali vidim da sam mogla postići mnogo više. Prisjetih se
noći u Plazi kad me Christopherov prijatelj upitao jesam li bila u Vassaru. Kako bih bila voljela otići i živjeti u
nekoj spavaonici okružena mnogim pametnim, ambicioznim djevojkama. Svoj talent sam sasvim dobro ko-
ristila, ali se nisam probijala. Imam ideja i volje da to sprovedem, ali postoji cijeli je-
173
ADRIANA TRIGIANI
dan svijet koji nisam iskusila, a koji bi mi bio omogućio da se popnem u sam vrh.
Mama je uzbuđena što nas vidi kad smo se žive i zdrave vratile s izleta. Pružam joj nisku od murano stakla
koju sam kupila za nju. Dok je gledam u zrcalu kako je proba, zapazih da zabacuje glavu baš kao što to ja
činim kad isprobavam nakit. Mama odvrati pogled od kuglica i pogleda mene u zrcalu. — Je li s tobom sve u
redu?
— U redu je, mama.
Pomno preispituje moj odraz u zrcalu i proučava me onako kako je to cijeli život činila. Vidim po izrazu njez-
ina lica da zna da se nešto promijenilo. Moja mama uvijek je bila ona kojoj sam se mogla povjeriti, tako da
od nje ne mogu baš mnogo toga sakriti.
— Zašto si tako ozbiljna? — upita.
— Ne znam — slagah. Kako joj mogu reći da me ovaj izlet promijenio? Srela sam Arabel koja živi u svijetu
umjetnosti i književnosti, koja me je zarazila svojom strašću. Vidjela sam tako posebne umjetnine, što me
navelo na razmišljanja o tome kako postati bolja švelja. No zašto su me moje ambicije rastužile? Zašto uvijek
osjećam kao da se moram odreći nečega što volim da bih se mogla penjati dalje?
Proveli smo zadnje tjedne u Godegi smijući se i uživajući u međusobnom druženju. Ovo će biti moji zadnji
praznici koje sam s obitelji provela neudana. Od svega onoga što sam naučila i mjesta koje sam vidjela, ni-
jedno mi nije značilo više od dragocjenog vremena provedenog ovdje u očevoj rodnoj kući. Ove ću trenutke
pamtiti, majku koja se smije dok sjedi tati u krilu, Roberta i Rosemary kako šeću poljima, Angela, koji je s
dvadeset godina bio prestar da bude ministrant u crkvi svetog Urbana, ali je svejedno služio misu, Orlanda
kako vani na ognjištu peče pizzu, Exodusa koji dvanaesti put popravlja motor starog automobila i sebe kako
bosonoga kročim travom na kojoj se moj otac igrao dok je bio dječak.
Rođak Domenic se pretvara da je zauzet poslom dok mi na kamiončić tovarimo stvari spremajući se za
povratak do željezničke postaje u Trevisu. Trpa duhan u lulu kao da je ljut na nj.
174
LUCIA, LUCIA
— Je li sve u redu, rođače? — pitam ga.
— Nikad vas više neću vidjeti — odgovori mi.
— Kako ne, hoćeš. Doći ćeš ti u Ameriku, a i mi ćemo se vratiti ovamo.
— Ne, mlada si pa ne znaš. Pred tobom je još toliko toga pa misliš daje tvoje sve vrijeme ovog svijeta. Ja
znam da se ovo više nikad neće ponoviti. Nećete se vratiti.
Smiješim se Domenicu i grlim ga. Kako samo veseli i smiješni znaju biti ti Talijani, za trenutak upadnu u
mračna razmišljanja. Ništa u životu nije izvjesno, poželjeh reći svom rođaku. Ovaj mjesec dana bio je predi-
van. Prestani se žaliti! Lako je meni to reći jer sam odbrojavala sekunde do susreta s Johnom.
Roberto ukrca posljednje torbe u auto. Došli su nas ispratiti Domenic, Bartolomea, Orsola i Domenica.
— Gdje je Exodus? — upita mama prebrojavajući nas kao da smo pilići.
— Mama — javi se Exodus glasom koji jedva prepoznah. Nije onako sarkastičan i ne šali se, glas mu je ozbil-
jan.
— Hajdemo. Moramo uhvatiti dva vlaka prije zrakoplova. — Mama krenu prema kamiončiću, torbu pre-
bacila preko jednog ramena, a u drugoj ruci drži malu torbicu.
— Mama... ja se ne vraćam — reče Exodus.
Onom slobodnom rukom mama se uhvati za vrata kamiončića. — Kako to misliš ti se ne vraćaš?
— Ostajem ovdje — reče on odlučno.
— A što je s New Yorkom? — upitah. Zapanjena sam! Mogla sam očekivati ovakvu nezrelu ideju od Orlanda,
ili recimo Angela, ali ne od brata s kojim sam oduvijek bila najbliskija.
— Sto s tim? — reče Exodus jednoličnom bojom glasa.
— To je tvoj dom! — govorim mu.
— Ovdje je moje srce. — Orsola stade uz Exodusa. — Vjenčat ćemo se.
— 0, Dio — mama se stropošta na klupicu u kamiončiću. — Antonio Giuseppe, daj ti to sredi.
Znamo da mama misli ozbiljno kad tatu naziva obama imenima. Ne miješamo se dok se mama i tata
suočavaju s Exodusom i pripremamo se za vatromet.
175
ADRIANA TRIGIANI
— Ex, što to činiš? — upita blago tata.
— Tata, znaš da volim trgovinicu i raditi s tobom. Ali cijeli soj život želio sam raditi na otvorenom. Oduvijek
sam žudio za imanjem. Volim raditi od ranog jutra, čim sunce iziđe pa sve dok ne dođe vrijeme za večeru. Za
to sam stvoren. Želim saditi i uzgajati plodove, a ne ih samo prodavati. Volim onu tišinu kad ujutro idem
musti kravu. Volim onaj osjećaj kad mi čizme uranjaju u blato nakon što sam ga izorao. Ne želim više buku.
Želim mir. — Ex pruži ruku, a mi osluškujemo blago šušta-nje povjetarca koji struji kroz pšenične zasade. —
Za mene je to glazba, taj zvuk. Osjećam da sam pronašao ono za što sam rođen.
— Ali trebaš mi tamo — reče mirno tata, a pogled mu odluta iza sina do prostranih polja.
— Imaš još tri sina, a uvijek možeš unajmiti nekoga tko nije član obitelji.
Nitko u obiteljskom poslovanju nikad nije izrekao riječi »unajmiti nekoga tko nije član obitelji«' Te riječi sma-
traju se najvećom uvredom jer je čitav smisao posjedovanja nečega poput trgovine mješovitom robom os-
taviti svojoj djeci posao koji donosi dobit, tako da obitelj može ostati na okupu i zajedno raditi.
Mama ustade i povisi glas. — Nikad nećemo zaposliti nikoga tko nije iz naše obitelji. Radije ćemo zatvoriti
nego to učiniti!
— Maria, molim te — tata se okrenu prema mami. — On ovdje vidi tradiciju.
— I djevojku! Lijepu djevojku! Nemojmo to zaboraviti! — zajedljivo bocka mama. Orsola gleda u zemlju.
Poželjeh joj prići i reći kako to nije njezina krivica, već jednostavno način na koji se obitelj ponaša, ali onog
trenutka kad se uda za mog brata, shvatit će to i sama.
Ex se okrenu tati, koji je razuman u ovoj svađi. — Nema ništa što bi me moglo više usrećiti nego gospodariti
svojim vlastitim životom. Proizvoditi svoju hranu, cijepati drva za ogrjev, sve to. Time se želim baviti. Tako
želim živjeti.
Mama pruža ruke u zrak. — Hvala Bogu da napokon znamo što Exodus želi. Pa dobro, sine, reci ti meni tko je
taj uljez kojeg sam rodila, odgajala i brinula o njemu kao o anđelu sve ove godine? Gdje je on? Možda bi mi
on mogao nešto objasniti, jer ti, ti se trenutačno ponašaš poput pijanca koji se opio romantičnim pšeničnim
poljima, tali-
176
LUCIA, LUCIA
janskom mjesečinom i Domenicovim vinom! — urla ona. — Upadaj u ovaj kamion i vraćaj se kući u Ameriku,
čiji si građanin. Odmah!
Exodus se ne miče s mjesta. Orsola plače, a tata, koji ne bi trebao biti na suncu, počinje se pržiti na njemu.
— Maria. Pusti dečka.
— Antonio!
— Pusti dečka. Ako me jedan od mojih sinova treba napustiti, onda je ovo mjesto na koje bih poželio da ode.
Obitelj Sartori ovdje obrađuje zemlju stotinama godina. Ponosan sam što se moj sin vraća tamo otkuda sam
potekao, gdje sam odrastao, i bit ću sretan da vidim njegovu djecu kako rastu u ovoj kući.
Jedini zvuk koji čujemo je onaj mršave kokoši koja gazi po slami u konjušnici. Mama se uhvati rukama za
glavu i ponovno sjede na klupicu, ali zna da je tata u pravu. Exodus se pope u kamion i zagrli je. — U svom
srcu, nikad vas neću napustiti, mama.
Već sljedećeg trenutka se tata, čini se, prisjeti da postoji još nešto što treba obaviti. Pogriješio je kad je Rose-
mary došla u obitelj i nije želio istu pogrešku dvaput ponoviti. Okrenu se Orsoli. '¦— Orsola, dobro došla u
obitelj — reče. Ona zagrli tatu, a zatim sve nas, i na kraju mamu. Tata mami pruži svoju maramicu. Ona is-
puha nos i reče: — Hoće li se ikad itko u ovoj obitelji normalno vjenčati? — Roberto pokrenu kamion,
Domenic i njegova obitelj popeše se s nama i posljednje što vidimo dok skrećemo na cestu koja vodi do
Godega di San't Urbana je Exodus, koji je zagrlio Orsolu oko struka, i jedno veoma mršavo pile koje izviruje
kroz vrata njihove seoske kuće, njihova novog doma.
177
DEVETO POGLAVLJE
Kad silazimo sa zrakoplova u New Yorku, John nas čeka kod vratnica držeći buket crvenih ruža prevezanih bi-
jelom saten-skom vrpcom. Besprijekorno je odjeven, kao i obično, u bež platneno odijelo, bijelo-plavu
košulju na prugice i modroplavu kravatu. Kao i bezbroj puta kad sam u Italiji izvukla i pogledala njegovu fo-
tografiju, sad mije, kad sam ga ugledala tako zgodna, srce tako snažno zakucalo da nisam mogla doći do
daha. Znam da dame ne bi trebale potrčati, ali ne marim za to. Trčim niz prolaz i bacam mu se u naručje.
Uranjam lice u njegov vrat i udišem miris njegove kože, koja mi je toliko nedostajala.
— Sto.kažeš na to da se vjenčamo petnaestog studenog? —
prošapta.
— Studenog! Moramo poslati pozivnice, unajmiti svirače, naručiti jelo, sašiti haljinu. Suludo je! — govorim
mu. Ali sad se već okupila moja obitelj, premda se drže kao grumen mahovine na staroj stijeni.
— Ne želim više čekati — govori smiješeći se.
— Ni ja.
— Možemo sve spremiti do petnaestog studenog — reče mama, a u glasu joj se osjeti tračak panike. Predo-
bro je poznajem i znam da smatra kako je to prerano, ali od našeg susreta s ocem Abruzzijem doista se jako
trudi da ne odbaci baš svaku Johnovu ideju o našem vjenčanju. Umjesto prepiranja, poljubi Johna u obraz.
Kad je moja majka progovorila, moja braća su ponovno živnula i rukovala se pozdravljajući se s Johnom.
Jedino se papa, dragi papa, morao na silu osm-jehnuti. Nikad više ništa neće reći protiv Johna, zato što je
tako obećao ocu Abruzziju i zato što me ne želi izgubiti. Ali kako ne može vidjeti koliko sam sretna?
178
LUCIA, LUCIA
Roberto i Rosemary pođoše sa mnom i Johnom u Packardu, u kojem povezosmo najveći dio prtljage, dok se
mama, papa, Orlando i Angelo voze za nama taksijem. Govorim Johnu kako je Exodus odlučio ostati, a Rose-
mary ga zabavlja dogodovštinama s našeg izleta u Veneciju. Kad stigosmo u Trgovačku ulicu, John pomaže
mojoj braći istovariti prtljagu otežalu od talijanskih knjiga, svijećnjaka, kožnih torbica i svile. Luster i posuđe
stići će brodom. John ima sve što treba, zato me ljubi i obećava te večeri izvesti na večeru.
Najprije se tuširam. Stojim ispod tuša prepuštajući se petnaest minuta ugodi naviruće vruće vode, uživajući
u svakom trenutku. Već sam zaboravila kako to izgleda nakon što sam se mjesec dana kupala u mlakoj sta-
jaćoj vodi. Izlazim ispod tuša i zagrćem kućni ogrtač. Kad uđoh u hodnik, Ro mi pruži čašu limunade. — Nisi
morala — rekoh.
— Vraga nisam! Nisam vidjela kocku leda trideset jedan dan. Htjela sam te podsjetiti da postoje. — Kucnu
svojom o moju čašu i spusti se niz stube ostavljajući me da se spremim.
Naglo posežem za puloverom dok prolazim kroz vrata izlazeći s Johnom te večeri. Večeri u New Yorku su još
uvijek tople, ali odmah se čini prohladno u usporedbi s Venetom. John je rezervirao mjesta u Vesuviu.
— Jesam li ti mnogo nedostajala? — pitam kad smo sjeli u naš separe.
— Svake sekunde. A ja tebi?
— Svako pola sekunde. —¦ Naginjem se preko stola i ljubim
ga.
— Bio sam na smrt prestrašen da ćeš sresti nekog Talijana, grofa ili vojvodu, ili što već od tih titula tamo
imaju, i odlučiti da se nećeš vratiti kući.
— Mogli su poredati sve talijanske neženje, od vrha Alpa pa sve do podnožja, a da me ni najmanje ne bi
pokolebali. Ja imam najboljeg zaručnika na svijetu. Čemu bih uopće nekog drugog gledala?
— Lijepe djevojke mogu birati.
— A ja biram tebe.
— Kupio sam ti nešto dok te nije bilo — reče smješkajući se. — Čim sam je ugledao, pomislio sam kako bi
odgovarala samo jednoj
179
1
ADRIANA TRIGIANI
djevojci na svijetu. John rukom dade znak Patsyju, visokom, žustrom Talijanu, vlasniku restorana, koji stolu
prinese veliku kutiju.
— Sto je u njoj, ljubavi? Mislila sam da štedimo za kuću... Kutija je veličine stola, oko tridesetak centimetara
duboka,
prevezana ružičastom satenskom vrpcom, tako širokom da mi dugo treba da je razvežem. Kad odigoh pok-
lopac, ostadoh bez riječi. Izvlačim bundu od nerca, najmekše najcrnje boje. Ima uspravan ovratnik, uglato
krojena ramena i velike manžete.
— Provjeri podstavu — reče John. Rastvaram bundu i vidim svoje ime blještavim zlatnim nitima izvezeno na
njoj. — Nema zabune kome bunda pripada.
— Lucia je otmjeno ime — reče Patsy, veoma ponosan na svoju ulogu u cijelom tom događaju. — Znači sv-
jetlost; Ti si tako ljupka djevojka da ti ne treba krznena bunda. Mnogim ženama trebaju krznene bunde. —
Vrati se do bara.
— Ljubavi, možemo li mi ovo priuštiti? — pitam Johna.
— Sto želiš time reći, možemo li? Dobila si prvu krznenu bundu u životu i već brineš o tome koliko košta.
Trebala bih reći Johnu da to nije moje prvo krzno. Papa mi je kupio vuneni kaput s ovratnikom od lisičjeg
krzna kad sam dobila posao kod B. Altman'sa, ali John to ne mora znati. — Mislim samo zato što je kuća velik
izdatak. Ona je naš san.
— Svi su troškovi za kuću pokriveni. — John otpija gutljaj svog Manhattana i nestrpljivo lupka po stolu dok
miješa.
Ima nešto čudno u načinu na koji to govori, kao da su troškovi za kuću pokriveni, ali neki drugi nisu. Pomišl-
jam na Ruth koja je tražila od mene da joj se zakunem da ću sa svojim zaručnikom popričati o financijama.
Nisam nikad. Nikad nisam pomišljala da bi novac bio nešto oko čega bismo se nas dvoje mogli nadmudrivati.
— Gledaj, nisam ja kupio ovu krznenu bundu da bih tebe uzrujao. Mogu je vratiti — reče.
— Ne, ne, sviđa mi se.
— Ne ponašaš se kao da ti se sviđa.
— Naravno da mi se sviđa. Ti si mi je dao. Zao mi je ako smatraš da sam nezahvalna.
— Znaš kakvu ja poruku čitam iz ovoga? Misliš li ti da se ja vozikam središtem grada i kroz prozor bacam
tisuću dolara poput kon-
180
LUCIA, LUCIA
feta? Misliš li da izlazim i glupo trošim novac da bih ostavio dojam na ljude?
— Ne, nisam to...
— Nemaš povjerenja u mene, zar ne?
— 0 čemu ti to govoriš? Udat ću se za tebe.
— Ali vjeruješ li mi?
— Ne bih bila s tobom da ti ne vjerujem. — Ne mogu vjerovati da se ovako lijepa večer, s tako iznimnim
darom, pretvorila u raspravu. Duboko uzdišem. — Ma daj, Johne. Još osjećam tegobe izazvane promjenom
vremenskih zona. Nisam ona prava. Sviđa mi se bunda i nosit ću je svaki dan, kad god se bude mogla nositi.
John se opusti. — Moja si. Samo želim da imaš najbolje.
— Imam. Imam najbolje.
— Onda je probaj — reče on izvlačeći bundu iz kutije i pridržavajući je onako kako se plivaču koji je upravo
izišao iz vode pridržava ručnik.
— Sad?
— Da, sad. Želim te vidjeti u njoj.
Ustajem i upadam u bundu. Skupocjena je, mekana i lagana. Patsy potiho zazviždi.
— Hvala ti, ljubavi. — Naginjem se i ljubim Johna u usne. Kad otvorili oči ugledah svoj odraz u nazupčanu zr-
calu iza separea. Na izbrušenim staklenim pravokutnicima vidim tisuće ovakvih kao ja u bundi od nerca.
— Johne, jesi li gladan? — pitam.
— Baš i nisam. A ti?
— Nisam uopće. Zašto ne odeš po auto?
John se osmjehnu i ustade od stola. Čekam ga pod zaslonom ispred ulaza u restoran. On rukom dodiruje
šešir. — Kamo želi dama?
— Do hotela Carlyle, molim — odgovaram, prihvaćajući igru. Petnaesti studenoga neće tako brzo stići.
Delmarr i Ruth su me pokrivali tijekom kolovoza jer se Hildi Cramer nikad ne sviđa onaj tko uzme više od dva
tjedna praznika odjednom. Ali nakon toliko duga odsustva uzbuđena sam što mogu gurnuti ulazna vrata i
vratiti se u radionicu. Donijela sam svilu za svoju vjenčanicu i obilje
181
ADRIANA TRIGIANI
priča Delmarru i Ruth. Dolazim ranije da sredim svoj stol prije no što banda nahrupi. Provjeravam datume
ispisane kredom na oglasnoj ploči.
Umjesto uobičajenog sustava označavanja proba žutom i isporuke ružičastom bojom, vidim nekakve simbole
koji prije nisu postojali. Ruthin stol za crtanje izgleda mi isti, ali kutije za odlaganje su drukčije. Guram vrata i
ulazim u skladište i vidim da su tkanine ravno smotane i posložene od poda do stropa i da ne stoje na kraju.
Osjećaj panike prostruji kroz mene. Vraćam se u radionicu i prilazim Delmarrovu stolu. Fotografija s potpi-
som sestara McGuire još uvijek visi na zidu i njegov krug s bojama još uvijek je na stolu. Odahnem osjetivši
veliko olakšanje.
— Gospodarski špijun? — progovori Delmarr iza mojih leđa. Prestraši me zvuk njegova glasa i poskočih. —
Ne čini mi to!
— vičem i bacam mu se oko vrata.
— Što je, Talbot ne slatkorječi?
— Ma ne radi se o tome. Što se događa ovdje, Delmarre? Sve mi izgleda drukčije.
— Ne sve, samo nešto zbog nečeg što se zove inventura. Žele znati što mi sve tu imamo, svaki metar tka-
nine, svaki centimetar ukrasa, svaku kuglicu u svim veličinama. Mislim daje Hilda Beast dovedena dozida.
— Otpustit će je?
— Potpuno i obazrivo ukloniti.
— Znači li to da će se na etiketama pojaviti tvoje ime?
— Neeeeee. — Delmarr sjede i stavi noge na stol.
— Zar ti ništa ne znaš o svijetu trgovine na malo?
— Pomoćnik osobe koju šalju u mirovinu nikad ne dobije posao. Ne, dovest će neku veliku zvjerku.
— Pa ti si velika zvjerka.
— Hvala ti. Mogao bih biti, ali nisam. Barem ne u njihovim očima. Tako su mi rekli.
— Nitkovi.
— Dakle, Helen će dati otkaz?
— Otkaz?
— Toliko se širi da više ne može raditi. Violet je na sedmom nebu zbog tog policajca s kojim se viđa i ne
može se ni na što usredo-
1 82
LUCIA, LUCIA
točiti. Prošli tjedan poslali smo tri dnevna odijela a da ih nismo porubili. Glupo smo se osjećali. A onda
Ruth...
— U čemu je problem s Ruth?
— Harvey od nje traži da dade otkaz kako bi mogli imati dijete. Smatra da je taj posao odveć stresan za nju.
Pa ti. Izgubit ću te čim ti John Juan stavi prsten na prst.
— Ne, nećeš — kažem.
— Ma daj, Lucia. Budi barem malo ozbiljna. Nađem vas mlade, u naponu snage, blistava pogleda i čupavih
repova kad završite tu srednju školu...
— Katie Gibbs.
— Recimo Katie Gibbs, i onda dođete ovamo, sve pršti, cijeli svijet je pred vama. A zatim kad navršite dvade-
set pet pokupite se kao daje netko ubacio bombu. Žurite se udati i, kad se udate, napuštate me.
— Ja neću, Delmarre. Ja neću.
— Talbot ti neće dopustiti da ostaneš raditi. Ulaštit će te kao ukras na haubi svog Packarda i postaviti te u or-
marić s porculanskim posuđem. To je tvoje sudbina, dijete. — Delmarr toči kavu u šalicu i pruža je meni.
Odrasla sam s muškarcima pa mi nikad nije palo na pamet da postoje neka ograničenja što mogu činiti. Ali to
nije ono što ja želim. John ima pravo reći. — Zašto to mora biti ovako teško? — Sad znam da je Delmarr u
pravu. Nitko ne može biti i jedno i drugo, samostalna uspješna žena i kućanica. Nadala sam se da ću iznaći
načina da budem oboje. Ali jedino muškarci mogu postići taj luksuz da imaju veličanstvenu karijeru i pravi
obiteljski život.
— Voli te, ali voli te ako si mu svaki trenutak na raspolaganju. Dopušteno ti je da sanjariš, ali samo ako su to i
njegovi snovi. Vjeruj mi. Stariji sam od tebe i to sam već stotinu puta vidio.
Buljim ne dižući pogleda sa šalice kave koja izgleda poput crne rupe u koju bih željela skočiti. — Ne sviđa mi
se to.
— Znam, jasno mi je. Ali što ćeš učiniti? To je ljubav. — Delmarr skinu noge sa stola i uspravi se. — Ali zasad,
na izmaku života Odjela za izradu odjeće po mjeri B. Altman'sa, zamolit ću te da završiš narudžbu za Ash-
field. Dvije večernje haljine i kostim s hlačama za domaćicu. Ona je bucmasta pa ostavi malo labavije.
— Madame Rouge. — To nam je jedna od šifara kojima se služimo u trgovini. Odnosi se na našu punašniju
žensku klijentelu. To je
t 83
ADRIANA TRIGIANI
Delmarr izmislio kad je uzimao mjere jednoj dami i kad su brojke dosegle crvenu oznaku na metru.
— Naj-ru-mee-ni-je — smije se Delmarr.
