BESJEDA BOŠNJACIMA

Bošnjaci! Ja, koji sam isto što i vi, govoriću vama, koji ste isto što i ja,
samo ono što znam da je istina, i ništa vam neću slagati. Ljudi se boje
reći istinu, a ne boje se slagati! Velika je njihova hrabrost prema
Allahu džellešanuhu, i veliki je njihov strah od ljudi! Koliko takvi
griješe! Ako ljude i prevare, Njega ne mogu prevariti, jer Allah sve
zna, i zato zna da su slagali, a oni ipak lažu! Pa zar oni zaista ne znaju
koga se treba plašiti, od čije kazne treba strijepiti, čije su zapovijesti
dužni poštivati!?

Prof. dr. Ferid Muhić, osnivač i prvi predsjednik Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti,
A lagali su nas Bošnjake mnogo. I lagali su nas mnogi! I oni za koje smo znali da nas lažu i
da nam ne misle dobro, i oni za koje nismo znali da nas lažu i da nam ne misle dobro! Lagali
su nas i oni koji nisu bili Bošnjaci, lagali su nas i Bošnjaci, lagali su i o drugima i o sebi, a
najviše su lagali o nama, Bošnjacima! Lagali su da nas Bošnjaka nema, i da nas nikada nije ni
bilo; lagali su da smo bili narod gluhih i nijemih i da smo tek od njih naučili govoriti, i da
zato, jezik kojim govorimo ne može biti naš bosanski, nego samo njihov, srpski ili hrvatski,
vec prema tome kako je kojim Bošnjacima zapala ta sreća da ih, onako nemušte, jedni ili
drugi govoru nauče; lagali su nas da mi Bošnjaci nikada nismo imali svoju državu Bosnu;
lagali su nas da smo vjeru pradjedovsku izdali, i tudju vjeru primili, samo da glavu spasimo!

I zamalo, te bi nas sa tim lažima nama samima otudili i sa našom bošnjackom dušom nas
zavadili, ali Allah dade i nadoše se ljudi Bošnjaci, umni i hrabri, mudri i čisti, koji uz Njegovu
pomoc, učiniše te nam zrak istine osvijetli dušu, pa sve što smo zaboravili o sebi, ono sve što
jesmo, izide iz mraka zaborava, ukaza se pred našim očima i ugnijezdi se u našim srcima.
Onim Bošnjacima koji ne smiju istinu reći
Velika snaga leži u pricama. Zato price ne nastaju slucajno, spontano, bez povoda i bez cilja.
Ako je prica dobro smišljena, sjeme posijano u njoj, niknuce taman kad ljudima najviše
zatreba onoga što izgleda kao da im je najprece. Ali ono što je najprece, nije uvijek ono što
izgleda kao da je prvo, ni ono što izgleda kao da je najpotrebnije. Pogotovo treba znati da ono
što nam izgleda prvo i na šta se prva misao usmjeri, nije uvijek ono što je najbolje, ono što je
najvrijednije, ono što covjeku valja uciniti! U smrtnoj opasnosti, prva misao je pobjeci, i
svakom se cini da je najprece spasiti glavu. Ali ako je za spas glave potrebno da se izgubi
obraz, onda je obraz preci! Zato, suprotno uvriježenoj i sistematski pothranjivanoj predrasudi,
ne prica price samo narod. Mnoge od navodno narodnih prica, nije ispricao narod, nego ih je,
kao šugavu ovcu u stado, u narod pustio neko drugi. A zna se da jedna šugava ovca ošuga
cijelo stado!

Jedna od takvih “narodnih prica“, puštena davno medu Bošnjake (ja tu pricu nikada nisam cuo
kod drugih naroda, iako sam je na moju veliku žalost cesto slušao upravo kao “narodnu pricu“
medu Bošnjacima) jeste Prica o hrdavom psu. Zbog ocigledno demagoške i defetisticke
poruke upucene Bošnjacima, ovu pricu prenosimo u osnovnim crtama:

Kao biva, u nekog cobana, zajedno sa dobrim i pametnim psima, uz stado bilo i neko pašce
koje je po cijeli dan i po svu noc lajalo. U planini bio vuk, ali podalje od ovog stada. Pode taj
vuk svojim poslom na jednu stranu, ali cuje onog lajavog psa. Tako jednom, tako dvaput.
Upamti to vuk, te cim ujagmi malo slobodnog vremena, ode da vidi to pašce koje mu svojim
lavežom ne da ni da se na mirnu odmori i odspava. Vuk dode na ono mjesto odakle se culo
lajanje, a kad tamo cijelo stado. I pojede vucina i ovce i cobana, i dobru pašcad, a samo se
ono lajavo pašce spasi!

Prica je višestruko zanimljiva, ali cemo se mi zadržati samo na vec spomenutoj centralnoj
poruci Bošnjacima, i ociglednoj neautenticnosti ove kvazi narodne price, koja potvrduje da je
spravljena u retortama ideoloških laboratorija naših susjeda sa jasnim ciljem da obeshrabri
Bošnjake i da im stvori osjecaj nemoci i tupe pokornosti.

Poruka je prijeteci jasna: Bošnjacima valja pognuti glavu i ušutiti se, da ne bi privukli pažnju
vuka koji ih je nekim slucajem do tada smetnuo s uma. Dok šute i trpe, i ako od sebe otjeraju
onoga koji glasno govori (laje) protiv dušmana, dušman (vuk) ce ih bar za neko vrijeme
ostaviti na miru. Oni koji ne spominju dušmane (koji ne laju) su kao dobri psi koje treba
hraniti i držato iz stado. Pas koji laje i kada vuka nema, dozvace vuka (dušmana), prije ili
kasnije, i eto vam belaja! Zato, pamet u glavu, Bošnjaci! Otjerajte one ljude (pašcad) medu
vama koji opominju (laju) da je vuk u planini, a dušman u blizini! Ako šutite, možda vas vuk
zaobide i poštedi! U suprotnom, i vas i vašeg cobana vuk ce pojesti, a samo ce ono lajavo
pašce ostaviti u životu, da mu se nade i da ga podsjeti na vas, kad se opet poneka od rasutih
ovaca ojanji i kad novo stado za klanje saberete!

