Bosna i Hercegovina

Federacija Bosne i Hercegovine

Unsko – sanski kanton

Grad Cazin

JU „Gimnazija“ Cazin

SEMINARSKI RAD
Tema: Novovjekovna filozofija

Učenica: Mentor:
Zlata Hirkić Elmedin Ljubijankić, prof

Cazin, april, 2024. godine

Sadržaj:

UVOD ........................................................................................................................................................... 1

1. FILOZOFIJA RENESANSE ................................................................................................................. 2

2. ZAKLJUČAK ....................................................................................................................................... 9

3. LITERATURA .................................................................................................................................... 10
UVOD

U ovom seminarskom radu istražit ćemo raznolikost novovjekovne filozofije, analizirajući ključne
ideje, teorije i filozofske pravce koji su oblikovali to razdoblje. Fokusirat ćemo se na razvoj
filozofije u kontekstu političkih i društvenih događaja, znanstvenih otkrića te kulturnih promjena
koje su obilježile novovjekovnu epohu. Također ćemo analizirati utjecaj humanizma, renesanse,
protestantizma i znanstvene revolucije na razvoj novovjekovne filozofije te kako su ovi pokreti
promijenili način na koji ljudi razmišljaju o sebi i svijetu oko sebe.

1
 1. FILOZOFIJA RENESANSE

Srednji vijek i sve njegove pojave nisu nestali preko noćI. Proces promjena, koje će na kraju
dovesti do stvaranja novovjekovnog gradanskog društva, tekao je dulje vremena, a započeo je s
pokretom kojeg nazivamo humanizam i renesansa - humanizam i preporod.

Renesansom nazivamo veliki pokret u duhovnoj i potom i u materijalnoj sferi života europskog
društva, koji je završio nastankom moderne kapitalističke civlizacije i gradanske kulture, a do kojeg
je došlo nakon dužeg razvoja humanističkih ideja i, posebno, nastanka ideje da se moramo vratiti
klasičnim idealima slobode, ljepote i istine, odnosno uopće duhu klasičnog vremena, a to je značilo
- antičkoj Grčkoj i njenom stavu da su ovaj naš svijet i društvo u kojem živimo ekskluzivni prostor
čovjekovog života i da je čovjek u centru društva, a i u centru Božijeg stvaranja i interesa. Iz
humanizma i renesanse, kao duhovnih kretanja i duhovnog stava koji je značio vraćanje čovjeku,
razviće se cijeli novi materijalni i duhovni svijet koji će svoj vrhunski izraz dobiti u reformaciji
ukupnog crkvenog života, na jednoj strani i ideji individuuma i slobode čovjeka, na drugoj. Pokret
je nastao nakon što je Europa došla u dvostruku vezu sa starim svijetom.

Prvo su Europljani došli u doticaj s velikom islamskom kulturom, kakva je ona bila u vrijeme
postojanja klasične arapske države, a to znači prije mongolskih navala na islamski svijet i njegove
centre u Srednjoj i Prednjoj Aziji (Merv, Bagdad, Damask i dr.). Dolazeći na Srednji istok, u
vrijeme krstaških pohoda,

Europljani su vidjeli sjaj jedne kulture koja je baštinila i od Istoka i od Zapada i razvila jedan model
života i učenosti, koji je Europi donio mnoge blagodati i tekovine civilizacije, među ostalim i
ponovno otkriće kršćanstvom potisnute njene sopstvene povijesti, tj. antičku filozofiju i znanost,
te za ono vrijeme u Europi nezamisliva bogatstva materijalne kulture i umijeća života. Arapi su
pomogli Europljanima da ponovno otkriju i dođu u posjed najvažnijih djela klasičnih autora, a prije
svega Galena, Platona, Aristotela i Plotina, što je bilo ogromni poticaj za sopstveni originalni
razvoj. Ova su djela, preko Arapa i njihovih univerziteta u Španiji, dospjela na zapad, bila
prevedena na latinski i ostvarila utjecaj na tadašnje mišljenje duboko uronilo u religijske pojmove
i probleme.