— Dobro došla natrag, Lucia — izrekoh glasno.
— 0, da, i to, dijete. Dobro došla natrag.
Svake godine kad odlazim na praznike uvuče se u mene nekakav neobjašnjiv strah da ništa neću zateći na
svom stolu kad se vratim i da će mog posla nestati. A sad se dogodilo upravo ono čega sam se najviše bojala:
nije me bilo mjesec dana i kad sam se vratila do svog blje-štavgg dvorca na trećem katu najbolje robne kuće
u New Yorku zatekla sam samo ruševine. Prilazim svom stolu i izvlačim torbicu iz ladice. Iz džepića s patent-
nim zatvaračem vadim štednu knjižicu iz Narodne banke Chase. Peti srpnja 1951. godine ispisala sam Johnu
ček na 7500,00 dolara za kuću. Nestalo je moje zlatne ušteđevine. Ako se robna kuća zatvori, morat ću ovis-
iti o Johnovu novcu. Ne želim biti ni o kome ovisna! Misao na to da više nikad neću raditi prostruji kroz mene
i sledih se od te pomisli.
— Kako je bilo u Italiji? — zagrmi Ruth čim upade u radionicu.
Brzo odlažem svoju štednu knjižicu. — Bok! — rekoh joj pre-napadno vedro.
Ruth me poljubi u obraz. — Sto ti je?
— Nedostajala si mi.
— Ne to, doimaš se potreseno. Što se dogodilo?
— Izgubit ćemo posao.
— Već si razgovarala s Delmarrom? Mi smo preskupi za novog B. Altman'sa. Oni na svakom katu žele imati
konfekcijsku robu. Možeš zamisliti kakvo će sve smeće navući ovamo? Izrada će biti loša, tkanine jeftine, one
u kojima se uvijek osjeća miris boje! Fuj! Onima u . New Yorku prodat će maglu.
— Ruth? — Glas mi podrhtava dok joj izgovaram ime i to je uznemiri. Ona odloži olovku. — Dala sam Johnu
svu svoju ušteđevinu.
— Što si učinila?
— Dala mu sav svoj novac.
— Što je učinio s njim?
— Ulaže u kuću.
184
LUCIA, LUCIA
— Ma u tom slučaju je u redu. — Ruth odahnu s olakšanjem i sklopi ruke pod glavu. — Prestrašila si me.
— Pa neće ga protratiti — branim se.
— Dobro, dobro, vjerujem ti. Lucia, mila. Moram ti nešto reći. — Ruth se nagnu prema meni.
— Sto? — Pokušavam ne pokazati paniku, ali mi se u mislima odmah stvori slika Amande Parker i djevojaka
iz uglednih obitelji koje se zabavljaju kradući jedna drugoj udvarače.
— Znaš da se Harvey povremeno ode malo zabaviti kladeći se na konje. Od one večere kad ste bili kod nas za
Seder, pozvao je Johna nekoliko puta. Prošli tjedan mi je Harvey došao i rekao da je John pravi kockar. Har-
vey uloži dolar na konja. Rekao mije daje John ulaže pedeset, stotinu dolara.
Klonula sam. Od trenutka kad sam pogledala svoju štednu knjižicu i nakon stranica i stranica ulaganja vidjela
crvenim upisano podizanje ušteđevine, obuzeo me velik strah. — Ne misliš valjda da se kocka mojim
novcem?
— Ne, ne. Mislim da se nikad ne bi usudio takvo što učiniti. Ali znam tebe, znam da ti štediš svaki peni otkad
smo se ovdje zaposlile.
— Zašto bi mu trebao moj novac za kuću kad već ima toliko svog? — pitam se na glas. Gledam u Ruth. Misli
što i ja.
— Dušice... — Znam što će Ruth reći prije no što to izgovori. — Nikad s njim nisi razgovarala o novcu, zar ne?
— Odmahujem glavom. Ona nastavlja — Pričekaj. Prije no što doneseš brzopletu odluku, najprije dobro
razmisli. Dala si mu svoju ušteđevinu, za vašu kuću.
— Na koncu, ionako ćemo objediniti naš novac — govorim joj pravdajući svoj potez. — Htjela sam u svemu
biti ravnopravan partner. Ima li u tome što loše?
— Naravno da nema. Udat ćeš se za njega. Moraš mu vjerovati. — Ruth me nježno promatra. — Ne bi me
brinulo kockanje. Znaš, Harvey nekad iziđe s dečkima, popije pokoju i dođe kući malo nacvrc-kan. Prihvaćam
to. Ono što jedan popije drugi potroši na konje. Sto možeš? Svatko ima svoju slabu točku. Samo da ta slabost
ne prijeđe u naviku.
185
ADRIANA TRIGIANI
Te večeri dok sam se, prelazeći Petu aveniju, vraćala kući s posla, osvrnula sam se, pogledala zgradu B. Alt-
man'sa i rasplakala se. Najsretnije dane svog života provela sam u toj zgradi, a sad se sve mijenja.
Sto ću sad kad više neću viđati Ruth svaki dan? Ona zna sve o meni, sve do najmanjih pojedinosti, kao onda
kad sam joj povjerila da smo John i ja vodili ljubav i kad me poslala svom ujaku, uvaženu ginekologu na Up-
per West Sideu da se mogu ponašati odgovorno i »koristiti zaštitu.« Nedostajat će mi i Helen Gannon koja je
tako precizno krojila, kao da je dijamantom rezala staklo. Nikad nije bilo teško sašiti odjeću koju je Helen
skrojila; pogledala bi mjere i tkaninu, a zatim izreza-la da točno pada i nabire se onako kako je odgovaralo
nečijoj figuri. Nitko to više ne čini, ali ona je tako radila, a sad će taj svoj talent koristiti za izradu draperija i
šivanje dječje odjeće. Violet je, premda je nekad znala ići na živce, uvijek bila odana. Ako ti je trebala pomoć
i ako si trebao dokasna ostati, uvijek si mogao računati na Violet. A Delmarr me uzeo pod svoje okrilje dok
još nisam ni znala razlikovati Chanel od Schaparellija.
Ali ne radi se samo o tome što ću ja izgubiti prijatelje. I svijet će izgubiti nešto. Ona kvaliteta u koju ja vjeru-
jem više se neće cijeniti. Ručno sašiven porub više se neće proučavati precizno i detaljno, odjeća se
provlačiti kroz stroj, kidati s navoja konca i bacati u posudu s još desetak primjeraka proizvedenih tog dana.
Neće biti Delmarra koji se nalazi s osobom i raspituje se što joj se sviđa i proučava njezinu boju i oblik da bi
stvorio odjeću u kojoj će predivno izgledati. Nema osobne usluge u konfekcijskoj odjeći. Žele li žene doista
prebirati po stalcima koji se njišu krcati odjećom svih veličina i boja? Ona finoća mog radnog okruženja bit će
nažalost izgubljena do proljeća 1952. godine, baš kao mrežica za žensku kosu.
— Čemu taj izraz? — pita papa dok vješam kaput.
— Trgovina. Vrši se reorganizacija u Odjelu za izradu odjeće po mjeri. — Ne želim se upuštati s njim u pojedi-
nosti i odlazim u kuhinju. Ali on ulazi za mnom.
— Što će biti s tvojim poslom? — pita.
— Još ne znam — govorim tonom kojim nastojim pokazati da je razgovor završen.
Niz stube silazi mama i priključuje nam se u kuhinji. — Lu, mislim da sam odlučila da ću na tvom vjenčanju
nositi koralje. Mislila
186
LUCIA, LUCIA
sam najprije tirkizno plavo, a onda sam pomislila da bih mogla i nešto vedrije, sretnije. Sto ti misliš?
— Lucia ostaje bez posla — reče joj otac.
— Papa!
— Ali zato se udaje — reče mama bezbrižno. — Ne mora raditi. Imat će posla kod kuće preko glave.
— Sad zvučiš poput Claudije DeMartino — reče joj papa.
— Zašto nju sad spominješ? — usprotivi se mama.
— Zato što ima iste planove s Lucijom kao i ti. — Papa nabada mesnu okruglicu iz umaka u tavi koji se krčka
na peći.
Mama mu prinosi tanjurić i govori: — Antonio, slušaj me sad što ću ti reći. Lucia se odlučila udati za veoma
draga, profinjena muškarca. Oni neće živjeti ovako kao mi. On je svjetski tip, putuje, dio je onog — maše
rukama dok govori — otmjenog svijeta. Živjet će u predgrađu, jasno? S pogledom na ocean. U kući u kojoj će
u hodniku visjeti luster od murano stakla. A što ja ovdje imam? Imam svjetiljku u hodniku koju nismo mijen-
jali otkad smo se doselili. Kći nam je drukčija od nas i ti to moraš prihvatiti. — Mama me grli oko struka. —
Imamo nju jednu i ne želim je izgubiti samo zato što ti smatraš da dovodi kući nekoga tko nije dovoljno do-
bar.
— Nijedan muškarac nije dovoljno dobar — reče papa — ali neki su bolji od drugih.
— Papa, a zašto ti se on ne sviđa?
— Ne razumijem ga, Lucia.
— Zašto bi ti njega uopće morao razumjeti? — ubacuje se mama. — Ne moraš ti živjeti s njim, a ona mora.
— Ti ne želiš da se ja za bilo koga udam!
— Nije istina. Prihvatio sam Rosemary i zavolio je. Ostavio sam svog sina Exodusa u Italiju s Orsolom zato što
sam u njoj vidio mnogo osobina koje sam vidio kod tvoje majke. Dobar su par. Da osjećam da John Talbot
ima osobine dobra supruga, je bih te podržao. Ne sumnjam da je zaljubljen u tebe, ali brinem, i to je sve. Žao
mi je. Ne mogu si pomoći.
Da samo papa zna koliko baš danas, od svih ostalih dana, čeznem popričati s njim o svojim zebnjama. Ali
nemoguće je s njim popričati o tome. Kao da neprestano moram braniti ono što osjećam prema svom
zaručniku pa ne mogu biti iskrena. Bojim se, užasno se bojim
1 87
ADRIANA TRIGIANI
da neću moći ići u korak s Johnovim svijetom, da ću morati zažmiriti kad god on poželi uložiti novac u neki
novi posao ili kupiti nešto što ne možemo priuštiti. Čak ne znam ni s koliko novca raspolaže. Bojim se pitati,
da se ne naljuti na mene. Odrasla sam gledajući svoje roditelje kako zajednički rješavaju sve financijske prob-
leme, ali John se ponaša kao da su takva pitanja nevažna, iritirajuća, njemu ispod časti. Možda se baš toga i
bojim: da ja nisam dovoljno dobra za Johna Talbota.
— Papa, molim te, ne brini. Treba mi tvoja podrška. Molim te. — Sigurno sam jadno izgledala kad me papa
zagrlio.
— Uvijek ću biti uz tebe — reče.
— Jednoga dana, zavoljet će Johna — obeća mama.
— To bi me uistinu veoma usrećilo — rekoh. Papa umorno izgleda na jakoj svjetlosti nad kuhinjskim su-
doperom. Otac će zbog mene ostariti prije vremena.
Dok se stubama penjem u svoju sobu željela bih da ima toliko katova da se mogu nastaviti penjati sve dok ne
pronađem nekakav mir. Večeras mi posebno nedostaje moj brat Exodus. Nekako mi se čini da nam se, dok
smo svi pod jednim krovom, nikakvo zlo na može dogoditi, bilo s prokletstvom ili bez njega.
U onim zadnjim danima neposredno prije vjenčanja zatekla sam se kako se sve ranije i ranije budim (danas
sam se probudila u tri ujutro) i više ne mogu zaspati. Ležim u krevetu i razmišljam o Johnu.
Jutros u mislima ponovno vrtim prizor iz lipnja. S Johnom sam u autu i on me vozi kući. Zovem ga da uđe u
kuću, ali ne može, ima nekakav poslovni sastanak. Upravo se spremam izići iz auta kad se on široko osm-
jehnu i reče: — Imaš li onaj ček? — Vadim čekovnu knjižicu i ispisujem ček Johnu Talbotu. Presavijam ga po
nazubljenom dijelu i trgam. — Ljubavi, to mi je sav novac koji imam — govorim. On uze ček i ne pogledavši
ga, smota ga dok od njega ne postade mali pravokutnik, a zatim ga zagura u džepić za maramicu na kaputiću
odijela. — Nije baš mnogo, lutko, ali je sve što imaš — reče smijući se, a zatim me poljubi. Znam da se šali,
ali boli poput šamara.
— Lucia! — viče mama s podnožja stuba.
— Da, mama?
— Možeš li na povratku s posla svratiti u trgovinu?
1 88
LUCIA, LUCIA
Uzimam torbicu i silazim. Mama je pripremila kuvertu s novcem. — Odnesi to papi i reci neka provjeri bro-
jke. Ugostitelj šalje popis predjela koje treba pogledati za svadbu. Kako Delmarr napreduje s haljinom?
— Super, mama. Koliko smo već odgovora dobili?
— Imat ćemo na kraju oko tristotinjak uzvanika — reče mama. — Kamo želite da vam se šalju darovi?
— U Huntington.
— Kako napreduje gradnja kuće?
— Nisam je još vidjela, mama. John me želi iznenaditi. Ostat ćemo tamo prvu bračnu noć.
— Tako i treba — reče mama ponosno. Hvala Bogu da me ništa više ne ispituje o prvoj bračnoj noći. Tad bih
imala dva grijeha na duši: smrtni (vođenje ljubavi) i oprostivi (zato što sam lagala o tome).
Kad stigoh u trgovinu papa vješa kolute parmezana na strop poput pokretnih. — Sad je to originalno —
rekoh.
— A što ti misliš od koga si naslijedila taj svoj talent? — Osmjehuje se.
— Jesi li već išao unajmiti smoking?
— Nisam. — Prilazi blagajni, a ja idem za njim.
— Svi dečki imaju smokinge. Najmanje što možeš učiniti je...
— Pojaviti se u njemu i predati najljepšu djevojku u Greenwich Vilageu. — Dok on pedantno odlaže sitniš u
ladicu, uvjerava me. — Znam ja svoju ulogu. Tvoja majka sa mnom to svake večeri ponavlja. Želi da to bude
najbolje vjenčanje ikad viđeno. Konačno se jedno od njene djece vjenčava u stilu Djevice Marije, tipično tali-
jansko vjenčanje. Znaš ove iz Baresa, oni sve učine blještavim.
— Papa.
— Da?
— Nemoj mi dati ništa novca kad se udam. Svadba je sasvim dovoljan trošak. U redu?
— Zašto to kažeš?
— Hoću da se ti i mama pobrinete za sebe. Želim da se odmoriš.
On zatvori blagajnu, obiđe oko pulta i poljubi me u vrh glave.
— Naravno. Naravno.
— Ozbiljno to mislim — govorim papi odlučno.
189
ADRIANA TRIGIANI
— Idi sad na posao — reče mi dok podiže sanduk rajčica odlazeći urediti novi izlog.
Prolazim kroz trgovinu i na odlasku mašem Angelu koji izasi-pa led na svježu ribu. Nisam odmakla ni pola
bloka dalje kad on dotrča iza mene, dozivajući me.
— Lucia, vrati se. Papi je pozlilo.
Vraćam se u našu trgovinu gdje papa sjedi na stolčiću. Roberto mu pokušava dati čašu vode. — Molim te,
papa, popij — pre-klinje Roberto.
— Da vidim. Podižem mu glavu i gledam ga u oči. — Vozimo te u bolnicu sv. Vincenta.
— Bolnicu? Jok! — reče.
— Ideš, ideš. I to odmah — naređujem mu. Papa nema ni kapi krvi u licu. Nije tako loše izgledao sve otkad se
onesvijestio u Italiji.
— Nije mi ništa.
— Nadajmo se da je tako, ali ako nešto jest, onda ćemo to izliječiti.
Roberto odlazi po kamiončić dok Angelo i ja ostajemo s papom. — Volio bih da oko toga ne dižete toliku
prašinu — reče mi papa.
— Papa, da ti se što dogodi, ja bih umrla — govorim dok klečim uz svog oca i držim ga u naručju.
Najgore kad zovete kući i javljate loše vijesti je to što mama uvijek ispusti slušalicu pa nikad ne možete biti
sigurni je li sve čula te ako je i čula je li s njom sve u redu ili je u šoku. Kad joj rekoh da je papa u bolnici sv.
Vincenta ona ispusti slušalicu, ali je veoma brzo uze natrag. Nije baš previše iznenađena. Rekla mu je još za
doručkom kako je blijed, ali on se na to uopće nije obazirao.
Dok je stigla u bolnicu, mama se već smirila. — Antonio, morat ćeš malo više paziti na sebe. — Stoji kraj nje-
gova kreveta i drži ga za ruku.
U sobi u kojoj je smješten papa priključi nam se liječnik Goldstein, specijalist kardiolog. Štrkljast je i mlad,
dobroćudna izgleda. — Gospodine Sartori, mnogo sam puta bio u vašoj trgovini. — Papa cvjeta. — Imate po
mom mišljenju najbolji pršut u New Yorku.
190
LUCIA, LUCIA
— Samo se vi pobrinite da mom suprugu bude bolje i imat ćete besplatno pršut dok ste živi — reče mama.
— Opet sve poklanja iz trgovine — šali se papa stišćući mamu za ruku. Zatim ozbiljna izraza lica pogleda u li-
ječnika. — Želite nam reći što sa mnom nije u redu?
— Dobra vijest je ta da niste doživjeli srčani udar — reče liječnik Goldstein.
— A koja je loša?
:— Nismo posve sigurni što vam se dogodilo. Angelo progovori: — Doktore, podizao je sanduk zgnječenih ra-
jčica kad se onesvijestio. Može li to imati kakve veze s tim?
— Moglo bi. — Liječnik se osmjehnu. — U međuvremenu bismo htjeli obaviti još neke pretrage.
— Ima li nešto čega se papa treba pridržavati da mu bude bolje? — pitam.
— Nema podizanja tereta. Izbjegavati stres. A što se tiče dijete...
— Sve znam: odustati od maslaca i jaja i mog Manhattansa.
— Pušite li?
— Jednu iza ručka. To je sve. Nikad tijekom dana.
— Da ste dobro, rekao bih da vam ništa neće biti od jedne. Ali ovako biste trebali potpuno prestati pušiti.
— Bacam sve te cigarete! — reče mama.
— Dani u kojima ste naporno radili su iza vas. Nema više to-varenja i istovaranja kamiona, nema podizanja
nikakva tereta. Preporučam vam da propješačite kilometar svaki dan, ali ne više. Želio bih da se pridržavate
ove dijete. Možda će vam se u početku učiniti bljutavo, ali s vremenom se čak više nećete ni poželjeti vratiti
na vaš stari način prehrane. Trebat ćete svakih mjesec dana navratiti na kontrolu.
— Odreći se dobre hrane, rada, pušenja i slobodna vremena. Ima li još što, dok?
— Pomogao bi i pozitivan stav. Zadržat ćemo vas večeras na spavanju dok ne obavimo još neke pretrage.
Kad se liječnik Goldstein udalji iz prostorije, pokušavamo papi podići raspoloženje. Smije se s nama, ali vidim
po njemu da se boji. Kako je to poražavajuće, vidjeti glavu naše obitelji prestrašenu.
191
ADRIANA TRIGIANI
— Pridržavat ćemo se točno liječnikovih uputa — izjavi mama.
— Tko još tako želi živjeti? — reče papa.
— Ti! Ti želiš živjeti, Antonio Sartori, nikad to nemoj smetnuti s uma! — Mama ga poljubi i prisloni svoj obraz
uz njegov.
— Dobro, dobro — reče joj. — Jest ću kravlji sir i salatu ostatak života. Uskoro će mi narasti uši i pretvorit ću
se u zeca.
Mama ustade i uspravi se te reče strogo, ali nježn:o — Baš me briga u što ćeš se pretvoriti, sve dok si tu s
nama i dok si zdrav.
Rosemary se poput prave comare bacila na planiranje mog vjenčanja. Na sebe je preuzela nabavku za uz-
vanike, tradicionalne talijanske konfete i male vrećice s ušećerenim bademima. Svaki smotuljak zavezala je
čipkastom vrpcom; kako su samo profinjeno izgledali poredani u otvorenoj kutiji u dnevnom boravku. Da ne
bi zaostajali, mamini rođaci iz Brooklyna za svaki stol su donijeli pladnjeve s kolačima. Mama je ispraznila
svoju ostavu odmah uz kuhinju i svaku policu ispunila okruglim pladnjevima krcatim slatkim pečenim de-
likatesama — keksima od marelice, kuglicama od kokosa u ohlađenoj ružičastoj glazuri od kreme od
maslaca, štangice od smokava i datulja posložene u piramidu, zamotane u celofan i prevezane namreškanim
bijelim satenskim vrpcama. Svaki put kad mama otvori vrata ostave zapuhne nas miris vanilije, kakaa i
ušećerena limuna. Podsjeća me na Božić. Mama peče kolače kad god treba nešto proslaviti.
— Ne znam hoće li ti se ovo svidjeti, ali mi smo to uvijek činili u Brooklvnu — reče Ro i iz kutije izvadi preli-
jepu lutku mladenke. Lutka sjedi u bazenu čipke s dugačkim velom od tila. Očima trepće kad je Rosemary
drma, usne su joj žarko ružičaste, madež joj nacrtan na bradi. — Znaš, mi je stavljamo na auto koji ide prvi u
povorci. — Sigurno imam zbunjen izraz lica jer Ro zvuči pomalo razdražljivo dok nastavlja: — Zalijepit ćemo
je odmah na ukras na haubi Johnova Packarda.
— Slatka je — rekoh, prisiljavajući se nasmiješiti s odobravanjem. Ispliva moja Veneto strana. Meni se više
sviđaju jednostavni ukrasi. Lutke na autima pripadaju onima iz Napulja.
192
LUCIA, LUCIA
— Znala sam da će ti se svidjeti. — Ro izvuče još jednu lutku iz kutije. Ova je odjevena u saten boje
karamele, poput mojih djeve-ruša, Ruth, Violet i Rosemary, za koju se može reći da je žena lutka. — Ova ide
na auto pratnje. — Ro me promatra želeći mi dati do znanja da će sve biti onako kako ja želim da bude.
— Jesi li ti sama sašila haljine za sve te lutke?
— Aha.
— Lijepe su. Lijep obrub na čipki. Zaveži je za drugi auto. — Rosemary osjeti olakšanje. — I, hvala ti. Toliko si
se namučila pomažući oko mog vjenčanja, želim samo da znaš koliko to cijenim. — Snažno je grlim.
— Hvala ti, Lu. Tako si dobra prema meni. — Rosemary se okrenu od mene.
— Sto je? — Ali znam da ne moram ni pitati. — Sjetila si se Marije Grace, zar ne?
Rosemary nešto prtlja oko lutke mladenke, ispravlja veo i poravnava suknju. — Ponovno sam u drugom
stanju. Ali to čuvam kao tajnu. Nisam još ni Robertu rekla. Čekam da prođe tvoje vjenčanje.
Privijam je čvrsto uz sebe. — Čestitam. Maria Grace bit će djetetov anđeo čuvar.
Ona rukom obrisa suzu. — Znaš li da si osim Roberta i naših roditelja ti bila jedina koja si je držala u naručju?
— Znam. Nikad neću zaboraviti taj osjećaj dok sam je držala u rukama.
Katkad razmišljam o novorođenčetu, kako je lijepo mirisalo i kako se s lakoćom ugnijezdilo meni na rame.
— U čemu je problem? — pita Roberto dok ulazi i spušta kutije s programom vjenčanja na prednju klupicu.
— Ni u čemu — kažem mu. — Kakvo bi to vjenčanje bilo bez malo plača? Nego kume, jesi li ti podigao
prstenje?
— Sve je pod kontrolom.
— Gdje je momačka večer?
— U Vesuviu. A gdje bi drugdje bila? Tvoj zaručnik misli da je to jedini restoran u New Yorku. Naravno, tamo
se prema njemu ophode kao prema kralju. Ali to je u redu. Hrana je dobra.
193
ADRIANA TRIGIANI
— Stigli smo! — viče mama iz hodnika kad su se ona i tata vratili iz bolnice s kontrole. Rosemary, Roberto i ja
istrčavamo na hodnik.