Strašno da strašnije ne može biti! Što je još gore, sami Bošnjaci su tu pricu progutali kao
mudru pouku, i po pravilu upravo oni su prvi koji tjeraju od sebe svoje najbolje ljude. Cim
neki Bošnjak digne glavu i jasno i glasno progovori istinu o opasnostima koje Bošnjacima
prijete, skoce mnogi Bošnjaci kao jedan da mu usta zatvore i natjeraju ga da ušuti, taman kao
da je ono pašce. Ali ono što je najgore jeste da niko ne vidi koliko je ova prica neautenticna i
ideološki fabrikovana, koliko je jasno da nije bila, niti je mogla bitinarodna prica. Kao prvo,
niko ne vidi da se sakrilo i preskocilo ono što je u prici najbitnije: naime da blizu stada zaista
živi pravi vuk koji jede ovce, i da tog pravog vuka lajavi pas nije ni izmislio, ni stvorio, kao i
to da nije ovaj pas pojeo ovce i cobana, nego upravo taj isti realni vuk, na kog je on lajao i
opominjao danju i nocu! Kao drugo, ko god zna bilo šta o vukovima, zna da oni bježe od
laveža, a ne da ih lavež privlaci, tako da pas koji neprekidno laje zapravo indirektno vec brani
stado od vukova! Istina je u stvarnosti direktno suprotna ovoj prici! Vuk se odluci da napadne
stado samo kad zavlada tišina, dok ovce planduju ili pak, u gluho doba noci, kada popusti
pažnja cobana, a psi se ušute i zadrijemaju. Kamo srece da svako stado ima psa koji
neprestano laje, danju i nocu, imalo ili nemalo vuka u blizini! Nikada, ali zaista nikada – i to
ce vam potvrditi svako ko je bio makar jednom sa ovcama u planini u kojoj ima vukova – vuk
nece napasti stado ako njegov dolazak najavi gromoglasni lavež, jednog ili više pasa,
svejedno! I zato ovcari i cobani posebno cijene pse koji laju i opominju, jer su im oni od
najvece pomoci, a ne uzrok njihove propasti, kao u ovoj prici-podvali!
O tome koliko je inace ponižavajuca i kulturološki neprihvatljiva osnovna podjela uloga
u Prici o hrdavom psu, u kojoj su Bošnjaci prikazani kao potpuno nemocne ovce pred
svemocnim vukom, a njihov najbolji branilac koji ih bez prestanka opominje na opasnost,
žigosan kao glavni krivac za njihova stradanja, pa im preostaje samo da pognu glavu i šute
hrabreci se oportunistickim biserima kao što su – krmka niz dlaku, ne talasaj, kraju ladu, prvi
pjevac završi u loncu, najviše junaka je pod zemljom, pognutu glavu sablja ne sijece – treba
jednom napisati studiju od pet tomova na devet hiljada stranica! Hoce li ovaj strah nekada
prestati, ima li uopšte kraja tim blasfemicnim epizodama ekscesivnog nacionalnog
mazohizma!? Pa zar ne znamo da krmku ne treba ni prilaziti, i zar se ne bi i okeani usmrdili
da nije talasa, i cemu lada koja je stalno vezana za obalu, i zar se ne zakolju najprije upravo
oni pijetlovi koji ne pjevaju i sabah ne najavljuju, zar kukavice ne umiru i ne završe pod
zemljom, i zar upravo osudenik na smrt glavu ne pogne da mu je sablja, sjekira ili giljotina
tako pognutu odsijece!?

Zato, o vi medu Bošnjacima koji ne smijete istinu reci, ne budite ovce, ne plašite se, ne
tjerajte od sebe onoga koji vam istinu govori i koji vas danju i nocu na opasnost opominje,
vec ga slijedite i pomozite mu, isplovite na pucinu, sa valovima se hrvite, prvi sabah najavite,
pred cijelim svijetom glavu ponosno podignite – jer vama prilici da je pognete samo pred
Allahom jedinim!

O identitetu Bošnjaka, samo sa Bošnjacima

Treba odmah reci da Bošnjak koji sebe i svoju naciju dovoljno poštuje, jednako kao i bilo koji
Englez, Nijemac, Italijan, Turcin, ili covjek bilo koje druge nacionalne pripadnosti,
jednostavno nikada nece dozvoliti pripadnicima drugih nacija da uopšte dovedu u pitanje
postojanje njegove nacije i njegov sopstveni nacionalni identitet, niti da ga pretvore u predmet
bilo kakve debate, a svaki pokušaj da se o tome razgovara odbice sa gnušanjem kao krajnju
nepristojnost! Ovaj razgovor o identitetu Bošnjaka, jeste neka vrsta porodicnog razgovora,
diskusija medu nama Bošnjacima, i samo tako ga treba razumjeti. Mi nikome ništa ne
dokazujemo o sebi, jer niko nema legitimitet da nas Bošnjake o nama pita. Neka se zna još i
ovo: Nikome ko nije Bošnjak, nisam dužan racun polagati o tome ko sam, niti sam voljan
pristati na njegovu drskost da mi drži pridike o nacionalnom identitetu Bošnjaka! Sa
Bošnjacima je drugacije. Bošnjaci imaju veliki bonus u tom pogledu, najprije jer su Bošnjaci,
a zatim i zato što o svojoj naciji i svojoj historiji zaista malo znaju, razumije se ne svojom
krivicom, nego zbog cijelog stoljeca gaženja, brisanja i poricanja bošnjackog nacionalnog
identiteta, sistematski organizovanog i provodenog od svih onih koji su tokom posljednjih 120
godina držali vlast nad prostorima Bosne! Ipak, dužan sam istaci metodološki znacajnu
cinjenicu da u svakoj diskusiji o potpuno ociglednim ili aksiomatski jasnim temama, pa stoga
i u ovom razgovoru o identitetu Bošnjaka, cilj nije dokazati, nego pokazati!Jer, dokazuje se
nešto o cemu postoji nekakva dilema, makar bila samo teorijska ili logicka zasnovana, neka
pojmovna nejasnoca koja se duguje nesigurnosti našeg iskustva ili nepouzdanosti ljudskog
razuma. Ono što je ocevidno, dakle, ono što nam se ukazuje kao evidentno (kako u smislu
kartezijanski shvacene unutrašnje intuitivne evidencije, tako i u smislu naše potpune
psihološke sigurnosti u realno postojanje neposrednih cinjenica iskustva), to se u principu
nikadane dokazuje! Onima koji to ne razumiju i poslije svih tumacenja rijecima, pojmovima i
logikom, ove evidentne istine prosto se moraju “nacrtati”, kao što onome koji, gledajuci s
brda grad u dolini, ne umije da se orijentiše i ne uspijeva prepoznati svoju sopstvenu kucu, ne
treba dokazivati da ta kuca postoji, jer on to zna najbolje, nego mu je prosto treba prstom
pokazati! Dakle, za one medu Bošnjacima koji nikada nisu imali priliku da saznaju istinu o
sebi, svom narodu, svojoj kulturi , svom jeziku i svojoj historiji i državi, za one koji su nešto
culi ali teško shvacaju, ili još teže prihvacaju istinu o sudbini svog naroda, za one koji pate od
amnezije, kao i za one koji imaju problema sa osjecanjem sopstvenog bošnjackog identiteta,
evo malo “crtanja”” i malo pokazivanja prstom!