2
Zbog utjecaja ovih arapskih interpretacija antičkih autora, a specijalno Aristotela, došlo je i do
zabrane djela Ibn Rušda na Univezitetu u Parizu. Ipak, razvoj u naznačenom pravcu se nije mogao
zaustaviti i nastajalo je novo doba koje nosi pečat emancipacije u više pravaca. Prvi pravac je bio
okretanje mišljenja ka čovjeku i njegovim ovozemaljskim problemima i potrebama, iz čega su se
rodile mnoge zamisli i mnoge nove pojave. Među njima su najbitnije dvije:

a) Život više nije shvaćan kao dolina suza nego kao mjesto na kojem čovjek živi i zadovoljava
svoje opravdane i mnogobrojne ljudske potrebe, s ciljem da ih sve potpunije i više zadovolji
i podigne nivo sopstvenog života.
b) Život ljudi treba da bude lijep i ispunjen ljepotom, jer mu nije dodijeljen kao mjesto
ispaštanja i kazna, nego kao mjesto spasa.

Nesumnjiv je u tome bio, prvo, utjecaj islamsko-arapske filozofije i znanosti uopće, a pojava
nacionalnih jezika i tradicija u Europi, što će sve skupa potisnuti kršćanski drugo univerzalizam i
dominaciju latinskog kao svetog jezika i jezika nauke. Do tog je došlo prvo u Italiji (Dante Alighieri
i stvaranje jezika temeljenog na toskanskom narječju kojim su govorili obični ljudi), a zatim i u
drugim zapadno-europskim zemljama.

c) Počinju da se razvijaju manufaktura i trgovina, posebno prekomorska trgovina, i to prvo

ona po cijelom Mediteranu, a nedugo zatim i prekomorska, u što je uključeno i traženje
novih puteva komuniciranja, koje je otvorilo nove obzore i stvorilo nova saznanja o samom
svijetu u kojem Živimo, tj. o naseljenom dijelu svijeta - ekumeni. Sve to je i pred ljudsku
praksu i pred znanost postavilo nove zadatke.

Iz tih kretanja nastao je humanizam, kao pokret ka rehabilitaciji klasičnih uzora i ideala. Iz
humanizma je nastala renesansa, a to znači preporod ljudske misli i osjećajnosti, koji je donio novi
veliki procvat ljudske kulture, duha, umjetnosti i civilizacije kao nove orijentacije mišljenja prema
čovjeku, njegovim potrebama i shvatanju o njegovoj ulozi u svijetu. Predstavnici zrele renesanse
u filozofiji su bili: U Italiji Dordano Bruno (Giordano) (1548-1600.), a u južnoslavenskim
zemljama najznačajnijim misliocima renesanse smatraju se Marko Marulić (1450- 1524.), Marin
Držić (1526-1611.) i u filozofiji Franjo Petrić-Patricius (1529-1597.).