— Što je rekao doktor, papa? — raspituje se Roberto.
— Pred sobom gledate zdrava čovjeka. Imam jako srce. Ta dijeta pećinskog čovjeka na koju me vaša mama
stavila djeluje.
— Hvala Bogu! — Grlim oboje svojih roditelja. — Znala sam da će sve biti u redu ako poslušaš liječnike.
— Stavit ću čaj — reče mama i osmjehnu se.
— Papa i Roberto odlaze za njom u kuhinju. — Hvala Bogu — reče mi Rosemary. — Sad ćeš imati sretan dan
za vjenčanje.
Ostao je još samo jedan dan do vašeg vjenčanja, gospođo Talbot. Ispunit ću vam svaku želju — reče John
dok stojim na terasi, a on mi pruža ruku. Sinu mi da je to zadnji put da će doći po mene u kuću mojih
roditelja. Danas je zadnji dan da je kuća na broju 45 u Trgovačkoj ulici moj dom.
— Znam da se to protivi pravilima — počeh.
— Nema veze.
— Želim otići do naše kuće.
— Hmmm. — John razmišlja. — Zaista to želiš?
— Da! Umirem od želje da vidim.
— Idemo onda — reče i privuče me bliže.
John i ja ne razgovaramo mnogo dok jurimo autocestom do Huntingtona. Kad skrenusmo na cestu koja vodi
do stambenog naselja u izgradnji, Cascades, saginjem se i ljubim muškarca koji će, sutra u ovo doba, postati
moj suprug. Iznenada, ne želim više vidjeti svoju kuću.
— Vraćajmo se — govorim mu.
— Što? — John zakoči i zaustavi se.
— Idemo natrag u grad.
— Mislio sam da želiš vidjeti kuću.
— Tako si marljivo radio na tome. Neka bude onako kako si planirao. — John mi je namjeravao pokazati
kuću naše prve bračne večeri. Želim sačuvati nešto posebno za sutrašnju večer. Ne želim pokvariti izne-
nađenje njemu, ni sebi.
— Sigurna si? — John izvi obrve.
194
LUCIA, LUCIA
— Sasvim — rekoh.
John se polukružno okrenu i vrati na autoput. Gledam njegov profil, proučavam svaki detalj kao da se radi o
uzorku tkanine za odjeću. Svaka crta ima u sebi ljepotu i određenost, ravan nos, snažna brada, uglasta
čeljust, jasno izraženo čelo. To je lice čovjeka koji nema nikakvih briga na ovome svijetu. Zatekoh se kako
razmišljam o tome kako bi izgledala naša djeca, nadajući se da bi kći naslijedila te dugačke crne trepavice i
da bi nam sin imao taj sladak osmijeh. Gotovo sam se predomislila zbog djeteta. Mislim da bih voljela imati
nešto što bi samo John i ja mogli stvoriti zajedno.
— Donijela si pravu odluku. — Čini se daje John zadovoljan.
— Jesam li?
— U životu katkad trebaju iznenađenja — reče. — U protivnom, čemu sve to?
Uključujem radio i izbjegavajući smetnje tražim nekakvu glazbu. Podižem pogled i vidim kako se Manhattan
proteže pred nama. Moj dom, grad u kojem sam rođena, mjesto u kojem sam provela dvadeset šest sretnih
godina. Nikad nisam ni pomislila da ću ga napustiti, nikad ni pomislila da ću reći zbogom Trgovačkoj ulici. Ali
sad to moram učiniti. Želim. Započet ću novi život sa svojim suprugom.
Delmarr je iznenađen izgledom moje spavaće sobe. — Ti si talijanska princeza. Kakva soba! Veća je od mog
stana. Da sam na tvom mjestu, ja bih se tu doselio s Talbotom. Čemu morate ići tako daleko kao što je Haup-
pague?
— Huntington.
Delmarr se uputi do stražnjeg prozora koji gleda na vrtove.
— Što god bilo. Ipak je to predgrađe. Jesi li ikad živjela u predgrađu?
— Odmahujem glavom. — Ovaj»'sub«1 je s razlogom tu. Oduzmi uzbuđenje iz Svog života! zamijeni ga
dosadom.
— Nikad mi neće dosaditi pogled na ocean.
— Vidjet ćeš.
Ruth, koja je čitav život provela u zgradama s dizalima, otpuhuje i uzdiše prolazeći kroz moja vrata. — Svaki
put kad se popnem
1 Igra riječi - sub u riječi suburb - predgrađe i subtract - oduzeti.
19S
ADRIANA TRIGIANI
ovim stubama shvatim zašto si tako mršava. — Prebaci vrećicu s haljinom preko stolca i baci se na moj
krevet. Gledam njezine platnene hlače i tenisice. — Ne brini. Trebam samo uskočiti u svoju haljinu. — Us-
pravlja se u sjedeći položaj. — Kosa ti je božanstvena.
— Mama ju je podigla — rekoh. — Izvrsno je to učinila. Preslikali smo visoki šinjon iz Voguea, a zatim je
mama pričvrstila tija-ru koju sam dobila od Johna.
— Izgledaš divno — reče Ruth.
— Ova djevojka nikad nije imala problema s ružnoćom — reče Delmarr. Obitelj Talbot i ne zna što ih je za-
palo.
— John nema obitelji. Ima samo majku, a ona je prestara i ne može doći. Ah uskoro će imati moju veliku tali-
jansku obitelj.
— Dobro, a da mi sad tebe pripremimo. — Delmarr skinu muslin prebačen preko moje haljine. U životu
nisam vidjela ljepšu haljinu. Konstrukcija plesne haljine, bez naramenica, s podešenim gornjim dijelom. Del-
marr je načinio nekoliko malih nabora ispod struka koji vode do dalekosežnih sitnih volana koji su otraga
preko struka pričvršćeni jednim jedinim gumbom.
— Moj Bože, izgleda kao da je načinjena od šećerne vune — divi se Ruth.
— Ravno s pariških modnih pista — reče Delmarr ponosno.
— A tu su i rukavice — Ruth mi pruži dugačke bijele saten-ske večernje rukavice.
— Sjeti se, kako dan postaje duži... — započe Delmarr.
— ...tako i njezine rukavice! — završismo uglas.
— Dobro, a gdje mi je bolero koji uz to pristaje za crkvu? Nijedan svećenik još nije vidio gola ženska ramena
još od križarskih ratova.
— Lu, nisam ti sašio bolero — reče Delmarr.
— 0 moj Bože, ne. Nemam ništa što bi mi išlo uz ovu haljinu, a ne mogu se pojaviti golih ramena! — Na rubu
sam plača, kad se Delmarr naceri.
— Ovo je moj dar. — Iz vreće od muslina Delmarr izvuče do poda dugačak bijeli satenski večernji ogrtač s
portret ovratnikom. Na dugačkim rukavima su široke manšetne prekrivene sitnim biserima, udobno sm-
ještenim u kuglicama, koji se ljeskaju poput pravih dijamanata. — Neće se nijedna djevojka iz B. Altman'sova
Odjela za izradu odjeće po mjeri udavati u kičastom boleru.
196
LUCIA, LUCIA
Poput kraljice, oblačim na sebe haljinu i Delmarrov ogrtač, taj kraljevski plašt, i silazim niz stube. Papa me
ugleda kad zađoh iza zavoja na prvom odmorištu pozdraviti ga u predvorju.
— Stai contenta — reče mi dok me uzima za ruke.
— 0, papa. Sretna sam. Nikad ništa nisam iskrenije rekla u
životu.
Htjela sam pješice otići do Naše Gospe od Pompeja, ali mama nije htjela ni čuti za to. — Rub haljine bit će ti
prljav, a nećeš ni pola bloka prijeći! — Krećemo papinim autom, a djeveruše nas prate u Robertovom, s
lutkom u karamel haljini od tafta pričvršćenom za haubu. Roberto je sinoć dao Johnu da lutku mladenku
pričvrsti na svoj auto.
Provirujem u crkvu da vidim kako će se u nju smjestiti naših tristotinjak uzvanika. Svaka klupica doslovno je
puna. Oznake na klupicama, buketi bijelih karanfila i sićušnih ružičastih ruža privezani saten-skim vrpcama
karamel boje ljupko izgledaju. Udišem miris tamjana, Chanela No. 5 (očito su parfem izabrale moje rođakinje
iz Brooklyna) i vosak s visokih svijeća koje okružuju oltar.
Helen Gannon, koja svakog trenutka treba roditi malog Gannona, okreće se i namiguje mi s kraja svog reda.
Na njoj je moderan satenski ogrtač boje fuksije koji pruža divan kontrast njezinoj crvenkastoj kosi. Divan je
osjećaj na najsretniji dan u tvom životu pod istim krovom vidjeti sve ljude koje poznaješ i voliš.
— Svećenik nam je rekao da pričekamo u krstionici — reče Ruth — kao da jedna Židovka ima pojma gdje se
nalazi krstionica.
— Ne brini — rekoh. — Odmah ćemo.
Ljubim mamu i tatu i mašem Exodusu i Orsoli. Oni su već tjedan dana kod nas, ali gotovo ih nisam ni vidjela
jer sam imala mnogo posla, sve do posljednjeg trenutka bdijući nad sitnicama.
— Dođi Lucia. Ne bi se smjela pokazivati — kori me Ruth.
Ona i ja priključujemo se Violet i Rosemary u prostoriji u koju se ulazi iz predvorja. U njoj je, ispod oslikana
stakla, do struka visoka mramorna fontana u kojoj se krste mala djeca. Veliki kip svetog Mihovila, sveca za-
štitnika anđela s mačem i štitnikom u ruci, stoji u kutu.
— Markantan — komentira Ruth odmjerivši ga od glave do
pete.
197
ADRIANA TRIGIANI
Prtlja nešto oko mog poruba dok Violet nanosi još jedan sloj ruža. — Dobivam toliko ideja za vlastito
vjenčanje — iskreno će Violet. — Baš me zanima koriste li prezbiterijanci oznake na klupicama?
Rosemary korača haprijed-natrag pokušavajući kroz pukotinu na prozoru vidjeti cestu. Ja stojim strpljivo
držeći u ruci buket kala ljiljana (po uzoru na Claudette Colbert u Dogodilo se jedne noći). Odlažem cvijeće u
krstionicu i protresam suknju.
Na zidu je ukrašen zlatan križ u čijem je središtu zrcalo sa svetim Srcem Isusovim oslikanim na njemu.
Hvatam u njemu odraz svog pogleda. Gledam pažljivije. Oči su mi plave, poput očevih, i bistre su, jer sam
sinoć dobro spavala, ali nešto ne valja. Osjećam to, vidim to u svom vlastitu pogledu.
— Ro, koliko je sati?
— Deset i trideset — reče ona veselo. — Ali moj sat uvijek ide naprijed.
— Sinoć sam na probi rekla Johnu da dođe do deset, zar ne?
— Jesi. Čula sam te — potvrdi mi.
— Je li već stigao?
— Ne vidim mu auto. Ali to ništa ne znači. Znaš što? Idem se ja vratiti u sakristiju. Mogu izići kroz sporedan
ulaz vidjeti je li John tamo. — Rosemary posegnu za svojim kaputom i iziđe kroz vrata.
— Muškarci uvijek kasne — žali se Violet.
— Ne zaboravi. Vikend je — reče Ruth. — Promet je užasan. John do Villagea vozi iz Upper East Sidea i
nemoguće je stići do grada na vrijeme, osim ako tip nema krila.
Stojimo tako bez riječi, čini se poprilično dugo. Čujem kako svirač orgulja pravi stanku i započinje ponovno
svirati istu melodiju.
Konačno Rosemary otvori vrata i nasmiješi se. — Još nije stigao, ali Roberto je obavio svoju kumovsku
dužnost i razgovarao s njim jutros oko osam. Doručkovao je i vjerujem da će svakog trena stići.
— Koliko je sad sati? — pitam.
— Točno petnaest do jedanaest — reče Rosemary bacivši pogled na svoj sat. Ali on ne ide naprijed. Poslala
sam Ruth prije nekoliko minuta da provjeri koliko ima na satu u sakristiji.
— A ništa, možemo samo čekati — rekoh im. Ne rekoše ništa, ali i ne moraju ništa reći. Zabrinute su. Kao i
ja. Gdje je? Da se nije što strašno dogodilo? Srce mi poče uzbuđeno lupati. Izlazim s Johnom
1 98
LUCIA, LUCIA
Talbotom već godinu dana i nijedan jedini put tijekom te godine nije se dogodilo daje zakasnio. Sigurna sam
da će mi Ruth reći kako uvijek postoji prvi put. Iznenada mi se u želucu poče sve okretati i prevrtati. Osjećam
se loše. Treba mi zraka. Smiješno kako crkva koja se uvijek činila tako ulaštena i urešena odjednom može po-
stati poput obična hodnika. Kad uđoh u predvorje ugledah sabirne košare naslagane sa strane, na oglasnoj
ploči pričvršćene objave i gumeni rupičasti kišni otirač ispod kojeg se nazire blatnjavi mramor.
— Izlazim — rekoh djevojkama. Izađoh na ulicu. Zrak je hladan, polako ga udišem pokušavajući se pribrati.
Čudi me kako se to na najvažniji dan u mom životu ništa nije promijenilo u Greenvich Villageu. Preko puta
ulice muškarac u radnom odijelu kroz široko crijevo istače benzin iz svog kamiona u otvor na pločniku, na
štandu u kutu tri mlade žene kupuju časopise, dok u zalogajnici starijeg čovjeka poslužuju u njegovu separeu
pokraj prozora. Zar oni ne znaju koji je danas dan?
— Gledaj, mamice, snježna kraljica — reče djevojčica svojoj majci prolazeći kraj mene. Njezina majka mi se
osmjehnu, ali po izrazu njezina lica vidim tko sam. Ona spusti glavu, čvršće zgrabi djevojčicu za ruku i prođe
dalje. Nepoznat to vidi. Zna. Znam i ja. Ne želi da njezina kći vidi nešto tako tužno.
Čekam vani što duže mogu, nadajući se da će se, budem li dovoljno dugo buljila u Ulicu Bleecker, automobil
s mojim budućim suprugom zaustaviti ispred mene. Ne znam koliko se puta krugovi crvene, žute i zelene
ponoviše prije no što mi posta jasno da se automobil za kojeg molim neće pojaviti. Vraćam se u predvorje.
Moje me djeveruše čekaju na silu se osmjehujući. Jedino Ruth gleda u stranu. Ona zna. John Talbot neće me
oženiti. Ne jutros. Ni nekog drugog jutra. Ostavljena sam.
199
DESETO POGLAVLJE
V
Sto se događa kad vas netko ostavi vjerojatno poprilično nalikuje onome što se događa nakon ubojstva.
Prikupljaju se nagovještaji, čisti se mjesto zločina, sve prljave pojedinosti se uklanjaju, a zatim život ide dalje.
Ne znam kakve su bile neposredne posljedice, recimo što se dogodilo s ručkom od sedam jela u restoranu
Capri, ni tko je rekao sastavu Noćne kape da idu kuči, ni gdje su nestali pladnji s kolačima. Prošao je tjedan, a
ja nisam nikoga pitala. Moja haljina je u ormaru i moj buket je u kutiji za cipele ispod kreveta. Ne mogu
pronaći tijaru. Sigurno sam je izgubila negdje na putu od crkve do kuće.
Pratilje i ja čekale smo u crkvi sve do tri sata. Ja sam ustrajala na tome. Nekako sam samu sebe uvjerila da su
tri sata čarobno vrijeme, da će se John osvijestiti i pokajnički dojuriti u crkvu. Gosti su, međutim, otišli nakon
dva sata. Moja braća su išla od klupice do klupice i govorila im da mogu ići i da ćemo ostati u kontaktu.
Robert i Orlando su otišli do hotela Carlyle vidjeti je li John Talbot još uvijek tamo prijavljen. Orlando je smis-
lio neku priču da je John bolestan i budući da su moja braća bila otvorena i lijepo odjevena, glavni upravitelj
hotela je popustio i dopustio im da uđu u Johnovu sobu. Sobu su zatekli čistu, krevet pospremljen, ah Johnu
nije bilo ni traga. Nije čak bilo ni četkice za zube. Glavni upravitelj je upitao moju braću hoće li se oni po-
brinuti za račun. John Talbot hotelu Carlyle duguje 2566,14 dolara. Moja braća su mu objasnila da nisu s
njim ni u kakvu srodstvu. Glavni upravitelj im nije povjerovao.
Na izlasku se Robert sjetio upitati pazitelja garaže za Johnova Packarda. Ovaj mu je odgovorio da auto nije
vidio već više od tjedan dana. Čudno. Ah što nije čudno vezano za čovjeka koji nestane?
200
LUCIA, LUCIA
Nazvali smo policiju i oni su nakon četrdeset osam sati, više zbog formalnosti, izdali potjernicu. Već su oni i
prije imali takvih slučajeva, rekli su Robertu. Nije me nimalo utješilo što je bilo i drugih djevojaka koje su os-
jetile isto poniženje. Zapravo, bilo mi je zbog toga još gore. Pokazala sam policiji Johnove fotografije i karte
za odlazak na medeni mjesec na Bermude. Sve su uzeli i obećali da će mi poslije vratiti.
Čuje se kucanje na vratima moje spavaće sobe. Ne javljam se. Ne javljam se cijeli tjedan, pa zašto bih i sad?
Mama gurnu i otvori vrata.
— Lucia?
Osjećam se krivom zato što je moja majka zbog mene kroz sve to morala proći. Nije to bilo ono što je ona
planirala za svoju kćer jedinicu. — Bok, mama.
— Donijela sam ti nešto za pojesti.
— Neću ništa. ;
— Molim te, molim te, jedi — moli me mama. — Srce nam se slama kad vidimo što ti je taj čovjek učinio.
Nemoj i ti za njim umirati. Nije zaslužio.
U pravu je tata. Mama je u dubini duše dramatična žena
Barese.
— Mama, jest ću. Ali želim sići u kuhinju. — Dosta je bilo ležanja u krevetu. Sto sam se više uzrujavala zbog
Johna, to sam bivala sve ljuća. Nisam od onih koje puštaju da stvari ostanu nerazjašnjene. Želim znati zašto
mi je to učinio. A odgovori neće sami doći u moju sobu.
Papa se obradova kad me ugleda kako silazim niz stube. Zatim pogleda u nebo i zahvali Bogu. — Molio sam
se da sides. I molio sam da se naljutiš.
— Eto, papa, obje su ti molitve uslišane.
J esi li sigurna da to želiš? — pita Ruth dok s autoceste skreće do naselja Cascades u izgradnji. — Bojiš li se?
— pitam je. Shvaćam da je to ironičan izbor riječi, ali Ruth ne dopušta daje to zbuni.
201
ADRIANA TRIGIANI
— Malo. Lagala sam Harveyju i rekla mu da idemo u kupovinu. Bojao se da bismo mogle naletjeti na Johna
ako se ovamo doveze-mo. Moguće je da se skriva negdje u blizini.
— Policija je već provjerila — rekoh.
— Svejedno napravimo plan. Ako je tu, nećemo izlaziti iz auta.
— Dobro.
— Što misliš što se s njim dogodilo? — pita obzirno Ruth.
— Ne znam.
— Lucia, želim ti pomoći, to ti je jasno. Ali ne razumijem zašto želiš vidjeti tu kuću. Zašto želiš samu sebe
mučiti na taj način? Jednostavno moraš zaboraviti na njega.
— Ruth, ti znaš kako mi šivamo odjeću? Ruth gleda u mene zbunjeno.
— To je jedino što znam. Ti nacrtaš. Ja taj crtež izrežem u komadiće, ti komadići se slože u uzorak, uzorak se
stavi na tkaninu, tkanina se iskroji, zašijemo dijelove jedan za drugi i, tako načinimo odjeću.
— Dobro, ali...
— Slušaj me, Ruth. Sjela sam u svoju sobu i u bilježnici načinila popis svega onoga što pouzdano znam o
Johnu Talbotu. Najprije sam ga opisala. To je ono što odgovara crtežu. Zatim sam pregledala dnevnik kad
smo se nalazili i ispisala svako mjesto na koje smo odlazili, a posebno ona mjesta na koja smo odlazili više
puta. Zaljev Huntington, Creedmore, Vesuvio, sve njih. To su ti komadići.
— Dobro. Kužim te. Sad ih želiš sašiti zajedno.
— Kad završim, možda ću ugledati nešto što će mi pomoći da shvatim što mi se dogodilo.
— Nisi ovamo dolazila od...
— Zapravo, dovezli smo se tu dan prije vjenčanja. Ali u posljednji trenutak sam mu rekla da želim sačuvati to
iznenađenje za našu prvu bračnu noć.
— Koja je adresa?
— Zadnje gradilište u ovoj ulici. — Pokazujem na kraj bloka. S pogledom na zaljev.
— Kakvo susjedstvo — govori Ruth dok prolazimo pokraj novih kuća s garažama za dva automobila i slamom
na tlu tamo gdje će na kraju rasti trava. — Nije ni čudo da ti se toliko svidjelo.
202
LUCIA, LUCIA
— Eno tamo, Ruth! — Pokazujem na brežuljak koji je trebao biti moje dvorište.
Ruth se zaustavi ispred gradilišta. Ali na tom mjestu nema nikakve kuće, samo natpis VLASNIK PRODAJE na
stablu gdje bi trebao biti prilaz. Pri dnu je otisnut telefonski broj.
Tamo dalje na otvorenu polju vidim čovjeka koji nešto traži u stražnjem dijelu svog kamioneta.
— Jesi li ti sigurna da je to pravo mjesto? — reče Ruth, očito se nadajući da sam pogriješila.
— Jesam. To je. — Izlazim iz auta, penjem se uz brežuljak i prilazim čovjeku. — Gospodine?
— Da, gospodična? — Osmjehuje se.
— Jeste li vi ovdje vlasnik? — pitam.
— Ne, nisam. Radim za čovjeka kojemu sve to pripada.
— Johna Talbota? — To je prvi put da sam na glas izgovorila njegovo ime otkad me ostavio pred oltarom i
kućepazitelj primijeti moj hladan glas.
— Ne. Zove se Jim Laurel. Poznajete ga?
— Ne, ne poznajem.
— Ali ako vam je poznat Huntington, onda poznajete i Jima. Njegovo je čitavo ovo građevinsko naselje.
— Znači njegovo vlasništvo nikome nije prodano? — Čak ne želim znati odgovor, jer on Johnove laži čini još
gorima, i saznati da mi je planirao uništiti život.
— Ne, upravo se daje u prodaju. Zanima li vas?
— Možda. — Jedva govorim. Tako sam uzrujana. Priključi nam se Ruth. — Razgledamo, hm, mnoga gradil-
išta.
— Evo vam moja posjetnica. — Muškarac pruži Ruth svoju posjetnicu i uskoči u kamionet. Čim se udalji, sje-
doh na zemlju.
Ruth sjede kraj mene. — Dođi, Lucia. Idemo.
— Sve mi je lagao — govorim, ne toliko da Ruth to čuje, već da sama povjerujem u to.
— Žao mi je — reče Ruth.
Bacam pogled na gradilište i umjesto pješčanog brežuljka prekrivenog površinama divljeg bambusa, niskog
grmlja i grumenja starih algi vidim svoj dom. Svaka pojedinost odgovara onome kako sam ga zamišljala,
vrata kao na dvorcu iz doba dinastije Tudor, glazirana
203
ADRIANA TRIGIANI
opeka, šimširovina nisko ošišana s obje strane pločnika od pločica od škriljevca i betona, ružičasta draperija
od tafta leprša na povjetarcu, a luster na koji sam sate potrošila odlučujući se za njegov murano uzorak sv-
jetluca se u hodniku. Izgled i zvukovi mog prvog doma stvarni su mi koliko i pijesak u koji ukopavam ruke.
— Idemo, kasno je — reče Ruth odlazeći baš do onog mjesta gdje su trebala biti moja ulazna vrata. — Dosta
ti je za danas.
Krećem za Ruth slijedeći je niz brežuljak, ali se zaustavljam i pokazujem joj na zaljev. — Vidiš onu narančastu
izmaglicu? Pruža se preko vode poput čista prozirna sifona. Kad sam prvi put s njim vodila ljubav, zaljev je iz-
gledao tako. Baš tako.