Bošnjacki nacionalni identitet nije tema koja bi s razlogom mogla biti upitna u bilo kom,
izuzev u sasvim hipotetickom kontekstu; ne više i ne drugacije nego onoliko i onako koliko i
kako bismo se mogli hipoteticki pitati o realnosti svijeta. Razumije se, osporavanja identiteta
Bošnjaka iz hegemonistickih, asimilatorskih, ideološko-politickih i drugih negatorskih,
odnosno, otvoreno neprijateljskih motiva, ne treba smetnuti s uma. Ali o onima koji to
pokušavaju i o njihovim “argumentima”, kao o lanjskom snijegu! Kao što se kaže: “Neka
puknu dušmani!” Naše je da se onim što je istinito, dobro i lijepo zabavimo, koje je iz
neupucenosti, neznanja, ili kakve druge zablude i greške postalo žrtva stoljetne proizvodnje
nocnih lagarija, smišljanih po nacionalistickim institucijama naših susjeda, usmjerenim protiv
Bošnjaka.

Slijedeci potrebu da nacrtamo i pokažemo istinu o nacionalnom identitetu Bošnjaka, onima

koji su, ne nužno svojom krivnjom, zaglibili u pojmovnu konfuziju, kao i onima sa benignim
astigmatizmom koji im smeta, pa ne vide jasno ni sebe, niti umiju pronaci i prepoznati svoju
kucu s ovog brda predrasuda na koje su popeli Bošnjake kroz ovih sotitinu godina, krenimo sa
crtanjem i pokazivanjem. Kao što ni ”najtvrdokorniji skeptik ne može ozbiljno i ni za trenutak
dovesti u pitanje najdublju sopstvenu intuiciju realnosti svijeta” (dakle, ne može drugacije
nego uz sasvim hipoteticku pretpostavku da može i ono što zna sigurno da ne može!) – ovdje
podsjecamo na priznanje Davida Hume-a, jednog od najtvrdokornijih skeptika u historiji
svjetskog skepticizma, koji je upravo ovom formulacijom relativizirao i zapravo ukinuo
sopstveni hipoteticki skepticizam! – jednako tako ni najtvrdokorniji medu osporiteljima
bošnjackog identiteta u dugoj, bezuspješnoj i uzaludnoj historiji osporavanja ove istine, ne
može ni za trenutak ozbiljno dovesti u pitanje najdublju intuiciju realnosti identiteta
Bošnjaka!

Namjesto bilo kakvih arhivskih dokumenata, pravnih odluka, ukratko – umjesto

administrativno kreiranih papira – dovoljno je prosto demonstrirati evidenciju cinjenica.
Kojim dokumentima treba dokazivati postojanje zvijezda!? Zar o postojanju okeana znamo
tako što ga potvrduje nekakvo cage, nekakva pravna odluka, ili patentirane formulacije
registrovane u naucnim studijama!? Šta bi moglo više ucvrstiti njihovu apsolutnu izvjesnost,
koje bi institucije mogle svojim pecatima dopunski potvrditi da zvijezde i okeani postoje
sasvim nesumnjivo i nezavisno od svih iskaza o njima, kao apsolutna ontološka datost!?
Jednako tako, kao nebo i kao okean, Bošnjaci, kao uostalom, ni jedan narod, ne bivaju po
dekretu, niti su nastali ukazom, nego jesu i bivaju svojom sopstvenom neporecivošcu.
Nasuprot zabludama pravnog fundamentalizma, sve sociološke teorije, ideološke platforme i
politicki dekreti završavaju u granicama interpetacije razlicitih aspekata jedne nacije,
odnosno, naroda, što konkretno znaci da ne stvaraju ni društvo ni društvene odnose, i da
utoliko, nemaju nikakvu konstitutivnu moc. I za svo vrijeme koliko su ustavi, zakoni, pravni
dokumenti, ukazi vladara i državne odluke, odricali postojanje Bošnjaka i zabranjivali da se
njihov bosanski jezik nazove svojim imenom, Bošnjaci su postojali i Bošnjaci su govorili
svojim bosanskim jezikom! Kao što svi znamo, postojanje ili nepostojanje jednog naroda ne
zavisi od volje, namjera, zakljucaka ili dokumenata nikakvih državnih autoriteta, niti od bilo
kojih instanci svjetske nauke i politike, sabranih u jedno i uzetih zajedno. Nauka i legislativa
su, u odnosu na predmet svojih ingerencija, uvijek i samo regulativne instance, nikada
konstitutivni faktori. Ni nauka, ni pravni sistem, ne mogu ni stvoriti, ni poreci postojanje
jednog covjeka, još manje stvoriti ili poreci postojanje jednog cijelog naroda! I to se mora
imati na umu kada je rijec o bilo kom narodu. A Bošnjaci nisu bilo koji narod! Napomena za
one neupucene!

Obaveza jasnosti zahtijeva polemicki maksimalno izoštrenu formulaciju centralnih cinjenica

na kojima se zasniva ovo izlaganje. Konkretno, to obavezuje na radikalnu analizu. Analizirati
radikalno, znaci otresti busenje predrasuda sraslo za korijenje istine, tako da se može, kada se
korijen jasno ukaže, nacrtati i pokazati prstom tu istinu prosvijecenima i dobronamjernima
medu onim Bošnjacima koji žele razumjeti, a još ne razumiju ili ne vide da su Bošnjaci
onoliko jasno i nedvosmisleno narod sa sopstvenim identitetom, kao što je jasno i
nedvosmisleno da je Zemlja okrugla.

Crtanje i pokazivanje
1. Bošnjaci su narod.

