Bosna i Hercegovina

Federacija Bosne i Hercegovine

Unsko – sanski kanton

Grad Cazin

JU „Gimnazija“ Cazin

SEMINARSKI RAD
Tema: Novovjekovna filozofija

Učenica: Mentor:
Zlata Hirkić Elmedin Ljubijankić, prof

Cazin, april, 2024. godine

Sadržaj:

UVOD.............................................................................................................................................................1

1. FILOZOFIJA RENESANSE..................................................................................................................2

2. ZAKLJUČAK.........................................................................................................................................9

3. LITERATURA......................................................................................................................................10
UVOD

U ovom seminarskom radu istražit ćemo raznolikost novovjekovne filozofije, analizirajući

ključne ideje, teorije i filozofske pravce koji su oblikovali to razdoblje. Fokusirat ćemo se na
razvoj filozofije u kontekstu političkih i društvenih događaja, znanstvenih otkrića te kulturnih
promjena koje su obilježile novovjekovnu epohu. Također ćemo analizirati utjecaj humanizma,
renesanse, protestantizma i znanstvene revolucije na razvoj novovjekovne filozofije te kako su
ovi pokreti promijenili način na koji ljudi razmišljaju o sebi i svijetu oko sebe.

1
 1. FILOZOFIJA RENESANSE

Srednji vijek i sve njegove pojave nisu nestali preko noćI. Proces promjena, koje će na kraju
dovesti do stvaranja novovjekovnog gradanskog društva, tekao je dulje vremena, a započeo je s
pokretom kojeg nazivamo humanizam i renesansa - humanizam i preporod.

Renesansom nazivamo veliki pokret u duhovnoj i potom i u materijalnoj sferi života europskog
društva, koji je završio nastankom moderne kapitalističke civlizacije i gradanske kulture, a do
kojeg je došlo nakon dužeg razvoja humanističkih ideja i, posebno, nastanka ideje da se moramo
vratiti klasičnim idealima slobode, ljepote i istine, odnosno uopće duhu klasičnog vremena, a to
je značilo - antičkoj Grčkoj i njenom stavu da su ovaj naš svijet i društvo u kojem živimo
ekskluzivni prostor čovjekovog života i da je čovjek u centru društva, a i u centru Božijeg
stvaranja i interesa. Iz humanizma i renesanse, kao duhovnih kretanja i duhovnog stava koji je
značio vraćanje čovjeku, razviće se cijeli novi materijalni i duhovni svijet koji će svoj vrhunski
izraz dobiti u reformaciji ukupnog crkvenog života, na jednoj strani i ideji individuuma i slobode
čovjeka, na drugoj. Pokret je nastao nakon što je Europa došla u dvostruku vezu sa starim
svijetom.

Prvo su Europljani došli u doticaj s velikom islamskom kulturom, kakva je ona bila u vrijeme
postojanja klasične arapske države, a to znači prije mongolskih navala na islamski svijet i
njegove centre u Srednjoj i Prednjoj Aziji (Merv, Bagdad, Damask i dr.). Dolazeći na Srednji
istok, u vrijeme krstaških pohoda,

Europljani su vidjeli sjaj jedne kulture koja je baštinila i od Istoka i od Zapada i razvila jedan
model života i učenosti, koji je Europi donio mnoge blagodati i tekovine civilizacije, među
ostalim i ponovno otkriće kršćanstvom potisnute njene sopstvene povijesti, tj. antičku filozofiju i
znanost, te za ono vrijeme u Europi nezamisliva bogatstva materijalne kulture i umijeća života.
Arapi su pomogli Europljanima da ponovno otkriju i dođu u posjed najvažnijih djela klasičnih
autora, a prije svega Galena, Platona, Aristotela i Plotina, što je bilo ogromni poticaj za sopstveni
originalni razvoj. Ova su djela, preko Arapa i njihovih univerziteta u Španiji, dospjela na zapad,
bila prevedena na latinski i ostvarila utjecaj na tadašnje mišljenje duboko uronilo u religijske
pojmove i probleme.