Ruth me uze za ruku. Okrećem se dok s njom krećem prema autu. Znam da više nikad neću vidjeti to mjesto.
Ruth i ja ne progovaramo dok se vozimo kući. Gotovo već ulazimo u Trgovačku ulicu, kad ona prekinu šutnju.
— Samo jedno nikako ne razumijem. Hoćeš reći da te John Talbot dan prije zakazana vjenčanja dovezao sve
do Huntingtona i da nije bilo kuće! Kako je mislio da će ti sve to objasniti? I zašto si se ti predomislila?
Sjedim i nekoliko trenutaka razmišljam o tome. Ruth se zaustavi, parkira, motor radi na mjestu dok ja tražim
odgovor. — Negdje u dubini duše sigurno sam znala istinu. Znala sam da nije onakav kakvim sam ga sma-
trala. Ali mislila sam da bih od njega mogla stvoriti muškarca kakvog sam vjerovala da bi on mogao biti.
— 0, Lucia — reče tužno Ruth.
— Na neki način sam smatrala da sam i sama bolja zato što me on voli. Znaš i sama kako je to, Ruth. Misliš
da ti muškarac može dati ono što želiš, i ti se predaješ. Papa je bio u pravu. Sviđalo mi se kako John izgleda,
mjesta na koja me izvodi i život koji mi je obećavao pružiti. Sve je to bilo samo na površini.
Ruth kima. Ona shvaća, a sad doista shvaćam i ja što me to privuklo Johnu Talbotu. Ostaje mi samo da saz-
nam ostatak zagonetke tako da se to više nikad ne ponovi.
Papini običaji iz Veneta opet su izgubili bitku u božičnom ratu. Nećemo postiti na Badnjak. Rosemary je s
mamom pripremila gozbu od sedam
204
LUCIA, LUCIA
vrsta ribe i svi smo se okupili. Čak su Exodus i Orsola odlučili ostati s nama za blagdane. Mislim daje mama tu
uplela svoje prste. Uvjerila je mog brata da mi je potreban, a Exodus se još uvijek želi iskupiti pred mamom
zbog ostanka u Italiji.
Mama je predivno postavila stol i u srebrne svijećnjake stavila bijele svijeće, a na crveni stolnjak iznijela
svoje najbolje posuđe. Kad smo sjeli, Rosemary je žličicom kucnula o svoju čašu za vino. — Prvo, sretan vam
Božić, svima! — Kakva promjena od lanjskog Božića kad je Rosemary bila pokorna mladenka koja je morala
papu pitati može li objesiti svjećice na prozor. Ove godine ne samo da ih je stavila na prozore već ih je
provukla kroz zimzelene vjenčiće niz prečke na stubama i ispreplela ih oko ulazne ograde. Orlando to zove
Sjeverna Sicilija. — Drugo — nastavi Ro — Roberto i ja u svibnju očekujemo prinovu!
Svi skačemo sa svojih sjedala grliti i ljubiti ushićene buduće roditelje. U tom žamoru ponovo se začu lupkanje
žličice o staklo. Svi se okrećemo i gledamo u Exodusa.
— Imamo i mi vijesti — najavi Exodus.
— Vraćate se kući? — upita Orlando.
— Ne, i mi očekujemo prinovu. Ali naše bi se trebalo roditi u
lipnju!
Nazdravljamo drugoj lijepoj vijesti, ali ja ne mogu sakriti tugu koju osjećam usred sve te radosti. Moja braća
znaju kako izabrati dobre partnere i stvoriti život. Zašto je ne znam?
— Neka netko ode otvoriti vrata — viče mama kad se začu zvono na vratima.
— Sigurno je Delmarr. Pozvala sam ga na desert — govorim im dok odlazim u hodnik otvoriti vrata. Obično
provirim kroz staklo, ali sad se ništa ne vidi od Rosemarynih vjenčića. Otvaram vrata.
— Lucia... — John Talbot stoji na kiši na našoj terasi, na njemu njegov ogrtač od kašmira. Stojim kao
ukopana. U podnožju terase stoje dvojica policajaca. Pokušavam zatvoriti vrata, ali nisam dovoljno brza.
John ih gurnu i ona se otvoriše.
— Molim te, Lucia. Želim razgovarati s tobom — reče on blagim glasom.
— Sto radiš tu?
— Došao sam ti reći da mi je žao.
205
ADRIANA TRIGIANI
— Žaol — Riječ zvuči traljavo i prazno, voljela bih da je nikad nije ni izgovorio.
— Moram ti reći što se dogodilo — John me gleda nervozno. — Znam da me ne moraš saslušati, ali molim te
daj mi priliku da ti objasnim.
Gledam ga u lice, još uvijek onako lijepih crta kakve su mi se sviđale, ali ima nešto u njegovu pogledu što me
prestraši. Cipele su mu izgrebane i neulaštene, čak mu i kaput otrcano izgleda. Svježe je izbrijan, ali osjećam
miris alkohola na njemu — prvi put. Gledam što je to učinio od sebe, od mene, i ne mogu vjerovati. Gdje su
bile naznake da ćemo do ovoga doći?
— Gdje si bio? — pitam dok ga puštam da uđe i za njim zatvaram vrata. On nikad neće moći objasniti što je
učinio, ali ja bih ipak mogla nešto shvatiti iz svega.
— Nije važno.
— Lucia, je li sve u redu tamo? — viče Roberto iznutra.
— Pssst. Nemoj mu ništa odgovoriti — šapće John. Stavi ruku na ručku na vratima spremajući se izići.
Roberto se pojavi iza zavoja. Kad ugleda Johna Talbota, razbjesni se. — Kako se samo usuđuješ doći ovamo!
— Moram razgovarati s Lucijom — reče John, onoliko razmetljivo koliko se uspio odvažiti.
Na zvuk njegova glasa sva moja braća, i papa, izjuriše u hodnik. Žene stoje iza njih kao bataljun na prvoj crti
bojišnice, nazočne i spremne braniti me.
— Želiš razgovarati s mojom sestrom? Jesi li ti lud? Nakon svega što si učinio? — viče Roberto.
— Ne dugujem objašnjenje tebi. Dugujem ga tvojoj sestri.
— Imaš na to jebeno pravo — reče Roberto. Čujem kako majka duboko uzdahnu zbog njegovih riječi. —
Gdje je njezin novac?
Progura se kraj mene, zgrabi Johna za ovratnik i prisloni ga uza zid. John se, sasvim očito onesposobljen i
nemoćan uzvratiti, skljo-ka uza zid. Roberto Johnovom glavom udari o zid. — Gdje je njezin novac? — John
ne odgovara. Roberto ponovno udari njegovom glavom o zid. — Lopove! — John i dalje ne odgovara.
Roberto udari treći put. — Gdje je njen prokleti novac?
206
LUCIA, LUCIA
Jedan dio mene želi da ga Roberto nastavi udarati, da mu vrati za sve ono poniženje koje sam podnijela na
dan zakazana vjenčanja. Ali ne mogu podnijeti gledati kako moj snažni brat tuče ovog žaljenja vrijedna čov-
jeka.
— Prestani, Roberto! — rekoh. Moj brat odstupi, a John se skljoka uza zid. — Molim te, želim razgovarati s
njim.
Policajci, koji su čekali na terasi, gurnuše vrata i uđoše Johnu staviti lisice. — Nemate više vremena. Žao nam
je, gospođo. Rekao nam je da ste mu supruga, a budući je Božić, nagradili smo ga. — Jedan od njih gurnu
Johna. — Ne guraj!
Pružam ruke prema Johnu. — Nemoj, Lucia — reče moj otac hvatajući me za ruku.
Moja braća stoje poput stražara, kao što su činili čitav moj život, sve dok policijski auto koji odveze Johna
Talbota ne zamaknu iza zavoja Ulice Barrow. Ne mogu se pokrenuti.
— Taj nitkov nam je i Božić upropastio — reče Roberto.
— Da — odvratih tiho. Upropastio je naše vjenčanje, našu budućnost, pa čak i Božić. Željela bih samo znati
zašto ga, nakon svega, još uvijek volim.
Obično najviše volim dane između Božića i Nove godine jer tad završim sav posao. Kome je trebala nova
haljina taj ju je kupio i do Badnje večeri bila je prepravljena, izglačana i isporučena. Ali ovo je trebao biti prvi
Božić za koji sam trebala biti udana žena. Imam brojna pitanja o tome što se dogodilo s Johnom na koja ne-
mam odgovora, ne mogu spavati sve otkad se pojavio na mojim vratima. Da barem mogu shvatiti zašto me
ostavio, mogla bih ustrajati.
Većina mojih prijatelja pokušava ne razgovarati sa mnom o tome. Moglo bi to biti zato što me žele pošted-
jeti neugode, ali slutim da vjeruju kako je manjkavost mog karaktera zaslužna što to nisam uspjela predvid-
jeti. Zaspala sam za upravljačem svog života i zaslužujem to što mi se dogodilo. Prostrla sam krevet na kojem
ću sad sama spavati.
Pozvana sam na policiju zbog ispitivanja, što me osim osobna srama zbog situacije u kojoj sam se zatekla is-
punilo strahom i bojazni. Što ako oni misle da sam ja bila upućena u Johnove poslove? Nazvala sam jedinog
odvjetnika kojeg sam osobno poznavala, Arabelina supru-
207
ADRIANA TRIGIANI
ga, Charlieja Dreskena. Ublažio je moje strahove i rekao da će biti uz mene i da moram potpuno surađivati u
istrazi. — Nemaš što skrivati — rekao mi je. Možda je to istina, ali zašto je jedino što ja želim sakriti?
Policija Charlieju nije dala sve podatke vezane uz Johnove nezakonite radnje, ah su rekli da je toga bilo
poprilično. Policija je tražila od mene da načinim popis svega što mi je John darovao. Tražili su i kalendar
našeg društvenog života, uključujući vrijeme i mjesto, sve otkad sam se mogla prisjetiti. To mi nije bilo teško
jer sam, otkad sam se s njim upoznala, čuvala uspomene; program sestara McGuires s novogodišnje večere,
menije iz restorana, preklopnike s papirnatim šibicama, našvrljane pjesmice, čak i sasušeni pupoljak ruže koji
sam ubrala s ograde u Montauku onog dana kad smo prvi put vodili ljubav. Sve to zajedno bilo je gotovo
nepodnošljivo.
Dok je policija prikupljala spodatke, ja sam počela prikupljati svoje. Postoji osoba čiji me lik progoni tijekom
nekoliko zadnjih tjedana. Zavoljela sam Johnovu majku, gospođu O'Keefe, a i ona se počela radovati mojim
posjetima. Premda nije mogla govoriti, bila je na oprezu, svjesna svega što se oko nje događa. Brinula sam se
za nju tijekom blagdana.
John Talbot je još uvijek u zatvoru i sumnjam da zna što se s njim dogodilo.
Dok se od željezničke postaje približavam ulaznim vratnicama Creedmorea pitam se što ću reći gospođi
O'Keefe kad stignem. Kod ulaza je na recepciji dežurna ista osoba, ali kad je pozdravih, umjesto da mi
mahne kao i obično, ona me upita: — Kako vam mogu pomoći?
Pade mi na um da sam ovamo uvijek dolazila s Johnom pa da me možda ne prepoznaje samu. — Mogu li ući
posjetiti gospođu O'Keefe?
Izraz njezina lica promijeni se, od prijateljskog do izraza velike zabrinutosti. — Zar vam nisu rekli?
— Ne. — Osjetih bol u želucu.
— Napustila nas je.
— Kad?
— Da provjerim. — Proučava dnevni raspored iza svog stola. — Sylvia O'Keefe umrla je šestog studenog.
Ne zahvaljujem medicinskoj sestri. Jednostavno se okrećem prema vratima. Ali prije no što odem, želim još
nešto saznati.
208
LUCIA, LUCIA
— Oprostite što vas ponovno gnjavim — rekoh okrenuvši se. — Ali... je li bila sama?
Gospođa na recepciji pruži ruku i potapša me po mojoj. — Njezin dragi sin bio je s njom. — Šesti studenog?
Zašto mi John nije rekao da mu je umrla majka? Kakav to čovjek može prešutjeti takav podatak?
Prvog dana kad sam se vratila na posao nakon božičnih blagdana Charles Dresken me čeka tijekom moje
pauze za užinu ispred policijske postaje u Šezdeset sedmoj ulici. Kad uđosmo unutra, Charlie se obrati poli-
cajcu za stolom za primanje stranaka i nakon toga ga slijedim do malog ureda gdje nas ljubazno dočekuje is-
tražitelj, zgodan Talijan, otprilike papinih godina, na čijoj znački piše da se zove M. Casella. Počela sam raz-
govor govoreći mu da sam otišla posjetiti gospođu Sylviju O'Keefe. Već je čuo daje umrla.
— Gospodična Sartori, koliko dugo poznajete gospodina Johna Talbota?
— Godinu dana.
— Je li to jedino ime pod kojim ga poznajete?
— Zar postoje druga? — pitam, čudeći se sve više.
— Koristio se s pet različitih imena, sva su počinjala s John. Ostala prezimena su: O'Bannon, Harris, Acton,
Fielding i Jackson. Zvuči poput neke odvjetničke tvrtke, zar ne? — Osmjehuje se, ali ja sam ozbiljna. — Hmm.
S vama se koristio svojim pravim imenom.
Ne odgovaram na istražiteljevu opasku. Nije mi nimalo bolje što znam daje Johnovo ime jedino iskreno što je
podijelio sa mnom.
— Je li živio s vama? — pita istražitelj izravno.
— Bili smo zaručeni i namjeravali smo se vjenčati. Živim sa svojom obitelji. Oduvijek živim s njima. — Kažem
mu to tonom koji mu daje do znanja da me se ne može podcjenjivati, premda baš nemam ukusa u izboru
muškaraca.
— Jeste li ikad poznavali ženu po imenu Peggy Manney?
— Nisam.
— Ona je kći Sylvije O'Keefe. Ona i njezina majka nisu razgovarale, što je bila savršena situacija za Johna Tal-
bota, kako ga vi zovete, da se ubaci i preuzme nadzor nad njezinim financijama. — Prisjećam se
209
ADRIANA TRIGIANI
kako mi je John govorio da je sin jedinac. — Gospodin Talbot je posljednje godine proveo tako što je izigrao
gospođu O'Keefe i domogao se njezine ušteđevine, gotovine i dobara.
— Što?
— John Talbot je prevarant, gospodična Sartori. Živio je od onoga što mi zovemo krađa pregovaranjem. Kod
ljudi bi izgradio povjerenje, a zatim se vrlo brzo s njima upustio u nekakav posao. Oni bi dali novac, a on bi ga
iskoristio za financiranje neke organizirane prijevare koja bi ga u tom trenutku zaokupljala. Kad bi se stvari
izjalovile, on bi pobjegao. To je prilično dugo trajalo, jer mnogim ljudima bude neugodno prijaviti ga kad sh-
vate da su prevareni.
— Zar mislite da je krao od vlastite majke? Ne mogu vjerovati. Vidjela sam kako su bliski. Volio ju je.
— Ona nije bila njegova majka.
— Sto? — Je li bilo ičega što sam znala vezano za Johna Talbota a da je bilo istinito?
— Talbot ju je upoznao u crkvi, možete li to vjerovati? Otišao je u župnu crkvu sv. Ante u Woodburyju i zali-
jepio se za nju. Bila je savršena žrtva: bogata, živjela je sama, u zahlađenim odnosima s vlastitom kćeri,
željna društva: te ju je on počeo šarmirati i ulagivati se uvlačeći se u njezin život. S vremenom ju je nagovorio
da mu prepusti upravljanje nad svim svojim financijama. Kad se razboljela, smjestio ju je u Creedmore. Ko-
liko znamo, nikad tu damu nije tjelesno zlostavljao, ali izvjesno je ispiranje mozga. Njezin dom u Woodburyju
postao je baza za njegova djelovanja.
— Ali, živio je u hotelu Carlyle.
— Naravno, tamo bi povremeno unajmio apartman, ovisno o tome kakva je posla imao u gradu. Pogodite či-
jim je sve to novcem plaćao? Sylvyje O'Keefe. Zato nam treba izvješće o svemu što vam je darovao, za slučaj
da nešto od toga proceduralno pripada pravoj nasljednici. Peggy Manney je načinila popis nakita koji je njez-
ina majka posjedovala, a koji je nestao. — Istražitelj Casella pruži mi popis, a ja ga proslijedih Charlieju.
U glavi mi poče bubnjati i ja pokrih lice rukama.
— Znam daje nevjerojatno. — Istražitelj sliježe ramenima. — Da gospođa O'Keefe nije umrla i da novca nije
nestalo, on bi i dalje bio pun love i zadovoljan.
21O
LUCIA, LUCIA
— I u braku sa mnom — rekoh blagim glasom.
— Sretni ste. Kao i niz drugih djevojaka koje su umalo postale njegove žrtve. Primjerice Amanda Parker.
— Kakve ona veze ima s ovim?
— Talbot se i uz nju prilijepio. Želio je da njezin otac financira plan izgradnje s kojim se bavio. Istražujući tu
priču došli smo do građevinskog poduzetnika tamo na Long Islandu.
— Jima Laurela? — pitam klonulo.
— Otkud vi znate za Jima Laurela?
— John je navodno od njega kupio zemljište u stambenom naselju u izgradnji Cascades. Rekao je da na
njemu gradi našu kuću.
— To se ne bi nikad dogodilo. Jim Laurel je pametan poslovan čovjek. Talbot mu je rekao da posluje s
Danielom Parkerom i Laurel se želio priključiti. Ali ispostavilo se daje sve to prodavanje magle. Je li Talbot
ikad od vas uzeo neka dobra ili gotovinu?
— Gotovo svu moju ušteđevinu. Sedam tisuća i petsto dolara. Istražitelj zabilježi moj gubitak. — Znate li da
je gospodin
Talbot bio s gospođom O'Keefe kad je umrla? — pitam ga.
— To je bilo najmanje što je mogao učiniti.
— Mislim da se istinski brinuo za nju.
Istražitelj odmahnu glavom kao da sam idiot. — Našli smo skladište s raznoraznom robom. Kutije i kutije
stvari iz B. Altman'sa. Vi radite za njih, je li tako?
— Da, tamo su nam bili svadbeni darovi.
— Dakle, mislite da su te stvari... — Pruži mi drugi popis koji ja brzo preletjeh pogledom.
— To je bilo za naše vjenčanje. Dogovorila sam da se svi svadbeni darovi pošalju na poštanski ured u Hunt-
ington. John je rekao da će ih on pokupiti i odvesti našoj kući.
— Ta roba, dakle, nije ukradena. Treba vam se vratiti.
— Ne želim ništa od tih stvari.
— 0 tome možete odlučiti kad vam ih vratimo. Mi po zakonu ne možemo zadržati nešto što pripada vama.
Niste vi ovdje pod optužbom. — On zabilježi nešto, a zatim me pogleda. Prvi put se gospodin Casella
smekša. — Uzmite to natrag. To vam duguje.
Istražitelj me nastavi ispitivati, uglavnom o mjestima na koja smo John i ja odlazili.
21 1
ADRIANA TRIGIANI
— Postoji još nešto za što se kći gospođe O'Keefe raspitivala. Je li vam Talbot ikad dao smaragdni brušeni di-
jamant od dva karata usađen u platinu?
— Za zaruke.
Vidim da detektiv ne želi reći ono što se sprema reći sljedeće. — Morat ćete ga vratiti. Ukraden je gospođi
O'Keefe i pravomoćno pripada njezinoj kćeri. Nadam se da shvaćate.
Charlie mi kimnu. — U redu je — reče i potapša me po ruci.
Otvaram torbicu i dajem detektivu prsten koji držim u kutijici. Ustajem i spremam se otići.
— Ako vas budemo trebali... — zausti detektiv.
— Nazovite me u ured — Charlie gospodinu Caselh daje svoju posjetnicu.
Kad smo izišli na ulicu, postadoh strašno ljuta. — Kakva sam
ja budala!
— Ne, nisi ti budala. John Talbot je bio izvrstan prevarant — ne da se smesti Charlie. Zovemo taksi i vozimo
se bez riječi dok me Charlie ne ostavi ispred zgrade u kojoj radim. — Lucia? — reče. — Zaboravi ga. Mlada si,
razmišljanje o tome može ti samo štetiti.
— Hvala što si danas išao sa mnom, Charlie.
Dok ulazim u robnu kuću čak mi ni miris egzotičnih parfema ne može vratiti dobro raspoloženje. Ruth me
čeka u radionici, pripremila vruću kavu i pecivo s cimetom iz Zabar'sa. — Pričaj, kako je bilo?
Delmarr iziđe iz svog ureda i daje mi znak rukom.
— Dođi, Ruth — govorim. — Ionako jednom moram sve
ispričati.
— Isuse, čuo sam čitavu priču tamo na otocima — poče
Delmarr.
— 0 čemu?
— John Parker se želio domoći novca Daniela Parkera. Pokušao je dobiti zajam, a zatim se zaposliti u nje-
govoj brokerskoj tvrtki. Ali Parker je imao nekoga tko ga je iz daljine pratio i pronašli su mnogo rupa u nje-
govim pričama. Tražili su kompletno izvješće o onome što ima u banci. Prije no što su stvari otišle predaleko,
Talbot je odbacio čitav plan, premda je to značilo ostaviti Amandu na cjedilu. Petljati se s tipom kakav je Dan
Parker... ne znam je li Talbot bio toliko hrabar ili je bio pravi idiot kad se u to upustio.
212
LUCIA, LUCIA
— Je li Amanda Parker razgovarala s policijom? — pitam, premda znam odgovor. — Nije, naravno. Djevojke
koje žive u Upper East Sideu ne dovlače u policijsku postaju da njihov integritet ne bi doveli u pitanje. Nema
potrebe njoj još više zagorčavati.
— Njoj je već zagorčano — reče Ruth tiho. — Već je u novinama. — Pruža mi članak iz jutarnjeg Heralda. U
naslovu piše: »Uhvaćen pozer u otmjenu društvu.« Zatvaram oči i ne čitam dalje. Vraćam članak Ruth.
Nakon što sam vratila sve Johnove darove, uključujući i broš u obliku morske zvijezde (još jedan lijepi komad
koji je pripadao Sylviji O'Keefe) ima još samo nešto što moram obaviti prije no što s Johnom završim zauvi-
jek. Moram razgovarati s Patsyjem Marottom u Vesuviu.
Vozač taksija mi se vragoljasto naceri dok sam u njegov taksi ulazila s golemom vrećom od muslina. — Za
mene? — pita.
— Ne — rekoh glatko.
— Nije valjda mrtvo tijelo, ha?
— Nije, gospodine — rekoh, a nestrpljivost mi se pomalo osjeti u glasu.
— Imate dovoljno mjesta otraga?
— Imam, gospodine. — Govorim mu da vozi za Vesuvio. Nisam raspoložena za razgovor.
U restoranu nema gužve do iza osam te sam planirala doći oko šest. Dok guram ulaštena vrata od mjeda
kroz koja ulazim, ne mogu se oteti razmišljanju kako je to prvi put da mi ih ne otvara John Talbot.
Stojim u dovratku i osvrćem se po mračnom restoranu koji miriše po najfinijem duhanu, opojnu mirisu vina i
prvoklasnim rebarcima koja se peke u ružmarinu, što je sigurno specijalitet večeri. Patsy je tamo gdje i uvi-
jek, za barom, napola podbočen na barski stolac, jedna mu noga počiva na mjedenoj prečki, a drugu je is-
pružio kao da je svakog trenutka spreman skočiti sa stolca i odjuriti u kuhinju. Pipničar očima dade znak Pat-
syju kad me ugleda. Patsy ugasi cigaretu, a zatim se okrenu prema meni. — Mislio sam da ćeš konačno doći
do mene.
— Neću ti oduzeti previše vremena — rekoh.
— Želiš nešto popiti? — upita.
213
ADRIANA TRIGIANI
— Ne, hvala. — Bacam pogled na prazne stolove. — Možemo li možda tamo preko razgovarati?
Patsy ustaje i pokazuje na jedan stol.
— Jesi li znao za Johna? — pitam. — Znaš li da je u zatvoru?
— Policija je razgovarala sa mnom. — On slegnu ramenima.
