DUBRAVKA,

Ivan Gundulić

sadržaj
Još nije svanula zora, a Radmio zaziva zvijezdu Danicu da obasja nebo nad Dubravom.
Uskoro sviće dan koji svi s veseljem iščekuju.

“Žuđena Danice, objav’ se, objavi!

I zvijeri i ptice, svaki te glas slavi;

sve te oči gledaju i srca sva hlipe

da nas svijeh opsjaju svjetlosti tve lipe,

da nam prije svane dan, blagi dan svečani,

i žuđen i čekan u ovoj svoj strani.”

Na dan svetkovine Svetoga Vlaha sve se vile i pastiri okupe, a suci odabiru najljepšega
pastira i vilu koji se potom vjenčaju.

“Danas lijepe pastjerice

vijencem krune zlatne vlase,

po dubravah ter slavice

bude u slatke pojuć glase.”

Radmio govori o Dubravkinoj ljepoti za kojom svi pastiri uzdišu. Zaziva boga Amora da
spoji Miljenka i Dubravku jer svi u Dubrovniku znaju da se njih dvoje oduvijek vole. Radmio
poziva ljude da se okupe, a on će pripremiti svetilište kako bi se svetkovina dostojno
proslavila.

“Združ’ s Miljenkom ti pastirom

lijepu Dubravku i gizdavu,

i obeseli srećnijem pirom

nas i našu svu Dubravu!”

Ubrzo Radmio susreće ribara. Ribar mu objašnjava da je došao u Dubravu jer želi ostatak
svoga života provesti u miru. Njih dvojica pripovijedaju o sudbini Dalmacije koja je pod
mletačkom vlašću. Ondje vladaju nesigurnost i strah od neprijatelja. Štoviše, mletačka je moć
toliko jaka da oni više ne osjećaju ni da im njihove žene, djeca i imanja pripadaju.

“Primorja naša sva u ništa sila zbi:

Dubrava sama ova vlada se po sebi.

Po njih svijeh srdita zvijer trči i rži,

i grabi i hita i u noktijeh sve drži.

Toliko ‘e vladan’je silno u nas, da se ti,

žena, djeca, iman’je ne možeš tvoj rijeti.”

Miljenko je uzbuđen i nemiran zbog nadolazeće svečanosti. Ne može živjeti bez svoje
Dubravke, ali osjeća strah. Ljubmir primijeti Miljenkovu žalost i pita ga što je uzrok
njegovom nespokoju. Miljenka je obuzeo strah da će Dubravka pripasti drugome.

“Ljubmire, komu je suđeno tužiti

ne pozna ni čuje radosti na sviti.

Ja služim gospoju sletjelu iz raja,

ali ona za moju vik službu ne haja.

Za onom kâ meni prika je saviše

život moj stravljeni uzdišuć izdiše.”

Ljubmir ga tješi da će ljubav združiti njihova srca jer nema dvojbe da su Miljenko i Dubravka
najljepši pastir i vila u Dubravi. Vile su se okupile, a Dubravka ih poziva da na jezeru umiju
lice i nakite se cvijećem i vijencima kako bi na taj dan bile što ljepše. Sve su vile svjesne da
je Dubravka najljepša među njima.

“Neka ljepos nami uzmnaža

od naprave pomnja mila,

ti najljepša, ti najdraža

bez cvijeta si cvijet od vila:

zene trator i ružica

sred rajskoga tvoga lica.”

Satir Divjak veliča ljubav i govori da ljubav u starosti zaludi čovjeka ako ju nije spoznao u
mladosti.

“Ljubovnik se svak spovijeda,

ljubovnik se svak govori,

i nije tega tko s pogleda

draga u ognju tvom ne gori.”

Satir Divjak je zanesen Dubravkinom ljepotom. Za sebe kaže da je hrabar i najljepši pastir u
Dubravi, stoga smatra da zaslužuje Dubravku.

“U napravi nije môj varka,

najljepši sam od mê vrste:

zračna obličja, čela žarka,

jake kosti, puti čvrste.”