3
U ovom kontekstu nužno je, prije svega, istaći Franju Petrića na prvo mjesto jer je od njega mnogo
poznatiji i slavniji Giordano Bruno bio, ustvari, pod njegovim utjecajem. Petrić je bio
antiaristotelovac i neoplatonist, a Giordano Bruno je njegove ideje razvio i od njih načinio jednu
filozofiju koja je bila panteistička. Osnovu Brunove filozofije predstavljala je ideja o beskonačnosti
svemira i mnoštvu svijetova u njemu, što je on izveo ne samo iz Petrićevih ideja nego i iz lektire
arapskih mislilaca i panteističkih ideja raširenih kod sljedbenika Ibn Arebija i pjesnika Gelaludina
Rumija, ali što je implicitno bilo dato već i kod Nicole Kopernika. Bruno je zbog svojih ideja bio
optužen za neznaboštvo, odnosno za negiranje nauka Crkve o postojanju samo jednog svijeta, ovog
našeg kojeg vidimo, a kojeg je precizno opisao Ptolomej, stvorenog od Boga, kao i za negiranje
teorije o stvaranju iz ničega (creatio ex nihilo), te je zbog toga spaljen na lomači 1600. godine.
Giordano Bruno je tvrdio da je stvaranje ni iz čega nemoguće, jer je nužno da je sve već u nekoj
formi i na neki način postojalo ranije, a iz ničega slijedi samo ništa. Zbog toga je moguće stvaranje
mnoštva svjetova, zbog čega je Bruno i bio osuđen od strane Crkve i spaljen na lomači, zato što se
nije htio odreći svojih ideja. Bio je to zadnji filozof i učenjak kojeg je Katolička crkva javno spalila,
a u najnovije vrijeme ona ga je i zvanično oslobodila od optužbi pod kojima je bio osuden, želeći
time sa sebe sprati hipoteku velikih zločina nad slobodom ljudske misli počinjenih u ime vjere i
katoličke i uopće bilo koje Crkve. Ovaj pokret humanizacije je započeo prvo u umjetnosti
(Petrarka, Boccacio, Dante, Boticcelli i dr.), da bi se potom prenio i u oblast filozofije i znanosti, a
što je urodilo stvaranjem novih škola mišljenja u Italiji, rodnom mjestu humanizma i renesanse.

Renesansna filozofija razvijala se pretežno u Italiji i to, prije svega, zbog činjenice jer je Italija, u
vremenu između 1300. godine i 1500. godine bila prostor na kojem je došlo do naglog razvoja
materijalne proizvodnje, (u centrima manufakture i trgovine, kakvi su bili Venecija, Genova i
Firenza i druga mjesta), a na istom prostoru se počela razvijati i ideja jedne jedinstvene države.
Cijela filozofija humanizma i renesanse, od Picca de la Mirandole do Giordana Bruna, je neprekidni
niz mislilaca koji su bili strasno zainteresirani za nova saznanja u svim oblastima znanosti i
ljudskog djelovanja - posebno otkrića novih zemalja i svjetova u njima, te su tu nastala ne samo
nova kosmološka i gnoseološka učenja teorije o društvu i državi, čiji je najznačajniji reprezent bio
Niccolo Machiavelli.

Machiavellieva filozofija historije i pogotovo njegovo najpoznatije djelo "Il Principe", tj."Vladar",
bilo je izraz težnje renesansnog čovjeka Italije da se, putem stvaranja jedne zajedničke države svih

4
stanovnika poluotoka, izvuće ispod dominacije i utjecaja feudalne rascjepkanosti i laku dominaciju
Crkve nad cijelim društvom. Pored Thomasa Morusa i i njegove „Utopije“ ž, a potom i Thomassa
Campanelle, s djelom "Grad sunca", Machiavellievo djelo "Vladalac" je filozofije društva i
historije, koja se tada nanovo rađa.

Thomassa Campanelle Thomasa Morusa Niccolò Machiavelli

U okviru renesansne filozofije s kraja XV i početka XVI stoljeća, javiće se i djelovaće i

najznačajniji bosanski filozof Juraj Dragišić.

Dragišić je 1463 godine, kao dijete, bio donesen iz Srebrenice u Dubrovnik, gdje je našao utočište
svojom obitelji zbog osmanskog zauzimanja Bosne, i tamo je nastavio svoje školovanje. Odatle je
otišao na školovanje u Italiju u poznate centre (Rim. Padova, Assis, Firnezza), gdje je, zbog svog
prirodnog i sposobnosti, bio ubrzo veoma zapažen i čak i slavan. Zapažen u sredinama u kojima se
kretao, postao ne samo ispovjednik u obitelji Medici u Firenzzi, nego je postao i naslovni biskup u
više dara ubrzo je dijeceza. Dragišić je bio značajan reprezentant filozofske misli i posebno poznat
kao branitelj firentinskog propovjednika Savonarole. Nažalost, iz njegovog obimnog opusa kod
nas nije ništa poznato i prevedeno, a i on sam je gotovo zaboravljen. O njemu su naši franjevci
napisali nekoliko priloga, ali drugi istraživači su ga sasvim zaboravili, mada je sigurno, i po
svjetskim mjerilima, naš najznačajniji filozofski pisac.