2. Bošnjaci su narod koliko i svaki drugi narod u svijetu, ni manje, ni više.

3. Bošnjaci su Bošnjaci. A = A! Niti su Srbi, niti su Hrvati. Kao što su Srbi = Srbi, a Hrvati =
Hrvati.

4. Iako žive u državi koja se stoljecima zvala Bosna, a danas (od nedavno) se zove Bosna i
Hercegovina, ne postoji, niti je nekada postojala nacija Bosanci i Hercegovci, kao ni
nacije Bosanci, odnosno, Hercegovci. Ako bi se istanelogicna logika, koja se kroz ovaj
rogobatni naziv i golu floskulu danas forsira sa providnim šovinistickim ciljem da se negira
nacionalna odrednica Bošnjaci kao jedino legitimno ime nacionalnog identiteta Bošnjaka,
primijenila na susjedne države Srbiju i Hrvatsku, o gradanima Srbije bismo govorili kao
o Srbijancima i Šumadincima, dok bismo gradane Hrvatske nazivali Hrvatinci i
Dalmatinci. Naime, i odrednicaBosanci i odrednica Hercegovci, po svojoj sadržini su potpuno
nedvosmisleno teritorijalne, a ne nacionalne, jednako kao i odrednice Hrvatinci, Srbijanci,
Šumadinci, Dalmatinci. Ali zato su odrednice Bošnjaci, Srbi, Hrvati, po svom karakteru par
excellence nacionalne a ne teritorijalne! Dakle, jasno je da je forsiranje pojma Bosanci i
Hercegovci, neodrživo jer potpuno ukida bilo kakvo nacionalno odredenje, zato što niti
semanticki, niti logicki ne izražava nacionalno pripadnost. “Ali upravo to je i bio cilj
njegovog uvodenja i forsiranja” – govore nam oni koji su ga uveli i koji na ovom pojmu
insistiraju. “Upravo zato mi cemo ga i ukinuti!” odgovoramo im mi. Kao što niko u Srbiji ne
govori da u Srbiji žive narodi Srbijanci i Šumadinci,nego samo i iskljucivo za nacionalno
odredenje se upotrebljava odrednica Srbi (i vlada, i akademija, i muzika, i jezik, i kajmak, i
fudbal su srpski, a ne srbijanski); i kao što nikoga u Hrvatskoj necete cuti da kaže kako u
Hrvatskoj žive narodi Hrvatinci i Dalmatinci, ni da je bilo šta hrvatinsko, nego je sve
samo hrvatsko (i vino, i otoci, i kravata, i zagorje, i književnost, i slikarstvo); tako u Bosni i
Hercegovini živi narod Bošnjaci, kao i pripadnici svih drugih naroda, vec prema tome kako se
sami izjasne, ali nikakvi Bosanci, i nikakvi Hercegovci,ponajmanje pak Bosanci i
Hercegovci, minotauri, kentauri… i druga cudovišta nacionalisticke anti-bošnjacke
mitologije. I jednako tako mora se jasno i nedvosmisleno, govoriti o bošnjackoj kulturi,
bošnjackoj književnosti, bošnjackoj umjetnosti, bošnjackom slikarstvu, bošnjackim planinama
i bošnjackim rijekama. Beskrupuloznost negiranja naroda Bošnjaka, kulminira u javnom
govoru medija i politickih figura o žrtvama masovnih zlocina i genocida u Srebrenici, kada se
umjesto o Bošnjacima, govori o Bosancima i Hercegovcima. U gorkom cinizmu, covjeku
dolazi da pita koliko je bilo ubijenih Bosanaca, kolikoHercegovaca, i da li je uopšte bio
ubijen neki Bošnjak, ako su sve žrtve bile Bosanci i Hercegovci! Zna se i ko i zašto uporno
izbjegava konkretnu nacionalnu identifikaciju žrtava: isti oni koji su pocinili zlocine nad
Bošnjacima, i branitelji njihovih zlocina! Bošnjacima, narodu nad kojim su ovi zlocini
pocinjeni, niko ne može oduzeti pravo na prebrojavanje svojih nevinih civilnih žrtava
masovnih zlocina i genocida, kao što niko nema pravo zataškavati svoje zlocine
prešutkivanjem nacionalne pripadnosti Bošnjaka, pobijenih upravo zato – i samo zato! – što
su bili Bošnjaci! Znajte, zlocinci i branitelji zlocina pocinjenih nad Bošnjacima, da vam vaše
podmuklo lukavstvo po formuli: Ubijacemo ih kao Bošnjake, ali ih necemo brojati kao
Bošnjake! – nece proci dok ima Bosne i dok bude Bošnjaka!

5. Za razliku od nekih Srba, odnosno od nekih Hrvata, i konacno, od nekih Crnogoraca koji,
iako za sebe znaju da nisu Bošnjaci, ipak tvrde da Bošnjaci jesu Srbi, odnosno da Bošnjaci
jesu Hrvati, i/ili Crnogorci, za ovu klasicnu fatamorganu imaju opravdanje u cinjenici da je
ona direktna posljedica uma pomucenog bolesnim nacionalizmom, za cuditi se je i ibretiti, što
cak i neki Bošnjaci, koristeci se pravom na sopstvene zablude, i danas prihvataju te potpune
besmislice, kao “svoju istinu”!

6. Ovaj brodolom elementarne logike desio se tim Bošnjacima iz više razloga:

a. zbog prakse sistematskog denacionalizovanja Bošnjaka, od strane spomenutih susjeda,
prvih komšija, Srba, Hrvata i Crnogoraca, koji su iskoristili svoju nadmoc u institucijama
državne vlasti;
b. takvu denacionalizatorsku praksu nametnule su vlasti Bošnjacima u Bosni, na cijeloj
njihovoj teritoriji, kao i svugdje gdje su Bošnjaci živjeli u zajednickoj državi, inspirisani
vjerovanjem da ce odricanjem identiteta Bošnjacima, jace potvrditi, brojno uvecati i podici
na viši kvalitativni nivo sopstveni identitet;
c. važan moment bio je utemeljen i na ocekivanju da ce Bošnjaci, prihvatanjem tudeg
identiteta vremenom uistinu izgubiti sopstveni indentitet i postati približni i drugorazredni,
ako vec ne pravi i cistokrvni Srbi, Hrvati, Crnogorci. Identitet se ne može promijeniti
nikakvim preimenovanjem – lekcija za tupoglavce! – mogu se promijeniti samo podaci i
iskaznice o identitetu, ne i sam identitet! Zbog toga je nužno slijedilo ono što se i desilo,
odnosno, ono što se nije desilo, iako je bilo planirano da se desi: niti su Srbi postali više Srbi,
a Hrvati više Hrvati time što su svojatali Bošnjake (i što bi još uvijek da ih svojataju), niti su
oni Bošnjaci, koji su sebe porekli a drugima se obrekli, prestali biti Bošnjaci i zbilja postali
drugo nego što su bili, kada su u džep stavili licnu kartu sa promijenjenom oznakom
nacionalnog identiteta! U suštini, jasno je da su i jedni i drugi i treci, i nakon te verbalne
transmutacije, u ontološkom nivou ostali isti oni koji su bili i prije nje. Bošnjak nije postao
Crnogorac time što je pristao da ga ubroje u grafu “Crnogorac musliman” ili “Musliman”,
niti je prestao biti Bošnjak ni postao “Srbin” i “Hrvat”, time što su ga u svoju evidenciju
upisali kao Srbina ili Hrvata. Jedina realna razlika sastoji se u tome što se oni Bošnjaci koji
su promijenili dokumente o nacionalnoj pripadnosti, na moralnom horizontu postali nešto
manji nego što su izgledali prije tog administrativnog cina promjene nacionalnog identiteta.