— Pa, gospodine Marotta, budući da mi je John Talbot ovu bundu od nerca dao u vašem restoranu, vraćam
vam je. Vjerujem da ćete uspjeti saznati otkuda mu.
— Znam otkuda mu.
— Otkuda?
— Iz krznarija Antoine iz New York Cityja i Toronta, koje su najbolje od najboljih.
— Možda su krznarije Antoine najbolje od najboljih, ali sigurna sam daje ova bunda ukradena.
— Nije. Zaradio ju je.
— Sumnjam u to.
— Ne, zaista. S vremena na vrijeme načuo bih o nekom poslu i informaciju proslijedio Johnu, znajući da se
on petlja u mnoge poslove. Barem sam tako mislio. Vlasnici krznarija Antoine ručali su ovdje nekoliko puta
tjedno. Rekli su mi da traže nekoga tko bi im prevozio bunde iz New Yorka u Toronto. Imali su vozača i
kamion, ali trebao im je iskusniji poslovan čovjek koji će robu prevesti preko granice i obaviti transakciju.
John je nekoliko mjeseci taj posao obavljao za njih i zatražio bundu umjesto gotovinske isplate. Bilo je posve
zakonito.
Ponovno ta riječ zakonito. Naježila sam se od nje.
Patsy nastavi: — Zadrži tu bundu. Tvoja je.
Ustajem i uzimam glomazan svežanj. — Znaš, svi mi govore da zadržim stvari, kao da su stvari važne. Kao da
bunda, prsten ili grijalo za posluživanje jela može nadoknaditi sve to što mi se dogodilo. Reći ću vam, gospo-
dine Marotta, ne mogu ništa nadoknaditi. Nikakvog ja zadovoljstva nemam od tih stvari.
Patsy mi ne odgovori. Samo se zagledao u kuhinju prije no što pripali novu cigaretu.
Zahvaljujem mu i, znajući da više neću doći u taj restoran, oprostih se s njime.
— Dobra si ti djevojka — zadnje je što mi reče.
214
LUCIA, LUCIA
Službeno zatvaranje Odjela za izradu odjeće po mjeri u B. Altman & Company određeno je za prvi studenog
1952. godine. Velikodušno su nas o tome izvijestili ostavivši nam na svakom stolu šapirografirano pismo na
kojemu stoji potpis nekoga za koga nikad prije nismo čuli. U pismu piše da imamo rok od sedam mjeseci usp-
ješno okončati nedovršeni posao, ali najprije, dragi moji zaposlenici, ubijte se od posla do sljedeće lipanjske
nesvjestice tako da budete preumorni pronaći sebi novi posao izvan tvrtke.
Ruth se kune daje zatvaranje Odjela za izradu odjeće po mjeri prvi korak da nas se privuče u prodaju na
malo, gdje ćemo prodavati na katovima i s vremena na vrijeme nadgledati izmjene. U ovom slučaju, štakori
po ustaljenoj shemi napuštaju brod koji tone. Svaki dan dođe netko novi i najavi podnošenje otkaza. Violet
je dala otkaz i postala kućanica na dan svog vjenčanja. Samo se Delmarr, Ruth i ja još držimo. Kad smo ručali
s Helen, rekli smo joj da je mali David došao baš u pravo vrijeme. Pošteđena je bolnih pojedinosti oko raz-
montiranja naše trgovine. Počelo je sa zalihom visokokvalitetnih skupocjenih tkanina koje više nitko nije
naručivao. Zatim su počeli odvoziti naše najbolje strojeve i slati ih sam Bog zna kamo. Sad smo zaduženi za
upućivanje naših stalnih kupaca u novi odjel koji se zove Konzultacije u trgovini, u kojemu djevojčice koje su
tek završile srednju školu trčkaraju po trgovini skupljajući odjeću za koju smatraju da će se kupcu svidjeti. B.
Altaian's to sad naziva »osobnom uslugom«. Čujemo da je to umotvorina Hilde Cramer, koja nije dobila
otkaz, već dobru nagodbu po kojoj je otišla iz Altman'sa i otvorila svoj privatni salon u Bijelim nizinama.
Povremeno ćemo je čuti na radiju kako sa stručnjakom, stilisticom like Chase, razgovara o modi za zaposlenu
ženu. Ruth i ja se šalimo da bismo mogle nazvati i ugovoriti s njom sastanak, budući da smo nezaposlene,
ambiciozne, samostalne djevojke kojima bi dobro došao koristan savjet.
Okrećem se na svom stolcu i gledam kroz prozor. To jutro sam se osjećala dobro — ne baš bolje, ali na do-
brom putu da se osjećam bolje. Prošao je mjesec dana od ispitivanja kod istražitelja. Znam da moram
prestati razmišljati o proteklim godinama i početi razmišljati o budućnosti. Sinoć sam načinila popis kreatora
kojima se najviše divim, čak otišla toliko daleko da sam potražila njihove adrese i telefonske brojeve. Nam-
jeravam ih sve nazvati, čak i Claire McCardel i raspitati se tre-
215
ADRIANA TRIGIANI
ba li kome od njih iskusna švelja kojoj su specijalnost prišivanje ukrasa i kuglica na tkanine.
Zove me Ruth s recepcije. Čak nam je i osoba koja se javljala na telefon otišla pa sad slušalicu diže tko god se
nađe u blizini. — Za tebe, Lu.
Uzimam slušalicu. — Halo?
— Lu? Roberto je. Papi je ponovno pozlilo. Srušio se.
— Je li u Sv. Vincenta? — pitam.
— Nije. Dolazi kući.
Uskačem u taksi i žurim kući. Trčim uz terasu i zatičem Rosmary kako čeka na vratima. Očajno izgleda, šest
mjeseci trudna, stoji tamo dok joj suze teku niz obraze. — Nije dobro, Lucia — govori mi.
Dečki su papu odnijeli gore do njegove sobe. Čim sam ušla, izleti mi: — Je li netko zvao Exodusa? — Sigurno
sam zbog pogleda na papu u krevetu usred bijela dana, što nikad prije nisam vidjela, poželjela da smo
ponovno svi na okupu. Možda time što jedno od nas nedostaje slabimo tatinu odlučnost, možda bismo mu
svi zajedno pomogli da se izvuče.
U prizemlju se čuje zvono. Rosemary i Roberto prilaze vratima pustiti u kuću liječnika Goldsteina. Mama
sjedi na stolčiću uz uzglavlje tatina kreveta.
Uzimam oca za ruku i sjedam na krevet do njega. — Papa, je li ti dobro? — pitam ga, znajući da nije. —
Volim te, znaš li ti to? Iz sveg srca.
— Grazie — promrmlja on slabašnim glasom.
Liječnik nas zamoli da pričekamo vani, ali mama se ne miče s mjesta. Nakon nekoliko minuta, liječnik nam se
priključi u hodniku.
— Zao mi je što vam moram reći, ali vaš otac je jako bolestan. Već neko vrijeme to znamo.
— Ali njegovo srce... — jedva govorim.
— Ne radi se o njegovu srcu. Ima rak. Vjerujemo da je počeo u gušterači i proširio mu se na jetru.
— Rak? — rekoh blago jer ne mogu povjerovati u to.
— Dijagnosticiran je u studenom. Već neko vrijeme znamo da mu možemo samo pomoći ublažiti bolove, i to
je sve.
216
LUCIA, LUCIA
— Okrećem se prema braći i ne vjerujem u to što čujem. — Je li netko od vas to znao? — Jednako su šokirani
kao i ja.
Vraćam se u mislima u studeni, u onu večer kad se tata vratio od liječnika dok smo pripremali konfete za
vjenčanje. On i mama su nam rekli da je sve u redu. Rekli su da je zdrav. Lagali su, samo da mi ne bi pokvarili
vjenčanje. Zaplakan, a Orlando me uze u naručje.
— Ima li jake bolove? — pita Roberto?
— Uskoro ćemo mu dati morfij, koji ćemo ubrizgavati intravenozno. Razgovarao sam s vašom majkom i ona
će dogovoriti s medicinskom sestrom da dolazi i pobrine se za to.
— Koliko mu je još dana ostalo? — pita Angelo.
— Nekoliko. Možda i manje.
Čujemo prigušen plač s podnožja stuba. Gledamo u Rosemary koja plače pokrivši lice rukama i osjeća gu-
bitak iskreno, baš poput nas.
— Sto mi možemo učiniti? — pita Orlando.
— Ostati uz njega i biti jaki. To je sve što možete. Ja ću se vratiti pogledati ga kad god me zatrebate.
Govorim: — Angelo, odmah zovi Exodusa. Roberto, pobrini se za Rosemary. Orlando, idi u našu trgovinu,
otvori je i pobrini se da sve teče glatko. Papa bi to želio. U redu? — Orlando kima glavom i odlazi. Jedan
trenutak stojim na odmorištu, brzo izgovaram molitvu pre-klinjući Boga da spasi mog oca, a zatim se vraćam
u sobu svojih roditelja.
Ulazim na prstima. Mama se nije pomaknula. Drži papu za ruku i gleda ga, kao da bi od snage njezina
pogleda mogao ozdraviti. Papa je zaspao. Stavljam svoje ruke njemu na lice i ljubim ga u obraz. Šapćem mu:
— Uz tebe smo, papa.
Dečki, mama i ja se izmjenjujemo i netko od nas je danonoćno uz njega. Ne znam koliko dana to traje; pre-
stali smo brojiti. Katkad, kad pogledam Roberta, na njegovu licu vidim da osjeća krivnju zbog svađa s papom.
Sramim se one večeri kad sam svojim roditeljima rekla »gorjeli u paklu« i molim Boga da se papa probudi
samo da mu se mogu ispričati za svoje grozno ponašanje. Da mogu vratiti taj trenutak, nikad ne bih izgovo-
rila te riječi. Nisam tako mislila. Sad znam da je papa bio u svemu u pravu. Bio je u pravu što se tiče Johna
Talbota.
217
1
ADRIANA TRIGIANI
U našoj kući briga za papu postala je najvažnija u životu. Prošla su dva dana od liječnikova posjeta. Papa uz-
ima gustu mesnu juhu i nezaslađen čaj dok su doze morfija male i pomažu mu da zaspe. Zna da umire, ali
odlučio je pričekati dok ne dođe Exodus. Uvijek mu ponavljamo kako je Exodus na putu, premda Orsola zbog
trudnoće neće moći doći s njim. Kad razgovaram s papom, pokušavam ga oraspoložiti pričajući mu o un-
ucima. — Papa, do ljeta ćeš imati dva unuka! — Nasmija se na te riječi. Kad zaspe, plačem, znajući da ih on
nikad neće vidjeti.
Exodus bi trebao stići do sutra ujutro. Papi se stanje pogoršava, borba da ostane na životu jedino je borba da
zadnji put vidi Exodusa. Mama je nevjerojatna. Ne plače i nikad ga ne napušta. Noću i dalje ulazi u njihov
krevet i on joj spava u naručju.
Dečki se izmjenjuju radeći u našoj trgovini i bdijući uz papu. Nema onih uobičajenih prepirki i zadjevica pa
sam iznenađena kad u podnožju stuba čujem potih, napet razgovor. Pogledam mamu koja mi dade znak da
vidim tko je. — Možda je Exodus stigao ranije! — govorim joj. Papa otvori oči i nasmiješi se.
Uz stube se pope Roberto dovodeći za sobom postarijeg čovjeka kojeg nikad prije nisam vidjela. — Lucia,
ovo je naš stric, Enzo.
Roberto odstupi korak u stranu. Najprije pružam ruku, onako kako se rukujete sa strancem, ali kad u nje-
govim očima ugledah svog oca, bacih se tom čovjeku u naručje. Njih dvojica jako sliče. Široka ramena i
nježne ruke, velika glava i kovrčava pepeljastosiva kosa, trbuh, ne toliki daje potrebno ići na dijetu, ali toliki
da se o njemu s vremena na vrijeme povede računa. — Tako mi je drago što te vidim. Hvala ti što si došao
vidjeti papu — rekoh.
— Došao sam čim sam čuo. — Zvuči poput snažne, zdrave verzije mog oca.
Uvodim strica Enza u sobu mojih roditelja. Mama ustade kad ga ugleda i prvi put u ova tri dana zaplaka.
Njezino jecanje probudi papu. Mislim da u početku ne vjeruje da zaista vidi svog brata, sve dok stric Enzo ne
kleknu kraj njega i zagrli ga. Papa se doima tako malim. Načini nekakav zvuk, duboko zastenja, kao da se
konačno oslobađa tuge koju nosi iz vremena prije mog rođenja.
Dajem mami znak da bismo ih trebale ostaviti nasamo. Prebacujem ruku preko nje i izvodim je iz sobe. Prije
no što zatvorih vrata, vidim njih dvojicu, dva dječaka koja su prevalila tako dalek put
218
LUCIA, LUCIA
da bi ispunila svoj san. Godine zategnutih odnosa i ogorčenja nestaju dok stric čvrsto grli mog oca.
Angelo svoju sobu ustupi stricu Enzu. Medicinska sestra nam dođe reći kako se papin organizam polako gasi,
ali da još uvijek ima snažno srce. Želi povećati dozu morfija. Mama objašnjava papi da će mu pojačana doza
morfija olakšati bol. Papa odlučno odmahuje glavom. Mama pretpostavlja da on ne želi zaspati prije no što
stigne Exodus pa reče sestri da ništa ne mijenja.
Nitko od nas ne može zaspati. Ostajemo u papinoj sobi pa kad osjetimo da nam je potreban odmor, siđemo
u dnevni boravak gdje Rosemary slaže sendviče i kolačiće i gdje uvijek ima svježe kuhane kave. Postala je
prava Sartorijeva. Moj brat Roberto je pravi sretnik kad ima tako divnu ženu.
Svi osjećamo olakšanje kad se ulazna vrata otvoriše i u kuću žurno utrča Exodus. — Gdje je on? — Exodus is-
pusti svoju torbu i potrča uz stube. Slijedimo ga i svi se naguravamo u maminu i tatinu sobu, baš onako kao
što smo činili svake nedjelje ujutro prije odlaska u crkvu. Mama nas je pozivala u sobu da provjeri jesu li
svima cipele ulaštene i treba li još kome kremom zalizati kosu. Stric Enzo stoji s jedne strane kreveta, a
mama s druge. Exodus oklijeva kad ugleda strica Enza, pokušavajući shvatiti što se događa. Stric Enzo ustade
i skloni se u stranu. Exodus stavi stricu ruku na leđa, a zatim priđe i kleknu uz papu. — Papa, to sam ja. Čuješ
li me? — Papa od sinoć ne otvara oči.— Stisni mi ruku, papa. Ja sam, Ex. Tu sam. Uspio sam stići. — Sigurno
je papa mom bratu stisnuo ruku jer Exodus povika — Tako je, papa! Stisni mi ruku! Dobro!
Mama rukom prođe kroz tatinu gustu, kovrčavu kosu. Zatim izvuče maramicu iz džepića. Papi su oči sklo-
pljene, a jedna suza mu se otkotrlja niz nos i skliznu s obraza. Dok mu je mama nježno briše, čujem je kako
govori: — Otišao je. — Ne skida pogled s njegova lica. — Moja ljubav je otišla. -- "
Kad iz pogrebnog dođoše po papu, dečki inzistiraju na tome da mama, Rosemary i ja ostanemo u dnevnom
boravku dok je on u mrtvačkim ko-
219
ADRIANA TRIGIANI
lima. Stric Enzo ostaje s dečkima; čini se kao daje oduvijek dio naših života.
— Mama, kad si ti pozvala strica Enza? — pitam.
— Nisam ga pozvala.
— Ja sam ga pozvala — javi se blagim glasom Rosemary. — Nisam mogla podnijeti da nas papa napusti a da
se prije toga ne oprosti s jedinim bratom. Nadam se daje u redu to što sam učinila.
Mama zagrli Rosemary. — Bilo je sasvim u redu!
U tjednima nakon papine smrti, naša obitelj se zbližila kao nikad prije, shvatili smo što je Antonio Sartori
značio ljudima u Greenwich Villageu. Tijekom svih tih godina papa se vraćao kući prepričavajući smiješne do-
godovštine koje je imao s kupcima, tužne priče o obiteljima koje nisu imale što jesti, a kojima je on slao
hranu ili dirljive priče o tome kako je biti staromodan prodavač u svijetu velikih trgovačkih lanaca. Jedino
zamrznuto što je papa dopuštao držati u trgovini bio je led koji je stavljao na svježu ribu.
Uvijek sam mislila da nalikujem majčinoj obitelji, ali tek kad je papa umro vidjela sam koliko mu sličim. Bio je
perfekcionist. — Tebi je to sanduk naranči, meni je to skulptura! — govorio je dok je naranče slagao u pi-
ramidu i u praznine umetao kao vosak mekane listiće. Od kutija tjestenine radio je visoku živicu, a strop
ukrašavao sasušenim travama. Mrežice oko oplate salame bila su prava umjetnost, čvorovi načinjeni na
poseban način i na određenoj duljini tako da su kupci mogli vidjeti kakve delikatese kupuju. Isti takav osjećaj
imam ja za šivanje. Perfekcionizam je bio moj problem i pravo kupca — na kraju krajeva, klijent plaća. Papa
je to osjećao na isti način.
Dobili smo jednu neobičnu zamolbu prije očeva sprovoda. Kad smo nazvali Domenica javiti mu da pape više
nema, bio je shrvan, ali onda nas je zamolio za uslugu. Želio je fotografiju pape u lijesu. Kad je to mama čula,
oštro se usprotivila. Ali ja sam tu želju rekla upravitelju pogrebnog zavoda koji se složio i ja sam fotografiju
poslala Domenicu bez mamina znanja.
Stric Enzo dolazi u grad posjetiti nas i vidjeti treba li nam što. Spremamo za nj pravi ručak, a Rosemary se
nada da bi se naše obitelji jednog dana mogle ponovno spojiti. Ona radi na tome. Mama je sretna
220
*
LUCIA, LUCIA
što vidi strica Enza, ali nije se još udobrovoljila da vidi ziu Caterinu. Nećemo je prisiljavati. Mama će nam
sama reći kad je spremna, a onda ćemo hrabro dogovoriti potpuno zajedničko okupljanje.
Nakon što su tanjuri uklonjeni, zovem strica Enza da dođe u
kuhinju.
Pitam ga: — Sjećaš li se prokletstva koje mi je zia Caterina prorekla prije mog rođenja?
— Ma, nije ona to ozbiljno mislila.
— Znam da nije — rekoh. Vidi se da je uzbuđen prisjećajući se toga, jednako koliko i mama kad je Roberto
priznao obiteljsku tajnu. — Ipak, sjećaš li se možda što je točno rekla?
— Rekla je kako želi da budeš lijepa, ali nesretna u ljubavi.
— Eto, zio, može se reći da se njezino prokletstvo sasvim uspješno obistinilo.
— Lucia, nije ona to mislila. Caterine je nagla. Živim s tim četrdeset godina. Ona sve proklinje, svećenike,
tebe, mene, kravu, sve.
— U redu je. Ma doista je sve u redu. — Grlim ga. — Kad se prokletstvo jednom obistini, s njim je gotovo. —
Gledam svog strica u oči. Gotovo. Shvaćaš?
— Si, si, finito, finito.
2.2.\
JEDANAESTO POGLAVLJE
Antonio Giuseppe Sartori II. rodio se prvi lipnja 1952. godine. Mama je zaplakala kad joj je Rosemary rekla
kako se dijete zove, ali jedino je prinova u obitelji mogla ublažiti bol. Dječak je dobar, mirne naravi.
Otprilike mjesec dana poslije, pozva me Delmarr na ručak da mi zahvali što sam mu pomogla uspješno
privesti kraju zadnju svadbenu sezonu u Odjelu za izradu odjeće po mjeri. Odvede me u kafić u Saksu na
Petoj aveniji, djelomično iz zezanja, ali više zbog toga što im je hrana izvrsna.
— Dijete, prošla si kroz paklenu godinu.
— Kao da ne znam — odmahnuh polako glavom. — Najteže sam podnijela gubitak oca.
— Grozan je bio i fijasko s Talbotom. Djelomično još uvijek krivim sebe zbog toga. Žao mi je što sam te s njim
upoznao. Žao mi je što nisam shvatio o kakvoj je osobi riječ. Trebao sam te bolje zaštititi — reče tužno Del-
marr.
— Nisi ti kriv. Dopusti mi da kažem kako znam da nisi kriv.
— Dobro.
— Nakon svega što se dogodilo, još uvijek ga volim. — Delmarr je jedina osoba na svijetu kojoj to mogu priz-
nati, i odahnula sam kad sam to konačno glasno izrekla.
— Zašto, Lucia? Zašto ga još uvijek voliš? — upita Delmar
nježno.
— Zašto bi netko volio onoga tko gaje povrijedio? Zato što uvijek postoji nada. Tata sa svojim bratom nije
razgovarao trideset godina. Na kraju života, njegov brat ga je došao vidjeti i sve su oprostili jedan drugome.
Cijeli život nosili smo taj nemogući teret, a zatim je u
222
LUCIA, LUCIA
posljednjim trenucima tata dobio najljepši dar, oprost svog brata. Znam da nas je zbog toga napustio poput
anđela.
— Ne vjerujem da će Talbot otići poput anđela.
— Vjerojatno neće.
— Imam jednu ponudu za tebe, reče Delmarr.
— Znaš da sam ja dobra djevojka — šalim se s njim malo-
dušno.
— Da, čisti moj gubitak, dijete. No, u svakom slučaju, dobio sam novi posao i želim da pođeš sa mnom.
— Znala sam da će te Claire McCardel zaposliti! — Te vijesti su donijele pravo olakšanje. Neću iza sebe os-
taviti sve poznato ako mogu nastaviti dalje raditi s Delmarrom.
— Ne, nisam više u trgovini na malo, izradi odjeće po mjeri i tomu slično. Idem u Hollywood raditi za Helen
Rose.
Iznenađena sam i šokirana. — Helen Rose koja je šivala vjenčanu haljinu za Elizabeth Taylor kad se udavala
za Nickyja Hiltona?
— Baš tu.
— Delmarre, zaboga, kako si se uspio naći s Helen Rose?
— Njezina zamjenica je došla na natjecanje i čula za mene, čuj sad ovo, od Hilde Cramer, koja je imala do-
govor na radiju načiniti intervju sa sjajnim filmskim modnim kreatorima.
— Hilda ti je našla posao? — Pomislila sam kako sam upravo čula nešto nevjerojatno, ali ovo je još bolje.
— Ah, da, rekla je Helen Rose da sam ja jedan od rijetkih.
— Pa jesi, već je bilo vrijeme da to netko utjecajan sazna. — Tako mi je drago zbog Delmarra. On pripada svi-
jetu Hollywooda, tamo gdje se još uvijek cijene glamur i elegancija.
— Pitala me imam li talentiranog osoblja koje bih poveo sa sobom i ja sam joj rekao za tebe.
— Jesi li?
— Naravno. Pođi sa mnom, Lucia. Odmah će te uključiti među one koji dobro zarađuju.
— Ozbiljno to misliš?
— Da. Pakiraj stvari, dijete. Idemo u Kaliforniju. Ako su ikad postojala dva Njujorčanina kojima je potreban
novi početak, onda smo to nas dvoje. Premda, postoji jedan uvjet. Želim tvoju osobnu garanciju
223
ADRIANA TRIGIANI
da ćeš mi, kad ti kažem da ostaviš tipa, istoga pronto ostaviti. To je talijanska riječ za odmah, to znaš.
— Učinit ću sve što kažeš. — Bacam se Delmarru oko vrata. Hvala ti, hvala ti!
— Ima još nešto. Imam trideset šest godina, ako te tko pita. Ići ćemo u zemlju mladosti i ljepote i četrdeset
je brojka koju nitko ne želi čuti. To je poput neprolazne ocjene zbog koje si izbačen iz škole. Kažeš li četrde-
set, otpisan si.
— Nema problema. Ali, Delmarre...
— Stoje?
— Mislila sam da imaš trideset četiri.
— Još bolje.
Tko će brinuti o mami? — jada se Roberto.
— Mogu se ja sama o sebi brinuti, usprotivi se mama. — Nisam ja nekakva stara dama.
— Nisi stara, ali si dama. A ima onih stvari zbog kojih majka u blizini treba imati kćerku, zar nisam u pravu?
