Radiologija test

Parodontalne promjene
Parodontalne promjene su patološka stanja koja zahvaćaju okolno i potporno
tkivo zubi. Uglavnom nastaju u kasnijoj životnoj dobi, a uzrok su gubitka zubi.
Uzroci parodontalnih promjena su:

bakterije,

gljivice,

alergijska reakcija,

loša prehrana,

loša oralna higijena (uzrokuje zubni plak i kasnije karijes),

pušenje,

trauma,

medicinski zahvati u usnoj šupljini,

loši restaurativni ispuni i protetski nadomjesci (uzrokuju stalnu iritaciju),

loša okluzija (dugotrajno nepravilno opterećenje parodonta uzrokuje

njegove patomorfološke promjene),

dijabetes

i neke nasljedne bolesti.

Klasifikacija bolesti parodonta:

gingivitis,

kronični parodontitis,

agresivni parodontitis,

parodontalni apscesi

i osteomijelitis

RADIOLOŠKI PRIKAZ PARODONTITISA

Radiološki prikaz je objektivni slikovni prikaz opsega patomorfoloških promjena.

Radiologija test 1
 Za prikaz parodontalnih bolesti primjenjuju se rendgen, dental CT i cone beam
radiološke metode.
Rane radiološke promjene parodontitisa:

nepravilnost alveolarnog korteksa (kriste)

triangulacija kao rezultat resorpcije kosti na mezijalnom i distalnom

području kriste interdentalnih septuma

promjene u intraseptalnom dijelu kosti gdje se prikazuje redukcija koštane

strukture koja se prati od vrha (korteksa) prema koštanoj strukturi
intradentalnih septuma

Radiološki prikaz gubitka kosti omogućuje uvid u količinu resorbirane kosti kod
parodontitisa. Promjene je moguće dokumentirati i u trodimenzionalnom
prikazu (dental CT, CBCT).
Podjela radiološke procjene izgleda gubitka alveolarne kosti kod parodontitisa:

1. lokalizirana oko jednog ili više zubi,

2. generalizirana (zahvaća sve interdentalne septume),

3. simetrična,

4. asimetrična,

5. horizontalna,

6. vertikalna ili kosa

7. i mješovitog oblika

Upalni procesi
APSCES PARODONTA (dentoalveolarni apsces)

Specifična klinička slika uključuje:

lokalno crvenilo

i bol na dodir.

Najčešće nastaje zbog:

zaostale i inficirane hrane u zatvorenim parodontalnim džepovima

te afekcijom prostora između korijena zuba i gingive.

Radiologija test 2
 Radiološka slika prikazuje:

nejasnu koštanu strukturu

te mogući gubitak koštane supstancije uz aficirani (zahvaćeni) zub.

OSTEONEKROZA
Osteonekroza je posljedica latentnog oštećenja kosti i ima tendenciju stvaranja
sekvestra uz prisutnu periostalnu reakciju (oko kosti).
Sekvestar je nekrotičan komad kosti koji je odvojen od zdrave kosti te djeluje
kao slobodno tijelo u šupljini.

PERIKORONARNA UPALA
Perikoronarna upala uzrokovana je akutnim ili kroničnim perikoronarnim
apscesom koji nastaje uz:

parcijalno (djelomično) izrasli zub (najčešće treći kutnjak donje čeljusti)

te uz kompletno neizrasli zub i destrukciju kosti.

OSTEOMIJELITIS

Osteomijelitis je akutna ili kronična upala koštanog tkiva koja se češće

pojavljuje u donjoj čeljusti.
Uzroci su:

periapikalni upalni procesi,

akutna infekcija maksilarnog sinusa,

furunkuloza (furunkul je čir, gnojna upala uzrokovana bakterijama)

i trauma.

Infekcija se širi hematogeno, limfogeno i per continuitatem (neprekidno

nastavljanje).

Radiološki je vidljiva:

osteoliza kosti s gubitkom normalne koštane strukture,

sekvestri

i sklerozacija (otvrdnuće) kosti.

Akutni osteomijelitis uzrokuje:

loše opće stanje pacijenta,

Radiologija test 3
 povišenu temperaturu,

otekline,

promjene laboratorijskih parametara krvi

i nakon nekog vremena osteolizu (raspadanje kosti).

Kronični osteomijelitis ima miješanu sliku transparencije i sklerozacije uz

periostalnu reakciju.