7. Realno, ni jedno, ni drugo ni najmanje ne dovodi u pitanje bošnjacki identitet, niti

predstavlja gubitak za Bošnjake kao naciju. Zato što:
a. ono što samo otpada i nije nešto što vrijedi nazvati “gubitkom”. Kako kaže bošnjacka
uzrecica: “Što visi, nek’ otpada!”, ili, uz Nietzsche-ovu rijec:, “Onoga ko ne može letiti, treba
ostaviti da što brže padne”;
b. jer je pravo na zabludu jednako neprikosnoveno kao i pravo na istinu. Sva je razlika medu
ljudima oduvijek bila u onome cemu po svojoj prirodi teže: zabludi ili istini. Ko nece da
progleda, ne treba mu silom vracati vid; c. najzad, jer onaj koji ne prihvata sebe kao
sopstveni temelj, nije ni dobitak, ni gubitak za nikoga, pa tako ni za sebe.

8. Historijski, zabunu je izazvalo najprije pravoslaviziranje i zatim posrbljivanje Bošnjaka

nastanjenih u oblastima Bosne koje su se dodirivale sa nacionalnom državom Srba i stoga
bile pod direktnim utjecajem njihove nacionalne crkve, i paralelno tako, katoliciziranje a
onda i hrvatiziranje – kroatiziranje – Bošnjaka iz onih podrucja Bosne koja su se nalazila u
zoni aktivnog prisustva i djelovanja katolicke crkve, kao i sa relativno autonomnim hrvatskim
teritorijama u sastavu Austro-ugarskog carstva, uz granice Bosne.

9. U svjetlu ovih cinjenica jasno je da su takozvani “Bosanski Hrvati” mahom zapravo

nekada bili Bošnjaci, koji su pod pritiskom povijesnih okolnosti, u odredenom periodu
asimilirani vjerski i/ili nacionalno. Oni koji danas sebe vide u grafi “Bosanski Srbi”, jednako
tako su velikom vecinom prethodno bili Bošnjaci, kasnije prevedeni u pravoslavlje i
nacionalno opredjeljeni kao Srbi. U tom smislu, nema nikakve sumnje da od ukupnog broja
gradana BiH koji se danas izjašnjavaju kao Srbi/Hrvati, daleko najveci procenat cine
nekadašnji etnicki Bošnjaci.

10. Bošnjaci nisu nastali od nekog drugog naroda, nego su se formirali kao narod/nacija iz
sopstvenog demografskog izvora i konstituisali se u autentican narod na sopstvenim etnickim
i kulturnim temeljima!

11. Poceci državnosti Bosne, na teritoriji na kojoj od vajkada žive Bošnjaci, datira od pocetka
XII vijeka, konkretno 1130. godine, kada je Vizantija za ovo podrucje uvela neke
administrativne elemente vazalnog statusa. Država Bosna kao suverena sila u regionu
osnovana je 1180. godine, nakon što je vizantijski car Manuel I Komnen predao vlast nad
Bosnom u ruke Kulina Bana. U toku svoje vladavine, koja je trajala 24 godine (od 1180. do
1204. godine), uprkos žestokim napadima sa svih strana, uspio je ocuvati samostalnost Bosne
i ucvrstiti njenu moc. Posebno znacajan podatak za povijest Bošnjaka, njihovog identiteta i
jezika, predstavlja cuvena Povelja Kulina Bana. Objavljena 29. avgusta 1189. godine, dakle
prije punih 822 godine, ova Povelja je:
a. napisana bosanskim pismom poznatim pod imenom bosancica;
b. na bosanskom jeziku;
c. država je imenovana imenom Bosna;
d. stanovnici države Bosne nazvani su Bošnjani!

Uz sve ovo, Kulin Ban je osnovao religijski tolerantnu i cak, prvu i jedinu oficijalno
multireligijsku državu na tlu Europe! Kroz sljedeca dva stoljeca kraljevina Bosna je sve više
jacala, da bi krajem XIV vijeka postala regionalna super sila. Naime kada se 26. oktobra
1377. godine Tvrtko krunisao za kralja, njegova titula glasila je Kralj Bosne, Srbije,
Hrvatske, Huma, Usore, Soli, Dalmacije, Donji Kraji, Kotora… a teritorija Bosne ukljucivala
je i Šibenik, Trogir, Split, otoke Brac, Hvar i Korculu, kao i Bokokotorski zaliv sa gradovima
Novi i Kotor. Bosna je kao država izgubila nezavisnost 1463. godine, dakle pune 74
godine poslije poraza srpske države na Kosovu. Ove nepobitne historijske cinjenice,
ukljucujuci i to da je Bosna u periodu dužem od 350 godina prije dolaska Osmanlija, bila
suverena država sa statusom kraljevine i da je obuhvatala centralni dio Dalmacije, sa tri
najveca otoka, kao i Bokokotorski zaliv, cine potpuno deplasiranom svaku diskusiju koja
dovodi u pitanje postojanje državotvorne tradicije Bošnjaka i njihovu vlast nad svojom
maticnom zemljom Bosnom, dok one koji bi to ipak pokušali, pravi smiješnim i jadnim
blebetalima! A ono što su bili kadri uciniti prije osam stoljeca, Bošnjaci su bili kadri uciniti i
sada, osam stoljeca kasnije: uspostavili su svoju suverenu i nezavisnu državu Bosnu i
Hercegovinu!