Roberto lupi šakom lagano po stolu, baš onako kako je nekad činio tata.
Roberto se od tatine smrti zamjetno promijenio. Premda je preuzeo poziciju patrijarha, za koju nisu prove-
deni izbori, život je bio puno lakši dok je tata bio vođa. Unatoč činjenici da je tata bio sa starog kontinenta,
imao je progresivne poglede na svijet. Roberto se ponaša kako da je od samog Boga izabran u Americi saču-
vati veoma uspješne, netaknute tradicionalne obiteljske uloge uspostavljene u srednjovjekovnoj Italiji. Za-
žalih što sam mogućnost svog novog zaposlenja objavila obitelji tijekom nedjeljna ručka. Trebala sam bolje
promisliti.
— Mislim da bi Lu trebala ići — reče Rosemary dok mali Antonio, zamotan u mekanu plavu dekicu, siše vrh
njezina malog prsta. — Možda to vi dečki ne vidite, ali ona je veoma nadarena. Ne bavi se ona običnim kr-
panjem i šivanjem zastora. Ona je umjetnica u trgovini za izradu odjeće po mjeri.
— Znamo mi, Ro, kamo je ona odlazila zadnjih osam godina, od ponedjeljka do petka — reče joj Roberto.
— Hollywood je daleko — tužno se oglasi Orlando.
224
LUCIA, LUCIA
— Postoji uvijek Super Chief, najbrži vlak u Americi koji vozi u oba smjera — podsjetili ga.
— Protekla jesen bila je užasna. Ne želimo da te više ikad itko povrijedi. Shvaćaš? — reče Roberto odlama-
jući komadić kruha. — Predobra si, Lu. U tome je uvijek tvoj problem. Uvijek se uvališ u nešto loše. Nisi ti
tome kriva. Ali to se događa i mi to moramo zaustaviti.
— Sve sam starija. Ako želim početi iznova, onda to 'moram učiniti sada. — Voljela bih da svojoj obitelji
mogu objasniti kako sam se osjećala kad me John Talbot napustio. Promjene su veoma suptilne, ali ja ih
snažno doživljavam. Opsjedali su me mladići iz dobrih obitelji, ali više to ne čine. Oni koji mi u zadnje vrijeme
prilaze nisu udvarači kakve bismo ja i moja obitelj ikad uzeli u obzir. Neko jutro dok sam prolazila kraj škol-
skog dvorišta na putu do trgovine, mladići čak nisu ni izvikivali moje ime. Kad sam se osmjehnula, nisu me
prepoznali. Osjećala sam potrebu otići nekamo gdje mogu započeti život iznova.
— Voljeli bismo da nađeš dobrog dečka u susjedstvu i zasnu-ješ obitelj. Ali, ako ga ne nađeš, voljeli bismo da
si tu s nama. Mami i Ro si od velike pomoći, a tu je sad i prinova. — Roberto cvjeta ponosno, očinski.
Zahvalna sam mami za promjenu teme razgovora. Možda Roberto vjeruje da ima posljednju riječ kad se radi
o mom životu, ali nema. Ja sam moderna žena i učinit ću ono što sama želim. Nisam ja toliko dugo i tako
teško radila da bih ostala kod kuće i bila sluškinja svojim nećacima i nećakinjama, bez obzira na to koliko ih
volim. Vrijeme je da razmislim o načinu na koji ja želim živjeti, a ako je napuštanje moje divne sobe i života u
New Yorku dio toga, onda to tako mora biti.
Nakon ručka pomažem Rosemary oprati i odložiti suđe.
— Hvala ti za ono što si rekla za ručkom — rekoh.
— Čuj, Lu, ovdje ima onih koji mogu pomoći. Znam da se osjećaš obveznom prema majci, ali jedina dobra
stvar kad se radi o velikoj obitelji je ona: što više ruku to lakše obaviti posao.
Smijem se. — Primijetila sam to. Otkad si se doselila, puno je lakše održavati kuću.
— Sviđa mi se ovdje.
— Ne nedostaje ti Brooklyn? — pitam, razmišljajući hoću li osjećati nostalgiju u Hollywoodu.
225
ADRIANA TRIGIANI
— Samo promenada. Ima nešto u vodi. Znala sam svake večeri nakon večere prošetati duž rijeke. Djeluje
smirujuće.
— Nikad nisam uspjela pokazati Rosemary mjesto koje bi bilo moj dom na vodi, ali sjećam se osjećaja
spokoja kojeg doživim svaki put kad pogledam na zaljev Huntington. — Pitam se hoće li mi se svidjeti Tihi
ocean.
Mama povika: — Telefon za tebe, Lucia! Brišem ruke i ulazim u dnevni boravak preuzeti od mame telefon.
— Halo?
— Lucia, ja sam, Dante. — Nisam ga vidjela od tatina pogreba. Nismo uspjeli puno razgovarati, ali ponovo,
kad smo ih trebali, obitelj DeMartino bila je tu. Moje srce se rastopi na zvuk njegova glasa.
— Dante, kako si? — upitah srdačno.
— Dobro. A ti?
— Smušeno. Ništa nije isto bez tate. Još jednom ti hvala za lijepo cvijeće koje si poslao u mrtvačnicu. I cijeloj
tvojoj obitelji za dolazak.
— Sve bih učinio za tebe, ti to znaš.
— Znam. — Pitam se od studenog zašto ne mogu biti zadovoljna s dobrim dečkom koji me voli. Zašto
moram tražiti uzbuđenje i opasnost, nalickane tipove poput Johna Talbota. Sto sam imala na umu tražeći
ljubav izvan Četrnaeste ulice?
— Hoćeš li u subotu izići sa mnom na večeru? — upita. Glas mu malo zadrhta, baš kao onda kad me prvi put
upitao da iziđem s njim.
— Rado — rekoh.
Posljednja haljina koju šivamo u Odjelu za izradu odjeće po mjeri je čipkasta fantazija vjenčanica, na kojoj
slojevi čipke i nabora padaju preko široke suknje, a gornji dio haljine je iluzija mreža i dugih rukava koji sežu
do vrha. Haljina je glupa za Delmarrov ukus, ali on ju je takvom učinio da usreći Violet koja se oduševila kad
ju je ugledala gotovu. Odgovara djevojci koja će iz crkve izići uz počasnu stražu njujorškog policijskog odjela,
dok njihovi mačevi budu u zraku tvorili srebrni svod.
Moram priznati kako jedva čekam da stignem u Kaliforniju i šivam filmsku odjeću. Već mi je dosta šivanja
vjenčanica i svega što je vezano
226
LUCIA, LUCIA
uz to. Ako se ikad budem udavala, nosit ću kostim, onako kako su to žene činile dok je moja majka bila
mlada. Svijet je poludio pripremajući glamurozna vjenčanja. Možda je to još uvijek poslijeratni žar, slavljenje
prave ljubavi i povratka muškaraca kući odanim ženama, ali što je previše, previše je.
Ruth, Helen i ja smo s Violet u hotelu Plaža kad ona pred vjenčanje priređuje zabavu, samo nas četiri ha čaju.
Hotel je otmjen, cvjetni aranžmani od ruža na dugim stabljikama i ružičastih ljiljana prelijevaju se preko vi-
sokih pijadestala poput fontana. Na stol sve serviraju sve u ulaštenom srebru, a kekse i sendviče uz čaj na
poslužavni-ku od tri razine poslužuje konobar u bijelim rukavicama.
Violet se rasplaka kad otvori trodijelni komplet kožne prtljage koji smo joj kupile i ugleda svoje nove inicijale
zlatnim slovima ugravirane na ručkama: V P C. — Na medenom mjesecu bit ću Wallis Simpson1.
— Jedna je bila! — Nazdravljam šampanjcem i rekoh glasno — A što će biti sa starom curom? — Osjećam se
pripito.
— Ma daj, imaš još vremena — reče Ruth ljubazno.
— Djevojke, suočimo se s tim. Veoma sam loša kad je riječ o planiranju. Izabrala sam posao koji je postao za-
stario i muškarca koji je, kad smo se zadnji put čuli, bio u zatvoru. A sad sam pristala izići sa svojim bivšim
zaručnikom.
— Prije svega, nisi ti kriva što se naš odjel zatvara — započe
Ruth.
— Nisi mogla znati da je John Talbot takav prevarant — doda Violet.
— Zgrabi Dantea DeMartina. Svi smo ga voljeli, a ti ćeš preboljeti kad se udaš za tog čovjeka — reče Helen.
— Veća mi je želja otići u Hollywood nego naći supruga. — Rekla sam to tako odlučno da su me žene za sus-
jednim stolom samo pogledale.
Cure bulje u mene. Prekasno shvaćam da sam bila gruba. Tri ambiciozne djevojke čiji je posao sad biti
supruge ne trebaju slušati o mojim velikim planovima u svijetu filma. Zašto bi njih zanimale palme,
1 Wallis Simpson, Amerikanka, udala se za Edwarda VIII. koji je zbog nje abdicirao odrekavši se krune jer
kraljevima nije bilo dopušteno oženiti razvedenu ženu.
227
ADRIANA TRIGIANI
kabrioleti i zalasci sunca na plaži, ili još gore, uživanje u tim stvarima bez svojih partnera? Ali meni je jasno:
ja sam lijeva cipela, prekobrojna lopta, sporedna predstava. Ja želim biti muško. Nitko to nije tako izrekao,
ali to je istina. To je moj san. Kad se osvrnem na sve kroz što sam prošla, život koji sam provela radeći jedini
me nikad nije iznevjerio.
Ništa od svih onih lijepih stvari koje su mi darovali u životu, od tatine koraljne ogrlice za šesnaesti rođendan
do krznenog kaputa kojeg sam dobila od Johna Talbota nije mi značilo ni blizu koliko ono što sam sama sebi
kupila svakog tjedna za četrdeset osam dolara i pedeset centi koje sam zaradila u tvrtki Altaian & Company.
Nema tog muškarca koji može doći i kupiti mi nešto što ja sama sebi ne mogu priuštiti. — Nemoj to
muškarcu nikad dati do znanja — govorila mije mama, ali nisam je poslušala. Trošila sam mudro, nikad
nisam rasipala novac. Sjećam se svog prvog radija, svog prvog sušila za kosu s luksuznom haubom i kreveta s
baldahinom iz odjela unutarnjeg uređenja koje sam kupila svojim vlastitim novcem. Izračunala sam koliko
sati moram raditi za toliku svotu. Znala sam doslovno koliko puta moram probosti iglu da bih iz B. Altman'sa
izišla s onim za čim mi je srce žudilo.
Moj najveći problem, kad je riječ o suprotnom spolu, bio je taj što sam znala biti sretna sama. U mojoj je
naravi izvući ono najbolje iz najgore situacije. Čak i sad, kad se odjel zatvara, nude se druge mogućnosti rad-
nici mog kalibra i iskustva. Možda moram otputovati na drugi kraj zemlje da bih iskoristila tu mogućnost, ali
odluka je na meni.
— Tko kaže da se svi moraju udati? — reče Ruth.
Violet odgrize komadić svog keksa. — To je temeljna kocka u izgradnji društva.
— Dobro, cure, vi ćete možda biti te kocke.
— Ne zvučiš tužno kad to kažeš. — Violet izgleda dovoljno tužno za sve nas.
— I nisam — rekoh.
— Violet, za Luciju sreća tek dolazi. Zapravo, ona joj duguje — reče mi Ruth i nasmiješi se. Koliko će mi ne-
dostajati kad se odselim u Kaliforniju. Njezino prijateljstvo me oblikovalo, dalo mi sigurnost i povjerljivu os-
obu s kojom se mogu smijati. Sretna sam što sam je upoznala u trenutku kad mi je najviše trebao netko. —
Nadam se da više nikad nećeš biti tužna — reče mi. — rošla si kroz mnogo ružnog, dovoljno za cijeli život.
228
LUCIA, LUCIA
To je ono najsmješnije doba godine u New Yorku, onaj tjedan u rujnu kad nije ni vruće ni hladno, kad vlaga u
zraku pokvari i najbolje frizure. Ostavila sam u kosi viklere sat vremena duže da se obranim od vlage. Dante
me pozvao na svečanost u San Gennaro. Nisam ga vidjela nekoliko mjeseci i jedva čekam da se s njim is-
pričam.
Dante dođe po mene točno u sedam (nikad nisam imala problema s muškarcima koji kasne). Zazviždi kad
siđoh niz stube. — Izlazim li ja to s Avom Gardner?— upita.
— Ja sam joj zamjena — rekoh.
Dante baš ne zna da sam ovu odjeću vidjela u časopisu Playboy. Ava Gardner je tijekom jedne od svojih
bučnih svađa s Frankom Sinatrom nosila crne kapri hlače, bijelu bluzu i široki, u struku stisnuti crveni remen
uz koji su pristajale ravne sandale. Oponašala sam je do najsitnije pojedinosti, uključujući i profinjene zlatne
okrugle naušnice koje su se gnijezdile u njezinoj tamnoj kosi.
Trgovačka ulica krcata je automobilima, sva parkirališna mjesta su zauzeta, što se rijetko događa. Svečanost
okuplja obitelji iz različitih krajeva i, premda smo dvadeset blokova zgrada udaljeni od Male Italije, automo-
bili su preplavili Village. Dok prelazimo ulicu Dante me ne drži za ruku, nego me vodi tako što mi je ruku
stavio na križa.
— Kako ide posao u pekarnici? — pitam.
— Dobro. Tata je mušičav, ali on je uvijek takav. A mama brine o kući, kao i obično.
Bacam pogled na Dantea i razmišljam kako je malo nedostajalo da živim s njegovom obitelji na križanju Prve
avenije i Istočne treće ulice, dok izblijedjele pelene vise na užetu otraga u dvorištu, a njegova majka pravi
domaće tijesto na seljačkom stolu u kuhinji. Jedan kratak trenutak pomislih kakav bi možda izgledao moj
život s Danteom DeMartinom. On je zgodan, tako se lijepo ophodi i drag je. Njegovi su korijeni duboki,
poput mojih, i papa je smatrao da smo dobar par. Dante nije plitak čovjek koji se potajno odseli ne plativši
račun zabavljajući se na račun drugih. Ruth bi za njega rekla daje autentična roba. Dok se probijamo kroz
gužvu, ljudi ga pozdravljaju dotičući obod šešira, a žene se osmjehuju i zapitkuju o njegovoj obitelji. John Tal-
bot se možda probijao u društvu, ali Dante je imao ono nešto toplo u sebi što se svima sviđalo. Pitam se za-
što to prije nisam znala cijeniti.
229
ADRIANA TRIGIANI
Dok prolazimo ispod blještavih bijelih svodova u Ulici Mulberry, pitam se kako ću podnijeti odlazak iz Green-
wich Villagea. Cijeli život je to bio moj dom. Tu poznajem sve ljude i svi oni poznaju mene. Svaki taj gospodin
koji dodirom šešira pozdravi Dantea meni pošalje poljubac. Ne samo da smo dobrodošli ovdje nego smo i
veličani. Hoće li se filmske zvijezde tamo u Hollywoodu prema meni ponašati s takvom ljubavlju i poštovan-
jem? Tu pripadam, u srcu Male Italije, s ljudima koji su poput mene. Posvuda oko nas posude za cvijeće na
prozorima pretrpane su malim crveno-bijelo-zelenim talijanskim stjegovima, pitam se hoću li to ikad više
vidjeti. Hoće li biti dovoljno zataknuti stje-gove u urne ispred mog bungalova u Hollywoodu?
Jutros sam za doručak pojela samo bananu jer želim sendvič sa kobasicom i paprikom, a zatim vrećicu zep-
poles, prženog tijesta umočenog u šećer, koji ne dijelim. Dante stoji u redu i čeka naše sendviče, dok ja pro-
matram kako Talijani iz Faicco'sa bacaju kobasice na žar i lopaticom guraju pečene paprike i blistavi luk u
mekani vrući kruh te ga zamotavaju u tuljac masnog papira. Tata i ja smo svake godine na svečanosti jeli te
sendviče i držeći se i dalje te tradicije osjećam daje još uvijek uz mene.
Nakon što smo zavirili u svaki kutak gledam Dantea koji kocka igrajući rulet na vrtuljku, što me nažalost pod-
sjeti na priču koju sam čula od Ruth, kako je John Talbot izgubio velik svežanj novčanica na konjskim
utrkama.
Sa svakim okretom vrtuljka prisjećam se sve više pojedinosti koje su me trebale odvratiti što dalje od Johna.
Zašto nisam poslušala oca? Siroti tata, koji je na kraju popustio pred mojim viđenjem Johna Talbota, samo
da me ne bi izgubio. Kako sam bila glupa. Da me Dante DeMartino voli, zaista bi volio novu Luciu Sartori,
tužniju, ali mudriju. Dante prestade igrati nakon što izgubi pet dolara i kupi mi vrećicu zeppoles prije no što
ostade bez gotovine. — Dobro da te mogu otpratiti kući — reče uz smiješak. — Novac za taksi ostavio sam u
crkvi San Gennaro. — Dok izlazimo iz Male Italije i vraćamo se kući, predlažem da sjednemo na stube ispred
pošte i pojedemo zeppoles.
Sjedimo tiho, gledamo kako ljudi napuštaju svečano slavlje noseći balone i punjene plišane životinje koje se
osvojili za nagradu. Dante obrisa šećer u prahu s ruku i reče: — Lu, moram ti nešto reći.
230
LUCIA, LUCIA
Dok sjedim tako s Danteom, a žamor dopire od gomile iza nas i svjetla se prosipaju niz ulicu, dok osjećam
šećer na usnama, prisjećam se svih svečanosti na koje sam s njim odlazila. Iznenada se poželjeh nasloniti na
nj i poljubiti ga. Umjesto toga zavalih se natrag. — No, što mi to želiš reći?
— Ženim se, Lucia. — Dante je spustio pogled i zagledao se u svoje ruke.
Drago mi je da ne gleda u mene jer mi treba malo vremena da se priberem. A zatim srdačno rekoh,
pokušavajući zvučati vedro: — 0, Dante, čestitam. A tko je ona?
— Juana Fabrizi.
— Mislim da je ne poznajem. Živi li u susjedstvu?
— Da, živi blizu nas, na Prvoj aveniji. Njezin otac drži trgovinu delikatesama na Istočnoj desetoj ulici.
— A, tako. Možda bih znala da je vidim.
— Teško. Nije išla s nama u školu i nemaš je otkud znati. Mlađa je od nas. Ima osamnaest godina.
— Osamnaest. — Potiho zazviždim, ne vjerujući. Ne mogu vjerovati daje taj dan došao; više nisam najmlađa
djevojka na plesnom podiju. Tko bi rekao da će Dante DeMartino biti onaj koji će mi na to ukazati? — Kako
izgleda? Hoću reći, osim što znamo da ima osamnaest — pitam ljubazno.
— Veoma je bezbrižna. Lijepa. Draga.
— Sviđa li se tvojoj mami? — pitam.
— Veoma.
— Onda je sigurno sjajna cura.
— Misliš? — Dante još uvijek traži moj pristanak.
— Znaš, Juliana je prava sretnica. Ti si najbolji. Nema boljeg
od tebe.
— To i ja uvijek za tebe kažem. Imaš samo jednu manu.
— Samo jednu? — To treba čuti. Nabacujem najveći osmijeh, a u sebi želim zaplakati. Više mi se sviđalo kad
sam nadzirala situaciju, kad sam znala da me Dante voli i, bez obzira na to gdje bila i što radila, on je bio u
pekarnici i čeznuo za mnom. Bio mi je oslonac, baš kao moj papa, čovjek koji bi me volio i čekao pod svaku
cijenu. Sve se promijenilo kad se on zaljubio u drugu. — Dakle, koja je to moja jedina mana?
— To što nisi cura za udaju.
231
ADRIANA TRIGIANI
Dante me napokon pogleda, ali ne može zadržati pogled. Čini se da se trudi ne zaplakati. Ne mogu plakati
zbog istine. Da zaplačem, izdala bih samu sebe. Ustajem i brišem šećer sa svojih kapri hlača. Pružam ruku
Danteu, on je uzima i ustaje. Pogledamo se.
— Zao mi je, Dante — rekoh. Znam da bi on, da mu kažem da ga želim, možda i ostavio Julianu Fabrizi i vra-
tio se u moje naručje. Čeka da ja nešto kažem, ali neću. Neću ga ponovno povrijediti.
— Znam da ti je žao — reče tužno Dante.
Na tom, zadnjem mojem izlasku s Danteom, držao me za ruku cijelim putem do kuće.
Zatvaranje Odjela za izradu odjeće po mjeri trebalo je biti jednostavno, jer ga od veljače prošle godine raz-
montiravaju, ali još uvijek ima tona papirologije koju treba završiti. Najteži zadatak je završna inventura
robnog skladišta. Svaki ostatak tkanine podsjeća na neku haljinu koju smo napravili, kostim koji smo sašili ili
kaput koji smo skrojili.
— Gledaj, Lu. Vuneni materijal koji smo šili za redovnice! — Delmarr podiže ravnu dasku ponad glave. —
Kako te djevojke žive noseći taj materijal na sebi? Ja njime ne bih presvukao ni automobilska sjedala.
— Zavjetovale su se na siromaštvo, znaš. Ne bi bilo isto da su im halje načinjene od svile i antilopa.
— Evo. Ovo tebi treba — Delmarr mi donese metar zlatnog
lamea.
— Novogodišnja večer!
— Gledaj koliko smo se mi tu naradili. Čudi me kako još uopće imamo prste.
— Pitaš li se ikad kako ćemo se osjećati kad kroz ova vrata iziđemo posljednji put? Pokazujem na ona vrata
radionice koja se gurnu i zanjišu, i koja su zabilježila svaki odlazak i dolazak u ovih sedam godina.
— Ne moraš za to brinuti.
— Kako to mishš?
— Sutra ih skidaju.
— Skidaju?
232
LUCIA, LUCIA
— Da, preuređuju pod pa odlaze vrata, a zatim zidovi i uskoro će treći kat biti jedan velik otvoren prostor
pun vješalica, vješalica i vješalica strojno izrađenog smeća. Zar to neće biti lijepo?
— Ali mi nećemo biti tu i to gledati.
— Hvala Bogu — složi se Delmarr.
Sretna sam što mama ima novog unuka nad kojim guče prvog Božića bez tate. Katkad je vidim da plače, a
onda se pribere i baci natrag na blagdanske pripreme, znam da joj nije lako. Nije joj ništa lakše kad vidi kako
se pakiram za odlazak u Kaliforniju.
Delmarr je zapanjen našom gozbom na badnjak i dirnut (duhovno, nisam sigurna, ali sasvim sigurno estetski)
tijekom polnoćke u crkvi Naše Gospe od Pompeja. — Shvaćaš sve što ti se dogodilo u ovoj crkvi — prošapta.
— I ponovno se vraćaš. Ne mogu vjerovati.
— To se zove vjera — uzvraćam mu šaptom.
— To se zove strah od odlaska u pakao. Mama nas gurka da se prestanemo došaptavati.
Od pogleda na oltar prekriven krupnim crvenim božičnim cvjetovima i oznakama za klupice, bijelim karanfil-
ima s crvenim vrpcama sklapam oči i zamišljam sebe onako kako sam najvjerojatnije izgledala na dan svog
vjenčanja. Prošla je otad godina dana, ali čini se kao da ih je prošlo deset, katkad pomislim kao da je bilo
jučer. Isto se tako osjećam kad pomislim na gubitak oca. Katkad mi se čini da ga već dugo nema, a katkad go-
tovo očekujem da zaustavi kamiončić i vikne s ulice dozivajući mamu da mu pomogne istovariti sladoled.
Delmarr me nakon mise poljubi u obraz i mamu snažno zagrli. Odlazeći kući, prije no što skrenu prijeći Ulicu
Cornellia, okrenu se i povika: — U ponedjeljak ujutro u šest, na stanici Grand Central. Pre-sjedanje u Chi-
tovmu. A zatim Super Chief om do Hollywooda.
Mašem mu. — Vidimo se tamo.
Imam samo tjedan dana završiti pakiranje. Šeširi mi predstavljaju agitazione. Kalifornijsko sunce je jako i ne
želim da mi uništi moj lijepi njujorški ten.
