I.

PRAKTIČNI RAD IZ FIZIKE

1. MJERENJE U FIZICI

1.1 Pogreške pri mjerenju:

Prilikom mjerenja neke fizikalne veličine neizostavno se javljaju različite vrste pogrešaka
uzrokovanih nesavršenošću mjernog pribora ili opažača. Mjereći istu fizikalnu veličinu jednakim
načinom više puta, desit će se da se dobiveni rezultati međusobno ipak razlikuju. Općenito pak
kažemo da mjerenjem možemo dobiti pravu vrijednost mjerne veličine zbog pogrešaka koje se
dijele u tri grupe:
1.Sistematske pogreške,
2.Slučajne pogreške,
3.Grube pogreške

SISTEMATSKE POGREŠKE:
-nastaju zbog toga što je pribor neispravan , zato što je odabrana pogrešna metoda mjerenja tj.
zato što se mjeri na pogrešan način itd. Zajedničko je svim sistematskim pogreškama da se
mogu izbjeći ali ne uvijek lako. Naime , te pogreške se ponavljaju kao npr. pogreška zbog krivog
očitavanja razine vode u menzuri
- ova se pogreška lako može izbjeći ako se sa skala menzure čita pod pravim kutom.

SLUČAJNE POGREŠKE:
-povezane su sa neizbježnom nesavršenošću opažača ili mjernog pribora. Kažemo da te
pogreške donosi samo mjerenje tj njih ne možemo predvidjeti. Slučajne pogreške imaju važno
svojstvo da su proizvoljno razbacane oko stvarne vrijednosti. To znači da kod velikog broja
mjerenja možemo pretpostaviti da će jedan broj izmjerenih vrijednosti biti veći, ali i manji od
prave vrijednosti. Prema zakonima vjerojatnosti najvjerojatnija prava vrijednost biti će upravo
aritmetička sredina svih mjerenja.

GRUBE POGREŠKE
Nastaju zbog nepažnje opažača, površnosti, neurednosti i tome slično. Može ih se izbjeći
dovoljno pažljivim i strpljivim radom.

1.2 Račun pogrešaka:

Pod pretpostavkom da smo iz naših mjerenja uspjeli ukloniti sve sistematske i grube pogreške,
preostaje nam da vodeći računa o slučajnim pogreškama odredimo najvjerojatniju vrijednost
mjerene veličine. Račun pogrešaka temelji se na zakonima vjerojatnosti pa puni smisao ima tek
za veliki broj izmjerenih vrijednosti.

Pri izvođenju vježbi za svaku veličinu koju mjerimo napravit ćemo tri do pet mjerenja. Interval
rasipanja mjerenih vrijednosti određuje maksimalna apsolutna pogreška.

Neka su podaci koje dobijemo mjerenjem neke veličine:

a1, a2, a3, a4, ……., an

1
Njihova srednja vrijednost, tj. aritmetička sredina dobiva se tako da se sve vrijednosti
zbroje, a taj zbroj se podijeli s brojem mjerenja:

Odstupanja pojedinog mjerenja od vrijednosti a nazivamo apsolutnim pogreškama. One iznose:

a  a1  a1 a1  a2  a3  ........  an
a
a  a 2  a 2 n
a  a 3  a 3


a  a n  a n
Apsolutnu vrijednost a koja najviše odstupa od srednje vrijednosti a nazivamo maksimalna
apsolutna pogreška a m . Konačni rezultat za neku mjerenu veličinu pišemo na sljedeći način:
a  ( a  a m )
s tim da se izvan zagrade mora napisati i pripadajuća mjerna jedinica.
Ukoliko želimo procijeniti koliko je rezultat mjerenja točan, moramo odrediti maksimalnu
relativnu pogrešku. Zamislimo da npr. pri mjerenju duljine učionice dobijemo rezultat:
l = (9237,5 ± 0,3) cm
a pri mjerenju duljine udžbenika rezultat:
l = (23,2 ± 0,3) cm
Iako ovdje oba rezultata imaju jednaku maksimalnu apsolutnu pogrešku, oni nisu jednako točni.
Relativna pogreška pokazuje da je manja točnost pri mjerenju udžbenika. Maksimalna
relativna pogreška je omjer između maksimalne apsolutne pogreške i srednje vrijednosti svih
mjerenja, a može se izraziti i postotkom:
a m  a m 
rm   100  %
a  a 
U našem primjeru maksimalna relativna pogreška pri mjerenju duljine učionice je manja (≈ 0,003
%) od one pri mjerenju duljine udžbenika (≈ 1,29 %).