12. Jezik Bošnjaka je izvorno i autenticno bosanski. Ni srpski, ni hrvatski; ni srpsko-

hrvatski, ni hrvatsko-srpski. Historijski, odnosno, hronološki, bosanski jezik oficijaliziran je
znatno prije srpskog i hrvatskog jezika. Prvi poznati rjecnik bosanskog jezika napisan je
1626. godine, a štampan je 1631. godine, dakle gotovo dvije stotine godina prije prvog
rjecnika srpskog jezika, koji je, na osnovama bosanskog jezika, sacinio Vuk Karadžic, i više
od dvije stotine godina prije nego što je Ljudevit Gaj kodificirao hrvatski književni jezik,
takode pod snažnim utjecajem bosanskog jezika. Ako podsjetimo na cinjenicu da je bosanski
jezik pod svojim imenom i svojim pismom nazvanim bosancica,ubilježio i osvjedocio svoje
postojanje još krajem IX, i pocetkom X vijeka na cuvenim Humskim plocama, a uveliko
funkcionirao i kao jezik i kao pismo od vremena Kulina Bana kroz cijeli period svoje do
otomanske državnosti, bice nam jasno koliko je duga tradicija bosanskog jezika, koliko je
dubok njegov utjecaj na kasnije kodificiranje modernog sprskog i hrvatskog jezika, prije nego
što je naziv “bosanski jezik” oficijalno zabranjen. U procesu pocetne kodifikacije u književne
jezike, srpski i hrvatski jezik se oslanjaju na temelje bosanskog jezika i ostaju unutar njegovih
gramatickih, i posebno, semantickih koordinata. Zbog toga se, na osnovu cinjenica iz historije
lingivistike na prostorima gdje danas žive ova tri naroda, može konstatirati da je srpski
književni jezik istocna, a da je hrvatski jezik zapadna varijanta bosanskog jezika. Ovo se
jasno vidi i iz cinjenica da je spomenuti rjecnik srpskog jezika Vuka Karadžica, zaista
naslovljen kao “Rjecnik” a ne “Recnik”, i da je u njemu iskljucivo i bez izuzetka upotrijebljen
bosanski izgovor: postoji samo forma “covjek” nigdje “covek”; “dijete” a nigdje “dete”;
“mlijeko”, “lijepo”, “vrijedno”, a nikada “mleko”,”lepo”, “vredno”, i td. Na najvecem
dijelu teritorija Srbije i Hrvatske (prakticno, izuzetak su samo teritorije koje se nalaze
neposredno uz granice sa Bosnom), govor Srba i Hrvata i danas znatno odudara od
kodificiranog oblika njihovog književnog jezika, tako da i jedni i drugi moraju uciti svoj
književni jezik, koji je, kao što je vec pokazano, u biti kodificirana varijanta bosanskog jezika.
Naprotiv, na cijeloj teritoriji Bosne, bosanski jezik je do danas ostao prirodna podloga
govora koji se povijesno konstituisao upravo kao maternji jezik svih stanovnika na cijeloj
teritoriji Bosne i Hercegovine, kako za ateiste tako i za vjernike, bez obzira jesu li oni
muslimani, pravoslavci ili katolici, odnosno, izjašnjavaju li se kao Bošnjaci, ili kao
“(Bosanski) Srbi”, odnosno kao “(Bosanski) Hrvati’.

13. Vjera Bošnjaka je islam. Bošnjaci su, uz Albance i Turke, jedan od tri naroda Europe ciji
pripadnici su u najvecem broju muslimani. Treba imati u vidu da je država Bošnjaka
kraljevina Bosna, tokom cijelog svog postojanja, dakle od 1180. do 1463. godine. bila i prva i
jedina multireligiozna država, sa zakonski regulisanom vjerskom i kulturnom tolerancijom.
Kao takva, Bosna je predstavljala ne samo potpuni izuzetak koji je odudarao od prakse i
propisa svih drugih europskih država iz tog perioda, nego je upravo zbog svoje religiozne
tolerancije bila stalno meta najžešcih papskih enciklika o ekskomunikaciji i patrijarhijskih
anathema, kao i vojnih napada motivisanih dubokim neprijateljstvom prema vjerskoj
toleranciji! U kontekstu tradicije vjerske tolerancije u kraljevini Bosni, postaje jasno da
sultan Mehmed II el-Fatih jednostavno nije mogao birati gdje da objavi
svoju Adhnamu, cuvenu povelja izdatu 26. maja 1463., kojom se, po prvi put u povijesti
Europe, jedan vladar obavezuje da ce i on licno, kao i svi drugi u njegovoj državi, sve
institucije, i svi pojedinci, poštovati religiozna prava svih crkvi i sljedbenika svih religija na
cijeloj teritoriji Bosne! Po svemu, taj epohalni dokument morao je biti objavljen upravo u
Bosni, i ni na jednom drugom mjestu na svijetu, kao što ga je, u to vrijeme, mogao potpisati
samo vladar islamske države! S obzirom na ovaj eksplicitni dokaz potpune vjerske tolerancije
valja odmah istaci: u Bosni nije bilo nikakvog islamiziranja, kao državnog projekta
osmanlijskih vlasti, bilo prinudnog, bilo institucionalno podržanog. U islam se i ne može
silom! Sam Kur’an kerim to striktno zabranjuje! Musliman se ne postaje na silu! Ni
prijetnjom i ucjenom. Ni podmicivanjem i placanjem! Platu muslimani ne primaju na ovom
svijetu. Niti im neko može platiti to što su muslimani, taman i kad bi sve švajcarske banke
zadužio da mu to urade. Žiro racun muslimana otvoren je na mjestu do kog niko živ nema
pristupa.