Gorštak sretne Divjaka i pita ga zašto je pobjegao u goru. Po svačijem je sudu on ljepši od
Divjaka koji svojom ružnoćom plaši vile i pastire. Divjak se na to uvrijedi i odgovara
Gorštaku da njega svi vole zbog njegove ljubaznosti. Divjak se ruga Gorštakovu sviranju, a
Gorštak mu odgovara da pastiri i stada s veseljem igraju kad on svira, a i pastiri su ga pozvali
na pir kao glumca. Divjak se hvali da je uz zvuk njegovih dipli zaplesala čak i Dubravka, a
zna se da je ona najljepša vila u Dubravi. Gorštak ga izaziva da se natječu u sviranju pa neka
se vidi tko je bolji. Kada su završili, Divjak mu kaže da je bolji od njega i da je bolje za njega
da ne svira na piru. Nakon što Gorštak ode, Divjak ostaje sam i dođe na ideju da ukrade
odjeću jednoj od vila kada se one budu kupale u jezeru.

“Nu prije tega u jedzeru

vile okupat sve se hode,

svaka želeć da nju oberu

i nevjestom danas vode.

Namislio sam tim odjeće

jednoj od njih skrovno uzeti,

i priobučen tako veće

ja se vila lijepa rijeti.”

Zagorko tjera stado i traži vilu. Ljubdrag mu govori da se ostavi ženske ljepote jer mu ovce
vuk kolje, a vinograd mu je zapušten. Zagorko mu govori da je pogled one za kojom žudi
dovoljan da ga hrani i drži na životu. Ljubdrag razmišlja o prošlim vremenima. Mladići su
postali lijeni i nemarni i brinu samo o tome kako će osvojiti vile.

“U moje vrijeme narav ina

i nauka bješe od ljudi;

sve ‘e drugoga sad načina,

druga doba, druge ćudi.

U dni moje viđaše se

o koristi gdi svak radi;

uzlotrilo sada sve se,

živu isprazno stari i mladi.”

Ljudbrag govori i da je Dubrava uništena zbog nebrige i nemara.

“Pr’je bijeljahu sva mjesta se

našim stadim bezbrojnima;

sad dubrava sva ne pase

što u mê doba jedan ima.”

I djevojke žive drukčijim životom. Sada sve djevojke imaju svilene haljine i samo se
ukrašavaju. Jeljenka satirica je nesretna jer ju je njezin satir Divjak napustio i otišao za
drugim vilama. Jeljenka je tužna jer nju krasi prirodna ljepota, a vile za kojima je Divjak
otišao nemaju takvu prirodnu ljepotu i čine sve da bi izgledale ljepše. Pastiri Brštanko,
Ljubmir i Tratorko su se okupili i govore da će danas odabrati najljepšu vilu. Bit će teško
odabrati najljepšu vilu jer se svaka od njih trudi biti najljepša. Vuk satir govori Zagorku da
ide u goru za vilama, a on će mu paziti na stado.

“Kupe se svatovi, spravlja se nevjesta,

pir se odsvud gotovi najljepši od mjesta.

Kad tamo pođe svak pomoć peć i varit,

neka je meni pak na pusto udarit?

Bio bi grijeh, kad gosti svak se ini i štuje,

da trbuh moj posti i prazan gladuje.”

Zagorkova majka Stojna kori satira Vuka jer joj je ukrao ovcu. Stojna poteže Vuka za bradu,
a on na kraju pusti njezinu ovcu i proklinje Stojnu. Gorštak sreće Vuka i govori mu da se
ostavi jela i pića jer siromaštvo nije razlog da ne bude drag i blizak vilama. Kada bi jednom
osjetio u životu koja je radost služiti vilinoj ljepoti, odrekao bi se jela i pića. Vuk mu
odgovara da on može tako govoriti kada ne zna kako je to kada si gladan i žedan. Gorštak ga
poziva da svira bubanj na piru. Miljenko ponovno veliča Dubravkinu ljepotu, a Pelinka mu
govori da riječi nisu dovoljne, već bi joj svoju ljubav trebao iskazati i darovima. On odbija,
jer njegova Dubravka nije lakoma.

“Opak je način svîm koji me učiš ti;

ne daj bog s darovim k Dubravci hoditi:

scijenit vil gizdavu za ženu lakomu,

ja neću mudros tvu poslušat u tomu.

K srcima časnim nije trijebi s darom it,

ako uvik prid njimi omraze neć’ dobit.”

Satir Divjak preobukao se u vilu. Siguran je da ga nitko neće prepoznati. Stojna kori Zagorka
jer ostavio svoje stado, a ona ga je morala braniti od satira Vuka, ali Zagorko za to ne mari.
Majka Stojna ne želi snahu jer vile ne brinu o kućanstvu, već samo misle na svoju ljepotu.

“Mož derat samohoć za vilam obuću:

meni ga neće doć nevjesta u kuću!