Primjer obrade rezultata mjerenja

Zamislimo da želimo odrediti duljinu olovke. Kako bismo tu duljinu odredili što točnije napravit
ćemo nekoliko mjerenja i zatim odrediti aritmetičku sredinu, maksimalnu apsolutnu i maksimalnu
relativnu pogrešku. Neka su, na primjer, mjerni podaci:

d1 = 14,23 cm d2 = 14,25 cm d3 = 14,26 cm d4 = 14,23 cm d5 = 14,22 cm d6 =

14,27 cm d7 = 14,24 cm

Iz tih podataka možemo izračunati srednju vrijednost:

14,23  14,25  14,26  14,23  14,22  14,27  14,24 99,70
d  cm  cm  14,24 cm
7 7

Dakle srednja vrijednost je: d  14,24 cm

Sada možemo odrediti maksimalnu apsolutnu pogrešku:
∆d1 = 14,24 cm – 14,23 cm = 0,01 cm
∆d2 = 14,24 cm – 14,25 cm = -0,01 cm
∆d3 = 14,24 cm – 14,26 cm = -0,02 cm
∆d4 = 14,24 cm – 14,23cm = 0,01 cm

2
∆d5 = 14,24 cm – 14,22cm = 0,02 cm
∆d6 = 14,24 cm – 14,27 cm = - 0,03 cm
∆d7 = 14,24 cm – 14,24 cm = 0,00 cm

∆dm = -0,03 cm

Rezultat mjerenja možemo sada napisati na sljedeći način:

d  d  d m
d = (14,24 ± 0,03) cm

To ne znači da je duljina našeg predmeta jednaka srednjoj vrijednosti, nego znači da duljina
predmeta upada u interval (14,24 -0,03)cm < d < (14,24 + 0,03)cm
Maksimalna relativna pogreška je:

 d m 
rm    100  %
 d 
 0,03 cm 
rm    100  %
 14,24 cm 
rm  0,2%

1.3 Utjecaj pogrešaka izmjerenih veličina na izvedene veličine

Pri mnogim mjerenjima neće nam biti dovoljno da neposredno izmjerimo jednu ili više veličina.
Često ćemo rezultat izračunati tek pomoću izmjerenih veličina.

Primjer 1
Neka su a i b veličine koje mjerimo, a c veličina koju treba izračunati te je:

c=a+b

Trebamo odrediti apsolutnu pogrešku veličine c, tj. ∆c kada poznajemo pogreške mjerenja ∆a
i∆b. Možemo pisati:

c  c  ( a  a )  (b  b)
c  c  a  b  (  a )  (  b)
c  c  c  (  a )  (  b)
c  c  c  ( a  b)

tj.  c   ( a  b)

Za određivanje maksimalne relativne pogreške veličine c=a+b imamo:

c (a  b)
r 
c c

3
Primjer 2
Neka sada imamo veličinu c zadanu kao c=ab. Izračunajmo njenu apsolutnu i relativnu pogrešku.

Apsolutnu pogrešku dobit ćemo kao i u prijašnjem primjeru:

c  c  (a  a)(b  b)
c  c  ab  ab  ab  ab

Produkt ∆a∆b možemo zanemariti jer su već veličine ∆a i ∆b vrlo malene vrijednosti u odnosu na
a i b. Njihov je produkt onda toliko mala veličina da neznatno utječe na ukupnu vrijednost desne
strane. S time dobivamo:

c  c  ab  ( ab  ba )
c  ab  ba

Relativna pogreška je tada:

c ab  ba a b
r   
c ab a b