2
Zbog utjecaja ovih arapskih interpretacija antičkih autora, a specijalno Aristotela, došlo je i do
zabrane djela Ibn Rušda na Univezitetu u Parizu. Ipak, razvoj u naznačenom pravcu se nije
mogao zaustaviti i nastajalo je novo doba koje nosi pečat emancipacije u više pravaca. Prvi
pravac je bio okretanje mišljenja ka čovjeku i njegovim ovozemaljskim problemima i potrebama,
iz čega su se rodile mnoge zamisli i mnoge nove pojave. Među njima su najbitnije dvije:

a) Život više nije shvaćan kao dolina suza nego kao mjesto na kojem čovjek živi i
zadovoljava svoje opravdane i mnogobrojne ljudske potrebe, s ciljem da ih sve potpunije i
više zadovolji i podigne nivo sopstvenog života.
b) Život ljudi treba da bude lijep i ispunjen ljepotom, jer mu nije dodijeljen kao mjesto
ispaštanja i kazna, nego kao mjesto spasa.

Nesumnjiv je u tome bio, prvo, utjecaj islamsko-arapske filozofije i znanosti uopće, a pojava
nacionalnih jezika i tradicija u Europi, što će sve skupa potisnuti kršćanski drugo univerzalizam i
dominaciju latinskog kao svetog jezika i jezika nauke. Do tog je došlo prvo u Italiji (Dante
Alighieri i stvaranje jezika temeljenog na toskanskom narječju kojim su govorili obični ljudi), a
zatim i u drugim zapadno-europskim zemljama.

c) Počinju da se razvijaju manufaktura i trgovina, posebno prekomorska trgovina, i to prvo

ona po cijelom Mediteranu, a nedugo zatim i prekomorska, u što je uključeno i traženje
novih puteva komuniciranja, koje je otvorilo nove obzore i stvorilo nova saznanja o
samom svijetu u kojem Živimo, tj. o naseljenom dijelu svijeta - ekumeni. Sve to je i pred
ljudsku praksu i pred znanost postavilo nove zadatke.

Iz tih kretanja nastao je humanizam, kao pokret ka rehabilitaciji klasičnih uzora i ideala. Iz
humanizma je nastala renesansa, a to znači preporod ljudske misli i osjećajnosti, koji je donio
novi veliki procvat ljudske kulture, duha, umjetnosti i civilizacije kao nove orijentacije mišljenja
prema čovjeku, njegovim potrebama i shvatanju o njegovoj ulozi u svijetu. Predstavnici zrele
renesanse u filozofiji su bili: U Italiji Dordano Bruno (Giordano) (1548-1600.), a u
južnoslavenskim zemljama najznačajnijim misliocima renesanse smatraju se Marko Marulić
(1450- 1524.), Marin Držić (1526-1611.) i u filozofiji Franjo Petrić-Patricius (1529-1597.).