Ćudi svijeh sadanjih nevjesta vrlesu:

ne misle nego o njih samomu uresu.

Vazda su na dvoru, a neka stan gine:

zlu mužu a goru svekrvi čâs čine.

Šestere, dedele, jeziče i sjaju,

i drugo ne žele neg da ih gledaju.

Za koris prioni, a vile ne dvori:

pusto nam razgoni stado vuk po gori.”

Jeljenka satirica preobukla se u pastira kako bi pokazala zlim vilama da ne smiju dirati tu đe
muževe. Pastiri tuku Divjaka, a Jeljenka im govori da ga puste na miru jer nije nikakva zla
učinio. Pastiri joj govore da je Divjak pokušao silom poljubiti Dubravku. Starac Ljubdrag je
bijesan jer su se danas trebali vjenčati Dubravka i Miljenko. Za njih se oduvijek znalo da se
vole i da su jedno za drugo, ali Grdan je potkupio suce zlatom i tako dobio Dubravku.

“Proklet i oni tko najprije

za izet zlato, zemlju izdube,

kad cić zlata najvrednije

običaji se u nas gube!”

Miljenko je žalostan jer je ostao bez svoje vile koja je pripala najružnijem pastiru i odlučuje
suočiti se s njim. Divjak zahvaljuje nepoznatom pastiru jer ga je spasio od bijesnih pastira i
želi znati njegovo ime. Usput mu se učini da pastir nalikuje na njegovu Jeljenku. Jeljenka ga
pita zašto trči za vilama kada ima svoju dragu jer pitome vile ionako ne žele divlje pastire.
Priznaje mu da je to ona preobučena u pastira i da ga je ona spasila od pastira koji su ga htjeli
istući. Divjak se pokaje i govori joj da pođu na proslavu i zahvale bogu Leru koji je spasio
njihovu ljubav.

“Nu hod’mo i mi gdi svi hode

od najljepšijeh čuti vjeru,

na dan ovi od slobode

zahvaliti bogu Leru,

kad nas oba svom kriposti

vlas njegova ‘e slobodila,

tebe od moje nevjernosti,

a od pricijeh mene vila.”

Brštanko i Ljubdrag žale Miljenka koji je ostao bez vile. Glasnik dolazi s viješću da su
Miljenko i Dubravka ipak zajedno i upravo se sprema njihovo vjenčanje.

“Kî plač, kâ smrt? Miljenko je

zdrav, živ, veseo, čestit svime:

smirio je želje svoje,

Dubravka je lijepa š njime.

Vjerenik je on izbrani

na ovi blag dan u Dubravi:

vile, pastiri i gorani,

svak ga slidi, svak ga slavi.”

Brštanku i Ljubdragu nije jasno kako je Miljenko sada postao njezin zaručnik. Glasnik im
ispriča da se za vrijeme Grdanova i Dubravkina vjenčanja zatreslo tlo, nastala je buka i
plamen na ognju je potamnio, a Lerov se kip počeo tresti.

“Ali na ognju plam potamni,

pod nami se tle ustrese,

crkva od groma bukom zamni,

a stup Lerov znojaše se.

Na ovo čudo vas puk stoja

ko zapanjen, ter ne prista

Dolerija, Lero i Hoja

zvat na pomoć segaj mista.”

U crkvu je ušao Miljenko, a onda se potres umirio, buka je prestala i plamen na ognju se
pročistio, a Lerov je kip bio obasjan zrakom. Svi su prisutni znali da je to znak da su
Miljenko i Dubravka stvoreni jedno za drugo. Glasnik im reče da je došao pozvati Brštanka
za kuma, a Ljubdraga za staroga svata. Na crkvenom obredu Miljenko i Dubravka iskazuju si
ljubav. Redovnik poziva sve da slave slobodu Dubrovnika i prinesu darove božici. Redovnik
pušta ptice, Miljenko daruje maslinovu grančicu, Dubravka ružu, Zagorko uzdahe, plač i
vapaj, Divjak vilinsku odjeću, Jeljenka med, Vuk čašu vina, Gorštak sviralu. Redovnik
poziva narod da radosno kliču.

“Iz svijeh tijem usti u skladu jedan glas

ovako izusti i klikni večeras:

“O lijepa, o draga, o slatka slobodo,

dar u kom sva blaga višnji nam bog je dô,

uzroče istini od naše sve slave,

uresu jedini od ove Dubrave,

sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi

ne mogu bit plata tvôj čistoj lipoti“.”

Redovnik zahvaljuje nebesima za slobodu Dubrave.