5
Period u razvoju ljudskog duha, kojeg smo nazvali humanizam i renesansa, kako se, iz prikaza koji
je odreden programom, da razabrati, nije bio osobito bogat velikim i istaknutim figurama u oblasti
filozofskog mišljenja. Tu nema ni jednog Platona ili Aristotela, ni Tome Aquinskog ili Ibn Rušda,
a veliki mislioci će se pojaviti nešto kasnije, u XVII, XVIII i XIX stoljeću – Desacrtes, Spinoza,
Lock, Hume, Leibnitz i Kant. Ipak, ne bi se moglo reći da i to vrijeme nije bilo bogato odsudnim i
značajnim duhovnim, a potom i osobito historijskim, materijalnim i ovozemaljskim zbivanjima.

Kroz gotovo tri stoljeća, u kojima je ovaj veliki pokret djelovao, razvoj ljudske misli i stvaranja,
utemljen prije svega na ideji slobode i čovjeka, dao je velika i neprolazna djela i rezultate, koji će
definitivno odrediti sliku svijeta i ljudskog društva kakvi su nama danas poznati. Pogledajmo stoga,
u kratkom rezimeu, sve ono što je ta epoha donijela i ostavila svijetu kao trajno naslijede današnjim
ljudima i čovječanstvu uopće i kako je utjecala na naš život i mišljenje. Prva stvar, koju u ovom
kontekstu, valja napomenuti, a koja je odlučujuće utjecala na ukupan život društva u XIV i XV
stoljeću pa i kasnije, je nova orijentacija u ljudskom mišljenju i uspostavljanje novih vrijednosti.
Ta nova orijentacija sadržavala je okretanje ka individui, ka čovjeku, stavljanje čovjeka u čovjeka
centar duhovnog i praktičkog interesa, umjesto dotadašnje orijentacije na Boga i na podredenost
Bogu i Crkvi.

Uz to je došla i orijentacija na vrijednosti ovozemaljskog života. Čovjek je sada orijentiran na neke

ciljeve u ovom svijetu, a ne na onaj svijet kao cilj i mjesto ispunjenja smisła i sadržaja ljudskog
života. Umjesto čuda i otkrovenja, sada počinju da djeluju razum i empirijski uvidi, koji postaju
glavni izvor spoznaje. Uz to se ogromno proširuju ljudski vidici. Svijet se širi i Europa nije više
cijeli svijet.

Europljani se počinju interesirati za svijet kakav on odista jeste, a to započinje još od krstaških
ratova i vide da je taj svijet bogat i razvijen.

Dolazi do velikih istraživačkih poduhvata i do značajnih epohalnih otkrića u putovanjima, od

Marca Pola preko Vasca da Giaren bar hdrajca Diasa do Kristophora Columba. Svijet počinje
izgledad Marca drugačije. Svemu tome će novi sadržaj dati razvoj produkcije, prije svega
manufakture tekstila i mein Jatim prekomorska trgovina, te usavršavanje metoda i tehnika trgovine
i bankarskog poslovanja, koje se tada enormno razvija. Srce tih zbivanja bila je Italija, osobito njeni
veliki centri, kao što su Venecija, Firenzza. Genova i drugi. Iz Italije se ovaj pokret širio po cijeloj