3
U ovom kontekstu nužno je, prije svega, istaći Franju Petrića na prvo mjesto jer je od njega
mnogo poznatiji i slavniji Giordano Bruno bio, ustvari, pod njegovim utjecajem. Petrić je bio
antiaristotelovac i neoplatonist, a Giordano Bruno je njegove ideje razvio i od njih načinio jednu
filozofiju koja je bila panteistička. Osnovu Brunove filozofije predstavljala je ideja o
beskonačnosti svemira i mnoštvu svijetova u njemu, što je on izveo ne samo iz Petrićevih ideja
nego i iz lektire arapskih mislilaca i panteističkih ideja raširenih kod sljedbenika Ibn Arebija i
pjesnika Gelaludina Rumija, ali što je implicitno bilo dato već i kod Nicole Kopernika. Bruno je
zbog svojih ideja bio optužen za neznaboštvo, odnosno za negiranje nauka Crkve o postojanju
samo jednog svijeta, ovog našeg kojeg vidimo, a kojeg je precizno opisao Ptolomej, stvorenog od
Boga, kao i za negiranje teorije o stvaranju iz ničega (creatio ex nihilo), te je zbog toga spaljen na
lomači 1600. godine. Giordano Bruno je tvrdio da je stvaranje ni iz čega nemoguće, jer je nužno
da je sve već u nekoj formi i na neki način postojalo ranije, a iz ničega slijedi samo ništa. Zbog
toga je moguće stvaranje mnoštva svjetova, zbog čega je Bruno i bio osuđen od strane Crkve i
spaljen na lomači, zato što se nije htio odreći svojih ideja. Bio je to zadnji filozof i učenjak kojeg
je Katolička crkva javno spalila, a u najnovije vrijeme ona ga je i zvanično oslobodila od optužbi
pod kojima je bio osuden, želeći time sa sebe sprati hipoteku velikih zločina nad slobodom
ljudske misli počinjenih u ime vjere i katoličke i uopće bilo koje Crkve. Ovaj pokret
humanizacije je započeo prvo u umjetnosti (Petrarka, Boccacio, Dante, Boticcelli i dr.), da bi se
potom prenio i u oblast filozofije i znanosti, a što je urodilo stvaranjem novih škola mišljenja u
Italiji, rodnom mjestu humanizma i renesanse.

Renesansna filozofija razvijala se pretežno u Italiji i to, prije svega, zbog činjenice jer je Italija, u
vremenu između 1300. godine i 1500. godine bila prostor na kojem je došlo do naglog razvoja
materijalne proizvodnje, (u centrima manufakture i trgovine, kakvi su bili Venecija, Genova i
Firenza i druga mjesta), a na istom prostoru se počela razvijati i ideja jedne jedinstvene države.
Cijela filozofija humanizma i renesanse, od Picca de la Mirandole do Giordana Bruna, je
neprekidni niz mislilaca koji su bili strasno zainteresirani za nova saznanja u svim oblastima
znanosti i ljudskog djelovanja - posebno otkrića novih zemalja i svjetova u njima, te su tu nastala
ne samo nova kosmološka i gnoseološka učenja teorije o društvu i državi, čiji je najznačajniji
reprezent bio Niccolo Machiavelli.

4
Machiavellieva filozofija historije i pogotovo njegovo najpoznatije djelo "Il Principe",
tj."Vladar", bilo je izraz težnje renesansnog čovjeka Italije da se, putem stvaranja jedne
zajedničke države svih stanovnika poluotoka, izvuće ispod dominacije i utjecaja feudalne
rascjepkanosti i laku dominaciju Crkve nad cijelim društvom. Pored Thomasa Morusa i i njegove
„Utopije“ ž, a potom i Thomassa Campanelle, s djelom "Grad sunca", Machiavellievo djelo
"Vladalac" je filozofije društva i historije, koja se tada nanovo rađa.

Thomassa Campanelle Thomasa Morusa Niccolò Machiavelli

U okviru renesansne filozofije s kraja XV i početka XVI stoljeća, javiće se i djelovaće i

najznačajniji bosanski filozof Juraj Dragišić.

Dragišić je 1463 godine, kao dijete, bio donesen iz Srebrenice u Dubrovnik, gdje je našao
utočište svojom obitelji zbog osmanskog zauzimanja Bosne, i tamo je nastavio svoje školovanje.
Odatle je otišao na školovanje u Italiju u poznate centre (Rim. Padova, Assis, Firnezza), gdje je,
zbog svog prirodnog i sposobnosti, bio ubrzo veoma zapažen i čak i slavan. Zapažen u sredinama
u kojima se kretao, postao ne samo ispovjednik u obitelji Medici u Firenzzi, nego je postao i
naslovni biskup u više dara ubrzo je dijeceza. Dragišić je bio značajan reprezentant filozofske
misli i posebno poznat kao branitelj firentinskog propovjednika Savonarole. Nažalost, iz
njegovog obimnog opusa kod nas nije ništa poznato i prevedeno, a i on sam je gotovo
zaboravljen. O njemu su naši franjevci napisali nekoliko priloga, ali drugi istraživači su ga
sasvim zaboravili, mada je sigurno, i po svjetskim mjerilima, naš najznačajniji filozofski pisac.