Upravo perem odjeću u podrumu kad čujem nekakav glasan udarac. Najprije pomišljam da je stroj, ali
shvaćam da zvuk dopire iz druge prostorije. Brzo trčim u susjednu sobu strahujući da je djetešce
233
ADRIANA TRIGIANI
palo, ali Antonio u svojoj zipci mirno spava. Trčim uz stube do kuhinje i na podu zatičem mamu. Srušila se, a
uz lice joj lokvica krvi iz posjekotine na čelu. Brzo uzimam telefon i zovem kola hitne pomoći. Spuštam se na
pod uz mamu i pokušavam joj osluhnuti srce. Ubrzo stiže pomoćno medicinsko osoblje i unose je u kola
hitne pomoći. Glasno se molim Bogu: — Molim te, nemoj je uzeti.
Evo nas opet tu, mislim dok čekamo izvješće liječnika u bolnici sveti Vincent. Dečki su bili ucviljeni kad je tata
bio bolestan, ali sad je još gore. Ovo je mama, i mislim da njezini sinovi ne mogu zamisliti život bez nje. Ne
mogu ni ja.
Nakon nekog vremena pojavi se liječnik razgovarati s nama.
— Kako je, je li sve u redu? — pita ga Roberto.
— Vaša majka je imala kratak napadaj. U početku smo sumnjali na udar, ali čini se da je ipak preteča udara.
Trebat će nam nešto vremena da točno ispitamo što se dogodilo, ali nadamo se da možemo propisati neke
lijekove koji mogu spriječiti da se ovo više ne ponovi.
Moja braća ne progovaraju i potpuno su zbunjeni, kao i ja. Kako je liječnica sama naglasila, naša majka je
mlada. — Koliko je stanje uistinu loše, liječnice? — pitam.
— Ne možemo znati ništa dvadeset četiri sata. Pozitivno reagira na podražaj. Žao mi je. Morat ćemo
pričekati i vidjeti.
Angelo nastoji zadržati suze. Okupljam braću oko sebe u krug i uvjeravam ih, baš onako kao što je činila
mama kad je tata bio bolestan. — Moramo se držati zajedno pa ćemo pričekati i vidjeti što će reći nalazi. A
onda ćemo smisliti što dalje.
Dečki u bolnici ostadoše gotovo cijelo popodne, sve dok ih nisam poslala kući. Ostajem sama uz mamu.
Katkad sjedim kraj nje na krevetu i nježno joj brišem lice hladnom krpom. Kad plačem, nastojim plakati tiho,
da je ne probudim.
Kad svanu, osjećam da sam poput savijene žice. Spavala sam sjedeći na stolcu i budila se svaki put kad bi
mama zastenjala ili medicinska sestra ušla u prostoriju. Ali uhvatila me panika kad sam otvorila oči i ugledala
prazan krevet. Trčim u hodnik i zaustavljam prvu sestru koju ugledah.
— Moja majka, Maria Sartori, gdje je? Je li sve u redu?
234
LUCIA, LUCIA
Sestra mi umirujućim glasom odgovori: — Odveli su je zbog
pretraga.
— Hvala vam — rekoh. Molim te, Bože, ne dopusti da izgubim majku.
Vraćam se natrag pričekati u maminu sobu. Liječnik nas sve okupi čim stigoše braća.
— Imam dobre vijesti. Nije bio udar. Pretrpjela je ozljedu srca, ali manju. Zapravo, vaša majka ima ubrzan
rad srca, vjerojatno je to imala cijeli život, što je prouzrokovalo kratak spoj. Došao je u pitanje dotok krvi u
mozak. Na svu sreću, odmah ste je našli. — Roberto me zagrli kao da mi time želi zahvaliti. — Ali trebat će
joj fizička terapija i mnogo pomoći kod kuće. — Liječnik se udalji, a mi se zagrlismo osjećajući olakšanje.
Imamo sreće.
Do večeri je mama mogla razgovarati s nama. Govorila je polako, katkad morala stati i pronaći riječ, ali
razumjela je sve što smo joj govorili. Gladna je, a u našoj obitelji je to uvijek bio znak dobra zdravlja. Rose-
mary je u bolnicu svetog Vincenta prokrijumčarila prvoklasne špagete na maslacu i sjeckanom povrću.
Roberto inzistira da odem kući. Izvrsno se osjećam pod toplim tušem, ali sva moja odjeća je u kovčezima i
moram je raspakirati da nešto obučem. Izvlačim mali stolac iza svog toaletna stola van na terasu, provlačim
dugačak telefonski kabel kroz vrata i sjedam obaviti telefonski razgovor. — Delmarr?
— Kako je mama? — pita zabrinuto Delmarr. — Nazvala me Rosemary.
— Mama je skoro doživjela srčani udar.
— Moj Bože. Ali Rosemary kaže da će sve biti u redu.
— Konačno. — Zatim sam se ugrizla za usnicu jer sam počela plakati. — Ne mogu s tobom u Kaliforniju.
— U redu je, dušo. Možeš se ti i kasnije priključiti. Neće Helen Rose nikamo pobjeći. Razumjet će. Objasnit
ću joj o čemu se radi.
— Hoćeš li moći?
— Naravno, ta ona je ljudsko biće, a ne tip poput Hilde Beast.
— Hvala ti. — Brišem suze i uzdišem znajući da će me Delmarr uvijek iščekivati.
235
ADRIANA TRIGIANI
— Nema problema, dušo. Čuvaj se. I mama Sartori. Nazvat ću te kad stignem, a onda ćemo vidjeti što ćemo
s tobom.
Spuštam slušalicu. Bilo je od Delmarra lijepo čuti da ćemo poslije planirati, ali oboje znamo istinu, ja nikad
neću otići u Kaliforniju, nikad neću raditi za Helen Rose, i nikad neću šivati odjeću za glumce. Ostat ću živjeti
u Trgovačkoj ulici, tu na broju četrdeset pet, i brinuti se o svojoj majci sve dok me bude trebala. Kad tu
dužnost obavim, a nadam se da će proći još mnogo godina, razmislit ću o svom životu i onome što želim. Za-
sad, ja sam samo kći koju su moji roditelji odgojili i svoju obitelj stavit ću na prvo mjesto, iznad svega i
svakoga, uključujući Delmarra, Helen Rose i glamurozni život Hollywooda. Moram pronaći načina da tu os-
tanem, da nađem zadovoljstvo u obavljanju te dužnosti. Prokletstvo ujne Caterine se obistinilo. Istina je,
srce mije slomljeno, ali ne zbog gubitka muškarca. Zatvaranje Odjela za izradu odjeće po mjeri meni je
slomilo srce, onaj gubitak kvalitete, stila i usluga koji je s njim nestao.
236
DVANAESTO POGLAVLJE
Lucijino i Kitino ispijanje čaja potrajalo je nakon što je prošlo vrijeme za večeru i neopaženo se produžilo u
noć. Nestali su srebrnasti kišni oblaci i za sobom ostavili poput tinte plavo nebo. Sjedim tu već satima,
pomisli u sebi Kit, ali kakva priča. Zadrhta. Stanovi u stražnjem dijelu Trgovačke ulice na broju četrdeset pet
zamjetno su hladniji jer nisu iznad kotlovnice. Kit baci pogled na krznenu bundu od nerca i htjede upitati
tetu Lu može li je probati samo da se utopli.
— Teta Lu, ako se Odjel za izradu odjeće po mjeri zatvorio početkom pedesetih, što ste radili kod B. Alt-
man'sa do tisuću devetsto osamdeset devete godine?
— Dobila sam mjesto na Odjelu odjeće za večernje izlaske. Odgovaralo mi je to radno vrijeme jer sam na taj
način mogla brinuti o mami. Pogledaj ovo. — Lucia pokaza Kit uokviren članak iz časopisa New York u kojem
je bilo riječi o trgovini u kojoj možete kupiti sve za vjenčanje. Pisalo je u naslovu: — LUCIA SARTORI, MAJKA
MLADENKAMA. Kako je to ironično da je ostavljena buduća mladenka postala majka stotinama brojnih
djevojaka u potrazi za savršenom vjenčanicom.
— Kad ste izgubili majku?
— Iza svog četrdeset sedmog rođendana.
— Zato nikad niste otišli u Hollywood? — upita Kit.
— Zato.
Kit se zavali natrag u stolac i pogleda u zid. — Teta Lu... ove tapete, to su one koje ste lijepili s Ruth, zar ne?
— Baš te — nasmiješi se Lucia.
— Ovo je bila vaša soba? — Lucia kimnu. — Gdje je omanja prostorija za šivanje i prozor koji gleda na zaljev?
237
ADRIANA TRIGIANI
— Izgubila sam ih kad su kat razdvojili na dva dijela — reče Lucia tiho.
— Podijelili su sobu napola? Pa to je zločin! Tko je to učinio? — Kit shvati da je povisila glas i duboko uz-
dahnu.
— Moj rođak, Tony.
— No, krasno. Hoćete reći da je moj Sartori Tony, Tony s vodoinstalaterskom vrpcom, ono slatko djetešce
koje je došlo na svijet iza Marije Grace? On vam je sobu prosjekao napola?
— Baš on. Svaki kat je podijeljen, ako već nije bio, na dva stana. Što više stanara, više profita, shvaćaš?
— Kakav pokvarenjak! Zao mije, Lucia, ali nema opravdanja za tako nešto.
— Najgore u svemu je što je on to učinio odmah nakon smrti mog brata. Nije prošlo ni mjesec dana otkad
nas je Roberto napustio, a Tony je preuzeo na sebe zgradu i sve promijenio.
— Lucia, ne želim biti gruba, ali zar ta zgrada nije trebala pripasti vama? Kako to da zgrada nije postala vaša
kad više nije bilo nijednog vašeg brata?
Lucia polako odmahnu glavom. Sasvim je očito da joj to još uvijek nije lako razumjeti. — Nakon očeve smrti,
sve je pripalo mojoj majci. Kad se mama razboljela, prenijela je sve na Roberta. Roberto je imao četiri sina.
Bio je veoma konzervativan, mnogo više od tate, i vjerovao je da obiteljsko imanje treba uvijek ostati u
muškim rukama. Tako su mene izuzeli. Naravno, Roberto je ustrajao na tome da njegovi sinovi brinu o meni.
Pretpostavljam da bi danas ovaj stan u kojem se nalazim bio veoma skup. Ako se dogodi da imam nekakav
značajniji problem s njima, nazovem Rosemary i ona to riješi sa svojim dečkima. Moglo bi biti i gore.
— Ali nije pošteno! Brinuli ste se o majci! Obitelj vam je trebala zahvaliti, ili barem nekako uzvratiti.
— Roberto to nije gledao na taj način. U to vrijeme kći je imala dužnost brinuti o svojim roditeljima.
— A što je s Rosemary? -
— Ona nije bila član uže obitelji. A i ona je žensko. Ne vjerujem da joj je moj brat nešto ostavio, samo
naredbu djeci da se najbolje brinu o njoj. A osim toga, ona se morala brinuti i o svojoj majci.
Kit ustade i krenu otpuhujući zbog nepravde. — Jesu li vas izuzeli i od prodaje vaše trgovine mješovitom
robom?
238
LUCIA, LUCIA
— Nikad nisam u njoj radila, samo braća, a kad su je prodali, podijelili su novac između sebe. To je u redu,
bila je to njihova tvrtka — reče Lucia jednoličnim glasom.
— Pa to je užasno! Vi pripadate obitelji Sartori jednako koliko i oni.
— Ti pripadaš drugoj generaciji. Nekad su bila takva pravila. Ne sviđaju mi se, ali su mi shvatljiva. Sve to pot-
ječe iz Italije i načina na koji se vlasništvo prenosilo s koljena na koljeno. Ženama to nije odgovaralo, ali tako
je bilo.
— To je nepoštena pogodba. — Kit ponovno sjede i zapazi naslagane kutije darova iz B. Altman'sa. — Lucia,
što je u svim tim kutijama?
— Posuđe i ostalo — Lucia načini stanku. — To su moji vjenčani darovi.
— 0 moj Bože. 1 Kit se zapita kako Lucia može živjeti s nečim što je, u njezinu domu, svakodnevno podsjeća
na Johna Talbota. — Zašto ste ih zadržali?
— Policija ih je čuvala kao dokaz nakon što su uhitili Johna. Uvjerili su me da ih uzmem natrag, zatim sam ih
pokušala vratiti svojim uzvanicima, ali oni ih nisu htjeli. Rekli su mi da to donosi nesreću.
— Dakle, Caterinino prokletstvo? Obistinilo se. — Kit se
strese.
— Možda sam vjerovala u nj i zato se obistinilo. Nikad nećemo saznati. — Lucia stavi prazne šalice čaja na
poslužavnik i ustade. Iscrpljena sam, A ti?
— Potpuno.
— Nadam se da te nisam gnjavila dosadnim pričama.
— Gnjavila? Šalite se. Bila sam kao prikovana. Svaka sitnica. Hvala vam.
— Dođi ponovno, neki drugi dan, pa ćemo pregledati što ima u kutijama. Ima u njima lijepih stvarčica za koje
sam sigurna da bi ti se mogle svidjeti. Ručno oslikana urna. Neke kristalne vaze. Emajlirane žličice za čaj.
— Hvala vam, teta Lu. Rado ću doći.
Dok Kit silazi niz stube vraćajući se do svog stana, duboku sućut koju osjeća prema Luciji nadvladava neu-
taživa želja za pravom istinom. Ona se vrati u svoj stan i načini plan. Premda bi željela saznati
239
ADRIANA TRIGIANI
što se dogodilo s Delmarrom, Ruth, Violet i Helen, mora najprije saznati što se dogodilo s Johnom Talbotom.
Osta budna dokasna te večeri praveći popis s datumima, mjestima i imenima kojih se mogla prisjetiti iz Luci-
jine priče. Možda će sutra, prije no što nastavi raditi na drami koju piše, načiniti izlet i otići do njujorškog
Odjela dosjea.
Lažna imena Johna Talbota bila su posve obična imena i traganje kroz dosjee iz tisuću devetsto pedeset prve
i druge godine završilo je hrpama dokumenata. Potrajalo bi cijeli život da Kit zaviri u sve njih. Uputi se do re-
cepcije u jednom unutarnjem uredu i stade u red. Kad dođe na red, Kit krenu za pomoćnikom u istrazi i vrati
se u glavnu knjižnicu, gdje on načini preslike svih policijskih dosjea iz Greenwich Villagea i okolice Upper East
Sidea. Pronađe nekoliko stranica koje se odnose na Johna Talbota. Kit uze pozamašan materijal pročitati kod
kuće.
Nakon nekoliko telefonskih poziva, dugo vremena provedena na Google pretraživaču i još tri posjeta Star-
bucksu, Kit se dočepa dosjea Johna Talbota.
Stara ljubav Lucije Sartori je živa. Problem je u tome što je ponovno u zatvoru. Nakon dvanaestogodišnjeg
ležanja u zatvoru za različite krađe činilo se da će krenuti pravim putem. Kad je izišao, potražio je svoje kom-
piće koji su mu i prije nalazili posao, uključujući Patsyja Marottu u Vesuviu, koji mu je našao posao na Long
Islandu u jednoj tvrtki koja je opskrbljivala restorane. Talbot je dugo pošteno radio, ali je prije otprilike
dvadesetak godina ponovno prešao na staro. Upleo se u krađu automobila i slanje dijelova iz Njemačke u
Sjedinjene Države. Kit pretpostavlja da će zbog najnovije osude u zatvoru najvjerojatnije ostati doživotno.
Kad je Kit otkrila sve činjenice, zna da ih mora podijeliti s tetom Lu. Sasvim je zadovoljna samom sobom za
uspješno obavljen detektivski posao i uzbuđena zbog plana da teti Lu pomogne donijeti odluku, no
istodobno strahuje kako će joj otkriti te značajne i potencijalno uznemirujuće vijesti. Na kraju donese odluku
da Lucia, koja živi s posljedicama Johna Talbota pedeset godina, zaslužuje saznati što se s njim dogodilo.
240
LUCIA, LUCIA
Nakon čaja koji su popile Kit i Lu, srušili su se vlasnički zidovi. Kit se sad osjeća potpuno slobodnom juriti
stubama na peti kat i zalupati na vrata tete Lu. — Lucia? — viče.
— Kako si, Kit? — reče Lucia, otvarajući vrata ormara s odjećom. Sigurno i ona osjeća kako ih je ono dugo za-
jedničko popodne zbližilo.
— Sjajno, hvala na pitanju. Ali imam mnogo posla. Mnogo, mnogo posla. Krenimo redom, najprije bih željela
znati hoćete li večeras izići na večeru sa mnom i mojom prijateljicom Michele? U kineski restoran. Kod Ma
Ma Buddha.
— Veoma rado, dušo. Hvala ti. — Lucia blista osmjehujući se.
— Dobro. Doći ću po vas oko sedam. — Kit krenu.
— Kit? Rekla si najprije.
— 0, da. To samo znači da ima i nešto drugo. Htjela sam vam samo reći da sam našla Johna Talbota.
Teta Lu pogleda Kit. Zatim zakorači natrag u svoju sobu i sjede na najbliži stolac.
— Lucia, jeste li dobro? Jesam li vas uzrujala? Jednostavno sam morala saznati i podijeliti tu svoju spoznaju,
ali ako sam vas rastužila, neću...
Lucia ne odgovara.
— Lucia — reče Kit nervozno.
Konačno Lucia duboko uzdahnu i sklopi oči. — Gdje je? —
upita.
— 0, Lucia, tako mi je žao. Nisam to mislila...
— Gdje je?
— U ćuzi — Kit reče istinu.
Lucia se nasmija zbog načina na koji Kit reče »ćuza«. — Pa, uvijek je imao problema s poštenim življenjem.
— Ne šalim se. Potražila sam na Internetu, hoću reći priključila sam se i pronašla raznorazne članke o njemu.
Dobila sam i neke njegove policijske dosjee. U Sing Singu je. Državnom zatvoru u Ossiningu, uz rijeku Hud-
son.
— Kit, nadam se da se nećeš uvrijediti ako te zamolim da odeš. Željela bih biti sama. Moram malo razmisliti.
— Naravno — reče Kit. — Pritvori Lucijina vrata i teška srca siđe stubama. Što ju je natjeralo da kopa po
groblju Lucijinih izgublje-
241
ADRIANA TRIGIANI
nih ljubavi? Trebala je znati da Lucia nije od onih žena koja traži završetak. Da jest, već bi odavno sama po-
tražila Johna Talbota.
Tek što se Kit smjesti s laptopom na krilu pokušavajući načiniti nekakav napredak u pisanju svoje drame,
začu se kucanje na vratima. Iznenadi se kad ugleda tetu Lu kako stoji u dovratku, još uvijek u kućnoj haljini.
— Uđite. — Kit je uvede i zatvori vrata, znajući da bi pod drugim okolnostima Lucia bila čedna i dolično
odjevena te da ne bi u svojoj kućnoj haljini izišla izvan svog stana. Nije pri sebi, pomisli Kit, a za sve sam ja
kriva.
Lucia pogleda Kit. — Želim ga vidjeti. Ali ne mogu poći sama. Hoćeš li poći sa mnom?
— Naravno — obeća joj Kit. — Ja ću se za sve pobrinuti, možemo krenuti još ovaj vikend.
— Ovaj vikend? — teta Lu dotaknu kosu.
— Da. Subota je dan za posjet. Ali možemo otići u vrijeme ručka, tako da još stignete napraviti frizuru, kao i
obično. — Kit poznaje subotnje rituale tete Lu jednako tako dobro kao svoje. Miris laka za kosu svakog se
vikenda vuče hodnikom nakon što se Lucia vrati iz fri-zerskog salona.
— Bilo bi to lijepo — reče Lucia. — Htjela bih se pokazati u najljepšem izdanju.
Kit čeka Luciju u predvorju prije no što kreću do podzemne željeznice koja će ih dovesti do vlaka. Pogled joj
pade na staru klupicu i ona zamisli Luciju i Johna Talbota kako se opraštaju i jedno drugom žele laku noć. Za-
tim pogleda plohe ružičasta stakla na vratima i ugleda mladu Luciju kako proviruje iščekujući svog dragog. Kit
nikad nije obraćala toliku pozornost zgradi. Pogleda u strop i ugleda ukrašen luster; zagleda ga pomno i za-
pazi da su šareni kristalići stakla u obliku voća. Lucijin glas dopire s odmorišta. — Stižem, Kit.
— Samo polako! — dovikuje Kit vedro. Nastavi se osvrtati po predvorju postajući na drugi način svjesna
svega što vidi oko sebe, sve dok joj se Lucia ne priključi.
— Lucia? — pokaza joj Kit. — Je li to vaš luster?
242
LUCIA, LUCIA
— Jest — odgovori ona jednostavno. — Nema smisla držati ga u zatvorenoj kutiji. Treba u njemu uživati. —
Slegnu ramenima.
Pogled iz vlaka koji vozi u Ossining je potpuno smirujući te se Kit ne iznenadi kad joj Lucia objasni daje posto-
jao čitav jedan pokret u slikarstvu, poznat kao škola Hudson River. Ispostavi se da je Lucia pohađala tečajeve
umjetnosti u Novoj školi za društvena istraživanja, a na to ju je ohrabrivala i poticala Arabel Dresken. Raskol-
jeni brežuljci, široka rijeka boje kositra i viktorijanske kuće navode Kit na pomisao da žurno prolazi nekim
drugim razdobljem. Potrebno joj je sve što njezinu pogledu može donijeti smiraj. U trbuhu osjeća trnce od
straha da će ponovan susret Lucije i Johna Talbota biti prava katastrofa.
— Zašto si tako živčana? — pita Lucia.
— Na smrt sam prestrašena da će John Talbot biti bezvez-
njak.
— Neće. Bit će ono što je uvijek bio, nalickan, pun sebe i pun
žuči.
— Kako znate? — čudi se Kit.
— Ja sam stara djevojka i nisam od jučer. Postoji jedno pravilo koje se može primijeniti na sve, od rođenja
do smrti, ljudi se ne mijenjaju. Možda neznatno, ali nikad suštinski. To smo što smo, tako mi se čini. To mi je
drago, jer ima mnogo toga što želim upitati Johna.
— Imam i ja još pitanja. Ali ne za njega. Za vas — reče Kit, ugrabivši zgodnu priliku za početak razgovora.
— Dakle, pitaj. — Lucia sjede i poravna suknju.
— Sto se dogodilo s drugim djevojkama s kojima ste radila kod Altman'sa, recimo s Helen Gannon?
— Draga Helen. Dobila je drugog sina, Alberta. Njezin suprug se uspješno bavio dionicama na Wall Streetu.
Odselili su u Scarsdale. Nekad sam znala otići vlakom u posjet i provesti tamo vikend s njima. Još i sad se
često čujemo i razgovaramo na telefon.
— A što je s Violet?
— Violet je umrla prije dvije godine. Ostala je u braku s policajcem Cassidyjem do samog kraja. On se
ponovno oženio — reče skeptično.
— Uh, tako brzo.
— To smo i mi pomislile.
— Jesu li ikad imali djece?
243
ADRIANA TRIGIANI
— Nisu.
— A što je s Ruth?
— Ruth Kaspian Goldfarb — reče nježno Lucia. — Ona i Harvey su odselili na Floridu. Imaju tri kćeri, sve su
uspješne. Jedna predaje umjetnost dizajna na Modnom tehnološkom institutu. Ruth viđam jedanput
godišnje, kad dođe proslaviti Roš Hašanu sa svojom sestrom. S njom se također čujem, barem jedanput
tjedno.
— Ah... a Delmarr. Što se s njim dogodilo?
— Postigao je velik uspjeh u Hollywoodu. Radio je odjeću za televiziju kao i za velike plesne spektakle. Svaki
put kad je dolazio u New York navraćao je i govorio mi: »Mala, kad ćeš ti na zapad, pokazati im što znaš?« Ali
to se nije dogodilo. Nikad se nije oženio, ali uvijek se dobro zabavljao. Od obale do obale ostavljao je iza
sebe redove žena slomljena srca. Nikad nisam poznavala nikoga tko se toliko opirao da ga se sveže poput
Delmarra. Do samog kraja ostao je usamljenik u poslu u otmjenim krugovima. Umro je prošle godine. Teško
sam podnijela njegov odlazak.