6
Europi, i to prije svega u Španiju, Francusku, Holandiju (Frlandriju i Brabant), Englesku i najzad
u Njemačku.

Novi duh se. kako smo to primjetili, prvo izrazio u umjetnosti. Javlja se niz velikih umjetnika,
pisaca, slikara, kipara, arhitekata i muzičara. Medu prvima je to veliki trio pjesnika iz Italije:
Petrarca, Boccacio i Dante. Kasnije će se pokret, kojeg su oni utemeljili a koji polazi od novog
shvatanja svijeta i emancipacije od utjecaja Crkve i u jeziku, jer ovi pisci stvaraju nacionalni
talijanski književni jezik. ( tada nastaju talijanski (toskanski), zatim španjolski, francuski, engleski
i njemački književni jezik, od kojih svaki ima svoje velike pisce: Servantesa u Španiji, Ronsarda i
Rablaisa u Francuskoj, Schakespeara i Marrlewa u Engleskoj. Erazma Rotherdamskog u
Nizozemskoj i Luthera i Jakoba Bohmea u Njemačkoj, a Marka Marulića i Marina Držića u
Dalmaciji. Javlja se i cijeli niz velikih slikara, kao što su Boticelli, Coreggio, Raphael, Tizian,
Duhrer. Cranach i Holbein i drugi.

Dolazi i do novih značajnih reformističkih pokreta u oblasti vjere i Crkve, u kojima se javlja veliki
broj reformatora, od Martina Luthera, Ulricha Zwinglia. Jacoba Calvina, zatim Melanchtona i
Munzera, do našeg Franje Petrića što je dovelo do pojave protestantizma, kao nove verzije
kršćanstva utemeljenog na samoj "Bibliji", a ne na njenom tumačenju unutar Crkve.

Slika 2: Galileo Galilej

7
U tom nizu novih misli, mislilaca i težnji javljaju se i nove ideje u pogledu shvatanja problema
društva i historije, pa se javljaju utopist Thomas Morus, zatim osnivač moderne teorije državnog i
međunarodnog prava Hugo Grotius, koji je, naročito svojim djelima "Slobodno more" i "O pravu
rata i mira", donio nove koncepte prava, kao i Thomas Hobes, koji će, svojim djelima "Osnove
prirodnog i političkog prava" i "O nužnosti i slobodi", a osobito svojim političkim spisom
"Leviatan", formulirati novu teoriju ugovora. To je i period novih znanstvenih otkrića, kao što su
otkrića Johanesa Keplera o kretanju planeta oko sunca, a koja u osnovi sadrže i sve ono što će
kasnije, u oblasti slobodnog pada i kretanja tijela uopće, otkrivati Galileo Galilei i Isaac Newton.

Novo shvatanje i dominaciju matematike u sferi istraživanja prirode formulirao je Kopernik kad je
kazao "Ubi materia ibi geometria". Nova shvatanja u medicini najavljuje Theophrastus Bombastus
Paracelsus. Vrhunac ovog kretanja su svakako Galielo i Newton. koji se s pravom smatraju
stvaraocima nove prirodne nauke utemljene na sistematskim promatranjima,eksperimentima i
mjerenjima.

8
 2. ZAKLJUČAK

U zaključku, analiza novovjekovne filozofije otkriva duboku složenost i raznolikost ideja koje su
oblikovale moderno mišljenje i društvo. Kroz razdoblje od 15. do 18. Stoljeća. Razdoblje
novovjekovne filozofije karakteriziraju i revolucionarna znanstvena otkrića, političke promjene te
društvene prevrate, koji su snažno utjecali na filozofske rasprave i teorije tog vremena.
Humanizam, renesansa, protestantizam i znanstvena revolucija bili su ključni pokretači razvoja
novih filozofskih ideja i svjetonazora.Shvatila sam da su ideje novovjekovne filozofije ne samo
oblikovale povijest zapadne misli, već su i duboko utjecale na razvoj modernog društva i kulture.
Filozofi tog razdoblja postavili su temelje za razumijevanje suvremenih rasprava i izazova s kojima
se susrećemo u 21. stoljeću, naglašavajući važnost kontinuiranog proučavanja filozofije u
suvremenom svijetu.

9
 3. LITERATURA

Muhamed Filipović: Filozofija udžbenik

10