Difuzni sklerozirajući osteomijelitis nastaje nakon blaže bakterijske infekcije

poput kroničnog apikalnog parodontitisa. Pojavljuje se nakon ekstrakcije zuba i
protrahiranog cijeljenja rana.

Osteomijelitis u dojenačkoj i dječjoj dobi je akutna toksična bolest

karakterizirana visokom temperaturom i oteklinom (najčešće u gornjoj čeljusti).
Predškolska djeca često razviju maksilarni osteomijelitis kao posljedicu pulpne
nekroze mandibularnih kutnjaka što rezultira gubitkom trajnih zubnih zametaka.
U kroničnom stadiju završava koštanom nekrozom i sekvestracijom zubnih
zametaka.

RADIOLOŠKA ANALIZA UPALNIH PROCESA

Radiološka analiza upalnih procesa obuhvaća:

lokalizaciju procesa,

opseg,

izgled patomorfološkog supstrata,

utjecaj na okolne strukture

i kontrolu rezultata terapije.

U slučaju akutnih stanja rendgenogram ne odgovara kliničkoj slici, nego tek

nakon nekoliko dana.

Kod ranih parodontalnih džepova promjene kosti na bukalnoj ili lingvalnoj strani
mogu biti ne prikazane zbog superpozicije zdrave kosti.

Dentalni kamenci, ovisno o poziciji i smjeru rendgenskih zraka, ne moraju biti

prikazani na rendgenskoj slici.
Ako nema promjena osi zuba ili proširenja parodontalnih prostora kod klimavog
zuba, rendgenogram ne može prikazati promjenu i potvrditi sa sigurnošću.

Radiologija test 4
 Periapikalni procesi
Patomorfološke promjene u dentalnoj medicini su:

1. akutni periapikalni parodontitis

2. akutni periapikalni apsces

3. kronični periapikalni apsces

4. kronični periapikalni osteitis

5. periapikalna cista (kronični proces)

6. kronični periapikalni kondenzirajući osteitis

Klinički nalaz uključuje prisutnost boli, otok mekih tkiva, osjetljivost na

ispitivanje vitalnosti zuba i osjetljivost na perkusiju.

Analiza radiološkog prikaza obuhvaća ulogu lamine dure i parodontalne

membrane, RTG prikaz akutne periapikalne upale, RTG prikaz kronične
periapikalne upale te kliničku sliku periapikalnih procesa.

AKUTNI PERIAPIKALNI PARODONTITIS

Upalni odgovor periapikalnog ligamenta na:

pulpalnu iritaciju,

pulpalnu upalu,

pulpalnu nekrozu korijenskog kanala,

traumu,

duboki karijes,

posljedicu neadekvatnog liječenja korijenskog kanala.

AKUTNI PERIAPIKALNI APSCES

Klinički nalaz sadrži:

jake bolove,

oteklinu,

pozitivne nalaze perkusije i nevitalnu pulpu,

nekrozu

supuraciju koja se šiti kroz periapikalni otvor u periapikalni prostor.

Radiologija test 5
 RTG promjene koje su vidljive 10 dana nakon početka infekcije:

vidljiva demineralizacija kosti,

upala parodontalne membrane koja je vidljiva kao proširenje parodontalnog

prostora uz očuvani kontinuitet lamine dure.

Može prijeći u kronični osteitis.

KRONIČNI PERIAPIKALNI APSCES

Može biti godinama bez simptoma. Karakteriziran je periapikalnom nakupinom

gnojnog upalnog sadržaja.

Klinički pokazatelji su umjereni → lagana osjetljivost na perkusiju, edem mekih

tkiva i povremena bol.
Razlikuju se dva tipa:

kronični periapikalni apsces s fistuliranjem i drenažom u usnu šupljinu ili

kožu,

kronični periapikalni apsces bez fistuliranja.

KRONIČNI PERIAPIKALNI OSTEITIS

Najčešći je patomorfološki supstrat u svakodnevnom radu. Asimptomatski je,

osim u slučaju sekundarne infekcije.

Karakteriziran nakupinom granulomatoznog tkiva, a prati ga i nekroza pulpe.

Nastaje direktnim širenjem upalnog procesa parodontalne membrane u kost, ali
bez razvijanja akutnog apscesa.

Terapija je liječenje korijenskog kanala i drenaža.

Radiološki je ovalnog ili okruglog oblika lokaliziran periapikalno te je

transparentan i veličine do 1 cm.