— A što je bilo s vašom braćom?
— Za Roberta si čula. Angelo se zaredio i postao brat u redu Maryknoll. Orlando se oženio jednom divnom
Židovkom, Rachel, i dobili su kćer, Rafaellu. A moj dragi Exodus i Orsola imali su sedmero djece, četiri sina i
tri kćeri. Svi još žive u Italiji i svi su dobro. Mnogo puta sam odlazila k njima u posjet u Veneto. Djeca su se
radovala kad im je zia Lucia donosila Yankee rukavice za bejzbol i Hersheyeve čokolade. Nažalost, muški
članovi moje obitelji nisu poživjeli dugo. Nijedan od sinova nije živio mnogo više od tate.
— Teta Lu, jeste li se ikad udavali?
— Nisam. Ali u mom životu je dugo postojao jedan muškarac. Bio je već udovac kad sam ga upoznala, pre-
mda mu je bilo tek četrdesetak godina. On i njegova supruga nikad nisu imali djece. Nisam bila ljubav nje-
gova života, a ni on moja, ali naša veza bila je lijepa i bez trzavica. Voljeli smo se na poseban način. Bio je di-
van suputnik.
Kad vlak pristade na postaju, Kit promatra kako se iskrcavaju supruge i djeca zatvorenika, odjeveni u svoja
najbolja nedjeljna odijela, i upućuju k ulazu za posjetitelje. Raspoloženje je posve veselo, što iznenađuje s
obzirom da se putnici upućuju na depresivno mjesto.
Lucia izvlači šminku iz torbice i po licu prelazi okruglom četkicom s nanesenim puderom, ne odiže je s lica,
već samo pritiska boju
244
LUCIA, LUCIA
uz kožu. Nakon toga nanese ruž na usne. Ponudi Kit pepermint bombonima i jednu stavi sebi u usta. — Kako
izgledam? — upita.
— Prelijepo — reče joj Kit. Lucia na sebi ima crnu suknju i bijelu bluzu s dugačkim metvicazelenim šalom. Na
njoj je krznena bunda od nerca. Kosa joj lijepo počešljana.
— Vidjet ćemo što će John Talbot reći — reče Lucia.
Idu za suputnicima iz vlaka niz pločnik označen krupnim strelicama i natpisom POSJETITELJ koji označavaju
smjer. Kitina nervoza se udesetorostručila. Kroz svijest joj je proletio strašan prizor. Sto ako je John Talbot
luđak? Sto ako upadnu u zatvorsku pobunu? Sto ako se nešto ružno dogodi teti Lu, kako će ona to objasniti
Tonyju s čvrstom vodoinstalaterskom vrpcom?
Kit i Luciju su prepipali i pregledali metalnim detektorom (ne razlikuje se baš mnogo od odlaska na utakmice
Knicksa u Gardenu, pomisli Kit) i rekli im da pričekaju. Nakon gotovo pola sata čekanja pustili su ih u veliku
prostoriju prepunu posjetitelja okruženih stražarima.
— Kako ćemo ga prepoznati? — upita Kit kad nađoše mjesto
za sjesti.
— Prepusti to meni — reče Lucia.
Metalna vrata koja su se protezala od stropa do poda zanjiha-la su se i otvorila, podsjetivši na trojanskog
konja. Kad metal zaškripa po betonu, začu se potmula tutnjava, nakon čega nahrupiše rijeke zatvorenika u
narančastim kombinezon odijelima. Lucia se nekoliko trenutaka zagleda preko gomile.
— Eno ga. — Pokaza prema njemu.
Kit ugleda visoka muškarca guste sijede kose kako stoji uz vrata podalje od ostalih. — Pričekajte me tu —
reče Luciji. Brzo se probi kroz gužvu i priđe mu. — Jeste li vi John Talbot?
— Jesam. A vi ste gospodična Zanetti?
— Jesam, gospodine. — Kit se zacrveni. Nitko je nikad ne zove gospodična Zanetti i ona to smatra pomalo
provokativnim.
— Gdje je gospodična Sartori? — glas ga izdade. Pročisti grlo i nasloni se na štap.
— Tamo. — Kit pokaza preko gomile prema Luciji. — Odvest ću vas do nje. — Ona se okrenu i pođe, a zatim
shvati da ide prebrzo. Uspori i uze ga za ruku. On dobro hoda bez ičije pomoći, ah je spor.
— Vidim je — reče John.
245
ADRIANA TRIGIANI
Lucia ustade. Kit vidi da se trudi ne pokazati nikakve emocije. Dok Lucia i John izmjenjuju pozdrave, čini se
da se zagrijala. Gledaju se onako mudro, kako samo mogu stari ljubavnici. Za trenutak se učini kao da se go-
dine istopiše sa njih, gotovo kao da je sadašnji trenutak iščeznuo u izmaglici i za sobom ostavio samo njihovu
mladost, kad su muškarci bili mladići i žene djevojke, i kad su dani bili duži kao i damske rukavice. — Lucia, li-
jepa kao i uvijek — reče John otmjeno.
— Hvala ti, Johne.
— Ostavit ću vas da se malo sami ispričate — reče Kit.
— Ne, ne, sjedi tamo — Lucia pokaza na obližnji stolac. Kit skliznu u nj, osjećajući nelagodu što jedva čeka
čuti što John Talbot ima reći, baš kao i Lucia. Uz Johnovu pomoć, Lucia se smjesti u stolac, a on sjede njoj
sučelice. Lucia se uspravi, njezina je kralježnica poput željezne šipke, a John se nagnu prema njoj, položivši
ruku na vrh štapa dok razgovaraju.
John upita: — Kako su tvoji? — Dok mu Lucia priča, Kit ne može a da se ne nasmiješi. Zadnji put kad ih je
vidio, Roberto ga je pretukao.
— Jesi li se ikad udavala, Lucia? — pita John.
— Nisam. — Ona duboko uzdahnu. — A ti ženio?
— Četiri puta — odgovori joj. Lucia se nasmiješi kad John stavi ruku na glavu kao da tu poruku želi dobro
urezati u pamćenje. — Dvaput za istu ženu, ali ukupno četiri puta.
— Jesi li imao djece? — upita Lucia.
— Nisam. — Kit zapazi zbunjen pogled na Lucijinu licu, kao da pokušava povezati ovog starog čovjeka s odb-
jeglim zaručnikom iz svoje mladosti. Vjerojatno je i on razmišljao o istom.
— Johne, došla sam ti zahvaliti — reče Lucia, na što se on očito iznenadi. — Tisuću devetsto sedamdeset de-
vete godine poslao si mi pismo. Pismo je bilo divno i priložio si uz pismo ček na sedam tisuća petsto dolara.
— John lagano kimnu. — Smatram da je to bilo veoma hrabro s tvoje strane, stupiti sa mnom u kontakt
nakon toliko dugo vremena i vratiti svoj dug. Htjela sam ti za to uživo zahvaliti.
— Mučilo me je što sam ti uzeo novac. Znam da zvuči smiješno kad to izgovara čovjek čija je trenutačna
adresa državna kaznionica! — John se nasmija. — Ali znao sam koliko ti taj novac znači. Oduvijek sam znao
da je to što sam učinio bilo neoprostivo. Dobra žena
246
LUCIA, LUCIA
može navesti muškarca da čini dobre stari. A u mom životu, ta žena bila si ti.
Lucia sagnu glavu. — Hvala ti — reče. Sjede tako bez riječi dok Lucia ponovno ne podiže pogled. — Johne,
imamo nekoliko stvari raščistiti. Uvijek me zanimalo zašto si onda za Božić došao mojoj kući. Sto si mi došao
reći?
John bulji kroz prozor dok razmišlja o pitanju. — To je jednostavno odgovoriti, Lucia. Došao sam reći da te
volim. — On ispravi ovratnik svoje zatvorske uniforme. — Znam da mi vjerojatno nećeš povjerovati, ali
nisam te namjeravao povrijediti.
— 0, Johne, odabrao si me istog trenutka kad si me ugledao — reče Lucia. — Zar ne?
— Naravno, u početku sam mislio da mi možeš pomoći. Pretpostavljam da sam najprije pomislio na to da na
neki način uspijem. Ali ti si bila tako slatka i savršena da sam se doista zaljubio u tebe. Tako se sve zakompli-
ciralo. Vjeruj mi, nikad prije nisam bio u takvoj situaciji. Čak sam pokušao uvjeriti tvog oca, koji je bio strašno
protiv mene, da me vidi u ljepšem svjetlu. Ponudio mi je deset tisuća dolara da odem, ali sam ga odbio.
— Moj papa je tebi ponudio novac? — Lucia ne može vjerovati.
— Bio je iznenađen kad sam ga odbio. Vidiš, želio sam se vjenčati s tobom. Željela si isto što i ja. Ali nakon
tog sam upao u najgore razdoblje. Najgore u životu.
— Najgore razdoblje? — Lucia polako ponovi njegove riječi, očito ne znajući što misliti o osobi koja najsret-
niju godinu u njezinu životu odbacuje kao najgore razdoblje?
— Gledaj, dok sam bio s tobom, jedna za drugom počele su mi se događati loše stvari. Sve čega bi se dohva-
tio izjalovilo bi se. Jim Laurel se povukao iz našeg dogovora u vezi Huntingtona. Daniel Parker me potpuno
uništio na Upper East Sideu. Utuvio je sebi u glavu daje moj posao nelegalan. Tvoj otac mi nikad ne bi
vjerovao. Znao sam da me nikad ne bi prihvatio kao člana vaše obitelji niti bi mi dopustio da proširim trgov-
inu. Zadnja kap koja je prelila čašu bila je Sylvijina smrt, samo tjedan dana prije našeg vjenčanja. Bez obzira
što ti je policija rekla, Lucia, ona mi je bila poput majke. Željela je da dobijem taj novac.
247
ADRIANA TRIGIANI
Dobro sam se brinuo za nju. Zaslužila je to. Mi smo to zaslužili. Ali ta njezina pokvarena kći uzela je sve.
Lucia samo gleda dok John raspreda priču, tu neobičnu verziju istine. Kit se čini da bi ga Lucia željela u tome
spriječiti, ali on u očima ima onaj njemu svojstven pogled. Sigurno je sličan pogled imao tisuću devetsto
pedeset prve godine slikajući blještavu sliku njihove zajedničke budućnosti. To je luđački pogled, pun
smionih i neobuzdanih namjera, ali istodobno lice trgovca. John je tako uvjerljiv, gotovo neodoljiv. Ali Kit zna
da je Lucia u pravu, John Talbot se nije promijenio. On može naći opravdanje za svaki zločin koji ga je doveo
u ovaj zatvor. Jedino zbog čega je, po njegovu mišljenju, kriv jest činjenica da se pokušao obogatiti i postati
ugledan poslovan čovjek.
— Da budem sasvim iskren, bio sam shrvan. Postojala si ti, pa vjenčanje, život s tvojom obitelji, nisam se
vidio u svemu tome. Nisam se ni trenutka više mogao pretvarati da mogu živjeti tradicionalnim načinom živ-
ota, s puncem, punicom i dječicom koja trčkaraju naokolo. Trebala mi je sitnica, ali ništa se nije događalo.
Kao da sam proklet, nisam mogao ostati u vezi. Ponio sam se kao kukavica. Otišao.
Kit promatra kako Lucijine oči odaju davnašnju bol. Sigurno su isprike slabe, poput osobina čovjeka za kojega
se trebala udati. Lucia podiže ruku da ga spriječi u priči: — Johne, dosta sam čula. — Pogleda je iznenađeno.
Očito nema mnogo ljudi koji zaustave Johna Talbota na njegovu putu. — Postoji samo još nešto što želim
znati. — Lucia duboko uzdahnu. — Dan prije vjenčanja, kad smo se odvezli do Huntingtona vidjeti kuću, kako
si se zaboga mislio izvući? Kad kuće nije ni bilo.
John lagano odmahnu glavom. — To je bio jedini tračak sreće. Dala si mi izlaz, Lucia. Mislio sam da si toga i
sama svjesna. Olakšala si mi odlazak. Da si me prisilila da ti pokažem tu kuću, morao bih ti reći istinu. Ali dala
si mi još dodatna dvadeset četiri sata za razmišljanje što učiniti. Nisam našao rješenje, i zato sam otišao.
Lucia se zamisli za trenutak. — Kad samo pomislim da sam bila spremna s tobom otići nakraj svijeta.
John u uniformi pipa tragajući za cigaretama i ponudi jednu Luciji, ali ona ne prihvati. — Vidiš, Lucia, nisam
morao brinuti za tebe. Nisam ti bio potreban.
248
LUCIA, LUCIA
— 0 čemu ti to govoriš? — Lucia se nagnu naprijed u svom
stolcu.
— Imala si svoj život bez mene. Voljela si svoj posao. Imala si dom. Obitelj. Bila si samostalna ambiciozna
djevojka. Znao sam da ćeš se snaći. Vjeruj mi, znam žene koje trebaju muškarce da brinu o njima. Takve ne
možeš ostaviti pred oltarom.
Pojača se buka uslijed razgovora u prostoriji. Budući da nema mnogo vremena za zatvorenike i njihove pos-
jetitelje, ljudi govore glasno, kao da će na taj način ono što kažu jedni drugima zvučati važnije. Začu se
glasno zastrašujuće zvono koje označi kraj posjeta.
Lucia, John Talbot i Kit ustadoše. On nešto prošapta Luciji u uho, poljubi je u oba obraza, a zatim joj lagano
dodirnu usne. Drži je čvrsto, oči mu zatvorene, stisnute, kao da pokušava u svojoj svijesti dočarati što jasniju
sliku. John prođe kroz golema metalna vrata ne okrenuvši se.
— Jeste li dobro? — upita Kit.
— Bilo je sasvim u redu — reče Lucia blagim glasom.
Kad se priključiše gomili koja se vraća na vlak, Lucia se zaustavi pogledom obuhvatiti zatvor podignut uz ri-
jeku Hudson.
— Stoje? — upita Kit.
— Rekao mi je da me svaku noć prije spavanja zamišlja kako u bijeloj pamučnoj haljini stojim u dovratku.
Sami smo, a on me uzima za ruku i govori: »Iziđi i pogledaj ocean, Lucia. To je jedino što ti mogu pružiti.« A
znaš li što je smiješno u svemu tome?
— Što?
— To što imam sedamdeset osam godina i nikad nisam imala dom pored vode, a John ga ima. U ćeliji je bez
prozora, ali ipak uz vodu.
Kit pomaže Luciji da se smjesti u sjedalo do prozora, a ona sjede u ono do prolaza. Neko se vrijeme voze
tako bez riječi, svaka za sebe razmišlja o sjedokosom muškarcu, nekoć najelegantnijem muškarcu na proljet-
nom plesnjaku u hotelu Plaza u New Yorku. Kit se okrenu Luciji. — Žalite li zbog nečega? Znate ono, uz sve to
što vam se dogodilo, sve te preokrete u vašem životu, postoji li nešto što biste željeli da se dogodilo
drukčije?
249
ADRIANA TRIGIANI
— Ono loše ne može se spriječiti — reče Lucia. — A ono dobro, mislim da ne možeš sebi zbog toga pripisivati
zasluge; samo je puka sreća.
— Dakle, odgovor je ne? Nema žaljenja — reče Kit i zavali se u svoje sjedalo.
— Ne žalim ni zbog čega što mi se dogodilo jer se na neki način sve to trebalo dogoditi. Ono za čim možda
jedino žalim je da sam se drukčije trebala postaviti u odnosu na neke događaje. Dopuštala sam ponekad da
me nešto dotuče i da u takvom raspoloženju ostanem katkad zaista predugo. Vjerovala sam da na neki način
mogu nadzirati sve ono loše, što je bila velika pogreška. Sve se preokrene kad se preokrenuti mora. Ne može
se ništa na silu.
Kad se vratiše u Trgovačku ulicu Lucia pozva Kit u svoj stan. — Samo na minutu — obeća ona otvarajući
vrata. — Želim ti dati nešto.
Prijeđe sobu i vrati se s vrećicom u kojoj je bila haljina. Kit je otvori i izvuče zlatnu haljinu od lamea, onu koju
je Lucia nosila kod Waldorfa na dočeku Nove godine. .
— Od svih stvari koje sam ikad nosila, ovo mi je bila najdraža.
— 0, Lucia — reče Kit i zagrli je. Čuvat ću je cijeli život. — Prisloni haljinu uz tijelo. — Ako me išto u životu
natjera da postignem željenu težinu, bit će to ova haljina.
Nakon posjeta Johnu Talbotu Lucia i Kit su se vratile svojim uobičajenim rutinskim poslovima, s jednom raz-
likom: Kit sad često navraća Luciji i izvodi je jednom tjedno na ručak. Surov ponedjeljak. Pad cijene na Wall
Streetu znači da je honorarcima prinos upola smanjen te Kit radi za dvoje. Nema pisanja drame ovih dana,
samo rad na poslu. Kit se sporo penje stubama. Svu je pristiglu poštu otvorila dok je stigla do svog stana.
Stiglo je pismo iz kazališta Cherry Lane. Kako je to ironično, pomisli Kit, kazališta moljakaju siromašne
dramske pisce za donacije. Može li biti gore? Ipak ga otvori jer u njemu može naći dobre vijesti za nekog
sretnog pisca drama, izvješća o nadolazećim djelima i radionicama. Ali dok čita pismo, Kit shvaća da ne traže
nikakav novac, ne spominju druge pisce drama ni druge drame. Pismo šalje ravnateljica za-
250
LUCIA, LUCIA
dužena za umjetnost, Angelina Fiordellisi, i pismo je vezano za Kitinu dramu Izgovoreno plešući. Ravnateljici
se drama svidjela i želi da Kit dođe poraditi na njoj u kazalište Cherry Lane. Želi znati je li Kit voljna, te ako
jest, moli daje nazove u njezin ured što prije.
Kit otvori vrata i ostatak pošte baci na počivaljku. Ne zastajkujući čak ni popiti gutljaj vode, odmah odbrza uz
stube i žurno zalupa na Lucijina vrata znajući da će je ove vijesti beskrajno oduševiti.
— Lucia! Ja sam. Kit!
— Dolazim — začu glas koji dopire iz unutrašnjosti stana.
— Požurite. Imam dobre vijesti!
Lucia otvori vrata. Izgleda predivno u ružičastom kostimu s velikim brošem i emajliranom žutom ružom.
Kit reče: — Savršeno izgledate! Imam dobre vijesti. Napokon netko u američkom kazalištu želi raditi sa
mnom. U kazalištu Cherry Lane žele postaviti na scenu jednu moju dramu.
— To je sjajno! — Lucia blista od sreće.
— Oprostite. Niste sami?
— Nisam — reče Lucia pokušavajući joj dati znak očima.
— Ah! Tko? — prošapta Kit. — Muško? — Lucia kimnu. —
Opa!
— Ne, ne, samo ti uđi — reče Lucia i širom otvori vrata. Ugleda ugodna starijeg gospodina u klasičnoj
mornarskoj
sportskoj jakni i platnenim hlačama kako sjedi na jednom od Lucijinih stolaca presvučenih satenskom tkani-
nom s cvjetnim uzorcima.
— Kit, ovo je gospodin Dante DeMartino.
— 0, moj Bože. Čula sam sve o vama. — Dok on ustaje pozdraviti je, Kit zapazi da u ruci drži Lucijinu sliku s
dočeka Nove godine.
— Ostajali su zapanjeni, zar ne?
Dante pogleda izravno u Luciju, a Kit se nametnu usporedba načina na koji je John Talbot sklopio oči i činilo
se uživao u slici svog sjećanja. — Lijepa kao na ovoj fotografiji, ali još ljepša bila je iznutra
— reče Dante. — Još uvijek je.
Kit odluči razvedriti situaciju. — A vi doista izgledate kao Don Ameche. Imam DVD Ponoći ispod u svom
stanu.
— Osim moje zapanjujuće sličnosti s gospodinom Amecheom, što ti je još Lucia ispričala o meni?
251
ADRIANA TRIGIANI
— Samo divne priče o tome kako se živjelo kad ste bili mojih godina. Kako je izgledao Village. Kako ste živjeli.
Pričala mi je kako niste morali nositi pištolj u torbi na svečanost San Gennaro i kako su djevojke nosile rukav-
ice, a muškarci radili u obiteljskim tvrtkama i kako su svi bili sretni.
— Dakle, rekla ti je istinu — nasmiješi se Dante.
— Barem što se Talijana tiče, jesam li u pravu? Dakle, što vas dvoje večeras smjerate?
— Izvodim Luciju na večeru.
— Spojak? — naceri se Kit.
— Nadam se. — Dante namignu Luciji. Način na koji joj namignu je seksi, zaključi Kit, i za nju to pomalo bi
otkriće. Kako netko tko ima toliko godina da bi njoj mogao biti djed može biti seksi?
— Dobro, ostavit ću vas same — reče Kit. — Lijepo se zabavite.
Lucija isprati Kit do vrata i za njom zakorači u hodnik. Kit joj bez riječi pokaza podignute palčeve.
— Čestitam na drami, Kit. Tako sam ponosna na tebe. — Lucia zatim utiša glas. — Hvala ti. Dante je već tri
godine udovac, ali nikad nisam smogla hrabrosti pozvati ga. Izlet u Sing Sing sve je bacio u prošlost, tamo
gdje i pripada. Samo tebi mogu na tome zahvaliti.
Kit se vrati natrag u svoj stan i zgrabi dijetnu Colu. Uze pismo pristiglo od gospođice Fiordellisi i pročita ga
nekoliko puta, sve dok ga ne nauči napamet. Ostavi identičnu poruku svim svojim prijateljima na au-
tomatskoj sekretarici, opisujući im sve do najmanjih pojedinosti. Zatim sjede na prozor i zagleda se u Trgov-
ačku ulicu, naginjući se van da vidi žarkocrvena vrata zgradurine kazališta Cherry Lane, mjesta na kojem će
se, kako je sanjarila, jednog dana prikazivati njezina drama. Kit se zagleda u svoju ulicu s terasama, posu-
dama za cvijeće na prozorima i dotrajalim kantama za smeće i sjeti se zašto je došla u New York. Strast ju je
dovela ovamo, a želja da živi životom umjetnika u mjestu koje ju nadahnjuje u njemu ju je zadržala. Za
trenutak bi zahvalna i sjeti se da je talenat možda dar, ali je ustrajnost sama po sebi nagrada.
Začu kako se ulazna vrata zalupiše i ponovno se nagnu kroz prozor vidjeti tko to izlazi iz zgrade. U posljednje
vrijeme sama se sa sobom okladila u vezi ćelave glave Tonyja Sartorija, koja svakog mjese-
252
LUCIA, LUCIA
ca gledano s četvrtog kata sve lošije izgleda. S obzirom na njegov ego, pretpostavlja da će do Božića nositi
tupe. Ali to nije Tony.
Dante DeMartino i Lucia Sartori odlaze niz Trgovačku ulicu na večeru držeći se za ruke. Kad naiđoše na uski
dio stazice, on je propusti ispred sebe i stavi joj ruku na križa usmjeravajući je. Ona se okrenu prema njemu i
nasmiješi se. Još jedan par, otprilike Kitinih godina, pojavi se iza ugla. Kad prođoše pokraj Dantea i Lucije,
mlada žena gurnu svog dečka, kao da želi reći, gledaj, tako bismo nas dvoje mogli izgledati jednog dana. Kit
poželi povikati kroz prozor: Samo ako budete imali sreće! Nije to obična neudana djevojka koja je izišla na
spojak, to je najljepša djevojka u Greenwich Villageu. Jednoga dana, napisat ću dramu o njoj.
253

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica - Zagreb

UDK821.111(73)-31 = 163.42
TRIGIANI, Adriana Lucija, Lucija / Adriana TVigiani ; engleskoga Dragana Grozdanić> Mozaik knjiga, 2004. <
prevela s - Zagreb :
Prijevod djela: Lucia, Lucia.
ISBN 953-196-354-1
440618087
Knjižnica Zelina
540018551^ ^
A540018551B

Opis knjige:
Strastvena priča o mladoj ženi kojoj će sudbonosni odabir muškarca zauvijek i iz temelja promijeniti život.
Lucijina čast naći će se na kušnji a njena reputacija
postati središtem skandala.