5
Period u razvoju ljudskog duha, kojeg smo nazvali humanizam i renesansa, kako se, iz prikaza
koji je odreden programom, da razabrati, nije bio osobito bogat velikim i istaknutim figurama u
oblasti filozofskog mišljenja. Tu nema ni jednog Platona ili Aristotela, ni Tome Aquinskog ili Ibn
Rušda, a veliki mislioci će se pojaviti nešto kasnije, u XVII, XVIII i XIX stoljeću – Desacrtes,
Spinoza, Lock, Hume, Leibnitz i Kant. Ipak, ne bi se moglo reći da i to vrijeme nije bilo bogato
odsudnim i značajnim duhovnim, a potom i osobito historijskim, materijalnim i ovozemaljskim
zbivanjima.

Kroz gotovo tri stoljeća, u kojima je ovaj veliki pokret djelovao, razvoj ljudske misli i stvaranja,
utemljen prije svega na ideji slobode i čovjeka, dao je velika i neprolazna djela i rezultate, koji će
definitivno odrediti sliku svijeta i ljudskog društva kakvi su nama danas poznati. Pogledajmo
stoga, u kratkom rezimeu, sve ono što je ta epoha donijela i ostavila svijetu kao trajno naslijede
današnjim ljudima i čovječanstvu uopće i kako je utjecala na naš život i mišljenje. Prva stvar,
koju u ovom kontekstu, valja napomenuti, a koja je odlučujuće utjecala na ukupan život društva u
XIV i XV stoljeću pa i kasnije, je nova orijentacija u ljudskom mišljenju i uspostavljanje novih
vrijednosti. Ta nova orijentacija sadržavala je okretanje ka individui, ka čovjeku, stavljanje
čovjeka u čovjeka centar duhovnog i praktičkog interesa, umjesto dotadašnje orijentacije na Boga
i na podredenost Bogu i Crkvi.

Uz to je došla i orijentacija na vrijednosti ovozemaljskog života. Čovjek je sada orijentiran na

neke ciljeve u ovom svijetu, a ne na onaj svijet kao cilj i mjesto ispunjenja smisła i sadržaja
ljudskog života. Umjesto čuda i otkrovenja, sada počinju da djeluju razum i empirijski uvidi, koji
postaju glavni izvor spoznaje. Uz to se ogromno proširuju ljudski vidici. Svijet se širi i Europa
nije više cijeli svijet.

Europljani se počinju interesirati za svijet kakav on odista jeste, a to započinje još od krstaških
ratova i vide da je taj svijet bogat i razvijen.

Dolazi do velikih istraživačkih poduhvata i do značajnih epohalnih otkrića u putovanjima, od

Marca Pola preko Vasca da Giaren bar hdrajca Diasa do Kristophora Columba. Svijet počinje
izgledad Marca drugačije. Svemu tome će novi sadržaj dati razvoj produkcije, prije svega
manufakture tekstila i mein Jatim prekomorska trgovina, te usavršavanje metoda i tehnika
trgovine i bankarskog poslovanja, koje se tada enormno razvija. Srce tih zbivanja bila je Italija,
osobito njeni veliki centri, kao što su Venecija, Firenzza. Genova i drugi. Iz Italije se ovaj pokret

6
širio po cijeloj Europi, i to prije svega u Španiju, Francusku, Holandiju (Frlandriju i Brabant),
Englesku i najzad u Njemačku.