PERIAPIKALNE CISTE

U odnosu na kronični periapikalni osteitis su veće, potpuno transparentne i

ograničenije te imaju tanki rub sklerotične kosti oko ciste i lagani znak koštane
trabekulacije u strukturi.

KRONIČNI PERIAPIKALNI KONDENZIRAJUĆI OSTEITIS

Reakcija je kosti na upalni proces, a pojavljuje se kod osoba mlađih od 20
godina. Bez kliničkih simptoma.

Na RTG prikazu je dobro ograničena sklerotična zona u alveolarnoj kosti uz vrh

korijena zuba.

Radiologija test 6
 VRIJEDNOST RADIOLOŠKOG PRIKAZA
Periapikalni procesi uvjerljivo se dobro prikazuju na radiološkim snimkama.
Zahvaljujući ranoj primjeni antibiotske terapije mnogi brojni oblici upalnih
procesa danas su rjeđi.
Širenje upalnog procesa radiološki se prikazuje tek nakon koštane reakcije.

Nalaz rendgenograma ne odgovara uvijek kliničkoj slici. Rendgenogram

dokumentira patomorfološke promjene tkiva u trenutku snimanja. Bitan je za
odabir terapijskog postupka kao i kontrolu njegove uspješnosti.

Trauma zubi, kosti lica i čeljusti

Središnji sjekutići najčešće su zahvaćeni traumom. U mliječnoj denticiji češća
su rasklimavanja i izbijanja, a u trajnoj denticiji češći su prijelomi zubnih kruna.

KLASIFIKACIJA PO BENNETU

1. trauma bez prijeloma krune i korijena

a. bez pomaka

b. subluksacija u alveolu

2. prijelom krune

a. caklina

b. caklina i dentin

3. prijelom krune s ozljedom pulpe

4. prijelom korijena zuba

5. avulzija zuba

TRAUMA ZUBA
Najprihvatljivija klasifikacija temeljena na anatomskim, terapijskim i
progonističkim čimbenicima je klasifikacija po Svjetskoj zdravstvenoj
organizaciji iz 2005. godine, a primjenjiva je na mliječnim i trajnim zubima.

1. trauma tvrdog zubnog tkiva

2. trauma potpornih sustava

TRAUMA TVRDOG ZUBNOG TKIVA

Trauma ili prijelom označava prekid kontinuiteta kosti, hrskavice i zuba.

Radiologija test 7
 Razlikujemo:

traumu cakline - traumatska promjena bez gubitka tvrde zubne supstancije i

relativno učestala ozljeda koja se lako i često previdi

prijelom krune zuba - traumatska promjena s gubitkom tvrde zubne

supstancije.
Razlikujemo komplicirani (složeni) i nekomplicirani (jednostavni) prijelom
krune zuba.
Kod jednostavnog prijeloma krune zuba prijelomna linija prolazi samo kroz
caklinu ili kroz caklinu i dentin, a ne zahvaća zubnu pulpu.
Kod složenog prijeloma krune zuba prijelomna linija prolazi kroz caklinu i
dentin i zahvaća zubnu pulpu.

prijelom krune i korijena zuba - zahvaćeni caklina, dentin i cement

Kod jednostavnog prijeloma krune i korijena prijelomna pukotina ne
zahvaća zubnu pulpu.
Kod složenog prijeloma prijelomna pukotina zahvaća zubnu pulpu.

prijelom korijena zuba - može biti udružen s prijelomom alveolarne kosti

Može biti u apikalnoj trećini i srednjoj trećini kod kojih prijelomna pukotina
obično ima kosi smjer od niže (labijalno) prema više (palatinalno).
Prijelom u cervikalnoj trećini je kada frakturna pukotina ima manje ili više
okomiti smjer na uzdužnu os zuba.

prijelom stijenke zubne alveole

prijelom alveolarnog grebena gornje i donje čeljusti

TRAUMA POTPORNIH STRUKTURA ZUBI (luksacijske ozljede)

potresenost zuba - ozljeda potpornih struktura zuba bez klimavosti ili

pomaka zuba → dijagnoza se postavlja kliničkim pregledom

rasklimanost zuba - ozljeda potpornih struktura zuba s klimavosti zuba bez

radiološki vidljivog pomaka zuba

istisnuće zuba ili djelomična izbijenost zuba - klinički i radiološki očito

izdignuće zuba iznad susjednih zubi s proširenom parodontalnom
pukotinom

bočno istisnuće zuba - ekscentrični pomak zuba praćen komunitivnim

prijelomom alveole
Kruna zuba je obično nagnuta prema jeziku, a bukalna stijenka alveole
prelomljena.