Isto tako, dobro upamtite: naši pradjedovi nisu nikakvu vjeru izdali, nego su izabrali i
priklonili se trecoj i poslednjoj rijeci Božjoj, zato što su je prihvatili kao najvišu i ultimnu
istinu! I kada su to ucinili, njihov život na ovom svijetu nije postao ni lakši ni sigurniji, nego
mnogo teži i mnogo nesigurniji. A oni koji su izabrali da ostanu kršcani, bilo kao ortodoksi,
bilo kao katolici, odnosno oni koji su ostali u judejskoj vjeri, ne samo da nisu bili izloženi
nikakvom progonu, nego su naprotiv živjeli neuporedivo lakše i sigurnije od muslimana!
Njihov život nije se ni za dlaku morao mijenjati. Njihove životne navike i obicaji, ostali su
isti. Njihove kuce, njihova trpeza, njihova vjerska tradicija, krsna i kucna slava, svinjetina i
rakija, vino i kandila uz ikone, ništa od toga nije se mijenjalo. A povrh svega, oni nisu služili
vojni rok, jer su kao inovjerci bili oslobodeni te obaveze. Jeste, placali su neku vrstu
otkupnine – nizamiju! Iznos je bio striktno odreden: jedno janje godišnje po covjeku! Bila je
to nevjerovatno niska cijena, istinski bingo za tu ogromnu privilegiju. Naši pradjedovi, koji su
izabrali da prihvate islam (neka ih Allah dž. š. nagradi za to!) – morali su iz temelja
promijeniti cijeli koncept dotadašnjeg života, uz preuzimanje poštovanje, i upražnjavanje svih
obaveza koje islam kao vjera podrazumijeva: od promjene životnih navika do potpune
reorganizacije duhovnog života, uz obavezu da se služi vojska. I to u armiji države koja je,
kao svjetska sila, gotovo neprestano ratovala na ogromnom podrucju i na tri kontinenta, i u
kojoj je vojni rok trajao prosjecno osam (8) godina! Ta je obaveza bila toliko univerzalna,
smatrala se toliko svetom, da je obuhvatala i samog sultana, koji je bio dužan na celu svoje
vojske ratovati prakticno cijelog svog života! Zaboraviti da je islam prihvacen dobrovoljno,
da je predstavljao daleko vecu obavezu, da je bio skopcan sa radikalnom promjenom
dotadašnjeg života, i da je je, konacno, dobrovoljnim prihvatanjem islama drasticno rastao
rizik od smrti u ratu, uz dugogodišnje odsustvo najsposobnijih muških glava od kuce i sve ono
što je to znacilo za porodicu i domacinstvo, znaci sistematski i promišljeno pokušavati da se
degradira cijeli jedan narod i to u ime militantnog nacionalistickog šovinizma i vjerske
mržnje. Ovaj pokušaj da se ono što je najplemenitije i najuzvišenije u identitetu Bošnjaka –
naime upravo islam kao njihova nacionalno vjera! – iskoristi s ciljem da se dovede u pitanje
njihov moralni integritet, da se inficira njihova povijesna svijest i da se trajno optereti savjest
buducih generacija Bošnjaka, uistinu je jedna od najperverznijih aksioloških persiflaža u
historiji svjetskih religija. Oni koji su fabrikovali i u prvi plan obrazovanja, književnosti,
historije, politike, društva unijeli ovu notorno lažnu crno-bijelu ornamentiku prokletstva-
kletve-ekskomunikacije-anateme na Bošnjake, višestuko su zaslužili da sami budu i prokleti i
anatemisani, kao nacionalisticki i klerikalni inkvizitori, koji su pocinili najveci grijeh prema
vjeri time što su pokušali Bošnjacima zabraniti slobodu vjere i progoniti ih za navodni “grijeh
poturcivanja” i “turske krivice”! Ali niti muslimani kao vjernici, niti Bošnjaci kao narod, nisu
od onih što kletve bacaju i proklinju! O neka su sto puta blagosloveni naši pradjedovi koji su
imali vjere i snage da drage volje i slobodne savjesti izaberu trecu i posljednju Rijec Božju
kao svoju istinu! Neka nikada ne presuši izvor naše zahvalnosti njima koji su nas Bošnjake,
po cijenu tolikih odricanja, uz toliku hrabrost i istrajnost, održali do danas u islamu!

Znajte da njihova odluka nikada nije ukljucivala nikakv grijeh i da otuda ne sadrži nikakav
grijeh krivice! I zato, Bošnjaci, nikada više nikome ne polažite racuna o tome zašto ste
muslimani, ni kako to da su vaši pradjedovi imali hrabrosti izabrati istinu u koju su
povjerovali, a da njihovi to nisu mogli ni smjeli uciniti! Recite: svakome svoje, a mi se
radujemo svojoj vjeri, vjeri naših pradjedova, jer vjerujemo u istinitost Kur’an kerima kao u
trecu i posljednju Rijec Božju!

14. Samo istinom, ustrajnošcu na širenju istine, i obrazovanjem buducih generacija u duhu
istine o islamskoj vjeri kao vjeri Bošnjaka, može se iskorijeniti ova duboko, preduboko urasla
kleveta o Bosni i Bošnjacima, ispraviti stoljetna nepravda koja im se sistematski nanosila a
nanosi i danas, a zbog koje su bili izloženi nepravdama, degradiranju, progonima i genocidu, i
samo kroz totalno iskorjenjivanje te ogavne klevete, mogu se stvoriti uslovi za istinski
tolerantan medunacionalni i multireligiozni dijalog ljudi, naroda i kultura na Balkanu.

15. I još nešto, za Bošnjake i sve druge koji žive u Bosni. Treba neprestano insistirati i na
ukidanju uobicajenog stereotipa po kome su u Bosni i Hercegovini oduvijek “…Bratski živjeli
Srbi, Hrvati i muslimani” (svejedno da li sa velikim ili malim pocetnim slovom). Mora se
podvuci i istaci da u BiH nikada nisu “Živjeli zajedno Srbi, Hrvati i M/muslimani”, nego su i
u prošlosti, kao i sada, zajedno živjeli i mogu živjeti samo ili:
a. “Bošnjaci, Srbi i Hrvati”; ili
b. “muslimani, pravoslavci i katolici”!

Redoslijed nabrajanja je bitan i mora biti upravo ovakav jer je naveden u skladu sa brojnim
odnosom sva tri naroda, odnosno, sve tri vjere u BiH. Iako je naizgled samo formalan,
redoslijed nabrajanja nigdje i nikada nije bezazlen, posebno kada su u pitanju narodi koji žive
u istoj državi, pri cemu se jedan, i to upravo Bošnjaci kao najbrojniji narod, sistematski negira
ili preimenuje. Stoga i redoslijed nabrajanja ova tri naroda u BiH, kao formalni faktor, treba
da se uskladi sa elementarnom cinjenicom poštovanja njihove brojnosti, tako što ce se uvijek i
bez izuzetka, u svim dokumentima kao i u svakodnevnoj upotrebi, Bošnjaci stavljati na prvo,
Srbi na drugo a Hrvati na trece mjesto, ili, ukoliko je rijec o religijskim kolektivitetima, onda
na prvom mjestu muslimani, na drugom pravoslavci, na trecem katolici. Samo na taj nacin ce
ono namjerno naopako nabrajanje, koje je sistematskom ideološkom zloupotrebom tokom
vremena postalo normalno i gotovo refleksno, iako je bilo i ostalo direktno suprotno u odnosu
na cinjenice, postepeno biti izbrisano i iz upotrebe i iz sjecanja, a svijest svih gradana BiH
uskladice se sa istinom njene realnosti!