Novi duh se. kako smo to primjetili, prvo izrazio u umjetnosti. Javlja se niz velikih umjetnika,
pisaca, slikara, kipara, arhitekata i muzičara. Medu prvima je to veliki trio pjesnika iz Italije:
Petrarca, Boccacio i Dante. Kasnije će se pokret, kojeg su oni utemeljili a koji polazi od novog
shvatanja svijeta i emancipacije od utjecaja Crkve i u jeziku, jer ovi pisci stvaraju nacionalni
talijanski književni jezik. ( tada nastaju talijanski (toskanski), zatim španjolski, francuski,
engleski i njemački književni jezik, od kojih svaki ima svoje velike pisce: Servantesa u Španiji,
Ronsarda i Rablaisa u Francuskoj, Schakespeara i Marrlewa u Engleskoj. Erazma Rotherdamskog
u Nizozemskoj i Luthera i Jakoba Bohmea u Njemačkoj, a Marka Marulića i Marina Držića u
Dalmaciji. Javlja se i cijeli niz velikih slikara, kao što su Boticelli, Coreggio, Raphael, Tizian,
Duhrer. Cranach i Holbein i drugi.

Dolazi i do novih značajnih reformističkih pokreta u oblasti vjere i Crkve, u kojima se javlja
veliki broj reformatora, od Martina Luthera, Ulricha Zwinglia. Jacoba Calvina, zatim
Melanchtona i Munzera, do našeg Franje Petrića što je dovelo do pojave protestantizma, kao
nove verzije kršćanstva utemeljenog na samoj "Bibliji", a ne na njenom tumačenju unutar Crkve.

Slika 2: Galileo Galilej

7
U tom nizu novih misli, mislilaca i težnji javljaju se i nove ideje u pogledu shvatanja problema
društva i historije, pa se javljaju utopist Thomas Morus, zatim osnivač moderne teorije državnog i
međunarodnog prava Hugo Grotius, koji je, naročito svojim djelima "Slobodno more" i "O pravu
rata i mira", donio nove koncepte prava, kao i Thomas Hobes, koji će, svojim djelima "Osnove
prirodnog i političkog prava" i "O nužnosti i slobodi", a osobito svojim političkim spisom
"Leviatan", formulirati novu teoriju ugovora. To je i period novih znanstvenih otkrića, kao što su
otkrića Johanesa Keplera o kretanju planeta oko sunca, a koja u osnovi sadrže i sve ono što će
kasnije, u oblasti slobodnog pada i kretanja tijela uopće, otkrivati Galileo Galilei i Isaac Newton.

Novo shvatanje i dominaciju matematike u sferi istraživanja prirode formulirao je Kopernik kad
je kazao "Ubi materia ibi geometria". Nova shvatanja u medicini najavljuje Theophrastus
Bombastus Paracelsus. Vrhunac ovog kretanja su svakako Galielo i Newton. koji se s pravom
smatraju stvaraocima nove prirodne nauke utemljene na sistematskim
promatranjima,eksperimentima i mjerenjima.

8
 2. ZAKLJUČAK

U zaključku, analiza novovjekovne filozofije otkriva duboku složenost i raznolikost ideja koje su
oblikovale moderno mišljenje i društvo. Kroz razdoblje od 15. do 18. Stoljeća. Razdoblje
novovjekovne filozofije karakteriziraju i revolucionarna znanstvena otkrića, političke promjene te
društvene prevrate, koji su snažno utjecali na filozofske rasprave i teorije tog vremena.
Humanizam, renesansa, protestantizam i znanstvena revolucija bili su ključni pokretači razvoja
novih filozofskih ideja i svjetonazora.Shvatila sam da su ideje novovjekovne filozofije ne samo
oblikovale povijest zapadne misli, već su i duboko utjecale na razvoj modernog društva i kulture.
Filozofi tog razdoblja postavili su temelje za razumijevanje suvremenih rasprava i izazova s
kojima se susrećemo u 21. stoljeću, naglašavajući važnost kontinuiranog proučavanja filozofije u
suvremenom svijetu.

9
 3. LITERATURA

Muhamed Filipović: Filozofija udžbenik

10