Radiologija test 8
 utisnuće zuba - dublji pomak zuba u alveolarnu kost
Radiološki se vidi gubitak parodontalne pukotine.

izbijenost ili eksartikulacija zuba - izbacivanje zuba iz zubne alveole

Učestalost avulzije zuba je relativno niska - u trajnoj denticiji se kreće od
0,5 do 16 %, a u mliječnoj od 7 do 13 %.

TRAUMA KOSTI LICA I ČELJUSTI

MSCT - detaljni prikaz frakturnih pukotina i odnosa frakturnih ulomaka

RDG - snimka kostiju lica i paranazalnih sinusa

Ciljane snimke gornje i donje čeljusti i ortopantomogram omogućuju prikaz
frakturnih pukotina, hematoma, edema mekih tkiva te hematosinusa.

UZV - prikaz rupture i hematoma mišića te drugih traumatskih lezija

površinskih mekih tkiva

PRIJELOMI KOSTI LICA

MC Gregorove linije su linija 1, linija 2 i linija 3.
Najčešći izolirani prijelom kosti lica je prijelom luka zigomatične kosti.
Tripod fraktura
PRIJELOMI GORNJE ČELJUSTI
Frakture Le fort - Le fort I, Le for II, Le fort III

PRIJELOMI NOSNIH KOSTI

Mogu biti udruženi s prijelomima frontalnog nastavka gornje čeljusti,
prijelomima suzne kosti te s prijelomima orbitalne ploče etmoidne kosti.
U tipičnim slučajevima zahvaćen je i nosni septum.
CEREBROSPINALNA LIKVOREJA
Česta komplikacija prijeloma ako je koštana ploča etmoida ledirana prenoseći
snagu udarca s rešetkaste ploče.
Takvi problemi zahvaćaju stijenke etmoidnog, frontalnog i sfenoidnog sinusa, a
udružene su s laceracijom tvrde moždane ovojnice te na taj način čine direktnu
komunikaciju s prednjom lubanjskom jamom.
PRIJELOMI DONJE ČELJUSTI

kondilarni prijelom

prijelomi kraka donje čeljusti

prijelomi ugla donje čeljusti

Radiologija test 9
 prijelomi tijela donje čeljusti

prijelomi medijalne linije donje čeljusti

Slikovna dijagnostika
temporomandibularnih zglobova
Temporomandibularni zglob (TMZ) je po svojoj građi i funkciji složeni zglob
u kojemu su mogući pokreti rotacije i klizanja u sagitalnoj ravnini te
minimalni pokreti rotacije u horizontalnoj ravnini.
Zglobna tijela čine kondil mandibule i artikulacijska udubina na
temporalnoj kosti omeđena straga stijenkom zvukovoda, a sprijeda
artikulacijskim tuberkulom.
Zglobna tijela prekrivena su artikulacijskim hrskavicama i
odijeljena artikulacijskim diskom.
Temporomandibularni zglob je sinovijalni zglob → unutrašnjost je
obložena sinovijalnom ovojnicom koja proizvodi zglobnu tekućinu.
Razlikuje se gornji i donji zglobni prostor. Gornji je zaslužan za pokrete klizanja,
a donji za pokrete rotacije. Periferni dijelovi sadrže krvne žile i živce, a centralni
dio prehranjuje se iz zglobne tekućine.
KLASIČNE RADIOLOŠKE METODE
Rendgenske snimke najčešće se izvode kao ciljane snimke zgloba zasebno pri
zatvorenim i otvorenim ustima što osim morfološke analize omogućuje i
procjenu funkcije zgloba. Nagib glave iznosi 15°.

ortopantomogram

CT - transverzalni, koronarni i sagitalni presjeci

MSCT, MDCT, CBCT

magnetna rezonanca - prikaz mekih struktura zgloba, ali i određenih

promjena koštanih struktura
Jedina slikovna metoda osjetljiva za prikaz promjena koštane srži te tako
može detektirati koštani edem kao posljedicu traumatskih ili upalnih
procesa.
Normalni artikulacijski disk prikazuje se kao struktura oblika “leptir mašne”.

artrografija - sve manje zastupljena s obzirom na postojanost MR

Prije magnetne rezonance omogućavala je indirektnu vizualizaciju

Radiologija test 10
 artikulacijskog diska i artikulacijskih hrskavica na radiogramima i CT-u uz
primjenu kontrastnog sredstva.
Moguća je MR artrografija uz primjenu kontrastnog sredstva koja
može dodatno povećati vrijednost pregleda za prikaz artikulacijskog diska
i hrskavice, posebno kad je prisutna mala količina sinovijalne tekućine koja
je prirodni kontrast.

ultrazvuk - slikovna metoda koja omogućuje dobar prikaz zglobnog

prostora i sinovijalne tekućine te je vrijedna u procjeni zglobnog izljeva
Doplerskom tehnikom može se prikazati vaskularizacija što je značajno
u slučajevima upalnih bolesti.