Notice Bošnjacima, od jednog Bošnjaka

– Bošnjaci, upoznajte sebe, naucite svoj jezik, zavolite svoju vjeru!
– Bošnjaci osuduju, ali ne proklinju. Bošnjaci pamte, ali ne progone. Poslije svih zlocina koje
su pretrpili, Bošnjaci ne smiju zaboraviti i moraju osuditi sve one koji su pocinili zlocine nad
njima. Zlocinac kog zaboravite i ne osudite, prestaje se osjecati zlocincem.
– Bosnu niko ne može oteti Bošnjacima, ako Bošnjake i može iz Bosne istjerati. Jer Bošnjaka
možeš otjerati iz Bosne, ali mu Bosnu ne možeš oduzeti!
– Bosnu niko ne može poreci, ako je se svako i može odreci! Taman se svi Bosne odrekli, ne
bi Bosnu porekli!
– Položaj Bošnjaka posvuda, u svijetu, regionu, cak i u granicama BiH je pasivan, gotovo
servilan. Kao da se osjecaju dužni nekome, snebivaju se i sve bi nešto da se izvinjavaju, biva
da ne smetaju, da ne bihuzure, uvijek zahvale na svakom normalnom gestu kao na
nezasluženoj velikodušnosti.

Kao da biti Bošnjak, znaci: nigdje ne biti u svojoj kuci, na svome, nego svuda i uvijek biti u
tudini! Ali upamtite i nikada ne zaboravite: Bošnjak nije došljak!Nigdje, ni na jednoj stopi
Zemlje! Svijet mu je od Boga dat koliko i svim ljudima svijeta. Ponajmanje pak, u Bosni!
Bosna mu je babovina, od pradjedova ostala!! Sunce nas sve jednako grije; isti zrak svi
dišemo; istu vodu svi pijemo; ista zemlja nas sve jednako drži! Nigdje i nikada ne povjeruj da
si u tudoj kuci, jer si svugdje i uvijek u Božjoj kuci! Ima samo jedna dijaspora: ovaj svijet i
onaj svijet! U ovom svijetu, Bosna je dom i ognjište Bošnjaka.
– Uvriježilo se policijsko i doušnicko podozrenje da biti Bošnjak ujedno znaci i biti sumnjiv!
Ne dozvoli da te bilo ko upita kako to da si Bošnjak, makar ni u neobaveznom razgovoru, i ne
dokazuj svoj identitet bez potrebe nikome. Kao da ti treba opravdanje, kao da moraš imati
alibi za to što si Bošnjak! Biti Bošnjak isto je što i biti ptica i nebo, more i cvijet – za to ti ne
treba ni motiv, ni alibi!
– Prihvatiti cinjenicu temeljne prožetosti nacionalnog identiteta islamskim kulturnim i
duhovnim vrijednostima jeste za Bošnjake na samo pitanje nacionalnog dostojanstva, vec i
pitanje samorazumijevanja i elementarnog uvida u sopstveno nacionalno bice.
– U svim razgovorima sa drugima, i iz svih odluka, propisa, zakona, treba poptuno eliminisati
poziciju inferiornosti i marginalizacije Bošnjaka. Bošnjacki nacionalni identitet jeste
sociološka i kulturna realnost, kao što jeste i suveren politicki faktor.
– Bošnjaci! Razbudite svoje sjecanje, fokusirajte svoju svijest, ujedinite svoju snagu! Neka
zasvijetli vaše svjetlo! Niste vi niciji izmecari, o Bošnjaci! Vi nikome ne služite, osim Allahu
džellešanuhu, osim Bosni, osim svom narodu! Vjera ti može narediti – poslušaceš; Bosna te
može obavezati – obavezu ceš ispuniti; Bošnjaci te mogu pozvati – odazvaceš im se! Sve
ostalo ti biraš, u svemu ostalom ti odlucuješ. Prema svima ostalima ti si beg i efendija.
Suveren u odluci, odmjeren u postupcima.

– Jedna ispovjedna: Ne znajuci sebe, u ranama, u blatu, u snishodljivosti i zbunjenosti se

zatekoh. Na samom dnu. I upitah se po sto i prvi put: “Ko sam ja!?” Dok ne shvatih da ja
jesam Bošnjak. I dodirnuh nebo, i pokucah na plavu nebesku kapiju! I otvori se kapija
nebeska i svjetlo me obasja! Doznah da je biti Bošnjak isto što i biti covjek! To je i usud i
izbor, podvig i vrijednosna odluka. Biti Bošnjak to znaci: ne ocekivati ni jednu nezasluženu
privilegiju, a ipak spremno prihvatiti sve odgovornosti moralno ispravnog covjeka! Biti
Bošnjak, to znaci preuzeti sve ljudske obaveze, odgovarati potpuno za sve svoje postupke,
ciniti uvijek sve najbolje što možeš, odbraniti bezuslovno svoju vjeru, svoju zemlju, svoj
identitet, ne dozvoliti sebi ni grijeh, ni ružnu rijec, kloniti se svakog nasilja i cinjenja
nepravde i za sve to – ne ocekivati nikakvo priznanje, ni nagradu. Jer, dobro upamti: Bošnjak
se rada, Bošnjak se ne postaje! Nisi ti izabrao da budeš Bošnjak, nego si ti izabran da budeš
Bošnjak! Neka to što jesi Bošnjak, bude tvoja najveca privilegija i radost na ovom svijetu, i
tvoj ulog za nagradu na onom svijetu!

Autor: Akademik dr. Ferid Muhić, 27. decembar 2011.

Besjeda posvecena Reisu-l-ulemi dr. Mustafi ef. Cericu, koji bdije nad Bošnjacima,
*]

budi ih i kazuje im ko su, šta su, i šta im je ciniti, pravo i po duši…

Facebook komentari
0 komentara

BOŠNJACI MEDIA AGENCY