PATOLOŠKE PROMJENE
Unutarnja disfunkcija zgloba predstavlja funkcionalni poremećaj u koordinaciji
pokreta između artikulacijskog diska, mandibularnog kondila i artikulacijske
udubine temporalne kosti.
Pojavljuje se u 26 do 39 % populacije, a 90 % su žene mlađe životne dobi.
Klinička slika obuhvaća škljocanje, bol, krepitacije, bol u uhu i glavobolju.

Kronična unutarnja disfunkcija zgloba rezultira razvojem osteoartritisa

s oštećenjem artikulacijskih hrskavica i nastankom osteofita. Artikulacijski disk
propada, deformira se i fragmentira, a zglobni prostor se sužava.

UPALNE I METABOLIČKE BOLESTI

reumatoidni artritis - često su zahvaćena oba zgloba

psorijatični artritis

ankilozantni spondilitis

Javljaju se bol, oticanje i ograničeni pokreti u zglobu.

Kod psorijatičnog artritisa i ankilozantni spondilitisa češće je zahvaćen samo
jedan zglob, a mineralizacija kosti može biti održana do kasne faze bolesti.
Septički artritis nije tako čest. Obično je posljedica penetrirajućih rana, širenja
infekcije iz okolnih struktura ili bakteriemija.

Najčešće metaboličke bolesti su giht i pseudogiht.

TUMORI

rijetke lezije

primarni su obično benignih karakteristika

maligni češće sekundarno zahvaćaju zglob šireći se iz okolnih struktura

Radiologija test 11
 dijagnostika pomoću CT-a i MR-a

TRAUMA
Prijelomi u području temporomandibularnog zgloba obično su posljedica
izravnog udarca u donju čeljust.
Češće je prijelom kondilarnog nastavka donje čeljusti nego temporalnog
zglobnog tijela.

Prijelomi su vezani uz traume glave s posljedičnim prijelomima baze lubanje.

Najčešće puca na dva mjesta.
Posljedice su subluksacija i luksacija u zglobu što onemogućava otvaranje
i zatvaranje usta.
Dijagnostika pomoću radiografije, CT-a i MR-a.

Radiologija u dentalnoj implantologiji

Dentalna implantologija je stomatološka disciplina koja se u posljednje vrijeme
najbrže razvija, a njeni početci datiraju još od prije 60 godina.
80 % ljudi ima gubitak jednog ili više zuba. Implantološkim postupkom
nadomješta se jedan ili više zuba implantatom.
Danas se najčešće rabe intraosalni implantati koji izgledaju poput vijaka. Oni
omogućuju morfološku, funkcionalnu, estetsku, fonetsku i oralnohigijensku
rehabilitaciju bolesnika.

Indikacije za ugradnju zubnog implantata:

bezuba donja i/ili gornja čeljust

djelomična bezubost

nedostatak jednog zuba

premalo preostalih zubi

nepovoljno raspoređeni zubi nosači

nedovoljan broj zubi nosača za fiksni zubni nadomjestak

parcijalna ili kompletna anodoncija

Opće kontraindikacije za ugradnju zubnog implantata:

hematološke bolesti

teže bolesti srca i krvožilnog sustava

Radiologija test 12
 dob

metaboličke bolesti

sistemske bolesti koštanog sustava (osteoporoza, kolagenoza, reumatoidni

artritis)

ugrađeni umjetni srčani zalisci

nekontrolirana šećerna bolest

uzimanje imunosupresivnih lijekova

Lokalne kontraindikacije za ugradnju zubnog implantata:

nedovoljna širina i visina koštanog tkiva alveolarnog grebena

prisutnost promjena u čeljusti poput stranih tijela, cista, impaktiranog zuba,

zaostalih korijena i drugih patoloških procesa

Osim toga, implantaciju otežava ili onemogućava i izrazito loša okluzija,

promjene nastale nakon radioterapije, bolesti sluznice usne šupljine te
makroglosija (povećani jezik).
MJERNI PARAMETRI U IMPLANTOLOŠKOM POSTUPKU
Bukolingvalna širina alveolarnog grebena mora biti najmanje 2 mm veća od
promjera implantata (1 mm kosti s obje strane implantata).
Apikokoronalna visina alveolarnog grebena u donjoj čeljusti mora biti jednaka
dužini implantata i dodatna 2 mm, a iznad n. alveolaris inferior treba sačuvati
sigurnosni razmak od 2 mm.
Struktura (gustoća) kosti može se točno odrediti mjerenjem Hounsfieldovim
jedinicama. Postoje vrijednosti za gustoću kompakte i spongioze. Što je kost
gušća, veće su i mjerne vrijednosti HU jedinica.
Kompakta: 300 - 1800 HU
Spongioza: 400 - 700 HU
Caklina: 1500 - 3000 HU
FAZE IMPLANTOLOŠKOG POSTUPKA

1. predimplantološka faza

2. operativni postupak

3. protetički postupak

4. postimplantološka kontrola

Radiologija test 13
 AUGMENTACIJA KOSTI
Augmentacija kosti označava nadomještanje manjka koštanog tkiva autologno
ili heterologno. Najčešće se izvodi kada je alveolarna kost atrofična te nema
dovoljno visine ili širine za ugradnju implantata.
RADIOLOŠKE METODE
Radiološka dijagnostika je zastupljena u predimplantološkoj i postimplantološkoj
fazi. Omogućuje točne pokazatelje kvalitete i kvantitete alveolarne kosti, analizu
gornje i donje čeljusti, strukture kosti, patoloških promjena, upalnih procesa,
anomalija ili posljedica medicinskih zahvata.
Koriste se ortopantomografija s linearnom tomografijom, dental CT ili CBCT i
magnetna rezonanca.
Klasične 2D metode nisu dovoljne za implantološki postupak.

DENTAL CT (od 1980. godine)

Ima softverski program za određivanje svih potrebnih parametara za dentalnu
implantaciju. Omogućeno je numeričko mjerenje gustoće kosti kao i vizualni
prikaz u crno-bijeloj skali.
Daje vjerni prikaz veličine, jednoliko uvećanje, jaki kontrast na slici, dobar
prikaz svih čimbenika za analizu, multiplanarni prikaz, 3D rekonstrukcije,
istovremeni prikaz više implantacijskih mjesta te primjenu softvera za
implantološki postupak.
Nedostatci u odnosu na CBCT su veće doze zračenja.
CONE BEAM CT
CBCT je uređaj specijalno konstruiran za dentalnu radiologiju. Prednost mu je
manja cijena u odnosu na dental CT, lakša montaža te manja doza zračenja za
bolesnike. Ono je metoda izbora u predimplantološkom postupku.
Omogućuje prikaz mandibularnog živca, pozicije maksilarnog sinusa, visine i
širine alveolarnog grebena, strukture kosti, izradu šablone za operativni
postupak, planiranje i izbor implantata, kontrolu implantacijskog uratka,
oseointegraciju implantata i moguće popratne pojave.
AUTOTRANSPLANTACIJA

Autotransplantacija je ponovna ugradnja bolesnikova vlastita zuba u zubnu

alveolu nakon traumatskog izbacivanja zuba. Postupak učvršćivanja može biti
koštanim strukturama ili parodontalnom membranom.

Radiologija test 14
 Uspješnost postupka nakon jedne godine je oko 94 %, nakon dvije 83 %, a
nakon 5 godina 61 %.
POSTIMPLANTOLOŠKI POSTUPCI
Postimplantološki postupci su utvrđivanje pozicije implantata i odnosa s bitnim
okolnim strukturama.
Osteointegracija je funkcionalna i strukturalna povezanost između okolne kosti i
dentalnog implantata.
Radiološka procjena radi se nakon 2, 6 ili 12 mjeseci.
KOMPLIKACIJE U IMPLANTOLOGIJI
Komplikacije u implantologiji su rijetke ukoliko su pripreme i sam postupak
pažljivo učinjeni. Moguće su infekcije u slučaju loše oralne higijene odmah
nakon zahvata ili kasnije. Periimplantitis je upala mekih i tvrdih tkiva oko
implantata.
Postoji mogućnost da čeljust odbaci implantat.
Kod pušača uspjeh je smanjen za 10 %.

Radiologija test 15